Univerzitet ''Džemal Bijedić'' u Mostaru

Fakultet humanističkih nauka

Odsjek: Bosanski jezik i književnost
Akademska godina: 2016/2017.

Nazalni vokali. Glas jat.

Porijeklo, razvoj i refleks.

Azra Bašić
Glas jat

Glas jat naslijeđen je iz praslavenskog jezika. U srednjojužnoslavenskom dijasistemu

(čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje), nije se sačuvao, već je dao različite reflekse i, e
ije (je). Bosanski jezik u svojim dijalektima nasljeđuje ikavsku i ijekavsku zamjenu jata.
Bosanski književni jezik je ijekavski ; ikavizam u njemu nije književna osobina u
savremenom smislu te riječi. Tako se u bosanskome jeziku od nekadašnjeg praslavenskog i
staroslavenskog oblika sa jatom na mjestu toga jata javljaju ili dvosložni refleks ije, ili
jednosložni refleks je: mleko>mlijeko, seno>sijeno, reka>rijeka, pesma>pjesma , vetar >
vjetar.
Nosni glasovi ili nazali
Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mekog nepca tako da zračna struja
prolazi i kroz nosnu šupljinu.
Nosni glasovi ili nazali en i on naslijeđeni iz praslavenskog jezika, prelaze u obične,
nenazalne samoglasnike.
U bosanskome jeziku ę je dalo e, a Q e dalo u:

Męso> meso, rǫka > ruka, pęt > pet, pǫt>put...

U Hrvatskoj i srpskoj redakciji, nazali su se isto mijenjali.

Ę je pripadao prednjem (palatalnom) nizu, a Q zadnjem ( nepalatalnom) nizu. Na nazalitet tih

glasova upućivao je poljski jezik koji je na analognim mjestima do danas sačuvao nazalni
(nosni) izgovor. Međutim, uslijed posebnog razvitka poljskih nazala kod kojih je ę Q najprije
dalo zajedničko *q, a zatim je kratko *q dalo ę, a dugo je dalo Q. Poljsko ę ne odgovara
uvijek staroslavenskom ę, niti poljsko q ne odgovara staroslavenskom Q, pa je zbog toga
glasovnu vrijednost ę i Q trebalo utvrditi posrednim putem.

Tu su dobro poslužili prijevojni oblici po kojima se vidjelo da nenazalnom e-o, stoji nasuprot
nazalno e- Q. Npr. Nesti-nes Q-nositi.

Pretpostavka da je ę ,Q zapravo bilo en i on, može imati neku vrijednost samo za slučajeve
kada se ę ,Q nalazilo ispred zatvorenih suglasnika. Također otpada pretpostavka Trubeckoga
da je ę bilo eN, Q – oN, j Q – oN, kao i to da je N mogao biti poseban fonem.

Po izgovoru, praslavensko je ę moralo imati šitu (otvoreniju) , a slavensko Q užu

(zatvoreniju) artikluaciju. Dok se u slavenskim jezicima tako lako izjednačavalo sa e i sa u, a
sa Q je opet mahom prešlo u u.