VELEUČILIŠTE U KARLOVCU

Odjel: SIGURNOST I ZAŠTITA NA RADU

GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA

Dodatak kolegiju: RASVJETA, GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA

Radni materijal

Sastavio: Radoslav Korbar

Karlovac, siječanj 2002.

1
 SADRŽAJ
GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA ............................................................................ 4

SVOJSTVA ZRAKA, HIGIJENSKI UVJETI I UGODNOST .......................................................... 4

1 SASTAV ZRAKA ......................................................................................................................... 4

2 PRAŠINA....................................................................................................................................... 6

3 TERMODINAMIČKO STANJE I TEMPERATURA ZRAKA............................................... 7

3.1 STANJE ZRAKA I VELIČINE STANJA .............................................................................................. 7
3.2 ZAHTJEVI NA TEMPERATURU PROSTORIJE, TU ............................................................................ 10
4 VLAGA U ZRAKU..................................................................................................................... 11
4.1 VLAŽNI ZRAK ............................................................................................................................ 11
4.2 ZAHTJEVI NA VLAŽNOST ........................................................................................................... 14
5 BRZINA STRUJANJA ZRAKA ............................................................................................... 15

6 EFEKTIVNA TEMPERATURA............................................................................................... 16

TOPLINSKO OPTEREĆENJE PROSTORIJE................................................................................ 17

1 TRANSMISIJSKA TOPLINA, QT ............................................................................................ 17

2 TOPLINA VENTILACIJE, QV ................................................................................................. 18

3 POTREBNA TOPLINA ZA GRIJANJE ZGRADE, QN ......................................................... 19

4 RASHLADNO OPTEREĆENJE OD SUNČEVOG ZRAČENJA, QS ................................... 20

5 RASHLADNO OPTEREĆENJE OD RASVJETE, STROJEVA I LJUDI, QRST................. 20

6 POTREBNA KOLIČINA I VLAŽNOST ZRAKA ZA KLIMATIZACIJU.......................... 21

GRIJANJE ............................................................................................................................................ 22
PODJELE SUSTAVA ZA GRIJANJE.......................................................................................................... 22
1 LOKALNO GRIJANJE ............................................................................................................. 23
1.1 PEĆI ZA KRUTA GORIVA ............................................................................................................ 23
1.2 PEĆI ZA LOŽENJE PLINOM .......................................................................................................... 23
1.3 PEĆI ZA LOŽENJE ULJEM ............................................................................................................ 25
1.4 ELEKTRIČNE PEĆI ...................................................................................................................... 25
2 UREðAJI CENTRALNOG I DALJINSKOG GRIJANJA .................................................... 25
2.1 UREðAJI ZA GRIJANJE PROSTORIJE ............................................................................................ 26
2.2 KOTLOVI ................................................................................................................................... 28
2.3 IZMJENJIVAČI TOPLINE .............................................................................................................. 29
3 CENTRALNO GRIJANJE TOPLOM VODOM..................................................................... 29
3.1 VOðENJE VODE KROZ CJEVOVODE ............................................................................................ 30
3.2 GRAVITACIJSKO GRIJANJE ......................................................................................................... 32
3.3 GRIJANJE PRISILNOM CIRKULACIJOM ........................................................................................ 32
3.3.1 Dvocijevni sustavi........................................................................................................... 33
3.3.2 Jednocijevni sustavi ........................................................................................................ 33
3.3.3 Hidraulički proračun sustava s prisilnom cirkulacijom ................................................. 33
4 CENTRALNO GRIJANJE PAROM ........................................................................................ 35
4.1 GRIJANJE PAROM NISKOG TLAKA .............................................................................................. 36
4.2 VAKUUMSKO PARNO GRIJANJE.................................................................................................. 36

2
 4.3 GRIJANJE PAROM VISOKOG TLAKA ............................................................................................ 36
5 DALJINSKO GRIJANJE .......................................................................................................... 37

VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA ................................................................................................ 38

1 VENTILACIJA ........................................................................................................................... 38

2 GRIJANJE ZRAKOM ............................................................................................................... 39

3 KLIMATIZACIJA ..................................................................................................................... 39
3.1 PARNO-KOMPRESORSKI RASHLADNI PROCES............................................................................. 39
3.2 UREðAJI I POSTROJENJA ZA KLIMATIZACIJU .............................................................................. 41
3.3 DIJELOVI UREðAJA ZA KLIMATIZACIJU ..................................................................................... 42
3.3.1 Filtri................................................................................................................................ 42
3.3.2 Grijači i hladnjaci........................................................................................................... 42
3.3.3 Sušenje zraka .................................................................................................................. 43
3.3.4 Ovlaživači zraka ............................................................................................................. 43
3.4 INDIVIDUALNI AGREGATI .......................................................................................................... 43
3.5 SUSTAVI ZA KLIMATIZACIJU...................................................................................................... 43
3.5.1 Zračni sustav................................................................................................................... 43
3.5.2 Zračno-vodeni sustav...................................................................................................... 44
3.5.3 Vodeni klimatizacijski sustav .......................................................................................... 45

3
 GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA
Klima prostorije obuhvaća zajednički učinak temperature zraka, temperature zračenja
površina prostorije, vlažnosti zraka, brzine strujanja zraka i sadržaja štetnih tvari, a u
širem smislu uključuje još prirodnu i umjetnu rasvjetu i razinu buke.
Povoljan plinski sastav, čistoća, temperatura, vlažnost i brzina strujanja zraka u
prostoriji bitno utječu na osjećaj ugodnosti ljudi u prostoriji. Veća odstupanja tih
parametara, naročito ako su trajna, mogu štetno djelovati na zdravlje ljudi. Odstupanja
od optimalnog stanja zraka česta su u industrijskim pogonima, kao posljedica
tehnološkog procesa proizvodnje.
Postrojenja grijanja i klimatizacije imaju zadatak da u prostoriji održavaju željeno
stanje zraka. Grijanje je postupak zagrijavanja i održavanja željene povećane
temperature zraka. Ventilacija (vjetrenje, provjetravanje) je odvoñenje istrošenog i
dovoñenje svježeg zraka u cilju održavanja povoljnog plinskog sastava i čistoće zraka.
Klimatizacija (kondicioniranje) je održavanje željene temperature, vlažnosti i čistoće
zraka, te obuhvaća čišćenje, grijanje ili hlañenje i ovlaživanje ili sušenje zraka.
Osim grijanja, ventilacije i klimatizacije, stanje zraka u radnom prostoru općenito se
može poboljšati i poboljšanjem tehnološkog procesa. Za slučajeve kada nije moguće
postići zadovoljavajuće uvjete, uvode se dodatne zaštitne mjere koje uključuju lokalnu
ventilaciju (ekshaustor), lokalnu klimatizaciju (struja hladnog zraka usmjerena
direktno u čovjeka), termičku izolaciju izvora topline, zaštitnu odjeću, česte odmore i
skraćenje radnog vremena, itd.
SVOJSTVA ZRAKA, HIGIJENSKI UVJETI I UGODNOST
1 SASTAV ZRAKA
a) Izražavanje koncentracije tvari
Za označavanje koncentracije (sadržaja) tvari koriste se razne oznake (x, c , ρ, r, v/v,
w/w itd.). Unutar ovog kursa koncentracija se uvijek označava oznakom x, koja je
inače uobičajena za molne udjele. Budući da se koncentracija izražava nizom mjernih
jedinica, treba naročito paziti da se najprije točno ustanovi o kojoj mjernoj jedinici se
radi. Tako se koncentracija može izraziti preko mase tvari:
{mtvari }kg
x= (1.1)
{muk }kg
Ovaj omjer mase neke tvari u ukupnoj masi neke smjese od više tvari naziva se
maseni udjel te tvari i može poprimiti jedino vrijednosti izmeñu 0 i 1. Koncentracija
se može izraziti i preko volumena:
{Vtvari }m
x=
3
(1.2)
{Vuk }m 3

Ovaj omjer volumena neke tvari u ukupnom volumenu neke smjese od više tvari
naziva se volumenski udjel te tvari i takoñer može poprimiti jedino vrijednosti izmeñu
0 i 1. Koriste se i mješovite jedinice poput
{mtvari }kg
x= (1.3)
{Vuk }m 3

4
Ovo je omjer mase neke tvari u ukupnom volumenu neke smjese od više tvari. Obično
se susreće milijun puta veća jedinica od ove, masa je tada izražena u miligramima
(mg).
Da bi se izbjegle vrijednosti udjela manje od 1 (razlomci), često se koriste postoci
(%), promili (‰) i milijunti dijelovi (ppm), a dobivaju se tako da se udjeli pomnože
odgovarajućom konstantom (nije moguće za mješovite jedinice):
– postoci: x•100% = x•102
– promili: x•1000‰ = x•103
– milijunti dijelovi: x•1000000ppm = x•106
Na primjer koncentracija kisika (O2) u zraku može se izraziti preko mase:
xO2 = 4,6 kg O2 / 20 kg zraka = 0,23 = 23% = 230‰ = 230000 ppm
ili preko volumena:
xO2 = 4,2 m3 O2 / 20 m3 zraka = 0,21 = 21% = 210‰ = 210000 ppm
U prvom slučaju, milijunti dio (ppm) identičan je mjernoj jedinici mg/kg, a u drugom
slučaju mjernoj jedinici cm3/m3. Ponekad se u mjernoj jedinici naglasi da li je
koncentracija izražena preko mase ili volumena (npr. %m ili %vol).
Kada u formulama koje slijede nije drugačije naznačeno, koncentracija x izražena je u
osnovnim mjernim jedinicama (npr. kg/kg ili kg/m3). Za olakšavanje razumijevanja i
učenja, u ovom kursu se slovnim indeksom uz oznaku x naznačuje o kojoj
koncentraciji se radi:
m = koncentracija izražena preko mase
v = koncentracija izražena preko volumena
mv = mješovito izražavanje koncentracije, tj. masa/volumen.
b) Sastav zraka
Atmosferski zrak je smjesa plinova. U sastavu čistog suhog zraka (bez vodene pare)
prevladavaju (99,99%) četiri plina navedena u tablici 1.1. Preostali dio uglavnom čine
vodik i plemeniti plinovi. Sadržaj (koncentracija) vodene pare u vlažnom zraku je
promjenljiv i može iznositi najviše oko 3% težine (4% volumena).
Tablica 1.1 Sastav čistog suhog zraka
Plin % težine % volumena
dušik, N2 75,51 78,10
kisik, O2 23,01 20,93
argon, Ar 1,29 0,93
ugljični dioksid, CO2 0,04 0,03
Sadržaj pojedinih plinova-primjesa mjeri se ureñajima za analizu plinova.
Koncentracija štetnih plinova izražava se jedinicom ppm (1 ppm=1/106=cm3/m3, part
per million) ili mg/m3. Ove jedinice povezane su relacijom
1 mg/m3 = M/VM • 1 ppm (1.4)
M – masa jednog kmol plina, kg/kmol
VM – volumen jednog kmol plina pri normalnim uvjetima (p=1,01325 bar, t=0 0C),
VM ≈ 22,4 m3
Broj koji se dobije zbrajanjem atomskih masa svih atoma u molekuli jednak je broju
kg mase jednog kmol tvari. Npr. za sumporni dioksid (SO2), masa atoma sumpora

5
mS=32, kisika mO=16, pa je masa molekule SO2 jednaka mS+2mO=64, a masa jednog
kmol SO2 iznosi M=64 kg.
Maksimalna dopuštena koncentracija (MDK) štetnog plina u zraku na radnom mjestu
propisana je za niz štetnih plinova. Npr. za ugljični dioksid (CO2) MDK=5000 ppm
(9100 mg/m3), a za ugljični monoksid (CO) MDK=30 ppm (35 mg/m3). Dopuštene
vrijednosti za stambene prostorije mogu biti i desetak puta manje od MDK-
vrijednosti. Ventilacija mora ostvariti izmjenu dovoljne količine zraka da se
dopuštene vrijednosti koncentracije ne prekorače. Potrebna količina dovedenog zraka
na sat Vh izražena u m3/h (volumenski protok) iznosi
Vh = Km/(xmvM-xmva) = Kv/(xvM-xva) (1.5)
K – dotok štetnog plina u prostoriju, Km u kg/h, a Kv u m3/h,
xM – najveći dopušteni udjel štetne tvari u zraku u prostoriji, kg/m3 ili m3/m3
xa – najveći dopušteni udjel štetne tvari u atmosferskom zraku, kg/m3 ili m3/m3
Zrak koji čovjek izdiše ima oko 4% CO2. U mirovanju ili uz normalnu aktivnost
čovjek udahne oko 0,5 m3/h zraka, čime se generira 20 l/h CO2. Tome odgovara
potreba od oko 30 m3/h svježeg zraka, ako se kao dopuštena koncentracije CO2
odabere uobičajenih 0,1 vol.% (1000 ppm). Zavisno od aktivnosti ljudi i pojave
neugodnog zadaha, potrebno je u prostoriju dovoditi 20-60 m3/h svježeg zraka po
čovjeku. Zbog problema s provjetravanjem volumen prostorije treba iznositi najmanje
3 m3 po čovjeku. Visina prostorije ne smije biti manja od 2,5 m.
2 PRAŠINA
Pod prašinom se podrazumijevaju fine čestice krute mineralne i/ili organske tvari
(veličine otprilike 0,01-500 µm) dispergirane u zraku. Prašina nastaje mehaničkim
usitnjavanjem tvari, nepotpunim izgaranjem ili isparavanjem (npr. metala) pri
izgaranju. Prema veličini čestica, prašina se dijeli na:
− grubu (čestice veće od 5 µm)
− finu ili koloidnu (0,25-5 µm)
− ultramikroskopsku (čestice manje od 0,25 µm)
Čestice koloidne prašine dovoljno su lagane da praktički lebde (zbog statičkog
elektriciteta), tako da se vrlo sporo talože i ostaju dugo u zraku. Takve disperzije
nazivaju se aerosolima, a mogu se sastojati od krutih čestica (dim) ili kapljica
tekućine (magla) u zraku.
Mikrobi u zraku imaju veličinu fine i ultramikroskopske prašine (veličina bakterija je
0,5-5 µm, a virusa 0,01-0,1 µm). Većinom se mikrobi pridržavaju za čestice prašine
veće od 2 µm i koloidne kapljice vode. Osobito, čestice organskog porijekla najčešće
sadrže mikrobe, te raspadne produkte i toksine koje oni stvaraju.
Slično kao kod štetnih plinova, uobičajene jedinice za koncentraciju prašine u zraku
su ppm i mg/m3. Maksimalna dopuštena koncentracija na radnom mjestu (MDK)
prašine u zraku propisana je za čestice niza tvari. Npr. za prašinu koja sadrži silicijev
oksid (SiO2), koji je izrazito štetan za zdravlje, MDK prema ruskoj normi iznosi 4
mg/m3, a prema američkoj (za prašinu koja sadrži preko 40% SiO2) iznosi 180
čestica/cm3. Osim o koncentraciji, štetnost prašine zavisi još o njenom sastavu i
spektru veličina čestica, odn. njihovom broju. Fina i ultramikroskopska prašina
(čestice manje od 1 µm) štetnija je zdravlju od grube prašine.
Za odvajanje prašine koriste se mehanički i elektrostatički filtri. Za izdvajanje
mikroba koriste se filtri za aerosol visokog učinka, eventualno u kombinaciji s
elektrostatičkim filtrom. Daljnje metode uklanjanja mikroba uključuju raspršivanje
kemikalija za dezinfekciju ili ugradnju svjetiljki s ultra-ljubičastom svjetlošću.
6
Preporučuje se ugradnja tih svjetiljki u ureñaje za ventilaciju, jer njihovo zračenje u
radnim prostorijama može biti štetno za oči i kožu.

Mjeriti se mogu sljedeće karakteristike prašine:

− koncentracija
− broj čestica po m3
− veličina čestica
− kemijski sastav
Postoji veći broj metoda mjerenja koje počivaju na različitim principima, pa često nije
moguće preračunavanje mjernih rezultata jedne metode na drugu. Često se koriste
sljedeće mjerne metode i ureñaji:
a) Mjerenje pomoću filtra (gravimetrijska metoda)
Količina zraka mjerena plinomjerom usisava se kroz filtar-papir odreñeno
vrijeme. Težina čestica prašine odreñuje se vaganjem filtar-papira prije i poslije
prolaska zraka, a čestice se mogu i prebrojiti pod mikroskopom. Neki ureñaji
propuštaju zrak kroz seriju sve finijih filtara, čime se odreñuje koncentracija
raznih veličina čestica (npr. koncentracija prašine veličine od 0,25-5 µm).
b) Konimetar
Zrak na izlazu iz mlaznice velikom brzinom nalijeće na ljepljivu ploču, pa se
zalijepljene čestice prebroje.
c) Brojač na bazi difuzne svjetlosti
Zrak prolazi kroz jarko osvijetljenu mjernu komoru. Svjetlost koja pri sudaru s
česticama promijeni smjer (difuzna svjetlost) pretvara se u električne impulse koji
se mjere. Vidljivim svjetlom mogu se registrirati čestice veće od 0,3 µm.
3 TERMODINAMIČKO STANJE I TEMPERATURA ZRAKA
3.1 Stanje zraka i veličine stanja
Zrak predstavlja smjesu više plinskih komponenata. U mnogim slučajevima zrak se
može termodinamički promatrati kao (jednokomponentni) idealni plin.
Termodinamičko stanje plina u potpunosti je definirano vrijednostima dviju
karakterističnih termodinamičkih veličina poput temperature, tlaka, gustoće,
specifičnog volumena, specifične unutrašnje energije, entalpije, entropije itd. Te
karakteristične veličine zato se nazivaju veličine stanja.
Vrijednosti pojedinih termodinamičkih veličina za plin često se navode pri
normalnom stanju plina. To znači da je tlak plina jednak standardnom atmosferskom
tlaku pa=1,01325 bar, a temperatura plina jednaka je standardnoj temperaturi
atmosfere ta=0 0C. Time je stanje plina jednoznačno definirano obzirom da su
definirane dvije veličine stanja (pa,ta). U području grijanja, klimatizacije i ventilacije
posebno su česti termodinamički procesi pri konstantnom tlaku (atmosferskom)
budući da se u tehničkom smislu tlak zraka mijenja neznatno ili vrlo malo.
Obzirom na značaj vlage u zraku, često se zrak promatra kao smjesa dviju
komponenti – suhog zraka i vode (pare i kapljevine). Takva smjesa naziva se vlažni
zrak. Uz vrijednosti dviju veličina stanja (npr. tlaka i temperature), za definiranje
stanja vlažnog zraka potrebno je definirati i koncentraciju vodene pare. Pri tome je za
područje grijanja, ventilacije i klimatizacije tlak vlažnog zraka gotovo redovito
konstantan i jednak atmosferskom.

7
Temperatura, T
Za idealne plinove temperatura jednoznačno pokazuje razinu unutrašnje energije plina
u, dok je kod realnih plinova ta veza približna. Valja naglasiti da je toplina zapravo
unutrašnja energija u fazi prijelaza s tijela na tijelo, slično kao što je rad mehanička
energija u fazi prijelaza s tijela na tijelo.
Osnovna jedinica za temperaturu u SI sustavu je Kelvin (K). Uobičajeno je
temperaturu izraženu stupnjevima Kelvina (tj. apsolutnu temperaturu) označavati
oznakom T, dok se oznaka t koristi za temperaturu izraženu stupnjevima Celzija (0C).
Za ovako izražene temperature vrijedi veza
T=t+273,15 (3.1)
Mjerenje temperature ne predstavlja praktičan problem, jer se na termometrima
vrijednost temperature uglavnom očitava direktno. Uz poznate termometre punjene
tekućinom (npr. živom), koriste se još rastezni termometri (punjeni tekućinom, štapni
i bimetalni), termo-elementi (termoparovi) i pirometri (za visoke temperature).
Gustoća, ρ i specifični volumen, v
Gustoća mase, češće se naziva samo gustoća, a predstavlja specifičnu masu odn. masu
m po jedinici volumena V
ρ = m/V (3.2)
Gustoća se obično izražava u kg/m3. Specifični volumen v jednak je recipročnoj
vrijednosti gustoće, a predstavlja volumen po jedinici mase
v = 1/ρ = V/m (3.3)
Tlak, p
Atmosferski (barometarski) tlak pa posljedica je atmosfere odn. zraka koji svojom
težinom pritišće površinu zemlje. Općenito, specifična sila takvog pritiska fluida po
jedinici površine naziva se tlak p
p = F/S (3.4)
F – pritisak (sila), N= kg•m/s2
S – površina, m2
i izražava u Pascalima odn. Newtonima po kv. metru (Pa=N/m2). Ovakav tlak naziva
se apsolutni tlak. Prema Pascalovom zakonu u fluidu se tlak u svim smjerovima širi
jednako (jednako pritišće).

p pM1>0
(pretlak)
standardni atm. tlak, pstand=1,01325 bar
stvarni atm. tlak, pa
pM2<0 pV2>0
(podtlak) (vakuum)

pstand p1 pa p2
(apsolutni) (apsolutni)
apsolutna nula
(vakuum 100%)

Sl. 3.1 Objašnjenje pretlaka, podtlaka i vakuuma

8
Manometarski tlak pM dobije se tako da se od vrijednosti apsolutnog tlaka p u nekom
prostoru računski oduzme vrijednost atmosferskog tlaka pa (sl. 3.1)
pM = p - pa (3.5)
U slučaju p>pa dobiva se pozitivna vrijednost manometarskog tlaka (pM>0) koji se
tada naziva pretlak. Ako je p<pa, manometarski tlak poprima negativnu vrijednost
(pM<0) i tada se naziva podtlak. Apsolutna vrijednost podtlaka naziva se vakuum pV
(pV =-pM>0) i često se izražava u postocima atmosferskog tlaka (pV%=-pM/pa•100%).
U homogenom fluidu u polju sile teže, površine konstantnog tlaka (izobare) su
horizontalne ravnine. Prirast tlaka uslijed težine tekućine duboke h jednak je težini
stupca tekućine (visine h) koji ima jediničnu površinu (1 m2). Volumen tog stupca je
h•1, pa mu je masa jednaka ρh, a težina stupca je ρgh i jednaka je prirastu tlaka ∆p,
pri čemu je g konstanta gravitacije (standardna vrijednost g=9.80665 m/s2).
∆p = ρgh (3.6)
Tekućinski manometar predstavlja primarni instrument za mjerenje tlaka. Na sl. 3.2.
prikazan je tekućinski manometar za odreñivanje tlaka p. Manometar je jednim
krajem priključen na mjereni tlak p, a drugim krajem je otvoren prema atmosferskom
tlaku. Pri tome moraju biti poznate gustoća fluida ρ (npr. voda) i gustoća mjernog
fluida ρ0 (npr. živa). Najprije se odredi položaj krajnje izobare koja kroz oba kraja U-
cijevi prolazi kroz isti fluid. U ovom slučaju to je izobara 1-1 koja još uvijek prolazi
kroz fluid gustoće ρ0. Zatim se izmjere visine h i h0. Budući da su u presjeku 1-1
tlakovi isti u lijevom i desnom kraju cijevi, postavlja se jednadžba manometra kojom
se izjednačavaju ta dva tlaka (p1L=p1D), pa ta jednadžba glasi
p + ρgh = pa + ρ0gh0 (3.7)
tako da pretlak pM koji odgovara traženom apsolutnom tlaku p iznosi
pM = p - pa = ρ0gh0 - ρgh (3.8)

p
ρ pa
g

h0
ρ0
1 1
izobare

Sl. 3.2 Tekućinski manometar

Za mjerenje tlaka na raspolaganju je i niz mjernih instrumenata poput opružnih

manometara (membranski, cijevni, s mijehom), pretvarača tlaka i mikrofona, koji
omogućavaju direktno očitavanje vrijednosti tlaka.
Jednadžba stanja za idealni plin
Za zrak približno vrijedi jednadžba stanja idealnih plinova koja povezuje tlak p,
volumen zraka V i apsolutnu temperaturu T za masu m plina.
pV = mRT (3.9)

9
pri čemu je R plinska konstanta. Kod normalnog atmosferskog stanja (pa=1,01325 bar,
ta=0 0C) plinska konstanta za suhi zrak iznosi Rz=287,1 J/kgK, za vodenu paru
Rp=461,4 J/kgK.
Unutrašnja energija, specifična toplina cv
Za specifičnu unutrašnju energiju idealnog plina u (izraženu u J/kg) vrijedi
u = cvT (3.10)
pri čemu je cv specifična toplina (pri konstantnom volumenu – izražena u J/kgK).
Količina topline Q12 (izražena u J) potrebna za zagrijavanje mase m plina od
temperature t1 do temperature t2 uz konstantni volumen plina iznosi
Q12 = mcv(t2-t1) = m(u2-u1) (3.11)
i jednaka je ukupnoj promjeni unutrašnje energije plina.
Entalpija, specifična toplina cp
Za entalpiju (toplinski sadržaj) idealnog plina h (izraženu u J/kg) vrijedi
h = cpT (3.12)
pri čemu je cp specifična toplina (pri konstantnom tlaku– izražena u J/kgK).
Specifična toplina cp zavisi od temperature i tlaka, a pri uvjetima uobičajenim za
probleme grijanja iznosi za suhi zrak cpz=1,005 kJ/kgK, za vodenu paru cpp=1,926
kJ/kgK i za kapljevitu vodu cpk=4,187 kJ/kgK.
Količina topline Q12 (izražena u J) potrebna za zagrijavanje mase m plina od
temperature t1 do temperature t2 uz konstantni tlak plina iznosi
Q12 = mcp(t2-t1) = m(h2-h1) (3.13)
i jednaka je ukupnoj promjeni entalpije plina. Specifična unutrašnja energija i
entalpija vezane su relacijom
h = u + p/ρ (3.14)
Budući da se procesi sa zrakom vezani uz grijanje i klimatizaciju odvijaju približno
pri konstantnom (atmosferskom) tlaku, energetsko stanje plina je najčešće pogodno
izražavati pomoću entalpije.
Toplina isparavanja, r
Toplina isparavanja r (izražena u J/kg) predstavlja toplinu koju je potrebno dovesti
jednom kg kapljevite vode za prijelaz iz kapljevite u parnu fazu (isparavanje) pri
konstantnoj temperaturi i tlaku.
r = h''-h', t=const, p=const (3.15)
pri čemu h' označava entalpiju zasićene kapljevite vode, a h'' entalpiju zasićene
vodene pare. Toplina isparavanja r zavisi samo od temperature isparavanja i za vodu
pri 0 0C iznosi r=2500 kJ/kg.
3.2 Zahtjevi na temperaturu prostorije, tu
U cilju održanja zdravlja i radne sposobnosti, temperatura prostorije mora osigurati da
odavanje tjelesne topline ne bude ni manje ni veće nego što je fiziološki potrebno.
Zavisno od ljudske aktivnosti odn. težine rada, odavanje tjelesne topline čovječjeg
tijela iznosi oko 80-300W. Tijelo odaje toplinu putem konvekcije, zračenja i
isparavanja. Tjelesni osjećaj temperature zavisi upravo od topline koju tijelo odaje. U
tom smislu uvodi se pojam efektivne temperature. Osim od temperature zraka,

10
odavanje topline čovječjeg organizma zavisi od temperature okolnih ploha, relativne
vlažnosti i brzine zraka.
Temperatura zraka u prostoriji (temperatura prostorije) mjeri se u visini glave,
najmanje na udaljenosti 1 m od površine zidova. Zavisno od ljudske aktivnosti,
temperatura prostorije treba iznositi 18-24 0C. Za mirovanje i laku aktivnost
uobičajena temperatura zimi iznosi 20 0C, a ljeti 21-22 0C. Za teški fizički rad obično
se zahtijeva temperatura 15-16 0C, a u ljetu se temperatura od 26 0C smatra još uvijek
prikladnom za laku aktivnost. Za vrućih ljetnih dana, pri vanjskim temperaturama
iznad 28 0C, preniska temperatura prostorije može uzrokovati temperaturni šok, pa
razlika temperature ne smije biti veća od 6 0C. Svi ovi podaci dani su uz pretpostavku
da se temperatura prostorije ne razlikuje od temperature ploha prostorije.
Razmjena topline zračenjem javlja se uslijed razlike površinskih temperatura ljudskog
tijela i ploha prostorije. Srednja temperatura zračenja je srednja temperatura ploha
prostorije (pod, strop, zidovi, vrata, prozori, predmeti u prostoriji). Osjetna
temperatura otprilike odgovara aritmetičkoj sredini temperature zraka i srednje
temperature zračenja, a može se mjeriti globus-termometrom (temperaturni osjetnik
zatvoren je u šupljoj crnoj kugli). Osjetna temperatura mjerodavna je za osjećaj
ugodnosti, tako da u principu treba povećati temperaturu zraka za isti onaj iznos za
koji se temperatura zračenja smanji. Najveća razlika temperature prostorije i srednje
temperature zračenja ne bi smjela prelaziti 3 0C.
4 VLAGA U ZRAKU
4.1 Vlažni zrak
Mješavina suhog zraka i vode (pare i kapljevine) naziva se vlažni zrak (vlažni uzduh).
Termodinamička svojstva suhog zraka uglavnom odreñuju dušik i kisik sadržani u
zraku, dok se preostali suhi plinovi u zraku najčešće mogu zanemariti. Vlažni zrak
promatra se kao mješavina samo dviju komponenti – suhog zraka (z) i vode.
Ako se zamisli da se iz nekog zatvorenog volumena ispunjenog vlažnim zrakom pod
tlakom p odstrani zrak, preostala para raširila bi se po cijelom volumenu i poprimila
(manji) tlak koji se naziva parcijalni tlak pare pp. Za tlak vlažnog zraka (ukupni) p
vrijedi
p = pz+pp , (4.1)
pri čemu je s pz označen parcijalni tlak suhog zraka.

Sl. 4.1 Tlak zasićenja p' vodene pare u zavisnosti od temperature

11
Ako tlak vlažnog zraka iznosi oko 1 bar, za njegove komponente dovoljno točno
vrijedi jednadžba stanja idealnog plina. Tako za suhi zrak vrijedi jednadžba
pzV = mzRzT , (4.2)
a za paru u zraku
ppV = mpRpT , (4.3)
pri čemu su
V – volumen vlažnog zraka (ukupni), m3
T – temperatura vlažnog zraka, K
mz, mp – masa suhog zraka odn. pare, kg
Rz, Rp – plinska konstanta za suhi zrak odn. paru, J/kgK
Najveća moguća vrijednost parcijalnog tlaka vodene pare jednaka je tlaku zasićenja
vodene pare p' (pp,maks=p') koji zavisi samo od temperature, v. tablicu 4.1.
Tablica 4.1 Tlak zasićenja p' vodene pare u zavisnosti od temperature t
t, 0C p, bar t, 0C p, bar t, 0C p, bar t, 0C p, bar
0 0,006108 30 0,04241 60 0,1992 155 5,433
2 0,007055 32 0,04753 70 0,3116 160 6,181
4 0,008129 34 0,05318 80 0,4736 165 7,008
6 0,009345 36 0,05940 90 0,7011 170 7,920
8 0,010720 38 0,06624 100 1,0133 180 10,027
10 0,012270 40 0,07375 105 1,2080 190 12,551
12 0,014014 42 0,08198 110 1,4327 200 15,549
14 0,015973 44 0,09100 115 1,6906 210 19,077
16 0,018168 46 0,10086 120 1,9854 220 23,198
18 0,02062 48 0,11162 125 2,3210 250 39,776
20 0,02337 50 0,12335 130 2,7013 300 85,927
22 0,02642 52 0,13613 135 3,131 325 120,560
24 0,02982 54 0,15002 140 3,614 350 165,350
26 0,03360 56 0,16511 145 4,155 374,15 221,200
28 0,03778 58 0,18147 150 4,760

Vlažnost zraka x (apsolutna vlažnost) definira sadržaj vode (pare i kapljevine) u

vlažnom zraku, a predstavlja omjer mase vode i mase suhog zraka (nije udjel)
x = mv/mz , (4.4)
mz, mv – masa suhog zraka odn. vode (mv=mp+mk), kg
Ukupna masa vlažnog zraka prema tome iznosi
m = mv+mz = mz(1+x) (4.5)
Granične slučajeve predstavljaju suhi zrak (mv=0, x=0) i čista voda (mz=0, x=∞). Zrak
koji ne sadrži kapljevitu vodu (mk=0) naziva se nezasićeni vlažni zrak kada je
parcijalni tlak vodene pare manji od tlaka zasićenja pri datoj temperaturi (pp<p'), odn
zasićeni vlažni zrak kada vrijedi pp=pp,maks=p'. Za nezasićeni i za zasićeni zrak može
se vlažnost x=xp odrediti prema izrazu
mp Rz p p pp
xp = = ⋅ = 0, 622 (4.6)
mz R p pz pz

Zasićeni zrak sadrži najveću moguću masu vodene pare (mp=mp,maks). Vlažnost
zasićenog zraka označit će se oznakom x' (x=xp,maks=x'). Zrak koji sadrži kapljice i/ili
kristale vode naziva se prezasićeni zrak (magla, susnježna magla i ledena magla). U

12
tehničkim problemima plinoviti dio prezasićenog zraka (samo zrak i para) uvijek je
zasićen (x=xp+xk>xp=x', xk=mk/mz), tj. sadrži maksimalnu moguću količinu pare.
Relativna vlažnost zraka φ definirana je izrazom
φ = mp/mp,maks = pp/p' (4.7)
tako da φ može poprimiti vrijednosti od 0 do 1 (odn. 0-100%). Relativna vlažnost
povećava se povećanjem tlaka ili smanjenjem temperature zraka. Smanjenjem
temperature ili povećanjem tlaka pri φ=1 (zasićeni vlažni zrak) dolazi do
kondenzacije onog dijela vlage u zraku koji premašuje najveću moguću količinu, tako
da se relativna vlažnost ne mijenja (ostaje φ=1). Kondenzirana voda vidljiva je u
obliku magle ili padalina. Relativna vlažnost može se mjeriti neposredno (npr.
pomoću higrometra na vlas) ili posredno pomoću psihrometra (suhog i vlažnog
termometra).
Neki puta se sadržaj pare u zraku izražava putem stupnja zasićenja ψ definiranog
izrazom
ψ = xp/x' (4.8)
koji takoñer može poprimati samo vrijednosti od 0 do 1.
Psihrometar (sl. 4.2) je ureñaj za mjerenje vlažnosti zraka. Sastoji se od dva
termometra od kojih je jedan suhi (običan), a drugi je prekriven vlažnom tkaninom, te
od ureñaja koji osigurava strujanje okolnog zraka pored termometara i ujedno pomoću
oplate sprječava razmjenu topline zračenjem. Iz očitanja suhog i vlažnog termometra
može se relativna vlažnost zraka φ jednostavno odrediti iz dijagrama na sl. 4.3. Može
se koristiti i približna psihrometrijska formula (Sprung 1888.) za odreñivanje
parcijalnog tlaka pare pp u zraku
pp = p'VT – 0,00066(tST-tVT)p , (4.9)
0
tST - temperatura suhog termometra (temperatura zraka), C
tVT - temperatura vlažnog termometra, 0C
p – tlak (vlažnog) zraka, Pa
p'VT – tlak zasićenja vodene pare pri temperaturi tVT, Pa
nakon čega se relativna vlažnost φ odreñuje prema φ=pp/p'ST (izraz 4.7), pri čemu je
p'ST tlak zasićenja pare pri temperaturi zraka (temperaturi suhog termometra).

Sl. 4.2 Psihrometar

13
 Sl. 4.3 Dijagram za odreñivanje vlažnosti zraka pomoću psihrometra pri atmosferskom tlaku
od 1006 mbar

4.2 Zahtjevi na vlažnost

Relativna vlažnost manja od 35% pospješuje nastajanje čestica prašine koje
pougljenjavanjem na ogrjevnim površinama oslobañaju takve plinove koji iritiraju
dišne organe. Takoñer dolazi do električkog nabijanja nekih materijala. Pri relativnoj
vlažnosti većoj od 65% može doći do rošenja na hladnijim površinama i do razvoja
plijesni.
Pri preporučenim vrijednostima temperature prostorije i srednje temperature zračenja
vlažnost zraka nema bitnog utjecaja na toplinsku ugodnost. S povećanjem temperature
prostorije raste udio topline koju ljudsko tijelo odaje isparavanjem preko kože. Ako je
tada vlažnost zraka prevelika, dolazi do znojenja kože. Zato je pri višim
temperaturama potrebna niža vlažnost zraka. Na sl. 4.5 prikazan je raspon
preporučljivih vrijednosti relativne vlažnosti zraka u zavisnosti od temperature u
prostoriji, dok su u tablici 4.2 prikazane preporučljive vrijednosti temperature i
relativne vlažnosti zraka u prostoriji u ljetnom razdoblju.

14
 Sl. 4.4 Preporučljive vrijednosti relativne vlažnosti zraka u prostoriji

Tablica 4.2 Preporučljive ljetne vrijednosti temperature i relativne vlažnosti zraka u

prostoriji

Zrak u prostoriji
Vanjska Temperatura prostorije, Relativna vlažnost ϕ, %
0
temperatura, C
0
C min. maks.

20 22 35 65
25 23 35 65
30 25 35 60
32 26 35 55

5 BRZINA STRUJANJA ZRAKA

Osim strujanja zraka kroz otvore, strujanje zraka u prostoriji uzrokovano je i
konvektivnim zagrijavanjem zraka uz ljude, strojeve, prozore i zidove.
Za mjerenje brzine strujanja zraka u prostoriji često se upotrebljavaju termički
anemometri, koji kao osjetnik koriste električni otpornik ili termistor. Mjerenje brzine
bazira se na činjenici da se s povećanjem brzine povećava odavanje topline ovih
osjetnika. Brzina strujanja zraka može se odrediti i katatermometrom – alkoholnim
termometrom čija kapilarna cijev je proširena u gornjem dijelu. Termometar se
najprije zagrije tako da alkohol ispuni taj prošireni dio. Zatim se termometar stavlja u
prostoriju, te se mjeri brzina hlañenja alkohola koja ovisi o temperaturi i brzini zraka.
Iz poznate temperature zraka i izmjerene brzine hlañenja može se odrediti brzina
zraka. Poznatiji ureñaji za mjerenje brzine zraka uključuju još i Pitot-Prandtlovu cijev,
anemometar s vrućom žicom, rotacijski anemometar i laserski anemometar na bazi
Dopplerovog efekta.
Zrak koji struji oko ljudskog tijela može narušavati toplinsku ravnotežu tijela i
okoline, a time i ugodnost. Intenzitet tog utjecaja zavisi od brzine i smjera strujanja, te
od razlike temperature zraka i tijela. Naročito nepogodno je postojano strujanje
hladnog zraka u istom smjeru koje se naziva propuh. Preporučljive brzine zraka pri
normalnim temperaturama (20-22 0C) iznose 0,15-0,25 m/s. Ako su uvjeti strujanja
nepovoljni, brzina zraka ne bi trebala prelaziti 0,15 m/s. U slučaju težeg rada,

15
dozvoljene su veće brzine zraka. Na sl. 5.1 prikazana je zavisnost najveće
preporučljive brzine zraka od temperature zraka.

Sl. 5.1 Najveće preporučljive brzine zraka

6 EFEKTIVNA TEMPERATURA

Efektivna temperatura (ET) uvedena je u Americi kao pokušaj da se ugodnost

kvantificira jednom jedinstvenom veličinom. Po iznosu, ona je jednaka temperaturi
zraka uz relativnu vlažnost φ=100% i brzinu zraka vz=0. Efektivna temperatura je
fiktivna temperatura kojoj odgovara takva kombinacija temperature, vlažnosti i brzine
zraka koja prema iskustvu daje istovjetnu razinu komfora. Prema američkim autorima
zona komfora je u granicama ET=17-220. ET=250 smatra se granicom za radnu
sposobnost bez ograničenja, a ET=320 – granicom podnošljivosti.

Efektivna temperatura može se odrediti npr. pomoću nomograma na sl. 6.1. Na slici je
prikazan i primjer odreñivanja efektivne temperature: uz temperaturu suhog
termometra 29 0C, temperaturu vlažnog termometra 26 0C i brzinu zraka od 2 m/s,
ET=230.

Sl. 6.1 Nomogram za odreñivanje efektivne temperature

16
 TOPLINSKO OPTEREĆENJE PROSTORIJE
Toplinsko opterećenje prostorije QN je toplinski tok (toplina u jedinici vremena
izražena u W, odn. snaga) koji je potrebno dovesti u prostoriju ili odvesti iz prostorije
kako bi stanje zraka u prostoriji ostalo nepromijenjeno. Toplinsko opterećenje u
zimskom razdoblju naziva se potrebna toplina za grijanje prostorije koja predstavlja
osnovu za dimenzioniranje kapaciteta sustava grijanja i veličina ogrjevnih površina. U
ljetnom razdoblju potrebno je toplinu iz prostorije odvoditi pomoću rashlañenog
zraka. Takvo toplinsko opterećenje naziva se rashladno opterećenje prostorije i
predstavlja osnovu za odreñivanje potrebne količine rashladnog zraka.
Procesi kojima se toplina razmjenjuje izmeñu prostorije i okoline su izmjena topline
konvekcijom, provoñenjem (kondukcijom) i zračenjem, te izmjena mase zraka.
Postupak proračuna toplinskog opterećenja je normiran (standardiziran) i razlikuje se
za grijanje i za klimatizaciju. Toplinsko opterećenje prostorije jednako je algebarskoj
sumi svih toplinskih gubitaka i dobitaka prostorije. Toplinsko opterećenje uključuje:
− transmisijsku toplinu QT (prolaz topline kroz grañevinske elemente)
− toplinu ventilacije QV (zbog mase vanjskog zraka koji ulazi u prostoriju
infiltracijom ili ventilacijom)
− rashladno opterećenje od sunčevog zračenja
− rashladno opterećenje od rasvjete
− rashladno opterećenje od strojeva i ureñaja
− rashladno opterećenje od ljudi
Potrebna toplina za grijanje uključuje samo transmisijsku toplinu i toplinu ventilacije.
Rashladno opterećenje uključuje veći broj različitih izvora topline koje treba uzeti u
obzir zavisno od slučaja do slučaja, ali najčešće ne uključuje toplinu ventilacije. Za
klimatizaciju treba razlikovati osjetnu toplinu koja se manifestira u temperaturnoj
razlici i latentnu toplinu koja je posljedica povećanja vlažnosti zraka i predstavlja
toplinu koju treba potrošiti na sušenje zraka.
1 TRANSMISIJSKA TOPLINA, QT
Transmisijska toplina QT (izražena u W) predstavlja toplinski tok kroz grañevinske
elemente koji omeñuju prostoriju (zidove, pod, strop, prozore i vrata).
Toplinski tok Qkonv koji konvekcijom prelazi s čvrste površine grañevnog elementa na
zrak u dodiru s njom računa se prema izrazu
Qkonv = α(tpov–tz)S (1.1)
α – koeficijent prijelaza topline koji zavisi od brzine zraka, W/(m K)
2

S – površina grañevnog elementa, m2

tpov, tz – temperatura površine grañevnog elementa i temperatura zraka, 0C
Toplinski tok Qprov koji provoñenjem (kondukcijom) prolazi kroz materijal grañevnog
elementa računa se prema izrazu
Qprov = λ(tpov2–tpov1)S/d (1.2)
λ – koeficijent provoñenja topline koji zavisi od materijala, W/(mK)
d – debljina grañevinskog elementa, m
S – površina grañevnog elementa, m2
tpov1, tpov2 – temperature jedne i druge površine grañevnog elementa, 0C
Ukoliko je grañevni element sastavljen od n slojeva različitih materijala, kondukcijom
se kroz njega provodi toplinski tok Qprov

17
 1
Q prov = (t −t )S (1.3)
n
di pov ,u pov ,v
∑λ
i =1 i

λi – koeficijent provoñenja topline za i-ti materijal, W/(mK)

di – debljina i-tog sloja, m
S – površina grañevnog elementa, m2
tpov,u, tpov,v – temperature na unutrašnjoj (okrenutoj prema prostoriji) i vanjskoj
površini grañevnog elementa, 0C
Toplinski tok kroz višeslojni grañevinski element QGE=Qprov=Qkonv može se prema
tome izračunati pomoću sljedećih izraza
QGE = k(tu–tv)S , (1.4)
1/k = 1/αu + Σ(d/λ) + 1/αv (1.5)
k – koeficijent prolaza topline za grañevni element, W/(m2K)
tu, tv – unutrašnja i vanjska temperatura zraka (s jedne i druge strane grañevnog
elementa), 0C
αu, αv – koeficijenti prijelaza topline na unutrašnjoj i vanjskoj strani grañevnog
elementa, W / (m2K)
pri čemu termin prolaz topline obuhvaća prijelaz topline zajedno s provoñenjem
topline.
Primjer
Odreñivanje koeficijenta prolaza topline k kroz višeslojni zid
Materijal Debljina, d K. provoñenja, λ T.otpor, R
m W/(mK) m2K/W
R = d/λ
1/αv = Rv - 0,04
Vanjska žbuka (cementna) 0,015 1,40 0,011
Staklena vuna 0,030 0,04 0,75
Zid od šuplje cigle 0,24 0,58 0,414
Unutrašnja žbuka (sadrena) 0,015 0,70 0,021
1/αu = Ru - 0,13
Σ = 1,366
k = 1/ΣR = 0,732 W/m2K
Transmisijska toplina QT prostorije jednaka je algebarskoj sumi toplinskih tokova QGE
kroz sve grañevne elemente prostorije, a transmisijska toplina zgrade QT jednaka je
algebarskoj sumi transmisijskih toplina za sve prostorije.
Za vanjsku temperaturu (atmosfere) tv odabire se vanjska projektna temperatura za
datu regiju. Za unutrašnju temperaturu koristi se vrijednost standardne unutrašnje
temperature za datu vrstu i namjenu prostorije.
2 TOPLINA VENTILACIJE, QV
Toplina ventilacije QV je toplinski tok razmijenjen izmeñu prostorije i okoline uslijed
prirodne ili prisilne ventilacije. Prirodna ventilacija posljedica je propusnosti
prostorije odn. izmjene zračne mase prostorije kroz sastavke (zazore) prozora i vrata.
Okolni zrak kroz sastavke prozora i vrata ulazi u prostoriju, pa ga je potrebno zagrijati
ili ohladiti (toplina ventilacije).
Toplina prirodne ventilacije QV,GE=Vρc(tu–tv) kroz neki grañevinski element (prozor
ili vrata, pri čemu je V – volumenski protok kroz element, m3/s, ρ – gustoća zraka,

18
1,22 kg/m3, c – specifična toplina zraka, oko 1007 J/kgK) praktično se računa prema
općem obrascu
QV,GE = KV,GE(al)(tu–tv) (2.1)
-1 -3 2/3
KV,GE – ukupni koeficijent za toplinu ventilacije, Wh K m Pa
a – koeficijent propusnosti kroz sastavak, m3/(mh Pa2/3)
l – duljina sastavka (zazora), m
Volumenski protok V zavisi od razlike tlaka s unutrašnje i vanjske strane
grañevinskog elementa. Radi jednostavnosti, ovdje je uveden ukupni koeficijent za
toplinu ventilacije KV,GE. On obuhvaća gustoću zraka, specifičnu toplinu zraka i
razliku tlaka izmeñu prostorije i okoline, uzimajući u obzir izloženost vjetru, položaj i
tlocrt zgrade, pregradne zidove, visinu i karakteristike zgrade.
Srednja vrijednost koeficijenta propusnosti a za sastavke bez brtvi iznosi
0,6 m3m-1h-1Pa-2/3, a za sastavke s posebnim brtvama oko 0,3 pa sve do
0,1 m3m-1h-1Pa-2/3.
Ukupna toplina prirodne ventilacije QV za prostoriju dobiva se sumiranjem toplina
ventilacije za sve grañevinske elemente QV,GE (prozore i vrata) kroz koje u prostoriju
ulazi vanjski zrak.
Iz higijenskih razloga, za prostorije u kojima ljudi trajno borave, broj izmjena zraka β
u prostoriji na sat ne smije biti manji od vrijednosti βmin=0,5, dok za kupaonice i
zahode ta vrijednost iznosi 4. Na bazi tog zahtjeva dobiva se minimalna potrebna
toplina ventilacije QV,min:, pa se u slučaju da je proračunata vrijednost topline
ventilacije QV<QV,min uzima QV=QV,min.
QV,min = (βmin/3600)VRρcp(tu–tv) (2.2)
VR – volumen prostorije, m3
ρ – gustoća zraka, (oko 1,22 kg/m3)
cp – specifična toplina zraka, (oko 1007 J/kgK)
Za prostorije s prisilnim provjetravanjem, u slučaju tlačne ventilacije računa se
standardna toplina ventilacije po uobičajenoj metodi. Kod odsisne ventilacije
potrebno je za pretičak zraka odrediti dodatnu toplinu ventilacije.
Kod odreñivanja ukupnog toplinskog opterećenja zgrade pribrajaju se samo
djelomične vrijednosti topline ventilacije (s faktorom ζ=0,5 do 0,7) za sve prostorije,
jer vjetar ne može istovremeno nastrujavati na sve vanjske površine.
3 POTREBNA TOPLINA ZA GRIJANJE ZGRADE, QN
Potrebna toplina za grijanje zgrade QN jednaka je sumi transmisijske topline QT za
zgradu i topline ventilacije ζQV za zgradu.
QN = QT + ζQV (3.1)
Prema A/V metodi može se potrebna toplina za grijanje zgrade Qn procijeniti pomoću
izraza
 A 
Qn =  km + 0,34 β  V ∆t (3.2)
 V 
km – srednji koeficijent prolaza topline (sl. 3.1), W/(m2K)
A – ukupna vanjska površina zgrade , m2
V – ukupni volumen zgrade , m3
β = 0,5-1, broj izmjena zraka na sat, 1/h
∆t = tu – tv, temperaturna razlika, K
19
Sva ogrjevna tijela treba predimenzionirati za 15% (faktor sigurnosti 1,15) u odnosu
na potrebnu toplinu.

Sl. 3.1 Koeficijent prolaza topline u zavisnosti od vrijednosti A/V

4 RASHLADNO OPTEREĆENJE OD SUNČEVOG ZRAČENJA, QS
Toplinski tok uslijed sunčevog zračenja uzima se u obzir pomoću odgovarajućih
korekcija u izrazima (1.4) i (1.5). Jedino se kod odreñivanja rashladnog opterećenja
prozora odvojeno uzima u obzir vrijednost toplinskog toka uslijed sunčevog zračenja
QS. Praktički se transmisijski toplinski tok QPROZ kroz prozor odreñen pomoću izraza
(1.4) i (1.5) uvećava za vrijednost QS.
QS = ISs (4.1)
I – gustoća toplinskog toka sunčevog zračenja na površinu prozora, W/m2
Ss – površina staklenog dijela prozora, m2
5 RASHLADNO OPTEREĆENJE OD RASVJETE, STROJEVA I
LJUDI, QRST
Energija za rasvjetu pretvara se gotovo u potpunosti u toplinu i postaje dio rashladnog
opterećenja prostorije. Rasvjetna tijela ugrañena u otvore za odsis zraka bitno
smanjuju rashladno opterećenje od rasvjete.
Rashladno opterećenje od strojeva i ureñaja često se može odrediti prema izrazu
QSTR = (1-η)P (5.1)
P – ukupna snaga stroja, W
η – ukupni stupanj korisnog djelovanja stroja
Neki strojevi i ureñaji generiraju još i latentnu toplinu koju takoñer treba uzeti u obzir.
Ukupno rashladno opterećenje odavanja topline od ljudi zavisi od radne aktivnosti,
odjeće i stanja okoline i otprilike varira u granicama 80-300W po čovjeku. Potrebno
je razlikovati osjetno i latentno opterećenje koje zavisno od radne aktivnosti i
temperature prostorije varira otprilike izmeñu 20% (laka aktivnost pri 18 0C) do 65%
(teški fizički rad pri 26 0C) od ukupnog opterećenja od ljudi.

20
6 POTREBNA KOLIČINA I VLAŽNOST ZRAKA ZA KLIMATIZACIJU
Ukupno rashladno opterećenje prostorije QN jednako je zbroju transmisijske topline
QT, rashladnog opterećenja od sunčevog zračenja QS i rashladnog opterećenja od
rasvjete, strojeva i ljudi QRSL.
QN = QT + QS + QRSL (6.1)
Zapravo se potrebna osjetna QN,os i latentna QN,lt toplina moraju obračunavati i
izražavati odvojeno, a pri tome vrijedi
QN = QN,os + QN,lt (6.2)
3
Količina zraka (volumenski protok zraka V izražen u m /s) potrebna za kompenzaciju
osjetnog toplinskog opterećenja prostorije QN,os odreñuje se prema izrazu
QN , os
V= (6.3)
c p ρ∆t

cp – specifična toplina zraka, J/kgK

ρ – gustoća zraka, kg/m3
∆t – razlika temperatura prostorije i zraka koji se dovodi ∆t=tu-td, 0C
Zbog ugodnosti ljeti (razdoblje hlañenja) se ne preporučuje razlika temperatura ∆t
veća od 6-9 0C, dok zimi (razdoblje grijanja) može iznositi i do 30 0C.
Za kompenzaciju latentnog toplinskog opterećenja potrebna je apsolutna vlažnost xd
dovedenog zraka
QN ,lt
xd = xu − (6.4)
V ρr

r – toplina isparavanja vode, J/kg

xu – apsolutna vlažnost zraka u prostoriji

21
 GRIJANJE
Zadatak grijanja je zimsko zagrijavanje prostorija u kojima se zadržavaju ljudi, te
održavanje ugodne temperature koja osigurava da odavanja topline ljudskog tijela
bude jednako normalnom fiziološkom generiranju topline tijela.
Svi ureñaji za grijanje moraju u pogledu sigurnosti i zaštite od požara ispunjavati neke
standardne uvjete ili djelovanje ureñaja mora biti tipski ispitano kako ne bi ugrožavali
život i zdravlje ljudi ili imovinu.
Podjele sustava za grijanje
Grijanje se prema smještaju ureñaja odn. postrojenja za generiranje topline dijeli na:
a) Lokalno
b) Centralno
Prema radnom mediju dijeli se na:
I. grijanje toplom vodom
II. grijanje parom
III. grijanje zrakom
c) Daljinsko (rajonsko).
Prema mediju za prijenos topline na daljinu dijeli se na:
I. grijanje toplom vodom niskog tlaka
II. grijanje toplom vodom visokog tlaka
III. grijanje parom
Kod lokalnog grijanja ložište (element za generiranje topline) se nalazi u samoj
prostoriji koja se grije. Kod centralnog grijanja toplina se za cijelu zgradu generira
centralno, u zajedničkoj kotlovnici. Time se omogućava učinkovitije izgaranje,
posluživanje, te automatska regulacija izgaranja i odavanja topline grijala, a
instalacija ukupno zahtjeva manje mjesta. Grijanje parom omogućava prijenos topline
na veće udaljenosti, para ima manju specifičnu toplinu (cpp<cpk) i gustoću mase
(manja akumulacija energije i brže zagrijavanje – pogodno za povremeni pogon),
investicijski troškovi su manji, ali je otežana centralna regulacija.
Grijanje se nadalje dijeli prema izvoru energije za grijanje, a ti izvori mogu biti:
a) drvo,
b) ugljen,
c) loživo ulje
d) plin
e) električna energija.
Prema načinu odavanja topline razlikuju se:
a) visokotemperaturno grijanje
Zračenje je dominantan način izmjene topline, a ogrjevna tijela (grijala) imaju
male dimenzije zbog njihove visoke temperature. U principu se postavljaju
razmjerno visoko i koriste za prostorije koje su otvorene ili veće (dvorane).
b) niskotemperaturno grijanje
Temperatura ogrjevnih tijela ne smije biti bitno viša od temperature prostorije
(npr. za podno grijanje oko 28 0C), pa je konvekcija dominantan način izmjene
topline, a ogrjevna tijela imaju relativno velike površine odn. dimenzije.
c) klasično grijanje

22
 Temperature ogrjevnih tijela su izmeñu onih za visokotemperaturno i za
niskotemperaturno grijanje i ne smiju prelaziti 100 0C. Za centralno/daljinsko
grijanje, standardna ulazna temperatura iznosi 90 0C, a izlazna 70 0C, pa se računa
da je srednja temperatura ogrjevnih tijela 80 0C. Veće temperature dovode do
neugodnog pougljenjivanja prašine. Toplina se izmjenjuje konvekcijom i
zračenjem.
d) grijanje zagrijanim zrakom
1 LOKALNO GRIJANJE
Kod lokalnog grijanja se ložište (element za generiranje topline) nalazi u samoj
prostoriji koja se grije. Ureñaji za lokalno grijanje (peći) su:
− kamini,
− peći s velikom akumulacijom energije (kruta goriva)
− peći s malom akumulacijom energije (kruta goriva)
− uljne peći
− plinske peći
− električne peći.
1.1 Peći za kruta goriva
Kamini
Klasični kamini imaju otvoreno ložište pa se toplina prenosi zračenjem. Imaju niski
stupanj iskoristivosti (10-20%), tako da se rijetko koriste, uglavnom za dekoraciju ili
za dodatno grijanje.
Peći s velikom akumulacijom energije (kaljeve)
Kaljeve peći grade se od keramičkih pločica (kalj, pećnjak) i šamotne opeke. Zbog
svoje velike mase imaju veliku toplinsku tromost, pa nije moguća kvalitetna
regulacija grijanja. Kao gorivo koristi se drvo, smeñi ugljen ili lignit, a česte su i
izvedbe ili adaptacije na loženje plinom. Toplina se podjednako odaje konvekcijom i
zračenjem. Stupanj iskoristivosti je visok te iznosi 65-75% i više. Akumulacijske peći
u koje je unutar šamotne oplate ugrañena peć od željeza koriste se za kontinuirano
grijanje većih prostorija (dvorana).
Peći s malom akumulacijom energije
To su peći s plaštem od lijevanog željeza ili čeličnog lima koji je s unutrašnje strane
obložen šamotom. Površinske temperature su neugodno visoke (200-250 0C), pa se
toplina pretežno izmjenjuje zračenjem. Zato, kao i zbog male akumulacije energije,
pogodne su za povremeno grijanje. Nazivna snaga ovih peći je 4-10 kW uz stupanj
korisnog djelovanja oko 70%. Razlikuju se željezne peći s gornjim (irske) i donjim
(američke) izgaranjem.
1.2 Peći za loženje plinom
U odnosu na kruta goriva, loženje plinom ima sljedeće prednosti:
− jednostavno posluživanje
− visok stupanj korisnog djelovanja (oko 80%)
− pogonska i ekološka čistoća
− jednostavna doprema goriva
− nema odvoza pepela
− moguća automatska regulacija temperature prostorije
− male dimenzije
Nedostatak loženja plinom predstavlja opasnost od trovanja i eksplozija.

23
Prema načinu odavanja topline razlikuju se peći sa zračenjem topline i peći s
konvekcijom topline.
Plinske peći sa zračenjem topline
Zbog nehigijenskih previsokih površinskih temperatura, peći sa zračenjem topline
uglavnom nisu pogodne za trajno grijanje prostorija, pa se pretežno koriste za
povremeno grijanje. Peći sa zračenjem topline uključuju
− plinske radijatore
− žarne peći
− peći s infracrvenim zračenjem (užarene i tamne)
Užarene peći s infracrvenim zračenjem su stropne plinske grijalice koje se koriste za
visoke dvorane i hale (minimalna visina postavljanja grijalice iznosi 4 m), pa su
posebno interesantne za industriju. U grijalici plin potpuno izgara u posebnoj
poroznoj masi (keramika ili dr.) koja se zagrije (zažari) na temperaturu 800-900 0C.
Snaga grijalice iznosi 5-42 kW, uz stupanj korisnog djelovanja grijalice 60-95%.
Plinovi izgaranja često izlaze izravno u prostoriju, pa je nužno osigurati odvod zraka
pomoću ventilatora koji se postavljaju iznad grijalica.

Sl. 1.1 Užarena infracrvena grijalica

Sl. 1.2 Užarena infracrvena grijalica

Plinske peći s konvekcijom topline

Peći s konvekcijom topline imaju zaštitni plašt od čeličnog ili aluminijskog lima, a
neki puta od šamota i keramičkih pločica. Snaga tih peći uglavnom ne prelazi 12 kW.
Često su predviñene za smještaj ispod prozora ili uz vanjski zid, pa se kroz otvor u
vanjskom zidu neposredno dovodi zrak, a odvode dimni plinovi.
Sigurnosni ureñaji
Sve plinske naprave moraju imati osigurač koji zatvara plin, ako se ugasi plamen, tj.
sprječava ulaz sirovog plina u napravu i prostoriju (opasnost od trovanja i eksplozije).

24
Ti osigurači izvode se kao bimetalni ili kao termoelektrični osigurači. Bimetalni
osigurač ima bimetalnu polugu koja, kada se ugrije, otvara ventil za dovod plina.
Termoelektrični osigurač ima termoelement koji u toplom stanju generira istosmjernu
struju, pa se pomoću elektromagneta ventil za dovod plina održava u otvorenom
položaju.

Sl. 1.3 Bimetalni osigurač Sl. 1.4 Termoelektrični osigurač

S izuzetkom užarenih peći s infracrvenim zračenjem i katalitičkih peći na tekući plin,

plinske peći moraju imati odvodni vod za dimne plinove koji se najčešće priključuje
na dimnjak za koji vrijede strogi propisi. Izmeñu ostalog, zbog opasnosti od trovanja
ili gašenja plamena (eksplozija) mora se u dimnjak ugraditi prekidač propuha s
osiguranjem od protustrujanja koje bi se inače moglo pojaviti zbog utjecaja vjetra.
1.3 Peći za loženje uljem
Kao gorivo obično se koristi lako loživo ulje. Ove peći imaju iste prednosti kao i peći
ložene plinom. Neugodan miris ulja najčešće je posljedica prolijevanja ulja pri
punjenju gorivom.
Temperatura vanjskog plašta uvjetuje da se toplina odaje pretežno konvekcijom, a u
manjoj mjeri zračenjem. Peći imaju spremnik za ulje, a plamenik-isparivač (komora
izgaranja) vrlo je osjetljiv na neodgovarajući uzgon u dimnjaku, pa je kod jačih peći
često potrebno ugraditi ventilator za dovod zraka. Snaga uljnih peći je 4-20 kW, uz
stupanj iskoristivosti oko 70-80%.
1.4 Električne peći
Električne peći koriste se uglavnom za dodatno grijanje prostora koji se zagrijavaju
nekim drugim sustavom grijanja, osobito u prijelaznim razdobljima. Kad se izuzme
visoka cijena električne energije, grijanje pomoću električne energije ima niz očitih
prednosti u odnosu na druge vrste grijanja. Najčešće vrste električnih peći uključuju:
− električnu grijalicu (konvektor)
− kalorifer
− infracrvenu grijalicu
− električni radijator
− termo-akumulacijsku peć
2 UREðAJI CENTRALNOG I DALJINSKOG GRIJANJA
Osnovni dijelovi sustava centralnog i daljinskog grijanja uključuju kotao (s dovodom
goriva i dimnjakom) ili izmjenjivače topline, pumpu, razvodni cjevovodni sustav (s

25
ekspanzijskom posudom i armaturom), ureñaje za grijanje prostorije, te mjernu,
regulacijsku i sigurnosnu opremu.
Kotlovi i ureñaji za grijanje u suštini su izmjenjivači topline – elementi kroz koja
struje dva fluida različite temperature potpuno odijeljena čvrstom stjenkom koja
provodi toplinu. Zadatak izmjenjivača topline je predaja topline od jednog fluida na
drugi. Kotlovi imaju i drugi bitan zadatak – izgaranje goriva koje se odvija u ložištu.
2.1 Ureñaji za grijanje prostorije
Toplinu koja se vodom ili parom dovodi do ureñaja za grijanje, ti ureñaji
konvekcijom i zračenjem predaju zraku i okolnim površinama. Ureñaji za grijanje
dijele se na grijala (ogrjevna tijela) i panele (ogrjevne površine).
Koriste se cijevna, rebrasta, pločasta i člankasta grijala (radijatori), te konvektori i
podni konvektori. Grijala se izrañuju od aluminija, čeličnog lima ili lijevanog željeza.
U principu se postavljaju ispod prozora čime se sprječava nelagodno strujanje i
zadržavanje hladnog zraka u blizini poda.
Paneli mogu biti stropni, zidni i podni.
Grijala
Cijevna grijala izrañena su od glatkih cijevi, a izvode se jednostruko (u obliku
cijevnih zavoja) ili kao cijevni registri (baterija paralelno spojenih cijevi).
Upotrebljavaju se uglavnom za grijanje nusprostorija (npr. u obliku sušila za ručnike).
U cilju učinkovitijeg prijelaza topline, rebrasta cijevna grijala imaju rebra ili lamele
postavljene okomito na cijev.
Pločasta grijala izrañuju se od čeličnog lima ili aluminija, izrazito su male dubine
(nalikuju spljoštenim čeličnim cijevima), s glatkom ili profiliranom ogrjevnom
površinom, koja velik dio topline predaje zračenjem. Pločasti radijatori izrañuju se od
profiliranog čeličnog lima, a pločasti konvektori nalik su pločastim radijatorima, ali
imaju sa stražnje strane dodatne vertikalne lamele.
Radijatori (člankasta grijala) su sastavljeni od istovrsnih članaka od lijevanog željeza,
čeličnog lima ili aluminija. Članci se spajaju pomoću nazuvica s desno-lijevim
navojem 1¼" i odgovarajućih brtvi.

Sl. 2.1 Konvektor

Konvektori su grijala od rebrastih čeličnih cijevi ili od bakrenih cijevi s aluminijskim

lamelama, ugrañena u limeno kućište ili u zidnu udubinu s oplatom na prednjoj i
bočnim stranama. Zbog uzgonskog efekta dimnjaka zrak kroz konvektor struji

26
povećanom brzinom čime se dobiva učinkovitiji prijelaz topline. Konvektori su
jeftiniji, manji, lakši i brže se zagrijavaju nego radijatori, ali je čišćenje otežano.
Noviji radijatori takoñer koriste efekt dimnjaka, pa u neku ruku predstavljaju
kombinaciju radijatora i konvektora.
Standardni i stvarni toplinski učin ogrjevnih tijela
Za sva ogrjevna tijela mora se obaviti ispitivanje toplinskog učina (odrediti standardni
toplinski učin) i registracija, čime se omogućava ispravno dimenzioniranje ogrjevnih
tijela. Standardni toplinski učin jest toplinski učin uz temperaturnu razliku ∆tN=60 K
izmeñu srednje temperature vode tm u ogrjevnom tijelu i temperature prostorije tu, te
uz 20 K razlike temperatura u polaznom i povratnom vodu. Srednja temperatura vode
računa se prema izrazu
tm = (tv + tr) / 2 (2.1)
0
tv – temperatura u polaznom vodu, C
tr – temperatura u povratnom vodu, 0C.
Uz standardnu temperaturu prostorije tu=20 0C izlazi da polazna i povratna
temperatura trebaju biti tv=90 0C, tr=70 0C, a srednja temperatura tm=80 0C
(opterećenje pri 80/20 0C). Novija norma predviña vrijednosti tu=20 0C, tv=75 0C,
tr=65 0C, uz temperaturnu razliku ∆tN=50 0C.
Stvarno toplinsko opterećenje Q može se odrediti iz standardnog toplinskog
opterećenja QN prema
Q/QN = (∆t / ∆tN)n (2.2)
0
∆t – stvarna razlika temperatura grijala i prostorije, C
n – eksponent: n=1,30 za radijatore
n=1,25 za cijevi
n=1,20-1,30 za pločaste radijatore
n=1,25-1,45 za konvektore
Primjer: Odrediti stvarni toplinski učin Q radijatora koji se nalazi u prostoriji
temperature tu=22 0C, a srednja temperatura radijatora iznosi tm=75 0C, ako je poznato
standardno toplinsko opterećenje radijatora QN=114 W po članku (W/čl).
∆t = tm – tu = 75 – 22 = 53 0C
Q = QN (∆t / ∆tN)n = 114 (53/60)1,3 = 97,0 W/čl.
Stvarni toplinski učin radijatora iznosi Q = 97,0 W/čl.
Paneli
Paneli su velike ogrjevne površine koje obuhvaćaju niskotemperaturno grijanje
(podno, stropno i zidno) i ploče za zračenje. Kod niskotemperaturnog grijanja
ogrjevne cijevi ugrañene su u zidove, tako da nisu primjetne, a temperature površina
su zbog fizioloških razloga niske i iznose 25-45 0C. Prijelaz topline odvija se u većoj
mjeri putem zračenja nego kod ogrjevnih tijela.. Niskotemperaturnim grijanjem štedi
se energija, naročito kada se za zagrijavanje koriste dizalice topline.
Podno grijanje ostvaruje se putem čeličnih, bakrenih ili plastičnih cijevi ugrañenih u
glazuru ili ispod nje. Zbog doticaja sa stopalima, temperatura poda ne smije prelaziti
26 0C, a u zonama po kojima se rijetko hoda 29 0C. Da se izbjegne oštećenje betona,
temperatura vode za grijanje ne treba biti veća od 45 do 50 0C. Ovako niske
temperature uvjetuju ograničen toplinski učinak podnog grijanja, pa se podno grijanje
često koristi kao dodatno.

27
Stropno grijanje ostvaruje se pomoću cijevi ulivenih u beton ili žbuku (danas rjeñe), a
češće pomoću cijevi s lamelama smještenih u meñuprostor spuštenog stropa. Da se
izbjegne neudoban utjecaj zračenja, temperatura površine stropa smije iznositi do 35
0
C, a vode do 75 0C.
Usijane ploče za stropno grijanje (sun-strip) za tvorničke hale i visoke prostorije
sastoje se od registra cijevi s lamelama ili dvostrukim limenim pločama smještenih uz
sam strop. Zavisno od visine prostorije, temperatura površine ploča iznosi do 145 0C
uz maksimalnu polaznu temperaturu vode od 180 0C. Karakteristično je dobro
zagrijavanje podne površine (putem zračenja), a putem razmještaja ploča može se
zagrijavanje dijelova prostorije prilagoditi predviñenim aktivnostima ljudi.
2.2 Kotlovi
Kotlovi su ureñaji u kojima se kemijska energija goriva izgaranjem transformira u
toplinu (u ložištu kotla), pa se ta toplina predaje radnom fluidu (vodi ili pari).
Predavanje topline radnom mediju predstavlja osnovnu razliku kotlova i peći, koje
toplinu predaju okolini. Najčešće je odavanje topline kotlova na okolinu nepoželjno,
tako da kotlovi obično imaju toplinsku izolaciju. Razlikuju se kotlovi od lijevanog
željeza i kotlovi od čeličnog lima. Vodni i parni kotlovi razlikuju se samo u nekim
dodatnim dijelovima. Parni kotlovi su do neke razine ispunjeni vodom, a iznad toga je
parni prostor.
Prema vrsti goriva, postoje kotlovi na kruto (ugljen), tekuće i plinovito gorivo, te
električni kotlovi. Ugljen u ložištu obično izgara na rešetki, dok se tekuće i plinovito
gorivo ubrizgava kroz posebne mlaznice koje se nazivaju plamenici (gorači,
gorionici). Često se izrañuju kotlovi koji mogu koristiti dvije vrste goriva. Električni
kotlovi koriste se za grijanje samo u iznimnim slučajevima.
Zbog sigurnosti, parni kotlovi podliježu čitavom nizu propisa i standarda. Vodni
kotlovi s temperaturom vode većom od 100 0C podliježu regulativi za parne kotlove.
S izuzetkom malih kotlova za toplu vodu (bojlera), za sve kotlove potrebno je stručno
rukovanje.
Sustavi vodenog grijanja moraju imati termometar za polazni vod, ekspanzijsku
posudu i sigurnosne cijevi. Ekspanzijska posuda obično se nalazi na najvišoj točki
postrojenja za grijanje. Ima zadatak preuzeti višak vode koji nastaje radi povećanja
volumena vode pri zagrijavanju (toplinska dilatacija). Svaki kotao mora imati direktnu
vezu s ekspanzijskom posudom ili s atmosferom putem sigurnosnih cijevi, koje ne
smiju imati mogućnost zatvaranja (ventil).
Svaki parni kotao mora imati sljedeće sigurnosne ureñaje: sigurnosni ventil ili
sigurnosnu hidrostatsku cijev, vodokazno staklo, alarmni signal i manometar. Umjesto
sigurnosnim ventilom, prekoračenje dozvoljenog tlaka često se sprečava pomoću
sigurnosne hidrostatske cijevi (sl. 2.2) s vodom kao zapornom tekućinom. Kraći krak
cijevi spaja se na parni prostor kotla, a dulji završava posudom.
Kotlovi od lijevanog željeza najčešće su izrañeni spajanjem niza istovrsnih članaka
(člankasti kotao). Takvi kotlovi većinom koriste kruto gorivo, izrazito su otporni na
koroziju, a popravci se vrše jednostavnije (izmjena članka). Člankasti kotlovi izrañuju
se u širokom rasponu snage do najviše 700 kW.

Kotlovi od čeličnog lima izrañuju se u velikom rasponu snage, od bojlera za pojedine

stanove otprilike do snage od 3500 kW. Postoji veći broj tipova ovakvih kotlova.

Kombinirani kotlovi za grijanje i potrošnu toplu vodu često se koriste kad su potrebne
manje snage (do 100 kW), a izvode se kao protočni ili akumulacijski.

28
Sl. 2.2 Sigurnosna hidrostatska cijev: H visina koja odgovara radnom tlaku uvećanom za 20%, h≥H/2,
PI pred-istjecanje

2.3 Izmjenjivači topline

Izmjenjivači topline koriste se za prijenos topline od jednog fluida na drugi, kada nije
potrebna transformacija energije (npr. kod daljinskog grijanja). Ti ureñaji najčešće se
sastoje od snopa cijevi kroz koje protječe jedan fluid, dok drugi fluid protječe s
vanjske strane cijevi kroz taj snop. U njima se može vršiti zagrijavanje, hlañenje,
isparavanje ili ukapljivanje fluida.
3 CENTRALNO GRIJANJE TOPLOM VODOM
Ovi sustavi centralnog grijanja kao radni medij koriste toplu vodu (maks. temperature
100 0C) ili vrelu vodu (maks. temperature 120 0C). Voda se ugrije u kotlu, pa se kroz
cjevovod razvodne mreže dovodi do ogrjevnih tijela, gdje se ohladi i sabirnim
cjevovodom vraća u kotao. Zbog niske površinske temperature ogrjevnih tijela
(ugodno zagrijavanje), sustavi za grijanje toplom vodom najpogodniji su za grijanja
stambenih, javnih i dr. zgrada u kojima ljudi borave veći dio dana. Osim toga, grijanje
toplom vodom odlikuje se jednostavnim posluživanjem i velikom pogonskom
sigurnošću, mogućnošću centralne regulacije i dugotrajnošću zbog spore korozije.
Meñutim, masa vode i toplinska tromost su znatni, investicijski troškovi visoki, a
prisutna je i opasnost od zamrzavanja prilikom isključivanja pogona ili pojedinih
ogrjevnih tijela.
Prema sili koja uzrokuje cirkulaciju (optok) vode grijanje toplom vodom dijeli se na:
a) grijanje s prirodnom cirkulacijom (gravitacijsko)
b) grijanje s prisilnom cirkulacijom ("pumpno").
Obzirom na kontakt s okolnom atmosferom grijanje toplom vodom dijeli se na:
a) otvoreno grijanje
b) zatvoreno grijanje.

29
Prema voñenju vode kroz cjevovod sustavi grijanja se dijele na:
a) jednocijevne sustave (sl. 3.1)
b) dvocijevne sustave (sl. 3.3),
a prema položaju cjevovoda na:
a) sustave s gornjim razvodom (sl. 3.4)
b) sustave s donjim razvodom (sl. 3.5).
3.1 Voñenje vode kroz cjevovode
Ekspanzijska posuda
Povećanje volumena vode uslijed zagrijavanja kompenzira se ekspanzijskom posudom
koja preuzima višak vode. U otvorenim sustavima ekspanzijska posuda otvorena je
prema atmosferskom tlaku i smještena na najvišem mjestu postrojenja za grijanje.
Zatvoreni sustavi nemaju veze s atmosferom, a zatvorena ekspanzijska posuda može
se postaviti na najviše ili na najniže (kotlovnica) mjesto postrojenja za grijanje.
Zatvoreni sustavi moraju imati posebne sigurnosne naprave.
Gornja razdioba
U sustavu s gornjom razdiobom (sl. 3.4) ugrijana voda iz kotla vodi se dovodnim
vodovima (glavni uzlazni vod, gornji razdjelni vod, silazni vertikalni ogranci) do
radijatora, a ohlañena voda iz radijatora povratnim vodovima (silazni vertikalni
ogranci, sabirni vod) vodi se natrag u kotao. Sustav se odzračuje centralno. Kotao i
sabirni vod obično su smješteni u podrumu, a razdjelni vod na tavanu.
Donja razdioba
Donja razdioba ne primjenjuje se u jednocijevnim sustavima, a za centralno grijanje
najčešće se primjenjuje dvocijevni sustav s donjom razdiobom (sl. 3.5). Kotao je
obično u podrumu, a razdjelni (polazni) i sabirni (povratni) vodovi polažu se uz strop
podruma. Topla voda iz kotla vodi se preko razdjelnih vodova u uzlazne polazne
ogranke, zatim se ohlañuje prolaskom kroz grijala, pa se kroz silazne povratne
ogranke vraća u kotao. Centralno ili češće posebno odzračivanje predviña se u
najvišoj točki sustava.
Odzračivanje sustava
Zrak u cijevima ili ogrjevnim tijelima uzrokuje poremećaje u cirkulaciji vode,
koroziju i buku. Zato posebnu pažnju treba posvetiti odzračivanju sustava, a
postrojenje može imati centralno ili lokalno odzračivanje. U postrojenjima s gornjim
razvodom razdjelne cijevi postavljaju se pod malim nagibom, a na najvišem mjestu
mora se predvidjeti odzračivanje (često putem otvorene ekspanzijske posude). Kod
donje razdiobe odzračivanje se vrši kroz polazne i odzračne vodove koji su spojeni na
ekspanzijsku ili na odzračnu posudu preko koje se vrši odzračivanje. Radi sprečavanja
neželjene cirkulacije vode u odzračnim vodovima, ti vodovi završavaju cijevnim
petljama (sl. 3.5 – formira se zračni džep).
Jednocijevni sustavi
Jednocijevni sustav (sl. 3.6) predstavlja posebnu izvedbu gornje razdiobe u kojoj se
gornji razdjelni dovodni vod neposredno vertikalnim silaznim ograncima spaja sa
donjom sabirnom mrežom, a radijatori se serijski priključuju na silazni ogranak, tako
da voda prolazi redom kroz sva priključena grijala.
Jednocijevni sustavi sa serijskim spajanjem ogrjevnih tijela (sl. 3.1) najjednostavniji
su i najjeftiniji. Voda prolazi kroz kružni cjevovod od kotla redom kroz sva ogrjevna
tijela i natrag u kotao. Za veće zgrade može se primijeniti isti tip grijanja s nekoliko

30
paralelnih kružnih cjevovoda. Kružni cjevovod može se voditi horizontalno ili
vertikalno. Prolaskom kroz svako sljedeće ogrjevno tijelo smanjuje se temperatura
vode u krugu, pa su nizvodno potrebne sve veće ogrjevne površine.

radijator
radijator

polazni vod

povratni vod
Sl. 3.1 Jednocijevni sustav sa serijskim spajanjem radijatora
Bitno poboljšanje karakteristika jednocijevnog sustava donosi jednocijevni sustav s
paralelnim spajanjem radijatora (sl. 3.2) u kojem se ogrjevno tijelo spaja paralelno s
glavnim razdjelnim vodom (zbog povećanih hidrauličkih otpora može se koristiti
samo u sustavima s prisilnom cirkulacijom). Ogrjevna tijela opremaju se
regulacijskim ventilima što omogućava regulaciju toplinskog učina pojedinih
ogrjevnih tijela. Ohlañena voda iz ogrjevnog tijela miješa se na spoju glavnog
razdjelnog voda i povratnog voda iz ogrjevnog tijela, što i u ovom slučaju izaziva
smanjenje temperature vode u glavnom vodu. Priključivanje ogrjevnog tijela vrši se
pomoću elementa (npr. ejektorske spojnice) koji osigurava pravilnu raspodjelu vode
izmeñu glavnog voda i grijala.

Sl. 3.2 Jednocijevni sustav s paralelnim spajanjem radijatora

Dvocijevni sustavi
Dvocijevni sustav (sl. 3.3) predstavlja najčešće korišteni sustav za razdiobu i dovod
topline priključenim toplinskim potrošačima. Svako ogrjevno tijelo priključuje se na
odvojeni dovodni i odvodni vod, pa tako dobiva približno istu polaznu temperaturu.
Razlikuju se gornja i donja razdioba tople vode.

Sl. 3.3 Dvocijevni sustav

Etažno grijanje
Etažno grijanje predstavlja posebnu izvedbu dvocijevnog sustava s gornjom
razdiobom, pri čemu se cijelo postrojenje nalazi na istom katu.

31
3.2 Gravitacijsko grijanje
Kod toplovodnog grijanja gravitacijom optok vode u sustavu uzrokovan je razlikom
gustoće ugrijane i ohlañene vode,
∆p = gh(ρr-ρv) (3.1)
∆p – uzgonska razlika tlaka koja uzrokuje cirkulaciju vode, Pa
h – visinska razlika najviše i najniže točke postrojenja, m
ρr, ρv – gustoća vode u povratnom i polaznom vodu, kg/m3
Danas se takvi sustavi uglavnom više ne izvode. Sustavi toplovodnog gravitacijskog
grijanja su:
a) dvocijevni sustav (s gornjom ili donjom razdiobom),
b) jednocijevni sustav (s gornjom razdiobom),
c) etažno grijanje (s gornjom razdiobom).
3.3 Grijanje prisilnom cirkulacijom
Zbog dobre cirkulacije vode, malih promjera cjevovoda i bolje mogućnosti regulacije
grijanja, danas se za toplovodno grijanje praktički koriste isključivo sustavi s
prisilnom cirkulacijom (koja se ostvaruje pomoću pumpe). Nekada se najčešće
računalo s polaznom temperaturom 90 0C, dok je danas polazna temperatura
uglavnom u rasponu 65-75 0C, zbog štednje energije. Brzina strujanja vode relativno
je velika, pa je potrebno posebnu pažnju posvetiti problemu odzračivanja. Pumpa se
ugrañuje u polazni ili u povratni vod. Često se paralelno ugrañuju tri pumpe, svaka s
50% potrebnog kapaciteta, tako da jedna pumpa služi kao rezerva.
Toplovodno grijanje s prisilnom cirkulacijom izvodi se kao:
a) dvocijevni sustav (s gornjom ili donjom razdiobom),
b) jednocijevni sustav (s gornjom razdiobom).

Sl. 3.4 Dvocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom, gornjom razdiobom i pumpom
u polaznom vodu: 1 kotlovi, 2 cirkulacijska pumpa, 3 povratna zaklopka, 4 dovodni vod, 5

32
 povratni vod, 6 radijator, 7 ekspanzijska posuda, 8 sigurnosni ekspanzijski vodovi, 9 sigurnosni
povratni vod, 10 odzračni vodovi, 11 odzračne posude, 12 preljev, N neutralna točka

Neutralna točka je točka u kojoj je priključena ekspanzijska posuda pa (ako je posuda

otvorena) u neutralnoj točki vlada fiksni pretlak uvjetovan samo visinskom razlikom
do posude. Visina posude iznad najvišeg radijatora mora biti veća od visine dobave
pumpe kako se u najvišem priključku ne bi pojavio podtlak (kada je neutralna točka
na tlačnoj strani pumpe).
3.3.1 Dvocijevni sustavi
Dvocijevni sustav s prisilnom cirkulacijom u izvedbi s gornjom razdiobom i pumpom
u polaznom vodu prikazan je na sl. 3.4, a u izvedbi s donjom razdiobom i pumpom u
povratnom vodu na sl. 3.5.

Sl. 3.5 Dvocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom, donjom razdiobom i pumpom u
povratnom vodu: 1 kotlovi, 2 cirkulacijska pumpa, 3 povratna zaklopka, 4 dovodni vod, 5
povratni vod, 6 radijator, 7 ekspanzijska posuda, 8 sigurnosni ekspanzijski vodovi, 9
sigurnosni povratni vod, 10 odzračni vodovi, 11 odzračne posude, 12 preljev, N neutralna
točka

3.3.2 Jednocijevni sustavi

Na sl. 3.6 prikazana je jedna mogućnost voñenja cjevovoda jednocijevnog sustava s
prisilnom cirkulacijom.
3.3.3 Hidraulički proračun sustava s prisilnom cirkulacijom
Na temelju hidrauličkog proračuna vrši se dimenzioniranje cijevi(odreñivanje
promjera cijevi). Takoñer potrebno je za svako grijalo osigurati jednaku razliku tlaka
izmeñu ulaznog i izlaznog priključka (to se naziva hidrauličko uravnotežavanje
cjevovoda). U suštini se proračunavaju padovi tlaka u pojedinim sekcijama cjevovoda,
pa se proračun temelji na poznatim izrazima za pad (gubitak) tlaka u cjevovodu.
Potreban maseni protok m (kg/s), odn. volumenski protok V (m3/s) odreñuje se iz
izraza

33
Q = cvm∆t = cvρV∆t (3.2)
Q – potreban toplinski učin (snaga) za neku cijevnu dionicu, W
cv – specifična toplina vode, W/kgK
ρ – gustoća vode, kg/m3
∆t – (∆t=tv-tr, tv je polazna temperatura, a tr povratna temperatura), 0C

Sl. 3.6 Jednocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom i troputnim regulacijskim
ventilima: 1 kotao, 2 pumpa, 3 radijator, 4 troputni ventil, 5 ekspanzijska posuda, 6
ekspanzijski vod, 7 sigurnosni povratni vod, 8 odzračivanje, 9 preljev

Odreñivanje brzine strujanja i pada tlaka u cijevi bazira se na jednadžbi kontinuiteta

m = ρV = ρvπd2/4 = const. (3.3)
v – srednja brzina strujanja vode u cijevi, m/s
d – unutrašnji promjer cijevi, m
i na izrazu za pad tlaka ∆p (Pa) u cijevi
λ v2 v2
∆p = l ρ + ∑ ζρ = lR + ∑ l p R = le R (3.4)
d 2 2
l – duljina cijevi, m
λ – koeficijent linijskog pada tlaka, -
ς – koeficijent lokalnog pada tlaka, -
R – linijski specifični otpor, Pa/m
lp – ekvivalentno produljenje cijevi, m.
le – ekvivalentna duljina cijevi, m.
Kod hidrauličkog proračuna sustava grijanja praktički se koristi izraz
∆p = lR +Σ(lpR) = leR, (3.5)

34
pri čemu su maseni protoci m i brzine v tablično ili dijagramski izraženi u zavisnosti
od standardnog nazivnog promjera cijevi DN i otpora R. Tablice i dijagrami načinjeni
su na bazi izraza
λ v2
R= ρ (3.6)
d 2

v = 4m/(ρπd2) (3.7)
Koeficijenti lokalnog pada tlaka ς mogu se odrediti prema tablicama, dok se
ekvivalentna produljenja čeličnih cijevi lp mogu odrediti na bazi izraza
lp = ςd/λ (3.8)
4 CENTRALNO GRIJANJE PAROM
Kod parnog grijanja koristi se kao radni medij vodena para. Para proizvedena u kotlu
dovodi se parnim vodovima do ogrjevnih tijela, u njima kondenzira, pa se kao
kondenzat (u kapljevitom stanju) kondenzacijskim vodovima vraća u kotao. Para se
rijetko upotrebljava za grijanje stambenih ili uredskih prostorija. Često se koristi za
zagrijavanje velikih dvorana koje su samo povremeno u pogonu (nema opasnosti od
zamrzavanja kao kod vodenog grijanja) ili za slučajeve u kojima se para koristi i za
druge svrhe (tvornice, javne kuhinje i praonice itd.).
U odnosu na kapljevitu vodu para ima relativno malu masu, tako da su akumulirana
toplina i toplinska tromost mali. Moguć je transport na veće udaljenosti, ali postoji
opasnost od korozije, temperature ogrjevnih površina su visoke, a centralna regulacija
je otežana.
Prema tlaku pare grijanje parom dijeli se na:
a) niskotlačno,
b) visokotlačno,
c) vakuumsko.
Obzirom na kontakt s okolnom atmosferom grijanje parom dijeli se na:
a) otvoreno,
b) zatvoreno.
Prema voñenju vode kroz cjevovod sustavi grijanja se dijele na:
a) jednocijevne,
b) dvocijevne,
prema položaju glavnog razvoda:
a) sustave s gornjim razvodom,
b) sustave s donjim razvodom,
prema položaju kondenzacijskog cjevovoda na:
a) sustave s gornjim (suhim) povratom kondenzata,
b) sustave s donjim (vlažnim) povratom kondenzata.
i konačno prema načinu povrata kondenzata na:
a) sustave s prirodnim (gravitacijskim) povratom kondenzata,
b) sustave s prisilnim povratom kondenzata.
Kombiniranjem ovih raznih mogućnosti dobiju se mnogobrojne izvedbe parnog
grijanja. Za ispravno funkcioniranje bez smetnji nužna je za sve vrste parnog grijanja
brižljiva izrada projekta i sama izvedba postrojenja.

35
Tablica 4.1 Sigurnosni ureñaji potrebni za zatvorene generatore pare (GP) na plin ili
naftu s temperaturama ≤ 120 0C (DIN 4751 T2)
Mjerena Sigurnosni ureñaj Napomena
veličina Tip Pozicija
radni tlak manometar GP
sigurnosni ventil GP, polazni v.
ekspanzijski lonac sigurnosni ventil >350 kW, >100 0C,
za >350 kW, ≤100 0C
dovoljni su ograničavači
temp. i maks. tlaka
ograničavač maks. tlaka
ograničavač min. tlaka ekspanzijski vod >350 kW ili >3 bar
ekspanzijska posuda s održavanjem ekspanzijski vod
tlaka sustava
razina vode osigurač za potrebnu razinu vode GP, polazni v. ispod 350 kW dovoljno
spriječiti pregrijavanje
polazna temp. termometar kotla GP
regulator temperature GP
ureñaj za nadzor temperature GP za posredno grijane GP
ograničavač temperature GP

4.1 Grijanje parom niskog tlaka

Kod grijanja parom niskog tlaka (otvoreni sustavi parnog grijanja) para se proizvodi u
niskotlačnim parnim kotlovima ili se reducira tlak pare oduzete iz visokotlačnih
kotlovskih postrojenja. Ne smiju se koristiti radijatori iz čeličnog lima.
Najviši dozvoljeni radni tlak iznosi 1 bar. Zavisno od horizontalne duljine zgrade, ili
točnije horizontalne duljine najdužeg ogranka cijevi, uobičajeni su radni tlakovi od
0,05 do 0,2 bar. Tlak pare ispred radijatora iznosi oko 0,02 bar.
Prekoračenje dozvoljenog tlaka često se sprečava pomoću sigurnosne hidrostatske
cijevi (sl. 2.2) spojene na parni prostor kotla. Kao zaporna tekućina koristi se voda.
Umjesto hidrostatske cijevi može se koristiti sigurnosni ventil.
Budući da je zrak teži od pare, odzračivanje se vrši putem kondenzatnih (povratnih,
silaznih) vodova. Zato se kondenzatni cjevovod preko odzračnog voda mora spojiti s
atmosferom.
4.2 Vakuumsko parno grijanje
U kondenzatnim vodovima vlada podtlak koji se održava vakuumskom pumpom, dok
u parnim vodovima može vladati podtlak ili pretlak. U odnosu na grijanje parom
niskog tlaka, temperatura ogrjevnih tijela je niža, a zavisi od odabira tlakova u
ureñaju. Takoñer, bolja je mogućnost centralne regulacije, a povrat kondenzata je brži,
ali su troškovi viši.
Postoje dva tipa vakuumskog parnog grijanja – jednostavno grijanje s konstantnim
tlakom u kondenzacijskom vodu od 0,2-0,3 bara i diferencijalno grijanje s
konstantnom razlikom tlaka od oko 0,1 bar izmeñu parnog i kondenzatnog voda.
4.3 Grijanje parom visokog tlaka
Pretlak pare kod visokotlačnog parnog grijanja veći je od 1,0 bar. Temperatura
ogrjevnih tijela je visoka, a mogućnost regulacije slaba, pa se grijanje parom visokog
tlaka ne koristi za grijanje prostorija, već za tvornice koje u svom radnom procesu
trebaju paru visokog tlaka. Pretlak pare zavisi od spoja na dovod pare i duljine
cjevovoda, a obično iznosi 1-3 bara. Iza svakog trošila ili grupe trošila mora se
postaviti odvajač kondenzata, kako para ne bi došla u kondenzatni vod. Za kotlove s
pretlakom većim od 1,0 bar vrijede propisi za visokotlačne kotlove.

36
5 DALJINSKO GRIJANJE
Umjesto centralne kotlovnice za centralno grijanje, kod daljinskog grijanja pojavljuje
se predajna stanica odn. kućna toplinska stanica u koju se toplina dovodi iz gradske
toplane ili termoelektrane-toplane. Takve stanice znatno su manje od kotlovnica.
Izvedba stanice zavisi od fluida za transport topline i vrsti mreže daljinskog grijanja.
Mreže daljinskog grijanja mogu biti niskotlačne (za opskrbu topline na području
manjem od 1 km2) i visokotlačne.
Parovodna mreža daljinskog grijanja
Parovodna mreža daljinskog grijanja ranije se češće koristila, a sastoji se od jednog
parnog voda i jednog kondenzacijskog voda. Tlak pare niskotlačne mreže iznosi do 2
bar, a u visokotlačnoj do 12 bar. U predajnoj stanici prigušuje (obara) se tlak pare, a tu
je takoñer i mjerna blenda u parnom vodu ili brojilo u kondenzacijskom vodu, radi
obračunavanja isporučene pare. Kućna toplinska stanica mora imati izmjenjivač
topline radi predaje topline sustavu toplovodnog grijanja, te razdjelni i sabirni vod s
cirkulacijskom pumpom.
Toplovodna mreža daljinskog grijanja
U niskotlačnim mrežama polazna temperatura iznosi do 110 0C, a povratna je 70 0C.
Kućna toplinska stanica priključuje se najčešće direktno (uz miješanje s povratnom
vodom).
Danas se za transport topline uglavnom koriste dalekovodi tople (vrele) vode s
temperaturom vode 130/70 0C (polazna temperatura 130 0C, povratna temperatura
70 0C) ili s temperaturom 180/50 0C i to s 2 ili 3 cijevi. Kućna toplinska stanica
priključuje se indirektno (preko izmjenjivača topline) ili direktno uz miješanje(ako
grijala mogu podnijeti prekoračenje tlaka). Danas je i kod direktnog priključivanja
uobičajeno korištenje vlastite (kućne) cirkulacijske pumpe. Dalekovodi tople vode
imaju centralnu regulaciju – polazna temperatura se prilagoñuje meteorološkim
uvjetima. Minimalna polazna temperatura dvocijevnog dalekovoda iznosi 70 0C zbog
zagrijavanja potrošne tople vode. Trocijevni dalekovodi imaju jednu polaznu cijev za
grijanje i jednu s konstantnom temperaturom (90-100 0C) za zagrijavanje potrošne
tople vode i za klima-ureñaje, te zajedničku povratnu cijev. Predajna stanica ima
ureñaj za prigušivanje tlaka i eventualno brojilo za isporučenu toplinu.

37
 VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA
Postrojenja za obradu zraka
Ureñaje za ventilaciju, grijanje zrakom i klimatizaciju teško je jednoznačno podijeliti.
Zato je uveden pojam ureñaja za obradu zraka koji obuhvaća sve te ureñaje. Sustavi
za obradu zraka mogu obuhvaćati ureñaje za transport, čišćenje, zagrijavanje,
hlañenje, vlaženje i sušenje zraka.
U većini zgrada izmjena zraka prepuštena je prirodnoj ventilaciji (kroz zatvorene ili
otvorene prozore i vrata). Neki puta prirodna ventilacije pojačava se izradom
specijalnih otvora u blizini radijatora ili konvektora.
Izmjena zraka može se vršiti i mehaničkim putem (ventilatorom – prisilna
ventilacija). Zrak koji se dovodi u prostoriju ponekad se zbog ugodnosti prethodno
temperira približno na temperaturu prostorije. Taj se zrak po potrebi može još
pročišćavati, ovlažiti ili sušiti. Svi ovi postupci obrade zraka mogu se vršiti u
ureñajima za ventilaciju.
Ako se dovedeni zrak zagrije na temperaturu veću od temperature prostorije, on može
preuzeti zadatak grijanja prostorije (grijanje zrakom).
U ureñajima za klimatizaciju, zrak se prije dovoñenja u prostoriju pročišćava,
ovlažuje ili suši, dovodi na odreñenu temperaturu i eventualno obrañuje na još neki
način, sve unutar odreñenih (neki puta vrlo strogih) tolerancija.
1 VENTILACIJA
Prirodna ventilacija
Prirodna ventilacija posljedica je razlike tlakova izmeñu prostorije i okoline
(atmosferskih prilika). Razlika unutrašnje i vanjske temperature još potencira
ventilaciju. Naime, otprilike na polovici visine prostorije, tlak u prostoriji jednak je
onom izvan nje (neutralna zona). Npr. u zimi, kada je temperatura zraka veća u
prostoriji nego izvan nje, tlak u blizini stropa veći je nego vani, a u blizini poda
situacija je obrnuta, tako da hladni zrak ulazi u prostoriju u donjem dijelu, dok topli
izlazi u gornjem. Ljeti, u klimatiziranim prostorijama situacija je obrnuta.
Prisilna ventilacija
Kada je prirodna ventilacija nedovoljna, pribjegava se prisilnoj (mehaničkoj)
ventilaciji koja se realizira pomoću ventilatora. Utjecaj prirodne ventilacije tada je i
dalje prisutan, ali se može zanemariti.
Izmjena zraka mehaničkim putem može se vršiti tako da se pomoću ventilatora u
prostoriju ubacuje čisti zrak (tlačna ventilacija), ili izbacuje nečisti (odsisna
ventilacija), ili kombinacijom oba ova načina (tlačno-odsisna ventilacija). Tlačna
ventilacija izaziva pretlak u prostoriji, čime se onemogućava uvlačenje zraka iz
susjednih prostorija. Koristi se u prostorijama namijenjenim boravku ljudi,
operacijskim dvoranama itd. Odsisna ventilacija izaziva podtlak u prostoriji,
sprečavajući prodiranje zraka u susjedne prostorije, pa se koristi u prostorima u
kojima se zrak zagañuje (radionice, kuhinje, sanitarne prostorije itd.). Kombinirani
način obuhvaća istovremeno mehaničko ubacivanje i odsisavanje zraka. Taj način je
najkvalitentniji jer omogućava da se tlak u pojedinim prostorijama regulira prema
potrebi.
Zrak za ventilaciju može se uzimati izvana u potpunosti (nije ekonomično) ili
djelomično (pri čemu se u prostoriju vraća dio odsisanog zraka – optočni zrak).

38
Dovod zraka brzinom većom od 0,25-5 m/s postavlja se na visinu veću od 3 m uz
horizontalan smjer strujanja.
Zrak se prema potrebi dodatno može pročišćavati pomoću filtara, te zagrijavati,
ovlaživati, sušiti i/ili podvrgnuti drugim postupcima. Količina topline QV (izražena u
W) potrebna za temperiranje zraka iznosi
QV = Vvρcp(tu–tv) (1.1)
3
Vv – volumenski protok vanjskog zraka koji se ubacuje, m /s
ρ – gustoća zraka, kg/m3
cp – specifična toplina zraka, J/kgK)
tu, tv – temperatura prostorije i temperatura vanjskog zraka, 0C
2 GRIJANJE ZRAKOM
Zrak koji služi za djelomično ili isključivo grijanje prostorije, zavisno od potrebne
topline za grijanje, zagrijava se na temperaturu do 50 0C, dakle znatno veću od
temperature prostorije.
Ureñaj za grijanje zraka i ventilaciju sastoji se od grijača zraka i ventilatora, a prema
potrebi može imati i dodatne elemente. Grijanje zrakom podrazumijeva grijanje samo
optočnog zraka (bez dodatka vanjskog zraka). Zračno grijanje i ventilacija
podrazumijeva zagrijavanje zraka koji se isključivo ili djelomično (uz miješanje s
optočnim zrakom) uzima iz atmosfere.
Zagrijavanje zraka može biti direktno (na samom izvoru topline) i indirektno (pomoću
radnog medija – vode ili pare). Nadalje zagrijavanje se prema uzroku cirkulacije zraka
dijeli na gravitacijsko i prinudno (pomoću ventilatora). Prema mjestu zagrijavanja
zraka, grijanje je individualno ili centralno (zrak za grijanje više prostorija zagrijava
se na jednom mjestu i razvodi kanalima).
Ureñaji za grijanje zrakom uključuju kalorifer i ventilokonvektor (za posredno
grijanje pogona i ureda, respektivno), te termogen (s ognjištem na plin ili ulje) i
središnju jedinicu za zračno grijanje (za veće protoke – do 20000 m3/h).
3 KLIMATIZACIJA
3.1 Parno-kompresorski rashladni proces
Na sl. 3.1 prikazan je kvalitativni p-v dijagram (tlak – specifični volumen) za vodenu
paru. Za kvantitativni prikaz procesa s vodenom parom spretnije je koristiti druge
dijagrame. Linija zasićene kapljevine odvaja kapljevitu vodu od vlažne pare, a linija
zasićene pare odvaja vlažnu paru od pregrijane pare. Ove dvije linije sastaju se u
kritičnoj točki K iznad koje više nije moguće razlikovati paru i kapljevinu. U području
vlažne pare, udjel pare x povećava se od vrijednosti 0 (0% pare – čista kapljevina) na
samoj liniji zasićene kapljevine do vrijednosti 1 (100% pare – čista para) na liniji
zasićene pare. U području kapljevine prisutna je samo kapljevita faza, a u području
pregrijane pare prisutna je samo parna faza.
Na istoj slici prikazan je linijom 1-4 proces isparavanja u parnom kotlu. Linija 1-2
predstavlja zagrijavanje kapljevite vode do temperature vrelišta u točki 2. Proces
isparavanja odvija se na konstantnoj temperaturi vrelišta T2-3 i konstantnom tlaku, a
prikazan je linijom 2-3. Linija 3-4 predstavlja povećanje temperature odn.
pregrijavanje pare. Izoterma T2-3 prikazana je crtkanom linijom. U području
kapljevine, ta je izoterma gotovo vertikalna zbog toga što su kapljevine praktički
nestlačive.
Parno-kompresorski rashladni kružni proces daleko je najrašireniji u klimatizacijskoj
tehnici. Sl. 3.2 predstavlja shematski prikaz takvog kružnog procesa, a na sl. 3.3 dan
39
je prikaz istog procesa u p-v dijagramu. Točka 1 predstavlja paru na ulazu u
kompresor, a točka 2 je točka izlaza pare povišenog tlaka iz kompresora. Putem
motora i kompresora predaje se radnom fluidu (vodi) mehanički rad WK. Ovaj proces
je približno adijabatski, tj. nema razmjene topline izmeñu radnog fluida i okoline.
K
p
kapljevina vlažna para pregrijana
para
T2-3
1 2 T2-3 3 4

T2-3=const.
kotao 1-4
linija zasićene
linija zasićene
kapljevine x=1
x=0 pare

v
Sl. 3.1 p-v dijagram za vodenu paru i proces u parnom kotlu

Na povećanoj temperaturi i konstantnom tlaku odvodi se u kondenzatoru u procesu 2-

5 od radnog medija toplina Q2-5, koja se predaje okolnom atmosferskom zraku. U
kondenzatoru se para ohladi do temperature vrelišta (linija 2-3), daljnjim hlañenjem se
ukapljuje na konstantnoj temperaturi (linija 3-4), da bi se na kraju kapljevina
pothladila (linija 4-5). Nakon toga potrebno je smanjiti tlak dobivene kapljevine, što
bi se moglo obaviti u hidrauličkom motoru. Praktički se motor ne koristi zbog malog
iznosa snage koja bi se u njemu dobila.

Q2-5

5 2

2
kondenzator
5
WK
prigušnica kompresor M

7 isparivač
1

7 1

Q7-1

Sl. 3.2 Shematski prikaz rashladnog kružnog procesa

Tlak radnog medija se ne iskorištava, nego se naprosto obara u prigušnici (proces 5-7)
u procesu pri konstantnoj entalpiji i bez razmjene topline s okolinom (adijabatski). Sa
smanjenjem tlaka smanjuje se temperatura kapljevine (linija 5-6), a zatim kapljevina
djelomično isparava uz daljnje smanjenje temperature i tlaka (linija 6-7). Na tako
sniženom tlaku, vlažnoj pari se u isparivaču (proces 7-1) dovodi toplina Q7-1 od zraka
koji se želi ohladiti. Pri tome, preostala kapljevina u potpunosti ispari (pri
konstantnom tlaku i temperaturi – linija 7-8), a dobivena para se još malo pregrije,
odn. poveća temperaturu (linija 8-1). Ukupni rad potreban za ovaj kružni proces

40
W12571 jednak je površini omeñenoj linijama 1-2-5-7-1 na sl. 3.3, a takoñer je jednak
razlici odvedene i dovedene topline prema izrazu
W12571 = Q2-5-Q7-1 , (3.1)

kondenzator 2-5
p kapljevina Q2-5 kompresor 1-2
5 4 3 2 (adijabata)

6 pregrijana
W12571 para
prigušnica 5-7
1
7 8
Q7-1 vlažna para x=1
x=0

isparivač 7-1
Sl. 3.3 Kvalitativni prikaz rashladnog kružnog procesa u p-v dijagramu

Za hlañenje se u klimatizaciji najčešće koristi parno-kompresorski rashladni proces.

Isparivač se neposredno koristi kao hladnjak za zrak za klimatizaciju, ili kao hladnjak
za vodu pomoću koje se taj zrak hladi posredno, u zasebnom hladnjaku za zrak.
Kondenzator se odvojeno hladi, obično zrakom iz atmosfere, čime se zapravo
zagrijava okolina.
Osim u klimatizaciji, ovaj proces se s drugim rashladnim medijem koristi u
hladnjacima, pri čemu je isparivač smješten u prostoru hladnjaka. Koristi se takoñer
za grijanje, u ureñaju koji se naziva dizalica topline, pri čemu se kondenzator koristi
za grijanje prostorija, a isparivač oduzima toplinu atmosferskom zraku.
U termoelektranama na paru koristi se proces sličan obrnutom rashladnom procesu
(kružni proces u obrnutom smjeru) koji se naziva Clausius-Rankineov proces.
Povećanje tlaka vrši se u napojnoj pumpi (od 7 do 5), zagrijavanje i isparavanje u
parnom kotlu (od 5 do 2), ekspanzija pare u parnoj turbini (od 2 do 1), a kondenzacija
u kondenzatoru (od 1 do 7) koji se hladi npr. riječnom vodom i u kojem se voda u
potpunosti ukaplji.
3.2 Ureñaji i postrojenja za klimatizaciju
Postrojenje za klimatizaciju sastoji se od ureñaja za klimatizaciju, razvodne mreže
kanala za zrak s otvorima prema prostoriji i atmosferi, vodova za radni medij i
električnu struju, te ureñaja za upravljanje i regulaciju. Ureñaji za klimatizaciju izvode
se kao individualni agregati (za manje prostorije), klima-komore (zasebna prostorija u
kojoj je smješten ureñaj za klimatizaciju) ili klima-centrale (ureñaj za klimatizaciju
smješten u nekoliko prostorija).
Shema klima-ureñaja dana je na sl. 3.4. U klimatiziranu prostoriju dovodi se obrañeni
zrak (DO) i istovremeno odvodi jednaka količina zraka (OD). Zaklopkama (Z)
regulira se dio zraka koji će se vratiti natrag u prostoriju (OP – optočni zrak), dok se
preostali dio zraka odbacuje u atmosferu (OT), a istovremeno se jednaka količina
svježeg zraka (SV) uzima iz atmosfere. Otpadni zrak (OT) općenito je hladniji od
atmosferskog, tako da se uz pomoć izmjenjivača topline (rekuperatora ili
regeneratora) njegov rashladni potencijal često koristi za ohlañivanje dodatnog
svježeg zraka (SV).

41
Ventilatori (V) osiguravaju potrebni protok zraka kroz ureñaj za klimatizaciju.
Dodatni zrak (DO) najprije se pročišćava u filtru (F) zatim predgrijava u predgrijaču
(P), kako bi se izbjeglo smrzavanje vlage iz zraka (uključuje se zimi kada temperatura
dovedenog zraka padne ispod +5 0C). Zatim se zrak hladi u hladnjaku (H), a
eventualno i pothlañuje kako bi se iskondenzirala i uklonila suvišna vlaga iz zraka
(sušenje zraka). U ovlaživaču (O) dodaje se prema potrebi vlaga, čime se zrak
dodatno ohlañuje. Kapljice vode, koje su bile dodane u ovlaživaču ili su nastale
kondenzacijom pri hlañenju, uklanjaju se iz zraka u skupljaču kapljica (S). Ukoliko je
zrak pothlañen, na kraju ga je potrebno dogrijati na potrebnu temperaturu u dogrijaču
(D).

OT OD

OP
V klimatizirani
atmosfera Z prostor
F P H O S D V
SV DO

Sl. 3.4 Shematski prikaz klima komore: Z-zaklopka, V-ventilator, F-filtar, P-predgrijač, H-
hladnjak, O-ovlaživač, S-skupljač kapljica, D-dogrijač, OT-otpadni zrak, SV-svježi zrak, OP-
optočni zrak, OD-odvedeni zrak, DO-dovedeni zrak

3.3 Dijelovi ureñaja za klimatizaciju

3.3.1 Filtri
Filtri se mogu podijeliti na uljne, suhe, vodene, elektrostatičke, pokretne i ugljične.
Uljni filtri sastoje se od metalnog pletiva ili metalne vune natopljene u ljepljivo ulje.
Suhi filtri kao materijal za filtriranje koriste papir, staklenu vunu, plastiku ili tekstil.
Neki puta se izrañuju kao višedjelni – za zaustavljanje raznih granulata prašine. Filtri
za aerosol često su višedjelni, a koriste se za odvajanje fine prašine.
Vodeni filtri načinjeni su u obliku mlaznica kroz koje se u zrak raspršuju kapi vode,
tako da istovremeno služe kao ovlaživači zraka. Kapi vode se nakon toga odvajaju od
zraka u sakupljačima kapi. Ovi filtri imaju relativno mali učinak, ali mogu djelomično
ukloniti dim i zadah.
U elektrostatičkim filtrima prvo se prašini predaje pozitivni električni naboj. Tako
nabijena prašina odvaja se pri kasnijem prolazu izmeñu ploča nabijenog
kondenzatora.
Pokretni filtri pomiču se tako da zrak uvijek prolazi kroz čisti dio filtra. Imaju oblik
beskonačne trake (koja se u donjem dijelu neprestano čisti), rolne (koja se s jednog
kalema premotava na drugi) ili bubnja (koji se okreće tako da se prašina skuplja u
sredini).
Ugljični filtri sastoje se od patrona s aktivnim ugljenom, a koriste se za uklanjanje
mirisa ili plinova.
3.3.2 Grijači i hladnjaci
Grijači i hladnjaci za zrak najčešće su izmjenjivači topline koji se izrañuju kao cijevni
izmjenjivači (jednocijevni ili cijevni registri) s lamelama. Izrañuju se od čelika ili od
42
bakrenih cijevi s lamelama od aluminija ili bakra. Kroz cijevi struji radni medij
(voda), a oko njih zrak, brzinom 2-3 m/s. Grijači koji direktno koriste produkte
izgaranja plina ili ulja koriste se rijetko, a električni grijači samo za male ureñaje.
Isparivači rashladnog stroja mogu se koristiti neposredno kao hladnjaci za zrak za
ureñaje male i srednje veličine.
3.3.3 Sušenje zraka
Sušenje zraka najčešće se odvija pomoću hladnjaka, pri čemu je zbog sušenja često
potrebno pothladiti zrak. Apsorpcija vlage pomoću higroskopnih materijala koristi se
relativno rijetko.
3.3.4 Ovlaživači zraka
Ovlaživanje zraka najčešće se vrši ubrizgavanjem vode Voda se prolaskom kroz
mlaznice rasprši u maglu koja ishlapljivanjem poveća sadržaj vodene pare u zraku.
Radi poboljšanog raspršivanja, neki puta se koriste mlaznice s komprimiranim zrakom
ili s rotirajućim diskovima. Nakon prostora s mlaznicama mora se postaviti odvajač
kapljica koji se sastoji od cikcak postavljenih površina o koje kapljice udaraju, pa se
na taj način zadržavaju i odvajaju.
Ponekad se ovlaživanje vrši tako da se kroz mlaznice u zrak direktno ubrizgava
vodena para. Manje je učinkovito ovlaživanje prolaskom zraka pored vlažnih površina
ili iznad kupki koje se zagrijavaju.
3.4 Individualni agregati
Individualni agregati izvode se kao samostojeći u prostoriji (ormari) ili prozorski,
zidni, krovni. Nema kanala niti posebnih otvora za zrak, a svi ureñaji (uključujući
rashladni stroj, ureñaje za regulaciju i upravljanje) smješteni su u agregatu.
Prozorski klimatizator ugrañuje se u prozor tako da su isparivač hlañen zrakom
(hladnjak), jedan ventilator i eventualno grijač zraka smješteni unutar prostorije, a
kompresor, kondenzator i drugi ventilator – izvan prostorije. U dvodijelnom
klimatizatoru vanjski i unutrašnji dio izvedeni su kao dvije zasebne jedinice povezane
cijevima. Na vanjsku jedinicu neki puta se spaja nekoliko unutrašnjih.
Ormar za klimatizaciju je samostojeća jedinica. Kompresor i zrakom hlañeni
kondenzator s pripadajućim ventilatorom mogu biti ugrañeni u ormar ili izvedeni kao
posebna jedinica. Ako se kondenzator hladi vodom, ugrañuje se zajedno s
kompresorom u ormar, dok se za hlañenje te vode koristi zasebni ureñaj. Ormar za
klimatizaciju može biti opremljen grijačem, ovlaživačem, filtrom i dr. elementima.
3.5 Sustavi za klimatizaciju
Sustavi za klimatizaciju mogu se klasificirati prema broju kanala za zrak, dobavnom
tlaku ventilatora, mogućnosti promjene protoka zraka Meñutim, najčešće se
klasificiraju prema sredstvu za održavanje temperature zraka u prostoriji na zračni,
zračno-vodeni i vodeni sustav.
Klima-komore mogu biti zidane ili u blok-izvedbi, uglavnom u kućištu od lima, kao
gotov proizvod ili se pojedinačno sastavlja u podrumu, tavanu ili meñu-prostoriji. U
modulskoj izvedbi svaki element je izrañen kao zasebna jedinica.
3.5.1 Zračni sustav
Razvodni sustavi dijele se na niskotlačne (pretlak<1250 Pa, brzina zraka<10 m/s) i
visokotlačne (pretlak<2500 Pa, brzina zraka>10 m/s). Visokotlačni sustavi ispred
prostorije ili zone imaju ekspanzijske kutije u kojima se tlakovi i brzine zraka
snižavaju na vrijednosti prikladne za ubacivanje u prostoriju.

43
Stanje zraka u prostoriji održava se promjenom svojstava ili protoka dovedenog zraka,
a zračni sustav može biti jednokanalni i dvokanalni.
U jednokanalnom sustavu zrak se iz ureñaja za klimatizaciju prema prostorijama
dovodi kroz isti kanal, pa je stanje dovedenog zraka u svim prostorijama isto. U
slučaju nepromjenljivog protoka zraka, stanje dovedenog zraka prilagoñava se
trenutnom stanju zraka u prostorijama. U slučaju promjenljivog protoka zraka,
dovedeni zrak ima konstantnu temperaturu, dok se temperatura u pojedinoj prostoriji
održava promjenom količine dovedenog zraka (prilagoñava se toplinskom opterećenju
svake prostorije). Time se ujedno smanjuje ukupna potrebna količina zraka, pa je
takav sustav ekonomičniji.
U dvokanalnom sustavu grijač i hladnjak se postavljaju paralelno, pa se topli i hladni
zrak razvode zasebnim kanalima do svake prostorije i miješaju ispred svake prostorije
u kutiji za miješanje koja takoñer ima i regulator protoka. Temperatura tople struje
prilagoñava se temperaturi vanjskog zraka, dok je temperatura hladne struje
konstantna i iznosi oko 15 0C. Ovi sustavi izvode se sa stalnim ili s promjenljivim
protokom zraka. U dvokanalnim dvokomornim sustavima potpuno su razdvojene
struje toplog (primarnog – stalni protok) i hladnog (sekundarnog – promjenljivi
protok) zraka, a miješanje se odvija u samoj prostoriji.
Višezonski sustav predstavlja varijantu dvokanalnog razvoda u kojem se na izlazu iz
ureñaja za klimatizaciju struje hladnog i toplog zraka miješaju posebno za svaku
prostoriju (ili zonu), a zatim vode jednokanalnim sustavom do te prostorije (odn.
zone). Može se izvesti sa stalnim ili s promjenljivim protokom, a na ulazu u svaku
prostoriju (odn. zonu) zrak se obično dodatno dogrijava.
3.5.2 Zračno-vodeni sustav
Kod zračno-vodenih klimatizacijskih sustava, zrak i voda koriste se kao sredstva
kojima se održava stanje zraka u prostoriji. Osim zračnog razvoda kojima se zrak
dovodi i odvodi iz prostorije, potreban je i cijevni razvod kojim se voda dovodi do
izmjenjivača topline u svakoj prostoriji. Razlikuju se sustavi s dogrijavanjem i
indukcijski sustavi. Zračno-vodeni sustavi iziskuju visoke investicijske troškove, pa
su ekonomski opravdani samo za veće objekte.
U sustavu s dogrijavanjem priprema se zrak konstantne temperature 12-15 0C koji se
jednokanalnim jednozonskim sustavom sa stalnim protokom dovodi u grijaću jedinicu
smještenu u svakoj prostoriji.
Indukcijski sustav ima visokotlačni sustav za razvod zraka kojim se u indukcijsku
jedinicu smještenu u svakoj prostoriji dovodi količina (primarnog) zraka potrebna za
ventilaciju. Taj zrak u indukcijskoj jedinici ekspandira u mlaznicama, razvijajući time
znatnu brzinu, a time i podtlak. Stvoreni podtlak uvlači u indukcijsku jedinicu iz
prostorije sekundarni (inducirani) zrak u omjeru 1:1 do 4:1 u odnosu na količinu
primarnog zraka. Pri tome sekundarni zrak najprije prolazi kroz izmjenjivač topline
smješten u indukcijskoj jedinici. Primarni i sekundarni zrak izmiješaju se u
indukcijskoj jedinici, pa zatim ulaze u prostoriju. Cijevima se u izmjenjivač topline
dovodi voda, a prema broju cijevi razlikuju se dvocijevni, trocijevni i četverocijevni
sustavi.
Dvocijevni sustav s prekretanjem ima stalni protok primarnog zraka. Po zimi se u
izmjenjivač topline dovodi topla voda za grijanje zraka (izmjenjivač djeluje kao
grijač), a kada temperatura vanjske atmosfere dosegne tzv. prekretnu temperaturu, u
izmjenjivač se dovodi hladna voda za hlañenje zraka (izmjenjivač radi kao hladnjak).
Sustavi bez prekretanja koriste se u područjima s blagim zimama, gdje izmjenjivač
uvijek radi kao hladnjak u koji se dovodi hladna voda konstantne temperature.

44
U trocijevnim indukcijskim sustavima primarni (hladni) zrak ima konstantnu
temperaturu, dok se na izmjenjivač spajaju dvije dovodne cijevi (za toplu i hladnu
vodu) i jedna odvodna cijev. Sustav u svakoj prostoriji omogućava nezavisan odabir
hlañenja ili grijanja prema trenutnoj potrebi, ali je miješanja tople i hladne vode u
povratu energetski nepovoljno.
Četverocijevni indukcijski sustav nalikuje na trocijevni, ali ima zasebne polazne i
povratne cijevi za toplu i za hladnu vodu. Indukcijska jedinica obično ima dva
zasebna izmjenjivača topline – grijač i hladnjak.
3.5.3 Vodeni klimatizacijski sustav
U vodenim klimatizacijskim sustavima željena temperatura zraka održava se samo
pomoću vode (tople ili hladne) koja struji kroz izmjenjivač topline. U svakoj prostoriji
smješten je takav izmjenjivač topline s ventilatorom (najčešće ventilokonvektor). U
slučaju četverocijevnog razvoda vode, obično se koriste dva odvojena izmjenjivača
topline (grijač i hladnjak). Radi kondenzacije vode na površini hladnjaka (ljeti),
potrebno je osigurati odvod tog kondenzata.

45