SADRAJ

Andrej Grubai Noam Chomsky i kritika kapitalistike demokracije Robert Posavec Uvod to mainstream medije ini mainstream Proizvodnja pristanka Sustav propagande Zbunjivanje stada O slobodi tiska i kulture Kontrola naih ivota Mediji, znanje i objektivnost Medijska kontrola Literatura

Andrej Grubai

NOAM CHOMSKY I KRITIKA KAPITALISTIKE DEMOKRACIJE

U svojim analizama politike stvarnosti i kapitalistike demokracije, Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najznaajnije ime suvremenog anarhizma, esto polazi od glasovitog paradoksa kojeg je definirao kotski filozof David Hume - od "paradoksa vlasti". Prema Humeu, jedan od najzanimljivijih problema svake politike konstrukcije jest lakoa kojom se veina, nad kojom se vlada, uvijek preputa manjini koja ima mo. "Potinjavanje je implicitno." Kako je, doista, mogue da manjina, koja ima samo monopol nad milju, vlada veinom koja raspolae silom? Humeov zakljuak glasi da svaka vlast mora poivati na "kontroli misli". Chomsky ovome suprotstavlja nekoliko primjedbi od koji se najznaajnija odnosi na Humeovu tezu po kojoj kategorija sile pripada iskljuivo veini nad kojom se vlada. Chomsky tu tezu odbacuje jer smatra da svaka drava i svaka vlast, kao oblik institucionaliziranog nasilja, "poivaju na mau", odnosno sili, a to, opet, znai na principu klasne organizacije. Jedan od povijesnih primjera predstavlja Centralna Amerika gdje se, pod pokroviteljstvom SAD-a, u organizaciji dravnih "odreda smrti", kroz "internalizaciju terora" i "kolektivnu generalizaciju straha" kontroliraju sindikati, studentske organizacije i seljake udruge. Sve to, meutim, ne umanjuje originalnost Humeovog paradoksa: svaka drava, pa i otvoreno totalitarna, ne moe postojati bez odreene "proizvodnje pristanka" i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u "zbunjeno stado pasivnih promatraa" (W. Lippman). Chomsky rado citira misao [Aleksandra Gersenkrona] da je "bez obzira na snagu vojske i vjetinu tajne policije, naivno vjerovati da su ovi sustavi fizike prinude dovoljni, neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda". Humeov paradoks se, dakle, odnosi i na otvoreno totalitarne i na demokratske drave. Sluaj ovih potonjih je, dakako, daleko zanimljiviji. Kategoriji sile, imanentnoj osobini svake drave (ako prihvatimo radikalnu politiku semantiku Chomskog), posveena je knjiga "The Washington connection and third world fascism: The political economy of human rights" (suautorstvo s Edwardom Hermanom), dok su ovoj drugoj, manipulativnoj osobini dravnog nasilja, "kontroli misli", posveene knjige "Manufacturing consent: political economy of mass media" (takoer u suradnji s Hermanom) i "Necessary Illusions" koja se, u ovom tematskom kontekstu, u krugovima kritiara smatra najzrelijim i najuspjelijim radom Noama Chomskog. Potreba za "proizvodnjom pristanka" i "nunih iluzija" zanemarena je tema u prouavanju suvremene povijesti ideja. Ona se javlja zajedno s prvim demokratskim prevratom u povijesti, s engleskom revolucijom u sedamnaestome stoljeu, kada se "radikalni demokrati" suprotstavljaju uvrijeenom stavu po kojemu "ne moe biti prave vlasti bez odgovarajuih misterija", pomou kojih se, opet, stvaraju "odgovorni pojedinci", posve u duhu Lockeovog aksioma po kojemu "obini ljudi moraju biti iskljueni iz javnih poslova". Ovaj Lockeov aksiom je, mutatis mutandis, usvojio i Henry Kissinger, po kojem su za "implicitnu potinjenost" zadueni intelektualni menaderi koji oblikuju konsenzus elita. Kissinger nipoto nije usamljen: slian stav formulirala je itava plejada liberalnih i konzervativnih intelektualaca od kojih

emo spomenuti samo one najpoznatije, Waltera Lippmana i Reinhold Neibuhr. Oni su zduno zastupali tezu da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nune iluzije" kako bi "zbunjeno stado" titili od demokratskog dogmatizma. Ova svojevrsna politika teologija postala je obiljejem intelektualnog diskursa, korporativne prakse i geopolitike strategije. Teko je, zaista, izbjei usporedbu s lenjinistikom koncepcijom avangardne partije koja usreiteljski vodi "neprosvjeeni narod" prema eshatolokoj predstavi istinske demokracije. Lenjinov entuzijazam i rjenik dananjih dravnih intelektualaca je zapanjujue slian. Chomsky navodi predvianje Mihaila Bakunjina - jedino koje se u povijesti drutvenih znanosti pokazalo tonim prema kojem se moderna povijest neizbjeno kree k uspostavljanju pseudo-socijalistikih i kapitalistiko-menaderskih birokracija. Tehnike "proizvodnje pristanka" su se najsavrenije iskristalizirale u SAD-u, najrazvijenijoj kapitalistikoj demokraciji. Tu je slubeni diskurs obiljeen traganjem za najefikasnijim vidom kontrole i neutraliziranjem "partikularnih interesa". Tako je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Europe, Japana i SAD-a, suoena s "krizom demokracije" do koje je dolo uslijed "demokratskog izgreda" i neumjerene demokracije u nemirnim 1960-ima, ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u cininom duhu takove demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sustav informacija, titei, naravno, stanovnitvo od demokratskog dogmatizma. Chomsky, u doista iscrpnoj analizi, identificira pet filtera kroz koje vijest, da bi to uope postala, mora proi: filter korporativnog vlasnitva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglaavanja, filter "strunih" izvora koji pruaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatinoga usvajanja slubenoga diskursa. Ovakav diskurs, kako nas upozorava Chomsky, ne proizvodi samo drava koja predstavlja tek jedan segmet u kompleksu moi. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalistikoj demokraciji ima privatna mo, ona ista mo koja kontrolira i ekonomsku politiku. Nevidljivo prisutstvo korporacija nalazi se u samoj strukturi "nunih iluzija". Ideoloki i kulturni menaderi paljivo definiraju razliite strategije oblikovanja miljenja, pri emu elite imaju monopol nad tritem ideja, oblikujui tako cjelokupnu percepciju politike realnosti. Uspostavljeni sustav indoktrinacije, koji Chomsky lucidno razotkriva, ima mnoge fasete. Ipak, glavnu ciljnu grupu predstavlja "neobrazovana masa", veina stanovnitva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menaderska floskula - neutralizirati pomou "emocionalno potentnih simplifikacija". To znai da je idealna drutvena jedinka pojedinac zaokupljen neim besadrajnim ideolokom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslunost i potronju. Razrjeenje Humeovog paradoksa i krize suvremene demokracije sastoji se, prema Chomskom, u prihvaanju Bakunjinovog stava da je sutinski element ovjekove prirode "instinkt za slobodom", odnosno miljenje Bertranda Russella po kojem je "anarhizam konani ideal kojemu se drutvo treba pokuati pribliiti". Anarhizam je za Chomskog tendencija "koja identificira prinudne i autoritarne hijerarhijske drutvene strukture, dovodei u pitanje njihov legitimitet: ukoliko one ne

mogu odgovoriti ovom izazovu, to je uglavnom sluaj, anarhizam postaje nastojanje da se mo suzi, a prostor slobode proiti". Chomsky, meutim, kao originalni intepretator suvremenog anarhizma, koji bi se mogao nazvati "etikim", ne nudi gotov recept ili jednoznanu formulu socijalne promjene. On upozorava na tekou predvianja najpravednijih oblika socijalne organizacije, kao i na opasnost "statinih, idealnih alternativa". Samo oprezno, znanstveno iskustvo steeno brojnim drutvenim eksperimentima moe pruiti jasnu sliku jednoga pravednog drutva, temeljenoga na etikim principima iji je izvor ideja anarhizma.

Robert Posavec

UVOD
U razvijenim demokracijama, objanjava Chomsky, narod se najefektivnije moe kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno drati na uzici. U svome dugogodinjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatsvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveuilitima i koledima, poevi ve od najranijih dana, od samoga vrtia. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas ui kako se trebamo ponaati, to trebamo misliti i zastupati. Takve stvari, kae Chomsky, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokuamo otkriti njihovu strukturu. "Struktura medija je vrlo slina ostalim institucijskim strukturama", iji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja e podravati interese monih. Dakle, proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju odreenu mo, aktivno sudjeluju u politikome ivotu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokuavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatraa" koji nisu sposobni odluivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim ivotima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci". Da bi odreene stvari bile otkrivene potrebno je mnogo rada i ustrajnosti te povezanost s odreenom grupom (formalnom ili neformalnom), organizacijom, pokretom. Chomsky naglaava da je odreene istine teko otkriti kao "usamljeni pojedinac" jer pojedinac "nema pristup alternativnim izvorima informacija". Alternativni izvori informacija su vrlo vani u dananjemu svijetu, u kojemu vlada nekoliko korporacija i u kojemu mediji, uglavnom, pripadaju odreenome lancu. Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo esto u suprotnosti sa stvarnim problemima i tekoama. Probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili, ako se ve odlue na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni elimo li saznati pravu sliku svijeta i baviti se realnim problemima. Jedan od alternativnih izvora informacija predstavljaju i kompjutorske mree, koje Chomsky naziva "elitnom privilegijom". Usporedimo li broj prikljuenih s brojem ljudi na svijetu, vidjet emo da, u biti, mali broj ljudi ima pristup takvome izvoru informacija. Svejedno, taj je izvor informacija vrlo bitan te je u nekoliko sluajeva odigrao kljunu ulogu u irenju relevantnih informacija (ponekad ba to 'relevantno' predstavlja problem kad su u pitanju kompjutorske mree). Jedan od tih sluajeve jest sluaj meksike pokrajine Chiapas. U Chiapasu je 1994. izbila pobuna potlaenih Indijanaca i jedini izvor koji je permanentno opskrbljivao informacijama su bile kompjutorske mree. Takvih primjera ima mnogo. No, nisu kompjutorske mree jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjinice, arhive, dokumentacijske centre koji sadre grau koju je u mainstream tisku nemogue pronai. "Izvora je mnogo, samo trebate drati oi otvorenima", kae Chomsky.

Ova knjiga predstavlja svojevrstan uvod u analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se ve tridesetak godina bavi, izmeu ostalog, prouavanjem medija, te ovaj zbornik predstavlja radove od 80-ih do dananjih dana. Moda je vano napomenuti da su najznaajniji radovi Chomskog vezani uz propagandu i medije nastali potkraj 80-ih, od kojih se, pak, istiu "Manufacturing consent: the political economy of mass media" te "Necessary Illusions: Thought Control In Democratic Societies".

TO MAINSTREAM MEDIJE INI MAINSTREAM

Iz govora na Z Media Institutu, lipanj 1997. Jedan od razloga zato piem o medijima jest taj to me zanima cijela intelektualna kultura, a dio te kulture koji je najjednostavniji za prouavanje su mediji. Pojavljuju se svaki dan. Moete napraviti sustavno ispitivanje. Moete usporediti jueranju verziju sa dananjom. Postoji puno dokaza koji ukazuju na ono to je la, a to nije, te nain na koji su stvari strukturirane. Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugaiji od obrazovanja ili, recimo, asopisa intelektualnog miljenja - postoje odreena ogranienja - ali nita bitno drukije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zato se ljudi vrlo lagano izmijenjuju unutar njih. Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste eljeli razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. elite saznati neto o njihovoj ulozi u iremu drutvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moi i autoriteta? Ako imate sree, vodei ljudi u informacijskome sustavu dre unutarnji zapisnik koji vam govori to kane (to je jedna vrsta naunog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono to vodei ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome to smjeraju. Postoji dosta zanimljivih dokumentacija. To su tri najvanija izvora informacija o prirodi medija. elite ih prouavati kao to bi, recimo, znanstvenik prouavao sloene molekule. Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete medijski proizvod i gledate kako se prilagoava hipotezi. U biti, sav posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, paljivo prouavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagoava oitim pretpostavkama o prirodi i strukturi medija. to otkrivate? Prvo, da postoje razliiti mediji koji rade razliite stvari, kao to su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa ak i veina novina u zemlji (velika veina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo jo jedan sektor medija, elitne medije koji odreuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato to su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times i CBS. Njihova publika su veinom povlateni ljudi, ljudi koji itaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga to se ponekad naziva politikom klasom. Oni su konstantno ukljueni u politiki sustav. To su najee menaderi. Politiki menaderi, poslovni menaderi (efovi korporacija, na primjer), znanstveni menaderi (sveuilini profesori), ili novinari ukljueni u organizaciju naina na koji ljudi razmiljaju i vide stvari. Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi "Priopenje urednicima: Sutranji New York Times e imati sljedee prie na naslovnoj stranici." Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u dravi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne elite o tome razmiljati, takva priopenja vam govore to su vijesti. To su prie za etvrtinu stranice koju ete posvetiti neemu to nema veze s lokalnim stvarima ili neemu to

odvlai panju itatelja. To su prie koje se stavljaju tamo zato to nam New York Times kae da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u dravi Ohio, to ete i raditi jer sredstava za neto drugo ni nemate. Ako iskoite iz tranica, ako piete stvari koje se ne sviaju velikim novinama, brzo ete za to saznati. Zapravo, ba ono to se desilo u San Jose Mercury News (1) dramatian je primjer toga. Postoji mnogo naina na koje vas igre moi mogu vratiti na pravi put ako ste sluajno odmaknuli, jer inae neete dugo trajati. Taj okvir je prilino pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz oitih struktura moi. Stvarni masovni mediji ele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade neto drugo, ali neka nam (vodeim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili neim slinim. Bilo ime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne deke. "Mi" se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji odreuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitane korporacije. Nadalje, veina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasnitvu puno veih korporacija, kao to su General Electric ili Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moi privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne svia to rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava. to je sa njihovim institucijskim poloajem? Pa to je vie-manje isto. Oni i druga sredita najvee moi meusobno djeluju jedni na druge - vlada, druge korporacije ili sveuilita. Poto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surauju sa sveuilitima. Recimo da ste reporter koji pie priu o Jugoistonoj Aziji ili Africi. Trebate otii na neko vee sveuilite i pronai strunjaka koji e vam rei to napisati, inae biste trebali otii do nekih ustanova, kao to su Brookings Institute ili American Enterprise Institute. Te vanjske institucije su vrlo sline medijima. Sveuilita, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Tako je uglavnom i s korporacijama. to se toga tie, tako je i s faistikim dravama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoi, a ti izvori pomoi, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moi da ih je teko razlikovati) - oni su, u biti, ono usred ega se nalaze sveuilita. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne moe raditi s njom ako je ne usvoji i ne vjeruje joj), ljudi koji to ne ine e vjerojatno biti iskorijenjeni usput, poevi s vrtiem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomou kojih se rjeavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe. Vi koji ste studirali na fakultetu znate da je obrazovni sustav dobro opremljen za nagraujui konformizam i pokornost. Znai, obrazovni sustav je jedan od tih sredstava filtriranja pomou kojega na vidjelo izau svi koji predstavljaju problem, a ostaju oni koji iskreno apsorbiraju okvir miljenja i stavova struktura moi u drutvu koje ih okruuje. Elitne institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, veina onoga to uite jest ponaanje, kako se ponaati kao lan viega sloja, kako pravilno razmiljati i slino.

Ako ste proitali "ivotinjsku Farmu" Georgea Orwella, koja je napisana sredinom etrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu dravu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u "ivotinjsku Farmu" koji je bio zatajen. Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronaao meu njegovim papirima. Uvod u "ivotinjsku Farmu", nazvan "Knjievna cenzura u Engleskoj", govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu takoer rekao da Engleska nije puno drugaija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmiljaju su iskljueni. Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije reenice. Pita se zato se takve stvari deavaju? Prvo zato to su novine u vlasnitvu bogatih ljudi koji se brinu da samo odreene stvari dou do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite kroz kole u Oxfordu, uite da postoje odreene stvari o kojima nije prikladno govoriti i odreene misli o kojima nije prikladno razmiljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne prilagodite, najee ste vani. Te dvije reenice sve govore. Kada kritizirate medije i kaete: "Pogledaj, ovo pie Anthony Lewis, ili netko drugi, jako se naljute." Kau, s pravom, "nitko meni ne govori to da piem. Piem to god elim. Sve ovo o pritisku i ogranienjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". to je i tono, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da ve prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su zapoeli za stolom Metroa, ili neemu takvom, te radili neprikladne prie, nikada ne bi doli do poloaja na kojemu sada mogu rei to god ele. Isto se moe rei za fakultete u okviru vie ideolokih disciplina. Proli su kroz sustav socijalizacije. Pogledajmo strukturu itavog sustava. Kakve vijesti oekujete? Prilino je oito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je italaka publika. Oni ne zarauju kada mi kupimo novine. ak su i sretni to ih mogu staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, ba kao i ljudi koji piu za novine, znate, ljudi najviega ranga koji donose odluke u drutvu. Proizvod morate prodati tritu, a trite su, naravno, oglaivai (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo to drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U sluaju elitnih medija, to je veliki posao. Pa to oekujete da se dogodi? to bi ste pretpostavili o prirodi medijskog proizvoda, uzimajui u obzir dane okolnosti? to bi bila vaa hipoteza, to nagaate? Oita pretpostavka je ta da e medijski proizvod reflektirati interes prodavaa i kupaca, institucija, sustava moi koji ih okruuju. Bilo bi udo da se to ne dogodi. Drugo to moete pretpostaviti je to da je ova cijela tema tabu. Ako idete na Kennedy School of Government ili na Stanford i studirate novinarstvo i komunikacije ili politike znanosti, ovakva pitanja se nee pojavljivati. To jest, ne smije se uope raspravljati o dokazima koji potvruju taj tabu i o pretpostavci da bi netko sluajno mogao postaviti ta pitanja bez ikakvog znanja da o tome ne smije govoriti. Ako pogledate institucijsku strukturu, rei e te: to se mora tako odvijati jer zato bi ti ljudi htjeli biti razotkriveni? Zato bi oni dopustili kritiku analizu onoga to namjeravaju? Odgovor je taj da nema razloga zato bi oni to dopustili, i ne doputaju. Opet, to nije namjeravana

cenzura. Vi jednostavno ne moete doi do njihovih poloaja. To ukljuuje ljeviare (ono to zovemo ljeviarima), kao i desniare. Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada moete biti na tim poloajima. Tako imamo drugo pravilo predvianja koje kae da o prvom pravilu nije dozvoljeno razgovarati. Zadnja stvar koju emo prouiti jest znanstveni okvir u kojemu se sve ovo odvija. Da li ljudi na visokim poloajima u informacijskome sustavu, ukljuujui medije, oglaavanje i akademske politike znanosti, da li ti ljudi imaju jasnu sliku onoga to bi se trebalo dogoditi kada piu jedni za druge (ne kada dre diplomske govore)? Kada drite govor na nekoj sveanosti, promociji, to su samo rijei. Ali kada oni piu jedni za druge, to ljudi kau o tome? Tu imamo tri struje koje emo pogledati. Prva je industrija za odnose s javnou, znate, industrija za propagandu najveih poslova. Pa to kau voe industrije za odnose s javnou? Druga struja su ono to zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji piu opaske autora i takve stvari. to oni kau? Ljudi kao oni koji piu impresivne knjige o prirodi demokracije. Trea struja je akademska, naroito onaj dio politikih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio politikih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina. Razmotrite te tri struje i vodee osobe koje su pisale o tome. Svi oni kau (djelomino citiram) da su masovna populacija "neobrazovani i dosadni nestrunjaci". Moramo ih drati izvan javne sredine zato to su preglupi i ako ih ukljuimo samo e stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrai", ne "sudionici". Svako malo im je doputeno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih oekuje da odu doma i rade neto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali "neobrazovani i dosadni nestrunjaci" moraju biti promatrai, ne sudionici. Sudionike zovemo "odgovorni ljudi", a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje zato sam ja "odgovoran ovjek", a netko drugi je u zatvoru? Odgovor je oit. To je zato to je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to pitanje se ne postavlja, naravno. Znai, imamo pametne ljude od kojih se oekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se oekuje da budu izvan svega, a mi ne smijemo podlei (citiram iz jednoga akademskog lanka) "demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa". Oni to nisu. Ljudi su jako loi suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro. Zapravo, to je jako slino lenjinizmu. Mi radimo za vas i mi to radimo za svaiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga zato je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebaciti se od zanesenog staljinista do pristalice moi SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budui da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, ve o drukijoj procjeni pozicije moi. U jednome trenutku pomisli da je ovdje, u drugome da je tamo. Uzima istu poziciju. Kako se sve ovo razvilo? Ima zanimljivu povijest. Dosta toga proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica. Znatno je promijenio poloaj SAD-a u svijetu. Kvaliteta ivota, zdravlja i dug ivot nije bio postignut meu viim slojevima u Velikoj Britaniji sve do poetka dvadesetoga stoljea, a kamoli negdje drugdje u svijetu. SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima,

te su krajem devetnaestoga stoljea postale ekonomski najmonije na svijetu. Meutim, nisu bile veliki igra na svjetskoj pozornici. Mo SAD-a se proirila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje. Tijekom Prvoga svjetskog rata odnosi su se promijenili. Jo su se dramatinije promijenili tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su vie-manje zagospodarile svijetom. Promjena je postojala ve nakon Prvoga svjetskog rata, a Amerika je od dunika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila mona kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu. To je bila samo jedna od nekoliko promjena. Prvi svjetski rat je bio doba kada je dravna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija, i bilo im je iznimno potrebno jer su morali ukljuiti SAD u rat, inae bi dolo do neprilika. Ministarstvo Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, ukljuujui i velike izmiljotine o okrutnosti njemakih vojnika. Meta su im bili ameriki intelektualci na osnovanoj pretpostavci da su to ljudi koji su najlakovjerniji te da e najvjerojatnije povjerovati propagandi. Oni su takoer ti koji propagandu raznose kroz svoj sustav. Znai, propaganda je najvie bila pripremana za amerike intelektualce i djelovala je jako dobro. Dokumenti britanskog Ministarstva Informacija (mnogo ih je izalo u javnost) pokazuju da im cilj nije bio, kako su sami rekli, kontrolirati misli cijeloga svijeta, ve su ciljali na SAD. Nije ih bilo briga to misle ljudi u Indiji. Ministarstvo Informacija je bilo neobino uspjeno u zavaravanju slavnih amerikih intelektualaca koji su prihvaali lai propagande. Bili su vrlo ponosni na to. I trebali su biti jer to im je spasilo ivote. Inae bi izgubili Prvi svjetski rat. U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih politikih nazora. Amerika je oduvijek bila pacifistika zemlja. Ljudi se ne ele boriti u tuim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio "mir bez pobjede". Meutim, Wilson je namjeravao ii u rat. Zato se postavljalo pitanje: kako natjerati pacifistiki narod da postanu pomahnitali luaci koji ele ubijati Nijemce? To zahtijeva propagandu. I tako su oni uspostavili prvu i jedinu vanu dravnu agenciju za propagandu u amerikoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Zadatak Odbora je bio natjerati narod uz pomo propagande na rodoljubnu histeriju. Djelovalo je nevjerojatno dobro. Unutar par mjeseci dolo je do luake ratne histerije i Amerika je bila spremna za rat. Ljudi su bili impresionirani tim postignuima. Jedna od zadivljenih osoba, a on ima i dublju umijeanost u sve to, je bio Hitler. Ako ste proitali "Mein Kampf", on zakljuuje, s opravdanjem, da je Njemaka izgubila Prvi svjetski rat jer je izgubila bitku u propagandi. Nisu se mogli natjecati s britanskom i amerikom propagandom koje su ih nadjaale. Obeao je da e sljedei put imati vlastiti sustav propagande, to se i dogodilo tijekom Drugoga svjetskog rata. Za nas je vanije to to je i amerika poslovna zajednica bila zadivljena nastojanjima agencije za propagandu. U to je vrijeme postojao problem. Zemlja je, formalno, postajala sve vie demokratska. Puno vie ljudi je imalo pravo glasati i sudjelovati, zemlja je postajala sve bogatija, a pristizalo je i sve vie novih imigranata.

I to se radi u takvim okolnostima? Tee e biti kontrolirati stvari djelujui kao zatvoreni klub. Prema tome, oito, trebalo bi kontrolirati to ljudi misle. Strunjaci za odnose s javnou su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnou. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imid inili ljepim, ali velika industrija za odnose s javnou, inae amerika izmiljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodee osobe su bili lanovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu "Propaganda". Termin propaganda, sluajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemakom i svim tim loim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je znaio samo informaciju. Bernays je knjigu "Propaganda" napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primijenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor iji je on bio lan pokazuju da je mogue "ustrojavati ljudske umove na nain na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine ele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to moemo jer imamo nove naine. Ta je knjiga najvaniji prirunik industrije za odnose s javnou. Bernays je neka vrsta gurua. Bio je autentini Roosevelt/Kennedy liberal. Spretno je upravljao i nastojanjima ureda za odnose s javnou kada je dolo do dravnog udara pokrenutog od strane Amerike koji je sruio demokratsku vlast u Gvatemali. Njegov najvei dravni udar, onaj koji ga je gurnuo u slavu kasnih 1920-ih, je bilo navikavanje ena na puenje. ene tada nisu puile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam ve poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i sline stvari. Bio je velian zbog toga. Tako je postao najznaajnija osoba u industriji, a njegova je knjiga postala glavni prirunik. Jedan od lanova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann, najcjenjenija osoba amerikog novinarstva ve pola stoljea (mislim na ozbiljno ameriko novinarstvo, na ozbiljne lanke). Pisao je i ono to zovemo progresivnim esejima o demokraciji, smatrani su progresivnima u 1920-ima. Ponovno je vrlo jasno primijenjivao lekcije koje je nauio radei na propagandi. Govori o novom umijeu u demokraciji - proizvodnji pristanka. To je njegova fraza. Edward Herman i ja smo je posudili za nau knjigu, ali dolazi od Lippmanna. Kada proizvodite pristanak, moete zanemariti injenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To moe postati nebitno jer mi moemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na nain koji nama odgovara. Imat emo pravu demokraciju. Djelovat e jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije. Akademske drutvene i politike znanosti proizlaze iz iste stvari. Osniva komunikacija i akademskih politikih znanosti je Harold Glasswell. Njegovo najvee dostignue je knjiga, studija o propagandi. On sasvim iskreno izjavljuje stvari koje sam ja maloprije citirao - ono o nepodlijeganju demokratskome dogmatizmu koji dolazi iz akademskih politikih znanosti. Uzimajui u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, politike su ih stranke jo jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignua britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve vie demokratska i da vie ne moe postojati zatvoreni klub. Zakljuak je bio, kako su sami rekli, da politika mora

postati politiko ratovanje koje e primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata. To je okvir doktrine koji se slae s institucijskom strukturom. Ta doktrina jaa predvianja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predvianja jako dobro potvrena. Meutim, o tim zakljucima nije dozvoljeno priati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne itate klasike o kontroliranju ljudskih umova. Ba kao to ne itate ni to je James Madison rekao tijekom Savezne ustavne konvencije o tome kako glavni cilj novoga sustava mora biti "zatita bogate manjine od veine", i mora biti osmiljena na nain da postigne cilj. Tako je utemeljen ustavni sustav, i to nitko ni ne prouava. Tu injenicu, osim ako se jako ne potrudite, ne moete nai ni u akademskom obrazovanju. To je otprilike slika stvari, onako kako je ja vidim, na koji nain je sustav institucijski, nauke iza njega, nain na koji se manifestira. Postoji jo jedan dio usmjeren prema "neukim i dosadnim nestrunjacima". Tie se odvraanja pozornosti ove ili one vrste. Smatram da je iz toga lako pretpostaviti to moete dalje oekivati.

PROIZVODNJA PRISTANKA
Nedavno sam s obitelji i prijateljima etao Nacionalnim parkom. U jednom smo trenutku doli do spomenika na kojemu je pisalo: "Ovdje lei Indijanka, Wampanoang, ija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova velianstvena nacija mogla nastati." Naravno, nije ba prikladno rei da su uroenici rtvovali sebe i svoju zemlju za tako plemenitu svrhu. Tonije je da su bili poklani, desetkovani i rastjerani u jednome od najveih genocida u ljudskoj povijesti. Trenutne procjene govore da je u vrijeme Kolumbova otkria - kako mi to kaemo - u Latinskoj Americi moglo biti oko dvadeset milijuna Indijanaca plus jo dvanaest do petnaest milijuna sjeverno od Rio Grandea. Do 1650., kada je oko 95% populacije Latinske Amerike bilo izbrisano i kontinentalne granice SAD-a uspostavljene, samo je nekih dvjesto tisua domorodaca preostalo. Ukratko, rije je o masovnome genocidu kojega Amerikanci slave svaki listopad veliajui Kolumba - znaajna masa je na Kolumbov dan poinila samoubojstvo. Stotine amerikih graana, dobronamjernih i potenih ljudi, stoje okupljeni oko spomenika, proitali su to pie, oigledno bez reakcije; osim moda osjeaja zadovoljstva to barem odajemo dolino priznanje rtvovanju uroenika, jer je vjerojatno spomenik zato postavljen. Moda bi drugaije reagirali kada bi bili u posjetu Auschwitzu ili Dachau i pronali spomenik na kojemu pie: "Ovdje lei ena, idovka, ija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova velianstvena nacija mogla nastati i prosperirati." Istina nije u potpunosti zatajena. Istaknuti Harvardov povjesniar i biograf Kolumba, Samuel Eliot Morrison, komentira "da je okrutna politika inicirana od Kolumba, a koju su sprovodili njegovi nasljednici, rezultirala potpunim genocidom." Ovaj je navod "izostao iz slavne romanse", objanjava Howard Zinn u svojoj knjizi "Peoples history of the USA", nita od toga nema u zadnjem odlomku knjige u kojemu Morrison zakljuuje svoje velianje Kolumba: Kolumbo je imao svojih propusta i pogreaka, no to su uvelike pogreke kvaliteta koje su ga uinile velikim - njegove neukrotive volje, njegove velianstvene vjere u Boga i njegove vlastite misije kao pronosioca Krista u krajevima preko mora, njegove tvrdoglave ustrajnosti unato nemaru, siromatvu i tekoama. No, nije bilo mrlja ni tamne strane njegove najizrazitije i najesencijalnije od svih kvaliteta - njegovoga moreplovstva. Izostavio sam korespondirajui odlomak koji bi neki akoliti mogli sastaviti o ostalim vriocima "potpunog genocida" ili nekih manje znaajnih zloina, ili reakciju koja bi nastala oko nas da su takvi primjeri postojali. Sjeanje zapisano na spomeniku Wampanoang eni nije originalno. Prije stoezdeset godina je John Quincy Adams istaknuo u govoru prilikom 4. srpnja da je amerika vlada superiornija od ostalih zbog toga to je bazirana na pristanku, a ne osvajanju:

Prvi su doseljenici... odmah nakon dolaska kupili od Indijanaca pravo naseljavanja. To je bio drutveni ugovor formiran na elementarnim principima civilnoga drutva, u kojemu osvajanje i potinjavanje nisu postojali. Brutalna sila je bila u potpunosti odbaena: sve je bilo dobrovoljno, sve je bio stvarni pristanak: sve je bio dogovor due s duom. Citirajui ove biljeke predsjednika koji se strogo drao zakona i potovao pregovore s Indijancima, T. D. Allman napominje da je "ameriko nacionalno iskustvo genocida nad Indijancima praktiki nepostojee... Oni nisu bili ljudska bia, oni su bili samo smetnja nemilosrdnome trijumfu Amerike, smetnja koju je trebalo otkloniti da bi se napravilo vie mjesta za novu ameriku slobodu." Konsenzus je bio takav da je "nae vlastito dostojanstvo koje je javno proglasilo pravo na ivot, slobodu i tenju za sreom dokinulo prava ljudi ije smo ivote, slobodu i sreu izbrisali s lica Zemlje". Indijanci su bili prvi "agresori" s kojima se trebalo suoiti u naem slavlju slobode; definicija agresora je takva da ih moramo napasti, to je kasnije uslijedilo s Meksikancima, Filipincima, Vijetnamcima, Nikaragvancima i mnogim drugima. Treba dodati da su SAD ovdje jedinstven primjer, sve do dananjih dana. Smisao u kojem je uroenika populacija "dala stvarni pristanak u ovome dogovoru due s duom" je dalje objasnio jedan od ranih amerikih sociologa, Franklin Henry Giddings, u vrijeme kada smo postizali pristanak s Filipincima. On je skovao frazu "pristanak bez pristanka" da bi opisao uspjeh Britanaca u irenju "britanske svetosti ivota" i "potrebu drutvenoga poretka" nad "rasno podreenim skupinama". "Ako u narednim godinama", napisao je, kolonizirani "vide i potvrde da je sporna veza bila namijenjena najviim interesima, s razlogom bi se moglo smatrati da je vlast nametnuta uz pristanak onih nad kojima se vladalo" - isto kao i kad dijete daje "pristanak bez pristanka" kada ga roditelji sprijee da otri na cestu. Za vrijeme posjeta uglednome i vrlo cijenjenom amerikom koledu, odveli su me na obilazak katedrale koleda i pokazali mi seriju obojenih staklenih prozora na kojima je zapisana povijest koleda od vremena kada su ga napale snage unije pa sve do danas. Jedan je panel bio posveen osnivanju ROTC (1) zranih snaga. Panel je prikazivao ovjeka koji je sjedio za stolom i potpisivao nekakav dokument, dok je pokraj njega stajao oficir zranih snaga. U pozadini se vidio ameriki bombarder, a na ploi je pisalo E = mc2. Isprva nisam mogao vjerovati, obojeni stakleni prozor u katedrali slavi atomsku bombu baenu na Hiroimu i Nagasaki, ono to je Truman u svoje vrijeme opisao kao "najveu stvar u povijesti". No, nisu svi smatrali da je to ba tako. Istaknuti indijski pravnik, Radhabinod Pal, u svome je disidentskom vienju Tribunala iz Tokyja koji je procjenjivao japansku ratnu krivnju napisao da "ako jo postoji nelegitimna destrukcija civilnog ivota i vlasnitva u ratu, tada je u Pacifikome ratu to odluka o upotrebi atomske bombe jedino blisko priklanjanje direktivama... nacistikih voe tijekom Drugoga svjetskog rata. Nita poput toga se ne moe pripisati trenutno optuenima." Pal nije istaknuo to podrazumijeva pod suenja za ratne zloine. Svejedno, takva shvaanja su izostavljena iz svijesti pobjednika, i moda nas ne bi trebalo uditi to "najveu stvar u povijesti" slavi obojeni stakleni prozor u katedrali koleda koji je posveen humanim vrijednostima i religioznoj odanosti. Proces kreiranja i uvrivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmiljenih povijesnih sjeanja jest ono to nazivamo "indoktrinacija" ili "propaganda" kada je povezano sa slubenim

neprijateljima, a kada mi to radimo onda je rije o edukaciji, moralnoj poduci ili graenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budui da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga to se dogaa u svijetu. Krucijalni cilj edukacije je preusmjeravanje pozornosti na neto drugo - recimo na Vijetnam ili Centralnu Ameriku, ili Srednji Istok, gdje se nai problemi navodno nalaze - odvratiti je od naih vlastitih institucija i njihovog sistematskog funkcioniranja i ponaanja, od pravog izvora velike koliine nasilja i patnje u svijetu. Od presudne je vanosti sprijeiti razumijevanje i preusmjeriti pozornost s izvora naeg vladanja, tako da elitne skupine mogu djelovati bez javnih ogranienja i postizati vlastite ciljeve - koji se u akademskoj teologiji nazivaju "nacionalnim interesima". Vanost onemoguavanja razumijevanja, i uspjeh koji je time postignut, su vrlo dobro ilustrirani u dananjim aferama. Prole je jeseni Svjetski sud odbacio amerika prepiranja koja nisu imala opravdanje nakon albe Nikaragve o amerikoj agresiji na nju. Problem se pojavio u travnju 1984. kada je Nikaragva podnijela albu Sudu da Amerika minira njezine luke i napada njezin teritorij. U sjajno odabranome trenutku, predsjednik Reagan je na taj dan pustio u javnost Predsjedniku proklamaciju, oznaivi 1. maj kao Dan zakona 1984. Reagan je pozdravio nae "dvjesto godina staro prijateljstvo izmeu zakona i slobode", dodajui da bez zakona samo "kaos i nered" mogu postojati. Dan ranije, kao svoj doprinos vladavini zakona, obznanio je da SAD nee priznati ni jednu odluku Svjetskoga suda. Ti su dogaaji izazvali mnogo gnjeva. Anthony Lewis je u New York Timesu ponizio Reaganovu "nesposobnost da razumije to vladavina zakona znai ovoj zemlji". Lewis je primijetio da je senator Moynihan uinio "veliku stvar" kada je u govoru na koli prava kritizirao Reaganovu administraciju zbog "naputanja stoljeima stare predanosti ideji zakona u voenju nacije", zbog njezine "misteriozne kolektivne amnezije", zbog "gubljenja sjeanja kojima smo neko bili toliko predani". "Naa delegacija pri UN-u", kazao je Moynihan, "ne poznaje povijest svoje zemlje." Naalost, Ronald Reagan i Jane Kirkpatrick su ti koji razumiju to vladavina zakona znai ovoj zemlji, dok senator Moynihan i Anthony Lewis pate od misteriozne kolektivne amnezije. Sluaj o kojemu raspravljaju je vrlo dobar primjer. Ista se stvar dogodila i ranije, praktiki na isti nain. Priu je ispriao Walter LeFeber u svojoj vrijednoj knjizi "Inevitable Revolution". 1907. je Sud pravde za Centralnu Ameriku uspostavljen na inicijativu Washingtona, sa zadatkom da presuuje o konfliktima izmeu drava te regije. "Kroz devet godina", objanjava LaFeber, "institucija je bila bezvrijedna budui da su SAD dva puta - 1912. i 1916. - odbile priznati odluku Suda koja je bila protiv njihovih interesa u Nikaragvi." 1912. Sud je osudio ameriku intervenciju u Nikaragvi; a Washington je tu odluku jednostavno ignorirao. 1916. Sud je podrao tvrdnju Costa Rice da akcije SAD-a u Nikaragvi kre njezina prava. SAD su opet odbacile odluku, efikasno unitavajui Sud. "U uspostavljanju kontrole nad Centralnom Amerikom", komentira LaFeber, "SAD su unitile instituciju koja je Centralnu Ameriku pokuavala ujediniti." Do konanoga kraha je dolo 1922. kada je dravni sekretar Charles Evans Hughes u Washingtonu sazvao konferenciju drava Centralne Amerike. LaFeber to komentira: Namjera nije bila da se ponovi konferencija iz 1907., kada su drave Centralne Amerike trebale same doi do vlastitih zakljuaka. Ovaj put su SAD, uz pomo vjerne (i marincima okupirane)

Nikaragve, uspostavile agendu koja je ukljuivala opomenu koju kasnije nije nitko spominjao neoplakani Sud za Centralnu Ameriku. Postoje razlike izmeu ranijeg sluaja i ovoga sada, dodue ne one koje bi naa povijesna amnezija rado predloila. Danas Nikaragva nije pod okupacijom marinaca - samo pod napadom amerike plaenike vojske zvane "borci za slobodu", a ni SAD nisu vie dovoljno mone da bi jednostavno odbacile Svjetski sud. Teko je povjerovati da je senator Moynihan bio ozbiljan kada je govorio o naoj predanosti vladavini zakona, vjerojatnije je da je on jedno govorio, a drugo mislio, ili je moda u pitanju bila njegova irska duhovitost? U svojim memoarima, u kojima opisuje vrijeme svoga mandata, UN-ov ambasador Moynihan daje grafike primjere vlastite predanosti vladavini zakona, posebno povelji Ujedinjenih naroda koja zabranjuje upotrebu sile u meunarodnim sukobima. Tako, kada je Indonezija upala u Istoni Timor 1975., ilegalno koristei ameriko naoruanje i s oitim blagoslovom SAD-a, Moynihan se posvetio blokiranju svih poteza UN-a kojima se nastojala sprijeiti agresija - zbog ega su ljudima sudili u Nurnbergu - te se kasnije ponosio svojim uspjehom u toj situaciji, koja je, kako je sam objasnio, vodila velikom masakru. Zanimljivo je da to to se ponosio suuesnitvom u ratnom zloinu nije utjecalo na njegovu reputaciju kao vodeeg zagovornika nepovredivosti vladavine zakona meu amerikim liberalima. Incident sa Svjetskim sudom nudi neke lekcije koje se tiu sistema indoktrinacije. Lako se ismijavati iz Ronalda Reagana, no to je takoer odvraanje od same stvari. Nasilje, varanje i bezakonje su prirodne odlike drave, svake drave. Ono to je vano u datome kontekstu jest doprinos najotrijih kritika (unutar mainstreama) jaanju sistema indoktrinacije, kojega su i oni sami (kritiari) rtve to je pravilo za educirane klase, koje su uvijek najdublje indoktrinirane i, u dubljem smislu, najignorantnije grupe, ujedno i rtve i pronosioci dogmatinosti vjere. Veliki uspjeh kritike jest upravo to to onemoguava shvaanje da ovo to se dogaa danas nije odstupanje od povijesnih ideala i prakse, koje bi se moglo pripisati ovome ili onome pojedincu. Radije, rije je o sistematskom prikazivanju naina na koji nae institucije funkcioniraju i nastavit e funkcionirati, ukoliko ih ne sprijei uzbuena javnost koja je razumjela njihovu prirodu i njihovu stvarnu povijest upravo ono to edukacijske institucije moraju sprijeiti ele li ispuniti svoju funkciju, to jest, sluiti moi i privilegiji. Praktino nam iskustvo govori: ukoliko elite nauiti neto o propagandnom sistemu, pogledajte dobro kritike i njihove preuene pretpostavke. To u pravilu konstruira doktrinu dravne religije. Pogledajmo jo jedan aktualan sluaj. Na napad na Nikaragvu opravdavamo time to je Nikaragva produena ruka Sovjetskoga Saveza, koja prijeti Meksiku a samim time i SAD-u. Vrijedno je naglasiti da se temeljne pretpostavke ovoga doktrinarnog sistema ire preko politikoga spektra. Prisjetimo se bajke o ruskim MIGovima navodno poslanim u Nikaragvu; pria je izmiljena da bi se odvratila pozornost s izbora u Nikaragvi, koje je trebalo potkopati, i s injenice da aljemo napredno zrakoplovstvo u El Salvador da bi omoguili masakr seljaka; koji je rezultirao poboljanom efikasnou zahvaljujui direktnom sudjelovanju amerikih vojnih snaga smjetenih u naim hondurakim i panamskim sklonitima, koje su koordinirale bombardiranje sela i seljaka u bijegu, dok smo mi debatirali o dubokom pitanju - da li je Nikaragva pribavila avione kojima bi se mogla

oduprijeti napadu nae plaenike vojske, ne "gerile", ve dobro opremljene vojske koja premauje vojsku Nikaragve po koliini i kvaliteti naoruanja. Kada je vremenski vrlo vjeto odabrana pria putena iz administracije, uspostavljajui tako okvir za daljnju diskusiju o pitanjima unutar ideolokog sistema, senatorski su glasnici dali do znanja da ako su MIGovi zaista poslani, tada mi imamo pravo bombardirati Nikaragvu zbog njezine prijetnje nama. Senator Dodd je izjavio da e SAD "morati ui i rijeiti stvar - morat ete bombardirati gajbe". Senator Tsongas je dodao: Ne moete im dozvoliti da sastave te MIGove, jer MIGovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Hondurasa, ve i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju ve dugo vremena da ne mogu to uiniti bez povrede amerike sfere utjecaja. (Boston Globe, 9. studeni). Pustimo sada neobinu ideju da bi Nikaragva nezakonito "postupila" pribavivi zrakoplove kojima bi se obranila od naeg napada ili da bi mogla napasti Honduras ili El Salvador - a da za to vrijeme SAD stoje sa strane kao milostiv bespomoan div, kako je Nixon jednom zacmizdrio. Razmotrimo prijetnju koju Nikaragva upuuje nama. Prema tim standardima, SSSR ima pravo bombardirati Dansku, koja nije nita manja prijetnja njima nego Nikaragva nama - u stvari, puno je vea prijetnja budui da pripada neprijateljskom vojnom savezu velike moi - takoer ima pravo bombardirati i Tursku granicu i NATO baze uz nju koje prijete sigurnosti Sovjetskoga Saveza. Prije pedeset godina Hitler je upozorio da je ehoslovaka bode uperen u srce Njemake, neprihvatljiva prijetnja njezinoj sigurnosti. Prema naim standardima, Hitler je izgleda bio pri zdravoj pameti. Ponavljam, rije je o doprinosu kritika koje nisu vrijedne spomena. Vratimo se tvrdnji da je Nikaragva produena ruka SSSR-a koja prijeti Meksiku. Marinci su ponovno 1926. poslani u Nikaragvu, koju su okupirali vei dio stoljea, da bi suzbili prijetnju boljevika. Tada je produena ruka SSSR-a bio Meksiko, koji je prijetio Nikaragvi a samim time i SAD-u. "Meksiko je prvi na kunji", obznanio je predsjednik Coolidge kada je poslao marince u Nikaragvu, u intervenciju koja je dovela do uspostavljanja Somozine diktature i njegovih terorista - Nacionalne garde koju su istrenirali Amerikanci - te do ubojstva autentinoga nikaragvanskog nacionalista Sandina. Iako su se lica izmjenila, uloga ostaje ista: ubiti Nikaragvance. to smo radili ranije kada se nismo mogli potuiti na prijetnju boljevika? Woodrow Wilson, veliki apostol samoodreenja, slavio je istu ovu doktrinu aljui ratnike na Haiti i u Dominikansku Republiku, gdje su ponovno uspostavili ropstvo, spalili i unitili sela, muili i ubijali, ostavljajui Haitiju nasljee koje danas lei u jednom od najbjednijih kutaka jednog od najbjednijih dijelova svijeta, a u Dominikanskoj Republici ostavili pozornicu diktaturi Trujilla, koja je uspostavljena nakon brutalnog rata pobunjenika, rata koji je izostavljen iz povijesti; prva knjiga koja se tim bavi je tek nedavno izala, nakon ezdeset godina. Nije bilo boljevika kojima bi mogli opravdati svoje akcije pa smo se zato branili od divljaka. Zapovjednik marinaca Thorpe opisao je kako je marincima koji su uplovljavali rekao "da su sluili svojoj domovini jednako vrijedno kao i njihovi sretni drugovi preko mora, te da e rat trajati dovoljno dugo da svaki ovjek dobije priliku boriti se protiv divljaka u Europi kao i protiv divljaka u Santa Domingu". Ruka divljaka je bila posebno prisutna na Haitiju.

Thorpe je objasnio: "Tko god vodi ovu revoluciju, mudar je ovjek; sigurno ima mnogo koristi od crnuga... Vidi se rad Nijemaca." "Napravim li dobar posao i oistim ovu... provinciju od pobunjenika te ih mnogo ubijem", dodao je, "znai da bih bio dobar njemaki ubojica." U ranijim smo se godinama branili od drugih agresora. Kada je Polk (2) zauzeo treinu Meksika branili smo se od meksike agresije, i to duboko unutar meksikog teritorija; takoer smo morali zauzeti Kaliforniju zbog mogue britanske prijetnje. Indijanski ratovi su isto tako bili obrambeni; Indijanci su nas napadali iz svojih britanskih i panjolskih sklonita pa smo bili prisiljeni zauzeti Floridu i zapad (s posljedicama po uroeniku populaciju koje su, ili bi trebale biti, poznate). Prije toga, doktrina Cotton Mathera je bila zadovoljena: on je iskazao svoje zadovoljstvo time to je "uma praktiki oiena od tih tetnih stvorenja pa sada moe bolje rasti". To su, sluajno, bila tetna stvorenja koja su "dala sebe i svoju zemlju da bi ova velianstvena nacija mogla nastati i prosperirati". Posao je bio tako dobro obavljen da vie nismo klali Indijance ovdje, ve smo nastavili podravati masakre, koje konzervativna katolika crkva naziva genocidom, u podrujima u kojima zadatak jo nije bio uspjeno obavljen, kao u Gvatemali, odnosno unutar "sfere utjecaja" koju smo morali obraniti, sudei po senatorskim glasnicima, isto kao to smo je branili od vlastite populacije tako efektivno proteklih godina. Gledajui stvarnu povijest, vidimo aktualne napade na Nikaragvu u perspektivi drugaijoj od one konvecionalne i moemo vidjeti uzroke tih napada u normalnom i esencijalno nepromijenjivom funkcioniranju vlastitih institucija. Takoer, moemo razumjeti tehnike ispiranja mozga zaduene za prikrivanje onog to nae oi nisu stigle vidjeti. Prilino je lako opovrgnuti dokaze administracije, bez obzira to se stalno nalazimo u visoko indoktriniranome drutvu u kojemu se osnovne istine lako izgube. Ono to treba uvidjeti jest to da je ovo jo samo jedan doprinos poznatoj povijesnoj prijevari, dok su sami dogaaji jo jedno poglavlje u sramotnoj i prljavoj historiji, prikriveni od nas pomou izmiljene povijesti oblikovane terminima ideala poput vladavine zakona, willsonovskih principa samoodreenja, demokracije i ljudskih prava, te ostalih slinih termina koji ameriku povijest dovode u vezu s irelevantnou. Kako je ova znaajna kolektivna povijesna amnezija ostvarena? Da bi bolje razumjeli sistem, pogledajmo prvo na koji se nain taj proces odvija u totalitarnome drutvu, po unutarnjemu ureenju prilino razliitome od naeg. U svibnju 1983. znaajan se dogaaj dogodio u Moskvi. Hrabar spiker, Vladimir Danchev, u pet je emitiranja izvjetavao o ruskoj invaziji u Afganistan, pozivajui istodobno pobunjenike na pruanje otpora. To je izazvalo veliko divljenje na Zapadu. New York Times je taj dogaaj proglasio "odstupanjem od slubene sovjetske propagande" te komentirao da je Danchev bio revoltiran dvostrukim standardima i novogovorom (3). U Parizu je uspostavljena nagrada za "novinare koji se bore za pravo na informacije". Danchev je skinut s radija i poslan u psihijatrijsku bolnicu. U prosincu je vraen na poziciju. Ruski je slubenik izjavio da "ga nisu kaznili jer se bolesne ljude ne moe kazniti". Na Zapadu je sve ovo bilo shvaeno kao provirivanje u svijet "1984". Danchev je bio slavljen zbog svoje hrabrosti, zbog trijumfa dobre volje, zbog toga to ga nije prestrailo totalitarno nasilje. Sve je to istina.

Ono to je bilo osobito znaajno u vezi Danchevog emitiranja nije to to je on iskazao protivljenje sovjetskoj invaziji i pozvao na otpor, ve to to je invaziju nazvao invazijom. U sovjetskoj teologiji ne postoji dogaaj poput ruske invazije u Afganistan; radije, postoji ruska obrana Afganistana od bandita koji operiraju iz pakistanskih sklonita, a podrava ih CIA i ostali ratni hukai. Rusi tvrde da su bili pozvani u Afganistan, i u odreenom tehnikom smislu to je tono. No, kao to je londonski Economist znaajno obznanio: "Upada je upada ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a vlada koja je postavljena od strane SSSR-a, upravo s ciljem da ih pozove, moe teko to uiniti izvan svijeta Orwellovog Novogovora. Preutno u pokrivanju Danchevog sluaja na zapadu je bila nota samoestitanja: tako neto se ovdje ne bi moglo dogoditi; ni jedan ameriki spiker nije bio poslan u psihijatrijsku bolnicu zato to je ameriku invaziju nazvao "invazijom" ili zato to je pozvao rtve na pruanje otpora. Mogli bi se dalje zapitati zato se to nikada nije dogodilo. Zbog toga to ni jedan ameriki novinar ne bi nikada oponaao Danchevu hrabrost, ili ne bi nikada shvatio da je amerika invazija afganistanskoga tipa u biti invazija ili da razumna osoba moe pozvati rtve na otpor. Ako je tako, tada bi ovo bilo stanje indoktrinacije daleko iznad onoga to je ostvareno pod sovjetskim terorom, daleko iznad bilo ega to je Orwell mogao zamisliti. Da li je to samo apstraktna mogunost ili je rije o neugodnoj istini koja oslikava okolnosti pod kojima ivimo? Razmotrimo sljedee injenice. 1962. su SAD napale Juni Vijetnam. Te je godine predsjednik Kennedy, poslao amerike zrane snage da napadnu ruralni Juni Vijetnam, u kojemu je ivjelo vie od 80% stanovnitva. Sve je to bilo u sklopu programa kojim je trebalo dovesti nekoliko milijuna ljudi u koncentracijske logore (zvane "strategijska sela") koji su bili okrueni bodljikavom icom i naoruanim uvarima da bi se ljude zatitilo od gerile koju su oni, kako smo mi zakljuili, dobrovoljno podravali. Sve slii onome to danas radimo u El Salvadoru, samo to su u sluaju Vijetnama ameriki piloti bili direktno angairani u bombardiranju civilnih ciljeva, umjesto da samo vode i koordiniraju napade na civile i ostalo od strane snaga koje smo mi istrenirali i naoruali. Direktnu invaziju SAD-a u Juni Vijetnam popratila je i podrka Francuzima u pokuaju ponovnog osvajanja bive kolonije, zatim naa povreda mirovnoga procesa iz 1954. godine te teroristiki rat protiv populacije Junoga Vijetnama koji je iza sebe dotad ostavio sedamdesetpet tisua mrtvih, pozivajui stanovnitvo na otpor, kojeg je pruao sjeverni dio zemlje nakon 1959. te istodobno prijetio ruenjem teroristikog reima koji su SAD postavile. U narednim su godinama SAD nastavile odbijati svaki pokuaj mirovnog sporazuma te su 1964. poele planirati zastraujuu invaziju na Juni Vijetnam. Invazija se dogodila rane 1965., zajedno s bombardiranjem Sjevernoga Vijetnama i intenzifikacijom bombradiranja na jugu - koje je bilo tri puta jae od viespominjanog bombardiranja na sjeveru. Rat su SAD takoer proirile na Laos i Kambodu. SAD su uvjeravale da su bile pozvane, no kao to je londonski Economist prepoznao u sluaju Afganistana (nikad u sluaju Vijetnama), "upada je upada ukoliko nije zakonito pozvan od vlade", a izvan svijeta Novogovora muterijski reim SAD-a u Vijetnamu nije nita legitimniji od ruskog reima u Afganistanu. ak ni same SAD nisu smatrale tu vladu zakonitom, tonije, najjednostavnije bi je zbacile i postavile novu kada bi njezini voe postali nezadovoljni amerikim planovima o poveanju terora ili kada bi postali zabrinuti zbog mirovnog sporazuma. SAD su jednostavno priznale da je politiki sporazum bio nemogu budui da bi neprijatelj glatko pobijedio u politikom

takmienju, to je za njih bilo neprihvatljivo. Kontakt je trebao biti ogranien unutar vojnih dimenzija, u kojima su se SAD mogle nadati pobjedi. Rijeima amerikoga vladinog znanstvenika Douglasa Pikea, trenutno voditelja arhiva o Indokini u Berkeleyu i u mainstream novinarstvu oboavanog kao jednog od novijih neideolokih znanstvenika, junovijetnamski neprijatelj je "naglaavao da se borba s [vladom postavljenom od strane SAD-a i s] SAD-om treba voditi izvan politikog spektra te da je upotreba masovne vojne sile moda sama po sebi bila nelegitimna tako dugo dok ih SAD nisu prisilile "da je upotrijebe ne bi li preivjeli". Proteklih dvadesetpet godina traim bilo kakve reference u mainstream novinarstvu ili znanosti o amerikoj invaziji u Juni Vijetnam 1962. (ili bilo kada), ili o amerikom napadu na Juni Vijetnam, ili o amerikoj agresiji u Indokini - bezuspjeno. Takav dogaaj u povijesti ne postoji. Radije, postoji amerika obrana Junoga Vijetnama od terorista podravanih izvana (to jest iz Vijetnama), obrana koja nije bila mudra, govore golubovi. Ukratko, ovdje nema Dancheva. Unutar mainstreama ne postoji nitko tko bi invaziju nazvao "invazijom" ili shvatio injenice; nezamislivo je da bi bilo koji ameriki novinar pozvao june Vijetnamce na pruanje otpora. Takva osoba ne bi bila poslana u psihijatrijsku bolnicu, no sigurno ne bi bila vraena na svoju profesionalnu poziciju. ak i danas oni koji spominju invaziju SAD-a na Juni Vijetnam 1962., pojaanu 1965., nagraeni su nevjerovanjem - vjerojatno su zbunjeni ili jako ljuti. Ne moemo se braniti strahom od dravnog nasilja, kao to to mogu sljedbenici partijske politike u totalitarnoj dravi. Jedna osobna biljeka, u knjizi koju sam napisao odmah nakon ruske invazije u Afganistan usporedio sam tu invaziju s amerikom invazijom u Juni Vijetnam, i opirnije prodiskutirao o odgovornosti obiju velesila za hladnoratovski sistem konflikata i intervencija. Ameriki kritiari nisu uspjeli shvatiti moje rijei te su se alili da, iako moda ima neto istine u tome to sam napisao, bilo bi uvjerljivije da je pria malo "pravednije" ispriana (Cristopher Lahmann-Haupt u New York Timesu). Takoer su pisali da se osjeam krivim zbog "dvostrukih moralnih standarda" (James Fallows u Atlantic Montly). Ista je knjiga recenzirana i u komunistikom tisku, koji je odbacio moj "neuvjerljiv i neosnovan koncept po kojem su obje strane ostvarile interese u Hladnome ratu" (James West iz Amerike komunistike partije, u World Marxist Review), nudei argumente po kojima je Hladni rat bio iskljuivo amerika afera. Interesantno je to to je komunistiki komentar, iako netoan, barem svrsishodan, dok komentar amerikog mainstreama odraava neku vrstu nemogunosti shvaanja ili razmiljanja o jednostavnim pitanjima koja se ponekad mogu pronai kod fanatinijih religioznih kultova. Sada je normalno ismijavati se svakoj analogiji izmeu sovjetske invazije u Afganistan i amerike invazije u Gvatemalu; one zaista i jesu radikalno razliite po opsegu i karakteru. Usporedba s amerikom invazijom u Juni Vijetnam bi bila prikladnija, no unutar mainstreama ona je nezamisliva. Ovdje takoer vidimo jedan tipian aparat visoko-indoktriniranog intelektualca (nekako redudantan izraz): izaberi ili izmisli jadnu kritiku Svete Drave i odbaci je s prezirom, tada njome zamijeni racionalnu kritiku analizu i rastjeraj mogunost razumijevanja. U znaajnoj analizi "Demonstration Elections", Edwarda Hermana i Franka Brodheada, nalazi se fotografija Theodora Hesburgha kako promatra glasaku kutiju za vrijeme izbora u El Salvadoru

1982. godine na kojima je bio promatra; izbori su bili najavljivani kao korak naprijed prema onome to mi zovemo "demokracija". Opis slike glasi: "Sveenik Theodore Hesburgh promatra izbore u El Salvadoru, ali ne vidi glasaku kutiju", jasno prikazanu na fotografiji. Jedan od glavnih zadataka uspjenog edukacijskog sustava jest obdariti vlastite rtve mogunou promatranja, no ne i uoavanja, mogunou koja je karakteristika 'odgovornih intelektualaca'. Neka vrsta opozicije ratu u Vijetnamu razvijena je i unutar mainstreama, no ona je bila preteno 'pragmatina', tako da je kritiku okarakterizirala kao samododvoravanje, distancirajui se od 'emocionalnih' ili 'neodgovornih' paranoika koji su prigovarali ratu s principijelnih stajalita. 'Pragmatini' su protivnici dokazivali da se rat ne moe dobiti uz prihvatljivu cijenu, ili da postoje nejasnoe oko ciljeva, ili dvostrukost, ili propusti u provedbi. Slino tome, njemaki su generali bili bez sumnje kritini prema Hitleru nakon Staljingrada. Stav naroda je bio prilino drugaiji. 1982. je preko 70% populacije rat smatralo "temeljno nepravednim i pokvarenim", a ne samo 'pogrekom'. Meu 'predvodnicima mnijenja' takvo je stajalite jako rijetko, dok meu artikuliranom inteligencijom ono u potpunosti izostaje, nije bilo prisutno ni na vrhuncu protivljenja ratu 1970. Kako je ta znaajna podlonost naunome sistemu ostvarena? Ne moemo rei da su injenice bile nedostupne, to je ponekad sluaj. Devastirajue bombardiranje sjevernog Laosa, bombardiranje 1969. i ostali napadi zatakani su od strane medija; te su injenice unutar mainstreama zatajene sve do danas (takve se stvari nazivaju 'tajnim ratovima', to znai da vlada uva tajnu - to je i inila, uz suuesnitvo medija). No, u sluaju Vijetnama dovoljan broj injenica je bio uvijek dostupan. One su bile promatrane, ali ne i viene. Ameriko obrazovanje je posebno zanimljivo. Slubeni povjesniar Kennedyjeve administracije, Arthur Schlesinger, cijenjen kao vodei golub, uistinu je spominjao agresiju. "1962. nije bila loa godina", napisao je u svojoj povijesti "A Thousand Days": "agresija je [bila] provjerena u Vijetnamu." Znai, godina u kojoj su SAD poduzele direktnu agresiju u junome Vijetnamu je godina u kojoj je agresija provjerena. Orwell bi bio zadivljen. Jo jedna respektirana figura u liberalnom panteonu, Adlai Stevenson, naglasila je pri UN-u da smo se u Vijetnamu borili protiv "unutranje agresije", jo jedna fraza kojoj bi se Orwell divio; znai, borili smo se protiv agresije Vijetnamaca protiv nas u Vijetnamu, ba kao to smo se stoljee ranije borili protiv agresije Meksikanaca protiv nas u Meksiku. Isto smo uinili i u Grkoj kasnih 1940-ih, objanjavao je Stevenson, intervenirajui da bi zatitili Grku od "agresora" koji je "stekao kontrolu nad veim dijelom zemlje". Ti "agresori" su bili Grci koji su vodili otpor nacizmu i koje smo mi smijenili uz masakr, muenje, progon i ope nasilje, inivi tako uslugu naim nacistikim suradnicima. Analogija je bila mnogo prikladnija nego je Stevenson - oito vrlo ignorantska osoba - mogao zamisliti. Kao i uvijek, ameriko je stajalite obrambeno, ak i kad napadnemo dravu na drugoj strani svijeta, nakon to nismo u njoj uspjeli unititi politiku opoziciju uz veliku dozu terora i nasilja. Malo dublji pogled na debatu koja se razvila oko Vijetnamskoga rata otkriva nam neke mehanizme indoktrinacije. Debata je suprotstavila jastrebove golubovima. Jastrebovi su, poput novinara Josepha Alsopa, smatrali da uz dovoljnu upotrebu nasilja moemo ostvariti svoje ciljeve. Golubovi su to smatrali nevjerojatnim, premda, kao to je Arthur Schlesinger objasnio, "svi mi molimo da je gosp. Alsop u pravu", i "svi mi pozdravljamo mudrost i rukovodstvo amerike vlade" ako SAD uspije

(suprotno od njegovih oekivanja) u ratnoj politici koja je pretvorila Vijetnam u "zemlju krhotina i ruevina". To je knjiga koja je Schlesingera postavila kao "vodeeg protivnika rata", rijeima Leslie Gelb. Jasno je vidljivo da je jedna mogua pozicija izostavljena iz ove estoke diskusije, pozicija koja je navodno podijelila zemlju u tim tekim godinama: tonije, pozicija mirovnog pokreta, pozicija koju je zastupala velika veina graana, ba kao i 1982: rat nije samo 'pogreka' kako su to slubeni golubovi navodili, ve "temeljno nepravedan i pokvaren". Da razjasnim: ratni zloini, ukljuujui i zloin pokretanja agresivnog rata, su zlo, ak i ako se koriste u 'plemenite svrhe'. Takvo stajalite nije bilo prisutno u diskusiji, ak niti da bi bilo opovrgnuto; ono je nezamislivo unutar ideolokog maistreama. Treba naglasiti da su odstupanja od ortodoksnosti bila rijetka meu artikuliranom inteligencijom. Nekoliko je kritiki raspoloenijih novinara od Anthony Lewisa koji je zakljuio svoje stavove 1975., objanjavajui da je rat poeo s "tapkajuim pokuajima da se uini dobro", no da je ve 1969. (1969.!) bilo jasno da se radi o "katastrofalnoj pogreci". U akademskim bi mainstream krugovima bilo teko pronai predanije kritike rata od onih Johna Kirka Fairbanka s Harvarda, dekana ameriko-azijskih znanstvenika, koji je bio smatran toliko ekstremnim da su mu predbacivali da je "kronino zaraen komunizmom". Fairbank se 1968. obratio Amerikome drutvu povjesniara, godinu dana nakon to je Tet ofenziva obratila veinu korporacijske elite i ostalih vodeih krugova u golubove. Fairbank je bio oekivano kritian prema Vijetnamskome ratu: ovo je "doba u kojem smo nau politiku mo proirili na strane katastrofe poput Vijetnamskoga rata, uglavnom kroz prekoraenja pravednosti i nesebine dobrohotnosti". "Naa uloga u obrani juga nakon 1965." je bila bazirana na analitikim pogrekama, tako "da smo imali velikih problema u uvjeravanju nas samih da postoji svrha vrijedna napora." Golubovi su rat smatrali "beznadnim sluajem", to znamo od Anthony Lakea, vodeeg goluba koji je napustio vladu u znak protesta protiv invazije u Kambodu. Svi su se sloili da je to bio "neuspjeli kriarski rat", "plemenit", ali "iluzoran", te poduzet s "najuzvienijim intencijama", kako je to rekao Stanley Karnow u svojem najprodavanijem programu na PBS TV, visoko cijenjenom zbog kritike nepristranosti. Oni koji ne potuju ove bjelodane istine ili on koji znatieljno trae neke dokaze dokazuju da su emocionalni i neodgovorni ideolozi, ili moda i otvoreni komunisti. Ili jo tonije, njihova se neobina stajalita ne mogu uti, oni su izvan spektra pomiljivog miljenja. Nekoliko se diktatora moe pohvaliti tako propisanim prilagoavenjem Viim Istinama. Sve ovo vrlo dobro ilustrira bitnu znaajku demokratskog sustava kontrole misli, koji se izrazito razlikuje od totalitarne prakse. Oni koji vladaju uz pomo nasilja ele sebe prikazati kao "behavioriste". Ono to ljudi misle nije toliko vano, vano je ono to rade. Oni moraju biti posluni, a ta je poslunost osigurana silom. Kazne zbog neposlunosti variraju ovisno o karakteristikama drave. U SSSR-u danas, kazna moe biti psihika tortura, ili egzil, ili zatvor pod grubim i odvratnim okolnostima. U tipinoj amerikoj koloniji poput El Salvadora, disident e vjerojatno biti pronaen u jarku, odsjeene glave nakon stranog muenja; i nakon to ih je dovoljan broj otpremljen na drugi svijet moemo imati izbore na kojima e ljudi marirati prema demokraciji, odbacujui naciste poput D'Aubuissona u korist Duartea, koji je bio na elu jednog od najveih masovnih ubojstava u modernom periodu (nuni preduvjet za demokratske izbore, koji se oito ne mogu odrati sve dok

civilne organizacije funkcioniraju), te iji je ministar obrane Vides Casanova objasnio da je 1980. zemlja pretrpjela masakr trideset tisua seljaka te da su "danas naoruane snage spremne za ubojstvo dvjesto do tristo tisua ljudi ako je to potrebno da se zaustavi komunizam". Demokratski sustavi su prilino drugaiji. Nuno je kontrolirati ne samo to ljudi rade, ve i to misle. Budui da dravi nedostaje mogunosti da osigura poslunost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba unititi na izvoru. Nuno je uspostavljanje okvira dopustivog miljenja koji je ogranien unutar principa dravne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvreni okvir pomiljivog miljenja. Kritike jaaju postojei sustav preutno prihvaajui ove doktrine, te ograniavaju svoju kritiku na taktika pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili ukljueni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno naelo da je Drava dobrotvorna, da je voena najuzvienijim interesima, da prihvaa obrambeno stajalite, da nije sudionik u svjetskim aferama, ve samo reagira na zloine drugih, ponekad ne ba mudro zbog osobnih pogreaka, naivnosti, zamrenosti povijesti ili zbog nemogunosti shvaanja zle naravi naih neprijatelja. Ako ak i najotrije kritike preutno prihvaaju ove premise, tada se obina osoba moe zapitati tko je ona da se s tim ne slae. to vie bijesni diskusija izmeu jastrebova i golubova, to se dravna religija vre i efektivnije uspostavlja. Njihov znaajan doprinos kontroli misli je to to dre da se kritike toleriraju, ak i prihvaaju - to i jest tako, kod onih koji igraju po pravilima. Ovo je sustav kontrole misli kojeg nije shvatio Orwell, nisu ga shvatili ni diktatori koji nisu razumjeli koliko su za indoktrinaciju korisne kritike koje obznanjuju pogreke i propuste vodstva, dok istovremeno preutno prihvaaju premise dravne religije. Ove razlike izmeu demokratskih i totalitarnih sustava kontrole misli se pribliavaju. U stvari, ak i totalitarna drava mora biti zabrinuta zbog stavova i shvaanja javnosti, dok je u demokraciji politiki aktivan segment drutva, obrazovaniji i privilegiraniji, od najvee vanosti. To je oigledno u SAD-u gdje siromani nemaju naviku izlaziti na izbore, a znaajne forme politikog sudjelovanja oblikovanja i formuliranja politikih programa, odabir kandidata, podrka potrebnim materijalom, edukacijski napori ili propaganda - su podruje relativno malog broja privilegirane elite. Tri-etvrtine stanovnitva moe podravati prestanak nuklearnog naoruavanja, i neki od njih mogu ak i znati da je to i slubena sovjetska politika, no to ne utjee na politiku masovnog vladinog subvencioniranja industrije visoke tehnologije kroz dravno-osigurano trite za naoruanje, budui da ne postoji ozbiljna alternativa u sustavu politike ekonomije. Masovni narodni otpor vojnoj agresiji predstavlja problem planerima, kao to se moglo vidjeti proteklih godina u Centralnoj Americi. Ba je prolog prosinca tisak prenio memorandum kojeg je napisao ministar obrane McNamara u svinju 1967., upozoravajui da bi eskalacija Vijetnamskoga rata mogla "polarizirati miljenja do te granice da e golubovi u SAD-u poeti izmicati kontroli - masovno odbijajui sluiti, ili se boriti, ili suraivati, ili jo gore?". 'Golubovi' koji ga zabrinjavaju nisu slubeni 'golubovi' doktrinarnog sustava, ve opa populacija. No takav otpor, iako ponekad djelotovran u poveanju trokova dravnoga nasilja, ograniene je efikasnosti tako dugo dok nije zasnovan na razumijevanju snaga na djelu i razloga svojeg sistematskog ponaanja, te tendira nestanku jednako brzom kao i nastanku. U isto vrijeme, preplaena i nesigurna populacija, trenirana da vjeruje kako su ruski demoni i horde treega svijeta naumile zauzeti ono to stignu, sklona je nacionalistikom fanatizmu.

To se pokazalo dramatinim u narodnom odgovoru na invaziju u Grenadi. SAD su opet "nepokorena veliina", izjavio je Reagan, nakon to je est tisua elitnih trupa uspjelo svladati otpor aice kubanskih vojnika i neto grenadske milicije, osvojivi osam tisua i sedamsto medalja za junatvo, te izazvavi reakciju ovdje koja se ne moe podrediti probuenom sjeanju drugih velikih sila koje su ne tako davno ostvarile banalne pobjede. Profinjenije metode indoktrinacije, upravo ilustrirane, znaajnije su od izravnog varanja ili zatakivanja neeljenih injenica, iako su i ove posve dovoljne. Primjera je bezbroj. Razmotrimo, na primjer, trenutnu diskusiju o tome postoji li 'simetrija' izmeu El Salvadora i Nikaragve budui da su u oba sluaja pobunjenici potpomognuti izvana i pokuavaju svrgnuti vladu. U jednom sluaju administracija tvrdi da su pobunjenici "borci za slobodu", a vlada nezakonita tiranija, dok su u drugom sluaju pobunjenici teroristi, a vlada jo uvijek predstavlja nekakvu napuknutu demokraciju. Kritike se pitaju da li Nikaragva jo uistinu potpomae gerilu u El Salvadoru ili je ve podlegla totalitarizmu. U diskusiji je izgubljena jo oitija slinost. U obje je drave prisutna teroristika vojna sila koja masakrira civile, i u obje drave mi podravamo tu silu: vladu El Salvadora i kontrae. Da je tako nema sumnje, posebno u El Salvadoru nakon to se Caterova administracija potrudila unititi narodne organizacije koje su se razvile tijekom 1970-ih. Takoer je to oito i u vezi Nikaragve, samo to u ovom sluaju moramo prelistati strani tisak koji pie o destruktivnim litanijama kontraa, koji ubijaju, siluju, osakauju, teroriziraju i brutaliziraju civilno stanovnitvo koje padne pod njihove ake. Primarni su im ciljevi radnici u zdravstvu i obrazovanju te seljaci u kooperativima (Jonathan Stelee i Tony Jenkins, u londonskom Guardianu; Marion Wilkinson, u australskom National Timesu; i mnogi drugi izvori kojima su detalji dostupni). Glavni zapovjednik 'demokratskih snaga', Adolfo Coleso, citiran je u New York Timesu: "Ne postoji nikakva linija, nikakva vrsta linija izmeu civilne farme koju posjeduje vlada i izvidnikih poloaja sandinista"; ak i neredoviti izvjetaji upuuju na posljedice ovakovih pretpostavki, no izvjetavanje tiska je loe i sporadino, te posveeno znaajnim stvarima, poput protivljenja izborima (u Nikaragvi). To je prava 'simetrija' izmeu Nikaragve i El Salvadora. Njezin je znaaj izgubljen u diskusiji o ispravnosti vladinih postupaka, dok sama vlada nastavlja funkcionirati pod misterioznom kolektivnom amnezijom koja nas spreava da vidimo kako je malo toga novoga, i zbog ega je to tako. Okrenimo se drugome dijelu svijeta i onome to se obino naziva 'mirovni proces' na Srednjem Istoku, a vee se uz Camp David sporazume. Sporazumi koje vodi Izrael pokazuju da se stanovnitvo teritorija koji je pod izraelskom vojnom okupacijom uvelike protivi 'mirovnome procesu', smatrajui ga tetnim po vlastite interese. Zato bi to tako bilo? Zasigurno su stanovnici te regije jedni od onih koji najvie ude za mirom. Meutim, ni jedan novinar nije prouio ovaj udan paradoks. Problem se moe vrlo lako rijeiti. Mirovni je proces, kao to je bilo vidljivo u datom trenutku i kao to bi trebalo biti oigledno pogledamo li unatrag, osmiljen na taj nain da se glavna arapska vojna sila, Egipat, povue iz konflikta, tako da Izrael moe slobodno, uz veliku pomo SAD-a, pojaati

naseljavanje i represiju u osvojenim podrujima, te napasti svoje sjeverne susjede - ba kao to je i uinio te stalno ini. Teko je vjerovati da uenje moe izazvati to to rtve 'mirovnog procesa' sam proces osuuju i odbacuju; moda je i zauujue to takve elementarne istine, oite na samome poetku, jo uvijek nisu uoene. U meuvremenu, mi moramo nastaviti podravati 'mirovni proces'. Tko se moe protiviti miru? U ovom bi sluaju, takoer, bilo korisno nadjaati nau misterioznu kolektivnu amneziju koja se tie injenica iz nedavne prolosti. Vremena za pregled diplomatskih zapisa nema, no svatko tko to uini ubrzo e uvidjeti da su mogunosti za mir, koji bi ukljuivao i neto malo pravednosti, postojale petnaest godina te su svaki put bile blokirane od strane SAD-a i Izraela. U ranim je 70-ima to odbacivanje bilo toliko ekstremno da je ak blokirana i arapska inicijativa (upuena od Egipta i Jordana) za uspostavljanje opeg mira, koja je u potpunosti ignorirala prava Palestinaca. Nakon to se meunarodnim konsenzusom pristalo na dvo-dravni sporazum, svaka takva mogunost je konstantno onemoguavana od strane SAD-a i Izraela, koji ustraju u neprihvaanju tvrdnje da uroenika populacija nesumljivo posjeduje prava, bez obzira na idove koji su ih naveliko razmijestili. Amerika je slavila ovakav stav, nagovarajui Palestince da prihvate program Radnike partije koji je opovrgavao palestinska nacionalna prava te im oduzimao 'bilo kakvu ulogu' u bilo kojem sporazumu (radniki golub Abba Eban). Ovdje nitko ne protestira, niti ak ne izvjetava o injenicama, kada vlada SAD-a stopira mirovnu inicijativu UN-a, s tvrdnjom da e prihvatiti iskljuivo pregovore "izmeu strana direktno ukljuenih u arapsko-izraelski konflikt", iskljuujui Palestince koji nisu jedna od tih strana (sijeanj 1994.). Slian problem Libije i manjine PLO-a se u Americi osuuje kao rasistiki i ekstremistiki: jednako takvo stajalite SAD-a i Izraela, rasistiko u sutini, smatra se uzorom umjerenosti. Aktualni su izvjetaji prikrivani, opovrgavani pa ak i izvrnuti u jednom od najuspjelijih djelovanja agitacijske propagande u modernoj povijesti. Komentirao sam u nedavno izaloj knjizi ("The Faitfull Triangle") izvjetaj koji se odnosio na razdoblje do 1983. Otada se sve ponavlja bez promjena. Da spomenem samo jedan nedavni sluaj: u travnju 1984. Jaser Arafat je prilikom govora u Grkoj i Aziji, te putem izvjetaja objavljenog u francuskom i engleskom mainstream tisku uputio niz zamolbi koje su se odnosile na mir. Arafat je eksplicitno pozvao na direktne pregovore s Izraelom, pod prisutstvom promatraa UN-a, te na "meusobno priznanje dviju drava", Izraela i Palestine; to je godinama bio osnovni oblik meunarodnog konsenzusa, ukljuujui i odbacivanje amerikoizraelskog 'mirovnog sporazuma'. Izrael je ponudu odmah odbacio, dok su je SAD jednostavno ignorirale. Izvjetavanje medija u SAD-u slijedi zanimljiv model. Nacionalni tisak - New York Times i Washington Post - nije prenio injenice. Lokalni 'kvalitetniji tisak' (Boston Globe, Los Angeles Times, Philadelphia Inquirer) je prenio osnovne injenice, koje su ubrzo prikrivene i zaboravljene, da bi bile zamijenjene poznatim kritikama palestinskog ekstremizma. U San Francisco Examineru, koji ima reputaciju najgorih novina bilo kojeg glavnog grada, na naslovnoj se strani pojavila pria UPI-a (4) s osnovnim injenicama, a iznad nje je preko cijele strane stajao naslov: "Arafat Izraelu: Razgovarajmo." Racionalni bi zakljuak bio da manje sofisticirani tisak jednostavno ne razumije koje injenice treba odstraniti zbog toga to se ne poklapaju s partijskom politikom. Ova razlika izmeu tiska je pojaana intrigantnim navodom Warrena Hogea, urednika vanjske politike u New York Timesu. Jedan je itatelj iz Detroita poslao kratko pismo Timesu u kojem

spominje da Arafatov poziv na meusobno priznanje i pregovore nije objavljen, iako je Times "godinama citirao Arafata i njegovo navodno odbijanje pregovora i priznanje Izraela". Njegovo pismo nije bilo objavljeno, no dobio je odgovor Warrena Hogea (to je prava rijetkost) koji glasi: Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observateuru i usporedili ih s njegovim prijanjim izjavama. One ne predstavljaju nita novo u njegovu razmiljanju i za nas bi bilo pogreno objaviti ih kao takve. Gosp. Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove javne izjave i izvjetaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih zapadnih vlada. Kada i ako gosp. Arafat pozove na meusobno priznanje i pregovore s Izraelom, itat ete o tome na naslovnoj strani New York Timesa. (naglaeno dodano) Iz ove komunikacije se mnogo moe otkriti. Prvi odlomak je blizu istini, iako netko to ne moe znati itajui New York Times koji stalo nijee te injenice. No, najzanimljiviji dio je posljednja reenica. Arafat je otvoreno pozvao na "meusobno priznanje i pregovore s Izraelom", svejedno to nismo proitali na naslovnoj strani - ili bilo gdje drugdje u New York Timesu. Times radije ustraje sa svojim zauujuim popisom zatakivanja i falsificiranja, objavljenih ranijih godina u mojoj knjizi te citiranih iznad. Teko da je bilo to oitije od injenice da nita novo nee ui u slubenu povijest u kojoj Times vidi sebe - donekle s pravom - kao kustosa. Budui povjesniari e se okrenuti arhivima New York Timesa da 'odrede' to je povijest, a ne arhivima San Francisco Examinera (ako uope postoje). Neu nastaviti s daljnim primjerima. Kljuna poanta je da se model iri, da je postojan te vrlo efektivan u uspostavljanju okvira pomiljivog miljenja. Prije ezdeset godina je Walter Lippman prodiskutirao koncept "proizvodnje pristanka", umjetnost koja se "sposobna vjeto rafinirati" i moe odvesti do "revolucije" u "prakticiranju demokracije". Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaena u poslovnim krugovima - postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnou, ija je vodea figura Edward Bernays opisao "izmudrivanje pristanka" kao stvarnu esenciju demokracije. U stvari, kao to je Gabrijel Kolko naveo: "Od poetka stoljea pa do dananjih dana, [javno mnijenje] je bilo objekt kulturne i ideoloke industrije, koliko nepopustljiv toliko i raznolik: rasprostranjen od kole preko tiska do masovne kulture u svim njezinim oblicima." Razlog tome, kao to je potpredsjednik AT&T-a izjavio 1909., je to to je "javno mnijenje... po mome sudu jedina ozbiljna prijetnja s kojom se kompanija mora suoiti." Ideja je takoer odluno preuzeta i u drutvenim znanostima. Vodei je politiki znanstvenik Harold Laswell napisao 1933. da moramo izbjei "demokratski dogmatizam" poput onog da su ljudi "najbolji suci svojih vlastitih interesa". Demokracija dozvoljava da se glas ljudi uje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima peat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto to i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbruene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo ega o emu je Orwell sanjao. Aparat zamiljene razliitosti u miljenju, koji inkorporira doktrine Dravne religije i eliminira racionalnu kritiku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i takoer nas efektivno spreavaju da vidimo ono to gledamo, da nauimo i razumijemo svijet u kojem ivimo. Potrebno je ponovno naglasiti da ono to komunisti nazivaju agitacijskom

propagandom ima mnogo vei znaaj u demokracijama nego u dravama koje vladaju uz pomo nasilja. U Americi Dancheva nema, osim na nebitnim marginama politike diskusije. Za one koji tvrdoglavo trae slobodu, najvaniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom drutvu. Mnogo ih je tee zamijetiti u sustavu 'ispiranja mozga pod slobodom', kojem smo izloeni i kojem svi preesto sluimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.

SUSTAV PROPAGANDE
David Barsamian s Alternativnog Radija intervjuirao je Noama Chosmkog u "Chronicles of Dissent" (24. studeni 1986.) P: Mnogo ste priali o politici jezika i semantike, i govorili ste da, elimo li dokuiti istinu, "moramo oljutiti sloj po sloj iskrivljenosti". Moje pitanje je, uzimajui u obzir ameriki obrazovni sustav u ovom orwellovskom dobu, koje intelektualne alate za dekodiranje, deifriranje i prevoenje orwellskih termina taj sustav omoguava studentima? O: Dopustite mi prvo da kaem ovo. Iako svi mi stalno, pa i ja, ovo doba nazivamo orwellovskim, injenica je da je Orwell zakasnio na pozornicu. Amerika industrija za odnose s javnou, jedna vrlo sofisticirana industrija, ve je u 1920-ima razvijala alate i pisala o njima. Zapravo jo ranije, tijekom Prvog svjetskog rata ameriki su povjesniari ponudili predsjedniku Woodrowu Wilsonu zadatak koji su nazvali "povijesno upravljanje", to je znailo dizajniranje povijesnih injenica tako da one slue dravnoj politici. To je Orwell davno prije nego to je Orwell pisao. Slavni ameriki novinar Walter Lippman je 1921. rekao da umijee demokracije zahtijeva proizvodnju pristanka, jo jedan orwellovski izraz koji u biti znai "kontrola miljenja". Ideja je bila da drava koja ne moe kontrolirati ljude silom kontrolira ljudske misli. Znai, i prije Orwella ovo je bilo jasno, tehnike su bile razraene i esto upotrebljavane. to se tie vaeg pitanja, to kole ine kako bi obranile ljude od toga, odgovor je nita. Zapravo, kole su na suprotnoj strani, one su dio aparata za dezinformacije. I to se jako dobro razumije, ak i od strane liberalnih intelektualaca i teoretiara demokracije. Na primjer, u vanom istraivanju "Kriza demokracije", jo jednom orwellovskom terminu koji zapravo znai "poeci demokracije", koje je izdala Trilateralna komisija, grupa meunarodnih, osobito liberalnih elita kojima je Jimmy Carter bio neka vrsta predstavnika, oni kole vide kao "institucije odgovorne za pouavanje mladih". Naravno, to ostaje izmeu njih, takve stvari se ne govore javnosti. Ali tako oni shvaaju ulogu kole. Institucije za pouavanje, za nametanje poslunosti, za spreavanje mogunosti bilo kakvog samostalnog razmiljanja. kole imaju institucijsku ulogu u sustavu kontroliranja i prinude. Prave kole bi trebale opskrbiti ljude s tehnikama samoobrane, to bi znailo uenje istine o svijetu i drutvu. Da to rade, kole ne bi mogle dugo opstati. P: C.P. Otero, urednik kolekcije vaih eseja "Radical Priorities", napisao je u predgovoru da je "totalitarni sustav kontrole miljenja znatno manje uinkovit nego demokratski sustav kontrole miljenja, s obzirom da se slubena doktrina koju stalno ponavljaju dravni intelektualci moe lako identificirati kao ista propaganda, a to pomae osloboenju uma. Nasuprot tome, demokratski sustav tei odreivanju i ograniavanju cijeloga spektra razmiljanja, ostavljajui osnovne pretpostavke neizraenima. One se mogu pretpostaviti, ali ne i dokazati." O: To je tono. Dosta sam pisao o tim stvarima. Razmislite malo o tome. Uzmimo na primjer zemlju koja je na suprotnoj strani spektra od nas, Sovjetski Savez. Tom zemljom, zapravo, upravlja batina.

To je drava zapovijedi: drava kontrolira, a svi ostali slijede naredbe. Kompliciranije je od toga, ali u biti to tako djeluje. Tamo se bez potekoa moe odrediti to je propaganda: sve ono to drava ini. Takvo neto opisuje Orwell u "1984" - ne ba dobroj knjizi, zapravo, looj knjizi. Jedan od razloga njezine popularnosti je njezina trivijalnost i to to pria o naim neprijateljima. Da se Orwell bavio ozbiljnim stvarima knjiga ne bi bila popularna, vjerojatno ne bi bila ni izdana. U zemlji koju Orwell spominje u toj knjizi, u kojoj postoji Ministarstvo Istine, lagano moemo identificirati propagandu... Svi znaju to ona jest, moe biti ponovljena ako elimo, ne pokuava znatno kontrolirati na um, daje nam misao vodilju. Govori nam: "Evo slubene doktrine, dok joj se pokoravate niste u neprilici. Vae misli nisu nikome osobito bitne. Ako prekrite nae naredbe, bit e te kanjeni jer mi imamo mo." Demokratska drutva ne mogu tako djelovati jer drava ne moe kontrolirati ponaanje koristei silu. Moe do neke granice, ali su mogunosti kontroliranja silom ograniene. Zato mora kontrolirati vae misli. Da ponovim, teoretiari demokracije shvaaju ovo ve pedeset ili ezdeset godina i vrlo su jasni. Ako se uje glas naroda, bolje kontroliraj to glas govori, to jest kontroliraj to ljudi misle. Metoda koju spominje Otero je jedna od najvanijih metoda. Jedan nain kontrole ljudskih misli je stvaranje iluzije o voenju diskusije, ali treba osigurati da ta diskusija ostane unutar odreenih granica. To jest, moramo osigurati da obje strane u debati usvoje odreene pretpostavke koje su, u biti, propagandni sustav. Sve dok obje strane prihvaaju propagandni sustav, moemo voditi debatu. Klasian primjer toga je Vijetnamski rat. U mainstream medijima - NY Times, CBS, u biti svugdje osim u dalekoj periferiji koja ne dospijeva do nikoga - u mainstream medijima koji doseu veinu populacije dolo je do ivahne debate izmeu "golubova" i "jastrebova". Jastrebovi su govorili: "Ako se drimo toga, pobijedit emo." Golubovi su rekli: "ak i ako se drimo toga vjerojatno neemo pobijediti, a osim toga previe bi kotalo i moda ubijamo previe ljudi." Obje strane, i golubovi i jastrebovi, sloili su se oko jednoga: imaju pravo izvriti agresiju na Juni Vijetnam, iako nisu priznali da se ona odvijala. Agresiju su nazivali obranom Junoga Vijetnama, i u tipinom orwellovskom stilu zamijenili "agresiju" s "obranom". Amerika je u biti napadala Juni Vijetnam isto kako je i Rusija napadala Afganistan. Kao i oni, mi smo prvo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, a sve dok nismo nali vladu koja bi nas pozvala k sebi morali smo ruiti vladu za vladom. Napokon smo osnovali vladu koja nas je pozvala k sebi, nakon to smo bili tu godinama napadajui okolinu i ljude. To je agresija. Nitko to nije smatrao loim, ili jo bolje, svatko tko je to smatrao loim nije sudjelovao u razgovoru. Ako si golub, podupire agresiju, ako si jastreb, podupire agresiju. To pokazuje da je debata izmeu golubova i jastrebova isto taktike prirode: da li se moemo izvui? Da li je prekrvavo i preskupo? Zapravo, same nebitne stvari. Agresija je loa. Kada su Rusi napali ehoslovaku, izvukli su se. Nisu ubili puno ljudi, ali to to su napravili bilo je krivo jer je agresija loa. Oito, takvo razumijevanje stvari ne smije biti doputeno kada se radi o nasilnim djelima nae drave. Da je ovo totalitarna drava, Ministarstvo Istine bi jednostavno dalo do znanja da je za nas sve dobro da idemo u Vijetnam; i toka, nema daljnje rasprave. Ljudi bi znali da je to propaganda i mogli bi misliti to god ele. Mogli bi znati da napadamo Juni Vijetnam, ba kao to Rusi napadaju Afganistan.

Takvo shvaanje stvarnosti ne moe biti doputeno u amerikoj dravi, preopasno je. Ljudi su puno slobodniji, smiju se izraavati, mogu svata raditi. Logino je da treba pokuati kontrolirati misli, uiniti problem samo taktike prirode: da li se moemo izvui? Nema pitanja o dobrome ili loemu. Takvo shvaanje nije djelovalo u potpunosti. Meu obrazovanim dijelom populacije djelovalo je gotovo savreno. Postoji dosta dobrih istraivanja koja pokazuju, uz nebitne statistike pogreke, da je meu obrazovanijim krugovima populacije vladina propaganda bezuvjetno prihvaena. S druge strane, nakon duljeg perioda protivljenja naroda, razilaenja u miljenju i organiziranja, masovna populacija je izmakla kontroli. Prema najnovijim prebrojavanjima koje sam vidio, iz 1982., preko 70% populacije je jo uvijek smatralo rat, citiram rijei popisa Gallup, "temeljno krivim i nemoralnim, a ne grekom". Drugim rijeima, velika veina populacije nisu niti jastrebovi niti golubovi, ve ljudi suprostavljeni agresiji. Obrazovani se dio populacije slae s propagandom. Za njih je to pitanje taktike 'jastreb protiv goluba'. Ovo nije nita netipino. Propaganda esto bolje djeluje meu obrazovanima nego neobrazovanima. Slino je s jo nekim stvarima. Mnogo je razloga za to, na primjer, do obrazovanih e doprijeti vie propagande jer vie itaju. Osim toga, oni su agenti propagande. Ipak je njihov posao da budu komesari: oni su agenti propagandnog sustava tako to mu vjeruju. Teko je rei neto u to ne vjeruje. Isto tako, veina obrazovanih ljudi je dio povlatene elite, oni dijele svoje interese i percepcije, dok je masovna populacija vie marginalizirana. Masovna populacija ne sudjeluje u demokratskom sustavu koji preteno igra za elitu. Ljudi ue biti skeptini na temelju svojih ivota, i veina ih je takva. Puno je skepticizma i neslaganja. Evo jednog zanimljivog sluaja. Dok su tehnike kontroliranja misli bile iznimno djelotvorne, ak i apsolutno djelotvorne meu obrazovanim dijelom populacije, nakon godina okrutnosti, masakra i tisue ubijenih ljudi, te su se tehnike poele raspadati meu masovnom populacijom. Ime te pojave je "vijetnamski sindrom", smrtonosna bolest - ljudi previe toga razumiju. Vrlo je zapanjujue i prosvjetljujue vidjeti kako propaganda dobro djeluje meu obrazovanima. Uzmite knjigu o amerikoj povijesti i pogledajte poglavlje o Vijetnamskome ratu. Neete naii na dogaaj kada je Amerika napala Juni Vijetnam. To je kao da u Sovjetskome Savezu kau da nije dolo do ruske invazije u Afganistan, nego da je Rusija branila Afganistan. To se nee dogoditi. Ljudi priaju o ruskoj invaziji Afganistana, moda je brane, a moda i ne, ali priznaju da se dogodila. Ali u SAD-u, gdje je nauni sustav puno djelotvorniji, obrazovaniji dio populacije ne zna ni da se taj napad dogodio. Mi ne moemo vidjeti da se amerika invazija Junog Vijetnama desila. Te injenice nema u povijesti, nestala je u Orwellovoj rupi za pamenje. P: Tko time upravlja, tko uspijeva u tome, tko su voe, ili da upotrijebim Gramscijev termin, tko su strunjaci za zakonitost? O: Strunjaci za zakonitost su oni koji rade na tome da sve to moni ljudi rade izgleda zakonito, oni su u najveoj mjeri privilegirana, obrazovana elita. Novinari, akademici, uitelji, strunjaci za odnose s javnou, ta cijela kategorija ljudi ima institucijski zadatak stvaranja vjerovanja koje osigurava djelotvorno upravljanje pristankom. Malo je onih koji kritiziraju takvo stajalite. Jedan od njih je poznati socioloki znanstvenik Robert Dahl koji je istaknuo da se politiki sustav u kojemu

nameemo opcije s privilegirane pozicije i to jo zovemo demokracijom ne razlikuje od totalitarizma. Rijetki ljudi takvo to istiu. U industriji za odnose s javnou, koja je ve oko ezdeset godina najvanija industrija u Americi, takvo to se podrazumijeva. U biti, to je svrha te industrije. Jedan od razloga jake podijeljenosti amerikog drutva jest injenica da korporacije mogu drati svoj prst na pulsu naroda i ustanoviti kada treba poraditi na promjeni stavova. Pod tim se podrazumijeva industrija za odnose s javnou. Kada doete do takozvanih institucija odgovornih za "pouavanje mladih", kola i sveuilita, to postaje jedva zamjetljivo. U kolama i na sveuilitima ljudi su uvjereni da govore istinu. Ne moete zavriti te institucije, s rijetkim iznimkama, ako niste prihvatili njihovu doktrinu. Moglo bi se rei da ste usput iskorjenjeni. Samostalno moete razmiljati u znanosti, ali u ovome polju ste odvraeni od toga. Ako ljudi to ine, iskorjenjeni su jer ih se smatra radikalnima ili problematinima. To ne mora djelovati u potpunosti, zapravo za sustav je i bolje da tu i tamo postoji koja iznimka. To stvara iluziju debate ili slobode. Ali u veini sluajeva, takva taktika jest djelotvorna. U medijima su takve stvari jo oitije. Ipak su mediji korporacije integrirane u najvee korporacije u zemlji. Ljudi koji ih posjeduju i upravljaju njima pripadaju uskoj eliti vlasnika i upravitelja koji kontroliraju privatnu ekonomiju i dravu, jedan vrlo uzak lanac vlasnika i upravitelja korporacijskih medija i drave. Dijele jednaka vienja i razumijevanje stvari. To je bitno jer na taj nain oni percipiraju probleme, spreavaju ih, kontroliraju i oblikuju u interesu grupe koju predstavljaju - u interesu privatnoga vlasnitva. Na tome se, zapravo, sve zasniva. Nadalje, mediji imaju trite jer ljudi moraju kupovati novine, a novine su dizajnirane na taj nain da dobiju publiku pomou koje mogu podii cijene oglaavanja. Novine se u stvari prodaju oglaivaima preko italake publike. S obzirom da ih prodaje korporacija, a njezino trite su druge korporacije, to je jo jedan vid preko kojega je korporacijski sustav u mogunosti kontrolirati sadraj medija. Drugim rijeima, ako bi nekom pukom sluajnou mediji skrenuli s pravoga puta, oglaivai bi propali, i ta injenica predstavlja ogranienje. Dravna mo ima jednaki efekt. Mediji nastoje odrati intimni odnos s dravnom moi. ele saznati tajne informacije, ele biti pozvani na tiskovne konferencije. ele poznanstvo s dravnim tajnikom. Kako bi to postigli, moraju igrati igru koja podrazumijeva laganje i sluenje dravi u formi aparata za dezinformacije. Zanemarimo sad injenicu da bi mediji i bez takvih pritisaka to ionako radili zbog svojih interesa i poloaja u drutvu. To je jedan vrlo uski sustav kontrole. Tu se postavlja pitanje samostalnog novinara, znate, klinac koji odlui postati iskreni novinar. Pa, neka pokua. Ubrzo e mu urednik javiti da se malo udaljio od onog to treba raditi, malo je preemocionalan, previe je upleten u priu, trebao bi biti malo objektivniji. Postoji hrpa ifri za takve stvari, a sve znae: "vrati se na pravi put ili izlazi." Vraanje na pravi put podrazumijeva praenje partijske misli. esto se dogodi da ljudi tada odustanu. Ostatak koji se odlui prilagoditi najee pone vjerovati u lai. Ako eli napredovati mora rei odreene stvari - ono to eli tehniki urednik, ono to vam daje natrag glavni urednik. Moe pokuati ne vjerovati, ali to tako nee dugo ii. Ljudi jednostavno nisu toliko neiskreni, ne mogu ivjeti s takvim stvarima, rijetke su osobe s tom sposobnou. Tako pone govoriti lai, uskoro i vjerovati u njih s obzirom da ih govori, i onda si unutar sustava. Za ljude koji igraju igru po pravilima, u bogatom drutvu kao to

je ameriko postoje obilne nagrade. Situirani ste, privilegirani, bogati, imate presti, imate udio u moi ako elite, ako vam se sviaju takve stvari moete postati glasnogovornik State Departmenta, nalazite se nadomak centru, u najgorem sluaju privilegije, ponekad moi, u najbogatijoj i najmonijoj dravi na svijetu. Sve dok ste pokorni, ponizni i disciplinirani moete daleko dospjeti. Ljudi koji su ipak malo nezavisniji jednostavno e odustati ili biti izbaeni, ali jo je mnogo faktora u igri. Malo je iznimaka u ovakvim sluajevima. Dat u vam jedan primjer: u oujku 1986. izglasana je pomo teroristikoj vojsci u Nikaragvi. Tri mjeseca prije glasanja administracija je podgrijavala atmosferu pokuavajui promijeniti ogranienja Kongresa u vezi pomoi teroristikoj vojsci (Kontraima) koja je napadala Nikaragvu. Tu vojsku su oni meu sobom zvali "slubena vojska", slubena teroristika vojska, to ona zapravo i jest. P: Zvali su je i "borci za slobodu". O: Naziv "borci za slobodu" je bio za javnost. Ako pogledate tajne dokumente, vidjet ete da su oni bili slubena vojska koju je prije par godina Pentagon opisao kao teroristiku vojsku, ali to nije za javnost pa u ih ja zvati po tonim internim terminima - slubena teroristika vojska. Dakle, pitanje bi bilo da li mi moemo promijeniti kongresna ogranienja vezana uz tu pomo? To je bio problem vlade. Prva tri mjeseca te godine su bila jako zanimljiva u tome pogledu. Kako e mediji odgovoriti na vladinu kampanju za promjenu odluke Kongresa? Mene je to zanimalo pa sam uzeo dva nacionalna lista, Washington Post i New York Times, i proao sve lanke gdje su se iznosila miljenja, svaku kolumnu njihovih vlastitih kolumnista, svaki autorski lanak i tako cijeli sijeanj, veljau i oujak. Bilo ih je osamedesetpet. Svih osamdesetpet je bilo protiv sandinista. Nije se tolerirala nikakva diskusija o toj temi. Osamdesetpet od osamdesetpet je slijedilo slubenu politiku sandinisti su negativci. Jedna osoba od tih osamdesetpet je pisala u drugim novinama na malo drugaiji nain, ali ne ovdje. Moda je znao da nikada ne bi mogao pisati za takve novine da se nije sloio. Dakle, glavno je pitanje da li smo protiv sandinista? Apsolutna kontrola. Ni traga diskusiji. Dolazimo do sljedeeg zakljuka. Postoje dvije vrlo zapanjujue injenice o sandinistikoj vladi ako je usporedimo s naim saveznicima u Srednjoj Americi - Hondurasom, Gvatemalom, El Salvadorom, itd. Te injenice se ne mogu poricati bez obzira to mi mislili o njima. Kao prvo, sandinisti su jedinstveni meu srednjeamerikim dravama u tom pogledu to ne kolju svoj narod. O tome se ne moe ni raspravljati jer je to injenica. Drugo, Nikaragva je jedina takva zemlja gdje je vlada pokuala usmjeriti usluge prema siromanima, u biti se usmjerila prema drutvenoj reformi. Ni o tome ne treba diskutirati, to moete proitati u dokumentima Inter-amerike banke za razvoj ili gdje god elite. Te dvije vrlo zapanjujue injenice razlikuju Nikaragvu od Gvatemale, El Salvadora, ak i Hondurasa gdje je oko polovine stanovnitva izgladnjelo do smrti. Te tri drave, osobito Gvatemala i El Salvador, spadaju meu najgore teroristike drave svijeta. Do sada su pobili preko stopedest tisua vlastitih stanovnika, uz veliku ameriku pomo i entuzijazam. One su jednostavno nasilne teroristike drave. Nita ne rade za svoj narod osim to ga ubijaju. Situacija u Hondurasu je malo drugaija. U Hondurasu postoji vlada sastavljena od bogatih koja krade od siromanih. Ne ubija svoje najvanije saveznike, ali je zato velik dio populacije izgladnjen do smrti.

Nasuprot svemu tome, sandinistika vlada, to god vi mislili o njoj, ne ubija svoj narod i odvratila je sredstva u njihovom smjeru. To je velika razlika. Sljedea stvar na koju sam obratio pozornost bila je koliko esto su te dvije injenice o Nikaragvi bile spomenute u tih osamdesetpet lanaka? injenica da su sandinisti bitno drugaiji od naih saveznika to se tie ubijanja vlastitog naroda nije bila spomenuta niti jednom. Nije bilo niega to bi se odnosilo na tu injenicu. Socijalne reforme za siromane bile su spomenute u dvije reenice, no nekako su bile pokopane. Jedna reenica je bila indirektna, u njoj se objanjavalo da sandinisti takve stvari vie ne mogu raditi zbog rata s Kontraima. Ali nije bilo izraeno to su tono radili. Druga je bila strastven napad na sandiniste u kojem ih se nazivalo totalitarnim udovitima i usput je bilo reeno: "pa naravno, oni su usmjeravali sredstva prema siromanima." Znai, dvije reenice u osamdesetpet kolumni o toj kljunoj temi. Ni jedna reenica u osamdesetpet kolumni o znaajnoj injenici da sandinisti za razliku od naih saveznika nisu pobili svoj narod, nisu ubili stotinu tisua ljudi. Jedna vrlo znamenita struka. Nakon toga proao sam kroz sve uvodnike u New York Timesu od 1980. do danas, samo uvodnike o Nikaragvi i Salvadoru. Svugdje ista pria. Na primjer, u Nikaragvi je vlada 15. 11. 1985. uvela opsadno stanje. To je zemlja koju je napala regionalna super-sila i uinili su isto to smo i mi uinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata na Havajima - uveli opsadno stanje. Ne ba iznenaujue. Dolo je do velike zbrke: uvodnici, prijetnje, sve to pokazuje da su oni totalitarna staljinistika udovita, itd. Dva dana nakon toga, 17. 11., Salvador je obnovio opsadno stanje. Prvo opsadno stanje je bilo uvedeno u oujku 1980. i obnavljano je svakih mjesec dana od tada, te je puno okrutnije od opsadnog stanja u Nikaragvi. Koi slobodu izraavanja, kretanja, praktiki sva graanska prava. To je bio okvir unutar kojeg je vojska koju smo mi organizirali provodila masovna muenja i pokolj. Isto se jo uvijek radi, jednostavno pogledajte izvjee Amnesty Internationala. Znai, u dva dana je Nikaragva uvela opsadno stanje, a Salvador ga je obnovio i pomou njega provodio masovna muenja i ubijanja. NY Times je smatrao opsadno stanje u Nikaragvi veom okrutnou. Opsadno stanje u Salvadoru, daleko okrutnije, nije bilo niti spomenuto. Ni rijei o tome u stoosamdeset uvodnika koji spominju tu situaciju, jer to su nai i ne moemo o tome priati. Oni su demokracija koja cvjeta, ne mogu oni imati opsadno stanje. Zapravo, komentari u uvodnicima i izvjetaji o Salvadoru prikazivali su taj dogaaj kao umjerenu centralnu vladu napadnutu od strane lijevih i desnih terorista. Totalna besmislica. Svaka istraga o ljudskim pravima, crkva u Salvadoru, ak i sama vlada u svojim tajnim dokumentima, zakljuuju da terorizam provodi centralna vlada, da su oni teroristi. Odredi smrti su samo snage sigurnosti. Duarte je front za teroriste, kao to on sam zna. Ali to ne smije biti reeno u javnosti jer bi ostavilo krivi dojam. Mogu ii dalje s primjerima, ali ovo je ve dovoljno dramatino i pokazuje krajnju ropsku podlonost medija. Ne dozvoljavaju ni lancima s osobnim miljenjima, ne samo uvodnicima, da skrenu s ispravne linije jer je to preopasno. Isto tako, tijekom cijelog Vijetnamskog rata nije bilo lanka ni u jednim novinama za koje ja znam koji je rekao da Amerika nije imala pravo napasti Juni Vijetnam. Evo ideje za neiji istraivaki projekt: pronaite jednu jedinu rije o tome u bilo kojem lanku koji iznosi neije miljenje u amerikim novinama ili medijima openito. Bio bih jako iznenaen da vam to uspije. Nisam proitao sve, naravno, ali pozorno pratim ve godinama i nikad nisam naiao na neto takvo.

P: Da li je kontrola kapitala izvor, temelj moi amerike drave? O: Naravno, u to nema sumnje. Prvi vrhovni sudac Vrhovnog suda i predsjednik Ustavne konvencije, John Jay, izrazio se vrlo precizno: "Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome." Tako stvari i stoje. Imamo razliitih mehanizama. Kao prvo, ti ljudi imaju sredstva pomou kojih mogu sudjelovati u politici. Mogu dobiti informacije, mogu nametnuti pritisak, mogu lobirati, mogu stvarati platforme. Oni predstavljaju pravo trite za politike stranke, oni strankama omoguuju preivljavanje. Oni su ti koji uglavnom izabiru osoblje guvernera i predsjednika. Nadalje, ako bilo koja vlada krene krivim putem, ak i u najmanju ruku, oni to mogu zaustaviti na jednostavan nain smanjujui im ulaganja. To ovdje u Americi nije takav problem jer korporacije u potpunosti posjeduju vladu i ona ne moe krenuti krivim putem. Ali kad se u drugim zemljama, osobito zemljama treega svijeta, javi taj problem i ako ubrzo nakon toga vlada eli izvesti drutvenu reformu, ta reforma je zaustavljena. Zato? Samo malo manje financiranja je dovoljno za takvo neto, a to znai da se zemlja smrvljuje do zastoja. Zato je djelotvorna kontrola nad osnovnim odlukama u drutvu u privatnim rukama, usko koncentrirana i nadzire cijelu dravu.

ZBUNJIVANJE STADA
P: Uzmimo u obzir prosjenog Amerikanca koji informacije o cijelome svijetu dobiva putem, recimo, vijesti na televiziji, mrenih usluga, izvjea iz dnevnih listova, ili ako se osoba osjea iznimno poslunom - sa CNN-a ili "Nightlinea". Koliko istinitu sliku stvarnosti te osobe dobivaju? O: Dobivaju onakvu sliku kakvu dravno-korporacijska veza u SAD-u prikazuje esto i vie od toga. P: esto i vie od toga? O: Da. Ali ne u veini sluajeva. U veini sluajeva tisak je vrlo discipliniran. P: Ukratko, zanima me koliko dobro mainstream mediji slue Amerikance? O: Ako paljivo i skeptino pratite te medije i pristupate im s pravilnim razumijevanjem djelovanja propagande, onda moete neto nauiti. Obini gledatelj ili sluatelj povjeruje u propagandu. P: Vie puta ste izjavili da zapadni mediji tvore najzastraujui sustav propagande koji je ikad vien u svjetskoj praksi. U isto vrijeme, tisak nastoji njegovati mitologiju ili popularni imid sebe kao neumornih, neustraivih tragaa za istinom. Vidjet ete ih kako izazivaju politiare na radiju, kao to je Dan Rather izazivao Georgea Busha, ili kako ih izbacuju iz ureda, kao to su Woodward i Bernstein navodno Nixona. To je javni imid medija, i mislim da e se dosta ljudi iznenaditi kada uju da je i to propaganda namijenjena njima. O: Pa, sumnjam da bi se puno ljudi iznenadilo. Brojni upitnici ukazuju na to da veina populacije smatra medije preposlunima prema moi. Ali istina je da bi ta injenica iznenadila obrazovane ljude. Razlog tome je to to su oni najvie izvrgnuti propagandi. Oni su dio indoktrinacije, znai oni su najvjerniji sustavu. Spomenuli ste da mediji njeguju imid zatitnika boraca za pravdu. Pa to je prirodno. Kako bi razumna propagandna institucija sebe prikazala? Ako elite pronai istinu morate pogledati posebne sluajeve. Jedan od najboljih zakljuaka u sociolokim znanostima je taj da mediji slue funkciju propagande, to jest, oni oblikuju opaanja, izabiru dogaaje, nude interpretacije, itd. suglasno s potrebama sredita moi u drutvu, koji su u biti drava i poslovni svijet. P: Drugim rijeima, suprotstavljeni tisak zapravo i ne postoji u ovoj zemlji. O: Postoji na rubovima, a tu i tamo ete nai neto i u mainstreamu. Na primjer, sluajevi kada su novine stale protiv jednog dijela moi. Zapravo, oni koje ste vi spomenuli - Woodward i Bernstein koji su pridonjeli svrgavanju predsjednika - oni su primjer da mediji konstantno pokuavaju prikazati medije kao protivnike moi.

Taj sluaj je bio istaknut vie puta i za njega se veu ozbiljni problemi. Zapravo, taj primjer pokazuje koliko mediji ovise o moi. To je jasno vidljivo kroz aferu Watergate. Zbog ega je Richard Nixon bio okrivljen? Napao je mone ljude - poslao je bandu malih kriminalaca iz jo uvijek nejasnih razloga da provale u sjedite demokratske stranke. Znate, demokratska stranka predstavlja veliku polovicu poslovnog sustava. Ona je jedan od dva dijela poslovne stranke koja upravlja zemljom. I to je prava mo. Ne moe napasti pravu mo zato to se moni ljudi mogu braniti. Moemo vrlo jednostavno pokazati da se to desilo, zapravo, povijest je bila toliko dobra da nam je pripremila kontrolirani eksperiment. U trenutku Watergate otkria postojala je jo jedna kolekcija otkria - FBI COINTELPRO operacije koje su bile otkrivene, uzimajui u obzir Zakon o slobodi informacija u isto vrijeme. To je bilo puno ozbiljnije nego Watergate. To nisu bile akcije grupice lopova koju su mobilizirali predsjednik ili njegov odbor nego nacionalna politika policija. I to nije bio samo Nixon, ticalo se to niza administracija. Otkria su poela s Kennedyevom administracijom - zapravo ranije, ali primarno s Kennedyevom administracijom - i nastavila se sve do Nixona. Otkria su bila izuzetno ozbiljna - puno gore od svega u Watergateu. Na primjer, sadravala su politike atentate, poticanje nereda u getu, dugaak niz provala i uznemiravanja legalnih politikih stranaka - najvie Socijalistike radnike stranke koja je za razliku od demokrata bila nemona i nije imala mogunost obrane. Taj aspekt samog COINTELPRO-a, koji je samo mala napomena svojim operacijama, puno je znaajniji nego Watergate. Moemo promatrati kako su mediji reagirali na ta dva otkria: jedno relativno neznatna Watergate zloa, i drugo vaan vladin program uznemiravanja, nasilja, atentata, napada na legalne politike stranke i nastojanja da se unite graanske organizacije tijekom duljeg perioda. Afera Watergate postala je najvei problem koji je oslabljivao temelje republike. COINTELPRO otkria poznata su neznatnom broju ljudi; novine se nisu interesirale. To pokazuje to je tono bilo umijeano u Watergate: moni ljudi se mogu braniti, a mediji e podravati mone ljude. Nita drugo. P: To je zanimljivo, mediji pojaavaju lanu sliku onoga to se tada dogaalo. Mislim, nisu... O: Ovo to sam ja sad rekao je skoro poznata istina. Evo neeg slinog kontroliranom eksperimentu. Dva otkria u isto vrijeme: jedno, otkrie nebitnog napada na mone ljude; drugo, otkrie vrlo vanog napada koji je trajao dulje razdoblje i imao za posljedicu probleme za velik dio stanovnitva, ukljuujui i politike stranke koje nemaju mo. I kako su mediji reagirali na ta dva sluaja? Pa, uglavnom, nisu marili za napad na ljude koji nemaju vlast, ali jako su se uznemirili zbog neznatnog napada na mone ljude. to jedna razumna osoba moe zakljuiti na temelju ovoga? Razumna osoba bi mogla zakljuiti na danom primjeru, koji to ilustrira na vrlo dramatian nain, da mediji slue moi. P: Mislim da je to iznimno opasno zato to je Watergate tada bio primjer valjanog sustava. O: To samo pokazuje kako skladno sustav propagande djeluje. Uzme primjer koji dokazuje medijsku ovisnost o moi i preokrene ga u dokaz njihove neprijateljske uloge. To je briljantno. P: Vi smatrate da je prava funkcija medija zatakavanje onog to se deava u svijetu...

O: Zatakavanje puno je sloenije. Hou rei, ipak mediji imaju sloenu ulogu. Ne moete staviti medije u jednu kategoriju. Napravimo prvo grubu razliku. S jedne strane imate masovne medije - to ukljuuje sve od sporta i humoristinih serija do vijesti - i njihova uloga je zabavljanje populacije, osiguravanje da ona ne doe do smijenih ideja o sudjelovanju u javnoj politici. S druge strane tu su "elitni" mediji usmjereni prema tzv. "politikom sloju": obrazovanima, bogatima, pismenom dijelu populacije, upraviteljima - kulturnim, politikim, ekonomskim. Tu mislim na NY Times i Washington Post. Ti mediji imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilne stavove koji slue kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moi. Ali u isto vrijeme moraju prezentirati prilino realnu sliku svijeta jer njihove mete su ipak ljudi koji odluuju, i za te ljude je bolje da shvaaju stvarnost ako e njihova uloga pomoi onima koji dre vlast. P: Ali vi mislite na posebnu vrstu stvarnosti. O: Pa, morate imati nekakvo vienje stvarnog svijeta, inae ste u neprilici. Uzmimo na primjer bankovne invenstitore ili dravnog upravitelja - nekoga ukljuenog u vlast - ako ti ljudi nemaju vienje stvarnosti, uinit e korake koji e biti vrlo tetni za ljude koji upravljaju. Znai, bolje je ipak malo razumijeti stvarnost. To mora biti u skladu s interesima moi, a to je vrlo osjetljiv zadatak. Sveuilita imaju isti problem. P: Prema tome se odnosite kao prema ideolokim profesijama. Ali njihova verzija stvarnosti ne mora biti moja ili vaa verzija. O: Ne, zapravo, najee su nam verzije drugaije. I na to ete naii u svakom sustavu - u totalitarnoj dravi, demokratskoj, itd. Sasvim je normalno da e institucije sa odreenim stupnjem centralizirane vlasti koristiti tu mo u vlastite svrhe. Mislim da u povijesti tome nema iznimke. Mi sluajno ivimo u sustavu s velikim stupnjem centralizirane vlasti - primarno u poslovnom svijetu koji ima ogroman utjecaj na sve institucije, ukljuujui i vladu i oito medije, zapravo mediji su velike korporacije. Imaju svoje gledite, zajednike interese i brige, naravno da meu njima ima razlika i oni e pokuati osigurati da se sve njihove potrebe na politikom, kulturnom, i ideolokom podruju zadovolje. Bilo bi zapanjujue da to nije tako, no prevladavaju dokazi koji pokazuju da je to tako. P: Puno ljudi, W. Lance Bennett na primjer u svojoj knjizi "Vijesti: Politika Iluzije", smatra da su mediji bolje tretirali Amerikance na poecima republike kada se tisak sastojao od brojnih malih asopisa i novina koje bi se danas smatralo pristranima i politikom sjekirom za mrvljenje. to mislite o oboavanju ili kultu objektivnosti koji karakterizira mainstream vijesti danas? O: Kao prvo, treba biti biti jako paljiv pri usporeivanju razliitih povijesnih razdoblja; to je lukavo pitanje. Istina je da je u ranijim godinama bilo vie raznolikosti, ne mora se ii daleko da se to potvrdi. S druge strane, tada su mediji takoer naginjali k vlasti. Na primjer Amerika revolucija. Slavni ameriki osloboditelji kao to su Thomas Jefferson i osnivai smatrali su da ne treba tolerirati poloaje neprijateljske njihovima. Granica diskusije koja je bila dozvoljena u Nikaragvi u zadnjih deset godina, kada ju je napadala strana sila bila je neusporedivo vea nego to bi Jefferson dopustio, ili to su SAD dopustile u manje prijeteim okolnostima. to se tie kulta objektivnosti, i tu moramo biti oprezni. Naravno da mediji sebe opisuju kao duboko vjerne i objektivne, ali koja

propagandna institucija ne bi to isto radila? Ozbiljna osoba bi se pitala da li je to istina. Odgovor je da to nije istina - daleko je od istine. P: Srodno pitanje bi bilo zato se mediji konstantno koncentriraju na pojedince ukljuene u probleme umjesto da se koncentriraju na medijske glumce. To je neto to vi paljivo izbjegavate. Na primjer u skandalu protiv Irana mediji su se dobrovoljno prepustili Reaganovim nastojanjima da od Olivera Northa i Johna Poindextera napravi negativce. O: Koncentrirali su se i na samog Reagana. Sjetite se, veliko pitanje je bilo da li je Reagan znao ili da li se sjeao politike svoje administracije. Razlog zato se mediji koncentriraju na takve stvari je zato to su nebitne i beznaajne. Ono to one prikrivaju su institucijski faktori koji zapravo odreuju politiku. U aferi protiv Irana je vrlo zapanjujue bilo za vidjeti nain na koji su najvaniji problemi skoro pa u potpunosti bili prikriveni. Uzmimo jedno od oitih pitanja: zato to rade? To je u slubi njihove propagandne funkcije. Jedan od najvanijih ciljeva ideolokog sustava je skretanje pozornosti s pravih djelatnosti vlasti i fokusiranje na marginalne probleme. Pojedinci mogu biti zamijenjeni, a te institucije onda mogu nastaviti normalno funkcionirati. Ako pogledate aferu protiv Irana ponovo se nameu savreno oita pitanja koja nikada nisu bila postavljena, a za to je potrebna izvanredna disciplina. Na primjer, afera protiv Irana se usredotoila na ono to se dogodilo od sredine 1980-ih, od 1985., 1986. pa nadalje, s posebim naglaskom na ameriku prodaju oruja Iranu. Namee se pitanje: pa to se dogaalo prije 1985.? Postoji odgovor na to. Prije 1985. Amerika je ozakonila prodaju oruja Iranu putem Izraela, ba kao to su radili i nakon 1985. U to vrijeme, sjetimo se, nije bilo taoca. Pa to se onda dogaalo? Ako je cijela operacija trebala biti nagodba oruje za taoce, kako to da smo radili apsolutno istu stvar i prije nego to je bilo ikakvih taoca? Pa, to je jo jedno oito pitanje koje takoer ima odgovor. Nije tajna. Na primjer, ja sam o tome pisao 1982. i 1983. godine. Odgovor je taj da su SAD ozakonile prodaju oruja Iranu putem Izraela u nadi da e nai elemente unutar iranske vojske s kojima bi mogli uspostaviti kontakt i koji bi mogli izvesti vojni udar koji bi svrgnuo Homeinija. To su iskreno, otvoreno i javno priznali najznaajniji izraelski dunosnici, ukljuujui i ljude na visokim pozicijama u Mossadu. Svi ljudi koji su kasnije bili otkriveni u aferi protiv Irana priali su javno o tome u ranim osamdesetima. Jedan od njih, Uri Lubrani, rekao je da naemo li nekoga tko je spreman i u mogunosti ubiti 10 000 ljudi na ulici, mogli bi vratiti reim kakav elimo, to je znailo povratak aha. To je standardna politika kada je u pitanju nesklonost prema nekoj vladi: prekinimo pomo toj vladi, ali naoruajmo vojsku u nadi da e elementi unutar nje izvesti udar. To se desilo u ileu, Indoneziji, zapravo to je normalno. I desilo se u Iranu u ranim osamdesetima. Da li je bilo diskusija o ovome u sasluanjima o aferi protiv Irana? Ne, zato to, iako je pitanje "to se zbivalo prije 1985.?" bilo toliko oito da je teko zamisliti da se nije pojavilo u mislima nekoga tko je promatrao problem, jer problem u tome da ako vas zanima to se dogaalo dobit ete krive odgovore. Bolje da ne pitate. I tako je to postao jedan od mnogih aspekata iranske afere koji je bio izbrisan u zatakanoj operaciji Kongresa i medija. P: Kada priate o amerikoj vladi zapravo mislite na izvrnu vlast. Da li smatrate Kongres konfederacijom politikih eunuha? O: Pa, raspravljam o Kongresu do neke mjere, ali Kongres puno ne varira. Hou rei, u Kongresu ima malo raznolikosti. Ako se osvrnete na Predstavniki dom, naii ete na razne ljude, kao to su

Henry Gonzales iz Texasa, Ted Weiss iz New Yorka, ili Ron Dellums i razni ljudi iz Black Caucusa, koji e postaviti teka pitanja. Mnogo ljudi postavlja pitanja koja jedva dou do medija. Ali uglavnom Kongres je ogranien istim ogranienim elitnim dogovorom. P: Znam da ste unaprijedili ove argumente i velik broj drugih ljudi je isto unaprijedio te argumente - moe ih nai bilo tko tko je voljan traiti ih ali u isto vrijeme, mislim da u medijima postoji veliko nastojanje da se ti dokazi prikau kao teorija zavjere. O: To je jedan od naina na koji se vlast brani - nazivajui bilo koju kritiku analizu institucija teorijom zavjere. Nazivamo li je tako, ne moramo obraati pozornost na nju. Edward Herman i ja, u naoj nedavnoj knjizi "Manufacturing the consent", idemo u taj pothvat. U toj knjizi raspravljamo o institucijskim faktorima koji uspostavljaju ogranienja za izvjetavanje i interpretaciju u ideolokim institucijama. Nazivanje toga teorijom zavjere je kao da kaemo da General Motors sudjeluje u zavjeri kada pokuava poveati udio na tritu. Dio strukture korporacijskog kapitalizma su igrai u igri koji pokuavaju poveati profit i udio na tritu, zapravo, da to ne rade ne bi vie bili u igri. Svaki ekonomist to zna. Istaknuti takvo neto nije teorija zavjere; to je samo uzeto zdravo za gotovo. Da netko kae: "Oh, ne, to je zavjera", ljudi bi se smijali. Pa upravo identina stvar se dogaa kada diskutiramo o kompleksnijem skupu institucijskih faktora koji odluuju o stvarima koje se tiu medija. To je ba suprotno teoriji zavjere. Kao to ste maloprije spomenuli, ja pokuavam smanjiti ulogu pojedinaca - oni su nadomijestivi djelovi. To je suprotno teoriji zavjere, to je institucijska analiza - analiza koju inite automatski kada pokuavate shvatiti kako djeluje svijet. Nazvati to teorijom zavjere je jednostavno dio nastojanja da se sprijei vienje svijeta kakav je. P: Ali isto tako mislim da je termin dobio puno razliitih znaenja. Pogledajmo korijen same rijei - CONSPIRE, TO BREATHE TOGETHER, BREATHE THE SAME AIR - hou rei, ini se da pomou same rijei moemo naslutiti neku vrstu zajednikog interesa ljudi koji "diu zajedno". ini mi se da je rije upotrebljena na drukiji nain. O: Sigurno, ljudi smatraju da bi ta rije trebala imati nekakvo opako znaenje; grupa ljudi koja se sastaje na tajnim mjestima i odluuje o sadraju svih novina u zemlji. Ponekad to i je tako, ali uglavnom nije. Mi smo to opisali u "Manufacturing the consent". Zapravo, model koji smo mi koristili i nazvali propagandni model je u biti nekontroverzno voen model slobodnog trita. P: Nekontroverzno... O: Voen model slobodnog trita - on je gotovo nekontroverzan. P: Moete li mi rei kojim stvarima se mediji pouzdano ne bave? O: Uzmite na primjer neke od problema koje smo mi spomenuli. Problem - bilo to se dogaa - e mediji oblikovati i izmijeniti na nain da slui interesima utemeljene moi. Utemeljena mo se moe sastojati od nekoliko dijelova, ti dijelovi ak mogu biti i u konfliktu tako da ete dobiti razna taktika miljenja. Na primjer, najvei politiki problem osamdesetih: Nikaragva. Meu elitom je postojala suglasnost da moramo svrgnuti sandiniste s vlasti i podravati ubojstva i teror u Salvadoru i Gvatemali. Unutar tog dogovora bilo je par taktikih varijacija. Na primjer, kako svrgnuti

sandiniste? Terorom i nasiljem, kako su htjeli Reaganovci? Ili ekonomskim guenjem i manjom dozom terora i pritisaka drugih vrsta, onako kako su to htjeli "galebovi"? To je bila cijela debata. Jedina debata. I mediji su se toga drali. Napravio sam detaljnu analizu tog problema. U izvjeima, uvodnicima i lancima koji bi trebali odraavati raznolikost miljenja, predanost toj poziciji je bila skoro apsolutna. Pogledajte, recimo, lanke u New York Timesu i Washington Postu, kao to sam ja uinio kada su debate bile u tijeku, i vidjet ete skoro apsolutno slaganje sa stavom da sandiniste treba svrgnuti i kako taj cilj postii debatom. Takvu uniformnost nalazimo u totalitarnoj dravi, a ista je stvar sa svim ostalim problemima na koje sam se usredooio. Ed Herman, ja i drugi prouavali smo irok krug sluajeva, i svugdje je isto. P: Za medije kaete da primijenjuju neto to vi zovete izmiljeno razilaenje u miljenju. Da li je to jedan primjer toga? O: Da. Usredotoimo se na pitanje kako svrgnuti sandiniste. 1986. je upitnik otkrio da je oko 80% ljudi koje zovemo 'voe' - to ukljuuje i efove korporacija - bilo protiv kontrake vojske i smatralo da bi se sandinisti trebali unititi drugim sredstvima koja bi istodobno uspostavili voe po svojem izboru. Neke druge nasilne i nezakonite mjere, ali ne kontraka vojska. Razlog je bio novana isplativost. Uvidjeli su da su vojnici, kako su to liberali rekli, "nedostatni instrument" za postizanje ciljeva. Da mediji jednostavno odraavaju poslovne interese onda bi oko 80% komentara bilo protiv kontrake vojske. Pravi broj je bio oko 50%, to znai da su mediji vie podravali vladinu poziciju nego to bi propagandni model pretpostavio. Pa na model je ipak imao manu - podcijenili smo stupanj medijske ovisnosti o vlasti. Ali to je bila jedina mana. P: Mislite li da nas sada mediji pokuavaju uvui u rat u Perzijskom zaljevu? O: Definitivno. To je komplicirana pria, ali opcije su ili rat ili nagodba putem pregovora. Da li ima prilika za nagodbu? Bilo je neistraenih prilika. Zanimljivo je vidjeti nain na koji su ih mediji tretirali. Na primjer, 12. 8. Irak se oito ponudio povui iz Kuvajta kao dio cjelokupnog povlaenja iz okupiranih arapskih zemalja. To bi znailo da bi oni uz povlaenje sirijskih vojnika iz Libanona, izraelskih iz Libanona i s ostalih okupiranih teritorija odustali i od Kuvajta. To nije nerazuman prijedlog; moete smisliti bazu za diskusiju. Prijedlog je bio odbijen. NY Times ga je odbio jednom reenicom, i to u nekom drugom lanku o nekoj drugoj temi. Televizijske vijesti su se samo smijale. 18. 9. Saddam Hussein je predloio opu nagodbu koja bi tretirala problem Kuvajta kao arapski problem koji trebaju rijeiti arapske drave, kao to je to Sirija rjeila u Libanonu, Maroku i Zapadnoj Sahari. I to je bilo odbijeno od prve, ovog puta na temelju uvjerljivih razloga - na tom polju Irak ne bi mogao prevladati jer je najjaa sila u tom dijelu svijeta. To je tono, ali izostavljena je jedna mala injenica: Saddam nas je kopirao. Svaki put kada Amerika intervenira u zapadnoj hemisferi odmah upozorimo svijet da se kloni, obrazloavajui da je to pitanje hemisfere i drugi se ne bi smjeli mijeati. ak smo stavili i veto na odluke Vijea sigurnosti UN-a koje osuuju ameriku agresiju. Pa to mora biti pitanje hemisfere poto smo mi u hemisferi toliko moniji od drugih da oekujemo da emo prevladati. Ako to nije doputeno Saddamu Husseinu, a nije, nije ni nama. Evo jednog jo vie zapanjujueg sluaja: 23. 8. Irak je Washingtonu predloio ponudu putem biveg visokog amerikog dunosnika s bliskoistonim vezama. Ponuda je bila zanimljiva. Prema biljekama i svjedoenjima ljudi koji su bili upleteni u to i koje je administracija prihvatila, ponuda je sadravala potpuno povlaenje iz Kuvajta i iraku kontrolu naftnog polja Rumailah koje se nalazi

skoro sasvim u Iraku osim malog dijela u Kuvajtu. Irak tvrdi, moda tono, da je Kuvajt iskoritavao bogatstva naftnog polja i zato su htjeli nagodbu koja bi im garantirala kontrolu nad tim poljem - pregovori o pitanjima sigurnosti, itd. Nisu ni spomenuli ameriko povlaenje iz Saudijske Arabije. Zanimljiva ponuda. Koja je bila reakcija na nju? Kao prvo, nije bila objavljena. est dana kasnije, Newsday, koji ne spada u nacionalni tisak, objavio je ponudu kao glavnu priu i dao sve detalje. Sljedei dan, New York Times, ugledne novine, spomenuli su je u malom odlomku u nastavku stranice na kojoj se nalazila pria o sasvim drugoj temi. The Times su zapoeli citiranjem vlade koja smatra da je ponuda glupost. Onda, nakon to su uobliili priu, drugim rijeima ponuda je glupost, neprimjetno su zakljuili da je pria u Newsdayu bila tona i da je The Times imao iste informacije tjedan dana ranije ali ih nisu objavili. I to je bio kraj te prie. To nam otkriva par stvari o medijima. Kao prvo, pokazuje da se izvan nacionalnog tiska odstupanja dogaaju sluajno. Na primjer, izvjetaj Newsdaya je otkrio informacije, a to se nije svialo monicima koji pokuavaju izbjei pregovore. Ta odstupanja se mogu dogoditi, i kada se dogode, sljedi faza kontroliranja tete. Tada se te informacije stavljaju na rub. Prvo se prikazuju kao glupost; nakon toga se neprimjetno zakljuuje da su tone i da se to znalo cijelo vrijeme, ali da ih se zaustavljalo od objavljivanja. I to je kraj prie. to vam to govori? Opet moete birati izmeu rata i nagodbe koja bi se ostvarila putem pregovora. A vidimo kako se mo odnosi o mogunosti pregovaranja. Taj problem je sluajno problem Washingtona, to znai i medija. P: Prioritet Washingtona je rat? O: Ne rat, ve postizanje naih ciljeva prijetnjom i silom. P: To upuuje na drugo pitanje: kolika je zapravo kriza u Perzijskom zaljevu? O: Da preraste u rat, posljedice bi mogle biti katastrofalne. P: Ne mislim na vrijeme nakon to je Bush poslao vojnike u Saudijsku Arabiju, ve na vrijeme ranije. O: ak i tada je bilo ozbiljno. Invazija Iraka na Kuvajt je bila ozbiljna stvar i trebalo je biti uinjeno sve kako bi ih se maknulo od tamo. Na temelju principa i meunarodnog zakona ta invazija nije bitno drugaija od amerike invazije na Panamu ili izraleskog napada na Libanon, ili od puno sluajeva kojih se moemo sjetiti jer nas nije bilo briga ili smo podravali agresiju. Ali na temelju, recimo, ljudskih prava ne moemo taj napad usporeivati s napadom Indonezije na Timor koji je vodio do skorog genocida i koji smo mirno podravali. Jedini princip u ovom sluaju jest injenica da sila ne poboljava stvari osim ako mi to elimo, a u ostalim sluajevima mi smo htjeli. Ali ovo je vano jer ukljuuje energiju. Arapski poluotok je najvea rezerva energije u svijetu, i glavni zadatak SAD-a od Drugog svjetskog rata je bio da mi ili nai klijenti kontroliramo taj izvor energije te da se niti jednoj domaoj nezavisnoj sili ne dopusti utjecaj. Davno, u vrijeme prve naftne krize, to sam smatrao "spoznajom broj jedan" meunarodnih odnosa. Ta prirodna bogatstva kontroliraju SAD, amerike korporacije i ameriki klijenti kao to su Saudijska Arabija i nee tolerirati nikakvu domau prijetnju. Veliki dio vanjske politike okree se oko toga. I uope nema sumnje u to da je Saddam Hussein udovite i gangster. Ali, naravno, on je bio isto takvo udovite prije est dana kada je bio omiljeni ameriki klijent. Amerika mu je bila najvei trgovaki partner i Bushova administracija je napravila vie nego to je trebala kako bi mu ponudila najam, kredite, itd. Sve ovo su mediji

doslovno tajili dulje vrijeme. I prije je bio udovite. I jo uvijek je udovite. Samo ovog puta njegova strahovita djela su tetila amerikim interesima pa je u medijima prikazan kao udovite. P: Imam osjeaj da su stavovi ljudi u zemlji uvjetovani demonizacijom Husseina u tisku. Ljudi bi se mogli pitati "zato da prihvatimo ove prijedloge?" O: Trebali bismo ih shvatiti ozbiljno jer je Hussein preplaen. Demonizacija je ovaj put tona; on je zlikovac isto kao to je bio i onda kada je tisak pisao drugaije. Ali injenica je da se on uvalio preko glave i sada to oito shvaa. Mi, sluajno, ne znamo da li su te ponude istinite; postoji samo jedan nain da saznamo - a taj je da prihvatimo ponude. Washington to ne eli. Ne moete ne primijetiti injenicu da su SAD same u tom pogledu. Tko jo ima vojsku u toj regiji? P: Pa izgleda kao da SAD eli podmititi Egipat da poalje svoje vojnike. O: Mi pokuavamo nagovoriti ostale zemlje da sudjeluju, to je samo po sebi zapanjujue. Upravo sada dok nas dvojica razgovaramo, amerika vlada - Nicholas Brady i James Baker - putuju svijetom dajui sve od sebe kako bi nagovorili ljude da sudjeluju. to to znai? Do sada su svi odbijali, ali ako ih mi moramo tjerati na suradnju to pokazuje nau osamljenost. Juer, 6. 9., Njemaka je objavila da nee platiti nita amerikim snagama u Saudijskoj Arabiji - to je bio bilateralni dogovor SAD-a i Saudijske Arabije, i Njemaka nema s tim nikakve veze. Japan, jo jedna od najveih ekonomskih sila u svijetu, je rekao da e moda ponuditi nekakvu novanu pomo zemljama pogoenim embargom, ili e, znate, poslati nekoliko dipova. Egipat, velika, jako naseljena zemlja s velikom vojskom koja se sastoji od treine milijuna ljudi, je poslao 2000 mukaraca naoruanih laganim orujem i dipovima. Ja mogu skupiti vie meu ljudima koje znam. to se tie Saudijske Arabije, u dananjim jutarnjim novinama pie da je Saudijska Arabija odluila platiti dio trokova amerikih vojnika. Kako uzbudljivo. Hou rei, tu su ameriki vojnici poslani kako bi ouvali Saudijsko-arabijsku monarhiju, a Arapi su voljni platiti dio trokova. Nije li to impresivno. P: Pa, Amerika eli Egiptu oprostiti dug od 7 milijardi dolara i uiniti Sovjetski Savez najomiljenijim trgovakim partnerom ako rade ono to im se kae. O: To, ustvari, znai davanje diplomatskog pokria. Zato je Amerika toliko oajna za diplomatskim pokriem? Zapravo, zato cijeli svijet odbija oruani sukob? To su stvari koje bi pravi objektivni mediji istraivali. A o tome nikakve diskusije. I onda naiete na bijesan uvodnik u NY Timesu u kojem se autor pita "zato svijet glumi negativca?". Pokuajte pronai analizu istinitih stvari. Razlozi za to postoje i prilino su oiti. Znate, Amerika je dulje vrijeme bila dominantna svjetska sila - i ekonomski i vojno. Sve strane su se sloile da je intervencija Amerike u zemljama treeg svijeta bila politiki slaba, ali ekonomski i vojno jaka. Obino je snaga ta pomou koje prevladava. Mi smo imali vojnu i ekonomsku snagu. Sada smo mi samo jedni od troje. S ekonomskog stajalita, svijet je podijeljen na tri pola. Ali SAD su jo uvijek jedinstvene po vojnoj snazi. Nitko nam nije ni blizu; mi smo vojna sila. Povlaenjem Sovjetskog Saveza sa svjetske pozornice postali smo slobodniji u koritenju vojne snage, s obzirom da je sovjetsko sredstvo zastraivanja nestalo. Sa snagom, u naem sluaju vojnom, dolaze i razna normalna iskuenja. Njemaka i Japan imaju drugaije interese, interese koji ne ukljuuju rjeenje problema koritenjem sile. P: Da li postoji dobar razlog zato je Bush poslao sve te vojnike u Saudijsku Arabiju?

O: Zapravo i ne. Hou rei, svjetska zajednica je imala razloge za netoleriranje irake agresije, zauzimanja Kuvajta te bilo kakve prijetnje Saudijskoj Arabiji. Razjanjenje i pojanjenje tih problema je bilo apsolutno opravdano i mislim da Bush zna da se svijet slae u vezi toga. Pitanje je kako krenuti dalje? P: Ali moje pitanje je da li postoji ikakav razlog za slanje vojnika tamo? I nije li to opasno povisilo uloge? O: O tome bi se dalo raspravljati, nisam ba potpuno siguran da je postojao razlog. Ali vojno prisustvo je bilo neizbjeno. Puno prihvatljivije bi bilo da se sve to odvijalo pod zatitom UN-a. Ali ni to se nije dogodilo. Bolje reeno, trebalo se dogoditi, ali UN to nije htio prihvatiti; to jest ostale svjetske sile nisu bile sasvim spremne staviti na snagu embargo. Nakon velikih napora, Vijee sigurnosti UN-a je donijelo rezoluciju koja je bila puna opreza: odbili su odobriti i najmanju upotrebu sile. Jo jednom, Amerika je ostala sama. P: Zanimljivo je u medijima vidjeti drugaiju sliku. Na primjer, maloprije ste priali koliko je sada zapravo Saddam Hussein slab i uplaen, u najmanju ruku uplaen. O: Pa, tako izgleda. Ali s druge strane, nikad se ne zna da li je to gluma - samo pokuaj da dobijemo ono to moemo - ili je on uistinu preplaen. I kao to rekoh, samo je jedan nain da saznamo, a to je kroz nagodbu. P: Mislite li da je Hussein vojno moan u onoj mjeri u kojoj to prikazuju mediji? O: Kada se radi o tome, mislim da su mediji prilino toni. Pogledate li bolje vojnu analizu, vidjet ete da je njegova vojna sila djelomino razvodnjena. Vojska ima slab moral, ograniene mogunosti Ali ovisi o standardima po kojima sudite. Po standardima Bliskog Istoka, to je jedna izrazito mona vojska. Ali ako bi sluajno dolo do rata sa SAD-om, Irak bi izgubio. Da elimo, mogli bismo ih raznjeti van svemira. P: to je s novim medijskim potovanjem prema UN-u, sada kada UN navodno glasa za nas? O: To je zanimljiva pria. UN je dobio pohvale na koje nisu naviknuti. lanci i lanci su pisali o tome kako sa zavretkom Hladnog rata i Rusima skinutim s vrata, UN napokon moe funkcionirati kako je od poetka zamiljeno. Ipak, postoji mali problem. Zadnjih dvadeset godina UN nije mogao funkcionirati zbog SAD-a. Mi definitivno vodimo u vetoima Vijeu sigurnosti. U puno stvari, ukljuujui Bliski Istok, nadgledanje meunarodnog prava, razoruanje, okoli, bilo to, SAD je stavio veto na odluke Vijea sigurnosti vie puta i glasao je sam ili s jednom ili dvije drave koje su klijenti u Glavnoj skuptini. To se desilo mnogo puta. I to vam to onda govori? Pogledate li stav Amerike prema UN-u, vidjet ete da je u kasnim 40-ima UN bio dosta preferiran. U to vrijeme, nakon zavretka Drugog svjetskog rata, Amerika je bila gotovo najdominantnija u svijetu i UN je slijedio amerike naredbe. Znai, tada je UN predstavljao dobru stvar, a Rusi, koji su bili nadglasani jer smo koristili UN protiv njih, bili su negativci. Kako se amerika dominacija u svijetu smanjivala tako su se smanjivale simpatije prema UN-u. Poto su zemlje Treeg svijeta stekle neovisnost i otvorila im se mogunost prikljuivanja UN-u, UN je pao u "tiraniju veine" inae znanu kao demokraciju jer nije slijedio amerike naredbe. Tako smo postupno tijekom godina izgubili interes

za UN. Oko 1970. situacija je dola do toke kada je Amerika postajala sve izoliranija. I tada su UN znaili lou stvar jer su bili puni iritantnog anti-amerikanizma. Zanimljivo je vidjeti promjenu diskusije tijekom tih godina. U 50-ima se postavljalo pitanje zato su Rusi tako grozni? Do 1985. ve se pitalo zato je svijet tako grozan? Dopisnik za NY Times Magazine iz UN-a se pitao kako to da se svijet ne slae. Mislim, koji god problem bio u pitanju, oni glasaju protiv nas, pa to se dogaa sa svijetom? Dosta se razmiljalo o tome. U ovom primjeru, UN se vie manje ponaao u skladu s amerikim prohtjevima. Odjednom, UN je prekrasna institucija. Svatko tko pogleda taj problem smatrao bi ga komedijom. Svaka razborita osoba. UN se smatra pogodnim sve dok slijedi amerike naredbe, kada nije tako smatra se beskorisnim. Nadalje, zadnjih dvadeset godina Sovjetski Savez je preteno glasovao kao i veina, velika veina. To su injenice. Pokuajte nai izvjetaj u tisku koji to opisuje. Ovo jo jednom pokazuje da su mediji jedinstvena institucija prijevare i izvrtanja. P: Ne samo to nego da li ste nedavno gledali "Nightline"? O: Ne gledam ja to. P: Pa, Barbara Walters je tiranizirala njemakog novinara i predstavnika japanskog ministarstva gospodarstva pitanjima o tome da li e oni dati novac. Barbara Walters je skoro priala u ime amerikog naroda i pitala ih gdje je njihov prokleti novac. O: Oito pitanje se namee samo po sebi. Zato recimo je ona glas amerike vlade, a ne amerikog naroda zato ona mora tiranizirati njemake i japanske predstavnike kako bi nam oni dali svoj novac? Zato se moramo natezati s njima kako bi ih natjerali da plate? Ipak, oni su pouzdaniji po pitanju nafte s Bliskog Istoka nego mi. Pa, u emu je onda problem? Moda to govori neto o nama. Moda neto ne valja u naoj politici, naoj predanosti takva pitanja se ne postavljaju. Hou rei, ipak je zakon logike takav da smo mi u pravu to god radili. ak i ako se cijeli svijet ne slae s nama, ne samo po pitanju ovog nego niza drugih stvari, svijet je u krivu. Ako se ne slae s nama, svijet nije dio ekipe. I to uzimamo zdravo za gotovo. P: Nije da je taj njemaki novinar imao kljueve dravne blagajne. To nisu bile vijesti, to nije bila analiza. To je bilo poziranje. To me navodi na moje sljedee pitanje. Najvie se koncentrirate na tisak; postoji li razlog za to? O: Nemam sredstva koja bi pokrivala televiziju. Ne zaboravite da s ove strane ograde nemamo puno sredstava. Sve to ja radim je pomou mog vremena i preteno mog novca. S druge se strane ograde nalazi pregrt sredstava. I ako stvarno ozbiljno elite pokriti televiziju trebali biste prolaziti kroz transkripte, to oduzima puno vremena. Nadalje, pretpostavimo da je bilo prouavanja televizije, bilo je nekih, sluaj je taj da je pripremanje vijesti na televiziji unutar granica odreenih tiskom. Prilino tono moete pretpostaviti to e biti na televiziji odreenu veer ako pogledate prednju stranicu NY Timesa ili Washington Posta. P: Naravno, ak i ljudi s televizije to priznaju. Mislite li da postoji razlika u djelotvornosti indoktrinacije izmeu televizije i tiska? O: Da. Za veinu populacije, televizijsko vienje stvari je vjerojatno puno utjecajnije.

P: Gore Vidal, izmeu ostalih, smatra da je lake manipulirati ljudima koji su poplavljeni televizijskim vijestima? Da li vjerujete tome? O: Mislim da bi ponovo trebali napraviti razliku izmeu politike klase - onih koji su aktivniji u politikom, ekonomskom, i kulturnom voenju - i ostatka populacije koji imaju funkciju pasivnih promatraa. Za veliku veinu populacije glavni utjecaj ne dolazi kroz televizijske vijesti, ve kroz mehanizme za odvraanje njihove pozornosti. Mehanizmi ukljuuju razliite programe, sve od sporta i humoristinih serija pa do otmjenih slika ivota kakav bi "trebao" biti. Sve to ima za svoj uinak izoliranje ljudi. Sve to ih dri udaljene jedne od drugih i fokusirane na televiziju napravit e od njih pasivne promatrae. Sjetite se da je ovo ipak osnovna teorija liberalne demokracije, ne izmiljam. Proitate li, recimo, tekstove Waltera Lippmana, starjeine amerikog novinarstva koji se jo smatra i vodeim progresivnim, demokratskim teoretiarem, vidjet ete da za pravilno funkcioniranje demokracije postoje dvije razliite uloge: jedna je uloga posebne klase odgovornih ljudi, male manjine, a druga je uloga javnosti koju je Lippman opisao kao "zbunjeno stado". Javnost ima ulogu promatraa, a ne sudionika; njihova jedina uloga je promatranje i tu i tamo odobravanje nekakvih odluka. Donoenje odluka je u rukama elite. To se zove demokracija. P: I to bi trebalo biti svjesno izvedeno. O: Pa, ja citiram Lippmana i on smatra da bi trebalo biti svjesno. To moemo povezati s utemeljiteljima: ira javnost trebaju biti promatrai. Drava je utemeljena na ideji... pa, John Jay (predsjednik Ustavne konvencije i prvi glavni sudac Vrhovnog suda) lijepo je to sroio: "Ljudi koji posjeduju zemlju trebaju vladati njome". Na je taj nain utemeljena zemlja i na taj je nain ona voena. P: Da li stvari idu na bolje ili na gore to se tie pristupa alternativnim izvorima informacija? O: Stvari se poboljavaju. P: Kako to? O: Kao prvo, mediji su bolji i otvoreniji nego to su bili prije dvadeset, dvadesetpet godina. Priao sam o tome koliko su ogranieni, ali su puno bolji nego prije dvadesetpet do trideset godina. P: Kako je dolo do promjene? O: Najvie nainom kojim se sve mijenja - putem drutvene promjene. Zato imamo slobodu govora? Ne zato to je to netko napisao nego zbog stoljea borbe - ljudske borbe. Svaka drutvena promjena nastupi nakon duljeg razdoblja borbe - bio to mirovni pokret, pokret za ljudska prava, enski pokret ili bilo to drugo. A u 1960-ima je dolo do velikog narodnog buenja koje je poboljalo kulturni i intelektualni nivo velikog dijela stanovnitva. I to je imalo svoj uinak. Buenje se pokuavalo sprijeiti, ali mislim da od toga nije bilo nita. Imalo je i svoj uinak na javno disidentstvo tijekom osamdesetih koje je bilo vee nego u naoj nedavnoj povijesti. Imalo je uinak i na medije i Kongres. Puno ljudi koji su proli kroz to iskustvo ulo je u sustav - i to je imalo uinak. Sada imate ljude u medijima iji su se stavovi formirali tijekom ezdesetih, i ponekad ete vidjeti njihov uinak. Ista stvar je i s Kongresom. Uzmite na primjer kampanju za ljudska prava koju

je inicirao Kongres i koja se grekom pripisala Carterovoj administraciji. Velik dio inicijative za tu kampanju doao je od strane mladih ljudi koji su sazreli iz iskustva ezdesetih. P: Znai mislite da ljudi postaju... O: Mislim da se situacija malo popravila u mainstream institucijama. Osim toga, ima dosta alternativa. Uzmimo na primjer radio baziran na zajednici, koji je prilino proiren po cijeloj zemlji, to stvarno nudi alternativu. Zajednice koje imaju radio postaju baziranu u zajednici su bitno drukije od drugih u smislu ivahnosti i otvorenosti politike diskusije. Puno putujem po zemlji i za mene je razlika opipljiva. P: Znai, ljudima se sve manje moe manipulirati? O: Pa da. Mogli ste to vidjeti u osamdesetima. Na primjer, od Reaganove administracije se oekivalo da intervenira diljem svijeta kao to je to inila Kennedyjeva administracija. Kennedy im je bio model. A Kennedyjeva administracija je bila vrlo jasna to se toga tie, neto to su radili je bilo tajno, ali veina je bila prilino otkrivena. Kada su poeli bombardirati Juni Vijetnam, sve je bilo na naslovnicama. Kada su poslali vojnike u Vijetnam, takoer je bilo jasno. Reagan to nije mogao raditi, odmah su se morali okrenuti tajnom ratovanju, zapravo vjerojatno su izvrili najveu akciju tajnog terora u modernoj povijesti. Opseg tajnih operacija je dobra mjera za javne disidente. Tajne operacije nisu skrivene od nikoga osim domae populacije. I one su nedjelotvorne. Svaka drava e upotrijebiti otvoreno nasilje ako se moe izvui, nasilje e se pretvoriti u skriveno ako se ne moe izvui. P: Moete li nam ponuditi savjete kako izbjei neprekidnu indoktrinaciju koju nam serviraju mediji? O: Ljudi moraju shvatiti da se treba primiti neega to bismo mogli nazvati teajem samoobrane. Trebate razumjeti prirodu materijala koji vam se namee i njegove institucijske izvore. Kada to napravite, moete poeti ispravljati. Tee je ako ste izolirani pojedinac. Ali u solidarnosti i komunikaciji s drugima to moe biti postignuto. Na primjer, Pokret solidarnosti Centralnoj Americi, koji je bio vrlo uinkovit tijekom 80-ih, anti-apartheid mrea, pokret zelenih, enski pokret, itd. su uspjeli. Na taj se nain bori. Izolirani pojedinac - osim ako nije iznimno hrabar - ne moe pobijediti.

O SLOBODI TISKA I KULTURE

P: esto ste u prolosti navodili da smatrate SAD najslobodnijim drutvom na svijetu u smislu, na primjer, da je pravo slobode govora (kao rezultat prijanjih napora) danas vie uvano u SAD-u nego u bilo kojoj dravi na svijetu. Marksisti su takve slobode odbacivali kao formalne slobode, slijedei Marxa kojemu je "pravo jednakosti jo uvijek burujsko pravo" u smislu da ono pretpostavlja nejednakost. S druge strane, neki anarhisti su slino odbacivali takve slobode s obrazloenjem da proizlaze iz institucija moi. S obzirom na dananju apsolutnu kontrolu masovnih medija od strane ekonomske i politike elite, koju ste vi ispravno opisali u "Manufacturing consent", koje znaenje moemo pripisati pravu slobode govora u SAD-u i djelomice slobodi tiska, kada je, u isto vrijeme, svakome glasu koji zastupa disidentsko miljenje uspjeno uskraen pristup masovnim medijima ili je on utian ili marginaliziran? to vi mislite o stajalitu po kojemu je sloboda tiska u stvari fasada koja je, iako moda beznaajna velikoj veini ljudi, vrlo vana eliti u proizvodnji pristanka i openito u prikrivanju njihove stvarne uloge u ponovnome stvaranju ideologije eksploatativnoga i hijerarhijskoga drutva? O: Da bi bilo jasno, trebamo razlikovati slobodu govora od slobode tiska. Prema tome, ak i kada bi sloboda tiska bila fasada, sloboda govora bi bila vrijedna obrane i irenja. Smatram da je injenica, i to vana, da su SAD usporedno postigle visoke standarde u zatiti slobode govora. to se tie slobode tiska, iako nema sumnje da velika koncentracija politiko-ekonomske moi ima golem utjecaj na masovne medije, ne bih to zvao "apsolutnom kontrolom". ak i u totalitarnoj dravi, vojnoj diktaturi ili ropskome drutvu, kontrola nikada nije apsolutna. U drutvima poput naega, sloboda tiska je daleko od fasade. Postoji mnogo mogunosti da se vri pritisak na medije i s njima mnogo ostvarenja. Masovni mediji nisu jedini izbor, izbora je mnogo i neki od njih su vrlo djelotvorno iskoritavani. Jedan nedavni i pouni primjer je Multilateralni ugovor o investicijama (Multilateral Agreement on Investments). O MAI-u se pregovaralo prije skoro tri godine u OECD-u (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak), uspjeno u tajnosti zahvaljujui suuesnitvu najvanijih medija, koji su zasigurno znali o tim planovima i takoer razumijeli njihov znaaj. Osnovne injenice su ispravno izdvojene u naslovu Business weeka ranije ove godine: "Eksplozivni trgovaki posao o kojemu niste nita uli". Doista je bio "eksplozivan", a narod uistinu "nikada nije uo o njemu". Aktivisti i

grassroots organizacije su napokon bili u mogunosti iznijeti informacije na vidjelo, iriti ih i organizirati opoziciju. Sve je rezultiralo time da su vaniji centri moi, dravni i privatni, bili prisiljeni, na svoju veliku alost, staviti projekt na stranu. Bili su nadjaani od "horde budnih". Tim je rijeima alostan rezultat bio podnesen meunarodnom financijskom tisku. Takoer su citirali zabrinutost "iskusnih trgovakih diplomata" da s "rastuim potranjama vee otvorenosti i odgovornosti" postaje "sve tee za ugovarae sklapati poslove iza zatvorenih vrata i podloiti ih igosanju skuptina"; sada su "pod pritiskom da opravdaju svoja djelovanja, objanjavajui ih i branei javno", zadatak kojeg se inae groze. Naravno, to je "obrambena pobjeda", i to samo djelomina: institucije moi e traiti druge naine da postignu sline ciljeve. Svejedno, to je vrlo vana pobjeda. Korporacijski svijet to dobro razumije, a i narodne snage bi takoer trebale shvaati to su postigle, ak i s ekstremno ogranienim sredstvima i koordinacijom. To je samo jedan primjer od njih mnogo. Vano je naglasiti, kao to vi naglaavate, ulogu educirane elite "u ponovnome stvaranju ideologije eksploatativnoga i hijerarhijskoga drutva". Shvatimo li to, moemo konstruktivno djelovati - a mogunosti za to ima mnogo. Takoer sam smeten zbog otpusta "burujskih prava" i prava koja "proizlaze iz institucija moi". Prava koja su steena narodnom borbom su, neizbjeno, ukopana u postojee drutvo - "burujsko drutvo", ako hoete, sa svojim specifinim institucijama moi. Ali ta prava nisu beznaajna. Osim toga, ne "proizalze" iz institucija moi. Koliko god puna mana, ta prava su steena borbom PROTIV tih institucija. Polovine pobjede i zadobivena prava bi trebali cijeniti, a ne podcjenjivati; i dalje iriti kao dio procesa onesposobljavanja nezakonitih institucija. Vratimo se na SAD, gdje je mo prisile ograniena, s usporednim standardima, barem za one s nekim udjelom u privilegiji - veinu populacije u jako bogatom drutvu. To je najvaniji razlog, mislim, zato su kontrola miljenja i stavova "izbrueni" u visoku umjetnost. Formiranje miljenja moemo pratiti od poetaka zemlje, a ona su poprimila novi oblik kada su drutvena i politika prava steena - ne odobrena. To su vrlo dobro razumjeli "strunjaci za manipulaciju". Jedan od osnivaa moderne industrije za odnose s javnou, Edward Bernays, podsjetio je svoje saveznike da s "univerzalnim pravom glasa i univerzalnim kolovanjem, ak i graanska klasa strahuje od obinih ljudi, jer je narod obeao postati kraljem" - tendencija koju je industrija nastojala obrnuti novim metodama "da bi oblikovala miljenje naroda". Privatna mo moe prisiliti i kontrolirati, ali indirektno. Potaknuta javnost moe prouzrokovati znaajne promjene u djelovanju sistema moi, a esto i jest. To ukljuuje i masovne medije. Uzbuna u 1960-ima je, na primjer, imala znatan efekt na nain njihova rada, a oni su kao rezultat postali mnogo otvoreniji. Relativna slabost namjere prave prisile otvara svakakve mogunosti, kao to to ine i bogatstvo drutva i takoer nova tehnologija. Jo jednom, postoje velika nastojanja od strane institucija moi da ogranie te mogunosti, ali to nije razlog za oaj. Jednako kao to nije bio ni u prolosti. P: Ako prihvatimo da je posjedovanje masovnih medija, posebno radija i televizije, od presudne vanosti za slobodu informacija i slobodu govora openito i da, kako je povijest opirno pokazala, niti dravno niti kapitalistiko vlasnitvo ne moe osigurati tu slobodu, koje su alternative? Koja bi mogla biti uloga medija u drutvu vae vizije, kao to ste dotakli u vaoj zadnjoj knjizi, "Power and prospects"?

O: Alternativa dravnoj ili privatnoj moi je demokracija. Demokracija koja stvarno funkcionira pretpostavlja relativnu jednakost. To je injenica koja datira jo od Aristotela. To takoer zahtijeva rasputanje koncentrirane moi, dravne ili privatne. Kao i druge institucije, mediji bi trebali biti pod kontrolom radne snage i zajednice u kojoj djeluju. Trebali bi biti toliko raznoliki kao to su i interesi i potrebe ope populacije, i takoer bi trebali iriti i produbljavati te interese i potrebe: izazivati i istraivati, da bi i ponudili i poticali narodno sudjelovanje. to se tie detaljnih planova za "drutvo nae vizije", ja sam uvijek bio prilino skeptian, i ostat u. Mi imamo ogranieno razumijevanje ljudskih odnosa i ljudskih potencijala. O sebi i o drugima moemo nauiti domiljatim istraivanjima i eksperimentima, koje bi trebali poticati. Neki od tih eksperimenata mi se stvarno ine nadahnjujuima. Na primjer, prije par godina dobio sam priliku gledati televiziju koju je organizirala zajednica na javnim trgovima u vrlo siromanim podrujima radnike klase u okolici Rio de Janeira. Program je napisalo, reiralo i odglumilo lokalno stanovnitvo, a i publika je zanimljivo sudjelovala. Uspjesi, koji su se meni inili vrlo stvarnima, bili su postignuti nakon nizova neuspjeha, neto to uope ne bi trebalo biti iznenaujue. Isto moemo oekivati i od naih uzoraka. U stvari, trebali bi se radovati tome, budui da je to jedini nain da dobijemo uvid u nau unutarnju prirodu i u mogunosti za znaajno osloboenje. P: Kako vidite prijelaz u drutvo gdje su mediji demokratski kontrolirani? Pitanje ima poseban tematski znaaj danas s obzirom na injenicu da je oito da su mali kolektivi, iako rade zadivljujui posao u stvaranju alternativnih informacijskih mrea, beznadno i neizbjeno nejednaki u uzvraanju udaraca velikim trgovakim organizacijama koje kontroliraju dananje medije. Da li da nastavimo podravati takva nastojanja ili moda da usmjerimo naa nastojanja k upotpunjavanju takvih pokuaja u borbi za stvaranjem novoga politikog i drutvenog pokreta koji e se boriti za alternativne sustave drutvene organizacije, iznad totalitarne kontrole ekonomije i medija, i takoer iznad njihove oligarhine kontrole u trinoj ekonomiji? O: ini mi se da su mogunosti koje vi opisujete vrijedne slijeenja, i ne bi ih trebali smatrati alternativnima. Trebali bi podravati male kolektive, pomoi im da rastu i cvjetaju i da oblikuju ire veze s drugima, da bi na kraju zamijenili institucije namijenjene "kontroli javnoga miljenja". U isto vrijeme, trebali bi sudjelovati u narodnim pokretima koji ele stvoriti oblike drutvene organizacije koji su slobodniji i pravedniji. Naravno, pojedinci e imati vlastite prioritete. Vrijeme nije beskonano. Mogunosti i interesi su razliiti, na sreu svih nas. Ali to nisu proturjeni ciljevi; radije, obostrano podrana nastojanja koja bi trebalo nastaviti. P: Izgleda da rije "kultura" u vaim tekstovima i predavanjima ima prilino "ire" znaenje nego u mainstream upotrebi, budui da naglaavate njezinu politiku, drutvenu i intelektualnu dimenziju. Moete li to malo razraditi? O: Nisam svjestan koritenja rijei "kultura" u nekome odreenome smislu, ali definitivno bih naglasio politiku, drutvenu i intelektualnu dimenziju. P: to je po Vaem miljenju veza izmeu klase i kulture? Moe li elita nametnuti svoju kulturu ostatku svijeta? O: Nastavljajui koristiti rije "kultura" u iremu smislu, mislim da bi bilo zavaravanje rei da elita eli nametnuti vlastitu kulturu ostatku drutva. Politika kultura elite je aktivna i sudjeluje. Oni ele da velika veina bude pasivna, ravnoduna, marginalizirana i posluna, usmjerena prema nevanim

problemima. Drutvena i intelektualna kultura elite je biti bogat i nagraivan. Velika veina ljudi bi trebala smatrati svoje ivote praktiki beskorisnima. Oni bi trebali biti naueni da shvaaju svoju potrebu za konzumacijom dobara radije nego potrebu za kvalitetom ivota i rada. U 1920-ima su poslovni voe objasnili (meusobno) da moraju djelovati da bi "unitili navike doba", slino kao to je i uinio zakon o privatnome vlasnitvu u Engleskoj par stoljea ranije. To je posebno bio glavni cilj reklamne industrije, ali uglavnom znanstvene industrije. I to je razumljivo. Kako drugaije mogu nadjaati prijetnju demokracije i slobode ako se udio direktne prisile smanjuje. P: Srodno pitanje odnosi se na kvarenje kulture kao rezultat njezine komercijalizacije u trinoj ekonomiji. Dennis Potter, pokojni britanski TV dramatiar, obiavao je govoriti da on nikada ne bi bio u mogunosti doprijeti do javnosti da mu priliku nije pruila TV stanica iji je vlasnik drava (BBC) koja je podravala istraivake poslove - neto to bi privatne stanice rijetko, ako uope, pokuale uiniti. Trivijaliziranje i poniavanje svjetske kulture, kao rezultat sadanjeg monopola produkcijskih i distribucijskih mrea od strane sjevernoamerikih privatnih konglomerata, mogli bi smatrati kao jasnu obranu ovoga stava. to vi mislite, kakve su anse za stvaranjem alternativne kulture u kapitalistikome drutvu? O: Sumnjam da su sjevernoameriki konglomerati drugaiji od drugih. Na primjer, reeno mi je da su brazilske TV sapunice, koje dominiraju dobrim dijelom latinsko-amerikog trita, moda ak i apsurdnije od amerikih. to se tie alternativa u kapitalistikome drutvu, mogunosti ovise o uobiajenim faktorima: kako ljudi iskoritavaju dostupne prilike, kojih je mnogo - ukljuujui mogunost da se onesposobe prisilne institucije postojeih kapitalistikih drutava. P: Pitanje koje slijedi je, pretpostavljajui da je stvaranje alternativne kulture mogue, kako vi vidite nain za njezino stvaranje. U prolosti su idealisti vjerovali da je ak i bez promjene u postojeemu institucijskome poretku promjena u kulturi mogua; to vjerovanje jo danas mnogo ljudi u ekolokom pokretu dri ispravnim. Alternativni pogled je da nova kultura samo moe biti dio interaktivnog procesa pokuaja da se stvore alternativne institucije u sadanjemu drutvu, koje e istinski biti povezane s alternativnim vrijednostima. Kakvo je vae miljenje o tome? O: Ja osobno ne smatram nadu za kulturnom promjenom u postojeemu institucijskome poretku "idealistinom". To se deavalo kroz povijest, ukljuujui i u naim ivotnim tijekovima, ponekad s velikom koristi. Takve promjene su esto oblikovale dio svijesnih pokuaja da se potkopa i zamijeni postojei poredak. Bakunjin je imao pravo kada je pozivao na stvaranje elemenata buduega drutva u ovome sadanjemu. Vrijednosti i institucije se mijenjaju na komplicirani i zamreni nain. Ne postoje jednostavne formule, barem ja za njih ne znam. Da budem precizniji, postoje jednostavne formule, ali to su tipine i vjerojatno istinske formule za utemeljivanje novih oblika prisile i dominacije. P: Nedavna pojava koja proizlazi iz vjerskih pokreta u SAD-u je poveanje broja kranskih TV mrea itd. na Zapadu, dok u dravama poput Grke postoji slino poveanje religijskog ludila kojega promoviraju mediji, posebno dravne TV stanice. Zato se ta pojava sada pojavljuje? Je li to zbog kolapsa dravnog socijalizma koji je stvorio ideologijsku prazninu koju religijski pokreti to bre ele popuniti, ili mislite da ta pojava predstavlja svijestan pokuaj SAD-a (i drugih elita) da kontroliraju stanovnitvo s obzirom na eksploziju nejednakosti koju podrazumijeva internacionalizacija trine ekonomije?

O: Ljeviari su kolaps "dravnoga socijalizma" trebali prihvatiti kao vanu pobjedu koja brie granice stvarnoga socijalizma. Nije vrijedno troiti toliko vremena u raspravi o tradicionalnoj terminologiji i moda je sve to bilo toliko pokvareno da bi trebalo biti naputeno. Ali ako je termin "socijalizam" ita znaio, barem je podrazumijevao kontrolu proizvodnje od strane proizvoaa i eliminaciju nadniarstva. Nije postojao niti trag toga u tzv. drutvu "dravnoga socijalizma", da ne spominjemo osnovne slobode koje su zadobivene drugdje. Ne mislim da se rast religijskoga fanatizma moe opisati kao posljedica kolapsa drutava "dravnoga socijalizma". Samo vrijeme to pokazuje. U SADu je vjerski ekstremizam uvijek bio mona sila, a nije bilo primjetnih promjena poput dogaaja u Sovjetskome Savezu, Kini, ili, openito, u internacionalnome popritu. Korijeni vjerskoga ekstremizma lee negdje drugdje, a tu drava igra malu ulogu. Poslovni svijet je uvijek bio ambivalentan. Nekada je sponzorirao fundamentalistike tenje kao dio pokuaja marginaliziranja i odvraanja ope javnosti. Ali i poslovni svijet se boji tih tenji. I takoer zahtijeva monu dravu koja djeluje. Nije skrivao zabrinutost kada je ultra-desniarski val elio dominirati Kongresom 1994., s idejama o "revoluciji" koja bi napala "veliku vladu" i utemeljila fundamentalistike vrijednosti. Brzo su uvjerili skorojevie da im njihove izborne pobjede nee omoguiti predstavljanje nove znaajne politike promjene, i uskoro su se povukli, s odreenim strahom, nauivi ivotne injenice. U Latinskoj je Americi rast vjerskih pokreta povezan s uspjehom Washingtonova ubojitoga rata protiv Crkve Latinske Amerike, nakon to se otro oslobodila njegove ugnjetavane povijesti i preuzela "povlateni izbor za siromane" u 1960-ima. Konferencija koju su organizirali jezuiti Centralne Amerike prije par godina zakljuila je, vrlo vjerodostojno, da je dugotrajni efekt "kulture terora" bio "umanjiti oekivanja veine u odnosu na alternative, koje su razliite od alternativa monika". Nasilno unitavanje nade moe dovesti do rasta nerazumnih kultova. U Latinskoj Americi su i njih sponzorirali s visokim kapitalom i manipulacijom sjevernoamerikim fundamentalistikim grupama. U islamskome svijetu Indije, rast fundamentalizma na ruevinama stoljetnoga nacionalizma je pomalo slian. U svemu ima uroenih izvora. Bitna razlika je izmeu porijekla i napretka, i prilino povijesnih specifinosti. Mislim da bi trebali biti paljivi u daleko dosezljivim generalizacijama. P: Na kraju, kako vi vidite sadanju homogenizaciju kulture, gdje gradovi postaju sve sliniji, ljudi sluaju istu glazbu, gledaju iste TV sapunice, kupuju iste marke konzumentskih proizvoda, itd.? Da li mislite da je taj fenomen povezan s osloboenjem i deregularizacijom trita i njegova nusprodukta, globalizacije, i, ako je tako, da li je homogenizacija reverzibilna unutar poretka trine ekonomije? O: Odreene vrste "globalizacije" koje su utemeljene zasigurno su najvei faktor u vrlo oitoj homogenizaciji kulture. Meutim, protusile su takoer prilino vidljive. U Europi je, na primjer, nastupio znaajan rast regionalnih kultura i pritisaka prijelaza u "Europu regija", to je djelomino vjerojatno reakcija na sredinje sile Europske Unije i "demokratskog deficita" koji ih slijedi. Vjerski fundamentalizam je takoer djelomice reakcija na homogenizaciju kulture i centralizaciju moi, a ima i drugih oitovanja - nekih po mome miljenju zdravih, drugih ponekad runih.

Odreeni oblik upravljanih trita koji veinom prevladava karakterizira nestabilna struktura. Njegovi vlastiti entuzijasti se brinu da bi se on mogao sruiti. Veliko poveanje moi financijskoga kapitala smatralo se "krizom" proteklih mjeseci jer sada prijeti interesima bogatih i monih, a ne samo uobiajenim rtvama. Kako se problemi vraaju izvoru, ideoloke izmiljotine od prolih par godina se preispituju na visokim mjestima. Efekti nisu stabilniji niti stalniji od samih institucijskih struktura. Predvianje ljudskih odnosa je jedva impresivno; u stvarnosti, esto je smijeno. To je djelomice zato jer su ljudski odnosi jadno razumljeni. Djelomice je tako i jer jedna vana injenica bjei iz kraljevstva predvianja: ljudska volja. Tvrdnje o "neizbjenosti" ili o "neizmjenjivosti" ili o "povijesnim zakonima" bi trebali gledati s odreenim sumnjama, da blago kaem. Razumljivo je da koncentracija moi eli poveati osjeaje bespomonosti i pokoravanja unato povijesnim silama koje su iznad nae kontrole. ovjek moe izabrati da li e podlei tim pritiscima, ali to je izbor, a svakako ne prisila.

KONTROLA NAIH IVOTA

Predavanje Noama Chomskog, 26. 2. 2000., Kiva Auditorium, Albuquerque, New Mexico Ne pretjerujem kada kaem da je elja za kontroliranjem naih ivota dominantna tema svjetske povijesti, naroito u nekoliko posljednjih stoljea dramatinih promjena u "ljudskim odnosima i svjetskom poretku". Tema je preopirna da bi o njoj sada diskutirali i zato u je malo skratiti. Kao prvo, drat u se sadanjih manifestacija i korijena te teme, te u obratiti pozornost na ono to bi nas moglo oekivati. Isto tako, drat u se globalnog prostora koji je zasigurno jedina domena u kojoj se ti problemi pojavljuju. Svjetski su se problemi definirali, imajui u obziru predodbu o suverenitetu, drugim rijeima pravo politikih entiteta da idu svojim putem koji moe biti dobar ili lo, ali da nema upletanja izvana. U stvarnome bi svijetu upletanje izvana znailo visoko koncentriranu mo s glavnim sjeditem u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Razliite su rijei bile upotrebljavane kako bi opisale tu koncentriranu svjetsku silu, ovisno o tome koji aspekt suvereniteta i slobode imamo na umu. Ponekad kaemo Washington, ili Wall Street, ili NATO, ili meunarodna ekonomska birokracija (WTO, Svjetska Banka, MMF), ili G7 (bogate zapadne industrijske zemlje), ili G3, ili, najtonije, G1. Ako tu koncentriranu mo elimo temeljitije opisati, rei emo da je ona spektar megakorporacija, esto meusobno povezanih savezom drava koje upravljaju ekonomijom koja je na neki nain korporativni merkantilizam, koji sve vie prerasta u oligarhiju te se oslanja na dravnu mo kako bi socijalizirao rizik i cijenu te obuzdao neposlune elemente.

Problemi suvereniteta su se javili u dvije domene tijekom 1999. godine. Jedna predstavlja suvereno pravo po kojemu smo sigurni od vojne intervencije. Tu se postavljaju pitanja o svjetskom poretku baziranom na suverenim dravama. Druga domena je suvereno pravo u socio-ekonomskoj intervenciji. Ovdje se postavljaju pitanja o svjetskoj dominaciji multinacionalnih korporacija, naroito financijskih institucija u proteklih par godina, te o cijelome okviru konstruiranom da udovolji njihovim interesima. Svi su se ti problemi dramatino iskazali u Seattleu u studenome 1999. godine. Prva kategorija, znai vojna intervencija, je bila vrlo ivahna tema prole godine. Dva sluaja dobila su posebnu pozornost i vanost - Istoni Timor i Kosovo, obrnutim redoslijedom to je vrlo zanimljivo jer to onda mijenja i vrijeme i vanost. O tim temama bi se dalo puno rei, a imamo i puno novih spoznaja o njima. Ako se elite vratiti na to kasnije u svojim pitanjima, dobro. Bit u sretan to mogu razgovarati o toj velikoj, pounoj i vanoj temi, ali vremena je malo. Usredotoit u se i drati druge teme, iako u i tu skratiti stvari. Radi se o pitanju suvereniteta, slobode, ljudskih prava, pitanjima koja se javljaju u socio-ekonomskom kontekstu. To je manji dio cijele ove teme. Prvo, openita misao - suverenitet kao takav nije vrijednost. Vrijednost je dok je u vezi sa slobodom i pravima, bilo da ih poveava ili smanjuje. Uzet u zdravo za gotovo neto to je na prvi mah oito ali je u biti kontroverzno - kada priamo o slobodi i pravima u glavi imamo ljudska bia; drugim rijeima ljude od krvi i mesa, a ne apstraktne politike i pravne konstrukcije kao to su korporacije ili drave ili kapital. Ako ti entiteti i posjeduju neka prava, to je upitno, tada bi njihova prava trebala proizlaziti iz prava ljudi. To je sredinja klasina liberalna doktrina. Uz to, to je i stoljeima glavni princip ljudske borbe, meutim on ima veliku opoziciju - slubenu doktrinu: sredita bogatstva i privilegije. Ista stvar je na politikom i socio-ekonomskom podruju. Zamolit u vas da ovo pitanje stavite na stranu nekoliko minuta kako bih mogao rei par stvari o cijeloj pozadini. Politiki je svijet poznat po sloganu "narodni suverenitet u vlasti sastavljenoj i izabranoj od ljudi i za ljude", ali u praksi stvari su drugaije. Praksa smatra ljude neprijateljima. Ljude treba kontrolirati za njihovo dobro. To moemo vidjeti daleko kroz povijest, u najranijim demokratskim revolucijama iz sedamnaestoga stoljea u Engleskoj i u sjevernoamerikim kolonijama stoljee kasnije. U oba sluaja, demokrati su bili pobijeeni, ne potpuno i definitivno ne trajno. U Engleskoj u sedamnaestome stoljeu veina stanovnitva nije htjela da njima vlada kralj ili parlament. Sjetite se da su kralj i parlament bili dva suparnika u standardnoj verziji graanskoga rata, ali kao u veini graanskih ratova, dobar dio populacije nije htio niti jednoga od njih. Dobar dio populacije htio je, kako su se izrazili i u svojim pamfletima, vladavinu "seljaka istih poput nas, koji imaju na umu nae potrebe", a ne "vitezova i gospode koji prave zakone namijenjene jedino plaenju i tlaenju i kojima su ljudske patnje strane". Te iste ideje nadahnule su buntovne farmere u kolonijama stoljee kasnije, ali konstitucijski sustav je bio drugaiji. Spreavao je tu herezu. Cilj konstitucijskoga sustava je bio da "titi manjinu od veine" i osigura da "zemljom vladaju oni koji je posjeduju". To su rijei oca ustava Jamesa Madisona i predsjednika Kontinentalnoga kongresa, te prvoga vrhovnog suca Vrhovnoga suda Johna Jaya. Njihova koncepcija je prevladala, no konflikti su se nastavili. Stalno preuzimaju nove oblike; trenutno su ivi. Elitna doktrina ostaje nepromijenjena.

U dvadesetome stoljeu (drat u se ovdje nekakve liberalne, progresivne strane spektra - druga strana je puno okrutnija) narod se smatra "neukim i dosadnim nestrunjacima" koji imaju ulogu promatraa, a ne "sudionika", osim u povremenim prilikama kada mogu birati izmeu predstavnika privatne moi. To zovemo izborima. Za vrijeme izbora miljenje javnosti je nebitno ako je u sukobu sa prohtjevima bogate manjine koja vlada zemljom. U biti, te stvari se upravo sada dogaaju. Jedan zapanjujui primjer (a ima ih mnogo) tie se svjetskoga ekonomskog poretka - trgovakih sporazuma. Ankete pokazuju da se veina graana strogo protivi stvarima koje se deavaju, ali se ti problemi ne pojavljuju na izborima. Za vrijeme izbora to nije tema jer sredita moi, bogata manjina, slono podravaju utemeljenje posebne vrste socio-ekonomskog poretka. Zato se takve teme ne pojavljuju. Raspravljaju o stvarima za koje previe i ne mare, na primjer pitanja karaktera ili reforme za koje znaju da se nee dogoditi. O tome se diskutira, a ne o stvarima koje brinu ljude. Vrlo tipino i smisleno ako znamo da je uloga masa, neukih i dosadnih nestrunjaka, promatranje. Ako javnost, kao to se esto i dogodi, trai nain da se organizira i ukljui u politiku kako bi mogla sudjelovati i predstaviti svoje probleme, to je problem. To nije demokracija, ve "kriza demokracije" koja se mora svladati. Ponovno citiram. Sve su to citati liberalne, progresivne strane modernoga spektra, ali su principi dosta rasprostranjeni, i zadnjih dvadesetpet godina predstavlja jedan od regularnih perioda kada se izvravala velika kampanja koja bi pokuala nadjaati krizu demokracije i vratiti javnost u njihovu pravilnu ulogu apatinih, pasivnih i pokornih promatraa. To je politiko podruje. U socio-ekonomskom podruju naii ete na neto slino. Dugo vremena su trajali paralelni, usko povezani sukobi. U ranim danima industrijske revolucije u SAD-u, znai u Novoj Engleskoj prije stopedeset godina, postojao je ivahan, nezavisan radniki tisak kojeg su vodile mlade ene ili gradski obrtnici. Prezirali su "degradaciju i podreenost" novonastalih industrijskih sustava koji su prisiljavali ljude da se iznajmljuju kako bi preivjeli. Vrijedi se sjetiti, i teko se sjetiti, moda, da se nadniarski posao u to vrijeme nije smatrao puno drukijim od ropstva; i to nisu smatrali samo radnici u tvornicama nego i veina mainstreama - na primjer Abraham Lincoln, ili republikanska stranka, ak i uvodnici u New York Timesu. Radnici su se protivili povratku na "monarhijskim principima" u industrijskome sustavu, te su zahtijevali da oni koji rade u tvornicama i posjeduju tvornice - duh republikanizma. Prezirali su "novi duh doba - obogaivanje tako da ne misli na nikoga osim na sebe", poniavajuu i degradirajuu viziju ljudskoga ivota koja mora biti silom natjerana u ljudski um uz veliki trud, a to se, u biti, dogaalo stoljeima. U dvadesetome stoljeu literatura industrije za odnose s javnou osigurava bogate i poune upute koje kazuju kako uliti "duh novog doba" kreiranjem umjetnih potreba, ili (citiram) "ustrojavanjem misli na isti nain na koji vojska ustrojava svoje vojnike" te poticanjem filozofije ispraznosti i nedostatka smisla ivota tako da se ljudsku panju usmjeri na "povrne stvari koje ukljuuju modernu potronju". Ako se to moe izvesti, ljudi e prihvatiti besmislene i pokorne ivote koji su im namijenjeni te e zaboraviti subverzivne ideje o preuzimanju kontrole nad svojim ivotima. To je veliki projekt drutvenog izmudrivanja. Traje ve stoljeima, ali je u zadnjemu stoljeu postao intenzivan i velik. Izvodi se na mnogo naina. Neke naine sam spomenuo maloprije, oni su vrlo dobro poznati pa ih neu ilustrirati. Neki naini oslabljuju sigurnost, na primjer prijetnja premjetanja rada. Jedna od glavnih posljedica krivo nazvanih "trinih ugovora" (naglaavam "krivo nazvanih" jer njih se ne tie slobodno trite; imaju jake anti-trine elemente raznih vrsta i

definitivno nisu "ugovori", barem to se tie ljudi jer ljudi im se uglavnom protive) jest promicanje prijetnje premjetanja rada - to ne mora biti stvarnost, ve samo prijetnja (ponekad i jest stvarnost), a natjeravanje na disciplinu putem oslabljivanja sigurnosti je dobar nain. Drugo sredstvo, ispriavam se na tehnikoj terminologiji, bi bilo promoviranje fleksibilnosti burze rada. Citirat u Svjetsku banku koja vrlo jednostavno objanjava problem. "Poveanje fleksibilnosti burze rada - unato loemu imenu koje je dobila kao eufemizam za smanjenje plaa i izbacivanja radnika (to ona, u biti, i jest) je neizbjeno u svim regijama svijeta Najvanije reforme ukljuuju poveana ogranienja mobilnosti radnitva i fleksibilnost plaa, ba kao i prekidanje veza izmeu drutvenih usluga i radnih ugovora." To znai rezanje povlastica i prava za koja smo se generacijama s gorinom borili. Kada govore o poveanim ogranienjima fleksibilnosti plaa misle na smanjene fleksibilnosti plaa, a ne poveanje. Mobilnost radnitva ne znai da se ljudi mogu kretati gdje god ele, kako govori teorija slobodnoga trita jo od Adama Smitha, ve pravo da se radnici otpuste kada god efu to padne na pamet. A po trenutnoj verziji globalizacije temeljenoj na investicijama, kapital i korporacije su ti koji imaju slobodu kretanja, ali ne i ljudi, budui da su njihova prava na drugome mjestu. Ove "prijeko potrebne reforme", kako ih naziva Svjetska banka, su nametnute velikome dijelu svijeta kao uvjeti za ratifikaciju sa Svjetskom bankom i MMF-om. Uvjeti za ratifikaciju u bogatim, industrijskim zemljama predstavljeni su drugim sredstvima, i imali su efekta. Alan Greenspan je svjedoio u Kongresu da je "vea radnika nesigurnost" vaan faktor u "ekonomiji iz bajke". Na taj nain inflacija ne raste jer se radnici boje pitati za plae i povlastice. Nesigurni su. To se jasno vidi u statistikim rezultatima. U zadnjih dvadesetpet godina, u periodu vraanja unatrag, u vrijeme krize demokracije, plae su se smanjile veini radnika, a satnica se poveala - postala je najvea u industrijskome svijetu, a to je naravno primijetio i poslovni tisak koji je to opisao kao "srdano doekan razvitak neizrecive vanosti", razvitak koji je radnike primorao da napuste svoje "luksuzne naine ivota", dok je profit korporacija "zasljepljujui" i "udesan" (Wall Street Journal, Business Week i Fortune). U dravama koje ovise o nama, manje delikatne mjere su na raspolaganju. Jedna od njih je "kriza duga", koja se moe povezati s politikom Svjetske banke i MMF-a u 1970-ima, te s injenicom da su bogati iz treega svijeta, veinom, osloboeni drutvenih obveza. Latinska Amerika je dramatian primjer toga. "Kriza duga" jest neto, ali paljivo moramo promotriti to. To ni u kojem sluaju nije banalna ekonomska injenica. To je ideoloka umna tvorevina. Ono to se zove "dug" moglo bi biti rijeeno na mnogo jednostavnih naina. Jedan nain je da se monici pridravaju kapitalistikoga principa po kojemu posuivai moraju platiti, a iznajmljivai su ti koji moraju riskirati. Na primjer, ako mi posudi novac i ja ga poaljem u svoju banku u Zurich i kupim Mercedes, a ti se vrati i trai me natrag novac, ne mogu rei: "Oprosti. Nemam ga. Uzmi od mog susjeda." Ako ne eli riskirati sa zajmom, ne moe rei: "Moj susjed e platiti." Ali tako stvari stoje u svijetu. To je "kriza duga". Dug ne plaaju oni koji su ga posudili - vojni diktatori, njihovi stari znanci, bogati i privilegirani u visoko autoritativnim drutvima koja smo mi podravali - oni ne moraju platiti. Uzmimo na primjer Indoneziju gdje trenutni dug iznosi 140% domaeg bruto proizvoda. Novac su posudili vojni diktatori i njihovi prijatelji i moda

jo nekoliko stotina ljudi, ali dug mora otplatiti narod koji je pod otrim mjerama reima. A voe su uglavnom sigurni od rizika. Dobivaju osiguranje od rizika putem raznih sredstava drutvenog osiguranja, prebacujui ih na porezne obveznike sa Sjevera. To je jedna od funkcija MMF-a. Slino stanje je i u Latinskoj Americi, ogromni junoameriki dug nije puno razliitiji od odljeva kapitala iz Latinske Amerike, to ukazuje na jednostavan nain rjeavanja problema duga (ili njegovog velikog dijela), ako itko vjeruje u kapitalistiki princip, koji je, naravno, neprihvatljiv, jer stavlja teret na krive ljude - na bogatu manjinu. Ima jo dobro poznatih naina za eliminaciju duga koji pokazuju da je on ideoloka umna tvorevina. Osim kapitalistikoga principa, tu je jo jedna metoda, a to je meunarodni zakon kojeg su predstavile SAD kada su, kako kau povijesne itanke, "oslobodile" Kubu, to znai da su je osvojili kako se ona sama ne bi 1898. oslobodila od panjolske. Tada su ukinuli dug Kube panjolskoj na temelju savreno razumnih razloga - dug je bio nametnut narodu. Dug je bio nametnut prisilnim metodama. Taj dogaaj je uao u meunarodni zakon i to najvie uz ameriku inicijativu. Zove se princip neprihvaenog duga. Takav dug mora biti onesposobljen, ne treba biti plaen. Ameriki izvrni direktor MMF-a je primijetio da bi dug treega svijeta bio poniten da je taj princip na raspolaganju rtvama, a ne bogatima. Ali tako ne moe biti. Neprihvaeni dug je mono oruje kontrole i ne moe biti oproten. Zahvaljujui toj metodi, ekonomija oko polovice svjetskoga stanovnitva je u rukama birokrata u Washingtonu. Isto tako, polovica svjetske populacije (ne ista polovica, preklapaju se) je podvrgnuta jednostranim amerikim sankcijama, a to je vrsta ekonomske prisile koja, opet, jako oslabljuje suverenitet i stalno se osuuje, nedavno ju je UN proglasio neprihvatljivom, ali ni to ne pravi razliku. U bogatim je zemljama mnogo sredstava pomou kojih se dobiva isti rezultat. Vratit u se na to, ali prije toga par rijei o stvarima koje nikako ne smijemo zaboraviti - sredstva koja se koriste u satelitskim dravama su brutalna. U Salvadoru su prije par godina Isusovci organizirali konferenciju na kojoj se razmatrao projekt dravnog terorizma u 1980-ima i njegov nastavak kojeg su pobjednici nametnuli socio-ekonomskom politikom. Konferencija je posebnu panju posvetila preostaloj "kulturi terora" koja traje i nakon to pravi teror nestane, te ima uinak "umanjivanja oekivanja veine", veine koja odbacuje bilo kakvu pomisao o "alternativi zahtjevima monika". Nauili su lekciju Nema Alternative (There Is No Alternative) - TINA - okrutan izraz koji je izmislila Maggie Thatcher. TINA je sada ve poznati slogan korporacijske verzije globalizacije. U satelitskim je dravama veliki uspjeh teroristikih operacija bilo unitavanje svake nade koja je nastala u Junoj i Srednjoj Americi u 1970-ima, a bila je inspirirana organiziranjem ljudi u regiji te "boljim izborom za siromane" u crkvi koja je bila grubo kanjena zbog odstupanja od svoga primjerenog ponaanja. Opet bih mogao puno toga rei, ali nemamo puno vremena. Ponekad su lekcije o raznim dogaajima objanjene dosta tono, no imaju svoje granice. Trenutno sami sebi laskamo o naemu uspjehu u poticanju vala demokracije u junoamerikim satelitima. U vanom strunom osvrtu kojega je napisao vodei strunjak na tu temu, Thomas Carrothers, stvari su prikazane malo drugaijima i tonijima. Carrothers tvrdi da pie iz perspektive osobe koja je unutar budui da je za vrijeme Reaganove administracije sluio State Departmentovom "programu unapreivanja

demokracije". Vjeruje da su namjere Washingtona bile dobre, ali primjeuje da je Reaganova administracija u praksi traila nain na koji bi ouvala "osnovni poredak vrlo nedemokratskih drutava" i izbjegla "populistiki temeljenu promjenu", te usvojila, isto kao i njegovi prethodnici, "prodemokratsku politiku kao sredstvo smanjivanja pritisaka za radikalnijom promjenom, ali je neizbjeno traila ograniene, top-down oblike demokratskih promjena koje nisu riskirale strku u tradicionalnim strukturama moi s kojima su SAD bile u savezu". Gotovo tono - najtonije bi bilo rei "tradicionalne strukture moi s kojima su tradicionalne strukture moi unuta SAD-a dugo vremena ve u savezu", i to je ispravno. Sam Carrothers je nezadovoljan s ishodom, ali "liberalnu kritiku" opisuje kao temeljno pogrenu. Ta kritika ostavlja stare diskusije "nerijeenima", kae Carrothers, zbog "njihovih trajnih slabih toaka". Trajna slaba toka je ta to ona ne prua alternativu politici jaanja tradicionalnih struktura moi, u ovome sluaju putem ubojitog terora koji je u '80-ima ostavio iza sebe nekoliko stotina tisua mrtvih tijela i milijune izbjeglica, osakaenih, djece bez roditelja u unitenim drutvima. Ponovo, TINA - Nema Alternative. Ista dilema se javlja na drugome kraju, suprotnome kraju politikoga spektra, kod Carterovog glavnog strunjaka za Junu Ameriku, Roberta Pastora koji spada u golubove - progresivni i prihvatljivi spektar. U jednoj zanimljivoj knjizi objanjava zato je Carterova administracija morala podravati ubojiti i korumpirani Sormozin reim skroz do gorkog kraja. Kada su se ak i tradicionalne strukture moi okrenule protiv diktatora, Amerika (Carterova administracija) je pokuavala odrati nacionalnu vojsku koju je osnovala i obuavala i koja je onda napadala stanovnitvo "brutalnou koju narod inae uva za neprijatelje", kako je on sroio. Sve se to desilo s dobrom namjerom i po TINA principu - nema alternative. Evo razloga: "Sjedinjene Drave nisu htjele kontrolirati Nikaragvu ili neki drugi narod u regiji, ali isto tako nisu htjele da stvari izmaknu kontroli." Htjele su da se stanovnici Nikaragve ponaaju nezavisno, osim (njegov naglasak) "kada bi to loe utjecalo na Sormozine interese". Drugim rijeima, imaju pravo izabrati svoj put, osim ako izaberu neto to nama ne odgovara. U tom sluaju moramo jaati tradicionalne strukture moi ako je potrebno i nasiljem. To je liberalna i progresivnija strana spektra. Ima glasova i izvan spektra, ne elim to zanijekati. Na primjer, tu je ideja da bi "ljudi trebali imati pravo sudjelovati u odlukama koje esto bitno utjeu na njihov ivot", nade im ne bi trebale biti "okrutno slomljene" u svjetskome poretku u kojemu je "politika i financijska mo koncentrirana", a financijska trita se "hirovito mijenjaju" uz pogubne posljedice za siromane; "moe se manipulirati izborima", a "negativni apekti koji utjeu na druge smatraju se apsolutno nevanima" od strane monika. To su citati radikalnog ekstremista u Vatikanu ija je novogodinja poruka jedva spomenuta u nacionalnom tisku, i to je sigurno jedna alternativa koja nije na rasporedu. Zato postoji sporazum o injenici da junoamerikancima, u biti cijelome svijetu, ne smije biti doputeno da prakticiraju suverenitet, drugim rijeima kontrolu nad svojim ivotima? To je globalna analogija strahu demokracije iznutra. Zapravo, pitanje se esto puta postavilo na vrlo poune naine, najvie u unutarnjim zapisima (slobodna zemlja - imamo obilnu zbirku tajnih dokumenata i vrlo su zanimljivi). Tema koja se provlai kroz te dokumente je zapanjujue ilustrirana u jednome od najutjecajnijih sluajeva, hemisfernom sastanku koji su SAD sazvale u veljai 1945. kako bi nametnule Ekonomski sporazum za Amerike, jedan od kamena temeljaca za poslijeratni svijet, koji je jo uvijek vrsto na svome mjestu. Sporazum je zahtijevao kraj "ekonomskog nacionalizma (drugim rijeima suvereniteta) u svim njegovim oblicima". Junoamerikanci su morali zaobii

"ekscesivni industrijski razvoj" koji bi se natjecao s interesima SAD-a, meutim mogu imati "komplementarni razvoj". Brazil moe proizvoditi jeftini elik koji amerike tvrtke ne zanima. Najvanije je bilo "zatititi naa bogatstva", ak i ako to zahtijeva "policijske drave" kako je rekao George Kennan. Meutim Washington se suoio s problemom kada je pokuavao nametnuti taj sporazum. State Department je to ovako objasnio, potajno: junoamerikanci krivo izabiru. Zahtijevali su "politiku kreiranu na nain da rezultira veom distribucijom bogatstva te da podigne ivotni standard masa", i bili su "uvjereni da bi prvi uivaoci razvoja prirodnih bogatstva te zemlje trebali biti njeni stanovnici", a ne ameriki investitori. To je neprihvatljivo, i iz tog je razloga suverenitet nedopustiv. Mogu imati slobodu, ali slobodu za pravilan izbor. Ta poruka je redovito i prisilno ponavljana iz sluaja u sluaj pa sve do danas. Dat u jo par primjera. Gvatemala je imala kratki interludij demokracije. Zavrio je amerikim vojnim udarom. Javnosti je to bilo prikazano kao obrana od Rusa. Pomalo egzotino, ali takva je bila pria. U unutranjosti je udarac bio drugaiji, a opasnost se shvaala realnije. Evo kako se ona shvaala: "Socijalni i ekonomski programi izabrane vlade su ispunili elje" radnika i seljaka, te su "inspirirali odanost i prilagodili se interesima veine politiki svijesnih Gvatemalaca." Jo gore, vlada Gvatemale je postala "sve vea prijetnja stabilnosti Hondurasa i Salvadora. Njezina (Gvatemalina) poljoprivredna reforma i mono oruje propagande, njezin iroki socijalni program pomoi radnicima i seljacima u pobjedonosnoj borbi protiv viih klasa i velikih stranih tvrtki jako privlai narode susjedne Srednje Amerike gdje sline stvari prevladavaju". Zato je vojno rjeenje bilo neizbjeno. Trajalo je etrdeset godina i za sobom je ostavilo jednaku kulturu terora kao i u Srednjoj Americi. Ista stvar se dogodila i na Kubi, jo jedan sluaj koji je trenutno iv. Kada je SAD donio tajnu odluku o svrgavanju kubanske vlasti 1960-te, razmiljalo se na slian nain. Objasnio ga je povjesniar Arthur Schlesinger koji je predsjedniku Kennedyju saeo studiju o misiji u Junoj Americi u tajnom izvjetaju. Po toj je misiji prijetnja Kube predstavljalo "irenje Castrove ideje o uzimanju stvari u svoje ruke". Ta bolest bi mogla zaraziti ostatak June Amerike, objasnio je Schlesinger, gdje "i siromani i povlateni", znai skoro svi, "inspirirani primjerom Kubanske revolucije sada zahtijevaju priliku za normalnim ivotom". Neto se treba poduzeti, a moete pretpostaviti to je to bilo. to je sa "sovjetskom vezom"? U izvjetaju je ona bila spomenuta na ovaj nain: "U meuvremenu, Sovjetski Savez lebdi, uspijeva dobiti velike zajmove za razvitak i predstavlja se kao model za postignue modernizacije u jednoj jedinoj generaciji". Eto, to je ta prijetnja - prijetnja uzimanja ivota u svoje ruke, i ta prijetnja se mora unititi terorizmom i ekonomskim guenjem koje jo uvijek traje. Sve to nema veze s hladnim ratom, kako je ve i oigledno, ak i bez tajnih zapisa. Isti problemi su u posthladnoratnome razdoblju doveli do podcjenjivanja haianskoga kratkog eksperimenta demokracije koji su izveli predsjednici Bush i Clinton, nastavljajui ranija postignua. Jednaki se problemi kriju i iza trinih ugovora - NAFTA, na primjer. Za vrijeme usvajanja NAFTA-e, sjetit e te se, propaganda nam je poruivala da e to biti prekrasan dar radnikoj klasi u sve tri

zemlje - Kanadi, SAD-u i Meksiku. Ta injenica je ubrzo potiho odbaena. I ono to je cijelo vrijeme bilo oito, postalo je napokon i javno priznato. Cilj je bio "zakljuati Meksiko u reforme" '80-ih, reforme koje prilino smanjuju plae i obogauju mali krug ljudi te strane investitore. Stvari u pozadini su bile objanjene na Junoamerikoj konferenciji o stratekom razvoju u Washingtonu, radionici iz 1990. godine. Konferencija je upozoravala da bi "otvaranje demokracije u Meksiku mogao biti test za poseban odnos tako to bi na vlast doveli vladu vie zainteresiranu za izazivanje SAD-a na temelju ekonomskih i domoljubnih razloga". Primijetite da je to ista prijetnja kao i u 1945. pa nadalje, koja je prebroena zakljuavanjem Meksika u ugovorne obveze. Ali isti razlozi se kriju iza pola stoljea muenja i terora, ne samo u zapadnoj hemisferi. Oni su jednako tako i sr ugovora o pravima investitora koji se nameu putem posebnog oblika globalizacije kreiranog od strane dravno-korporacijske moi. Vratimo se temi za koju sam vas zamolio da je stavite na stranu neko vrijeme. Polazite je sljedee: osporavano pitanje slobode i prava, od sada suvereniteta kojeg je potrebno procijeniti. Da li su oni svojstveni osobama od krvi i mesa ili samo malome krugu bogatstva i privilegije? Ili se nalaze u apstraktnim konstrukcijama kao to su korporacije, kapital ili drave? U prolome je stoljeu ideja da takvi entiteti imaju posebna prava bila vrsto zastupana. Najpoznatiji primjeri su boljevizam, faizam, privatni korporatizam, koji je oblik privatizirane tiranije. Dva su se sustava raspala. Trei je iv i cvjeta pod sloganom TINA - Nema Alternative sve rairenijem sustavu dravno-korporativnog merkantilizma sakrivenom iza maski globalizacije i slobodnoga trita. Prije jednog stoljea, tijekom ranih etapa korporacijske Amerike, diskusija o tim pitanjima je bila otvorena i iskrena. Tada su konzervativci zaprijetili proceduri, opisujui je kao "povratak feudalizmu" i "oblik komunizma", to nikako nije potpuno netona usporedba. Iste intelektualne korijene nalazimo u neohegelovskim idejama o pravima organskih entiteta, i u uvjerenju da je potrebno imati centraliziranu administraciju kaotinih sustava - kao to su trita, koja su bila potpuno izvan kontrole. Vano je zapamtiti da se u dananjoj tzv. "ekonomiji slobodnoga trita" veliki dio transakcija preko granice (trgovanje koje krivo nazivamo prometom), vjerojatno njih 70%, odvija, zapravo, unutar odreenih institucija, unutar korporacija i korporativnih udruivanja, ako ukljuimo vanjske izvore i druge administracijske alate. To je prilino odvojeno od ostalih radikalnih trinih iskrivljenosti. Konzervativna kritika - primijetite da koristim termin "konzervativan" u tradicionalnome smislu takvi konzervativci jedva postoje danas - konzervativna kritika se citirala u liberalno-progresivnom krugu u ranim godinama dvadesetoga stoljea, najvie od strane Johna Deweya, vodeega amerikog socijalnog filozofa, iji je rad bio usredotoen najvie na demokraciju. Smatrao je da demokratski oblici imaju malo stvarnosti kada "ivotom odreene zemlje - proizvodnjom, trgovanjem, medijima - upravljaju privatne tiranije u sustavu" koje je on zvao "industrijski feudalizam" u kojemu su radnici podreeni kontroli upravitelja, a politika postaje "sjena velikih biznisa na drutvu". Primijetite da je objanjavao ideje koje su kovali radnici godinama ranije, a i ja sam ih spominjao. Isto se moe rei za njegov poziv na eliminaciju, zamjenu industrijskog feudalizma samoupravljakom industrijskom demokracijom. Zanimljivo, progresivni intelektualci koji su preferirali proces korporatizacije manje-vie su se slagali s tim opisom. Tako je, na primjer,

Woodrow Wilson napisao da su "veina ljudi sluge korporacijama", koje sada upravljaju "veim dijelom poslova u zemlji" u "dosta razliitoj Americi od one stare koja vie nije poprite individualne poduzetnosti, individualne prilike i individualnog uspjeha", nego nove Amerike u kojoj "male grupe ljudi, koji upravljaju velikim korporacijama dre mo i kontrolu nad bogatstvom i poslovnim mogunostima zemlje", postaju "protivnici same vlasti" unitavajui suverenitet naroda. Ovo je bilo napisano kao podrka procesu. Dewey je opisao proces kao moda nesretan, ali prijeko potreban, slaui se s poslovnim svijetom, osobito nakon to su destruktivni padovi na tritu prijanjih godina uvjerili poslovni svijet i progresivne intelektualce da se tritima jednostavno mora upravljati i da se financijske transakcije moraju regulirati. Slina pitanja, ona najslinija su i danas prisutna na meunarodnoj pozornici, tiu se reforme financijske arhitekture i slinih stvari. Stoljee ranije, korporacije su dobile prava ljudi putem radikalnoga sudbenog aktivizma i ekstremnim krenjem klasinih liberalnih principa. Korporacije su takoer bile osloboene od ranijih obveza da se dre aktivnosti za koje su povlatene. Nadalje, u vanome potezu, sudovi su preusmjerili mo prema gore, od dioniara u trgovakom drutvu do sredinjeg menadmenta koji je bio identificiran s besmrtnom korporacijskom osobom. Oni koji su upoznati s povijeu komunizma, prepoznat e slinost s procesom koji se deavao u to vrijeme, a predvidjeli su ga lijevi kritiari, lijevi marksisti i anarhistiki kritiari boljevizma, ljudi poput Rose Luxembourg, koji su upozoravali da e centralizirana ideologija preusmjeriti mo s radnika na partiju, sredinji odbor te do najveeg voe, to se ubrzo i dogodilo nakon pobjede dravne moi 1917., koja je odjednom unitila svaki ostatak socijalistikih principa i formi. Propagandisti s obje strane preferiraju drugaiju priu zbog interesa koji e sluiti njima samim, ali mislim da je ova pria tona. Zadnjih su godina korporacijama dodijeljena prava koja premauju prava ljudi. Po pravilima WTO-a, korporacije mogu zahtijevati pravo "nacionalnog tretmana". To znai da General Motors, ako djeluje u Meksiku, moe zatraiti da se prema njima postupa kao prema meksikoj tvrtki. To je pravo jedino besmrtnih osoba, a ne ljudi od krvi i mesa. Meksikanac ne moe doi u New York, traiti nacionalni tretman i dobro proi, ali korporacije mogu. Ostala pravila zahtijevaju da investitori, iznajmljivai i teoretiari moraju prevladavati nad pravima ljudi od krvi i mesa openito, na taj nain oni oslabljuju narodni suverenitet i demokratska prava. Siguran sam da znate da korporacije mogu tuiti suverene drave, a takvi zanimljivi sluajevi i postoje. Na primjer, prije par godina Gvatemala je pokuavala smanjiti smrtnost novoroenadi regulirajui prodaju potreptina (proizvoda multinacionalnih korporacija) za novoroenad. Mjere koje je zahtijevala Gvatemala bile su u skladu s uputstvima Svjetske zdravstvene organizacije i s meunarodnim zakonom, ali je tvrtka Gerber zahtijevala eksproprijaciju, to je uz prijetnju tubom WTO-a bilo dovoljno da se Gvatemala povue plaei se osvetljivih amerikih sankcija. Prvu takvu tubu po pravilima WTO-a su podignule Venecuela i Brazil protiv SAD-a. Venecuela i Brazil su tvrdili da po EPA pravilima o petroleju SAD kri njihova prava i prava izvoznika petroleja. Taj put se Washington povukao jer se isto tako bojao sankcija, ali ja sam skeptian prema takvoj interpretaciji. Sumnjam da se SAD boji sankcija Venecuele i Brazila. Vie je za povjerovati da Clintonova administracija nije imala privlaan razlog za uvanjem okolia i zatitom zdravlja.

Ta pitanja se sada oituju na dramatian i sramotan nain. Deseci milijuna ljudi diljem svijeta umire od izljeivih bolesti zbog zatitnikog elementa koji pie u pravilima WTO-a, a dozvoljava privatnim megakorporacijama pravo na monopolistiko odreivanje cijena. Tako na primjer Tajland i Juna Afrika, koje imaju farmaceutske tvrtke, mogu proizvesti lijek koji moe spasiti ivot za malu cijenu, ali se boje to izvesti zbog trgovinskih sankcija koje bi uslijedile. U biti, u 1998. SAD su ak prijetile i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji prestankom financiranja ako bi Svjetska zdravstvena organizacija samo nadgledala efekte trgovakih uvjeta na zdravstvo. To su stvarne prijetnje. Priam o dananjici. Sve to su "trgovaka prava". Nemaju veze s trgovinom. Imaju veze s prakticiranjem monopolistikog odreivanja cijena, podranim zatitnikim faktorima koji su uvedeni u takozvane sporazume o slobodnoj trgovini. Faktori su dizajnirani tako da osiguraju korporacijska prava. Osim toga, naravno, reduciraju rast i inovaciju. A samo su dijeli cijeloga spektra pravila uvedenih u te sporazume. Radi se zapravo o pravima investitora, a ne o trgovini. Trgovina kao takva nema nikakvu vrijednost. Vrijedna je jedino ako povea ljudsku dobrobit. Openito, glavni princip WTO-a i slinih institucija je da suverenitet i demokratska prava budu podreena pravima investitora. U praksi su to prava velikih besmrtnih osoba, privatnih tiranija kojima ljudi moraju biti podreeni. Ovo su samo neke stvari koje su dovele do znamenitih dogaaja u Seattleu. No na neki nain konflikt izmeu narodnog suvereniteta i privatne moi je vie doao do izraaja par mjeseci nakon Seattlea u Montrealu gdje je sklopljena dvosmislena nagodba o takozvanom "protokolu ivotne sigurnosti". Tamo je sve izalo na povrinu. Citiram NY Times: "Sklopljen je dogovor nakon tekih pregovora koji su esto suprostavljali SAD svima drugima." to je to? Glavni pregovara za Europsku Uniju opisao je to ovako: "Zemlje moraju imati slobodu, suvereno pravo za poduzimanjem zatitnih mjera s obzirom na genetski modificirane sjemenke, mikrobe, ivotinje, usjeve koji bi mogli biti tetni." Amerika je meutim inzistirala na pravilima WTO-a. Po njima, uvoz moe biti zabranjen samo na temelju znanstvenih dokaza. Da li shvaate o emu se ovdje radi? Da li ljudi imaju pravo odbiti da budu predmeti eksperimenta. Malo u to pribliiti; recimo da vam dou studenti i profesori biologije i kau: "Ljudi, bit e te nam predmeti eksperimenta kojeg provodimo, stavit emo vam elektrode na mozak i promatrati to e se dogoditi. Moete odbiti, ali samo ako pribavite znanstveni dokaz da e vam to koditi." Najee ne moete pribaviti znanstvene dokaze. Postavlja se pitanje da li imate pravo odbiti? Po pravilima WTO-a ne moete. Morate biti predmeti eksperimenta. To je oblik "suvereniteta proizvoaa", kako to zove moj suradnik Edward Herman, inae ekonomist. Proizvoa vlada; potroai se moraju nekako zatititi. Recimo, kemijska i industrija pesticida nisu obvezne demonstrirati, dokazati da su njihovi proizvodi sigurni i nekodljivi. Javnost je obvezna to znanstveno dokazati i to putem premalo plaenih javnih agencija koje su lobiranjem i drugim pritiscima pod utjecajem industrije. To je bila glavna tema u Montrealu i dogovorilo se oko nekakve dvosmislene nagodbe. Da pojasnim, pitanje principa se nije postavljalo. To je oito ak i ako samo pogledamo sudionike pregovora. Na jednoj strani Amerika, pridruile su joj se zemlje s udjelom u biotehnolokom i visoko-tehnolokom poljoprivrednom izvozu, dok su na suprotnoj strani svi ostali - znai oni koji nisu oekivali profit od toga. Na temelju sudionika moete zakljuiti da se nije radilo o principu. Iz istih razloga Europska

Unija preferira visoke carine na poljoprivredne proizvode, ali vie nije tako i to ne zato to su se principi promijenili, ve zato to se vlast promijenila. Spomenimo i tlaiteljski princip po kojemu moni i povlateni moraju imati mogunost da rade to ele (naravno, zauzimajui se za visoke motive). Prirodna posljedica je ta da suverenitet i demokratska prava ljudi moraju nestati, u ovom sluaju - i to ga ini dramatinim - njihovo odupiranje da budu predmeti eksperimenta putem kojeg korporacije mogu profitirati. alba SAD-a na pravila WTO-a je savim normalna poto su oni ozakonili taj princip. Ove stvari, iako stvarne i utjecajne na ogroman broj ljudi irom svijeta, zapravo su sporedne u usporedbi s ostalim uvjetima koji reduciraju suverenitet u korist privatne moi. Najvanije je bilo, barem ja tako mislim, razaranje Bretton Woodsovog sustava u ranim '70-ima od strane SAD-a, Velike Britanije i drugih. Sustav su kreirale SAD i Velika Britanija u '40-ima. To je bilo doba velike podrke naroda programima drutvene dobrobiti i radikalnim demokratskim mjerama. Bretton Woodsov sustav je u srednjim '40-ima regulirao teajeve i dozvoljavao kontrolu protoka novca. Ideja je bila smanjiti rastrono i tetno teoretiziranje te ograniiti odljev kapitala. Razlozi su bili dobro shvaeni i artikulirani - slobodni protok novca stvara "virtualni parlament svjetskog kapitala koji moe staviti veto na vladinu politiku ako je smatra nerazumnom". Vladina politka koja se smatra nerazumnom doticala bi se radnikih prava, obrazovnih programa, zdravstva, pokuaja stimuliranja ekonomije, zapravo bilo to to bi pomoglo ljudima, a ne profitu (i zato je ona nerazumna u tehnikom smislu). Bretton Woodsov sustav je manje-vie funkcionirao dvadeset godina. Mnogi ekonomisti ga smatraju "zlatnim dobom modernog kapitalizma" (modernog dravnog kapitalizma, zapravo). Period je trajao jedva do 1970. i bio je doba povijesno neuveno brzog ekonomskog i trgovinskog rasta, proizvodnje, ulaganja novca, proirenja dobrobiti, jednostavno zlatno doba. U ranim '70-ima stvari su se promijenile. Bretton Woodsov sustav je uniten i dolo je do liberalizacije financijskog trita i fluktuirajuih teajeva. Taj period se esto opisuje kao "olovno doba". U njemu je dolo do eksplozije kratkoronoga sumnjivog kapitala koji je u potpunosti zasuo produktivnu ekonomiju. Dolo je do pogoranja u svakome aspektu - primjetno slabiji ekonomski rast, slabiji rast produktivnosti, ulaganja novca, puno vee kamatne stope (koje usporavaju rast), vee trine nestabilnosti i financijskih kriza. Sve je to jako utjecalo na ljude, ak i u bogatim zemljama: opadanje plaa, dulje radno vrijeme, posebno zapanjujue u SAD-u, smanjenje usluga. Dat u vam jedan primjer iz dananje ekonomije o kojoj svi priaju - srednji prihod se vratio na onaj iz 1989., to je dosta ispod onog iz sedamdesetih. Osim toga, to je bio period unitavanja drutvenih demokratskih faktora koji su znatno poboljali ljudsko dobro. Openito govorei, novonametnuti svjetski poredak dozvoljavao je veu mo veta "virtualnom parlamentu" privatnog kapitala investitora to je dovelo do primjetnijeg nestajanja demokracije i suverenih prava (kako je bilo i smjerano) te primjetnijeg pogoranja u zdravstvu. Dok se te posljedice osjeaju u bogatim drutvima, one su prave katastrofe u siromanima. Taj problem ne radi razliku meu drutvima i zato je nevano da li je samo drutvo bogatije ili siromanije. Vaniji su cijeli dijelovi svjetske populacije. Na primjeru nedavnih analiza Svjetske banke, uzmemo li 5% svjetskoga stanovnitva pri vrhu i usporedimo njihove prihode i bogatstvo s

5% onih na dnu, omjer bi bio 78:1 u 1988., i 114:1 u 1993. (to je zadnji vremenski period za koji postoje brojke), te je danas nedvojbeno omjer jo vei. Iste brojke pokazuju da 1% svjetskog stanovnitva pri vrhu ima isti prihod kao i 57% stanovnitva na dnu, to bi znailo oko dvije milijarde ljudi. Za bogate zemlje sve je jasno reeno, da citiram poznatog ekonomista Barrya Eichengreena iz njegove visoko cijenjene povijesti o meunarodnom sustavu. Kao i mnogi drugi, on je naglasio da je trenutna faza globalizacije vrlo slina periodu prije Prvoga svjetskog rata. Meutim, razlike postoje, na primjer u to vrijeme Eichengreen objanjava da politika vlade jo uvijek nije bila "izpolitizirana opom mukom patnjom i napredovanjem trgovakih sindikata i parlamentarnih radnikih stranaka". Zato se velike ljudske cijene financijskog potenja nametnute od strane virtualnog parlamenta mogu primijeniti na cijelo stanovnitvo. Taj luksuz nije vie bio dostupan u demokratinijoj eri Bretton Woodsovog sustava u 1945., i zato su "granice kretanja kapitala zamijenjene granicama demokracije kao izvorom odvajanja od trinih pritisaka". To ima svojih posljedica. Posve je prirodno da bi se unitavanje poslijeratnoga ekonomskog poretka trebalo udruiti sa znaajnim napadom na postojeu demokraciju - slobodu, suverenitet i ljudska prava - pod sloganom TINA (There Is No Alternative). Na neki nain to je apsurdno oponaanje vulgarnog marksizma. Nije potrebno napominjati da je slogan podvala koja slui privatnim interesima. Socio-ekonomski poredak koji se namee je rezultat ljudskih odluka i ljudskih institucija. Odluke mogu biti izmijenjene, institucije mogu biti promijenjene. Ako je potrebno, mogu biti unitene i zamijenjene, ba kao to su radili iskreni i hrabri ljudi tijekom cijele povijesti.

David Barsamian i Noam Chomsky

MEDIJI, ZNANJE I OBJEKTIVNOST

Izvadak (od 147. do 175. strane) iz "Keeping the rabble in line", AK press, 1994., Edinburgh P: Ovdje u Boulderu je oko 7.00, kod vas u Lexingtonu je 9.00. Kako izgleda vae jutro? Poinjete li s itanjem Boston Globea i New York Timesa? O: Da, i s Wall Street Journalom. Financial Timesom. Bilo ime. P: Da li vam je jutro pogodno za rad ili ste ometani masom telefonskih poziva poput ovoga? O: Veinom imam mnogo poziva. P: Boston Globe, vae dnevne novine, je upravo preuzeo New York Times. Globe su jedne od zadnjih velikih novina u zemlji koje ne pripadaju lancu. to mislite o tome? O: To je prirodni nastavak tendencije koja se odvija ve dugo vremena. Ben Bagdikian je dokumentira godinama. To je prirodni fenomen. Kapital tenderira koncentriranju. Iskreno sumnjam da e biti velike razlike kad je rije o novinama, barem ne uskoro. Svejedno, s vremenom e vjerojatno biti. P: Vrlo je dobro dokumentiran trend koncentriranja vlasnitva nad medijima. Vidite li neke kontra-trendove?

O: Ovo to trenutno vi radite jest kontra-trend. Isto je i sa svime ostalim to se odvija u svijetu. Postoji trend prema centralizaciji moi na sve viim i viim razinama, ali isto tako postoje i kontratrendovi okrenuti regionalizaciji, ukljuujui i ono to se u Europi naziva "Europa regija", stvaranje grassroots pokreta, konstruiranje alternativa. Kabelska televizija, recimo, nudi alternative. Dakle, stvari se odvijaju u oba smjera. Institucionalno, glavna tendecija je centralizacija. Druga tendencija koja se odvija u suprotnome smjeru, i koja jedina, po meni, prua nadu, je mnogo rasprenija, difuznija i nema mnogo toga zajednikog s organiziranim insitucionalnim formama. No, sigurno je da se odvija na svim nivoima. P: Postoje takoer i kompjutorske mree. O: One nude mnotvo mogunosti. Postoje desetine tisua prikljuenih, moda i stotine tisua prikljuenih na razne mree, i mnoge se diskusije odvijaju te pristie masa informacija. Razne su kvalitete, no mnoge predstavljaju alternativu mainstreamu. Trenutno je to jo uvijek elitna privilegija. P: Nedavno sam dobio pismo od jednog sluatelja iz Lafayette, drava Colorado. On je uo va govor "Proizvodnja pristanka" koji ste odrali prilikom Harvardovog Trade Union programa u sijenju. Nakon sluanja programa, sluatelj se osjeao "politiki izoliranim, na isti onaj nain na koji nam to ini industrija za odnose s javnou". Njegovo je pitanje: " Kako da se organiziramo? Nismo li previe privezani mjesenim raunima koje treba plaati?". Dakle, prisutno su viestruko pitanje i zabrinutost. O: Kako se organizirati? Odgovor je jednostavan: jednostavno to uinite. Ljudi su se organizirali i pod puno gorim uvjetima od ovih. Pretpostavimo da ste zemljoradnik u El Salvadoru u kranskoj zajednici koja pokuava postati seljakom zadrugom. Uvjeti tamo prisutni su daleko od bilo ega to mi moemo zamisliti. Naravno, problemi postoje, ljudi su privezani raunima, imaju osobne probleme... No veina nas ivi pod jako privilegiranim uvjetima po komparativnim standardima. Problem organiziranja je problem volje. P: Nije li jedna od funkcija medija da marginalizira ljude, poput ovog sluatelja, te da ih uvjeri da stvari moraju biti preputene strunjacima? O: Naravno. Ali primijetite da se u El Salvadoru to drugaije radi. Tamo alju odrede smrti. Ovdje te pokuavaju navui na komedije. Istina je da su i jedno i drugo tehnike kontrole, no ipak su to prilino razliite tehnike. P: Vi ste znanstvenik, to mislite o ideji objektivnosti i ravnotee u medijima i obrazovanju? Tko odreuje takve stvari? O: Postoji velika razlika izmeu znanosti, isto tako i izmeu humanistikih ili drutvenih znanosti i medija. U prirodnim znanostima ste suoeni s prirodnim injenicama kao vrlo tvrdim nadzornikom. Ne moete doi daleko s besmislicama. U razvijenim znanostima pogreke ne mogu trajati. Teorijska greka moe trajati jer ju je teko otkriti. Napravi li netko eksperiment i krivo navede rezultate, to e se vrlo brzo otkriti kod ponavljanja eksperimenta. Postoji kruta internacionalna disciplina koja nipoto ne garantira da ete pronai istinu, ali naglaava standarde koje je jako teko izbjei. Prisutni su i vanjski uvjeti koji odreuju kako znanost funkcionira: fondacije i sl. Kvalitativno se oni razlikuju od ostalih podruja, kod kojih vanjske prisile i ogranienja nisu toliko snane. Mnogo

je manje shvaenog, empirijska opovrgnua puno tee prolaze. Mnogo je jednostavnije ignorirati ono to ne elimo uti. No, vratimo se poetnome komentaru o preuzimanju Globea od strane Timesa. Tisak na istonoj obali to slavi jer smatra da se zbog visokih novinarskih standarda Timesa nita loe nee dogoditi Globeu. Postoje tisue dokumentiranih strana koje pokazuju da su standardi Timesa sve samo ne visoki. Tonije, groteskni su. No, to nije vano budui da se kritika analiza moe jednostavno ignorirati. Poruka joj je kriva i zato je ignorirate. Ovakve su stvari vrlo jednostavne u novinarstvu i ostalim ideolokim disciplinama. Ignorirate ono to vam se ne svia, a ako ste na strani monih onda se toga lako i rijeite. Neki sam dan itao saetak lanka u Washington Postu kojeg je napisao dobar reporter koji zna mnogo o Centralnoj Americi. lanak je o izgubljenom desetljeu u Centralnoj Americi. Tekst tog reportera je prepun zabuna o tome zato je Centralna Amerika u puno goremu stanju danas nego 1980., unato ogromnoj koliini amerike pomoi toj regiji. Reporter se pita da li je ta amerika pomo bila dobro potroena, kome je bila upuena, da li je dospjela u pravo podruje. Takoer se postavlja pitanje to je otilo krivo u naem velikom trudu da Centralnoj Americi omoguimo demokraciju i socijalni razvoj. Autor lanka (Douglas Farah), kada ne pie za Post, zna odgovor jako dobro. SAD su vodile devastirajui teroristiki rat u toj regiji s ciljem da sprijee demokraciju i socijalni razvoj. Bilijuni dolara pomoi o kojima reporter govori su bilijuni dolara potroenih na unitavanje tih zemalja. To je razlog zato su one u puno gorem stanju danas nego 1980. No, Post to ne smije rei. Bez obzira na to koliko su dokazi moni, apsolutno ih je mogue odbaciti i priati fantazije koje puno vie odgovaraju interesima moi i nama samima. U novinarstvu i u veini onog to nazivamo "meko kolstvo", dakle ono to ne spada u tvrde znanosti (prirodne znanosti), takve je stvari lako uiniti. Kontrole su vrlo slabe i jako je jednostavno ignorirati ili odbaciti kritiku analizu. U tvrdim znanostima to ne prolazi. Uinite to i bit ete izbaeni. Netko e drugi otkriti stvari i letite iz igre. Prije nekoliko godina je C. P. Snow govorio o neemu to on naziva dvjema kulturama humanistikih i tvrdih znanosti. Zbog toga je bio jako kritiziran, no ima neto u tome. One su prije razliite u osobinama. Postoji jo stvari koje je ovdje potrebno razjasniti, no grubo govorei razlika je realna. Dakle da odgovorim na pitanje. Unutar razvijenih prirodnih znanosti, iako nitko nema nikakvih iluzija o objektivnosti, prisutna je neka vrsta stalnoga pritiska, kontrole koja reflektira ogranienja nametnuta od prirode. Unutar drugih podruja, ono to odraava interese monih se jednostavno smatra objektivnim. P: Koncept objektivnosti u novinarstvu izgleda poput neega to je nestalno i odreeno okolnostima. O: Pogledate li ozbiljan monografski rad kroz diplomatsku povijest, vidjet ete da je situacija neto drugaija. Meutim, i tamo su takoer odabir, fokus, koncentracija i oblikovanje esto ideoloki odreeni. Iskreniji ljudi e to prepoznati i naznaiti jasnim. Oni manje iskreniji e tvrditi da je rije o objektivnosti. P: Da, ali jedan od glavnih mitova medija je da su mediji objektivni i uravnoteeni.

O: Naravno. To je jedna od funkcija propagande. Oito je da te rijei ne znae apsolutno nita. to mislite pod uravnoteenost? to je odgovarajua mjera ravnotee? Ne postoji odgovor na to pitanje. Ako su mediji iskreni, oni e rei: Gledajte, ovo su interesi koje mi predstavljamo i to je okvir unutar kojeg mi gledamo na stvari. Ovo je ono u to mi vjerujemo i emu smo predani. To to bi rekli je tada slino onome to govore njihovi kritiari. Na primjer, ja ne skrivam svoje stajalite pa tako ni Washington Post ni New York Times ne bi trebali. No oni to moraju raditi jer su maske objektivnosti i ravnotee presudne kod funkcioniranja propagande. U biti, oni idu i iznad toga. Pokuavaju sebe predstaviti kao protivnike moi, kao nekoga tko potkopava mone institucije. Akademska profesija igra istu igru. Pogledajte akademske konferencije o medijima. Jedna kojoj sam ja u potpunosti prisustvovao se odrala na Georgetown sveuilitu, a vodio ju je liberalni kveker. Tema konferencije je bilo medijsko izvjetavanje o Centralnoj Americi i Srednjem Istoku. Prvo je ila serija iskaza koja je otvorila diskusiju od strane ljudi koji su naveli da su mediji i novinari uvelike okrenuti protiv vlade, da lau, da pokuavaju potkopati ameriku vladu, da su praktiki komunistiki agenti. Nakon ovih otrih napada na medije uslijedio je drugi niz radova koji je govorio: Gledajte, injenica jest da je loe, slaemo se, ali ipak nije tako loe kako vi kaete. Na je posao da budemo subverzivni. S time se trebate suoiti u demokratskome drutvu. Tada se raspravljalo s tih dviju pozicija. Postoji i trea pozicija: mediji podravaju interese moi. Da bi odrali te interese, mediji lau i izokreu stvari. No, to se ne smije izjaviti. Ipak, cjelokupno izvjetavanje o Centralnoj Americi koje je odrano na toj konferenciji bilo je unutar granica koje sam opisao. Kada je rije o Srednjemu Istoku, gdje su mediji groteskni, samo je 96% izvjetaja bilo unutar tih apsurdnih granica. Razlog tome je to to je bilo doputeno izlaganje Erica Hoaglanda, poznavaoca Srednjeg Istoka, koji je dao tone navode, i to je 4% na koje nitko kasnije nije referirao. Na taj nain mediji prezentiraju sami sebe i zbog toga akademska profesija eli to vidjeti. Predstavljate li medije kao kritike, kao protivnike moi, pa ak i kao subverzivne, tada radite veliku uslugu propagandi. Nakon toga e oni rei: Pogledajte koliko smo kritiki okrenuti prema moi. Moe li netko vie od toga? P: U lanku o Timesovom preuzimanju Globea spominje se da su Globe prve novine u zemlji koje su povele kriarski rat protiv amerike intervencije u Vijetnamu. itali ste Globe u to vrijeme, da li je to tono? O: Da, to je tono. Oni su prvi objavili uvodni lanak u kome se trai povlaenje iz Vijetnama. Urednik je u to vrijeme bio moj osobni prijatelj tako da sam prilino upoznat s time. Oni su prije objavljivanja lanka napravili veliku studiju da vide mogu li lanak objaviti i nastaviti s time. Sjeam se da je to bilo kasne 1969., otprilike godinu i pol nakon to se Wall Street okrenuo protiv rata. Mislim da je to bio vjerojatno prvi mainstream zahtjev za povlaenjem amerikih postrojbi. Naravno, nije se trailo povlaenje amerikih postrojbi koje su napale Vijetnam, ve se trailo povlaenje jer to vie nema smisla, neto kao moramo otii, nema smisla... To takoer govori poneto o amerikim medijima. Govori vam da je rije o godinu i pol nakon to je poslovna zajednica odredila da bi vlada trebala prestati sa svojim naporima jer tete amerikim ekonomskim interesima. U to je vrijeme ve i ohrabren tisak poeo povremeno isticati da bi moda bilo vrijeme da se uini ono to je poslovna zajednica odredila prije godinu i pol, ne uzimajui pritom u obzir

jednostavnu istinu: da je rije o amerikoj agresiji, najprije na Juni Vijetnam, a kasnije i na cijelu Indokinu. Neke elementarne istine su presramotne da bi bile otisnute. P: Smatrate li znanje privilegijom? Da li je znanje neto ime se trguje, neto to se kupuje i prodaje? Oito je da se prodaje: netko prodaje samog sebe na trnici. O: Bio bih malo oprezniji kad je rije o znanju. Prodaje se ono to se izdaje pod znanje. Uzmimo Henryja Kissingera kao primjer. On je sigurno prodavao sam sebe na trnici. No, tu trebamo biti skeptini da li je rije o znanju ili ne, budui da je ono to se prodaje na trnici veinom bezvrijedno. Rije je o znanju ili razumijevanju prilagoenom i iskrivljenom da bi sluilo interesima moi. Vratimo se tvrdim znanostima, njihovo znanje se definitivno prodaje. Pogledajte ameriku industriju visoke tehnologije, ili farmaceutsku industriju. Jedan od naina na koji javnost subvencionira korporacijski sektor je kroz sveuiline laboratorije u kojima se odvijaju ozbiljna istraivanja. Dobrobit od toga, ako izae to komercijalno isplativo, ide privatnim korporacijama. Ne znam za ni jedan sveuilini odjel koji je ugovorom povezan s industrijom, no neke stvari nisu daleko od toga. P: Da li je informacija privilegija? O: Ljudi izjavljuju takve stvari, no ja sam pomalo sumnjiav prema takvim izjavama. Kada kaete da je informacija privilegija znai da se moe prodati na elementaran nain, poput novina udruenih u Associated Press koje izbacuju lanke ili kada odete u knjiaru i kupite knjigu. Ne vidim u tome nita duboko, ne mislim da je informacija privilegija. P: to je sa stjecanjem znanja van konvencionalnih struktura koleda i sveuilita? O: Kao prvo, ak i unutar konvencionalnih struktura, koleda, sveuilita, New York Timesa i sl., ako paljivo itate, moete nauiti puno. Sve te institucije posjeduju vanu unutarnju kontradikciju: s jedne strane, one ne bi preivjele da ne podravaju temeljne interese bogatih i monih. Ne sluite li tim interesima, neete ivjeti dugo. Zbog toga su prisutni iskrivljavanje i propaganda. S druge strane, te institucije imaju unutar sebe neto to ih vodi potpunosti i iskrenosti te tonome prikazu svijeta. Djelomino to dolazi od ljudi unutar samih institucija, bez obzira da li su oni novinari ili povjesniari. Djelomino i stoga to ti ljudi ne bi radili svoj posao za mone da nemaju mogunost dati barem priblino tonu sliku svijeta. Tako, na primjer, poslovni tisak daje prilino dobre i tone izvjetaje, u veini sluajeve je slino i s ostatkom tiska. Razlog tome je to moni ljudi moraju znati injenice da bi mogli donositi odluke u svoju korist. Upletete li se meu te dvije suprotne tendencije, imate mogunost da mnogo nauite. Da se vratim pitanju: van tih institucija postoji puno stvari koje moete uiniti. Vratimo se lanku u Washington Postu o Centralnoj Americi. Aktivisti ovdje u Boulderu koji se bave Centralnom Amerikom, kao i u mnogim drugim mjestima, umiru od smijeha kada vide taj lanak. Oni znaju injenice. Ta injenice nisu spoznali itajui Washington Post, pronali su ih kroz druge izvore. Pokret solidarnosti Centralnoj Americi ima pristup ogromnim koliinama informacija i jo ih uvijek prikuplja kroz direktne kontakte, alternativne medije, preko ljudi koji putuju tamo, i sve to van mainstream medija. Na primjer, u lanku se spominje da su SAD primorale marksistike sandiniste da odre prve slobodne izbore 1990. Svi u Pokretu solidarnosti Centralnoj Americi, kao i mnogi

drugi, znaju da je to obina glupost te da su prvi slobodni izbori odrani 1984., samo to su dali krive rezultate pa su ih SAD izbacile iz povijesti. Autor lanka u Postu to zasigurno zna, samo to je za njega to rei u Washington Postu isto to i stajati nasred Vatikana i urlati da Isus Krist nije postojao. Unutar duboko totalitarne intelektualne kulture poput nae, neke se stvari ne smiju rei. Zato autor lanka moe rei to to je rekao, pa ak i to u to moda vjeruje, iako mi je to teko zamisliti. Ljudi u narodnim pokretima dobro znaju da to nije istina i znaju zato nije istina, budui da su pronali druge puteve razumijevanja svijeta. Ukoliko ste uli tresak u pozadini, to je nekoliko mojih knjiga palo na pod, to se redovito dogaa. P: Mogu vas zamisliti okruenog gomilom papira i knjiga. O: Povremeno odlue da zakoni fizike nee izdrati i padnu na pod, to se sad dogodilo. P: Komentirali ste prijatelju kako je koliina materijala koju ste izgubili ogromna, no ini mi se da je i koliina koju ste zadrali takoer ogromna. O: Ne izgleda mi tako. ini mi se da sam veinu izgubio. Muno mi je kad vidim kako nestaje. Znam da e materijal o kojem ne piem kroz par godina nestati, izgubit e se u ovim zbirkama, ispast e iz povijesti. Na primjer, izbori u Nikaragvi pripadaju povijesti zahvaljujui Edwardu Hermanu koji je napravio jako dobro istraivanje o toj temi. Washington Postu to nije bitno, za njih su ti izbori van povijesti jer su tako naredili oni koji sjede visoko. No, ljudi koji ele to znati mogu pogledati Hermanov rad. P: Neto to godinama govorite mi se ini nekako kontradiktornim. Kada govorite o povezanosti amerike pomoi s krenjem ljudskih prava, govorite da je veza oita; u isto vrijeme govorite da nema naina da otkrijete te stvari osim ako niste fanatik, kao to ste sebe opisali. Ne ostavlja li to ljude zastraenima i obeshrabljenima? O: Ako sam tako rekao onda sam vas pomalo odveo na krivi put. Kao pojedinac vi morate biti fanatik da biste otkrili te stvari. Ako ste dio nekog poluorganiziranog pokreta, poput Pokreta solidarnosti Centralnoj Americi, ne morate biti fanatik budui da imate pristup alternativnim izvorima informacija. Pogledajmo opet Edwarda Hermana, mog kolegu i prijatelja, koji je radio iroka istraivanja o povezanosti amerike pomoi i torture. Ustanovio je da su te stvari jako povezane. Te smo informacije objavili u naim zajednikim knjigama i drugdje. Da bi to opisao u detalje, Herman je objavljivao i vlastite knjige. Vodei latinsko-ameriki akademski strunjak za ljudska prava, Lars Schoultz s North Caroline, objavio je 1980. lanak o amerikoj pomoi i krenju ljudskih prava, i to posebno o torturi u Latinskoj Americi. Schoultz je otkrio upravo iste stvari kao i Herman. On u lanku istie da je pomo dolazila do najistaknutijih kritelja ljudskih prava u hemisferi, koji su redovito primali najvie pomoi. Schoultz je takoer pokazao da ta pomo nema nita s potrebama tamonjih ljudi, da ukljuuje vojnu pomo te da je dolazila za vrijeme Carterovog perioda. Za vrijeme Reagana je to jo pojaano. Takve stvari se mogu pronai. Ja sam ih objavio. Herman ih je objavio.

Ukoliko izoliran pojedinac eli to otkriti, on mora biti neka vrsta fanatika. Da se uope otkrije da je netko pisao o tome, bilo bi potrebno golemo istraivanje. To neete pronai u kazalu New York Timesa. Ono to ete tamo pronai su lanak za lankom o naoj beskrajnoj predanosti ljudskim pravima. S druge strane, ako ste lan nekog pokreta ne trebate biti nikakav fanatik budui da imate pristup materijalu. Samo morate drati oi otvorenima. P: Da li se u golemoj koliini pote koju primate osjeaju ta stajalita izoliranosti? Kakav je karakter pote? O: Preteno se osjea. Mark Achbar i Peter Wintonick su napravili film "Proizvodnja pristanka" koji se prikazuje po cijelome svijetu, esto na nacionalnim televizijama, i mislim da je malo preistaknut. Dobivam mnogo pote, stotine pa i tisue pisama, i esto je ton kao u one osobe koju ste spomenuli. Isto se dogaa kada se pojavim na televiziji u SAD-u. Dobijem mnogo pisama u kojima me ljudi pitaju otkud mi te stvari i kako da se prikljue mome pokretu. Ponekad se sledim kada to ujem. P: Uporno odbijate pogledati taj film. Zato? O: Djelomino zbog toga to bez obzira koliko se autori trudili, postoji neto inherentno u mediju koji personalizira te daje krivu i ridikuloznu impresiju koja dovodi do pitanja poput: "Kako se mogu prikljuiti tvome pokretu?" P: Znam da su ljudi apsolutno oduevljeni kada dobiju pismo od vas. O: Pisma su veinom jako ozbiljna i promiljena. Na jednu temu sam morao pisati samo formalno pismo u kojem je pisalo: "Oprosti, ali ne mogu odgovoriti." P: O emu se radilo? O: Probajte pogoditi. P: J.F.K. O: Tako je. Pristizalo mi je toliko pisama da unutar dvadesetetiri sata nisam jednostavno stigao odgovoriti na njih. Na moju alost, morao sam pisati: "Oprosti, ali ne mogu odgovoriti." P: Nedavno sam se vratio iz Amsterdama gdje sam drao govore i radio neke interviewe. Vrlo pretenciozna pitanja su mi bila postavljana... O: Isto sam i ja doivio u Nizozemskoj. To su naini na koje se intelektualci mogu separirati od trenutnih borbi i jo uvijek biti ljeviji od tebe. Za Nizozemce nitko nije dovoljno radikalan. Na taj nain moete unaprijediti svoju karijeru, jednostavno se separirate od stvari koje se trenutno odvijaju. Nije potrebno da se ukljuite u javne aktivnosti, ne trebate uiti o svijetu, a kamoli da neto radite u vezi njega. Pretjerujem, ne elim rei da je to apsolutna istina, no elementi toga su prisutni. Rije je o drugaijim nainima reagiranja na injenicu da je bavljenje svjetskim problemima teko i nezahvalno. Ponete li to raditi efektivno, imat ete i osobnih gubitaka. P: To e takoer stvoriti veliku razliku izmeu njih (intelektualaca) i "obinih ljudi".

O: Sigurno da hoe. Nitko to ne moe razumjeti, to strai ljude, posebno mlade ljude koji dou na fakultet, vide takve stvari i kau: "Moj Boe, da bih bio radikalan moram razumjeti svih tih deset jasno izgovorenih rijei. To je beznadno, bolje da radim neto drugo." P: Da li vam ljeto, kada ste daleko od interviewa, telefonskih poziva i predavanja odgovara za rad? O: Kao to znate, telefon iskljuim. To je jedino vrijeme kada se mogu potruditi i napraviti neto. P: Potkraj godine ete navriti ezdesetpetu. O: Ne vjerujete valjda toj propagandi? P: Da li razmiljate o usporavanju, o smanjenju planova? O: Mnogo je jo stvari koje elim uiniti, a jednostavno ne stignem. Nemam toliko vremena. P: Znate li za anegdotu Mikea Alberta u Poljskoj? Tamo je sreo ljude koji su mislili da postoje dva Noama Chomska, jedan koji se bavi lingvistikim radom, a drugi politikim. O: Vjerojatno zato to njima to ime ne zvui tako strano. P: Ozbiljna eksplozija reaktora se dogodila u centralnoj Rusiji u gradu Tomsku. Da li je ime grada povezano s Chomsky? O: Mogue da jest. Nitko ne zna etimologiju. Veliki slavenski lingvist Roman Jakobson mi je uvijek govorio da je uvjeren kako je Thomas izopaeni Tomsk, da je Tomsk originalno. P: Da li je Avram vae stvarno ime? O: Avram jest moje ime, no moji ga roditelji nikada ne koriste pa ja koristim svoje srednje ime. Ono je praktiki postalo moje legalno prvo ime. Da vas podsjetim na dobre stare dane pravog seksizma, kada sam jednom dizao kopiju svoga rodnog lista otkrio sam da je sveenik prekriio moje ime i iznad njega kemijskom olovkom napisao "Avrame Naomi". Hm, zato Avrame? Pa zato to djevojke mogu imati luda imena, ali deki ne. 16. lipanj 1993.

MEDIJSKA KONTROLA
Zapoet u suprostavljanjem dviju razliitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko drutvo posjeduje sredstva pomou kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman nain u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne. Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost sprijeena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Moda zvui udno, ali vano je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava. RANA POVIJEST PROPAGANDE Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od est mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histerinu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja eli unititi sve njemako, ubiti sve Nijemce, otii u rat i spasiti svijet. Ovo najvanije dostignue vodilo je daljnjim dostignuima. U isto vrijeme, i tono nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerini strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, to je uspjelo unititi sindikate i eliminirati opasne probleme kao to su sloboda tiska i politike misli. Mediji i korporacijske vlasti su pruali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh.

Meu onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o "inteligentnijim lanovima zajednice", znai o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajui im strah u kosti i izmamljujui borbeno domoljubni fanatizam. Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmiljotina o njemakim zloinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se jo uvijek mogu proitati u povijesnim knjigama. Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande ija je zadaa u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijeanjima, kontroliranje misli itavoga svijeta. Ono to je vanije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih lanova amerike zajednice, koji bi onda irili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je nauilo lekciju: dravna propaganda moe imati iznimno jak uinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su nauili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas. PROMATRAKA DEMOKRACIJA Walter Lippman, starjeina amerikoga novinarstva, najvaniji kritiar unutarnje i vanjske politike i najvaniji teoretiar liberalne demokracije, smatrao je da "revolucija u umjetnosti demokracije" moe posluiti za "proizvodnju pristanka", drugim rijeima, donoenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s odreenim idejama. Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi graana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u voenju opih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvravaju, donose odluke i upravljaju svim politikim, ekonomskim i ideolokim sustavima. To je mali postotak populacije... Ostali koji se nalaze izvan te grupe su "zbunjeno stado", kako ih je Lippman zvao. Moramo se zatiti od bijesa i gaenja zbunjenog stada... Zato nam treba neto to bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, kole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politiki sloj i oni koji odluuju moraju dati nekakvu podnoljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizreena pretpostavka - ak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odluivanju. Tako to slue prave monike, naravno. One koji posjeduju cijelo drutvo, jedan vrlo uzak krug. Ako poseban sloj doe i kae: "Mogu sluiti vaim interesima", postat e dio izvrne grupe. O tome se mora utjeti. To znai da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje e sluiti interesima privatne moi. Ako ne uspiju svladati tu vjetinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moi i veza izmeu drave i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proi kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima. To je lagano izvesti u dravama koje danas smatramo totalitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijeti batinom i ako naprave neto krivo, dobit e po glavi. Kako je drutvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. Propaganda je u demokraciji ono to je batina u totalitarnoj dravi. ODNOSI S JAVNOU

Amerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnou. Obveza industrije je bila "kontroliranje uma javnosti", kako bi to rekli voe. Puno toga su nauili na uspjehu Creel odbora i uspjehu kreiranja Crvenog Straha te njegovih posljedica. Industrija za odnose s javnou je u to vrijeme iskusila veliku ekspanziju. Tijekom 1920-ih je bila uspjena u stvaranju skoro potpune podreenosti javnosti poslovnim pravilima... Odnosi s javnou su velika industrija. Godinje potroe oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaa im je nadzirati miljenje javnosti... ef korporacije i ista imaju iste interese. Svi moemo raditi zajedno, za amerikanizam, voljei jedni druge. To je bila poruka. U prezentaciju te poruke uloen je veliki trud. Ipak je ovo poslovna zajednica, tako da oni kontroliraju medije i imaju ogromna sredstva... Mobiliziranje miljenja zajednice u korist plitkog i praznog koncepta kao to je amerikanizam. Tko bi se protivio tome? Ili da malo moderniziram ovo to sam rekao, "podravajmo nae trupe". Tko bi se protivio tome? Ili uta odlikovanja. Tko bi se protivio tome? Svrha slogana kao to su "podravajmo nae trupe" jest ta da oni ne ne znae apsolutno nita. Oni znae isto koliko znai slogan "podravajmo ljude u Iowi". Naravno, rije je bila o neemu drugome, a to je "da li podravate nau politiku?" Ali ne elite da ljudi razmiljaju o tome. To je cijela svrha uspjene propagande. Potrebno je smisliti slogan protiv kojega nee nitko biti i koji e se svima svidjeti jer nitko ne zna to on znai zato to on jednostavno ni ne znai nita, ali njegova najvea vrijednost je to skree pozornost na neto drugo... To je sve iznimno djelotvorno. I odvija se po pravilima sve do danas. Naravno da je sve jako paljivo promiljeno. Ljudi iz industrije za odnose s javnou nisu tamo da bi se zabavljali. Oni rade. Pokuavaju uliti pravilne vrijednosti. Uostalom, imaju koncepciju demokracije kakva bi trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj nauen raditi u slubi gospodara, u slubi ljudi koji upravljaju drutvom. Ostatku populacije mora biti uskraen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kae: "Jedina vrijednost u ivotu je ivjeti to udobnije, ivjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gleda i posjedovati lijepe vrijednosti kao to su sklad i amerikanizam." To je sve to ivot prua. Moda pomisli da postoji neto vie od toga, ali budui da samo gleda televiziju pretpostavlja da si lud jer to je jedino to se tamo deava... Tako je to ideal. Mnogo truda se uloilo u ostvarivanje tog ideala. Oito da iza njega postoji nekakva koncepcija. Na primjer, koncepcija demokracije koju sam naveo na poetku. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti panju. Neka gledaju Superbowl ili humoristine serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao to je "Podravajmo nae trupe". Treba ih drati uplaenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji e ih unititi izvana ili iznutra mogli bi poeti razmiljati, to je opasno jer nisu kompetentni za razmiljanje. Zato im je potrebno skrenuti panju i marginalizirati ih. IZMUDRIVANJE MILJENJA

Isto je tako potrebno natjerati populaciju da podupire vanjske pustolovine. Uglavnom je populacija miroljubiva, ba kako je bila i tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u vanjske pustolovine, ubijanje, muenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplaiti... Ideal je bio postignut do odreene granice. Neke institucije nije bilo mogue unititi. Crkve, na primjer, jo uvijek postoje. Veliki dio disidentskih aktivnosti proizlazi iz crkve, iz jednostavnoga razloga to one postoje. Ako idete u neku europsku dravu odrati politiki govor, to e se najvjerojatnije odvijati u prostorijama sindikata. Takvo to se nee dogoditi ovdje, kao prvo zato to sindikati jedva postoje, a ako i postoje nisu politike organizacije. Ali postoje crkve i zato se govori tamo esto odravaju. Solidarni rad za Centralnu Ameriku nastao je u crkvama, najvie zato to one postoje. Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroeno tako da je to konstantna borba. U '30-ima su ustali i bili uutkani. U '60-ima je dolo do novog vala nezadovoljstva. Imalo je ime. Poseban sloj ga je zvao "krizom u demokraciji". Smatralo se da je u '60-ima demokracija zakoraila u krizu. Kriza je bila toliko velika da su se dijelovi populacije poeli organizirati te su postali aktivni i pokuavali sudjelovati na politikoj pozornici. Ovdje se vraamo na ona dva koncepta demokracije. Po definiciji u rjeniku, to se zove napredak u demokraciji. Po prevladavajuoj koncepciji demokracije, to predstavlja problem, krizu koju treba nadjaati. Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Zato trebamo poduzeti korake da bi nadjaali krizu. Uloen je veliki napor. Nita nije djelovalo. Kriza demokracije je jo uvijek iva i zdrava, na sreu, ali ba ne utjee na promjenu u politici. Zato je uspjena u promjeni miljenja, to god veina ljudi mislila. Svata se poduzimalo nakon '60-ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se "vijetnamski sindrom". Termin "vijetnamski sindrom" se pojavio oko 1970-e i bio je sluajno definiran. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao "bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile". Te bolesne zapreke protiv nasilja bile su prisutne u velikom dijelu populacije. Ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti zato bi oni trebali ubijati i muiti i bombardirati ljude. Opasno je kada narod postane zanesen tim bolesnim zaprekama, a to je i Goebbels shvatio, jer onda postoji ogranienje vanjskim pustolovinama. Bitno je, kako je Washington Post ponosno napisao neki dan, "uliti u ljude potovanje prema ratnim vrlinama". To je vano. Ako eli nasilno drutvo koje koristi silu diljem svijeta kako bi ostvarilo ciljeve svoje domae elite, vano je imati pravilnu procjenu ratnih vrlina bez onih bolesnih zapreka o koritenju sile. To je, znai, vijetnamski sindrom. Vano ga je svladati. PREDSTAVA KAO STVARNOST Takoer je vano potpuno falsificirati povijest... Ta povijest se pokuala rekonstruirati nakon Vijetnamskoga rata. Previe ljudi je poelo shvaati to se zapravo dogaa, ukljuujui vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loe. Zloeste misli su se morale srediti i morala se nadoknaditi nekakva pamet, a naruito se morala nadoknaditi spoznaja da je sve to radimo dobro. Ako bombardiramo Juni Vijetnam to je zato to ga branimo od nekoga. Od Vijetnamaca jer nikog drugog ni nema. Kennedyevi intelektualci su to zvali "obrana od unutarnje agresije u Junome Vijetnamu". Frazu je koristio i Adlai Stevenson. Vano je da takva slika dogaaja postane slubena i dobro shvaena slika. I djelovalo je. Jer imate apsolutnu kontrolu nad

medijima i obrazovnim sustavom, i bez prevelike veze sa stvarnou. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa lai. S toga stajalita, sve je to bio veliki uspjeh u otklonjavanju prijetnje demokraciji, postignut u uvjetima slobode, to je jako zanimljivo. To nije kao totalitarne drave koje koriste silu. Ova dostignua su postignuta u uvjetima slobode. Ako elimo shvatiti nae drutvo moramo razmisliti o ovim injenicama. One su bitne za ljude kojima je stalo do toga u kakvome drutvu ivimo. DISIDENTSKA KULTURA Unato svemu ovome, disidentska kultura je jo uvijek iva. Proirila se od 1960-ih. Kao prvo, u '60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon to je Amerika poela bombardirati Juni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do '70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se vani pokreti... U '80-ima je dolo do jo vee ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je neto novo i vano u povijesti amerikoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su ukljuivali i sebe same, esto i intimno, u ivote ljudi koji pate. Svata su od toga nauili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku... Sve su to znakovi civiliziranoga utjecaja, unato propagandi, unato nastojanjima da se kontroliraju misli i unato proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stjeu mogunost i volju za razmiljanjem. Skepticizam prema moi je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se deava sporo, ali je vidljivo i vano. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi znaajnu promjenu u svijetu... Organizacija ima svoje posljedice. Shvatite da niste sami. Drugi razmiljaju kao ti. Moe produbiti svoje misli i nauiti vie o onome u to vjeruje. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji lanstvo, samo raspoloenje koje ukljuuje interakciju meu ljudima. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekt. To je opasnost u demokraciji: ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi vie nisu samo priljepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti udne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo. PARADA NEPRIJATELJA U Americi se trenutno odvija jedan vrlo karakteristian razvoj. Amerika nije prva drava u svijetu koja je to uinila. Domai socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu. Monici nemaju namjeru nita uiniti s time. Pogledate li domae programe administracija u zadnjih deset godina - ovdje ukljuujem i demokratsku opoziciju - neete uoiti ozbiljne planove za ublaavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskunika, nezaposlenosti, kriminala, zatvora, propadanja u gradovima - cijela sfera problema. Svima su vam poznati i pogoravaju se... U takvim uvjetima morate skrenuti panju zbunjenoga stada, jer ako oni ponu primjeivati te probleme nee biti dobro, jer oni su ti koji pate. Gledanje Superbowla i humoristinih serija moda nije dovoljno. Morate ih natjerati na strah od neprijatelja. U '30-ima ih je Hitler natjerao na strah od idova i cigana. Morali ste ih unititi kako bi se obranili. Mi isto tako imamo svoje naine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije smiljeno

je nekakvo grozno udovite od kojega se moramo braniti. Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju privlanost i sve ih je tee gledati kao neprijatelje i zato moramo izmisliti nove... Svijet e pokoriti meunarodni teroristi, preprodavai droge, zalueni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplai narod, terorizira ih, ulijeva im strah u kosti tako da se svi boje putovati i sakriju se. Onda se desi velianstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom treom vojskom treega svijeta koju smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo dogodilo. Olakanje. Spasili smo se u zadnji as. Ovo je samo jedan od naina kako sprijeiti zbunjeno stado da obraa pozornost na stvarne dogaaje i kako ih drati po strani i pod kontrolom... SELEKTIVNA PERCEPCIJA U svibnju 1987. lanovi grupe za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preivjeli - voe su bili ubijeni - bili su uhapeni i maltretirani; ukljuujui i Herberta Anayu koji je bio direktor. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. Bili su odvjetnici, i nastavili su oitovanja. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali muenja. Muenja strujom i sline okrutnosti, ukljuujui u jednome sluaju muenje koje je poinio sjevernoameriki general u uniformi, koji je opisan u nekim detaljima. Svjedoenje je bilo eksplicitno i opseno, vrlo vjerojatno jedinstveno u detaljnome opisu dogaaja u sobi za muenje. Ovaj izvjetaj koji sadri stoezdeset stranica je bio tajno izneen iz zatvora zajedno s videokazetom na kojoj se prikazuje svjedoenje pod prisegom o muenjima. Marin County Interfaith Task Force ju je distribuirao. Nacionalni tisak je odbio pisati o tome dogaaju. TV postaje su odbile prikazati sadraj videokazete. lanak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisco Examineru, ali ini mi se da je to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. To je bilo doba "nepromiljenih zapadnjakih intelektualaca" koji su slavili Josea Napoleona Duartea i Ronalda Reagana. Anayu nitko nije slavio. Nije dobio poast ni na dan ljudskih prava. Nije imenovan za nita. Pustili su ga za vrijeme izmjene zatvorenika i nakon toga je na njega izvren atentat, oito od strane snaga sigurnosti koje su bile potpomognute od SAD-a. Malo se zna o tome dogaaju. Mediji nikada nisu upitali da li bi otkrivanje okrutnosti - umjesto zatakavanja - moglo spasiti njegov ivot. U veljai, usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatraila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijea sigurnosti UN-a koja je traila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povue iz Libanona. Rezolucija je iz oujka 1978. Nakon toga donesene su jo dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlaenje iz Libanona. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. U meuvremenu, juni Libanon je teroriziran. Velike sobe za muenje u kojima se odvijaju stravine stvari. Koriten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona. Tijekom tih trinaest godina Libanon je napadnut, Beirut bombardiran, oko dvadeset tisua ljudi ubijeno, oko 80% civila, bolnice unitene, a teror, pljake i razbojstva sve prisutniji. Sve je u najboljemu redu, ipak to Amerika potpomae. Ovo je samo jedan primjer. U medijima nije bilo nita o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijea sigurnosti UN-a ili bilo koju drugu rezoluciju... Ovo je samo jedan sluaj. Ima ih gorih. U indonezijskoj invaziji Timora ubijeno je oko dvjesto tisua ljudi. Sve je

neznatno naspram ovome. Napad je bio vrsto potpomognut od Amerike, i jo uvijek traje uz ameriku diplomatsku i vojnu pomo... ZALJEVSKI RAT Taj dogaaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sustav. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato to iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i krenje ljudskih prava trebaju suoiti sa silom. Ne uviaju to bi znailo primijeniti te principe na politiku SAD-a. To je spektakularan uspjeh propagande. Pozabavimo se pitanjem razloga za ratovanjem. Razlozi za rat su ponueni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagraeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Drugog razloga nije bilo. Da li je mogue da je to razlog rata? Da li SAD podupiru te principe? Da li su se SAD protivile svojoj agresiji na Panamu i inzistirale na bombardiranju Washingtona kako bi je obrnule? Kada je 1969. junoafrika okupacija Namibije proglaena nezakonitom, da li su SAD stavile sankcije na hranu i lijekove? Da li je dolo do rata? Da li su bombardirali Capetown? Ne, ve je dvadeset godina trajala "tiha diplomacija". Tih dvadeset godina nije bilo ugodno. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Juna Afrika je ubila oko milijun i pol ljudi u okolnim zemljama. Zaboravite to se dogaalo u Junoj Africi i Namibiji. Nekako nae osjeajne due nisu postale beutne. "Tiha diplomacija" se nastavila i sve je zavrilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih siguronosnih problema. Gdje je taj princip koji podupiremo? Nisu nam dali razlog za odlazak u rat. Niti jedan. Sve razloge za rat koje su nam dali mogao je opovrgnuti pismeni tinejder u roku od dvije minute. To je jedan od pokazatelja totalitarne drave. Trebala bi nas plaiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko ak ni ne primijeti, niti je ikog briga. Zapanjujua injenica. Radi se o tome da je Irak zemlja treega svijeta s vojskom koja se uglavnom sastoji od seljaka. Priznalo se da je bilo puno dezinformacija o tvravama, kemijskom oruju, itd. Primijetite da se ovo dogodilo godinu dana nakon to se ista stvar dogodila Manuelu Noriegi. On je nebitan lopov u usporedbi s prijateljem Georgea Busha Saddamom Husseinom ili Bushovim prijateljima u Pekingu ili samim Bushom. U usporedbi s njima, Manuel Noriega je neznatan. Zao, ali ne i svjetski lopov na kakve smo mi naviknuti. Napravili su od njega osobu veu od ivota. Htio nas je unititi, bio je voa preprodavaa droge. Trebali smo brzo djelovati i ubiti ga, ubijajui nekoliko stotina ili tisua ljudi usput, postaviti na vlast malenu, moda osampostotnu bijelu oligarhiju, a amerike vojne dunosnike da upravljaju svakim nivoom politikog sustava. Sve smo to morali napraviti jer smo se morali spasiti od zvijeri koja bi nas inae unitila. Godinu dana kasnije istu stvar je napravio Saddam Hussein. Da li je itko to naglasio? Da li je itko naglasio to se dogodilo i zato? Morat ete duboko kopati. Ovo se bitno ne razlikuje od onoga to je Creel Odbor napravio u 1916.-1917. kada je unutar est mjeseci pretvorio miroljubivu populaciju u histerine divljake koji su imali namjeru unititi sve njemako kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Dananje tehnike su vjerojatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novaca koji se ulau u nju, ali jo uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na

poetak. Problem je puno vei. Da li mi elimo ivjeti u slobodnome drutvu ili neemu to dosee oblik totalitarizma nametnuga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upuenim nekamo drugdje, prestraenim, koje vie domoljubne slogane, bojei se za svoje ivote i dive se voi koji ih je spasio od unitenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, drutvo se raspada doma, zavravamo kao drava koja postaje plaeno pojaanje. Nadamo se da e nam drugi platiti da razorimo svijet. To su dva izbora. I morate se suoiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao to smo ti i ja.

LITERATURA
www.zmag.org www.zmag.org/chomsky/index.cfm Keeping the rabble in line: interviews with David Barsamian, AK Press, Edinburgh, 1994. Anarchist papers: volume 1, ur. D. Roussopoulos, Black Rose Books www.counterpunch.org www.alternet.org www.spunk.org

www.indymedia.org www.infoshop.org

SADRAJ

Andrej Grubai Noam Chomsky i kritika kapitalistike demokracije Robert Posavec Uvod to mainstream medije ini mainstream Proizvodnja pristanka Sustav propagande

Zbunjivanje stada O slobodi tiska i kulture Kontrola naih ivota Mediji, znanje i objektivnost Medijska kontrola Literatura