Knjiga dr.

Josipa Kregara "Nastanak predatorskog kapitalizma i korupcija" prva je knjiga o

korupciji koja je u Hrvatskoj objavljena još 50-ih godina. Stoga je dr. Kregar vjerojatno
najpozvaniji da govori o korupciji, zlu koje se najjednostavnije definira kao zloporaba javne
dužnosti radi privatne koristi. U svojoj knjizi dr. Kregar obradio je razvoj grabežljivog
kapitalizma u SAD-u polovicom prošloga i početkom ovoga stoljeća, ali, kako nam je rekao, s
mišlju na Hrvatsku, te problematizirao korupciju.

- Knjiga je povezala te dvije teme zato što korupcija nije pitanje osobnog morala nego
posljedica sistema. Iskoristio sam mogućnost da, govoreći o nastanku predatorskog
kapitalizma u Americi, govorim o hrvatskim akutalnim temema. Postoje određene sličnosti,
kako u uvjetima nastanka, tako i u, nadam se, sredstvima i načinima suzbijanja.

- Zašto ste povukli paralelu između nastanka grabežljivog kapitalizma u SAD-u i Hrvatskoj
danas?

- Mnogi će čitatelji u poglavlju o američkom kapitalizmu predatorskog tipa prepoznati

hrvatsku situaciju. Sličnost je u tome što se pojavljuje razmjerno uzak krug ljudi koji, uz
potporu političara, osvaja novu, netaknutu zemlju i imovinu. Sličnosti možda tu i prestaju. To
napominjem jer je u Americi pokret borbe protiv korupcije zahvatio široke slojeve
stanovništva i mnoge udruge, od kršćanskih zajednica, sindikata do političkih stranka.

- U čemu se još ogleda sličnost između američkog i hrvatskog grabežljivog kapitalizma? Je li

u načinu na koji se ostvaruje korupcija, njezinoj rasprostranjenosti, u načinu suzbijanja...

- Nesklon sam govoriti o sličnostima i razlikama, ali mnogo svakodnevnih detalja SAD-a na
početku XX. stoljeća podsjeća na situaciju u Hrvatskoj. Postojao je sloj koji se nazivao
tajkunima, kapetanima industrije, koji je živio glamuroznim životom, kupovao dvorce po
Europi, tražio odgovarajuće ženike za svoje kćeri. Izlazili su časopisi koji su njihovim
proslavama davali posebno značenje. Ali, ne samo to. Tajkuni su bili veliki dobrotvori i
donatori knjižnica, sveučilištva, crkve. Možda je najveća sličnost u tome da su ti isti ljudi,
lijepo živeći sa svojim posebnim moralnim standardom, zahtijevali od radnika da rade za
minimalnu nadnicu, a istodobno otpuštali stare radnike koji bi se mogli buniti i zapošljavali
novodošle imigrante koji se nikada nisu bunili.

- Mnogi tumače da se u Hrvatskoj štošta dogodilo kao posljedica rata. Dijelite li takav stav?

- Ne. Pozivanje na neku specifičnost Hrvatske nije opravdano. Slični problemi postoje i u
drugim postsocijalističkim zemljama, a, osim toga, u ratnim situacijama dolazi do egzaltacije
moralnih osjećaja i u takvim su situacijama ljudi spremni žrtvovati svoj osobni interes
zajedničkom interesu. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Ljudi su bili spremni na žrtve, ali očito ne
svi. Ne može se, dakle, tvrditi da je rat razorio moralne temelje društva.

- Koliko je Hrvatska korumpirana zemlja?

- Vrlo vjerojatno dosta, što se vidi po vanjskim efektima. Tri su osnovna mjerila po kojima se
to može zaključiti. Prvo je velika raširenost sive ekonomije koja je područje korupcije. Prema
istraživanjima, četvrtina hrvatskoga gospodarstva spada u sivu ekonomiju. Drugo je da su
stvorena velika bogatstva kod kojih nije jasno na kojoj su osnovi nastala. I treće je činjenica
da je nastupila ubrzana socijalna anomija.
- Rekli ste da je korupcija karakteristična za tranzicijske zemlje. Na koje biste mjesto, po
rasprostranjenosti korupcije, smjestili Hrvatsku?

- Hrvatska se, na žalost, ne nalazi na listama koje objavljuje Transparency International i na

kojima se daje prilično precizno određenje stupnja korumpiranosti.

- Zašto ne?

- Zato što Hrvatska nema takav udio u svjetskoj ekonomiji da bi Transparency International
bio zainteresiran, a ne postoje niti istraživanja koja bi poslužila za lociranje Hrvatske na toj
listi. Međutim, postoje podaci za slične zemlje prema kojima se možemo uspoređivati i prema
njima Hrvatska se nalazi negdje na sredini ljestvice.

- Koji segment hrvatskoga društva je, prema vašemu mišljenju, najkorumpiraniji? Je li to

politika, ekonomija, sudstvo ili zdravstvo?

- Odbijam reći koji je dio društva najviše zahvaćen korupcijom zato što smatram da je
korupcija posljedica društvenog sistema i ima sistemske uzroke i posljedice. Nije riječ o
pojavi koja je obilježje pojedine profesije...

Edita Vlahović

NASTANAK PREDATORSKOG KAPITALIZMA I KORUPCIJA

Josip Kregar

Rifin, Zagreb, 1999.

U svome punom nazivu naslov ove knjige nose dva temeljna pojma/termina: predatorski
kapitalizam i korupcija. Ciljajući, međutim, 'višem rodnom pojmu' i onome što će,
pretpostavlja se, posebno zanimati širu stručnu javnost i domaćeg čitatelja, autor i izdavač su
na hrptu knjige stavili posve jednostavan i dojmljiv naslov: korupcija! Dakle, tema je ove
knjige korupcija prije svega, kao tema od znatiželje za profesionalne znanstvenike i dio šire
javnosti ali, na žalost, i stvarnost naših dana. No, je li to doista 'sveprisutna stvarnost' i
svojevrsni 'totalitet činitelja', što prožimaju u potpunosti privatni i javni život
postosocijalističkih društava, ili je korupcija ipak specifična 'društvena činjenica' koju valja
razlikovati od nekih drugih oblika društveno neprihvatljivih načina djelovanja pojedinaca i
institucija – to je pitanje oko kojega se vrti dobar dio radova na ovu temu. Svi oni nude i
određene odgovore, pa jasno, i ova knjiga.

Primjerice, A. Sajo ('Corruption, clientelism, and the future of the constitutional state in
Eastern Europe', East European Constitutional Review , Spring 1998.) u svom relativno
malom ali intelektualno poticajnom radu pobija upravo 'zdravi razum' općeg javnog mnijenja,
koji identificira korupciju (i) s nekim drugim pojavama u 'novim demokracijama'. Smatrajući
da je klasična definicija korupcije J. LaPalombara neprimjerena stvarnosti Istočne Europe
(politička korupcija je bilo koji čin javnog službenika kojim se krše pravne norme radi
zadovoljenja privatnih koristi!), Sajo razlikuje korupciju od klijentelizma . Po njemu je
klijentelizam oblik socijalne organizacije (koji kao takav uključuje uvijek određene odnose
između 'patrona' i 'klijenata'), dok je korupcija poseban oblik individualnoga socijalnog
ponašanja , koje može, ali i ne mora, prerasti u masovnu pojavu. No, kako ove dvije pojave u
postsocijalističkim zemljama često idu zajedno, Sajo uvodi i novi termin – 'klijentelističku
korupciju', misleći pod tim posebni oblik strukturalne korupcije , koji valja razlikovati od
diskretnih pojedinačnih oblika korupcije.

Ove su distinkcije omogućile Sajou postavljanje nekih temeljnih pitanja i hipoteza, posebno
kad je riječ o toleranciji političke i šire javnosti prema evidentnim oblicima korupcije,
klijentelizma i klijentelističke korupcije . Prvo, postaje jasno da korupcija ispunjava u
postsocijalističkim zemljama izrazitu socijalnu funkciju , bez obzira što su socioekonomske
posljedice korupcije izuzetno teške po nacionalne zajednice. Naime, klijentelizam služi
promociji i oču vanju položaja određenih društvenih grupa, kojima je participacija u
klijentelističkoj korupciji grupno-racionalni način ponašanja u konkretnoj političkoj i
društvenoj strukturi. Drugo, dovodeći u svezu staru komunističu nomenklaturu i 'relacijski
mrežni kapital' postsocijalističkih društava (na primjeru Mađarske i Rusije), Sajo ustvrđuje da
su razina, narav i budućnost korupcije i klijentelizma umnogome ovisni od načina
privatizacije imovine u privatizacijskim projektima.

Treće, u kontekstu te teme, razlika između Zapadne i Istočne Europe se ne svodi na

razlikovanje između robustnoga i koruptivnoga javnog morala već, jednostavno, na razliku
između obrazaca mogućnosti za 'korumpiranje drugih' , što su na raspolaganju pojedinim
grupama u tim različitim političkim i gospodarskim sustavima. 'Postkomunističke zemlje su
nasljedile centralnu alokativnu ulogu države, a privatizacija je provođena u državnom sektoru
kao dio političkoga procesa. Rutinska primjena antikorupcijskih politika za sada je, u
najboljem slučaju, tek na početnim koracima. Za sada klijentelističke strukture imaju
prvenstveni interes da smanje bilo kakvu razvidnost u svezi reprodukcije postojećih
ovisničkih odnosa'. To istovremeno znači da za borbu protiv klijentelističke korupcije nije
dovoljna samo 'otvorenost gospodarstva prema svijetu' već, prije svega, pojava novih
socijalnih snaga koje će imati stvarni i trajni interes da postojeće institucije funkcioniraju na
razvidan način, i to na način koji će vrlo brzo identificirati bilo koje oblike koruptivnog ili
klijentelističkog ponašanja.

Sajoova analiza upućuje, uza sve nedostatke, na bitne elemente sociološkog pogleda na
korupciju. Naime, upućuje na egzistenciju realnih društvenih i političkih grupa kojima je –
kao temeljnim postsocijalističkim akterima vlasničkog restrukturiranja – i korupcija i
klijentelizam način reprodukcije u novouspostavljenom sustavu ekonomske i političke moći.
Kregarova knjiga tek djelomice dostiže ovu sociološku 'impostaciju problema', što svjesnom
nakanom autora, što zapostavljenom konceptualnom analizom temeljnih polaznih pojmova u
svezi s korupcijom, ali je zauzvrat nadopunjava određenom politološkom analizom problema
korupcije. Time omogućuje nastavak mogućeg istraživanja korupcije na autorski
produbljenijoj razini analize.

Dakle, nije ovo konceptualno i sadržajno posve koherentna knjiga, no njene pozitivne strane
zasjenjuju njene nedostatke. Kad je riječ o literaturi o ovoj temi u našoj sredini, ta je knjiga –
'knjiga ledolomac', i zato joj svjesno opraštam minuse koje sadržava. U njoj su sabrani
autorovi radovi od 1990. godine do novijeg razdoblja, radovi koji pokušavaju ocrtati pojavu
korupcije kao društvene pojave, dakle kao 'proizvoda' dubljih društvenih, kulturnih i
političkih silnica. Neobičnost knjige (i rekao bih njena komunikacijska manjkavost, jer je ipak
upućena na domaće tržište) se ogleda i u njenoj formalnoj strukturi u kojoj, uz sedam prvih
poglavlja na hrvatskome, stoje (na kraju) i dva rada na engleskome jeziku.
Na početku knjige nalazimo dvije zanimljive rasprave koje opisuju nastanak predatorskog
kapitalizma u SAD ('kapitalizam grabežljivaca') i njegovu evoluciju u smjeru 'civiliziranijeg
kapitalizma' uz pomoć američkih pokreta moralne oporbe (uloga američkog tiska, sudstva,
razvoj javnosti, abolicionističkog pokreta, radničkog pokreta i pokreta za ravnopravnost žena,
populizam i politički organizirani progresivizam). Primjer evolucije američkog kapitalizma,
koji je iz razdoblja 'baruna pljačkaša' ( robber barons ) devetnaestoga stoljeća evoluirao u
ekonomski sustav koji ipak drži do nekih temeljnih moralnih načela i ugovornih odnosa,
upozorava na moralne temelje ekonomije (treće poglavlje). Jasno, ovdje neizbježno slijede i
analogije s hrvatskom situacijom. Gramzljivi tajkuni te pokvareni i potkupljivi političari
Amerike početkom stoljeća i Hrvatske krajem stoljeća likovi su društvene scene. Naravno da
je zgodno pisati o Americi, a misliti o Hrvatskoj, ali skrivaju li se iza te površne sličnosti i
dublja objašnjenja, ni sada u to nisam posve siguran. Gdje prestaje metaforička sličnost, a
gdje stvarna analogija situacija? Rasprava u ovoj knjizi prestaje prije odgovora na to pitanje
(str. 2).

Kregar s pravom naglašava kako metaforičko opisivanje američkoga predatorskog

kapitalizma nije argument za tezu da se radi o pojavi koja će i u nas s vremenom prerasti iz
faze postsocijalističkog 'divljeg kapitalizma' u moderni kapitalizam s izraženom socijalnom
dimenzijom. Ništa u tome smislu nije zagarantirano doli iznuđenoga pitanja: kako i što treba
činiti da dođe do pozitivne evolucije te da ona bude praćena uklanjanjem korupcije iz
funkcioniranja temeljnih institucija 'novih demokracija'? S tim pitanjem prianjamo uz jednu
od temeljnih autorovih teza, tezu koja je u biti identična tezi A. Sajoa: da korupcija nije tek
'zloupotreba javne službe radi osobne koristi' (navod iz četvrtog poglavlja knjige!) već je
sastavni dio modela funkcioniranja političkih i ekonomskih institucija u postsocijalističkim
zemljama. Upravo se zato u njima umjesto ciljno orijentirane organizacije stvara paralelni
sustav partijskih i neformalnih tijela. Selekcija osoblja se provodi prema nomenklaturi, a ne
prema znanju, specijalizacija je minimalna jer se ne izvodi iz zadataka, već prema ideološkim
i osobnim vezama (str. 6).

Četvrto poglavlje (meni osobno najzanimljiviji dio knjige) donosi i prikaz teorije
prizmatičkog društva F. W. Riggsa (iz njegova rada: 'Agraria and Industria – Toward
Typology of Comparative Administration', objavljenog u: W. J. Siffin, Toward the
Comparative Study of Public Administration , Indiana University, 1957.). Ova teorija na
općenitoj razini pokušava objasniti što se događa s državom i pravom u predmodernim
društvenim sistemima, u kojima korupcija predstavlja vladajući način ponašanja društvenih
skupina. S druge strane, eksplicirajući je Kregar je time pokazao da je svjestan nedostajućeg
teorijskog okvira za dublje, sociološko objašnjenje korupcije u Istočnoj Europi.

Riggsova teorija polazi od teze da se kroz modernizaciju 'stopljena/prizmatička društva',

poput loma bijele svjetlosti kroz prizmu na više temeljnih boja, diferenciraju na međuzavisne
a različite podsisteme. Obilježja su predmodernih društava stabilnost lokalnih zajednica i
ograničena mobilnost, jednostavnost i niska razvedenost zanimanja i podjele rada, naglašene
obiteljske i druge solidarističke veze. Tome nasuprot, moderna industrijska društva obilježava
dominacija univerzalističkih normi, individualizam pojedinca, visok stupanj društvene
mobilnosti, visok stupanj podjele rada i specifikacije zanimanja te dominacija funkcionalnih
veza u strukturama.

Proces modernizacije, u postsocijalističkim zemljama oslonjen i na privatizaciju bivše drža

vne imovine, dovodi do usporednih iako neravnomjernih promjena u različitim podsistemima.
Primjerice, u razdoblju raspada tradicionalističkoga autarkičnog gospodarstva ekonomska
struktura je prilagođena redistribuciji sredstava u kojoj centar vrši distribuciju kao nekada
patron (kralj, vođa itd.). Nastaje 'bazar – canteen' model gospodarstva, obilježen masovnim
siromaštvom i nesređenim cijenama, a rast bogatstva pojedinaca ocjenjuje se kao nešto
negativno i potencijalno opasno. Država se doživljava kao strano tijelo, mehanizam za
naplaćivanje poreza, a izdržavanje državnog aparata je jedna od glavnih ekonomskih
aktivnosti i velik problem u takvim sredinama.

Istovremeno se pojedinci i cijele društvene skupine, u želji da lakše podnesu teret

neizvjesnosti promjena, ali i stabiliziraju svoj opstanak u konkretnim odnosima, sve više
oslanjaju na primarne društvene veze. To znači na obitelj, pripadnike lokalno-zavičajnih
sredina itd. U konačnici, barem kad je riječ o funkcioniranju države i jednakosti svih članova
države kao političke zajednice, utjecaj primarnih skupina je najveći u zahtjevima da se
principi formalne raspodjele posla, prava i dobara podrede primarnim vezama, tj.
novonastajućim mrežama različitih klika. “Obiteljski utjecaj, prijateljstvo ili neki drugi tip
primarne identifikacije nameću se i u selekciji ljudi za ključne položaje, osobito u upravi i
pravosuđu, te je 'nasljeđivanje položaja' i nepotizam prirodni oblik stupanja na posao” (125).
Na taj način, država postaje zarobljenikom različitih društvenih klika, oslonjenih na primarne
strukture odnosa među ljudima. Kregar time implicite upozorava da izvore korupcije u
državnoj upravi, ali i nemogućnosti da državna uprava funkcionira kao moderna državna
uprava, valja tražiti u predmodernom načinu proizvodnje i održavanja novih društvenih
skupina u neizvjesnostima postsocijalističke modernizacije. Međutim, dalje se od te generalne
hipoteze ne ide. Tamo gdje bi se, kao logičan slijed prethodne 'teorijske priprave', očekivala
neka konkretna analiza odnosa između realnih (primarnih) skupina/klika, ta analiza izostaje.

U petom poglavlju knjige autor daje pregled borbe međunarodnih institucija protiv korupcije
(uza skicu pozitivnog primjera te borbe u Hong Kongu!), dok se u šestom poglavlju vraća
analizi kriminala 'bijelih ovratnika' ( white collar crime ). Tim je poglavljem u raspravu o
korupciji uvučen niz tema, poznatih pod širim terminom 'ekonomskog kriminala'. U sedmome
poglavlju – na primjeru devolucije upravno-političkog sistema Gane – razmatra se konkretan
primjer utjecaja korupcije na propadanaje upravno-političkih sistema. Ovo poglavlje je
indikativno, jer opet ukazuje na dvije autorove nakane, nesrazmjerno ostvarene u ovome radu.
Naime, iako je htio korupciju zahvatiti i kao sociološku pojavu, pa je predočiti kao sastavni
dio ponašanja pojedinaca i skupina, čini nam se da je bio uspješniji (možda zbog raspoloživog
empirijskog materijala) istražujući utjecaj korupcionaških političkih elita na deformacije
upravno-političkih sistema.

Na kraju, u osmome ('Corruption in Transitional Societies') i u devetome poglavlju ('The

Sleeping Beast: Political Culture in Central and Eastern Europe') sažimlju se neke prethodne
autorove teze, ali i upozorava na zadaću nekih budućih radova o ovoj temi. Autor u devetome
poglavlju – umjesto zaključaka cijele knjige – nudi tekst o društvenim vrijednostima i
političkoj kulturi, jer je u prethodnim radovima, kako kazuje u Predgovoru knjige, 'propustio
da šire razradi ulogu tradicije i društvenih vrijednosti u etiologiji korupcije'. Ta autorska
samokritika ponovno pokazuje da dublje traganje za 'vrijednosnim sidrištem' korupcije,
klijentelizma i klijentelističke korupcije (i) u našem društvu tek predstoji. Kregarova knjiga je
za to traganje stvorila vrlo važne pretpostavke, no stvarni sociološki razgovor o izvorima i
načinima proizvodnje korupcije nama tek prestoji.