TEORIJE ANOMIJE

Saetak: Rad nudi pregled nad teorijama anomije podijelivi ih u predsocioloke razdoblje, francuske teorije anomije 19. stoljea, ameriko nasljee u 20. stoljeu te suvremene teorije. Ukazuje na niz varijacija u poimanju, sadraju i vrijednosnom odreenju pojma anomije, a to prvenstveno ovisi od sociopovijesnog konteksta i diskursa u kojem se koristi. Analiziraju se recentni pokuaji reanimacije tog danas marginaliziranog koncepta te se na kraju, u pokuaju iznalaenja njihovih zajednikih nazivnika, izvodi odreena taksonomija teorija anomije. UVOD Pod teorijama anomije podrazumijeva se jedan niz teorijskih i empirijskih radova nastalih tokom skora dva stoljea pa do dananjih dana, a koji pojam anomije koriste na vrlo razliite naine. Nerijetka nedoreenost, irina i apstraktnost pojma rezultirala je njegovom neodreenosti te se shvaanje anomije nije moglo niti ustaliti, a niti zaahuriti u jednu jedinstvenu teorijsku cjelinu. Pojam anomije u pravilu je vrijednosno negativno konotiran i pojavljuje se nasuprot pojmovima reda, integracije, zakona i morala kojima se opisuju stabilna i sreena stanja pojedinca, zajednice ili drutva. Navedena formulacija je toliko openita da se isti pojam moe zamijeniti nizom drugih termina poput dezorganizacije, deregulacije, devijacije i sl., a da osnovna relacija i dalje vrijedi. Utoliko je neophodno razluiti specifinost pojedinih anomijskih pristupa, izdvojiti njihove temeljne kategorije te prezentirati njihovu osnovnu logiku eksplikacije. Razlog vie je i to anomija nije nuno negativno konotirana. Etimoloka definicija anomije toliko je iroka da je kao takva neupotrebljiva. Grki korijen rijei (anomos) doslovno se prevodi kao bez zakona. Semantika definicija prvenstveno ovisi o sociopovijesnom kontekstu, diskursu unutar kojeg se koristi (religijskom, filozofskom, sociologijskom, psihologijskom), razliitom sadraju i znaenju, te vrijednosnoj evaluaciji pojma. To su sredinji izvori varijacija u koritenju pojma anomije. Svrha ovog teorijskog rada je prezentirati pojedine varijacije u shvaanju anomije i pokuati iznai njihove eventualne zajednike nazivnike.1 PREDSOCIOLOKO SHVAANJE ANOMIJE Iskazivanje interesa za red, pravdu i moral, kao okvir unutar kojeg se smjeta i pojam anomije, jest znaajna tema u promiljanju socijalne stvarnosti i stoga je razumljivo da ovaj pojam odavno pripada humanistikom nasljeu. U antikoj Grkoj pojam anomije se koristi u tri razliita znaenja: (1) oznaava nedostatak ljudskih kvaliteta u pojedinaca, to rezultira uasom, nasiljem, tragedijama i neljudskim ponaanjem; (2) nepotivanje religijskih normi ili bojeg poretka, to je uzrok nevjeri i grenim djelima i (3) oznaava odbijanje nepisanih pravila pravednosti i tradicionalnih drutvenih obiaja i normi prikladnog ponaanja. Tako npr. Ksenofont koristi pojam anomije u smislu nezakonitosti, nelegalnosti i nepostojanja normi. Platon u anomiji nalazi osnovni razlog drutvenog nereda, te je poistovjeuje s anarhijom i dezorganizacijom drutva. Za sofiste je problem anomije vezan uz drutvenu promjenu, te ga povezuju s raznim politikim (etikim) pozicijama. Kasnije, u biblijskoj literaturi isti pojam se razmatra u kontekstu religijskih tema i njima svojstvenoj terminologiji. S Novim zavjetom nastaje radikalna promjena, jer se na zakon ne gleda vie

kao na neto preteno izvanjsko, ve kao na interiorizirani princip. U engleskoj renesansi 17. stoljea anomija se prvenstveno u religijskoj literaturi javlja u smislu krenja boanskih zakona. Ona je grijeh u smislu akcije protiv boanske volje. FRANCUSKE TEORIJE ANOMIJE 19. STOLJEA Francusko drutvo s kraja 19. stoljea se nalazilo u tranziciji iz tradicionalnog k modernom. Uzdrmana stabilnost drutva, previranja i neredi, ekonomske potekoe te svojevrsno propitivanje normativnih obrazaca, odrazilo se na pojaan interes za probleme reda i morala. Odatle proizlazi socioloko poimanje anomije u djelu Durkheima kao njegove reakcije na Guyauovo shvaanje. J. M. Guyau Filozof i sociolog Jean Marie Guyau je nezaobilazan u pregledu koncepcija anomije iz vie razloga. Prvi je razlog isto faktografskog karaktera: nasuprot uobiajenom shvaanju kako je Durkheim prvi sociolog koji koristi pojam anomija u svom djelu "O drutvenoj podjeli rada" iz 1893., treba spomenuti da upravo Guyau prvi koristi taj pojam u svojim djelima iz 1885. i 1887. godine. Durkheim prvi put spominje anomiju zapravo 1887. u prikazu Guyauove knjige "Bezbonost budunosti, socioloka studija". Drugi razlog lei u tome to se glavne okosnice Durkheimovog shvaanja anomije oblikuju u suprotnosti spram Guyaova poimanja, te mu stoje kao protutea i alternativa. Trei i, ini se, najvaniji razlog jest taj to Guyauova koncepcija anomije ima mnoge slinosti (i moe se smatrati odreenom prethodnicom) s pojedinim suvremenijim poimanjima anomije koja pokazuju pomak od dominantnih shvaanja anomije s vrijednosno negativnim odreenjem (kao: nepoeljna stanja drutva, socijalnih podsistema ili pojedinaca) prema pozitivnom razumijevanju anomije, kao preduvjetu i sastavnom dijelu modernizacije. Prema ovom misliocu moderna etika trebala bi biti autonomna, proizlaziti iz pojedinca i biti slobodna od izvanjskih pravila. Tu karakteristiku Guyau naziva etikom anomijom. U tom smislu ukazuje na progresivnu individualizaciju morala i moralnih pravila. Isti se nain prosudbe odnosi i na Guyauovo shvaanje religije. Ljudi se u svojim moralnim prosuivanjima ne bi smjeli oslanjati na religijsko vjerovanje i transcendentalne istine, njih moraju zamijeniti moderna vjerovanja bitno razliita od tradicionalnih. Taj novi tip religijskog individualizma on naziva religijskom anomijom. Kao to se vidi, anomija je za Guyaua pojam, to s jedne strane istie individualnu slobodu i autonomnost u moralnom prosuivanju te sumnju i skepticizam naspram religijskih autoriteta, a s druge strane eliminira imperativ etike uniformnosti i vjene istine, naspram autoritetu drutvenih institucija i normi. Proteira se individualnost kao izvor vrijednosti i smjernica djelovanja. Time anomiju ne razmatra kao zlo i bolest modernog drutva, ve kao jednu drugaiju kvalitetu pozitivnih konotacija. E. Durkheim Pojam anomije treba razumjeti iz Durkheimova poimanja moralnosti koje on temelji na znanosti o moralu. Moralnost je kao osjeaj obveze koji proizlazi iz drutva, izjednaena sa socijalnim redom i poretkom, sa solidarnou u drutvu, naspram naglaenog individualizma koji onemoguava funkcioniranje kolektiviteta i drutvenog organizma. Anomiju zamilja kao odsutnost moralnih pravila, negaciju moralnosti, ime ona nema neku svoju autonomnu samopostojanost, identitet, ve je deformacija idealnog stanja moralnosti. U Drutvenoj podjeli rada, anomiju poima kao jednu abnormalnu formu podjele rada (za razliku

od normalne podjele rada, koja prirodno dovodi do kohezije i solidarnosti) s nedostatkom uzajamnog prilagoavanja funkcija to zbog nedovoljne interakcije privrednih subjekata, to zbog izostanka pravila. Znaajnije mjesto anomija dobiva u njegovoj znamenitoj studiji o samoubojstvu. Durkheim je i ovdje dosljedan svojim temeljnim naelima i metodi koja objanjenje trai u drutvenim injenicama, a individualni motivi su samo slabe toke pojedinaca kroz koje socijalni uzroci prodiru. Autor opisuje razliita socijalna stanja i odnose drutvopojedinac u kojima, po autoru, lee glavni uzroci suicida. Tako anomijski suicid izrasta u uvjetima koje karakterizira manjak regulacije drutva nad pojedincem, budui da ljudi sami po sebi nemaju ugraene priroene konice svojih aspiracija, nego ih tek drutvo kao vanjska sila moe obuzdati. Takva socijalna stanja neuspjele regulacije individua, neuspjeha drutvenog ogranienja, osobito u doba kriza ili naglih prosperiteta, on naziva anomijom. Oigledno je da je Durkheimovo poimanje anomije optereeno normativnim elementima koji su neodjeljivo utkani u cijelu teoriju. Niz njegovih kljunih kategorija pa tako i anomija optereeno je vrijednosnom konotacijom (patoloka anomija, normalna i abnormalna podjela rada, ravnotea drutva i pojedinca, i sl.) odatle proizlazi diskrepancija izmeu pozitivistike metode i idealistike etike. Njegovo metafiziko shvaanje ljudske prirode i pretjerana zabrinutost za socijalni red, doveli su do "nerazmrsivog spoja injenica i vrijednosti" (Lukes, 1973) do "koegzistencije historijskih i ahistorijskih elemenata" (Orru, 1987). U pozadini ovog koncepta anomije stoji pitanje modernizacije to je odraz ondanjeg francuskog drutva u kojem se odvijaju procesi koji rastau tradicionalne vrijednosti, a procesi individualizacije uzimaju zamaha, ime se potkopava nukleus zajednikih vrijednosti i/ili kolektivnosti.

AMERIKE TEORIJE ANOMIJE 20. STOLJEA To prekooceansko "putovanje TA iz europskog u ameriki drutvenopovijesno intelektualni kontekst imalo je dalekosene posljedice za sam oblik teorije. Identini pojmovi i kategorije u razliitim kontekstima poprimaju i drugaija znaenja. Anomija se u amerikom kulturnom okruenju uglavnom ne odnosi na ciljeve, ve na problem neadekvatnosti sredstava - trae se tek tehnika poboljanja unutar danog drutvenog ureenja. Taj pomak je izraen i kroz odmak od transcendentalnog, hipostaziranog prema empirijski utemeljenom konceptu i instrumentalnom shvaanju anomije. Orru smatra da je navedeni pomak usporedan s promjenom moralnih pretpostavki modernih drutava, a anomija je pitanje prilagodbe i gubi svoju normativnu, etiku konotaciju (Orru, 1987). Pojam anomije u djelu R. K. Mertona Kljuni elementi njegovog poimanja anomije su kulturno definirani ciljevi uspjeha, sredstva za ostvarenje tih ciljeva kod kojih je osnovno pitanje njihov stupanj usklaenosti s institucionalnim normama te socijalna struktura s pripadajuim stratifikacijskim poloajima koji su povezani sa "strukturom mogunosti" i dostupnim legitimnim sredstvima.Apstraktnije formulirano: kulturna i socijalna struktura su neusklaene. Pritisak na vrijednost odreenih ciljeva, ukljuuje, paralelno, malo panje prema institucionalno propisanim sredstvima za ostvarenje tih ciljeva" (Merton, 1957:133). Tako je krajnji sluaj onaj u kojem je jedini kriterij ponaanja za ostvarenje cilja iskljuivo tehnike prirode kriterij efikasnosti, dok je legitimnost, kao i institucionaliziranost sredstva potisnuta. Ovdje anomiju karakteriziraju takvi odnosi koji konstituiraju tip dezintegrirane kulture tako da cilj nije povezan s institucionalnim sredstvom. Sama razina ponuenog objanjenja je uopena i apstraktna, te

mnogi smatraju da je to zapravo jedan visoko teorijski koncept (Gibbons i Jones, 1975) dok kulturnu matricu ciljsredstvo Merton primjenjuje kako u opisu drutva u cjelini, tako i na razini uih dijelova strukture pojedinih institucija, grupa. Ona, u skladu s osnovnim zamislima Mertonova koncepta, nije primjenjiva na psiholokoj ili individualnoj razini. Dakle, njegova osnovna namjera je da anomijom kao konceptom srednjeg dometa ponudi strukturalno objanjenje distribucije devijantnih oblika ponaanja, dok su individualni tipovi adaptacije samo obrasci reakcije na anomiju. Kada koncept primjenjuje na razini cijelog amerikog drutva, prisiljen je identificirati odreenu kulturnu matricu sa zajednikim naglaenim ciljevima, to je doista upitno za suvremena drutva koja su visoko diferencirana u normativnom, vrijednosnom i strukturalnom smislu, zbog ega se Merton ne uspijeva odmaknuti od funkcionalistike pretpostavke o univerzalnim vrijednostima u drutvu. Detaljniju analizu o tome kako e pojedinci reagirati na anomiju i koje pozicije su u veoj mjeri izloeni toj pojavi Merton analizira kroz tipove individualne prilagodbe kao jednoj logikoj konstrukciji zainjenoj zdravorazumskim iskustvom. Njegova TA je instrumentalnog karaktera, bez vrijednosne evaluacije kako ciljeva tako i sredstava te je samo nusposljedica i druga strana skoro neupitne uspjenosti tog istog drutva u kojem se pojavljuje. Pojedini autori smatraju da takav koncept nije pridonio objanjenju devijantnosti te da je njegova primjena nejasna (Adler; 1995), dok je Rex (1961), jo u doba njene najvee popularnosti, tvrdio da je Mertonova teorija iznimno pojednostavljena. Gibbson i Jons (1975) smatraju da je TA koritena kao visokoeksplikacijska metafora bez stvarnih pokuaja procjene njezine korisnosti. Gottfredson i Hirschi (1990) uoavaju da je u ovoj teoriji sredinja kategorija klasa i klasne pozicije, za koju se smatra da je isuvie kompleksna kategorija, te nam stoga na kraju i nije jasno to pokree devijantno ponaanje. Ipak, Merton e u cjelokupnoj tradiciji TA biti prvenstveno zapamen kao socijalni teoretiar devijantnosti i po njegovoj socijetalnoj razini eksplikacije. Anomija je prvenstveno drutveni uvjet kojim se objanjavaju stope devijantnog ponaanja, a to je stanje u kojem norme koje definiraju konformizam gube svoju snagu u reguliranju ponaanja, stanje deregulacije. Kasnije psiholokoindividualne verzije (verzije disjunkcije, sociopsiholokog pritiska) krenule su istom logikom eksplikacije, ali iskljuivo na razini pojedinca.

Klasine revizije i empirijske verifikacije Mertonove TA

Pod "klasinim revizijama" podrazumijevaju se neposredne nadopune i kritike Mertonovog koncepta anomije nastale u SADu prvenstveno pedesetih i ezdesetih godina 20. stoljea. Njihov osnovni doprinos se sastojao u razvijanju i modificiranju Mertonove pozicije te empirijskom testiranju njegovih osnovnih relacija. 2 U mnotvu revizija TA nezaobilazno se uz druge izdvajaju doprinosi A. Cohena, R. A. Clowarda i L. E. Ohlina. Ovi autori i njihovi doprinosi prvenstveno se razmatraju kao revizije Mertonova modela anomije. Polazei od primjedbe da je prilagodbu na anomiju Merton promatrao suvie atomistiki te da je neprihvatljiv skok od statusne pozicije do devijantnog ponaanja, A. Cohen u svojem djelu Culture of the Gang (1955) tvrdi da je devijacija prvenstveno kolektivna, a ne iskljuivo individualna reakcija te operira s pojmovima poput statusne frustracije i delinkvente subkulture. U studiji iz 1960. godine Social Control in the Prison Cloward tvrdi da je kriminalno ponaanje ovisno i o dostupnosti nelegitimnih mogunosti. U lanku Illegitimate Means, Anomie, and Deviant Behaviour (1959.) isti autor revidira Mertonov tip "povlaenja" tvrdei da tu individualnu reakciju karakterizira dvostruka nedostupnost (legitimnih i nelegitimnih sredstava) formulirana kroz sintagmu dvostruka pogreka. U zajednikom radu Clowarda i Ohlina Delinquency and Oppportunity (1960.) autori zamjeraju Mertonu da svojim konceptom nije objasnio razliite oblike to ih poprima delinkvencija te osnovnu Mertonovu shemu nadopunjuju Sutherlandovim konceptom diferencijalnih asocijacija

ukazujui da sredstva ovise o strukturama uenja i strukturama ansi. Taylor, Walton i Young (1973) upozoravaju da je upitno devijantnost promatrati kao reakciju na neuspjeh, odnosno, oslanjati se na Mertonovu pretpostavku o univerzalno rairenoj elji za bogatstvom i uspjehom. U Landerovoj studiji anomija je oznaena kao empirijsko stanje koje on interpretira kao socijalnu nestabilnost i poputanje normi (Short,1964:99). Opadanje znaenja Mertonove TA i logino odustajanje od pokuaja njezinog poboljavanja koincidira s najintenzivnijim kritikama koje su posebice krenule 70ih godina, a iji je zajedniki nazivnik miljenje da varijable derivirane iz TA pokazuju nikakvu ili slabu povezanost s delinkvencijom (Agnew, 1991; Hirschi 1969; Kornhausen 1978; Liska, 1971; Bernard, 1984; Farnworth i Lieber 1989; prema Agnew i White, 1992). U tom razdoblju svoju nadmonost su pokazivale prvenstveno teorija socijalne kontrole (osobito Hirshijeva verzija) i teorija diferencijalnih asocijacija, tj. teorija socijalnog uenja. Reakcija na kritike odrazila se u kasnijim revizijama klasinih TA (Agnew 1985; Bernard 1987, Elliot 1979; Greenberger 1977; prema Agnew i White, 1992), ali svi ti pokuaji nisu ozbiljno ugrozili dominaciju prethodno spomenutih teorija. Neto znaajniju panju dobiva tek Agnewova teorija pritiska kao jedna, uvjetno reeno, od inaica TA. Moe se zakljuiti da u svezi pokuaja klasinih revizija i empirijskih potvrda Mertonova koncepta anomije u cjelini, do izraaja dolaze ogranienja njegove strukturalne polazne pozicije i apstraktne teorijske formulacije sredinjih kategorija (cilj, sredstvo, kultura, struktura, institucionalnost i sl.). Psiholoke verzije TA U psiholokim verzijama anomija je psihiko stanje osobe koje biva poticano iz odreenih socijalnih uvjeta. Jedan dio razloga psihologizacije teorije proizlazi iz potrebe za njezinom empirijskom provjerom, to je sukladno sklonostima anglosaksonskog kulturnog intelektualnog miljea. Jedan pravac psiholokih verzija TA slijedi anomiju na tragu Durkheima gdje se ona pojmi kao nedovoljna integriranost pojedinca u grupi ili zajednici, kao varijanta otuenja jednih od drugih (interpersonalne veze) ili kao dezintegracija izmeu odreenih subsustava. 3 Dvije su stvari ovdje presudne: prvo da u ovom smjeru TA naputa svoju ambiciju da bude, ne samo generalna teorija devijacija, ve uope koncept koji polako odustaje od namjere da ponudi objanjenje za devijantno ponaanje. Tu se fokusiraju teme srodnije pojmu alijenacije, te izostaje terminologija karakteristina teorijama devijantnosti. Predstavnici ove orijentacije su Srole (1956, 1965), McIver (1950), Nisbet (1953). Tako Sroleove empirijske skale anomije pomiu fokus interesa dalje od njezinih strukturalnih odrednica prema njezinim posljedicama na stavove i psihika stanja pojedinaca. Na taj nain teoretiari su ostali praznih ruku, a anomija je postala povezana s odgovorima individualnih ispitanika. "Ne zadugo fenomen anomije, koji se objanjavao, postavljen je kao eksplikacijska varijabla" (Orru 1987:127). Kao i kod Mertona uoava se instrumentalno (a ne normativno) obiljeje Sroleove koncepcije. Durkheimu svojstveni etiki tonovi definitivno postaju prolost. Anomijska situacija je dakle problematina zbog disfunkcionalnih odnosa izmeu drutvenih podsustava ili odnosa individue spram sustava. Problem nije u kapitalistikoj kompetitivnosti, kulturnom srazu i brzim promjenama, ve u nesposobnosti komponenti drutvenog sustava i individua da funkcionalno izbalansiraju sami sebe. Problem je dakle u instrumentalnoj, a ne u normativnoj adekvatnosti, to znai da nema vrednovanja, ocjenjivanja kulturnih ciljeva ili navedenih socijalnih procesa, ve se pristup iskljuivo usredotoio na neeljene konzekvence. Kao i Mertonu tako i Sroleu jedini znanstveni kriterij je procjena posljedica. Drugi pravac psiholokih verzija TA ine oni koncepti koji nastavljaju kako Mertonovu TA, tako i Clowardove, Ohlinove i Cohenove doprinose. Fokus interesa se nalazi

unutar sheme cilj sredstvo, i poglavito je usredotoen na psiholoku diskrepanciju izmeu aspiracija i oekivanja, te aspiracija i socijalnog statusa. U literaturi su ove verzije oznaene kao teorije disjunkcije. Osnovni problem je da su psiholoke verzije iskorijenjene iz svakog povijesnog konteksta to nadalje onemoguava svaku kritiku analizu na razini drutvenog sustava. Glavni predstavnici ovog smjera su Liska (1971) i Short (1964). Anomija je disjunkcija izmeu individualnih ciljeva i individualnih oekivanja/mogunosti. Devijacija je vjerojatnija u onim sluajevima gdje su aspiracije visoke a istovremeno oekivanja/mogunosti niske. Iz navedene disjunkcije slijedi motivacija k nelegitimnim opcijama kako bi se ostvario cilj. To je osnovna shema, a varijacije su prvenstveno u sadraju kategorija (materijalni uspjeh, obrazovne aspiracije, profesionalne aspiracije itd.). Kod ovih pristupa ponovo je izraena spomenuta slabost Mertonove TA u njegovoj podjeli na sredstvo i cilj te se nerijetko samom disjunkcijom nije uspjelo objasniti pojedinano devijantno ponaanje. Na osnovi anomijskog nasljea unutar psiholokih verzija neophodno je spomenuti i Agnewovu generalnu teoriju pritiska (TP). Ona se nalazi se u jednoj nejednoznanoj, ak ambivalentnoj poziciji spram klasine TA. Nezina je ambicija da ponudi teorijsko objanjenje devijacija, u kojem bi se, osim tipova pritisaka iz anomijske tradicije, nalazili i pritisci iz teorija koje njegove izvore uoavaju u drugaijim kategorijama od onih anomijskih. Tu su sukobi, psihoanalitike kategorije, agresija, frustracija i sl., pojmovi koji pripadaju konfliktnoj teoriji, feministikoj teoriji, teoriji socijalne dezorganizacije itd. Agnew (1995), za razliku od prethodno spomenutih teorija disjunkcije, uvodi set intermedijalnih varijabli (osobito negativne emocije kao to su ljutnja i frustracija) i tvrdi da je to zapravo osnova pritiska. Dakle, u skladu s Agnewom, pritisak koji proizlazi iz ciljsredstvo sheme tek jedan je tip pritiska koji on klasificira kao oduzimanje pozitivno vrednovanih ciljeva. Utoliko Agnewova TP ima ambiciju da bude svojevrsna generalna teorija pritiska. Na drugoj strani, Durkheimov i Mertonov koncept anomije se ne moe reducirati na TP. Naime, TP je u osnovi socijalnopsiholoka teorija, stoga su pojedini elementi iz anomijske tradicije (npr. makrorazina analize, socijalni izvori) na nju nesvodivi. Moe se zakljuiti kako generalna TP obuhvaa samo jedan ui dio (razinu) TA (individualnopsiholoku razinu pritiska), te je samo u tom njezinom dijelu Agnew inspirirao i proirio anomijsku paradigmu. SUVREMENE TEORIJE ANOMIJE U dvadesetom stoljeu uoavamo jasna razdoblja (valove) prihvaanja i naputanja TA. Iako Merton prvi put svoju paradigmu TA obznanjuje ve 1938. godine, val posvemanjeg interesa (koji se manifestira u cijelom nizu teorijskih i empirijskih studija) kulminira u pedesetim i ezdesetim godinama. Nakon tih godina uzleta, krajem ezdesetih, dolazi do opadanja interesa za paradigmu TA. Empirijske potvrde opravdavale su naputanje TA (Kornhauser 1978; Agnew 1995), to je samo potvrivalo stajalita da je treba ak definitivno napustiti (Hirschi 1969; Kornhauser 1978). Postojao je cijeli niz razloga za takva razmiljanja. Stvorio se dojam da se iscrpio istraivaki puzzle koji se oslanjao na klasine4 TA, te da su same empirijske studije nedovoljno potvrivale model. ini se da ni konzervativnoj politikoj klimi nije odgovarala teorija koja u svojoj sri ukazuje na nefunkcioniranje drutva. Uz to, TA je bila demantirana i samom socijalnom stvarnou naime, ekonomski je rast u SADu bio je popraen porastom stope kriminala (Hagan i McCarthy 1997). Nasuprot tendencijama naputanja, nailazimo na struju koja ipak eli zadrati TA kao jednu relevantnu socioloku teoriju (Passas 1995; Bernard 1997). Moe se rei da se suvremena reanimacija TA odvija na tri polja. Na prvom polju pobornici TA preispituju empirijska istraivanja klasinog razdoblja i generalno smatraju da ta

istraivanja ne nude dovoljnu osnovu za odbacivanje TA. Oni ukazuju da prijanja istraivanja uvelike pojednostavljuju originalne stavove klasine TA koji su daleko kompleksniji od simplificirane teze da je kriminal rezultat situacije kad pojedinci ne mogu legitimnim putem ostvariti novane ciljeve. Takoer su se nepravedno ignorirale pojedine revizije TA inicirane od samih autora i sljedbenika (Cloward, 1964; Cohen, 1966; Cohen i Short, 1958; Merton, 1959, 64; Mizruchi, 1964; Vaughan 1983). Revizije i kritike izvornih, prvotnih formulacija TA su uvelike doprinijele razlikovanju pritiska i anomije, suptilnijem prikazu uvjeta koji dovode do kriminala, ukazivanju na posredne elemente itd. To je rezultiralo razvojem TA i njenom udaljavanju od poetnih pjednostavljenih, nerealnih relacija. Autori koji su stali u obranu ove teorije zamjeraju istraivaima da nisu uvaili ove argumente, te olako okarakterizirali TA kao bezvrijednu. Nadalje, neopravdano se u istraivanjima zanemarila makrorazina TA. Najea simplifikacija se sastojala u pojedinanom mjerenju razlike izmeu aspiracija i oekivanja te fokusiranje na odnos izmeu individualnog iskustva blokade ciljeva i kriminalne delinkvencije. Nasuprot ovih simplifikacija, u zadnjem razdoblju se javljaju mnoga istraivanja s valjanim argumentima koji idu u prilog TA. Tu spadaju kako kvantitativna istraivanja na individualnom nivou i na odreenim makrorazinama (Bernard, 1984; Burton i Culen, 1992; Burton i Dunaaway, 1994), tako i kvalitativna istraivanja razliitih prijestupnikih grupa i organizacija (Box, 1983; Hagan, 1994; Passas, 1995; Vaughan, 1983). Daleko vie se inzistira na metodologiji sa sofisticiranijim i kompleksnijim testovima. Oni ispituju raznovrsne initelje koji lee u pozadini pritiska i anomije, te ukazuju na razliite putove i intermedijalne imbenike koji iz situacije pritiska i anomije dovode do kriminalnog ponaanja. Dodatna panja se usmjerila na problem populacije i uzoraka, kako bi bio to primjereniji teorijskim pretpostavkama koncepta anomije (Agnew, 1996; Burton i Dunaway, 1994; Burton, 1994; Hagan i McCharty 1997; Menard, 1997). Ono to se posebice izdvaja za ponovnu aktualizaciju TA su razliite revizije i matovita proirenja klasine paradigme TA.5 Uvode se nove kategorije (npr. pridaje se vea vanost referentnim grupama), a odreene relacije gube svoje prijanje sredinje mjesto (npr. dimenzija integracije dezintegracije). Paradigma anomije se propituje na drugim socijalnim grupama i organizacijama (institucionalna TA). Moe se rei da postoje znaajne promjene u kategorijalnom aparatu i koncepciji suvremenih stremljenja TA kojima se eli postii vea adaptibilnost i irina koncepta. Znaaj tih promjena najjasnije su okarakterizirali Agnew i Passas kao najistaknutiji recentni teoretiari TA: "Ove revizije su iscrpno i bolje definirale prirodu i odrednice pritiska i anomije, preciznije specificirale uvjete pod kojima pritisak ili anomija dovode do kriminala, te proirile doseg teorije na nove tipove kriminala ili devijacije, te na nove populacije" (Agnew i Passas 1995: 6). Dakle, suvremene TA koriste iru lepezu pritisaka, fokusiraju se na socijalne skupine i institucije koje nisu bile uobiajene u klasinim istraivanjima anomije6 i vie panje posveuju makrosocijalnim uvjetima individualnog pritiska. Takoer j se detaljnije analiziraju uvjeti pritiska i posredujuih varijabli. Tako razliiti novi initelji imaju sada nezaobilaznu funkciju u objanjenju pojave pritiska i delinkventnog ponaanja. Recentni autori istiu znaaj npr. socijalnog kapitala (Haga i McCarthy, 1997) u funkciji ekonomske pozicije, vanost socijalne podrke i referentnih grupa (Cullen i Wright, 1997) ulogu relativne deprivacije (Passas, 1997) i sl.

lnstitucionalna teorija anomije

Od suvremenih pokuaja posebno mjesto zauzima Rosenfeldova i Messnerova institucionalne verzije TA (1995) Njihova namjera je da ponovo aktualiziraju originalnu makrorazinu TA koja je izostavljena u psiholokim verzijama i generalnoj teoriji pritiska, te drugo, da proire Mertonov koncept produbljujui ulogu drutvene strukture (prvenstveno

meusobni odnos institucija) u generiranju kriminalnog ponaanja. To je takoer protutea i dominantnim individualistikim sklonostima u kriminologiji. Rosenfeld i Messner smatraju da "glavna epistemoloka premisa ire socioloke analize bilo kojeg fenomena je ta da analiza mora biti izraena u terminima osnovnih elemenata drutvene organizacije: podruju kulture i socijalne strukture" (Rosenfeld i Messner, 1997:212). Individualizacija i psihologizacija TA je zapostavila ope pitanje o tome zato stopa kriminala varira u razliitim drutvenim sistemima, tj. pitanje o tipologiji i topografiji kriminala na makrorazini. Autori institucionalnu TA koncipiraju kroz tri proimajua segmenta: 1) odnose kljunih institucija u drutvu koji proizlaze iz dominantnih obiljeja socioekonomskog sustava; 2) karakteristike sredinje ideologije american dreama i refleksija tih vrijednosti na drutvene institucije; 3) stope i strukture kriminalnog ponaanja. Teorija izdvaja ekonomske, politike i obrazovne institucije te instituciju obitelji. Iako sve institucije imaju svoje odreene funkcije, ekonomsko podruje se izdvaja po svojoj dominaciji i determinaciji nad drugim institucijama. To je prvenstveno odraz ili sastavni dio amerikog socioekonomskog sustava. On je po svojoj prirodi kapitalistiki, njeguje kompetitivni i inovativni duh s pretjeranim naglaavanjem novanog i materijalnog uspjeha.7 Dominacija podruja ekonomije manifestira se kroz obezvrjeivanje neekonomskih institucionalnih funkcija i uloga, prilagoavanju ostalih institucija instituciji ekonomije i penetraciji ekonomskih normi u sve ostale institucionalne odnose. Stoga druge institucije vrlo oteano obavljaju svoje funkcije. Teorija zapravo razvija implikacije Mertonova koncepta opisujui koje su to specifine povijesne okolnosti dovele do takvog kulturnog debalansa. Istie se da stopa kriminala ne oblikuje samo anomiju u ekonomskim institucijama, ve i smanjuje kontrolu i u onim drugim neekonomskim institucijama. Intenzivni pritisak za novanim uspjehom slabi snagu normativnih neekonomskih standarda koji reguliraju ponaanje. Dok u amerikom drutvu snaga mnogih institucija izrasta iz ekonomske podloge, u drugim tradicionalnijim drutvima socijalne institucije uspijevaju balansirati s ekonomijom. Ako se usporedi Mertonovo nasljee s institucionalnom TA, onda se uoavaju odreeni pomaci. Fokus je premjeten od proturjenosti strukture i kulture (nepristupana legitimna sredstva i naglaeni ciljevi) prema strukturalnim neravnoteama osnovnih drutvenih institucija i naglaenijim implikacijama amerike ideologije uspjeha.

Pozitivnovrijednosna anomija (valueanomie)

Pod vrijednosnom anomijom podrazumijevaju se ona shvaanja anomije iji je zajedniki stav da je anomija pozitivna karakteristika modernizacije i suvremenih drutava. Ona ne samo da je njihova posljedica, ve su i sam napredak i suvremena moderna drutva poticani anomijom. Istovremeno suvremeni individuum se s anomijskim stavovima lake adaptira na potekoe, razliitosti i nestabilnosti dananjeg svijeta. Multikulturalnost ili izraena kulturna diferencijacija iz koje proizlazi vrijednosni relativizam, autonomnost i naglaeni individualizam ostavlja pojedince bez jasnih pravila, zajamenih moralnih normi i vjeitih istina, a arbitri vrijednosti se prvenstveno trae u samoj osobi a ne vie iskljuivo u zajednici. Sociologijska VA (sociological value anomie) istie da je anomija tipina pojava modernih urbanih drutava u kojima nalazimo najvea dostignua, ali i najvee socijalne probleme. Razvijena etika individualizma i njegovi strukturalni izvori (kao to su protestantizam, kapitalizam i demokracija) neraskidivo su povezani s anomijom. Stoga je anomija samo druga strana i nuna pretpostavka modernizacije, progresa, te openito zasluna za razvoj zapadne civilizacije (Orru, 1987). Jednostavnije reeno, drutvene promjene zahtijevaju normativnu fleksibilnost institucija i pojedinaca, a granice i okotale vrijednosti postojeeg se ne mogu promijeniti bez procesa koji dovode u pitanje postojee kulturne

obrasce. Stoga, s ovog stajalita, moe se slobodno tvrditi da je "u modernom drutvu odreena anomija i poeljna" (Yinger, 1964:73 prema Orru, 1987:142). Duvignaud smatra da je "posve evidentno kako ljudsko iskustvo povijesnih i kumulativnih drutava, bez tih anomijskih individualnost, ne bi bilo nikada usmjereno u trajno nadilaenje sebe samog (Duvignaud, 1970:77, prema Orru, 1987:143). Takoer isti autor definira anomiju kao mogunost pojedinaca da izazovu promjene u statinom drutvenom sustavu. U istom smislu Gouldner tvrdi: "Kada drutveni sustav za prisutne probleme iscrpi svoje uobiajene mogunosti, tada je, za razliku od uvrijeenog i propisanog djelovanja starih struktura, anomijski pristup daleko korisniji ,i to kako za individue tako i za matinu kulturu, (Gouldner, 1970:224225, prema Orru 1987:143). Evidentno je iz ovih citata kako su normativna fleksibilnost i/ili anomija neophodne pretpostavke socijalne promjene. Socioloka VA okree i uvrijeenu relaciju anomijaintegracija. Tako se Schacht (1982) suprotstavlja tradicionalnom shvaanju o polaritetu izmeu anomije i socijalne integracije, te smatra da anomija ne treba nuno biti prijetnja drutvenoj integraciji. Suvremena drutva koja se nalaze u nestabilnoj socijalnoj okolini tee alternativnim oblicima koji se udaljuju od zajednice, a opet ne padaju u anarhiju. Dakle, anomija je u modernim drutvima povezana s novim oblicima socijalne organizacije. Psihologijsku VA (psychological valueanomie) treba sagledati kao komplementarni dio sociologijske VA. Ona smatra da je fleksibilnost spram drutvenih normi i vrijednosti jedna poeljna (pa ak neophodna) osobina individua u modernim drutvima. Tako Bay (1958) smatra da moderni pojedinci trebaju razviti psiholoku osobnu slobodu kao sposobnost toleriranja anomije i drugih ambivalentnosti okoline. Nadalje, kompleksnost socijalnog svijeta bez jedinstvenih i jednoznanih normativnih okvira trai od pojedinaca sposobnost samostalnog prosuivanja. Pojedina psiholoka istraivanja (Deman, 1982; Krill, 1969) pokazuju kako je najbolje rjeenje za negativne reakcije osobe na kulturni relativizam drutvene okoline pobuivanje svijesti o moralnom relativizmu. Sam proces odrastanja osobe zahtijeva normativnu fleksibilnost s kojom se uspjeno nadilaze prijanje faze linosti. Suprotno Durkheimu koji je smatrao da samo drutvo moe pojedincu odrediti moralna pravila, psihologijska VA pokazuje da tek individualna autonomija ini pojedinca kompetentnim lanom drutva. Tako Putney i Middleton (1962) istiu kako vjerovanje u nepromjenjive vrijednosti nije nain izbjegavanje anomijskih individualnih stanja. "Relativisti nisu vie anomini kad se usporede s vrijednosnim apsolutistima(...) svetost koju apsolutisti pridaju normama nije funkcionalno neophodna" (Putney i Middleton, 1962:437). Istraivanja religioznosti dokazuju kako religiozne osobe nisu manje anomine u usporedbi s nereligioznim pojedincima (Bell, 1957), to je u neskladu s Durkheimovom tezom o tome da religija reducira anomiju u drutvu. Orru zakljuuje da "niti etiki relativizam nije izvor anomije, pa tako ni etiki apsolutizam nije solucija za anomiju. Upravo suprotno, evidentno je da je mogui odgovor na normativnu anomiju upravo razvijanje etike fleksibilnosti u osobi, iz razloga to stanje anomije na institucionalnoj razini zahtijeva osobe koje su sposobne prilagoditi se razliitim situacijama. Paradoksalno, etika anomija individua moe biti najprilagodljiviji odgovor na drutvenokulturnu anomiju" (Orru, 1986:145). VA je dakle izraz i pretpostavka modernizacije i suvremenih linosti. Na kraju istiemo, da pozitivno odreenje vrijednosne neutralnosti kojom se samo procjenjuju posljedice anomije (na socijalnoj i individualnoj razini) nije izuzeto odreene ideologije koja dominira u modernim kapitalistikim zapadnim drutvima. Ovom ogranienom pregledu teorija anomije moe se pridodati niz teorijskih i empirijskih radova koji iz razliitih razloga koriste pojam anomije a koji ovdje nisu spomenuti. Prikaz istih nadilazi opseg ovog rada.8

TAKSONOMIJA TA Svrha ovog dijela rada je izdvojiti bitna obiljeja TA iz prethodnog pregleda te na taj nain barem jednim djelom i ogranieno sistematizirati pojedine pristupe i teorije. Prva klasifikacija razmatra jesu li pojedine verzije TA ujedno i teorije devijantnosti, ili ih se ponekad neopravdano smjeta u ovo podruje? Odgovor nije jednoznaan. Najambicioznija teorija u tom pogledu je Mertonova verzija bez obzira na to to se ta tema u sklopu cjelokupnog njegovog djela javlja tek sporadino i nesistematino. Po svom ivotnom djelu on nije teoretiar devijantnosti, a jo manje kriminolog, ve je vie usputno ponudio jednu generalnu teoriju devijacija koja bi trebala objasniti iri spektar asocijalnog ponaanja. Prvi sljedbenici Mertona (Cloward, Ohlin, Cohen) nesumnjivo i dalje razvijaju ovaj kriminoloki diskurs i to posebice delinkvenciju mladih. Slino Mertonu, anomija kod Durkheima predstavlja tek jednu od tema koje je prouavao i sukladna je njegovoj opoj teoriji drutva i interesu za red i stabilnost. Dok u Drutvenoj podjeli rada ona nema prizvuke devijacije, u Suicidu se Durkheim usredotoio na samoubojstvo kao klasian oblik devijantnosti. Njegovo apstraktno socijalno objanjenje prvenstveno je usmjereno na eksplikaciju drutvene deregulacije koja se ne iscrpljuje samo u devijantnim oblicima, ve obuhvaa iri spektar asocijalnog ponaanja i disharmonija. Utoliko se Durkheimov koncept anomije tek usputno odnosi na pojedine oblike ponaanja koje uobiajeno svrstavamo u kontekst devijacija. Teorija disjunkcije, Agneowa teorija pritiska i institucionalna teorija anomije nesumnjivo su fokusirane na asocijalne oblike, devijaciju i kriminal. Sroleov koncept anomije ne moe se sagledavati kao teoriju devijacija. Pozitivno vrijednosna TA po svojem interesu i "predznaku" ne kolidira s teorijama devijantnosti. Pokuaj da se anomija sagleda kao neophodna pretpostavka za modernizaciju drutva ili kao vrijedna karakterna osobina koja pojedincu omoguava lake snalaenje i fleksibilnost u socijalnim kontaktima, ovom pristupu anomiji ne priskrbljuje naziv teorije devijantnosti. Druga taksonomija TA se odnosi na razine analize kojima operiraju pojedine verzije. Tu izdvajamo tri varijante TA. Jedan dio teorija s pravom moemo nazvati makropristupima anomiji i za njih je karakteristino fokusiranje na drutvene procese koji doprinose uvjetima za nastanak devijacija. Te teorije ne posveuju panju individualnoj razini devijantnog ponaanja, stoga to je uglavnom podrazumijevaju. Dobar primjer za to je institucionalna teorija anomije (Messner, Rosenfeld, 1994) u kojoj se anomija sagledava iskljuivo na socijetalnoj razini. Veze s pojedincima su naznaene samo u pogledu dominantnosti ekonomskih vrijednosti i opadanja socijalizacijske vanosti neekonomskih institucija. Ovoj grupi makro teorija pripada dio socijalnih teoretiara koji su anomiju razmatrali unutar drutvenih procesa ili struktura sagledavajui je kao negativnu (Durkheim, 1969; 1997; DeGrazia, 1964) ili kao pozitivnu (Yinger, 1965; Duvignaud, 1970) karakteristiku drutva. (2) Iako Mertona, a osobito Durkheima, moemo svrstati u prijanju grupu teorija (tim vie to za oba autora anomija predstavlja iskljuivo karakteristiku drutva i ne upuuje na osobine pojedinca) za njih, kao najutjecajnije teoretiare anomije, svojstveno je uvaavanje makro i mikro razina analize. Merton i Durkheim, osim to su svojim teorijama fokusirani na socijalne izvore, takoer ele pojasniti zato i kako drutvena deregulacija dovodi do vjerojatnije devijacije na individualnom planu, te stoga njihovi koncepti operiraju i na mikrorazini. Nadalje, dok su pojedine TA usmjerene na drutvo u cjelini, dotle druge, sukladne teorijama srednjeg dometa, prouavaju dijelove drutva ili pojedine organizacije (Vaughan, 1997). (3) Teorije koje se zadravaju na mikrorazini fokusiraju se na odnos blokada u osobnim

ciljevima prema kriminalu (teorije disjunkcije), na sociopsiholoke pritiske, frustracije i asocijalna ponaanja (Agneowa TP) ili psiholoka stanja anomije bliska otuenju (Srole, 1956). Jedna od distinkcija meu teorijama anomije odnosi se spram normativne i etike konotacije pojma anomije. Shematski i pojednostavljeno podijelili smo pristupe anomiji na: (1) vrijednosno negativne pristupe (Durkheim, 1969; DeGrazia, 1964), (2) vrijednosno neutralne pristupe koji naglaavaju vrijednosni relativizam (Merton, 1957; Srole, 1956) i (3) pristupe s pozitivnom etikom konotacijom ( verzije value anomie, Guyau). Veina teorija do 20. stoljea anomiju evaluira negativno: kao stanje drutva ili pojedinca izjednaeno s grijehom, zlom, anarhijom. Identinu situaciju imamo kod Durkheima ija je teorija optereena normativnim elementima i vizijama harmoninog drutva. Kod veine TA koje se kreu u okvirima socijalne psihologije, psihologije i kriminologije ta etika dimenzija nije eksplicite izraena. Naime, te su teorije usredotoene na vezu izmeu osobe i njenih socijalnih odnosa s delinkventnim ili kriminogenim djelovanjem. Stoga, u krajnjoj instanci, te su devijantne forme barem implicitno negativno evaluirane. Merton u skladu s amerikim kulturnim i znanstvenim miljeom svog vremena anomiju odvaja od njenog moralnog sadraja i sagledava je kao instrumentalnu, tehniku usklaenost kulturne i socijalne strukture, ciljeva i normi. Kao takva, ona je samo nuspojava, disfunkcija u normalnom funkcioniranju drutva, tek druga strana uspjenosti, ambicioznosti i pragmatinosti. Mertonova teorija osloboena vrijednosnih konotacija9 mogla je anomiju sagledati u svim njenim aspektima. Socioloke verzije pozitivnog vrijednosnog odreenja anomije (sociological value anomie) pozitivno ocjenjuju ulogu anomije u sklopu modernizacije, drutvene promjene i napretka.. Isto vrijedi i za psiholoke verzije pozitivnog vrijednosnog odreenja anomije (psychological valueanomie) gdje se anomija shvaa kao poeljna karakterna osobina s kojom se pojedinci lake prilagoavaju multikulturnom socijalnom kontekstu i rastereeno prihvaaju ambivalentnosti njihove socijalne okoline. Anomija je u krajnjoj konzekvenci etika individualizma. Iako smo u ovom pregledu izdvojili samo dio obrazaca TA, ve i to nas suoava sa spoznajom o njihovoj nejednoznanosti. ZAKLJUAK Prethodni pregled TA ukazuje da su shvaanja anomije izrazito arolika, da mnogi teoretiari i istraivai koriste pojam anomije s nejasnim sadrajem i bez oslanjanja na pojedine tradicije anomije, da postoji znaajna kolizija s temeljnim kategorijama drugih teorija devijantnosti. Vieznanost pojma i arolikost teorija anomije proizlazi iz vie razloga. Jedan je sadran u tome da pristupi i znaenja ovise o predmetnom podruju unutar kojeg se anomija razmatra sociologije, psihologije, psihijatrije, kriminologije itd. Nadalje, verzije koje razmatramo nastale su u razdoblju duem od jednog stoljea, na dva kontinenta, te je samorazumljivo da je socijalni, povijesni i intelektualno teorijski kontekst koji stoji u njihovoj pozadini bitno razliit. Osim toga, vrijednosna i etika stajalita samih autora takoer se izraavaju u razliitim naglascima u pogledu oblikovanja samih pristupa, njihovih obiljeja i znaenja pojma anomije. Evidentno je da je bespredmetno pokuati iznuditi zajedniki nazivnik koji bi anomiju kao teorijsku orijentaciju zahvatio bez ostataka. Recentni pokuaji reanimacije TA odvijaju se na nain da ona iz drugh teorija crpi nove ideje i kategorije. Osnovna opasnost te simbioze je to TA moe izgubiti svoj originalni potencijal za eksplikaciju devijacija, tako i niz, njoj svojstvenih, detalja. S druge strane, bez pomoi drugih teorija TA ostaje samo jedan, na prvi pogled zanimljiv, ali u osnovi pojednostavljen koncept. ini se kao da ta teorija uistinu nema previe izbora, pa ukoliko eli i dalje ponuditi

heuristiki vrijedne eksplikacije, "zaruke" s drugim teorijama su neminovne. Biljeke:

/ / / Rad je prvenstveno fokusiran na glavne teorije anomije (TA) nastale od kraja 19. i tijekom 20. stoljea te uglavnom usredotoen na socioloke verzije 2 / / / Revizije su logina posljedica i injenice da je Mertonov koncept zapravo uoblien tek kroz jedan esej, za koji je sam Merton smatrao da nije zavrena teorijska cjelina nego inicijalni teorijski nacrt ili predloak. 3 / Bez obzira to su psiholoke verzije anomije, s obzirom da u sreditu postavljaju pitanje integracije, derivati // Durkheimova koncepta anomije, one se od njega temeljito razlikuju. Kod Durkheima anomija je drutvena injenica i ne moe ovisiti o individualnom stavu, ona je izvanjska prisila u odnosu na pojedinca. Pojedinac ne stvara tu injenicu ve ona njime dominira, stoga za Durkheima ona ne moe biti izjednaena sa subjektivnim stanjem osobe. 4 / / / Pod klasinim teorijama mogu se uvjetno smatrati Durkheimova i Mertonova TA i njihove neposredne verzije. 5 / / / Iz recentnijih izjava Mertona (1995) uvia se da je njegova paradigma iz SS&A bila zamiljena kao teorijski okvir, koncept a ne kao zavrena teorija, to znai da je Mertonov cilj bio da svojim esejom inicira nove teorije i hipoteze. 6 / / / predstavnike viih slojeva (Simon i Gagnon, 1976), emancipaciju ena (Passas, 1988), na etnike skupine (Jilek, 1981), na institucije znanosti, na korporativni kriminal (Vaughan, 1997), na nezapadna drutva i sl. 7 / / / Iznosei povijesnu genezu dominacije ekonomskog imperativa spram ostalih institucija i vrijednosti, autori istiu kako se "kapitalizam u Europi (i kasnije u Japanu) razvijao unutar preegzistirajuih institucionalnih okvira, dok se institucionalna struktura amerikog drutva razvijala simultano, te se temeljito oblikovala prema zahtjevima kapitalistikog ekonomskog razvitka(...) Nadalje, ostale institucije drutva evidentno su smjetene na sporedne pozicije u odnosu spram ekonomije" (Rosenfeld i Messner, 1995:170). Uz to da se kapitalizam razvijao bez institucionalnih zapreka, treba nadodati da su liberalizam, orijentacija k osloboenju individue od prisile drutvenih organizacija i osvijetena potreba za slobodom, dodatno kumulativno djelovali na ekspanziju ekonomije ukljuujui i niz neeljenih posljedica. 8 / / / Tako npr. Ortega (1930), iako ne spominje anomiju, izlae jednu teoriju po kojoj umnoavanje mogunosti ivota donosi slabljenje normi unutar kojih se moramo kretati; Izzo (1996) tvrdi da indirektno kod Mannheima nalazimo epistemoloku anomiju u smislu spoznajne nesigurnosti o tome to je krajnja vrijednost i norma ponaanja; Nisbet (1966) u obrani demokracije istie kako se tradicionalnim vrijednostima suprotstavljaju moralni, religijski i ekonomski individualizam, te je anomija mentalno stanje u kojem je osobni smisao za drutvenu koheziju slomljen ili fatalno oslabljen ; Riesman (1950) a polazi od osnovne teza da struktura karaktera slijedi strukturu drutva, te tako navodi adaptivni, anomijski i autonomni tip linosti, a anomian je onaj pojedinac koji nije voen niti jednim kulturnim obrascem; DeGrazia (1948) razlikuje jednostavnu i akutnu anomiju; za Dahrendorfovu dihotomiju opcija i veza moe se takoer rei da implicira problem anomije jer je u suvremenim drutvima ekspanzija mogunosti izbora na tetu raskidanja postojeih veza, po njemu "ista i jednostavna mogunost izvoenja izbora znai odsutnost morala; svijet pukih opcija stoji s onu stranu dobra i zla, kao to mogunosti izbora gube sadrajnost, te se stoga iri osjeaj besmisla" (Dahrendorf, 1980:1512, prema Izzo, 1996:97); u istraivanju plemena Salish indijanaca Jilek (1981) anomiju sagledava kao raspad tradicionalne strukture pod utjecajem westernizacije to rezultira anomijskom depresijom i alkoholizmom itd. Recentna istraivanja tranzicijskih zemalja takoer pokazuju nerazgovjetnost i neujednaenost u koritenju pojma anomije, s jedne strane oslanjaju se na Durkheima te anomiju izjednaavaju sa stanjem socijalne strukture u brzim promjenama, kao proces opadanja integracije, a s druge strane, istiu anomijsko stanje pojedinaca i njegovu nemogunost adaptacije. Utoliko razlikuju objektivne i subjektivne indikacije anomije (Atteslander, 1999). Spomenimo i jedan dio recentnih istraivanja. Istraivanje u Kini (Li i sur., 1999) polazilo je od teze o postojanju dva paralelna, ali proturjena sustava dravno upravljanje i socijalizam nasuprot privatnom vlasnitvu i slobodnom tritu. Konstantna neusklaenost i neslaganje kao oblik anomije odraava se negativno na stabilnost i integraciju, ali i na ljudima u smislu dezorijentiranosti. U Bugarskoj (Vladimirov i sur., 1999) izvor anomije je u brzim promjenama na koje pojedinci nisu spremni. Ljudi nisu psiholoki adaptirani na novi sustav koji ne garantira sigurnost radnog mjesta ili punu zaposlenost. Autori na kraju zakljuuju kako usprkos katastrofalnim promjenama na makrorazini bugarskog drutva, mikrorazina drutva ostaje ipak na kraju sauvana mnogim adaptacijskim mehanizmima. Studija o b postapartheidu u Junoafrikoj Republici (Holley, Jubber i Zapotoczky, 1999) analizira dvostruku anomiju u jednom satelitskom naselju Capetowna. Prvi oblik anomije se sastojao u mrnji, otporu i agresiji spram politikog sustava te autoritetu openito, a drugi oblik anomije u apatiji, nastaloj nakon svrgavanja apartheida, a iji je uzrok u velikim oekivanjima depriveligiranih slojeva koja se na kraju nisu ispunila. 9 / / / Ovakvo vrijednosno neutralno stajalite odraz je ireg svjetonazora u ijem temelju opet stoje svojevrsne vrijednosti. .

Literatura: 1. Adler, F., (1995). Synnomie to Anomie: A Macrosociological Formulation, u: Adler, F. Laufer, S. F., (ed.), The
Legacy of Anomie Theory, Transaction Publishers, New Brunswick, London

2. Agnew, R., (1995). The Contibution of SocialPsychological Strain Theory to the Explanation of Crime and
3. Delinquencey, u: Adler, F. Laufer, S. F., (ed.), The Legacy of Anomie Theory, Transaction Publishers, New Brunswick, London Agnew, R., Passas, P. (1995). Intoductuoin u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston:

Northeastern University Press

4. Agnew, R., White H. R., (1992). An Empirical Test of General Strain Theory, u: Criminology, vol. 30, No. 4 5. Bay Christian (1958). The Structure of Freedom, Stanford: Stanford University Press 6. Bernard, T. J., (1997). Anomie, Social Capital, and Street Criminology, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The
Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 7. Burton, Velmer, S. Jr., Cullen, F.T., (1992). The empirical status of strain theory, u: Journal of Crime and Justice1 (1 30) 8. Cloward, A. R., (1959). Illegitimate Means, Anomie and Deviant Behavior, u: American Sociological Rewiew, vol.24: 16476 9. Cloward, A. R., (1960). Social Control in The Prisons, u: Theoretical Studies of The Social Organisation of The Prison, Bulletin no. 15, Social Science Research Council, New york, III 10. Cloward, R.A.,Ohlin, L.E., (1960). Delinquency and Opportunity, New York, Free Press 11. Cohen, A., (1955). Delinguent boys: The culture of the gang, Chicago: Free Press 12. Cullen, F., Wright, J. P., (1997). Liberating the AnomieStrain Paradigm: Implications from SocialSupport Theory,, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 13. Durkheim, E., (1972). O podjeli drutvenog rada, Beograd: Prosveta 14. Durkheim, E., (1997). Samoubistvo, BIGZ, Beograd 15. Gibbons, D. C., Jones, J. F., (1975). The Study of Deviance: Perspectives and Problems, PretinceHall, Englewood Cliffs, NY 16. Gottfredson, M., Hirschi, T., (1990). A General Theory of Crime, Stanford Calif, Stanford University Press 17. Grazzia, S., (1948). The Political Community: A Study of Anomie, The University of Chicago Press, Chicago 18. Hagan, J., McCharty, B., (1997). Anomie, Social Capital, and Street Criminology, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 19. Hirschi, T., (1969). Causes of Delinquency, Berkely, CA: University of California Press 20. Holley, H., Jubber, K., Zapotoczky, K., (1999). Postapartheid and Double Anomie in South Africa Townships, u: /eds/ Comparative Anomie research: Hidden BarriersHidden Potential for Social Development, Ashgate Publishing Limited 21. Izzo, A., (1996). Anomia. Analisi e storia di un concetto, Bari: Gius. Laterza&Figli Spa 22. Kornhauser, R. R., (1978). Social Sources of Delinquency: An Appraisal of Analytic Models, Chicago: University of Chicago Press 23. Li, H., Atteslander, P., Tanur, J.,Wang, Q., (1995) Anomie Scales: Measuring Social Instability, u: /eds/ Comparative Anomie research: Hidden BarriersHidden Potential for Social Development, Ashgate Publishing Limited 24. Liska, A., (1971). Aspirations, expectations, and delinquency: Stress and additive models. Sociological Quarterly 12:99-107 25. Lukes, S., (1973). Emile Durkheim: His Life and Work, Harmondsworth: Penguin 26. Menard, S., (1997). A Developmental Test of Cloward`s DifferentialOpportunity Theory, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 27. Merton, R. K., (1959). Social Conformity, Deviation, and Opportunity Structures: A Comment on the Contributions of Dubin and Cloward, u: American Sociological Rewiew, 24, (177189) 28. Merton, R. K., (1964). Anomie, Anomia, and Social Interaction: Contexts of Deviant Behaviour, u: Clinard, M. B., (ed), Anomie and deviant behavior, New York, Free Press 29. Merton, R.K., (1957). Social Theory and Social structure, New York: Free Press 30. Mizruchi, E., (1964). Succes and Opportunity: A study of Anomia, New York: Free Press 31. Nisbet, R. (1953). The Quest for Community, New York: Oxford University Press, Inc, 32. Orru, M., (1987). Anomie: History and Meanings, Boston: Allen &Unwin, Boston 33. Passas, N., (1995). Continuities in the Anomie Tradition, u: Adler, F. Laufer, S. F., (ed.), The Legacy of Anomie Theory, Transaction Publishers, New Brunswick, London 34. Passas, N., (1997). Anomie, References Groups, and Relative Deprivation, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 35. Putney, S., Middleton, R., (1962). Ethical Relativism and Anomia, u: The American Journal of Sociology, 1 36. Rosenfeld, R., Messner, F. S., (1997). Markets, Morality, and an InstitutionalAnomie Theory of Crime, u:

Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press

37. Rosenfeld, R., Messner, S. F., (1995). Crime and American Dream: An Institutional Analaysis, u: Adler, F.
Laufer, S. F., (ed.), The Legacy of Anomie Theory, Transaction Publishers, New Brunswick, London 38. Schacht, R., (1982). Doubts About Anomie and Anomia, u: Shoham S. Giora, Alienation and Anomie Revisited,TelAviv: Ramot, 39. Short, F. J., (1964). Gang Delinquency and Anomie, u: Clinard, M. B., (ed), Anomie and deviant behavior, New York, Free Press 40. Simon W.; Gagnon J. H., (1976). The Anomie of Affluence: A PostMertonian Conception, u: American Journal of Sociology, vol. 82, No. 2, IX 41. Srole L., (1965). Comment on Anomy, u: American Sociological Rewiew, vol. 30, No. 5, X, (757762) 42. Srole, L.(1956). Social Intergration and and Certain Corollaries: An Exploratory Study, u: American Sociological Rewiew, 26, 43. Taylor, Walton, Young (1973). The New Criminology: For a Social Theory of Deviance, London, Routledge&Kegan Paul 44. Vaughan, D., (1997). Anomie Theory and Organisations: Culture adn Normalization of Deviance at NASA, u: Passas, N., Agnew, R., (ed.), The Future of Anomie Theory, Boston: Northeastern University Press 45. Vladimirov, J. , Todorov, T., Katzrski, I., Badjakov, M., (1999). Bulgaria in the Circle of Anomie, u: /eds/ Comparative Anomie research: Hidden BarriersHidden Potential for Social Development, Ashgate Publishing Limited 46. Yinger, J. M., (1965). Toward a Field Theory of Behavior: Personality and Social Structure, New York: McGraw Hill,

THEORIES OF ANOMIE
Abstract: The paper offers an overview of theories of anomie divided on presociological period, French theories of anomie from 19th century, American legacy from 20th century and contemporary theories. It shows a series of variations in comprehending, contents and validation of anomie which firstly depends on sociohistoric context and discourse for which it is used. Recent attempts of reanimation of this, nowadays marginal concept are being analyzed and at the end of this part of paper, in attempt to find a common core, certain taxonomy of theories of anomie are being deduced.