Pita od kupina Hercule Poirot veerao je sa svojim prijateljem Henryjem Bonningtonom kod "Gallant Endeavoura" u ulici Kings Road

u Chelseaju. Gospodin Bonnington volio je dolaziti u "Gallant Endeavour". Volio je lagodnu atmosferu, volio je hranu koja je bila "jednostavna" i "engleska" a ne "obilna i komplicirana". Volio je govoriti ljudima koji su veerali s njim na kojem je mjestu obiavao sjediti Augustus John i skretati panju na uvena umjetnika imena u knjizi posjetilaca. Sam gospodin Bonnington nije imao nikakvih umjetnikih sklonosti, ali se na neki nain ponosio umjetnikom djelatnou drugih. Molly, simpatina konobarica, pozdravila je gospodina Bonningtona kao starog prijatelja. Ponosila se time to je pamtila ono to njeni gosti vole, odnosno ne vole jesti. - Dobar veer, gospodine - rekla je kada su dva ovjeka zauzela mjesta uz stol u kutu. Danas imate sree - puran punjen kestenima to je vae omiljeno jelo, zar ne? I nikada nismo imali tako dobar Stilton. Hoete li najprije uzeti juhu ili ribu? Gospodin Bonnington je razmislio o prijedlogu. 203 Ovdje nema vaih finih francuskih jela. Samo dobro pripremljena engleska hrana - ree Poirotu koji je gledao jelovnik. - Prijatelju - odmahnu rukom Hercule Poirot - ja ni ne traim neto bolje. Bez razmiljanja se preputam vaem izboru. - Ah - hm - eh - odgovori gospodin Bonnington i poe paljivo birati. Rijeivi teak problem izbora jela i vina, gospodin Bonnington uzdahnu i nasloni se na naslon svojeg stolca te poe razmatati svoj ubrus dok je Molly urno odlazila. - Dobra je ova djevojka - ree zadovoljno. - Nekada je bila prilino lijepa - bila je i model slikarima. Razumije se i u hranu, a to je daleko vanije. Kada je u pitanju hrana, ene su gotovo uvijek povrne. Mnoge ene nee ak ni primijetiti to jedu kada izlaze s ovjekom kojeg vole. Jednostavno e naruiti prvo jelo koje opaze. Hercule Poirot zatrese glavom. - est terrible. - Hvala bogu, mukarci nisu takvi! - ree gospodin Bonnington samozadovoljno. - Nikada? - U Poirotovima oima pojavio se kratkotrajan bljesak. - Da, moda dok su jo vrlo mladi - dopusti gospodin Bonnington. - Mlade bebice! Danas su mladi ljudi svi isti - bez odvanosti bez izdrljivosti. Ja zaista ne volim mlade - a oni - dodao je sa strogom nepristranou - ne vole mene. Moda imaju i pravo! No kada slua neke od tih mladih ljudi kako govore, pomislio bi da ni jedan ovjek stariji od ezdeset godina nema pravo ivjeti! S obzirom na nain njihova ivota ovjek se pita ne pomau li svojim starijim roacima da odu s ovoga svijeta. 204 - Mogue je - ree Hercule Poirot - da to ine. - Moram rei, Poirot, da imate o tome lijepo

miljenje. Sav taj va policijski posao unitio vam je ideale. Hercule Poirot se nasmijei. - Tout de meme - ree. - Bilo bi zanimljivo napraviti statistiku smrti osoba starijih od ezdeset godina koje su stradale nesretnim sluajem. Uvjeravam vas da bi to potaklo neka zanimljiva razmiljanja u vaoj glavi. - Nezgoda s vama je u tome to ste ve poeli traiti zloince - umjesto da ekate da zloin doe do vas. - Ispriavam se - ree Poirot. - Priam, kako vi to kaete, o poslu. Recite mi, prijatelju, neto o vaim poslovima. Kako izlazite na kraj? - Nered! - odgovori gospodin Bonnington. - To se moe rei o svijetu danas. Previe nereda. I takoer previe uvijenog govora. Uvijeni govor pomae da se sakrije nered. To je poput vrlo ukusnog sosa koji sakriva injenicu da riba ispod njega nije prvoklasna! Daj mi estiti odrezak lista bez nikakvog mukanog sosa na njemu. I dobio ga je u tom trenutku od Molly, to je potaklo njegovo odobravanje. - Vi tono znate to volim - rekao je. - Pa, dolazite ovamo prilino redovito, zar ne, gospodine? Moram znati to volite. - Zar ljudi uvijek vole iste stvari? Ne vole li ponekad promjenu? - upita Hercule Poirot. - Gospoda ne, gospodine. Dame vole promjene - gospoda uvijek vole iste stvari. 205 - to sam vam rekao? - zamumlja Bonnington. - ene su zaista povrne kada je u pitanju hrana! Ogledao se po restoranu. - Svijet je veselo mjesto. Vidite li u kutu onog udnog starca s bradom? Molly e vam rei da je ovdje svakog utorka i etvrtka naveer. Sada dolazi ovamo ve gotovo deset godina postao je ve neka vrsta zatitnog znaka ovog mjesta. Ipak nitko ne zna kako se zove ni gdje ivi ni ime se bavi. udno je kada ponete misliti na to. Kada je konobarica donijela porcije purana, upita je: - Vidim da vam jo uvijek dolazi Stari tatica? - Tako je, gospodine. Njegovi su dani utorak i etvrtak. No kada je prolog tjedna doao ovamo u ponedjeljak, posve sam se zbunila! Pomislila sam da sam pomijeala datume i da je utorak a da ja to nisam primijetila! No doao je i slijedee veeri - pa je, da tako kaem, ponedjeljak bio samo neki dodatak. - Zanimljivo odstupanje od obiaja - promrmlja Poirot. - Htio bih znati to je tome bio razlog? - Ako mene pitate, gospodine, mislim da ga mui neka briga. - Zbog ega tako mislite? Zbog ponaanja? - Ne, gospodine - ne ba zbog ponaanja. Bio je vrlo miran, kao i uvijek ranije. Nikada mnogo ne govori, osim dobar veer kada dolazi i odlazi. Ne, bilo je to zbog njegove narudbe. - Njegove narudbe? - Usuujem se rei, iako ete mi se vi, gospoda moda smijati - kod tih rijei Molly pocrveni 206

- no kada neki gospodin dolazi ovamo deset godina, nauite to voli i to ne voli. Nikada nije podnosio puding s bubrenim lojem i kupine i nikada nisam primijetila da uzima gustu juhu no tog ponedjeljka navee naruio je gustu juhu od rajica, biftek, puding od bubrega i pitu od kupina! Izgledalo je kao da nije ni primijetio to je naruio! - Znate li - ree Hercule Poirot - mislim da je to izvanredno zanimljivo. Molly je zadovoljno pogledala i otila. - Dobro, Poirot - ree Henry Bonm"ngton prigueno se smijui. - Cujmo od vas nekoliko zakljuaka. Sve na va najbolji nain. - Vie bih volio da ujem najprije vae. - elite da ja budem Watson, eh? Dobro, stari tip je otiao doktoru i doktor mu je promijenio dijetu. - Gustu juhu od rajica, biftek i puding od bubrega i pitu od kupina? Ne mogu zamisliti doktora koji bi tako to uinio. - Ne vjerujte to, staro mome. Doktori e vas staviti na bilo kakvu dijetu. - Ji li to jedino rjeenje koje vam pada na pamet? - No, ozbiljno, pretpostavljam da je ovdje mogue samo jedno objanjenje - ree Henry Bonnington. - Na nepoznati prijatelj bio je obuzet nekom snanom emocijom. To ga je toliko zbunilo da doslovno nije primijetio to je naruio ili jeo. Zastao je tren i zatim rekao: - Vi ete mi kasnije rei da znate tono to mu je bilo na umu. Moda ete rei da se spremao poiniti umorstvo. Nasmijao se na ovu svoju primjedbu. 207 Hercule Poirot se nije smijao. Priznao je da je u tom trenutku bio ozbiljno zabrinut. Rekao je da je tada vjerovatno imao neki predosjeaj onoga to e se dogoditi. Prijatelji su ga uvjeravali da je takva misao posve fantastina. Po prilici tri tjedna kasnije Hercule Poirot i Bonnington ponovo su se sreli - ovog puta u podzemnoj eljeznici. Kimnuli su glavama jedan drugome, njiui se dok su se rukom drali za ruke to su vis jele sa stropa vagona. Zatim je na Piccadillv Circusu mnogo ljudi silo pa su nali sjedala na prednjem kraju vagona - bilo je to mirno mjesto jer nitko ovuda nije ulazio ili izlazio. - To je ve bolje - ree gospodin Bonnington. - Ljudi su sebina gomila, ne ele se pomaknuti naprijed ma kako ih molio da to uine! Hercule-Poirot slegnu ramenima. - to biste htjeli? - rekao je. - ivot je tako nesiguran. - To je istina. Danas jesi, sutra nisi - primijeti gospodin Bonnington sjetno. - Kad ve priamo o tome, sjeate li se starog momka kojeg smo primijetili u "Gallant Endeavouru"? Ne bih se iznenadio ako je otiao na drugi svijet. Cijeli tjedan nije bio ondje. Zbog toga je Molly potpuno zbunjena. Hercule Poirot se uspravi. Zelene su mu oi zasjale. - Zaista? - upita. - Zaista? - Sjeate li se, - ree Bonnington - natuk-

nuo sam da je bio kod doktora i da mu je doktor propisao dijetu? Naravno dijeta je besmislica 208 no ne bih se iznenadio da je bio kod doktora zbog svojeg zdravlja pa da ga je potreslo ono to mu je doktor rekao. To bi moglo objasniti zato je naruio stvari koje ne jede, a da to nije primijetio. Posve je vjerojatno da ga je to to ga je uznemirilo otpravilo s ovog svijeta ranije nego bi se to inae dogodilo. Doktori bi morali pripaziti to kau ovjeku. - Obino i paze na to - ree Hercule Poirot. - Evo moje stanice - kaza gospodin Bonnington. -Do vienja. Ne mislim da emo ikada saznati tko je bio stari momak - ak ni njegovo ime. udan je svijet! Pourio je iz vagona. Hercule Poirot sjedio je .dalje mrtei se te je izgledao kao da ne misli da je ovaj svijet tako udan. Doao je kui i dao neke upute svojem vjernom slugi, Georgeu. Hercule Poirot prstom je pratio popis imena. Bio je to popis umrlih na odreenom podruju. Poirotov prst se zaustavio. - Henry Gascoigne. ezdeset devet. Mogao bih pokuati najprije s njim. Kasnije toga dana Hercule Poirot je sjedio u ordinaciji dra McAndrewa, u blizini ulice King"s Road. McAndrew je bio visok crvenokosi kot inteligentna lica. - Gascoigne? - upitao je. - Da, tako je. udan stari momak, ivio je sam u jednoj od onih naputenih starih kua koje su predviene za ruenje kako bi se ondje sagradio blok modernih stanova. Ranije nije bio moj pacijent, no viao sam ga i znao tko je; Uzbunu je prvi digao mlje14 Pustolovina 209 kar. Pred vratima kue poele su se gomiliti boce s mlijekom. Na kraju su susjedi javili policiji i policija je razvalila vrata i pronala ga. Strmoglavio se sa stuba i slomio vrat. Imao je na sebi stari kuni ogrta s izlizanim pojasom - mogao se u tome lako saplesti. - Shvaam - ree Hercule Poirot. - Bio je to posve jednostavno - nesretan sluaj. - Tako je. - Ji li imao rodbine? - Imao je neaka koji ga je obino posjeivao jednom mjeseno. Lorrimer, zove se George Lorrimer. I sam je lijenik. ivi u Wimbledonu. - Je li ga smrt starog ovjeka potresla? - Ne znam bih li rekao da jest. Mislim, sigurno je neto osjeao za starca, no zapravo ga nije osobito dobro poznavao. - Kako dugo je gospodin Gascoigne bio ve mrtav kada ste ga vidjeli? - Ah! - ree dr. MacAndrew. - Sada postajemo slubeni. Najmanje etrdeset osam sati i najvie sedamdeset dva sata. Naen je u jutro estoga. Zapravo moemo biti i toniji. U depu njegova kunog ogrtaa naeno je pismo - pisano treeg - poslano potom iz Wimbledona istog popodneva - a vjerovatno je bilo isporueno negdje oko devet i dvadeset poslije podne. To pomie vrijeme smrti iza devet i dvadeset uveer, treega. To se slae i sa sadrajem eluca i probavnim procesima. Po prilici dva sata prije smrti

posljednji je puta jeo. Pregledao sam ga u jutro estog i stanje tijela bilo je takvo kao da je smrt nastupila po prilici ezdeset sati ranije - znai oko deset naveer treeg. - ini se da se sve to dobro podudara. Recite mi kada je poslijednji put vien iv? 210 - Vien je iste veeri oko sedam sati u King"s Boadu. Bio je etvrtak, treega, pa je oko pola osam veerao u "Gallant Endeavouru". Izgleda da je svaki etvrtak ondje veerao. Znate, usput, bio je slikar, ali vrlo lo. - Nije imao drugih roaka? Samo tog neaka? - Imao je i blizanca. itava ta pripovijest prilino je udna. Godinama se nisu vidjeli. Izgleda da se drugi brat, Anthonv Gascoigne, oenio vrlo bogatom enom i napustio umjetnost - pa su se braa zbog toga posvadili. Vjerujem, da se od tada nisu vidjeli. No to je vrlo udno, obojica su umrla istoga dana. Stariji brat umro je treeg u tri sata poslije podne. Jednom ranije uo sam za sluaj blizanaca koji su umrli istog dana - u razliitim dijelovima svijeta! Vjerojatno je to samo sluajna podudarnost - no i to se dogaa. - Je li ena drugog brata iva? - Nije, umrla je prije nekoliko godina. - Gdje je ivio Anthonv Gascoigne? - Imao je kuu na Kingston Hillu. Vjerujem , da je, prema onome to mi je rekao dr. Lorrimer, bio vrlo osamljen. |. Hercule Poirot je zamiljeno kimnuo glavom. kot ga prodorno pogleda. jj - to zapravo smjerate, gospodine Poirot? - upita odsjeeno. - Odgovorio sam na vaa pitanja - to mi je bila dunost kada sam vidio punomo koju ste donijeli. Ali ne znam emu sve to. - Vi kaete da je to jednostavan nesretni sluaj. Ono to ja mislim isto je tako jednostavno jednostavno ga je netko gurnuo - odgovori Poirot polako. Dr MacAndrew ga pogleda iznenaeno. 211 - Drugim rijeima, umorstvo! Imate li ikakvih razloga da vjerujete tako neto? - Nemam - odgovori Poirot. - To je samo pretpostavka. - Sigurno neto postoji - ustrajao je doktor. Poirot nije govorio. - Ako sumnjate na neaka, Lorrimera kaza MacAndrew - neu se ustruavati da vam sada i na ovom mjestu kaem da ste na krivom tragu. Lorrimer je igrao brid u Wimbledonu od pola devet do ponoi. To je otkrila istraga. - To je sigurno provjereno. Policija pazi na to - promrmlja Poirot. - Moda vi znate neto protiv njega? - upita doktor. - Nisam ni znao da postoji takva osoba dok ga vi niste spomenuli. - Znai sumnjate u nekoga drugog? - Ne, ne. Uope nije to. Radi se samo o ustaljenim ljudskim navikama. To je vrlo vano. A sluaj pokojnog gospodina Gascoignea odstupa od toga. Vidite, tu je sve krivo. - Zaista ne razumijem.

>| ,:

- Problem je u tome to je stavljeno previe sosa na lou ribu - promrmlja Hercule Poirot. - Molim, gospodine? Hercule Poirot se nasmijei. - Monsieur te Docteur, uskoro ete me dati zatvoriti kao luaka. No ja zaista nisam sluaj umobolnika - ja sam samo ovjek koji ima sklonost prema redu i metodi i koji je zabrinut kada naie na injenicu koja ne moe ui u odreeni red stvari. Moram vas zamoliti da mi oprostite to sam vam priredio toliko neprilika. 212 Ustao je. I doktor ustade. - Znate - ree MacAndrew - poteno reeno, ne mogu vidjeti nita ni najmanje sumnjivo u smrti Henrvja Gascoignea. Ja kaem da je pao - vi kaete da ga je netko gurnuo. Sve je to u zraku. Hercule Poirot uzdahne. - Da - ree. - To je vjeto izvedeno. Netko je od toga napravio dobar posao! - Jo uvijek mislite ...? Mali ovjek rairi ruke. - Ja sam tvrdoglav ovjek, imam jednu idejicu, ali nita ime bih je mogao poduprijeti! Usput, je li Henry Gascoigne imao umjetne zube? - Ne, njegovi su vlastiti zubi bili izvrsno sauvani. Zaista vrijedno divljenja u njegovoj dobi. - Dobro ih je uvao - bili su bijeli i dobro oieni? - Da, posebno sam ih zapazio. Zubi imaju tendenciju da poute kako ovjek postaje stariji, no ovi su bili u dobrom stanju. - Nisu niim bili uprljani? - Nisu. Mislim da nije bio pua, ako ste na to mislili? - Nisam mislio ba na to - bio je to samo pokuaj koji nema mnogo izgleda na uspjeh ... i koji vjerojatno nee uspjeti! Do vienja, dr MacAndrew, i hvala vam za vau ljubaznost. Rukovao se s doktorom i krenuo. - A sada - rekao je - hajde da napravim pokuaj koji nema ba mnogo izgleda na uspjeh. U "Gallant Endeavouru" sjeo je za isti stol uz koji je sjedio s Bonnigtonom. Djevojka koja ga je posluila nije bila Molly. Rekla mu je da je Molly otputovala na praznike. 213 Bilo je tek sedam sati i Herculeu Poirotu nije bilo teko zapoeti razgovor s djevojkom o starom gospodinu Gascoigneu. - Da - rekla je. - Godinama je dolazio ovamo. No ni jedna od nas djevojaka nije mu znala ime. Vidjele smo u novinama da se vodi istraga, bila je ondje i njegova slika. "Gledaj", rekla sam Molly. "Nije li to na "Stari Otac Vrijeme", kako smo ga obiavale zvati. - Veerao je ovdje onoga dana kada je umro, zar ne? - Tako je. etvrtak, treega. Bio je ovdje uvijek etvrtkom. Svaki utorak i etvrtak - toan kao sat. - Pretpostavljam da se ne sjeate to je jeo za veeru? - ekajte da vidim, bila je istonoindijska juha, tako je, puding od goveeg odreska, ili je to bila ovetina? - nije bilo pudinga, tako je, i pita od kupina i jabuka i sir. I sada kada pomislim kako je iao kui i pao niz one stube te iste veeri.

A kau da je uzrok tome bio pojas njegova otrcanog kunog ogrtaa. Naravno, njegova odjea uvijek je bila neto grozno, demodirane stvari stavljene kojekako i sve je to bilo otrcano, no svejedno, ostavljao je dojam da je netko! Oh, imamo ovdje zaista sve vrste zanimljivih gostiju. Otila je. Hercule Poirot jeo je svoje odreske lista. Oi su mu blijesnule zelenim sjajem. - udno je - pomisli - kako i najpametniji ljudi pogrijee u sitnicama. Bonningtona e to zanimati. No jo nije dolo vrijeme za ugodan razgovor s Bonningtonom. 214 Oboruan preporukama stanovite utjecajne osobe, Hercule Poirot je bez ikakvih potekoa stupio u vezu s podrunim istranim sucem. - udna osoba, taj pokojni Gascoigne - primijetio je. - Osamljen, ekscentrian stari momak. No ini se da je njegova smrt pobudila neuobiajenu panju? Istraitelj je zanimanjem promatrao svojeg posjetioca dok je to govorio. - Neke okolnosti povezane s tim dogaajem, gospodine, ine istragu poeljnom - ree Poirot paljivo birajui rijei. - Dobro, kako vam mogu pomoi? - Vjerujem da je jedan od vaih zadataka da odreujete koji e dokumenti upotrebljeni u istrazi, biti nakon istrage uniteni, a koji e se uvati. U depu kunog ogrtaa Henrvja Gascoignea naeno je neko pismo, zar ne? - Tako je. - Pismo njegova neaka, dra Georgea Lorrimera? - Posve tano. Pismo je pomoglo u istrazi da se odredi vrijeme smrti. - to je potvreno i medicinskim dokazima? - Tono. - Moe li se to pismo jo uvijek vidjeti? Hercule Poirot je s prilino tjeskobe ekao odgovor. Kada je uo da je jo uvijek mogue dobiti pismo radi ispitivanja, s olakanjem je odahnuo. Kada je napokon bilo doneseno, prouio ga je s posebnom panjom. Bilo je napisano nalivperom pomalo grevitim rukopisom. Pismo je glasilo: 215 Dragi ujae Henry, ao mi je to ti moram javiti da nisam imao uspjeha kod ujaka Anthonya. Nije pokazao nikakvo oduevljenje za to da ga posjeti i nije mi dao nikakav odgovor na tvoju molbu da se zaboravi prolost. Inae je vrlo bolestan i misli mu vie nisu sreene. Bojim se da je kraj ve vrlo blizu. Izgleda da se jedva sjea tko si ti. ao mi je to nisam uspio, ali mogu te uvjeriti da sam uinio sve to sam mogao. Tvoj odani neak George Lorrimer Pismo je bilo datirano s 3. studenim. Poirot je pogledao potansku marku na omotnici - 4.30 sati poslije podne. 3. studenoga. Promrmljao je: - Sve je u divnom redu, zar ne? Kingston Hill bio je njegov slijedei cilj. Na-

kon malo natezanja i uz primjenu svoje vesele upornosti, postigao je da Amelia Hill, kuharica i domaica pokojnog Anthonva Gascoignea, pristane na razgovor. Gospoa Hill bila je u poetku kruta i sumnjiava, no oaravajua genijalnost ovog stranca koji je tako udno izgledao djelovala bi i na kamen. Tako se i gospoa Amelia Hill poela otvarati. I ona se, kao i tolike druge ene prije nje, poela jadati zaista simpatinom sluau. etrnaest godina brinula se za kuanstvo gospodina Gascoignea - to nije bio lak posao. Zaista ne! Mnoge bi ene poklekle pod teretom 216 koji je ona morala nositi! Ne moe se porei da je jadni gospodin bio ekscentrian. Bio je jako vezan za svoj novac - bila je to prava manija kako to ve kod bogatih ljudi moe biti! No gospoa Hill vjerno ga je sluila i podnosila njegove muice i naravno, oekivala je da e se je barem sjetiti. Ali ne - nita od svega toga! Samo stara oporuka prema kojoj ostavlja sav svoj novac svojoj eni, a ako ona umre prije njega, onda svojem bratu, Henrvju. Oporuka koja je bila napisana prije mnogo godina. To nije bilo poteno! Hercule Poirot postupno ju je odveo od njezine glavne teme razgovora o nezadovoljenoj pohlepi. Bila je to zaista nemilosrdna nepravda! Ne moe se osuivati gospou Hill zato to se osjea povrijeenom i to je iznenaena. Bilo je dobro poznato da je gospodin Gascoigne krt. ak se pria da je pokojnik odbio pomo svojem jedinom bratu. Gospoa Hill vjerovatno zna sve o tome. - Je li ga zbog toga doao posjetiti dr Lorrimer? - upita gospoa Hill. - Znam da je bilo neto u vezi s njegovim bratom, ali mislila sam da se samo njegov brat eli pomiriti. Posvaali su se prije mnogo godina. - Koliko znam - ree Poirot - to je gospodin Gascoigne potpuno odbio? - Da, tako je - odgovori gospoa Hill i kimnu glavom. "Henry?" rekao je, onakav slab kakav je bio. "to je to s Henryjem? Nisam ga ve godinama vidio i ne elim ga vidjeti. Svadljiv tip je taj Henry." Upravo tako je rekao. Zatim se razgovor opet vratio na jadikovke gospoe Hill i na neosjetljiv stav advokata pokojnog gospodina Gascoignea. 217 Hercule Poirot je, uz priline tekoe, uspio napokon otii a da nije prenaglo prekinuo razgovor. I napokon je, u vrijeme iza veera, doao u Elmcrest, Dorset Eoad, Wimbledon do stana dra Georgea Lorrimera. Doktor je bio kod kue. Hercule Poirot bio je uveden u ordinaciju, a ubrzo zatim doao je i dr George Lorrimer. Bilo je oito da se upravo digao od stola. - Doktore, ja nisam pacijent - rekao je Hercule Poirot. - I moda je moj dolazak poneto nepristojan - no ja sam star ovjek i vjerujem u jednostavno i direktno djelovanje. Nije me briga za pravnike i njihove dugotrajne i zaobilazne metode. Sigurno je da je pobudio Lorrimerov interes.

Doktor je bio glatko izbrijan ovjek srednje visine. Kosa mu je bila smea, no trepavice su mu bile gotovo posve bijele, to je davalo njegovim oima blijed, ljutit izgled. Ponaanje mu je bilo ustro i ne brez humora. - Pravnici? - upitao je podigavi obrve. Mrzim te tipove! Dragi moj gospodine, pobudili ste moju znatielju. Molim vas, sjednite. Poirot je sjeo i zatim izvadio jednu od svojih profesionalnih posjetnica te je pruio doktoru. Bijele trepavice Georgea Lorrimera zatreptae. Poirot se povjerljivo nagnu naprijed. - Veina mojih klijenta su ene - rekao je. - Prirodno - kaza dr George Lorrimer, a oi mu se pri tome lagano zasjae. - Kao to kaete, to je prirodno sloio se Poirot. - ene ne vjeruju slubenoj policiji. Vie vole privatnu istragu. Ne vole da se njihove nevolje javno objave. Prije nekoliko dana dola me 218 je konzultirati jedna starija ena. Bila je nesretna zbog mua s kojim se posvadila prije mnogo godina. Taj njezin mu bio je va ujak, pokojni gospodin Gascoigne. - Lice Georgea Lorrimera postalo je purpurno crveno. - Moj ujak? Glupost! Njegova ena umrla je prije mnogo godina. - Ne va ujak gospodin Anthony Gascoigne. Va ujak gospodin Henry Gascoigne. - Ujak Henry? Ali on nije bio oenjen? - Oh da, bio je - odgovori Hercule Poirot, besramno laui. - U to nema sumnje. Gospoa je donijela sa sobom ak i potvrdu o vjenanju. - To je la! - povika George Lorrimer. Lice mu je sada postalo plavo-crveno poput ljive. Ne vjerujem u to. Vi ste besramni laac. - Situacija je vrlo loa, zar ne? - primjeti Poirot. - Poinili ste umorstvo ni za ta. - Umorstvo? - Lorrimerov glas je podrhtavao. Blijede mu se oi izbuljie od straha. - Usput - kaza Poirot - vidim da ste ponovo jeli pitu od kupina. Glup obiaj. Kae se da su kupine pune vitamina, ali one mogu biti smrtonosne na drugi nain. U ovom sluaju mogao bih pretpostaviti da su pomogle da se stavi konopac oko ovjeeg vrata - vaeg vrata, dr Lorrimer. - Vidite prijatelju, pogrijeili ste u svojoj osnovnoj pretpostavci. - Hercule Poirot je gledajui vedro preko stola u svojeg prijatelja, mahao rukom kako bi potkrijepio objanjavanje. - ovjek koji je zaokupljen velikim brigama ne ini ono to nikada ranije nije uinio. Njegovi refleksi slijede put najmanjeg otpora. ovjek koji je zbog neega rastresen mogao bi prema tome 219 doi veerati u pidami - ali bio bi u svojoj vlastitoj pidami, a ne u pidami nekoga drugog. - ovjek koji ne voli gustu juhu, puding od loja i kupine, najednom naruuje sve to i to istu veer. Ti kae, zato jer misli na neto drugo. No ja kaem da e ovjek koji ima neto na umu automatski naruiti jelo koje je prije toga najee naruivao. - Eh bien, kakva bi mogla biti druga objanjenja? Jednostavno nisam mogao smisliti neko razumno objanjenje. A to me je zabrinjavalo! Sve je u tom sluaju bilo krivo. Jednostavno sve to nije bilo u skladu s loginim stanjem stvari!

Moj je um sklon redu i zato volim da sve stvari budu u nekom skladu. I zato me je muila narudba za veeru gospodina Gascoignea. - Zatim ste mi rekli da je onaj ovjek nestao. Nakon mnogo godina, prvi puta nije doao u utorak i etvrtak. To mi se jo manje svidjelo. Padale su mi na um udne pretpostavke. Ako su bile tone, ovjek je morao biti ve mrtav. Poduzeo sam istragu. ovjek je zaista bio mrtav. I bio je mrtav vrlo isto i uredno. Drugim rijeima, loa riba bila je pokrivena sosom! - Vidjeli su ga u Kings Eoadu u sedam sati. Veerao je ovdje u pola osam - dva sata prije smrti. Sve se slagalo - podatak o sadraju eluca, pismo. Bilo je tu mnogo previe sosa! Uope se nije mogla vidjeti riba! - Odani neak napisao je pismo, odani neak ima divan alibi za vrijeme kada je nastupila smrt. A smrt je vrlo jednostavna - pad niz stube. Jednostavan nesretan sluaj? Jednostavno umorstvo? Svatko e rei ono prvo. - Odani neak jedini je preivjeli roak. Odani neak e naslijediti - no ima li se ovdje 220 to naslijediti? Bilo je ope poznato da je ujak siromaan. - No tu je brat. A brat se svojevremeno oenio bogatom enom. I taj brat ivi u velikoj raskonoj kui na Kingston Hillu, pa je bilo oigledno da mu je bogata ena ostavila sav svoj novac. Vidi li slijed - bogata ena ostavlja novac Anthonvu, Anthonv ostavlja novac Henryu, Henrvjev novac ide Georgu - i lanac je zatvoren. - Sve je to vrlo lijepo u teoriji - primijeti Bonnington. - No to si uinio? - Kada jednom zna - obino moe uhvatiti ono to eli. Henry je umro dva sata nakon jela - i to je bilo sve to je istragu zapravo zanimalo. No pretpostavimo da taj obrok nije bio veera, ve ruak. Stavi se sam na Georgeovo mjesto. George jako treba novac. Anthonv Gascoigne umire - ali njegova smrt ne koristi Georgeu, jer Anthonvjev novac ide Henrvju, a Henry Gascoigne mogao bi jo godinama ivjeti. Tako i Henry mora umrijeti - i to to prije to bolje - no njegova smrt mora nastupiti nakon Anthonvjeve smrti, a u isto vrijeme George mora imati alibi. Henrvjeva navika da dvije veeri u tjednu uvijek veera u restoranu daje Georgeu ideju za alibi. Poto je bio vrlo oprezan ovjek, najprije je isprobao svoj plan. Maskirao se kao njegov ujak i doao u ponedeljak u restoran u koji je ujak redovito zalazio. Sve ide bez problema. Svi u restoranu prihvaaju ga kao da je on ujak. - Zadovoljan je s tim. Sada samo treba ekati dok ujak Anthonv ne pokae definitivne znakove da umire. I dolo je to vrijeme. Napisao je pismo ujaku poslije podne drugog studenog, no datirao ga je treim studenim. Dolazi u grad treega poslije podne, posjeuje ujaka i provedi svoj naum u 221 djelo. Naglo i snano ga je gurnuo, i ujak Henry ode niz stube. George zatim uzima pismo koje je napisao i stavlja ga u dep ujakova kunog ogrtaa. U sedam i trideset ve je u "Gallant Endeavouru", s bradom, upavim obrvama, sve kompletno. Tako je gospodin Henry Gascoigne nesumnjivo jo iv u sedam i trideset. Zatim se u zahodu brzo ponovo preobrazi i punom brzinom

juri kolima natrag u Wimbledon na partiju brida. Izvrstan alibi. Gospodin Bonnington ga pogleda. - A to je s potanskom markom na pismu? - On, to je vrlo jednostavno. Potanska marka bila je uprljana. Zato? Zato jer je datum promenjen pomou ae, umjesto drugoga, stavlja trei studeni. To se ne moe primijetiti ako se ba posebno ne trai. I napokon, tu su i kosovi. - Kosovi? Dvadeset i etiri kosa u piti! Ili kupine, ako hoe biti konkretan! Razumije, George sve u svemu ipak nije bio dovoljno dobar glumac. Sjea li se tipa koji se sav namazao ai da bi mogao glumiti Othella? U kriminalu ima mnogo glumaca takve vrste. George je izgledao kao njegov ujak i hodao je kao njegov ujak i govorio je kao njegov ujak, a imao je i bradu i obrve poput njegovog ujaka, no zaboravio je jesti kao njegov ujak. Naruio je jela koja je sam volio. Kupine prljaju zube - zubi na mrtvom tijelu nisu bili uprljani, a ipak je Henry Gascoigne jeo kupine u "Gallant Endeavouru" one veeri. No u elucu nije bilo kupina. Pitao sam to jutros. A George je bio dovoljno lud da sauva bradu i ostalo iz svojeg pribora za maskiranje. Oh! ima mnogo dokaza, samo ih treba potraiti. Posjetio sam Georgea i zbunio ga. To ga je dokrajilo! Ponovo je jeo 222 kupine. Prodrljiv tip - mnogo se brine za svoju hranu. Eh bien, prodrljivost e ga poslati na vjeala, ako negdje nisam jako pogrijeio. Konobarica im je donijela dvije porcije pite od kupina i jabuka. - Odnesite to - ree gospodin Bonnington. - ovjek ne moe biti dovoljno oprezan. Donesite mi malu porciju sago pudinga.