OBLICI

DEKLINACIJA

Deklinaciju u stsl. jeziku dielimo na tri skupine:

-nominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju imenice i pridjevi i participi neodređenog oblika;
-pronominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju zamjenice;
-složena deklinacija, po kojoj se sklanjaju pridjevi određenog oblika. Ova je deklinacija složena od prve
dvije.
Brojevi se sklanjaju dielom po nominalnoj, dielom po pronominalnoj deklinaciji.
Deklinacija indoeuropskog prajezika imala je 8 padeža. Svih osam zadržao je samo staroindijski jezik.
Staroslavenski jezik ima u deklinaciji 7 padeža, a toliko ih je očuvao i hrvatski jezik. Osim toga u stsl.
deklinaciji razlikujemo tri broja: singular, plural i dual. Sva tri su se djelomice održala i u hrvatskom je-
ziku. Konačno imamo i tri roda: mužki, ženski i srednji rod.
Hrvatski jezik očuvao je sve do danas mnogo od velikog bogatstva praslavenskih odnosno prajezičnih
oblika.

DEKLINACIJA IMENICA

Prema dočetnom glasu diele se osnove u dvie skupine: vokalske osnove i konsonantske osnove. Osnova
je onaj dio rieči, koji u padežnim promjenama ostaje uviek isti. Na nju se nadovezuju nastavci, pomoću
kojih tvorimo pojedine oblike. U staroslavenskom jeziku bile su posebne deklinacije za ove vokalske
osnove: o-osnove (i palatalne jo-osnove), a-osnove (i palatalne ja-osnove), i-osnove i u-osnove. U
skupini konsonantskih osnova: n-osnove, t-osnove, s-osnove i r-osnove.
Po tim razlikama u dočetnom glasu osnova diele se i deklinacije u vokalske i konsonantske.

1. O-DEKLINACIJA

U o-deklinaciju idu imenice mužkoga i srednjega roda.

A) mužki rod

a. jednina (singular)

stsl. hrv.
N. rabъ vlъkъ rob vuk
G. raba vlъka roba vuka
D. rabu vlъku robu vuku
A. rabъ vlъkъ roba vuka
V. rabe vlъče robe vuče
I. rabomь vlъkomь robom vukom
L. rabě vlъcě robu vuku

Nom. sg. — U ie. prajeziku pravio se je nominativ sg. tako, da se je na osnovu dodavao nastavak -s
Zaključujemo to odatle, što ovi jezici imaju u nom. sg. -s: grč. λύχο-ς, lat. lupo-s (kasnije: lupus), stind.
vrka-s, lit. vilka-s. Stsl. nom. sg. od te rieči glasi vlъkъ, jednako kao i rabъ. U praslavenskom i u
staroslavenskom je vriedio zakon otvorenih slogova, prema kojemu se je svaka rieč morala svršavati na
samoglasnik, tj. slog nije mogao biti zatvoren suglasnikom. U duhu toga zakona izgubili su se u
praslavenskom, a tako i u staroslavenskom svi suglasnici na kraju rieči. Tako je i ovdje u nominativu
odpao nastavak -s. Ostalo bi dakle *vlъko ili *rabo, ali mjesto toga imamo faktično vlъkъ i rabъ.
Da protumači krajnje ъ mj. o u nom. sg., postavio je F. O. Fortunatov glasovni zakon, da praslavensko
os na kraju rieči prelazi u us.1 Po tome bi bio jasan postanak nominativa sg.: *vlъkos > *vlъkus > *vlъku
> vlъkъ — dakle sasvim pravilno. To su mišljenje Fortunatova prihvatili Brugmann, Berneker i drugi. Ne

1
U krajnjem zatvorenom slogu došlo je do zatvaranja artikulacije vokala o pa je os > us, takav proces desio se
i u lat. Djelovanjem zakona otvorenog sloga u prasl. us > u, a kasnije promjenama koje su zahvatile psl.
vokalski sistem ŭ > ъ.

1
slaže se s njim A. Leskien, jer bi po tome pravilu i u srednjem rodu od oblika *slovo-s moralo nastati
"slovъ", ali nemamo tako, nego slovo.2 Isto tako bi i vlъko-s moralo dati *vlъko, a ne vlъkъ. Po mišljenju
drugih slavista, nominativni oblik vlъkъ nije ništa drugo nego akuzativ u službi nominativa. U akuzativu
sg. taj je oblik vlъkъ nastao sasvim pravilno (od -om > um > ъ). Uzimanje akuzativa za nominativ moglo
je nastati, pod utjecajem imenica mužkoga roda u-osnova i i-osnova. gdje su akuzativ i nominativ bili
oblikom jednaki, i to posve pravilno: sunus i sunum daju synъ; gostis i gostim daju gostь.
Nominativ sg. o-deklinacije u hrvatskom jeziku nastao je tako, da je stari ъ na kraju odpao: vuk, rob, što
se dogodilo već u XI. i XII. vieku, dakle počevši od najstarijih spomenika našega jezika.
Gen. sg. — U ie. prajeziku dobivale su o-osnove u gen. sg. nastavak -si̭o: stind. vŕ̥kasya, grč. λύχοσιο >
λύχοιο (kod Homera) > λύχου (u atičkom); dok su konsonantske osnove dobivale u tom padežu
nastavak -os, -es. No budući da se tim nastavcima ne može protumačiti slavensko a u gen. sg., trebat će
uzeti, da je gen. sg. preuzeo s funkcijom ablativa i njegov nastavak. Ablativ je u ie. prajeziku imao
nastavak –ōd: stind. vŕ̥ka̅d, stlat. lupōd, filiōd.
Po zakonu otvorenih slogova odpalo je u praslavenskom -d na kraju, a indoeuropsko dugo ō dalo je u
prasl. a. Put bi bio dakle ovakav: "vlъkōd > *vlъkō > vlъka. Tako ima staroslavenski, a tako glasi i u
hrvatskom jeziku: vuka, roba.
Dat. sg. — U ie. prajeziku bio je za ovaj padež nastavak –ōi, uzpor. grč. Ίππο; lat. equo (i̭ nestalo);
stvnj. wolfe (e poslalo od oi); lit. vilkui; ali je iz nastavka oi težko izvesti slavensko u. Današnji hrvatski
dativ ostao je jednak kao i u staroslavenskom: vlъku, rabu — vuku, robu.
Ak. sg. — Ie. prajezik imao je za ovaj padež nastavak -m: sti. vrkam, grč. λυχον, lat. lupum, lit. viĨką.
Staroslovenski vlъkъ nastao je pravilno: -om (i -on) na kraju rieči daje ъ, dakle: *vlъkom > vlъkъ.
Kod ovoga padeža u staroslavenskom se jeziku još nije bilo posve ustalilo pravilo, da je akuzativ onih
imenica, koje znače živo biće, jednak genitivu, nego je i kod njih akuzativ bio jednak nominativu; ali se
već i u staroslavenskom počinje — radi potreba jasnoće — javljati takav oblik, i to najprije kod imenica
koje znače ljude (ne životinje).
Vok. sg. — Za vok. sg. uzimala se u ie. prajeziku čista osnova (bez nastavka), samo u drugom
prievojnom stepenu: *u̯l̥qu̯e (sredina prievoja prema visini: u̯l̥quo) uzpor. stind. vr̥ka, grč. λύχε, lat.
lupe, lit. vilkè. Tako je i u staroslavenskom: vlъče, rabe; a isto je tako i u hrvatskom jeziku: vuče, robe.
Guturali k g h dakako prelaze izpred ovoga e u č ž š.
Lok. sg. — Nastavak -i dolazio je u ie. prajeziku na osnovu -o, pa je tako moralo biti * u̯l̥qu̯o-i (uzpor. u
grč. prilozima οΐχοι, ποι, Ίσϑμοι. Prema tome imamo u stsl. ě, dakle: rabě, vlъcě. Zapravo bi trebalo da
od -oi nastane i, kao u nom. pl.: rabi, vlъci. Što u lok. sg. dolazi ě, to neki slavisti (Vondrak) tumače
analogijom prema lok. sg. a-deklinacije (ženě), koja je analogija išla preko mužkih imenica a-deklinacije
(kao sluga).
Lok. sg. na -ě drži se u hrvatskom jeziku do konca XV. v., a kod čakavaca i danas (na Crese, va lete).
U XIV. v. počinju se u hrvatskome javljati i lokativi sg. na -i (na sviti, u sni), koji su nastali pod
utjecajem lokativa palatalnih osnova (jo-osnova): *krajo-i > *kraje-i > kraji. Takvi lokativi na -i obilni su
na koncu XV. i na početku XVI. v., a u čakavskom narječju nalaze se gdjegdje i danas (na konji, v gradi,
v seli).
Ali već od početka XIII. v. uz lokative na -ě pojavljuju se u hrvatskome i lokativi na -u, i to pod
utjecajem u-deklinacije: robu, vuku. Lokativi na -u već su u XIV. v. vrlo obilni, a u XV. su običniji od
starih lokaliva na -ě. Od XVI. v. sasvim su prevladali u štok. narječju, a pretežu i u čakavskome.
Instr. sg. — Nastavak za ovaj padež bio je u starijem praslavenskom -mi, koji se još i danas može naći
u litavskom jeziku. Od nastavka -mi postalo je kasnije -mь, uzpor. stsl. rabomь, vlъkomь. Pošto je na
kraju odpalo ь, nastao je hrvatski oblik instr. (robom, vukom) posve pravilno, i takav je još i danas.

b. množina (plural)

stsl. hrv.
N rabi vlъci robi robovi vuci vukovi
G rabъ vlъkъ roba robova vuka vukova
D rabomъ vlъkomъ robima robovima vucima vukovima
A raby vlъky robe robove vuke vukove
V rabi vlъci robi robovi vuci vukovi

2
Agrell, Brugmann, Meillet smatraju da nastavka u NAVsg. sr.r. nije bilo (selo; imen > imę; telent > telę).
Jedino ostaje problem što imenice s.r. s-osnove (slovos, nebos) nisu imale isti razvoj završetka kao imenice o-
osn. m.r. os>us>u>ъ. Slavisti smatraju da je nastavak o u NAVsg. uspostavljen analogijom prema glavnoj
deklinaciji im. s.r., a podržan time što postoji i kod zamjenica s.r. -o.

2
I raby vlъky robima robovima vucima vukovima
L raběhъ vlъcěhъ robima robovima vucima vukovima

Nom. pl. — Za ovaj padež bio je u ie. prajeziku nastavak -es, koji se je s osnovnim -o stegnuo u –ōs (<
o-es), pa bi dakle nom. pl. morao glasiti * u̯l̥qu̯ōs (uzpor. stind. vŕ̥ka̅s; grč. kons. osn. ϕύλαχ-ες). Ali tim
putem ne možemo protumačiti staroslavenski oblik rabi, vlъci, pa ga izvodimo iz analogije prema nom.
pl. muž. roda pokazne zamjenice ti (ovi), koje je po zakonu postalo od *toi.
Kao stslovenski, "tako i hrvatski jezik ima u ovom padežu nastavak -i još i danas. Izpred toga -i prelaze
guturali k g h u c z s u štokavaca, dok kod mnogih čakavskih i kajkavskih govora ostaju bez promjene
sve do danas.
Jednosložne imenice ove deklinacije dobivaju već od početka hrvatske jezične predaje u ovom padežu još
i nastavak -ove, koji je preuzet iz nom, pl. u-deklinacije: kao sinove imamo i vukove, robove. Taj se
nastavak -ove održao do konca XVI. v. No već u XIV. v. počinje se krajnje -e toga nastavka zamjenjivati
vokalom -i, pa imamo: robovi. Taj je -i u XVI. v. sasvim prevladao. Krajnje -e očuvalo se još samo u
nekim imenima mjesta: Grižane, Pakoštane, Neviđane, Jezerane.
Gen. pl. — U ie. prajeziku bio je za ovaj padež nastavak -om, koji je, spojivši se s osnovnim -o, dao –
ōm, (<-o-om), dakle je moralo biti *u̯l̥qu̯ōm (uzpor. grč. λύχων, lit. vilkũ). l staroslavenski gen. pl.
pokušavaju neki učenjaci (kao Brugmann) izvoditi iz prajezičnog nastavka -om; ali budući da nije
potvrđeno, da -ōm može prieći u ъ, (kao -ŏm), trebat će uzeti, da je iz konsonantskih osnova, gdje je
ostalo -ŏm (slovesъ < *sloves-ŏm), prodrlo to -ŏm odnosno ъ i u ovu deklinaciju, pa tako imamo rabъ,
vlъkъ.
Pored takvih oblika, počinju se već u stsl. jezičnim spomenicima javljati i genitivi pl. na -ovъ>« (rodovъ,
darovъ), koji je nastavak prodro iz u-deklinacije, gdje je po pravilu.
Takve genitive imali smo i u starom hrvatskom jeziku (narod, rab — narodov, rabov) sve do XIV. v.,
samo što je dakako odpao poluglas na kraju.
Od 1. polovine XIV. v. pojavljuje se na kraju još i nastavak -a (gradova), koji kroz XV. v. živi uzporedo s
kraćim oblikom bez -a, ali u XVI. v. preotimlje mah gen. pl, sa -a, dok od XVII. v. sasvim zahvaća
štokavsko narječje. Kod čakavaca i kajkavaca čuvaju se još stariji oblici bez -a, a tako i kod svih ostalih
slavenskih jezika, pa je prema tome ovaj nastavak -a posve osamljena osobina štok. narječja.
Odakle to -a u gen. pl., nije do danas pravo razjašnjeno, premda je o tomo nastala čitava literatura.
Vondrak misli, da je dugo -i iz genitiva pl. i-deklinacije djelovalo na ove osnove tako, da se je dočetni ъ,
produžio i radi toga izuzetno održao, a onda se na položajima, gdje se našao u zatvorenom slogu (rabьь
mojihь, razvio iz njega vokal a, kao i inače. Leskien odklanja to tumačenje Vondrakovo radi toga, što se
ne mogu smatrati utvrđenima predpostavke, da je ъ bio produžen; zatim, što je onda nerazumljivo,
zašto je i slog izpred toga -a produžen, dok je to sasvim jasno kod odpadanja ъ; konačno, kad bi se
predpostavilo, da ъ na kraju genitiva pl. nije odpao, nego prešao u a, onda bi se poluglas u slogu izpred
njega našao na kraju otvorenog sloga, pa bi po zakonu izpao, a ne bi dao a; na pr, u rieči ko\nь\ca (gen.
pl.) trebalo bi da izpadne ь i da bude gen. pl. konca (kao što se dogodilo u gen. sg. te rieči), ali on glasi
faktično konaca.3
U starijem jeziku (XV., XVI., XVII. v.) susrećemo se kadšto i s gen. pl. na -ah: narodah. To je -h poteklo
iz zamjeničke i pridjevne deklinacije. Može se i danas čuti u nekim najjužnijim našim govorima (Boka
Kotorska, Crna Gora).4
Vrlo rano, već u XIII. v., počinje se radi veće jasnoće (nom. sg. rabъ i gen. pl. rabъ!) uzimati u ovom
padežu nastavak -i prema gen.pl. i-deklinacije. Čakavci se takvim gen. pl. služe obilnije, dok su kod
štokavaca u običaju samo neke rieči s tim nastavkom: crvi, gosti, hvati (i hvata), mjeseci (i mjeseca),
mravi, nokti (i nokata), prsti (i prsta), puti (i puta), sátī (i sátā), párī (i párā). Ti su oblici dopušteni i u
književnom jeziku. Isto tako je ušao u književni jezik i gen. pl. na -iju kod poznate tri rieči: noktiju,
prstiju i gostiju. To su zapravo genitivi duala i-deklinacije. Dakako, svagdje se tu mogu upotrebljavati i
genitivi bez nastavka -iju: nokátā, prsta i prsti, gòstī.
Dativ plur. — Nastavak za dat. pl. bio je u stind. -bhyas (vr̥ke-bhyas), (u lat. -bus (matribus), u lit. -
mus, kako se vidi iz starijega stanja u jeziku: vilkã-mus, što je u novijem jeziku dalo vilkáms (s

3
Belić nastavak –a u gen. pl. dovodi u vezu sa nastavcima za dvojinu koji su dobili množinsko značenje: tako je
dat. mn. glasio: ženam i ženama, a instrumental: ženami, ženama i ženam. Tada se u ovim padežima oblik
ženam počeo osjećati osnovnim oblikom kojem se još mogu dodati –a ili –i. Kod jednog broja imenica već se u
to vrijeme dodavalo –ī u gen. pl. (porijeklom iz starih i-osnova), pa se onda počelo dodavati i ovo krajnje –a iz
dat.inst.pl., a kako je –i koje se ranije dodavalo u gen. pl. bilo dugo, tako je onda i ovo -a produženo.
4
Zetski govori stajali su pod uticajem GL dvojine: tu se izvršilo nakalemljivanje lokativa mn. na genitiv
množine: rukahь, stvarihь, imenьhь (> imenah).

3
prielazom mus > ms).
Kao litavski, tako i prasl., jezik ima u dat. pl. nastavak -mus: *vlъko-mus > *vlъko-mu > vlъkomъ,
U hrvatskom jeziku odpada ъ na kraju, pa tako dobivamo oblike vukom, dužnikom, koji su se u
štokavskom narječju upotrebljavali do konca XVII. v., a u čakavskom i kajkavskom sve do danas. No već
u XVI. v. pojavljuju se kod štokavaca i oblici na -im. To je i došlo iz instr. pl. Među dalmatinskim
štokavcima i čakavcima običan je i danas takav dativ na -im: vucim; dok se je kod drugih štokavaca
počeo na taj nastavak dodavati još vokal -a, koji je došao iz dativa duala: vucima. Ovakvi oblici sa –a
pretegli su posve u XVII. vieku.
Mnoge jednosložne imenice, koje su pod utjecajem muške u-deklinacije dobile u nom. plur. nastavak -
ove, preniele su dulji nastavak i u druge padeže već u XIV. v., pa tako imamo i oblike: sinovom,
vukovom pored vukom.
Akuz. pl. — Nastavak za ak. pl. u prajeziku bio je -ns (grč. kret. λύχονς, atički λύχους; got. wulfans; lat.
lupos od lupons). Stsl. oblik za ovaj padež glasi raby, vlъky, a nastao je tako, da se na osnovu vlъko-
dodao spomenuti nastavak -ns (*vlъkons), izpred -ns se u praslavenskom produžuju kratki vokali, pa
tako imamo: *vlъkōns > *vlъkuns > *vlъkūs > vlъky, dakle sasvim po zakonu.
U hrvatskom jeziku prešlo je y u obično i, pa smo dobili *rabi, odnosno robi, *vuki. Takav ak. pl. na -i
govori se još i danas u nekim čakavskim govorima, samo je pod utjecajem nom. pl., gdje se izpred
običnog i pretvaraju guturali u sibilante po zakonu, nastalo i ovdje vuci mj. *vuki. U štokavskom narječju
dolazi u akuzativu pl. mj. -i na kraju -e već u najstarijim spomenicima, dakle već od XII. v. To je -e došlo
analogijom iz jo-osnova (kraję).
Vok. pl. — kao nom. pl.
Lok. pl. — U prajeziku je bio nastavak -su: *u̯l̥qu̯o-i-su, (uzpor. stind, v́r̥kešu pravilno; grč. λύχοισι mj.
*λύχοισυ). Između osnove *u̯l̥qu̯o- i nastavka -su došao je vokal -i- iz zamjeničke (pronominalne)
deklinacije, gdje lok. pl. glasi *toi-su > stsl. těhъ. U praslavenskom po zakonu prelazi s u h iza u-vokala,
iza i-vokala, iza ě (< ai, oi) i iza r i k. Prema tome je od *u̯l̥qu̯o-i-su nastalo *vlъkě-su > *vlъkěhu >
vlъkěhъ> vlъcěhъ.
U hrvatskom jeziku imamo lokative plurala na -ěh sve do konca XV. v. (zakoněh), kod nekih čakavaca
još i danas (mesteh). Pored njih dolaze i oblici sa -ijeh (gradovijeh, brdijeh) kod jekavaca — sasvim
pravilno. Drugčije se moraju tumačiti lokativi na -ih u starijem štokavskom narječju. Taj nastavak -ih nije
nastao kao ikavski refleks prema -ěh, nego po analogiji jo-osnova (krajihъ, mǫžihъ). Lokativi na -ih ili -
ijeh mogu se, i ako riedko, čuti još i danas među štokavcima; kod čakavaca i kajkavaca sasvim su obični
lokativi na ih.
Današnji hrvatski književni lokativ na -ima nije se razvio po zakonu iz staroga nastavka, nego je uzet za
nj oblik dativa pl. Od XVII. v. prevladao je kod štokavaca oblik na -ima sasvim (zakonima, gradovima).
Instr. pl. – Prajezični nastavak za instr. pl. bio je: -ois: *u̯l̥qu̯o-ois, dva o slegnula su se u dugo ō:
*u̯l̥qu̯ōis, ali se to dugo ō opet pokraćuje po zakonu: dugi vokal izpred i + kons. pokraćuje se. Prajezični
se nastavak čuva u stind. v́r̥kāiš; grč. λύχοις, lit. vilkaĩs.
Kako je od *u̯l̥qu̯ois nastao stsl. oblik vlъky, nije jasno. Neki drže, da je ois prešlo u uis, koje je
asimilacijom dalo uus, a to se slegnulo u ūs, iz čega bi onda pravilno nastalo -y; ali zašto bi o prešlo tu u
u, ne može se uvjerljivo protumačiti.
Prema stsl. obliku vlъky nastalo je u hrvatskom najprije vl̥ki, t.j. y = i, a zatim pod utjecajem nom. pl.
imamo od XIV. v. promjenu guturala: vuci. Takve instrumentale nalazimo još samo gdjegdje i kod
štokavaca, dok su kod čakavaca i kajkavaca i danas obični.
Pored takvih instrumentala idu uporedo od XII. do XVII v. i instrumentali s nastavkom -mi: gradmi,
konjmi. Taj se nastavak -mi dodaje često i punom starom instrumentalu, pa imamo: gradimi, konjimi,
ustimi sve do XVII. v.
Sintaktičko miešanje dativa i instrumentala bilo je uzrokom, da je instrumental izjednačen s dativom na -
im, a kasnije, kad je dativu pl. dodano još na kraju a prema dualnom dativu, dobio ga je i instrumental,
pa tako od XVII. v. imamo današnje oblike: vucima, robovima.

c. dvojina (dual)

stsl. hrv.
NAV raba vlъka roba vuka
GL rabu vlъku roba robova vuka vukova
DI raboma vlъkoma robima robovima vucima vukovima

Nom., ak., vok. du. — Prajezični dočetak ovih padeža bio je dugo -ō i -ōu. Neki lingvisti uzimlju, da je

4
dužinu u tom dočetku prouzročio nekakav nastavak, koji se ili stegnuo s osnovnim vokalom ili je odpao
pa je u naknadu izvršio produženje osnovnoga vokala, ili je naprosto čista osnova produžena, kao i kod i-
deklinacije i u-deklinacije. Prema prajezičnom *u̯l̥qu̯ō (uzpor. slind. v́r̥kā i v́r̥kkāu; grč. λύχω, lit. vilkù)
nastalo je pravilno vlъka u stsl. jeziku, a tako je još i danas u hrvatskom jeziku (dva vuka). Po obliku je
dakle jednak genitivu sg.
Gen. i lok. du. — Nastavak -ou̯s došao je na osnovu *vlъko- : *vlъko-ou̯s > vlъko-ou̯ > vlъku (ou̯ = u u
stsl.).
Dat. i inslr. du. — Kakav je nastavak bio u ie. prajeziku za ove padeže, ne možemo znati poradi velikog
razilaženja u indoeuropskim jezicima. U stsl. jeziku imamo raboma, vlъkoma, a tako je bilo i u starijem
hrvatskom jeziku. Utjecajem složene deklinacije (novima) nastalo je kasnije u hrvatskome vucima mj.
vukoma, a tako je i danas u štokavskom narječju.

B) srednji rod

Nom., ak., vok. sg.5 — U prajeziku je bio nastavak -m: *jugom, stind. yugám ; grč. ζυγόν, lat. jugum.
U praslav. odnosno u stsl. jeziku bi krajnje -om (*igo-m) moralo dati ъ, dakle *igъ>, ali u istinu glasi igo.
Krajnje o mj. ъ tumači se analogijom prema pronominalnoj dekl. sr. r. to (<*to-d), iz koje je o prodrlo
najprije u sr. rod pridjeva (novo : novъ), a onda iz zamjeničnog i pridjevnog srednjeg roda prodrlo je i u
imenice sr. r. Ovo se je moglo tim lakše dogoditi, što su se i u konsonantskoj deklinaciji imenice sr. roda
svršavale na -o, koje je nastalo sasvim po zakonu: slovo < *slovo-s.
Nom., ak., vok. pl. — U prajeziku je bio nastavak -ā: ie. *jugā; stind. yugá̅; grč. ζυγά; lat. jugă (kratko
ă je analogijom konson. deklinacije); stsl. iga.
Nom., ak. du. — Nastavak u prajeziku bio je -i: ie. *jugoi; stind. yugé̅; stsl. izě, selě. U hrvatskom
jeziku zamienio se je ovaj padež s istim padežem množine, ali je ostala razlika u naglasku (kao u gen.
sg.: n. pl.: jezèra — gen. sg. jȅzera; imèna — ȉmena). Jedini ostatak imamo u broju dvjesta od dъva,
nom. du. sr. r. dъvě.

2. PALATALNA (JO-) DEKLINACIJA

A) mužki rod
a. jednina (singular)

stsl. hrv.
N końь koń
G końa końa
D końu końu
A końь końa
V końu końu
I końemь końem
L końi końu

Nom. sg. — Nastavak za nom. sg. bio je u prajeziku -s, kako smo vidjeli kod nepalatalnih osnova ove
deklinacije, dakle: *koni̭os, preko prievoja *konis > *koni > *konь, dok je palatalizacija prodrla iz drugih
padeža u nominativ, te je tako nastao oblik stsl.- końь (za prievojni lik ios — is uzpor. stlat. nom. sg.
alios, Cornelios pored alis, Cornelis).
U hrvatskom jeziku imamo tako i danas, samo što je po zakonu odpao tanki poluglas (ь).
Gen. sg. — Tumači se isto kao kod nepalatalnih o-osnova (od abl. sg. -ōd).
Dat. sg. — O ovom padežu vriedi isto što i kod o-osnova (da je nejasan).
Ak. sg. — Postao je analogno nominativu sg., samo što je u ak. sg. na kraju bio nastavak -m, koji je
odpao, a u nom. sg. je bio -s, dakle : *koni-m > *konь (uzpor. stlat. aliom, u nizini prievoja alim).
Vok. sg. — Ovaj padež ima u stsl. i u hrv. jeziku dočetak na vokal -u: stsl. mǫžu — hrv. mužu, stsl.
końu — hrv. końu. To u nije jasno. Neki se domišljaju, da je to utjecaj u-deklinacije; no ipak je čudno, da
je taj utjecaj izvršen upravo na palatalnim osnovama, dok bismo ga očekivali prije na nepalatalnima, jer
su i osnove u-deklinacije nepalatalne.

5
Postoji i drugačije, prihvatljivije mišljenje: v. fusnotu br. 2.

5
Lok. sg. — Prajezični nastavak -i dolazi na osnovu: *koni̭o-i > *koni̭e-i > *koni̭i > końi. Stsl. oblik
nastao je dakle sasvim po zakonu.
Lokativ na -i kod ovih osnova održao se u hrvatskom jeziku sve do početka XVI. v., što više, ove su
osnove kroz XIV. i XV. v. utjecale na o-osnove, koje su u to vrieme dobivale također nastavak -i u lok.
sg.: u dusi, u grebi (Marulić). Kasnije je prevladao lok. sg. na -u pod utjecajem u-deklinacije — kako je
već kazano kod nepalatalnih osnova (kod o-dekl).
Instr. sg. — Postanak mu je kao i kod nepalatalnih o-osnova: nastavkom -mi dobivamo mǫžemь. U
hrvatskom je samo odpao ь (mužem). Neke stare palatalne osnove depalatalizirale su se, pa tako imamo
već u XIII. v. i carom pored carem; gospodarom, ribarom (Hektorović); knezom, vitezom; u XV. v.:
starcom, sudcom; u XVI. vieku i iza drugih palatala: prijateļom, križom. Ovakvi instrumentalni oblici žive
još i danas u lokalnim govorima.

b. množina (plural)

stsl. hrv.
N. końi końi
G. końь końa
D. końemъ końima
A. końi końe
V. końi końi
I. końi końima
L. końihъ końima

Nom. pl. — Kao kod nepalatalnih osnova, nastaje i ovdje nom. pl. analogijom prema pronominalnoj
deklinaciji, gdje je ti nastalo po zakonu od *toi (uzpor. grč. ϑεοί : τοί; lat. lupī: quī). (Prajezični
nastavak -es ne bi dao takav nom.).
Gen. pl. — Prajezični nastavak -om na osnovu *koni̭ daje *koni̭em, što nakon odpadanja krajnjega
suglasnika daje *koni̭e. Mjesto takvoga genitiva imamo faktično końь, koji je nastao tako, da je pod
utjecajem o-osnova došao u gen. pl. ъ, koji se iza palatala pretvorio u ь, pa smo tako dobili końь. Kako
je u hrvatskom jeziku došlo još a na kraju, o tome je bilo govora kod nepalatalnih osnova.
Dat pl. — Praslavenski nastavak -mus na osnovu *koni̭e- daje *koni̭e-mus > *koni̭e-mu > koni̭e-mъ.
Pošto je na kraju odpao poluglas, ostalo je u hrvatskom jeziku końem, kako glasi dat. pl. sve do kraja
XVII. v., a u dialektima još i danas (čak. i kajk.).
Ak. pl. — Prajezični je nastavak -ns: *koni̭o-ns > *koni̭e-ns; izpred -ns produžuju se kratki vokali u
praslavenskome, pa tako dobivamo *koni̭ēns, a -i̭ēns daje i̭ę: końę. Ovaj je oblik djelovao i na
nepalatalne osnove, te tako imamo danas u hrvatskome samo dočetak -e u akuzativu pl., kako je
potvrđeno već u najstarijim hrvatskim jezičnim spomenicima.
Vok. pl. — kao nom. pl.
Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dodavao se na osnovu, koja je proširena vokalom -i- iz pronominalne
deklinacije (*toi-su > těhъ,) : *mǫžoi-su > *mǫžei-su > mǫžihъ. Pod utjecajem palatalnih osnova
dolazi u hrvatskom jeziku od XVI. v. i kod o-osnova lok. pl. na -ih: zakonih. Takvi su lokativi danas u
štok. vrlo riedki, ali su u čakavskom i kajk. narječju još redoviti.
Inslr. pl. — Ako se na osnovu *koni̭o- odnosno *koni̭e- doda prajezični nastavak -ois, dobiva se *koni̭ois
> *koni̭eis > *koni̭ei > koni̭i = końi. Tako bi stsl. instr. pl. końi mogao nastati po zakonu s pomoću
prajezičnoga nastavka. Ali budući da se analogan razvoj ne može vidjeti kod nepalatalnih osnova, te je
taj padež ostao taman, bit će bolje i ovdje odustati od redovitog razvoja prema prajezičnom nastavku, pa
se zadovoljiti tumačenjem, da je krajnje -i nastalo od -y po zakonu (iza palatala). U hrvatskom jeziku
govorio se takav instr. pl. sve do XVII. v.; čuje se gdješto i sad kod šlokavaca, dok je u čakavskom i
kajkavskom narječju sasvim običan.

c. dvojina (dual)

stsl. hrv.
NAV końa końa
GL końu końa
DI końema końima

Nom., ak., vok. du. — Analogno nepalatalnim osnovama *u̯l̥qu̯ō > vlъkō, od čega je nastalo stsl. vlъka)

6
tumači se i kod palatalnih osnova oblik końa. Tako je i u hrvatskom jeziku.
Gen., lok. du. — U ie. prajeziku svršavao se gen. du. na -ōs, koje je moglo postati od osnovnog o i
nastavka -eṷs ili -oṷs (o + eṷs ili o + oṷs), od toga nastaje -ōṷs, koje se onda pokraćuje u -oṷs, pa daje
-oṷ, od čega nastaje u stsl. u. Dakle kao kod nepalatalnih osnova.
Dat. i instr. du. — Ne može se izvoditi iz prajezika, jer prajezični nastavak nije poznat (zbog velikih
razlika u jezicima ne može se sigurno predpostaviti). Valjda se je svršavao na m, iza kojega je bio još
jedan vokal (stind. v́r̥kābhyām). U stsl. obliku końema moglo je krajnje a nastati od ie. ā, ili od ie. ō, iza
kojega je možda odpao još i glas s.
Današnji hrvatski oblik konjima nastao je analogijom prema složenoj deklinaciji (: novima) u kasnije
vrieme.

B) srednji rod

Nom., ak., vok. sg. — Prajazični nastavak -m došavši na osnovu dao je oblik *poļo-m > *poļe-m >
poļe, dakle se razvio sasvim po zakonu.
Nom., ak., vok. pl. — U ie. prajeziku je bio nastavak -ā, koji je i u stsl. dao a - poļa, kao kod o-osnova
srednjega roda.
Nom. ak., vok. du. — Nastavak je u prajeziku bio -i: *poļo-i > *poļei > poļi. U hrvatskom jeziku su se
izjednačili sa o-osnovama.

3. A-DEKLINACIJA I JA-DEKL.
Uporedo ćemo uzimati padeže i a- i ja-deklinacije, tj. osnove s nepalatalnim i s palatalnim suglasnikom,
jer su razlike među njima u glavnom razumljive po glasovnim zakonima o preglašivanju vokala iza
palatalnih suglasnika.

a. jednina (singular)

N žena duša žena duša

G ženy dušę žene duše
D ženě duši ženi duši
A ženǫ dušǫ ženu dušu
V ženo duše ženo dušo
I ženojǫ dušejǫ ženom dušom
L ženě duši ženi duši

Nom. sg. — U ovom padežu dolazi u prajeziku čista osnova, bez nastavka: žen. r. žena, duša; muž. r.
sluga,, junoša.
Pored imenica na -a sklanjaju se po uzorku ja-deklinacije (kao duša) i one imenice, koje se u ovom
padežu svršavaju na -i, a mogu biti također i žen. i muž. roda, npr. stsl. mlъniji (munja) ž. r., sǫdiji
(sudija) m. r.; gen. sg. sǫdiję. Dočetno -i u nom. sg. tumači se kao piievojna slabina prema nastavku -
ja.
Gen. sg. — Prajezični je nastavak bio -os (*gena-os), ali se s pomoću njega ne može protumačiti oblik
ženy. Pokušaji tumačenja analogijom mnisu unieli mnogo jasnoće u taj oblik.
Stari oblik ženȉ sačuvao se je u hrvatskom jeziku do danas samo u nekim čakavskim govorima. U
štokavskom narječju imamo već od početka u jezičnim spomenicima (od XII. v.) nastavak -e, tj.
prevladao je i kod a-osnova oblik ja-deklinacije.
Dat. sg. — Prajezični nastavak bio je -ai̭, dakle -ā + ai̭ > āi̭, u slav. to daje ăi̭ = ě, pa tako imamo ženě.
U starom hrvatskom još su u XIV i XV v. obični dativi na -e, a kod nekih čakavaca tako glasi taj padež i
danas. No već u XIV i XV v. počinje se javljali nastavak i i kod nepalatalnih osnova, dok u XVI vieku
sasvim prevladava.
lzpred dativnog nastavka prelaze guturali k g h u sibilante c z s. Kod čakavaca nerado.
Akuz. sg. — Nastavak je u prajeziku -m, pa prema tome imamo u praslav. *genām; a pošto je -am dalo
-ǫ, imamo u stsl. ženǫ. Tako je isto i kod palatalnih osnova: dušǫ nije dakle iza palatala o prešlo u e, jer
bi onda moralo biti *dušę u ovom padežu.
U hrvatskom jeziku od početka nazalno -ǫ daje u, i tako je oblik ženu nastao sasvim zakonito.
Vok. sg. — Za vokativ se uzimlje čista osnova, bez nastavka, ali u prievoju ā — ă = o, dakle ženo. Tako
je i danas u hrvatskom jeziku.

7
Kod palatalnih osnova prelazio je glas o u e, pa se je u staroslov. i u starohrv. jeziku govorilo duše :
duša. Od XV v. prevladali su vokativi na -o pod utjecajem nepalatalnih osnova, te smo dobili: dušo.
Ostatak negdašnjega -e u vokativu nalazi se još kod imenica na -ica, koje imaju više od dva sloga:
kraljice, ružice, djevice; ali i kod ovih se sada često čuje o mj. e: djevico, izdajico.
Lok. sg. — Prajezični nastavak je -i, dakle -āi > ăi = ě: ženě. Izpred lokativnog nastavka prelaze
guturali u sibilante.
Iza palatalnih suglasnika prelazi po zakonu ě u i: duši. Ovaj nastavak -i mj. e primaju u XIV i XV v. i
nepalatalne osnove u hrvatskom jeziku štokavskoga narječja. Tako je i danas: ženi, duši.
Instr. sg. — Indoeur. prajezični nastavak za ovaj padež bio je -ā, dakle: -ā + ā = ā. Očekivali bismo
prema *genā > *žena, ali faktično dolazi u stsl. ženojǫ i ženǫ. Ovaj drugi oblik ženǫ tumači Brugmann
tako, da je na prasl. *genā prionuo m prema -mь iz o-deklinacije, a od *genam dobiva se sasvim po
zakonu ženǫ. Oblik ženojǫ nastao je analogijom prema tojǫ (pokaz. zamj.).
Od oblika ženojǫ imamo u starijem hrvatskom jeziku ženoju, od čega se dalje dobiva ženōṷ, gdje je o
produženo radi krajnjeg ṷ. Ovakvi instrumentali s dočetkom -oṷ (ov) nalaze se u listini Kulina bana od
god. 1189.: pravov verov, svojov voljov, poveljov bańov, a govore se još i danas kod čakavaca na otoku
Silbi. U štokavskom narječju prevladao je od XIII v. mjesto ōv—ōm, gdje je krajnje m došlo po analogiji
o-deklinacije.
Od oblika ženǫ nije se kod štokavaca razvio u hrvatskom jeziku oblik ženu za instrumental sg., ali ga
imaju čakavci (u Dubašnici na Krku) još i danas. Uz taj oblik ženu prionuo je također glas m, koji je uzet
iz o-deklinacije, pa tako imamo čakavske instrumentale ženum, odnosno ženun. Ovakvi oblici žive i kod
kajkavaca.

b. množina (plural)

stsl. hrv.
NAV ženy dušę žene duše
G ženъ dušь žena duša
D ženamъ dušamъ ženama dušama
I ženami dušami ženama dušama
L ženahъ dušahъ ženama dušama

Nom. pl. — Kad bi se prajezični nastavak -es dodao na osnovu -ā, dobili bismo: ā + es = ās, od čega bi
morao nastati oblik *ženā. Faktični oblik ženy upravo je akuzativ plurala.
U hrvatskom jeziku imamo u ovom padežu -e prema palatalnim osnovama, i to već od početka jezične
predaje. Ali u čak. dialektu čuva se staro -i (ženi : ženy) gdjegdje još i danas.
Gen. pl. — Oblici ženъ, dušь nisu nastali po glasovnom zakonu od prajezičnoga nastavka -om, nego po
analogiji o-deklinacije. Pošto su odpali poluglasovi na kraju, ostalo je u hrvatskom jeziku žen, duš, kako
se je govorilo do XVII v., a tako govore i danas čakavci, gdjegdje i štokavci. U štokavskom se je narječju
od XIV v. počeo na kraju dodavali vokal ā: ženā, dušā.
O tome –ā vriedi ono isto, što je rečeno o njemu kod gen. plur. o-deklinacije (da nije objašnjeno, odakle
je).
Pored takvih genitiva plur. dolaze od XV i XVI v. i oblici po analogiji i-deklinacije: lađi, vojski, hvali.
Ovakvi genitivi nisu primljeni u književni jezik, osim ondje, gdje se nalazi u osnovi konsonantska
skupina, kod koje se ne umeće nepostojano a.
Dat. pl. — Nastavak je kao i kod o-deklinacije, pa imamo i ovdje na kraju -m: ženamъ. U hrvatskom je
nakon gubljenja poluglasa ostalo ženam sve do XVII v. U XVI i XVII v. često se ovaj padež mieša s instr.
pl.: ženami.
Na oblik ženam počinje se već u XV v. dodavati vokal a: ženama. To je a dakako iz duala. Kod čakavaca i
kajkavaca čuva se stari oblik ženam do danas.
Akuz. pl. — Staroslavenski oblik ženy ne da se izvesti iz dodatka nastavka -ns na osnovu -ā, jer bi to
dalo: ā + ns = ās, pa bi praslav. *genās moralo u stsl. glasiti *ženā. Faktični oblik ženy nastao je po
analogiji akuzativa pl. o-deklinacije, i to zato, da se ukloni jednakost s nominativom sg.
U hrvatskom jeziku čuva se stari akuz. pl. ženi još kod čakavaca. Kod štokavaca se mjesto krajnjega -i
nalazi -e već od najstarijih vremena, dakako prema palatalnim osnovama.
Vok. pl. — Posebnog nastavka nema, nego se uzima nom. pl.
Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dao je u slav. -hъ, pa imamo pravilno ženahъ.
U hrvatskom jeziku živi lok. ženah još na čakavskom i kajkavskom području. Kod štokavaca se tako
govorilo do XVII v., kad se je počeo oblik ženah zamjenjivali dativnim oblikom ženam (rjeđe ženami

8
prema instr. pl.), kojemu je kasnije prionuo još i vokal a, kao u dat. pl. To je a dakako došlo iz dativa
duala, kao što je rečeno kod o-dekl.
Instr. pl. — Stsl. oblik ženami slaže se samo s lit. jezikom: rañkomis, pa ga ne znamo izvesti iz
prajezika.
U hrvatskom jeziku imaju instr. ženami još i danas čakavci i kajkavci. Kod štokavaca se je taj oblik držao
do XVII v., od XV v. počeo se zamjenjivati dativom pl.: ženam (bez -i), kojemu se u istom vieku već
dodaje, i -a na kraju.
Danas su se u svim deklinacijama podpuno izjednačili u hrvatskom književnom jeziku oblici za dativ,
lokativ i instrumental plurala, dok su u narječjima često još očuvane stare razlike.

c. dvojina (dual)

stsl. hrv.
NAV ženě duši žene duše
GL ženu dušu žena duša
DI ženama dušama ženama dušama

Nom., akuz., vok. du. — Prajezični je nastavak -i: a + i = ě, dakle ženě. Guturali izpred nast. ě prelaze
u sibilante (rǫcě : rǫka). Palatalne osnove povele su se kasnije za nepalatalnima, pa danas glase jednako
(hrv. nom. pl. duše : stsl. du. duši).
Gen., lok. du. — U prajeziku se je lok. du. svršavao na -oṷ, a gen. du. dobivao je k tome još i s: oṷs, pa
je jedno i drugo dalo u stsl. -u: ženu, dušu. Kasnije su se dualni oblici zamienili pluralnima. Ostatak
staroga duala u hrvatskom jeziku očuvao se u gen. pl. ruku, nogu, slugu.
Dat., instr. du. — U stsl. se svršavaju na -ma (ženama), kao i kod o-dekl. (raboma). U hrvatskom se taj
oblik upotrebljava i za plural.

4. I-DEKLINACIJA

A) muški rod

jednina množina dvojina

N pǫtь N pǫtьje (pǫtije) NAV pǫti
G pǫti G pǫtьjь (pǫtijь) GL pǫtьju (pǫtiju)
D pǫti D pǫtьmъ (pǫtemъ) DI pǫtъma
A pǫtь A pǫti
V pǫti V pǫtьje (pǫtije)
I pǫtьmь (pǫtemь) I pǫtьmi
L pǫti L pǫtьhъ (pǫtehъ)

Mužke imenice prešle su od najstarijih vremena iz ove deklinacije u mužku o-deklinaciju, pa tako
hrvatski jezik nema više mužke i-deklinacije, nego samo žensku. Od nje imamo u jeziku još samo
nekoliko tragova.
Ostatak negdašnje mužke i-deklinacije očuvao se u instr. sg. imenice put, koja u tom padežu glasi
putem: stsl. pǫtьmь odnosno pǫtemь. Pored toga dolazi taj padež i u mlađem obliku, po o-deklinaciji:
putom, ali se govori samo s priedlozima. Prema instrumentalu putem govori se a često i piše u pluralu
putevi, puteva, što nije opravdano. Tako se isto za ovom riečju povela u školskom jeziku i rieč kut, pa se
pogrješno govori kutem,
kutevi.
Na čitavom jezičnom području održali su se do danas genitivi pl. negdašnje mužke i-dekl. kod imenica:
gen. pl. ljudi, gosti, nokti, crvi; oni su za sobom povukli i neke imenice, koje su odvajkada bile u o-
deklinaciji: gen. pl. mjeseci, prsti. mravi, zubi, osobito koje znače mjeru: pudi, rifi, kilometeri, meteri,
sati; ali se sve više gube.
Kod čakavaca i kajkavaca žive još stari dativi plur. ļudem (: stsl. ļudemъ).
Ostatak je staroga akuz. pl. gosti, pored goste (idem u gosti \ u goste), ali u knjiž. jeziku riedko dolazi.
Samo kod čakavaca i kajkavaca može se još čuti stari lokativ pl. gosteh.

9
Genitiv duala održao se još u riečima gostiju, noktiju, za kojima se povađaju još i druge neke imenice, ali
se u književnom jeziku nisu u tom obliku ustalile.

B) ženski rod

jednina množina dvojina

NA kostь NAV kosti NAV kosti
G kosti G kostьjь (kostijь) GL kostьju (kostiju)
D kosti D kostьmъ DI kostьma
V kosti I kostьmi
I kostьjǫ (kostijǫ) L kostьhъ
L kosti

Nom. sg. — Na osnovu -i dolazio je u prajeziku nastavak -s, koji je u slavenskome odpao, a i izpred
njega reduciralo se u ь: *kostis > kostь.
U hrvatskom jeziku odpao je samo poluglas na kraju. Dubrovački govor izostavlja i krajnje t: kos, milos.
Gen. sg. — Na osnovu u nizini (-i), sredini (-ei) ili visini (-oi) prievoja dolazi u prajeziku nastavak -s, ili -
es. ili -os; od toga u staroslavenskom postaje -i: kosti. Tako je ostalo i u hrvatskom.
Dat. sg. — Prajezično je nejasan. U stsl. imamo kosti, a. jednako i u hrvatskom.
Ak. sg. — Prajezični nastavak bio je -m, koji je u slavenskom odpao, a i se izpred njega reduciralo u ь:
*kostĭm > kostь. U hrvatskom je samo odpao poluglas.
Vok. sg. — Za ovaj se padež u prajeziku uzimala čista osnova, bez nastavka, i to u sredini (-ei̭) ili u
visini (-oi̭) prievoja. U stslovenskom je to dalo -i: kosti. Jednako imamo i u hrvatskom.
Lok. sg. — U prajeziku uzimala se čista osnova u sredini prievoja (-ei̭) ili s produženim prvim dielom
dvoglasa (-ēi̭) ili s reduciranim drugim dielom dvoglasa (-ē). Sve to (ei ēi ē) daje u stslovenskom -i:
kosti. Tako i u hrvatskom.
Instr. sg. — Praslavenski naslavak -mi vidi se samo kod mužkih imenica ove deklinacije: *gosti-mi >
gostьmь. Ženske imenice imaju prema a-deklinaciji -i̭ǫ: kostьjǫ. U starohrvatskom je od toga nastalo
kostju, a danas zbog jotiranja i asimilacije košću. Pored ovakvih instrumentala javljaju se već u XIII v. i
oblici kosti, analogijom prema ostalim padežima, no u obilnoj mjeri dolaze od XVI v. Ovi novi
instrumentali na -i upotrebljavaju se onda, kad je uz njih priedlog ili atribut, jer on pokazuje padež;
inače, kad je imenica sama, dolaze oblici na -ju (košću) radi jasnoće. U kajkavskom i čakavskom
narječju na oblike stvarju, kostju, dolazi prema a-deklinaciji (: ženom) još -m: stvarjum, kostjum (čak.
stvarjun).
Kod starih pisaca hrvatskih u XV v. i još više u XVI v. dodavalo se je -m i na oblike sa -i: ričim, smrtim,
milostim (m.r.: putim, zvirim).
Rjeđe dolazi čitav nastavak -om iz a-deklinacije: milostjom (od XIV v.).
Nom. pl. — Prajezičnim nastavkom -es, koji je dolazio na osnovu u sredini prievoja (-ei -es), pravio se
nom. pl. mužkih imenica ove deklinacije: *gosteies > *gostīes > ciepa se ī: *gostĭi ̭es > gostьje, pǫtьje.
Današnji hrvatski nom. pl. gosti načinjen je dakako prema rabi, jer su sve muž. imenice iz ove deklina-
cije prešle u o-deklinaciju.
Ženski oblik kosti upravo je akuzativ pl.
Gen. pl. — Tumače ga s pomoću prajezičnoga nastavka -om, koji dolazi na osnovu u sredini prievoja (-
ei̭ -om): *kostei̭-om > *kostī-om > ciepanjem i: *kostĭi ̭-om > kostьjь (gostьjь).
U hrvatskom jeziku je ovaj oblik utjecao (zbog istoga roda) i na imenice a-deklinacije; koje prave često
gen. pl. na -i, premda nisu nikada išle u i-deklinaciju: vojski, vježbi.
Dat. pl. — Praslavenski je nastavak -mus: *kosti-mus > kostьmъ, gostьmъ.
U starohrvatskom jeziku do kraja XVI v. dolaze oblici kostem, stvarem analogijom prema dat. pl. kons.
deklin.: dьnemъ, kamenemъ, gdje se -e- razvilo pod utjecajem nom. pl. *dne, kamene, graždane.
Uporedo s oblicima kostem, stvarem dolaze od XVI v. i oblici kostim, stvarim, u kojima je i prema
nominativu plurala i ostalim padežima. Na ovaj oblik prianja od XVI v. vokal -a: kostima.
Što se u gdjekojem čakavskom govoru nađe i oblik kostȁm, to je prema a-deklinaciji.
Ak. pl. — Prajezični je nastavak -ns: *kosti-ns > (ins = i) kosti, gosti. Tako je i u hrvatskom.
Vok. pl. — kao nominativ.
Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dao je u stsl. kostьhъ i kostehъ.
U starohrvatskom imamo do konca XV v.: stvareh, ļudeh. Od XVI v. dolaze lokativi pl. na -ih (i prodrlo iz

10
drugih padeža): kostih, ļudih. U XVII v.: bolestim, putim, i sa dodanim -a na kraju: bolestima, putima,
radi izjednačenja s dativom i instrumentalom.
Instr. pl. — Prema praslavenskom nastavku -mis imamo u stslavenskom kostьmi, gostьmi.
U starohrvatskom ostaju u m. rodu oblici kao gostmi do kraja XV v., a zatim se izjednačuju s o-
deklinacijom: gosti. U ž. rodu drže se oblici kao kostmi sve do kraja XVI v. Kod čakavaca su i danas u
upotrebi oblici ričmi, ļudmi.
Od XVI v. izjednačuje se ovaj padež s dat. i lok. pl.: kostim, kojemu u isto vrieme počinje još prianjati
vokal -a: kostima, kao danas.
Nom. ak. vok. du. — Za ove padeže služi čista osnova s produženim vokalom: kosti.
Gen. lok. du. — Prajezični nastavak -ōs dolazi na osnovni vokal ili u nizini prievoja (kostьju, gdje je ьj
nastalo ciepanjem ī > ĭi ̭), ili u sredini prievoja: *kostei̭-ōs > *kostī-ōs > kostĭi ̭-ōs, što u stsl. daje isti
rezultat: kostьju.
Gen. duala održao se je do danas u nekim hrvatskim riečima: kostiju, gostiju, ušiju, kokošiju.
Dat. instr. du. — I ovdje je poznati nastavak -ma: kostima, prema kojemu imamo u starohrvatskom
kostma. Današnji oblik kostima služi za dativ plurala.

5. Ŭ-DEKLINACIJA

jednina množina dvojina

N synъ NV synove NAV syny
G synu G synovъ GL synovu
D synovi D (*synъmъ) synomъ DI synъma
A synъ A syny
V synu I synъmi
I (*synъmь) synomь L synъhъ (sinohъ)
L synu

Budući da je ovih imenica bilo vrlo malo (oko 9), a sve svi muž. roda i sve se u nom. sg. svršavaju na -ъ,
kao i kod o-deklinacije, počele su se u dalekoj starini, možda već u praslavenskome, zbog srodnosti u
rodu i nominativnom obliku, miešati s imenicama o-deklinacije, tako da se za neke imenice ne može
sigurno ustanoviti, jesu li izvorno išle u ŭ-deklinaciju ili u o-deklinaciju. Pripadale su ŭ-deklinaciji
imenice: synъ, medъ, domъ, vrьhъ, volъ, polъ, a možda i mirъ, (sviet), činъ, dolъ, ledъ, sadъ, darъ.
U današnjem hrvatskom jeziku nema više posebne u-deklinacije, nego se sve nabrojene imenice
sklanjaju po o-deklinaciji, kao rabъ. Ipak su oblici negdašnje u-deklinacije izvršili znatne utjecaje na o-
deklinaciju, kako će se vidjeti kod pojedinih padežnih oblika.
Prajezični padežni nastavci dodavali su se osnovi, kojoj je krajnji vokal mogao stajati ili u nizini (-u), ili u
sredini (-eu), ili u visini (-ou) prievoja.
Nom. sg. — Na čistu osnovu (u nizini prievoja?) dodavao se nastavak -s : *sūnŭs > synъ.
U hrvatskom jeziku y je zamienjeno običnim i, a ъ na kraju je odpao (sin).
Gen. sg. — Na osnovu u sredini (ili visini?) prievoja dolazio je nastavak -s: *sūneu(ou)s > *sūnu >
synu.
Hrvatski genitiv sina je prema o-dekl.
Dat. sg. — Prajezični nastavak -ai̭ dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *sūneṷ-ai̭ > synovi (ě na
kraju = i).
Hrvatski oblik je prema o-dekl. (sinu).
Ak. sg. — Prajezični nastavak -m dodaje se osnovi u nizini prievoja: *sūnu-m > synъ.
Hrvatski je oblik (sina) prema o-dekl. s pravilom, da se kod živih bića akuzativ izjednačuje s gen.
Vok sg. — Za ovaj padež uzima se čista osnova u sredini ili u visini prievoja (što daje isti rezultat), bez
nastavka: *sūneṷ ili *sūnoṷ > synu.
Od ove rieči održao se u hrvatskom jeziku vokativ na -u sve do konca XVII v.; sadašnji vok. sine je
prerra o-dekl.
Lok. sg. — I za ovaj se padež uzimala čista osnova u sredini prievoja s produženim vokalom: ēu, bez
ikakvog drugog nastavka: *sūnēu > synu.
U hrvatskom je i danas tako (sinu).
Instr. sg. — Osnovi u nizini prievoja dodavao se prajezični nastavak -mis: *sūnu-mis > *synъmь;

11
faktični stsl. oblik synomь mogao je nastati ili prema o-deklinaciji ili tako, da se ъ u zatvorenom slogu
(pošto je odpao krajnji ь) zamienio u stsl. sa o.
U hrvatskom je samo odpao ь na kraju.
Nom. pl. — Osnovi u sredini prievoja dodavao se prajezični nastavak -es: *sūneṷ-es > synove.
U hrvatskom jeziku govorio se nom. pl. sinove još u XVI. v. Mjesto krajnjega e dolazi i prema o-dekl.
(sinovi).
Pod utjecajem u-deklinacije, koja ima -ov- u nom. i gen. pl. i dat. sg., primile su u hrv. jeziku takve dulje
nastavke i jednosložne imenice o-deklinacije, kasnije i neke dvosložne, i taj je dulji nastavak proveden
kroz sve padeže plurala. To je najkrupniji trag, što ga je ŭ-deklinacija ostavila u hrvatskom jeziku.
Gen. pl. — Prajezični nastavak -om dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *suneṷ-om (> um, ъ) =
synovъ.
Takav je gen. pl. bio u hrvatskom do XIV v., kad mu se počeo dodavati još vokal -a na kraju (sinova).
Dat. pl. — Poznati nastavak -mus dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *sūnu-mus > *symъmъ. Ovakav
se oblik nije sačuvao u staroslavenskom jeziku, nego synomъ. To je o nastalo ili pod utjecajem o-
deklinacije ili tako, da se ъ u zatvorenom slogu počeo zamjenjivati sa o.
Akuz. pl. — K osnovi u nizini prievoja dolazi prajezični nastavak -ns: *sūnu-ns ^> *sūnūs > syny.
Jednak je ak. pl. o-deklinacije.
Vok. pl. — jednak je nominativu pl.
Lok. pl. Na osnovu u nizini prievoja dolazi prajezični nastavak -su: *sūnu-su > *synъhъ. Mjesto ovoga
oblika imamo u stsl. sačuvan samo oblik synohъ, kod kojega ono o treba tumačiti kao u instr. sg. i dat.
pl. Pošto su ove imenice prešle u o-deklinaciju, razvijao se dalje u hrvatskom ovaj padež kako je
razloženo kod o-deklinacije.
Instr. pl. — Poznati nastavak -mis dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *sūnumis > synъmi.
Prešavši u o-deklinaciju, ove su se rieči kasnije razvijale kao i one.
Nom. ak. vok. du. — Uzima se čista osnova s produženim vokalom: *sunū > syny.
U hrvatskom je provedeno izjednačenje s o-deklinacijom.
Gen. lok. du. — K osnovi u sredini prievoja prianja -ous kao kod o-dekl.: *sūneu-ous > synovu.
U hrvatskom se izjednačuje s o-deklinacijom.
Dat. instr. du. - K osnovi u nizini prievoja pristupa poznati nastavak -ma: *sunuma ^> symma.
U hrvatskom izjednačenje s o-deklinacijom.

6. KONSONANTSKA DEKLINACIJA

Po konsonantskoj se deklinaciji sklanjaju imenice sva tri roda, kojima se osnova svršava na konsonant n
t s r. Jednako se sklanjaju i imenice s osnovom na vokal -ū, koji se u svim oblicima (osim nom. sg.)
izpred vokalskih padežnih nastavaka ciepa u ŭṷ, a to u stsl. daje ъv. Poradi toga, što se to osnovno -ū u
stsl. nigdje ne vidi, jer je u nom. sg. prešlo u -y, a u svim ostalim padežima u -ъv-, uzimaju se iz
praktičnih razloga ovakve rieči kao konsonantske v-osnove.
Konsonantske deklinacije u staroslavenskom nisu gotovo nigdje ostale čiste. Imaju mnogo međusobnih
odvajanja i različnih utjecaja drugih, vokalskih deklinacija. Tako se kod imenica srednjega roda opaža
jači utjecaj srednjih o-osnova, a kod imenica žen. roda utjecaj ženskih i-osnova. (Analogija po rodu).
Još su se po kons. deklinaciji sklanjale u pluralu imenice, koje znače pripadnika nekom staležu, rodu ili
mjestu, a imaju nastavak -i̭aninъ, ali se -in odbacuje u pluralnim padežima. Ovamo su išle u pluralu i
imenice s nastavkom -tel-i̭o- i -ar-i̭o (učiteļь, mytar'ь); zatim brojevi četyre (muž. rod) odnosno četyri
(žen. rod) i desęte u pluralu, i konačno imenice na t: lakъtь, nogъtь, pečate (nom. pl.).
U hrvatskom jeziku nemamo posebne konsonantske deklinacije, već su rieči iz nje prešle među vokalske
osnove o a i.
Nom. sg. — Srednji rod kod n- i t-osnova uzima za ovaj padež čistu osnovu bez nastavka u sredini
prievoja: imę (*imen-); ili kod s-osnova u visini prievoja: tělo (: *tělos). Kod mužkih n-osnova je
prajezično krajnje -ōn (uzpor. grč. άχμων) ili -ons prešlo u -y (kamy) procesom -ōn > -ūn > y. Ženske r-
osnove odbacuju krajnje -r, a dugo ē daje i mj. ě (matēr — mati, dъšti), dok ženske ū- (v-) osnove
imaju također ili čistu osnovu (*svekrū) ili osnovu s nastavkom -s (*svekrūs), što oboje daje -y: crьky,
svekry.
U hrvatskom su jeziku srednje n- t- i s-osnove ostale bez promjene, osim što je nazal ę dao obični e; isto
tako su ostale bez promjene i ženske r-osnove (mati, kći). Kod mužkih n-osnova već je u stsl. uzmaknulo
y pred osnovnim -en- iz kosih padeža, tako da osim kamy i plamy nijedna druga imenica već u
staroslavenskom nema -y (dьnь, korenь, remenь, stepenь, jelenь). Tragovi negdašnjega -y kod ove dvie

12
rieči očuvali su se u čakavskim riečima kamik, kamičić, plamik. Ženske ū-(v-) osnove prešle su u
hrvatskom jeziku najvećim dielom u a-deklinaciju, pa su i u nom. sg. dobile njezin padežni dočetak:
crkva, bukva, bradva, svekrva, smokva, tikva, jetrva; u i-deklinaciju prešla je imenica krv (*kry).
Gen. sg. — Od prajezičnog nastavka -es odpalo je krajnje s: *kamenes > kamene, *sṷekrū-es >
(ciepanjem u ŭṷ i odpadanjem krajnjega s svekrъve.
Dat. sg. — Prajezični nastavak -ai̭ = i: kameni, *sṷekrūai > svekъvi. Neki ovaj dativni nastavak i tumače
analogijom prema i-deklinaciji.
Akuz. sg. — Prajezični nastavak -m stojeći na kraju iza konsonanta bio je vokalan m̥, pa se zamienio
poluglasom ь: kamenь (*kamenm̥ > kamenьm); ili je još vjerojatniji utjecaj i-deklinacije.
Kadkada se u staroslavenskom nalazi ovaj padež u obliku kamy, platmy, što je preneseno iz nominativa
sg.; ili u obliku kamene, plamene, što je upravo genitiv u službi akuzativa.

srednji rod
singul. n-osnove t-osnove s-osnove
NAV imę telę tělo
G imene telęte tělese
D imeni telęti tělesi
I imenьmь (imenemь) telętьmь tělesьmь
L imene telęte tělese
plural
NAV imena telęta tělesa
G imenъ telętъ tělesъ
D imenьmъ (imenemъ) telętьmъ tělesьmъ
I imeny telęty tělesy
L imenьhъ (imenehъ) telętьhъ tělesьhъ
dual
NAV imeně telętě tělesě
GL imenu telętu tělesu
DI imenьma telętьma tělesьma

Vok. sg. — Kod imenica sred. roda jednak je nominativu, tako i kod ženskih r-osnova (mati, dъšti —
nominativi u službi vokativa), i kod ženskih ū-(v-)osnova: crьky, svekry, ali bi kod ovih potonjih mogla
biti i čista osnova (ū=y). Kod muž. imenica (*kameni) tumači se analogijom i-deklinacije.
Lok. sg. — Ovaj padež nije objašnjen glasovnim putem; trebala bi biti čista osnova *kamen; faktični
oblik kamene tumači Johannes Schmidt (u Kunovu Zeitschriftu) postpozicijom priedloga έν = u, dakle
*kamenen = u kamenu. Što se pored svekrъve, kamene (po kons. deki.) nalazi i svtkrъvi, kameni,
materi, to je utjecaj i-deklinacije.
Instr. sg. — Dočetci -ьmь (za mužke i srednje) i -ьjǫ (za ženske) preuzeti su iz i-deklinacije.

mužki rod ženski rod

n-osnove r-osnove ū-(v-) osnove

N kamy mati crьky

G kamene matere crьkъve
D kameni materi crьkъvi
A kamenь materь crьkъvь
V *kameni mati crьky
I kamenьmь materьjǫ (materijǫ) crьkъvijǫ
L kamene materi crьkъve

NV kamene materi crьkъvi

G kamenъ materъ crьkъvъ
D kamenьmъ materьmъ crьkъvamъ
A kameni materi crьkъvi
I kamenьmi materьmi *crьkъvami
L kamenьhъ *materьhъ crьkъvahъ

13
NAV kameni materi crьkъvi
GL kamenu materu crьkъvu
DI kamenьma materьma crьkъvama

Nom. pl. — Srednje imaju -a kao u o-deklinaciji. Mužke dobivaju nastavak -es : *kamenes > kamene.
Ženske imaju i prema i-deklinaciji.
Gen. pl. — Prajezični nastavak -on odnosno -om daje na kraju rieči -ъ: kamenъ, svekrъvъ; ali bi se -ъ
moglo tumačiti i analogijom o- odnosno a-deklinacije.
Dat. pl. — Sve konsonantske osnove prave ovaj padež po i-deklinaciji: kamenьmъ; vokalske ū-(v-
)osnove po a-deklinaciji: crьkъvamъ.
Akuz. pl. — Pravi se analognom i-deklinacije; kod srednjih o-doklinacije.
Vok. pl. = nom. pl.
Lok. pl. — Konsonantske po i-deklinaciji: -ьhъ; vokalska ū-(v-)dekl. po a-dekl.: -ahъ.
Inslr. pl. — Mužke i žensko kons. osnovo prema i-dekl. (kamenьmi, materьmi); ženske vokalsko ū-(v-
)osnove prema a-deklinaciji (*crьkъvami); srednje prema o-dekl.: imeny (kadkada i mužke: kameny).
Nom. ak. vok. du. — Stariji oblici na *-i kod sred. roda: *imeni odgovaraju stind. ná̅mani, dok su mlađi
na -ě načinjeni prema o-deklinaciji. Oblici na -i kod muž. i žen. roda (kameni, crьkъvi) obično se tumače
utjecajem i-deklinacije (kod srednjih se to ne može, jer u i-deklinaciji nije bilo imenica srednjega roda).
Gen. lok. du. — Imaju -u, kao i kod drugih deklinacija: kamenu. — Kod ženskih se kadšto tvori prema i-
deklinaciji: svekrъviju.
Dat. instr. du. — Kod konsonanlskih je osnova analogija i-deklinacije (imenьma, kamenьma,
*materьma), a kod ū-(v-)osnova analogija a-deklinacije (svekrъvama).

14
DEKLINACIJA ZAMJENICA

a. Lične zamjenice 1. i 2. lica i povratna zamjenica

singul.
N azъ ty /
G mene tebe sebe
D mьně (mi, enkl.) tebě (ti, enkl.) sebě (si, enkl.)
A mę (i gen. mene) tę (i gen. tebe) sę (i gen. sebe)
I mъnojǫ tobojǫ sobojǫ
L mьně tebě sebě
plural
N my vy
G nasъ vasъ
D namъ (i ny, enkl.) vamъ (i vy, enkl.)
A ny (i gen. nasъ) vy (i gen. vasъ)
I nami vami
L nasъ vasъ
dual
NV vě va
A na va
GL naju vaju
DI nama vama

Uzimamo ove tri zamjenice uporedo, jer im je razvoj oblika jednak.

Nom. sg. — Za zamjenicu 1. lica prajezični je oblik *eĝh-om (uzpor. stind. ahám, avest. azəm;
grč.έγώ(ν); lat. ego; got. ik, njem. ich), iz čega neki izvode stsl. azъ, ovim putem: *eĝhom > *ezъ >
*ēzъ> (produženo e po analogiji tū: ty) > (prejotacija) *jēzъ > jazъ (ě iza palatala daje a) i azъ, (mlađi
obl.). Nahtigal (Slovanski jeziki, 62.) smatra to a u jazъ, i azъ još neobjašnjenim. U hrvatskom jeziku
odpao je ne samo poluglas na kraju, nego i z, pa imamo nom. sg. ja već od početka naše jezične
predaje. Kao razlog, zbog kojega je odpao glas z, navodi se analogija prema 2. licu ty (kao što ni ondje
nema iza osnovnog vokala nikakva suglasnika, nego se svršava odsječeno).
Poput hrvatskoga, izgubili su i drugi slavenski jezici glas z; održao se jedino kod Slovenaca (jaz) i Bugara
(azъ, as), a mjestimice i kod hrvatskih kajkavaca i čakavaca.
Za zamjenicu 2. lica imamo u prajeziku *tū (grč. dorski τύ, atički σύ; lat. tū; got. þū, njem. du), od čega
je po zakonu nastalo ty. U hrvatskom je samo y prešao u i.
Gen. sg. — Ovaj padež nema posebna nastavka, nego je spoj dviju osnova: me + ne (ova druga vidi se
u du. na) = mene.
Za drugo lice predpostavlja se prajez. *teu̯e (stind. tava; lit. tavè, valjda također spoj dviju osnova, bez
posebnog nastavka, uzpor. du. vě) koje bi trebalo dati u stsl. *teve. U faktičnom obliku tebe došao je
glas b iz dat. sg.
Isto se tako tumači i oblik sebe (b je i tu naime analogija prema dat. sg.).
U hrvatskom jeziku ostao je ovaj padež bez ikakve promjene u glasovima. Izmienio se akcent; u praslav.
imamo menȅ, tebȅ, sebȅ, što daje mène, tèbe, sèbe, ali se govori i s naglaskom mȅne, tȅbe, sȅbe.
Dat. sg. — U stsl. oblicima mьně, tebě, sebě nalazi se na kraju ě prema a-deklinaciji.
Kod zamjenice prvoga lica mьně drži se da je izvorno bio ъ (mъně), koji se je kasnije preglasio u ь, a ь
odgovara glasu e u tebe, sebe.
Udara u oči razlika u suglasniku izpred krajnjega vokala: glas ь u tebě i sebě opravdan je etimologijom
(stind. túbhyam; lat. tibi, sibi), dok je glas n u mьně došao analogijom iz gen. sg.
U hrvatskom jeziku imamo nastavak i: meni, tebi, sebi — analog. a-dekl.: duši (ženi).
Prema obliku mьně bilo je u starohrvatskom mnje, mne, mni do XVI v. U XV i XVI v. umeće se često a:
mani. Od XIV v. dolazi e: meni; to je e došlo analogijom prema gen. sg., a utjecao je i e iz tebi, sebi.
Neki štokavski krajevi govore i mene mj. meni. To se e na kraju može tumačiti kao ekavski refleks glasa
ě, ali će biti vjerojatnija analogija s gen. sg.
Za naglasak vriedi isto ono, što smo kazali kod genitiva: stari lik menȉ daje mèni, ali se govori i mȅni.
Enklitički oblici mi ti si odgovaraju prajezičnim oblicima *moi̯ *toi̯ *soi̯. To su upravo lokativi s funkcijom
dativa.

15
Akuz. sg. — Prajezični oblici nastali su tako, da se osnovi dodavao formant m: *mē-m *tē-m *sē-m —
mę tę sę.
Danas u hrvatskom jeziku dolaze dulji oblici mene tebe sebe, kad je zamjenica naglašena, a to su upravo
genitivi singulara. Pravi akuzativi su me te se, ali se oni danas upotrebljavaju samo enklitički. U stsl. oni
nisu bili samo enklitike, nego su se jednako upotrebljavali i kad su bili iztaknuti, a samo se riedko u stsl.
nalaze dulji oblici mene tebe sebe za akuzativ. Trag negdašnje neenklitičnosti oblika me te se ostao je u
konstrukciji s priedlozima: ná me, zá te, nȁdā me, — dok inače ne mogu stajati priedlozi izpred
enklitičkih oblika, pa se ne može npr. reći: *od me nego od mene, ni *k mi, nego k meni.
Vok. sg. — zamjenjuje se nominativom sg.
Lok. sg. — Za ovaj padež uzeti su oblici dativa sg., s kojim su mu zajedničke i sve promjene.
Instr. sg. — Oblici mъnojǫ tobojǫ sobojǫ dobili su nastavke po analogiji a-deklinacije (kao ženojǫ —
ženoju — ženom) — mnom, tobom, sobom.
Glas o mj. e u prvom slogu oblika tobojǫ sobojǫ (u ostalim padežima dolazi e!) ne mora se tumačiti
prievojem, nego asimilacijom slogova. I glas ъ mj. ь kod mъnojǫ bit će u ovom padežu opravdaniji radi
paralele sa tobojǫ i sobojǫ.
U starohrv. umetalo se od XV v. a: manom; prema tome ima kod nekih čakavaca i kajkavaca još i danas
manun (: mьnǫ) pored mnum (mnun). Dialektički se govori i menom, gdje je e analogija prema ostalim
padežima.
Obliku mnoôm dodaje se od početka XVI v. vokal e na kraju: mnóme. To se e tumači nekakvom još
neutvrđenom analogijom.
Oblik mnôm može biti i enklitičan, pa mu akcent skače na priedlog: sȁ mnōm, nadȁ mnōm. Kod dublete
mnóme ne može radi uzlaznog akcenta doći do skakanja akcenta na priedlog: nada mnóme — ali se
uobće riedko govori puni oblik uz priedloge.
Nom. pl. — Nastavak y nastao je po nom. pl. a-deklin. Prema ostalim padežima plurala trebala bi
zamjenica 1. lica imati i u ovom padežu n na početku: *ny, a ne my; glas m je analogijom došao iz
singularnih padeža. (Povratna zamjenica nema plurala).
U hrvatskom jeziku zamienjeno je -y sa i. U ženskoj nominalnoj deklinaciji s osnovom na -a imamo u
ovom padežu e prema palatalnim osnovama (žene : duše). Kod ovih zamjenica nije se izvršio taj proces,
pa zato nemamo *me *ve; to je stoga, što ovdje nema palatalnih osnova.
Gen. pl. — Na prajezičnu osnovu *nōs *vōs došao je nastavak -sŏm: *nŏs-sŏm > *nōs-sъ > nasъ; isto
tako: vōs-sŏm > *vōs-sъ > vasъ.
U hrvatskom je samo odpao ъ.
Dat. pl. — Nastaje analogijom a-deklinacije: namъ vamъ.
U hrvatskom jeziku počeo se od XV v. dodavati na kraju vokal -a: nama vama, pod utjecajem dualnoga
dativa. U XVI i XVII v. zamjenjuje se često instrumentalom: nami vami. Danas je u štokavaca prevladao
oblik nȁma vȁma u naglašenim položajima, dok su nam vam samo enklitične forme.
U stsl. jeziku upotrebljavali su se u ovom padežu enklitični oblici ny, vy, koji su upravo akuzativi plurala.
Od toga žive još i danas u Crnoj Gori enklitike ni, vi: »Hajte braćo, da vi pjesmu pjevam".
Ak. pl. — Nastaje analogijom a-deklinacije: ny vy : ženy. Rjeđe se u stsl. za ovaj padež upotrebljavaju
genitivi nasъ, vasъ.
U hrvatskom jeziku su se oblici ni vi čuvali do XIV v., a od XV potisnuti su sasvim genitivnim oblicima nas
vas, koji služe i za naglašene (nâs vâs) i za enklitične položaje (năs văs). Jedino u Crnoj Gori razvile su
se iz oblika ni vi enklitike ne ve, u kojima je e na kraju došlo analogijom a-deklinacije (: duše); pa se
tako govori u C.G. na pr.: molim ve. Imitirajući crnogorski govor upotrebljava i Mažuranić u Smail-agi
enklitike ne ve:
Nit bi zato barbarim ve zvali,
Što vi mroste dok su oni spali;

Jer ne radit hitro nuka vrieme.

U prvom Mažuranićevom primjeru ve znači dakako vas, kao što u drugom primjeru ne znači nas; tu se
dakle ne ne smije shvatiti kao negacija, jer bi to bio očit nesmisao. Inače te crnogorske enklitike nisu
ušle u hrvatski književni jezik, ni u prozni, ni u književni.
Vok. pl. — Ako treba, uzima se nom. pl.
Lok. pl. — Na prajezičnu osnovu *nōs *vōs dolazi nastavak -su, dakle: *nōs-su > *nōs-sъ > nasъ;
*vōs-su > *vōs-sъ > vasъ.
U starohrvatskom jeziku bili su za ovaj padež — pošto je odpao ъ — oblici nas vas.
U XVII v. počinje se ovaj padež zamjenjivati instrumentalom: nami vami; kasnije je ovo -i na kraju

16
odpalo, a konačno je, izjednačivši se s dativom pl., dobio na kraju glas -a: nama vama (od XVII v.).
Instr. pl. — Nastao je analogijom a-dekl.: nami vami.
U hrvatskom jeziku održali su se ti oblici do danas u starijem tipu štok. narječja, i u čakavskom i
kajkavskom narječju. Od XIII v. počinje se odbacivati krajnje i, te se tako ovaj padež izjednačio s dat. pl.
Od XIV v. dodaje se na kraju -a pod utjecajem duala, pa imamo konačno nȁma vȁma, — jednako kao u
dat. i lok. plurala.
Nom. vok. du. — Od prajezične osnove *u̯ĕ̅ mogla je u stsl. j. nastati forma vě (nas dvojica), ali će tu
biti više djelovala analogija nom. du. a-deklinacije. Glas v, koji se ovdje pojavljuje, opravdan je
etimoložki, jer ga nalazimo i u stind.: va-yam (mi); got. wit odnosno weis, njem. wir; lit. vè-du. — Oblik
va za zamjenicu 2. lica upravo je akuz. du.
U hrvatskom jeziku nema dualnih oblika.
Gen. lok. du. — Nastali su analogijom prema drugim zamjenicama, npr. toju, pa prema tome naju,
vaju.
Kod Slovenaca su se održali do danas.
Dat. instr. du. — Osnovama *nō- *u̯ō- dodan je nastavak -ma: nama vama.
Kod Slovenaca se još čuvaju; a u hrvatskom služe zadat., lok., instr. pl.
Ak. du. — Prajezične osnove *nō i *u̯ō bez nastavka dale su u stsl. oblike na va.

b. ostale zamjcnice nepalatalne varijante deklinacije (o-/a-osnove)

Pokazna zamjenica tъ ta to

singul. mužki srednji ženski

N tъ to ta
G togo = toję
D tomu = toji
A tъ to tǫ
I těmь = tojǫ
L tomь = toji
plural
N ti ta ty
G těhъ = =
D těmъ = =
A ty ta ty
I těmi = =
L těhъ = =
dual
NAV ta tě tě
GL toju = =
DI těma = =

Nom. sg. — U mužkom rodu od osnove *to nastalo je tъ kao što smo vidjeli kod rabъ.
U hrvatskom jeziku zamienjen je ъ punim a (jer je ъ bio naglašen), pa imamo u starohrvatskom najprije
ta (kao i od čь — ča). Zbog potrebe razlikovanja muž. roda od žen. došao je k tome na kraju još j, koji je
nastao kao kod određenih pridjeva (: tъjь). Ovo je j neko vrieme prianjalo i uz ostale padeže: gen. sg.
togaj, dat. sg. tomuj.
Žen. rod ta nastao je od osnove *ta kao kod a-dekl. (: žena).
Srednji r. to < *tō-d.
Gen. sg. — Kao što prema nom. rabъ imamo gen. raba, tako bi od tъ trebao glasiti gen. sg. *ta. Faktični
oblik togo nastao je ovim putem: na gotov genitiv *ta došla je partikula -go (koju vidimo npr. u i-že, že
< ge), što je dalo *tago; zatim je mj. a prodrlo o iz ostalih padeža, pa imamo togo; kasnije je pod
utjecajem o-dekl. nastavak o na kraju zamienjen nastavkom a, pa se tako objašnjuje hrvatski oblik toga.
Od XV v. često odpada krajnje a: tog.
Mužki i srednji rod glase jednako.
Ženski rod ima u ovom padežu oblik toję, koji je načinjen prema ja-dekl. Od toga se hrvatski oblik razvio
ovako: toję > toje > toê (asimil., prevladao e, jer je ê naglašen) teê = tê, kako dolazi od najstarijih

17
vremena.
Dat. sg. — Prema stind. tá-smai očekivao bi se u muž. i sr. rodu oblik *tosmě, ali je s izpalo analogijom
prema ostalim padežima, gdje mu nema traga; mjesto krajnjega ě imamo u prema o-dekl.
U hrvatskom imamo kao i u stsl. tomu. Od XV v. izjednačuje se s lok. sg.: tom.
Ženski rod je išao ovim putem: toji > toi > toj.
Ak. sg. — Stsl. tъ, za muž. rod izvodi se od *to-m. U srednjem rodu to = nom. sg. Ženski rod tǫ: tā-m
(stind. tá̅m); hrv. tǫ > tu.
Vok. sg. — nom. sg.
Lok. sg. — Muž. i sred. rod tomь nastao je od *to-smin (stind. tá̅-smin), s je izpalo, jer ga nema u
drugim padežima, i krajnje n odpalo je po zakonu, a i > ь.
Ženski rod toji prema ja-dekl.
U hrv. j. odpao je kod tomь poluglas na kraju. Od XV v. zamjenjuje se vrlo često dativom sg.
Instr. sg. — Nastavak -mi za muž. i sred. rod dodan osnovi imao bi rezultat *tomь; mjesto toga imamo
faktično těmь, koje je nastalo radi toga, što se je između osnove i nastavka utisnuo vokal i: *toi̯-mi >
těmь, što je u hrvatskom dalo tijem, tim (prema mekim jo-osnovama kao jь ja je).
Ženski rod prema a-dekl. (*tai-ā-m > tojǫ).
Nom. pl. — Mužki i srednji rod prema o-dekl. (muž.: *toi̯; ženski rod prema a-dekl. (ty).
Gen. pl. — Mužki i srednji rod: *toi + som > těhъ > hrv. tijeh (tih). U književnom hrvatskom obliku tih
stoji i prema palatalnim osnovama ě — i.
Ženski rod: *tā-i-som > tě-hъ.
U hrvatskom je odpao samo poluglas i prevladao nastavak palatalnih osnova (tih).
Dat. pl. — *toi̯-mus > *tě-mъ > hrv. tijem, u hrv. knjiž, tim prema palatalnoj dekl. (kao mojim, jim) ě
— i.
Ak. pl. — prema o- odnosno a-dekl.
Lok. pl. — *toi̯-su > *těhъ; u hrv. knjiž. tih kao mojih (: palat.). Od XV v. dolazi u hrv. dativ mj.
lokativa.
Instr. pl. — *toi̯-mīs (kao synъmi, kostmi) > tě-mi.
U hrvatskom se od XIV v. izjednačuje s dat. pl.: tim(a), tijem.
Nom. ak. du. — Muž. ta prema o-dekl. Žen. i sr. tě : *toi (kao selě, ženě).
Gen. lok. du. — Osnovi *toi̯ dodan poznati nastavak -u: toju.
Dat. instr. du. — *toi̯-ma > těma.
Kao zamjenica tъ, ta, to jednako su se uglavnom sklanjale još i ove pokazne zamjenice: ovъ, onъ, takъ,
sikъ (ovakav), selikъ, tolikъ; pa upitne: kъto, kakъ, kolikъ; odnosne: jakъ, jelikъ (kolik); neodređene:
nekъto, nikъto, kъžьdo (gen. sg. kogožde), vьsakъ, jeterъ, mъnogъ, samъ; i brojevi: jedinъ, dъva, oba,
drugъ, inъ.
Upitna zamjenica kъto nastala je od prajezične osnove *qu̯o- koja daje kъ, i od partikule za izticanje to
(uzpor. pitanje: tko to viče?), koja partikula dolazi samo u nominativu sg. U ostalim padežima sklanja se
jednako kao tъ, samo što se gutural izpred ě i i mienja u sibilant (těmь — *kěmь > cěmь). — Nom. sg.
kъto daje nakon gubitka ъ oblik kto, od čega metatezom nastaje tko, kako se nalazi već u najstarijim
našim spomenicima. Kasnije je odpao glas t analogijom prema drugim padežima (jer ga u njima nema:
kogo komu). Od ove se je zamjenice, bez partikule za izticanje to, razvila kod kajkavaca zamjenica kaj
isto onako, kako se je od tъ razvio taj (= ta + j) — U instr. sg. trebalo bi da u hrvatskom od cěmь
dobijemo *cijem, *cim, ali od najstarijih vremena imamo samo kim, što je analogija prema drugim
padežima.

c. zamjenice palatalne (jo-/ja-osnove)

Lična zamjenica za 3. l. sg.

singul.
N i(že) (onъ) je(že) (ono) ja(že) (ona)
G jego = jeję
D jemu = jeji
A jь je jǫ
I jimь = jejǫ
L jemь = jeji

18
plural
N ji(že) (oni) ja(že) (ona) ję(že) (ony)
G jihъ = =
D jimъ = =
A ję ja ję
I jimi = =
L jihъ = =
dual
NV ja(že) (ona) ji(že) (oně) =
A ja ji =
GL jeju = =
DI jima = =

Nom. sg. — Već u staroslovenskom izgubila se zamjenica jь, ja, je i nadomjestila se u nominativima svih
brojeva (sg., pl., du.) zamjenicom onъ, ona, ono. Nominativni oblici održali su se samo u spoju s
partikulom -že i u relativnom značenju (iže, ježe, jaže).
Sklonitba je uglavnom jednaka kao kod pokazne zamjenice tъ, ta, to, jedino se iza palatala provode
poznate glasovne promjene: *jъ-že : tъ > *jьže > iže (uzpor. jugum — igo)
U hrvatskom: on, ona, ono — od početka.
Gen. sg. — *jogo > jego. Već u stsl. su svi padeži, kad se izpred njih nalazio priedlog, dobivali k osnovi
sprieda glas n: otъ ńego. To je n došlo od priedloga, koji su se svršavali na n: sъn, vъn, kon, krajnji n se
odciepio od priedloga i združio se sa zamjenicom trajno. Još u XIII v. nalazi se u spomenicima našega
jezika jega bez n (pored njega). Padežni nastavak a mj. o došao je analogijom prema o-dekl.
Od gen. sg. ńego načinjen je posvojni pridjev ńegov.
U žen. rodu od stsl. jeję nastalo je u sthrv. jeje, kako dolazi u spomenicima XII i XIII v. Od XIV v. imamo
nje: jeje > jee > je, n + je = ńe.
Od ovoga gen. sg. načinjen je od XV v. dalje posvojni pridjev ńen. Pored toga je nastao i oblik ńezin (od
gen. sg. ńe + zi, kao kod ńoj-zi). Prije toga vremena hrvatski se jezik, kao i stsl., pomagao samo
genitivom sg. lične zamjenice za izricanje pripadanja.
Dat. sg. — K stsl. jemu dolazilo je sprieda n počevši od XIII v.: ńemu.
Za žen. rod prema jeji Irobali bismo imati jej, ali već od XII v. imamo sa n sprijeda: ńej. Mjesto ńej
počinje se od XIV v. analogija tvrdih osnova: toj — ńoj, dakle: jeji > jei > jej > joj, ńoj.
Ak. sg. — U stsl. glasi jь (enklitički oblik). Izgovor jь dokazuju nam u stsl. spojevi s priedlozima: na ńь
(da se izgovaralo i ili ji, imali bismo *nani ili *nańi). Taj akuzativ j živi još i danas u hrvatskom jeziku,
dakako s dodanim sprieda n: na n-j, po n-j.
Oblik ńega za ovaj padež zapravo je gen. sg.
Žen. rod jǫ dao je pravilno ju — ńu.
Lok. sg. — jemb > jem, njem.
Od XVII v. zamjenjuje se često s dat. sg., pa imamo i ńemu.
Žen. rod razvijao se kao i dat. sg.
Instr. sg. — jimь > jim, ńim.
Pored oblika ńim dolaze od XVI v. i oblici ńime.
Žen. rod se tumači kao kod a-dekl.
Nom. pl. — Prema starijem onȉ, onȅ, onȁ imamo u novoštokavskom òni, òne, òna.
Ostali pluralni padeži izvedeni su od praslavenske osnove joi̯ > jě > ji.
Gen. pl. — jih — ńih (uzpor. těhъ — *jěhъ > jihъ).
Dat. pl. — jim — ńim, kasnije ńima (a iz duala).
Ak. pl. — uzima se gen. pl.
Lok. pl. — jih — ńih, od XVII v. ńima (= dat).
Instr. pl. — jimi — ńimi, od XVII v. ńima (dat., lok., instr. izjednačeni).
Nom. ak. du. — ž. i sr. r.: tě — *jě > ji.
Gen. lok. du. — toju — jeju.
Dat. instr. du. — *toi-ma > těma — jěma > jima.
Enklitički oblici u hrvatskom jeziku nastali su tako, da se je od punih oblika za gen. i dat. sg. ńega —
ńemu odbilo krajnje ga — mu, i to pod utjecajem enklitika kod ličnih zamjenica 1. i 2. lica: mi, ti, me, te.
Tako se i u žen. rodu odielio konac za enklike: ńe —je, ńoj — joj; zatim u pluralu: ńih — ih; ńim(a) —
im.

19
Ovako se sklanjaju još i posvojne zamjenice mojь, tvojь, svojь, našь, vašь; upitna čьjь; pridjevi štuždь,
tuždь; brojevi dъvojь, obojь, trojь (kao mojь).
Za palatalnim se osnovama povela u sklanjanju i pokazna zamj. sь (ovaj) i neodređena vьsь (sav).

Pokazna zamjenica sь se si

singul. muški srednji ženski

N sь se si
G sego = seję
D semu = seji
A sь se sьjǫ (sijǫ)
I simь = sejǫ
L semь = seji
plural
N siji si sьję (siję)
G sihъ = =
D simъ = =
A sьję (siję) si sьję (siję)
I simi = =
L sihъ = =
dual
NA sьja (sija) siji siji
GL seju = =
DI sima = =

Ova se zamjenica u hrvatskom izgubila; ostali su joj samo neki tragovi.

Nom. sg. — muž. rod *k̑ĭ-s. (uzpor. lit. szìs) >sь; ž.r. *k̑ī (lit. szi) > si; s.r. *si̯o > se (mj. šje)
U hrvatskom se nominativni odnosno akuzativni oblik sь sačuvao do danas (izgubivši samo ь) u prilogu
danas : dьnьsь (= dan ovaj), odakle je kasnije kao formant uzet i za: jutros, večeras, zimus, ljetos. I
srednji rod se održao do danas u poznatoj čakavskoj božićnoj pjesmi U se vrime godišća.
Gen. sg. — *si̯o-go > sego. Razvoj bi glasovni morao ići ovako: *si̯ogo > *šogo > šego; mjesto *šego
imamo sego kao analogiju onih padeža, gdje je s po zakonu.
I ovaj je padež očuvan do danas kod nekih čakavaca u prilogu segutra (= sego utra, jutros). Žen. rod:
*seję kao jeję.
Dat. sg. — *si̯o-mu > semu. Žen. rod: *si̯o-ji > seji.
Ak. sg. — *k̑ĭ-m > sь. Ženski rod: sĭi̯-jǫ > sьjǫ.
Ostali padeži prave se osnovom *si̯o.

Neodređena zamjenica

singul. muški srednji ženski

N vьsь vьse vьsa
G vьsego = vьseję
D vьsemu = vьseji
A vьsь vьse vьsьǫ
I vьsěmь = vьsejǫ
L vьsemь = vьseji
plural
N vьsi vьsa vьsę
G vьsěhъ = =
D vьsěmъ = =
A vьsę vьsa vьsę
I vьsěmi = =
L vьsěhъ = =
dual NEMA NEMA NEMA

20
Ova je zamjenica morala nekoć glasiti *vьh-ъ (uzpor. lit. vìsas, prus. vissas, na kraju je odpalo s, a prvo
s iza i moralo je dati h) i sklanjala se po tvrdim osnovama kao tъ, dakle:

jednina
N *vьhъ
G *vьhogo
D *vьhomu
A *vьhъ
I vьsěmь (h izpred ě > s)
L *vьhomь
množina
N vьsi (h izpred i > s)
G vьsěhъ
D vьsěmъ
A *vьhy
I vьsěhъ
L vьsěmi

Budući da se u instr. sg., pa gotovo u svim padežima plurala h izpred ě pretvorilo u s, prodrlo je to s i u
ostale padeže sg., te se tako dobilo vьsь, koje se onda povodi za pokaznom zamj. sь: gen. sg. vьsego :
sego, dat. sg. vьsemu : semu.
U hrvatskom jeziku od vьsь nastaje vȁs; kasnije je u gen. i dat. sg. prema vsega, vsemu provedena
metateza svega, svemu, a onda je s prodrlo na početak rieči i u nom. sg.: sav (pored vas).

Upitne zamjenice čьto i čь

Zamjenica čьto nastala je od prajez. *qu̯i- i parlikule za izticanje to, koja dolazi samo u nom. i akuz. sg.
Nom. sg. — čьto, od čega je u hrvatskom (pošto je izpao ь) nastalo čto > što (uzpor. počten > pošten).
Da je ta zamjenica dolazila i sama bez partikule to, dokazuje naš čakavski oblik ča < čь (uzpor. tъ, > ta,
taj); kad poluglas nije bio naglašen, odpao je po zakonu, pa imamo i samo č, sačuvano u spojevima zač
(za + č), nič (ni + č).
U akuz. sg. govore neki štokavski krajevi pored što i šta; ovo je zapravo gen. sg.
Gen. sg. — Na osnovu *qu̯i- došao je genitivni nastavak pronominalne deki. -so: čьso. Pored toga ima i
česo, gdje je e došlo analogijom prema lok. sg. čemь.
U hrvatskom jeziku živi oblik česa do danas, ah se osjeća zastarjelim. Redovni genitiv čega nastao je
prema njega, mojega.
Pored čega ima i gen. šta, koji je analogija prema o-dekl. (selo).
Dat. sg. — čьsomu i česomu — gotovom genitivu česo dodan je dativni nastavak mu.
Hrvatski ima čemu prema njemu, mojemu.
Ak. sg. = nom. sg.
Lok. sg. — *komь — *čomь (č prodrlo iz ostalih pad.) > čemь. U hrv. samo odpao ь.
Instr. sg. — *kěmь> > *cěmь — *čemь (č prodrlo iz ostalih pad.) > čimь. Tako je i danas u hrvatskom
jeziku, samo što može, kao i druge pokazne zamjenice, dobiti još na kraju e: čime.

Posvojne zamjenice

Zamjenice mojь tvojь postale su od *moi̯-os *tvoi̯-os, gdje su moj i tvoj gotovi lok. sg. od ličnih zamj.
1. i 2. l., koji su dobili formant -os.
Tako je i kod svojь.
Kod posvojnih zamj. našь vašь uz gotov genitiv nasъ vasъ, ili (još vjerovatnije) na prajezično nōs vōs u
genitivnoj funkciji prionuo je formant i̯o-.

21
DEKLINACIJA PRIDJEVA

Pridjevi neodređenoga oblika

a) Pozitiv
Pridjevi neodređenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji, i to muž. i sred. rod po o-deklinaciji,
kao rabъ i selo, a žen. rod po a-deklinaciji, kao žena. Palatalne se osnove sklanjaju po jo- odnosno ja-
deklinaciji. Dakle:

muški srednji ženski

N novъ novo nova
G nova nova novy

Tako je isto i u hrvatskom jeziku načelno.

Izuzetak u stsl. čini instr. sg., gdje je provedena analogija prema određenim pridjevima: novim (mj.
*novom), dobrim.
Za vok. sg. upotrebljavao se u stsl. obično nominativ, pored redovnoga oblika na -e: o rode nevěrъnъ, ali
i: fariseju slěpe. U hrvatskom se ovaj potonji sasvim izgubio, dok onaj prvi dolazi kadšto u narodnim
pjesmama: mlad junače ; rjeđe u prozi: dobar čovječe. Mjesto takvih starijih oblika prevladao je danas u
hrvatskom jeziku vokativ određenoga oblika.

Participi

Kao pridjevi neodređenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji i glagolski pridjevi ili participi, i
to part. prez. pasivnoga pletomъ, pletoma, pletomo; part. pret. akt. II. plelъ, plela, plelo i part. pret.
pas. pletenъ, pletena, pleteno.

P a r t i c i p p r e z e n t a a k t i v n o g a nastaje tako, da se korienu dodaje osnovni formant -ǫt ili -ęt, pa se na

tu osnovu dodaju padežni nastavci.
Nom. sg. — Kod muž. r. pravi se po konsonantskoj deklinaciji: *plet-ont-s > *plet-ons > (ons na kraju
— y, tj. ons > uns > ūs > ū > y) > plety;
*hval-ent-s > hvalę; *znajons > *znajens > znaję.
Kod žen. roda se pravi nastavkom -i: *plet-ont-i > *pletǫti; faktični oblik pleǫšti nastao je tako, da je š
prodrlo iz ostalih padeža.
Sred. rod je čista osnova: *hvalent > hvalę; kod plety i sl. izjednačio se s muž. rodom.
Ostali padeži dobivaju k osnovi još i formant -jo -ja, idu dakle po jo- odnosno ja-deklinaciji, kao konjь i
duša, na pr.:
Gen. sg. — *plet-ont-ja > pletošta; ž.r. pletǫštę kao dušę.
Dat. sg. — plelǫštu kao konju; itd.
Nom. pl. — pravi se po konsonantskoj dekl.: *plet-ont-es > pletǫte; u faktični oblik pletǫšte ušlo je š iz
drugih padeža.
Ostali padeži plurala i duala po jo- i ja-dekl.

P a r t i c i p p r e t e r i t a a k t i v n o g a I tvori osnovu formantom -ъs- ili -vъs-: *plet-ъs-; *da-vъs-.

Nom. sg. — Muž. r.: *plet-ъs-s > pletъ; *hvaļ-ьs-s > hvaļь.
Ž.r.: pletъši, hvaļьši (š- iz ostalih pad.).
Sr.r. — čista osnova: *plet-ъs > pletъ.
Gen. sg. — *plet-ъs-i̯a > pletъša (jo-dekl.). ltd.
Nom. pl. — muž. r. po kons. dekl.: pletъše (š je prodrlo iz drugih padeža).
Ostali padeži pl. i du. po jo-dekl.

b) Komparativ
Komparativi se prave tako, da se pridjevnom korienu dodaje formant -ějьs ili -jьs: *nov-ě-jьs > novějь,
hrv. noviji (od-kud -ě- u osnovi, nije jasno; neki drže, da je to adverb, a adverbi su upravo lokativi, pa bi
ě postalo od oi; drugi se tome tumačenju protive tvrdeći, da je to ě postalo od ē, a ne od diftonga, jer iza
nebčanih suglasnika prelazi u a: mъnožajь : mъnogъ), *drag-jьs > *dražь; k tome u nom. sg. pristupa
još nastavak -jь po analogiji komparativa kao što su novějь, pa tako dobivamo dražьjь, hrv. draži.
Nom. sg. — Muž. r.: nastavak je -s: *novějьs-s > novějь; *drag-jьs-s > *dražь; faktično dražьjь —

22
gdje je jь došlo prema novějь.
Žen. r.: nastavak je -ī (kao bogyńi): *novějьs-i̯a > novějьši.
Sred. r.: osnovni je nastavak -i̯os-, bez ličnog nastavka: *nově-i̯os > nově-i̯es > nověje.
Gen. sg. i ostali padeži dobivaju k osnovi još formant -i̯o, odnosno -i̯a; novějьša : konja; novějьšę : dušę
itd.
Slogovi -ъk i -ok, koji se u pozitivu nalaze na kraju osnove, odpadaju u komparativu:
sladъkъ — slaždьjь < *slad-jьs + jь hrv. slađi
krěpъkъ — krěpļьjь < krep-jьs + jь hrv. krepčiji
vysokъ — vyšьjь < vys-jьs + jь hrv. viši

U hrvatskom jeziku part. prez. akt. i part. pret. akt. I nisu više pridjevi, nego su prilozi, te se ne
sklanjaju.
Komparativi su u stsl. mogli dolaziti i u neodr. obliku, danas u hrvatskom mogu imati samo određeni
oblik.

Pridjevi određenoga oblika

jednina (singular)
muž. sred. žen.
N novъjь novoje novaja
G novajego = novyję
D novujemu = nověji
A novъjь novoje novǫjǫ
I novyjimь = novojǫ
L novějemь = nověji
množina (plural)
N noviji novaja novyję
G novyjihъ = =
D novyjimъ = =
A novyję novaja novyję
L novyjihъ = =
I novyjimi = =
dvojina (dual)
NA novaja nověji =
GL novuju = =
DI novyjima = =

Određeni pridjevi imaju svoju posebnu deklinaciju, koja se zove složena deklinacija stoga, što su joj
oblici sastavljeni od nominalne i pronominalne deklinacije. Određeni se oblik pridjeva pravi tako, da mu
se kao postpozitivni član dodaje zamjenica *jь, *ja, *je, a sklanja se tako, da pridjev ide po svojoj
nominalnoj o- i a-deklinaciji, a zamjenica po svojoj pronominalnoj deklinaciji, ali se pišu zajedno. U
drugim jezicima dolazi član obično izpred pridjeva: der gute, il buono, le bon.
Svi padeži kod pridjeva ne dobivaju svoje nastavke, nego se okamenjenoj pridjevnoj formi novy- dodaju
zamjenični padežni oblici. Vondrák (Altkirchenslavische Gramm. 188) to tumači ovako:
Najprije je u instr. pl. redovni oblik za muž. i sred. rod novyjimi zbog jednakosti zamjeničnog oblika
povukao za sobom i žen. rod, pa i u žen. rodu imamo novyjimi mj. *novamijimi. Budući da se tako
pridjev u instr. pl. za sva tri roda svršavao na y, a po pravilu se na y svršavao i ak. pl. muž. i žen. roda,
utjecalo je to i na druge padeže, pa je u gen. pl. došlo novyjihъ mj. *novъjihъ, zatim u dat. pl. svih
rodova, i konačno u lok. pl. svih rodova. To je prodrlo u dat. i instr. du. i u instr. sg.
Dalje se opaža, da je kod žen. roda u kosim padežima okrnjena zamjenica: gen. sg. novyję mj.
*novyjeję, dat. i lok. sg. nověji mj. novějeji, itd.
U hrvatskom jeziku imamo:
Nom. sg.: — novyjь > *novij > novi (kao kostijь — kosti)
novaja — (stezanjem) nȍvā
novoje — novo
Kod komparativa je analogijom prema muž. r. dražьjь – drȁžī nastao i za ženski i srednji rod oblik drȁžā
(mj. dražьšija) — drȁžē (mj. dražьšeje). Pošto se tako u nom. sg. izgubilo š, izčezlo je ono i iz svih

23
drugih padeža, te danas u hrvatskom jeziku (štok.) nemamo više komparativa na -ši osim tri: ljepši,
lakši, mekši.
Gen. sg. — Od novojego > novaego > novaago trebalo bi nastati *novago; faktični, hrvatski oblik
novoga je analogija prema toga. Itd.

Deklinacija brojeva

Broj jedinъ (i jedьnъ) sklanjao se u stsl. po pronominalnoj dekl., kao tъ.

Broj dъva je upravo nom. du. (ž.r. i sr.r. dъvě), ima svoju posebnu dekl.: G.L. dъvoju, D.I. dъvěma.
rvatski ima uglavnom analogno.
Broj trьje (i trije) sklanjao se po i-deklinaciji (trьje : pǫtьje; tri ž. i sr. r.: kosti), a broj četyre (ž. i sr. r.
četyri) dielom po kons., a dielom po i-dekl.
Ta se prva četiri broja sklanjaju i u hrvatskom, uglavnom analogno.
Brojevi od 5 — 10 bili su u stsl. kolektivne imenice ž. roda i sklanjali su se po i-dekl. U hrvatskom su
jeziku indeklinabilni, postali su prilozi.
Broj devętь — devet ima na početku d prema desetь (očekivali bismo n mj. d, kao na pr. u lat. novem,
njem. neun).
Broj desętь sklanjao se također po i-dekl., ali je neke padeže mogao praviti i po kons. dekl., npr. lok. sg.
desęte (: kamene), ali samo u vezi kao što je jedinъ na desęte, inače po i-deki.: nom. pl. desęte i desęti;
gen. pl. desętъ i desęti; instr. pl. desęty.
Od veza kao dъva na desęte nastali su u hrvatskom brojevi dvanaest : *dvanadesete (najprije je izpalo d,
onda krajnje e, i konačno predzadnje e).
Broj sъto deklinirao se kao selo; u hrvatskom se ne mienja, samo se očuvao dualni oblik u spojevima tri
sъta — trista, prema čemu je nastalo i dvjesta (mj. dъvě sъtě, kao što je bilo u stsl. ; tri sъta, četyri
sъta, pętь sъtъ). U starih hrvatskih pisaca prema stsl. gen. pl. sъtъ ima pravilni oblik sat, dakako za gen.
pl., a ne za nom. sg. (Marulić u posveti „Judite" kaže, da ju je spjevao 1501. — „godišće prvo nakon
tisuća pet sat"; uzporedi i rieč satnik = stotnik, centurio).
Broj tysǫšta sklanjao se kao duša. U hrv. isto tako.
Redni brojevi su pridjevi određenoga oblika i dekliniraju se po složenoj deklinaciji.

24
KONJUGACIJA
Hrvatska konjugacija nema duala. Od vremena staroslavenskih izgubio se aorist jaki ili asigmatski (osim
u 2. i 3. l. sg.) i sigmatski s-aorist, dok su se oba h-aorista očuvala. U narodnom govoru izgubio se već
gotovo sasvim imperfekt, tako da on danas živi još samo u literaturi, a i tu ga ima sve manje. Nestalo je
participa prez. pas. (osim ostataka u pridjevima pitom, lakom) i supina.

Prezent

jednina
stsl. hrv.
1. pletǫ pletem
2. pleteši pleteš
3. pletetъ plete
množina
1. pletemъ, pletemo
2. pletete pletete
3. pletǫtъ pletu
dvojina
1. pletevě
2. pleteta
3. pletete
Atematski glagoli (ima ih pet: byti, dati, jasti, věděti, iměti) imaju drugačiji prezent:
jednina množina dvojina
1. damь damъ davě
2. dasi daste dasta
3. dastъ dadętъ daste
1. l. sg. — Svi glagoli s tematskim vokalom u prezentu imali su u stsl. u ovome licu -ǫ na kraju. To se -ǫ
tumači kao ostatak ie. konjunktiva, koji se je inače u slavenskim jezicima izgubio, uzpor. lat. fer-am: ie.
*bherām, -am > -ǫ. Drugčije ga tumači Kuljbakin; po njemu je ǫ = ie. -o + sek. nast. -m, uzpor. grč.
ϕέρω, lat. fero, stsl. berǫ (sekundarni nastavci -m -s -t -mъ, -te -nt služili su za pravljenje aorista,
imperfekta i imperativa).
U hrvatskom jeziku mora krajnje -ǫ dati -u; tako je i bilo u starohrv. do XV v., pa se je govorilo: ja pletu
mj. pletem. Da se ukloni jednakost s 3. l. pl. (ja pletu — oni pletu), došlo je analogijom atematskih
glagola u 1. l. sg. -m, izpred kojega je prodro tematski vokal iz 2. i 3. l. sg. i 1. i 2. l. pl.: ja plete-m (:
pleteš, plete, pletemo, pletete). Ostatci staroga -ǫ = -u očuvali su se do danas u šlokavaca obćenito
samo kod dva glagola: mogu i hoću (u nekim krajevima još kod druga tri glagola: velju – velim, viđu –
vidim, volju — volim). Ali i kod ova dva glagola prodro je novi oblik, pa se govori i možem mj. mogu,
hoćem mj. hoću, nećem mj. neću.
Duljina krajnjega vokala tumači se stezanjem kod glagola V. 1.: čuvaješi > čuvaeši > čuvaaši — hrv.
čuvāš; ględaješi > ględaši — hrv. gledāš.
To se je stezanje izvršilo uporedo s prodiranjem nastavka -m u 1. l. prez. Analogija ovakvih glagola
djelovala je i na ostale glagole, koji nisu imali što stezati, pa su i oni dobili dugu kvantitetu.
2.l. sg. — Prajezični nastavak -si (koji je nastao od starijega medialnog nastavka -sai) prešao je u –hь
(iza i/ u/ r/ k), a. to je -hь moralo prieći u -šь> (zbog ь). Nastavak -šь je praslavenski, -ši je dialektička
osobina staroslovenskoga jezika.
U hrvatskom je samo odpao ь.
Kod atematskih glagola (osim iměti) ostao je prajezični nastavak -si u stsl. U hrv. je to ostalo samo kod
jednoga glagola: jesi.
3.l. sg. — Prajezični je nastavak bio -ti, od čega u prasl. treba da nastane *tь; faktično je -tъ (s ъ mj.
ь), a ne zna se, zbog čega (prema tъ od zamj. tъ, ta, to?).
Već u stsl. počeo se je taj nastavak -tъ gubiti. U hrvatskom ga jeziku nema ni u najstarijim spomenicima.
Sačuvao se samo kod jednoga glagola: jest.
1.l. pl. — Staroslavenskom nastavku -mъ odgovarat će prajezično -mos (uzpor. lat. -mus u laudamus).
U hrvatskom se od početka nalazi -mo mj. m (: mъ). Odakle je to o došlo, nije još sigurno utvrđeno.
(Neki kombiniraju, da je prema aoristnom i imperfektivnom nastavku -hom s metatezom -hmo).
2.l. pl. — Nastavak -te ostao je bez promjene do danas.
3.l. pl. — Prajezični nastavak -nti dao je u prasl. *-ntь, faktično -ntъ, koje s tematskim vokalom o ili e
daje u stsl. -ǫtъ ili -ętъ (ne zna se, zašto je ь, prešao u ъ).

25
U hrvatskom je krajnje t odpalo, kao i u 3. l. sg., a nazali ǫ, ę daju u, e: pletu, hvale.
Tri atematska glagola imala su u stsl. dadętъ, jadętъ, vědętъ. Već vrlo rano mj. dade dolazi u hrv. dadu
(prema glagolima, koji imaju -u po zakonu). Ovo -du počelo se tada osjećati kao karakteristika za 3. l.
pl., pa su ga u nekim krajevima počeli uzimati i za druge glagole, najprije: znadu, imadu, a zatim i
činidu, igradu itd. Pridoniele su nešto tome i d-osnove I. vrste: predu, idu, kradu. Kod glagola znati i
imati dolaze oblici sa d- i u ostalim licima: znadem, imadem.
U kajkavskom narječju prodro je tematski vokal iz ostalih lica i ovamo, pa se govori: pleteju, moliju itd.

Aorist
Od četiri vrste staroslavenskih aorista očuvale su se u hrvatskom jeziku podpuno samo dvie: h-aorist
atematski i tematski. Od prostog (jakog, asigmatskog) aorista ostalo je samo 2. i 3. l. sg. (plete), dok se
je sigmatski s-aorist podpuno izgubio, izuzevši neke dialektičke ostatke.

jaki, prosti, asigmatski

jednina množina dvojina

1. vedъ vedomъ vedově
2. vede vedete vedeta
3. vede vedǫ vedete

s-aorist, sigmatski

1. věsъ věsomъ věsově

2. (vede) věste věsta
3. (vede) věsę věste

h-aorist, atematski

1. čuhъ čuhomъ čuhově

2. ču čuste čusta
3. ču čušę čuste

h-aorist, tematski; novi. tip

1. vedohъ vedohomъ vedohově

2. (vede) vedoste vedosta
3. (vede) vedošę vedoste

Hrvatski aorist ostao je svojim oblicima jednak staroslavenskome, uz poznate glasovne promjene. Jedino
u 1. l. pl. bilo je u starohrvatskome: čuhomo, pletohomo; današnji oblik: čusmo, pletosmo nastao je pod
utjecajem 2. l. pl. čuste, pletoste.
Prema stsl. aoristu rěhъ (rěhomъ, rěste, rěšę) ima u hrv. dialektički rijeh; prema tome i od do-nesti
nastalo je donijeh, donijesmo, donijeste (ali: donese), a kasnije je ije prodrlo i u inf.: donijeti.

Imperfekt

jednina množina dvojina

1. pletěahъ pletěahomъ pletěahově
2. pletěaše pletěašete pletěašeta
3. pletěaše pletěahǫ pletěašete

1. znaahъ znaahomъ znaahově

2. znaaše znaašete znaašeta
3. znaaše znaahǫ znaašete

Imperfektivni formant -ěahъ, dobivali su na prezentsku osnovu svi glagoli, kojima se infinitivna osnova
nije svršavala na ě na a; a ovi su na infinitivnu osnovu dobivali formant -ahъ. Između imperfektivne

26
osnove i sekundarnih ličnih nastavaka umetao se tematski vokal o (za 1. l. sg. pl. du., 3 l. pl.) ili e (2. l.
sg. pl. du., 3. l. sg. du.).
U imperfektivnom formantu -ěahъ, koji nije indoeuropskoga podrietla, nego je praslavenska
novotvorina, vide jedni slavisti imperfekt pomoćnoga glagola biti: *ēsom (s je, kao i u sigmatskom
aoristu, prešlo iza vokala u h, a ē izpred njega u a po zakonu: palatalni + ě = 'a), uzpor. grč. ήν, lat.
erām (R. Nahtigal, Slovan. jeziki 103); — dok se drugi slavisti ograničavaju na tvrdnju, da mu podrietlo
nije jasno. (Kuljbakin, Staroslovenska gram. 116.)
1.l. sg. — pletěahъ < *plet + ēsom > ahom > ahъ. Već u stsl. moglo se ěa stegnuti u ě: pletěhъ,
pletěše, a aa u a: bьrahъ, znahъ.
Hrvatski nastavak -ijah dolazi od XVI v., dok su u starijem jeziku dolazili nastavci -ah, -ijeh, -eh, -ih:
pletijeh :pletěhъ, ikavski pletih, tek od XVI v. pletijah; prema tome pletijah nije nastalo izravno od
pletěahъ, nego je to naša hrvatska novotvorina, nastala valjda kontaminacijom -ijeh i -ah. Od XVII v.
dulji nastavak -ijah uzmiče sve više pred kraćim -ah.
2. i 3.l. sg. — pleěaše < *plet-ěah-e-s, pletěah-e-t. Ostalo je u hrvatskom bez promjene s nastavkom -
še.
1.l. pl. — pletěahomъ < *pletčah-o-mъ (mъ : mus).
U hrvatskom je, kao i u 1.l. pl. prezenta, dodano na kraju o, pa je u staro vrieme glasilo: čitahomo. Za
njim se povelo i
2.l. pl. — čitahote (mj. čitaašete).
Oblici čitasmo, čitaste za 1. i.2.l. pl. nastali su kasnije prema aoristu.
3.l. pl. — bez promjene u hrvatskom.

Imperativ

1. sg. / 1. pl. veděmъ 1. du. veděvě

2. sg. vedi 2. pl. veděte 2. du. veděta
3. sg. / 3. pl. / 3. du. /

Imperativ je u praslavenskom postao od ie. optativa. 2. l. sg. — vedi; beri : ϕέροις (oi = i, s odpada).
U hrvatskom bez promjene.
1.l. pl. — berěmъ : ϕέροι-μεν (oi > ě); glagoļimъ (ě = i iza paiatala).
U hrvatskom ima na kraju o, kao i u ostalim prvim licima pl. Mjesto ě u hrvatskom imamo i od XIV v., a
to je i došlo pod utjecajem palatalnih osnova.
2.l. pl. — berěte : ϕέροι-τε (oi = ě).
Kod glagola V i VI vrste odpao je u hrvatskome vokal i u 2. l. sg. i pl. (od XIII v.), pa mj. pitaji, kupuji i
pitajite, kupujtie — imamo pitaj, kupuj i pitajmo, pitajte, kupujte. Kod atematskih je glagola taj vokal i
postao konsonant, pa je palatalizirao konsonante pred sobom: *dadi̯ — stsl. daždь; jaždь; věždь; prema
tome u starohrvatskom imamo jeđ (jiđ); povjeć, pović (do XVI v., a u dialektima i danas, uzpor. kajk.
povèć mi = kaži mi).
Glagol *mog-ti glasio je u imperativu mozi (uzpor. pomozi); od toga mozi nastalo je u hrvatskom moj
(od XVI v.), koje dolazi samo s negacijom: nemoj.

Part. Prez. akt.

Stsl. participi na -y (vedy : *vedonts, gen. vedǫšta) trebali bi u hrvatskome glasiti na -i, ali mjesto toga
imamo već u najstarije vrieme nom. sg. samo s formantom i̯o- iz kosih padeža: *vedǫti̯o > *vedućo;
*pekǫti̯o > *pekućo — pekući. Do XVI v. govorio se u sthrv. pored toga još i nom. pl.: tekuće, a od toga
vremena dolazi samo oblik tekući, koji se ne mienja (osim idući, vrući, sliedeći i još nekoliko).
Stsl. participi na -ę (III, IV, V, VI vrsta — vokalske osnove) gladili su u starohrvatskom pravilno na -e:
kupuje, čine. Od XVII v. oni dolaze samo s form. i̯o: kupujući, čineći. Samo u nekoliko priloga vidi se
danas još ostatak staroga participa na -e: glede toga; šale nešto učiniti = šaleći se; muče (= mučke);
hote, nehote.

Part. prez. pas.

Pravio se od prez. osnove nastavkom -m*, -ma, -mo: vedomъ: hvalimъ.

27
U hrvatskom jeziku nema ga ni u najstarije vrieme. Ima samo dva tri ostatka: pitom (: pȉtati); lakom :
stsl. lakati i alъkati (gladan biti), uzpor. lačan (u starijem jeziku) = gladan.

Part. pret. akt. I.

Pravio se od inf. osnove formantom -ŭs iza suglasnika *nesŭs > nesъ; gen. sg. nesъša : *nesŭsī >
*nesŭhī > nesъšī ž.r.; a -vŭs iza samoglasnika: znavъ.
U starohrvatskom su jeziku živjela oba načina, ali su se danas izgubila oba, jer je u nom. sg. muž. roda
prodro još formant i̯o iz kosih padeža, pa smo tako dobili oblik -vši, koji se već od najstarijeg doba ne
mienja: rekavši, znavši, hvalivši (neko su vrieme postojali uporedo i oblici za nom. pl. muž. roda — kao
kod part. prez. akt.: čuvše, hvalivše). Ostatak staroga načina bit će u prilogu mȉmogrēd (— grędъ od
gręsti).

Part. pret. akt. II.

Pravio se od infinitivne osnove nastavkom -lъ, -la, -lo: plelъ, hvalilъ.

U hrvatskom jeziku, pošto je u muž. rodu odpao ъ, počelo je od XIV v. krajnje l prelaziti u o u
štokavskom narječju. Kod čakavaca i kajkavaca još se to l uporno čuva, a ni u štokavskom nije još taj
zakon do kraja proveden.

Part. pret. pas.

Pravio se od inf. osnove nastavkom -tъ, -ta, to; -enъ, -ena -eno; -nъ, -na, -no (uzpor. njem. gemacht;
getan). U hrvatskom je ostao bez promjene, samo prevladava nastavak -n, -na -no.

Infinitiv

Pravio se od inf. osnove nastavkom -ti, U hrvatskom je-ostao uglavnom isti — izuzevši poznate glasovne
promjene: stsl. rešti — hrv. reći, stsl. tonǫti — hrv. tonuti.

Supin

To je glagolska imenica, koja dolazi u akuzativu cilja ili svrhe (uzpor. iat. ire aratum = stsl. iti oratъ; lat.
datum = stsl. datъ). U hrvatskom ga jeziku nema, osim ukoliko mu se očuvao trag u odbacivanju
infinitivnoga krajnjeg t; uzpor. kod Mažuranića: Tko se snizi k rosnoj travi sankom kriepit snagu tiela.

Blaž Jurišić, Zagreb, 1944.

28
Univerzalni pie. nastavci za vokalske osnove
bili su jednaki za muški i ženski rod, a srednji rod razlikovao se po tome što su mu N i A uvijek jednaki i imaju poseban nastavak
npr. u jd. –ø (“bez nastavka”), u mn. N=A –a̅

JEDNINA
nominativ *-s
ablativ *-ōd <tematski vokal + *-od;
genitiv a-osn. novotvorina prema ak. pl.
dativ (*-ōi) (<tematski vokal + *-ei/*-oi ) slav. *–ou
je iz osnova na u
akuzativ *-m
vokativ *-ø
instrumental (*-o) slav. –mĭ (-m za ž.r.) u vezi je s nast. za
dat.mn. i adverbijalnog je postanja
lokativ *-i >s tematskim nastavkom daje diftong
*-oi
MNOŽINA
nominativ *-es slav. –i iz pokaznih zam. s tematskim
nastavkom daje diftong;
slav. -ns u a-osn. prenesen iz akuzativa
genitiv *-om
dativ slav. *-mos
akuzativ *-ns s tematskim vokalom daje *-ons
instrumental *-ōis za slav. y različita objašnjenja;
a-osn. novotvorina -ojǫ
lokativ *-su kod osnova na –o dodaje se još –i-
između osnove i nastavka

29