Dr.

don Slavko Kovačić

ZAGVOZD I NJEGOVI GLAGOLJAŠI ZA TURSKE

VLADAVINE

DO POČETKA PRVOGA MOREJSKOG RATA

Veliku starinu zagvoške župe odaje već sam naziv "Zagvozd ". 1) Međutim, prvu
vijest o toj župi, u kojoj je bilo nekoliko manjih sela, i o njezinim svećenicima pruža
tek izvještaj makarskog biskupa Bartula Kačića (1615.-1645.) iz g. 1626. dostavljen
papi Urbanu VIII, i kardinalima zaduženim za provedbu odluka Tridentinskog
koncila.2) U njemu biskup najprije govori o svom biskupskom gradu Makarskoj,
zatim o franjevačkim samostanima na području ondašnje makarske biskupije i
župama koje su pripadale tim samostanima (na području današnje Imotske krajine
samo dvije: Vrhdol i Kamen-most), 3) a onda u posebnom odlomku nastavlja
slijedećim riječima:

"Osim tih župa kojima upravljaju braća sv. Franje još su tri župe.

Njih drže svećenici koji svete obrede obavljaju na ilirskom 4) jeziku. Od

1) Dolazi od riječi "gvozd" koja je u ovim krajevima vrlo davno izgubila
značenja: "šuma" i "planina".

2) Ti su kardinali pripadali posebnom upravnom tijelu Sv. Stolice zvanu "Sv.

zbor Koncila". Prijepis toga izvještaja predan je i Zboru za širenje vjere. Usp.
Slavko KOVAČIĆ, Najstariji izvještaji o stanju makarske biskupije u Tajnom
vatikanskom arhivu (626-1658), Split 1975, str. 11-12 i 25.
3) Od 14 samostanskih župa 7 ih se nalazilo na području današnje zapadne
Hercegovine, jedna u Cetinjskoj krajini, a šest u dalmatinskom dijelu bivše
makarske biskupije. Od toga su samo 2 bile na području današnje Imotske krajine.
Usp. ondje str. 32-33.

4) Izraz "in Illyrico idiomate" u ovom slučaju ne bi bilo pogrešno prevesti "na
starohrvatskom jeziku", jer su se glagoljaši tada još služili "Misalom hrvackim"
i "brvijalom hrvackim" sa staroslavennskim tekstom u velikoj mjeri pohrvaćenim.
Novi je glagoljski misal u Levakovićevoj rusificiranoj redakciji izašao pet
godina poslije (1631.), a brevijar čak dvadesetak godina posIje (1648.).

tih je župa prva Podgora u kojoj su dvije crkve: Svih Svetih i sv. Tekle; druga je
Zagvozd u kojoj je crkva sv. Marije, sagrađena prošlih godina, a treća je Brela u kojoj
su dvije crkve, to jest sv. Nikole i sv. Stjepana, a imaju oko 200 kuća. "5)
Čini se da biskup u tom nabrajanju glagoljaških župa nije slučajno na prvo mjesto
stavio Podgoru ("quarum prima est Podgora"), jer to je stvarno tada bila najuglednija
glagoljaška župa u makarskoj biskupiji. Isto se tako može reći, da ni Zagvozd zacijelo
nije slučajno stavio na drugo mjesto. Zanimljivo je da biskup u tom izvještaju za
zagvošku crkvu sv. Marije jednostavno kaže, da je "sagrađena" (constructa) prošlih
godina, dok se za neke druge u raznim župama služi izrazom "ponovno sagrađena"
(readificata). To, bez sumnje, znači da su Turci staru zagvošku župnu crkvu kao i
gotovo sve ostale u selima Imotske krajine bili sasvim razorili. Prema biskupovim
riječima u tom izvještaju na cijelom prostranom području četiriju župa franjevačkog
samostana Imote, a to znači od Lovreća i Studenaca do Gruda i Posušja, sve
uključivo, održale su se do tada samo četiri "crkve ili kapele" od kojih, kaže "tri
gotovo
5 KOVAČIĆ, nav. dj., str. 33.
razorene" i "jedna ponovno sagrađena nastojanjem franjevaca, a zove se Sv.
Stjepan".6) Ta se je nalazila u današnjem hercegovačkom selu Gorica.7)
Živu vjeru Zagvožđana i poduzetnost njihovih župnika i ostalih svećenika glagoljaša
pokazuje upravo njihova graditeljska djelatnost, u ono doba i u onakvim prilikama
zaista neobična. U desetljeću između prvoga i trećega8 Kačićeva službenog izvještaja
Svetoj Stolici o stanju makarske biskupije, dakle između godina 1626. i 1636. oni su
u svojoj župi sagradili još dvije crkve: veću sv. Križa u Rastovcu i manju Svih Svetih
usred današnjeg Zagvozda. Biskup Bartol Kačić naime g. 1636. u tom trećem
izvještaju Svetoj Stolici, pošto je prikazao stanje franjevačkih samostana i župa u
makarskoj biskupiji, baš poslije kratkog odlomka o župama imotskog samostana s
tada još uvijek jedinom župskom crkvom sv. Stjepana "na imotskoj visoravni", u
novom i nešto dužem odlomku ovako opisuje stanje u zagvoškoj župi:
"Ima još druga župa Zagreb [!J.9 U njoj su četiri svećenika koji je drže i onim
ljudima podjeljuju sakramente. Na njih su Turci vrlo srditi, a i na me skupa s
njima. Nisam je mogao pohoditi, ni osobno, ni preko svoga vikara zbog nekih vrlo
velikih opasnosti koje svakodnevno prijete meni1lJ i tim svećenicima. Prije
nekoliko godina u toj su župi sagrađene tri nove crkve, zbog kojih su dosada
Turcima platili 1.500 dukata, a oni koji su nastanjeni oko tih crkava stalno su
izloženi zlostavljanjima. Ne znaju što će s njima biti ubuduće. Dvije su od njih
biskup ovom brigom i pomoću ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama,
što je kupljeno za veliku svotu novaca. "11
Navedeni odlomak, iako posve kratak, pruža nekoliko vrlo zaniimljivih i važnih
podataka o zagvoškim crkvama i o nevoljama koje su
6) Ondje - Radobiljski je glagoljaš dom Juraj Perišić 6. IV. 1618. doznao od
nekih uglednih Imoćana ("knezova"), da su Grgur i Jakša, bosanski trgovci iz
Beograda, dok su bili bogati i uživali ugled na dvoru velikoga vezira, nogo
pomagali katolicima. Prema tim izjavama oni medu ostalim "uzeše emre od
čestitoga cara na svoje spenze da se pogradi jedna crikva u Hercegovini kod
Imotskoga koje je biladezabitana i jošte od grčke gospode. I pogradila se je ta
crkva s njil1Ovom velikom pomoćju:
Sv. Stipan. I tu ima veliko proštenje od svetoga oca pape, tako da is [I] tri
dni hoda ljudi dohode na to proštenje. I tu se mnoge duše muče i jopraštaju [I)
na dan svetoga Stipana. Opraštaju se oni koju su špiritani ... " Arhiv JAZU,
Ćir. III A omot br. 3.
7) Usp. Karlo JURIŠIĆ, Katolička crkva na hiokovsko-neretvanskom području u doha
turske vladavine, Zagreb, 1972., str. 52. i 59.
8) U drugom izvještaju iz g. 1630. nije nabrajao župe i crkve. Usp. KOVAČIĆ,
nav. dj. str. 26 i 36-37.
9) U izvještaju iz g. 1626. naziv je te župe "Zagvozd", a ovdje piše "Zagreb".
Pitanje je da li je biskup stavio izraz "Zagreb" običnom zabunom, ili je ta dva
imena svjesno povezao po značenju i zbog toga ih zamijenio, ili je možda, što je
manje vjerojatno, drugo ima Zagvozda stvarno bilo Zagreb. Svakako, on je dobro
poznavao Zagreb u ondašrijoj banskoj Hrvatskoj, jer je u njemi prije imenovanja
za biskupa neko vrijeme bio profesor. Usp. JURIŠIĆ, nav. dj. str. 62.

10) Biskup tu zapravo kaže "nama" (nohis) služeći se tzv. pluralom čednosti
(pluralis modestiae). 11 KOVAČIĆ, nav. dj. str. 42.
zbog njih podnosili svećenici i svi župljani te siromašne župe u zabiokovskom kršu.
Teško je shvatiti, kako su oni najprije smogli potrebna sredstva za gradnju triju za
ono doba prilično velikih i vrlo lijepih crkava, a zatim za isplatu tako visoke globe.
Zaista su ih zalili "krvavim znojem"l1a 1 suzama.

Biskup tu nije pobliže označio koje su dvije crkve bile već potpuno dovršene i
"ukrašene svim uresima" do g. 1636. Jedna je od tih zacijelo bila crkva sv. Marije, jer
je ona najstarija, najveća i sve je donedavno bila župska crkva,llh pa se zbog svega
toga može razložito pretpostaviti, da su zagvoški svećenici i puk upravo njoj od
početka posvećivali najveću pozornost i brigu. Vjerojatno je sagrađena oko g.
1620.12 - Prema Jurišićevu pregledu crkava iz turskog razdoblja na biokovsko-
neretvanskom području crkva sv. Križa u zagvoškom selu Rastovcu prvi je put
spomenuta g. 1612.13 što bi značilo da je starija od spomenute crkve sv. Marije
(Uznesenja Marijina). Međutim, on ne kaže odakle je taj podatak uzet.14 Ne bi se
reklo, da je pouzdan, je da je ona postojala g. 1626, zacijelo biskup Bartul Kačić ne bi
propustio da je spomene u izvještaju iz te godine. IS Nadnevak "1628. marča 12",
uklesan na kamenju njezina sjevernog zida prije se odnosi na vrijeme podizanja tih
zidova nego na dan posvete već dovršene građevine.16 Ako se prihvati Lozino čitanje
drugoga stupca natpisa uklesana bosančicom na ugaonom kamenu južno od ulaznih
vrata te crkve, u kome, nažalost, baš slova kojima je označena godina nisu posve
jasna, onda nestaje svake poteškoće, jer bi tu pisalo: "N(e)ka se zna na kol(i)ko s(e)
crikva ogradi 1630."17 - Podaci o
l1a) Biskup Bijanković je g. 1715. napisao da su te crkve podigli "s krvavim
znojem" (Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 160r).
l1b) Za predaju prema kojoj je u početku Sv. Križ bio župska crkva (usp. Vjeko
VRČIĆ, Župe Imotske krajine sv. II, Imotski, 1980., str. 122, 125 i 141) treba
reći da nema potvrde u izvorima.
12) U spomenutom izvještaju iz g. 1626. stoji, da je "sagrađena prošlih godina"
(constructa annis elapis). Usp. KOVAČIĆ, nav. dj. str. 33 - S tim da bi se dobro
podudarao podatak prema kojemu je ta crkva posvećena g. 1627. (usp. Ante UJEVIĆ,
Imotska krajina, Split, 1954., str. 72). Šteta je što se ne zna koji ga izvor
donosi.
13) JURIŠIĆ, nav. dj. str. 145.
14) Na drugom je mjestu iznio pretpostavku da je sagrađena g. 1601. ili g.
1600., i to na temelju brojki označenih slovima koja nisu jasna. Usp. Karlo
JURIŠIĆ, Crkve biokovsko-neretvanskog područja u doba turske vladavine (16-17.
stoljeće), Kačić - zbornik franjevačke provincije presv. Otkupitelja, 2 (1969),
str. 134.
15) U istom je odlomku spomenuo obje tada postojeće crkve u Podgori i obje u
Brelima. Usp.
KOVAČIĆ, nav. dj. str. 33.
16) Taj je nadnevak uklesan na kamenju sjevernog ugla, prilično nisko.
17) Marijan LOZO, Stećci i stare crkve u Zagvozdu, Sveta baština 3. (1984.), br.
5 str. 15.

posveti treće od tih crkava, crkve Svih Svetih,17a) uklesani na lijevoj kamenoj ploči
postavljenoj na njezino pročelje iznad ulaznih vrata posve su jasni. Tu najmanju, a
zacijelo i najmlađu od starih zagvoških crkava posvetio je skradinski biskup Pavao
Posilović kao zamjenik tada već staroga i na smrt bolesnoga makarskog biskupa
Bartula Kačića dne 20. siječnja 1644.,18) dakle pred sam početak kandijskog rata.
Treba svakako spomenuti i predaju koju je g. 1715. zapisao tadašnji makarski biskup
Nikola Bijanković, a prema kojoj su Zagvožđani poslali neke u Carigrad, da ishode
tamo dopuštenje za gradnju jedne crkve na

17a) Neshvatljivo je, da Vrčić i poslije objavljivanja navedenih izvještaja iz

g. 1626. i 1636. gradnju crkve Svih Svetih povezuje s franjevcima koji su se,
tobože, tu u blizini bili nastanili (usp. VRČIĆ, nav. dj. str. 140). Njegova
pretpostavka o "privremenom prebivalištu" imotskih franjevaca na tom mjestu nema
nikakva temelja u izvorima, koji je dapače isključuju. Nju ni najmanje ne
potkrepljuje toponim "Manastirine" (usp. taj isti toponim u Solinu koji nema
veze ni s kakvim samostanom!). O tvrdnji, da bi taj dio Zagvozda spadao u
Dobrinče, udaljeno odatle 4 km, suvišno 'e i govoriti. Izvještaji iz g. 1626. i
1636. govore o imotskom "samostanu", a ne ni o kakvom "rivremenom prebivalištu
(usp. KOVAČIĆ, nav. dj. str. 33 i 41). Baš u vrijeme gradnje crkve Svih Svetih
tridesetih godina 17. stoljeća gvardijan je imotskog samostana kao biskupov
namjesnik vizitirao župe u Imotskoj krajini, ali li Zagvozd, biskup to izričito
kaže, nije se usudio poći, jer je, kako je već spominjano, upravo zbog tih
crkava ondje i za biskupa i za svećenike bilo najopasnije. Vrčić se ::,oziva na
mišljenje prema kojemu su se imotski franjevci na svoj otočić vratili prije 15.
IX. 1658, a Jni su već prvih godina kandijskog rata, svakako prije g. 1650. već
na svom otočiću pružili zaštitu ~glednijim Turcima (usp. izvještaj biskupa Petra
Kačića, koji je datiran u Rimu 7. I. 1650. u KOVAČIĆ, ~,av. dj., str. 51).

18) Usp. JURIŠIĆ, Crkve '" str. 134-135.

čast presvete Djevice u sredini župe. To su dopuštenje dobili, pa su je sagradili pod

nadzorom bosanskog paše. Sagradili su, kaže Bijanković, još i druge dvije crkve,
jednu na čast Svih Svetih, drugu na čast sv. Križa, a spomenutom su paši za dozvolu
dali 600 reala i 6 aršina vunenoga platna.l8a) Sultanov ferman kojim je odobrena
gradnja crkve Svih Svetih čuvao se u Zagvozdu vjerojatno sve do drugoga svjetskog
rata, kad je župski arhiv uništen.19)

Sami naslovi tih triju zagvoških crkava: Sv. Križ, Sv. Marija i Svi Sveti na svoj način
svjedoče o pobožnosti starih hrvatskih glagoljaša u tim krajevima, a u vremenima
turskih nasilja. Ona je, vidi se, bila usmjerena poglavito na otajstvo Kristova
otkupljenja i na osobu presv. Bogorodice, majke i odvjetnice svih kršćana, posebno
onih koji se nađu u nevolji, a tek zatim na primjer i zagovor ostalih svetaca, i to bez
isticanja nekih od njih napose.

U navedenom odlomku izvještaja biskupa Bartula Kačića iz g. 1636. nije iznesen

pobliže određeni razlog turskog bijesa na Zagvožđane, uzrok ucjene i zlostavljanja. Iz
riječi biskupa Bijankovića, napisanih osamdesetak godina poslije, dobio bi se dojam
da su Zagvožđani morali platiti 600 zlatnika ("reala") na ime redovitih pristojbi i
darova bosanskom paši za njegov dobrohotni nadzor. To je jedan primjer više, koliko
su izvori suvremeni događajima, pa makar i ne bili obilni podacima, redovito važniji i
pouzdaniji od kasnijih utemeljenih na predaji. Kad se sve to uzme u obzir i poveže sa
sličnim slučajem u susjednoj župi Vrhdolu,19a) treba reći da su uzrok svim tim
nevoljama najvjerojatnije bila novonabavljena zvona, a ne možda prekoračenje u
carskom fermanu točno određenih mjera za veličinu tih crkava, što ipak nije sasvim
isključeno.

Od svega toga najvažnija je činjenica, da su zagvoški svećenici sa svojim pukom

izdržali sve pritiske i platili sve globe samo da ostanu nedirnute njima tako drage
crkve. Poslije će (1715.) biskup Bijanković govoreći o Zagvozdu s pravom naglasiti:
"Ovo je selo jedinstveno i neobično po tome, što jedino u Otomanskom Carstvu ima
tri crkve. "20) Treba reći još i to, da su se sve tri, a to je točno polovica od broja svih
nanovo podignutih crkava na cijelom području nekadašnje makarske
18a) Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 159v-160r

19) Spominje ga g. 1879. zagvoški župnik Kaer (usp. JURIŠIĆ, nav. dj. str. 135).
- Vrčić je zabilježio predaju prema kojoj je po ferman za gradnju Gospine crkve
išao u Carigrad Stipan Tomičić (usp. VRČIĆ, nav. dj. str. 117. i 119.).

19a) O tom slučaju v. JURIŠIĆ, nav. dj. str. 136; ISTI, Kat. crkva, str. 249-
250.
20) Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fo1. 160r.

biskupije u prvoj polovici 17. stoljeća,20a) do danas sačuvale u gotovo naimjenjenom

obliku, što je jedinstven slučaj u cijeloj Imotskoj krajini.21) Samo su u
najosjetljivijem dijelu, a to su zvonici na preslicu na vrh pročelja, doživjele značajnije
promjene.22) U posljednjih petnaestak godina temeljito su obnovljene,22a) ali tako
da su sačuvale u najvećoj mogućoj mjeri izvorni oblik, vanjski (krov od tankih
kamenih ploča položenih na kameni svod) i unutrašnji (sa zidova, sazidanih od ravno
klesanog kamenja i sa svoda uklonjena je naknadno stavljena žbuka), pa svojom
jednostavnom ljepotom i skladom jasno svjedoče o vjerskoj i kulturnoj razini
postignutoj u glagoljaškom Zagvozdu u teškim vremenima turskog gospodstva.
Nisu poznata imena zagvoških župnika iz vremena prije kandijskog rata (1645.-
1669.). Stare su matične knjige propale u slučajnom požaru,23) pa točan redoslijed
župnika u starijem razdoblju (barem do sredine 18. st.) više i nije moguće sastaviti.
Još je teže doznati imena ostalih zagvoških glagoljaša, onih koji nisu vršili župničku
službu. Zna se ipak barem toliko, da je u Zagvozdu u vrijeme gradnje spomenutih
crkava bilo više svećenika. O tome na svoj način svjedoče i same te crkve, jer da nije
bilo više svećenika, ne bi ni župljani podizali više crkava. Biskup Bartul u
navedenom odlomku iz izvještaja Svetoj Stolici g. 1636. izričito kaže, da tada u župi
djeluju četiri svećenika. Oni su potjecali, tada kao i prije i dugo poslije, uglavnom iz
istih tzv. "misničkih", kuća. Stric je pripremao
20a) Od šest crkava sagrađenih u to doba na području makarske biskupije tri su
bile podignute u župama makarskog samostana (po jedna u Makru, u Župi i u
Rašćanima), a tri u Zagvozdu; dakle, samo jedna na južnim padinama Biokova u
Primorju, a sve ostale na sjevernom podnožju te planine. Usp. JURIŠIĆ, Crkve ...
str. 107 i 133-138.

21) Crkva sv. Ivana u Župi Biokovskoj iz g. 1601. bitno je izmijenila oblik
vjerojatno već u prvoj polovici 18. st., a do temelja je porušena g. 1937. (usp.
ondje str. 136). Crkva sv. Mihovila u Rašćanima, također iz g. 1601., u znatnoj
je mjeri preinačena (usp. ondje str. 137). Napokon crkvica sv. Jure na vrh
Biokova, tijekom prošlih stoljeća više puta rušena i građena, posve porušena g.
1965. i podignuta nova na drugom mjestu (usp. ondje str. 139-140.). Sve su
ostale crkve, sadašnjega imotskoga dekanata sagrađene poslije 1660.

22) Natpis na zvoniku crkve Svih Svetih glasi: "1728. na 17. otonbra do{n)
Mati(j) Piplica".
Marijan Lozo, koji ga je objavio s pravom zaključuje, da je to nadnevak
dovršenja toga zvonika (usp. LOZO, nav. dj. str. 15), što ipak ne znači da nije
bio i prije na tom mjestu neki zvonik, možda neugledniji ili s vremenom
raskliman. - Na crkvi Uznesenja Marijina sadašnji zvonik s otvorima za tri zvona
podignut je u novije vrijeme, što se očito vidi po obliku kamenih kocaka od
kojih je građen, posve različitom od onih od kojih je građena crkva.

2la) Prve dvije su obnovljene g. 1973. (usp. Vjeko VRČrĆ, Stare crkve u Zagvozdu
kod Imotskog nakon njihove restauracije, Služba Božja 14/1974, 3-4, 249-259;
Isti, Župe ... str. 120 i 122), a treća Svih Svetih g. 1988.

23) Biskupijski šematizmi o tome bilježe: "Matrices ab anno 1825. vetustioribus

casuali incendio deustis" (Status personalis et localis dioecesis Spalatensis et
Makarskensis pro anno Domini 1906. Spalati 1906. str. 103), što ne znači da su
izgorjele baš g. 1825. kako je shvatio Vrčić (nav. dj. str. 119), nego da su se
bile sačuvale samo matične knjige pisane novim načinom (tabelarnim), a da su
starije izgorjele nekom prigodom.

za svećenika nekog od sinovaca, ujac od nećaka, pa su tako kroz više stoljeća jedan
od drugoga nasljeđivali knjige i dijelove svećeničkog ruha, a isto tako i stare
glagoljaške običaje i predaje. Tu neprekinutost misničkih loza u Zagvozdu zgodno
potvrđuje izjava don Jozipa Petrovića Pipličića koji je, uvrijeđen nekim postupkom u
pismu biskupu Fabijanu Blaškoviću od 14. srrpnja 1799. među ostalim naglasio: " ...
Nego ovo govorim: Dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i
vazda su bili težaci Isukarstova vinograda ... "24)

Prvi se po imenu poznati zagvoški glagoljaš spoominje g. 1622. u starim podgorskim

maticama, i to kao svjedok. To je "dom Petar Nikolić i{z] Zagvoozda".25) U staroj
zagvoškoj crkvi sv. Marije na nadgroobnoj ploči uklesane su rijeeči: "Dyakon P (e)
tar agusta a(nn)o s(alutis) 1626. "26) U oba slučaja navedeno je isto ime, ali se
zacijelo radi o različitim osobama.27) Ostalim glagoljašima koji su živjeli i djelovali
u toj župi do sredine 17. stoljeća imena nisu poznata.

24) Pisao je latinicom i, naravno ondašnjom grafijom, pa u originalu stoji:

"kuchie", "nie" i "texaczi". Pismo se nalazi u Nadbiskupskom arhivu Split (dalje
NAS), makarski odio (dalje M.). Pasroralia g. 1799. pod 14. VII. 1799.

25) Arhiv Hrvatske Zagreb, Mk 1960. (kršteni-vjenčani župe Svih Svetih u

Podgori) fol. 14r.-Stojković je to pročitao kao "don Petar Nikolin" (Marijan
STOJAKOV1Ć, Podgora u 17. stoljeću, Zbornik za narodni život i običaje Južnih
slavena JAZU 29.1933., sv. 1, str. 108), ali piše Nikolić. U svakom slučaju radi
se o patronimiku koji tada još nije morao biti ustaljen kao prezime.

26) Usp. JURIŠIĆ, Kat. crkva str. 243; LOZO, nav. dj. i mj.

27) Tada nije bio običaj, da netko ostane u redu đakonata više godine. Prema
predaji đakon Petar zvao se Milić (usp. VRČIĆ, nav. dj. str. 120 i 134.)

Za vrijeme dugog kandijskog rata (1645.-1669.) Primorje su opustošili Turci

osvećujući se Primorcima zato što su se bili od njih odmetnuli, a krajeve koji su ostali
podložni njihovoj vlasti pustošili su hajduci. Tada su Turci bili bolje raspoloženi
prema svećenicima Imotske krajine. Novi makarski biskup Petar Kačić u svojim
izvještajima Svetoj Stolici iz godine 1650. i 1658. naglašava, da su imotski franjevci
zbog zaštite pružene obiteljima uglednih Turaka u času opasnosti početkom rata
uživali povjerenje i zaštitu turskih vlasti i smjeli se posvuda slobodno kretati.28)
Vjerojatno je, da su se tada slično odnosili i prema glagoljašima u Zagvozdu, jer za
njih nije bila važna razlika među raznim vrstama katoličkih svećenika nego da li su
im se čime zamjerili ili zbog nečega postali sumnjvi, što naročito vrijedi za ratne
prilike. Svakako, dok su primorski glagoljaši (kao i primorski franjevci) stradali u
vrijeme turske odmazde skupa sa svojim župljanima i bili raspršeni za neko vrijeme,
u Zagvozdu su, čini se, ostali mirni i sigurni. Dapače, zagvoški župnik don Petar
Čagljević g. 1657. toliko se osjećao siguran, da se je usudio organizirati tajno
prenošenje mletačke diplomatske pošte preko Zagvozda za mletačke predstavnike u
Drinopolju, o čemu se je sačuvao dokumenat u arhivu trogirske obitelji Garagnin-
Fanfogna koji objavljujemo u prilogu.29) - Šezdestih i sedamdesetih godina 17.
stoljeća u Podgori župnikuje i bosančicom upisuje podatke u podgorske župske
matice don Juraj Režić Budić iz Zagvozda, a u tim se upisima kao kum spominje i
"Andrija Čelanović Petrov, dak iz Zagvozda",30) koji je zacijelo tada kod don Jurja
svršavao svoje bogoslovne nauke. Postao je svećenik,30a) ali je umro još posve mlad,
godinu dana prije don Jurja (on 18. rujna 1675., a don Juraj 20. prosinca 1676. Umrli
su i pokopani u Podgori)31)
28) Usp. KOVAČIĆ, nav. dj. str. 51. i 58.

29) Don Petar je 25. siječnja 1657., dakle usred kandijskog rata, preuzeo od
mletačkog preddstavnika u Makarskoj Detrica ("Detričića") dva zapečaćena pisma i
obvezao se da će ih preko kneza Grge Tomičića iz Zagvozda i Ivana Matijevića iz
Gornjega Vrhdola otpremiti mletačkom tajniku Balarinu; ako ih pak ne budu mogli
neopazice predati njemu, predat će ih mletačkom bailu CapelIu ("Kapelcu").
Sadržaj tih pisama, naravno, prenosiocima nije bio poznat. Svakako se radilo o
nečem važnom, što se nije moralo odnositi na prilike u hrvatskim krajevima, jer
je Detrico ta pisma dobio od viših mletačkih vlasti. Zanimljive su već i same
upute dane don Petru za Tomičića i Matijevića, kao i činjenica da su ml et ačke
vlasti u ratnim prilikama nastojale uspostaviti vezu sa svojim predstavnicima u
Turskoj preko Za gvozda povjeravaj ući važne poruke seoskom župniku glagoljašu i
dvojici zabiokovskih seljaka. Providur nije svoje potanke upute smatrao
dovoljnim, nego je naglasio potrebu domišljatosti i razboritosti spomenute
dvojice seljaka, kad se nadu na licu mjesta. - Dokumenat se čuva u Muzeju grada
Trogira, Arhiv obitelji Garagnin-Fanfogna, Zbirka dokumenata pisanih glagoljicom
i bosančicom.

30) Usp. upise u maticama iz tih godina (Arhiv Hrvatske Mk 1961. i Mk 1962;
STOJKOVIĆ, nav. dj. str. 108-109 i 132).

30a) Usp. upis o krštenju koje je on obavio u Podgori 16. VIlI. 1675. (Arhiv
Hrvatske, Mk 1961 foJ. 107r).

31) Usp. upis o krštenju koje je on obavio u Podgori 16. VIlI. 1675. (Arhiv
Hrvatske, Mk 1961. foJ. 107r).

Treći redoviti biskup obnovljene makarske biskupije Imoćanin Marijan Lišnjić

(1664.-1686.) neko je vrijeme stanovao u Podgori s tamošnjim glagoljašima, a za
svoga generalnog vikara bio je izabrao don Petra iz Zagvazda)32) Tom zagvoškom,
očito vrlo uglednom, glagoljašu nije navedeno prezime. Nije isključeno da je to bio
zagvooški župnik don Petar Čagljević.)33 - Dan Petar Stupalavić iz Zagvazda u to
vrijeme bio župnik u omiškoj Rogoznici (1658.-1674),34) koja je pripadala splitskoj
nadbiskupiji, a pod stare je dane živio u Omišu/I gdje je i umro 9. veljače 1709.)36)

Jedan od uglednih zagvoških glagoljaša iz vremena biskupa Lišnjića bio je i don

Marko Režić. Vjerojatno je on onaj "don Marko iz Zagvozda" kojega su g. 1671.
opljačkali i potjerali Turci)37) Nekoliko godina poslije toga nalazio se u Podgori,

32) Biskup Lišnjić u svom izvještaju o vizitaciji makarskoga kraja spominje

nepriliku koju je "don Petar iz Zagvozda" doživio u franjevačkoj crkvi u
Makarskoj 29. lipnja 1670. na blagdan sv. Petra i Pavla i žali se na postupak
makarskih franjevaca prema njemu. Usp. Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 436 fol.
486v.

33) Vrčić to uzima kao sigurno (nav. dj."str. 133). Pri tom se poziva na
Jurišića, ali Jurišić je s pravom oprezniji, pa to ne tvrdi (usp. JURISIC, Kat.
crkva, str. 72).

34) Na dokumentu od 4. XII. 1658. potpisan kao rogoznički "kapelan2 (NAS. S. 64

str. 46). U staroj rogozničkoj matici nema upisa u toj godini, a njegovo se ime
("don Petar Stupalović iz Zagvozda, kurat rogoznički") ponavlja u upisima
krštenih od g. 1659. do 1674. uključivo (NAS, S-M, Zbirka matičnih knjiga Mk 1
fol. 1r-2r). - Iz Rogoznice je više godina posluživao i tada raseljenu župu
Kuučiće-Vinišće. U maticu te župe kao "Kurat Rogoznice i Kučić" upisao je svega
šest krštenja bosančicom (vrlo lijepim rukopisom) obavljenih 1659-1664.
(Historijski arhiv Zadar, Zbirka matičnih knjiga Mk 1257 fol. 55v). U
rogozničkoj matici nema njegova rukopisa, jer je taj dio prijepis iz početka 18.
st.

35) U popisu svećenstva splitske nadbiskupije iz g. 1697. među omiškim

svećenicima nalazi se i "presbyter Petrus Stupalovich Illyricus" (NAS, S. 48
fol. 2v), a tako i u onom iz g. 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r). Hodočastio je u Rim
"svete godine" 1675. (Arhiv Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima. D-V Libro
del pellegrini a. 1675 n. 143).

36) Nadžupski arhiv Omiš, inv. br. 171 (matica umrlih) fol. 28r. Tu je zapisano,
da je umro u 79. godini života, što znači da je rođen oko g. 1630.

37) Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 436 fol. 489v.

gdje je njegov brat don Juraj tada bio župnik.38)Tu je boravio i poslije bratove smrti,
ali se ne zna, da li stalno ili povremeno, barem do g. 1682.39) Prema Stojkoviću, on
je u Podgori vršio službu župskoga pomoćnika,40) što se može smatrati vjerojatnim,
iako se to u matičnim upisima ne spominje.41) Jedan je od desetorice svećenika
makarske biskupije koji su u Podgori 15. ožujka 1688. potpisali molbu Zboru za
širenje vjere, da za novog makarskog biskupa ne bude imenovan franjevac. Osim
njega potpisala su je još četiri zagvoška glagoljaša: don Marko Čagljević, don Matij
Pipličić, don Stipan Budić i spomenuti don Petar Stupalović.42) Režić je koncem 17.
stoljeća vršio župničku službu u Dugopolju, župi splitske nadbiskupije.43) Početkom
18. stoljeća živio je u Klisu,44) gdje je u to doba župnikovao don Stjepan Režić,45) s
njim vjerojatno bliže rodbinski povezan. U to vrijeme (1706.) pozvan da službeno
pod zakletvom izjavi, da li Rama, Mostar, Imotski i Ljubuški pripadaju bosanskoj ili
naprotiv makarskoj biskupiji, kao dokaz u prilog pripadnosti ovoj posljednjoj naveo
je, da je dobro upoznao te krajeve već pet-šest godina prije minulog rata, dakle oko g.
1678., kad je pratio na službenom pohodu po tim krajevima pokojnog biskupa
Lišnjića, a po drugi put ih je obišao poslije sklapanja mira (tj. poslije g. 1699.) u
pratnji novoga makarskog biskupa Bijankovića.46 Umro je i pokopan u Klisu 18.
siječnja 1709.46a)
O ostalim zagvoškim glagoljašima, potpisnicima spomenute molbe iz g. 1688.
Čagljeviću, Pipličiću i Budiću, koji su tada bili još mladi bit će govora poslije.
38) U matici krštenih pod nadnevkom 16. XI. 1673. stoji da je krstio o "dom
Marko Režić, brat don Jurin". Arhiv Hrvatske Zg Mk 1961. fol. 102r.
39) Tih je godina krstio nekoliko djece (29. XII. 1678.,9. I. 1680. i 24. 1.
1682). Usp. ondje fol. 115r, 417v i 121v.
40) Usp. STOJKOVIĆ, nav. dj., str. 109.
41) Njegovu imenu na navedenim mjestima nije dodan nikakav naslov, pa je
Stojković to zaključio samo iz činjenice, što je krštavao.

42) Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 2 fol. 387v.

43) Kao dugopoljskog župnika navode ga popisi svećenstva splitske nadbiskupije

iz g. 1697. (NAS, S. 48 fol. 3 rj i g. 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r).

44) Usp. popis glagoljaša splitske nadbiskupije okupljenih u nadbiskupijskoj

palači u Splitu 8.
V. 1706. u NAS, S. 48 fol. 23r)

45) Don Stipan Režić je kao župnik kliškoga varoša (tvrđava je imala posebnog
župnika!) naveden u popisima svećenstva splitske nadbiskupije iz godina 1697.
(NAS, S. 48 fol. 2v), 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r) i 1706. (NAS, 5.48 fol. 23r).

46) Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 300v-301r. Režić je tom
prigodom dodao i slijedeće: " ... E so questi particolari tuui per essere io
nativo dell attinenze di Macarsca e per haver sempre di quanto in quanto
praticato essi paesi per li amici e qualche parente nelle sue pertinenze tenevo
... " U tom je zapisniku zabilježeno, da je u dobi od 70 godina, dakle rođen oko
1636.

46a) "Na 1709. miseca junarija na 18." - "Priminu p. g. do Marko Režić primivši
s. sakramente po meni don Pavlu Domikuliću i bi pokopan u blažene Gospe u Varošu
kliškomu" (NAS, Zbirka mat. knjiga, Mk kršt-vj-um. župe Klis 1669-1715 str.
175). Don Marko je jedno krštenje obavio u Klisu već g. 1690. (ondje str. 48).

GLAGOLJAŠI U JUGO ZAPADNOM DIJELU IMOTSKE KRAJINE U DOBA

MOREJSKOG ILI BEČKOG RATA I U KRATKOM RAZDOBLJU MIRA NAKON
NJEGA

Dok su imotski franjevci u vrijeme kandijskoga rata, kako je već spomenuto, uživali
stanovitu naklonost turskih vlasti, pa su se slobodno kretali, kuda su htjeli, već u
samom početku novoga rata poznata pod nazivom morejski ili bečki rat (1684.-1699.)
navukli su na se bijes imotskih Turaka, jer su podigli, kako kaže Zlatović, "kršćane
turske podanike imotske krajine" i preveli ih "u mletačko podaničtvo, da ratuju na
Turke" 47) Ta se seoba kršćana, potaknuta i pomognuta od mletačkih vlasti, zbila
koncem ljeta g. 1685. Zahvatila je žitelje svih sela iznad Zadvarja, radobiljskih i
imotskih, bez obzira na to, da li su u njima župničku službu vršili franjevci ili
glagoljaši. Mlečani su te svoje nove podanike smjestili u omiški kraj južno od Dvara,
u sela Vinišće, Kučiće, Slime i Brela. Početkom slijedećeg ljeta (1686.) službeno su
im odredili boravišta, prava i dužnosti.48)

Doseljenici iz glagoljaškog Zagvozda, njih 666 podijeljenih na 102 kuće, bili su

smješteni u Brela Donja i Brela Gornja, a iz Grabovca, u to doba radobiljskog sela,
148 osoba (21 kuća) u selo Slime.49) Cišćanima, Dobranjcima i Svibljanima tu nema
spomena, iako su se, čini se, barem neke obitelji iz Ciste i Sviba bile pridružile seobi
Studenčana, pa se skupa s njima naselile u selu Kučiće.50)
U vrijeme spomenute seobe imotski su se franjevci preselili u Makarsku i pridružili
se tamošnjoj samostanskoj zajednici.51) Nije moguće sa sigurnošću reći, da li su tom
prigodom i svećenici glagoljaši bili napustili svoja sela u tom kraju pa krenuli s
onima koji su napustili stara ognjišta, ili su možda ostali s onima koji se nisu odlučili
na tu seobu, nego su se više uzdali u prirodna utočišta koja su im u svakom slučaju
pružale njihove gudure i biokovski proplanci. Vjerojatnije je, da su ostali i time
poslije stekli stanovitu naklonost osmanlijskih vlasti, kojima su takve seobe

47) Stipan ZLATOVIĆ, Franovci države presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u

Dalmaciji, Zagreb, 1888., str. 148.

48) Slavko KOVAČIĆ, Obitel;i iz imotskih i radobiljskih sela ua zbijegu u selima

ispod Zadvarja, god. 1686., Imotski zbornik 1, Imotski 1992., str. 72-81. 49
Ondje, str. 74-80.

50) Npr. obitelji Ribičić i Čondić. Usp. ondje, str. 73-74.

51) Usp. ]URI5rć, Kat. crkva str. 118-119. On tu kaže, da bi prema nekoj
bilješci oni odatle pobjegli u Makarsku već g. 1682, prije početka rata.

kršćanske raje na mletačko područje bile vrlo nepovoljne.52) Spomenuta sela ispod
Zadvarja i onako su već imala svoje župnike glagoljaše, pa im neki novi svećenici
nisu bili potrebni.)53 )

Važno je naglasiti, da ni svi preseljeni Imoćani nisu trajno ostali u svojim novim
boravištima, koja su tada bila prenapučena .. Mnogi su se već tijekom rata vratili na
svoja napuštena ognjišta, a s njima su opet došli i njihovi nekadašnji svećenici. Zna
se, da su imotski franjevci oko g. 1690. opet boravili na svom otočiću kod
Prološca.54) Dok su se oni tada, čini se, više držali pripoljskih sela u kojima je
zacijelo bio veći broj povratnika i možda novih doseljenika, brigu za krševita i
vjerojatno slabije napučena sela: Opanke, Lovreć i Studence prepustili su susjednim
radobiljskim glagoljašima, kojima su, kako je već spomenuto, od davnina pripadala
sela Grabovac, Cista, Dobranje i Svib Veliki. Takvo je stanje potrajalo više godina
prije i poslije karlovačkog mira (1699.) kojim su imotski kraj i veći dio radobiljskoga
ostali u turskoj državi.

Glavno je glagoljaško uporište u imotskom kraju i u to vrijeme bila župa Z a g v o z

d. Prema izvještaju apostolskog vikara makarske biskupije Nikole Bijankovića iz g.
1692., u toj je župi tada bilo oko 400 duša, 200 u Zagvozdu, a 200 u Rastovcu ("Sv.
Križu").55) Bilo bi zanimljivo znati, koliko je među njima bilo povratnika iz Brela, a
koliko onih koji nisu uopće napuštali svoja stara ognjišta, ali o tome nema podataka u
povijesnim vrelima.

Bijanković je poslije kao makarski biskup pohađajući dio svoje biskupije koji je i
poslije g. 1699. ostao pod turskom vlašću više puta službeno pohodio i Zagvozd. U
izvještaju koji je g. 1701. poslao Zboru
52) Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi baš je u vrijeme te seobe iz imotskog i
radobiljskog kraja, u mjesecu rujnu 1685., pisao papinskom državnom tajniku
kardinalu Cibu, da je u Bosnu stigao kapidžija s tisuću konjanika i tisuću
pješaka, poslan od Porte, da ispita, zašto Zagorci bježe ispod turske vlasti,
jer se pročulo, da je tome uzrok neljudski postupak pojedinih Turaka. Neke je u
Sarajevu već dao zbog toga pogubiti, a u Livnu je već izrekao neke smrtne kazne.
"Po tome se vidi", piše Cosmi "kako turskoj vladi teško pada gubitak tih
podanika, koji obraduju zemlje i koji su predzide na granici". Tajni vatikanski
arhiv, Vescovi vol. 71 Eol. 41 Ov-411r.

53) U popisu obitelji doseljenika navedeno je ime samo jednoga svećenika i to

glagoljaša don Mije Sovuljevića koji je na čelu svoje kućne zajednice doselio iz
radobiljskog sela Žeževice u Svinišće. On je ubrzo postao župnik župe Kučiće-
Vinišće. Usp. njegove matične upise u Hist. arhiv Zadar, Mk 1257 Eol 57r i dalje
(od g. 1688. do 1714.).

54) Usp. JURIŠIĆ, nav. dj. str. 119. - Taj je povratak bio privremen. Opet su
još u toku rata taj samostan morali napustiti, da se u nj vrate tek g. 1703.
Zauvijek su ga napustili g. 1715. (usp. ondje str. 120 i 122).

55) Usp. Mile VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup
1645-1731., Split, 1981., str. 72.

za širenje vjere nazvao ga je "siromašnim", ali "uzornim" selom. Kad je te godine

prigodom svoga prvog biskupskog pohoda objavio Zagvoždanima okupljenim u
Gospinoj crkvi na blagdan rodenja B. D. Marije, da im je papa poslao 100 škuda
pomoći i podijelio posebne oproste, svi su, piše tu, bili do suza ganuti sjećajući se
kako im je papa Inocent XI. u vrijeme glada slao žito.56)
U opširnom opisu Bijanovićeva biskupskog pohoda selima duvanjskog i imotskog
kraja iz g. 1706. naglašeno je, da u tim selima nema crkava. Na to je dodano:
"Jedino su u Zagvozdu, selu napučenu iza brda, ostale začudo, tri crkve: Sv. Križa,
Gospina i Svih Svetih u kojima vrše službu tri svjetovna svećenika velike
pobožnosti i uzorna života koji one vjernike, turske podanike, uzdrže u poslušnosti
Bogu i u odanosti prevedromu duždu. Oni zaslužuju svaku pohvalu, jer brane čast
Božju i pod cijenu vlastite krvi. U prošlosti su naime izveli junačka djela uzdržeći i
šireći kršćansku vjeru. "57 )
Bijanković je u pismu Zboru za širenje vjere od 12. prosinca 1707. iznio nekoliko
vrlo zanimljivih podataka o "velikom selu Zagvozdu", koje se nalazi "blizu mletačke
granice". Prema njegovim riječima, to je selo od 700 duša dobilo od sultana
povlasticu, da smije "držati zvona, obavljati javne procesije i druge svete obrede
slobodno bez ikakva protivljenja sa strane Turaka". Biskup je zato odredio, da se tu u
crkvi Gospina uznesenja, koja je "prostrana i presvodena" i "za koju se brinu dva
remete" stalno drži sv. Euharistija za bolesnike "kao zaklon i obrana toga kraja". O
Zagvoždanima i njihovim svećenicima izrazio se je slijedećim riječima punim
pohvala:
"Ovi su kršćani - mogu reći - na razini savršenstva prve Crkve. Pravi su izvršitelji
evandeoskog zakona. Poslužuju ih četiri svećenika glagoljaša,
56) Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 145r; VIDOVIĆ, nav. dj. str.
94.

57) Di Nicola Biancović vescovo di Macarsca notizie ediari, Prilog Bullettino di

archeologia e storia dalmata 8 (1885) str. 12; Radovan JERKOVIĆ, Pastirski
pohodi Nikole Bijankovića biskupa makarskog po Dalmaciji i Hercegovini (Izvješća
godine 1703. i 1706. i dnevnici godina 1706. i 1710.), Sarajevo 1942., str. 16.
- Bijanković u izvještaju iz g. 1710. naglašava: " ... Templa tria tantumodo
christiana toto in amplissimo eo districtu reperire est: unum S. Cruci, alterum
Beatissime Virgini ac tertium Omnibus Sanctis dicatum, quibus presunt paroehi
seculares ad usque sanguinem sepenumero pro fide et ouibus heroici. - Reliqua
uetusta templa iam Mahometane deseruiunt superstitioni, et sola servant
cemeteria ubi fideles humantur et titulari festo in ara portatili celebratur ...
" Tajni vat. arhiv, S. Congr. Cone., Relat. dioec. 476, a. 1710. fol. IV.

uzorna u krepostima i neporočna u vladanju, s velikom pažnjom i neprestanom

zauzetošću. To su kršćani, kažem, žive vjere za koju bi dali tisuću života, vjerni
Bogu i poslušni Svetoj Stolici."58 )
Otprilike u isto vrijeme pohvalno se izrazio o susjednim radobiljskim glagoljašima i
njihovu radu splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, koji je već kao trogirski biskup
zamjenjujući starog i bolesnog nadbiskupa Cosmija obišao te krajeve. Taj je izvrsni
crkveni poglavar, odličan poznavalac i ljubitelj hrvatskoga jezika i naroda, g. 1708.
napisao u izvještaju Zboru za širenje vjere, da je "u Radobilji medu ostalim crkvama
jedna župska kojom upravlja svjetovni svećenik s naslovom vikara zajedno s
drugim popima, koji pohvalno vrše svoje dužnosti. Njih, premda stoje u okrajku
Turskoga Carstva, Turci ipak poštuju, ne toliko zato što su svećenici, nego zato što
se sjećaju junaštva koje su pokazali oni i poljički svećenici, kojih u susjednoj
pokrajini toga imena ima stotinjak. "59 )
Već je spomenuto da su u vremenskom razmaku između godina 1685. i 1705.
zagvoški i radobiljski glagoljaši bili proširili svoju djelatnost i na sela Opanke,
Lovreć i Studence. Prije toga su se za kršćane u tim selima brinuli franjevci iz
samostana na Prološkom blatu, koji u tim selima nisu trajno boravili kao župnici.
Samo su ih povremeeno obilazili kao i mnoga druga sela. Takav je bio uhodani način
njihova rada u svim krajevima u turskoj državi, gdje su oni djelovali kao župnici i
kapelani, s obzirom na prilike i na njihovu samostansku organizaciju jedino moguć.
Glagoljaši, kojima je župa bila jedini okvir života i djelovanja, i to najčešće rodna
župa, bili su naviknuti i pod turskom vlašću trajno boraviti s narodom u svakom
pojedinom selu u kojemu su vršili duhovnu službu. Zato su se oni trajno nastanili i u
spomenutim selima, kad su u novim ratnim prilikama u njima zamijenili franjevce.
Time su oni postali zapravo prvi lovrećki i studenački stalni župnici. Nema sumnje da
u tom smislu treba shvatiti kasniju izjavu dvojice crkovinara crkve Svetoga Duha u
Opancima, koji su g. 1734, tužeći se makarskom biskupu Stjepanu Blaškoviću na
svoga tadašnjeg župnika fra Juru Božinovića, dodali da je njihova župa od početka
pripadala svjetovnim svećenicima. Prema njihovim riječima, tu je u vrijeme bečkoga
rata župničku službu vršio don Jakov Laušić, a
58) Propagandin arhiv Rim, SOCG, vol. 562 vol. 562 fol. 233rv. - Da su
Zagvoždani uvijek "javno očitovali čistu katoličku vjeru" naglasio je i u pismu
iz g. 1715. (ondje vol. 601 fol. 159v). 59 Ondje vol. 563 fol. 27 rv.

poslije njega drugi biskupijski svećenici sve do don Bartula Režića. Poslije Režića
došao je za župnika fra Augustin Mrnjavac, koji je "držao cijeli imotski kraj". 60)
Radobiljski glagoljaš don Jakov Laušić bio se nastanio u Opancima, čini se, već prije
početka spomenutoga rata.61) Makarski biskup Nikola Bijanković, kad se poslije
svoga biskupskog ređenja koncem g. 1699. vratio iz Venecije u biskupiju,62 zatekao
je to novo stanje. Budući da se ono podudaralo s njegovom željom, da u makarskoj
biskupiji umnoži broj župa tako da po mogućnosti svako selo dobije svoga župnika ili
kapelana, kako je već bilo u susjednoj splitskoj nadbiskupiji, a ujedno da proširi
područje djelovanja biskupijskih svećenika, on je nastavio i slijedećih godina tamo
slati glagoljaše za župnike. To više, dakako, nisu bili radobiljski glagoljaši, koji su
pripadali splitskoj nadbiskupiji, nego zagvoški, pripadnici makarske biskupije. Tako
je on 29. siječnja 1700. imenovao don Matija Pipličića za župnika Studenaca i
Vince63) a 30. siječnja 1705. don Marka Čagljevića za novoga župnika u
Opancima.64) Prema tome, tih su godina svećenici glagoljaši djelovali u svim selima
jugo zapadnog dijela Imotske krajine: Zagvozdu, Rastovcu, Medovu Docu,
Grabovcu, Opancima, Lovreću i Studencima.65)
60) Ta izjava Jure Mrnjavca i Mije Rupčića dana pod zakletvom u Makarskoj 7.
VII. 1734. zapisana je u talijanskom prijevodu, glasi: "La parochiale essere
stata sempre da religosi secolari e che ancor la guerra di Vien na accudiua alla
cura del/' annime D. Giacomo Laussich con altri sucessiui religiosi sempre sino
quel tempo; cosi (u paro co D. Bartolo Resich et il primo (rate (u F. Agostin
Mergiauaz il quale teneua tutto il territorio d'Imotski ( .. .)", NAS, M. 34.
fol. 330r. - Jure Mrnjavae je opet došao k biskupu 28. VIlI. 1734. žaliti se na
Božinovića, što je u međuvremenu protiv njega s oltara izgovarao najgore kletve
(ondje fol. 330rv).

61) Vjerojatno je to bilo prigodom bijega imotskih franjevaca u g. 1682. (usp.

gore bilj. 69), jer je Laušić već koncem g. 1683. postao župnik u Klisu i tu
službu vršio do smrti (NAS, Zbirka mat. knjiga, matica kr-vjen-umr. 1669-1715
str. 39-42), koja ga je zadesila 10. V. 1635, kako je zapisano u toj istoj
matici: "Priminu gne. d. Jakove [!} Laušić primivši svete sakramente [!] i bi
pokopan u Poljudu u Splitu miseca maja na 10. 1685" (ondje str. 163).

62) O Bijankovićevu oduljem boravku u Veneciji, biskupskom ređenju, povratku u

domovinu i dolasku u Makarsku (21. XII. 1699.) vidi: VIDOVIĆ, nav. dj. str. 75-
81.
63) Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 8 fol. 179r.
64) Ondje fol. 181r.
65) Vrčić piše: "Za vrijeme turske vladavine župu sv. Duha sačinjavala su sela:
Studenci, Lovreć, Opanci i Svibić. Crkva sv. Duha nalazila se u Opancima ... , a
župnik je stanovao na Studencima." (Vjeko VRČIĆ, Župe Imotske krajine II,
Imotski, 1980., str. 75). To stoji za posljednjih desetak godina turske
vladavine (poslije g. 1708), ali ne za razdoblje prije toga. Crkvu Sv. Duha ne
spominju stariji izvještaji koji, dapače, isključuju njezino postojanje, a te
župe nije bilo među župama imotskog samostana ni g. 1708. (usp. JURIŠIĆ, nav.
dj. str. 140). Zato je Ujević pomišljao, da su "zapadna slabije napučena sela
Imotske krajine" tada pripadala nekim drugim samostanima (usp. Ante UJEVIĆ,
Imotska krajina, Split, 1954., str. 88). Ustvari ta je sela poslije Režićeva
odlaska iz Opanaka prvih godina posluživao Mrnjavac skupa s raznim drugim selima
(usp. gore bilj. 78), a tek potom je stvorena nova župa Studenci-Opanei. S
obzirom na stanje u prvoj polovici 17. st. treba reći, da su tada vjerojatno baš
Opanei spadali u onaj "slabo naseljeni dio" Imotske krajine koji su, kako misli
Ujević, možda obilazili zagvoški glagoljaši (usp. UJEVIĆ, nav. dj. str. 77).

Imena zagvoških i drugih svećenika glagoljaša koji su tih godina vršili župničku i
kapelansku službu u navedenim selima uglavnom su poznata. Prve podatke o njima
pruža molba svećenika makarske biskupije poslana rimskom Zboru za širenje vjere iz
Makarske 20. studenoga 1697, na kojoj su potpisi bosančicom sedmorice glagoljaša,
od kojih šestorica Zagvoždana: don Marka Čagljevića, don Matija Pipličića, don
Marka Režića, don Stipana Budića, don Mije Mušića (Mucića?) i don Stipe Čagl j
evića. 66)

Don Marko Režić i don Stipan Budić (Režić) tada su živjeli i radili u splitskoj
nadbisukpiji. O prvome od njih već je bilo govora, a za drugoga treba dodati da se on
pod prezimenom Budić javlja samo kao potpisnik spomenutih molba iz godina 1688.
i 1697.61 Prigodom njegova prvog upisa u staru klišku matičnu knjigu,67a) a uvijek
poslije kao don Stipan Režić. U Klisu je prvi put obavio krštenje 15. siječnja 1695, a
od početka g. 1697. pa do početka g. 1709. bio je "kuratVaroša kliškoga",68 Umro je
3. svibnja 1742. 68a)

Don Marko Čagljević roden je oko 1645., što se vidi iz dokumenta od 20. travnja
1706. u kojemu su medu ostalim zapisane njegove izjave, da je u dobi od 61 godine i
da je u mladosti "služio" biskupu Marijanu Lišnjiću. U to vrijeme (g. 1706.) bio je
župnik u svom rodnom mjestu Zagvozdu,69 a vjerojatno i mnogo godina prije i
poslije toga.70)

Don Matij Pipličić bio je zacijelo mnogo mladi od Čagljevića, iako se i on potpisao
već na molbi iz g. 1688., kako je prije navedeno. Na
66 Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 3 fol. 364r - "Don Giorgio Luetich",
zacijelo rodom iz Vrdola, koji je tu potpisan na talijanski način latinicom,
vjerojatno nije bio glagoljaš. Bosančicom se je, uz Zagvožđane, potpisao još
samo Breljanin don Nikola Ursić.
67) Vidi gore bilj. 42 i 84.
67a) Radi se o upisu krštenja koje je on obavio 15. 1. 1695. (NAS, Zbirka mat.
knjiga, Matica kr-vj-um. 1669-1715 str. 68).

68) Ondje str. 68, 70-71, 75-%, 117-136 i 162-175 njegovi upisi). Upisujući
podatke ovjenčanju koje je on blagoslovio 25. XI. 1709. svom je imenu dodao
naslov "kapelan" (ondje str. 318). U Klisu je boravio j g. 1718., kad je bio u
dobi od 50 godina (NAS, S. 66 fol. 38v), što znači da je rođen oko g.1668.
68a) Bio je član bratovštine glagoljaških svećenika splitske nadbiskupije, pa su
splitski bratimi prigodom njegove smrti služili mise za pokoj njegove duše pod
nadnevkom 3. V. 1742. (Kaptolski arhiv Split, br. inv. 392 pod 3. V. 1742.). U
mrtvaru njegove rodne župe Zagvozd zapisan je nadnevak njegova ukopa: 4. V.
(usp. VRČIČ, nav. dj. str. 133 pod "Katušić-Budić don Stjepan"). Zanimljiva je
njegova izjava dana 2. III. 1710. u kojoj među ostalim stoji da mu je pokojni
biskup Lišnjić prije više od 25 godina u Makarskoj podijelio niže redove (NAS,
M. 34 fol. 125rv).
69) Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 275rv. U toj izjavi spominje
predaju o tri biskupa Kačića: Pavla, Petra i Bartula, a biskupi su bili samo
Bartul i Petar.

70) Prema predaji bio je "dugogodišnji" župnik u rodnom Zagvozdu. Usp. VRČIĆ,
nav. dj. str. 133.

samom koncu 17. stoljeća postao je župnik Studenaca i Vinice što je također već
spomenuto. Tako je imao prigodu dobro upoznati i zapadni dio Imotske krajine, a
ujedno i jugoistočni dio duvanjskog kraja. Vjerojatno ga je upravo zbog toga biskup
Bijanković ljeti g. 1710. uzeo za pratioca na službenom pohodu katolicima koji su
živjeli u duvanjskim selima.71) Don Mate je doživio konačno povlačenje Turaka iz
današnje Imotske krajine i vrijeme polagane obnove od ratnih pustošenja. Zna se, da
je njegovim nastojanjem podignut današnji zvonik na crkvi Svih Svetih u Zagvozdu
koji je dovršen 27. listopada 1728.72) Ta činjenica upućuje na zaključak, da je on u to
vrijeme bio zagvoški župnik.

Don Batul Režić već je spomenut kao posljednji u nizu glagoljaša koji su zaredom
župnik ova li u Opancima od posljednjih godina bečkoga rata do g. 1705. On je bio
najmlađi od tadašnjih zagvoških svećenika.?3 Mikulić ga je čudnom zabunom
pretvorio u fra Bartula/4 što je poslije zavelo Vrčića.?s

Don Mijo Mušić i don Stipe Čagljević vjerojatno su djelovali kao kapelani u rodnoj
zagvoškoj župi. Navedeni potpisi na molbi iz g. 1697. jedini su podaci o njima.

Od radobiljskih glagoljaša koji su u vrijeme bečkoga rata i poslije toga djelovali u

jugozapadnom dijelu Imotske krajine, osim već spomenutoga don Jakova Laušića,
župnika Opanaka, treba još spomenuti Žeževljanina don Anotna Popovića i
Grabovčanina don Juru Dujmovića.?" Oni su vršili svećeničku službu u selu
Grabovcu, koje je bilo kapelanija najprije radobiljske, a poslije žeževačke župe.
71) Usp. JERKOVIĆ, nav. dj. str. 37; VIDOVIĆ, nav. dj. str. 101.
72) Vidi gore bilj. 22. - Vrčić je zabilježio predaju prema kojoj je crkvu Svih
Svetih "zidao don Pavao Piplica iz Medova Doca" (nav. dj. str. 125). Nije li po
srijedi zamjena imena i ujedno zidanja zvonika i zidanja crkve?
73) Prema popisima svećenstva splitske nadbiskupije iz g. 1697. i 1699. (v. gore
bilj. 43) on je tada bio klerik i boravio je u Klisu. Vjerojatno ga je tu don
Stjepan Režić (njegov stric?) poučavao pripremajući ga za više redove, areden je
poslije, bez sumnje, za svećenika makarske biskupije u kooju se vratio. Zato ga
i nema u popisu glagoljaša splitske nadbiskupije g. 1706. (NAS, S. 48 fo1. 23r).
74) Usp. Milan MIKULIĆ, De vita et gestis Nicolai Bianković episcopi
Makarskensis (1645..1730.), Romae 1964, str. 87.
75) Usp. VRČIĆ, nav. dj. str. 75. Dakle, Bijanković je tada (1706.) postavio don
Bartula Režića, koga je uklonio imotski gvardijan turskom silom, na što se je
onda Biskup žalio Zboru za širenje vjere i u tom pismu naglasio, da je Režić
"uzoran svećenik" (usp. VIDOVIC, nav. dj. str. 134 i 140).
76) U prememoriji Biskupskog ordinarijata u Makarskoj koja je pisana vjerojatno
oko g. 1736. tvrdi se, da franjevci u vrijeme bečkoga rata nisu posluživali
1moćane, nego "I sacerdoti secolari come D. Antonio Popovieh, ancora vivente, D.
Marco Ciaglievich, D. Matteo Piplizza, D. Giorgio Dujmovich" (NAS, M. 35
fol.192r i M. 67 fol. 170v). To nije sasvim točno, jer je previše uopćeno, ali
bez ikakve sumnje vrijedi za završne ratne godine i barem za jugozapadni dio
Imotske krajine. Don Anton Popović je poslije bio zadvarsko-žeževački župnik, od
g. 1706. do najmanje 1742. (usp. Marijan ČAGALJ - Ivan LENDIĆ, Zadvarje 1571.,
str. 71. NB. Taj je popis župnika sastavio pisac ovih redaka). - Dujmović je
zacijelo bio Grabovčanin (u tome selu i danas žive Dujmovići). Pri samom koncu
turske vladavine spominje se i u to doba posve mlad svećenik don Marko Dujmović
(u dobi od 26 godina), po svoj prilici don Jurin sinovac (usp. ondje str. 80).

GLAGOLJAŠKI DIO IMOTSKE KRAJINE ZA VRIJEME

POSLJEDNJEG TURSKO-MLETAČKOG RATA I KONAČNOG
POVLAČENJA TURAKA
Mirom sklopljenim u Srijemskim Karlovcima g. 1699. nisu bile ostvarene želje
Imoćana, da se konačno otresu turske vladavine, ali su ipak poslije toga mogli barem
odahnuti od tako dugotrajnih ratnih nevolja. Stvarno, to je bio samo kratak predah, jer
je već koncem g. 1714. izbio novi tursko-mletački rat, nazvan "drugi morejski" i
"mali". Za Imoćane je u početku bio opasniji i teži nego prošli "veliki". Franjevci su
početkom g. 1715. zauvijek napustili svoj samostan na Prološkom blatu i pobjegli u
omiški kraj, gdje je našla utočište i većina njihovih župljana.77) Zagvoški glagoljaši i
njihovi župljani i toga su se puta osjećali koliko-toliko sigurniji. Na domak im je bilo
vrletno Biokovo, a nije im previše daleko bila ni u to vrijeme mletačka tvrđava
Dvare, o kojoj su turske čete morale voditi nekog računa. Svakako, Zagvožđani tada
nisu u većem broju napuštali svoje selo.

Kad je u drugoj polovici mjeseca svibnja g. 1715. na Zagvozd navalilo oko 2.000
turskih pješaka i konjanika, narod se je, na vrijeme obaviješten o kretanju te vojske,
uspio skloniti sa svojom stokom u planinu. Turci su ipak tom prigodom uspjeli
zarobiti dvije žene, jednu djevojčicu, četiri konja i pet goveda. Zapalili su nekoliko
kuća, uništili crkveno ruho i namještaj (toga puta, čini se, djelomično) i odnijeli sa
sobom zvona.n Novi i još mnogo teži napad izvršili su već 11. lipnja 1715. O tome je
biskup Bijanković izvijestio Zbor za širenje vjere slijedećim riječima:

"Prošlog 11. [lipnja}, na treći dan Duhova, izjutra stiglo je 6.000 Turaka na
područje spomenutoga Zagvozda. Nisu zatekli stanovnike, nego samo oko pedeset
životinja, koje su sa sobom odveli, i šest malih pastira. Spalili su sve njihove kuće i
hambare sa žitom i ostalim živežnim namirnicama koje su imali. Četrdesetorica
njih nanijeli su veliku štetu dvjema crkvama, Gospinoj i Svih Svetih. Razbijali su
zvona i provalili vrata, kidali na komade svete slike odnoseći zavjetne darove,
bogoslužno ruho, kaleže, duhovne knjige, misale, brevijare i evanđelistare hrvatske
[ilirske} i sve ono što se nalazilo u crkvama za misnu žrtvu i crkveni ures. Mogu s
prorokom reći: 'Koliko je toga u svetištu razorio neprijatelj na dan tvoje
svetkovine!' K tome, razbili su na koncu oltare i kamenove sa
77) usp. ZLATOVIĆ, nav. dj. str. 191-194; JURIŠIĆ, nav. dj. str. 122-123.

78) Usp. izvještaj poslan 23. V. 1715. iz Dvara mletačkim vlastima u Omišu
(Historijski arhiv Zadar, Omiški arhiv svez.63, l<ut. 117, sveščić 5 fol. 14r-
15r).

sv. moćima, a neke drvene kipove i raspela spalili nasred crkava pustošeći ih tako i
pljačkajući. Razvalili su i otvarali još i grobnice, tražeći, nisu li u njima stvari koje
su kršćani sakrili. Na odlasku su se pred drugim Turcima hvastali svojim
zločinstvima i svetogrdima počinjenim u katoličkim crkvama ... "79)

Biskup Bijanković je i slijedeće godine javio u Rim među ostalim i vijest o

iznenadnom napadu turske vojske sastavljene od četa iz Imotskoga, Ljubuškoga i
Mostara s ukupno 1500 vojnika na to biokovsko mjeesto. Oni su u rano jutro 22.
lipnja 1716. u Zagvozdu zapalili 100 stoogova i 30 kuća, opljačkali dvije crkve,
razbili zvona, odnijeli sa sobom knjige, svijeće i bogoslužno ruho.so Ti izvještaji,
naravno, nisu sastavljeni na licu mjesta od očevidaca, nego na temelju prvih glasova
koji su se o tome proširili. Zato sve navedene pojedinosti možda nisu točne, ali
uglavnom odgovaraju stvarnim događajima. Vjerojatno je takvih maanjih i većih
turskih prepada na Zagvozd, a slično i na ostala sela u kojima su djelovali glagoljaši
tih godina bilo i mnogo više.soa Opasnost je minula tek kad su 2. kolovoza 1717.
Turci zauvijek izgubili imotsku tvrdavu.81)

U Zagvozdu su neposredno prije početka rata živjela četiri svećenika i dva klerika.82)
Sredinom ratne 1715. godine Bijanković je pisao u Rim, da u tom selu narod služe
"tri glagoljaška svećenika i tri klerika, koji stanuju u špiljama i u njima podjeljuju
svete sakramente ustrajno i marljivo".83) Imena im nije naveo. Oni su vjerojatno
preživjeli ratne nevolje i dočekali tako željno čekani odlazak Turaka iz cijele okolice.

Radobiljski glagoljaši, koji su vršili duhovnu službu u jugozapadnim selima današnje

Imotske krajine: Grabovcu, Cisti, Dobranjima i Svibu
79) Propagandin arhiv Rim, SOCG vo!. 601 fo!. 160v-161r.

80) Usp. Marko JAČOV Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka, Beograd,
1983. str. 213. To isto prevedeno na hrvatski v. u Andrija NIKIĆ, Hercegovački
katolici izmedu 1683. i 1735. godine, Mostar, 1980., str. 23. - Novo zvono
izrađeno u Veneciji g. 1728. nabavljena za zagvošku crkvu odmah po svršetku toga
rata, sačuvalo se na zvoniku stare župske crkve sve do danas i čini se da je
najstarije zvono sačuvano u cijeloj Imotskoj krajini. (usp. VRČiĆ, nav. dj. str.
122).

80a) Tako npr. postoji izvještaj o turskoj upadici u Cistu negdje koncem zime g.
1716. (donji dio lista je oštećen pa se datum ne može pročitati!) koji glasi:
"Gieri verso mezzo giorno a dato [ajsalto una partada di cavalleria thurchesca a
Cista di sopra Radobia i quali [hJano tagliato UnD de nostri e [hiano menato via
vivi un vechio e doi putazzi pastori; amenavano menalto da ottanta hovini e da
quaranta chauai, ma suhito che fu tratta la alarme e i teritoriali [hiano
scomenza darli la chaza [hiano lata li bovini animalli e da dieci chauai e
rimanente di chauai [hiano menato via ... " Historijski arhiv Zadar, Omiški
arhiv svez. 63. kut. 117 sveščić 6 list 33r. O istom v. još listove 31rr32v.

81) Usp. UJEVIĆ, nav. dj. str. 89-90.

82) Usp. VIDOVIĆ, nav. dj. str. 179.

83) Propagandin arhiv Rim SOCG vol 601 fo!. 160v.

primili su vijest o zauzeću Imotskoga, o završetku rata 84) i potezanju nove tursko-
mletačke granice (podalje od njihovih sela) s jednakim veseljem kao i zagvoški.
Njihova su se sela, ostajući i dalje u okviru splitske nadbiskupije i stare radobiljske
župe, u novim prilikama pod mletačkom vlašću razvila u četiri zasebne kapelanije,
svaka sa svojom crkvom, vlastitim kapelanom i posebnim matičnim knjigama.
Zagvoška je župa i poslije odlaska Turske kroz cijelo 18. stoljeće ostala glavno i
najživlje glagoljaško središte i uporište u Imotskoj krajini,85) u kojoj su, međutim
glagoljaši već u prvim desetljećima poslije odlaska Turaka iz toga kraja proširili
područje svoga djelovanja na pet sela smještenih istočno i sjeverno od Zagvozda:
Župu, Rašćane, Krstatice, Poljica Imotska i Lokvičiće. Ta su se sela odvojila od
prostranih franjevačkih župa i dobila svako svoju župu. Istina, makarski su biskupi u
neke od tih župa (npr. u Imotska Poljica, Župu, Rašćane) ponekad znali poslati za
župnika i kojeg primorskog svećenika latinskog obrednog jezika 86) ali to su bili
izuzeci. Pod teškim uvjetima života u tim malim i tada vrlo siromašnim selima
najkrševitijeg dijela Imotske krajine dulje su s narodom mogli ostati i raditi samo
glagoljaši, poznati upravo po skromnosti i spremnosti na siromašan i krut način
života. U novim su prilikama malo po malo sa svojim župljanima popravili stare
crkve oštećene u ratu, a u selima gdje ih prije nije bilo podigli nove. U njima su,
vjerni starim tradicijama, misu služili na staroslavenskom, a sve ostale obrede i
molitve obavljali na hrvatskom jeziku. Oni su se, dakako, i izvan crkve u javnom i
privatnom djelovanju služili samo hrvatskim jezikom. Širili su pismenost na sva tri
tadašnja hrvatska pisma: glagoljici, bosančici i latinici. Tako su skupa s franjevcima
nastavili u tom kraju plodonosno djelovanje, vjersko i prosvjetno, kojim su u
razdoblju višestoljetne turske vladavine jedni i drugi stekli neprocjenjive zasluge.
84) Već spomenuti radobiljskiglagoljaš don Anton}opović zapisao je vijesti o tim
događajima u staru matičnu knjigu svoje župe Zeževica (Zadvarje-Zeževica) na
slijedeći način: - "Učini se rat godišća Gospodinova 1714 miseca januara na 14.
- Uzevprincip Imocki Tu;rkom na 1717. miseca augusta na 2. - Učini se mir na
1718. augusta na 29." (ČAGALJ - LENDIC, nav. dj. str. 79). Nije teško zamisliti
s kojim je osjećajem veselja upisao dvije posljednje vijesti.

85) Na području zagvoške župe još je sredinom 13. stoljeća u isto vrijeme živilo
i djelovalo pet glagoljaša, kako se vidi iz njihovih potpisa na posvjedočenju o
počecima kapelanije Medov Dolac:
Tu su bili dom Jura Pipličić, parok od Zagvozda; dom Jozip Pipličić, kapelan od
Zagvozda; do(m) Marko Brinasović, kapelan od Medova Doca; dom Jura Čagljević i
dom Jakov Čagljevič. Dokumenat je datiran "U Zagvozdu na 5. sičnja 1749." NAS, M
67 fol. 273v.

86) Tako je npr. don Mate Lunjević iz Podgore g. 1778. bio župnik u Imotskim
Poljicima i dekan imotskog dekanata (NAS. M. 1 foI. 13r i 52v), a koncem te
godine u Rašćanima (ondje foI. 281r). - Don Lovre Pavlinović iz Podgore služio
je 7 mjeseci u Župi Biokovskoj (NAS, M. 29 foI. 294).