OBLICI DEKLINACIJA Deklinaciju u stsl.

jeziku dielimo na tri skupine: -nominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju imenice i pridjevi i participi neodreenog oblika; -pronominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju zamjenice; -sloena deklinacija, po kojoj se sklanjaju pridjevi odreenog oblika. Ova je deklinacija sloena od prve dvije. Brojevi se sklanjaju dielom po nominalnoj, dielom po pronominalnoj deklinaciji. Deklinacija indoeuropskog prajezika imala je 8 padea. Svih osam zadrao je samo staroindijski jezik. Staroslavenski jezik ima u deklinaciji 7 padea, a toliko ih je ouvao i hrvatski jezik. Osim toga u stsl. deklinaciji razlikujemo tri broja: singular, plural i dual. Sva tri su se djelomice odrala i u hrvatskom jeziku. Konano imamo i tri roda: muki, enski i srednji rod. Hrvatski jezik ouvao je sve do danas mnogo od velikog bogatstva praslavenskih odnosno prajezinih oblika.
DEKLINACIJA IMENICA

Prema doetnom glasu diele se osnove u dvie skupine: vokalske osnove i konsonantske osnove. Osnova je onaj dio riei, koji u padenim promjenama ostaje uviek isti. Na nju se nadovezuju nastavci, pomou kojih tvorimo pojedine oblike. U staroslavenskom jeziku bile su posebne deklinacije za ove vokalske osnove: o-osnove (i palatalne jo-osnove), a-osnove (i palatalne ja-osnove), i-osnove i u-osnove. U skupini konsonantskih osnova: n-osnove, t-osnove, s-osnove i r-osnove. Po tim razlikama u doetnom glasu osnova diele se i deklinacije u vokalske i konsonantske.

1. O-DEKLINACIJA U o-deklinaciju idu imenice mukoga i srednjega roda. A) muki rod a. jednina (singular) stsl. rab raba rabu rab rabe rabom rab hrv. vuk vuka vuku vuka vue vukom vuku

N. G. D. A. V. I. L.

vlk vlka vlku vlk vle vlkom vlc

rob roba robu roba robe robom robu

Nom. sg. U ie. prajeziku pravio se je nominativ sg. tako, da se je na osnovu dodavao nastavak -s Zakljuujemo to odatle, to ovi jezici imaju u nom. sg. -s: gr. -, lat. lupo-s (kasnije: lupus), stind. vrka-s, lit. vilka-s. Stsl. nom. sg. od te riei glasi vlk, jednako kao i rab. U praslavenskom i u staroslavenskom je vriedio zakon otvorenih slogova, prema kojemu se je svaka rie morala svravati na samoglasnik, tj. slog nije mogao biti zatvoren suglasnikom. U duhu toga zakona izgubili su se u praslavenskom, a tako i u staroslavenskom svi suglasnici na kraju riei. Tako je i ovdje u nominativu odpao nastavak -s. Ostalo bi dakle *vlko ili *rabo, ali mjesto toga imamo faktino vlk i rab. Da protumai krajnje mj. o u nom. sg., postavio je F. O. Fortunatov glasovni zakon, da praslavensko os na kraju riei prelazi u us.1 Po tome bi bio jasan postanak nominativa sg.: *vlkos > *vlkus > *vlku > vlk dakle sasvim pravilno. To su miljenje Fortunatova prihvatili Brugmann, Berneker i drugi. Ne
1 U krajnjem zatvorenom slogu dolo je do zatvaranja artikulacije vokala o pa je os > us, takav proces desio se i u lat. Djelovanjem zakona otvorenog sloga u prasl. us > u, a kasnije promjenama koje su zahvatile psl. vokalski sistem > .

slae se s njim A. Leskien, jer bi po tome pravilu i u srednjem rodu od oblika *slovo-s moralo nastati "slov", ali nemamo tako, nego slovo.2 Isto tako bi i vlko-s moralo dati *vlko, a ne vlk. Po miljenju drugih slavista, nominativni oblik vlk nije nita drugo nego akuzativ u slubi nominativa. U akuzativu sg. taj je oblik vlk nastao sasvim pravilno (od -om > um > ). Uzimanje akuzativa za nominativ moglo je nastati, pod utjecajem imenica mukoga roda u-osnova i i-osnova. gdje su akuzativ i nominativ bili oblikom jednaki, i to posve pravilno: sunus i sunum daju syn; gostis i gostim daju gost. Nominativ sg. o-deklinacije u hrvatskom jeziku nastao je tako, da je stari na kraju odpao: vuk, rob, to se dogodilo ve u XI. i XII. vieku, dakle poevi od najstarijih spomenika naega jezika. Gen. sg. U ie. prajeziku dobivale su o-osnove u gen. sg. nastavak -sio: stind. vrkasya, gr. > (kod Homera) > (u atikom); dok su konsonantske osnove dobivale u tom padeu nastavak -os, -es. No budui da se tim nastavcima ne moe protumaiti slavensko a u gen. sg., trebat e uzeti, da je gen. sg. preuzeo s funkcijom ablativa i njegov nastavak. Ablativ je u ie. prajeziku imao nastavak d: stind. vrkad, stlat. lupd, filid. Po zakonu otvorenih slogova odpalo je u praslavenskom -d na kraju, a indoeuropsko dugo dalo je u prasl. a. Put bi bio dakle ovakav: "vlkd > *vlk > vlka. Tako ima staroslavenski, a tako glasi i u hrvatskom jeziku: vuka, roba. Dat. sg. U ie. prajeziku bio je za ovaj pade nastavak i, uzpor. gr. ; lat. equo (i nestalo); stvnj. wolfe (e poslalo od oi); lit. vilkui; ali je iz nastavka oi teko izvesti slavensko u. Dananji hrvatski dativ ostao je jednak kao i u staroslavenskom: vlku, rabu vuku, robu. Ak. sg. Ie. prajezik imao je za ovaj pade nastavak -m: sti. vrkam, gr. , lat. lupum, lit. vik. Staroslovenski vlk nastao je pravilno: -om (i -on) na kraju riei daje , dakle: *vlkom > vlk. Kod ovoga padea u staroslavenskom se jeziku jo nije bilo posve ustalilo pravilo, da je akuzativ onih imenica, koje znae ivo bie, jednak genitivu, nego je i kod njih akuzativ bio jednak nominativu; ali se ve i u staroslavenskom poinje radi potreba jasnoe javljati takav oblik, i to najprije kod imenica koje znae ljude (ne ivotinje). Vok. sg. Za vok. sg. uzimala se u ie. prajeziku ista osnova (bez nastavka), samo u drugom prievojnom stepenu: *ulque (sredina prievoja prema visini: ulquo) uzpor. stind. vrka, gr. , lat. lupe, lit. vilk. Tako je i u staroslavenskom: vle, rabe; a isto je tako i u hrvatskom jeziku: vue, robe. Guturali k g h dakako prelaze izpred ovoga e u . Lok. sg. Nastavak -i dolazio je u ie. prajeziku na osnovu -o, pa je tako moralo biti * ulquo-i (uzpor. u gr. prilozima , , . Prema tome imamo u stsl. , dakle: rab, vlc. Zapravo bi trebalo da od -oi nastane i, kao u nom. pl.: rabi, vlci. to u lok. sg. dolazi , to neki slavisti (Vondrak) tumae analogijom prema lok. sg. a-deklinacije (en), koja je analogija ila preko mukih imenica a-deklinacije (kao sluga). Lok. sg. na - dri se u hrvatskom jeziku do konca XV. v., a kod akavaca i danas (na Crese, va lete). U XIV. v. poinju se u hrvatskome javljati i lokativi sg. na -i (na sviti, u sni), koji su nastali pod utjecajem lokativa palatalnih osnova (jo-osnova): *krajo-i > *kraje-i > kraji. Takvi lokativi na -i obilni su na koncu XV. i na poetku XVI. v., a u akavskom narjeju nalaze se gdjegdje i danas (na konji, v gradi, v seli). Ali ve od poetka XIII. v. uz lokative na - pojavljuju se u hrvatskome i lokativi na -u, i to pod utjecajem u-deklinacije: robu, vuku. Lokativi na -u ve su u XIV. v. vrlo obilni, a u XV. su obiniji od starih lokaliva na -. Od XVI. v. sasvim su prevladali u tok. narjeju, a preteu i u akavskome. Instr. sg. Nastavak za ovaj pade bio je u starijem praslavenskom -mi, koji se jo i danas moe nai u litavskom jeziku. Od nastavka -mi postalo je kasnije -m, uzpor. stsl. rabom, vlkom. Poto je na kraju odpalo , nastao je hrvatski oblik instr. (robom, vukom) posve pravilno, i takav je jo i danas. b. mnoina (plural) stsl. vlci vlk vlkom vlky vlci hrv. vuci vukovi vuka vukova vucima vukovima vuke vukove vuci vukovi

N rabi G rab D rabom A raby V rabi

robi robovi roba robova robima robovima robe robove robi robovi

2 Agrell, Brugmann, Meillet smatraju da nastavka u NAVsg. sr.r. nije bilo (selo; imen > im; telent > tel). Jedino ostaje problem to imenice s.r. s-osnove (slovos, nebos) nisu imale isti razvoj zavretka kao imenice oosn. m.r. os>us>u>. Slavisti smatraju da je nastavak o u NAVsg. uspostavljen analogijom prema glavnoj deklinaciji im. s.r., a podran time to postoji i kod zamjenica s.r. -o.

I raby L rabh

vlky vlch

robima robovima robima robovima

vucima vukovima vucima vukovima

Nom. pl. Za ovaj pade bio je u ie. prajeziku nastavak -es, koji se je s osnovnim -o stegnuo u s (< o-es), pa bi dakle nom. pl. morao glasiti * ulqus (uzpor. stind. vkas; gr. kons. osn. -). Ali tim putem ne moemo protumaiti staroslavenski oblik rabi, vlci, pa ga izvodimo iz analogije prema nom. pl. mu. roda pokazne zamjenice ti (ovi), koje je po zakonu postalo od *toi. Kao stslovenski, "tako i hrvatski jezik ima u ovom padeu nastavak -i jo i danas. Izpred toga -i prelaze guturali k g h u c z s u tokavaca, dok kod mnogih akavskih i kajkavskih govora ostaju bez promjene sve do danas. Jednoslone imenice ove deklinacije dobivaju ve od poetka hrvatske jezine predaje u ovom padeu jo i nastavak -ove, koji je preuzet iz nom, pl. u-deklinacije: kao sinove imamo i vukove, robove. Taj se nastavak -ove odrao do konca XVI. v. No ve u XIV. v. poinje se krajnje -e toga nastavka zamjenjivati vokalom -i, pa imamo: robovi. Taj je -i u XVI. v. sasvim prevladao. Krajnje -e ouvalo se jo samo u nekim imenima mjesta: Griane, Pakotane, Neviane, Jezerane. Gen. pl. U ie. prajeziku bio je za ovaj pade nastavak -om, koji je, spojivi se s osnovnim -o, dao m, (<-o-om), dakle je moralo biti *ulqum (uzpor. gr. , lit. vilku). l staroslavenski gen. pl. pokuavaju neki uenjaci (kao Brugmann) izvoditi iz prajezinog nastavka -om; ali budui da nije potvreno, da -m moe priei u , (kao -m), trebat e uzeti, da je iz konsonantskih osnova, gdje je ostalo -m (sloves < *sloves-m), prodrlo to -m odnosno i u ovu deklinaciju, pa tako imamo rab, vlk. Pored takvih oblika, poinju se ve u stsl. jezinim spomenicima javljati i genitivi pl. na -ov> (rodov, darov), koji je nastavak prodro iz u-deklinacije, gdje je po pravilu. Takve genitive imali smo i u starom hrvatskom jeziku (narod, rab narodov, rabov) sve do XIV. v., samo to je dakako odpao poluglas na kraju. Od 1. polovine XIV. v. pojavljuje se na kraju jo i nastavak -a (gradova), koji kroz XV. v. ivi uzporedo s kraim oblikom bez -a, ali u XVI. v. preotimlje mah gen. pl, sa -a, dok od XVII. v. sasvim zahvaa tokavsko narjeje. Kod akavaca i kajkavaca uvaju se jo stariji oblici bez -a, a tako i kod svih ostalih slavenskih jezika, pa je prema tome ovaj nastavak -a posve osamljena osobina tok. narjeja. Odakle to -a u gen. pl., nije do danas pravo razjanjeno, premda je o tomo nastala itava literatura. Vondrak misli, da je dugo -i iz genitiva pl. i-deklinacije djelovalo na ove osnove tako, da se je doetni , produio i radi toga izuzetno odrao, a onda se na poloajima, gdje se naao u zatvorenom slogu (rab mojih, razvio iz njega vokal a, kao i inae. Leskien odklanja to tumaenje Vondrakovo radi toga, to se ne mogu smatrati utvrenima predpostavke, da je bio produen; zatim, to je onda nerazumljivo, zato je i slog izpred toga -a produen, dok je to sasvim jasno kod odpadanja ; konano, kad bi se predpostavilo, da na kraju genitiva pl. nije odpao, nego preao u a, onda bi se poluglas u slogu izpred njega naao na kraju otvorenog sloga, pa bi po zakonu izpao, a ne bi dao a; na pr, u riei ko\n\ca (gen. pl.) trebalo bi da izpadne i da bude gen. pl. konca (kao to se dogodilo u gen. sg. te riei), ali on glasi faktino konaca.3 U starijem jeziku (XV., XVI., XVII. v.) susreemo se kadto i s gen. pl. na -ah: narodah. To je -h poteklo iz zamjenike i pridjevne deklinacije. Moe se i danas uti u nekim najjunijim naim govorima (Boka Kotorska, Crna Gora).4 Vrlo rano, ve u XIII. v., poinje se radi vee jasnoe (nom. sg. rab i gen. pl. rab!) uzimati u ovom padeu nastavak -i prema gen.pl. i-deklinacije. akavci se takvim gen. pl. slue obilnije, dok su kod tokavaca u obiaju samo neke riei s tim nastavkom: crvi, gosti, hvati (i hvata), mjeseci (i mjeseca), mravi, nokti (i nokata), prsti (i prsta), puti (i puta), st (i st), pr (i pr). Ti su oblici doputeni i u knjievnom jeziku. Isto tako je uao u knjievni jezik i gen. pl. na -iju kod poznate tri riei: noktiju, prstiju i gostiju. To su zapravo genitivi duala i-deklinacije. Dakako, svagdje se tu mogu upotrebljavati i genitivi bez nastavka -iju: nokt, prsta i prsti, gst. Dativ plur. Nastavak za dat. pl. bio je u stind. -bhyas (vrke-bhyas), (u lat. -bus (matribus), u lit. mus, kako se vidi iz starijega stanja u jeziku: vilk-mus, to je u novijem jeziku dalo vilkms (s
Beli nastavak a u gen. pl. dovodi u vezu sa nastavcima za dvojinu koji su dobili mnoinsko znaenje: tako je dat. mn. glasio: enam i enama, a instrumental: enami, enama i enam. Tada se u ovim padeima oblik enam poeo osjeati osnovnim oblikom kojem se jo mogu dodati a ili i. Kod jednog broja imenica ve se u to vrijeme dodavalo u gen. pl. (porijeklom iz starih i-osnova), pa se onda poelo dodavati i ovo krajnje a iz dat.inst.pl., a kako je i koje se ranije dodavalo u gen. pl. bilo dugo, tako je onda i ovo -a produeno. 4 Zetski govori stajali su pod uticajem GL dvojine: tu se izvrilo nakalemljivanje lokativa mn. na genitiv mnoine: rukah, stvarih, imenh (> imenah). 3
3

prielazom mus > ms). Kao litavski, tako i prasl., jezik ima u dat. pl. nastavak -mus: *vlko-mus > *vlko-mu > vlkom, U hrvatskom jeziku odpada na kraju, pa tako dobivamo oblike vukom, dunikom, koji su se u tokavskom narjeju upotrebljavali do konca XVII. v., a u akavskom i kajkavskom sve do danas. No ve u XVI. v. pojavljuju se kod tokavaca i oblici na -im. To je i dolo iz instr. pl. Meu dalmatinskim tokavcima i akavcima obian je i danas takav dativ na -im: vucim; dok se je kod drugih tokavaca poeo na taj nastavak dodavati jo vokal -a, koji je doao iz dativa duala: vucima. Ovakvi oblici sa a pretegli su posve u XVII. vieku. Mnoge jednoslone imenice, koje su pod utjecajem muke u-deklinacije dobile u nom. plur. nastavak ove, preniele su dulji nastavak i u druge padee ve u XIV. v., pa tako imamo i oblike: sinovom, vukovom pored vukom. Akuz. pl. Nastavak za ak. pl. u prajeziku bio je -ns (gr. kret. , atiki ; got. wulfans; lat. lupos od lupons). Stsl. oblik za ovaj pade glasi raby, vlky, a nastao je tako, da se na osnovu vlkododao spomenuti nastavak -ns (*vlkons), izpred -ns se u praslavenskom produuju kratki vokali, pa tako imamo: *vlkns > *vlkuns > *vlks > vlky, dakle sasvim po zakonu. U hrvatskom jeziku prelo je y u obino i, pa smo dobili *rabi, odnosno robi, *vuki. Takav ak. pl. na -i govori se jo i danas u nekim akavskim govorima, samo je pod utjecajem nom. pl., gdje se izpred obinog i pretvaraju guturali u sibilante po zakonu, nastalo i ovdje vuci mj. *vuki. U tokavskom narjeju dolazi u akuzativu pl. mj. -i na kraju -e ve u najstarijim spomenicima, dakle ve od XII. v. To je -e dolo analogijom iz jo-osnova (kraj). Vok. pl. kao nom. pl. Lok. pl. U prajeziku je bio nastavak -su: *ulquo-i-su, (uzpor. stind, vrkeu pravilno; gr. mj. *). Izmeu osnove *ulquo- i nastavka -su doao je vokal -i- iz zamjenike (pronominalne) deklinacije, gdje lok. pl. glasi *toi-su > stsl. th. U praslavenskom po zakonu prelazi s u h iza u-vokala, iza i-vokala, iza (< ai, oi) i iza r i k. Prema tome je od *ulquo-i-su nastalo *vlk-su > *vlkhu > vlkh> vlch. U hrvatskom jeziku imamo lokative plurala na -h sve do konca XV. v. (zakonh), kod nekih akavaca jo i danas (mesteh). Pored njih dolaze i oblici sa -ijeh (gradovijeh, brdijeh) kod jekavaca sasvim pravilno. Drugije se moraju tumaiti lokativi na -ih u starijem tokavskom narjeju. Taj nastavak -ih nije nastao kao ikavski refleks prema -h, nego po analogiji jo-osnova (krajih, mih). Lokativi na -ih ili ijeh mogu se, i ako riedko, uti jo i danas meu tokavcima; kod akavaca i kajkavaca sasvim su obini lokativi na ih. Dananji hrvatski knjievni lokativ na -ima nije se razvio po zakonu iz staroga nastavka, nego je uzet za nj oblik dativa pl. Od XVII. v. prevladao je kod tokavaca oblik na -ima sasvim (zakonima, gradovima). Instr. pl. Prajezini nastavak za instr. pl. bio je: -ois: *ulquo-ois, dva o slegnula su se u dugo : *ulquis, ali se to dugo opet pokrauje po zakonu: dugi vokal izpred i + kons. pokrauje se. Prajezini se nastavak uva u stind. vrki; gr. , lit. vilkas. Kako je od *ulquois nastao stsl. oblik vlky, nije jasno. Neki dre, da je ois prelo u uis, koje je asimilacijom dalo uus, a to se slegnulo u s, iz ega bi onda pravilno nastalo -y; ali zato bi o prelo tu u u, ne moe se uvjerljivo protumaiti. Prema stsl. obliku vlky nastalo je u hrvatskom najprije vlki, t.j. y = i, a zatim pod utjecajem nom. pl. imamo od XIV. v. promjenu guturala: vuci. Takve instrumentale nalazimo jo samo gdjegdje i kod tokavaca, dok su kod akavaca i kajkavaca i danas obini. Pored takvih instrumentala idu uporedo od XII. do XVII v. i instrumentali s nastavkom -mi: gradmi, konjmi. Taj se nastavak -mi dodaje esto i punom starom instrumentalu, pa imamo: gradimi, konjimi, ustimi sve do XVII. v. Sintaktiko mieanje dativa i instrumentala bilo je uzrokom, da je instrumental izjednaen s dativom na im, a kasnije, kad je dativu pl. dodano jo na kraju a prema dualnom dativu, dobio ga je i instrumental, pa tako od XVII. v. imamo dananje oblike: vucima, robovima. c. dvojina (dual) stsl. raba vlka rabu vlku raboma vlkoma hrv. vuka vuka vukova vucima vukovima

NAV GL DI

roba roba robova robima robovima

Nom., ak., vok. du. Prajezini doetak ovih padea bio je dugo - i -u. Neki lingvisti uzimlju, da je
4

duinu u tom doetku prouzroio nekakav nastavak, koji se ili stegnuo s osnovnim vokalom ili je odpao pa je u naknadu izvrio produenje osnovnoga vokala, ili je naprosto ista osnova produena, kao i kod ideklinacije i u-deklinacije. Prema prajezinom *ulqu (uzpor. slind. vrk i vrkku; gr. , lit. vilk) nastalo je pravilno vlka u stsl. jeziku, a tako je jo i danas u hrvatskom jeziku (dva vuka). Po obliku je dakle jednak genitivu sg. Gen. i lok. du. Nastavak -ous doao je na osnovu *vlko- : *vlko-ous > vlko-ou > vlku (ou = u u stsl.). Dat. i inslr. du. Kakav je nastavak bio u ie. prajeziku za ove padee, ne moemo znati poradi velikog razilaenja u indoeuropskim jezicima. U stsl. jeziku imamo raboma, vlkoma, a tako je bilo i u starijem hrvatskom jeziku. Utjecajem sloene deklinacije (novima) nastalo je kasnije u hrvatskome vucima mj. vukoma, a tako je i danas u tokavskom narjeju. B) srednji rod Nom., ak., vok. sg.5 U prajeziku je bio nastavak -m: *jugom, stind. yugm ; gr. , lat. jugum. U praslav. odnosno u stsl. jeziku bi krajnje -om (*igo-m) moralo dati , dakle *ig>, ali u istinu glasi igo. Krajnje o mj. tumai se analogijom prema pronominalnoj dekl. sr. r. to (<*to-d), iz koje je o prodrlo najprije u sr. rod pridjeva (novo : nov), a onda iz zamjeninog i pridjevnog srednjeg roda prodrlo je i u imenice sr. r. Ovo se je moglo tim lake dogoditi, to su se i u konsonantskoj deklinaciji imenice sr. roda svravale na -o, koje je nastalo sasvim po zakonu: slovo < *slovo-s. Nom., ak., vok. pl. U prajeziku je bio nastavak -: ie. *jug; stind. yug; gr. ; lat. jug (kratko je analogijom konson. deklinacije); stsl. iga. Nom., ak. du. Nastavak u prajeziku bio je -i: ie. *jugoi; stind. yug; stsl. iz, sel. U hrvatskom jeziku zamienio se je ovaj pade s istim padeem mnoine, ali je ostala razlika u naglasku (kao u gen. sg.: n. pl.: jezra gen. sg. jezera; imna imena). Jedini ostatak imamo u broju dvjesta od dva, nom. du. sr. r. dv.

2. PALATALNA (JO-) DEKLINACIJA A) muki rod a. jednina (singular) stsl. ko koa kou ko kou koem koi hrv. ko koa kou koa kou koem kou

N G D A V I L

Nom. sg. Nastavak za nom. sg. bio je u prajeziku -s, kako smo vidjeli kod nepalatalnih osnova ove deklinacije, dakle: *konios, preko prievoja *konis > *koni > *kon, dok je palatalizacija prodrla iz drugih padea u nominativ, te je tako nastao oblik stsl.- ko (za prievojni lik ios is uzpor. stlat. nom. sg. alios, Cornelios pored alis, Cornelis). U hrvatskom jeziku imamo tako i danas, samo to je po zakonu odpao tanki poluglas (). Gen. sg. Tumai se isto kao kod nepalatalnih o-osnova (od abl. sg. -d). Dat. sg. O ovom padeu vriedi isto to i kod o-osnova (da je nejasan). Ak. sg. Postao je analogno nominativu sg., samo to je u ak. sg. na kraju bio nastavak -m, koji je odpao, a u nom. sg. je bio -s, dakle : *koni-m > *kon (uzpor. stlat. aliom, u nizini prievoja alim). Vok. sg. Ovaj pade ima u stsl. i u hrv. jeziku doetak na vokal -u: stsl. mu hrv. muu, stsl. kou hrv. kou. To u nije jasno. Neki se domiljaju, da je to utjecaj u-deklinacije; no ipak je udno, da je taj utjecaj izvren upravo na palatalnim osnovama, dok bismo ga oekivali prije na nepalatalnima, jer su i osnove u-deklinacije nepalatalne.

Postoji i drugaije, prihvatljivije miljenje: v. fusnotu br. 2. 5

Lok. sg. Prajezini nastavak -i dolazi na osnovu: *konio-i > *konie-i > *konii > koi. Stsl. oblik nastao je dakle sasvim po zakonu. Lokativ na -i kod ovih osnova odrao se u hrvatskom jeziku sve do poetka XVI. v., to vie, ove su osnove kroz XIV. i XV. v. utjecale na o-osnove, koje su u to vrieme dobivale takoer nastavak -i u lok. sg.: u dusi, u grebi (Maruli). Kasnije je prevladao lok. sg. na -u pod utjecajem u-deklinacije kako je ve kazano kod nepalatalnih osnova (kod o-dekl). Instr. sg. Postanak mu je kao i kod nepalatalnih o-osnova: nastavkom -mi dobivamo mem. U hrvatskom je samo odpao (muem). Neke stare palatalne osnove depalatalizirale su se, pa tako imamo ve u XIII. v. i carom pored carem; gospodarom, ribarom (Hektorovi); knezom, vitezom; u XV. v.: starcom, sudcom; u XVI. vieku i iza drugih palatala: prijateom, kriom. Ovakvi instrumentalni oblici ive jo i danas u lokalnim govorima. b. mnoina (plural) stsl. N. koi G. D. A. V. ko koem koi koi hrv. koi koa koima koe koi koima koima

I. koi L. koih

Nom. pl. Kao kod nepalatalnih osnova, nastaje i ovdje nom. pl. analogijom prema pronominalnoj deklinaciji, gdje je ti nastalo po zakonu od *toi (uzpor. gr. : ; lat. lup: qu). (Prajezini nastavak -es ne bi dao takav nom.). Gen. pl. Prajezini nastavak -om na osnovu *koni daje *koniem, to nakon odpadanja krajnjega suglasnika daje *konie. Mjesto takvoga genitiva imamo faktino ko, koji je nastao tako, da je pod utjecajem o-osnova doao u gen. pl. , koji se iza palatala pretvorio u , pa smo tako dobili ko. Kako je u hrvatskom jeziku dolo jo a na kraju, o tome je bilo govora kod nepalatalnih osnova. Dat pl. Praslavenski nastavak -mus na osnovu *konie- daje *konie-mus > *konie-mu > konie-m. Poto je na kraju odpao poluglas, ostalo je u hrvatskom jeziku koem, kako glasi dat. pl. sve do kraja XVII. v., a u dialektima jo i danas (ak. i kajk.). Ak. pl. Prajezini je nastavak -ns: *konio-ns > *konie-ns; izpred -ns produuju se kratki vokali u praslavenskome, pa tako dobivamo *konins, a -ins daje i: ko. Ovaj je oblik djelovao i na nepalatalne osnove, te tako imamo danas u hrvatskome samo doetak -e u akuzativu pl., kako je potvreno ve u najstarijim hrvatskim jezinim spomenicima. Vok. pl. kao nom. pl. Lok. pl. Prajezini nastavak -su dodavao se na osnovu, koja je proirena vokalom -i- iz pronominalne deklinacije (*toi-su > th,) : *moi-su > *mei-su > mih. Pod utjecajem palatalnih osnova dolazi u hrvatskom jeziku od XVI. v. i kod o-osnova lok. pl. na -ih: zakonih. Takvi su lokativi danas u tok. vrlo riedki, ali su u akavskom i kajk. narjeju jo redoviti. Inslr. pl. Ako se na osnovu *konio- odnosno *konie- doda prajezini nastavak -ois, dobiva se *koniois > *konieis > *koniei > konii = koi. Tako bi stsl. instr. pl. koi mogao nastati po zakonu s pomou prajezinoga nastavka. Ali budui da se analogan razvoj ne moe vidjeti kod nepalatalnih osnova, te je taj pade ostao taman, bit e bolje i ovdje odustati od redovitog razvoja prema prajezinom nastavku, pa se zadovoljiti tumaenjem, da je krajnje -i nastalo od -y po zakonu (iza palatala). U hrvatskom jeziku govorio se takav instr. pl. sve do XVII. v.; uje se gdjeto i sad kod lokavaca, dok je u akavskom i kajkavskom narjeju sasvim obian. c. dvojina (dual) stsl. koa kou koema hrv. koa koa koima

NAV GL DI

Nom., ak., vok. du. Analogno nepalatalnim osnovama *ulqu > vlk, od ega je nastalo stsl. vlka)
6

tumai se i kod palatalnih osnova oblik koa. Tako je i u hrvatskom jeziku. Gen., lok. du. U ie. prajeziku svravao se gen. du. na -s, koje je moglo postati od osnovnog o i nastavka -eus ili -ous (o + eus ili o + ous), od toga nastaje -us, koje se onda pokrauje u -ous, pa daje -ou, od ega nastaje u stsl. u. Dakle kao kod nepalatalnih osnova. Dat. i instr. du. Ne moe se izvoditi iz prajezika, jer prajezini nastavak nije poznat (zbog velikih razlika u jezicima ne moe se sigurno predpostaviti). Valjda se je svravao na m, iza kojega je bio jo jedan vokal (stind. vrkbhym). U stsl. obliku koema moglo je krajnje a nastati od ie. , ili od ie. , iza kojega je moda odpao jo i glas s. Dananji hrvatski oblik konjima nastao je analogijom prema sloenoj deklinaciji (: novima) u kasnije vrieme. B) srednji rod Nom., ak., vok. sg. Prajazini nastavak -m doavi na osnovu dao je oblik *poo-m > *poe-m > poe, dakle se razvio sasvim po zakonu. Nom., ak., vok. pl. U ie. prajeziku je bio nastavak -, koji je i u stsl. dao a - poa, kao kod o-osnova srednjega roda. Nom. ak., vok. du. Nastavak je u prajeziku bio -i: *poo-i > *poei > poi. U hrvatskom jeziku su se izjednaili sa o-osnovama.

3. A-DEKLINACIJA I JA-DEKL. Uporedo emo uzimati padee i a- i ja-deklinacije, tj. osnove s nepalatalnim i s palatalnim suglasnikom, jer su razlike meu njima u glavnom razumljive po glasovnim zakonima o preglaivanju vokala iza palatalnih suglasnika. a. jednina (singular)

N G D A V I L

ena eny en en eno enoj en

dua du dui du due duej dui

ena ene eni enu eno enom eni

dua due dui duu duo duom dui

Nom. sg. U ovom padeu dolazi u prajeziku ista osnova, bez nastavka: en. r. ena, dua; mu. r. sluga,, junoa. Pored imenica na -a sklanjaju se po uzorku ja-deklinacije (kao dua) i one imenice, koje se u ovom padeu svravaju na -i, a mogu biti takoer i en. i mu. roda, npr. stsl. mlniji (munja) . r., sdiji (sudija) m. r.; gen. sg. sdij. Doetno -i u nom. sg. tumai se kao piievojna slabina prema nastavku ja. Gen. sg. Prajezini je nastavak bio -os (*gena-os), ali se s pomou njega ne moe protumaiti oblik eny. Pokuaji tumaenja analogijom mnisu unieli mnogo jasnoe u taj oblik. Stari oblik eni sauvao se je u hrvatskom jeziku do danas samo u nekim akavskim govorima. U tokavskom narjeju imamo ve od poetka u jezinim spomenicima (od XII. v.) nastavak -e, tj. prevladao je i kod a-osnova oblik ja-deklinacije. Dat. sg. Prajezini nastavak bio je -ai, dakle - + ai > i, u slav. to daje i = , pa tako imamo en. U starom hrvatskom jo su u XIV i XV v. obini dativi na -e, a kod nekih akavaca tako glasi taj pade i danas. No ve u XIV i XV v. poinje se javljali nastavak i i kod nepalatalnih osnova, dok u XVI vieku sasvim prevladava. lzpred dativnog nastavka prelaze guturali k g h u sibilante c z s. Kod akavaca nerado. Akuz. sg. Nastavak je u prajeziku -m, pa prema tome imamo u praslav. *genm; a poto je -am dalo -, imamo u stsl. en. Tako je isto i kod palatalnih osnova: du nije dakle iza palatala o prelo u e, jer bi onda moralo biti *du u ovom padeu. U hrvatskom jeziku od poetka nazalno - daje u, i tako je oblik enu nastao sasvim zakonito. Vok. sg. Za vokativ se uzimlje ista osnova, bez nastavka, ali u prievoju = o, dakle eno. Tako je i danas u hrvatskom jeziku.
7

Kod palatalnih osnova prelazio je glas o u e, pa se je u staroslov. i u starohrv. jeziku govorilo due : dua. Od XV v. prevladali su vokativi na -o pod utjecajem nepalatalnih osnova, te smo dobili: duo. Ostatak negdanjega -e u vokativu nalazi se jo kod imenica na -ica, koje imaju vie od dva sloga: kraljice, ruice, djevice; ali i kod ovih se sada esto uje o mj. e: djevico, izdajico. Lok. sg. Prajezini nastavak je -i, dakle -i > i = : en. Izpred lokativnog nastavka prelaze guturali u sibilante. Iza palatalnih suglasnika prelazi po zakonu u i: dui. Ovaj nastavak -i mj. e primaju u XIV i XV v. i nepalatalne osnove u hrvatskom jeziku tokavskoga narjeja. Tako je i danas: eni, dui. Instr. sg. Indoeur. prajezini nastavak za ovaj pade bio je -, dakle: - + = . Oekivali bismo prema *gen > *ena, ali faktino dolazi u stsl. enoj i en. Ovaj drugi oblik en tumai Brugmann tako, da je na prasl. *gen prionuo m prema -m iz o-deklinacije, a od *genam dobiva se sasvim po zakonu en. Oblik enoj nastao je analogijom prema toj (pokaz. zamj.). Od oblika enoj imamo u starijem hrvatskom jeziku enoju, od ega se dalje dobiva enu, gdje je o produeno radi krajnjeg u. Ovakvi instrumentali s doetkom -ou (ov) nalaze se u listini Kulina bana od god. 1189.: pravov verov, svojov voljov, poveljov baov, a govore se jo i danas kod akavaca na otoku Silbi. U tokavskom narjeju prevladao je od XIII v. mjesto vm, gdje je krajnje m dolo po analogiji o-deklinacije. Od oblika en nije se kod tokavaca razvio u hrvatskom jeziku oblik enu za instrumental sg., ali ga imaju akavci (u Dubanici na Krku) jo i danas. Uz taj oblik enu prionuo je takoer glas m, koji je uzet iz o-deklinacije, pa tako imamo akavske instrumentale enum, odnosno enun. Ovakvi oblici ive i kod kajkavaca. b. mnoina (plural)

NAV G D I L

stsl.

eny en enam enami enah

du du duam duami duah

hrv. ene ena enama enama enama

due dua duama duama duama

Nom. pl. Kad bi se prajezini nastavak -es dodao na osnovu -, dobili bismo: + es = s, od ega bi morao nastati oblik *en. Faktini oblik eny upravo je akuzativ plurala. U hrvatskom jeziku imamo u ovom padeu -e prema palatalnim osnovama, i to ve od poetka jezine predaje. Ali u ak. dialektu uva se staro -i (eni : eny) gdjegdje jo i danas. Gen. pl. Oblici en, du nisu nastali po glasovnom zakonu od prajezinoga nastavka -om, nego po analogiji o-deklinacije. Poto su odpali poluglasovi na kraju, ostalo je u hrvatskom jeziku en, du, kako se je govorilo do XVII v., a tako govore i danas akavci, gdjegdje i tokavci. U tokavskom se je narjeju od XIV v. poeo na kraju dodavali vokal : en, du. O tome vriedi ono isto, to je reeno o njemu kod gen. plur. o-deklinacije (da nije objanjeno, odakle je). Pored takvih genitiva plur. dolaze od XV i XVI v. i oblici po analogiji i-deklinacije: lai, vojski, hvali. Ovakvi genitivi nisu primljeni u knjievni jezik, osim ondje, gdje se nalazi u osnovi konsonantska skupina, kod koje se ne umee nepostojano a. Dat. pl. Nastavak je kao i kod o-deklinacije, pa imamo i ovdje na kraju -m: enam. U hrvatskom je nakon gubljenja poluglasa ostalo enam sve do XVII v. U XVI i XVII v. esto se ovaj pade miea s instr. pl.: enami. Na oblik enam poinje se ve u XV v. dodavati vokal a: enama. To je a dakako iz duala. Kod akavaca i kajkavaca uva se stari oblik enam do danas. Akuz. pl. Staroslavenski oblik eny ne da se izvesti iz dodatka nastavka -ns na osnovu -, jer bi to dalo: + ns = s, pa bi praslav. *gens moralo u stsl. glasiti *en. Faktini oblik eny nastao je po analogiji akuzativa pl. o-deklinacije, i to zato, da se ukloni jednakost s nominativom sg. U hrvatskom jeziku uva se stari akuz. pl. eni jo kod akavaca. Kod tokavaca se mjesto krajnjega -i nalazi -e ve od najstarijih vremena, dakako prema palatalnim osnovama. Vok. pl. Posebnog nastavka nema, nego se uzima nom. pl. Lok. pl. Prajezini nastavak -su dao je u slav. -h, pa imamo pravilno enah. U hrvatskom jeziku ivi lok. enah jo na akavskom i kajkavskom podruju. Kod tokavaca se tako govorilo do XVII v., kad se je poeo oblik enah zamjenjivali dativnim oblikom enam (rjee enami
8

prema instr. pl.), kojemu je kasnije prionuo jo i vokal a, kao u dat. pl. To je a dakako dolo iz dativa duala, kao to je reeno kod o-dekl. Instr. pl. Stsl. oblik enami slae se samo s lit. jezikom: rakomis, pa ga ne znamo izvesti iz prajezika. U hrvatskom jeziku imaju instr. enami jo i danas akavci i kajkavci. Kod tokavaca se je taj oblik drao do XVII v., od XV v. poeo se zamjenjivati dativom pl.: enam (bez -i), kojemu se u istom vieku ve dodaje, i -a na kraju. Danas su se u svim deklinacijama podpuno izjednaili u hrvatskom knjievnom jeziku oblici za dativ, lokativ i instrumental plurala, dok su u narjejima esto jo ouvane stare razlike. c. dvojina (dual) stsl. en enu enama hrv. ene ena enama

NAV GL DI

dui duu duama

due dua duama

Nom., akuz., vok. du. Prajezini je nastavak -i: a + i = , dakle en. Guturali izpred nast. prelaze u sibilante (rc : rka). Palatalne osnove povele su se kasnije za nepalatalnima, pa danas glase jednako (hrv. nom. pl. due : stsl. du. dui). Gen., lok. du. U prajeziku se je lok. du. svravao na -ou, a gen. du. dobivao je k tome jo i s: ous, pa je jedno i drugo dalo u stsl. -u: enu, duu. Kasnije su se dualni oblici zamienili pluralnima. Ostatak staroga duala u hrvatskom jeziku ouvao se u gen. pl. ruku, nogu, slugu. Dat., instr. du. U stsl. se svravaju na -ma (enama), kao i kod o-dekl. (raboma). U hrvatskom se taj oblik upotrebljava i za plural.

4. I-DEKLINACIJA A) muki rod

N G D A V I L

jednina

pt pti pti pt pti pti

N G D A V L

mnoina

ptje (ptije) ptj (ptij) ptm (ptem) pti ptje (ptije) ptmi pth (pteh)

dvojina NAV pti GL ptju (ptiju) DI

ptma

ptm (ptem) I

Muke imenice prele su od najstarijih vremena iz ove deklinacije u muku o-deklinaciju, pa tako hrvatski jezik nema vie muke i-deklinacije, nego samo ensku. Od nje imamo u jeziku jo samo nekoliko tragova. Ostatak negdanje muke i-deklinacije ouvao se u instr. sg. imenice put, koja u tom padeu glasi putem: stsl. ptm odnosno ptem. Pored toga dolazi taj pade i u mlaem obliku, po o-deklinaciji: putom, ali se govori samo s priedlozima. Prema instrumentalu putem govori se a esto i pie u pluralu putevi, puteva, to nije opravdano. Tako se isto za ovom rieju povela u kolskom jeziku i rie kut, pa se pogrjeno govori kutem, kutevi. Na itavom jezinom podruju odrali su se do danas genitivi pl. negdanje muke i-dekl. kod imenica: gen. pl. ljudi, gosti, nokti, crvi; oni su za sobom povukli i neke imenice, koje su odvajkada bile u odeklinaciji: gen. pl. mjeseci, prsti. mravi, zubi, osobito koje znae mjeru: pudi, rifi, kilometeri, meteri, sati; ali se sve vie gube. Kod akavaca i kajkavaca ive jo stari dativi plur. udem (: stsl. udem). Ostatak je staroga akuz. pl. gosti, pored goste (idem u gosti \ u goste), ali u knji. jeziku riedko dolazi. Samo kod akavaca i kajkavaca moe se jo uti stari lokativ pl. gosteh.
9

Genitiv duala odrao se jo u rieima gostiju, noktiju, za kojima se povaaju jo i druge neke imenice, ali se u knjievnom jeziku nisu u tom obliku ustalile. B) enski rod

jednina NA kost G kosti D V I L

mnoina NAV kosti G kostj (kostij) D I L

dvojina NAV kosti GL kostju (kostiju) DI

kosti kosti kostj (kostij) kosti

kostm kostmi kosth

kostma

Nom. sg. Na osnovu -i dolazio je u prajeziku nastavak -s, koji je u slavenskome odpao, a i izpred njega reduciralo se u : *kostis > kost. U hrvatskom jeziku odpao je samo poluglas na kraju. Dubrovaki govor izostavlja i krajnje t: kos, milos. Gen. sg. Na osnovu u nizini (-i), sredini (-ei) ili visini (-oi) prievoja dolazi u prajeziku nastavak -s, ili es. ili -os; od toga u staroslavenskom postaje -i: kosti. Tako je ostalo i u hrvatskom. Dat. sg. Prajezino je nejasan. U stsl. imamo kosti, a. jednako i u hrvatskom. Ak. sg. Prajezini nastavak bio je -m, koji je u slavenskom odpao, a i se izpred njega reduciralo u : *kostm > kost. U hrvatskom je samo odpao poluglas. Vok. sg. Za ovaj se pade u prajeziku uzimala ista osnova, bez nastavka, i to u sredini (-ei) ili u visini (-oi) prievoja. U stslovenskom je to dalo -i: kosti. Jednako imamo i u hrvatskom. Lok. sg. U prajeziku uzimala se ista osnova u sredini prievoja (-ei) ili s produenim prvim dielom dvoglasa (-i) ili s reduciranim drugim dielom dvoglasa (-). Sve to (ei i ) daje u stslovenskom -i: kosti. Tako i u hrvatskom. Instr. sg. Praslavenski naslavak -mi vidi se samo kod mukih imenica ove deklinacije: *gosti-mi > gostm. enske imenice imaju prema a-deklinaciji -i: kostj. U starohrvatskom je od toga nastalo kostju, a danas zbog jotiranja i asimilacije kou. Pored ovakvih instrumentala javljaju se ve u XIII v. i oblici kosti, analogijom prema ostalim padeima, no u obilnoj mjeri dolaze od XVI v. Ovi novi instrumentali na -i upotrebljavaju se onda, kad je uz njih priedlog ili atribut, jer on pokazuje pade; inae, kad je imenica sama, dolaze oblici na -ju (kou) radi jasnoe. U kajkavskom i akavskom narjeju na oblike stvarju, kostju, dolazi prema a-deklinaciji (: enom) jo -m: stvarjum, kostjum (ak. stvarjun). Kod starih pisaca hrvatskih u XV v. i jo vie u XVI v. dodavalo se je -m i na oblike sa -i: riim, smrtim, milostim (m.r.: putim, zvirim). Rjee dolazi itav nastavak -om iz a-deklinacije: milostjom (od XIV v.). Nom. pl. Prajezinim nastavkom -es, koji je dolazio na osnovu u sredini prievoja (-ei -es), pravio se nom. pl. mukih imenica ove deklinacije: *gosteies > *gostes > ciepa se : *gosti es > gostje, ptje. Dananji hrvatski nom. pl. gosti nainjen je dakako prema rabi, jer su sve mu. imenice iz ove deklinacije prele u o-deklinaciju. enski oblik kosti upravo je akuzativ pl. Gen. pl. Tumae ga s pomou prajezinoga nastavka -om, koji dolazi na osnovu u sredini prievoja (ei -om): *kostei-om > *kost-om > ciepanjem i: *kosti -om > kostj (gostj). U hrvatskom jeziku je ovaj oblik utjecao (zbog istoga roda) i na imenice a-deklinacije; koje prave esto gen. pl. na -i, premda nisu nikada ile u i-deklinaciju: vojski, vjebi. Dat. pl. Praslavenski je nastavak -mus: *kosti-mus > kostm, gostm. U starohrvatskom jeziku do kraja XVI v. dolaze oblici kostem, stvarem analogijom prema dat. pl. kons. deklin.: dnem, kamenem, gdje se -e- razvilo pod utjecajem nom. pl. *dne, kamene, gradane. Uporedo s oblicima kostem, stvarem dolaze od XVI v. i oblici kostim, stvarim, u kojima je i prema nominativu plurala i ostalim padeima. Na ovaj oblik prianja od XVI v. vokal -a: kostima. to se u gdjekojem akavskom govoru nae i oblik kostam, to je prema a-deklinaciji. Ak. pl. Prajezini je nastavak -ns: *kosti-ns > (ins = i) kosti, gosti. Tako je i u hrvatskom. Vok. pl. kao nominativ. Lok. pl. Prajezini nastavak -su dao je u stsl. kosth i kosteh. U starohrvatskom imamo do konca XV v.: stvareh, udeh. Od XVI v. dolaze lokativi pl. na -ih (i prodrlo iz
10

drugih padea): kostih, udih. U XVII v.: bolestim, putim, i sa dodanim -a na kraju: bolestima, putima, radi izjednaenja s dativom i instrumentalom. Instr. pl. Prema praslavenskom nastavku -mis imamo u stslavenskom kostmi, gostmi. U starohrvatskom ostaju u m. rodu oblici kao gostmi do kraja XV v., a zatim se izjednauju s odeklinacijom: gosti. U . rodu dre se oblici kao kostmi sve do kraja XVI v. Kod akavaca su i danas u upotrebi oblici rimi, udmi. Od XVI v. izjednauje se ovaj pade s dat. i lok. pl.: kostim, kojemu u isto vrieme poinje jo prianjati vokal -a: kostima, kao danas. Nom. ak. vok. du. Za ove padee slui ista osnova s produenim vokalom: kosti. Gen. lok. du. Prajezini nastavak -s dolazi na osnovni vokal ili u nizini prievoja (kostju, gdje je j nastalo ciepanjem > i ), ili u sredini prievoja: *kostei-s > *kost-s > kosti -s, to u stsl. daje isti rezultat: kostju. Gen. duala odrao se je do danas u nekim hrvatskim rieima: kostiju, gostiju, uiju, kokoiju. Dat. instr. du. I ovdje je poznati nastavak -ma: kostima, prema kojemu imamo u starohrvatskom kostma. Dananji oblik kostima slui za dativ plurala.

5. -DEKLINACIJA

N G D A V I L

jednina

syn synu syn synu

mnoina NV synove G synov D A I L

dvojina NAV syny GL synovu DI

synovi

(*synm) synom syny synmi synh (sinoh)

synma

(*synm) synom synu

Budui da je ovih imenica bilo vrlo malo (oko 9), a sve svi mu. roda i sve se u nom. sg. svravaju na -, kao i kod o-deklinacije, poele su se u dalekoj starini, moda ve u praslavenskome, zbog srodnosti u rodu i nominativnom obliku, mieati s imenicama o-deklinacije, tako da se za neke imenice ne moe sigurno ustanoviti, jesu li izvorno ile u -deklinaciju ili u o-deklinaciju. Pripadale su -deklinaciji imenice: syn, med, dom, vrh, vol, pol, a moda i mir, (sviet), in, dol, led, sad, dar. U dananjem hrvatskom jeziku nema vie posebne u-deklinacije, nego se sve nabrojene imenice sklanjaju po o-deklinaciji, kao rab. Ipak su oblici negdanje u-deklinacije izvrili znatne utjecaje na odeklinaciju, kako e se vidjeti kod pojedinih padenih oblika. Prajezini padeni nastavci dodavali su se osnovi, kojoj je krajnji vokal mogao stajati ili u nizini (-u), ili u sredini (-eu), ili u visini (-ou) prievoja. Nom. sg. Na istu osnovu (u nizini prievoja?) dodavao se nastavak -s : *sns > syn. U hrvatskom jeziku y je zamienjeno obinim i, a na kraju je odpao (sin). Gen. sg. Na osnovu u sredini (ili visini?) prievoja dolazio je nastavak -s: *sneu(ou)s > *snu > synu. Hrvatski genitiv sina je prema o-dekl. Dat. sg. Prajezini nastavak -ai dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *sneu-ai > synovi ( na kraju = i). Hrvatski oblik je prema o-dekl. (sinu). Ak. sg. Prajezini nastavak -m dodaje se osnovi u nizini prievoja: *snu-m > syn. Hrvatski je oblik (sina) prema o-dekl. s pravilom, da se kod ivih bia akuzativ izjednauje s gen. Vok sg. Za ovaj pade uzima se ista osnova u sredini ili u visini prievoja (to daje isti rezultat), bez nastavka: *sneu ili *snou > synu. Od ove riei odrao se u hrvatskom jeziku vokativ na -u sve do konca XVII v.; sadanji vok. sine je prerra o-dekl. Lok. sg. I za ovaj se pade uzimala ista osnova u sredini prievoja s produenim vokalom: u, bez ikakvog drugog nastavka: *snu > synu. U hrvatskom je i danas tako (sinu). Instr. sg. Osnovi u nizini prievoja dodavao se prajezini nastavak -mis: *snu-mis > *synm;
11

faktini stsl. oblik synom mogao je nastati ili prema o-deklinaciji ili tako, da se u zatvorenom slogu (poto je odpao krajnji ) zamienio u stsl. sa o. U hrvatskom je samo odpao na kraju. Nom. pl. Osnovi u sredini prievoja dodavao se prajezini nastavak -es: *sneu-es > synove. U hrvatskom jeziku govorio se nom. pl. sinove jo u XVI. v. Mjesto krajnjega e dolazi i prema o-dekl. (sinovi). Pod utjecajem u-deklinacije, koja ima -ov- u nom. i gen. pl. i dat. sg., primile su u hrv. jeziku takve dulje nastavke i jednoslone imenice o-deklinacije, kasnije i neke dvoslone, i taj je dulji nastavak proveden kroz sve padee plurala. To je najkrupniji trag, to ga je -deklinacija ostavila u hrvatskom jeziku. Gen. pl. Prajezini nastavak -om dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *suneu-om (> um, ) = synov. Takav je gen. pl. bio u hrvatskom do XIV v., kad mu se poeo dodavati jo vokal -a na kraju (sinova). Dat. pl. Poznati nastavak -mus dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *snu-mus > *symm. Ovakav se oblik nije sauvao u staroslavenskom jeziku, nego synom. To je o nastalo ili pod utjecajem odeklinacije ili tako, da se u zatvorenom slogu poeo zamjenjivati sa o. Akuz. pl. K osnovi u nizini prievoja dolazi prajezini nastavak -ns: *snu-ns ^> *sns > syny. Jednak je ak. pl. o-deklinacije. Vok. pl. jednak je nominativu pl. Lok. pl. Na osnovu u nizini prievoja dolazi prajezini nastavak -su: *snu-su > *synh. Mjesto ovoga oblika imamo u stsl. sauvan samo oblik synoh, kod kojega ono o treba tumaiti kao u instr. sg. i dat. pl. Poto su ove imenice prele u o-deklinaciju, razvijao se dalje u hrvatskom ovaj pade kako je razloeno kod o-deklinacije. Instr. pl. Poznati nastavak -mis dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *snumis > synmi. Preavi u o-deklinaciju, ove su se riei kasnije razvijale kao i one. Nom. ak. vok. du. Uzima se ista osnova s produenim vokalom: *sun > syny. U hrvatskom je provedeno izjednaenje s o-deklinacijom. Gen. lok. du. K osnovi u sredini prievoja prianja -ous kao kod o-dekl.: *sneu-ous > synovu. U hrvatskom se izjednauje s o-deklinacijom. Dat. instr. du. - K osnovi u nizini prievoja pristupa poznati nastavak -ma: *sunuma ^> symma. U hrvatskom izjednaenje s o-deklinacijom.

6. KONSONANTSKA DEKLINACIJA Po konsonantskoj se deklinaciji sklanjaju imenice sva tri roda, kojima se osnova svrava na konsonant n t s r. Jednako se sklanjaju i imenice s osnovom na vokal -, koji se u svim oblicima (osim nom. sg.) izpred vokalskih padenih nastavaka ciepa u u, a to u stsl. daje v. Poradi toga, to se to osnovno - u stsl. nigdje ne vidi, jer je u nom. sg. prelo u -y, a u svim ostalim padeima u -v-, uzimaju se iz praktinih razloga ovakve riei kao konsonantske v-osnove. Konsonantske deklinacije u staroslavenskom nisu gotovo nigdje ostale iste. Imaju mnogo meusobnih odvajanja i razlinih utjecaja drugih, vokalskih deklinacija. Tako se kod imenica srednjega roda opaa jai utjecaj srednjih o-osnova, a kod imenica en. roda utjecaj enskih i-osnova. (Analogija po rodu). Jo su se po kons. deklinaciji sklanjale u pluralu imenice, koje znae pripadnika nekom staleu, rodu ili mjestu, a imaju nastavak -ianin, ali se -in odbacuje u pluralnim padeima. Ovamo su ile u pluralu i imenice s nastavkom -tel-io- i -ar-io (uite, mytar'); zatim brojevi etyre (mu. rod) odnosno etyri (en. rod) i deste u pluralu, i konano imenice na t: lakt, nogt, peate (nom. pl.). U hrvatskom jeziku nemamo posebne konsonantske deklinacije, ve su riei iz nje prele meu vokalske osnove o a i. Nom. sg. Srednji rod kod n- i t-osnova uzima za ovaj pade istu osnovu bez nastavka u sredini prievoja: im (*imen-); ili kod s-osnova u visini prievoja: tlo (: *tlos). Kod mukih n-osnova je prajezino krajnje -n (uzpor. gr. ) ili -ons prelo u -y (kamy) procesom -n > -n > y. enske rosnove odbacuju krajnje -r, a dugo daje i mj. (matr mati, dti), dok enske - (v-) osnove imaju takoer ili istu osnovu (*svekr) ili osnovu s nastavkom -s (*svekrs), to oboje daje -y: crky, svekry. U hrvatskom su jeziku srednje n- t- i s-osnove ostale bez promjene, osim to je nazal dao obini e; isto tako su ostale bez promjene i enske r-osnove (mati, ki). Kod mukih n-osnova ve je u stsl. uzmaknulo y pred osnovnim -en- iz kosih padea, tako da osim kamy i plamy nijedna druga imenica ve u staroslavenskom nema -y (dn, koren, remen, stepen, jelen). Tragovi negdanjega -y kod ove dvie
12

riei ouvali su se u akavskim rieima kamik, kamii, plamik. enske -(v-) osnove prele su u hrvatskom jeziku najveim dielom u a-deklinaciju, pa su i u nom. sg. dobile njezin padeni doetak: crkva, bukva, bradva, svekrva, smokva, tikva, jetrva; u i-deklinaciju prela je imenica krv (*kry). Gen. sg. Od prajezinog nastavka -es odpalo je krajnje s: *kamenes > kamene, *suekr-es > (ciepanjem u u i odpadanjem krajnjega s svekrve. Dat. sg. Prajezini nastavak -ai = i: kameni, *suekrai > svekvi. Neki ovaj dativni nastavak i tumae analogijom prema i-deklinaciji. Akuz. sg. Prajezini nastavak -m stojei na kraju iza konsonanta bio je vokalan m, pa se zamienio poluglasom : kamen (*kamenm > kamenm); ili je jo vjerojatniji utjecaj i-deklinacije. Kadkada se u staroslavenskom nalazi ovaj pade u obliku kamy, platmy, to je preneseno iz nominativa sg.; ili u obliku kamene, plamene, to je upravo genitiv u slubi akuzativa. srednji rod singul. NAV G D I L plural NAV G D I L dual NAV GL DI imen imenu imenma telt teltu teltma tles tlesu tlesma imena imen imenm (imenem) imeny imenh (imeneh) telta telt teltm telty telth tlesa tles tlesm tlesy tlesh n-osnove im imene imeni imenm (imenem) imene t-osnove tel telte telti teltm telte s-osnove tlo tlese tlesi tlesm tlese

Vok. sg. Kod imenica sred. roda jednak je nominativu, tako i kod enskih r-osnova (mati, dti nominativi u slubi vokativa), i kod enskih -(v-)osnova: crky, svekry, ali bi kod ovih potonjih mogla biti i ista osnova (=y). Kod mu. imenica (*kameni) tumai se analogijom i-deklinacije. Lok. sg. Ovaj pade nije objanjen glasovnim putem; trebala bi biti ista osnova *kamen; faktini oblik kamene tumai Johannes Schmidt (u Kunovu Zeitschriftu) postpozicijom priedloga = u, dakle *kamenen = u kamenu. to se pored svekrve, kamene (po kons. deki.) nalazi i svtkrvi, kameni, materi, to je utjecaj i-deklinacije. Instr. sg. Doetci -m (za muke i srednje) i -j (za enske) preuzeti su iz i-deklinacije. muki rod n-osnove N G D A V I L NV G D A I L kamy kamene kameni kamen *kameni kamenm kamene kamene kamen kamenm kameni kamenmi kamenh enski rod r-osnove mati matere materi mater mati materj (materij) materi materi mater materm materi matermi *materh

-(v-) osnove crky crkve crkvi crkv crky crkvij crkve crkvi crkv crkvam crkvi *crkvami crkvah
13

NAV GL DI

kameni kamenu kamenma

materi materu materma

crkvi crkvu crkvama

Nom. pl. Srednje imaju -a kao u o-deklinaciji. Muke dobivaju nastavak -es : *kamenes > kamene. enske imaju i prema i-deklinaciji. Gen. pl. Prajezini nastavak -on odnosno -om daje na kraju riei -: kamen, svekrv; ali bi se - moglo tumaiti i analogijom o- odnosno a-deklinacije. Dat. pl. Sve konsonantske osnove prave ovaj pade po i-deklinaciji: kamenm; vokalske -(v)osnove po a-deklinaciji: crkvam. Akuz. pl. Pravi se analognom i-deklinacije; kod srednjih o-doklinacije. Vok. pl. = nom. pl. Lok. pl. Konsonantske po i-deklinaciji: -h; vokalska -(v-)dekl. po a-dekl.: -ah. Inslr. pl. Muke i ensko kons. osnovo prema i-dekl. (kamenmi, matermi); enske vokalsko -(v)osnove prema a-deklinaciji (*crkvami); srednje prema o-dekl.: imeny (kadkada i muke: kameny). Nom. ak. vok. du. Stariji oblici na *-i kod sred. roda: *imeni odgovaraju stind. nmani, dok su mlai na - nainjeni prema o-deklinaciji. Oblici na -i kod mu. i en. roda (kameni, crkvi) obino se tumae utjecajem i-deklinacije (kod srednjih se to ne moe, jer u i-deklinaciji nije bilo imenica srednjega roda). Gen. lok. du. Imaju -u, kao i kod drugih deklinacija: kamenu. Kod enskih se kadto tvori prema ideklinaciji: svekrviju. Dat. instr. du. Kod konsonanlskih je osnova analogija i-deklinacije (imenma, kamenma, *materma), a kod -(v-)osnova analogija a-deklinacije (svekrvama).

14

DEKLINACIJA ZAMJENICA

a. Line zamjenice 1. i 2. lica i povratna zamjenica singul. N G D A I L plural N G D A I L az mene mn (mi, enkl.) m (i gen. mene) mnoj mn my nas ty tebe teb (ti, enkl.) t (i gen. tebe) toboj teb vy vas / sebe seb (si, enkl.) s (i gen. sebe) soboj seb

nam (i ny, enkl.) ny (i gen. nas) nami nas v na naju nama

vam (i vy, enkl.) vy (i gen. vas) vami vas va va vaju vama

dual NV A GL DI

Uzimamo ove tri zamjenice uporedo, jer im je razvoj oblika jednak. Nom. sg. Za zamjenicu 1. lica prajezini je oblik *eh-om (uzpor. stind. ahm, avest. azm; gr.(); lat. ego; got. ik, njem. ich), iz ega neki izvode stsl. az, ovim putem: *ehom > *ez > *z> (produeno e po analogiji t: ty) > (prejotacija) *jz > jaz ( iza palatala daje a) i az, (mlai obl.). Nahtigal (Slovanski jeziki, 62.) smatra to a u jaz, i az jo neobjanjenim. U hrvatskom jeziku odpao je ne samo poluglas na kraju, nego i z, pa imamo nom. sg. ja ve od poetka nae jezine predaje. Kao razlog, zbog kojega je odpao glas z, navodi se analogija prema 2. licu ty (kao to ni ondje nema iza osnovnog vokala nikakva suglasnika, nego se svrava odsjeeno). Poput hrvatskoga, izgubili su i drugi slavenski jezici glas z; odrao se jedino kod Slovenaca (jaz) i Bugara (az, as), a mjestimice i kod hrvatskih kajkavaca i akavaca. Za zamjenicu 2. lica imamo u prajeziku *t (gr. dorski , atiki ; lat. t; got. , njem. du), od ega je po zakonu nastalo ty. U hrvatskom je samo y preao u i. Gen. sg. Ovaj pade nema posebna nastavka, nego je spoj dviju osnova: me + ne (ova druga vidi se u du. na) = mene. Za drugo lice predpostavlja se prajez. *teue (stind. tava; lit. tav, valjda takoer spoj dviju osnova, bez posebnog nastavka, uzpor. du. v) koje bi trebalo dati u stsl. *teve. U faktinom obliku tebe doao je glas b iz dat. sg. Isto se tako tumai i oblik sebe (b je i tu naime analogija prema dat. sg.). U hrvatskom jeziku ostao je ovaj pade bez ikakve promjene u glasovima. Izmienio se akcent; u praslav. imamo mene, tebe, sebe, to daje mne, tbe, sbe, ali se govori i s naglaskom mene, tebe, sebe. Dat. sg. U stsl. oblicima mn, teb, seb nalazi se na kraju prema a-deklinaciji. Kod zamjenice prvoga lica mn dri se da je izvorno bio (mn), koji se je kasnije preglasio u , a odgovara glasu e u tebe, sebe. Udara u oi razlika u suglasniku izpred krajnjega vokala: glas u teb i seb opravdan je etimologijom (stind. tbhyam; lat. tibi, sibi), dok je glas n u mn doao analogijom iz gen. sg. U hrvatskom jeziku imamo nastavak i: meni, tebi, sebi analog. a-dekl.: dui (eni). Prema obliku mn bilo je u starohrvatskom mnje, mne, mni do XVI v. U XV i XVI v. umee se esto a: mani. Od XIV v. dolazi e: meni; to je e dolo analogijom prema gen. sg., a utjecao je i e iz tebi, sebi. Neki tokavski krajevi govore i mene mj. meni. To se e na kraju moe tumaiti kao ekavski refleks glasa , ali e biti vjerojatnija analogija s gen. sg. Za naglasak vriedi isto ono, to smo kazali kod genitiva: stari lik meni daje mni, ali se govori i meni. Enklitiki oblici mi ti si odgovaraju prajezinim oblicima *moi *toi *soi. To su upravo lokativi s funkcijom dativa.
15

Akuz. sg. Prajezini oblici nastali su tako, da se osnovi dodavao formant m: *m-m *t-m *s-m m t s. Danas u hrvatskom jeziku dolaze dulji oblici mene tebe sebe, kad je zamjenica naglaena, a to su upravo genitivi singulara. Pravi akuzativi su me te se, ali se oni danas upotrebljavaju samo enklitiki. U stsl. oni nisu bili samo enklitike, nego su se jednako upotrebljavali i kad su bili iztaknuti, a samo se riedko u stsl. nalaze dulji oblici mene tebe sebe za akuzativ. Trag negdanje neenklitinosti oblika me te se ostao je u konstrukciji s priedlozima: n me, z te, nad me, dok inae ne mogu stajati priedlozi izpred enklitikih oblika, pa se ne moe npr. rei: *od me nego od mene, ni *k mi, nego k meni. Vok. sg. zamjenjuje se nominativom sg. Lok. sg. Za ovaj pade uzeti su oblici dativa sg., s kojim su mu zajednike i sve promjene. Instr. sg. Oblici mnoj toboj soboj dobili su nastavke po analogiji a-deklinacije (kao enoj enoju enom) mnom, tobom, sobom. Glas o mj. e u prvom slogu oblika toboj soboj (u ostalim padeima dolazi e!) ne mora se tumaiti prievojem, nego asimilacijom slogova. I glas mj. kod mnoj bit e u ovom padeu opravdaniji radi paralele sa toboj i soboj. U starohrv. umetalo se od XV v. a: manom; prema tome ima kod nekih akavaca i kajkavaca jo i danas manun (: mn) pored mnum (mnun). Dialektiki se govori i menom, gdje je e analogija prema ostalim padeima. Obliku mnom dodaje se od poetka XVI v. vokal e na kraju: mnme. To se e tumai nekakvom jo neutvrenom analogijom. Oblik mnm moe biti i enklitian, pa mu akcent skae na priedlog: sa mnm, nada mnm. Kod dublete mnme ne moe radi uzlaznog akcenta doi do skakanja akcenta na priedlog: nada mnme ali se uobe riedko govori puni oblik uz priedloge. Nom. pl. Nastavak y nastao je po nom. pl. a-deklin. Prema ostalim padeima plurala trebala bi zamjenica 1. lica imati i u ovom padeu n na poetku: *ny, a ne my; glas m je analogijom doao iz singularnih padea. (Povratna zamjenica nema plurala). U hrvatskom jeziku zamienjeno je -y sa i. U enskoj nominalnoj deklinaciji s osnovom na -a imamo u ovom padeu e prema palatalnim osnovama (ene : due). Kod ovih zamjenica nije se izvrio taj proces, pa zato nemamo *me *ve; to je stoga, to ovdje nema palatalnih osnova. Gen. pl. Na prajezinu osnovu *ns *vs doao je nastavak -sm: *ns-sm > *ns-s > nas; isto tako: vs-sm > *vs-s > vas. U hrvatskom je samo odpao . Dat. pl. Nastaje analogijom a-deklinacije: nam vam. U hrvatskom jeziku poeo se od XV v. dodavati na kraju vokal -a: nama vama, pod utjecajem dualnoga dativa. U XVI i XVII v. zamjenjuje se esto instrumentalom: nami vami. Danas je u tokavaca prevladao oblik nama vama u naglaenim poloajima, dok su nam vam samo enklitine forme. U stsl. jeziku upotrebljavali su se u ovom padeu enklitini oblici ny, vy, koji su upravo akuzativi plurala. Od toga ive jo i danas u Crnoj Gori enklitike ni, vi: Hajte brao, da vi pjesmu pjevam". Ak. pl. Nastaje analogijom a-deklinacije: ny vy : eny. Rjee se u stsl. za ovaj pade upotrebljavaju genitivi nas, vas. U hrvatskom jeziku su se oblici ni vi uvali do XIV v., a od XV potisnuti su sasvim genitivnim oblicima nas vas, koji slue i za naglaene (ns vs) i za enklitine poloaje (ns vs). Jedino u Crnoj Gori razvile su se iz oblika ni vi enklitike ne ve, u kojima je e na kraju dolo analogijom a-deklinacije (: due); pa se tako govori u C.G. na pr.: molim ve. Imitirajui crnogorski govor upotrebljava i Maurani u Smail-agi enklitike ne ve: Nit bi zato barbarim ve zvali, to vi mroste dok su oni spali; Jer ne radit hitro nuka vrieme. U prvom Mauranievom primjeru ve znai dakako vas, kao to u drugom primjeru ne znai nas; tu se dakle ne ne smije shvatiti kao negacija, jer bi to bio oit nesmisao. Inae te crnogorske enklitike nisu ule u hrvatski knjievni jezik, ni u prozni, ni u knjievni. Vok. pl. Ako treba, uzima se nom. pl. Lok. pl. Na prajezinu osnovu *ns *vs dolazi nastavak -su, dakle: *ns-su > *ns-s > nas; *vs-su > *vs-s > vas. U starohrvatskom jeziku bili su za ovaj pade poto je odpao oblici nas vas. U XVII v. poinje se ovaj pade zamjenjivati instrumentalom: nami vami; kasnije je ovo -i na kraju
16

odpalo, a konano je, izjednaivi se s dativom pl., dobio na kraju glas -a: nama vama (od XVII v.). Instr. pl. Nastao je analogijom a-dekl.: nami vami. U hrvatskom jeziku odrali su se ti oblici do danas u starijem tipu tok. narjeja, i u akavskom i kajkavskom narjeju. Od XIII v. poinje se odbacivati krajnje i, te se tako ovaj pade izjednaio s dat. pl. Od XIV v. dodaje se na kraju -a pod utjecajem duala, pa imamo konano nama vama, jednako kao u dat. i lok. plurala. Nom. vok. du. Od prajezine osnove *ue mogla je u stsl. j. nastati forma v (nas dvojica), ali e tu biti vie djelovala analogija nom. du. a-deklinacije. Glas v, koji se ovdje pojavljuje, opravdan je etimoloki, jer ga nalazimo i u stind.: va-yam (mi); got. wit odnosno weis, njem. wir; lit. v-du. Oblik va za zamjenicu 2. lica upravo je akuz. du. U hrvatskom jeziku nema dualnih oblika. Gen. lok. du. Nastali su analogijom prema drugim zamjenicama, npr. toju, pa prema tome naju, vaju. Kod Slovenaca su se odrali do danas. Dat. instr. du. Osnovama *n- *u- dodan je nastavak -ma: nama vama. Kod Slovenaca se jo uvaju; a u hrvatskom slue zadat., lok., instr. pl. Ak. du. Prajezine osnove *n i *u bez nastavka dale su u stsl. oblike na va.

b.

ostale zamjcnice nepalatalne varijante deklinacije (o-/a-osnove) ta to srednji to = = to = = ta = = ta = = t = = enski ta toj toji t toj toji ty = ty = = t = = =

Pokazna zamjenica t singul. N G D A I L plural N G D A I L muki t togo tomu t tm tom ti th tm ty tmi th

dual NAV GL DI

ta toju tma

Nom. sg. U mukom rodu od osnove *to nastalo je t kao to smo vidjeli kod rab. U hrvatskom jeziku zamienjen je punim a (jer je bio naglaen), pa imamo u starohrvatskom najprije ta (kao i od a). Zbog potrebe razlikovanja mu. roda od en. doao je k tome na kraju jo j, koji je nastao kao kod odreenih pridjeva (: tj). Ovo je j neko vrieme prianjalo i uz ostale padee: gen. sg. togaj, dat. sg. tomuj. en. rod ta nastao je od osnove *ta kao kod a-dekl. (: ena). Srednji r. to < *t-d. Gen. sg. Kao to prema nom. rab imamo gen. raba, tako bi od t trebao glasiti gen. sg. *ta. Faktini oblik togo nastao je ovim putem: na gotov genitiv *ta dola je partikula -go (koju vidimo npr. u i-e, e < ge), to je dalo *tago; zatim je mj. a prodrlo o iz ostalih padea, pa imamo togo; kasnije je pod utjecajem o-dekl. nastavak o na kraju zamienjen nastavkom a, pa se tako objanjuje hrvatski oblik toga. Od XV v. esto odpada krajnje a: tog. Muki i srednji rod glase jednako. enski rod ima u ovom padeu oblik toj, koji je nainjen prema ja-dekl. Od toga se hrvatski oblik razvio ovako: toj > toje > to (asimil., prevladao e, jer je naglaen) te = t, kako dolazi od najstarijih
17

vremena. Dat. sg. Prema stind. t-smai oekivao bi se u mu. i sr. rodu oblik *tosm, ali je s izpalo analogijom prema ostalim padeima, gdje mu nema traga; mjesto krajnjega imamo u prema o-dekl. U hrvatskom imamo kao i u stsl. tomu. Od XV v. izjednauje se s lok. sg.: tom. enski rod je iao ovim putem: toji > toi > toj. Ak. sg. Stsl. t, za mu. rod izvodi se od *to-m. U srednjem rodu to = nom. sg. enski rod t: t-m (stind. tm); hrv. t > tu. Vok. sg. nom. sg. Lok. sg. Mu. i sred. rod tom nastao je od *to-smin (stind. t-smin), s je izpalo, jer ga nema u drugim padeima, i krajnje n odpalo je po zakonu, a i > . enski rod toji prema ja-dekl. U hrv. j. odpao je kod tom poluglas na kraju. Od XV v. zamjenjuje se vrlo esto dativom sg. Instr. sg. Nastavak -mi za mu. i sred. rod dodan osnovi imao bi rezultat *tom; mjesto toga imamo faktino tm, koje je nastalo radi toga, to se je izmeu osnove i nastavka utisnuo vokal i: *toi-mi > tm, to je u hrvatskom dalo tijem, tim (prema mekim jo-osnovama kao j ja je). enski rod prema a-dekl. (*tai--m > toj). Nom. pl. Muki i srednji rod prema o-dekl. (mu.: *toi; enski rod prema a-dekl. (ty). Gen. pl. Muki i srednji rod: *toi + som > th > hrv. tijeh (tih). U knjievnom hrvatskom obliku tih stoji i prema palatalnim osnovama i. enski rod: *t-i-som > t-h. U hrvatskom je odpao samo poluglas i prevladao nastavak palatalnih osnova (tih). Dat. pl. *toi-mus > *t-m > hrv. tijem, u hrv. knji, tim prema palatalnoj dekl. (kao mojim, jim) i. Ak. pl. prema o- odnosno a-dekl. Lok. pl. *toi-su > *th; u hrv. knji. tih kao mojih (: palat.). Od XV v. dolazi u hrv. dativ mj. lokativa. Instr. pl. *toi-ms (kao synmi, kostmi) > t-mi. U hrvatskom se od XIV v. izjednauje s dat. pl.: tim(a), tijem. Nom. ak. du. Mu. ta prema o-dekl. en. i sr. t : *toi (kao sel, en). Gen. lok. du. Osnovi *toi dodan poznati nastavak -u: toju. Dat. instr. du. *toi-ma > tma. Kao zamjenica t, ta, to jednako su se uglavnom sklanjale jo i ove pokazne zamjenice: ov, on, tak, sik (ovakav), selik, tolik; pa upitne: kto, kak, kolik; odnosne: jak, jelik (kolik); neodreene: nekto, nikto, kdo (gen. sg. kogode), vsak, jeter, mnog, sam; i brojevi: jedin, dva, oba, drug, in. Upitna zamjenica kto nastala je od prajezine osnove *quo- koja daje k, i od partikule za izticanje to (uzpor. pitanje: tko to vie?), koja partikula dolazi samo u nominativu sg. U ostalim padeima sklanja se jednako kao t, samo to se gutural izpred i i mienja u sibilant (tm *km > cm). Nom. sg. kto daje nakon gubitka oblik kto, od ega metatezom nastaje tko, kako se nalazi ve u najstarijim naim spomenicima. Kasnije je odpao glas t analogijom prema drugim padeima (jer ga u njima nema: kogo komu). Od ove se je zamjenice, bez partikule za izticanje to, razvila kod kajkavaca zamjenica kaj isto onako, kako se je od t razvio taj (= ta + j) U instr. sg. trebalo bi da u hrvatskom od cm dobijemo *cijem, *cim, ali od najstarijih vremena imamo samo kim, to je analogija prema drugim padeima.

c. zamjenice palatalne (jo-/ja-osnove) Lina zamjenica za 3. l. sg. singul. N G D A I L i(e) (on) jego jemu j jim jem je(e) (ono) = = je = = ja(e) (ona) jej jeji j jej jeji
18

plural N G D A I L ji(e) (oni) jih jim j jimi jih ja(e) (ona) = = ja = = ji(e) (on) ji = = j(e) (ony) = j = = = = = = =

dual NV A GL DI

ja(e) (ona) ja jeju jima

Nom. sg. Ve u staroslovenskom izgubila se zamjenica j, ja, je i nadomjestila se u nominativima svih brojeva (sg., pl., du.) zamjenicom on, ona, ono. Nominativni oblici odrali su se samo u spoju s partikulom -e i u relativnom znaenju (ie, jee, jae). Sklonitba je uglavnom jednaka kao kod pokazne zamjenice t, ta, to, jedino se iza palatala provode poznate glasovne promjene: *j-e : t > *je > ie (uzpor. jugum igo) U hrvatskom: on, ona, ono od poetka. Gen. sg. *jogo > jego. Ve u stsl. su svi padei, kad se izpred njih nalazio priedlog, dobivali k osnovi sprieda glas n: ot ego. To je n dolo od priedloga, koji su se svravali na n: sn, vn, kon, krajnji n se odciepio od priedloga i zdruio se sa zamjenicom trajno. Jo u XIII v. nalazi se u spomenicima naega jezika jega bez n (pored njega). Padeni nastavak a mj. o doao je analogijom prema o-dekl. Od gen. sg. ego nainjen je posvojni pridjev egov. U en. rodu od stsl. jej nastalo je u sthrv. jeje, kako dolazi u spomenicima XII i XIII v. Od XIV v. imamo nje: jeje > jee > je, n + je = e. Od ovoga gen. sg. nainjen je od XV v. dalje posvojni pridjev en. Pored toga je nastao i oblik ezin (od gen. sg. e + zi, kao kod oj-zi). Prije toga vremena hrvatski se jezik, kao i stsl., pomagao samo genitivom sg. line zamjenice za izricanje pripadanja. Dat. sg. K stsl. jemu dolazilo je sprieda n poevi od XIII v.: emu. Za en. rod prema jeji Irobali bismo imati jej, ali ve od XII v. imamo sa n sprijeda: ej. Mjesto ej poinje se od XIV v. analogija tvrdih osnova: toj oj, dakle: jeji > jei > jej > joj, oj. Ak. sg. U stsl. glasi j (enklitiki oblik). Izgovor j dokazuju nam u stsl. spojevi s priedlozima: na (da se izgovaralo i ili ji, imali bismo *nani ili *nai). Taj akuzativ j ivi jo i danas u hrvatskom jeziku, dakako s dodanim sprieda n: na n-j, po n-j. Oblik ega za ovaj pade zapravo je gen. sg. en. rod j dao je pravilno ju u. Lok. sg. jemb > jem, njem. Od XVII v. zamjenjuje se esto s dat. sg., pa imamo i emu. en. rod razvijao se kao i dat. sg. Instr. sg. jim > jim, im. Pored oblika im dolaze od XVI v. i oblici ime. en. rod se tumai kao kod a-dekl. Nom. pl. Prema starijem oni, one, ona imamo u novotokavskom ni, ne, na. Ostali pluralni padei izvedeni su od praslavenske osnove joi > j > ji. Gen. pl. jih ih (uzpor. th *jh > jih). Dat. pl. jim im, kasnije ima (a iz duala). Ak. pl. uzima se gen. pl. Lok. pl. jih ih, od XVII v. ima (= dat). Instr. pl. jimi imi, od XVII v. ima (dat., lok., instr. izjednaeni). Nom. ak. du. . i sr. r.: t *j > ji. Gen. lok. du. toju jeju. Dat. instr. du. *toi-ma > tma jma > jima. Enklitiki oblici u hrvatskom jeziku nastali su tako, da se je od punih oblika za gen. i dat. sg. ega emu odbilo krajnje ga mu, i to pod utjecajem enklitika kod linih zamjenica 1. i 2. lica: mi, ti, me, te. Tako se i u en. rodu odielio konac za enklike: e je, oj joj; zatim u pluralu: ih ih; im(a) im.
19

Ovako se sklanjaju jo i posvojne zamjenice moj, tvoj, svoj, na, va; upitna j; pridjevi tud, tud; brojevi dvoj, oboj, troj (kao moj). Za palatalnim se osnovama povela u sklanjanju i pokazna zamj. s (ovaj) i neodreena vs (sav). Pokazna zamjenica s se si singul. muki N G D A I L plural N G D A I L s sego semu s sim sem siji sih sim sj (sij) simi sih sja (sija) seju sima srednji se = = se = = si = = si = = siji = = enski si sej seji sj (sij) sej seji sj (sij) = = sj (sij) = = siji = =

dual NA GL DI

Ova se zamjenica u hrvatskom izgubila; ostali su joj samo neki tragovi. Nom. sg. mu. rod *k-s. (uzpor. lit. szs) >s; .r. *k (lit. szi) > si; s.r. *sio > se (mj. je) U hrvatskom se nominativni odnosno akuzativni oblik s sauvao do danas (izgubivi samo ) u prilogu danas : dns (= dan ovaj), odakle je kasnije kao formant uzet i za: jutros, veeras, zimus, ljetos. I srednji rod se odrao do danas u poznatoj akavskoj boinoj pjesmi U se vrime godia. Gen. sg. *sio-go > sego. Razvoj bi glasovni morao ii ovako: *siogo > *ogo > ego; mjesto *ego imamo sego kao analogiju onih padea, gdje je s po zakonu. I ovaj je pade ouvan do danas kod nekih akavaca u prilogu segutra (= sego utra, jutros). en. rod: *sej kao jej. Dat. sg. *sio-mu > semu. en. rod: *sio-ji > seji. Ak. sg. *k-m > s. enski rod: si-j > sj. Ostali padei prave se osnovom *sio. Neodreena zamjenica singul. muki N G D A I L plural N G D A I L vs vsego vsemu vs vsm vsem vsi vsh vsm vs vsmi vsh NEMA srednji vse = = vse = = vsa = = vsa = = NEMA enski vsa vsej vseji vs vsej vseji vs = = vs = = NEMA
20

dual

Ova je zamjenica morala neko glasiti *vh- (uzpor. lit. vsas, prus. vissas, na kraju je odpalo s, a prvo s iza i moralo je dati h) i sklanjala se po tvrdim osnovama kao t, dakle: jednina N G D A I L mnoina N G D A I L

*vh *vhogo *vhomu *vh vsm (h izpred > s) *vhom vsi (h izpred i > s) vsh vsm *vhy vsh vsmi

Budui da se u instr. sg., pa gotovo u svim padeima plurala h izpred pretvorilo u s, prodrlo je to s i u ostale padee sg., te se tako dobilo vs, koje se onda povodi za pokaznom zamj. s: gen. sg. vsego : sego, dat. sg. vsemu : semu. U hrvatskom jeziku od vs nastaje vas; kasnije je u gen. i dat. sg. prema vsega, vsemu provedena metateza svega, svemu, a onda je s prodrlo na poetak riei i u nom. sg.: sav (pored vas). Upitne zamjenice to i Zamjenica to nastala je od prajez. *qui- i parlikule za izticanje to, koja dolazi samo u nom. i akuz. sg. Nom. sg. to, od ega je u hrvatskom (poto je izpao ) nastalo to > to (uzpor. poten > poten). Da je ta zamjenica dolazila i sama bez partikule to, dokazuje na akavski oblik a < (uzpor. t, > ta, taj); kad poluglas nije bio naglaen, odpao je po zakonu, pa imamo i samo , sauvano u spojevima za (za + ), ni (ni + ). U akuz. sg. govore neki tokavski krajevi pored to i ta; ovo je zapravo gen. sg. Gen. sg. Na osnovu *qui- doao je genitivni nastavak pronominalne deki. -so: so. Pored toga ima i eso, gdje je e dolo analogijom prema lok. sg. em. U hrvatskom jeziku ivi oblik esa do danas, ah se osjea zastarjelim. Redovni genitiv ega nastao je prema njega, mojega. Pored ega ima i gen. ta, koji je analogija prema o-dekl. (selo). Dat. sg. somu i esomu gotovom genitivu eso dodan je dativni nastavak mu. Hrvatski ima emu prema njemu, mojemu. Ak. sg. = nom. sg. Lok. sg. *kom *om ( prodrlo iz ostalih pad.) > em. U hrv. samo odpao . Instr. sg. *km> > *cm *em ( prodrlo iz ostalih pad.) > im. Tako je i danas u hrvatskom jeziku, samo to moe, kao i druge pokazne zamjenice, dobiti jo na kraju e: ime.

Posvojne zamjenice Zamjenice moj tvoj postale su od *moi-os *tvoi-os, gdje su moj i tvoj gotovi lok. sg. od linih zamj. 1. i 2. l., koji su dobili formant -os. Tako je i kod svoj. Kod posvojnih zamj. na va uz gotov genitiv nas vas, ili (jo vjerovatnije) na prajezino ns vs u genitivnoj funkciji prionuo je formant io-.

21

DEKLINACIJA PRIDJEVA

Pridjevi neodreenoga oblika a) Pozitiv Pridjevi neodreenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji, i to mu. i sred. rod po o-deklinaciji, kao rab i selo, a en. rod po a-deklinaciji, kao ena. Palatalne se osnove sklanjaju po jo- odnosno jadeklinaciji. Dakle: muki nov nova srednji novo nova enski nova novy

N G

Tako je isto i u hrvatskom jeziku naelno. Izuzetak u stsl. ini instr. sg., gdje je provedena analogija prema odreenim pridjevima: novim (mj. *novom), dobrim. Za vok. sg. upotrebljavao se u stsl. obino nominativ, pored redovnoga oblika na -e: o rode nevrn, ali i: fariseju slpe. U hrvatskom se ovaj potonji sasvim izgubio, dok onaj prvi dolazi kadto u narodnim pjesmama: mlad junae ; rjee u prozi: dobar ovjee. Mjesto takvih starijih oblika prevladao je danas u hrvatskom jeziku vokativ odreenoga oblika. Participi Kao pridjevi neodreenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji i glagolski pridjevi ili participi, i to part. prez. pasivnoga pletom, pletoma, pletomo; part. pret. akt. II. plel, plela, plelo i part. pret. pas. pleten, pletena, pleteno. P a r t i c i p p r e z e n t a a k t i v n o g a nastaje tako, da se korienu dodaje osnovni formant -t ili -t, pa se na tu osnovu dodaju padeni nastavci. Nom. sg. Kod mu. r. pravi se po konsonantskoj deklinaciji: *plet-ont-s > *plet-ons > (ons na kraju y, tj. ons > uns > s > > y) > plety; *hval-ent-s > hval; *znajons > *znajens > znaj. Kod en. roda se pravi nastavkom -i: *plet-ont-i > *pletti; faktini oblik pleti nastao je tako, da je prodrlo iz ostalih padea. Sred. rod je ista osnova: *hvalent > hval; kod plety i sl. izjednaio se s mu. rodom. Ostali padei dobivaju k osnovi jo i formant -jo -ja, idu dakle po jo- odnosno ja-deklinaciji, kao konj i dua, na pr.: Gen. sg. *plet-ont-ja > pletota; .r. plett kao du. Dat. sg. pleltu kao konju; itd. Nom. pl. pravi se po konsonantskoj dekl.: *plet-ont-es > plette; u faktini oblik plette ulo je iz drugih padea. Ostali padei plurala i duala po jo- i ja-dekl. P a r t i c i p p r e t e r i t a a k t i v n o g a I tvori osnovu formantom -s- ili -vs-: *plet-s-; *da-vs-. Nom. sg. Mu. r.: *plet-s-s > plet; *hva-s-s > hva. .r.: pleti, hvai (- iz ostalih pad.). Sr.r. ista osnova: *plet-s > plet. Gen. sg. *plet-s-ia > pleta (jo-dekl.). ltd. Nom. pl. mu. r. po kons. dekl.: plete ( je prodrlo iz drugih padea). Ostali padei pl. i du. po jo-dekl. b) Komparativ Komparativi se prave tako, da se pridjevnom korienu dodaje formant -js ili -js: *nov--js > novj, hrv. noviji (od-kud -- u osnovi, nije jasno; neki dre, da je to adverb, a adverbi su upravo lokativi, pa bi postalo od oi; drugi se tome tumaenju protive tvrdei, da je to postalo od , a ne od diftonga, jer iza nebanih suglasnika prelazi u a: mnoaj : mnog), *drag-js > *dra; k tome u nom. sg. pristupa jo nastavak -j po analogiji komparativa kao to su novj, pa tako dobivamo draj, hrv. drai. Nom. sg. Mu. r.: nastavak je -s: *novjs-s > novj; *drag-js-s > *dra; faktino draj
22

gdje je j dolo prema novj. en. r.: nastavak je - (kao bogyi): *novjs-ia > novji. Sred. r.: osnovni je nastavak -ios-, bez linog nastavka: *nov-ios > nov-ies > novje. Gen. sg. i ostali padei dobivaju k osnovi jo formant -io, odnosno -ia; novja : konja; novj : du itd. Slogovi -k i -ok, koji se u pozitivu nalaze na kraju osnove, odpadaju u komparativu: sladk sladj < *slad-js + j hrv. slai krpk krpj < krep-js + j hrv. krepiji vysok vyj < vys-js + j hrv. vii U hrvatskom jeziku part. prez. akt. i part. pret. akt. I nisu vie pridjevi, nego su prilozi, te se ne sklanjaju. Komparativi su u stsl. mogli dolaziti i u neodr. obliku, danas u hrvatskom mogu imati samo odreeni oblik. Pridjevi odreenoga oblika jednina (singular) mu. N novj G D A novajego novujemu novj

sred. novoje = = novoje = =

en. novaja novyj novji novj novoj novji novyj = = novyj = = = = =

I novyjim L novjem mnoina (plural) N G noviji novyjih

D A L I NA GL DI

novyjim novyj novyjih novyjimi novaja

novaja = = novaja = = novji = =

dvojina (dual) novuju novyjima

Odreeni pridjevi imaju svoju posebnu deklinaciju, koja se zove sloena deklinacija stoga, to su joj oblici sastavljeni od nominalne i pronominalne deklinacije. Odreeni se oblik pridjeva pravi tako, da mu se kao postpozitivni lan dodaje zamjenica *j, *ja, *je, a sklanja se tako, da pridjev ide po svojoj nominalnoj o- i a-deklinaciji, a zamjenica po svojoj pronominalnoj deklinaciji, ali se piu zajedno. U drugim jezicima dolazi lan obino izpred pridjeva: der gute, il buono, le bon. Svi padei kod pridjeva ne dobivaju svoje nastavke, nego se okamenjenoj pridjevnoj formi novy- dodaju zamjenini padeni oblici. Vondrk (Altkirchenslavische Gramm. 188) to tumai ovako: Najprije je u instr. pl. redovni oblik za mu. i sred. rod novyjimi zbog jednakosti zamjeninog oblika povukao za sobom i en. rod, pa i u en. rodu imamo novyjimi mj. *novamijimi. Budui da se tako pridjev u instr. pl. za sva tri roda svravao na y, a po pravilu se na y svravao i ak. pl. mu. i en. roda, utjecalo je to i na druge padee, pa je u gen. pl. dolo novyjih mj. *novjih, zatim u dat. pl. svih rodova, i konano u lok. pl. svih rodova. To je prodrlo u dat. i instr. du. i u instr. sg. Dalje se opaa, da je kod en. roda u kosim padeima okrnjena zamjenica: gen. sg. novyj mj. *novyjej, dat. i lok. sg. novji mj. novjeji, itd. U hrvatskom jeziku imamo: Nom. sg.: novyj > *novij > novi (kao kostij kosti) novaja (stezanjem) nov novoje novo Kod komparativa je analogijom prema mu. r. draj dra nastao i za enski i srednji rod oblik dra (mj. draija) dra (mj. draeje). Poto se tako u nom. sg. izgubilo , izezlo je ono i iz svih
23

drugih padea, te danas u hrvatskom jeziku (tok.) nemamo vie komparativa na -i osim tri: ljepi, laki, meki. Gen. sg. Od novojego > novaego > novaago trebalo bi nastati *novago; faktini, hrvatski oblik novoga je analogija prema toga. Itd. Deklinacija brojeva Broj jedin (i jedn) sklanjao se u stsl. po pronominalnoj dekl., kao t. Broj dva je upravo nom. du. (.r. i sr.r. dv), ima svoju posebnu dekl.: G.L. dvoju, D.I. dvma. rvatski ima uglavnom analogno. Broj trje (i trije) sklanjao se po i-deklinaciji (trje : ptje; tri . i sr. r.: kosti), a broj etyre (. i sr. r. etyri) dielom po kons., a dielom po i-dekl. Ta se prva etiri broja sklanjaju i u hrvatskom, uglavnom analogno. Brojevi od 5 10 bili su u stsl. kolektivne imenice . roda i sklanjali su se po i-dekl. U hrvatskom su jeziku indeklinabilni, postali su prilozi. Broj devt devet ima na poetku d prema deset (oekivali bismo n mj. d, kao na pr. u lat. novem, njem. neun). Broj dest sklanjao se takoer po i-dekl., ali je neke padee mogao praviti i po kons. dekl., npr. lok. sg. deste (: kamene), ali samo u vezi kao to je jedin na deste, inae po i-deki.: nom. pl. deste i desti; gen. pl. dest i desti; instr. pl. desty. Od veza kao dva na deste nastali su u hrvatskom brojevi dvanaest : *dvanadesete (najprije je izpalo d, onda krajnje e, i konano predzadnje e). Broj sto deklinirao se kao selo; u hrvatskom se ne mienja, samo se ouvao dualni oblik u spojevima tri sta trista, prema emu je nastalo i dvjesta (mj. dv st, kao to je bilo u stsl. ; tri sta, etyri sta, pt st). U starih hrvatskih pisaca prema stsl. gen. pl. st ima pravilni oblik sat, dakako za gen. pl., a ne za nom. sg. (Maruli u posveti Judite" kae, da ju je spjevao 1501. godie prvo nakon tisua pet sat"; uzporedi i rie satnik = stotnik, centurio). Broj tysta sklanjao se kao dua. U hrv. isto tako. Redni brojevi su pridjevi odreenoga oblika i dekliniraju se po sloenoj deklinaciji.

24

KONJUGACIJA Hrvatska konjugacija nema duala. Od vremena staroslavenskih izgubio se aorist jaki ili asigmatski (osim u 2. i 3. l. sg.) i sigmatski s-aorist, dok su se oba h-aorista ouvala. U narodnom govoru izgubio se ve gotovo sasvim imperfekt, tako da on danas ivi jo samo u literaturi, a i tu ga ima sve manje. Nestalo je participa prez. pas. (osim ostataka u pridjevima pitom, lakom) i supina. Prezent jednina stsl. hrv. 1. plet pletem 2. pletei plete 3. pletet plete mnoina 1. pletem, pletemo 2. pletete pletete 3. plett pletu dvojina 1. pletev 2. pleteta 3. pletete Atematski glagoli (ima ih pet: byti, dati, jasti, vdti, imti) imaju drugaiji prezent: jednina mnoina dvojina 1. dam dam dav 2. dasi daste dasta 3. dast dadt daste 1. l. sg. Svi glagoli s tematskim vokalom u prezentu imali su u stsl. u ovome licu - na kraju. To se - tumai kao ostatak ie. konjunktiva, koji se je inae u slavenskim jezicima izgubio, uzpor. lat. fer-am: ie. *bherm, -am > -. Drugije ga tumai Kuljbakin; po njemu je = ie. -o + sek. nast. -m, uzpor. gr. , lat. fero, stsl. ber (sekundarni nastavci -m -s -t -m, -te -nt sluili su za pravljenje aorista, imperfekta i imperativa). U hrvatskom jeziku mora krajnje - dati -u; tako je i bilo u starohrv. do XV v., pa se je govorilo: ja pletu mj. pletem. Da se ukloni jednakost s 3. l. pl. (ja pletu oni pletu), dolo je analogijom atematskih glagola u 1. l. sg. -m, izpred kojega je prodro tematski vokal iz 2. i 3. l. sg. i 1. i 2. l. pl.: ja plete-m (: plete, plete, pletemo, pletete). Ostatci staroga - = -u ouvali su se do danas u lokavaca obenito samo kod dva glagola: mogu i hou (u nekim krajevima jo kod druga tri glagola: velju velim, viu vidim, volju volim). Ali i kod ova dva glagola prodro je novi oblik, pa se govori i moem mj. mogu, hoem mj. hou, neem mj. neu. Duljina krajnjega vokala tumai se stezanjem kod glagola V. 1.: uvajei > uvaei > uvaai hrv. uv; gldajei > gldai hrv. gled. To se je stezanje izvrilo uporedo s prodiranjem nastavka -m u 1. l. prez. Analogija ovakvih glagola djelovala je i na ostale glagole, koji nisu imali to stezati, pa su i oni dobili dugu kvantitetu. 2.l. sg. Prajezini nastavak -si (koji je nastao od starijega medialnog nastavka -sai) preao je u h (iza i/ u/ r/ k), a. to je -h moralo priei u -> (zbog ). Nastavak - je praslavenski, -i je dialektika osobina staroslovenskoga jezika. U hrvatskom je samo odpao . Kod atematskih glagola (osim imti) ostao je prajezini nastavak -si u stsl. U hrv. je to ostalo samo kod jednoga glagola: jesi. 3.l. sg. Prajezini je nastavak bio -ti, od ega u prasl. treba da nastane *t; faktino je -t (s mj. ), a ne zna se, zbog ega (prema t od zamj. t, ta, to?). Ve u stsl. poeo se je taj nastavak -t gubiti. U hrvatskom ga jeziku nema ni u najstarijim spomenicima. Sauvao se samo kod jednoga glagola: jest. 1.l. pl. Staroslavenskom nastavku -m odgovarat e prajezino -mos (uzpor. lat. -mus u laudamus). U hrvatskom se od poetka nalazi -mo mj. m (: m). Odakle je to o dolo, nije jo sigurno utvreno. (Neki kombiniraju, da je prema aoristnom i imperfektivnom nastavku -hom s metatezom -hmo). 2.l. pl. Nastavak -te ostao je bez promjene do danas. 3.l. pl. Prajezini nastavak -nti dao je u prasl. *-nt, faktino -nt, koje s tematskim vokalom o ili e daje u stsl. -t ili -t (ne zna se, zato je , preao u ).
25

U hrvatskom je krajnje t odpalo, kao i u 3. l. sg., a nazali , daju u, e: pletu, hvale. Tri atematska glagola imala su u stsl. dadt, jadt, vdt. Ve vrlo rano mj. dade dolazi u hrv. dadu (prema glagolima, koji imaju -u po zakonu). Ovo -du poelo se tada osjeati kao karakteristika za 3. l. pl., pa su ga u nekim krajevima poeli uzimati i za druge glagole, najprije: znadu, imadu, a zatim i inidu, igradu itd. Pridoniele su neto tome i d-osnove I. vrste: predu, idu, kradu. Kod glagola znati i imati dolaze oblici sa d- i u ostalim licima: znadem, imadem. U kajkavskom narjeju prodro je tematski vokal iz ostalih lica i ovamo, pa se govori: pleteju, moliju itd. Aorist Od etiri vrste staroslavenskih aorista ouvale su se u hrvatskom jeziku podpuno samo dvie: h-aorist atematski i tematski. Od prostog (jakog, asigmatskog) aorista ostalo je samo 2. i 3. l. sg. (plete), dok se je sigmatski s-aorist podpuno izgubio, izuzevi neke dialektike ostatke. jaki, prosti, asigmatski jednina 1. ved 2. vede 3. vede mnoina vedom vedete ved dvojina vedov vedeta vedete

s-aorist, sigmatski 1. vs 2. (vede) 3. (vede) vsom vste vs vsov vsta vste

h-aorist, atematski 1. uh 2. u 3. u uhom uste u uhov usta uste

h-aorist, tematski; novi. tip 1. vedoh 2. (vede) 3. (vede) vedohom vedoste vedo vedohov vedosta vedoste

Hrvatski aorist ostao je svojim oblicima jednak staroslavenskome, uz poznate glasovne promjene. Jedino u 1. l. pl. bilo je u starohrvatskome: uhomo, pletohomo; dananji oblik: usmo, pletosmo nastao je pod utjecajem 2. l. pl. uste, pletoste. Prema stsl. aoristu rh (rhom, rste, r) ima u hrv. dialektiki rijeh; prema tome i od do-nesti nastalo je donijeh, donijesmo, donijeste (ali: donese), a kasnije je ije prodrlo i u inf.: donijeti.

Imperfekt jednina 1. pletah 2. pletae 3. pletae 1. znaah 2. znaae 3. znaae mnoina pletahom pletaete pletah znaahom znaaete znaah dvojina pletahov pletaeta pletaete znaahov znaaeta znaaete

Imperfektivni formant -ah, dobivali su na prezentsku osnovu svi glagoli, kojima se infinitivna osnova nije svravala na na a; a ovi su na infinitivnu osnovu dobivali formant -ah. Izmeu imperfektivne
26

osnove i sekundarnih linih nastavaka umetao se tematski vokal o (za 1. l. sg. pl. du., 3 l. pl.) ili e (2. l. sg. pl. du., 3. l. sg. du.). U imperfektivnom formantu -ah, koji nije indoeuropskoga podrietla, nego je praslavenska novotvorina, vide jedni slavisti imperfekt pomonoga glagola biti: *som (s je, kao i u sigmatskom aoristu, prelo iza vokala u h, a izpred njega u a po zakonu: palatalni + = 'a), uzpor. gr. , lat. erm (R. Nahtigal, Slovan. jeziki 103); dok se drugi slavisti ograniavaju na tvrdnju, da mu podrietlo nije jasno. (Kuljbakin, Staroslovenska gram. 116.) 1.l. sg. pletah < *plet + som > ahom > ah. Ve u stsl. moglo se a stegnuti u : pleth, plete, a aa u a: brah, znah. Hrvatski nastavak -ijah dolazi od XVI v., dok su u starijem jeziku dolazili nastavci -ah, -ijeh, -eh, -ih: pletijeh :pleth, ikavski pletih, tek od XVI v. pletijah; prema tome pletijah nije nastalo izravno od pletah, nego je to naa hrvatska novotvorina, nastala valjda kontaminacijom -ijeh i -ah. Od XVII v. dulji nastavak -ijah uzmie sve vie pred kraim -ah. 2. i 3.l. sg. pleae < *plet-ah-e-s, pletah-e-t. Ostalo je u hrvatskom bez promjene s nastavkom e. 1.l. pl. pletahom < *pletah-o-m (m : mus). U hrvatskom je, kao i u 1.l. pl. prezenta, dodano na kraju o, pa je u staro vrieme glasilo: itahomo. Za njim se povelo i 2.l. pl. itahote (mj. itaaete). Oblici itasmo, itaste za 1. i.2.l. pl. nastali su kasnije prema aoristu. 3.l. pl. bez promjene u hrvatskom.

Imperativ 1. sg. / 2. sg. vedi 3. sg. / 1. pl. vedm 2. pl. vedte 3. pl. / 1. du. vedv 2. du. vedta 3. du. /

Imperativ je u praslavenskom postao od ie. optativa. 2. l. sg. vedi; beri : (oi = i, s odpada). U hrvatskom bez promjene. 1.l. pl. berm : - (oi > ); glagoim ( = i iza paiatala). U hrvatskom ima na kraju o, kao i u ostalim prvim licima pl. Mjesto u hrvatskom imamo i od XIV v., a to je i dolo pod utjecajem palatalnih osnova. 2.l. pl. berte : - (oi = ). Kod glagola V i VI vrste odpao je u hrvatskome vokal i u 2. l. sg. i pl. (od XIII v.), pa mj. pitaji, kupuji i pitajite, kupujtie imamo pitaj, kupuj i pitajmo, pitajte, kupujte. Kod atematskih je glagola taj vokal i postao konsonant, pa je palatalizirao konsonante pred sobom: *dadi stsl. dad; jad; vd; prema tome u starohrvatskom imamo je (ji); povje, povi (do XVI v., a u dialektima i danas, uzpor. kajk. pov mi = kai mi). Glagol *mog-ti glasio je u imperativu mozi (uzpor. pomozi); od toga mozi nastalo je u hrvatskom moj (od XVI v.), koje dolazi samo s negacijom: nemoj.

Part. Prez. akt. Stsl. participi na -y (vedy : *vedonts, gen. vedta) trebali bi u hrvatskome glasiti na -i, ali mjesto toga imamo ve u najstarije vrieme nom. sg. samo s formantom io- iz kosih padea: *vedtio > *veduo; *pektio > *pekuo pekui. Do XVI v. govorio se u sthrv. pored toga jo i nom. pl.: tekue, a od toga vremena dolazi samo oblik tekui, koji se ne mienja (osim idui, vrui, sliedei i jo nekoliko). Stsl. participi na - (III, IV, V, VI vrsta vokalske osnove) gladili su u starohrvatskom pravilno na -e: kupuje, ine. Od XVII v. oni dolaze samo s form. io: kupujui, inei. Samo u nekoliko priloga vidi se danas jo ostatak staroga participa na -e: glede toga; ale neto uiniti = alei se; mue (= muke); hote, nehote. Part. prez. pas.

Pravio se od prez. osnove nastavkom -m*, -ma, -mo: vedom: hvalim.

27

U hrvatskom jeziku nema ga ni u najstarije vrieme. Ima samo dva tri ostatka: pitom (: pitati); lakom : stsl. lakati i alkati (gladan biti), uzpor. laan (u starijem jeziku) = gladan. Part. pret. akt. I. Pravio se od inf. osnove formantom -s iza suglasnika *ness > nes; gen. sg. nesa : *ness > *nesh > nes .r.; a -vs iza samoglasnika: znav. U starohrvatskom su jeziku ivjela oba naina, ali su se danas izgubila oba, jer je u nom. sg. mu. roda prodro jo formant io iz kosih padea, pa smo tako dobili oblik -vi, koji se ve od najstarijeg doba ne mienja: rekavi, znavi, hvalivi (neko su vrieme postojali uporedo i oblici za nom. pl. mu. roda kao kod part. prez. akt.: uve, hvalive). Ostatak staroga naina bit e u prilogu mimogrd ( grd od grsti). Part. pret. akt. II. Pravio se od infinitivne osnove nastavkom -l, -la, -lo: plel, hvalil. U hrvatskom jeziku, poto je u mu. rodu odpao , poelo je od XIV v. krajnje l prelaziti u o u tokavskom narjeju. Kod akavaca i kajkavaca jo se to l uporno uva, a ni u tokavskom nije jo taj zakon do kraja proveden. Part. pret. pas.

Pravio se od inf. osnove nastavkom -t, -ta, to; -en, -ena -eno; -n, -na, -no (uzpor. njem. gemacht; getan). U hrvatskom je ostao bez promjene, samo prevladava nastavak -n, -na -no. Infinitiv Pravio se od inf. osnove nastavkom -ti, U hrvatskom je-ostao uglavnom isti izuzevi poznate glasovne promjene: stsl. reti hrv. rei, stsl. tonti hrv. tonuti. Supin To je glagolska imenica, koja dolazi u akuzativu cilja ili svrhe (uzpor. iat. ire aratum = stsl. iti orat; lat. datum = stsl. dat). U hrvatskom ga jeziku nema, osim ukoliko mu se ouvao trag u odbacivanju infinitivnoga krajnjeg t; uzpor. kod Maurania: Tko se snizi k rosnoj travi sankom kriepit snagu tiela.

Bla Jurii, Zagreb, 1944.

28

Univerzalni pie. nastavci za vokalske osnove bili su jednaki za muki i enski rod, a srednji rod razlikovao se po tome to su mu N i A uvijek jednaki i imaju poseban nastavak npr. u jd. (bez nastavka), u mn. N=A a JEDNINA <tematski vokal + *-od;

ablativ dativ

nominativ

*-d (*-i) *-m (*-o) *-i *-

*-s

genitiv a-osn. novotvorina prema ak. pl. je iz osnova na u

(<tematski vokal + *-ei/*-oi ) slav. *ou

akuzativ vokativ instrumental lokativ

slav. m (-m za .r.) u vezi je s nast. za >s tematskim nastavkom daje diftong MNOINA *-oi dat.mn. i adverbijalnog je postanja

nominativ

*-es

nastavkom daje diftong;

slav. i iz pokaznih zam. s tematskim

dativ

genitiv

*-om *-ns

slav. -ns u a-osn. prenesen iz akuzativa slav. *-mos

akuzativ

instrumental lokativ

*-is

s tematskim vokalom daje *-ons a-osn. novotvorina -oj za slav. y razliita objanjenja;

*-su

kod osnova na o dodaje se jo iizmeu osnove i nastavka

29