http://planb.com.

hr/2010/10/ivan-fijolic-umjetnik-izmedu-neba-i-pakla/

Ivan Fijolić, umjetnik između neba i pakla

Za izložbu “Check Your Head Out” (2001.) mladi umjetnik Ivan Fijolić dobio je Rektorovu
nagradu, a za diplomski rad (2004.) – nagradu Akademije likovnih umjetnosti. Javnosti možda nije
previše poznato da su tri njegove skulpture javno izložene u Zlínu u Češkoj, u Vrsaru u Hrvatskoj te
u Mostaru u Bosni i Hercegovini.

Ovih dana Ivana Fijolića inspirira “školica”, koja je nedavno postala njegova nova izložbena tema.
Za razliku od “školica” ucrtanih kredom na asfaltu, po kojima smo svi kao djeca bezbrižno
skakutali, Fijolićeva je “Školica” izrađena od granita za nadgrobne spomenike, s uklesanim i
pozlaćenim brojevima koji vas od 1 do 9 vode sve do isto tako uklesanog “neba”. Neba na kojem se
okrenemo i vratimo onamo gdje smo u toj igri života stali. Poruka je jasna: od pakla do raja i nazad.
To je život. To je smisao. Učenje.

Kada gledamo vaše radove, stvara se dojam da ste čovjek koji nije opterećen umjetničkim
smislom, nego se više služite tom “vještinom” da biste nešto rekli. No ipak postoji taj “sudar”
između struke i vas kao umjetnika.

Ja sam umjetnik. S tim medijem koji se zove umjetnost pokušavam i ponekad uspijevam izraziti
ono što mislim i osjećam u odnosu na ono što vidim. Može se reći da baratam određenom vještinom
i usvojenim simbolima koji čine umjetnost kroz povijest umjetnosti. Zamršeno, a opet logično.
Kako se mi mijenjamo, mijenja se i sama umjetnost. Na primjer, krug je u katoličkoj kulturi
predstavljao simbol cikličnosti životne energije: Sveti Juraj ubija zmiju-zmaja. Malo-pomalo stvar
se toliko zakomplicirala, toliko je postala kompleksna da – ukoliko ne poznaješ povijest umjetnosti,
potpuno ti je neshvatljivo što suvremena umjetnost znači. I zato masa ljudi ne kupuje umjetnost,
pogotovo suvremenu, ni kod nas, gdje tržište ne postoji. To sve ništa ne znači “običnom čovjeku”,
koji nije u taj svijet ušao kroz određenu edukaciju.

Moj zadatak je da pojednostavim stvari da bih bio opipljiv nekoj široj publici – jer ako ideš u
krajnju “umjetnost”, to neće sigurno uspjeti, a ja bih htio komunicirati sa što većim brojem ljudi, na
više razina i kolosijeka…

Kako običan čovjek, koji ne razumije visoku umjetnost, može procijeniti što je tzv. visoka
umjetnost?

Ne može. Kad i sam umjetnik ima svoj subjektivni dojam o tome što umjetnost jest, a što nije.

Kome je zapravo dozvoljeno da kaže što je umjetnost?

Ljudima koji imaju autoritet na tom području, a što ne znači da su oni nužno objektivni. To je
nekakva unutarnja politika. Oko umjetnosti se vrti izuzetno puno novaca i privatnih interesa,
pogotovo u zapadnom svijetu, gdje je novac mjerilo uspjeha i vrijednosti.

Znači, novac diktira umjetnost?

Ne uvijek, ali u zapadnom svijetu sklon sam vjerovati da je tako. A opet, postoje konvencije
povjesničara umjetnosti, kustosa i inih, gdje se dogovaraju smjernice umjetnosti. Sami umjetnici tu
su zapravo roblje koje mora te smjernice pratiti jer ih inače svi ignoriraju, naprosto zaobilaze.
Konkretno sam često u ovom našem malom krugu umjetnika prepoznat kao netko tko radi stvari
“po svome” i tko zaobilazi formu i samim time sam out. Za mene se čuje jer se ne dam smesti u
svom cilju, ali vrlo je osjetljiva ta pozicija… To je balansiranje po oštrici noža. To je kao igra u
kojoj nema potpune iskrenosti, i tko kaže da je potpuno iskren – laže.

Mislite li da biste mogli napraviti izložbu u kojoj biste u potpunosti bili iskreni?

Iskreno, ne znam…

Kada se čitaju recenzije vaših radova, stvara se osjećaj da vas ljudi naprosto pokušavaju
ugurati u neki sustav i kroz njega promatrati. Tko piše te recenzije? Birate li vi te ljude ili ste
birani?

Ponekad ih sami biramo. Kao u slučaju “Školice”. Tog “konkretnog” sam ja birao. Iako je sve to je
forma. Moglo bi se reći i nužnost. Rijetko tko si može dozvoliti da ide isključivo svojim putem, a da
ne mari što tko misli.

Sa stavom “furam svoj film” može se živjeti. No može li taj stav čovjeka prehraniti?

Jedva, to je činjenica. Postoji jedan jedini ozbiljan kupac u smjeru moderne umjetnosti, a to je
Tomislav Kličko, vlasnik Filip Tradea. On ima poveću zbirku suvremene umjetnosti (tu govorim o
biranim radovima i najboljoj kolekciji dobrih radova), a ostali… Kad bi bio još jedan takav, mogli
bismo početi govoriti o nekakvom ozbiljnijem tržištu kod nas.

Mnogi su dobri, no ne kupuju ih. Da možete sada birati, čija biste djela naših umjetnika
svakako kupili?

Teško ih mogu sve pobrojati, ali recimo Krašković, Kovač… Ma cijeli niz kolega koji se naprosto
održavaju na izložbama u Hrvatskoj, a bolji su od većine nekakvih “vanjskih”, koji su, kao, dobri.

Ima li netko tko vas fascinira na svjetskoj razini?

Moram spomenuti Jeffa Koonsa, koji je na mene ostavio najjači dojam u prošlih 10 godina, pa
Toma Friedmana, sjajnog umjetnika. Jedan od dobrih svakako je i Ricky Swallow, koji radi
hiperrealistične stvari u drvu.
Što mislite, zašto danas nema odgovornih i moćnih umjetnika kakav je bio npr. Michelangelo?

Ima ih, ali ne u tolikom obujmu. To su bila vremena kad se umjetnost generirala kroz radionice u
kojima si se filtrirao kroz zanat i umijeće, od čiste šljake pa do vrhunskog umjetnika. Samo
najtalentiraniji, po sudu majstora radionice, uspijevali su ući u biznis sa crkvom, koja je naručivala.
Umjetnici su svoje mišljenje i viđenje svijeta mogli izražavati isključivo kroz kršćanske simbole i
time su bili prilično ograničeni. Tek u trenutku kad je umjetniku bilo moguće iznijeti svoje viđenje
situacije – počela je revolucija. Svima je odjednom postalo dopušteno sve, i tu se, uvjetno rečeno,
gubi kvaliteta. No i u toj velikoj gomili filtriraju se najbolji, i oni ostaju. Možemo pričati protiv
medija, interneta i demokratizacije života, no to je tako. Sve može biti umjetnost. Pitanje je možeš li
naći nešto novo i staviti to u kontekst – ili ne.

Dakle, važno je pronaći neku svoju “žicu” i biti najbolji ili barem dobar u tome.
Zainteresirati. Ponekad i “na prepad”, što se postiže jakim, šokantnim temama. Je li vam
želja šokirati ili da nešto komunicirate publici?

Ne šokiram, ha-ha, da želim nekoga šokirati onda bih se skinuo gol i kupao u Manduševcu!
Možemo ići i u tom smjeru, ali ja ne želim raditi takvu umjetnost. To je onanija najgore vrste; ako
želiš nešto reći o onome što vidiš ili što si bar malo vidio i što misliš da je bitno za život, moraš
naprosto nekad reći neke stvari. Na taj način je i nastao moj “Vertikalni triptih” s tim granatama u
falusima, mozgu i srcu… I sad, pod zadnje, “Školica” u granitu s nebom kao “okretištem”…

Svojevremeno ste napravili i nabildanog Isusa… Što ste time htjeli reći?

Htio sam ukazati na doslovno shvaćanje svega, pa i religije. Kao što je i tabu-tema izložbe
“Vertikalni triptih” bila religija i manipulacija institucijom, odnosno koliko je nevjerojatno da ljudi
doslovno shvaćaju Bibliju ili Isusove izreke. Buda je svuda prikazan kao masivan, pretio čovjek, i
to ne zato što je on takav bio, nego zato što se na taj način pokušalo prikazati izobilje. U ovom
smislu nešto slično pokušao sam i ja sa svojim Isusom. On prvenstveno nije bio bijelac, kako ga
prikazuju, nego je imao fizionomiju karakterističnu za ono podneblje i ono vrijeme, a koja sigurno
nije bila bjelačka. Bijelac, plava kosa, atletski građen, visok; heroj, on je idol, superheroj,
definitivno onakav kakvoga ga ljudi žele vidjeti.

Mislite li da je Isus arhetip svih superheroja u zapadnjačkoj kulturi?

Ma apsolutno, zato je napravljen i Superman i svi ti superheroji ili antiheroji koji predstavljaju sve
ono što bi ljudi htjeli biti. Uvijek je tu netko da ih spasi. Ljudima treba netko u koga će vjerovati i u
tom smislu sam ja napravio Isusa koji je nabildan, nabildaniji čak više i od Supermana. Osobno
nisam poklonik crkve i ne posjećujem tu instituciju upravo zbog tog doslovnog shvaćanja i
predstavljanja s kojim se ne slažem. To je sve, kad čovjek dublje pogleda, jedan infantilni pogled na
religiju i potreba čovjeka da ga se vodi.

Isus nije jedini heroj i onaj koji vozi nesretni monocikl nije jedini paćenik u vašim djelima.
Ima tu svega – tu je čak i antijunak koji je ujedno sve: paćenik, junak, zao i nekako nama
blizak… Recite nam nešto o Rektumu. Dali ste mu svoje lice, titulu “čovjekolikog junaka” i
podrapan plašt…

Da, Rektum je antiheroj, a da bi se znalo tko je Rektum, mora se znati tko je Superman – stranac s
Kryptona, koji ovdje ima supermoći i spašava nas sve; svi bismo mi htjeli biti kao on ili ga imati u
ormaru da nas spasi kad nam treba.

A Rektum je Zemljanin, on je superheroj koji je poslan na sličan planet našem, nešto kao što su
Europljani išli osvajati u Južnu Ameriku. Tako je on naprosto u toj novoj konstelaciji zvijezda i
planeta shvatio da ima supermoći, a za razliku od Supermana – koji je došao s Kryptona i svoje
moći dijelio sa Zemljenima na njihovu korist – ovaj je svoje supermoći počeo iskorištavati i time
postao đubre, jednako kao što su se bijelci ponašali u Južnoj Americi, cijelu je opljačkavši i pobivši
cijelu Sjevernu. To je ljudska istina: kad dođeš u poziciju moći, postaneš drugačiji čovjek.

A zašto moj lik? Zato što sam i ja dio toga, smatram da je nepošteno da stavim nekog drugog, npr.
nekog političara kojeg ja smatram odgovornim za ovo što se dešava.

Svaki umjetnik dosljedan sebi pomalo je heroj, a ako želi biti izvan konteksta – mora biti i
nešto više…

Ja sam odlučio da to bude tako bez obzira na posljedice…

I to je moj stav prema umjetnosti.

Nemoguće mi je da mi netko govori što ću raditi. Ponekad se nalazim u situaciji da me ljudi

neozbiljno shvaćaju. Gle, ovaj radi “rektume”, što je to? To nije ozbiljno… Razumijete me? Ono što
ljudima želim reći jest – sve ovo što ja radim govori o tebi i o meni! Ljudi umjetnost shvaćaju
formalno i očekuju da im se ponudi nešto u tom kontekstu… A ja se uvijek samo pitam – gdje sam
tu ja? Pratim sebe i normalno je da se mijenjam, a moji radovi su odraz tih promjena i shvaćanja…
u tome je teško postići dosljednost i imati stalno isti stil… U životu je samo mijena stalna, rekao je
netko mudar… No kada to staviš u tržišni kontekst, postavlja se opet ono pitanje kupca, koji u
masu slučajeva pita: što će taj umjetnik napraviti sljedeće? E, pa ne znam… I zašto da on to kupi?
Taj kupac se možda pita: gdje je standard? Gdje je “McDonalds pristup”, u kojem je sve
uniformirano i po traci? On očekuje svaki put postavljeni gabarit i rijetko se želi upuštati u rizik. I
zašto da “stane na minu” zbog toga što me bude pratio kad ima i sigurnijih struja? Objasniti si to
pitanje, rekao bih, spada u umjetnost.
 http://www.jutarnji.hr/ivan-fijolic--isus-je-jaci-i-od-supermana--zato-je-tako-nabildan/749055/

Ivan Fijolić: Isus je jači i od Supermana, zato je tako nabildan

Želja za provokacijom i komunikacijom rezultirale su spojem klasične skulpture i pop ikona

Ivan Fijolić, 34-godišnji umjetnik iz Zagreba, ima zapaženu izložbu “Dobar, loš, krelac” u Muzeju
moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koja će se kasnije preseliti u Rovinj.

Glavni su protagonisti njegovih radova Superman, nabildani Isus, kauboji, Marilyn, dječje igračke,
među kojima su figura Arnolda Schwarze-neggera i Štrumpfova, na bijeli jastuk položeni zlatom
optočeni mozak, srce i penis, antijunak Rektum koji ima umjetnikovo lice... Ipak, zvijezda izložbe
njegov je Bruce Lee, spomenik u Mostaru koji je “prerastao” u camp ružičastu pop skulpturu.

Figure kao metafore

Pitamo ovog umjetnika hoće li Bruce Lee odrediti cijelu njegovu karijeru:

- Nadam se da neće, inače bih se prestao baviti ovim poslom. No, svakako daje naznake mojeg
daljnjeg bavljenja pop kulturom. Ipak, prvo što me privuklo umjetnosti su klasične skulpture Rima,
pa renesansa i barok. Još kao malom djetetu, takvo savršenstvo činilo mi se gotovo nemoguće.

No, ipak, za klasično producirane skulpture, koristite likove iz pop kulture?

- Na taj mi je način najlakše komunicirati s ljudima. Široj publici trebala bih dati nešto što bi ih
privuklo umjetnosti, pa bi nas onda bilo malo više. Raditi umjetnost samo za mene i moje prijatelje,
nema baš previše smisla. No, figurama se više služim kao metaforama, služim se njihovim
značenjem da bih nešto izrekao. Oni su simboli savršenosti, no Rectum je antiheroj, prosječni
znanstvenik, koji je otišao na drugi planet pomoći ljudima i nije uspio, uzoholi se i postane loš. To
je autoportret i lik je nabildan.

Zašto je i lik Isusa nabildan?

- On je hipertrofiran jer sam ga pokušao pokazati doslovno. Supermoćan je, zgodan i još je jači od
Supermana. Skulptura je visoka 80 centimetara i mislim je raditi kao multipl u seriji.

Reljefi od igrački

Na izložbi je nekoliko reljefa napravljenih od dječjih igračaka...

- Da, te sam igračke kupovao i prikupljao posvuda, i zatim s njima formirao neke svoje svjetove.
No, dok sam bio dijete, nisu me toliko zanimale. To su nevjerojatne male figurice koje su donekle i
kiparski oblici. Dobar dio tih igračaka bolje su skulpture od devedeset posto javnih plastika koje su
postavljene tijekom posljednjih dvadeset godina u javnim prostorima. Neki od ljudi koji rade te
igračke su briljantni kipari. No, produkcija ponekad može biti loša, pa sve skupa može izgledati
naivno.

Vaš je triptih, od pozlaćenih bombi u obliku srca, mozga i penisa, izazvao puno pozornosti.
Možete li ga pojasniti?

- Riječ je o radu pod nazivom “Vertikalni triptih”, gdje sam gornji upaljač oblikovao tako da izgleda
kao ručna granata. Pojašnjenje je jednostavno: mozak je simbol znanja i moći, koje se često
poistovjećuju, religija je srce, a seks je sveprisutna konstanta.

Da nam je još kolekcionara

Želite isprovocirati ljude?

- Ja bih to želio.

Rad “Vertikalni triptih” je u zbirci Filip Trade. Koliko vam to znači?

- Biti u ovoj zbirci znači mi jako puno jer je probrana. Ima još kolekcionara, no oni nisu toliko
sažeti i precizni. Tim više što Filip Trade radi i vlastiti muzej. Da je još jedan takav kolekcionar,
situacija u umjetnosti bila bi puno bolja.

Hoćete li ponuditi onda svoj rad na strano tržište, primjerice Francois Pinaultu?

- U svakom sam slučaju u situaciji kad sam nešto percipirao i kad moram krenuti dalje. Stvari se
neće promijeniti, a ja imam potrebu za promjenom.

Za Krapinski muzej radili ste neke skulpture. Koliko vam je to iskustvo bilo zanimljivo?

– Bilo mi je i u kiparskom obliku zanimljivo sabiti taj izraz. Radio sam 17 skulptura,
hominide, astronauta, Krambergera...
 http://kamo.hr/pls/w/event.event_page?i_event_id=49424&i_event_area_id=24&i_city_id=-
1&i_topic_id=&i_county_id=404

Izložba "Dobar, loš, krelac" prvo je samostalno predstavljanje Ivana Fijolića na području Istre i
primorja. U Muzeju moderne i suvremene njegov je rad izlagan na selekcijama 2. biennala
Kvadrilaterale, 2007., 11. biennala mladih umjetnika Europe i Mediterana, 2004., te te 15.
međunarodne izložbe crteža, 2002., a ova samostalna izložba prilika je da ga upoznaju različiti
profili posjetitelja. Postav će se mijenjati s obzirom na veličinu i karakteristike galerijskih prostora.
Obuhvatit će presjek primarnog autorova medija - skulptura od 2003. do 2009. Reljefi, skulpture i
objekti većinski su posuđeni iz najveće privatne zbirke suvremene umjetnosti - Filip Tradea.

Ivan Fijolić je zapaženi kipar mlađe generacije rođen 1976. u Zagrebu, čiji su radovi podjednako
komunikativni i zanimljivi širokoj publici kao i užem likovnom krugu. Takve podudarnosti
uglavnom proizlaze iz autorovih tema: igrački i akcijskih figura, super junaka, blockbustera i slika
medijskih ikona. Njegovi protagonisti - akteri popularne kulture preuzeti su iz stripova, filmova i
masmedija, od identifikacijskih idola iz djetinjstva, herojskih figura iz masovno popularnih
američkih filmova, kao što je prototipski Superman ili autoru omiljeni likovi kauboja, sve do osoba
iz stvarnog života, poput Bruce Leea. Nije manje važno da su radovi izvedeni kao uzoriti primjerci
tradicionalnog kiparskog oblikovanja, ali i njegova proširenja kroz nečisti pojmovnik suvremene
prakse, kolažno - montažnih postupaka i unošenja nekiparskih elemenata. Ikonografija uz izvedbu u
širokom rasponu tehnika, materijala i boja, pokazuju da više ne postoji čvrsto razlikovanje između
visoke i niske, galerijski reprezentativne umjetnosti i estetike svakodnevice, kulture campa ili kiča.
Tako figura Isusa stoji uz ručnu granatu u obliku srca, a na postamentu rotira besprijekorno izlivena
skulptura ružičastog tona posvećena Bruce Leeu, a nazvana Bruce Lee Show Off.
Unutar raznovrsnog opusa često proturječnih formi, umjetnik provjerava temeljne sastojke
suvremene realnosti kulture, promišljajući također odnos umjetnika i društvene okoline, status
umjetnosti i posljedice njene komodifikacije. Predstavljeni radovi nude slatkoću popularne kulture,
odmak i zaborav u društvu "dobrih dečki". Pri tom više ili manje naglašeno - ironično, sumnjičavo
ili kritički, pokazuju pomamu uživanja, pritiske i pukotine vrijednosnog sustava. Naslov izložbe
sugerira autorovu tematsku preokupaciju junacima, ali i neprestanu polemiku pojmova dobrog,
kreposnog, uspješnog i njihovih suprotnosti što istovremeno čini današnji svijet napornim i
zanimljivim.
 http://www.nagradaputar.scca.hr/hr/artists/fijolic.html
NAGRADA RADOSLAV PUTAR
Ivan Fijolić je diplomirao kiparstvo u Zagrebu, na nastavničkom odjelu Akademije likovnih
umjetnosti. Pohađao je Školu za primijenjene umjetnosti i dizajn u Zagrebu. Izlaže od 1999., i
nekoliko je njegovih skulptura izloženo u javnih prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu, te je dobitnik
nekoliko nagrada.

U svojem se kiparskom radu koristi temama i motivima koji su poznati stereotipi i općenite "velike
teme", te ih izvodi u raznim tehnikama, ali ne izbjegavajući upotrebu ready-madea kao svojeg
kiparskog objekta ili materijala koji svojom upotrebom unutar njegovih skulptura donose asocijacije
na druge objekte.

Ovaj rad se bavi ironičnim preispitivanjem života i smrti umjetnika.

Ovaj rad je moj privatni obračun s institucijom škole.
Ovaj rad je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti.

ŠKOLICA, 2009.; 250 x 82 x 6 cm; klesani granit

(...) Proći put od "pakla do neba". Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog odmora
okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo kratka
postaja na putu za pakao. Igra koja simbolizira školovanje i pripremu za društvo (...) i postavljanje u
kalupe i uloge koje nas otuđuju od nas samih. Upravo zato sam izabrao crni nadgrobni mramor (...).

MONOCIKL, 2009.; 150 x 40 x 40 cm; kombinirana tehnika

Uzimajući monocikl kao direktnu referencu na Duchampov Kotač, aludiram na same početke
konceptualne umjetnosti (...), rugam se tržištu umjetnosti, gdje se kao umjetnik koji se izražava u
tradicionalnom mediju kiparstva teško mogu probiti. Uzimam monocikl jer u sebi objedinjuje kotač
koji je simbol života, i šiljak koji je simbol smrti. (...) Dvojakost rada izražava se u činjenici da je
nemoguće voziti monocikl, pokretati krug života i na poslijetku uopće živjeti, a da se na kraju priče
ne umre. (...)
 http://www.linienstrasse113.com/ivanfijolichr

Ivan Fijolić rođen je 1976. u Zagrebu, gdje završava Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn i
nastavnički odsjek Akademije likovnih umjetnosti.

Izlaže na 30 skupnih i 15 samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu.

Dobitnik je Rektorove i nagrade Akademije likovnih umjetnosti za diplomski rad. Ima tri javne
skulpture: Fundacija Batta, Zlin, Češka; Park Skulptura, Vrsar, Hrvatska; te Bruce Lee, Mostar,
Bosna i Hercegovina. Bruce Lee je prva javna skulptura ovog akcijskog heroja u svijetu,
postavljena 26.11.2005.
-
BRUCE LEE BOJANI POLIESTER 170X110X115 CM
S Elizejskih poljana
Prema vjerovanjima starih Grka, junaci su nakon smrti uživali u blagoj i smirujućoj ljepoti
Elizejskih poljana, vjerojatno razbijajući blaženu dokolicu pokojim bezazlenim dvobojem. Današnji
masmedijski Heraklovi potomci, superjunaci, čiji se broj širenjem i razvojem tržišta stalno
povećava, nakon iscrpljujućih komercijalnih bitaka svoj zasluženi odmor pronalaze u vizualnom i
značenjskom odmorištu pop-arta. Lišeni komercijalnih sukoba često potaknutih niskim potrošačkim
strastima, ovi se, ponekad i zaboravljeni heroji prekriveni finim slojem prašine približavaju svijetu
visoke umjetnosti. Predimenzionirane i napete mišice više ne zrače sirovom agresijom i
testosteronom: njih sada pokreće vrckasta aluzivnost te opušteno koketiraju s dječačkim strastima i
ironijskom nadmoći.
Ikone popularne kulture koje su protagonisti umjetničke kolonije igračaka Ivana Fijolića kreću
se od prepoznatljivih, globalnih simbola poput Supermana, stvarnih osoba kao što je bio Bruce Lee,
stripovskih junaka, npr. Spidermana do tek u naznaci prisutnih sedmorice veličanstvenih kauboja iz
istoimenog vesterna. Izložba u berlinskoj Linienstrasse privremeno je odlagalište herojskih likova
na odmoru, koji su s celulodinih, stripovskih ili masmedijskih stranica utočište potražili u
galerijskom prostoru. Među prvima kojima je umjetnik još u djetinjoj dobi dao pomazanje
umjetničkog djela plastične su figurice hrvača i boraca, složivši ih u asamblaže koje je vlastoručno
fotografirao. Presnimke fotografija tih prvih instalacija nalaze se uz lik Bruce Leeja utjelovljen u
ružičastoj poliesterskoj masi. Replika spomenika Malom zmaju koji je za mostarski park Ivan
Fijolić u suradnji s Urbanim pokretnom Mostar izradio 2006., realistični je lik junaka djetinjstva
generacija rođenih između 1968. i 1980. no u ovoj izvedbi djeluje poput titanske plastične igračke,
u istom magenta tonu koji samim svojim prisustvom ukazuje na neizbježnost korporacije, Deutsche
Telekoma, u savršenom svijetu reklama. Bruce Lee, koji je nesretno poginuo još u vrijeme kada
magenta nije bila prekrivena korporacijskom šapom, i koji je svojim dovitljivim golorukim
umijećem uz zdravorazumsku konfucijansku pamet propagirao istočnjačku mudrost i borilačke
vještine među širokim slojevima na Zapadu vjerojatno bi u takvoj korporativnoj inkarnaciji poželio
iskočiti iz vlastite kože. Možda ta kontradikcija daje ne samo sadržajnu dinamiku liku kojeg
utjelovljuju ljeskave jarkoružičaste plastične plohe.
Četrnaest postaja «križnog puta» izvedene su u stamenom i monumentalnom mediju: u crnom i
bijelom funeralnom mramoru. U njemu su uklesani usputni crteži i črčkarije iz umjetnikova
blokića: privremeni je, gotovo organski crtež prijenosom u drugi medij dobio nešto od tupog šarma
naive, a ikonografija je i ovog puta masmedijska, obuhvaćajući likove iz popularnog figurativnog
jezika, od nedavno preminulih starleta do novih, uličnih hijeroglifa. No katarza koju će taj
kalvarijski pohod priuštiti tek je gorki smijeh koji odzvanja među pogrebnim pločicama.
Koliko god da je lik Supermana izveden u koži životno potentan i dominirajući, jači dojam
ostavlja prazan prostor između dva para porculanskih čizmica. Instalaciju čine dva para
tradicionalne kaubojske obuće, nemuževno sitnih i bijelih, koje su okovane nepravilnom i
zahrđalom metalnom rešetkom. Prostor napetosti koji se među njima ostvaruje, uzevši u obzir i
sićušne replike pucaljki na završecima mamuza, pravi je bizarni dvoboj fantazmi. Od sedmorice
veličanstvenih ostale su tek čizme ( da li ih je netko, u pravoj stripovskoj maniri, udarcem izbacio iz
čizama?), svedene na veličinu porculanskog ukrasa, i hrđa na mamuzama.
Slike i figure često doživljavamo kao žive organizme, i u pravoj im animističkoj maniri im
pridajemo magijska svojstva i moći – na tome pristup vizualnoj percepciji temelji W.T.J. Mitchell,
teoretičar vizualne kulture. Kada naglasimo da se vizualna kultura nastavlja na svoju učenu
prethodnicu ikonologiju, stvari postaju jasnije. Ikone popularne kulture našeg vremena zorno
pokazuju složeni odnos predodžbe, želje i konstruirane stvarnosti. A svi ti teški pojmovi u prigodnoj
inscenaciji osobnog vizualnog univerzuma otvaraju mjesto humoru, čarobnom pomagalu za
preživljavanje.
 http://www.linienstrasse113.com/ivanfijolichr

IVAN FIJOLIĆ ----- ŽIVOTOPIS

Rođen 1976. u Zagrebu.

Završio Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn.
Diplomirao na Nastavničkom odsjeku (kiparstvo) Akademije Likovnih Umjetnosti u Zagrebu.
Samostalne izložbe
2007.
Cinemaniac, Mmc Luka, Pula, Hrvatska
Vertikalni triptih, Galerija Križić Roban, Zagreb, Hrvatska
2006.
Leather Comics, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb, Hrvatska
Lajtmotivi, Galerija Komiža, Vis, Hrvatska
Blockbusters, Galerija Josip Račić, Zagreb, Hrvatska
Lajtmotivi, Galerija Galženica, Velika Gorica, Hrvatska
2004.
Novi radovi, Muzej Suvremene Umjetnosti, Zagreb, Hrvatska
1:1, Galerija Zanardi, Bassano del Grappa, Italija
2003.
12 autoportreta, Otvoreno Učilište, Poreč, Hrvatska
2002.
Arhitektonika, Galerija Močvara, Zagreb, Hrvatska
Fiction 4 life, Galerija Medianox, Maribor, Slovenija
Check Your Head Out, Galerija VN, Zagreb, Hrvatska
2000.
Dani Europskog Filma, Kinoteka, Zagreb, Hrvatska
Izložba skulptura, Galerija SC, Zagreb, Hrvatska
Grupne izložbe
2008.
Biennale Kvadrilaterale, MMSU, Rijeka, Hrvatska
2007.
Heroes, Galerija Angelrow, Nottingham, Engleska
Zagrebački salon, Zagrebački Velesajam, Zagreb, Hrvatska

2006.
Device_art 2.006, Galerija Galženica, Velika Gorica, Hrvatska
Device_art 2.006, Galerija Ozon, Beograd, Srbija
Device_art 2.006, San Francisco, USA
12. Bienale Umjetnosti,Galerija Savremene Umetnosti, Pančevo, Srbija
9. Trijenale kiparstva, Gliptoteka, Zagreb, Hrvatska
28. Salon mladih, HDLU, Zagreb, Hrvatska
U-35, Jokohama, Japan
U-35, yoto Art University Center, Japan
2005.
Postskulptura, HDLU, Zagreb, Hrvatska
2005.
Bienale Skulpture, Gorizia, Italija
27. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, Hrvatska
Post skulptura, HDLU, Zagreb, Hrvatska
2004.
Nova Hrvatska Skulptura, Galerija Tvrđa, Osijek, Hrvatska
Kolekcija Filip Trade, Galerija likovnih umjetnost, Dubrovnik, Hrvatska
27. Salon Mladih, HDLU, Zagreb, Hrvatska
Bad Art, Galerija VN, Zagreb, Hrvatska
1:1, Galerija VN, Zagreb+Galerija Kordić, Velika Gorica, Hrvatska
2003.
8 Trienale Skulpture, Gliptoteka HAZU, Zagreb, Hrvatska
11. Bienale Mladih Mediterana, Atena, Grčka
Izložba sudionika Bienala Mladih Mediterana, Galerija Korzo, Rijeka, Hrvatska
2002.
Here Tomorrow, Gliptoteka HAZU, Zagreb, Hrvatska
15. Međunarodna izložba crteža, Muzej Moderne i Suvremene Umjetnosti, Rijeka, Hrvatska

2001.
Izložba dobitnika Rektorove Nagrade, Galerija VN, Zagreb, Hrvatska
Razmeđa, Umjetnički Paviljon, Zagreb, Hrvatska
2000.
7. Trienale Kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb, Hrvatska
1999.
25. Salon Mladih, HDLU, Zagreb, Hrvatska
Nagrade
2004.
Nagrada Akademije Likovnih Umjetnosti za Diplomski rad
2001.
Rektorova Nagrada za izložbu Check Your Head Out
Javni radovi
Fundacija Batta, Zlin, Češka
Park Skulptura, Vrsar, Hrvatska
Bruce Lee, Mostar, Bosna i Hercegovina
 http://www.linienstrasse113.com/ivanfijolichr

TEKSTOVI

JASNA JAKŠIĆ, KATALOG IZLOŽBE HEROES IN TRANSITION, ANGEL ROW

GALERI, NOTTINGHAM, 24.04. - 14.07.2007.

Nadljudsko biće s Kriptona udomaćilo se u suvremenoj umjetničkoj ikonografiji od šezdesetih

naovamo, i na hrvatskom se tlu ukazalo za prošlog Trijenala kiparstva u skulpturi Ivana Fijolića.
Minijaturni lik Supermana prvo je uklesan, a zatim koloristički dotjeran flomasterom na komadu
kararskog mramora druge klase. Lik plemenitog snagatora što nosi stijeg Sjedinjenih američkih
država gotovo je zagubljen na materijalu koji je populariziran kao kiparski materijal par excellence.
Michelangelo je prije pet stoljeća oslobodio svog Davida iz nesavladivog komada kararskog
mramora da bi skulpturi mlađahnog pobjednika Golijata bila pročitana slava firentinske neovisnosti,
a Fijolić u cjelovit komad kamena, u kojemu možda i čuči skrivena kakva herojska figura, daje
uklesati minijaturnu figuru koja jasno aludira na najmoćniji današnji imperij. No, bilo bi površno u
interpretaciji zaustaviti se samo na razini političke dosjetke – flomasterom obojani uklesani lik prije
će ruglu izvrći paradigmu o monumentalnoj i reprezentativnoj umjetnosti koja se u široj javnosti
percipira prvenstveno kroz skulpturu, dakako izvedenu u mramoru. (Kararsko podrijetlo kamena
ukazuje na visoke skulptorske ambicije, a u ovom slučaju zanimljivo je prisjetiti se i da je taj
neveliki kraj, tj. Massa Carrara, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dao i dvadesetak –
anarhista)< xml="true" ns="urn:schemas-microsoft-com:office:office" prefix="o" namespace="">
Dvije godine unatrag, Urbani pokret Mostar od istog je autora naručio hiperrealističku, u bronci
izlivenu skulpturu Bruce Leeja. Naručitelji i stvarni autori projekta Veselin Gatalo i Nino Raspudić
smjerali su, podizanjem skulpture celuloidnom junaku svoga djetinjstva, izliječiti Mostar uništen
ratom i tranzcijskim kriminalom. Fijolić, poput tradicionalnog umjetnika-obrtnika odgovara na
zahtjeve naručitelja, poštujući i njihovu želju da spomenik bude u prirodnoj veličini i, dakako, «kao
da je živ». No, unatoč svim plemenitim nastojanjima organizatora da podizanjem spomenika junaku
koji se goloruk borio za pravdu i štitio slabije od sebe, barem gradskoj mladeži ponude pozitivan
uzor koji niti jednoj strani u složenoj, potencijalno konfliktnoj mostarkoj sredini ne bi trebao
smetati, Fijolićeva skulptura «Malog zmaja» svoj će put završiti skrivena u skladištu. Iako doista
prvi spomenik Bruce Leeju na svijetu ( onaj šangajski otkriven je dan kasnije), ubrzo ostaje bez
nunčaki, da bi se zaredala ozbiljna oštećenja, zbog kojih skulptura zaštićena čeka neka bolja
vremena.
 NINA SIMONČIĆ, PREDGOVOR IZLOŽBE LAJTMOTIVI, 25.1.2006. - 19.2.2006,
GALERIJA GALŽENICA, VELIKA GORICA
Ivan Fijolić: U današnjem vremenu ljudi svjesno ili nesvjesno govore vizualnim jezikom…Dovoljan
je jedan vizualni znak i poznata nam je čitava povijesna priča koja stoji iza njega.
Već sam naziv izložbe Lajtmotivi upućuje na polazište autora. Lajtmotivu autor je pristupio
dvoznačno:
a)kao definiciji iz rječnika stranih riječi (osnovni motiv, tema koja se provlači kroz čitavo djelo ili
glavna misao vodilja, ponovljena i naglašena više puta)
b)kao složena riječ: lajt (eng.light-svjetlost) motiv, obojena svjetlost koja treperi i signalizira.
c)U odabiru lajtmotiva poseže za poznatim, za elementima pop arta i pop kulture.Koristi tu simbole,
znakove i ličnosti koji su obilježili našu zbilju. Međutim, prema autoru, iza svakog znaka stoji
čitava priča. Izdvojeni vizualni znak smješten u muzejski prostor, stvaralačkom intervencijom i
poprima posve novo obilježje- uzdignut je na razinu umjetničkog.
Prema autoru, potrebno je uzeti simbole, znakove i likove koje ljudi prepoznaju i vrhunski ih
interpretirati. Time im se pridaje i osigurava estetska dimenzija.
…jer umjetnost mora biti prepoznatljiva i jasna, ja ne želim raditi umjetnost koja nije jasna, ne
želim da umjetnost živi za uzak krug ljudi, nastojim vizualnim jezikom komunicirati s ljudima
kojima umjetnost nije poznata…želim nešto novo, što je dio naše svakodnevnice ali prikazati na
način da običan čovjek vide koliko je to senzacionalno....
Postupak je to blizak postupcima umjetnika pop arta i Andy Warhola. Autor to niti ne osporava
štoviše, naglašava, Međutim u njegovoj interpretaciji, motiv koji je koristio Andy Warhol (banana)
je potpuno drukčiji….za vizualni jezik koristim pop art ali dajem jedan svoj karikirani osvrt,…
koristim formu, ali interpretiram drukčije …nisam poklonik samo jednog stila ....
Autoru i pop umjetnicima je polazište slično jer rade likove koje je svatko može prepoznati – iz
stripova, poznate ličnosti, muhu, banana, znakova - mjeru običnosti, oni uzdižu na tron vrhunske
vrijednosti.
Materijal koji umjetnik koristi je plastificirano drvo, kakvo se koristi u drvnoj industriji. Prednost
takvog materijala je postojanost boje. Umjetnik je materijal preoblikovao, načinio kutije na koje je
olovkom nanio crtež, a zatim po njima izbušio rupice, koje se na nekim mjestima vizualno povezuju
i ostvaruju dojam pune linije (Muha), dok je na drugima linija, kao čisto optički fenomen (Božje
oko)- promjenjiv, ovisno o kretanju promatrača. Bušenjem plohe, umjetnik ostvaruje reljefnu
površinu aktivirajući igru svjetlosti i sjene ( Marylin Monroe).
Kutije na dnevnom svjetlu su bijele, a crtež taman, dok uveče, kroz rupice prodire obojeno
treperavo svjetlo . Reljefima nije potrebno umjetno, vanjsko svjetlo, ono ima dnevno i ono vlastito..
…Sve ima dva lica i obično se upoznaje samo jedno…ovako je jedno lice ono po danu , a drugo
kada se navečer upali unutarnje svijetlo…tako posjetiocu dostupna oba lica umjetničkog dijela..i
danju i noću….
Radove umjetnik dovodi u odnos prema načelima suprotnosti: tematski (npr.: Hitler, Božje oko)
i mijenama obojene svjetlosti (npr. plavokosa Marylin Monroe je žuta, Muha je zelena, Božje oko
bijelo (….Bog je svjetlost , a ona uključuje sve boje spektra…nisam htio mijenjati značenje,
nastojao sam ga samo pojačati…). Pojedini reljefi dopunjeni su malim skulpturama, koje snažno
izbijaju iz kadra u prostor uspostavljajući komunikaciju s crtežom i sa susjednim radovima….
I ovom izložbom umjetnik ostaje na tragu svojih dosadašnjih propitivanja odnosa umjetnika i
zbilje, odnosa promatrača i umjetničkog predmeta, te propitivanja predmeta samog i mogućnosti
njegovog višesmislenog čitanja..
 http://pogledaj.to/art/neke-djecje-igracke-su-bolje-od-najboljih-skulptura/

Neke dječje igračke su bolje od najboljih skulptura

Uvijek sam percipirao umjetnost subjektivno, a to otprilike znači da je ‘loša’ naiva nekada
bolja od onoga o čemu se glasno priča
Ivan Fijolić je zapaženi figurativni kipar mlađe generacije, rođen 1976. godine, koji se niz godina
inspirira igračkama (posebno limitiranim edicijama), akcijskim figurama, super junacima,
medijskim ikonama i protagonistima blockbustera. U javnosti je vjerojatno najpoznatiji kao autor
prve javne skulpture posvećene Bruce Leeju na svijetu, koja je bila postavljena 2005. u Mostaru. Na
njegov aktualnoj izložbi Dobar loš, krelac u riječkom Malom salonu možete vidjeti verziju Bruce
Leeja u poliesteru, koju je Fijolić napravio nakon što je brončani kip iz Mostara uklonjen zbog
oštećenja. Na izložbi možete pogledati i Fijolićeve radove nastale od 2003. godine do danas, u
izboru kustosica Sabine Salamon i Ksenije Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u
Rijeci. Fijolić je također autor skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka, o čemu se manje zna.

Intervjuirali smo Ivana Fijolića nakon otvorenja izložbe u Rijeci, koja je otvorena do 8. svibnja
2010.

Nakon izložbe ste rekli da se osjećate kao zvijezda…

- Svakako je sjajno kada dođeš u galeriju i vidiš svoje radove postavljene s razumijevanjem.
Kustosice su se stvarno potrudile i napravile jako dobar posao. Naravno da sam sa takvim odnosom
između kustosa i umjetnika jako zadovoljan.

Jedan ste od rijetkih uspješnih kipara danas u Hrvatskoj koji se bavi figuracijom. Kako
struka prihvaća vaš rad? Formira li se ukus još uvijek na ostavštini konceptualne umjetnosti
šezdesetih godina?

- Prije svega nema tržišta za koje sam siguran da bi promijenilo situaciju, a struka bi se iz korijena
promijenila jer tada bi se dosta stručnih ljudi naprosto istopilo, poput sladoleda na suncu. Tržišta
nema jer nema ni privatnih galerija suvremene umjetnosti koje plasiraju „proizvod” i pronalaze
kupce. Kada ih bude, a sistem ide u tom pravcu, siguran sam da će se promijeniti i odnos struke
prema figuraciji.

Često u razgovoru s kustosima i kritičarima suvremene umjetnosti čujem kako u vašim

radovima vide „lijepo, ali nema ništa ispod toga” ili „graniči s dizajnom”. Estetiziranje
umjetnosti kod nas se općenito shvaća s negativnim predznakom. Imaju li vaše skulpture
nešto ‘ispod izgleda’, imaju li neku priču?

- Haha… Pa svakako imaju. Percipiram život na neki svoj način i imam potrebu dati komentar.
Razgovarao sam s nekim hrvatskim kustosima i umjetnicima kojima su neka djela sjajna i rado bi ih
imali doma, ali upravo ih plaši to što im se sviđaju! A umjetnost se valjda ne bi trebala nikome
sviđati, nego bi trebala biti lišena svega osim samoga sadržaja. Tek tada im se takva umjetnost
sviđa. Umjetnost ne mora biti ništa, i to je jedina istina.

Postoje sjajni hrvatski figurativni umjetnici koji su djelovali od sedamdesetih godina na

ovamo, no danas su zaboravljeni. Što je s tradicijom figurativnog kiparstva?

- Ne znam i ne zanima me. Tradicija je zanimljiva i svakako ju treba komentirati, ali je isto tako i
jedna velika ograda koja sputava čovjeka da bude nešto više. Uvijek sam percipirao umjetnost
subjektivno, a to otprilike znači da je ‘loša’ naiva nekada bolja od onoga o čemu se glasno priča.
Osim toga, neke igračke za djecu su puno bolje od najboljih skulptura pa to nikome ništa ne znači.

Na kraju, osvrnimo se na temu Muzeja krapinskog pračovjeka. Kao što za rukometne

dvorane u medijima nisu naveli njihove arhitekte, tako ni za skulpture u Muzeju krapinskog
pračovjeka nisu naveli njihove autore. Izradili ste niz skulptura. Što ste točno napravili?

- Kada politika prestane odlučivati o tome gdje, kada, tko i kako te kada svijest zajednice poraste,
tada će na otvorenjima spominjati umjetnike kao najbitnije karike. Žalosno je da autorima projekta
takvo što nije jasno.

U projektu sam sudjelovao sa 17 skulptura od koji neke prikazuju skupinu hominida i njihov razvoj,
ljude koji su otkrili nalazište i još neke sitnice. U svakom slučaju, bilo je izuzetno zahtjevno jer sam
imao samo šest mjeseci da dovršim posao i u tom periodu nisam imao puno mjesta za razmišljanje
nego sam morao biti krajnje efikasan. I upravo je to bio izazov.
 http://www.kontejner.org/intelligence
Ivan Fijolić (Croatia)
instalacija
Umjetna inteligencija ( TO JE ONA NOGA )
tehnička podrška: Vedran Relja
produkcija: projekt uradisamARTLAB

U radu Umjetna inteligencija Ivan Fijolić je robotizirao i animirao prostetičku nogu koja filmski
oživi pred očima posjetitelja izložbe. Trzanje i ples nisu konstantni nego se noga pali na daljinsko
upravljanje kojim se ubrzava i usporava njeno gibanje naprijed-nazad. “U tehnološkoj smo
revoluciji”, kaže umjetnik “postali sami sebi strancima... Imamo pomoć robota i sličnih praktičnih
izuma u gotovo svim područjima našeg djelovanja, a ritam življenja je postao sve brži jer oni
olakšavaju i ubrzavaju poslove. Život je postao krajnje robotiziran i automatiziran. Ne tvrdim da
tehnologija nije olakšala život, daleko od toga, ali vrlo rijetko da se u globalnom smislu poštuje išta
drugo od onoga što se može izmjeriti ili znanstveno dokazati. Dakle, život kao takav (onaj koji je
nemjerljiv) u kolektivnoj svijesti društva sveden je tek na puke brojke...

Ovaj rad govori o svakom od nas i kako da pokušamo osvijestiti automatizirane postupke kojima su
nas učili i koje smo usvojili kao vlastite (samim time potpuno logične i opravdane). Postavio sam
sebi pitanje, da li je to baš tako i što bi JA sam sa sobom trebao učiniti da bi poboljšao kvalitetu
vlastitog života, a ne tražio krivca u ‘ludom’ svijetu?”

Ivan Fijolić rođen 30. 03. 1976. u Zagrebu. Završio Školu primijenjene umjetnost i dizajna,
diplomirao na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalno je
izlagao u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji te je sudjelovao na mnogim skupnim izložbama u Italiji,
Japanu, Grčkoj, Hrvatskoj. Napravio je skulpturu Bruce Leejau Mostaru. “Kroz skulpturu se bavim
svakodnevnim životom parafrazirajući pop-art i njene ikone, a posebno pop ikone filmske i strip
industrije. Izravno kritiziram sve neuspjele pokušaje imitacije istinskih nastojanja da se život
zahvati malo dublje od svakodnevnog.
Određene teme stavljam u drugi kontekst kako bi ih pokazao s odmakom i samim time ih
demistificirao.”
 http://www.radio101.hr/kultura/recenzije/skolica---ivan-fijolic

ŠKOLICA - Ivan Fijolić

Ivan Fijolić je najbolji kad radi stvari koje su mu bliske, i u kojima bez svake sumnje uživa.
Većina tih njegovih radova unutar i uokolo kiparstva rijetko treba posebnu dodatnu legitimaciju, ne
pretendiraju na osobitu dubinu, sami u sebi ne kamufliraju velike istine, nemaju nikakvih
kompleksa. Kada se u kontekstu Fijolićevog rada govori o pop senzibilitetu, pop estetici i pop
motivima, u igri je prvenstveno iskrenost, koja nikako nije kompatibilna s tipično snobovskim
načinom gledanja koji sve to interpretira, ili kao pomodno prisvajanje u zagrljaj elitne kulture, ili
još mnogo gore, kao ukazivanje na 'lažne vrijednosti'. Fijolićeva skulptura Brucea Leeja, rađena kao
spomenik za grad Mostar, a kasnije devastirana i uklonjena, možda je tragičan, ali i lijep primjer. Ne
treba zaboraviti da je brončani „Mali zmaj“ stvaran u ozračju općeg urušavanja javnog prostora,
nakaradnih izgradnji i nicanja raznoraznih čudesa u spomeničkoj plastici. Smišljen je s namjerom
da ima terapeutski učinak, i logično je da se posegnulo za rijetkim neiskvarenim iskustvima
djetinjstva, koja su Fijoliću tako bliska u njegovom radu. Slično se može tumačiti i posuđivanje
likova kao što su John Wayne, općenito idealni mitski western prije revizije, kojemu kipar ponekad
daje i svoje lice, a u mramornu ploču flomasterom ucrtani lik Supermana mogao se čitati i kao
izuzetno duhovito podbadanje monumentalističkih kiparskih ambicija i zahtjeva reprezentativne
kulture. Drugdje su to pak bile akcijske figure, hibridni superheroji poput Rektuma i nabildanog
Isusa, ili poludjela robotička noga koja se svojedobno trzala na tepihu u Galeriji Galženica.

Nova Fijolićeva izložba u Galeriji Studentskog centra, unatoč nazivu „Školica“ koji direktno
referira na dječju igru, bliža je traumatičnom odrastanju nego onoj vrsti posezanja za djetinjstvom
kojoj smo svjedočili ranije. Da, Fijolić jest tu drugačiji, teži biti ozbiljniji, mračniji, misaoniji i
zabrinutiji. Na izložbi koja se sastoji od tri nova rada, sve nešto asocira na smrt, život, rađanje,
inicijaciju, reinkarnaciju, i ostale kulturno, pa tako i umjetnički, univerzalne opsesije. Središnji rad
„Školica“ rekonstrukcija je podloge istoimene igre, no umjesto kredom iscrtanih polja, Fijolić
koristi mramorne ploče na kojima su rimskom kapitalom upisani brojevi i riječ „Nebo“ na
posljednjoj, polukružnoj 'bazi'. „Monocikl“ je pak prerađena verzija vozila s jednim kotačem, iz
koje umjesto sjedala strši zaoštreni vrh metalnog kostura, a posljednji rad je poluotvoreni bijeli lijes
s ugrađenim solarijem.

Sve to zajedno strašno podsjeća na radove Fijolićevog generacijskog kolege Kristiana Kožula. Iako
Fijolić ne imitira Kožulovu pedantnu izvedbu, lako čitljiva unutarnja napetost izloženih objekata
postignuta je na isti način, suprotstavljanjem uvijek dviju međusobno oprečnih ideja koje u svom
novom značenju daju osjećaj nemira. Djetinjstvo se tako povezuje sa smrću, smrt ponovno s
ljepotom, a život je - valjda, nismo ni sami sigurni - neka bolna vožnja monociklom. Nije baš da je
sve to lišeno humora. Solarij u obliku lijesa prezentira kure uljepšavanja tijela kao neku vrstu
modernog vampirizma, a šiljak na sjedalici još bi nekako mogao i nasmijati kao izraz nestašluka, no
Fijolić je na ovoj izložbi ipak vidno iskoračio u područje proizvodnje objekata s autoritetom, čak i s
nešto iznenađujućeg cinizma, kojeg je godinama uglavnom uspijevao zaobići. I atmosferičnim
osvjetljenjem i odabirom glazbe kao da pokušava dodatno naglasiti ozbiljnost svojih novih
promišljanja, i uspijeva ih, dakako, prenaglasiti. A kad se ta 'ozbiljnost' krene tumačiti, s polazištem
da je 'ozbiljna', onda dolazi tek do interpretativnog naprezanja koje je na kraju mnogo teže za
promatrati od napregnutih značenja u samim Fijolićevim objektima, i dolazi se do rečenice iz
predgovora koja kaže: „da bismo putovali, moramo ozlijediti vlastito tijelo grubim šiljkom“. Pa sad,
jel baš moramo?
 http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23817

Ivan Fijolić izlaže u Galeriji SC

vrijeme: 29.1.2009. - 12.2.2009.19,00

mjesto: Zagreb; Galerija SC, Savska 25
'Školica', izložba Ivana Fijolića, otvara se u četvrtak, 29. siječnja, u Galeriji SC. Otvorenje slijedi u
19 sati, a radovi se mogu pogledati do 12. veljače. Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko
drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se cijede med i mlijeko.

'Na ljubljanskim školskim igralištima Fijolićeva Školica zvala se ristanc. Žutom bojom za ceste bila
je zacrtana po napuklom betonu, a u polukružnome vrhu nije pisalo 'nebo'. Ipak su to bila drugačija
vremena.

Čak i kad je školica nastala, za vrijeme ranog rimskog imperija, o nebu nije bilo nikakvoga govora.
Najprije su je igrali rimski vojnici. Igrali vjerojatno nije ni prava riječ, jer su je, dužu od trideset
metara – u punoj borbenoj opremi koristili za jačanje tijela. Iako je školica najprije bila vojna
vježba, počela su je kopirati i djeca. Uskoro se proširila po čitavoj Europi i svijetu, igraju je čak u
Vijetnamu i Argentini, u Francuskoj je poznata kao Marelles, u Njemačkoj Templehupfen, Englezi
je nazivaju Hopscotch. Slaveni su je - s izuzetkom Slovenaca koji su je etimološko povezali s
crtanjem (slov. risanje, op. p.) te je zovu ristanc - povezali sa školom. Tako je hrvatska školica na
ruskome jeziku классики (umanjenica riječi razred), dok na poljskom isto značenje ima naziv klasy.

Školica je putovanje. Rimski legionari su na jednoj nozi trideset metara poskakivali prema boljoj
tjelesnoj kondiciji, a djeca putuju prema konačnoj pobjedi. Kada dosegnu njezin polukružni vrh,
zapadnoeuropska djeca dolaze 'kući', na 'odmorište' ili na 'sigurno', dok ih u Hrvatskoj put dovodi iz
'pakla' u 'nebo'.

Za odrasle je školica još samo sjećanje. Odrastanje – tako barem uče u školama – je ono pravo
putovanje, a pravo se nebo vjerojatno nalazi u budućnosti. Priča se okreće kada odrastemo – tada
nebeske postaju prošle, dječje godine. Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog
odmora okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo
kratka postaja na putu za pakao.

Kada je Fijolićevo sjećanje prevelo igru u umjetničko djelo, proputovalo je priču od neba do pakla i
obrnuto. U školi su ga učili odrastanju te mu obećavali kako će kasnije biti bolje, kako će na kraju
školice doseći nebo. On je sada odrasla osoba, čitao je knjige i iz njih saznao da su pakao zapravo
ljudi oko nas. Refleksijom vlastitog, a time i našeg, tvojeg i mojeg puta nastala je nova, drukčija
školica.

Fijolić se ovom izložbom ponovo predstavlja kao obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga
Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića. Međutim,
u ovoj je izložbi ipak moguće naći crvenu nit koja umjetnikova djela povezuje u jedinstveni opus.
Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da postoje moćni junaci,
kada nam se činilo da bi John Wayne mogao u svakome trenutku projahati pored naše zgrade, kada
smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana
školica – povezuju umjetnikov opus.

Ali Fijolić se u prošlost neke generacije ne vraća naivno. Za njega djetinjstvo nije svijet u kojem je
sve bilo bezbrižno i neopasno. Njegov superheroj postaje Rektum, čovjek koji na grudima nosi
čmar, Bruce Lee ne može spasiti Mostar, a Štrumpf leži mrtav u lokvi vlastite krvi. Iako su djela na
ovoj izložbi hladnija i možda, na određeni način – bez aproprijacije junaka – monumentalnija od
proteklih, ona pripovijedaju istu priču. To je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti, a laž
odraslih postala mu je jasna. Djetinjstvo je opasno i obmanjujuće, govore Fijolićeva djela.
Istovremeno je udaljeno i racionalizirano. Isklesano je u nadgrobnome mramoru, uliveno u
svjetlećem monociklu, zatvoreno u bijelome lijesu.

Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se
cijede med i mlijeko. To je djetinjstvo hladno, u njemu treba na putu prema zrelosti propatiti mnoge
boli. Da bismo putovali, pokrenuli kotač, moramo vlastito tijelo ozlijediti grubim šiljkom.
Putovanje se ponekad prekida, a Fijolić u lijes ugrađuje solarij. Je li blještavo umjetno svijetlo
odraslih ovdje kako bi probudilo život ili obojilo kožu tinejdžera? Može li nas put odrastanja
dovesti do neba ili do pakla? Umjetnikovo djelo šuti.' Petja Grafenauer, prijevod: Veljko Njegovan