1

FRANJO DOLENEC dr ANTE LUI

PRIE IZ IVOTINJSKOG SVIJETA

za vie razrede osnovne kole

VII, NEPROMIJENJENO IZDANJE

IVOT NAJLJEPE I NAJZANIMLJIVIJE OD SVEGA TO POSTOJI Veina ljudi prolazi kroz prirodu zatvorenih oiju. Malo je onih koji je znaju gledati i koji u njoj zamijete neto vie od ljepote cvijea i ivotinja, koji uju vie od ubora potoka i cvrkuta ptica. A ipak, svi se mi na svakom koraku kroz prirodu susreemo s udesnim tajnama ivota. Te tajne svjetlucaju u tamnim noima na tijelu krijesnica ili u kapljicama morske vode. U punom Sunevu sjaju one lepraju na krilima leptira ili mirno krue kao orlovi u. nebeskom plavetnilu. ivi svijet je naselio cijelu Zemlju od Sjevernog do Junog pola. On je proniknuo svu vodu naega planeta i spustio se do najveih oceanskih dubina. On se uzdigao na tisue metara visoko u zrak. ivotu nema granica ni na najviim planinskim vrhuncima. Tragove ivota nalazimo i u vrelom pijesku pustinje i na vjenome ledu. Pa i pod snjenim platem ravnica samo privremeno miruju klice ivota. Po jazbinama duboko pod zemljom drijema skriven ivot, ali i tu kucaju srca i struji krv. Ispod debelih ledenih santa Polarnog oceana sve vrvi od sitnih ivih bia, kojima se hrane mnoge ivotinje, pa i najvee meu njima kitovi. Obinim i elektronskim mikroskopom otkrili su uenjaci najsitnije oblike ivota, pronali nove svjetove ivih bia. Kud god poemo, naii emo na ivot i na njegove zagonetke. Od njega ne moemo utei. Najudnije je da smo i mi sami ne samo jedan od milijuna oblika u kojima se pojavljuje ivot, nego mi i u sebi nosimo na milijarde ivih bia,.. . ivot je najljepe i najzanimljivije od svega to postoji u svemiru. Ova knjiga treba da pomogne itaocu da bolje shvati tajne ivota, da lake rijei njegove zagonetke, 'da vie uiva u njegovim ljepotama, da kraj razliitih oblika ivota prolazi otvorenih oiju i uiju i da u svakom susretu s njime neto naui i svaki put postane barem za trenutak bolji i plemenitiji. OD EGA SVJETLUCA MORE? SVJETLUCAVA PRAlVOTINJA Na alirskoj obali vladalo je blago proljetno vee. Lagani zapadnjak puhao je u jedra i nosio nau barku neprimjetno po tamnoplavoj povrini Sredozemnog mora. Vee je bilo tako tiho da jo dugo ne bih bio pomislio na povratak da me strogi glas mog laara ne opomenu na sunce koje je ve davno bilo polo na

poinak. Vjetar se potpuno stiao a mi smo htjeli stii u luku prije noi pa savismo jedra :i marljivo se prihvatismo vesala. Sjene su postajale sve tamnije, ali i more sve zanimljivije. as ovdje, as ondje poee iskrsavati jasne plave svjetlucave iskrice koje se brzo ugasie. To svjetlucanje postade sve ee i jae. Pri svakom udaru razbijali su se valovi u pravu vatrenu kiu. Na kljunu nae barke vrcale su i svjetlucale srebrne iskrice, i svaki udarac vesla budio je hiljadostruko svjetlo.

Svjetlucavi bia! Jenostanina praivotinja. To bijae prvi put da 'ih vidim. inilo se kao da naa (barka pliva po uarenoj rijeci. Svi predmeti koje bismo uronili u vodu bili su kao presvueni rastopljenim srebrom. Kad smo se ve kasno u no iskrcali na obalu i pogledali prema nonom moru, inilo se kao da je cijela luka i more, dokle god nam je pogled dopirao, osvijetljeno blagom svjetlou. Ali, to mogu rijei? Samo onaj koji je vidio te svjetlucave ivotinje u njihovu punom sjaju moi e da shvati ovaj rijetki dogaaj. A koji su to arobnjaci koji su stvarali ova uda? Kod kue ustanovismo iz usput zagrabljene vode da su to milijarde siunih jednostaninih bia, a meu njima uveni svjetlucavi biai. Te male ivotinjice, jedva pola ili jedan milimetar u promjeru, pripadaju skupini biaa. Imaju oblik kajsije ili jabuke. Tijelo im se sastoji od sluzave tvari, lobavijeno je opnom prozirnom poput stakla, i na jednom udubljenom mjestu ima otvor za primanje hrane. Svjetlost dolazi iz cijele plazme, a zrai ve pri najmanjem dodiru. Kod veine ivotinja koje svijetle nalazimo da im svjetlo nije trajno, nego izbija nakon pojedinih podraaja.. Svjetlucavi bila pliva lebdei po moru. Za lijepa vremena izbija na povrinu u nepreglednim jatima, koja nou zasvijetle divnom svjetlou.

U LOVU NA ZANIMLJIVOSTI

Kasno je ljetno jutro. Vi se nalazite na selu i ietali ste u polje. Uz vas je lovaki pas prepeliar. Prolazite poljskom stazom mimo ivice i gledate sad rascvjetale livade, sad opet uto klasje ita to se talasa na vjetru. U itavoj okolici gotovo se nita ne uje. Ali ipak, evo, uzdigla se p o l j s k a e v a . Treperi krilima i cvrkue. Zastali ste, gledate je i sluate. Najednom, kao da se neemu dosjetila, skupi ustreptala krilaca i sleti na zemlju desetak metara od vas. Kako se spustila na sivosmeu oranicu, naprosto kao da je nestala. Ako se ne mie, vi je neete vie vidjeti. Boja evina perja toliko je nalik na boju oranice da se ona na njoj gotovo ne moe zamijetiti. No nije okolini prilagoena samo eva, nego ak ;i njezina jaja. Kad biste uz pomo psa htjeli pronai njezino gnijezdo, u tom biste vrlo teko uspjeli jer je ono vrlo dobro prikriveno na strnitu, oranici, livadi ili u djetelini. U njezinu se gnijezdu nalazi oko pet zelenkastih jajaaca sa smeim mrljama po sebi. Boje su takve da isu malene eve zatiene jo prije nego to su se izlegle. Nije, dakle, samo odrasla eva bojom perja prilagoena svojoj okolini, nego su prikladnim bojama obojena i njezina jaja. Dok ste se vi zaustavili, va pratilac prepeliar tri po livadi i gotovo

na svakom koraku pred njim uzleti pokoji poplaeni skakavac z e l e n i k o n j i c . I njega vidite samo onda kad skoi ili uzleti. im se primiri na zelenoj travi, kao da se izgubio.

Tek ste poeli razmiljati o ovome to ste dosad primijetili, kad zaujete da se iz ivice kraj vas ogluuje g a t a l i n k a . Htjeli biste pronai i vidjeti odakle se javlja. Unato tome to se vrlo esto oglauje ipak je trebalo paljivo pretraiti svaku granicu i dobro pogledati svaki list dok ste je opazili kako sjedi na jednome od njih, a nabrani joj se podvoljak nadimlje, pa se oglauje. Zelena boja njezina tijela i zeleno lie slili su se tako rei u jedno, pa kako da je onda lako zamijetite! Krenuli ste dalje. Va je prepeliar sve ivlji i nemirniji. Spustio je njuku do zemlje i neumorno tri lijevo-desno: as s kukuruzita na strnite, pa s kupusita na krumpirite ili na preorano polje. Najednom je stao kao ukopan s jednom nogom u zraku. Okrenuo je glavu u stranu, a ispod kratke dlake vidjelo se da su mu se miii ukoili i nabrekli. Bio je spreman na skok. Oito je u neposrednoj blizini namirisao divlja. Poli ste prema njemu. Pribliili ste se na deset metara, na pet, na dva metra. Paljivo promatrate prostor prema kojem je upravljena njegova njuka. Nukate ga da poe naprijed. No pas i dalje stoji kao

mramorni kip na kojem se lagano mie samo vrak repa. Paljivo pregledavate svaki pedalj zemljita pred prepeliarom i tek ste nakon pomnog promatranja spazili da se jedva na pedalj udaljenosti od psee njuke i vae noge nalazi uuren u jednoj udubini z e c . Sivosmea boja zeje dlake sljubila se s bojom zemlje do te mjere da je trebalo vrlo paljivo pregledati svaki pedalj zemlje ako ste ga htjeli pronai. I to unato tome to iste znali da se tu nalazi divlja, dakle usprkos tome to vam je izvanredan njuh prepeliara otkrio gdje se zec sakrio. No dok se ve po etvrti put udite primjerima prilagoenosti, palo vam je na pamet da nema samo sivosmeih zeeva. Ta znate vrlo dobro da je p o l a r n i z e c bijele boje. On ivi u .podruju, koje je trajno pokriveno bijelim snjenim platem, i njegovo se svijetlo krzno gotovo ne zamjeuje u nepreglednoj bjelini vjenog snijega i leda. I s j e v e r n i m e d v j e d , kao i mnoge druge ivotinje koje ive u polarnim krajevima, ima takoer bijelu boju dlake. Razmislimo li sada o onome to smo dosad vidjeli na naoj etnji doi emo do vanog zakljuka da su ivotinje bojom svoga tijela nalik na okolinu, da ih boja zatiuje od neprijatelja (kao zeca) ili im o m o g u u j e d a s e n e p r i m j e t l j i v o p r i b l i e s v o j o j r t v i (kao sjevernom medvjedu).

Tek to ste se malo bili udubili u misli, kadli je vau panju privukao nov, jo zanimljiviji sluaj prilagoenosti. Iznad livadnog cvijea zaleprao je areni d n e v n i l e p t i r . Kao da su se latice razliitog cvijea skupile u jedan cvijet koji se zrakom njie as na jednu, as na drugu stranu. ivo arenilo njegovih krila i njegov let s neoekivanim okretima imaju svoje korisno znaenje za ivot leptira. Zbog njegova krivudava

leta teko e ga uloviti ptice kukcoderke. A arenilo boja? Zar ga ono upravo ne odaje? Dok smo evu jedva zamijetili, iako smo znali kamo je sletjela, ovaj se areni leptir upravo namee naem pogledu ivou svojih boja i brzinom svojih pokreta. Nije li ovaj sluaj u suprotnosti s prijanjim? Dok jo promatramo let leptira i pokuavamo rijeiti novu zagonetku nae jutarnje etnje, pred naim se oima odigrao prizor koji je rijeio postavljeno pitanje. Upravo se ovoga asa pojavio jo jedan leptir iste vrste. No nismo ga primijetili samo mi! Oba su naa znanca poletjela jedan prema drugome i zajedno krue dalje po zraku. Oni su se, dakle, traili, primijetili i nali, a u tome im je, bez sumnje, pomoglo arenilo njihovih krila. U tome i jest smisao ovoga arenila.

Leptiri su se rastali, i jedan se od njih spustio na cvijet u naoj blizini. Sto se dogodilo s njim? Da nismo paljivo pratili kamo je sjeo, ne bismo ga ni zapazili. ini se kao da se presvukao u novo, mnogo jednostavnije i nenametljivo ruho. A to je moda jo vanije zauzeo je i skromniji stav. Ovaj je dnevni leptir digao krila i sloio ih na leiima. Tako su sakriveni svi ivo obojeni dijelovi, pa se vidi samo donja strana stranjih krila i vrci prednjih. Sva je vidljiva povrina krila zbog skupljanja znatno smanjena, a osim toga ona je neupadljivo obojena, pa se leptir u stanju mirovanja teko moe primijetiti. Kod njega, dakle, nalazimo zatitne boje (kad miruje) i ive u p o z o r a v a j u e boje (kad leti). U BORBI ZA KAPLJICU VODE Do prijeko potrebne vode dolaze neka iva bia lake, druga tee. Riba je ima u izobilju, stablo u umi ili ivotinja na livadi nisu u nepovoljnom poloaju.

Ali ima mjesta na Zemlji gdje vode gotovo i nema. To su velike, bezvodne pustinje. Kia je tamo prava rijetkost, a kad padne, ona se brzo ispari od silne ege ili se brzo ocijedi kroz pukotine i nestane u dubini. Ima pustinja u kojima desetke godina ne padne ni kap kie. Pa ipak, i tu ima ivih bia.

Ali to su neobina iva bia; ona su se udnovato preobrazila u borbi za vodu, u nastojanju da uhvate i sauvaju tu dragocjenu tekuinu. Biljke u pustinji imaju debelu pokoicu koja ne da vodi da se isparuje, one nemaju irokog lia, kroz ije bi se iroke plohe lista isparila voda, ali zato one esto imaju po nekoliko metara duboko i silno razgranato korijenje, kojim crpu posljednju vlagu iz suhoga tla. U mnogim pustinjama rastu kaktusi. Oni nemaju lia, ali imaju jaku pokoicu koja pokriva sono, mesnato tijelo u kojem se uva voda. Takav kaktus moemo istrgnuti iz tla, spremiti ga u u suh ormar i dugo uvati, a da se on ipak ne osui. Ako ga ponovo zasadimo, on dalje raste. Za to vrijeme obina bi se naa livadska biljka davno osuila i uginula. Ali kaktus sauva svoju vlagu jer je izvrsno prilagoen ivotu u pustinji gdje je voda veoma rijetka pa je treba dobro uvati. U azijskim pustinjama ima ak itavih udnovatih uma s drveem bez lia, kroz koje nesmetano prolaze zrake arkog pustinjskog sunca. Lie se tog drveta priljubilo uz granice, sraslo je s njima, i u njemu se uva vlaga. To priljubljeno lie ne moe sunce tako snano grijati kao to grije irok list bukve ili hrasta, pa se iz takva lia ne isparuje mnogo vode. U borbi za kapljicu vode to se pustinjsko stablo sasvim izmijenilo, prilagodilo sunom ivotu. U pustinjama Azije raste i neka trava koja se brani od isuenja tako da puta korijenje duboko u tlo do vode temeljnice i odanle je izvlai s pomou razgranjenog korijenja.

Tamo gdje raste tzv. devina trava sigurno ima u dubini vode pa se moe kopati bunar. Pustinjske ivotinje takoer su prilagoene tekim zahtjevima bezvodnog ivota. Deva npr. podnosi e tjedan dana i zbog toga je prikladna za teka putovanja kroz bezvodne pustinje. Zato su je i prozvali brodom pustinje. Ali pustinje nisu jedina bezvodna mjesta. Na visokom krkom stijenju takoer vlada nestaica vode, pa se smatra da se ivotinje koje tamo ive, npr. divokoza, zadovoljavaju vodom koju dobivaju brstei planinsko bilje. Ne treba zaboraviti da u tijelu biljke ima oko 60% vode. Kukci koji se hrane biljnom hranom takoer dobivaju vodu od biljke, drugi opet koji se hrane drvetom dobivaju vlagu iz zraka jer drugoga izvora vode nemaju. Njihova jaja imaju debelu ljuska koja titi zametak od isuenja. Ima ivotinja koje se jo i bolje znaju braniti od sue. U nekim vodama Afrike, koje preko ljeta presuuju, ive ribe koje se u suno doba zavlae u mulj i tamo provode ljeto. Bez vode i sporo diui zrak plivaim mjehurom, dakle pluima, one ipak ive doekaju jesenske kie. Ali pravi umjetnici u bezvodnom nainu ivota jesu neke sitne ivotinje zvane dugoivci. Oni ive u mahovini, u ljebovima, na krovovima. Kad se ljebovi isue, i te se ivotinjice isue i zajedno sa zemljom i mahovinom pretvore se u suhu prainu. A kad ponovo padne kia koja ih ovlai, one nabubre, poprime stari oblik i nastave ivjeti kao da se nita nije desilo. A kad ve govorimo o takvu vjetaku ivota, ne smijemo zaboraviti ni sjemenke razliitih biljaka koje mogu potpuno isuene preivjeti desetke godina u kakvu skladitu, a kad se ovlae one proklijaju i zasaene ti vlanu zemlju izrastu u biljku. VELIKI ISTRAIVA I NJEGOV RAD O opasnostima koje su ljudima prijetile prije Pasteura [Paster] i u njegovo vrijeme moe se govoriti i pisati, ali ih nitko ne moe duboko osjetiti. Tko moe zamisliti strah ljudi pred difterijom, patnje svih onih koji su imali djecu, oaj bolesnika od kuge i kolere, bespomoan vapaj onih koje su ugrizli bijesni psi, brigu seljaka kojima je ugibala stoka od bedrenice i drugih bolesti. Kako je teko osjetiti i shvatiti veliinu djela ljudi, kao to je Pasteur, koji je, rekli bismo, prvi upalio svjetlo u onoj stranoj tami u kojoj je ivio za nas nevidljiv i opasan ivi svijet. Danas ugriz bijesna psa nije smrtonosan; ni difterija, arlah, velike boginje i

10

mnoge druge bolesti takoer ne prijete smru jer i za njih postoji lijek. Zato nam i nisu strane, zato1 i ne moemo osjetiti kako je veliko djelo onih koji su nam dali lijek za njih. Uza sve to divimo se njihovoj portvovnosti i uspjesima i razumijemo veliinu njihova djela. Njihov je ivot pun samoprijegora i naporna rada, proet ljubavlju prema ovjeanstvu. Takav je ivot jednog od najveih ljudi svih vremena Louisa [Luja] Pasteura.

Rodio se 27. prosinca 1822. u Francuskoj. Kao dijete osobito je volio crtanje. Crtao je roditelje i prijatelje obojenim olovkama, no njegov otac nije bio oduevljen tim njegovim zanimanjem. elio je da mu sin bude profesor u gimnaziji, pa se Louis Pasteur u svojoj dvadesetoj godini natjecao da bude primljen u kolu koja je u to vrijeme pripremala studente za nastavniko zvanje. Pasteur je u toj koli provodio dane radei u knjinici, na predavanjima, a odlazio je i na privatne satove iz kemije. Do odlaska na 'sveuilite nije pokazivalo nikakvih znakova da e se razviti u tako velikog istraivaa, ali se na predavanjima svog profesora kemije oduevio tom naukom. U dvadeset i estoj godini imao je toliko uspjeha da je postao sveuilini profesor. U gradu Lillu zapoeo je njegov novi ivot istraivanja nevidljivih bia. Iz Lilla je poslan u Pariz i postavljen za profesora kemije na sveuilitu, gdje je ostao do

11

godine 1875. Pasteur nije znao za linu zaradu. Sve to je imao troio je za nalbavu stvari koje e mu posluiti u radu. Primao je velike nagrade i dobio ivotni dohodak, no nita od svega toga nije za sebe sauvao, i cijeli je svoj ivot provodio u svojim radnim prostorijama. Premda je dobivao mnogo priznanja i pohvale i bio vie puta izabran za poasnog ili redovnog lana mnogih akademija u Evropi, ostao je uvijek jednostavan ovjek, pristupaan svakome tko je od njega traio pomo ili savjet. Njegov je cilj bio: raditi, stvarati, istraivati, dublje prodirati u nepoznata zbivanja ivota a to sve za dobro ovjeka. U tom je ilmao mnogo muke jer mu se esto s mnogih strana prigovaralo. Kad ga je naime njegov rad vodio u podruje medicine, dolazio je u sukob s lijenicima, no kroz sve nepogode prolazio je odvano bez kolebanja i nije prestao raditi ni onda kada ga je udarila kap i kad ise zbog toga tee kretao. Na sedamdeseti roendan priredilo mu je Pariko sveuilite slavlje kako se u ono vrijeme prireivalo samo vladarima. Umro je tri godine kasnije. Njegov se pepeo uva u Pasterovu zavodu u Parizu. Sitna bia uzronici ljudskih bolesti. Pasteur je proveo mnoge godine u radu, ali se do svoje pedesete godine nije bavio bolestima ovjeka. Dotada je prouavao gljivice koje uzrokuju vrenje mota i piva, a bavio se i prouavanjem bolesti koju na dudovu svilcu izaziva jedna vrsta praivotinja. Osim toga mnogo je pomogao francuskoj industriji, a moemo kazati da je spasio svilarstvo Francuske. Prouavajui bolesti piva, a kasnije dudova svilca, nametala mu se misao da su sitna bia uzronici i ljudskih bolesti. Jo je vie u to vjerovao kad su vojnici za vrijeme francusko-njemakog rata poslije dobro izvrenih operacija ipak umirali. Znao je da lijenici za operacije .upotrebljavaju noeve koji. nisu bili osobito isti. Bio je siguran da oni svojim rukama i neistim rubljem unose smrt u bolesnika jer je postotak mrtvih bio golem. Propovijedao je istou, ali ga nisu sluali. Uspio je da dokae svoje tvrdnje. Iz irova jednog svog suradnika izvadio je gnoj i mikroskopom vidio sitna bia. I u ranama drugih ljudi zapazio je isto. Napokon je pobijedio. Posluali su ga. Izvren je itav prevrat u toj grani medicine. Smrtnost se postepeno smanjivala. Na kraju su poslije operacije umirala svega dva do tri ovjeka od stotine operiranih. Pasteur je postao slavan ne samo u svojoj domovini nego i u vanjskom svijetu, osobito u Engleskoj. Lijek protiv bedrenice i kokoje kolere. I danas se u naim krajevima stoka ponekad zarazi bedrenicom. Mogu se zaraziti i ljudi koji rade sa stokom ili prerauju kou, meso i druge dijelove ivotinjskog tijela. Nekad se ta bolest

12

obiavala proiriti i zahvatiti vea podruja. Jedne je godine bedrenica zahvatila veliko podruje Francuske. Pogibali su od nje konji, goveda, ovce i koze. I prije Pasteura naena su u krvi oboljelih ivotinja sitna bia za koja je jedan veterinar tvrdio da su u vezi s boleu, ali se njegova misao nije ozbiljno shvatila. Pasteur je vrio pokuse. I ovoga puta trebalo je dokazati da je nevidljiva klica uzronik bedrenice. I ovoga puta nali su se ljudi koji nisu vjerovali u njegove tvrdnje, no oni su izgubili bitku. Pasteur je dokazao da ima pravo. Bavei se jo i kokojom kolerom, doao je Pasteur do novog otkria. Pokazao je da se utrcavanjem oslabljenih klica nekih, bolesti stvaraju u tijelu tvari koje ubijaju i najjae klice ako u nj uu poslije zaraze. Svoja iskustva u vezi s lijeenjem kokoje kolere upotrijebio je i pri lijeenju bedrenice. To je praktiki pokazao i na javnim vrlo uzbudljivim pokusima isa ezdeset ovaca, koje su mu zbog toga stavljene na raspolaganje. Novi uspjeh potvrdio je sva Pasteurova tumaenja. Od toga vremena uspjeno se lijee bedrenica i kokoja kolera. Lijek protiv bjesnoe. Kad je Pasteura bilo pedeset i osam godina, zapoeo je nova istraivanja. Novi mu je cilj bio: pronai uzronika bjesnoe i lijek protiv nje. U suradnji sa svojim pomonicima traio je uzronika u mozgu oboljelih jer je znao da bjesnilo zahvaa ivana sredita. Ondje ga nisu mogli vidjeti jer je vrlo siuan, ali je znao da se tamo negdje nalazi. Pasteur je nastavio pokuse na ivotinjama, i to na isti nain kao s bedrenicom i kokojom kolerom: oslabljenim klicama. Tako je uspio pripremiti cjepivo koje je spreavalo razvoj bolesti kod svih ujedenih ivotinja. Na taj je nain doao do sigurnog lijeka protiv bjesnoe iskuanog na ivotinjama, ali se nije usuivao primijeniti ga na ljude, premda je ivo elio da spasi ovjeanstvo od ove smrtonosne bolesti. Jednoga dana dola je u Pasteurov laboratorij neka majka sa svojim izranjenim devetogodinjim sinom. Prije dva dana njega je izgrizao bijesan pas. Oborio ga na zemlju i zadao mu etrnaest rana. Pasteur je bio vrlo uzbuen. Znao je da je on jedini ovjek koji bi, moda, mogao spasiti ivot tom djeaku. A ako djeak ipak umre? Tko e ljude uvjeriti da je pokuao sve to zna i moe i da ga on nije ubio? Ipak se odluio i dao mu injekciju. Taj je djeak bio prvi ovjek na svijetu koji je dobio cjepivo protiv bjesnoe. To je bilo 1866. godine. Pasteur je proveo nekoliko besanih noi u strahu da e dijete umrijeti, no poslije tri tjedna djeak se zdrav vratio svojoj kui. Nisu prola ni tri mjeseca i doao je nov bolesnik, petnaestogodinji pastir. Napao ga je bijesan pas dok je sa svojim drugovima uvao stado. S biem u ruci navalio je na psa, ali se ovaj nije dao

13

otjerati, nego ga je ugrizao u lijevu ruku i duboko zario zube u nju drei vrsto stisnute eljusti. Prolo je otada est dana. Pasteur se bojao da je djeak doao prekasno. Ipak mu je dao injekcije, i djeak je bio spasen. Od tog vremena nije vie sumnjao u uspjeh. Dolazili su k njemu bolesnici iz cijele Francuske, a kasnije i iz drugih zemalja, ak iz Amerike. Jednoga je dana stiglo devetnaest seljaka iz Rusije. Premda je bilo prolo petnaest dana otkako ih je izranio bijesan vuk, Pasteur je ipak uspio spasiti petnaest bolesnika. Uza sve to bilo je ljudi koji su htjeli umanjiti Pasteurov uspjeh. Napadali su ga u njemakim novinama, a i neki veterinari i lijenici iz Francuske bili su protiv njega. U Engleskoj su imenovali zbog toga komisiju koja je godinu dana istraivala valjanost Pasteurova lijeenja. Tada je opet doivio puno priznanje za svoj rad. BOLEST SPAVANJA

U mnogim predjelima tropske Afrike rairena je bolest spavanja. U Kongu su od nje izginula cijela sela, a ima ferajeva gdje od nje boluje do 75/o stanovnika. U posljednjih tridesetak godina umrlo je od nje u Africi vie od milijun ljudi. Danas je pomor malen jer poistoji siguran lijek protiv te bolesti. U poetku bolesti zaraen ovjek ima lake napade groznice, kasnije vee, sve je pospaniji, zatim zaspi, ponekad se i probudi, ali u najvie sluajeva san traje po nekoliko sedmica i poslije velike iznemoglosti svrava smru. Zahvati li bolest neko naselje, vidi se tada kako bolesnici gotovo nepomino lee u svojim kolibama ili

14

pred njima. Ako se koji probudi, uzme neto hrane i ponovo zaspi. Uzronik ove teke bolesti je mikroskopska praivotinja tripanosom, koju prenosi na ovjeka muha c e - c e. Kada ta muha ubode ovjeka, ostavlja u njegovoj krvi nametnike koji su se nalazili u njezinim slinovnim lijezdama. Srodnici ovoga tripanosoma ive kao nametnici u raznim krajevima Zemlje. Najvie ih ima u tropskim predjelima Afrike, Azije i June Amerike. Poznato ih je nekoliko desetaka vrsta, meu kojima su pojedine vrste opasne po ivot ovjeka odnosno domaih ivotinja. Neke vrste ive u krokodilima, guterima, zmijama, kornjaama i ribama. U tijelo zdrava ovjeka ili ivotinje veinom ih donose zarazni kukci (npr. buhe, obadi, razne muhe), a ostali ulaze na drugi nain (npr. vodom, meusobnim dodirom zaraenih ivotinja i si.). KORALJI-GRADITELJI NAJVEIH GRAEVINA

Upravo se gasio vedar i vru srpanjski dan. Sunce je tek zamaklo za visoke planinske vrhunce. Njihove tamne sjene uskoro su prekrile dolinu, u kojoj se smjestila kraljica Dolomita Cortina. Nitko od izletnika nije ni svrnuo pogled na luksuzne hotele ili krasne kue toga jedinstveno lijepog mjesta u

15

Dolomitskim Alpama. Nijedno se oko nije zadralo na tim djelima ljudskih ruku. Svi su gledali prema planinama. I, zaista, bilo je to i vidjeti! Planinski grebeni koji zatvaraju dolinu oko Cortine bili su jo uvijek obasjani suncem. Okomiti stupovi, otri zupci i masivni kukovi visoki i preko tri kilometra gorjeli su purpurnim arom. Strme stijene Dolomitskih Alpa dizale su se kao krvavi plameni jezici u plavo nebo. Prizor je bio velianstven i toliko lijep da se inio nestvaran. Tako krasne prirodne slike nisam dotada, a ni poslije nikada vidio.

Dugo sam stajao zaslijepljen ljepotom prizora. Najednom mi dou na pamet pitanja: Tko je izgradio te tri tisue metara visoke rasklimane tornjeve? Jesu li to ostaci planina koje su izbacili vulkani, a zatim ih stotine milijuna godina izjedala i grizla voda? Ne! Graditelji tih grdosija su sitne malene ivotinjice. To je njihovo velianstveno djelo. To su koralji prije milijune godina izgradili na morskom dnu. Kasnije su te vapnenake stijene visoko izdignute izranjale sve vie nad morsku povrinu. Otkako su se izdigle nad more, kipari prirode voda i sunce isklesali su od njih otre vrhunce, strme zupce i gigantske tornjeve kakve jo nije izgradila ljudska ruka.

16

I mnoge nae planine istaloene su tako na morskome dnu. U podruju Velike Kapele imamo velik koralj ni greben koji su izgradili koralji grebenai. Oni su esto glavni tvorci najviih planina na Zemlji. Kolonije tih ivotinjica izgradile su kroz mnoge milijune godina takve graevine koje svojom velianstvenou znatno nadmauju djela ljudskih ruku. Najvei broj koralja ivi u tropskim, toplim morima. Ima ih, meutim, i kod nas na Jadranu. U Tihom oceanu stvorili su koralji na hiljade otoka i grebena. Najdui grebeni dugi su preko dvije tisue kilometara. U podruju Zagrebake i Samoborske gore naeni su koraljni grebeni stari oko 80 milijuna godina,. Budui da koralji ive samo u toploj morskoj vodi, zakljuujemo da je na tim mjestima nekad bilo toplo more. Koraljne stijene otkrivaju nam tako davnu Zemljinu prolost. IZ IVOTA GUJAVICE Kad gusjenice izmile nou iz svojih skrovita, a svojim su stranjim krajevima jo u njima, i mi ih naglo obasjamo runom svjetiljikom, one e se brim trzajem povui. Tanija su istraivanja pokazala da je prednji kraj tijela najosjetljiviji, stranji kraj mnogo manje, a sredina jedva neto malo. Meutim, ne postoje kod njih organi koji bi se mogli oznaiti kao oi. Gujavice imaju pojedine osjetne stanice, naroito u pokoici prednjeg dijela, koje su svojom graom sline stanicama u oima pijavica. Te stanice moemo smatrati organima za primanje svjetlosti. Kod ovih jednostavno graenih ivotinja osjetilo za primanje svjetlosti nije otro ogranieno na pojedina mjesta, nego je, slino naem osjetilu pipanja, rasprostrto po cijelom tijelu i na nekim je mjestima osjetljivije, jer su tu i osjetne stanlice mnogob roj nije. Da li emo to nazvati gledanjem? Ili emo te osjetne stanice nazvati najjednostavnijim oima? Tu se javljaju poeci osjetnih organa kakvi su oni mogli biti kod davnih praoblika. Sasvim je neobian i nain ishrane kod gujavice: ona jede zemlju. Njoj slui za hranu trule koji se nalazi u zemlji, a dospio je tamo raspadanjem biljnih i ivotinjskih otpadaka donesenih u gnojivu na njive i u vrtove. Jedan je strunjak izraunao da na jednom aru vrta ima 133 000 gujavica. Kroz njihova crijeva proe golema koliina zemije, koja se pri tom ne samo prosijava nego i promijeni djelovanjem probavnih sokova: jedne tvari preobraavaju se u druge. Tako gliste pomau seljaku da popravi zemlju. Svi ibi je htjeli pojesti! Stonoga, abe, slavuj, kos i vorak, vrane koje idu za

17

plugom, ljuka i sva njena rodbina. Od sisavaca jeevi je jedu s osobitom slau. Krtica joj je svakako najstraniji neprijatelj koji je esto susree u zemlji na svojim dugim etnjama, a lako je osjeti svojim otrim osjetilima. Ali i gujavice bjee pred krticom im uju njeno rovanje pod zemljom. Zabijemo li eljeznu ipku u zemlju, a zatim njome zatresemo, gujavice urno umaknu iz hodnika oko ipke. Svaki um u zemlji upozorava ih na smrtnog neprijatelja. Zimi, kad se gujavice ukoe u zimskom snu, nakupi ih 'krtica u velikom broju. U proljee nai emo u krtinjacima velike zalihe, obino po deset gujavica zajedno, zazidanih u zidove hodnika. One jo nisu mrtve, ali im je ujedom u glavu oduzeta sposobnost kretanja. Iz jednog krtinjaka sakupljeno je jednom prilikom 1280 gujavica, koje su ukupno teile preko dva kilograma.

BORBA NA MORSKOM DNU

Pod vodstvom amerikih uenjaka vratila se nedavno jedna filmska ekspedicija s Bahamskih otoka. Ona je tamo aparatima za televiziju snimala ivot na morskom dnu. Za vrijeme snimanja neoekivano je jednog snimatelja napala golema hobotnica. Bio je to Harry Rieseberg. Evo, kako on opisuje svoj

18

uzbudljivi doivljaj: Ve gotovo deset godina sputam se do dna svih sedam svjetskih mora. Stekao sam mnogo iskustva s vie ili manje opasnim morskim ivotinjama. Jednom mi je uspjelo spasiti se u posljednji as pred napadom golema morskog psa. Meutim, najodvratnije i sigurno najopasnije morske ivotinje su neki glavonoci. Oni su strah i trepet za stanovnitvo mora. Ta odvratna stvorenja imaju osam dugakih krakova rasporeenih u obliku zvijezde oko golemih usta i glave. Meu njima ima i pravih kolosa! Grdosija koja me umalo nije ubila, imala je srednji dio tijela poput oveeg ormara, a krakovi su joj bili dugi oko osam metara. to takva velika hobotnica uhvati svojim titanskim krakovima,, u veini sluajeva je izgubljeno. Krakovi primiu rtvu velikom drijelu, eljust kojega nalikuje na papigin kljun. Za nekoliko sekundi moe razderati i proderati prilino velike organizme. To sam inorao opisa ti da dobijete jasnu sliku o opasnosti u kojoj sam se naao kad me je nedavno napala takva hobotnica. Ronili smo u blizini Bahamskih otoka. Nitko nije pretpostavljao da emo se sukobiti s tako golemim hobotnicama. Postavili smo nekoliko podvodnih reflektora i namjeravali snimiti nekoliko pokusnih slika. Smetalo mi je snano svjetlo te sam poao u stranu da s jo jednim roniocem uklonim velik kamen koji je smetao snimanju. Pri tom sam kameri i reflektoru okrenuo lea i nisam primijetio da mi se pribliava mamutska hobotnica, koja je vjerojatno izila iz neprimijeenog zaklona. Na snimatelj potpuno siguran u ronilakom zvonu, mirno je fotografirao napad ove goleme ivotinje, koja se tako iznenada pojavila u vidnom polju njegova aparata. Meutim, od svega toga ja nisam vidio nita. Osjetio sam opasnost tek kad je neman napala moga druga i mene s lea, vjerojatno privuena mjehurima zraka koji su izlazili iz naih ventila. Nenadano sam osjetio snaan udarac u rame. Pouen iskustvima, smjesta sam ispustio alat iz ruku, prihvatio no i poeo divlje udarati oko sebe. Imao sam nevjerojatnu sreu te mi je u posljednji as uspjelo odsjei jedan krak nemanii, i to upravo onaj krak koji se ve bio gotovo sasvim obavio oko moga tijela. Sve se to dogodilo pod bljetavim svjetlom reflektora, ispred tekue filmske vrpce. Tako je moja bitka snimljena. Meutim, u tim trenucima ja nisam imao vremena da mislim kako me je zapala glavna filmska uloga. Dok sam jo osjeao kako moj no prolazi kroz masu mesa jednoga kraka, opasala su druga dva kraka moja bedra. Oajan sam ustanovio da me ti krakovi podiu s tla i usprkos mojoj oajnoj obrani vuku prema golemom drijelu.

19

Istovremeno, vjerojatno krajnje uzbuena od bolova, neman je poela isputati crnoplavu tekuinu. Voda se zamutila oko mene, i ja sam vidio samo komeanje lelujavih dugakih krakova. Uspjelo mi je da ozlijedim jo jedan krak. Ipak, osjeao sam kako me neto sve vie nezadrivo vue prema iroko otvorenim ustima i jednom paru stranih oiju. Pogled tih oijiu neu nikad zaboraviti. Izgledale su poput stakla, no nevjerojatno odvratne. Poela me naputati snaga ... Snaan udarac me zaljuljao i ve sam lebdio pred stranim drijelom nemani. uo sam i osjetio udarac neeg tvrdog o moj metalni ljem i umalo nisam izgubio sVijest. Krv mi je potekla niz lice no ipak mi je uspjelo jo preostalom snagom zabiti no izmeu dva oka koja su ve bila neposredno preda mnom. Vidio sam kako se otrica zabila i osjetio sam kako nailazi na tvrdi otpor. Izvukao sam no i jo ga jednom zabio... Snaan trzaj proao je kroz sve krakove. Osjeao sam kako njihov pritisak poputa i kako se krak oko moga koljena odmotava. Drugi krak, koji je svojim vrkom bio jo obavljen oko moje noge, uspio sam otkloniti. Odgegao sam nekoliko koraka natrag i licem pao na stijenu gdje sam jo malo prije radio sa svojim drugom. Potpuno iscrpen znao sam jo jedino da se moram vrsto drati stijene. Moda tako sam se bar nadao neman vie nema snage, moda je smrtno ranjena od mog udarca noem. Tada se dosjetih da se moram to prije udaljiti odatle. Ako je, naime, hobotnica samo omamljena, jo e se s veim bijesom baciti na mene. Jednom rukom povukoh etiri puta signalnu liniju. To je bio dogovoreni znak za opasnost. Trenutak kasnije osjetih trzaj na leima, a to je znailo da se moj konopac stao napinjati. Poeo sam isputati zrak u zatitno odijelo da ubrzam izronjavanje. Ve se podigoh s tla, no u tom me trenutku dostigne jedan krak hobotnice. U iduoj sekundi sve je poelo nestajati preda mnom. Nevjerojatnom snagom krak me privlaio dolje. Gotovo je! rekao sam u sebi i izgubio svijest. Kad sam se probudio, leao sam u svojoj kabini na glavnome brodu ekspedicije. Nekoliko prijatelja stajalo je oko mene. Ispriali su mi da su me upravo u posljednji as spasila dva druga ronioca, koji su s nekoliko snanih udaraca oslobodili moje tijelo iz zagrljaja divovskih krakova. ak se i nakon toga jedan krak pruio jo za mnom, no ipak su me uspjeli povui prema povrini. Kad su me izvukli na palubu, oko mene je bio obavijen ostatak odrezanog kraka. Trebalo je nekoliko dana da se oporavim. Izgledao sam kao da sam doivio najstraniju tunjavu. Na glavi sam imao ranu, na nezatienim rukama koa mi je bila razderana, nebrojene rane od udaraca jo mi dugo nisu

20

doputale da mirno spavam. Ipak, nimalo nisam jadikovao. Bio sam sretan to sam izvukao ivu glavu. UDNA ZAJEDNICA

Osobito je zanimljiv zajedniki ivot izmeu raka samca i moruzgve. Rak samac dosta je slian obinom rijenom raku, ali mu je zadnji dio tijela mekan, pa mu prazna pueva kuica slui kao sklonite. Prednjim dijelom tijela viri iz nje i hvata plijen. Kao i drugi raci, rak samac stalno raste. Kad mu kuica jednog dana postane pretijesna, naputa je i trai drugu, prostraniju. Moruzgva je ivotinja za koju bismo na prvi pogled pomislili da je biljka: jednim krajem svog valjkastog tijela ivi privrena za morsko dno, a na drugom su joj kraju okrugla usta, okruena velikim brojem krakova. No nee se dobro provesti onaj tko se dotakne tih krakova. Bit e oparen kao da je dodirnuo najljuu koprivu. Oni su puni arnika, sok kojih ari kao kopriva. Tim arnicima umrtvi plijen pa lake doe do njega. Rak samac i jedna vrsta moruzgve esti su ortaci. Umjesto da se smjesti na kamen, moruzgva raka samca privrsti ise za puevu kuicu u koju se zavukao rak. I njih dvoje brzo postaju nerazdruivi prijatelji. Ralk noisi moruzgvu po moru zajedno, sa svojim privremenim stanom. Na taj nain moruzgva lake dolazi do hrane. Tu uslugu vraa ona tako da ga amicama

21

titi i brani od razliitih morskih nasrtljivaca. Kad raku samcu pueva kuica postane pretijesna i on mora potraiti drugu, ne zaboravlja ni svoju ortakinju moruzgvu, ve je svojim klijetama zahvati i premjesti na novu kuicu. UBIJAJU LI SE TIPAVCI SAMI? U toplijim zemljama ive pravi divovi tipavoi, dugi petnaest centimetara. Meu njima ima i takvih kojih je ubod smrtonosan i za ovjeka. Oruje kojim bodu jest zavijena aoka na kraju lankovitog i neobino pokretnog zatka. aoka je uplja i u vezi je s dvjema otrovnim lijezdama. Dok bode, kroz otvor na vrhu aoke curi otrov u ranu. tipavac polazi u lov samo nou. Osjetilo vida mu je vrlo slabo razvijeno. Za vid mu slue jedino takaste oi, kojima jedva moe da razlikuje svjetlost od mraka i kretanje pojedinih organizama. Ne vidi jasno dalje od svojih pipaka. Zbog toga tipavac prilino uzbuen juria na prvi plijen koji susretne i tada uspravi svoje karice, raunajui na sreu. Budui da postoji itavo jato nonih lutalica meu raznim rodovima kukaca, to su hrana i plijen dosta obilni i lov siguran. Meutim, ako i promai, nije veliko zlo, jer tipavac moe gladovati 13 mjeseci, a da ipak ostane u ivotu. Dohvati li tipavac tipaljkama svoju rtvu, nema joj vie spasa; pokua li mu se ona oprijeti, tada on zavrati vrh repa prema glavi i aokom ubode rtvu usuvi u nju otrov, a kad ona ugine, pojede je.

Do najnovijeg vremena smatrala se vjerodostojnom pria da tipavci upotrebljavaju svoje smrtonosno orue esto i protiv sebe samih. Mnogi su vjerovali da tipavac, opkoljen uskim krugom usijanog ugljevlja, izvri samoubojstvo kako bi izbjegao bolove od opeklina. Ovakav jedan sluaj opisao je i lord Byron, iako su ve u njegovo doba mnogi ljudi dokazivali da tipavci

22

nee nikad izvriti samoubojstvo. Ono malo sumnje koja je postojala otklonio je Morgan kad je tipavca ubo njegovom vlastitom aokom. Posljedica je bila uspavanost, koja je brzo prola, to je bio najbolji dokaz da tipavci ne ginu od svog otrova, pa ni onda kad bi htjeli. Oni su neosjetljivi prema vlastitom otrovu. KORISTI OD PELA Jeste li se ikad zapitali zato ljudi za radina ovjeka kau da je marljiv kao pela? To nije samo zbog toga, to pele od rane zore do sumraka ustro lete od konice do cvjetova. Pelari znaju da pela svaki put donese samo toliko slatkog soka koliko je otprilike veliika glava igle pribadae. Rauna se da treiba obii milijun cvjetova da bi se skupio kilogram meda! Potreban je zaista velik trud i neumoran rad da se u konici skupi trideset, pedeset, a gdjekad i do sto kilograma meda u godini dana. A od ega i kako med nastaje? Pele lete od biljke do biljke i zarone glavu s rilcem u vjeni cvijeta dok ne dou do mednika u kojemu je slatki sok nektar. Taj sok skuplja pela u medni mjehur koji se nalazi ispred pravog pelinjeg eluca. Kad se mjehur napuni, pelica se vraa u konicu i povrati sav skupljeni sok u sau. Pod utjecajem sokova iz mjehura slatka se tekuina zgusne. Osim toga ona se i promijeni jer se obini (blitvin ili repin) eer koji je u njoj pretvori u voni i groani eer. Budui da jo uvijek u nektaru ima previe vode, mlade pele koje jo ne izlaze na pau trepere krilima i propuhom sue sok. Kad se sasvim zgusne, zaepe ga voskom. Napredni pelari prenose pele iz jednog kraja u drugi, tamo gdje upravo cvate mnogo istovrsnih biljaka. Na taj nain mogu u naroito povoljnim prilikama dobiti od velike konice i do sto kilograma meda. Med je izvrsna hrana. On sadrava oko 75% eera. Taj je eer znatno vredniji od onoga to ga dobivamo iz eerne repe i kupujemo u duanu. Voni i groani eer koji se nalaze u medu lako su probavljivi. Oni odmah ulaze u crijevne resice i krv. Osim toga u medu se nalaze tvari koje korisno djeluju kod kalja, katara dunika i nekih crijevnih .bolesti. Med i vosak vrlo su vrijedni proizvodi pela. Pa ipak, pele nisu samo zbog toga korisne. Dok obilaze cvjetove, usput prenose i cvjetni prah pelud i oprauju cvjetove. Bez opraivanja ne bi dolo do oplodnje, a bez oplodnje ne bi se razvile sjemenke ni plodovi. Jabuke, kruke, ljive, kajisije, breskve, trenje, heljdu, suncokret, krastavce, bundeve i mnoge druge biljke oprauju pele. Njima treba zahvaliti to su. se razvili lijepi krupni plodovi. Strunjaci raunaju

23

da su pele d e s e t p u t a k o r i s n i j e k a o o p r a i v a i cvjetova nego kao proizvoai meda i voska. KAKO SE PELE SPORAZUMIJEVAJU Istraivai ivota pela, pa i obini pelari odavno su primijetili da se pele meusobno sporazumijevaju. Jedan je austrijski biolog due vremena vrio mnoge pokuse da bi utvrdio kako to one ine. Izradio je posebne konice sa staklenim stranama da bi mogao promatrati kretanje pela u njima; bojama je oznaivao pele i postavio im hranu na razliitim mjestima i u razliitim smjerovima, i to sad blie, sad dalje od pelinjaka. Nakon dugotrajna, strpljiva rada ustanovio je kako se pele sporazumijevaju. Bojom je oznaio jednu pelu, i ona je izletjela iz konice da trai nektar i pelud. Ako je naila na bogatu pau, po dolasku u konicu o tome je obavijestila ostale pele. Osobito je zanimljivo to im ona saopuje. Ne samo to da je nala mnogo hrane nego i koliko je paa daleko i u kom se smjeru nalazi.

Ako se bogati izvor hrane nalazi oko pedeset metara daleko od konice, tada pela-glasnik tri po sau u malome krugu, sad lijevo sad desno. Ako je izvor hrane dalje od sto metara, pela se kree (plee) polaganije i opisuje spljotenu brojku osam. to je izvor hrane dalje, njezin je ples polaganiji. im je pela-sabiraica odigrala svoj ples, ostale pele izlete iz konice d upute se prema oznaenom mjestu. Istraivai primijetie da pele, traei hranu, ne lutaju nasumce, nego se redovno upuuju u pravilnom smjeru. Prema tome je jasno da im je plesaica rekla ne samo kako je daleko nego i u kojem se smjeru nalazi paa.

24

Promatranja su se vrila dalje. Hrana se postavljala u razliitim smjerovima od pelinjaka. Ples pela-jsabiraica jo se paljivije ispitivao. Tako je ustanovljeno da pele ne pleu uvijek jednako. Kad je izvor hrane bio u smjeru sunca, onda je pela sredinju ravnu crtu splotene brojke osam prelazila odozdo prema gore. (Vidi sliku na str. 27. Ples oznaen slovom A.) Ako je izvor hrane bio u pravcu suprotnom od sunca, onda je pela prelazila sredinju crtu brojke osam odozgo prema dolje. Kad je pak sredinja crta plesa pomaknuta pod nekim kutom nalijevo ili nadesno od uspravnog pravca, znailo je da se hrana nalazi pod oznaenim kutom nalijevo, odnosno nadesno od smjera sunevih zraka (ples oznaen slovom B). Kao to vidimo, obavjetavanje i sporazumijevanje pela veoma je tano. To se moglo lako ustanoviti pokusima. im je istraiva nahranio pelu, kratko vrijeme nakon toga ve su na to mjesto slijetali deseci drugih pela iz njezine konice. Oblano vrijeme nimalo ne smeta pelama u snalaenju. Unato gustim oblacima one osjeaju gdje se nalazi sunce i sigurno idu prema svome cilju.

KUNA MUHA Meu najvjernije ovjekove kune pratioce pripada obina kuna muha. Nema nijedne kue ni kolibe, kako na dalekom sjeveru, tako ni u uarenim tropskim krajevima, a da se u njoj ne nae ovaj nasrtljivi i najvie progonjeni stanar. Malen je broj ivotinja koje izazivaju toliko negodovanje i koje su toliko progonjene kao kuna muha. Iako ove ivotinje ne mogu ni bosti ni ujedati, ipak su one, naroito u toplim godinama, kad su prilike pogodne za njihovo razmnoavanje, prava napast svojim golemim brojem i svojom bezobzirnom

25

nasrtljivou, kako za ljude, tako i za ivotinje. One onemoguuju san, napadaju na jelo, a mogu postati prava opasnost u prenoenju zaraznih bolesti. im nastane proljee, postaju stablo novog potomstva. Zaista je udno kako se njihov razmjerno malen broj u toku jednog ljeta silno povea, iako jedna enka kune muhe snese svega 150200 jaja. Meutim, pokoljenja slijede tako brzo jedno za drugim da, po srednjem raunu, potomstvo jedne jedine muhe iznosi u toku jedne godine oko 120 milijuna jedinki. Ta bi napast bila jo mnogo vea kad se ne bi ovoj stranoj plodnosti suprotstavili mnogobrojni neprijatelji kao ljudi, ptice, imii, pele itd. Ali najvie ih uniti jedna naroita gljivica. Pod jesen esto nailazimo na mrtve muhe s nadutim trbuhom i pokrivene bjeliastom plijesni. To su rtve zarazne gljivice. Muhe lete bez odmora s jednog predmeta na drugi. Nisu pro birai u hrani i najradije se zadravaju na najodvratnijim predmetima. Iako kuna muha ne prenosi, poput drugih kukaca, razne bolesti u krv ovjeka i ivotinja, ipak moe postati sija zaraze. Ustanovljeno je da muhe, uzimajui hranu, uzmu osim zaraznih klica i jaja razliitih nametnika (npr. glista), zatim uzronike kolere i dr. Liinke muhe vrlo brzo pojedu mnogo trulih tvari koje bi inae okuile zrak za disanje. Ali te korisne osobine nee sigurno nikoga zaustaviti da ove male napasnike najenerginije ne potjera iz naih domova. KUNA STJENICA Kad u mislima pratimo hrabre istraivae u tuim zemljama, uvijek pomiljamo, u prvi mah, na krvave sukobe s ljudoderima, na lavove i tigrove, slonove i nilske konje, bivole i nosoroge. Pa ipak, svi okraji s ovim velikim i snanim ivotinjama dre ovjeka razmjerno malo vremena u uzbuenju i gube se s obzirom na borbu koju ovi putnici istalno vode protiv nekoliko milijuna sitnih muitelja iz neizmjernog carstva kukaca. Borba protiv njih je vrlo teka jer svojom mnoinom i prisutnou na svim mjestima esto prisiljavaju ovjeka da poloi oruje. U takve muitelje pripada i k u n a s t j e n i c a. Ona je domaa ivotinja najblieg Istoka, gdje je i danas neobino rasprostranjena. S Istoka je prenesena u putnikim stvarima. Postala je pravi svjetski graanin. Zato je nalazimo svugdje gdje god ivi ovjek. Danima sjedi ona skrivena u uskim pukotinama zida ili drvenog krevetnog namjetaja, odakle izlaizi tek kad nastupi no da potrai bezbrinog spavaa i

26

posie mu krv. Ako se negdje useli samo jedna stjenica, teko ju je istrijebiti. Neobino je otporna, te su potrebna jaka sredstva da bismo je istjerali iz njezina boravita. U toplom se stjenica dobro osjea i nigdje nije toliko mnogobrojna kao u vruim krajevima. Ali stjenica podnosi vrlo dobro i studen i nevjerojatno lako gladuje. Razliitim je pokusima dokazano da ona mjesecima ivi bez hrane. Pri tom postane potpuno providna i laka kao list papira. Ali teko onom smrtniku koji prvi padne kao rtva izgladnjeloj stjenica. Stjenica nije toliko opasna zbog svojih uiboda i isvraba, koliko zbog prenoenja razliitih konih i drugih bolesti (naroito u tropskim krajevima). Pri ubodu ispusti zajedno sa slinom i nekoliko kapi otrova koji izaziva paljenje i svrbe. Po isviim znacima ini se da joj je osjetilo mirisa dobro razvijeno jer se i sa stropa sputa na svoju rtvu. MEAVA

Juer je iznad naeg jezera bjesnjela meava. Lake bijele pahuljice letjele su kroz zrak, sputale se na vodu, ponovo se dizale, kruile, rojile se u visini. Nebo je bilo jasno. Sunce je peklo. Vru zrak strujao je veoma tiho pod njegovim vatrenim zrakama; vjetra nije bilo nigdje ni od korova. Ali je iznad jezera bjesnjela meava. Cijelo jezero i njegove obale bjehu jutros posute pahuljicama, suhoga mrtvog snijega. udnovat je to snijeg: ne topi se pod vruim suncem, ne sija kao iskre pod njegovim zrakama; topao je i lomljiv. Poli smo da ga vidimo, i kad smo stigli na olbalu, uvjerili smo se da to ni nije snijeg ve tisue malih krilatih kukaca vodencvjetova. Juer su oni izletjeli iz jezera. Pune su tri godine ivjeli u mranoj dubini. Bili su sitne liinke bez oblika i koprcali su se u mulju

27

na jezerskom dnu. Hranili su se trulim, smrdljivim, muljem i nikada nisu vidjeli sunca. Prole su tri godine itava tisua dana. I juer su liinke izale na obalu, skinule sa sebe rune korice, rairile laika krila, rasplele repove tri tanka, dugaka konca i vinule se u zrak. Samo je jedan dan odreen vodencvjetu da se raduje i igra u zraku. Zbog toga ise jo zove jednodnevnjak. Cio su se dan igrali u sunevim zrakama, gonili se i okretali u zraku kao lake pahuljice snijega. enke su se sputale na vodu i bacale u nju svoja siuna jaja. Ali, zalo je sunce i spustila se no. Mrtva, tijela jednodnevnjaka prekrila su obalu i povrinu vode. Iz jaja vodencvijeta izai e liinke. I opet e proi tisuu dana u mutnoj dubini jezera dok ne izlete iznad vode veseli krilati jednodnevnjaci. GAMBUZIJA

U borbi protiv malarinih komaraca ovjek upotrebljava razliita sredstva. U tu svrhu iskoriuje i ribe. Suzbijanje komaraca pomou riba nije nikakva novost. Meu ribama koje ovjeku slue za suzbijanje komaraca posebno mjesto zauzima sitna ribica gambuzija. Njezina je domovina Sjeverna Amerika. Odatle je prenesena najprije u panjolsku, a kasnije se rasprostranila i po drugim zemljama. Oko godine 1923. bila je prenesena u Dalmaciju, gdje se izvrsno udomila i prilagodila. Gambuzija ima sline uvjete ivota kao i komareva liinka i upravo stoga dobro slui u borbi protiv komaraca. Komarac se lee uz rubove voda stajaica, a upravo tu i gumbuzija odlino uspijeva. Kod nas dobro uspijeva u lokvama s istom vodom i dovoljno bilja, koje joj prua zaklon.

28

ivahne i uvijek nemirne komareve liinke, koje se neprestano giblju kroz vodu, bilo prema povrini da uzmu zraka ili prema dnu da pronau jelo, za gambuziju su posebna meka. Ona ih veoma rado lovi. Jedna ribica moe svakog dana pojesti oko 200 omarevih liinaka. Gambuzije dipak ne mogu posve istrijebiti komareve liinke u nekoj vodi. Pogotovu ne u vodama u kojima ima dosta bilja jer se ondje komareve liinke sakriju pred svojim neprijateljem. Gambuzija raa ive mlade, i to od oujka do listopada nekih 56 puta po 60100 komada. Mlade ribice imaju jedva 56 mm. Tada su gotovo sasvim prozirne, pa ih jedva moemo zapaziti. Nakon nekoliko dana znatno porastu i dre se povrine vode. Kasnije se usuuju zalaziti sve dublje ispod povrine, i tada poinju dobivati sva svojstva i obiljeja odraslih gambuzija. U poetku su mujak i enka u podjednakom broju, ali kasnije, u toku razvoja, jae i vee enke prodiru slabije i manje mujake. Zbog toga se nikad ne mogu namnoiti u nekoj vodi do neogranienog broja. GUBAR

Gubar je jedan od najopasnijih tetnika naih uma i vonjaka. Osim hrastova lia, koje njegove gusjenice najradije deru, one brste i lie graba, bukve, brijesta, topole, vrbe, johe, kruke, jabuke, bagrema, ljive, gloga, ipka, bazge i dr. Kad im nedostaje lia ovoga drvea, deru i iglice bora, smreke, aria i empresa, pa i koprivu, travu, sitinu, itarice itd. Obrtene voke ne daju iste vie ploda, a idue godine prirod je manji nego inae. Kad obrste jedno podruje te ostanu bez hrane, glad ih prisiljava na seljenje. Putujui, prelaze ceste, eljeznike pruge, potoke, kanale, dapae i rijeke. Za-

29

biljeen je prelaz gusjenica preko tranica, koji je zaustavio vlak pred stanicom Nova Kapela. Od zgnjeenih gusjenica postale su tranice tako skliske da lokomotiva nije mogla krenuti dok tranice nisu posuli pijeskom. Zanimljiv je sluaj koji se zbio god. 1884, kad su gusjenice, poto su potpuno obrstile ume na planini Motaj ici, prele iz Bosne u Hrvatsku, preplivale Savu i nastavile brstiti ume u Hrvatskoj. Tom je prilikom rijeka Sava bila na kilometre crna od njih. NA HRSATOVOJ KORI

Na povrini od 82 cm2 iscurio je sok na jednom starom hrastu. Na gozbu se skupilo mjeovito drutvo kulkaca. Veliki mravi gmizali su zaposleni as goredolje, prodrljive muhe mnogih vrsta stajale su zbijene jedna do druge, a strljenovi su pomamno zujei letjeli oko drveta. Najupadljiviji gosti bili su jelenjaci. Bilo ih je dvadeset i etiri. ini se da su oni imali glavnu ulogu u gozbi. No unato slatkom jelu nisu bili ba dobre volje. Ni smjeli strljenovi nisu se usuivali pribliiti njihovim snanim klijetima, nego su se stalno nalazili na odreenoj udaljenosti. Meu gostima se zametnuo estok boj. Borile su se samo dvije treine. I enke su zbog hrane ujedale jedne druge svojim kratkim klijetima. Naroito je, bila zanimljiva borba mujaka. Ukrstivi rogove iza vratnoga tita protivnika, oni su se glavama sueljavali i rvali sve dotle dok jedan od boraca nije izgubio snagu i pao na zemlju. Spretniji borac uspijevao je kojiput zgrabiti protivnika za trup. Tada bi ga podigao, drei ga u zraku da se praaka, a zatim bi ga bacio. Zatvaranje klijeta izazivalo je kripanje, a pomicanje bonih izboenja glave, koja su klizila po sredinjoj udubini,

30

proizvodilo je pucketanje. Zbog toga se ova bitka inila stranija, nego to je uistinu bila; nije bilo ranjavanja osim jednog lakeg ujeda u eljust. Nitko nije primijetio' da se pribliava promatra, pa su se borci i dalje svaali, a pobjednici pohlepno lizali sok. Uznemirili su se kad su osjetili dah ovjeka. Na lagano ukanje i kripanje granja svi su se uspravili, inilo se kao da prislukuju. IZ IVOTA MRAVI Malo je kukaca koji su od davnina privlaili toliku panju kao mravi. Ve se u staro doba osobita panja obraala zajednici ovih vrijednih ivotinjica. Zanimanje za njiih je neprestano raslo i danas je vee nego ikad prije. Prirodnjaci najrazliitijih pravaca prouavaju ivot mravi, traei rjeenje tajne za udnu skladnost koja vlada izmeu pojedinaca mravlje zajednice, iako ona ponegdje broji nekoliko milijuna lanova. Mravi su srodni pelama, osama i bumbarima, a pripadaju opnokrilcima. Rasprostranjeni su po cijeloj Zemlji, i ima ih oko 5000 vrsta. Poznato je da mravi ive esto u velilkim zajednicama. Te se zajednice razlikuju i po broju lanova, i po svome ureenju, i po nainu ivota. Ima malih, jednostavnih zajednica s jedva pedeset do stotinu lanova, a ima ih i golemih, na vrlo visokom stupnju i sa irokom podjelom rada, koje obuhvaaju nekoliko stotina hiljada ili milijuna lanova. Unato raznolikosti meu pojedinim zajednicama, ipak postoje i neke zajednike osobine njihova zadrugar stva. Glavno zajedniko svojstvo jest podjela zajednice u nekoliko kasta s razliitim tjelesnim iduevnim oznakama. Te kaste su mujaci, enke i radnici. Ovi posljednji su zakrljale enke. Njih je vrlo mnogo i ine glavno stanovnitvo svake zajednice. Broj matica (enki sposobnih za oploenje) iznosi pet, deset, a u velikim zajednicama ak i ezdeset. Glavni posao u mravinjaku pada na radnike. Oni se moraju brinuti za sve potrebe: za gradnju mravinjaka, za odravanje reda, za pribavljanje hrane, za obranu, njegu kraljica, odgoj podmlatka i tako dalje. esto ve po njihovu vanjskom izgledu moemo odrediti i njihovo zanimanje. Mali se obino bave njegom mladih, odravanjem istoe itd. Veliki, naprotiv, preuzeli su obranu, nabavljanje hrane i ostale radove, za koje se trai snaga i sranost. Uz te razlike postoje esto i neke druge. Jedni imaju goleme glave, vee od ostalog dijela tijela. Zbog snanijeg tijela i eljusti ti se radnici nazivaju vojnici. Drugi se odlikuju loptastim i naduvenim stranjim dijelom tijela, prozirnim poput jantara, a ispunjenim medom. Oni se objese o strop

31

podzemnih hodnika, kao mjeine, a slue nekim amerikim mravima kao zalihe meda kad nastupe nepovoljni dani u prikupljanju hrane. Neki mravi imaju glavu uglatu poput epa, koja tano zatvara ulazni otvor na gnijezdu, izgraenom obino u nekom starom drvetu. Njihova je dunost da svojim glavama zatvore ulaze kad mravinjak miruje. Ti su mravi neka vrsta vratara, a mogu se usporediti i sa ivim vratima.

S punim pravom mravi slue kao primjer marljivosti. Dok negdje grade, drugdje iste, prenose liinke iz donjih, hladnijih prostorija u gornje, toplije i si. Svaki radnik kao da je u neprestanoj vezi sa svojim najbliim drugovima da bi u svako doba znao postoji li negdje neki posao u kojem bi mogao pomoi. Katkad se skupe svi zajedno, i ini se kao da odravaju skupove radi dogovora. Znaenje ovih skuptina nije nam jo ni danas potpuno jasno. Udara u oi da na skupovima okrenu glave jedni prema drugima i gotovo miruju, jedino to polako pokreu ticala i stranji dio tijela. Obino skuptinu opkole vojnici, okrenuvi joj lea, pa se ini kao da im je jedina briga da tkogod nepozvan ne poremeti mir sredine. U tom poloaju proborave nekoliko sati, a gdjekad i nekoliko dana. Raznolikost u nainu ivota oituje se u izgradnji zajednikih stanova, gnijezda. Ima mravi koji se zadovoljavaju jednostavnim hodnicima. Drugi prave graevine od najrazliitojeg materijala, najee od biljnih otpadaka. U nekim krajevima grade mravi gnijezda od provakanih dijelova drveta i objese ih o granice ili tkaju pauinu od svilenih vlakanaca i razapinju izmeu listova. Za taj rad svoje liinke upotrebljavaju kao tkalake unjke. Osim mravi koji se stalno nastanjuju na istom mjestu, postoje mravi putnici, koji putuju s jednog mjesta na drngo.

32

Mravi putnici najzanimljiviji su predstavnici mravljeg roda. Susreemo ih u Indiji, Africi i Americi. U Africi su poznati pod imenom siafu-mravi. Oni su upravo jedini prolaznici nevidljivih umskih putova, ali i najstraniji muitelji rijetkih putnika. Teko je pronai rijei kojima bi se opisala nesnosna muenja, nedae i nemir koji izazivaju te ivotinje u ovjeku na putu kroz guste ume. U golemom broju redova (6 do 10 mravi u irinu) krstare po umama illi po otvorenim mjestima napadajui besprimjernom sranou sve ivo to im je na putu. Nijedna im se ivotinja, od najmanjih pa do najveih, ne moe suprotstaviti. Ti mravi pronau uvijek najosjetljivija mjesta na koi, a naroito rado zagrizu u njenu onu i nosnu sluzokou. Bol poveavaju otrim vilicama, koje obru u ranici. Svakako mora da je strana smrt koju izazovu siafu-mravi. esto siafu-mravi posjete i ljudska naselja, i tada poneki vlasnici gube obino velik broj rogate stoke, a naroito peradi. Stoka se uznemiri do bjesnila i tada je najbolje pustiti je odmah na slobodu. Siafu-mravi ne izbjegavaju ni djecu. Stoga treba djecu odmah ukloniti. Meutim, koliko su god nesnosni i opasni, siafu-mravi imaju ipak i neke dobre osobine. Obino ondje gdje se nasele oiste stanove i cijeli prostor od razliite gamadi, naroito od stonoga, cvraka, stjenica i ostalih kukaca. To izvre bolje, nego to bi to izveli ljudi najsuvremenijim sredstvima. Katkad su za zemljoradnika prava blagodat. U razmjerno kratko vrijeme unite biljnih tetoinja vie nego svi ostali kukcoderi zajedno (ptice, gmazovi, abe, pauci itd.). CRNI POTOK SMRTI

Lovei jednom u praumi nedaleko od rijeke Kumarije, zaao sam u kraj gdje ssu ivi stvorovi oko mene bili u nekom udnom, neprirodnom uzbuenju. Ptice razliitih vrsta kao da su izgubile pamet, skakale su kao lude s grane na granu derui se i pitei uzrujanim glasom. Neki pasanac, koji se zacijelo

33

maloprije probudio iza sna, jurio je preneraen buno nasumce kroz ikarje. Sva sila kornjaa, skakavaca i drugih kukaca letjela je po zraku leprajui i glasno zujei; neki su, umorni, sjedali na lie, no, uznemireni i preplaeni, nakon kraeg odmora dizali bi se i bjeali dalje. Puku sam stisnuo vre i sakrio se za drvo, radoznao to e se dogoditi. Uznemiren krik ptica i strah kukaca djelovali su i na moje ivce. Srce mi je poelo burnije kucati. Neiskazano je neugodno oekivati u umi nepoznatu opasnost. Za svaki sam sluaj izvadio iz dvocjevke naboje sa sitnom samom i metnuo u jednu cijev krupnu samu, a u drugu kuglu breneke za krupnu divlja. Nakon nekog vremena prestade let kukaca, a do uiju mi dopre priguen, neprikladan um, ikao da netko dere papir. Teko je bilo pogoditi odakle dolazi tajanstveni um. Napokon sam ugledao i shvatio sve. Nekoliko koraka od mene pojavila se pored gustoga raslinja crna, iroka masa: mravi. Grabeljivi mravi e c i t o n i unitavaju sve ivotinje na koje naiu. Njima se ne moe oduprijeti nita to je ivo, apsolutno nita: ni ovjek, ni ivotinja, ni ikoje drugo stvorenje. Sve to ne moe pobjei gine raskidano od tih malih razbojnika. Nekoliko estokih uboda u nogu upozorilo me da valja umaknuti. Ve je nekolicini mravi uspjelo da usplaze na mene. Odskakujem ,u stranu, ali uzmak nije tako lak. Ne mogu preskoiti gusto grmlje preko sabitog prstena mravi, irokog jedan metar. Mravi su neim strano razdraeni i smjesta mi se lijepe za nogu u gustom mnotvu. Potrah na protivnu stranu; isto. I tamo se valja cm, pomian potok, a prema drvetu uz koje sam stajao pribliuje se povorka kobnih ecitona. Poloaj je zaista neugodan. Okruen sam sa svih strana. Povorka mravi dugaka je oko osamdeset koraaja, iroka dvadeset i dijeli se u nekoliko redova, kao da usporedo ide nekoliko vojska. Teko je proraunati koliko ih ima. Moda milijun, moda deset milijuna? Redovi crnih mravi iroki su nekoliko desetaka centimetara, pomiu se brzinom tri do etiri koraaja u minuti. Kako sainjavaju uglavnom gustu masu, omoguuju mi da im se pribliim bez opasnosti da e me napasti. Putuje cijeli mravinjak. Vidim mrave razliite veliine male, srednje, vee a najvei, koji imaju gotovo podrug centimetra, dre se postrance uz povorku i tre as naprijed as natrag, kao pobona straa koja pazi na poredak. Vrlo su ivahni i brzi, pretrauju cijelu okolicu i love. Plaze na grmlje i na drvee, ali ne vie od dva metra nad zemljom. Zatim se vraaju u redove. Gladna, nepobjediva, bijesna, ratoborna grozna vojska ne tedi nikoga i

34

nita. Nekoliko je leptirovih gusjenica u veliini kaiprsta provodilo idilian ivot na grani oblinjeg grma. Otkrio ih je mrav izvidnik i javio vrnjacima. Stotinu mravi bacilo ,se na njih. Bez ustruavanja mravi su raskomadali gusjenice na komade i odnijeli ih na zemlju kao hranu. Obraunavanje s bezazlenim gusjenicama nije trajalo ni petnaest sekundi. Tei je bio lov na pauka koji je kukavno pobjegao ak na kraj grane, premda je trideset puta vei od svakoga mrava. No i tamo su ga stigli. Pauk je spopao eljustima dva mrava, a treega zgazio nogom, no drugi su se ve u njega upili, ve isu mu odsjekli zadak, rastrgali na komade trup i glavu i smjesta sve to odnijeli dolje ne zaboravivi ni na noge nesretne rtve. I to se svrilo udesno brzo. Predstrae mravlje povorke preplaile su velikoga gutera teju, orijaa, velikoga preko jednog metra, koji se bjeei sakrio u nedaleku rupu u zemlji. Za njim su krenule pod zemlju tisue ecitona. Meni nevidljiva borba pod zemljom nije dugo trajala: nakon nekog vremena ispuzao je guter napolje, crn od mravi koji su ga oblijepili. Oba su mu oka bila ve poderana i puna mravi. Nije mogao dalje, tek nekoliko koraka. Kao paraliziran stao je i samo je iroko otvorio ralje, oboruane mnogobrojnim otrim zubima. Zubima se bijesno cerio na nedohvatnog neprijatelja, a mravi su mu istovremeno ulazili u gubicu. Guter je oajno trzao glavom i grevito zijevao otvorenim raljama kao pod neobinim pritiskom, dok s.u ecitoni urno trgali komadie njegova tijela i nosili ih dalje. Zatim su mu raznosili utrobu, a on je jo uvijek bio iv i nemono otvarao njuku. Kad su stranje strae povorke prolazile ikraj njega nakon dvadeset minuta, nisu imali vie to da ugrabe jer je od gutera preostala samo hrpa kostiju i neto ljusaka. TERMITI BIJELI MRAVI Svaki onaj koji je bio u toplim predjelima znao bi da pria o termitima. Oni se ubrajaju meu naj ozloglaeni je kukce toplih krajeva, protiv kojih se ovjek stalno bori. Gubici koji nastaju od ove male ivotinjice upravo su nevjerojatni i godinje predstavljaju za ovjeka vrijednost od mnogo milijuna dinara. Od njih nije nita sigurno. Osim eljeza i kamena nita nije poteeno, pa ni staklo, koje izjedaju svojom pljuvakom. Izmeu ostalog, naroito napadaju tvari biljnog podrijetla, izraene daske, stupove, namjetaj, papir pa i zelene biljke.

35

Nisu sigurni od njih ni predmeti napravljeni od raznih ivotinjskih dijelova. Ali najstranije je to to se ovaj razorni rad vri neprimjetno, Skriveno, pa ovjek ni ne sluti o bliskoj opasnosti sve do onog trenutka dok se ne srui v itava zgrada. esto se netko prisloni uz drvenu ogradu, i mjesto da u njoj nae sigurnu potporu, ustanovi da je od ograde ostala samo vanjska kora, tanka kao papir, dok joj je unutranjost potpuno izjedena. Ili, sjedne na stolicu koja se due vrijeme nije upotrebljavala i nae se na zemlji jer je od stolice preostalo samo njena sjena. Termiti prodiru u namjetaj i u ostale drvene predmete odozdo i najpaljivije nastoje da ne povrede vanjski sloj. S kakvom se brzinom vri ovo razaranje najbolje dokazuje zabiljeeni sluaj kad je za dvadeset i etini sata nestao sadraj prilino velikog ormara. Brehm pria kako je neki Arapin, uvijen u svoj burnus, zaspao pored gnijezda termita, a sutradan se probudio potpuno gol. Koliko razmjere moe imati ovo razaranje, pokazuje izvjetaj iz godine 1814, po kome se jednog dana sruila prekrasna zgrada guvernera od Calcutte /Kalkute/. Pa i na Otoku sv. Helene jedna se vrsta termita, donesena nekim transportom robe, bila toliko razmnoila da je vei dio grada bio poslije kraeg vremena potpuno razoren. Ni plantae nisu poteene od termita. Naroito se u novije vrijeme istonoindijski

36

uzgajai kauuka tue na mnogobrojne termite, pa su raspisali i visoku nagradu onome tko pronae sigurno sredstvo protiv tih tetoiinja. Koliko su god termiti nepodnoljivi i tetni zbog svojeg razornog djelovanja, ipak oni prirodnjacima pruaju zahvalan predmet za prouavanje.Prije svega, na njima se mogu promatrati zakoni drutvenog ivota bolje nego na drugim ivotinjama. Zadruni ivot bijelih mravi sigurno je na najvioj taki ivotinjskog drutvenog ivota. Navika da stvaraju zajednice dala je termitima i ime bijeli mravi. U tom pogledu oni stoje blizu pravim mravima, inae nemaju s njima nita zajedniko jer su im rodbinske veze isto tako daleke koliko su i izmeu ovjeka i klokana. Termiti pripadaju najjednostavnijim oblicima kukaca; oni su u bliem srodstvu s uiima, a mravi su razvijeniji i pripadaju istoj skupini kojoj i pele i ose. Meu najzanimljivije ivotne pojave kod termita ubrajamo njihove graevine. Uope, kod njih nailazimo i na najvie graevine to ih grade ivotinje. Neki krajevi dobivaju i naroit izgled od mnogobrojnih termitskih gnijezda (vidi sliku gore). Njihova graevinska vjetina velika je i raznolika, kako u izbora materijala i oblika, tako i u nainu gradnje i izboru mjesta. Jedni upotrebljavaju iskljuivo sitno savakano drvo i od toga prave neku vrstu kartona. Drugi uzimaju zemlju, koju probave u crijevima i natope s dosta pljuvake. Kad se stvrdne, ova mjeavina postaje poput cementa, i graevina dobiva izvanrednu tvrdou. Neki termiti upotrebljavaju za gradnju smjesu rveta i zemlje. U pogledu poloaja gnijezda primijenjena su sva iskustva i sve mogunosti. Postoje podzemna gnijezda, zatim gnijezda koja se uzdiu visoko uvis i gnijezda koja vise na visokim granama drvea. Najznaajnija su svakako ona u obliku hurnka, ne zbog svoje visine od sedam do osam metara, nego zbog svojih raznovrsnih oblika. Svaka vrsta ima svoj nain gradnje, a i svaka, zajednica svoj ukus. Meu njima ima i pravih neznalica, koji ne znaju izgraditi ni najmanji zid, i ne ostaje im drugo nego da grade hodnike u zemlji ili u starom trulom drvetu. Otvorimo li jedan velik humak, ugledat emo prostrane iste d glatke upljine, po kojima lee neke ispuvaste tvorevine. Te su upljine naseljene mnogobrojnom termitskom omladinom. Ako bolje pogledamo, vidjet emo da su te upljine vrtovi kulturnih biljaka koje obrauju termiti. Oni, kao i neki mravi, uzgajaju naroite vrste gljivica, koje su glavna hrana mladim termitima. Podloga za rast gljivice je spuvasta tvorevina napravljena od dobro savakanog drveta.

37

PELINJI KRVNIK STRLJEN Promatrajui pele, sjetio sam se lanjskog ljeta i jeseni kad su ti radini kukci, neobino uzbueni, bili cilj napadaja njihovih grabeljivih roaka strijenova. utosmea smrt zlokobno je zujala pred konicama nemonih pela. Rekao sam nemonih, jer na vie od dvije stotine poginulih pela platio je glavom tek jedan strljen. Nijedna se pela nije usudila samostalno napadati, tavie ni braniti se. Samo u gusto zbijenim i povezanim redovima one su pokuavale odbijati njihove napadaje. ovjeka ili ma koga drugoga pela smjesta napada i bode im dirne uljite. Meutim, pred strljenom se ona osjea nemona i bijedna.

Strljen napada pele na razliite naine. Ako pred letom ima trave, strljen se u nju skloni, i prva pela koja zapne o travu njegov je plijen. Ako je pred letom ploa, on sleti na nju, po'lako se primie pelama i dodirujui one najblie uhvati zgodu kad se jedna odijeli i tada joj je kraj. On hvata pele i u letu. A kad je gladan, iznenada naleti na grupicu pela i uhvati prvu do koje doe. S ulovljenom pelom odleti strljen do grane oblinjeg stabla, i najvie za pet minuta pela je zdrobljena. Jaikim eljustima izgrize joj oi, odsijee glavu, noge i zadak ;i napokon prsa. Nema pele koja se moe otrgnuti tom smrtonosnom zagrljaju. Kad tako svri s jednom, vraa se po drugu, treu, petu, desetu i tako dalje. Napadne li grupu od vie pela a one ga dohvate, on redovno strada. Borba traje ,i po sat, a za pele je vrlo pogubna. Klupko kojim ga obaviju neprestano se smanjuje, a na razbojitu ostaju otkinute glave, noge, krila, kljaste pele, jer sve to trljen zahvati svojim eljustima, presijee ili teko rani.

38

INVAZIJA SKAKAVACA

Opasnost! Kod nas su se pojavili skakavci! javili su iz jednog sela kod evelije. Poljoprivredni strunjaci odmah su upozorili stanovnitvo. Trebalo je poduzeti hitne mjere da se sprijei najezda, za koju se dri da je najvea od dosadanjih. Odmah je organizirana borba koja se vodi svakog dana otprilike na povrini od 20 000 hektara. Hiljade ljudi, naoruani zapraivaima, vode borbu bez prekida i odmora. I kad se netko umori pod teretom zapraivaa, napravu prihvati drugi, odmoreniji. U Tikveu, Pelagoniji, Ovem polju i kumanovskom kraju, gdje su pojave najmasovnije, ljudi se bore i danju i nou unitavajui na milijarde skakavaca. To je pravi rat. I nije nikakvo udo to su neke opine u bitoljskom kotaru izvrile mobilizaciju stanovnitva ugroenih sela za borbu protiv skakavaca i to gotovo u svim kotarima postoje tabovi koji rukovode borbom.

39

Poli smo u selo Strugove, Suvodol, Kutretino, Zure (i neka druga. Iz tih su mjesta javili da su velika jata marokanskih skakavaca za kratko vrijeme opustoila sve usjeve i voke. Kad smo ih posjetili, vidjeli smo neobian prizor. Sat prije zeleni usjevi i plodne voke ostale su bez lia, rojevi cmih skakavaca opustoili su sve. Njive i voke prestale su da ive. Oblak marokanaca krenuo je dalje. Za njima su silazili drugi i unitavali zalenilo pred sobom. Ali naili su na ljude koji su poveli organiziranu borbu. im se neki val pojavi, odmah se poduzimaju mjere za njegovo unitenje. Ljudi su poli dalje. Organizirano su pretraivali planine, klisure i sva mjesta gdje postoji i najmanja sumnja da se kriju jata skakavaca. Uistali srno rano, prije nego to je sunce ugrijalo. Zapraivai su bili puni kemikalija. obanin koji je iao pred nama otkrio je leglo iskakavaca. Ono je nalikovalo velikom crnom padobranu koji se rairio na zemlji. A skakavci jo u drugom stupnju razvoja izgledaju kao mravi. Zapraivai su odmah stupili u akciju. Jaki mlazovi preparata Agrosajd pokrili su leglo. Kada smo sat kasnije svratili na isto mjesto, gazili smo po milijunima unitenih skakavaca. Ekipe su krenule dalje jer su seljaci gotovo svakog asa javljali da su otkrili nova legla. I tako se svakoga dana u Pelagoniji vodi velika bitka, u kojoj su dosad izlazili kao pobjednici ljudi. Kada je 1956. godine jedan teretni vlak krenuo iz Skoplja u Titov Veles, nitko nije ni slutio da e kompozicija od 35 vagona biti zaustavljena na otvorenoj pruzi. U vardarskoj klisuri, izmeu eljeznikih stanica ZelenikovoPinja, kotai lokomotive poeli su kliziti. Vlakovoa je odmah osjetio da neto nije u redu. Pomislio je da su kotai ukoeni. Pokuao je zaustaviti vlak. I umjesto kripe kotaa osjetio je klizanje. Zatim su se kotai poeli vui. Kada je osoblje vlaka silo s vagona, vidjelo je da je pruga pokrivena skakavcima. Oni su zaustavili vlak. Hladetinasta masa skakavaca uginulih na pragovima i tranicama onemoguila je kretanje vlaka. Tek kada su stigle druge maine i kada je organizirano ienje pruge, vlak je krenuo. U Titov Veles stigao je sa zakanjenjem od dva sata. Najezda god. 1956. bila je jedna od najveih koja se uope pamti. Ali zbog brze intervencije nije dolo do veeg unitavanja usjeva. BOGOMOLJKA

40

Glavna su oznaka ovih ivotinja njihove prednje noge. Dok ostala dva para nogu slue za koraanje, prvi se par preobrazio u strano orue za hvatanje i ubojno oruje za ubijanje. To preobraavanje izvreno je time to su se kukovi izduili i nose snana iroka bedra snabdjevena jakim bodljikama. Uz njih se mogu priklopiti poput noa polumjeseaste goljenice. Bogomoljka je nemilosrdna zvijer, i teko onom kukcu koji joj doe na put! Kad vreba plijen, podigne prednji dio tijela i isprui prvi par snanih nogu, prilagoenih za hvatanje. Tako sklopljenih ruku, zapravo nogu, podsjea na priliku koja se moli, zbog ega je i dobila ime bogomoljka. U tom poloaju okree glavu na sve strane i nita ne moe umai njenoj napetoj panji. Otkrije li kakav plijen, makar i udaljen, ona mu se s najveim oprezom poinje pribliavati. Njeno je dranje gotovo dostojanstveno kad se sprema da napadne koju veu ivotinju. Tada se podigne, isprui svoje hvataljke da bi ih sa to veom snagom mogla spustiti na plijen. U veini sluajeva kukac poslije kratke borbe ugine; pobjednica ga pojede u kleeem poloaju. Poslije zavrenog ienja, a da ni ne dovri dotjerivanje, napada novu rtvu. Da bi joj lov bio to uspjeniji, bogomoljka ima, osim smionosti, jo jednu naroitu osobinu. Doba njezina ivota je kraj ljeta i prvi dani jeseni. Tada ona ivi u travi i niskom dbunju, odjevena u zelenilo kao trava, ali kako se okolina mijenja, i bogomoljka mijenja svoju boju, pa se u kasno ljeto javlja vie zelenih, a u jesen vie smeih jedinki. Kinezima slue bogomoljke za zabavu. Dre ih zatvorene u kavezu i promatraju ih kad se bore. U Junoj Americi bogomoljke slue za zabavu djeci, onako kao kod nas kanarinci i bijeli mievi. Djeca obino veu bogomoljke vrpcom i dre ih na glavi, gdje se one hrane estorononim stanovnicima

41

sretnog vlasnika. Kod naroda u okolici Buenos Airesa dobila je bogomoljka i ime come poije, to u prijevodu znai dera uiju. KOLIKO IVIH BIA IMA U LITRI JADRANSKE VODE Nae su oi navikle gledati samo velike predmete, a preko sitnih obino prelaze, kao da su nevani. Meutim, sav orijaki ivot mora izgraen je od one ive tvari koju stvaraju uglavnom sasvim neugledne jednostanine biljke i sitne ivotinje. Ovi, za prosto oko nevidljivi patuljci najvei su izvor hrane, koja podrava cijelo ivotinjske carstvo mora, dakle i sve ribe, tako da od mnoine ovih organizama, zavisi i cijela masa morskog ivota. Razumljivo je stoga da oceanografska nauka pridaje u posljednje vrijeme osobitu panju ovim organizmima te ispituje njihovu mnoinu i godinji razvitak u pojedinim morima. Istraivanja koja su u Jadranu na tom podruju provedena pokazuju da mnoina ovih vanih biljaka koleba od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. S obzirom na vremensko kolebanje, Jadran pokazuje dvije cvatnje, odnosno dvije etve ovih isitnih biljaka: zimsku, koja se javlja od prosinca do veljae i proljetnu, u svibnju i lipnju. to se odmiemo dalje od obale prema otvorenom moru, voda je siromanija mikroskopskim algama. Brojei ove jednostanine biljke, nalazimo da se njihov broj penje na preko pola milijuna jedinki u jednoj litri. Ljeti taj broj pada katkada ispod dvije tisue. Usporedimo li prilike u Jadranskom moru i u Atlantskom oceanu, nalazimo da je ovih vanih algi u Jadranu mnogo vie nego u toplim vodama otvorenog Atlantika. U obalnim vodama sjevernih hladnih mora moe se u jednoj litri vode nabrojiti i vie milijuna mikroskopskih biljica. Zbog toga je tamo mnogo brojniji i sav ostali ivi svijet. IZ MORA U SLATKU VODU IZ SLATKE VODE NA KOPNO Premda su suvremena iva bia osvojila mora, slatke vode kopna i uzduh, sva ona ipak u najveoj mjeri ovise o vodi. Tamo gdje u prirodi nema ba nikakve vlage, nema ni ivota. Tamo gdje te ivotvome tekuine ima malo, i ivih je bia malo, a i ta su posebno prilagoena sui, npr. deva ili pustinjska trava. Ali veini ivih bia na takvim su mjestima uvjeti ivota preteki. Mnogo su povoljniji ivotni uvjeti na kopnu, gdje pada dovoljno kie, a jo su povoljniji u slatkoj vodi. Pa ipak vidimo da i tu mogu postojati samo takva iva bia koja su se prilagodila kopnenom ivotu ili ivotu u slatkoj vodi.

42

Slatkovodne ivotinje moraju se ak braniti od isuvika vode posebnim ureajima za izluivanje vode. One su se tek morale prilagoditi ovoj okolini. Jedina okolina kojoj se ivotinje s obzirom na pomanjkanje ili su viak vode nisu morale posebno prilagoavati jest slana voda, dakle more. Morske se ivotinje ne moraju brinuti ni kako da se opskrbe vodom, ni kako da se od nje brane. Zato je shvatljivo to se smatra da se upravo u moru, u toj najpovoljnijoj ivotnoj okolini, poradio ivot. Samo su u moru mogla nastati takva najjednostavnija bia, kakva su morala biti ona koja su prva nastala iz neive tvari. U moru su se nale prve koliine soli i drugih tvari potrebnih za ivot, tu su se mogle zbivati sve one sloene kemijske pretvorbe, koje su najprije dovele do stvaranja prve ive tvari, bjelanevine, koja je zatim mogla sluiti novom ivotu kao hrana. Iz prvih sitnih i najjednostavnijih ivotinjica, tako siunih da ih prostim okom ne bismo mogli ni vidjeti i tako jednostavnih da to jedva moemo zamisliti, nastale su kroz bezbrojne vjekove vee i sloenije ivotinje, morski crvi, puevi, sipe i druge. More se silno napuilo. Zbog toga je bilo sve manje hrane, i mnoge su ivotinje potraile nova obitavalita. A to je bilo jo neosvojeno prostranstvo slatka voda. U more su utjecale iroke rijeke u kojima jo nije bilo ivotinja, ali je bilo u izobilju hrane jer su slatku vodu ve prije osvojile biljke. Ali vode tih rijeka bile su slatke i zbog toga smrtonosne za morske ivotinje. Protiv te vode one su se morale oboruati. Trebalo je stvoriti ureaje za izluivanje vode. To nije ilo odjednom, nego postepeno kroz mnogo tisua ili ak milijima godina. Prijelaz iz slane vode u slatku nije vjerojatno bio jako teak, i to iz dva razloga. Prvo, na uu velikih rijeka mijea se slatka voda sa slanom. To je takozvana boatna voda, i ona je, to dalje uz rijeku, sve manje slana. Tako su se ivotinje mogle malo-pomalo privikavati slatkoj vodi. Pa i danas nalazimo mnogo ivotinja koje ive u toj prijelaznoj, boatnoj vodi. Drugo, u ono drevno doba, kad su davne morske ivotinje naseljavale morsku vodu, more je bilo manje slamo nego danas, i zato je taj prijelaz bio laki, nego to bi danas bio. Morske ivotinje osvojile su, dakle, slatku vodu jezera, rijeke i potoke. I u njoj se, u toku neizmjernih vremenskih razdoblja, razvio bujan ivot. Tu su ivjeli najrazliitiji crvi, raci, puevi, ribe i druge ivotinje. Kad je i ovdje nastupilo pomanjkanje hrane, preostao je jo samo jedan neosvojeni prostor. kopno. Ali osvojiti taj prostor znailo je stupiti u borbu za vodu, tj. stvoriti ureaje protiv .isuenja, ukratko prilagoditi se kopnenom ivotu. To je bio pothvat mnogo tei nego prijelaz iz slane vode u slatku, i rijetke su bile ivotinje

43

koje su u tom uspjele. Sama nestaica hrane nije bila dovoljna da prisili ivotinje da prijeu na kopno. Ali je u stanovitom razdoblju Zemljine prolosti, otprilike prije trista milijuna godina, nastupila smrtna opasnost za brojne slatkovodne ivotinje. Dolo je doba velikih sua. Velika jezera i movare ostajale su ljeti bez vode, i sve je ivo to nije moglo udisati zrak i sauvati vodu u tijelu ugibalo. Preivjele su samo one ivotinje koje su mogle izdrati u takvim isuenim lokvama uiui zrak i uvajui tjelesnu vodu. Neke su s vremenom postale prave kopnene ivotinje.

Prijelaz na kopno uspio je uglavnom samo dvjema skupinama ivotinja: nekim crvima i nekim ribama. Crvi, navikli na rovanje po mulju, razmjerno su se lako prilagodili sve veoj sui. Okruili su se vrstim oklopom i zatim se, osvojivi kopno, preobrazili u kukce, pauke, grinje i druge lankovite ivotinje, koje su se silno rasprostranile na kopnu. Dok su crvi disali krgama ili itavom koom, njihovi su potomci razvili organe za disanje u unutranjosti tijela. Kukci npr. imaju na stranjem kraju tijela otvore koji vode u sustav cijevi, i te cijevi razvode zrak po cijelom tijelu. Tee su se prilagodile kopnenom ivotu ribe. One su se morale zatititi od isuenja i nai nain kako da se kreu kopnom. Razmjerno velike ivotinje lako su se kretale u voi s pomou peraja, ali su na kopnu bile upravo tako

44

bespomone kao i dananje ribe kad ih izvuemo iz vode. Ipak, kroz duga vremenska razdoblja nalo se rjeenje: njihove prsne peraje pretvorile su se u prednje noge, a trbune peraje u stranje noge. Uz pomo takvih, jo veoma nesavrenih noigu, one su mogle ostaviti svoju roenu baru kad je ona presuila i potraiti novo obitavalite. Na takvim kraim ili duljim putovanjima one su nalazile hranu: kukce koji su ve prije njih naselili kopno. Stoga su one imale i razloga da se zadravaju na kopnu. Sluzava ih je koa titila od velikog gubitka vlage, no s vremenom je njihova koa postala vra, i one su se pretvorile u ivotinje koje su mogle, poput mnogih dananjih aba, ivjeti kraj vode. Tek mnogo kasnije njihovi su se potomci potpuno odijelili od vode zatitivi se vrstom koom pokrivenom ljuskama kao dananji guteri i zmije. Prijelazom na kopno prestalo je i disanje pomou krga. One su s vremenom nestale, a sad ve kopnene ivotinje disale su jo samo pluima u unutranjosti tijela. I danas jo ima riba koje diu pluima. No nisu se samo odrasle ivotinje morale zatititi jakom koom ili oklopom od gubitka vlage. Isto tako morala su se zatititi i njihova jaja, koja su odlagali na kopnu. Jaja dananjih kukaca imaju debelu ljusku pa mogu preivjeti na suhim mjestima. Jaja riba koje su izale na kopno nisu jo imala takvu zatitu, pa su se te ivotinje morale u dobra mrijetenja vraati u vodu, gdje su odlagale svoja jaja, kao to danas ine albe. Tek mnogo kasnije nastala su jaja dananjih gutera, zmija i ptica. I istom tada postali su potomci riba potpuno kopnene ivotinje. Dananji guteri i ptice s vrstim jajima koja dobro uvaju vodu i sa zametkom koji se razvija zatien vrstom ljuskom dok sam ne bude dovoljno zatien od gubitka vode kao i njegovi roditelji daleki su i vrlo izmijenjeni potomci onih davnih rilba koje su izale iz vode na kopno. A kod sisavaca, pa i kod nas samih, zametak je do roenja jo zatienijii u tijelu matere, jo sigurniji od isuenja. Najsavrenije (tano reeno: najsloenije graene) ivotinje, sisavci i ptice, ive preteno na kopnu. Ni u slatkoj vodi ni u moru nema tako savrenih ivotinja. Ali te usavrene kopnene ivotinje mogle su se samo zato razviti i mogu samo zato postojati jer su uspjele sauvati u svom tijelu slanu vodu, taj rijetko potreban uvjet ivota. NEOBINO PUTOVANJE

45

udna igra prirode! U tamnim listopadskim noima, kad juni vjetar pokrene vodu Ohridskog jezera, u mulju i na dnu budi se zanimljiv ivot i nastaje spremanje za najdue riblje putovanje. Deseci hiljada jegulja polaze na tisue milja daleko od mjesta gdje su odrasle. Njihovu ispraaju prisustvuju ribari s mreama i posebnim napravama za lov na jegulje. Za svog putovanja, koje traje mjesecima, moraju svladati velike prepreke i tekoe. Veina njih bit e ulovljena, ali neke e se ipak probiti i stii do cilja. im se jezero zatalasa, ribari iz Struge, poredani jedan do drugog na mostovima Crnog Drima, ekaju ih s mreama. Posebnim napravama ulove za jednu no po nekoliko tisua kilograma jegulja. Jegulja, zmijolika tijela i tamnozelene koe, ukusna za jelo, ima zanimljiv nain ivota. im nastupe zimski dani, jegulje koje jo nisu sazrele za oplodnju skupe se i na dnu jezera prespavaju zimu. Za vrijeme zime hrane se rezervama masti iz svog (tijela. U proljee se probude mrave i odmah ponu prikupljati nove rezerve. I tako se to neprestano ponavlja dok ne sazore za mrijetenje. One koje su sazrele odlaze prema pliacima, gdje se tjednima skupljaju u jata kao laste, ponekad ak i nekoliko stotina, ekajui pogodan trenutak za polazak onamo odalkle su dole kao mladunad. One enke koje e na putu niz Drim izgubiti svoje mujake nai e na ulazu u more druge, koji e zamijeniti ulovljene. Na uu Bojane putnici se skupljaju, i kad nastupi vrijeme, oblikuje se golema plova, duga nekoliko kilometara. Ona kree pored obale Italije, zatim Sredozemnim morem i kroz Gibraltarski tjesnac u Atlantski ocean. Toj povorci na putu do Sargakog mora pridruuju se nova jata, koja naputaju rijeke u kojima su odrasle.

Kad poslije viemjesenog putovanja stignu do Bermudskih i Bahamskih otoka, na velikoj dubini (oko 1000 metara) umjesto da se oslobode opasnosti

46

kojima su bile izloene na putovanju za njih nastupa sudbonosan as. im enke izbace ikru, a mujaci .sjeme, ugibaju i jedni i drugi, a da ne ugledaju svoj plod. Samo nekoliko mjeseci nakon tog dogaaja njihovi e mladi krenuti istim putem kojim su doli roditelji. I njih e doekati, kao i njihove roditelje, mnogi morski grabeljivci. Ribari e ih ekati tek dvadeset godina kasnije, kad ojaaju i krenu putem svojih predaka. Uskoro e se na Drimu jedinom putu kojim dolaze jegulje u Ohridsko jezero pristupiti izgradnji velikih hidrocentrala. Iako su jegulje poznate kao majstori u svladavanju razliitih zapreka (idu podzemnim vodama, penju se uz slapove, skau, ak u cijevi vodovoda), pitanje je kako da se rijetkim stanovnicima Ohridskog jezera omogui da i dalje dolaze u te vode. Rjeavanju tog pitanja pristupilo se s najveom ozbiljnou. U razgovoru s projektantima saznali smo da nacrti predviaju poseban kanal za mlade jegulje koje dolaze u jezero. Na brani kod mjesta Globoica bit e podignut kanal dug 800 metara. Na svakih 10 metara nalazit e se po jedno odmaralite u obliku bazena. Kanal je projektiran na isti nain kao i kod nekih jezera u Finskoj, gdje se radilo o slinom sluaju. RIBA KOJA GRADI GNIJEZDO

Oni koji su promatrali zarobljene koljuke kako grade gnijezda upoznali su nas s nainom njihova rada. Za vrijeme mrijetenja mujak blista raskonim bojama. Svojim dranjem pokazuje da je vrlo brz i okretan. Poto se odlui gdje e graditi gnijezdo, nosi najprije korijenje i dijelove razliitih vodenih biljaka, esto due nego to je on sam, a katkad s priline udaljenosti i s mnogo truda. Materijal odabire briljivo, slae i jo jednom dotjeruje sve dok mali umjetnik nije sasvim zadovoljan. Utvruje gnijezdo za podlogu pomou pijeska i ljunka.

47

Dodavajui nove slojeve, trese perajama, izdie glavu, savija tijelo nagore, a donjim dijelom prevlai preko graevine. Postepeno isputa lijepak, kojega se djelovanje smjesta opaa na zalijepljenom materijalu. Pokretna peraja izaziva struju, kojom ispere otpatke i sline dijelove koje je ponovo pokuao privrstiti. Nakon toga jo ga dugo gradi i niim se drugim ne bavi. Nepovjerljivo promatra svakoga doljaka, vodenjaka ili kakvog vodenog kukca pa i drugu koljiuku. Kad je gnijezdo gotovo, mujak silom natjera enku da ue u gnijezdo. Ponekad je bodljama i repnom perajom prisiljava da to uini. enka odlae nekoliko jaja, na suprotnoj strani izdube rupu ii udalji se. Otada gnijezdo ima dva otvora, i voda struji preko jaja.

Tek tada poinje velika briga mujaka koljuke. Svom silom nastoji da sauva i obrani jaja od mnogih napadaa. Priblii li se koja druga koljuka, bez obzira je li to mujak ili enka, bijesan je natjera u bijeg. Dok se god mladi ne izlegnu, on njukom popravlja gnijezdo ako nastane na njemu kakav kvar. U gnijezdu ili ispred njega esto treperi perajama izazivajui strujanje. Kad jaja ponu dozrijevati, evo novih briga. Mladi su nezatieni. Mujak neprestano pliva oko gnijezda. Svalku ribu koja se pribliava napadne svojim bodljikama. A kad mladi narastu i ojaaju, i kad hoe da napuste gnijezdo, on ih oprezno vraa. Tek kad postanu sposobni da se sami brane, stari se prestaje za njih brinuti. LOV MORSKIH PASA SA SPLAVI KON-TIKI Jednoga dana poeli smo igru s morskim psom. Pri vezali smo komad ribe i vukli je po vodi. Umjesto da se okrene na lea, morski pas bi isturio gubicu iz vode i zaplivao irom otvorenim ustima prema zalogaju. Mi bismo tada povukli konop upravo u trenutku kad bi on htio zaklopiti eljusti. Prevareni pais zaplovio

48

bi uz neopisivo glup izraaj za mekom, koja bi mu svakiput izmakla kad god bi je htio progutati. Igra se .svravala tako da je morski pas doplivao sasvim do greda i skoio uvis kao pravo pseto kad moli zalogaj, inilo nam se kao da hranimo ivotinju koja zijeva u zoolokom vrtu.

Iako smo na morske pse malo-pomalo poeli gledati drugim ouha, ipak smo jo uvijek potivali est redova njihovih zuba, otrih kao britva, koji lee kao u zasjedi u stranim vilicama. Miris drai prorljivost morskih pasa vie nego pogled. Da bismo to iskuali, sjeli bismo na rub s nogama u vodi. Psi bi nam se pribliili na pola metra, a onda bi nam mimo okrenuli repove. No kad bismo i najmanje zakrvarili vodu, npr. pri ienju riba, sve bi oko nas oivjelo od njihovih peraja. Kad bismo bacili u more crijeva morskih pasa, kao pobjesnjeli jurili ibi zaslijepljeni pohlepom. Divlje bi prodirali jetra svoje vlastite mladunadi. No ako bismo tada spustili u more nogu, pojurili bi na nju kao strijela i arili zube ak u gredu na onom mjestu gdje je tren prije bila noiga. Kad se vrijeme proljepalo, uinilo nam se kao da su sve velike ribe ako nas sasvim pobjesnjele. Oko splavi skupilo se veoma mnogo morskih pasa, tuna, pliskavica i nekoliko iscrpendih trupova. Komeali su se oko greda i u grebenima valova sasvim blizu splavi. Razvila se borba na ivot i smrt. Hrptovi golemih riba kruili su povrinom mora i jurili kao strijele. Lovili su jedna

49

drugu, a more oko splavi svakog bi se asa zarumenilo od guste krvi. Najee bi se borile tune i pliskavice. Goleme plove pliskavica jurile s.u bre i uzbudljivije nego obino, a tune bi ih napadale. Ponekad bi izletjela pokoja riba teka 80 do 100 kg visoko u zrak drei u gubici krvavu glavu pliskavice. Nekoliko je pliskavica pobjeglo i jurilo ispred tuna koje su ih gonile, no plova se ipak nije raz- bjegla, iako je svakog trena dolazilo do komeanja, a mnoge riibe u njoj imale su na zatiljku teke rane od ugriza. Ovdje-ondje pojavili bi se morski psi, kao da su poludjeli od bijesa. Vidjeli smo kako napadaju tune i kako ih prodiru, jer je morski pas nadmoniji neprijatelj. S tunom koju smo ulovili dan prije odluismo loviti ribe. Prva rtva bijae morski pas od tri metra. Ulovili smo ga na udicu i digli na palubu. im smo mu izvukli udicu, progutao ju je drugi pas od etiri metra, pa smo i njega digli na splav. Kad smo i tu udicu izvukli, ulovili smo opet psa od etiri metra s kojim smo imali dosta muke. Ve smo ga izvukli preko grede, kad odjednom pukoe sve etiri eline ice i pas se izgubio u dubini. Novom udicom izvukli smo sedam morskih pasa. Postalo je opasno loviti s klizavih greda na krmi jer su tri morska psa poela odjednom bacakati glavu i gristi, iako smo mislili da su ve odavno uginuli. Odvukli smo ih i bacili na gomilu na palubi, a odmah zatim ulovili smo golemu tunu, koja nas je stajala vie muke nego svi dosad ulovljeni psi. Bijae tako debela i teka da je nitko od nas nije mogao podii. Morem su jo uvijek jurile peraje bijesnih riba. Kad smo te veeri legli, neprestano su nam pred oima bile razjapljene eljusti morskih pasa i krv, a nosnice su nam bile pune mirisa njihova mesa. Morske smo pse dodue mogli jesti, no trebalo je odstraniti iz njih amonijak. Trebalo je drati meso bar 24 sata u morskoj vodi. SUSRET SA NAJVEOM RIBOMKITOPSINOM Bilo je to 24. svibnja kad su nas dokoni valovi nosili prema zapadu. Iznenada zauh ratni kli'ktaj Knuta, koji je sjedio na krmi. Kriknuo 'je pas! tako da mu se glas slomio. Ugledao je pred sobom najvee, najuasnije lice, koje je ikad itko od nas u svom ivotu vidio: glavu prave morske nemani. Glava je bila iroka i plosnata kao u abe, s dva mala oka sasvim sa strane i ustima irokim oko metar i po. Iza glave prualo se golemo tijelo, koje se svravalo tankim repom i otrom uspravnom perajom, to je bio dokaz da ta neman ne priipada ni jednoj vrsti kitova. Neman je mirno i lijeno plovila za nama. Kraj irokih usta plovila je u lepezastom poretku itava plova zebrastoprugastih

50

ribica fanfana, a na njezinu golemu tijelu vrsto se uhvatila velika ustavica i drugi nametnici. itava je ta skupina ivotinja plovila zajedno s nemani, te se doimala kao neobina zooloka zbirka.

Mi smo kao meku za morske pse vukli na najveoj naoj udici pliskavicu od 10 kilograma. Neman je doplovila do pliskavice. Pred njenim ustima izgledala je poput oskudnog zalogaja. Pliskavicu smo privukli blie, i neman je polagano doplivala za njom sve do boka splavi. Nije zinula ni kad joj je pliskavica udarila u gubicu, kao da joj se nije isplatilo otvoriti ta itava vrata za tako neznatan zalogaj. Kad je gorostas doplovio sasvim do splavi, mogli smo ga prouiti iz najvee blizine. inilo se da smo svi enuli pameu jer smo glupo hihotali i kliktali od prevelikog uzbuenja gledajui fantastinu sliku. Ni Walt Disney [Volt Dizni], uza svu svoju matu, ne bi mogao izmisliti tako uasne nemani kao to je bila ova, sa svojim stranim eljustima, a koja je tako iznenada dola do nae splavi. To je bila golema kitopsina, najvei morski pas i najvea riba koju do danas poznajemo. Kitopsina je duga do 15 metara, a teka 15 000 kilograma. Najvei primjerci mogu narasti i do 20 metara, a jedno mladune, ubijeno harpunom, imalo je jetru teku 300 kg i zbirku od 3000 zutba u svojoj eljusti. Neman je bila tako velika da joj je glava bila na jednoj strani splavi, a itav trup jo na drugoj kad je kruila oko nas. Gledajui njeno lice ravno sprijeda, inilo nam se tako nevjerojatno udnovato, bezizraajno, mimo i glupo, da se nismo mogli suzdrati, a da ne prasnemo u smijeh,' iako smo znali da u njezinu repu ima toliko snage da bi jednim jedinim udarcem mogla smrviti sve grede i ueta ispod splavi kad bi nas samo napala. Ustrajno je i neprekidno kruila ispod splavi u sve uim krugovima. Sto smo drugo mogli uraditi, nego ekati to

51

e se dogoditi. Kad bi se pomolila s druge strane, polako bi prola ispod kormila, podigla ga iz vode, dok bi joj teko veslo klizilo po leima. Postavili smo se oko ruba splatvi s harpunima u ruci, spremni da udarimo, no to nam se oruje inilo kao sitna akalica prema golemoj ivotinji is kojom smo se htjeli ogledati. Nitko od nas nije nikad nita slino doivio, niti je mogao slutiti da e ikad doivjeti. Kitopsina je kruila oko nas zapravo jedva jedan sat, ali nama se inilo da je protekao itav dan. Erik, koji je stajao na uglu splavi s tri metra dugim harpunom, nije vie mogao izdrati. Kad je kitopsina polako doplovila do njega i naila sa svojom irokom glavom tano ispod njegova ugla splavi, Erik hitnu harpun svom svojom divovskom snagom u njezinu glavu. Tek sekundu-dvije kasnije shvatila je neman to se zapravo dogodilo. No tada se u tren oko dobroudna budala pretvorila u brdo elinih miia. Zauli smo otro vidanje kad je konop harpuna poletio preko splavi i ugledali slap vode kad se gorostas kitopsina okrenula naglavce i zaronila. Ona trojica koja su stajala najblie popadala su kao snoplje, a dvojicu od njih oinulo je i oeglo ue kad je poletjelo. Debeli konop, dovoljno vrst da bi mogao zadrati brodicu, zapeo je na rubu splavi, no odmah je pukao kao konac. Prestraena plova pratilica fanfana jurila je kroz vodu nastojei da.se odri uz svog gospodara i vou. Dugo smo sa zebnjom ekali hoe li se neman vratiti kao .pobjenjela podmornica, ali kitopsinu vie niismo nikad vidjeli. IVOTINJE I NJIHOVA OKOLINA Istraivai biolozi pronali su dosad na tisue primjera prilagoenosti. Oni ikoji dobro gledaju nai e ih na svakom koraku: na livadi, u umi, u bari, u potoku, u mutnoj rijeci, bistrom jezeru, azumom moru, u vreloj pustinji i ledenoj krajini polarnih krajeva, kao i u neprohodnoj prauma tropskih zemalja. ivotinje koje ive u pustinji imaju boju pustinjskog pijeska, npr. gazela, a one koje su okruene zelenilom zelene su kao gatalinka, skakavci i kameleon. U vodi, a naroito u moru ima osobito mnogo pojava prilagoenosti. Meduze, koje plivaju na povrini vode, prozirne su pa se uope teko zamjeuju. Ribe gornjih slojeva imaj/u srebmaste bljetave ljuske, a trbunu stranu bijelu, dok su odozgo po boji nalik na modrozelenu povrinu mora. Kad ih njihov neprijatelj (ili rtva, ako se radi o grabljivcima) gleda odozdo, izgledaju bijele kao i povrina vode, jer :se svjetlo koje dolazi s povrine odraava od sjajnih ljiusaka i ini ribu tako rei prozirnom. Kad ne bi bilo tog odraza svjetla, ribe bi se, gledane odozdo odraavale kao tamne mrlje na

52

svijetlom nebu. I sa strane gledana riba izgleda prozirna jer njezin srebrni botk odraava svjetlo poput zrcala.

Dugotrajnim istraivanjima i mnogobrojnim pokusima utvreno je da boja koe i kod riba dolazi od raznobojnih zrnaca, tzv. pigmenata (bojila). Ribe mogu mijenjati boju tijela i prilagoivati se boji dna nad kojim se nalaze. To naroito ime one koje se zadravaju pri dnu. Kako to one vre utvreno je ovim pokusom. Jednu ribu plosnaticu, koja stalno lei na dnu, pa su joj afk i oba oka na istoj strani tijela, stavili su na svijetlu podlogu. Ona se bojoim tijela brzo prilagodila podlozi i na njoj se teko primjeivala. Zatim su tu istu ribu metnuli na tamnu podlogu, i ona je pctamnjela. Napokon je riba bila privrena tako da su joj oi bile najprije na svijetloj, a zatim na tamnoj podlozi. U prvom sluaju ona je bila bijele boje, a u drugom tamna, premda je tijelo bilo na podlozi obratne boje i zato vrlo vidljivo. Na taj je nain utvreno da podraaje za promjenu boja ivevlje prima preko oiju. Kad je riba na svijetlom dnu, onda se bojiilne stanice (kromatofori) stegnu, pa se izmeu njih vidi bezbojna koa. Obrnuto, kad je ona na tamnoj podlozi, bojilne se stanice raire po koi, i ona je tada razliito obojena. Ako ribu oslijepimo, ona se vie ne mode prilagoivati bojom tijela svojoj okolini. Ovdje smo naveli samo jedan sluaj prilagoivanja, i to prilagoivanje u boji. Meutim, ivotinje koje nastavaju vodu moraju se prilagoditi jo mnogim drugim ivotnim iniocima, jer se inae ne bi mogle odrati na ivotu. Navest emo jo koji primjer. Kad bismo potonu pastrvu prenijeli iz nekog naeg gorskog potoka u toplu

53

barsku vodu, ona bi tu uginula za nekoliko minuta. Ova je riba prilagoena niskoj temperaturi planinskih potoka i ne podnosi toplu vodu. Zato je nikad ne nalazimo u srednjem ili donjem toku Save, iako je ima u njezinom planinskom toku, kao i u njezinim pritocima. Dok se jaja pastrve najpovoljnije razvijaju kod temperature 14C, jajima arana najbolje odgovara 1420C, a za jaja kokosi najpovoljnija je temperatura 3839C. Temperatura, -vlanost uzduha, svjetlost, koliina kisika i drugih plinova i soli koje su otopljene u vodi, struje, sastav dna i mnogi drugi inioci djeluju na sva iva bia i sile ih na to da se prilagouju uvjetima ivota. To vrijedi za sve organizme koji ive u vodi, lete zrakom ili su na kopnu, odnosno pcd zemljom. Ope je pravilo da su ivotinje koje ive na otvorenim mjestima s gornje strane uvijek tamnijih boja nego na trbuhu. Trbuna strana prelazi ak i u bijelu. To je zbog toga to je gornja strana ivotinje uvijek bolje osvijetljena, a donja u sjeni. Kad bi lea i trbuh kune, lisice, zeca i drugih ivotinja bili jednake boje, onda bi i trbuh izgledao tamniji, i ivotinja bi se reljefno isticala od svoje pozadine. Ovako od tamne osvijetljene do svijetle boje u sjeni ima postepeni prijelaz sve do boje tla. Prema tome vidimo da su ivotinje graom svoga tijela prilagoene okolini u kojoj iive. ELEKTRINE RIBE Jedinstvenu spravu za lov, a ujedno i za obranu imaju tzv. elektrine ribe. One proizvode elektrinu struju. Ima ih vie vrsta. Najjau struju stvara elektrina jegulja, koja ivi u Junoj Americi. Moe izrasti do dva metra, a teka je do dvadeset kilograma. Elektrina struja stvara se kod nje u organima koji se pruaju s gornje i donje strane zadnjeg dijela tijela. Kad nastane no, oma ide u lov, i hvata sve to moe progutati. Talasastim vijuganjem tijela kree se u vodi vrlo teko. Ako opazi plijen, daje se za njim u potjeru, i kad mu se dovoljno priblii, puta svoju elektrinu struju. Plijen, ma koliko velik bio, odjednom se umrtvi. Pa i vie od toga. I druge se ribe i ivotinje koje su bile u blizini umrtve. Sve lei pred jeguljom onesvijeteno, a ona bira za jelo to joj se svia. Od elektrinog udarca manje ivotinje uginu kao gromom pogoene, a vee se onesvijeste. Velika jegulja moe elektrinim udarcem onesvijestiti ak i ovjeka.

54

Danas poznajemo preko dvadeset razliitih vrsta elektrinih riba. Neke od njih ive u slatkoj vodi, a neke su morske ivotinje. U Sredozemnom pa i u naem Jadranskom moru moe stvoriti jaku elektrinu struju raa, a ii torpedo. Elektrini ongani nalaze se kod torpeda ma prednjem dijelu tijela, izmeu glave i krga. Snaga njegove struje znatno je slabija od struje elektrine jegulje, ali jo uvijek dosta jaka da torpedo bez muke umrtvi plijen. Ako riba isputa struju vie puta za redom, udarci joj postaju sve slabiji. Danas jo uvijek ne znamo kako to da te ivotinje i same ne stradaju od tako jake struje, koja moe ak i ovjeka onesvijestiti. Pokusima je utvreno da struja prolazi kroz tijelo elektrinih riba, a ipak im nita ne naudi. Elektrinim ribama ne kodi ni elektricitet iz elektrine mree, dok ovjek i druge ivotinje od toga lako naistradaju. to elektrine ribe zatiuje od elektrinog udarca, danas je jo zagonetka. RIBA STRIJELAC Riba strijelac ivi uz obale otoka Jave. Duga je oko petnaest centimetara. Javanci je dre kao ukrasnu ribu po akvarijima. Na slobodi te ribe obino plivaju uz obalu, naroito tamo gdje ima mnogo dbunj'a i zelenila. Pri plivanju budno motre nee li spaziti muhu ili kukca na liu biljaka. im ih koja od njih primijeti na pogodnoj udaljenosti, zauzme naroiti poloaj u vodi, dobro naniani i u trenutku pljucne mlaz vode u pravcu rtve. Iznenaena i nakvaena muha pada u vodu, spretni strijelac gramzljiivo je proguta da zatim opet uzme na nian drugu rtvu. Kao i kameleon, i riba strijelac je sigurne ruke, pa rijetko promai. Ona, naravno, lovi i razliite sitne ivotinje u vodi, ali naroito

55

volji strijeljati izvan vode. Tko umije, njemu dvije!...

Javanci poznaju tog neobinog strijelca pa se esto s njime zabavljaju uivajui u njegovoj vjetini. Naine malo jezerce s morskom vodom, u sredini zabodu drvo s umjetnim granama i vodu nasele ribama strijelcima. Na granu stave ulovljenog kukca. Riba ga odmah primijeti, namjesti se, naniani, pljucne mlaz vode, i kukac padne u vodu, lovcu u usta, a na radost promatraa. Ako se muha privrsti za granu tako da ne moe pasti u vodu, onda je prizor jo zanimljiviji. Jedan se strijelac, kao i obino, namjesti, naniani i pljucne, ali kukac ne pada. Tada ga primijete i druge ribe, pa ii one ponu strijeljati. Sve se izredaju da pokau svoji vjetinu, to naravno, izaziva meu gledaocima veseloet. OD RIBLJE PERAJE DO LJUDSKE RUKE Bilo je 22. prosinca 1938. Nedaleko od junoafrike obale i grada East Londona [Ist Landn] ribari su izvukli mreu, u kojoj se bacakala 1,5 metra duga riba krasne kovnomodre boje. Nitko on njih nije dotad vidio takve riibe. Pa i kapetan broda bio je iznenaen udnom lovinom. Vozei prema East Londonu, doao je na misao da bi ta riba mogla imati i naunu vrijednost, pa ju je po dolasku u grad pokazao kustosu muzeja Miss Latimer. Ona je odmah zakljuila da se radi o naroitoj ribi, premda se zbog velike vruine riba ve poela raspadati. Po nalogu Miss Latimer [Letime] preparator muzeja skinuo je kou s perajama, a utrobu, meso i veinu kostiju je bacio. Kad je kasnije prof. Smith prouio kou i sauvane kosti glave, ustanovio je da se radi o jednom od najvanijih otkria u biologiji.

56

Prof. Smith je ustanovio da je uhvaena riiba predstavnik skupine rilba za koje se smatralo da su sasvim izumrle ve prije sto milijuna godina. Od njiih su bili poznati samo fosilni ostaci. Te su ribe nazvane resoperkama, jer im se peraje svravaju resama. No kod resoperki je najzanimljivije to to se u njihovim perajama nalaze kosti, i to jednako rasporeene kao kod kopnenih kraljenjaka vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca. Peraje tih riba imaju jednu kost nadlaktice, dvije kosti podlaktice (lakatnu i pal- anu kost), niz zapeajnih i peajnih kostiju, ba kao guterica, kolko, maka, pas ili impanza. (Vidi sliku na str. 65.) Tamo negdje prije 390 milijuna godina, kad je na Zemlji zavladala veliika sua, presahla su mnoga jezera i presuile brojne rijeke. Od tadanjih slatkovodnih riba odrale su se na ivotu one koje su se uspjele prilagoditi novim prilikama, koje su mogle prijei iz zamuene i pokvarene vode u svjeijiu. Resoperke su se prilagodile novim uvjetima ivota tako da su im se u perajama razvile kosti. Tako su peraje otvrdnule i ovrsle, i nj'iima su se one mogle kretati po suhoj zemlji. Od mekih peraja vodenih ivotinja prvi put su se na Zemlji razvili pokretljivi udovi za gmizanje po tlu. To je bio. prvi korak kraljenjaka na kopno. Kroz milijune godina razvili su se od pravih vodenih ivotinja riba prvi vodozemci. To su bili pravodozemci, od kojih imamo samo fosilne ostatke. Oni su morali cijeli ivot provesti u vodi. Odrasli pravodozemci izlazili su na kopno i na njemu traili i nalazili hranu. Samo su jaja odlagali u vodu jer su im mladi disali krgama. Tako to i danas ine abe i drugi vodozemci. Od pravodozemaca razvili su se gmazovi, kojii su se legli na kopnu i odmah od roenja disali pluima. Da se to tako zbilo, dokazuje upravo graa udova kod vodozemaca i gmazova. Ba kao to resoperke imaju u parnim perajama po jednu kost u nadlaktici i dvije u podlaktici, isto to imaju i vodozemci, a i gmazovi. Od gmazova su se kroz milijune godina razvile ptice, a i sisavci. Zato svi

57

oni imaju isti raspored kostiju u udovima. U prvi as svakome mora biti udno kad vidi da su ruka ovjeka, noga psa, peraja tuljana, krilo imia, noga kornjae i abe graeni od istih kostiju, koje su prema ivotnim prilikama skraene, proirene ili produene. (Vidi sliku na str. 66.) Tu zagonetnu slinost objasnili su biolozi. Oni su otkrili da udovi svih kraljenjaka vode svoje podrijetlo od peraji resoperki. Prema tome i l j u d s k a r u k a , koja je izgradila goleme brodove, milijunske gradove, velianstvene mostove i najljepa djela slikarske i kiparske umjetnosti, v o d i s v o j e p o d r i j e t l o o d p e r a j i r e s o p e r k i . Put od riblje peraje do ljudske ruke bio je krivudav, krvav i teak. U borbi protiv pustinjske ege i polarne hladnoe, u stalnoj opasnosti od otrih zuba i kandi grabeljivaca ugibale su milijarde ivih bia. U borbi za opstanak odrali su se samo oni koji su se uspjeli prilagoditi okolini, oni koji su velikom plodnou nadoknadili gubitke ili su se okretnou i snagom odrvali neprijateljima. Evo, zbog ega je nalaz prve ive resoperke latimerije bio od goleme vanosti za nauku. Poslije toga uhvaeno je jo nekoliko primjeraka tog dragocjenog svjedoka davne prolosti.

Peraja tuljana,krilo imia,prednja noga psa i ruka ovjeka.Vidi se isti raspored kostiju:lopatica,ramena kost,palana i lakatna,zapeajne,peajne kosti i lanci prstiju. IVOT U MORSKIM DUBINAMA U morskim dubinama nema svjetla, a ipak mnoge ivotinje koje tu ive u tami imaju oi. S pravom bismo se mogli zapitati: Kako to da mnoge od tih dubokomorskih ivotinja imaju oi kad ive u tami? emu im slue te oi kad

58

ih ionako ne mogu upotrijebiti za gledanje? U prirodi se zaista nikada ne troi suvina energija za izgradnju organa koji se ne bi mogli upotrijebiti! Tako mnoge dubokomorske ivotinje imaju osobite organe, na razliitim dijelovima tijela, koji svijetle u tami. Ta je svjetlost dodue slaba, ali odraava razliite boje i slui ivotinjama za snalaenje u tami. Prema novijim istraivanjima, lijezde organa za svijetljenje izluuju ispod prozirne sluzokoe neku tvar koja u dodiru s kisikom svijetli. Kako se u krvi kod procesa disanja nalazi kisik, to ti organi svijetle trajno, tj. tako dugo dok ivotinja ivi. Prema njihovu poloaju mogli bismo ove organe podijeliti u tri skupine. Jedni su u blizini oiju i bacaju svjetlo u smjeru gledanja, poput reflektora. Drugi su porazmjeteni u veem ild manjem broju postrance du itava tijela, a svaka ivotinjska vrsta ima posebnu boju i razmjetaj, to ivotinjama slui za raspoznavanje vrste pri parenju. Napokon, trea skupina tih svjetlosnih organa jesu dosta velike svjetlosne kugle, koje se nalaze privrene na vrhu produljene pokretne prve bice lene peraje. Taj mekani dio lene peraje slobodan je i vrlo gibljiv, te ga riba lako isprui daleko naprijed ispred svoga tijela i tako osvjetljuje tamni prostor, te lake pronalazi plijen. Jao rtvi koja naleti u taj osvijetljeni prostor: brzo nestaje u nezasitnom drijelu. Neke dubokomorske sipe zatiuju se od neprijateljskog progona proizvoenjem umjetne magle. No ta umjetna magla nije ona poznata tamna tekuina, kojiu isputaju nae sipe to ive blizu morske povrine, ve je to neka blijeda svjetlosna tekuina, koja u tamnim morskim dubinama svijetli upravo tajanstveno. Progonitelj prema kojemu je sipa izbacila takvu tekuinu ne moe se u prvi as snai, pa sipa, zatiena tom svijetlom maglom, nestane u tamnoj vodi. Boje koje odraavaju ti svijetlei organi obino su blijede i to: ute, modre, ljubiaste ili crvene, ali vrlo rijetko zelenkastoplave. Utvreno je da svijetli samo 1820% dubokomorskih ivotinja; ostale ne svijetle uope. Dakle, otprilike samo /3 dubokomorskih ivotinja ima svjetlosne organe. Opaeno je takoer da svijetle uglavnom one vrste koje ive osamljeno. Naprotiv zadrune vrste koje se okupljaju u vea jata ne svijetle nikada. Pa ipak, kad bi nam bilo mogue zagledati se ,u te tajanstvene, hladne i mrane dubine, gdje pod silnim tlakom vlada potpuna tiina, ostali bismo zapanjeni od prekrasnih pojava kojima obiluju ti prostori. Svagdje samo voda bez granica, i dok moda gore na povrini sja najare sunce i zabljeuje oi svojim sjajem, ovdje u dubini vlada vjeni mrak i studen. Tek tu i tamo pojavi se pokoje blijedo arobno svjetlo, i zaas tiho proe povorka udnih prikaza, osvijetljenih

59

tajanstvenim svjetlom neobino arenih boja, nalik na none sablasti koje odmiu dostojanstveno i opet nestaju u vjenom mraku... Iako morske dubine nisu puste i bez ivota, ipak je u njima mnogo manje ivotinjskih vrsta nego u osvijetljenim slojevima blizu povrine. ini se da je najbujniji ivot u dubinama izmeu 150 i 200 m, ali je i u veim duibinama naeno mnogo vrsta kojih uope nema u viim slojevima. Utvreno je da ivot postoji u dubinama od 40004500 m, dapae ima organizama i u dubinama preko 4500 m, ali te dubine moemo smatrati vrlo rijetko napuenima. ivot, dakle, postoji u svim dubinama, ali su vee dubine postepeno sve siromanije ivim biima. U nekim morskim dubinama nalazimo u prvom redu razliite vrste riba, ali ima tu i razliitih glavomoaca (sipa), pa rakova, morskih zvijezda i jeinaca, koljaka, pueva, spuava, pa i jednostaninih praivotinja kredmjaka. Sve su te vrste znaajnog oblika i izgleda jer im je tijelo prilagoeno na takve ivotne uvjete koji vladaju u dubinama. Tu ima kremenih spuava kojima je tijelo prozirno poput stakla, a skeletni dijelovi isprepleteni su im vrlo njenim kremenim iglicama. Iz naeg su Jadrana poznate dubokomorske krememe spuve, koje nalikuju na blijede osuene granice. U najveim dubinama Jadrana ivi prekrasna morska zvijezda. Njeno njeno tijelo, posuto finim bodljikama, osvjetljuje morsko dno blijedim tajanstvenim svjetlom. Dok neke dubokomorske ivotinje ive na samome dnu, druge slobodno plivaju mranim dubinama. Ne svijetle samo ribe, ve i neke vrste raka, zvijezde i sipe. Jedna od najljepih dubokomorskih sipa, koja osobito lijepo svijetli, tzv. arobna svjetiljka, ima na svojem tijelu 22 svjetlosna organa, koji odraavaju bijelo, uto, svijetloplavo, tamnomodro i crveno svjetlo. Ta je sipa sigurno jedna od najzanimljivih morskih ivotinja. GUTERICA Uhvatio sam u umi kraj jednog polja gutericu i donio je kui. ivjela je u velikoj irokoj posudi, u koju sam nasuo pijeska i ljunka. Svakog sam dana mijenjao u posudi busen i vodu i putao u nju muhe, druge kukce, liinke, gliste, pueve. Guterica ih je lakomo jela. Hvatala ih irokim ustima. Naroito su joj se sviali leptiri-kupusari. Brzo je okretala prema njima glavicu, otvarala usta, plazila svoj ravasti jeziak i zatim skakala na tu poslasticu kao pas.

60

Jednog jutra naoh na pijesku meu kameniima desetak izduenih bijelih jaja s tankom mekanom ljuskom. Guterica je izabrala za (njih mjesto koje je grijalo sunce. Mjesec dana kasnije jaja su prsla, i iz njih su izile siune male guterice veoma sline svojoj majci. Sad mala porodica izlazi na ljunak i suna se. BJELOUKA Tko se bjelouke ne boji, smatrat e je umiljatim i privlanim stvorenjem. Ona je najpokretnija i najivahnija meu svojim srodnicima. Istina, na suncu satima rado lei nepokretna, ali i krstari mnogo vie nego podmukle lukave i trome otrovnice, koje se nou kreu u to je mogue manjem krugu. Na obalama mirnih voda, obraslim vodenim biljem, lako moemo uoiti njezinu ivahnost. S ruba obale gdje se suna, sputa se u. vodu. Obino pliva na povrini tako da joj samo glava viri, a pokatkad zaroni dublje isputajui zrane mjehurie i palucajui jezikom po vrstim predmetima. Kad se uplai, redovno zapliva u dubinu da izbjegne opasnost. Zatim ili izroni ili ostaje na dnu, ponekad i due vrijeme. Opazi li bjelouka abu, ova joj rijetko izmakne. Prirodoslovac Lenz [Lenc] je ovako opisao jedan doivljaj: Kada aba na vrijeme primijeti namjere zmije koja joj se pribliuje, i po prirodi i po sjeanju na sretno prebroenu slinu opasnost uspravlja se na noge, i to vie to se smanjuje razmak od neprijatelja. Strah kao da joj pomuti pamet, skae rijetko, a i to samo na mahove. Zuri obinim korakom ne bi li izbjegla

61

opasnost, iako bi se skokom mogla spasiti. Ponekad ujemo krik uplaene abe, koji ne podsjea na njezin uobiajeni glas. Onaj tko ne zna o emu se radi pomislio bi da potjee od svakog drugog prije nego od abe. To je nalik cviljenju, otegnutom blejanju ovce, koje pobuuje saaljenje i razdire ui.

Takvo proganjanje, za vrijeme kojeg je zmija slijepa za sve drugo, rijetko traje dugo. Plijen je zaas uhvaen i zapoinje gutanje. Nain na -koji bjelouka guta plijen je odvratan, jer ona ne ubije svoju rtvu, nego je, tako rei, ivu zakopa u eludac. Obino je pokuava uhvatiti za glavu, ali ako joj to ne uspije, hvata je za obje zadnje noge i polako vue u drijelo. aba se snano koprca i krekee dok moe da otvara usta. Rijetko kada uspije da se oslobodi neumoljivog neprijatelja. Za vrijeme velike gladi bjelouka uhvati vie aba jednu za drugom. A kad nema hrane, moe mjesecima gladovati. RIOVKA Postoji miljenje da riovka u ljutini skoi na onoga tko je napadne i goni ga dosta daleko. Tako neto niti sam ja, niti su moji lovci zmija vidjeli, niti mi je i jedan ovjek koji pozna tu zmiju o tome priao. Cesto sam se ne samo u sobi nego i u polju trudio da je nadraim ne bi li skoila, ali je sve bilo uzalud. Meutim, ako lei na zemlji potpuno mirna, a mi je iznenada nadraimo, ipak nam prui jedno zadovoljstvo. Riovka se tada skupi u obliku tornja s glavom ina vrhu ili ostaje savijena u obliku tanjura. Svi su njezini miii u neprekidnom pokretu, a stalnim trzanjem usta pokazuje zube koji blistaju kao munja pred oluju. Skrivena u travi i dbunju, riovka se esto sama odaje. Umjesto da ostane

62

mirna, ona pone jako siktati, podigne se prema prolazniku i ujede ga, a da je on gotovo i ne primijeti prije ugriza. Katkad pobjegne odmah poslije prvog ili drugog ujeda, a ponekad pobjegne im ovjeka primijeti u blizini.

Kako djeluje njezin otrov, pokazat e ovaj opis: Odrasla riovka ujela je Heinzla [Hajncl] u desnu stranu brazde oko nokta desnog palca 28. lipnja u 1 sat popodne. Dogodilo se to u asu kad ju je htio premjestiti iz jedne posude u drugu. Dan je bio vru, zmija velika, nadraena, a ve tri dana nije ujedala. Mjesto ugriza bilo je vrlo pogodno jer je mogla cijeli prst obuhvatiti eljustima i potpuno zarinuti zube. Rane su bile duboke, pa ipak je isteklo samo nekoliko kapi krvi. Premda nije loe izgledao, ujedeni se ovjek trzao cijelim tijelom kao da ga je pogodio elektrini udar. Osjeao je ubode sline munji kako se ire duinom palca i vanjskom stranom ake, prenosei se na lakatnu stranu ruke i penjui se do pazuha, gdje je bol prestajala. Cijelu stvar uzeo sam olako rekao je bolesnik. Ranu nisam ni isjekao, ni izgorio, ni nagrizao, nego sam samo podvezao palac. Od trenutka kada me je ujela bio sam kao oamuen. 510 minuta nakon toga obuzela me mala nesvjestica i iznemoglost, koju sam podnio sjedei. U dva sata bio sam po drugi put iznemogao. Mjesto uboda, meutim, postalo je plavosivo, cijeli me je prst bolio i bio je natekao. Za dva do tri sata natekla mi je ruka sve do ramena, te sam je jedva drao, a istovremeno mi je glas toliko iznemogao da su me jedva razumjeli. Uz to mi je eludac poeo otjecati uz jake bolove. Nakon tri sata povraao sam prvi put, a zatim nastupi proljev. Na pojedinim dijelovima trbunih miia i na drugim mjestima tijela osjeao sam bezbolne greve. Bio sam potpuno bez snage, veinom sam leao na podu. Nisam dobro vidio ni uo,

63

bio sam strahovito edan i osjeao sam ledenu hladnou u itavom tijelu. Disanje je bilo redovno, a takoer i kucanje srca. Ukuani su mi priali da mi je lice bilo tako nagreno i oteklo da su me jedva mogli prepoznati. Govorio sam besmislice premda sam bio pri svijesti. U 7 sati na vee, dakle est sati nakon ujeda, nestade iznemoglosti, grevi, povraanje, proljev i bolovi u elucu. Popio sam nekoliko gutljaja opijumtinkture. No sam probdio. Uz otekle udove bilo mi je i pazuho veoma tvrdo i nateklo. Prve noi ruka je natekla jo vie i sve je vie postajala crvena i plava. Otok i izljevi, krvi prostirali su se od ramena preko grudi do rubova rebara, a idueg dana rairili su se ak do kuka. Prvog srpnja poeo je otok nestajati s ruke, kuka i trbune :stijenke, ali sam jo uvijek bio vrlo iznemogao. Osmog srpnja bilo mi je neto bolje. Spavao sam mirnije, premda me ruka jo uvijek boljela, a lice imalo bolesnu boju. Danas, 10. kolovoza, est tjedana nakon ujeda, koa je na svim zahvaenim mjestima tamnije obojena i vrlo osjetljiva na pritisak i promjenu vremena. Ne mogu leati na desnoj strani, desna mi je ruka bez snage i ponekad satima jako boli. Mnogo sam slabiji nego prije, jeza me jo uvijek dri. Ima dana kada se bez naroitog povoda osjeam nemonim. Takav je u najboljem sluaju tok bolesti kod ljudi koje ujede rzmija otrovnica, a ne dobiju na vrijeme protuotrov. U mnogim sluajevima ujed otrovnice je smrtonosan. OTROVNI KRALJENJACI

Kad govorimo o otrovnim ivotinjama, moramo najprije razjasniti to razumijevamo pod otrovom. To su one tvari koje djeluju na ljudsko i ivotinjsko tijelo tako da ve u manjim koliinama uzrokuju poremeenje zdravlja, pa ak i smrt. Mnoge ivotinje imaju u svom tijelu takvih tvari koje na druge ivotinje, kao i na ovjeka djeluju otrovno. Takve ivotinje nazivamo otrovnim ivotinjama, a susreemo ih u svim skupinama, poevi od jednostaninih praivotinja pa sve do sisavaca. Neke ivotinje imaju posebne lijezde i organe sa sokovima. Kad ti sokovi uu u krv, dospiju na kou, sluznicu lili uope u tijelo, uzrokuju pojave trovanja kod ljudi i ivotinja. Takve ivotinje prave su otrovne ivotinje jer imaju poseban otrovni aparat kojim se slue. Druge otrovne ivotinje nemaju otrovnih lijezda kojima bi se mogle sluiti. Otrov im se nalazi u pojedinim organima ili

64

u tjelesnim sokovima, ali ne slui ivotinji ni za napadaj ni za obranu. On moe ui u nae tijelo hranom, injekcijom ili na koji drugi nain.

Kod nekih riba nalaze se u koi otrovne lijezde koje izluuju svoje sokove kroz otvore ili ljebove bodlja na perajama ili na krgama. Ubode li takva riba svoju rtvu ili napadaa, otrovni sok iscuri u ranu i tako dospije u tijelo. Otrovne se ribe slue tim monim orujem vrlo esto. Od naih morskih riba ranj ili pauk ima otrovne lijezde i bodlje na krmim poklopcima i pri dnu prve hrptene peraje. Druga morska riba, utulja, koja je svojim oblikom nalik na djejeg zmaja, a izrasle dugaka do metar, ima takoer otrovnu lijezdu u vezi sa iljastom bodljom. Na njenom produljenom gipkom repu nalazi se jedna ili vie kratkih bodlji, pa kad udara i mlati repom, zadaje dosta jake rane. Budui da ubodom ue u ranu i otrovni sok, rana se moe upaliti uz pojavu trovanja itava tijela. utulji je srodnik golub kosir, koji ima takoer na repu bodlju u vezi s otrovnom lijezdom. Ovih se riba ribari vrlo boje, a u ribarnicama se te ribe smiju prodavati samo bez repa. krpina ima otrovne lijezde na osnovci lenih peraja. U opasnosti okree ona prema neprijatelju iljaste bodlje svojih peraja i slui se njima u napadaju i u obrani. U razliitim morima ive mnogi srodnici krpine, koji su takoer otrovni. Neke ribe imaju otrovne lijezde u. usnoj upljini, pa prilikom ugriza svojim

65

iljastim zubima prenesu otrov u ranu neprijatelja. Tako naa murina ima na nepcu lijezde koje sadravaju otrov. Kako ta riba ima ma nepcu i iljaste zubie, njen je ugriz vrlo neugodan, ali nije po ivot opasan. Ovdje su spomenute samo najpoznatije otrovne ribe naeg Jadrana. U velikim oceanima ima barem jo nekoliko desetaka vrsta, koje nisu tako poznate ni potpuno istraene. Meu gmazovima su najpoznatije otrovne ivotinje zmije. Manje je, meutim, poznato da ima i nekih vrsta gutera koji su takoer otrovni. Tako u Meksiku ivi bradaviar, koji u donjoj eljusti ima otrovne lijezde, a gornja i donja eljust naoruane su mu jakim zubima, kojima kod ugriza stvara ranu, u koju izlije otrovni sok. Taj guter moe narasti i metar dugaak. Do danas je poznato oko 2300 razliitih vrsta zmija, od toga 250 otrovnica. U Evropi je poznato oko 75 vrsta otrovnih zmija. U naim krajevima najpoznatije su otrovnice riovka, poskok i planinski argan. U Bosni je svojedobno ubijeno u roku od est .godina 863 000 otrovnica, veinom poskoka. Od opasnih stranih otrovnica poznaita je naoarka, koja ivi u Indiji, gdje je se vrlo boje. Hindusi je potuju kao svetu zmijiu. Zavue ili se naoarka u njihov stan, nude je hranom i nastoje je nekako umilostiviti pokuavajui je njeno izvabiti iz kue. Ako im to uspije, tada je oprezno smjeste negdje u prirodi i puste je da u miru ode kamo eli. Osobito je na glasu zbog svoje otrovnosti srodnik naoarke koji ivi u junoj Aziji, a naraste i do 4,5 m. Od ujeda te zmije ovjek moe umrijeti za tri minute. U Sjevernoj i Junoj Americi ivi takoer mnogo otrovnica, od kojih se najee spominje egrtua. Prilikom presvlaenja ova zmija ne odbacuje svoju kou s repnog vrha, pa se ona na njoj osui i ostaje kao privjesak. Nakon vie presvlaenja ostaje niz suhih unjia, koji kod svakog pokreta :zvekeu. Mnoge druge vrste kraljenjaka takoer imaju otrovne lijezde, .ali one nisu u vezi ni s kakvim bodljama ni zubima, pa se takve ivotinje ne mogu sluiti svojim otrovima. Tako mnoge vrste vodozemaca imaju u koi otrovne lijezde s izvodnim kanalima. Nadraimo li ili uznemirimo takva vodozemca, on e izbaciti otrovni sadraj svojih lijezda na izvjesnu malu udaljenost, ili e svoj otrov samo istisnuti na povrini koe. Ti otrovni sokovi, koje nalazimo u koi vodozemaca, tetno djeluju na ljudsku kou i sluznice, osobito na onu rooicu, gdje mogu uzrokovati teke upale, pa ak i sljepou. Takve lijezde imaju dadevnjaci i mnoge vrste aba, od kojih je osobito na glasu aba gubavica. Njihov se otrov upotrebljavao u staroj medicini u razliitim krajevima kao sredstvo za bolje izluivanje mokrae i za ublaenje boli. Otrov kineskih sen-so

66

aba upotrebljava se jo i danas kao dobro sredstvo za jaanje rada srca, a u Junoj Americi upotrebljavaju ga kao sredstvo protiv zubobolje i konih liaja na ivanoj bazi. Od sisavaca kljuna udnovati ima otrovnu lijezdu u vezi sa upljom bodljom, pa se takoer ubraja u prave otrovne ivotinje. Kljuna udnovati ivi u Australiji. Na stranjim nogama, sasvim straga iznad stopala, ima iljastu izraslinu, a na njezinu se vrhu nalazi izlazni otvor otrovne lijezde, koja lei vie gore u nonom miiju. Ta lijezda izluuje slab otrov, koji moe usmrtiti tek manje ivotinje, ali kod ovjeka uzrokuje pojave trovanja na mjestu uboda, dugotrajnu bol, kone upale i oteklinu kroz nekoliko tjedana. Jeak, australski srodnik kljunaa, ima sline otrovne organe. ALOSNI KONCERT Veoma je udnovato kako se neke zmije rado nastanjuju u kue, premda e se u prirodi maknuti ovjeku s puta. U kui izabiru najudnovatije zaklone. Zbog toga je zanimljiva ova pria. U naem domu bilo je neke veeri ovee drutvo. Jedan od najboljih pijanista nae kolonije sjeo je za klavir. Savreno lijep zvuk klavira zvuio je ovoga puta slabo i bezbojno. Nismo to nikako mogli rastumaiti, jer je klavir prije kratko vrijeme bio ugaan i jo prije nekoliko dana imao je sjajan zvuk. Neki su mislili da je uzrok tome vlaan zrak, a drugi su traili kojekakve druge uzroke. Meni neto drugo pade na pamet, gledajui svoga psa otra njuha napadno nemirnog. Digosmo poklopac klavira i sagniusmo glavu da pogledamo u najdalje kutove. Prestraeni odskoismo kad ugledasmo naoarku, neraspoloenu to je smetamo u njezinu miiru. Uzdigla je vrat i pokazivala je oitu namjeru. U isti as na klavir skoi pas i prije nego to smo ga mogli sprijeiti zarinu zube u zmiju. Bila je to neobino hrabra ivotinja koja se nije bojala smrti. Ve nakon nekoliko sekundi psu je uspjelo svladati kobru ugrizom u zatiljak. Do toga asa sve je bilo dobro, ali na alost ubrzo je uslijedio alostan svretak. Ustanovilo se da je na hrabri pas bio ugrizen i rana je bila smrtonosna. Znakovi trovanja pokazali su se za 2050 minuta. Malo poslije na dobri i vjerni pas izdahnuo je u dubokoj nesvijesti. LOVAC NA KROKODILE

67

Jedne noi, otprilike tjedan dana nakon poetka lova, plovili smo Josip, Albaan i ja u svom amcu po jednom rukavu Zambezija u potrazi za krokodilima. amac u kojem smo se nalazili bio je dugaak najmanje est metara, a teak nekoliko stotina kilograma. Obala se nalazila isvega metar-dva od nas, a no je bila puna mjeseine, te je bila svijetla gotovo poput dana. Sanjario sam o kojeemu, kad odjednom dno naeg amca zastrUe o nekakav predmet. U 'taj as digne se itav amac, zajedno s nama u njemu, metar-dva visoko, kao da ga je zgrabila nevidljiva ruka nekakva diva.

Sekundu-dvije iza toga nali smo se sva trojica u rijeci.. Iz vode je izronio i onaj koji nas je bio prevrnuo. Bijae to pobjenjeli mujak vodenkonj, vjerojatno nekoliko tona teka gromaa mesa i mii ja, ivotinja koja, kad se razbjesni, predstavlja pravog demona i strah i trepet svake ivotinje koja joj se nae u. blizini, pa tako d ovjeka. Na je amac udario u nj dok je spavao, i to je ivotinju toliko razbjenjelo da se od dobroudna debeljka, preobrazila u pravo udovite. Bijesni vodenkonj jurnuo je na na nekoliko metara dugaak drveni amac, razjapio svoje goleme eljusti i smrvio ga kao da je od papira. Njegovo golemo drijelo doimalo se poput grabilice neke velike luke dizalice, samo mnogo opasnije, jer je za njim stajala volja za osvetom i ubijanjem. Po prianju lovaca koji su, se nali u slinoj situaciji znao sam da se ovjek koji se nae u neposrednoj blizini pobjenjelog vodenkonj a. ne smije ni za ivu glavu micati kako ne bi iprivukao na sebe njegovu panju. I zato sam nepomino pustio da me voda nosi ni ne pokuavajui da vrim pokrete plivanja. Valja naglasiti da meni i mojim pratiocima nije sada prijetila opasnost samo od vodenkonj a nego i od krokodila, kojih je bila puna obala, ali koji su, na nau sreu, spavali pravim

68

krokodilskim snom. I zato sam. pustio da me voda polagano nosi od mjesta opasnosti, a isto je to uinio i Josip. Meutim, na svoju nesreu, Albaan nije znao plivati, pa se poeo oajniki bacakati u vodi i vikati u pomo. Prije nego to mi je uspjelo da mu doviknem neka se oimiri, vodenkonj ga je opazio. Golema tjelesina zaplivala je prema nesretnom Albaanu, i onda smo Josip i ja, gotovo ludi od uasa, vidjeli kako su se razjapile goleme ralje, a onda zaklopile nad jadnim Albaanom, koji je u taj as nestao s povrine da se nikad vie ne pojavi. Bijae to zaista golema nesrea. Izgubio sam vjernog pomagaa, a uz to sam ostao i bez itave svoje opreme. Kad smo nekoliko dana nakon toga poslije naporne plovidbe uzvodno stigli napokon u prvo od traenih jezera, koje je bilo dugako gotovo kilometar, oteo nam se dz usta usklik iznenaenja i radosti: na jednoj od njegovih obala, na malom blatnom prudu, sunalo se najmanje etrdeset upravo orijakih krokodila. Kad su uli taka, taka-taka zvuk mojega motora, lijepo su podigli svoje glavurde, a zatim nastavili dremuckati i lijeno se odvukli u vodu istom onda kad smo dm prili do gotovo neposredne blizine. U itavom tom jezercu nije bilo ni jednog krokodila kraeg od pet metara! Bijae to zaista krasna zbirka odabranih grdosija od koje .svakom lovcu na krokodile srce radosno zakuca u grudima. Jo iste noi Josip i ja odveslasmo u to jezerce. Svuda oko nas vladala je tama kao u rogu. Kad mi se inilo da smo u neposrednoj blizini obale, upalio sam svoju depnu elektrinu svjetiljku i u njenoj svjetlosti spazio more zlobnih zelenkastih oiju kako nas udovino promatraju. Bijae to prizor od kojega mi se umalo nije sledila krv u dlama. Meutim, strast lovca nadvladala je strah, kao to obino biva u takvim prilikama. Zaveslali smo ravno meu njih, a onda, dok su nas sa svih strana promatrale te zlokobne oi, stao sam paliti hitac za hicem iz svoje goleme karabinke. Neprestano oijukajui sa smru jer je bilo dovoljno da jedna od tih mrcina udari svojim repom po naem amcu pa da padnemo ravno meu njih u rijeku i postanemo slastan zalogaj u svega pola sata ustrijelio sam jedanaest golemih krokodila. Mogu kazati da mi se takvo neto nije dogodilo. nikada u ivotu. Meutim, kad .smo odveslali na drugu stranu jezerca, ekala nas je repriza tog lova: jo dvanaest orijakih krokova u svega tri etvrt sata. Dvadeset i tri krokodila u jednoj noi. Kad bi mnoge ene koje ele svoje noge ukrasiti cipelama od krokodilske koe znale uz kakvu se opasnost dolazi do takve koe i kad bi znale koliki su ljudi ivotom stradali u potrazi za njom, moda bi ih prola volja za takvim

69

cipelama. Ali to se mene tie ne bih ba mogao kazati da bi mi to bilo veoma drago jer je moj zanat: lovac na krokodile. NA NAJVEI PRIRODNI ZOOLOKI VRT U Hrvatskoj postoji jezero, kojemu po obilju ivotinjskog svijeta nema premca u Evropi. To je Kopaevsko jezero, 12 km udaljeno od Osijeka, u trokutu izmeu Drave i Dunava. To je najvei prirodni zooloki vrt Evrope, koji je malo ispitan, nauno nedovoljno prouen, najvee prirodno mrijestilite Dunava, kakvih u gornjem toku vie nema, a obilje ptijeg svijeta ini ga znaajnijim i od uvene Obedske bare. To malo poznato jezero znaajno je po broju ivotinja za cijelu zemlju, a posebno za Dunav.

U jezeru koje s ritovima obuhvaa preko 30 000 hektara nalaze se otoii, na koje seljaci dovode u proljee svinje koje se tu prase i hrane. U jesen su to grdosije gotovo poludivlje. Jedanput sedmino dovezu se ribari na odreeno mjesto i glasno dozivaju svinje, koje se uvijek groiktanjem odazivaju iz praume i u trku dolaze da dobije koju pregrt kukuruza. Jednom sam i ja poao s ribarima hraniti svinje. I ini mi se da je od toga asa taj rit otvorio za mene svoja golema njedra, u kojima kljua ivot, pun surove borbe za opstanak u vodi, na zemlji i u zraku. Sav horizont, gdje god se okrenete, uokviren je praumama vrba, jasena i topola, izmeu kojih su prostrte velike, kilometrima dugake zastirke lokvanja i drugih biljaka. A u umama ive divlji jeleni, velika krda divljih svinja i opake divlje make. Velike, gotovo gigantske topole uvaju u svojim kronjama divlje make, koje se s lisicama, tvorovima i kunama trude da razrijede ptiji narod, kojega ima toliko kao da su

70

tu, u Kopaevoj bari, sazvali skup iz cijele Evrope.

Veliki orlovi vladaju zranim prostorom. Od vremena do vremena ritsku tiinu prolomi krik ulovljene divlje patke, koju je barski orao ekao satima da izae iz trske. Ako amcem proete preko jezera, pa kanalom do Dunava, stotine, hiljade pataka letjet e ispred i iznad vas, pa ete se opravdano pitati: A gdje su lovci? To je pravi raj kormorana, gnjuraca, sivih i bijelih aplji, liarki, rijenih vivaka, galeba, bijelih i crnih roda, divljih pataka i gusaka. Ako se u jesen u ovo doba provezete tuda, od silne piske i vriske ptijeg roda neete uti glas svoga suputnika u amcu.

Otkuda toliko ptica u tom prostoru? Otkuda tako velikih orlova i tolikih sova? Je li to sluajnost ili neto drugo? Tu, na bezbrojnim vodenim poljanama mrijeste se arani, somovi, tuke i svi mogui stanovnici Dunava. S topljenjem leda, kad Dunav, postane brz, mutan i obijestan, milijuni, ne tanije milijarde

71

riba nagrnu u jezero i rit da ispune zakon ivota i produe vrstu. Tada je rit bremenit, bremenitiji od iega na svijetu. Rit je raao i raa vjeno s neiscrpnom podati jivou. A voda, u velikoj dubini i toplim pliacima stalno^ je poprite surove i mepotene borbe borbe za opstanak. Hiljade tuka prodiru milijune riba, a smuevi ;i somovi kao da su nezasitni za malim aranima i karasima. Veliki crni smiukovi i vitke bjelouke prodiru abe koje se kao za inat mnoe u milijardama. ablji je rod golem i on je hrana svima: ribi i zmiji u vodi, pticama izvan vode. Ribe se mrijeste, a abe plaaju raun. Ptice savijaju gnijezda, a abe su hrana milijuna pokoljenja u gnijezdima. Uvijek a b e . . . A kad se Dunav umiri, kad istjera svoje bjesove i pone da se povlai u obale, itav taj podvodni svijet, udvostruen, uhiljadostruen vraa se u rijeku nevidljivim i monim nagonom. I tako danas, juer, prije sto i hiljadu godina unazad, i tko zna koliko poslije nas. I nije nikakva sluajnost to se na tom prostoru nalazi toliko ptijeg svijeta. Daleko od cesta i ovjeka, ostavljen u miru prauma, cijeli taj svijet u gru se raa, prodire i odrava vrstu. I s pravom je napisao rijedak putopisac o tom prirodnom udu: Da li e se ovih 30 000 hektara najplodnije zemlje isuiti nije mi poznato. Svakako da e do toga doi, ali kad to bude, nestat e neega to ljudska ruka nikad ne moe da stvori.

Obilazio sam razne ritove, velike i male, ali nigdje nisam vidio toliko mnotvo' zmija. Ako kojim sluajem proete rubom jezera ili padinom velikog nasipa, obratite panju na polomljene trske i crne gomile po njima. Te gomile, to su crna odvratna tijela velikih smukova. I svuda su oni. Oni su na truloj vrbi, njihov um otkrivate u travi, prve jutarnje zrake hvataju sunajui se na trsci, a proetate li nasipom, budite hrabri, jer e vas na svakom koraku presretati, samo za trenutak osmotriti hladnim pogledom i odjuriti u evar, naduvena eluca od

72

proderana plijena. Tu, u golemom ritu, u njegovu sreditu jezeru sve je prodrljivo. Ako ste bacili udicu da pecate, biti e vam vrlo brzo dosadno da izvlaite ribe. Golemi grgei, kakvih nigdje nisam hvatao, gledat e vas zaueno svojim buljavim oima, a crvenperke i arani smjenjivat e se na udici kao po nekom usmenom ribljem redu vonje. Ribe su u nepreglednim spletovima algi, kao u najidealnijem sklonitu. A na obalama, ako ste obazriviji, moete primijetiti prodrljive vidre, koje se oblizuju od masnih zalogaja. Gotovo svakog dana dolazi do velikih bitaka izmeu orlova. Iz velikih uma juno od Apaitina oni dolaze u lov, i tu, nad jezerom i ritom, kao da im je malo plijena, nastaju bitke, u kojima esto nespretniji i neiskusniji plaa ivotom svoj danak snazi, smjelosti i srcu. esto lovci uhvate orla kad ga drugi orao obori u zelene dubine hladnog rita. Tako je on nemoan. Tu buja ivot kao u davnoj prethistoriji. Zakon jaega jedini je i najvii zakon. I ako ste lovac, zapanjeni ste svim ovim to vam se prua. Ako ste prirodnjak, prekorit ete sebe zbog nepoznavanja tako izvanredno rijetkog prirodnog objekta. Ali ne treba biti ni lovac ni prirodnjak, pa da u predjelu Kopaevskog rita i jezera iz dana u dan, iz asa u as, otkrivate nove vidike i stjeete nova saznanja. U svakom sluaju bit ete zaneseni velikim djelom prirode i njenim golemim biljnim i ivotinjskim svijetom; bit ete zaprepateni bogatstvom boja, surovou borbe za opstanak. ovjek, koji je tamo, kao da zanijemi pred svim tim. Tek kad se udalji, u stanju je da sredi mnogobrojne dojmove, da neto napie, jo vie, da se udi rijetkom kutku svoje zemlje i izvanrednom djelu prirode. Takav je udesni Kopaevski rit i njegovo besprijekorno jezero. HLADNO JE U UMI Leden vjetar eta po otvorenom polju. Juri kroz umu izmeu golih breza i jasika. Zavlai se pod vrsto perje, prodire kroz gustu dlaku. Ledi krv. Ne moe se izdrati ni na zemlji ni na grani: sve je pokriveno snijegom, smrzavaju se ape. Treba trati, skakati, letjeti da bi se ugrijala krv. Blago onome tko ima toplu, ugodnu jazbinu, rupu, gnijezdo; onome iji je ambar pun riznice. Dobro se najeo, savio se u klupko spava vrsto. Tko je sit, za toga hladnoa nije opasna. Sve zavisi od sitosti. Dobar ruak grije iznutra, krv postaje toplija, u svim se ilama razlijeva toplina. Mast ispod koe najbolja je podstava za toplu kabanicu od krzna ili perja. Kroz dlaku proe, kroz perje dohvati, ali kroz mast ne moe

73

prodrijeti nikakva hladnoa. Kad bi bilo dovoljno hrane, zima ne bi bila strana. Ali gdje e nai hranu? Luta vuk, luta lisica kroz umu. Prazna je uma, sve se ivotinje i ptice posakrivale, odletjele. Lete danju gavrani, lete nou buljine, trae plijen, ali plijena nema. Glad u umi, glad. Gavrani prvi opazie strvinu. Gra! Gra! Doletjeli su u itavom jatu, bacili se na veeru. A ve je kasno smrkava se, izaao je mjesec. Uto se iz ume zau: Uhu uuu! . . . Gavrani odletjee, a buljina iz ume na strvinu. Tek to je poela ruati upa meso kljunom, mie uima, trepe bijelim pandama, odjednom koraci po snijegu. Buljina na drvo. Lisica na strvinu. Krca, krca zubima. Nije se stigla najesti ide vuk. Lisica u dbunje vuk na strvinu. Nakostrijeio se, zubi mu kao noevi, kida meso, rei od zadovoljstva, nita ne uje uokolo. Podigne njuku, kljocnu zubima ne prilazi! I opet jede.

Odjednom neto rikne debelim glasom iza njegove glave. Vuk sjedne od straha, podvi rep i kliznu. Izvolio je doi ba medvjed. Sad vie nitko neka ne prilazi. Tek se pred zoru najede medvjed i ode spavati. A vuk stoji u redu. eka. Ode medvjed vuk na strvinu. Najeo se vuk dola lisica. Lisica se najela doletjela buljina. Najela se buljina sletjeli gavrani. I za to vrijeme do svanua sve je ve bilo pojedeno u besplatnoj kuhinji. Ostali su samo ogrisci. Iz mnogih sela stiu vijesti: Vuci su podivljali,

74

hvataju pse, kolju stoku. Ako sretne vuka u umi ljeti, on odmah u gutaru i nigdje ga nema. Tko je lud da ima posla s ovjekom. Ljeti je vuk sit,, on se boji ovjeka kad je isit. Druga je stvar zimi. Splasnuli mu bokovi, sva mu se rebra mogu prebrojiti. Glad ne mazi nikoga. Mraz nije lak, ali ti ne da stajati na jednom mjestu; im padne no, vuk silazi iz ume. Selo spava. Nigdje ni traka svjetlosti. I sivi vuk zna da psi uvaju dvorite, ali eludac mu je nepodnoljivo prazan mora ii. Ide kroz polje. ovjek sad neka ne izlazi preda nj oborit e ga. Pregrist e mu grlo nee moi ni pisnuti. Doao je do sela, prikrada se iza kua. Osjetio ga pas, lanuo.. Skoi preko ograde, zgrabi psa za grkljan, uprti ga na lea i natrag. I ni brige ga to iz svih dvorita psi laju, zavijaju, to je netko poslao plameni pucanj u mrak u grudima vuka vri samo mrnja, o strahu nema ni govora. Glad, glad! RTVE MRAZA Poeo je posljednji mjesec u godini, najtei mjesec mjesec Strpi se do proljea!

Svim stanovnicima ume zimnica u ambarima je na izmaku. Omravjele su sve ivotinje. Nemajiu vie toplog loja ispod koe. Zbog duga gladovanja malo ima u njima snage. A ono, kao za inat, duhnule kroz umu bure i meave, mrazovi iz dana u

75

dan sve jai. Posljednji mjesec zima se zabavlja te udarila u najvee hladnoe. Neka se sada dobro dri i uva svaka ivotinja. Neka skuplja posljednje snage neka se strpi do proljea. Nai su umari obili cijelu umu. Zabrinuli su se hoe li ivotinje izdrati do toplih dana? Mnogo alosnih stvari vidjeli su u umi. Neki stanovnici ume nisu izdrali glad i hladnou crkli su. Da U e ostali izdrati jo mjesec dana. Ima u umi, istina, takvih za koje se uope ne treba brinuti. Nee propasti. Strano je kad za vrijeme mrazova pue jak vjetar. Poslije takvog vremena uvijek e nai ovdje-ondje na snijegu leeve smrznutih sisavaca, ptica, kukaca. Ispod panjeva, ispod vjetroloma meava omete snijeg a tamo se kriju sitne ivotinje, kukci, pauci, puevi, gliste. S njih je odnesen topli snijeg, pa oni cuknu na ledenom vjetru. Meava tamani ak i ptice u letu. Iako su vrane izdrljive ptice, ipak se esto dogaa da ih poslije duge vijavice naemo na snijegu mrtve. im proe meava,.bolniari se odmah daju na posao: grabeljive ptice i sisavci lunjaju po umi, skupljaju sve odreda to je meava poubijala. NA VUKOVE Selo napali vukovi. Dolaze svake noi. Sad odnesu janje, sad prekolju junicu, sad kozu. Nije se moglo vie ivjeti od njih. Selo nema lovaca. Poslali po njih u grad. Spaavajte, drugovi! Istog dana uvee stie vlak s vojnicima lovcima. Na posebnim saonicama dovezoe dva velika klupka namotane uzice. Na uzici su, u razmacima od pola metra, crveni platneni barjaii. Upitae seljake odakle im dolaze vukovi i uputie se po tragu. I klupka povezoe na saonicama. U umi su naili na pet tragova. Pogledali lovci pa kau: prva je ila stara vuica. Trag je uzak, korak kratak. Podijelie se u dvije grupe. Posjedae u saonice i obioe umu. Tragovi nigdje ne izlaze iz ume. Znai da je cijela porodica u njoj. Treba je to prije opkoliti. Svaka je grupa uzela po jedno klupko. Tjeraju polako, okreu klupko, odmotavaju uzicu. Uvruju uzicu na bunje, na grane, na panjeve. Samo paze da svaki barjai lepra u zraku oko pola metra od zemlje.

76

Kraj sela su se sastale obje grupe: opasali su svu umu. No se spustila, hladna puna mjeseine. Digla se stara vuica s leita. Digao se stari vuk. Digli se mladi vuii. Naokolo je gutara. Na nebu, kao mrtvo sunce, plovi okrugli mjesec iznad upavih smrekovih ovrja. Kruli vukovima u crijevima. Dosadno! Podigla stara vuica njuku, poela zavijati na mjesec, za njom vuk debelim glasom. Za njim veoma tanko mladunad. ula to stoka u selu poele mukati krave, blejati ovce u stajama. Krenula vuica. Za njom vuk, za njim mladi. Oprezno su koraali u trag, uputili se iz ume prema selu. Odjednom se vuica zaustavi, stao je i vuk. Stali i mladi. Uznemirene sjevnue pakosne oi vuice. Osjetljiv nos nanjuio je opori miris pamune tkanine. Spazila je: na rubu ume pred njom vise na bunju mrke krpe. Vuica je ve zala u godine, ega se sve nije nagledala, ali ovako neto jo nije vidjela. Ipak je znala: gdje su krpe, tamo su i ljudi. Tko zna: moda su se sakrili u polju, vrebaju? Mora se natrag. Okrenula se, skokovima strugnula u gutaru. Za njom vuk. Za njim mladi. Projurili su u irokom vujem trku kroz cijelu umu, a na rubu ume opet stoj. Opet krpe! Vise kao isplaeni jezici. Uzvrpoljili se vuci. Kroz cijelu

77

umu unakrst ovdje, ondje svuda krpe, nema izlaza. Osjetila vuica opasnost. Vratila se u gutaru. Legla. Legao vuk. Legla mladunad. Ne smije se preko ograde. Bolje je gladovati. Tko zna to su ljudi smislili? Trag se vue kao po uzici od sela preko polja u. umu. ini se kao da je samo jedan trag, ali kad su iskusni istraivai zavirili odmah su vidjeli da je ovuda prola cijela porodica. Kruli im u crijevima. Mraz. Obuzima ih tuga. im je poela no blijedjeti, krenue iz sela dva odreda. Jedan mali odred, svi su u njemu u sivim ogrtaima zaobie umu, bez galame skine na jednom dijelu barjaie i zauzmu busiju iza dbunja. To su lovci s pukama. Oni su u sivom zbog toga to se sve druge boje lako opaze u umi pod snijegom. Veliki odred seljaci s kolcima malo se zadrao u polju. Zatim je na komandu upravitelja lova uao u umu s galamom. Ili su kroz umu, dozivali se, udarali kolcima o stabla. Vukovi su drijemali u gutari. Odjednom galama iz sela. Jurnula vuica na suprotnu stranu. Za njom vuk. Za njim mladi. Dlaka im se nakostrijeila na leima, pod vili repove, zabacili ui,, oi im se are. Rub ume. Crvene krpe. Natrag!-Buka je sve blia i blia.. uje se: ide mnotvo ljudi, diu tutnjavu kolcima. Ravno na njih.. Rub ume. Crvenih krpa nema. Naprijed. I cijela vuja porodica, naleti na lovaku zasjedu. Stoka u selu nije Vie nou propadala. ZA NOVO GODINJE DOBA NOVA ODJEA Kad skijai ili planinari prolaze naim Alpama, oni tu i tamo* vide jednu vrstu zeca. No zaista je neobino da ga planinari koji. se na alpske vrhunce penju veinom ljeti ne vide u istom ruhu. kao skijai koji onamo dolaze zimi. U Alpama ivi, naime, tzv. a l p s k i z e c . On je zimi bijel poput snijega. No tek to grane toplo proljetno sunce i niz planinske se strme obronke ponu ruiti snjene lavine taj zec gubi svoju gustu bijelu dlaku i mijenja je u takvu koja bojom odgovara novom godinjem doba bez snijega.. U istom podruju ivi i tzv. a l p s k a k o k o . Ova se ptica takoer prilagouje izmjeni godinjih doba, pa zimi ima bijelo perje. Na taj je nain poput alpskog zeca vrlo dobro sakrivena u snjenoj krajini.

78

No zato da poseemo za tako dalekim primjerima? Ta etor tu kod nas u svakom kraju moemo vidjeti jednu od naih najmanjih zvijeri. To je z e r d a v ili h e r m e l i n . Ovaj vrlo okretni grabeljivac zamjenjuje svake godine svoje ljetno smee krzno' bijelim zimskim. Linjanjem (izmjenom dlake) i mitarenjem (promjenom perja) ne mijenja se samo boja nego i gustoa dlake, odnosno perja navedenih ivotinja. Ovo s e z o n s k o m i j e n j a n j e b o j a i gustoe dlake ili perja ide u najljepe primjere prilagoenosti. KRIJU SE Hladno je, hladno! Prolo je divno ljeto...

79

Ledi se krv, pokreti su mlitaviji, drijema se. Repati vodenjak proveo je itavo ljeto u jazu, nikad nije izlazio iz njega. Sada se uzverao na obalu, povukao u umu. Naao truli panj, zavukao se pod koru, savio se u klupko. Zabe, naprotiv, skau s obale u jaz. Rone do dna, zavlae se to dublje u blato, u mulj. Zmije, guteri kriju se ispod korijenja, uvlae se u toplu mahovinu. Ribe se u. jatima skupljaju u virovima, dubokim jamama. Uvukli se leptiri, muhe, komaroi i drugi kukci u rupice, u upljine na kori, u pukotine na zidovima i ogradama. Mravi zaepili sve vratnice, sve ulaze i izlaze iz svoga grada sa stotinu vrata. Sili u najveu njegovu dubinu, zbili se tamo u gomile, jedni preko drugih naprosto se umrtvili. Glad dolazi, glad! Hladnoa nije tako strana za ivotinje koje imaju toplu krv sisavce i ptice. Samo da je hrane: kad si se najeo kao da si naloio u sebi malu pe. Ali s hladnoom dolazi i glad. Sakrili ise leptiri, muhe, komari pa ni imii nemaju to da jedu. Sakrivaju se u peine, u upljine i pukotine stijena, ispod zabata. Objese se tamo s glavom prema dolje zakvaivi se za neku izboinu pandama zadnjih apa. Ogru se svojim krilima kao kabanicom spavaju. Posakrivae se abe, guteri, zmije, puevi. Zavukao se je u svoje gnijezdo od trave ispod korijenja. Jazavac rjee izlazi iz jazbine. SELJENJE PTICA Od prvih proljetnih dana pa sve do ljeta vraaju se mnoge; ptice u svoj rodni kraj. Tu saviju gnijezdo i proborave do jeseni, kada se opet kao i svake godine sele u toplije krajeve. To e nastaviti i njihovi potomci, kao to su to radili i njihovi prei ve tisue i tisue godina. Put, to ga moraju prijei esto je vrlo; dug, pa je udno kako ga mogu izdrati. to ptice sili da se vrate k nama dok je jo hladno, a dolaze iz krajeva gdje im je bilo toplo i gdje ima uvijek dosta hrane? Danas jo ne znamo pravi uzrok tome. Poznato je da je ledeno doba sililo ptice da mijenjaju mjesto svoga boravita, da prelijeu goleme prostore i da od toga vremena one to ine neprestano svake godine, bez obzira je li ve hladno ili ne, je li ponestalo hrane ili je jo ima. Osim toga, ni danas jo nije klima umjerenih pojasa povoljna za ivot kroz itavu godinu jer snijeg dugo pokriva velike povrine. Tada hrane nema, i ptice

80

su izloene hladnoi i zimi.

Jesu li to jedini i pravi uzroci seljenja ne znamo. Sigurno je da selica ne moe prezimiti u kraju gdje je provela proljee i ljeto, pa ako je u kavezu, kad doe doba seljenja, ona je nemirna,, premda nije gladna i nalazi se u toploj sobi. Kad doe vrijeme da otputuju, ptice ne gledaju je li vrijeme lijepo ili ne, pue li sjevernjak ili koji drugi vjetar. Seljenje poinje, a kad je zapoeto, ono se nastavlja. Spreava ih u tome samo veliko nevrijeme. Tada se ptice koje lete preko mora sputaju na brodove da bi se izmuene i umorne spasile od nezgode. Neke lete same, druge se skupljaju na odreenim mjestima i putuju u jatima i od nekoliko desetaka tisua. Tako se jedne noi u rujnu pred nekoliko godina spustilo na Helgoland najmanje 70 000 ptica. Osobito su velika jata roda (vie od stotinu tisua jedinki) kad se u proljee vraaju s podruja Nila u sjeverne krajeve. Za svaku ptiju vrstu postoji znaajan nain skupnog leta za vrijeme seljenja. Neke putuju u uglatom letu u obliku obrnutog velikog slova V, ali je najee jedan krak dui od drugoga. Osim toga ptice ne lete jedna iza druge, nego malo postrance. Ako ih nema mnogo dogodi se da lete u ravnoj crti, ali tada ne odmah jedna za drugom, nego malo udesno ili ulijevo. Ptica na vrhu kuta ili crte je vodi, i nju od vremena do vremena zamjenjuje ptica koja ise nalazi iza nje. ini se da je razlog ovakvu nainu leta smanjenje otpora zraka, a i to to tako jedna drugoj ne spreavaju vidik. Tako isto su poredane patke i guske kad plivaju.

81

Mnoge ptice putuju u velikim jatima, kako smo vidjeli, bez ikakva reda, ali se esto postavljaju vie u irinu nego u duinu. udnovato je da se to klupko esto od nekoliko desetaka hiljada ptica vlada potpuno jednako. Ako se ptice uplae zbog pucnja ili kojeg drugog uzroka, itavo jato u istom asu skrene na istu stranu. Mlada kukavica, koja se tek pred nekoliko mjeseci izlegla, koja nikad nije vidjela svoje majke i ne zna da e poslije toplih ljetnih dana nastupiti hladna jesen i zima, ipak se ve u kolovozu sprema za put na topli jug. Ona kree sama, bez drutva, Letjet e preko nepoznatih krajeva, jer ih nikad prije nije vidjela, nitko joj nee pokazivati put, ali ona e ipak stii u tropsku Afriku kamo su stizali i njeni prei. Kad bi se mlae ptice udruivale sa starima, mogli bismo pomisliti da one ue od iskusnih letaa, ali kod velikog broja ptica mladi putuju prije starih, ili skupno, ili pojedinano. Kako se, prema tome, snalaze, to ih vodi tano prema cilju? O tome ima vie miljenja, ali znanost jo uvijek nije potpuno rasvijetlila tu pojavu. Dralo se da ptice slijede zrane struje. U jesen bi ih sjeverni vjetrovi nosili na jug, a u proljee juni na sjever. Ali kako dovesti s ovim u sklad let ptica koje putuju sa zapada na istok, a kadgod i protiv vjetra? Moglo bi se pomisliti da ih toplota vabi na jug, ali mnoge ptice prelazei visoke planine, prolaze kroz mnogo hladnije krajeve od onih koje su ostavili pri polasku na put. Osim toga, one se u proljee vraaju iz toplijih krajeva u hladnije. Neki tumae ovu pojavu jo i promjenom tlaka zraka, drugi opet magnetskim osjeajem, ali je sve to nedovoljno obrazloeno. Vidjeli smo da je ptica u kavezu nemirna kad doe vrijeme seljenja; znamo da u to vrijeme ptice kreu ma put, bila kia ili vjetar, ali dok ne osjete potrebu za seljenjem, one ostaju, makar bilo vrijeme lijepo i vrlo pogodno za putovanje. One lete i kroz mnoge opasnosti, po buri i oluji, preko kopna i mora, preko visokih brda i pustinja. Mnoge putuju po danu i po noi. Zaustaviti ih moe samo veliko nevrijeme i gusta magla koja im spreava vidik. Na taj ih put tjera nagon, i njemu ne mogu odoljeti. Da se dozna put leta u zimovalite, obino se mladoj ptici dok je jo u gnijezdu ili onoj koja je na putu uhvaena stavi na nogu iznad prstiju lagan aluminijev prsten s imenom grada i brojem ptice, npr. Zagreb 17737. Bude li ona kasnije ulovljena, nalaznik e javiti stanici toga grada broj koji je proitao s prstena, datum i mjesto gdje je pticu naao. I ribe se oznauju, i to celuloidnom ploicom koja se privrsti na peraju. Neke ptice s krajnjeg sjevera zimuju u naim krajevima, a nae putuju u

82

Afriku. Iz istone Evrope zimuju u Maloj Aziji, Perziji, rijetko u podruju Sredozemnog mora ili u Africi. Evropske ptice sele se sa sjevera na jug Evrope, veliki bro; odlazi u Afriku i Aziju, a neke i u Ameriku, npr. jedna vrsta galeba. Ima ptica koje se gnijezde u sjevernim polarnim krajevima, a zimuju na Junom ledenom moru. Put ptica prema zimovalitu nije kod svake ptice jednak putu pri povratku. On nije ni uska crta, najee zahvaa podruja i po stotinu kilometara iroka. Ta se podruja suzuju uz obalu, koja postaje tada pravi putokaz. Slino je i u podruju rijeka. Rauna se da polovica evropskih ptica putuje u zimovalite. Ima selica u naim krajevima koje se sele samo u nae primorje. To rade osobito mlae. Ostale ili lutaju manjim povrinama, ili zimuju u rodnom kraju. Mnoge od njih teko provode zimu, pa se za vrijeme jae hladnoe esto mogu nai smrznute u snijegu. One koje preive napate se zime i glada. Jo prije nego se uma zazeleni, stiu ptice iz svog zimovalita;. Kako su u jesen otile, na isti se nain vraaju: pojedinano, u. malim ili u velikim jatima. Dolaze natrag u rodni kraj, u isto mjesto,, a mnoge i u isto gnijezdo, i ure se da put brzo prevale jer ih eka posao. Treba saviti gnijezdo i othraniti mlade prije nego doe jesen kad se ponovo moraju spremiti na novi put. CRNI Jednoga lijepog lipanjskog jutra doao je pod granato stablo mlad lovac i ugledao u travi mlada gavrana, koji tek to nije poletio. Uzeo ga je sa sobom i poklonio obitelji jednoga znanca u gradu, koja je u svome vrtu imala svakakvih ivotinja. Prozvali su. ga Crni. Doskakutala je svraka, razgledala nakazu, pa kad nije prestajalo cvrljenje i zijevanje, pola je da potrai kakav zalogaj, nala ga i turila oprezno u gavranov nezasitni kljun. Crni je bio vazda gladan. to e dobiti za jelo njemu je bilo svejedno; gutao je sve. Bio je lakom i drzovit, kako to moe biti samo vran gavran. Potovao je jedino metlu i uka i nita i nikoga vie. Teko mladoj djevojci koja bi u crvenim arapama ula u vrt. Dobila bi udarac u list da je na njemu zadugo nosila modricu. Ostade li gdjegod knjiga, Crni je stade itati na svoj nain, a listovi poletjee na sve strane naokolo. Kad bi se doepao gospodareva kljua upiraa zaepio bi mu vrsto trokutnu rupu gnjilim liem, a kad bi pred

83

vratima zatekao stolac, popeo bi se i na isti nain uredio i rupu i kljuanicu. Zlo jutro svanulo bi svakome psu koji bi se pojavio u vrtu. Gavran je vrebao iz svoga sklonita dok nije naiao pas. Hupst dao bi mu jednu za uspomenu, i odmah bi se zatim naao na stolu ili na nasloncu stolca, dok bi pas odjurio podvijena repa. Make nisu nikad vie dolazile u vrt. im bi jedna oetala da vreba mlade kosovie, gavran bi joj priio jednu za krzno da je kao luda odjurila preko plota. Znao je on poiniti svakakvih nepristojnosti, ali jer je bio, takav aljivac gledali su mu kroz prste. Opratali su mu i onda kad je kljucao maslac iz kutije ili kad je ribario u akvariju, naavi zaklopac otvoren. Znao bi sjediti itav sat na rubu posude, i im bi isplovila zlatna ribica, dobila bi smrtonosni udarac kljunom i nestala u njegovoj utrobi. To se dogaalo i nesretnim abama koje bi zalutale u vrt, a nije se jedanput dogodilo da je gavran zgrabio i mia, jednom dapae i krta, koga je donio u sjenicu gdje je obitelj sjedila za stolom i pila kavu. Crni je poloio svoj plijen u koaru za bijeli kruh i rekao: kva!

Uvijek mu je glava bila puna budalatina. Jednog je dana obitelj izila i zaboravila ga zatvoriti. Na tratini se suilo bijelo rublje. Crni je nabrao treanja, sjeo s njima na rublje i mrcvario trenje da je iz njih naokolo prskao crveni sok. est koulja i etiri suknje trebalo je ponovo prati. U proljee su posadili u vrtu tratinice, naizmjenino crvene i bijele. Poslije objeda podigla se velika vika: svim su tratinicama bili otkinuti cvjetovi, a Crni je stajao u vrtu, pred njim dvije rupe koje je iskljucao u jednoj lijehi i s uitkom promatrao svoju zbirku: u

84

jednoj su rupi leali bijeli, u drugoj crveni cvjetovi. Najgluplje je izgledao kad je prvi put u ivotu ugledao snijeg. Najprije mu je lice dobilo izraaj krave kad uje grmljavinu. Onda je pojeo malko te bijele tvari. Zatim je bacio nekoliko komadia u zrak, eprkao naokolo po snijegu, i napokon se povaljao po njemu. Iznenada je otkrio da su mu noge hladne kao led. Desnu je privukao k sebi, ali je druga ostala hladna. Onda je privukao lijevu, ali tada se ohladila desna. Poeo je odjednom tako tuno kvakati da se oko njega strala sva kua. Poslije te nezgode zamrzio je snijeg da nije zalazio vie ni na rublje kad se suilo na tratini. Jednog je dana oednio i zatekao na stolu punu au piva. Isprva mu se nije svialo, no e ga je natjerala da ga otisne niz grlo. Najprije je govorio urno kao nikada prije: kvakvakvakva- kva!, valjda sto puta, a onda je pokuao zagraktati, ali je dobio tucavicu. Zatim je pokuao ravno hodati i zateturao je kao poetnik na dvokolici, onda uzletio u zrak, ali je buno klepeui krilima i jo bunije grakui opet sletio dolje i pao u ruin grm. po kojemu se tako dugo koprcao i halabuio dok ga nije izbavio domain koji se guio od smijeha. Poslije toga bio je tuga i jad. Uvukao je glavu i piljio neko vrijeme preda se, a onda kao lud jurnuo na zdjelu za pranje, i kad je vidio da je prazna, stao ljutito po njoj kljucati. Kad je dobio vode, pio je toliko koliko inae ne bi popio cijeli tjedan. Kao da ga je spopao bijes razaranja; upao je travu i lie i skakao naokolo kao ovjek koji ima pune gae mravi. Zatim ga je nestalo da se opet pojavi drugog jutra, vrlo zadovoljan, silno edan i bez ikakve volje za jelo. Kad je navrio tri godine, bio je ve savren licemjerac i prepreden tat, i zbog toga su ga poklonili i poslali u selo. No ondje se vladao tako runo da su ga zatvorili u krletku. Ali ni to nije koristilo. Dok su pilii trkarali po dvoritu, vabio ih je Crni isto kao i mati kvoka i kad bi se jedno pribliilo njegovoj krleci zgrabio bi ga i povukao k sebi. Napokon se tako raskalaio da su ga poklonili zoolokom vrtu. Tu sjedi jo i danas, prima od posjetilaca darove u hrani i za hvalu im pristojno veli: kva! ZATO JE I KAKO VRABAC PRENESEN U AMERIKU U Evropi ima dosta zemalja u kojima se neprestano uje ivkanje vrabaca. Kad ih je vrlo mnogo, naine dosta tete po poljima i vrtovima. Pa ipak ljudi obino zaboravljaju da vrapci u proljee potamane mnotvo gusjenica i drugih tetnih kukaca. To je upravo bio razlog da je evropski vrabac postao

85

Amerikanac.

Ameriki uenjaci, koji su poznavali vrapca samo prema opisu u knjigama, znali su da se on vrlo brzo mnoi i da rado tamani gusjenice. Kad su u okolici Brooklyna nebrojene gusjenice obrstile ume ii vonjake, dovezeno je tamo iz Engleske najprije osam pari vrabaca. Oni su se u novoj domovini vrlo brzo razmnoili i potamanili gusjenice. Devet godina kasnije (1859) dovezao je neki Amerikanac 1000 pari vrabaca da spasi usjeve oko Philadelphije [Fiiladelfija]. On ih je u poetku drao u svojoj kui, koja je zbog toga prozvana kua vrabaca. Na njoj je kasnije otkrivena i spomen-ploa. Vrapci su i ovaj put unitili gusjenice. No poslije dobra slijedilo je i zlo. Oni su se naime toliko razmnoili da su ih ve petnaest godina nakon doseljenja smatrali tetnim ivotinjama. Danas i Amerikanci, ba kao i mi, zaboravljaju da je vrabac i korisna ivotinja. Moglo bi se rei da je on zapravo koristan u proljee i u rano ljeto, a preteno tetan u ostala godinja doba. U proljee ise hrani uglavnom kukcima i njihovim liinkama, a kad dozru itarice, onda njihovim zrnjem. Osobito mnogo tete uini za etve, a i zimi po koevima jer kljuca kukuruz. IZ IVOTA JEDNE VRANE

86

U poetku lipnja 1933. donesoe mi djeca mladu, istom opernatu vranu. Naena je u travi ispod visoke topole, odakle se stropotala s gnijezda. Da ne izvrgnem djecu opasnosti, s kojim je skopano uspinjanje do gnijezda, zadrah vranu kod kue u namjeri da je othranim i pripitomim. Bilo je to na selu, a prostrana kua bila je ionako puna ptica, te se novi lan odmah smirio i udomaio kao kod svoje kue. Za gnijezdo je dobila koaricu sa slamom i vunom i bila je smjetena uz dvije mlade vjetrue. One su u poetku s nepovjerenjem ibuljile u novoga doljaka, ali uskoro su se sprijateljile i na svaki i najmanji pokret vrane dizale glave i otvarale svoje nezasitne kljunove. Vrana je rasla brzo i ve je za nekoliko dana toliko ojaala da je mogla sjediti na rubu koare, odakle je paljivo promatrala svoje drutvo i sve to se oko nje zbiva. Voljela je mlade vjetrue, i kad su joj noge ojaale, zalazila je k

87

njima u gnijezdo i s njima prespavala no. I u prirodi se esto ove dvije vrste gnijezde jedna uz drugu ii ive u najboljoj slozi. Vrana je, meutim, lijepo napredovala i za kratko vrijeme toliko se razvila da je mogla skakutati po sobi, zaviriti u svaki kuti, a kasnije popeti se i na otvoreni prozor. Tu je znala sjediti po nekoliko sati, promatrajui prolaznike. . Osobito su je zanimali psi i make. Maaka se silno bojala, pa ise nije nikada sprijateljila ni s makom koja je ivjela u istoj kui. Jela je mnogo i sve: kruh u mlijeku, kuhanu riu, kuhani krumpir, gance, a meso je gutala s osobitom slau i pri svakom zalogaju zadovoljno graktala. Ukuane je silno voljela i najradije je bila uz njih. im bi netko uao u sobu, veselo bi skoila na pod, popela mu se na noge, te zijevanjem i mahanjem krila traila hranu. I od mojega lovakog psa traila je hrane, pred njim je ispruenim vratom zijevala i mahala krilima. Kasnije je i kao odrasla ptica traila hranu na taj nain, svojstven inae samo mladim pticama u gnijezdu. Kad su joj ojaala krila, najradije nam je sjedila na ramenu ili na glavi. Isto su inile i vjetrue. Kad bi netko od ukuana uao u sobu, zaas su mu sve tri bile na glavi i ramenima, a njihovu glasanju ni kraja ni konca. Trebalo ih je odmah nahraniti i to prije skinuti s glave i ramena, inae, odijelo nije vie bilo upotrebljivo za ulicu. Ptice su mnogo jele i brzo probavljale, pa smo nestrpljivo ekali kad e se osmjeliti i zaploviti kroz prozor. Dobile su zato svaka po jedan prsten ornitolokog odjeljenja Zavoda za primijenjenu zoologiju jer sam predviao da e vjetrue odseliti, a zanimalo me hoe li se druge godine vratiti. Jednoga ranog jutra obavijesti nas naa djevojka da ni vjetrua ni vrane nema vie u sobi i cta su sigurno odletjele. S velikom smo nestrpljiivou ekali hoe li se nai pernati prijatelji vratiti kui, a bojali smo se da ih seoska djeca, onako pitome i jo slabe, kamenjem ne dotuku. Nije, meutim, prolo dugo kad zausmo u dvoritu graktanje vrane. Vratila se i nikad nas nije vie ostavljala. Vjetrue Su se zadravale nekoliko dana oko kue, jednom su doletjele ak i na prozor i primile hranu, a onda ih je nestalo. Moda su ih ubila djeca, a moda su im se vie svidjela polja i hridine. Nikad ih vie nismo vidjeli, niti su se kad vraale, iako su nam bile silno privrene i vrlo pitome. Ostala je, dakle, samo vrana, pa smo je svi tetoili i pazili, a pogotovu moja ena, koja ju je toliko razmazila da od nje nije imala mira. Odsad nam je vrana bila uvijek za petama, pratila nas na etnju, ila s nama u lov i na izlete. Nije nas iznenaivalo kad bi negdje u polju ili na kupanju najedanput neopaeno doletjela i sjela nam na rame ili glavu, a seljaci su priali svakojake prie o njezinim majstorijama...

88

Slobodno je letjela po mjestu. Odrasle ljude gledala je nepovjerljivo. Najradije je bila uz djecu. Nekolicinu meu njima nije nikako trpjela, ujedala ih je i graktala na njih im bi joj se pribliili. S djecom bi ulazila u kolsku dvoranu, sjedila s njima na klupi i nije se iz dvorane dala otjerati. esto ju je trebalo izjuriti i zatvoriti prozore da se ne vrati. Odlazila bi s njima i na odmor i vraala se u kolu kao pravi ak. Smijeno je bilo gledati nestanu seosku djecu kako se za vrijeme odmora igraju, pleu kolo, a meu njima vrana kako nesmetano i sigurno koraa, gdjekad nekome utine kruh kao da hoe da pokae da je i ona ak te joj treba okrepe. Kao ak imala je loe svojstvo: kidala je papire i knjige, a gume, pera i olovke voljela je premjetati iz jedne klupe na drugu. Bila je strano tvrdoglava. Najradije je inila ono to joj se zabranjivalo. Pas joj je ipak bio najvei prijatelj. Na njemu je sjedila, istila ga od buha, a pazila je i na istou njegovih zuba. Pas bi rastvorio gubicu, a ona bi kljunom probirala po zubima, i tako bi se zabavljali cijele sate. Pas je esto odlazio u etnju uz pratnju vrane. Seljaci bi ih viali u polju zajedno. Sa psom je i jela, ali kad bi k jelu pristupila maka, vrana bi se odmah udaljila kretei takvim glasovima koji su odavali srdbu. Meutim, nezasitna vrana nije mirovala. Polagano bi se douljala iza make, utinula je ili potegla za rep dok maka nije ostavila hranu. Bila je sretna kad je maki neto uinila naao, im bi opazila da se maki neto daje, strelovitom bi brzinom doletjela i gutala sve bez obzira prija joj to ili ne. Glavno da maka ne dobije nita. Stoga smo morali maku nahraniti kad vrane nije bilo kod kue. Kad se dobro najela, sakrila bi hranu pod ormar ili tednjak, te briljivo pokrila papirom ili krpom. Donji rub mojih hlaa bio je takoer njezino spremite hrane. Rubove bi zatim kljunom zatvarala i stiskala uz hlae da iz njih ne viri sakrivena hrana. Drugi put joj je zato bila zgodnija kutija za ibice. ibice su joj i inae bila najdraa igraka. Otvorila bi kutiju i izvadila sve ibice. Pri tom ju je trebalo ostaviti, kako bi se naigrala do mile volje, u protivnom bi sa ibicama za tili as bila na krovu. Uvijek je bila nezasitna i pohlepna. Uza sav na oprez uspijevalo joj je da sa stola za vrijeme ruka ukrade komad mesa ili neto to joj je vrlo prijalo, ali s takvom brzinom da smo jedva mogli sprijeiti da se kraa ne ponovi. esto smo prireivali izlete na oblinje otoie i ostali tamo cijeli dan. Vrana je na brodu imala svoje mjesto. Kad bi joj dodijala spora vonja, digla bi se uvis da se zaas opet spusti na brod. Na obali se zabavljala upajui travu i prebacivajui iblje. im je vidjela da se otvaraju torbe, stvorila bi se odmah na

89

brodu. Kupala se veoma rado i esto. Ribu je vrlo rado jela. Kroz otvorene prozore zalazila je u stanove, i ljudi su se tuili da im pravi tete. Nekima bi s prozora pobacala suhe smokve, drugima neto polupala ili pojela i sakrila meso. Najee je zalazila u stan mjesnog lijenika, jer je tu bila uvijek dobro primljena i pogoena, pa to nije zaboravljala. Jednoga je dana dospjela u ambulantu i napravila silnu tetu. Nismo joj htjeli uskratiti slobodu, ali smo oekivali da e joj se netko osvetiti. To joj se i dogodilo. Jednoga je dana donesoe djeca s podrezanim krilima. Smjestili smo je u zatvoreno dvorite, ali se naveer silno uznemirila. Navikla je bila, naime, da spava na visokom mjestu, i to nikad nije mogla prealiti. Otvorio sam joj drvarnicu i kuna vrata da sama izabere sebi mjesto za spavanje. Nikad neu zaboraviti kako je pogledavala na sva povieni ja mjesta i kako me je svojim pametnim oima molila da je postavim tamo. Meutim, nije joj se svidjelo i trebalo je potraiti drugo mjesto. Poslije dugog pregledavanja i namjetanja ipak se odluila. Zadovoljno se smjestila na najvioj stepenici u zgradi. Trebalo je da osjeti da je ispod nje dubina, i zato je spavala iskljuivo na vanjskom rubu. To mjesto nije nikad vie mijenjala. Preko dana zadravala se u dvoritu i sprijateljila se s janjetom. Sjedila mu je na leima, i ono ju je nosilo po dvoritu. im bi se otvorila vrata od stana, strelovitom bi brzinom napustila dvorite i zaas bila u kuhinji. A kad su vrata bila zatvorena, kucala bi kljunom dok ih nismo otvorili. Odmah bi navalila na hranu. Zatim bi se popela na stolicu, nakrenula glavu, to je znailo da se eli ekati. Trebalo joj je prstom prebirati po perju. Pri tom bi zadovoljno okretala oima i isputala najnjenije glasove. Jednoga dana dopre iz dvorita reanj e psa, poput onog kakvo se obino uje kad se igraju mladi psi. Pogledah kroz prozor: na svoje"veliko uenje glasovi su dopirali od vrane. Zavoljeli smo je zbog toga jo vie. Osobito smo je uvali i pazili da ne nastrada, ali je nae veselje bilo kratko. Jednoga jutra javi nam djevojka da je vrana pala u bunar. Sirota, htjela je preko bunara na ulicu da vidi vjerojatno svoje kolske drugove koji su se upravo skupili pred kolom. Izvukosmo je brzo, ali na nau veliku alost naa ljubimica vrana bila je ve . mrtva ...

90

UMSKI KONCERT Ovoga se mjeseca slavuj tako raspjevao da i danju i nou gotovo ne prestaje. ude se seoski djeaci: pa kad on spava? U proljee ptice nemaju vremena da spavaju dugo: zaspu jedva jedvice izmeu dvije pjesme, pa onda malo u pono, zatim malo u podne. U ranu zoru i u suton svi stanovnici ume ne samo ptice pjevaju i pleu, tko na emu zna i kako zna. Tu e uti i zvonke glasove, i violinu, i bubanj, i flautu, i lajanje, i kaljanje, i zavijanje, i pitanje, i hukanje, i egrtanje, i kreketanje. Zvonkim, istim glasovima pjevaju zebe, slavuji i drozdovi-pjevai. Zriu kukci i zrikavci. Bubnjaju djetlii. Sviraju kao flauta vuge i mali drozdovi. Laju lisica i jarebica-snjenica, kalje srnda. Zavija vuk. Hue sova. Zuje bumbari i pele. egru i krekeu abe.

ZDRAVO PUTNIE Kad su u proljee kanadske divlje guske na svom letu prema sjeveru prelazile preko nae farme, sjetio se i Putnik, na divlji gusan, na daleke rodne obale. Nadao sam se da e ih zaboraviti, jer nije vie mogao letjeti, i tuno je bilo gledati njegove uzaludne pokuaje. Naao sam ga jesenas u klancu dolje u ikarju, na obali, kako bespomono lei na leima. Bio je teko ranjen, ali mjesec dana mirovanja u naoj sui i bolesnika hrana od jema i kukuruza omoguili su mu da stane na noge. Ali mu

91

je jedno krilo visjelo osakaeno i hodao je malo ukoso. Kad bi divlje guske u zraku prelijetale, popeo bi se Putnik visoko na slamu i divlje mahao zdravim krilom, pun enje da ga njegova braa opaze. Njihovo prodorno kretanje obino bi nadjaalo njegove pozive. Jednog je dana neko jato poslalo izvidnicu. Kad su se izviai, kruei poeli sputati, mogli su vidjeti samo sakatog Putnika i malog djeaka koji je elio da velike sive ptice pomognu svom postradalom bratu.

Ali one su odletjele nita nisu mogle uiniti. Putnik se stiao. Glavu je spusitio, krilo mu je lepetalo slabije i slabije, a njegov je pogled slijedio tamni klin ptica koji je nestajao u ruiasto-zlatnom sumraku. Otada se nije vie obazirao na divlje guske nego na nae kokosi. inilo se kao da se pomirio sa sudbinom. Tvrdi se da su kanadske guske ponosne i nedrutvene. Putnik je bio povjerljiv kao mladi ovarski pas i razgovorljiv kao stara papiga. Kad je bilo vrijeme jela, dotrao bi do mojih nogu, eao vrat o moje hlae, gurao mi kljun u ruku i inio kao da me hoe ugristi. Putnik je svakom bio dobar prijatelj, ali je osobito volio mlade ivotinje koje su ivjele u naem dvoritu. Malim piliima sluila su njegova lea kao terasa za sunan je ili kao zapreka kad bi se igrali. Kad su obje nae make bile

92

odsutne zbog vanih drutvenih obaveza, prihvatio bi Putnik njihovu djecu, a kad je jedno mae uginulo, vie se to kosnulo njega nego majke. Naao sam ga kako je dugi vrat poloio kao za zatitu na oputeno malo tijelo i isputao tune grlene glasove. Divlji gusan ivi u jednoenom braku, pa je pri izboru svoje druice vrlo oprezan. Nadali smo se da e se Putniku ipak svidjeti koja naa domaa guska. Potomci divljeg guama i pitome guske poznati su kao ukusna perad, a bili su i u dobroj cijeni. Pristane li Putnik razmiljao sam bit e dobro za mene. Naim' se guskama sviao. Prema njegovoj vitkoj, otmjenoj pojavi izgledali su nai gusani kao glupai. Putnik je bio odjeven crno-bijelosivo poput mladia u vjenanom ruhu. Jednoga je dana, na nae iznenaenje, doveo kui nevjestu po vlastitu izboru: malu gusku sa susjednog posjeda udaljenog dva kilometra. Ona se malo stidjela, ali ju je on hrabrio gurajui je kljunom i umirivao gakajui. Susjedi su dobili pet tuceta kokojih jaja za odvedenu guskicu. Dali smo joj ime Priscila. Priscila je izabrala za stanovanje staro bure. Dok je leala na jajima, nije se nekoliko metara unaokolo buretu smio pojaviti nitko stran, a da nije izazvao srdbu Putnika. Jedva da je prema meni bio neto prijazniji. U to je vrijeme otkrio da mu je krilo ozdravilo. Poletio je i jedrio s lakoom kao da mu krilo nikad nije bilo ranjeno. Kada se spustio, klimao je glavom, zauen vlastitim umijeem, i promatrao svoje krilo kao da ga vidi prvi put, te zagakao izvan sebe. Sjajne oi krijesile su mu se od uzbuenja. Otada je letio po cijelom susjedstvu. To je moglo znaiti samo jedno: Putnik e nas u jesen ostaviti. Mogao sam, mu, naravno skratiti krila, ali bio je odvie sretan. Dok mu je krilo bilo sakato, bio sam mu potreban, sa dva zdrava nije mu trebalo nita do slobode. S tugom sam oekivao svretak ljeta. Putnik i ja stajali smo u dvoritu kad smo uli gakanje prvih divljih gusaka koje su polazile prema jugu. Koso poloene glave gledao je otro prema nebu i pratio njihov pravac. Drhtao je itavim tijelom. Onda se zaletio i podigao u zrak. Zdravo, Putnie, rekao sam s tugom, zdravo! Priscila je to primila najprije ravnoduno. Za vrijeme njihova zajednikog ivota esto je satima izostajao. No kad se spustila no, postala je nemirna, a nakon dva dana razboljela se. Priscila je sa svojom tugom bila posve sama jer se nije prikljuila naim domaim guskama. alostila se i nije primila ni zrna. No Priscila i ja potcjenismo Putnika. Nakon tri dana vratio se. Divljine nestade iz njegova pogleda. Povezanost s Priscilom bila je jaa od nagona za seljenjem. Bio je opet onaj stari. Prilikom hranjenja trao mi je pod noge, a

93

Priscilu je obasipao njenostima. Doe i vrijeme lova. U zoru sam esto uo pucanje puaka. Tu i tamo vidjelo se kako pogoena divlja guska pada na zemlju. Tako je vjerojatno i Putnik neko stradao i spustio se nedaleko od farme. Bio sam sretan to se Putnik zadravao na prostoru oznaenom kao zatitno podruje. Zato nisam mogao shvatiti pucanj i kretanje poplaenih gusaka u neposrednoj blizini dvorita. S neugodnim osjeajem potrao sam napolje. Na drugoj obali vidio sam ovjeka koji je pucao. Priscila je bila mrtva. Putniku se nije dogodilo nita, iako je sama bila vjerojatno namijenjena njemu. uao je u travi pored Priscile. Njeno perje bilo je natopljeno krvlju. Poloio je na nju svoj dugi vrat. Bio je posve miran, a oi su mu bile staklene od boli. Priscilu sam pokopao u njegovoj prisutnosti. Kad sam stavljao posljednju lopatu zemlje, posve mi se pribliio, gurnuo mi kljun u ruku i tuio se kao pas koji zavija. Nad nama se uo poziv divljih gusaka. Putnik ih je gledao. Znao sam da e biti rastanak. Zdravo, Putnie! rekao sam tiho. Ovaj put spremao se da odleti zauvijek. Nije bilo vie Priscile da ga domami natrag. Pred njim je bila samo irina neba i zov njegove brae koji se gubio u daljini, kao i sjeverni vjetar to ih je tjerao naprijed k njihovim zimskim obitavalitima na jugu. Onda je odletio da slijedi klin ptica koji je nestajao u daljini. TKO GDJE IVI ini se da je cijela uma odozgo do dalje napuena. Nigdje nema slobodna mjesta. Stanuje se na zemlji, pod zemljom, na vodi, pod vodom, na drveu, u travi i u zraku. U zraku je vugina kua. Ona je visoko iznad zemlje objesila za brezovu granu laku kotaricu ispletenu od kuine, stabljika trave i dlaica. U kotarici su vugina jaja. udom da se naudi kako se ne razbiju kad vjetar ljulja granu. U travi su gnijezda eva, strnadica i mnogih drugih ptica. U drveu su u dupljima kue letee vjeverice (vjeverica s opnicama meu nogama), strizibuba i potkornjaka, djetlia, sjenica, voraka, sova i drugih ptica. Pod zemljom su kue krtica, mieva, jazavaca, bregunica i raznih kukaca. ubasti gnjurac savija gnijezdo koje plovi na vodi od smjese movarne trave, trske i mulja. On eta na njemu po jezeru kao na skeli. Pod vodom su sebi napravili kuice koljuka i vodeni pauci.

94

Najvee gnijezdo ima orao. Ono je napravljeno od debelih grana i nalazi se na velikom debelom boru. Najmanje gnijezdo ima ptiica utoglavi kralji. Njegova kua nije vea od apice, a ni on nije dulji od vilina konjica. udna je kua krtice. U njoj je mnogo sporednih ulaza i izlaza, pa nikako ne moe pronai vlasnika u njegovoj rupi. Najvjetije je izgraena kua brezova cigaraa (kukia sa surlicom). Cigara je presjekao ilice na brezovu liu, i kad je lie poelo venuti, savio ga je u cjevicu i zalijepio pljuvakom. Njegova je enka snijela sitna jaja u tu kuicu cjevicu.

Najljepa je kuica utog voljia. On je svio svoje malo gnijezdo na brezovoj grani, okitio ga liajem i brezovom koricom i isprepleo ga radi ukrasa komadiima arena papira koji je leao u vrtu nekog ljetnikovca. Najugodnije je gnjezdace dugorepe sjenice. Njezino je gnijezdo iznutra sagraeno od paperja, perja i dlaica, a izvana od mahovine i liaja. Okruglo je kao bundeva. I ulaz mu je okrugao, malen, upravo u sredini gnijezda. Najprikladnije kuice imaju liinke tulara. Tulari su krilati kukci. Kad sjede, stavljaju krila poput nekog krova na svoja lea i njima pokrivaju cijelo svoje tijelo. A njihove su liinke bez krila, gole, nemaju ime da se pokriju. ive na

95

dnu rijeka i potoka. Kad takva liinka nae granicu ili tricu veliine ibice, nalijepi na njih cjevicu od pijeska i uvlai se u nju natrake. Ako hoe, moe se sasvim sakriti u kuicu i spavati u njoj mimo, nitko je nee vidjeti; ako pak hoe, isprui prednje noice i puzi po dnu zajedno s kuom, jer mu nije teka. Najudnovatija je kua vodenog pauka. Taj pauk je razapeo mreicu pod vodom meu algama, a pod mreicu je na dlakavu trbuhu dovukao mjehurie zraka. Tako i ivi u kuici od zraka. Kue se u umi grade od razliite grae. Drozd-pjeva premazuje zidove svog okruglog gnijezda cementom od trulea. Od blata lijepe gnijezda, uvruju ih svojom pljuvakom, laste seoske i gradske. Crnoglava grmua uvruje tanke stabljike svoga gnijezda lakom ljepljivom pauinom. Brgljez ptiica koja umije trati niz uspravljena stabla drvea glavom nanie naao duplju s velikim otvorom za izlaz. Da mu se u kuu ne uvue vjeverica, vrata je zazidao glinom; ostavio je samo malen prolaz, tek toliko da se sam provue.

96

Tko nije umio ili je bio lijen da sagradi sam sebi kuu, nastanio se u tuoj kui. Kukavice su podmetnule svoja jaja u gnijezda pliski, crvenvoljki, grmua i drugih malih pitomih ptica. Jedan se vrabac smjestio veoma lukavo. Napravio on sebi gnijezdo pod krovom djeaci ga rasprili. Napravio ga u duplju lasica izvukla sva jaja. Tada se vrabac smjestio u golemu orlovu gnijezdu. Njegova kuica lako je stala meu granje toga gnijezda. Otada ivi vrabac mirno i ne plai se nikoga. Veliki orao ni ne obraa panju na tako sitnu ptiicu. Ali zato ni lasica, ni maka, ni kobac, pa ak ni djeaci ne smiju da raspre vrapevo gnijezdo; boje se orla. Pele, ose, bumbari i mravi grade kue za stotine i tisue stanovnika. Gaci su svoja gnijezda smjestili u vrtove i umarke, galebovi na pjeskovite otoke i alove, a bregunice su izbuile rupice u strmim obalama. JASTREB KOKOAR

Gotovo u svako doba dana vidimo jastreba; ak i u podne kada se veina grbljivica odmara, on je u pokretu i na poslu. Redovno krstari po velikom podruju. Gotovo se redovito vraa onamo gdje je jednom imao dobru lovinu.

97

Vrlo je prodrljiv. Rijetko je zadovoljan; gotovo je uvijek gladan i eljan ubijanja. Lovi sve ptice do male zebe i sve sisavce ikoje moe svladati. Napada i zeca u namjeri da ga ubije; sa zemlje die krvolonu lisicu, a vjevericu otima iz gnijezda; ptice hvata u letu ili kada sjede, sisavca kad bjei ili ga izvlai iz sklonita. Uasan strah obuzima ivotinje kad primijete da im od njega prijeti opasnost. esto ih tako uplai da ostanu sjedei ukoene. Ve krvave pod njegovim pandama jo uvijek ne smognu odlunosti da pobjegnu ili da se bace na zemlju. Drzak je i ne zna za milost. Strah je i trepet jarebica, golubova, pataka, a u mnogim selima u blizini uma neprijatelj je domaih ivotinja. Kao i kobac, jastreb iznenauje svoj plijen i stoga postie cilj. Oko seoskih kua javlja se isto tako iznenada nad krovom kakve nie staje, ili na slobodnom prostoru izmeu dviju zgrada, ili na rubu ume. Zaas ugrabi iz dvorita koko ili goluba te nestane prije nego to ovjek i opazi toga nemilog gosta. Golubovi kada ga opaze razlete se, ali se on poput strijele spusti na njih pokuavajui jednoga od njih epati, ustremljujui se na njego odozgo. Bez primjetnog pokreta krila, ispruenih panda, s velikom brzinom, izazvavi um pri letu koji se uje na 100150 koraka, baca se na rtvu. Jedan peradar pria: Jastreb mi je s usamljenog umskog imanja za kratko vrijeme odnio kvoku i ezdeset pilia. Uinio je to naoigled jer sam bio bez puke. Dvorite je bilo ograeno, bacao sam se kamenjem na njega, ali nita nije pomoglo. Kad sam imao puku nije dolazio. Satima sam vrebao na njega, ali uzalud. im bih uao u kuu, krik iz dvorita objavio bi njegovo prisustvo, i ja sam mogao vidjeti samo to kako odlazi s piliima. Sigurno je promatrao iz oblinje ume i ekao pogodan trenutak. Drugi nam pria kako je jastreb jednom odnio pticu s krletkom, a zatim se s ovim neobinim teretom spustio nekih sto koraka dalje i pticu izvadio iza reetaka. Dogaalo se, da su ga u dvoritu pokrili koarom ili rukama uhvatili na kokosi koju je ubio ili su ga otjerali batinama. Tako je prodrljiv. Evo jo jednog dogaaja koji pokazuje njegovu zloinaku narav. Prije nekoliko godina uhvaeni su za zooloki vrt stara enka jastreba i dva mlada. Majka s djecom stavljena je prije podne u veliki kavez, a kad ih je popodne trebalo nahraniti, ona je bila sita od mesa roene djece. Jedno mlado naeno je upola poderano, a drugo ubijeno. Nakon nekoliko dana ulovljen je par jastreba s dva mlada. Zatvoreni su pojedinano i dobro hranjeni. Nakon nekoliko dana poslani su u mjesto koje ih je trailo. Stavljeni su u kavez s jastrebom koji se ve nalazio tamo, starim godinu dana. Ovaj je zgrabio oba

98

mlada i pojeo, zatim je napao stare, svladao ih i poderao. Njega je kasnije ubio drugi jastreb, stavljen u njegov kavez. NEOEKIVANA SNALALJIVOST

U lugu nedaleko od potoka Plitvice raste orijaka bukva. Digne li pogled s vlane zemlje i prijee li njime pozorno po svakoj grani, od najnie pa sve do vrha, zapet e ti oko o neto crno i visoko u kronji. to je to? apnut e, nehotice zamirivi oima, da to vie svjetla ulovi. Gnijezdo! Neobino veliko gnijezdo nekakve ptice grabljivice, spleteno od suharaha, a smjeteno meu tri raljike, na koje se u odmjerenoj visini njeno sagnula ovea grana sa svim svojim mladicama i tako nad gnijezdom udesila hladovit pokrov. Gnijezdo je izvrsno maskirano svjeim granjem, koje je ptica sama kljunom pootkidala i oko gnijezda namjestila da ga tako prikri je. Ja sam u tome gnijezdu stari znanac, jer me s njim veu mnoge uspomene. Svake godine smjeste se u njemu nakon parenja dva jastreba kokoara da izlegu i odgoje svoje mlade. I ovoga proljea naoh gnijezdo nastanjeno, samo me nije posluila srea

99

kao minulih godina. Zbog toga sam odlazio svakog jutra i svake veeri na ekanje pod stoljetnu bukvu. Raunao sam sigurno da e mi oba grabeljivca uskoro pasti u ake kad budu iz visine slijetali u gnijezdo donosei u pandama hrane za prodrljive maliane. Za koji dan uvidjeh da se lijepo smiljena osnova nee tako brzo ostvariti. Kao da je sve bilo zaarano: i gnijezdo, i jastrebovi, i moja puka ... Uvijek sam naprosto promaio, kao da pucam bez niana nekamo u prazno. Uz ogorenje muila me i opravdana slutnja da e oba pernata razbojnika poeti zauvijek izbjegavati ovo mjesto, gdje im se toliko o ivotu radilo, a odakle su zbog moje nespretnosti iznijeli ve vie puta zdrava krila. Slutnja je doskora postala alosna istina. Neprestano pucanje preplailo je kokoare tako da se onoga dana nisu vie pribliili ljubljenoj domaji. Svaki je trud da ih se domognem bio uzaludan. Niti sam ja mogao to poluiti, niti neumorni lugari koji su me preko dana zamjenjivali u zaklonu kraj bukve. Ni jedan ni drugi kokoar nije se vie pribliavao tek ih ponekad mogasmo uoiti u plavetnoj visini nad gnijezdom kako razapetih krila krue zovui k sebi tjeskobnim glasom bijedne maliane. O, kako je tuno odzvanjao u visinama njihov odsjeeni glas: i-ja . . . i-ja! A malii? Oni odgovarahu jo nestalnim, drhtavim i jedvice ujnim: viss . . . viss. Moramo iskreno priznati da me je ova alosna obiteljska drama dirala u srce. Na asove osjeah u sebi saaljenje, a odmah zatim duboko potovanje, zapravo neku vrstu ljubavi prema tim nesretnim stvorovima, zaboravljajui gotovo da stojim u zaklonu s posve drugom svrhom i da imam posla s jastrebom kokoarom, s jednim od najljuih zatornika plemenite divljai i ptica pjevica. Dakako da je uvstvo dunosti doskora opet nadvisilo osjeaje suuti, jer se radilo o zatiti ivota nebrojenih umskih stanovnika. Zato se ekanje s rijetkom ustrajnou nastavljalo u nadi da e se roditelji ipak vratiti, makar samo na asak, da prigledaju iz blizine kako im ivi zaputeni rod. Ne vrate li se za koji dan, prodrljiva siroad morat e svisnuti od gladi. Moete misliti kakvo je bilo moje iznenaenje kad se poslije sedam dana njihova izbivanja nije dogodilo ni jedno ni drugo, nego neto tree, to neu nikad zaboraviti. Nezasitni mladi bijahu sveudilj vesele udi i jednako zadovoljni. Na njihovu se vladanju ne mogoe razabirati da ih mui osjeaj gladi. Nasuprot! Bijahu ve toliko ojaali da su se noicama hvatali za okrajak gnijezda i tu se, rekao bih, pijano zibali, bacajui prve poglede na zeleni okoli

100

zaviaja. Naas bi koji od etvorice rairio svoja jo nerazvijena krilaca, ali utei se nemonim, opet ih priljubio uz Ijepuno, pahuljicama posuto tijelo. To je bila poetna tjelovjeba, prva nagonska priprava za streloviti let koji je njihovim roditeljima pribavio naslov najbre ptice. Napokon se zagonetka sama od sebe rijeila. Jo su posljednje zvijezde titrale nebeskom puinom kad sam stigao u lug. Tiho i bez uma preao sam preko puteljka u mokru ikaru pod bukvu da u zasjedi doekam bijelu zoru. Smjestivi se po obiaju na lovaku stolicu, svrnuh najprije pogledom prema gnijezdu, koje sam u sivom sumraju jedva mogao raspoznati od ostalih grana. Malii su jo mirno poivali u njemu. Ali kad su prvi traci sunca poeli podrhtavati golim tjemencima stoljetnog drvea, zaori po cijelom lugu, a tako i oko gnijezda, veliajna pjesma jutarnjega ivota. Jastrebii su ispuzili iz nonog leaja na najblie grane pa se glasaju: viss . . . viss ... Ja ih gledam i uivam srce mi se rastapa od milja. Iznenada u kronji neto zauti, padne u gnijezdo. Malii se spuste na jagmu u nj. U isti mah opazim 'kako je visoko nad bukvom proletio jedan od kokoara . . . Postade mi jasno gdje uspjeh zapinje. Roditelji su, naime, iz nedostine zrane visine, kamo ne moe olovno zrno dohujati, itav tjedan bacali nezaboravljenoj djeci hranu, a da to iz zatvorene ume nisam mogao primijetiti. Jo se bolje u to uvjerih kad sam se kroz grmlje probio na istinu po bukvu. Pred okom pue uasna slika, prava klaonica. Ptiica do ptiice, beutna, krvava, mrtva. . . Sve sami eljugari, srnadice, zebe, une, slavuji; meu njima i po koji mi, i.. . cijelo kosovo gnijezdo s pet goliavih ptica; zalogaji koji su umjesto u gnijezdo padali mimo njega. to sam mogao? Jedan asak ostadoh zapanjen nad tim neobinim prizorom, a onda udarih najbliom stazom iz gutare. Za mnom je tihano zautalo lahorom irnuto bukvino lie, kao da me upitati htjelo: reci nam je li to samo nagon? SURI ORAO Viao sam orla i njegovu enku kako krstare po alpskim predjelima i kaiko ih marljivo pretrauju i nisam mogao shvatiti kako je pored ta etiri orlovska oka mogue umai ijednoj pernatoj ivotinji. S obronka stijene u blizini gnijezda sputa se razbojniki par brzo i strmo u dolinu, prelijee je i povlai se jednim dijelom obronaka polako u horizontalnom pravcu. Jedan je uvijek u odreenoj ualjenosti od drugoga, ali ipak na istoj visini, kako bi ono to

101

prvome izmakne drugom lako palo u oi, pa to prvi zaplai, drugome da padne u kande. Kruei tako, podignu se na veliku visinu i vraaju se u obrnutom pravcu. Zatim se opet dignu i spuste dok ne pretrae sav predio.

Teko svakoj tromijoj divljai koju opazi jedno od etiri otra oka. Sigurno je izgubljena, jedino je sluaj moe spasiti. Kao to oboje zajedniki love i uhvaeni plijen zajedniki jedu. Kada ima vie orlova na broju, objed ne prolazi bez bitke. Lov traje otprilike do podne. Tada se vraaju u blizinu gnijezda ili izaberu koje drugo sigurno mjesto da se odmore. Orao sjedi s punim elucem i nemarno oputenim perjem due vrijeme na jednom mjestu.

102

Odmara se i provlai, ali ni jednoga asa ne gubi iz vida svoju sigurnost. Poslije odmora redovito pije vodu. Kad je toplije vrijeme, rijetko proe dan, da se ne okupa. Nakon toga oisti perje i jo jednom polazi u razbojniki pohod. Predvee se zabavlja u zraku, a u prvi sumrak povlai se bez ikakva uma na prenoite, koje uvijek izabire s velikim oprezom. Kad orao epa svoju rtvu, tako joj snano zarine pande u tijelo da se jasno uje kako se one grevito zabadaju. Maku ubija jednim zamahom. Uhvati je oiko vrata te sprijei disanje i jo je ivu trga i prodire. Teko lisici kojoj noni lov nije bio uspjean. Gonjena glau sprema se da napadne jarebicu i vukui se po trbuhu suvie obraa panju na plijen te ne opaa da ju je ugledao orao. Neoekivano spustit e se on na nju poput strijele. Pandama jedne noge uhvatit e je za njuku i onesposobiti joj otre zube. Druge e joj zarinuti. u tijelo, a udarcima krila odrat e ravnoteu i krvniki je raskomadati jo ivu. NEOBINI DVOBOJ U ZRAKU

Nadomak austrijske granice u junom Tirolu dogodio se nesvakidanji sluaj: lisica je usmrtila orla koji ju je epao i ponio ve u zrak. Toj su borbi svjedoci bili neki alpski pastiri. Iznenaeni su bili glasom lisice, koja je oito bila u ivotnoj opasnosti. Poli su prema mjestu odakle je glas dopirao da vide to se dogaa. Evo, to su vidjeli:

103

Golemi orao borio se s lisicom na zemlji, zgrabio ju je svojim jakim pandama i napadao otrim kljunom, a pri tom lamatao krilima. S rairenim krilima bio je irok blizu dva metra. Lisica se oajniki branila i otimala, ali je orao bio ustrajan. Odjednom uzletje drei lisicu u pandama. inilo se da je borba zavrena, da je orao pobjednik. Iznenada se, iz priline visine, orao poeo sputati. On je zapravo padao i pade na jedan vrhunac u daljini. Pastire je zanimalo to se dogodilo s orlom i lisicom pa su poli da vide. U prvi su mah pomislili da se orao spustio da bi poderao lisicu. No, nije bilo tako. Pastiri su nali orla uginula. Njegov trbuh bio je rastrgan zubima lisice. Bit e da ga je za leta u posljednjem naporu i oaju zgrabila za trbuh UURA

Jednom pooh u umu da iskuam novu puku. Bilo je ljeto. Izaao sam na osamljenu istinu gdje me nitko nee smetati. O debelu jasiku objesio sam nian, odbrojao korake, dobro nanianio i opalio. Puana kugla sasvim je probila jasiku, a odmah nakon praska izletjela je iz debla golema ptica s velikom okruglom glavom. Zaslijepljena dnevnim svjetlom nespretno je sjela na jasikinu granu. Prepoznao sam uaru. Njezin glas sam ve prije sluao u ovoj umi. Iz lovakih sam pria znao da u ptijem svijetu smatraju ovu pticu stranim grabeljivcem, da je se osobito boje, a i silno mrze. Nisam se urio da ubijem tu

104

rijetku pticu. Sakrio sam se za jasiikino deblo i promatrao. Uara je sjedila nepokretno, a glava joj se okretala kao na poluzi. im se pojavila, u umi se poelo neto neobino zbivati. Prve su opazile uaru svrake kretalice koje su odnekuda dolet jele. Kruile su i kretale uzbueno i razjareno. as bi sjele na granice, as opet uzletjele. Njihovo kretanje prouzrokovalo je u itavom ptijem svijetu silan nemir. Tra- tata, trata- tata uli su se glasovi svraka koje su sad poele nadlijetati. Ptiji je radio predao znak za uzbunu dalje, a s rijeka, s poljana i iz uma doletjele su na svraje uzvike vrane i gavrani. Dolet jele su tko zna otkuda, a pojavili su se s njima veliki i mali jastrebi. Drozdovi su dolijetali u itavim oblacima. Ptice su slijetale da sude omraenom razbojniku. Kruile su, pa prilazile sve blie i blie uari, koja je i dalje prevraala svoju uatu glavu. Opsjednuta na kraju, rairila je krila pa se, praena ptijom dernjavom, nespretno premjestila na susjedno drvo. No i ondje je ptice nisu ostavljale na miru. Sve su je upornije i smjelije peruale i kljucale. Da sprijeim kraj tog estokog suenja podigoh puku i nani- ani'h. Uara pade s drveta. Ptice prestraene praskom odletjee, najsmionije su jo dugo kruile visoko nada mnom, a najvie su se od svih vrpoljile svrake, kretei oajno i uporno. TO SU FOSILI Jeste li ikada u brdu ili koritu rijeke naili na kamen koji je na sebi imao otisak lista ili koljke? Ako jeste, onda ste vjerojatno nali neki fosil. Fosili su ostaci bilja i ivotinja koji su se milijune godina sauvali u kamenju pod Zemljinom povrinom. U njima se nalaze ispisana duga poglavlja povijesti nae Zemlje. Fosili nam govore kakva je izgledala Zemlja prije mnogo milijuna godina, kakve su vrste ivotinja i biljaka ivjele na njezinoj povrini i kako su se mijenjale. Foisili nam pokazuju povijest staru oko milijarde godina. to je najvanije, oni nam pokazuju zajednike pretke od kojih su postala sva dananja iva bia. Fosili su, zapravo, nai preci' sauvani u kamenu. Ve stoljea i stoljea ljudi iskapaju fosile, ali ih tek posljednjih dvjesta godina priznaju za ostatke ivih bia. U srednjem su vijeku ljudi kojeta mislili o fosilima. Kako je tada gotovo svatko vjerovao da je bog stvorio svijet u est dana, neki su ljudi mislili da bi fosili mogli biti neuspjela djela boje ruke, nastala u silnoj brzini kojom se stvarao svijet.

105

Drugi su mislili da bi fosili mogli' biti proizvod igre prirode, koje je ona stvarala iz nekih nama nepoznatih razloga. Pa ipak, i tada su neki vjerovali da su male kamene figure izlivene od istog materijala od kojeg su stvorene i prave ivotinje. Ljudi, koji su openito protiv nauke, izjavljivali su da su fosili namjerno stavljeni u zemlju da zbune uenjake i da im dokau kako je beskorisno pokuavati da dokue tajanstvene putove boje providnosti. No, mi danas znamo ovo: da bi neko tijelo moglo postati fosilom, ono mora biti pokopano vrlo brzo, tako da ga druge ivotinje ne pojedu, da ne istrune zbog djelovanja raznih bakterija ili da ga vrijeme ne rastvori. Katkada se to dogodilo na taj nain to su vijavice zatrpale ivotinje, ili ih je zasula lava ili vulkanski pepeo. No veina je fosila naena na mjestima gdje su neko bile obale ili dna plitkih mora, gdje su ivotinje mogle biti brzo pokrivene naslagama mulja, koji se kasnije okamenio.

KAKO SU NASTALI FOSILI Poimo milijun godina unatrag. Zamislite da smo u Americi i to u Kaliforniji, na mjestu gdje se danas nalazi Los Angeles [Los Endiliz], Nigdje ni traga dananjem uurbanom, bogatom gradu. Svuda se prostiru golemi goli travnjaci. Na jednoj ravnici nalazi se ovea lokva vode. Slonovi, deve, konji, tipavci i ostali biljoderi, kad oedne, dolaze ovamo da se napiju vode. Neoprezniji meu njima da utae e gaze sve dublje i dublje u vodu i pribliuju se sredini lokve. Najednom im noge stanu propadati u neku ljepljivu masu. Ne mogu vie van. Uhvaeni ,su! Dok oni mlataraju oko sebe po vodi elei da se izvuku, njihova dreka

106

privlai panju drugih ivotinja mesodera, koji upravo trae svoj plijen: vukova, akala, strvinara i najkrvolonijih ivotinja toga doba tigrova sa sabljastim zubima. No i mesoderi su neoprezni. Bacaju se poudno na bespomone biljodere, ali i oni propadaju u lokvu i ugibaju.

Naime, ispod sredita lokve nalazi se velika prirodna jama puna katrana. Tisue je ivotinja palo u tu prirodnu stupicu, potonulo i uginulo. Katran se osuio i stvrdnuo. Milijun godina kasnije uenjaci koji su kopali po toj jami, naili su u njoj na tragove sauvane u kamenu. Samo u jednoj takvoj jami nali su nita manje nego sedam stotina lubanja tigrova sa sabljastim zubima. Premda je katran za vrijeme svog skruivanja rastavio razne dijelove kostura, ipak su pojedine kosti vrlo dobro sauvane. Uenjaci nisu uvijek takve sree da naiu na tako bogata nalazita kao to su kalifornijske katranske jame. ivotinje obino kada uginu, brzo istrunu, pa se ak i njihove kosti s vremenom pretvore u prah. Mnoge su ivotinje, na primjer milijuni bizona na zapadnim prerijama Amerike, bile pojedene im su uginule. VJERNOST PREKO GROBA Bila je to priprosta seoska gostionica s drvenim prljavim trijemovima, s nekoliko dugakih stolova i klupa. Vonjalo je u njoj po zaguljivoj toplini i mokroj obui, s koje se cijedio otopljeni snijeg. U jednome kutu buno je amorilo nekoliko ljudi oito domai seljaci. Uz slabu svjetlost petrolejske

107

svjetiljke koja je sa stropa visjela nisam mogao jasno razabrati lica jer se tmasti dim to ga odbijahu iz svojih lula razvlaio u debelim naslagama cijelom odajom. Sjednem za stol, naruim u krmara vina, kruha, malo sira i to je ve mogao iznijeti, i ne sluajui one ljude, a tarui ruke ukoene od zime, poeh radoznalo ispitivati svoje novo skrovite kao u ime zahvalnosti to uoh napokon pod topao krov. U taj as opazim jo jedno bie, koje je dotle kraj pei skutreno lealo, a sada ustalo i pokunjeno prilo k vratima grebui po njima i bolno zavijajui da ga puste napolje. Dva, tri puta je objema prednjim apama zagreblo, da onda nakrene ljepunu smeu glavu i pogledom ponovi svoju molbu ...

Opet ide! ree krmar a i jest njegovo vrijeme ... pridometne nakon stanke spremajui u dep veliku uru na koju bijae pogledao. U gostionici zavlada tajanstvena tiina. Opazih kako isu se svi zagledali u dragu ivotinju s nekim posebnim potovanjem i ljubavlju. Krmar stajae u sredini sobe s osmijehom na obrijanom irokom licu, ali takoer bez rijei. Nisam mogao proniknuti u smisao ove situacije. Dok su svi nijemo gledali, oglasi se iz susjedne sobe enski glas: Sokol! Ovamo, Sokol! Ali on ni s mjesta, a kao odgovor samo jo jae i bolnije stade zavijati strugnuvi nekoliko puta desno i lijevo repom po podu, a onda u propanj, da svom snagom zagrebe po vratima. Evo! doibrza djevojka i gotovo usluno uhvati za kvaku, a Sokol odmjerenim skokom kroz otvorena vrata u hodnik i valjda u dvorite ...

108

Nisam morao nita pitati. Krmar s mojega lica proita radoznalost. Vidite, gospodine, udna je stvar s ovim psom! zapone pribliivi se stolu. Pametan je kao ja, kao vi, gospodine; on zna to hoe, sjea se, ne zaboravlja, a kako je ve davno tome. Punih je osam godina to je moj otac umro . . . Sokolu je tada bila druga godina na izmaku. Preko u sobi lealo je oevo mrtvo tijelo. Da ste vidjeli njegovu tugu, njegovo slomljeno srce!? Suze su mu curile po cio dan iz oiju, jer psi mogu plakati kao i mi, gospodine! Ja sam ga milovao, tjeio, plakali smo zajedno nad oevim odrom. Pruio se pokunjeno pod lijesom i sve do pogreba uvao je vjerno svojega gospodara. Nitko, osim nas ukuana, nije smio u blizinu, jer bi ga Sokol napao. A istom kad su staroga nosili iz dvorita na groblje! Odvukli smo ga u tagalj silom, jo prije pogreba, i tamo ga privezali za lanac da ne vidi alost. Ali on je dobro razumio kome eki zabija krinju, i da ona krije ono to je njemu bilo najmilije ... Sav je vrat razrezao i okrvavio u mahnitosti nastojei da prekine lanac. Od alosti nije osam dana okusio ni jela ni pila. Zavukao se u kut, pa glavu meu prednje noge i tuguj, neprestano tuguj ne marei vie ni za moje milovanje. Nekoliko tjedana nakon toga teklo je sve dakako u kui opet po starom. Sav je posao spao na moja ramena jer oca vie nije bilo. Kad sam jednoga dana zaposlen u dvoritu obilazio staje, ozove se netko preko plota s ulice. Okrenuh se, a ono na grobar dovikuje idui mimo: Ti. . . tvoj pas dolazi svaki dan k meni na groblje i grebe apama po grobu tvojega oca. Dolazi stalno svake veeri . . . dobaci grobar i iezne brzo za kuom. Naslonih se o vile kojima sam sijeno sa taglja skidao i to sam mogao drugo? zamislih se. Moj Sokol! Je li mogue, da on . . .? I nikako nisam mogao vjerovati... U tim mislima osvanu veer. Sokol postajae sve nemirnija. Kasao je i njukao amo-tamo po dvoritu da najednom odmagli nekud na drum Moda ide sad? pomislih i bacih u kolnicu vile te udarih napreac preko oranice prema groblju. Htio sam da stignem onamo prije Sokola. Provlaio sam se etveronoke izmeu visokog kukuruza, sakrivao sam se za grmlje na koje sam putem naiao da samo koji put podignem glavu traei oima Sokola, koji je doista odmjereno tapkao bijelom stazom izmeu oranica. Vidjeh gdje na mahove postajkuje ispitujui na sve strane okolicu da li ga tko slijedi. Pourih se u velikoj krivulji da me ne pretekne i prikradem se do groblja. Provuem se potrbuke kroz gustu trnovitu ivicu i unem upravo u kut pokraj mrtvanice, iza jedne smreke, u visoku travu izmeu dva groba. Oko mene sve

109

divlje i obraslo korovom, sami koso nagnuti i prebijeni krievi, a negdje kraj ivice avrljaju u jatima vrapci i svraci. .. ekao sam strpljivo pretraujui oima njezino dno s jednoga kraja na drugi. . . Uskoro proviri ljepuna smea glava na jednom zejem prolazu, upravo suelice mojoj zasjedi. Najprije mu je samo glava iz ivice gledala, a oi poigravale radoznalou, kao svakoj zvjerki prije nego ispadne iz ikare na istinu. Onda se protisnuo kroz visoku travu do glavne iroke staze i krenuo oprezno prema oevu grobu koji se jo utio od svjee nabacane ilovae . . . to e sada? ... upitah se. Sokol uze grepsti objema prednjim apama da je zemlja frcala u zrak, grepsti i zavijati tihano, drhtavo. . . Htjedoh poletjeti k njemu da ga na prsa pri vinem, stisnem i zagrlim, ali nisam mogao. Bol me jo koji as zadrala u zasjedi, pa je trebalo dosta snage da se saberem i u po glasa zovnem: Sokol! Ali nije uo. Tako bijae zabavljen svojim poslom da i po drugi put uzalud zazvah: Sokol! Istom na trei poziv osovi glavu traei tko ga zove, a kad opazi da mu idem u susret, stade bjeati prema ikari do onog zejeg prolaza. Valjda me nije u prvi mah prepoznao, ali kad ga uzeh sve slaim slovom dozivati, nije ni asa oklijevao da mi doleti razdragan pred noge, da mi izljubi ruke i odijelo, to je samo dohvatiti mogao. Znam da sam ga onda uzeo u krilo, spustio se s njim na oev grob i milujui ga ostao tako do kasne veeri. Ve se uk s krova mrtvanice kroz ljetno vee sablasno ogla- ivao kad smo se s groblja vraali ikui... Tako potraj a redom etiri sedmice, gospodine! Svake veeri polazio je Sokol na groblje u misli da e svojega dobroinitelja iskopati. Uvidjevi napokon da je svako nastojanje uzaludno, prepustio se toj tuzi. Samo bi se pruio povrh groba i tako na njemu poivao. To ini sada ve osmu godinu i za najvee omare i za najvee studeni. Ostane tamo etvrt sata, pa se snudeno vrati u svoju kuicu ili kakav zakutak . . . Zavri krmar s tolikim uvjeravanjem da nisam ni zaas mogao posumnjati u istinitost njegovih rijei. Moram iskreno priznati da sam vrlo ganut sluao tu povijest o Sokolovoj vjernoj ljubavi. udno, gotovo bih rekao tajanstveno raspoloenje zavladalo je nakon toga cijelim drutvom, jer je svatko utei sjedio na svojem mjestu. Doskora je opet zagreblo na vratima, i Sokol je naiao u svojoj smeoj odori pun snijega, da dobaci samo jedan pogled i nama i gospodaru, pa da se zatim mimo sloi u svoj topli zapeak...

110

NJUFUNDLENDSKI PAS Njufundlendski pas je vrlo razuman, odan svome gospodaru i brzo shvaa ono to se od njega trai. Ribari na Njufunlenskim otocima esto imaju na svome brodu po jednoga takvog psa, kojega brzo naue da straari na prednjem vrhu broda i da javlja pribliavanje kakvog drugog broda ili amca, jer to on osjeti mnogo prije, no to to ovjeje oko moe nazrijeti u tami, magli ili snjenoj vijavici. Ako ovjek ili kakav predmet padnu s broda u more, pas odmah skae i vadi ih iz vode. Dva takva psa ne smiju biti na jednom brodu: im jedan od njih skoi u more, drugi skae odmah za njim da ga spasava, pa se pri tom i pokolju. Ako koji ribar kad brod naie na toplu morsku struju skoi u more da se okupa, pas odmah skae za njim i protiv njegove volje izvlai ga napolje. Od toga se ribar niim ne moe obraniti.

Njufundlendski pas iste rase teak je oko 60 kg. Obino je cm, rjee crn i bijel, a sasvim rijetko potpuno bijel. Glavno mu je obiljeje ikrupna okrugla glava i ape podesne za plivanje. Hod mu je lagan i dostojanstven. Odlian je ronilac i vanredno je koristan lovcu kad treba da iz vode iznese ubijenu ili ranjenu pticu, a uz to treba da roni i pazi da se ptica ne oteti. Njufundlendski su psi bezbroj puta spasili brodolomce uz obale otoka. Naroito je uven sluaj koji se desio 1919. godine u neposrednoj blizini visoke obale otoka, pored koje ima mnotvo podvodnih stijena. Lokalni brod Eti sa 22 putnika udario je pri jako uzburkanom moru u jednu stijenu, bio probijen i opasno se nakrivio, te se poeo puniti vodom. Na zapovijed svoga gospodara koji je brodolom gledao s obale mladi pas skoi u vodu, zapliva prema brodu kroz bijesne valove, epa zubima kraj konopca koji je bio baen s broda, ispliva s tim krajem u zubima na obalu i poloi ga pred gospodara. Za konopac

111

su privezali na obali metalni kabel, mornari s broda privukli su ga na brod i dobro ga za nj privrstili. Pomou dobro zategnutog kabela, koji je spojio brod s obalom, izvreno je spasavanje s broda svih putnika i mornara, pa i jednog novoroeneta, koje je spaseno s pismima u potanskoj vrei. Zato se moe shvatiti natpis to ga je stavio Byron [Bajrn] na grob svoga ljubimca, njufundlendskog psa: Ovdje poivaju ostaci jednog stvorenja koje je imalo ljepotu bez tatine, snagu bez grubosti, smionost bez drskosti i sve vrline ovjeka, bez njegovih mana. BIJELKO Kad sam ga prvi put vidio, bila je veer. Ujutro sam dobio od svog starog prijatelja Jacka [Deka] ovu brzojavku: aljem ti mladog, zanimljivog psa za uspomenu. Budi uljudan prema njemu. Sigurnije je. Jacku je bilo slino da mi poalje pakleni stroj .ili ugavu ivotinju i izvana napie da je mali pas, pa sam zato s velikom radoznalou oekivao poiljku. Kada je prispjela, opazio sam natpis: Pazi, grize! i im bih je samo malo dotaknuo, ulo se muklo reanje. Kroz eljeznu sam reetku vidio da nije tigar, nego mali, bijeli buldog. Navaljivao je na mene i na sve to mu je dolo pred oi ili u blizinu, a njegovo reanje i zavijanje neprestano mi je razdiralo ui. Oduvijek sam bio prijatelj pasa i mislio sam da se razumijem u njih. Odmah sam donio svoj patentni no, koji je ujedno bio i eki, akalica, kara, pila za nokte, vijak i lopatica. S tim sam jedinstvenim orujem poeo skidati reetku. O, ja sam se dobro razumio u to i znao sam postupati s psima. im sam malo podigao reetku, odmah je htio skoiti na mene. Na sreu je moj nemirni gost nogom zapeo za reetku i tako ostao visjeti, inae bi me sigurno bio ugrizao, jer je njegovo nastojanje bilo iskreno i srano. Popeo sam se na stol i htio se sporazumjeti s njime. Bio sam oduvijek vrsto uvjeren da sa ivotinjama treba razgovarati, pa i danas tvrdim da one shvaaju nau namjeru, iako ne razumiju rijei. Mali je etveronoac najprije zaao pod stol, otro se ogledao i budno pazio nee li se pojaviti moja noga sa stola. Drao sam da bih ga sigurno mogao pogledom ukrotiti, ali to nije bilo mogue sa onog mjesta gdje sam se nalazio pa sam se morao priznati zarobljenikom. Izvadio sam iz prsluka cigaru i puio je stojei kao kip dok je moj mali silnik dolje straario. Jo sam jedanput uzeo brzojav u ruke i proitao: .. . zanimljivog psa. Budi uljudan prema njemu. Sigurnije je. Mislim da je moja hladnokrvnost vie djelovala nego moja uljudnost jer je poslije pola sata

112

prestalo reanje. Nakon jednoga sata nije vie ni skakao na novine koje sam oprezno pruio preko ruba stola da ispitam kakve je volje; moda se pomalo izgubila razdraenost uzrokovana tijesnim kavezom. Kad sam zapalio treu cigaru, odgegao se do pei i tamo legao. Ipak nije zaboravio na moju prisutnost.

Ne, na takav se prezir nisam mogao potuiti. Neprestano me jednim okom promatrao, a ja sam oba oka upravio na vrak njegova repa. Kad bi se rep samo jedanput zanjahao slijeva nadesno pobjeda bi bila moja, ali on se nije zanjihao. Dohvatio sam knjigu i itao dok me nisu uhvatili grevi u nogama. Vatra se gasila. Oko deset sati navee bilo je ve vrlo hladno, a oko deset i po vatra se sasvim utrnula. Dar mog prijatelja polako je ustao, poeo je zijevati i protezati se i napokon se uvukao pod moj krevet, ispruio se na krznu da tamo zaspi. Tiho sam stupio sa stola na ormar, zatim na pe i napokon sretno dospjeh na krevet. Svukoh se to sam tie samo mogao da izbjegnem otroj kritici svoga gosta. Jo nisam bio ni zaspao, kad zauh da neto grebe pod mojim krevetom. Osjetih da je neto skoilo na krevet i skotrljalo se do mojih nogu. Sigurno je Bijelku bilo dolje previe zima pa je potraio ono to je u mome domu bilo najbolje i najtoplije. Skvrio se na mojim nogama tako da mi je bilo vrlo neugodno, i ja pokuah udobnije se namjestiti. Tek to maknuh malim prstom, on se baci na nj tako bijesno da me je samo debeli vuneni pokriva sauvao od doivotne sakatosti. Cijeli sam sat micao noge, svakiput samo za vlas dalje, dok sam ih napokon smjestio tako da sam mogao zaspati. U noi me je nekoliko puta probudilo srdito reanje. Reao je sigurno zato to sam se usudio maknuti palcem bez njegova doputenja ili to sam hrkao. Dakle, ja sam htio ustati oko sedam sati, a Bijelko u osam, pa smo, naravno ustali u osam. Prema sluzi koji je loio pe ponaao se prilino hladno. Dopustio

113

mi je da se obuem, a da pri tom nisam morao stati na stol. Kad sam odlazio iz sobe na zajutrak, rekao sam mu: Bijelko, ima ljudi koji bi s tobom drugaije postupali, ali ja u upotrijebiti svoj nain, koji je sigurno bolji. Lijenici sada osobito preporuuju lijeenje glau. To u pokuati i ja! Moda se to ini okrutnim, ali ja mu cio dan nisam dao nita jesti. Morao sam dodue vrata dati nanovo olioiti, jer ih je sva bio izgrebao, ali je zato navee rado primio hranu iz moje ruke. Za tjedan dana bili smo ve dobri prijatelji. Spavao je na moro krevetu, a ja sam mogao micati nogama bez straha da e me ozbiljno napasti. Glad je uinila udo od njega. Za tri tjedna bili smo ve no ukratko: ovjek i pas, i on je zaista obistinio one rijei moga prijatelja u brzojavci. Taj mali razbija nije znao to je strah, a i u mnogome se drugom razlikovao od svih pasa koje sam poznavao. Kad bi npr. koji djeak bacio na nj kamen, on ne bi pobjegao, nego bi trao ravno prema djeaku, pa kad bi se taj jo jednom usudio baciti na nj kamen, posluio bi se Bijelko svojim zakonom i sam sudio. Tako je pribavio sebi sveope potovanje. Svoju neustraivost dokazao je u lovu na vuka. Evo, kako je to bilo: Prema nama lovcima trao je velik siv vuk. Glava mu je bila sagnuta, rep vodoravno ispruen, a nekih pedeset metara iza njega letio je pas Grom (danska doga) kroz ravnicu kao jastreb. Jurio je dva puta bre od vuka. Zaas je pas bio kraj njega i navalio na nj, ali je uzmaknuo kada se vuk okrenuo prema njemu. Za nekoliko hipova bio je stigao i hrt, pa onda i ostali psi, to je bre koji mogao. Svaki je doao ratoboran i odluan da vuka razdere na komade, ali se svaki pokunjio, uzmaknuo i kuao da se malo podalje sam lajanjem ohrabri. Pasje dahtanje prelazio je u reanje puno prijetnje dok su se pribliavali. inilo se da nose smrt neprijatelju. No kad su ga vidjeli, rasrena, neustraiva, s jakim i snanim eljustima, kako je hladno gledao smrti u oi znajui da je nee sam podnijeti, spopao je nenadani strah sve tri danske doge i sve ostale pse. Ta oni su htjeli na nj navaliti, ali samo ne odmah, malo kasnije, dok im se vrati dah. Ta nisu se oni bojali vuka. Kako bi? Dobro su znali da e onaj pas koji prvi navali skupo platiti, ali toga ih nije bilo strah, oni su samo htjeli da malo odahnu. Dok je svih deset pasa skakalo oko nijemog vuka, neto zauta u grmu; inilo se da je doletjela bijela lopta, koja se pretvorila u malog buldoga. Najmanji, teko diui i hroptajui Bijelko posljednji stie do svojih drugova koji su skakali i lajali u krugu oko vuka, ali se ni jedan od njih nije usudio navaliti na tog razbojnika. A je li on oklijevao? Ni asa. Skoio je kroz krug prisutnih kukavica upravo

114

vuku za vrat. Ovaj se oborio na nj svojim otrim zubima. Mali jo jedanput skoi na nj, a onda nisam vie mogao vidjeti pravo to je. Vidio sam samo zamreno klupko pasa, i inilo mi se da je bijeli malian zubima epao razbojnikovu gubicu. Svi su psi bili naokolo. Sad im vie nismo mogli pomoi, a nije nas vie ni trebalo jer su imali vou kome nije bilo premca u hrabrosti. Kad je za nekoliko asaka sve bilo svreno, vidjeli smo sivonju kako lei na zemlji. Bio je to pravi div. Gubicu mu je jo uvijek stiskao mali bijeli pas. Vuk je bio mrtav, a ja pozvah Bijelka. Ali on se nije micao. Nagnuli se nada nj: Bijelko! Bijelko! Gotov je. Ti si ga usmrtio. Ali moj Bijelko ostade tih. Tek tada vidjeh da ima dvije duboke rane na tijelu. Htjedoh ga dii. Pusti, stari, gotovo je! On tiho zarea i napokon ispusti vuka. Svi oni grubi ljudi kleknue oko njega, a starome Penroofu [Penruf] zadrhta glas kad progovori: Radije bih izgubio dvadeset bikova, nego dopustio da mu se to dogodi. Uzeh ga na ruke, glaih ga i milovah po glavi. On jo tiho zarea kao posljednji zbogom, liznu mi ruke i nikada vie ne zarea. Za mene je to bio alostan povratak. Nosili smo sa sobom golemo vuje krzno, a ipak nam povorka ni u emu nije nalikovala na trijumf. Maloga smo junaka pokopali pod jednim humkom iza Penroofoiva posjeda. A Penroof je pri tom mrmljao: To je bio znaaj! Bez znaaja se ne moe ni ivotinja uzgojiti. AKO SU SE SPORAZUMJELI

Dogodilo se u Sinju. Skakutao ispred ljekarne pas prebijene noge. Ljekarnik ga je dovabio i nahranio, a zatim mu je previo nogu. Pas se otada ee navraao u ljekarnu, a ljekarnik mu je mijenjao zavoj i njegovao ga. Za nekoliko nedjelja pas je ozdravio, ali ljekarnik se nemalo zaudio kad je ovaj jednoga dana doveo drugoga psa koji je takoer imao prebijenu nogu. Ljekarnik je previo nogu i tom psu. Sada oekuje daljnje posjete svojih etvorononih pacijenata.

115

POSLJEDNJI ZALOGAJ Priroda je postepeno razmatala povoje noi. Ve su se dolje xi ravnici na raznim mjestima oglaavale prve trke: etir. .. etir, a za njima se povodile i prve prepelice, dozivajui se iz mokroga ita. Svaki bi as prekidao sveanu tiinu njihov milozvuni ritmiki: pu-pu-ru! Tu i taimo smuknuo je preko kolnika i po koji straljivi zec da jo prije dana potrai udobno leite, lili je u najbliu ikaru odbrzala ljepuna, mala, srana lasica, dok su u nedalekom hrastiku odzvanjali sablasni glasovi, slini paklenom smijehu. Huhuhu ... huhuhu ... deralo se nekakvo grlo, a jeka mu je isto tako odgovarala. Nevjetu prolazniku, koji prvi put u ivotu slua to paklensko smijanje, die se od straha kosa na glavi. Bijahu to glasovi umskoga uka koji je posljednji put pozdravljao umirue sjene arobne lipanjske noi. U ovom raspoloenju stigoh u krasnu mladu umu na Ptijemu brijegu. Nakon kratkog uspinjanja eto me i pred jazbinom. Sat je pokazivao tano tri i po. Kojih trideset koraaja od jazbine osovila se gusta stara lipa, na koju se tiho popeh, i na visini od tri metra smjestih se na sjedalo, koje bijae lugar vrlo zgodno podesio. Moja ekalica nalikovala je na zelenu sobicu s prozoriem, koji je gledao prema jazbini. Na taj prozori poloili puku meu dvije ralje, a zatim ostadoh mirno sjedei kao da me je tkogo za lipino deblo prikovao. Kad se razdanilo, zinue pred nama tri tamne rupe: srednja je bila najvea i najvie pogaena. Pred svakom rupom leala je nabacana i od mnogih tragova isplesana svjea crnica, a okolo jazbine itavo groblje kostiju i strvina. Tuna sam srca nabrojio petnaest zejih kostura, tri zeje leine, est srneih nogu, dva krta i mnogo, mnogo kostura raznih veih ptica. Nije nedostajalo ni perje za dobar jastuk. Upravo poljubie vrhove grabika prvi topli sunevi zraci kad me tre iz snatrenja jedva ujno ukanje rasne trave. Srce mi snanije zakuca, lovaka me groznica potrese. Tik ispod lipe dotapka mati lija nosei neto u raljama. Zaustavivi se pred glavnim ulazom domaje, spusti na tlo plijen, obazre se striui uima na sve strane, pa uvjerena da nema blizu pogibelji zalaje muklo i hrapavo nekoliko puta. I u tren oivjee sva tri zjala jazbine. Mladi se kao mahniti protisnue pred kuni prag da na zelenom stolu obave eljno oekivani zajutrak. Stade natezanje, cupkanje i komeanje oko mrtve jarebice. Svaki je htio da ugrabi po koji zalogaj. Ali stara rastjera estero svadljivih gladua i primakne plijen sedmome, najmlaemu, valjda svojemu mezimcu, koji bijae oito u rastu

116

zaostao. Uzalud nastojahu braa da mu preotmu lovinu jer je bio pod okriljem brine matere, koja ga je od milja tetoei lizala ,jezikom. Zato dm na kraju ne preostade drugo, nego da se zadovolje pustom eljom za neim nemoguim. Nakon ovoga prizora uslijedio je domalo drugi, zanimljiviji.

Na suprotnoj se strani iznenada rastvori ikara, i glavar obitelji banu na istinu. On je bio u lovu sretnije ruke jer je u gubici donio ugojena zeca. Da ste sada vidjeli male razbojnike kako su, veselo maui repiem i piskutljivo bauui, poletjeli ocu u susret! Kakav se plamen prodrljivosti caklio u njihovim podmuklim zelen- kastosivim oicama. Starac je najprije redom svako edo onjuio, a zatim se nakon jutarnjeg cjelova pohlepno prelo na gozbu. Ubogi zec! Kako su ga nemilosrdno mrcvarili i razvlaili! Zaas bijae na jagmu razderan, i komad njegova tijela za komadom nestade u gladnoj utrobi malih prodrljivaca. Ni kou mu ne potedjee. Tek se hrpa kostura pred jazbinom poveala. Ve htjedoh da meu blaenu drubu na okupu prospem kiu olovnog zrnja, ali mi neki unutranji glas zadra desnicu. Pomislih: rijetka prilika za opaanje, a tko zna to e jo biti? Poslije gozbe odbrusi otac u ikaru istim putem kojim je i doao. Sad zapoe igranje koje je predvodila mati povalivi se na lea i dignuvi sve etiri uvis. Malii su je odmah shvatili. Poeli su se valjati jedan preko drugoga i preko nje grizui se u ali i cvilei tihano kako to rade i mladi psi. Na asove su s majkom sainjavali veliko crveno klupko. Bilo ih je milota pogledati. Nego, u ali i pola istine.. . Najedanput se nevino igranje prometnu u ozbiljnu svau i ujedanje.

117

Braa se od lj ubavi potukoe, a kruna tunjave bijae da je najmanji lisii, krvarei i bolno cvilei, potraio zaklonite u jazbini. Za njim potre i mati i nemilosrdna braa. Tako ostade prostor pred jazbinom prazan, a ja uhvatih zgodan as da se malo na sjedalu protegnem i da zavirim na sat. Pokazivao je sedam i etvrt. No sunce, zlaano sunce izbavi doskora svadljivu drubu iz tamnoga podzemlja. Posljednji izae onaj ranjeni lisii u pratnji matere, koja mu je lizala krvavo uho. Koliko li beskrajne materinske ljubavi; iz njezinih oiju, barem mi se tako inilo, nije u tom trenutku virila u svijet ona poznata lopovska lukavost i podlost. I ne znam to joj je iznebuha sunulo glavom. Vidjeh samo da je razjarena skoila i apama stala udarati i zubima griskati ostalo estero djece. Ostadoh zapanjen, pitajui se u dui: zar je to kazna za nanesenu ozljedu njezinome mezimetu? Ali eno opet iz ikare oca. Hitac odjeknu dalekom gorom, zamirui negdje tamo iza brda, a lisac ostade na mjestu beutan, mrtav.. . Malii umakoe preplaeni nepoznatim zvukom u rupe, a stara se sigurnim skokom izgubi u ikari. Ipak ne htjedoh jo ai sa svoga sjedala. Za staru sam dodue znao da se toga dana nee vie vratiti domu, ali sam zato sigurno drao da e mladi, kako to obino biva, najdue za etvrt do pola sata opet izmiljeti iz podzemnih prostorija. Dogodilo se, naime, ve mnogo puta da su nezasitni gladui bez srca naoigled sakrivenoga lovca raskomadali i izjeli pred jazbinom ubijene roditelje. Lovaka knjievnost obiluje takvim primjerima zahvalnosti. Zato upravo odluih da jo koje vrijeme priekam. Nakon sata strpljivog ekanja razabrah da mi se smiljeni rauni ne slau. Uzalud svaki trud! Nijedna crvena glavica zelenkastosivih oica nije vie htjela proviriti iz onih tamnih, crnih rupa. A vani carevae njihov raj: topli, zlatni, zatravljujui sunevi traci. . . Samo je mati u nedalekoj gutari neprestano lajala, zavijala, cviljela. I nehotice mi se nametala misao da ti sitni neiskusni stvorovi doista razumiju glasove njezina grla. Ta jo nikad ne bijahu izvrgnuti pogibelji, niti ue do toga dana prasak puanog hica, niti su uope znali da imaju neprijatelja?! Pa otkud i emu ta opreznost? Tko ih je pouio to znai onaj drui, bolno drui lave njihove roditeljke? Odmah idueg dana poslije podne stavio je stari Martin prokuanoj jazavarki Mirjani ogrlicu, pa zajedno krenusmo na Ptiji brijeg da iskopamo mlade lisice. Bude li sree, past e nam u ake i stara.

118

im se naosmo pred jazbinom lugar dade zapovijed psu. Mirjana sune divljim skokom na najiru rupu u podzemne hodnike. ekasmo napeto oslukujui to e biti. Sad e zalajati da nam dojavi gdje treba lopatu zabosti i munu radnju zapoeti. Minu dva, tri i etiri aska, ali nita. Napokon, osvane iz one najue rupe, pogledavajui as mene, as svoga gospodara, kao da nam eli rei: Nema ih! A kako je bila sva crvena od ilovae! Kad se zatim poteno iskihala i apama oistila zemljom natrunjene oi, lugar zapovjedi jo jednom: aport! Kuja sune iznova u lisiju jamu, ali ne obavi nita. Martin je na to gundrajui potegnuo od ljutosti lijevi brk i nezadovoljno zakimao glavom: Nema ih, nema! Ja sam njegove rijei mehaniki ponavljao. Bijasmo naistu: oprezna je mati lija, opameena jueranjim dogaajem, prenijela nou mlade u sigurnije zaklonite. Pa da je ovjek ne tuje, da joj se ne divi! Kud emo sada, Martine? Gdje da ih naemo? oglasim se nakon kratke stanke. Doite samo, gospodine! Nisu daleko! I starac skoi naprijed, ja za njim, obojica u dubokom muku. U susjednom umskom predjelu Martin se najednom zaustavi pred novom jazbinom pokazujui prstom na nju i apui: tu su! I u trenu Mirjana se opet izgubila pod zemljom da nam doskora navijesti kako je njezin hranitelj imao pravo. Martinu se smjesta radou zasjalo lice, sav je drhtao od uzbuenja. Grevitom, uljavom desnicom pograbi lopatu da je svom snagom zabode nad onim mjestom otkud se ulo muklo podzemno lajanje, a ja se postavih s napetom dvoejevkom tih do otvora jazbine, za sluaj da nam mati, ako je kod kue, ne umakne. Dok se lugar znojio, otra je Mirjana iznijela u gubici iz jazbine redom est udavljenih malia i spustila ih do mojih nogu. Kod estoga htjedoh da je pomilujem, ali ona odbrza po obiaju strelimice natrag pod zemlju ne marei za prijazno susretanje. Vidjelo se da je neobino zabavljena poslom. Nedostajao je jo onaj mali, rastom zaostali lisii. Nasluivao sam da ga srana mati brani na ivot i ismrt u jazbini. Lajanje zaori na sasvim suprotnom kraju. Onamo, Martine onamo zarini! Ali istom Martin posluao zapovijed, kad iz jednoga od pokrajnih hodnika izleti poput dugake crvene crte mati lija, i to tako naglo da sam je jedva na etrdeset koraaja iz puke zahvatio. Smrtno pogoena se srui, spusti neto iz ralja na tle, opet se uspravi, potri naprijed, zatim natrag, pograbi jo jedno, pa

119

podigne ono to je ispustila iz gubice, ali snage nije vie dostajalo, jer se nanovo srui u posljednjim trzajima (to istom sada vidjeh!) nad svojim poluivim mezimcem... KNJIGA ZIME

Bijelim ravnim slojem snijeg je pokrio svu zemlju. Polja i umski proplanci sad su kao iste strane neke divovske knjige. I ma tko proao preko njih, svatko se potpie: Ovdje je bio taj i taj. Danju pada snijeg. Kad prestane strane ostaju iste. Doe li ujutro, bijele su strane posute mnotvom tajanstvenih znakova, crtica, takica, zareza znak da su noas ovdje bili razni umski stanovnici, hodali, skakali, vrzmali se ovuda. Tko je to bio? Treba to prije odgonetnuti nerazumljive znake, proitati tajanstvena slova. Opet e padati snijeg, a onda kao da je netko okrenuo stranu ponovo je pred oima samo ist, gladak, bijeli papir. U knjizi zime svaki stanovnik ume pie svojim rukopisom, svojim znacima. Ljudi ue raspoznavati te znake oima. Pa kako e drukije i itati ako nee oima? Meutim ivotinje se domiljaju pa itaju nosom. Pas, npr., pomirie slova u knjizi i proita Ovdje je bio vuk ili Ovuda je malo prije protrao zec. Nos kod nekih ivotinja tako je jako pismen da nipoto ne moe pogrijeiti. ivotinje piu uglavnom apama: jedne cijelom apom, druge s etiri prsta, a tree papcima. Dogaa se da se potpiu i repom, i nosom, i trbuhom. Ptice

120

takoer piu nogama, repom, a i krilima. Nauili smo itati u knjizi zime o raznim umskim dogaajima. Nismo lako doli do toga znanja, jer ne piu svi umski stanovnici obino neki to ine lukavo. Lako je i jednostavno raspoznati i zapamtiti vjeveriin rukopis: ona skae po snijegu kao da se igra. Odupre se kratkim prednjim apama, dugake zadnje izbaci naprijed i iroko ih raskrei. Od njezinih prednjih apica tragovi su mali: dvije take utisnute jedna pokraj druge. Od zadnjih je trag dugaak, izduen, kao od ruice tankih prstiju. Iako je rukopis mieva veoma sitan, on je takoer jednostavan, itljiv. Izlazei iz snijega, mi esto pravi petljicu, a onda tri ravno onamo kamo hoe, ili se vraa u svoju rupicu. Na snijegu ostaje niz dvotaki dvotaka po dvotaka, u podjednakim razmacima. Ptiji rukopis, npr. rukopis svrake, takoer se moe lako razabrati. Od tri prednja prsta ostaju u snijegu kriii, a od etvrtog prsta otraga crtica. S obje strane kriia su otisci od krila kao kakvi prsti. I ona, razumije se, zakvai ponegdje snijeg svojim dugakim stepenastiim repom. Svi su ti tragovi bez smicalica. Odmah se vidi: eto, to je vjeverica sila s drveta, skakutala po snijegu, opet skoila na drvo. Mi iskoio iz snijega, potrao, protumarao i opet pod snijeg. Svraka sjela skok skok skok po tvrdom ledu, doirnula ga repom, zaleprala krilima i do vienja. Nego hajde se ti snai u lisijem ili vujem rukopisu. Nisi li uvjeban, odmah e se zbuniti. Trag lisice slian je tragu malog psa. Razlika je samo u tome to lisica dri apu' zgrenu: vrsto stee prste. Pas rastavlja prste, pa mu je trag sitniji i meki. Trag vuka slian je tragu velikog psa. Razlika je u ovome: apa je vuka stegnuta s bonih strana; trag vuka ispada dui i njeniji od pseeg traga; otisci panda i jastuia kod njega su dublji. Razmak izmeu prednjih i stranjih panda jedne ape vei je nego u pseem tragu. Prednje pande vuka u snijegu esto se slivaju u jedan otisak. Kod pasa se slivaju otisci jastuia na prstima, kod vuka ne. To je abeceda. itati redove vujih tragova naroito je teak posao jer se vuk slui lukavstvom. Lisica takoer. Kad vuk ide korakom ili tri, on tano staje zadnjom desnom nogom u trag svoje prednje lijeve noge, a zadnjom lijevom u trag prednje desne; stoga se

121

njegovi tragovi oteu u ravnom redu kao po uetu u jednu liniju. Gleda u takav red ii ita: Tuda je proao veliki vuk. I ba si pogrijeio. Trebalo je proitati tano: Tuda je prolo pet vukova. Naprijed je ila pametna stara vuica, za njom stari vuk, a za njima vuii. Ili su trag utrag, ali tako tano da obinom itaocu nee ni pasti na pamet da je to trag pet ivotinja. Valja da dobro izvjeba oko onaj tko hoe da bude spreman istraiva na bjelici. (Tako lovci zovu tragove na snijegu.) Lisii opazio na proplanku sitne mije redove. Aha, misli on, sad emo se omrsiti! Nije se potrudio da malo bolje proita njukom tko je tu bio, ve je samo pogledao pa veli: Eno, kamo vodi trag pod onaj dbun. Prikrao se dbunu. Vidi: mie se u snijegu neto malo u sivoj kabanici s repiem. Dr na njega! I odmah zubima cap! Pih, to odvratno smrdi! Ispljunuo ivotinjicu, odmakao se; daj da se to prije naguta snijega. .. ispere usta. Toliko je miris odvratan. I tako ostade bez doruka. Samo je badava utamamio ivotinjicu. A ta ivotinjica nije bila ni mi ni voluharica, ve rovica. Ona samo izdaleka nalikuje miu. Izbliza e smjesta uoiti razliku: njuka je u rovice izduena kao surlica, lea joj pogrbljena. Ona se hrani kukcima, iz roda je krtice i jea. Nijedna pismena ivotinja je ne dira jer od nje izbija straan smrad: zaudara na mous. Dugo nismo mogli shvatiti jedan zagonetan sluaj ispisan tragovima na snijegu. U poetku se pruao trag malih uskih papaka. Nije bilo teko proitati: kroz umu je ila srna ne slutei nesreu. Najednom s bone strane veliki tragovi apa s pandama, a smin trag odaje sada skokove. To je razumljivo: srnu je primijetio vuk iz gustia, pojurio da joj presijee put. Srna je pobjegla od njega u galopu. Tamo dalje vuji se trag sve vie pribliava srninu tragu vuk ju je, znai, poeo dostizati. Kod velika oborena drveta oba su se traga spojila. Vidi se kako je srna jedva stigla preskoiti debelo stablo, a vuk se, opet, nadao za njom. A s one strane stabla duboka jama: sav je snijeg razgrnut i razbacan kao da je tu ispod snijega eksplodirala golema bomba. Iza toga mjesta srnin trag vodi na jednu stranu, vuji na drugu, a u sredini,

122

avo e ga znati otkud, pojavio se velik trag, veoma nalik na ljudski (kad je ovjek bos), ali s iskrivljenim stranim pandama. Kakva li je to bomba u snijegu? iji je taj novi, strani trag? Zbog ega je vuk otpirio na jednu stranu, srna na drugu? to se tu dogodilo? Naj poslije smo shvatili iji su to veliki tragovi panda. Srna je lako skoila preko oborena debla svojim vitkim nogama i odjurila dalje. Vuk je pojurio za njom, ali nije dostigao: suvie je teak. Sa stabla je bubnuo u snijeg stropotao se u medvjeu jazbinu digavi sve etiri noge u vis. Jazbina se nalazila tu, ba ispod stabla. Medo, trgavi se iza sna, skoi, a snijeg i led i granje poletje, kao od bombe, i on odmagli u umu, pomislivi svakako da su ga napali lovci. Vuk glavake u snijeg, pa kad vidje takvu grdosiju, zaboravi na srnu, samo da spasi glavu. A srna se odavno izgubila. LUKAVI PRERIJSKI VUK Povuete li crtu oko kraja koji je poznat pod imenom Divlji zapad, tano ste okruili carstvo prerijskog vuka. Meksiki uroenici nazvae prerijskog vuka kojot, a kau da to znai mjeanac. To upuuje na to da prerijski vuk izgleda kao krianac izmeu lisice i vuka. Kojot kao a u sebi spaja sva duevna svojstva obiju ivotinja, to pridonosi njegovu uspjehu u ivotu. Prerijski je vuk jedna od rijetkih ivotinja u Yellowstone [Jeloustoun] parku, koje sada nisu zatiene, i to iz ovih izvanrednih razloga: prvo, jer je toliko sposoban da se titi sam; drugo, jer se ak i suvie razmnoio; tree, jer. unitava mnoge ivotinje, sve one koje moe svladati. To je osobito lukava ivotinja; neki ga Indijanci zovu psom-arobnjakom. Prirodoslovcu je prerijski vuk osobito zanimljiv. Kad vidite tu okretnu sivu i utu priliku kako ve samom svojom prisutnou i samo proilazei stvara pojas pustoi i tiine meu humcima prerijskog svisca, znajte da je u potrazi za hranom, a d to da nije daleko ni drugi prerijski vuk, njegova enka. Ali nije sigurno samo to da je enka negdje u neposrednoj blizini, nego i to da je ona, ostane li neopaena, kadra da izvede lulkavtinu, i to ja sam je vidio na djelu vrlo duhovitu lukavtinu. Nadalje znajte da dva do tri kilometra dalje, gore na obronku breuljka, cvili u jami leglo vuia. Otac i mati moraju da love neprekidno i uspjeno da bi im

123

namakli svakidanju hranu. Naselja svizaca su njihova lovita. Ali kako da ulove prerijskog svisca! Iako ti mali glodavci koji teku znaju da se ustreme i da laju na ekspresni vlak udaljen katkada samo est do sedam metara, za tren oka e nestati pod zemljom im ovjek, pas ili prerijski vuk prijeu veoma udaljene granice njihova naselja. Svisci ostaju u svom podzemnom skrovitu dok god ne proe dugi razmak tiine, koji vjerojatno dokazuje da je opasnost prola. Tada se iz jama, nad razinom tla, pojavljuju najprije njihove izboene oi, i, ako je sve mirno, svisci iskakuju napolje i nakon nekog vremena opet pasu.

Evo, kako lukavi prerijski vuk iskoriuje te svieve navike: on i njegova enka neopazice se priblie naselju svizaca. Vuica se sakrije, a vuk ne krijui se ulazi u naselje. Kad svisci vide da se pribliava neprijatelj, ponu bijesno lajati, ali kad vuk stigne do njih, nestanu pod zemljom. im svizaca nestane, vuica jume naprijed i uuri se pokraj prve jame, za koju se nada da e joj dati plijen i uz koju joj je zgodno sakriti se. Vuk, meutim, ide dalje. Svisci koje je prerijski vuk preplaio i natjerao u njihove jame poinju da izviruju napolje. Najprije se pojavi samo gornji dio svieve glave s oima kao u vodenjaka; te isturene oi osobito su prikladne za izvirivanje iz jame jer se one prve izdiu nad razinu tla. Poslije kraeg promatranja i oslukivanja, ako je sve mirno, svizac digne glavu jo za koja dva do tri centimetra vie. Sad ve moe pogledom da obuhvati svu okolinu. Opasnost je prola. Uspravlja se na humku i pozorno promatra cijeli kraj. Gle! Ha, ha! njegov neprijatelj, mrski prerijski vuk odmie sve dalje i dalje, te nema vie mogunosti da poini zlo meu sviscima. to se vuji lik vie gubi u daljini, to se bre vraa svievo pouzdanje; ono je opet potpuno kad i drugi svisci ponu izlaziti da bi, kako se ini, odobrili njegovu odluku i uvrstili ga u

124

njegovu vraenom pouzdanju. Nakon kraeg oklijevanja odvai se da krene na pau. To znai udaljiti se tri do est metara od ulaza u jamu jer je oko njega sva trava pojedena. U travi se visoko uspravi da jo jednim pogledom obuhvati okolicu, a onda, zagnjurivi njuku u travu, pone pasti. To je upravo prilika s kojom je vuica raunala, ekajui i promatrajui. Iza maloga busena trave pojavi se sjajno sivo krzno: u tri skoka ona je na njemu. Svizac se uzbunio na prvi suanj i pokuao se doepati svoga skrovita, ali ga je vuica epala. Jednim trzajem dovrila je njegove patnje, jedva da je i osjetio to je smrtna muka. Poskakujui po vlastitom tragu, vraa se vuica svojoj jami na obronku udaljenog breuljka. Prilazi joj kriomice i polako, u takvoj prilici uvijek postoji opasnost da oda svoju mladunad kakvom jakom neprijatelju koji odnekud vreba. Zato najprije obilazi jamu, tano istrauje okolicu, prouava tragove i vjetar, a onda prilazi ulazu imanje ili vie zaobilaznim skrivenim putovima. um njenih koraka dostaje da se vuii uure i potpuno utiaju, ali mati ih umiruje cianjem, koje je veoma slino cianju kuke. Vuii pojure napolje prebacujui se veselo jedan preko drugoga, obino ih je est ili sedam, a katkada ak i deset ili dvanaest. Pohlepno se bacaju na masnog prerijskog svisca. Gozba traje jedva tri minute, nakon koje ne ostaje nita do nekoliko veih kostiju, s kojima se jo zabavlja koji od vuia trudei se da ih redom dokraja oisti. Oko ulaza u jamu razasute su mnoge druge sline uspomene, kosti tekunica, kunia, ljetarki, ovaca i lanadi, pa mnogo vrsta perja, krzna i dlake, to pokazuje da je hrana prerijskog vuka veoma raznovrsna. ODITELJSKI IVOT MEDVJEDA Tek to sam izaao na stranja vrata hotela u Yellowstone [Jeloustoun] parku i proao dvadesetak metara, naiao sam na veliku crnu medvjedicu s njezina dva bucmasta crna medvjedia. Odravali su boksaku utakmicu, dok je majka sjedila pokraj njih i gledala kako se lijepo igraju. im su me ugledali, prestali su se boksati, a im sam ja njih opazio, stao sam. Stara medvjedica oglasila se posebno kaf, kaf, mislim, da ih upozori, jer su mladi otrali prema drvetu i uspeli se brzinom koja me je zadivila. Kad su bili visoko gore, sjedili su kao mali djeaci drei se rukama, a noice su im se njihale u zraku. Tako su ekali da vide to e se dalje dogoditi. Majka-medvjedica, jo uvijek uspravljena, pribliavala se polako prema meni. Poeo sam se osjeati zaista vrlo neugodno, jer je ona neobuvena bila otprilike dva metra visoka, a ja nisam imao ni tapa da se njime branim. Poeo

125

sam polako natrake uzmicati prema hotelu i, kao svoju najbolju obranu, uspravio sam na nju svu snagu svojih oiju. Svi smo uli priati o udnovatoj moi ljudskih oiju. Da, mi smo uli, ali oito ova stara medvjedica nije jer se i dalje pribliavala. Glasila se dubokim uuf, i ja sam ba namjeravao napustiti sve pokuaje da spasim dostojanstvo i utrati u hotel, ali upravo u tom odlunom asu stara se medvjedica zaustavila zurei mimo u mene.

Nato se ogledala oko sebe i odgegala prema stablu na kojemu su uali medvjedii. Stala je ispod njega, gledajui najprije na mene, onda na svoju djecu. Razumio sam da me ne namjerava uznemiravati, u stvari ona to nije bila ozbiljno ni namjeravala, pa sam se ohrabrio. Meutim, stara me medvjedica procjenjivala i oito stvorila svoj sud: iako je ovaj ovjek moda posve valjan, ona nee da stavlja na kocku ivot svojih mladih. Pogledala je na svoje nadobudne medvjedie i ispustila posebno plaljivo er-r-r-er-r, na to su oni, poput poslune djece, skoili kao na zapovijed. Na njima nije nita bilo teko ili na medvjede nalik, kako se obino misli; njihajui se lako s grane na granu spustili su se na zemlju, a onda svi zajedno krenue u umu. Veoma mi se svidjelo to to su ti medvjedii bili tako posluni. im im je majka rekla da neto uine, oni su to uinili. Nisu ak ni poistavljali kakav drugi prijedlog. No nadoao sam na to da su za to imali dobar razlog; naime, da nisu uinili to im je ona naloila, dobili bi takve pljuske da bi od boli zajaukali.

126

Za staru je medvjedicu posve obina stvar da ispljuska svoje male kad je to po njezinu miljenju potrebno, i ona to radi valjano. Ima dobru, vrstu apu i ne prestaje pljuskati dokle god oni vrite, tako da svaka kazna djeluje dugo. ZIMSKI SAN Pravilno dnevno izmjenjivanje rada i poinka openita je potreba meu ivim biima. Samo, neke vrste ivotinja poivaju due, i to neke u zimsko, a neke u ljetno doba. Zimska hladnoa je nepovoljna za mnoge ivotinje, pa mnoge od njih pogibaju u velikom broju. Nestaje muica, komaraca i mnogih drugih kukaca. Druge ivotinje, koje bi mogle izdrati hladne zimske dane, nemaju hrane jer nema vie biljnih plodova, muica i komaraca. One bi bile osuene na propast kad se ne bi preselile u krajeve gdje je toplo i gdje ima hrane. Zato se i sele u toplije krajeve ptice i neke vrste imia. A to e biti s drugima? Kao to mnoge zelene biljke sauvaju od zime svoje gomolje, lukovice i podanke pod zemljom, a u proljee proklijaju na povrinu, tako e i mnoge ivotinje potraiti zimi zaklon u takvoj jazbini, u zemlji, mulju ili na bilo kojem mjestu, kamo ne dopire hladnoa s povrine zemlje. Isto tako neke ivotinje spavaju ljeti u onim krajevima gdje je velika sua. Za vrijeme zimskog sna mijenja se kod nekih kraljenjaka toplota tijela, koja je inae stalna. Veliko sniavanje toplote pri normalnom radu opasno je za ivot, i ono je gotovo uvijek predznak smrti. Zimski san je u tome izuzetak. Top lota ivotinje za vrijeme zimskog sna sniava se obino i do 4C, a kod imia kadgod d naas i do 0C. U zimskom je snu rad svih organa usporen. Nepomina i skvrena ivotinja die u svojem skrovitu vrlo polako. Od jednog udisaja do drugog proe oko dvije minute, kadgod i vie, a kod tekunice i do est minuta. Srce kuca rijetko, pa od jednog kucaj a do drugoga proe i nekoliko minuta. Prema tome, hrana se, koja se preteno u obliku masti nalazi pod koom, troi vrlo polako. Neki su sisavci za vrijeme zimskog poinka u dubokom snu. Teko ih je probuditi. Drugi sisavci, npr. medvjed, spavaju samo neto vre nego u obinom snu. Ipak e se ove ivotinje probuditi ako se toplota okoline u kojoj se nalaze snizi ispod 4C. Sniena toplota djeluje kao podraaj, ivotinja se strese, time se povea strujanje krvi i toplota tijela, pa e se ivotinja na neko vrijeme probuditi. San traje prosjeno oko est mjeseci, puh spava i do sedam mjeseci, a ima kukaca koji se ne i bude i do pet godina. Neke ivotinje, npr. vjeverice,

127

prekidaju zimski san i ustaju za vrijeme zime da se nahrane spremljenom hranom. Obino se ivotinje bude u proljee mrave i izgladnjele. Izlaze iz svojih skrovita u potragu za hranom. Iz mulja izlaze abe, iz zemlje razliiti kukci, pauci, zmije i neki sisavci. Pravi uzroci zimskog sna nisu potpuno razjanjeni. Oni su unutranje naravi. U organizmu nastaju promjene zbog kojih se smanjuje rad pojedinih organa. Zimski se san dovodi u vezu s nekim lijezdama i ivanim sistemom. U mozgu se u to vrijeme nalaze neke tvari koje kao da spreavaju rad organa i dre ivotinje u dubokom snu. Poznato je da maka ne spava zimski san, ali kad su jednoj maki utrcali u mozak neto tekuine iz mozga hrka koji je upravo spavao svoj zimski san, maka je spavala 35 dana. Pitanje zimskog sna je vrlo zanimljivo, a pretpostavki koje rjeavaju tu pojavu ima vie. Ipak se ini da je rjeenje na temelju ivanog sustava i lijezda s unutranjim izluivanjem naj ispravni je.

GOLEMA PLODNOST IVIH BIA to se tie plodnosti, ivotinje pokazuju goleme razlike. Znamo npr. da krava ima redovito po jedno tele, a maka omaci po petero i vie maia. Plodnost nekih ivotinja upravo je tolika da se priroda ini rasipnicom, koja razbacuje jaja i mladunad. Tako npr. djeja glista izlee oko 150 000 jaja na dan, to ini oko 60 milijuna na godinu. Od pet ondatri, koje su 1905. god. donesene u Evropu, danas ih ima ve nekoliko milijuna. takori se mnoe tako brzo da bi od jednog para za 10 godina bilo 48 trilijuna potomaka (trilijun je broj koji se pie sa 15 znamenaka). Riba moruna ima oko 10 milijuna jaja godinje, a biljni uenac je jo znatno plodniji.

128

Neizmjernu silu ive tvari i brzinu razmnoavanja vidjet ete tek iz idua dva primjera. Jedna vrsta bakterija koja uzrokuje truljenje pripada u najmanja iva bia. Vrlo se brzo razmoava. Od jedne jedinke nastanu nakon jednog sata dvije. Nakon dva sata etiri, nakon tri sata osam, nakon est sati esnaest itd. Poslije etrdeset sati bilo bi ih ve dva milijuna, a nakon tri dana 4772 bilijuna. Iako je ova bakterija duga samo 1/500 mm, a debela svega tisuinku milimetra, njezino bi potomstvo naraslo toliko da bi nakon pet dana moglo ispuniti sva mora na Zemlji. Jedan je strunjak izraunao da bi od jednog para muha bilo u devet mjeseci toliko potomaka da bi se njihov broj pisao sa 37 znamenaka, a zapremina tih muha bila 'bi mnogo vea od naeg planeta Zemlje. No dok s jedne strane imamo primjere gotovo beskrajne plodnosti ivih bia, znamo da npr. mnoge ptice pjevice izlegu samo nekoliko jaja. Zato, dakle, neke ivotinje raaju mnogo, a druge samo po jedno mlado? One vrste ivotinja koje imaju mnogo neprijatelja vrlo bi brzo bile istrijebljene kad njihova plodnost ne bi uspjela nadoknaditi gubitke. Mnogo ivotinja strada ve u prvim mjesecima razvoja. Jaja riba, vodozemaca, gmazova ili ptica, liinke i kukuljice. kukaca i mnogih drugih ivotinja neprestano su izvrgnute opasnosti, i velika je plodnost vano sredstvo da se vrsta odri. U odrasloj dobi u velikoj su opasnosti male i slabe ivotinje koje imaju mnogo neprijatelja, od sisavaca npr. glodavci. Ako se jaja ili zameci neke ivotinje nalaze u veoj sigurnosti, ona e imati razmjerno manje mladih. Po raunu, biologa, od sisavaca preivi popreno 3050% mladunadi. Ali to je zbog toga to su zameci sisavaca najbolje sauvani (u majinoj utrobi) i imaju brinu njegu. Kod drugih kraljenjaka ovaj je postotak mnogo manji. Od ptica prosjeno preivljuje 10%, od gmazova 23%, od vodozemaca manje od 1%, a od riba, koje se ne brinu za potomstvo, preivi od 100 000 svega desetak njih. Izuzetno povoljne prilike mogu izazvati naglo razmnoavanje neke vrste, ali ono bude redovito zaustavljeno, i poslije masovnog mnoenja nastupa naglo opadanje. Tako nakon blage i suhe zime nastupa prava poplava mieva. Ali se tada meu njima pojavljuje utakmica u traenju hrane, a posljedica je toga slabija plodnost, propadanje, irenje zaraznih bolesti i nametnika. Tako prirodno odabiranje i borba za opstanak djeluju na iva bia u svako doba njihova razvoja: od zaetka do smrti. Kao to se vidi iz navedenih primjera, i plodnost ivih bia pripada u prilagodbe. Prirodnim odabiranjem odrale su se samo one vrste koje su stvarale

129

vie potomaka, nego to. ih je pogibalo u borbi za opstanak. Mnoge su druge izumrle. ZLATICA

Nestaje sunca iza gorskog sljemena, urno izmiu vrane po rumenom nebu, drozd zavrava svoju veernju pjesmu, a crvenda se sputa sa suhe grane u svoj noni zaklon. Iza glasnih, veselih stvorova dana reda se tajanstveni, tihi rod noi. Iz gnjila se lia izvlai dadevnjak, mi se kotrlja niza suho granje, rovka cvili u zelenilu, a imi se spretno ugiba stablima. Kad se uk triput oglasio, sivi soko, koji spava na. zaravanku visokog, sivog grebena, zamijetio je pred sobom tiho eanje. Nakrivio je glavu, no on poznaje ono to je zamijetio, i zato opet uvlai glavu, zatvara oi i ne brine se za ono to se pod njim dogaa. Na pet lakata ispod sokolova gnijezda ovila se oko grebena uska traka hridine. Povrh nje prelijee ovamo-onamo neka crna stvarca. Duga je i uska kao jegulja, a hitra kao guja. mugne bezglasno desno, skokne kao da se igra, klizne u zavijutak, mugne lijevo, opet skokne prema stijeni i nastavlja tako svoju igru etvrt sata. Onda se crna zmija prometne u tanko klupko, koje se naas smiri, zatim, uzraste kao crn kolac, koji se udno okree i svija, splee i sagiba, tako da obje zelenkaste take zablistaju as desno ili lijevo, as gore ili dolje, pa se onda opet stvori crna zmija, koja juri sad puzajui, sad penjui se, malo zatim poskakujui od zupca do zupca, od izboine do izJboine, i napokon se pomoli gore na zaravanku grebena.

130

Tu sjedi u svjetlu polumjeseca Zlatica, u bregovima najsnanija kuna plemenka, unjalica i lutalica, majstor svih umijea, strah miroljubivih i skromnih, sjedi u svoj svojoj smeosvilenoj ljepoti meu modrim zvoniima i bijelim kliniima. Tap, tap, tap, ide ona dalje kraj lovne staze gdje se kriju klopke. Zaustavlja se kod svake stupice i svaki put opet zlovoljno otapka dalje. Napokon joj padne na pamet, kao i juer i prekjuer, da u doba kad smrdi lukovica ne rastu u klopkama ni crvene bobice ni arene ptice. Ona ostavi lovnu stazu i udari puteljkom. Nije li tu neto unulo? Zlatica se pretvori u stup. Zaista, ondje malo nalijevo. Skok, cik i jedan je debeli mi ulovljen. Neka malo ale, misli Zlatica i pusti ga, ali ga smjesta brzo opet zgrabi prije nego e on mugnuti u rupu. Sedam puta ga puta da bjei, sedam puta ga opet hvata, osmi put mi vie ne cii. I to je neto, misli Zlatica kad je smazala mia i ulja se dalje svojim lovakim puteljkom. Opet zauka. Hops, ve ga je zgrabila, ali do bijesa! to je dadevnjak. Kie i otpuhuje i otire lovinu u rosnu mahovinu, jer to je jo gori zalogaj nego onaj komad oparene kobasice, to ga je morala progutati zimi od ljute gladi. Sad ibrzo jo jednog hruta, jer od njegova uljenog okusa prestaje peckanje u grlu. Gle, tu je ugljenarska koliba. Ona je pronjuka po staroj navici. No samo zato jer u svibnju ne voli Zlatica, suhih kourina od kobasica, ni tvrdih kora od sira. Stani, tu je ve netko! Zlatica istegne s drvenog leaja svoj dugi vrat. Ah, tako, vi ste to! Sjedi tu mali sivi stvor i eprka po korici kruha koju dri u apicama. Ve ga ima kuna na rovau. Puh jo jednom zaskvii, trne upavim repom i otegne sve etiri. Mrav je to obrok, pomisli Zlatica dok jede jadnog puha, u jesen su deblji. Tri dijela ostavi na stolu, a onda je nestane u rasadniku. Tu nema nita, ni cigloga mia, osim jedne krastae, koja je pakosno gleda svojim oima. Zlatica se strese od gaenja i jurne dalje na drveni put, niz kosu, pokraj vrela, u ijoj ustavi bue kukci, do mladog hrastika to ga gule koari, pa unutra pa van i dalje sve do potoka. Tu se uvijek neto nae: mladih vodenih sokova ili pastirica, a jednom je dapae zatekla est mladih vodomara, tustih poput pueva, drugi put je epala pastrvu od dvije funte, koja se izbacila da uhvati hruta. Tu su ivjeli i masni mievi, a zimi je bilo trnjina i ipaka. Danas nije bilo niega, osim neugodnosti. umski je uk postao drzovit. Imao je u hrastu tri mlada poletarca, masna poput ablje mrijesti, pa je neprestano kljucao i otpuhivao na kunu, dok se ona nije zlovoljna vratila u umu. Kad nema nita dolje, nai e se moda togod gore, misli Zlatica i klasne

131

uz jedan hrast. Gore su tri vjeverija gnijezda. U prvom nema nita, u drugom takoer, a isto toliko i u treemu. Bude li tako dalje, misli Zlatica, onda mogu poi u lov na hruteve i bijesno se prebacuje s jednoga hrasta na drugi. Stoj! tu mirii po und! Naprijed, nos u rupu! Klju, eto ti ga po nosu. Majka una ne zna za alu. Dok Zlatica zabezeknuta trlja nos, prohuji mimo nje una. Hops! Dakako, promaila je. Ali tu su mladi! Jest, dakako! Nije ni una tako luda. Ne pravi ona tako veliku rupu da bi kuna mogla unutra. Kad ne ide, ne ide, otpuhuje ona i dalje se prebacuje po drveu. Je 11 to golublje gnijezdo? Da, tu je golublje gnijezdo! Slatka su golubinja jaja, jo slai mladi golubani: dakako, ako ih imamo. Ali ovaj put se neemo oslaiti. Klap, klap, ode golubica zajedno s jajima koja e se istom snijeti. No onda drugi put, tjei se Zlatica. Ali od toga nije nimalo sitija. Sad joj neto padne na pamet. Kako nije na to prije mislila? Na staroj omorici na osami uvijek spavaju golubi grivnjai. Ovdje je stajala stara omorika koju su preturala sva etiri vjetra i objesila svoje oepurane grane. Zlatica njuka oko njezina debla: golubinje perje sa svjeim tragom, svjee izmetine, stvar je u redu! Ali sad oprez, da se ne probude usnuli brbljavci koji guguu iz trbuha. Polako se uspne na stablo, skae od krtnjaka do krtnjaka sigurnim skokovima, baca se niz prvu granu, spretno se ukloni suhom ogranku, dohvati se druge grane, tree, etvrte, pete, stane, uzvue se na najbliu, zgrabi susjednu, odulja se po njoj i objesi na stablo. Treba promisliti. Tu su. Razaznaju se na mjeseini. Ali okolo naokolo stri suho granje. Zlatica razmilja. Priuljati se ne moe jer su se neki ve probudili. uje kako se otresaju, a jedan se upravo uspravio. Nema druge, nego odluno naprijed; zgrbiti lea, ramena uvis, a sad posljednji skok, jo jednom, praskaju olupine kore, a sad posljednji skok, no eto golubani su ve odlepetali. Zlatica se skamenila, zuri za njima svojim blistavim zelenim oima i slua kako se gubi zvuni lepet njihovih krila. A polumjesec joj se podrugljivo ceri. Zlatica, zavijajui naokolo, spuzne niz deblo. Nije vie bijesna, ali je potitena. Odulja se do djetelita, ali se mievi nakon kie rijetko pojavljuju. Traila je du rudine, ali tu se nisu gnijezile ni strnadice ni eve. Svagdje mirii po zeevima i jarebicama, ali iih nigdje nema. Zlovoljno guta Zlatica hruteve jednoga za drugim i nada se da e joj jutro donijeti neto bolje. Ve dipli u gori prvi ikos, ve se die uvis prva eva. uk je zautio, bukavci vie ne buu, a Zlatica jo uvijek trai po rosnoj livadi uljajui se po vododerinama, po spojnim putiima, gore-dolje, ali ne moe nai ni bumbareva gnijezda, ni iva stvora u hrkovoj nastamlbi, ni jarebiina gnijezda, ni mladog

132

zeia. No iako joj se nakrivio eludac, vrijeme je da misli na povratak. Dan nije ni jednoj kuni prijatelj, tako ju je uila majka. Trista koraaj a ispred ume stane kao da se iznenadila i uspravi se: zar se to nije zanjihao onaj sivi kolac pred njom? A kraj njega, one dvije smee stvari, dakako! I sad joj vjetar donoisi zlokobne tragove, kojih, kako ju je uila majka, treba da se kloni, tragove ovjeka i psa. Jednim velikim skokom nala se u vlanoj djetelini. Krajnji as, jer ve uje psikanje, a onda aputanje: Dr ga! i iza sebe dahtanje. Brzo u kupinov grm., ondje gdje je najgui. Ali psi ne haju na 'trnje. Van i u vododerinu! Ali i tamo je prate jazavari. A nad zemljom neto bubnja. Hitro drugim krajem van! Ali ne ide. Zatvorilo ga neto crno to mirii kao pas. Sad Zlatica pojuri naokolo i hoe da se otkotrlja preko psa: ali je ovaj zgrabi i zacvili, jer su otri zubi zahvatili njegovu gubicu. Zlatica osjeti da ju je drugi jazavar zgrabio za zlatnu ogrlicu oko vrata, i natezanje se nastavlja izvan vododerine. Vani je pograbi prvi jazavar za stranjicu, i dugo je nateu. Dva na jednoga, to je zaista previe. I sad ona zna da je kraj slobodnom lovu po brdu i grmlju. Jo jednom, prije nego to e joj potamnjeti svijest, sjeti se majine opomene: Dan nije prijatelj ni jednoj kuni. No ie dobra i mila. JEDNA LOVAKA TRAGEDIJA U proljee 1891. god. omanji lovaki brod Nada iz Tromsoa s kapetanom Sivertom Olsenom i posadom od osam osoba otisnuo se iz svoga pristanita u pravcu Spitsberga, gdje je imao da lovi tuljane. Lov nije bio dovoljno obilat i brod se zbog toga zadrao u vodama sjevernog Spitsberga [pioberga] do polovice listopada, jer je to led jo doputao. Jednoga se dana lovaki amac s etiri lovca odvojio od broda radi lova i probio se kroz ledene sante do mjesta gdje je straa opazila grupu tuljana. Iznenada je led opkolio brod i od njega udaljeni amac. Kapetan Sivert, da bi spasio brod od sigurne propasti, upravi ga na jug nadajui se da e, izaavi iz opasne zone, naii na kakav prolaz kojim e se pribliiti mjestu gdje je ostao zaleeni amac i spasiti svoje lovce na njemu. To mu nije polo za rukom, i nakon dugotrajnih neuspjelih pokuaja odlui da napusti traenje amca i da spasava samo svoj brod povratkom u Tromso. U naputenom i zaleenom amcu komandu je preuzeo najvjetiji norveki harpuner toga vremena Johan Troms. Prije nego to je preuzeo zapovjednitvo, on je svojim drugovima predoio da ih najvjerojatnije eka bliza i polaka smrt, ali da usprkos tome to je nada za

133

spas neznatna ipak treba poduzeti sve to je mogue. Za to je potrebna u prvome redu potpuna sloga. Naglasio im je da e bez ikakva oklijevanja odmah ubiti svakog od njih koji bi se htio,bilo u emu izdvajati ili ometati ono u emu se ostali sloe. Ako se tu, nasred mora predaju sudbini, vjerojatno e onaj tko preivi ostale postati ljudoder i produiti sebi za koji dan ivot jedui svoje pomrle drugove. Da ne doe do toga uasa, postoje svega dva izlaza: jedan se sastoji u tome da onaj koga oznai drijeb strijelja ostalu trojicu, i da se zatim i sam iz puke ubije. Drugi je izlaz, iako oajniki, da se, napustivi zaleeni amac, pokuaju preko vrstoga leda, riskirajui da propadnu u vodu na kakvom slabijem mjestu, dohvatiti sjeverne obale Spitsberga i potraiti staru zaputenu zemunicu, za koju su znali da se nalazi u jednom zalivu. Zato je trebalo prijei 230 km pjeice preko leda i snijega. Odluili su se za ovo drugo, ali uz uvjet da izvuku amac iz leda i da ga vuku sa sobom kao saonice po ledu. amac je bio malen i dosta lak, a led ravan, i odmah se vidjelo da je to ostvarljivo, i da e tako moi prelaziti po 2530 km na dan. amac im je imao sluiti i kao sklonite za odmor i spavanje.

U trenutku kad je pala odluka iznenada se pojavi na 200 m od njih sjeverni medvjed ljuljajui se i njukajui vjetar koji je dolazio od amca. Medvjed se polako i oklijevajui pribliavao. Troms ga pusti da se priblii na 50 metara, naglomu pritri, brzo naniani, opali iz puke i na mjestu ga ubije. To je bio prvi korak k spasenju. Koa i meso, koje im je osiguralo hranu za nekoliko dana, smjeteni su u amac, iz koga je prethodno izbaeno sve to im na putu nee biti prijeko potrebno. Budui da su imali kompas upute se pravcem prema obali Spitsberga vukui po ledu amac. Napokon dospjee do obale Spitsberga. Ostavivi na obali amac, krenue u unutranjost otoka da trae naputenu

134

zemunicu. Imali su sreu. Pronali su je. Nada u spas bila je oivjela kod brodolomaca, koji i inae, po nainu svog ivota, nisu bili skloni oajavanju. Tako su doekali i prosinac. Tada su se tek u punom jeku pojavile prave polarne nevolje: mrazovi uz temperaturu i od 50 C ispod nule, a uz to i potpuna oskudica u gorivu ma koje vrste. Beskrajna polarna no s pomrinom, u kojoj se ponekad ne vidi ni prst pred okom; osim toga nije bilo ni nade da e mjesecima doi do bilo kakve hrane. Sve je to stvorilo kod brodolomaca stranu duevnu depresiju, iz koje, uza sve napore i dobru volju, nisu mogli izii. 25. prosinca Troms je imao sreu da naie na sjevernog medvjeda i da ga ubije. To je unijelo mnogo ivota u oajno stanje njegovih drugova, ali ne zadugo. Na Novu godinu umre od skorbuta Jens Balnes, div-ovjek, ostavivi drugove da i oni ekaju svoj red. Neto od straha da ne budu ubrzo iste sudbine, a neto oivjeli nadom koju im je ulio Troms, preostala dva druga sloe se s Tromsom da pokuaju putovanje, pa makar stavili i ivote na kocku. To su morali uiniti dok jo imaju neto malo snage, nadajui se da e doprijeti do mnogo boljeg i sigurnijeg sklonita. Oslabljeni i malaksali krenu oni 15. veljae na put od 140 km preko snjenih polja, lavina od leda, pukotina u. ledenjacima, bijelih brda i dolina ina mjesto koje je Troms odredio kao cilj. S jednog visokog brda brodolomcima se ukazala velianstvena panorama snjenih vrhova i zaleenih fjordova. U daljini, u pravcu zapada, vidjeli su Otok Danaca. Tu se nalazila dosta udobna kua, koju je osamdesetih godina prolog stoljea sagradio Englez Pick, namijenivi je polarnim brodolomcima koji do nje dopru. Troms je znao za tu kuu kao i to da se u njoj uvijek moe nai ivenih namirnica i najpotrebnijih sredstava za ivot, koja ovamo od vremena do vremena donose i ostavljaju ili polarne ekspedicije ili lovaki brodovi. Kad bi se do te kue doprlo, spas bi bio siguran. Samo, da li e tri oslabljena i malaksala brodolomca moi prevaliti put od 140 km prepun terenskih tekoa i opasnosti od sjevernih medvjeda? Evo ih ve na posljednjem brdu prije nego to e se svojim skijama spustiti u morski zaliv u kojem ih eka spas. No zastadoe iznenaeni. Na obali opazie omanji lovaki brod izvuen na led, zatrpan snijegom, iz kojeg su virile samo katarke i jedan kraj palube. Za nekoliko minuta bili su ve na podnoju brda i vrlo zaueni nali se pred jednom kolibom, gotovo sasvim snijegom zatrpanom. Pred kolibom je sjedio naslonjen na snijeg ovjek i gledao ih svojim krupnim, raskolaenkn oima drei velik no u ruci. Uz njega je u snijegu leao upola oderan bijeli medvjed. Troms mu prie oprezno s napetom pukom u ruci, ali se trgne zaprepaten kad utvrdi da je ovjek mrtav. Kad uoe u kolilbu,

135

zanijemie pred prizorom koji im se ukazao: petoro ljudi potpuno obueni, sa ubarama nabijenim na ui i oi, leali su mrtvi, smrznuti. Zdravi su im zubi ispali. Bilo je oito da ih je sve pokosio skorbut. Budui da se zamrzla zemlja nije mogla kopati, pa ih pokopati nisu mogli, a ostati dalje u kolibi pretvorenoj u grobnicu takoer nisu mogli, naumie da se samo malo odmore i da odmah krenu dalje u pravcu kue na Otoku Danaca. Meutim, plan im bi osujeen: dok su premoreni spavali u jednome kutu koliibe, pored leeva pomrlih lovaca, napolju se digla strana snijena oluja. Oluja je trajala osam dana. To su vrijeme ipak iskoristili na to da poprave svoja odijela i obuu i da dosta odmoreni posljednjih dana veljae krenu na put do Otoka Danaca, ponijevi sa sobom nove skije koje su nali u kolibi i nekoliko odlinih puaka s municijom. U noi 2. oujka nali su Pickovu kuu, koja im se kad su otvorili kapke na prozorima i kad je prodrla u nju svjetlost inila kao najljepa palaa. U kui su nali dobru pe svjetiljku s potrebnim materijalom, dosta ivenih namirnica, lijekova i dr., tako da su ovoga puta sa sigurnou mogli smatrati da su spaseni. Odmoreni, izlijeeni od skorbuta, oni su se odali lovu, kojega je tu bilo u izobilju, i za kratko vrijeme nagomilali su tovar koa sjevernih medvjeda, moreva, tuljana i polarnih lisica. Poetkom travnja imali su 27 medvjeda i 135 lisica; koa jednog medvjeda bila je tri metra duga, pa su stari lovci iz Tromgoa izjavili da veu nisu u svom, ivotu vidjeli. to je za to vrijeme bilo s brodom Nada? Kapetan Sivert ie bio stari morski vuk, i sav je mornarski svijet bio uvjeren da je on za spasavanje naputenog amca, prije nego to se odluio da spasava brod i da se vrati u Tromso, uinio sve na to su ga upuivali i dugo mornarsko iskustvo i dunost kapetana broda. Ipak je doao pred pomorski sud, ali ga je taj oslobodio svake, krivice kad je saznao to je sve kapetan pokuao prije nego to se odluio da svoja etiri ovjeka prepusti njihovoj sudbini. Jedino je kanjen s dvadeset kruna zbog dobre pljuske, koju je tom prilikom na suenju raspalio jednom policijskom inovniku, koji je posumnjao u ispravnost kapetanova postupka. Kapetan Sivert je u Tromsou proveo zimu razmiljajui o tome kako da u proljee poduzme traenje i spasavanje svojih ljudi, ako su oni jo na ivotu. Na brodu je za to vrijeme spremio sve to treba i posadu popunio starim i iskusnim polarnim mornarima iz Tromsoa i Hamerfesta. Trebalo je samo ekati vi jest da napukli led doputa pristup Spitsbergima. Ta je vijest stigla potkraj travnja, i 30. istoga mjeseca Nada je ve bila na putu prema sjeveru. Provlaei se danima kroz led, primorani vrlo esto da se vraaju i da trae

136

nove prolaze, da se ponekad i iz ovih vraaju, ipak su se postepeno pribliavali Otoku Danaca. Kapetan Sivert je provodio itave sate, kadgod i cijeli dan, na strai u buretu privezanom na prednjoj katarki i dalekozorom promatrao vidik, davao znakove i zapovijedi posadi ikad je primijetio neto zanimljivo a lovce ili za pravac plovidbe. Jednoga dana iz svoga bureta opazi zemlju, Otok Danaca. Malo zatim vikne odozgo to je god jae mogao da se odmah na katarci istakne zastava i da se brod upravi na taku koju je rukom pokazivao. Dalekozorom je na jednoj uzvisici otoka opazio ovjeka koji mu je davao znakove. To je bio njegov stari drug i harpuner Johan Troms, koji se ba u taj mah naao na strai. Lako je zamisliti dirljiv prizor kad su se nakon jo dvosatne borbe s ledom sastali spasioci sa svojim drugovima, nestalim u polarnoj pustinji u najgore doba, i za koje je postojalo mnogo vie vjerojatnosti da su ve davno mrtvi, nego da e se ikad na njih ive naii. Obostrana je radost bila beskrajna. Cijeli su dan i cijelu no pokraj vatre priali to su sve proivjeli od svog rastanka, a zatim sve natovarie na brod, koji se ne spremi za povratak u Norveku, ve na daljnji lov. Ipak, prije nego to se otisnue na iroko more, sjetie se drugarske dunosti koju odluie ispuniti. Njihovi nepoznati drugovi lovci ostali su onako smrznuti kako ih je ostavio Troms naslagani na snijegu u blizini naputene kolibe koja je spasila brodolomce s Nade. Trebalo ih je pokopati i odati im posljednju poast. S kapetanom Sivertoim na elu cijela posada s Nade otila je na to mjesto, ponijela sa sobom potreban materijal, izvrila pokop, odala drugovima posljednju poast i vratila se na brod ve spremna za polazak. Nikada se, po svoj prilici, nijedan lovaki brod nije tako veselo otisnuo s obale kao brod Nada s naenim i spaenim svojim ljudima, veselim zbog sretnog ishoda i zbog bogatstva u lovu, koje je ve bilo nagomilano na brodu. I Troms sa svoja dva druga i posada s Nade nakupili su do svoga sastanka velik broj koa tuljana, moreva, sjevernih medvjeda i polarnih lisica, i taj je tovar osigurao svakome lovcu lijep dobitak, pa e se lake zaboraviti sve opasnosti i patnje kroz koje su proli. S punim tovarom pojavio se jednoga dana brod Nada pred -lukom u Tiromsou, gdje ga je doekalo stanovnitvo mjesta udei se to se jedan lovaki brod vraa usred najjae lovake sezone. Johan Troms prolivao je suze radosti kad je na obali opazio svoju enu i djecu, koji su ga ve odavno bili oplakali. VIDRA I NJEZINO KLIZANJE

137

Svaki od nas koji je kao mali djeak uivao sputati se niz kakav zaleeni humak leei potrbuke na saonicama ivocrvene boje osjeat e najsrdaniju simpatiju za vidru. Premda tu lijepu ivotinju ubrajamo meu lasice u irem smislu, ona je tako napredovala da je jedna od najljupkijih, najdobroudnijih nekrvolonih ivotinja koje loVe iv plijen. To dolazi otuda to se ona posve prilagodila samo na riblju hranu. Opaamo da ivotinje koje se hrane ribom nisu tako krvolone kao one koje love drugi plijen, ali ne znamo tano uzrok tome. Vidra je dobar primjer toga meu lasijim rodom.

Vidimo da ivot ivotinja tee na naoko slian nain kao i na. Prije svega zauzete, su borbom za hranu, zatim za svoga druga, a u trenucima kad nije potrebno da se mue ni za jedno od toga one trae zabavu: navlae se, love, rvu.

138

Ali neke su napredovale i dalje, pa obino imaju stalno mjesto za sastanke. Najbolji nam primjer za to prua vesela vidra. Klizanje je njezina najmilija igra. Za klizalite izabere neki pogodan, strm breuljak ili obalu, koja se sputa u duboku vodu, a izlizana je od velike upotrebe i tako pretvorena u gladak kosi lijeb za sputanje. Osobito je prikladan kad je na njemu snijeg ili led, koji djeluje kao bljetavo mazivo. Tu se sastaju vidre, stare i mlade, mujaci i enke, bez ikakve druge pobude, tek zbog radosti da se u drutvu poale. Hitro jure dolje jedna za drugom, to hitrije to- kosina postaje od upotrebe glada, pljusnu u vodu, izau i nastave s klizanjem. Jedna drugu love, sopu od veselja, i svaka nastoji da se ee i bre od drugih spusti nizbrdice. Taj draesni prizor pokazuje nam vidre u njihovoj veseloj igri. One se sastaju iz bezazlena veselja da se u drutvu sputaju i bez truda jure kroz prostor, kao da lete, slino kao to rade djeca. JAZO Sunce je najbolja stvar, smatra Jazo i protee se pred svojom jazbinom. Razvalio se on koliko je dug i irok, lei tu kao mrtav. Ali razabira svaki glas. uo je sasvim fin, tanahan cijuk, a taj cijuk dira njegov eludac. Hitro se die i otkasa onamo odakle je dopro cik, proeprka po uveloj zeleni i s uivanjem, glasno mljaskajui smae etiri polugola miia. Upravo .su soni i smoni i zgodni da mu otvore tek. Zato se on uputi dalje. Zakopa po trulei i potrai crve i pueve. Zatim otrim aporcima ljuti koru s trula panja i naklopi se na liinke u njemu, nae jo jedno mije leglo, i jo jedno, i etvrto, peto, esto, sedmo, i onda jo natrapa na posve odrasla sljepia, koji se upravo spremio da svue svoje staro odijelo, a eto nema vie kada da to svri. Ali onako sasvim udobno i sigurno ipak se ne osjea u svom lovu. Iako se samo kao kroz mutan san sjea onoga vremena kad je dan i no sjedio u pljesnivu zvjerinjaku, kad je dobivao uvijek istu dosadnu, a esto i bljutavu hranu, i kad su ga putali napolje, gdje je morao podnositi da ga drpaju svakakvi lajavci, ipak je u njemu ostala bojazan da se ne vrate ona gadna vremena. Upravo se dao na posao da ieprka jedno bumbarovo gnijezdo, kad ga uhvati strah, jer uto s panjaka zaori lave pasa. Negdje su vrlo daleko, ali to ipak Jazu smeta. Zato on brzo smae jedno bumbarovo leglo i otkasa opet do uskoga kolnika. To je pasji lave. Pfuj! Nema ganije stvari na svijetu. Dvije godine morao ga podnositi na trkalitu, u pasjoj koli. Sve dok nije jednom doao njegov as,

139

kad je uvar slavio roendan i popio toliko piva i rakije prepeenice da je zaboravio zatvoriti vrata zvjerinjaka i Jazi dao dopust. Kao obeznanjen smuknuo je na slobodu, uplaio na cesti jednu djevojku na dvokolici da je pala u nesvijest, i u umi se pojavio izmeu est ena, koje su tu ljetovale, te su od straha zakriale: Divlja svinja, divlja svinja! i rasprile se kao da su sile s pameti.

No Jazo je i sama sebe isto tako uplaio i odanle pobjegao pun groze i uasa. Sve mu bilo tako novo, tako tue, tako nepoznato, jer mu je bilo tano poldrug godine kad su ga iskopali iz rupe i odnijeli u zvjerinjak, u kojemu je morao proboraviti dvije godine, zid do zida s mnogim lisicama, gadnim smrdljivaima, koje tako nesnosno zaudaraju. Pfuj! to je on jo znao o svijetu, o movarama i tresetitima, o crvima i puevima? Morao je leati na gnjiloj slami i derati krumpir, kruh i napola gnjilo konjsko meso. Bespomoan je sjedio u divljoj umi. eludac mu je reao. Bio je sasvim slab. Uto zau kako neto u liu cvili. Podsjetilo ga je da je to cvilenje u vezi s neim to je dobro za deranje. Potrao je tamo, stao rovati, naao etiri mlada mia, tusta i masna, a bili su izvrsni. I kopao je dalje u tresetitu kako ga je uila majka i nakljukao se crvima, glistama, liinkama, puevima, kornjaima, mievima i svim to je tu

140

naao, a onda ga je nanjuio mali psi i tako ga dugo gonio, dok se nije i Jazi stvar uinila glupom, te se zaustavio, i to dosadno tektalo tako uredio da je ljuto cvilei odepesalo. Unato pobjedi Jazi je taj doivljaj omrazio umu, i tako je kasao i kasao sve dalje i dalje dok nije stigao do krevine i naao ostavljenu materinju jazbinu, te se u njoj udobno udomio. Tu mu ne mogu stati na kraj ni ovjek ni pas. Jazbina je polovinom u tvrdoj stijeni, koja se ne da raskopati, a kako rovovi djelomino vode iznad dubokih kamenih pukotina, lovci ne alju svojih pasa u njih jer im ne bi vie izali na bijeli dan. Pola tuceta kostura ostavili su tu psi, koji su jadno skapali, te gnjiju u ilovai, kojom ih je nasuo Jazo, jer on mnogo dri do istoe. Zbog toga se svaki put iv iz jede kad mu doe u goste kakva smrdljiva lisica, jer su ome prave svinje, koje dovlae u brlog svakakvu derotinu i ostavljaju polovicu da se usmrdi, pa poslije njih Jazo muku mui dok sve oisti, a onda za osam dana nema ni za to prave volje zbog gadnog lisijeg zadaha. Uglavnom, ipak je miran jer u brdu ima dosta i drugih brloga, a lisica radije ivi sama za sebe. Ovdje u brdu dobro je Jazi. U derivu nema nestaice, i uglavnom ivi se mirno. U poetku je iao samo nou na pau. Ali se pomalo navikao na skitnju i po bijelom danu, iako je morao biti na oprezu i uvijek se zadravati u blizini jazbine. Danas mu se izuzetno svia: danja etnja. Zrak je ist jer je noas pala mlaka kia, sunce sja, i zato sve vrvi i uka po travi i pucka zucka po mahovini. Jedna krtica poini smrtnu glupost i izmete krtinjak upravo pred nosom Jazi dok on njuka po listincu. Vups! Ve je ulovljena. Nestane je ondje kamo su dospjeli hrut i mladi kos. Danas je blagosloven dan. Nita manje nego est debelih sljepica naao je jazavac na osunanoj lovakoj stazi. Mievi su se marljivo kotili. Na svaku duljinu njuke natrapa na novo leglo. Najednom se Jazo silno prepadne, otpuhne bojaljivo, sasvim se skrati i rairi oko sebe estok lojani smrad, jer je s prilinom bukom neto tresnulo pored njega u lie. Jazo odskoi i spremi se da mugne u divlju kupinovu gutaru. Tu zastade. Ali onda nauli ui, zagleda se otro i stane poudno njukati, jer to to kraj njega po ikari skakue i straljivo grake ne ini mu se nimalo opasnim. Oprezno se stane uljati sve blie i blie. Oi mu se svijetle, nos mu se njie ovamo-onamo. Onda poskoi i zgrabi. I koliko god mlada vrana poletarka, koja je pala s ruiba gnijezda, graktala i bacala se i koracala, jedan stisak otrih zuba i odmah je objesila glavu. To je zalogaj! Tusta je kao pu. To se bolje isplati nego hrutevi i gliste. Jazo mljaska da se nadaleko uje, i

141

jedna ga stara srna, koja je prola mimo njega, ogoreno odmjeri od glave do repa. Sit i zadovoljan otklipsa sada do svoje jazbine. Pred glavnim ulazom, koji je posve zarastao u umsku lozu i divlje kupine, opet se raspljoti na suncu i ozbiljno se dade na posao da obrauna s buhama. Onda se sklupi i zadremucka dok se ne spusti veer i sunce ne krene na poinak. Mjeseina je. Jazavca snae elja da se malo proeta do livade. Triput je u tome do zla boga ravo proao, jer su lovci bili na izletu s psima, ukebali Jazu i dali se u hajku ne bi li ga stigli. Jedno je ni pet ni est obraunao s jazavarom i utekao prema jazbini. Ali kad je ve bio na mjestu i spremao se da ue, razabrao je sumnjiv um. Okrenuo se i pobjegao u zaraslu gutaru, gdje je uniao u jedan rov spasa, koji nije bio poznat lovcima. Drugi put su ga stigla dva psa. No Jazo se bio nauio na trkalitu uvati svoju skupu kou. Zavukao je poda se njuku, otvorio na sav mah smradnu lojnicu, okrenuo psima svoju tustu iju i bijesno kevui stao otrim aporcima udarati as ispod lijeve, as ispod desne prednje noge. I udarao je tako spretno svoje progonitelje da su zavijajui uzmakli i ostavili ga na miru. MUKE I NEVOLJE Vjetar je zvidao sa sjevera. Sve ivo, mia i vjevericu, zeca i srnu, lisicu i jazavca utjerao u njihova sklonita. Mi je imao svoj rov pod snijegom. Vjeverica se pomagala lisnim pupoljcima i korom. Zec se privukao do vrtova sa zeljem. Jazavac je prospavao gladne noi. Lisica je pretraivala ubrita. Ali je srni bilo loe. Usjevi su bili zakapani pod snijegom, tvrdim kao kamen. U umi je bilo nestalo ira i bukvice, snijegom su bile zatrpane maline, kupine zametene, trava nevidljiva. Bukvind pupoljci i osuena vlat, suho lie i tvrde stabljike, to je bilo sve to se u gori moglo nai za pau. Glad je obilazila umom. Srna je malaksavala i propadala. Vrat se sve vie tanjio, slabine upadale, krzno se kudralo, a oi se irile sve vie. Lagano i oprezno pomicale se srne du obronka, no sav oprez nije im nita koristio; jedna za drugom upadale su u svjeu koru i na ledenim bridovima sjekle i ranjavale noge. Sve njihove staze bile su obiljeene blijedocrvenim mrljama. Smrt je obilazila umom. Na itavom brijegu nije bilo srne koja nije imala ranjave noge. Jedna je ostala tamo gdje je i stajala ;i drhtala dok nije pala. Druga je legla i nije se vie ustala. Trea, napola skapala od ei, bacila se u guduru iz

142

koje je izbijalo vrelo i ukoila se u ledenoj vodi.

Nikad prije nije lisici bilo tako dobro kao sada. Njezin je stol bio prostrt, puniji obilja nego u svibnju kad se svi mievi kote i po poljima vrve mladi zeevi. I kuna je bila zadovoljna, a ne manje i miar i vrana: pa i arenim sjenicama preostajalo je jo dosta hrane, a umski su mievi glodali posljednje krpice s tetiva i kostiju. Jo je uvijek umom obilazila smrt i kruto ubijala jedno za drugim. Lisicu nije ostavila odvanost. urno je kaskala od prolazita do prolazita dok nije naila na bolesnu putinu s crvenim tragovima, i onda bi je slijedila. Nije bilo ba lako slijediti trag. Snijeilo je i shijeilo, a vjetar je nemilo zvidao. Meo je snijeg s golih istina ;i nosio ga na gutare, ovdje ga napuhao u namete, ondje ga raspuhao i odvijao na drugi nain, pokrio nadaleko krvavu putinu i napokon je posve izbrisao. itavu je visoku umu pretraila lisica, opet se vratila na trag ondje gdje ga je najprije nala i slijedila ga do mjesta gdje ga je u velikom snjenom nametu nestalo. Tu je dugo uala na stranjim nogama, a onda se opet dala na put gladna, umorna i zlovoljna. Pretraila je sve srnee gutare. Bile su prazne. urno, ali pomnjivo krenula je uz putinu od omorikoga ruba pod starom umom. Sve je bre kasala jer je trag bivao sve topliji, i ve je zala u omorike, kad je najednom sunula natrag kao ubodena i vratila se trkom u polje. Meu omorikama je vrebala opasnost. Tu je pucalo granje, tako glasno i tako grubo, kao da prolazi ovjek, tu je neto otpuhivalo i mrkalo kako ne umije ni jedna umska ivotinja otpuhivati ni mrkati.

143

Kad je sutradan kasno popodne lisica pretraila rub ume, nala je ondje gdje je lealo srne samo jo papke, nekoliko razbijenih kostiju i koju krpicu krzna u razrovanom, zgaenom, uprljanom snijegu. Sve je drugo proderao izdaleka dotumarali lutalac vepar. Jo je jednako umom obilazila smrt, ali se lisica nije vie nikada sladila njezinim darovima. Svaki stanovnik ume, koji je padao od gladi ili rana to mu ih zadadoe okorjeli snijeg, propadao je u nesitom zjalu divlje krmae, pa su i za liju doli dani tekih nevolja. IZ ZOOLOKIH VRTOVA U blizini ivotinja osjeam sreu i zadovoljstvo. esto me pitaju ljudi: to radite svako jutro u zoolokom vrtu, zar vam to nije ve dosadilo? Zato je u svakom stranom gradu va prvi korak upravljen onamo? Na to je pitanje teko, ali i vrlo lako odgovoriti: ja ptromatram ivotinje.

ivotinje su stvorovi s posebnim pravom na ivot. Svakako im nedostaju mnoge sposobnosti, kojima se mi ljudi odlikujemo; one su u mnogo emu drukije naravi; priemo li k njima s naom obrazovanou i nadmonim

144

ljudskim dostojanstvom, neemo daleko doi. Samo ljubav i simpatija srca otvaraju nam put do njih. Ovo nekoliko crtica ima da bude tumaem, kakve su zapravo ivotinje. Ovdje se ne rjeavaju nikakve tajne niti se daju nova otkria. Tu nema mjesta nikakvoj uenosti i znanstvenoj sistematici. Ovdje je samo zabiljeeno neto od onoga to je jedan ovjek u vie od trideset godina vidio, as tu, as tamo ... Jednom sam proveo itav dan, posve sam, sa etvero male djece orangutana. Stanovali su sasvim slobodno u jednom odjeljku, nigdje im nisu smetale reetke, a imali su do zida spavae ormare i dosta slobode da se po miloj volji penju i igraju. Meu njima bijae jedan kratkolakavi trbonja, okrugle, gotovo elave lubanje, radoznalo drzovit, koji mi je odmah sve depove pretraio. Trei bijae plaljiv, zavidan i ne ba prost od zlobe, etvrti, napokon, koji je gotovo neprestano plakao i cerio se, leao je u svojoj krinji i unato centralnom loenju jadno se tresao od studeni. Najprije sam na ulazu zastao, nijem od iznenaenja, a uzbuen radou. Zatim sjedoh na krinju u sredini odjeljka i ne maknuh se. Dvije male ivotinje nikako nisu mogle odoljeti svojoj radoznalosti, pa mi se polako pribliie. To bijae onaj ugojeni debeljko i ona ivahna enka. To dvoje ne bijae vee od dvogodinje djece, pa me mogahu, uspravno stojei, onako kako sam sjedio, obuhvatiti, i to s prilinom snagom. Ja se nisam ni najmanje otimao, ve sam poeo s njima razgovarati, pa smo se skoro i sporazumjeli. Moj depni sat bio je za njih svjetska zagonetka, a komadi eera nebeski uitak. enka je doskora poela nekim udnim groktanjem pripovijedati neku svoju pripovijest. Najednom me obujmi odostrag neka dugaka ruka. Ona trea ivotinja, koja se dotada nije htjela odazvati ni na jedan moj poziv, napokon se ipak potajno douljala i sutinu me za uho. To me je vrlo zaboljelo, ali smo se ipak sloili i onda smo svi zajedno, skupljeni onako u klupko, proleali preko jedan sat u slami. Sad je debeljka spopalo slavohleplje da mi pokae svoje gimnastike umijee: iznenada stade divlje vjebati i propinjati se na prekama. enka ga je odmah slijedila, zgrabila za nogu i zavritala kad joj se izmakao, i tako podigla tempo ove utakmice, dok nije debeljku ponestalo daha. Odjednom je on promuklo zajauk nuo, jo se nekoliko puta zanjihao na preki i tresnuo iz visine

145

poput kakvog egzotinog kumira i buljio bez cilja i zaueno u svoj debeli, okrugli trbuh. ini se da je to ganulo njegove drugove u igri, jer su brzo prili k njemu etveronoke i stali premetali njegovu dlaku itui gamad. Za to vrijeme ogledao sam se za onim djetetom koje je plakalo. Ono se nije dalo milovati, ve me ugrizlo za prst. Oko podneva donio je neki Singalez mlijeka i riine kae. Odmah pruih onome bolesniku bocu i zamolih uvara da ga neim ugrije. Dok sam razgovarao s uvarom, usprave se ona tri ivahna oranga na stranje noge napeto sluajui to ja to mislim ovdje poduzeti. Dakako, ja sam im svojim nainom stao opirno razlagati to mislim uiniti, ali oni nisu mogli to da pojme, pa su me samo hvatali za noge jer su eljeli da nastavim s njima igru. Debeljko je bio najbezobrazniji; zbog toga sam ga malo lupio, nato se objeena nosa pokupio u svoj ormar. Sad sam imao slobodne ruke, pa sam za bolesnika ishodio ono to sam htio i tako se naskoro utiao njegov pla. Kad sam se poslije toga vratio k onoj trojici, oni su se ve bili posakrivali. To su uinili po svoj prilici zbog toga jer su se osjeali uvrijeeni, a moda i zato to su eljeli da ih traim. Navee, kad sam otkljuao vrata da izaem, stadoe me svi redom zadravati, a debeljko je dapae izmakao za mnom u hodnik, pa je dugo trebalo da ga opet uhvate. Singalez ga je uzeo na ruke, i kad sam se na kraju stepenica jo jednom okrenuo, prekrstio je mali orang svoje ruke iza glave, uzvinuo tijeloi tuno vikao iz svega grla . . . U berlinskom vrtu vrlo su me dobro poznavala oba sibirska vuka. Kad god sam se pribliio njihovoj ogradi, odmah bi dotrali do reetke. Svaki put bi meu njima nastala bezglasna borba koji e od njih najbre potisnuti naprijed i najvie glavu ispruiti kako bih ja mogao svako mjesto na njihovu vratu to bolje poeati. Jednoga dana kad sam opet doao ostao je vuk-mujak mirno leati gledajui snudeno preda se. .. I kad mu je neki posjetilac dobacio komadi eera, stao je na nj reati. Ali im smo ostali sami, priao je vuk hramljui, i uspravivi se kroz reetke stade mi pruati svoju lijepu nogu koja je bila otekla. . Kako da zahvalim ivotinji na tako obilnom povjerenju? * U jednom odjelu za zvjerad nauio sam kako treba postupati s divljim

146

ivotinjama. esto sam stajao dane i dane sam samcat na onom uskom prostoru od kojih pet kvadratnih metara koji je bio okruen kavezima zvjeradi. Za prvo vrijeme najbolje je da se ovjek gotovo i ne makne s mjesta, ve da samo pomno promatra kako ivotinje hodaju, da prislukuje kako se glasaju i da prouava grau njihova tijela i oblik njihovih glava. Najprije ne vidi nita drugo, ve samo lavove i tigrove, ali ve uskoro poinje razlikovati i osjeati gdje e ga doekati prijaznost i simpatija, a gdje otpor i srdba . . .

Jednom sam se nakon jednoga sata promatranja ravno uputio prema odraslom bengalskom tigru. Nagovorio sam ga poluglasnim rijeima i stao ga rukom mamiti k sebi, mada je on poeo na me reati i sklonio se sasvim u pozadinu. To je trajalo nekoliko asaka, ali ja sam i dalje tepao neprestano mile rijei stojei uporno na svome mjestu, udaljen tek kojih desetak centimetara od reetke. Napokon je tigar priao i stao se majim nainom uvijati i strugati po ipkama objesivi uz to glavu i dajui od sebe glas koji je znaio prijateljski pozdrav. Bila je to mjeavina ugodnog predenja angorske make, zmijskog siktanja i krokodilskog egrtanja... Kad se tako dvaput pokraj mene prouljao, odvaio sam se i turio ruku izmeu dvije eljezne ipke te pogladio njegova lea. On se nagnu, okrenu, a ja sam priznajem protrnuvi za trenutak od straha ekao dok se nije ostrugnula njegova lijepa glava o moju ruku. Tigar se neprestano glasao radujui se oito to je naao drutvo.

147

Ja sam se nato ohrabrio i potapao ga po tijelu, pogladio po vratu i ispod grla. On je i dalje preo i napokon je visoko uspravio svoju glavu tako da mu se grlo napelo. Razumio sam ga to eli, pa sam stao prstima eprkati po njegovu grlu. To mu je vrlo godilo jer se nenadano ispeo na stranje noge, pa pritisnuo bijelu plohu svoga trbuha posve uz ipke ne zahtijevajui nita drugo nego da i dalje moji prsti prolaze kroz njegovu gustu dlaku. Uto doe uvar. Lecnuh se i ustuknuh, zabrinut da e mi prigovarati zbog neopreza. Ali, dogodilo se protivno. Ba ste dobro poeli, ree on. Upravo tako odabiru sebi i krotioei najzgodnije ivotinje. Tigra koji e vam se odmah priljubiti odmah ete prepoznati. Ovaj ovdje tek je prije nekoliko tjedana ovamo dopremljen. * . . . Na ovo to u sad ispriati morao sam dugo ekati, ali sam ipak jednom i to doekao: da ujem pjev orangutana. Bilo je predvee, mrak se ve stao sputati, a orang jo nije poao u svoje nono sklonite . . .

Desilo se ovako: mujak orang sjedio je pred stijenom, na kojoj se u sumraju tek slabo isticala njegova crvenkasta dlaka. Vodeni konji su ve spavali, i u cijeloj je kui vladao potpun mir. . .

148

Tad se najednom zau osebujno izvijanje: a a a . . . Tiho, muklo, ali vrlo brzo dolazio je glas majmuna odozgo prema meni i potrajao je, bez stanke, moda kojih deset trenutaka. Prekinuo ga je samo kratak uzdah, kad je orang morao da uhvati zraka, pa je opet slijedio uzdah, a za uzdahom jo vie a a a . . ., tako da mi je od prejakog glasa zadrhtao bubnji. Vidio sam kako se orangu nadula mjeina na vratu. Najednom zatutnji poslije toga pjevanja, poput grmljavine, dugo i otegnuto hu-u-uh! I tako se odsad izmjenjivalo a-a-a i hu-uuh, snani glas poput lavlje rike pjev prasvijeta, gromovni jezik Prirode. Punih osamnaest trenutaka trajalo je to osebujno urlanje, dok se nije stialo i napokon zamuknulo, smireno i polako, poput ponizno promrmljane molitve. itavo vrijeme sjedio je majmun nepomino na svojem mjestu. Tako sam eto uo himnu umskoga ovjeka, kojom on tamo negdje na Sumatri, u brdovitoj svojoj domaji, svakoga jutra i svake veeri pozdravlja sunce . . . * Evo jo dokaza da se na velikim makama jasno razabiru osjeaji radosti. Kapski lav, koji takoer ima na trbuhu crnu grivu, koraao je samotno po irokom okrugu svoga vanjskog kaveza. Toga je dana bilo na njemu malo znaajnog dostojanstva; traio je svoju druicu koja je s njime zajedno provela nekoliko tjedana u istom kavezu, pa, nije zbog toga mogao nai nigdje mira ni odmora. Svoju debelu glavu sagnuo je prema zemlji, a zatim je najednom uzrujan skoio na peinastu dekoraciju u pozadini i stao svojim nainom psovati. Lavovi psuju riui, a to je rikanje bilo ovaj put zaista glasno i strahotno... Za to je vrijeme u malom odjeljku odmah do lava sjedila lavica na stranjim nogama i prednjim apama bubnjala po eljeznim vratima koja su dijelila oba skrovita. ivo se sjeam ovoga prizora ... U est sati navee uao je uvar da nahrani zvijeri. Nakon toga puta se sva zvjerad u unutranje kaveze. Tada se dogodilo, po svoj prilici zabunom uvara, da su se lav i lavica nali u istom prostoru. Svako od njih dolo je kroz druga vrata, i to gotovo u isto vrijeme, pa je zaueno jedno drugo pogledalo .. . A tad to je prava istina dbje su se ivotinje bacile na tlo i stale su trti lea o lea, premetati se jedna oko druge tako da su se svakoga asa i njihova lica doticala, pa su se smijale i ljubile od sree . . . Smijeh i poljubac su ljudske rijei za ljudske ine, pa stoga djeluje pretjerano, udno i nenaravno ako ih primijenimo na lavove. Ali ja ipak ne

149

mogu nikako da naem drugi izraz, koji bi bolje opisao izljev osjeaja radosti ovih dviju ivotinja .. . SJEVERNI MEDVJED Samo ovjek koji je ve mnogo navikao na nepregledna prostranstva Sjevernog ledenog oceana moe, iako s tekom mukom, gledati na polarne sante bez naroitih naoala. One blijete kao dijamanti zapraeni bijelim, niim neuprljanim snijegom. Carstvo leda izgledalo bi kao pusto bez ivota da snijene nanose ne presijecaju tragovi golemih ivotinja sjevernih medvjeda. Mornari s broda Perzej priali su o susretu sa sjevernim medvjedom blizu ruba ledenih polja Barentsova mora, sjevernije od otoka Zemlje Franje Josipa. Samo se dalekozorom moe vidjeti kako polarni medvjed koraa snanim koracima poralelno uz brod koji se zaustavio usred ledenih santi. inilo se kao da sigurno koraa po usitnjenim komadima leda jer ni jednom nije poskliznuo ni pao u vodu. Brzo se pribliavajui brodu iao je kao po pokretnim kvadratima ledenog parketa. Izdignuvi nogu naprijed, sjeverni medvjed je polako stresao nogom da su mu dugake dlake prekrile stopala. Zato tako teka ivotinja ne klizi po ledu. Kad osjeti tuljana na nekoliko desetaka metara, zvijer mu prilazi uljajui se izmeu izboenih greda santi. Bez i jednog zvuka prepliva vodu i zastane kao ukopan na santi blizu rupe, iz koje tuljan povremeno die glavu i ogledava se naokolo. Tu strpljivo eka dok tuljan ne iskoi na rub rupe. Smjelim skokom baca se medvjed na tuljana i jednim udarom ape razmrska mu glavu. Brzo ga pojede i odgega se na spavanje ostavivi na mjestu samo veliku crvenoutu mrlju i otpatke koe. Uzgajaju li medvjedice svoju mladunad na nesigurnim santama, gdje se svakog dana moe oekivati katastrofa? Ne. One uvijek nastoje da dopru do kopna gdje jo u jesen u duboku snijegu naprave brlog i lijeu u nj. U sijenju, veljai, a katkad i poetkom oujka izlegu se posve bijeli slijepi medvjedii. JE Iao sam jednom kraj naega potoka i pod grmom opazih jea; i on je mene opazio, smotao se u klupko i poeo tukati: tuk-tuk- -tuk. Ovo je tukanje bilo kao da je negdje proao automobil. Dotakao sam jea vrkom izme; strano je zapuhao, nakostrijeio bod- ljike kao da me hoe probosti.

150

A, tako ti sa mnom rekoh. Vrkom izime odgurnuh ga u potok. U vodi se je trenutano odmotao i zaplivao prema obali poput majune svinje, samo je na leima mjesto ekinja imao bodljike. Dohvatio sam pruti, gurnuo jea u eir i ponio ga kui. U kui je bilo mnogo mieva. uo sam da je lovi mieve i odluih: zadrat u jea u kui, pa neka lovi mieve.

Poloih bodljikavo klupko u sredinu sobe i sjedoh da piem, neprestano pogledavajui na jea. im u sobi nastade tiina, je se razmotao, razgledao sobu, poao sobom sad amo, sad tamo, izabrao napokon sebi mjesto pod krevetom i posve se tamo umirio. Kad se smrailo, zapalih svjetiljku i zdravo! Je je istrao ispod kreveta. Pomislio je zacijelo da je to u umi izaao mjesec: jeevi vole pri mjeseevu svjetlu trkarati umskim poljanama. Tako on poe bjeati po sobi kao da je soba umska poljana. Uzeh lulu, pripaldh i ispuhnuh kraj mjeseca oblai. Slino je bilo kao u umi: i mjesec i oblaci, a moje su noge bile umska stabla i vjerojatno su se jeu veoma svidjele. Stalno je trkarao izmeu njih njuei ih. Proitavi novine, ispustio ih umoran na pod i legnuvi u krevet smjesta zaspah. San mi je oduvijek veoma lagan. Zauh u sobi neki suanj, zapalih svijeu i primijetili kako je strugnu pod krevet. Novine ve nisu leale kraj stola, ve u sredini sobe. Svijeu nisam ugasio, ne spava mi se pa razmiljam: to je radio je s novinama, zato su mu bile potrebne? Uskoro moj podstanar istra ispod

151

kreveta i zaustavi se kraj novina. Zatim ih poe vui, muio se, muio i napokon velike novine nataknu na bodljike i odvue ih u kut. Tek tada sam ga razumio: novine su mu nadomjetale suho lie u umi, on ih je vukao k sebi da uini gnijezdo. I doista: doskora se je zamotao novinama i uinio sebi pravcato gnijezdo. Kad je zavrio ovaj vani posao, izae iz svojega skrovita, zaustavi se nasuprot krevetu ii stade motriti svijeu-mjesec. Ja opet ispustih iz lule nekoliko oblaka i zapitah ga: to bi ti jo htio? Je se ne prestrai. Hoe li piti? Ustadoh. Je ne bjei. Uzeo sam tanjur, postavio ga na pod, donio sam vedro s vodom i vodu nalio u tanjur. Zatim sam vodu izlio, i to sam ponavljao nekoliko puta. Vodu sam nalivao s visoka, pa sam na taj nain imitirao umor potoia. No, doi, doi kaem vidi, nainio sam ti mjesec. Oblake sam pustio, a evo ti i vode.

Motrim: kao da se pomaknuo malo naprijed. Ja sam mu takoer malo primaknuo svoje jezero. Pomakne se on naprijed i ja se pribliim, dok nismo prili napokon jedan k drugomu. Pij reem konano. I poeo je piti. Tada sam ga pogladio sasvim lagano po bodljikama i neprestano sam ponavljao. Dobar si, malianu, dobar! Je se napio, a ja mu rekoh: Hajde, sada emo spavati. I legao sam u krevet i ugasio svijeu. Ne znam kako sam dugo spavao no odjednom zauh: u mojoj sobi iznova zapoe rad. Upalih svijeu to mislite, to sam ugledao? Je tri po sobi i nosi na leima jabuku nataknuvi je na bodljike. Dotri do gnijezda, ostavi tamo jabuku i tri po drugu u ugao gdje se nalazila prevrnuta vrea s jabukama. Vidim, kako je dotri do jabuka, skupi se u klupko, trgne se i ponovo tri s naboenom jabukom u gnijezdo. Eto, tako se je kod mene udomaio. A sad, kad pijem aj, postavljam jea na stol i nalijem mu u tanjuri mlijeka. On pije. Dajem imu komadi emike on pojede.

152

U LOVU NA NOSOROGA U Africi i Indiji ive debelokoai koji su oboruani vrlo opasnim orujem; na glavi, zapravo na nosu, nalaze im se rogovi, koje oni osobito vjeto i spretno upotrebljavaju u borbi protiv neprijatelja. Osobito su opasni nosoroci koji imaju dva roga na nosu, a i snaga im je upravo strahovita. Stari Rimljani prireivali su borbe nosoroga s drugim ivotinjama; to i danas ine neki uroeniki indijski knezovi. Obino se u tim igrama nosorog bori is tigrom, i gotovo redovno on je pobjednik. Nosoroge love i ubijaju zbog koe i roga. Uroenici ga obino doekaju na mjestu gdje dolazi na vodu; gaaju ga u oi jer je to najsigurnije. Abesinci, koji su izvrsni jahai, love ga na konju. Jedan jaha navali na nosoroga i tako izazove njegov bijes. Razdraena ivotinja jurne na njega, no jaha u kritinom asu odskoi u stranu; dotle drugi lovac sjae, neprimjetno se priblii nosorogu i otrim maem presijee mu tetive izmeu nonih prstiju i goljenine kosti; ovako ranjena ivotinja ne moe vie trati i postaje plijen lovaca. Takav je lov esto vrlo opasan i za konja i za ovjeka. Evo, to o tome pripovijeda Oswel [Ozvel]: ... Kad sam se jedanput vraao iz lova na slonove, opazio sam nedaleko od mene velikog nosoroga. Bio je doista golem i snaan, a takve sam dosad rijetko kad vidio. Mirno je pasao ili se samo tako priinjao. Zahvatila me lovaka strast, no unato tome dobro sam ga promotrio i budno pazio na sve njegove kretnje. Htio sam sjahati, ali mi se inilo da nemam za to vremena. Moj je obiaj da nikad ne napadam nosoroga na konju, jer mu se pjeice mogu mnogo vie i lake pribliiti; ovaj put sam iznevjerio taj obiaj. Udarim konja ostrugama i domala se naem kod tog gorostasa, koji je pruao tako siguran cilj. Odapnem. Nisam ga smrtno ranio, jer se on brzo okrenuo, nekoliko me sekundi radoznalo promatrao, a onda polako krenuo prema meni. Nisam pomiljao na bijeg, ali sam se htio malo pomaknuti u stranu. To mi, meutim, nije uspjelo, jer je konj stajao kao ukopan; on, koji se inae tako posluno pokoravao svakom trzaju uzde, sada se nije htio maknuti s mjesta. Kad sam ga napokon ipak prisilio da se pomakne, bilo je ve prekasno. Nosorog se posve pribliio konju, spustio je golemu glavurdu, a onda je u zaletu svom snagom udario rogom konja u trbuh probuivi ga skroz naskroz. iljak roga probio je i sedlo, a ja sam ga bolno osjetio na svojoj nozi. Udarac je bio tako snaan da se konj u zraku preokrenuo i pao na zemlju poleice. Ja sam odletio prilino daleko i sav sam se izgruhao, ali me je sva bol minula, a koa mi se najeila kad sam otvorio oi i opazio pred sobom grdosiju.

153

Moglo se dogoditi najgore, no, zaudo, nosorog se nije ni osvrnuo na mene, nego je mirno otpirio dalje; bit e da ga je ve bijes minuo, ali je zato u meni kipio vulkan bijesa i elje za odmazdom. Jedva sam doekao, da stignu moji pratioci. Premda sam jo osjeao boli na itavom tijelu, skinuo sam jednoga od njih s konja, uzjahao i onako golo- glav, krvava lica pojurio za nosorogom. Stigao sam ga; mirno je pasao kao da prije toga nije poinio onoliki rusvaj; rana ga, ini se, nije mnogo smetala. Zaskoio sam ga i za nekoliko minuta leao je mrtav do mojih nogu. Zanimljivi su prijateljski odnosi izmeu nosoroga i malih slabih ivotinja. Mnogi putnici i istraivai pripovijedaju da su esto opazili na nosorozima neke male ptice, koje ah neprestano prate kaoi da su se na njima nastanile. Te ptice vre slubu straara, jer se odmah uznemire, krete, deru ,se, lepraju itd. im opaze neto sumnjiva, pa time, dakako, upozoravaju nosoroga na eventualnu opasnost. Osim toga te ptiice vade iz koe i rana nosoroga liinke raznih muha, njima se hrane, pa od toga zajednikog ivota dvostruka korist. IMA LI TETNIH IVOTINJA Odvajkada je uvrijeeno da ovjek razlikuje korisne i tetne ivotinje. To nije .uvijek posve ispravno. Prouimo li ivot svake od tih ivotinja nepristrano, u veini sluajeva doi emo doposve drugih zakljuaka. Malo je takvih za koje bismo mogli, poslije tanog i savjesnog prosuivanja, ponovo ustvrditi da su ili samo korisne ili samo tetne. Lisicu obino smatramo tetnom ivotinjom. Zato? Ta ona napada poljske zeeve, mlade srne, a zalazi katkada i u naa dvorita, gdje nam kolje perad. To je istina, ali treba znati da joj je sve to hrana na koju se najee sluajno

154

namjeri.

Glavna su joj hrana ipak mievi. Lovci je progone i zbog njezina krzna. Dakle, ona je i korisna. Ali to nije jedina korist. Divlja koju uhvati veinom pripada slabim i boleljivim ivotinjama, pa tako ona u prirodi obavlja ulogu istioca. Na taj nain od umske divljai, od koje ovjek ima raznoliku korist, preostanu na ivotu samo najbolji, najjai i najzdraviji. Kakav je konaan sud o lisici? Da li da je ubrojimo u korisne ili tetne? tetna je lovcu kad mu sluajno ugrabi zeia, a tetna je i vlasniku peradi u ijem dvoritu poini pokolj. Meutim, lovac ima uvijek vie koristi od njezina krzna; u umi lisica tamani boleljive ivotinje, time uzdrava zdravo pokoljenje divljai, pa je zbog toga i korisna. O naem zecu poznato je da se silno mnoi. to bi bilo da nema njihovih prirodnih progonitelja (lisica, lasica, kuna, jastreba, sova itd.), koji ih love i

155

danju i nou? Toliko bi se namnoili da bi ozbiljno ugrozili sav biljni svijet naih polja i uma. Poljski zec je korisna i tetna ivotinja, kako kome. to bi rekli nai lovci? Kazali bi da je koristan, jer to je vie zeeva, to je vie lovine, vie mesa i krzna. to bi rekao seljak? On bi kazao to je vie zeeva po poljifna, to je vie tete na poljskim usjevima i stablima voaka. Upitamo li napokon zoologa, odgovor bi bio ovaj: da je po naim umama i poljima toliki broj lisica, vukova, divljih maaka, risova, kuna, lasica, jastreba, orlova, sova, gavrana, svraka i vrana kao nekada, ne bi bilo toliko zeeva, pa prema tome ni toliko tete od njih. Prirodni progonitelji jadnog zekana dostajali bi da ga u slobodnoj prirodi uzdre samo u tolikom broju da ne bi mogao poiniti vee tete. Samo, njih nema danas toliko. Upleo se ovjek-lovac da pukom prorijedi broj zeeva. Zato zec ne nanosi danas toliko tete da bismo ga mogli ubrojiti u tetne ivotinje. Naprotiv, on je koristan, jer svojim mesom i krznom pridonosi znatan udio u lovstvo, tu vanu granu nae privrede. Riovku, nau poznatu zmiju otrovnicu, malo e tko ubrojiti u korisne ivotinje. Pa ipak je korisna. Jedna jedina riovka uniti u toku ljeta oko 20 30 mieva. Kad bismo, recimo, upriliili kakvu veliku hajku na riovke u nekom kraju i tom prilikom poubijali npr. 500 riovki, ostavili bismo na ivotu 12 500 mieva. Da riovka nije otrovnica koja moe sluajno nauditi i ovjeku, morali bismo ie upravo zatiivati. Ima dosta ivotinja koje su u nekom kraju korisne, ali, prenesemo li ih u posve drugi kraj, postanu i tetne. Na Peljecu i Mljetu bilo je prije nekih etrdeset godina veoma mnogo poskoka. Tadanje vlasti, u namjeri da istrijebe te otrovnice, dobavile su iz Indije vrstu kune, mungos, poznatu zbog toga to zatire zmije. Mungosi su se na tim otocima u novoj domovini dobro snali i za kratko vrijeme silno razmnoili. Zmija je gotovo nestalo. A to sada? Mungosi su udarili na mieve i guterice, a kada i njih nije bilo dovoljno, i na kokosi i jagnjad. Po naim poljima prave nam velike tete poljski mievi, voluharice, hrkovi i sline tetoinje. Ubijamo ih otrovima, plinovima, posebnim kulturama bacila mijeg tifusa :itd. Pretpostavimo sluaj da nam jednom uspije potpuno unititi sve tetnike. to mislite, bi li naem seljaku tada odlanulo? Nikako. Mieva, voluharica i hrkova bi nestalo, ali s njima i hrane njihovim prirodnim progoniteljima. Oni bi poeli dolaziti do ljudskih stanova, klati nau perad. Tada bi trebalo opet poubijati sve lisice, kune, lasice, mieve i sove. A koja bi bila posljedica toga? Za godinu dvije razmnoili bi se toliko zeevi koji bi moda jo i vie ugrozili polja i usjeve na njivama.

156

Hoemo li, dakle, da naa polja ne stradaju, potrebne su nam i lisice, i lasice, i kune, i miari, i jastrebi, i sove, ali uz njih i mievi i zeevi. Ovakve i mnoge sline primjere mogli bismo nizati jedan za drugim. Dovoljno je i ovo da se pokae kako je posve mali broj ivotinja za koje bismo mogli rei da su ovjeku uistinu u svakom sluaju samo tetne. KAKO BIOLOZI OTKRIVAJU ISTINU Gotovo nema ovjeka koji nije sa zanimanjem promatrao let imia. U hitrome letu on lako obilazi i najsitnije zapreke, koje mi prostim okom ni ne zamjeujemo. Meutim, iznenauje jo vie da imii hvataju u mranoj noi sitne kukce kojima se hrane. Nije, dakle, udno, to su se uenjaci ve odavno pitali kako i pomou ega se snalaze ti letei sisavci. Na koji nain osjete da se pribliavaju npr. tankoj telefonskoj ici i s laikoom je obilaze? Koje im osjetilo pomae pri tom? Najprije se mislilo da se imi slui okom i da uz pomo osjetila vida, kao i lastavica po danu hvata svoj plijen. No odmah su se pojavile sumnje. ivotinje koje nou hvataju plijen imaju krupne oi, kao sova ili maka. Nasuprot tome u imia su oi male i zakrljale. Nije, dakle, bilo vjerojatno da se imi snalazi pomou osjetila vida. No to je trebalo dokazati. Uinio je to glasoviti talijanski biolog Spallanzani [Spalancani], i to nizom pokusa. Spallanzani je jo god. 1739. u tamnoj sobi razapeo od stropa do poda mnogo ica. Kad je tada u toj prostoriji pustio imia da leti, ovaj se s najveom lakoom ugibao tankim icama i ni jedne se nije dotakao. Pa ni oni imii kojima je Spallanzani zalijepio oi, koji su dakle bili kao slijepi, letjeli su nepogreivo i s jednakom sigurnou. Nisu se doticali ica. Na osnovi tih pokusa Spallanzani je opravdano zakljuio da se imii pri snalaenju sigurno slue nekim drugim osjetilom. On je mislio da imi opaa predmete pomou osjetila koje se nalazi u njenoj koi njegovih letnica. Suvremenik Spallanzani ja, vicarski zoolog Jurine [irin], nastavio je njegove pokuse s jo veom tanou, pa i s vie uspjeha. Da bi ustanovio koje osjetilo pomae imiu, iskljuivao je jedno za drugim. I on je utvrdio da slijepi imii lete jednako sigurno kao i oni sa zdravim oima. Oima se, dakle, ne slue.

157

Zatim je pokusnoj ivotinji zaepio ui i bacio je u zrak i tako prisilio da leti. Na njegovo najvee iznenaenje imi sa zaepljenim uima sudarao se sa razapetim icama i nije se mogao uklanjati zaprekama. Prema tome zakljuio je Jurine imi opaa predmete u tami uhom. Pa zar je mogue da imi vidi none leptire osjetilom za sluh? To je zaista nevjerojatno! Da to nije neka zabuna pitao je Jurine. No on se brzo dosjeti kako da rijei zagonetku. Otepio je ui imia. Nakon toga imi je opet sigurno mimoilazio zapreke i hvatao plijen. Nije, dakle, vie bilo sumnje: imii se orijentiraju pomou osjetila za sluh. Oni uima upoznavaju svoju okolinu i pomou njih odreuju gdje im se nalazi plijen. Prolo je sto i pedeset godina od tih otkria. Ona su bila zaboravljena. U mnogim je knjigama i dalje pisalo da se imi snalazi s pomou posebnog osjetila koje se nalazi u njegovoj letnici. Nitko, naime, nije znao ni mogao objasniti kako se uima mogu u tami opaati i tako sitni predmeti kao to su ice ili kukci. To vie kad se znalo da imi zamjeuje i one predmete koji ne daju nikakva glasa od sebe, tj. ne titraju niti proizvode zvuk. Biolozi nisu sami mogli rijeiti ovo zanimljivo pitanje, sve dok nisu drugi uenjaci fiziari izvrili neka otkria. Oni su ustanovili da ljudsko uho ne uje sve zvukove. Ve u prvom svjetskom ratu (19141918) tehniari su izradili posebne aparate kojima su otkrivali njemake podmornice. (Osim toga tom su spravom mjerili, a i danas mjere morske dubine.) Te su sprave proizvodile zvukove s mnogo titraj a. Takve zvukove nae uho uope ne uje.

158

(Stari ljudi ne uju zvukove s puno titraj a koje su u mladosti uli! Tako se zna da starci ne uju zrikanje nekih skakavaca, koje mladi uju.) Kao i svaki drugi zvuk, tako se i zvuci iz aparata za otkrivanje podmornica odbijali od njih, a njihovu su jeku hvatali posebni ureaji za primanje. S pomou tih aparata brodovi su mogli ustanoviti gdje je i kako je daleko podmornica, pribliava li se brodu ili se od njega udaljuje. U toku drugoga svjetskog rata izumljen je novi aparat za odreivanje mjesta nekog predmeta. To je tzv. r a d a r . Ta sprava odailje snopove radio-valova maile duine, pa onda po odbijenim valovima odreuje smjer i udaljenost aviona ili drugih predmeta od kovine. Kad su za ta otkria fiziara saznali neki biolozi, pristupili su ponovo pokusima da bi ustanovili kako se snalazi imi. Jedan Nizozemac i dvojica Amerikanaca opravdano su pretpostavljali da imi iz svog grla odailja vrlo kratke zvune valove, a poslije velikim ukama hvata njihovu jeku. Da bi tu pretpostavku dokazali, stavili ,su imiu na njuku tuljac od papira, koji se sprijeda mogao zatvoriti poklopcem. (Vidi sliku!)

Da bi ivotinja mogla disati, ostavljeni su na tuljcu otvori za ulaz zraka. Pokusima je utvreno da se imi s tuljcem normalno snalazi, sve dok se na nj ne stavi poklopac. Kad se on stavi, imi se uope ne usuuje poletjeti, a ako ga bace u zrak, on se sudara s predmetima ba kao i onda kad mu zaepe ui. Tim je. pokusima, dakle, nesumnjivo dokazano' da imii opaaju predmete uz pomo vrlo kratkih zvunih valova. Ameriki istraivai Griffin i Galambos odredili su po sebnim aparatima broj titraj a tiih zvukova i snimili ih. Oni su zatim dokazali svojim pokusima da imi moe uhom zaista primati takve zvukove i s pomou njih odreivati gdje je pukotina za koju se moe prihvatiti,

159

gdje je razapeta ica koja mu stoji na putu, gdje leti sitni leptiri ili komarac kojim se h r a n i . . . Tako je napokon nizom pokusa razjanjena tajna o zagonetnom osjetilu imia. Eto, na taj nain otkrivaju biolozi istine o ivotu ivotinja. BORBA JEA I RIOVKE Trebalo je izvesti pokus da se utvrdi kako se je bori s riovkom i kako na njega djeluje zmijin otrov. U tu su svrhu oboje dobro nahranjeni. Je je jeo u velikoj koliini jaja, pueve, kruh u mlijeku i ostalo, ali su mu najomiljenija hrana bili mievi i takori. Ove je pojeo, osim najkrupnijih, bez ostataka. S velikim je tekom pojeo i smeeg pua i abu. Dobro uhranjena riovka hranila se preteno bijelim mievima, koji su ugibali od prvog ujeda. etrnaest dana prije dvoboja riovku su prestali hraniti da joj otrov bude ei i u toku pune dvije sedmice njezine se lijezde s otrovom nisu praznile.

P r v i n a p a d . Riovka je leala u uglu savijena u klupko kad joj se je neustraivo pribliavao. Odjednom se ona baci ravno na njega, a on, meutim, samo pokrenu svoje bodlje na glavi naprijed. Zmija ga je ujela izmeu oiju. Nije se nabola na bodlje, kao to se moglo oekivati, i tako nije iscijedila svoj otrov uzalud. Pretrpjevi prvi neuspjeh, je je promijenio taktiku, prikrio se bodljama, uvukao glavu, i zmija je poslije uzaludnog pokuaja da ga jo jednom ujede izranjena jeevim bodljama poela bjeati. Tada se je bacio na nju, pregrizao joj kraljenicu i sada se desilo ono to je najvie iznenadilo: poeo ju je jesti jo ivu, i to najprije od glave. Uhvatio ju je za glavu i praskajui

160

razdrobio je svojim eljustima kao kad se pregrize orah. Je je vakao glavu zmije ustrajno i polagano, dok je nije pojeo svu bez ostataka zajedno s jo preostalim otrovom u njoj. Ostali dio riovke strio mu je iz usta. No postajao je sve manji i manji, dok napokon nije sasvim nestao. P o b j e d n i k j e o s t a o z d r a v . Dva sata nakon toga nastade jeu na mjestu ujeda mala oteklina. Je je pojeo nekoliko maslina, ali tvrdu hranu nije htio da jede. Idueg dana pojeo je takora srednje veliine i dva pua. Za osam dana otekline je nestalo, a na mjestu ujeda ostao je samo mali oiljak. NAJVEA KOPNENA IVOTINJA Ulovljeni slonovi nalazili su se opkoljeni u lovitu. Pripremali smo pitome slonove da s pomou njih veemo zarobljenike. Potrebne ome bile su ve spremne. Oprezno su uklonjena stabla koja su zatvarala ulaz i dva izvjebana slona polako uoe. Svakog je vodio po jedan vodi i njegov pomonik. Iza njih je skriven iao voa grupe s omom, u namjeri da vee divljega slona. To je bio okretan mali ovjek otprilike sedamdesetih godina. Na ovome poslu bio je i odlikovan. Od prva dva slona jedan je uhvaen tek prije godinu dana, a sad ve moe da slui za hvatanje drugih. Drugi je bio vrlo star i nalazio se u slubi vie od sto godina. Slon po imenu Siribedi bio je pedeset godina star, veoma pitom i dobro dresiran. Savrena ivotinja. Bez uma je stupio u lovite, lukava pogleda i naizgled vrlo ravnoduan iao je polako naprijed. Bezbrino je vrljao u pravcu zarobljenika i ovdje-ondje zastajkivao da iupa poneku travu ili dohvati neto lia. Kad se zatim pribliio opor pitomih slonova divljima, voa uhvaenih slonova poao im je u susret, zatim blago mahnuo surlom preko glave i vratio se svojim suplemenicima koji su leali. Siribedi je poao za njim isto tako ravnodunim koracima i stao tako blizu njega da je starac lijepo mogao da se spusti i natakne omu na stranju nogu divljega slona. Ovaj u trenutku opazi opasnost, zbaci omu i okrenu se u napad prema ovjeku. Sigurno bi ovjek skupo platio svoju drskost da ga Siribedi nije titio surlom i otjerao napadaa. Starac je lako ranjen iziao iz lovita, a zamijenio ga je njegov sin Rogen. opor ponovo stade u krug s glavama okrenutim prema sredini. Dva pitoma slona progurae se izmeu njih i opkolie najveega mujaka. Ovaj se nije protivio, ali je izraavao nezadovoljstvo time to je neprestano podizao jednu nogu za drugom. Rogen sie, uze omu koja je drugim krajem bila privrena za omu na vratu Siribeija. Poto ju je rairio objema rukama, ekao je

161

trenutak kad e divlji slon podii nogu. Napokon mu je uspjelo da stavi omu oko noge i da se povue. U istom trenutku povukla su se i oba pitoma slona. Siribedi je zategao konopac, i dok su zarobljenika izvlaili iz opora, postavili su se ostali pitomi slonovi izmeu njih i opora da sprijee mete. Trebalo je zarobljenika vezati za neko drvo. Zbog toga su ga morali odvui 3040 metara daleko. Slon se estoko opirao, uplaeno urlao, skakao na sve strane. Siribedi ga je vukao za sobom. Unato nastojanju, teko je bilo vezati zarobljenika uza samo drvo. Jedan pitomi slon, koji opazi ovu tekou, doe u pomo, pa je rame uz rame, glavu uz glavu, gurao zarobljenika, dok je Siribedi pri svakom koraku zatezao konopac dok noga zarobljenika nije bila sasvim uz drvo. Tada ga je lovac privezao, stavio mu omu na drugu stranju nogu i takoer je vezao za drvo.

Slon se dugo opirao, ali se napokon umirio. Slon je samo prividno nezgrapan. Obino ide mirnim jednolikim hodom kao deva ili irafa. Ovaj miran hod moe da postane tako brz da i brzi jaha ima muke da stigne ivotinju. Osim toga zna se uljati kroz umu tako tiho da ga jedva ujemo. Kad prelazi preko viseih strmina, postaje pravi puzavac. Uzbrdo se penje po strminama dosta dobro, ali nizbrdo zbog velike teine tijela mora

162

svladavati velike napore. Za vrijeme nonih putovanja dogodi se kadgod da nespretno padne. U gornjim dijelovima neke doline nailazio sam kae Brehm na jasne tragove ovakvog pada. Jedan je slon stao na rub stijene, izgubio ravnoteu i pao. Jak i gust iprag zaustavio je slona koji se kotrljao. ini se da je bilo teih posljedica. Slon lako pliva i s uivanjem se baca u vodu. Roni u dubinu koliko mu je drago. Moe preplivati najiru rijeku, a ponekad lei itav pod vodom, pa mu se samo vrh surle nalazi iznad povrine. Surlom izvodi nevjerojatne pokrete i s velikom spretnou hvata sve to hoe. Za male predmete slui mu prstolika izraslina na vrhu surle. Upravo je nemogue nabrojiti to sve moe da uini ova ivotinja s pomou svoga produenog nosa. Pored surle mnogo se slui i kljovama. Njima die teret, gura kamenje, ruje rupe i upotrebljava ih kao oruje, premda ih uva koliko god je mogue. Slon je po prirodi blag i miran. Sa svakim ivi u prijateljstvu. Ako ga ne draimo, nikada ne napada. Bojaljivo izbjegava sve ivotinje, pa ak i male. Jedan prirodoslovac kae: Najvei neprijatelj slona je muha, a drugi: Mi moe tako uplaiti pitomog slona da ovaj pone drhtati. Zvijeri se klone da ga napadnu. On nikome ne daje povoda da se na njega ljuti, a pogotovu ne namjerava da mu osjeti snagu. NAJSTARIJE MESO Ljeti godine 1900. neki je sibirski lovac prelazio preko rijeke Berezovke u sjevernom Sibiru. Preavi rijeku, doao je do mjesta gdje je obala bila nedavno podrivena. Tu opazi neobinu sliku smrznutog slona kako viri iz zemlje! Poluradoznao i poluzaplaen, lovac se polagano uljao prema ivotinji. Napokon dohvati jednu kljovu, istrgne ii pobjegne. Kad je doao u grad, prodao je slonovu kost i ispripovijedao sve o svome udnom nalazu. Nekoliko mjeseci kasnije Carska akademija nauka u Petrogradu (dananji Lenjingrad) saznala je za to izvanredno otkrie. Uenjaci ruskog glavnog grada zakljuie da je to zacijelo smrznuti primjerak vunastog mamuta koji je izumro prije tisue godina. Odmah je organizirana nauna ekspedicija, koja se uputila na tri tisue milja dugaak put da vidi to je posrijedi. Tek potkraj idueg ljeta uenjaci stigoe do rijeke i pronaoe ivotinju. Dva su ljeta njezina lea bila izloena suncu i psima, ali dijelovi koji su se nalazili pod zemljom i ledom bili

163

su jo netaknuti, a meso crveno. Niska temperatura arktikih stepa poput velikog hladnjaka u savrenom je stanju sauvala kroz tisue godina taj primjerak izumrlog mamuta. Smrznuto meso bilo je tvrdo poput kamena. No kao konzervirano povre iz duana to je meso odmah omekalo im se ugrijalo. Usprkos tolikoj starosti, psi su ga smatrali vrlo tenim. I sibirski su lovci pokuali da od toga najstarijeg mesa na svijetu sebi pripreme hranu, ali im se okus nije sviao, a neki su i oboljeli. Na jednom sastanku, uenjaka ruska je vlada servirala gostima tanke komadie mamutova mesa.

Mamut iz Berezovke nije jedini koji je naen u prirodnom hladnjaku sibirskih nizina. On je znaajan uglavnom zato to je bio dobro sauvan. No, dijelovi mnogih drugih fosilnih mamuta naeni su u Sibiru, pa ak i u Aljaski. U sjeveroistonoj Aziji naene su tisue i tisue kljova, tako da je trgovina mamutovim kljovama postala posao u tim krajevima.

NA AMAZONI ume u podruju Amazone i njezinih pritoka prave su praume i dungle

164

(selvas), koje se gotovo od morske obale proteu sve do podnoja Anda. Ve u najblioj okolici grada Para, koji se nalazi u sjevernom Brazilu na rijeci Rio Para, poinje prauma. Odmah iza grada prostiru se umoviti i movarni krajevi, koji kriju svu silu zmija, leptira, drugih kukaca i ptica. Mala barovita jezera, razasuta uz rub praume, puna su razliitih riba prekrasnih boja, od kojih se osobito istiu cihlide. To je jedna od rijetkih vrsta riba koje svoje mlade dosta dugo vode sa sobom i hrane. Pokatkad izrone iz vode glave neobinih i udnovatih riba. I u najmanjim ibaricama, koje zapremaju tek jedan etvorni metar, ima nebrojeno mnogo takvih riba. U tim krajevima nema zbog toga toliko komaraca i moskita, kao to ih ima u krajevima oko gornjeg toka Amazone, jer se te ribe hrane njihovim liinkama i kukuljiicama, pa ih tako neprestano utamanjuju. Izmeu malih bara susreu se na suhom neke ribice iz roda somova kako kroz vlanu travu i mahovinu bjee u malim zaskocima u oblinju baru. ini se kao da one tano znaju kojim putem moraju krenuti da stignu do najblie vode. Taj im nain ivota osobito pomae za vrijeme sue, kad pojedine bare presahnu, a onda putuju i prelaze u vea jezera da tako sauvaju ivot.

Kad se proe podruje jezera i movara, pa se malo dublje prodre u praumu, pomalo se pone gubiti modro nebo u zelenkastoj svjetlosti tropskog sumraka koji vlada u praumi. Kronje golemih stabala gusto se isprepleu u visini od pedeset do ezdeset metara, a mrea lijana i povijua vee i ovija sva stabla, grane i granice, tako da sve to sainjava gust i neprobojan krov, kroz koji se nebo ne vidi. Prauma! Kolika li slika ve sama ta rije budi u nama doaravajui nam nesluene ljepote boja cvijea, ptica i leptira. Mi drimo da bismo naavi se

165

u praumi sve to gledali otvorenim oima na svakom koraku. Ali tome nije tako. Prauma sve to skriva i uva, i mi smo samo rijetko mogli otkriti blistave cvjetove visoko gore izmeu vraka drvea, ali i oni su daleko, vrlo daleko od nas. Prauma cvate samo na vrcima zelenih kroanja. ake njezina cvijea okrenute su prema nebu i suncu. Ponegdje bi se tek zaljuljala pred naim oima pokoja latica poput velikoga crvenog leptira, pa bi sa zelenih nedoglednih svodova praume pala pred nas. Gore visoko cvate prauma cvijeem u svim moguim arkim tropskim bojama. Pa ni leptira nema u praumi. Tek gdjegdje zalepra morfo, najljepi leptir Brazila, slian velikom plavom dragulju, pa iezne bez traga u gustoj kronji drvea. U gutari koja je na tisuu naina isprepletena vodi uzak, ljudskom rukom jedva probijen put pod zelenim pokrovom kroanja. Svuda oko sebe ovjek osjea i sluti prisutnost milijarde stvorova. Oni su nad nama, za nama, pred nama. Neprestano neto pucketa i cvili. Odozgo zauti svojim perjem nevidljivo jato papiga. Zaas ovjeka opkoli opor majmunia, koji putuju dunglom skaui s grane na granu visoko gore u kronjama drvea. Kao zaarani pelivani skau oni kroz prazan prostor po vie metara da se s nepogreivom sigurnou prihvate za koju god granu. Sigurnost kojom mlade ivotinje poznaju svoju snagu i procjenjuju udaljenost za skok upravo je zagonetna. U kronjama prauma, tamo gdje sunce prosiplje u izobilju svoju svjetlost i toplinu, odigrava se ivot praume mnogo jae nego u sjeni. Dolje na zemlji mrano je i vlano. Nastojanje da se ovjek probije kroz gutaru ostaje cesto bez uspjeha. Svaki naime udarac sjekire ili noa, kojim ovjek nastoji prerezati koju lijanu to mu stoji na putu, budi cijelu vojsku razliitih kukaca, a nijedan od njih ma kako bio malen nije neduan. Svaki od njih ili grize ili bode ili trca kakvu neugodnu smrdljivu tekuinu. Najvei neprijatelji svega to je ivo u praumi Amazone nisu ni zvijeri ni zmije, nego bezbrojne ete mravi, kojih ima svuda: na zemlji, na drveu, na liu i na cvijeu. Teko se, dakle, probijati praumom. esto ovjek mora obilaziti golema stabla, penjati se po korijenju, sjei povijue na putu i tako svaki korak osvajati s velikim naporom dok ne stigne na kakvu istinu. A tu, na rubu istine, cvate cvijee arobnih boja. Nad cvijeem lepraju mali prekrasni kolibrii i plave nektarice srui sladak sok nektar iz miomirisna cvijea. Plovei po Amazoni ili njezinim pritocima malim amcima, koje Indijanci izrauju od kore razliita drvea, opazit emo kako iznad naih glava mirno

166

krue aplje, rode i druge ptice movarice. Uz obalu se u rogozu i meu trskom odmara krdo vodenih svinja, a opor majmuna prati amac skaui sa stabla na stablo uz obalu rijeke. Rijeke nisu tako nedune i mirne kako nam se u prvi mah ini. Bilo bi vrlo opasno rukom bukati po mlanoj vodi kako to kod nas ini mlado i staro kad se po mirnoj rijeci vozi amcem. U vodama Amazone i njezinih pritoka ivi u velikim plovama jedan mali razbojnik, kojega se ime u cijelom podruju Amazone izgovara s uasom. To je piranha, mala riba, jedva 30 cm duga, dakle neto vea od naega grgea. Ta riba napada bez ikakva straha na sve to joj moe zasititi pohlepu i e za krvi. Piranhe napadaju u velikim plovama stoku kada doe da se napoji. Najprije se pojedine piranhe bace na rtvu i kratkim i munjevitim ugrizom trgaju s nje komadie mesa. Uto sa svih strana dojure druge, koje namami crvena krv. Borba je kratkotrajna. ivotinja oslabi zbog gubitka krvi, a od bola kao da poludi, pa izgubi svaki nagon kojim bi se mogla spasiti. Doskora preostane od ivotinje na muljevitom dnu samo potpuno oglodan kostur. Gdje se ovakva jata piranha zadravaju, ne sputa se na vou nijedna ptica, nijedna ivotinja ne prelazi rijeku, ma kako ona bila uska i plitka. ovjek koji samo nekoliko metara zagazi u vodu pa ga piranhe napadnu, ne stigne iv na Obalu. Plovei u amcu, veslai moraju paziti da se amac ne prevrne, jer pad u vodu znai neminovnu smrt. Zubi tih riba otri su poput noeva, i one njima reu kao karama. T a j a n s t v e n i n o n i i v o t p r a u m e . U uskim vodenim rukavima ispod gustih kroanja drvea uvijek vlada zelenkast sumrak. Bijele, sive i srebrnaste aplje i crveni ibisi eu se ponosno u jatima kroz utozeleni bambus na obali. Iz ume odzvanjaju glasovi razliitih ptica, meu kojima se moe razabrati kretanje papiga, zvidanje drozdova i gukanje divljih golubova. Kad se no spusti nad praumu i vode, ii kad se smire sve ptice i kukci, u praumi se pojavljuje neobino svjetlo. ovjek pomilja u prvi mah da to svjetlo dolazi od kakve svjetiljke koju netko nosi. Ali to varavo svjetlo iri krupna krijesnica koja se smjestila u trnovitom grmu. Malo kasnije opaa se svjetlo sa svih strana, kud god se ovjek okrene. Tisue zelenkastih krijesnica bez ikakva glasa i uma prelijeu vlanim i sparnim mrakom praume, dolaze i za kratko vrijeme ieznu upravo kao da je iznenada oivjelo zvjezdano nebo. Tiho i oprezno zapoinje zbor cvraka udeavati svoj orkestar, a sa stabla im odgovaraju razliiti drugi kukci, pa i abe, koje se kriju u liu kroanja. ovjeku se ini kao da je okruen velikim orkestrom, u kojem su pojedini

167

svirai potpuno nevidljivi. Gdjekad u blizini resko odjekne krik kakve none ptice, a zatim nastane mrtva tiina koja traje nekoliko sekundi, pa nakon toga velik zbor ponovo dvostrukom snagom nastavi svoju pjesmu. MORSKI VUKOVI Morskim vukovima nazivaju sabljaste pliskavice, ubojice kitova, stranu morsku zvjerad s golemim sabljastim eljustima. Oni ive gotovo u svim morima. Ima ih mnogo u Japanskom, Kamatskom, Beringovom i ukotskom moru. Plivaju sami, pojedinano, ili u grupama od tri ili pet pa do nekoliko desetina glava. Neki prirodoslovac imao je priliku da promatra napadaj ovih ivotinja na plovu moreva. Morevi su, kao to je poznato, veoma krupne i jake ivotinje. Njihove snane kljove posve lako probijaju bokove vrsta hrastova amca. S odraslim morem ne uputa se lako u borbu ni takva zvijer kao to je sjeverni medvjed. Ali za morske vukove morevi su laka lovina. Evo, to je taj prirodoslovac vidio: morevi, oko 6070 glava, plivali su prema nekom rtu kad ih je opkolila grupa morskih vukova, do petnaest njih na broju. Bili smo u avionu pa smo nainili nekoliko krugova nad njima i pratili taktiku zvjeradi. Morski su vukovi opkolili moreve, a zatim su se neki pojavili usred grupe moreva, podijelivi ih tako na nekoliko manjih skupina, od 1015 glava. S jednom od tih grupa morski su :se vukovi zabavljali ng, svoj nain. ini se da su moreve rastrgali. Oni koji su ostali na ivotu spojili su se d poli prema obali, a ostali su se kupali u svojoj krvi, koja je zamutila more. Morski vukovi ne napadaju samo moreve. Oni deru pliskavice, tuljane, i nanose im velike gubitke. Katkad se ova zvjerad usudi napasti i najkrupnije ivotinje, bezube kitove. Kitovi su nekoliko puta vei od njih, ali im opaze morske vukove, dadu se u bijeg. Ako je obala blizu, kitovi doplivaju do nje, pa se katkada i nasuu. Tako se spasu od proganjanja smjele zvjeradi koja ipak ne voli da zapliva u plitke vode. Odrasli morski vukovi dugaki su 1011 metara. Ubijaju ih topovima s ostvama (harpunom) ili tanim pogocima iz automatskih puaka. IZ IVOTA JEDNOG IMPANZE

168

Moj impanza tano poznaje prijatelje i dobro ih razlikuje od stranih ljudi. Brzo se sprijatelji sa svakim tko ga s malo vie ljubavi sree. Najugodnije se osjea u krugu porodice, naroito ako moe prelaziti iz sobe u sobu, zatvoriti i otvoriti vrata ili se na bilo koji nain zabavljati. Treba ga samo vidjeti kako se osjea kada se smije slobodno kretati meu ljudima i s njima sjediti za stolom. Kada primijeti da mu je ala uspjela, poinje lupati akama po stolu i vrlo se veseli kad njegovi domaini ine to isto. Osim toga zabavlja se ispitivanjem svih predmeta: otvara vrata na pei da bi promatrao vatru, izvlai sanduke, razbacuje sve to je u njima i igra se s onim to nae, ali pod pretpostavkom da nije opasno, jer je u velikoj mjeri plaljiv i uas ga hvata od obine gumene lopte. Vrlo tano primjeuje da li ga tko promatra ili ne. U prvom sluaju ini samo ono to mu je doputeno. U drugom, spreman je da izvri i razne nepodoptine. Kad mu neto darujemo ili ga ugodno iznenadimo, iskazuje nam veliku zahvalnost time to dobrotvoru njeno stavlja ruku na rame ili ga, poto mu prethodno prui ruku, poljubi kao ovjek. To isto ini ako ga uvee izvadimo iz

169

kaveza i donesemo u sobu. Slobodno se moe rei da razumije dosta rijei koje mu se upuuju, jer bez okolianja izvrava razna nareenja i pazi na zapovijedi koje mu se daju. U stvari, on slua samo uvara, a ne strane ljude. Zanimljivo je ponaanje impanze prema djeci. On nije ni zao ni podmukao. Sa svakim se ophodi prijateljski i susretljivo, ali je prema djeci naroito njean, i to su ona manja, to je paljiviji prema njima. Djevojice vie voli od djeaka, i to stoga to djeaci iskoriste svaku priliku da ga zadirkuju, premda on i takve ale prima. Ipak se ini da se ljuti to ga i tako mala djeca drae. Kad sam ga prvi put pokazao svojoj kerkioi, kojoj je tada bilo samo est nedjelja, promatrao ju je najprije s uenjem, kao da bi se htio uvjeriti da li je to ovjek. Zatim ju je neobino njeno dodirnuo prstom po licu i napokon joj je prijateljski pruio ruku. To sam opazio kod svih impanza koje sam uzgajao. Treba to istai naroito stoga to je to jasan dokaz da na ovjekoliki majmun i u najmanjem djetetu vidi i poznaje ovjeka. Jednoga dana moj je impanza obolio. Doktor Martino koji ga je lijeio kae o njemu ovo: Kao lijenik upoznao sam se s impanzom potkraj prosinca po mutnom zimskom vremenu. Nisam oklijevao da ispunim molbu koja mi je bila upuena da lijeim ovu ivotinju. Promatrao sam i prije toga impanzu i divio se njegovoj prirodi, neumornoj pokretljivosti i neogranienoj ljubavi prema uvaru. Jo vie me se dojmio impanza kao bolesnik. Zamotan do glave u pokriva, leao je mirno u leitu ravnoduan prema svemu to se oko njega deavalo, s izrazom teke patnje na licu, s munim nastupima kalja, traei zrak kratkim, ali ubrzanim disanjem. Samo od vremena do vremena podigao bi oi uzdiui od bola. Plaio se kao dijete jer sam bio nepoznat ovjek i prvog dana bilo mi je nemogue da ga bolje pregledam. To mi je uspjelo tek poto sam drugim posjetom dobio njegovo povjerenje pokazivanjem sauea i prijateljskim ophoenjem. Osim znatnog otoka lijezda s obje strane vrata mogla se utvrditi i upala plua. Osim toga imao je gnojnu oteklinu ispred i ispod grkljana. Ovo stvorenje, dostojno aljenja, ini se da je ibilo svjesno da mu ta oteklina smeta pri disanju. Kao to se djeca bolesna od difterije u nedostatku zraka hvataju za mjesto bola, tako je i majmun moju ruku kojom sam ispitivao stalno vukao prema oteklini na vratu, kao da je u maglovitoj slutnji od nje oekivao pomo. Bilo je jasno da se smjesta mora nainiti otvor na iru, rezom u visini grkljana. To je bilo teko izvesti. Svaki pokret bolesne ivotinje za vrijeme

170

operacije mogao bi nou dati smrtonosan pravac ili nainiti teku ranu. Nismo ga mogli uspavati zbog tekog oboljenja plua. Poslije trosatnog bezuspjenog ekanja preli smo silom na posao. etiri ovjeka trebalo je da dre ivotinju. impanza je bacio ljude u stranu i nije prestajao bjesnjeti sve dok muiteljima nismo pokazali vrata. Sto se nije moglo postii silom, inilo se da emo postii dobrovoljno. Ponovo umiren lijepim nagovaranjem i milovanjem, bolesnik je bez protivljenja dopustio da mu se jo jednom pregleda vratna oteklina. I ovoga puta vodio je moju ruku s pogledom punim molbe. To nas je ohrabrilo da pokuamo operaciju bez pomoi opojnih sredstava i bez ikakvih vezivanja. Sjedei na krilu odgojitelja, majmun je stavio glavu unazad i dobrovoljno je ostao u tom poloaju. Potrebni zarezi izvedeni su brzo. ivotinja nije ni zadrhtala ni od sebe dala glas bola. Istekla je velika koliina itkog gnoja, a s tim je iezla i oteklina. Poeo je slobodnije disati, premda je upala plua koja je jo trajala, traila poveanje udisaja. Nesumnjiv izraz radosti i boljeg osjeanja odraavao se na licu bolesnika, koji se zahvalio pruivi ruke obojici i pun sree grlio gospodara. Na alost, za spas njegova ivota nije bilo dovoljno ukloniti jednu bol. Vratna je rana bila zalijeena, ali upala plua uzimala je i dalje maha. Kako se bolesna ivotinja junaki, hrabro i pametno drala za vrijeme operacije, tako je dobrovoljno i posluno uzimala lijekove, a tako se tiho drala i u posljednjim satima svoga ivota. Upala plua bila je za njega smrtonosna. GORILA Direktor Berlinskog zoolokog vrta ovako nam opisuje ivot jednog gorile: Cijelo njegovo bie i nain ivota mnogo nalikuje na ovjekovo. Oko osam sati ujutro die se iz kreveta, uspravlja se, zijeva, ee se po tijelu. Vidi se da je pospan i lijen, sve dok ne popije mlijeko, a pije ga iz ae. Poslije doruka naputa krevet, pa se potpuno veseo okree po sobi ne bi li naao neto to bi u obijesti mogao razbiti. Gleda kroz prozor i u nedostatku prikladnijeg drutva zabavlja se s uvarom. Ovaj mora neprestano biti uza nj jer ni trenutka nee da bude sam. Ako ga i samo zaas napusti, poinje oajno naricati. Oko devet sati se kupa, i to mu se vrlo svia. Izraava to i naroitim tonovima glasa. Budui da ivi u zajednici s uvarom, jede na obroke kao i on. Za doruak dobiva par kobasica ili bilo to drugo s kruhom namazanim maslacem. Nakon toga najradije popije au hladne vode. Vrlo udno izgleda kada kratkim i debelim prstima dri veliku au, koja bi mu ispala iz ruku da je ne pridrava nogama.

171

Voe jede vrlo rado i mnogo, a iz treanja paljivo izbacuje kotice. Oko jednog sata donosi mu uvareva ena ruak. U to vrijeme nitko ga ne moe sprijeiti da otvori vrata hodnika ako tko tada zazvoni. im se ena pojavi, gorila odmah pretrauje sve to je donijela, i najprije jede ono to mu se najvie svia. uvareva se ena trudi da ga naui pristojnom ponaanju. Tada vrlo vjeto upotrebljava licu i pristojan je pri jelu. Kada ga nitko ne promatra, poinje iz lonca jesti ustima.

Poslije ruka voli da se malo odmori. Obino prespava pola sata, a zatim je opet raspoloen za novu igru. Nakon veere, oko devet sati uvee, odlazi na spavanje. Spava na madracu pokriven vunenim pokrivaem. uvar mora sjediti kraj njega dok ne zaspi, ali to ne traje nikada dugo. ORANGUTAN Orangutan je bio na palubi dok se brod nalazio u azijskim vodama na putu za Evropu. Ondje je provodio dan, a nou bi traio zaklonjeno mjesto za spavanje. Bio je izvanredno vedar, igrao se s drugim malim majmuniima koji

172

su se nalazili na palubi i verao se po uzetima na katarci. Prevrtanje i penjanje inilo mu je, ini se, osobito zadovoljstvo jer je to izvodio vie puta na dan na raznim konopcima. Njegova brzina i snaga miia koja se pri tim pokretima mogla vidjeti bile su dostojne divljenja. Kapetan Schmidt [Smit], promatra, uzeo je sa sobom nekoliko stotina kokosovih oraha, od kojih je majmun dobivao po dva dnevno. vrstu kokosovu ljusku, koja se ak i sjekirom teko razbija, on je razmrskao snanim eljustima. Stavio bi strahovite zuibe na iljasti vrh oraha, gdje plod nema nikakvih uzvienja ni grba. Zatim bi orah zgrabio desnom nogom i tako fei ljusku redovito raskinuo. Tada bi prstima probuio nekoliko otvora, ispio mlijeko, pa tek onda orah zdrobio o kakav tvrd predmet i pojeo jezgru.

Poto je brod napustio sundski put, umski je ovjek, s opadanjem toplote, sve vie gubio svoju vedrinu. Prestao je da se prevre i da se igra. Na palubu je dolazio rijetko, vukao je vuneni pokriva sa sobom, i kad bi sjedio mirno, sav bi se u nj umotao. U umjerenom junom pojasu veim se dijelom zadravao u kabini i tamo bi itave sate leao nepokretan s gunjem preko glave. Nikada ne bi legao spavati, a da prije toga ne izlupa madrac ili da ga ne ugladi leima ili rukom. Kada bi to svrio, ispruio bi se na lea, povukao gunj tako da bi mu samo nos s debelim usnama ostao slobodan. U tom poloaju leao bi cijelu no bez pokreta. Osim kokosovih oraha volio je sol, meso, brano itd. Sluio se svim

173

moguim lukavtinama da za vrijeme ruka osigura sebi odreenu koliinu mesa. Ono to bi jednom dohvatio nikada vie ne bi vraao, ak i kad bi ga zbog toga tukli. Svakoga bi dana donosio iz kuhinje brano. Iskoristivi asovitu odsutnost kuhara, otvorio bi burad s branom, dobro napunio aku, a zatim ruke obrisao o glavu, tako da se uvijek vraao zapraen. Utorkom i petkom, im bi odbilo osam otkucaja na brodskom satu, odmah bi posjetio mornare jer su ljudi tih dana dobivali plod palme sa eerom (sago) i cimetom. Isto bi se tako redovno namjestio u kabini u dva sata da bi sudjelovao kod ruka. Kod jela je bio vrlo miran i protivno obiaju majmuna vrlo ist. Ipak, nikako nije mogao da naui kako se pravilno dri lica. Jednostavno bi tanjur stavio u usta i ispio juhu, a da pri tom ne bi prolio ni jednu jedinu kap. Osobito je volio alkoholna pia, pa je zato u podne dobivao po au vina. Praznio bi je na osobit nain. Pruanjem donje usne nainio bi licu dosta dugaku i iroku, dovoljno prostranu da primi cijelu licu, sasuo u nju pie i polako posrkao izmeu zuba, kao da je htio sebi prirediti poseban uitak. esto je to srkanje trajalo vie minuta. Tek nakon toga ponovo je pruao au da mu se jo jednom napuni. IVOTINJE I MI

Nain na koji ivotinje dolaze u dodir s vanjskim svijetom u mnogome je drugaiji nego na. Velik broj meu njima ne vidi iste boje koje mi. Njihov njuh esto je deset tisua puta osjetljiviji nego na. One uju zvukove koje mi ne ujemo. Ali one ne misle u onom smislu koji pripisujemo nama. Evo primjera. Pas koji e moda od tuge umrijeti na grobu svoga gospodara ne zna da je on mrtav, nego mu se vjerojatno ini da je uao u podzemnu kuu, pa ga eka da iz nje izae.

174

Pas koji zavija dozivajui smrt nije prorok zlih vijesti, nego samo pas koji se dosauje, ili ga je strah, ili se nalazi negdje sam, daleko od svoje kue. Izgubljeni pas koji svoju kuu pronae i nakon vie tjedana ne zna kuda je morao proi da pronae svoj dom. Ali pomou izvanrednog sluha on uje, na primjer, kako u tiini noi zvoni sat na dalekom tornju, koji se nalazi u blizini njegove kue. Potrat e u smjeru koji mu je oznaio zvuk. Kada se priblii, zahvaljujui svome njuhu, pronai e poznati miris. Ovaj e ga dovesti jo blie k domu. Poto se nae sasvim blizu, pod svojim e apama, napokon, osjetiti poznato tlo. I tako sve blie i blie nai e svoj put. PRIPITOMLJENA LAVICA U ZOOLOKOM VRTU SMRT OD UDNJE ZA SLOBODOM Ispoetka Uara nije razumjela. Mislila je da je to samo prijelazno stanje kao na brodu da e je osloboditi, staviti joj ponovo ogrlicu i konopac, odvesti je u kuu njezina gospodara, otvorenu i slobodnu kuu, sa irokim verandama, okupanim u svjetloj toploti. Zatim ju je obuzela dosada: jedenje bez oduevljenja, prijelaz iz danjeg kaveza u noni, prljavouti zidovi, crn- kaste ipke, obzor bez promjene. Iz dana u dan gubila je gipkost i ivahnost. Svakog mjeseca sve vie. Iz dubine njezine due izvila se elja da vidi svoga gospodara; ovladala je njezinim pokretima, njezinim ivotom. ekala je, nadala se da e jednog dana otkriti meu tim ljudima onoga koji ju je odgojio i vidio je kako raste. ... Jednoga dana, kad je to lavica najmanje oekivala, doao je ovjek: onaj koji ju je nauio igrati se s ljudima, onaj koji je za nju pronaao mlaka i tena jela to ih je bez tekoa uivala, ovjek kod koga nije nikad trpjela ei i koji joj je spasio ivot. Gospodar Uarin bio je na prolazu kroz Francusku. Priekao je dok je istekla bujica alosnih posjetilaca, i neko je vrijeme stajao pred kavezom. Bilo je vrijeme jela: Uara je hodala gore-dolje, uspravila se na ulazna vrata, vratila se do ipki, jo uvijek gipka koraka i dovoljno jakih miica, da ne otkrije ni ukoenost ni slab napon miia. Jedan se as zaustavi da promotri toga kasnog i osamljenog posjetioca, ali ga njezine oi nikako nisu prepoznale. ovjek nije imao na sebi ni pidame, ni bijela odijela, ni ljema, ni platnenih cipela; to je zamijenio tamnom odjeom, koja je obavezna u zemljama gdje se kue dotiu neba i gdje je drvee zakrljalo.

175

Uaro, keri moja! promrmlja on u trenutku kad je ivotinja ponovo htjela zapoeti svoj besciljni hod. Dakle, vie me ne prepoznaje? Lavica se najednom zaustavi, skoi u stranu, napeta pogleda, nabrane koe na lubanji, dok je rep udarao po zraku. Ah! te oi to su malo prije bile mutne, iznenada su postale zauene, nepovjerljive i arke! Srce udara ludo u golemim prsima! I taj pogled, koji nita na svijetu nije moglo' odvratiti od tog ovjeka. On joj je povjerljivo govorio tamo dok su se igrali na verandi: one lagane i djetinjaste rijei, zbog kojih je ivotinja zaboravila na otvorenu gutaru i slobodnu umu. Ho-o! Ho-o! Kako je govorio, laviine su se slabine pomalo sputale. Iz njezina hrapava drijela izlazila je duga, vrlo duga, vrlo blaga rika. Kad se Uarin gospodar pribliio, lavica je legla na lea savivi sve etiri ape i uvukavi pande da bi je pomilovao uzdu rebara, kako joj je to godilo, dok je jo bila posve mala lavica, nezgrapna i istakana. Ali se Uara ve die, njui ruku koja je miluje, lie je svojim hrapavim jezikom, prolazi amo-tamo pod tom rukom ispruenom kroz reetke, savivi lea i ispruivi glavu i vrat. Njezin je gospodar tada primijetio izboine na njezinu tijelu, otrcane dlake, kvrge na lubanji i na kostima od trljanja o motke, njezin sasueni rep. A iz itave ivotinje otkad je zatvorena, nitko se vie nije usudio okupati je isparivao se otar zadah, zbog koga joj je koa bila jo bjednija. Od vremena do vremena lavica se zaustavljala i griskala ruku, koja je iezavala u velikoj gubici, gledala je prijekorno svoga gospodara promatrajui ga s istom prostounou kao u doba kad je etvrti put u ivotu gledala kako mjesec raste.

176

Budui da se ovjek ne hrani od ljubavi jedne lavice, njezin je gospodar ponovo poao na put po zemljama jo jednoga kontinenta. Uzalud je lavica od jednog godinjeg doba do drugoga ekala novi posjet ovjeka koji ju je eao oko oiju, trljao ui i zvao je Uara. I njezin uvar pokuava katkada da je nespretno pomiluje, ali izbjegava opasnost. A osim toga ima odvie posla s time to hrani i njeguje pet medvjeda, etiri medvjedia, kraljevskog tigra dva kaveza za njega samoga leoparde koji su doli tko zna otkuda, prljave hijene i ameriku pumu, koje stanuju u istim takvim kubinim kavezima, ali nisu odrasli slobodni u ovjejoj kui kao lavica. U ovaj as lei Uara na boku, savijenih lea, apa koje su miii napustili. Sasvim je evo blizu konjske potkoljenice, koju ne mari da ogloda. Doao je veterinar, doao je i ravnateljev zamjenik. Uara ne jede vie, Uara nee vie da jede, Uara nee vie da se mie. Trzaj prolazi Uarinim bokovima i slabinama, i bolna se jadikovka produuje. Iscrpena amom, izmorena sudbinom, lavica istisne oajan zov. Bez srdbe vie nema sranosti ali uporna dozivlje umu, gdje drvee svakog rasta i bia svake vrste umiru od bolesti ili od nesree. Zora koja zadaje konani udarac umiruima dotukla je Uaru. KRAJ

177