STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST

2005

UDBENICI VISOKE KOLE ZA TURISTIKI MENADMENT U IBENIKU MANUALIA COLLEGII STUDIORUM SIBENICENSIUM

Copyright 2005 Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku ISBN 953-6781-17-4

VISOKA KOLA ZA TURISTIKI MENADMENT U IBENIKU

Dr. sc. Stipe Belak

UVOD U ZNANOST

ibenik, 2005

Prof. dr. sc. STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST
Nakladnik: Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku Za nakladnika: Prof. dr. sc. Ratko Dobre Recenzenti: Prof. dr. sc. Mirko Jaki Prof. dr. sc. Hrvoje Barievi Prof. dr. sc. Velimir Topolovec Prof. dr. sc. Ratko Dobre Lektura i korektura: Branka Belak Grafiki urednik: Jurica Matoin Tisak: XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX Udbenik odobrilo Povjerenstvo za izdavaku djelatnost Visoke kole za turistiki menadment u ibeniku UDK 001.89

BELAK, Stipe
Uvod u znanost / Stipe Belak Udbenici Visoke kole za turistiki menadment u ibeniku Manualia Collegii Studiorum Sibenicensium ISBN 953-6781-17-4 ISBN 953-6781-17-4

Sadraj:

Predgovor O znanosti Povijesni razvoj znanosti Znanost o znanosti Kategorije znanstvene logike Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja Publikacije, znanstvena i struna djela Organizacija znanstvenog istraivanja Pisanje znanstvenog rada Prilozi Bibliografija Kazalo

7 11 25 38 48 68 100 113 125 137 188 193

PREDGOVOR Ova knjiga, udbenik, sastoji se od tematskih cjelina, poglavlja, kroz koje je vrlo saeto izloena kompleksna problematika prikaza definicija znanosti, povijesti znanosti, razvoja znanosti, kategorija znanstvene logike, ope znanstvene metode, metoda znanstvenog istraivanja, znanstvenih i drugih publikacija, planiranje i organizacija znanstvenog istraivanja te metoda pisanja znanstvenih radova. Prikaz ovako kompleksne problematike dodatno je otean nastojanjem da se svaki pojam ili definiciju utemelji u znanstvenoj i filozofijskoj literaturi to je nuno donijelo, u prvim poglavljima veliki broj pozivnih biljeaka - fusnota. U pisanju ovog udbenika, kao tematski okvir, koritena su dva izvrsna sveuilina udbenika, noviji "Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela", autora Ratka Zelenike, u nakladi Ekonomskog fakulteta u Rijeci Rijeka 2000. i neto stariji udbenik "Osnove znanstvenog i strunog rada" autora Miroslava ugaja, u nakladi "Zagreb", Samobor 1989. Oba udbenika mogu se preporuiti svima koji ele produbiti svoje znanje iz podruja znanosti, znanstvenog i strunog

rada. Za dio pozivnih biljeki, fusnota, koriten je "Filozofijski rjenik" Aloisa Haldera, Naklade Juri, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i "Filozofijski rjenik" urednika Vladimira Filipovia, Matice Hrvatske, Zagreb 1965. Prva tematska cjelina, poglavlje, "O znanosti" donosi pogled na poetak ljudske djelatnosti koja je u kasnijem razvoju derivirala znanost, temeljne definicije znanosti, znanstvene discipline, znanstvene doktrine, odnosa i relacije termina znanost i nauka, obiljeja statinosti i dinaminosti znanosti i znanstvene discipline te odnosa filozofije i znanosti. Poglavlje "Povijesni razvoj znanosti" utemeljuje povijest znanosti u prvim primitivnim vjerovanjima, znanstvenim paradigmama, znanosti antike (astronomija, matematika, fizika, biologija i medicina, politika, ekonomija, povijest, pravo), znanosti starog vijeka (osnivanje biblioteka, kola, sveuilita, medresa), znanosti renesanse, znanosti novog vijeka i modernoj znanosti. Tree poglavlje rada "Znanost o znanosti" izlae temelje znanstvene metode (empirizam, racionalizam, skepticizam), uvjete, naine i izbor sredstava verifikacije znanstvenih spoznaja i rezultata znanstvenih istraivanja, povijesni razvoj posebne znanstvene discipline koja za svoj predmet ima samu Znanost o znanosti. Poglavlje "Kategorije znanstvene logike" donosi temeljne kategorije formalne logike: pojam, sud, zakljuak, definiciju, diviziju, distinkciju, deskripciju, eksplanaciju, predvianje (predskazivanje, prognoziranje), X, dokaz i dokazivanje, verifikaciju, falsifikaciju, znanstveni problem, hipotezu, teoriju, zakon i znanstvenu injenicu.

Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraivanja" definira elemente (korake) ope znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih podruja i polja (opaanje fenomena, definiranje znanstvenog problema, istraivanje problema, postavljanje hipoteze, testiranje hipoteze, eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraivanja (induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze, metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda specijalizacije, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja, metoda klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna metoda, statistika metoda, metoda uzoraka, matematika metoda, metoda modeliranja, kibernetika metoda, eksperimentalna metoda, povijesna metoda, genetika metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda). Poglavlje "Publikacije, znanstvena i struna djela vrlo kratko definira sve relevantne pojmove o publikacijama (primarne, sekundarne, tercijarne, periodine), znanstvenim djelima (monografija, doktorska disertacija, diplomski znanstveni rad, znanstveni lanak), znanstvenostruna djela (udbenik, enciklopedija, leksikon, praktikum, rjenik, zbornik radova, bibliografija, prirunik, ljetopis, znanstveni asopis, asopisi s indeksima CC, SCI), struni radovi (struni lanak, prikaz, elaborat, ekspertiza, struni izvjetaj, recenzija, vodi, referentne publikacije, standardi, anotacija, apologija, diskusija, esej, interpretacija, kritika, polemika). Poglavlje "Organizacija znanstvenog istraivanja" obrauje sve faze planiranja i organizacije znanstvenog istraivanja kroz izbor teme (procjena teme, metode procjene, procjena znanstvenog doprinosa istraivanja), prikupljanje znanstvenih informacija (analiza znanstvenih radova, izrada biljeaka), definiranje problema i postavljanje hipoteza, planiranje i

modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi). U poglavlju "Pisanje znanstvenog rada" izloeni su strukturni dijelovi znanstvenog rada (naslov, abstrakt, kljune rijei, uvod, materijal i metode, rezultati, diskusija, zakljuak i znanstveni doprinos, zahvale, literatura, biljeke o autorima), redoslijed pisanja rada. Preporuen je redoslijed pisanja rada, pokazane najee grjeke u pisanju pojedinih dijelova rada i teite sadraja dijelova rada. U prilozima su prikazani primjeri preglednog rada, strunog rada, pregleda plana istraivanja, popis znanstvenih podruja, znanstvenih polja, znanstvenih grana, interdisciplinarnog znanstvenog podruja te umjetnikog podruja, polja i grana.

10

O ZNANOSTI Od samih poetaka svjesnih ljudskih nastojanja da razumije svijet koji ga okruuje, da sazna vie o stvarnosti koja ga okruuje, na poetku iz straha od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preivljavanja ljudi stjeu razliita znanja, vjetine i vjerovanja. Kasnije, s ciljem predskazivanja i prognoziranja pojave i razvoja buduih dogaanja, potom da se spozna priroda1 i stee znanje2 o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za odreenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omoguili

priroda (lat. natura < nasci, postati, roditi se; gr. physis), sveukupnost onoga to nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga to se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno oznauje objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraivanja kao i objekt tehniko-praktinoga ovladavanja. znanje (jezino srodno s gr. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome podrijetlu, 'znati' znai neto "to se ve vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti upuen u ophoenje njome). Znanje moe razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazonosti sadraja neke stvari u spoznajuem duhu, dotino (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko postizanja toga znanja jest znanost.
2

11

stjecanje istinitoga znanja. Odreivanje pojma znanosti3, i sadraja znanosti kao temeljnog epistemolokog4 pojma, te ope znanstvene metode i razliitih metoda znanstvenog istraivanja, rezultiralo je mnogim definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamiljen kao diskusija o razliitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, mogue je dati opu definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na znanstvenoj metodi5. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje sadran je i pojam postojeeg, prije steenog i sistematiziranog znanja koje je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitou znanja) te stoga pojam znanosti ukljuuje i znai i cjelokupno steeno znanja. Osim
znanost (gr. episteme; lat. scientia). Openito, pronicanje u razlone sveze nekoga premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrtava u odreeno stvarno podruje te koje upravo na tome predmetu eli spoznati utemeljujui sklop toga cijeloga podruja istraivanja. b) Znanost je nain postupanja (metoda) s navlastitou dotinoga ogranienoga stvarnoga podruja, nain kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje, uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razlonim svezama u stvarnim podrujima koja se pod odreenim vidovima (aspektima ili prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime sklop istinitih ili pak sklop onih koje se dri istinitima i vjerojatnima reenica o temeljnim sponama meu predmetnim pojavama nekoga podruja. Utemeljujui sklop u novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao relacijski odnos izmeu uzroka i uinka u prirodnim pojavama, odnos koji se moe matematiki kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti (objanjenje) i na kojega se one mogu svesti, doim u duhovnim znanostima taj relacijski odnos slovi kao znaenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovnopovijesne pojave trebaju razumjeti.
4 5 3

epistemologija (gr. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti.

metoda (gr. methodos, put prema neemu), openito odreeni postupak za postizanje nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (razliitih prirodnih, duhovnih, drutvenih znanosti itd.) odreene su dotinim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga podruja. Time su definirani temeljni pojmovi i naela neke znanosti kao i sveukupnost propisanih postupaka ukljuujui i provjeru same teorije. U posve openitome smislu treba razlikovati izmeu indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokuaj reduciranja mnotva metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proirenja, nego do suavanja mogunosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom metoda (usp. interdisciplinarnost).

12

ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih razliitih definicija znanosti pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloenjima trailo jednu posebnu knjigu. Pojam6 znanosti, prema navedenoj definiciji, oznaava znanost kao skup svih steenih znanja, metoda tehnika, sustava miljenja i pojedinih pravaca istraivanja u cjelini znanosti. Tako se znanost moe podijeliti, prema pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji su usmjereni prema istraivanju pojedinih pojavnih segmenata te iste stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskoga jezika, temelji se na sutinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; gr. episteme; eng. science), prije e to biti izvorna hrvatska rije koja opisuje podruje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz svakodnevnog ivota. Prema terminu znanost koji oznaava ukupnost znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako sutinski diferencirati7 pojam znanost od pojma nauka, ako je to uope mogue a pitanje je da li je to uope potrebno. Nepotrebnost svake rasprave o istom ili razliitom znaenju pojmova znanost i nauka je oita. U hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost stjecanja istinitog znanstvenog znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja znanja zovemo znanost te je apsurdno8 traiti distinkciju s terminom nauka,
pojam predodba o neemu opem, naime, tako to se time predouje ono to je zajedniko za vie stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predoivanja i prikazivanja.
7 8 6

diferencija (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, razliitost. Protupojam identitetu.

apsurdno (lat. absurdum, besmisleno, proturjeno). Dovesti "ad absurdum", privesti besmislici.

13

kao to bi to bilo besmisleno uiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost iz drugih jezika. Ipak, iz znatielje, razmotrimo relacije pojmova znanost i nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, sutinu pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti9 znanja. Korijen termina nauka, prema znaenju u hrvatskom jeziku, za razliku od znanosti, ne ini znanje nego uenje to je jednako zamjetno i kod pojma nauk. Unato ovoj razlici sutine pojmova znanost i nauka, zajedniki temelj moemo nai u interpretaciji10 znanosti kao uenju o prirodi koritenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, ime stvarno izjednaavamo traganje za znanjem i uenje o prirodi. Problem,11 koji je znatno vaniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina nauka, je relacija izmeu znanosti, znanstvene discipline i znanstvene doktrine. Utemeljenje znanosti lei u znanstvenoj metodi kao nainu i putu za stjecanja istinitog znanja te znanstvenom miljenju kao elementima spoznaje12
9

(to

ukljuuje

dinamiki13

proces

definiranja

znanja,

istina (gr. aletheia; lat. veritas), U najopenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski govor koji razotkriva neto, i to na nain kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari). Istina je takoer obiljeje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se oituje: to neto u biti jest te kako je njegovo stvarno stanje.

interpretacija (lat. inerpretari, objasniti, tumaiti; gr. hermeneuein), izlaganje koje vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih djela u kojima se oituje ljudsko-povijesni ivot. problem (gr. problema, neto to je priloeno, baeno), pojam koji izvorno spada u vojnu i geometrijsku jezinu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva ope znaenje nekoga zadatka, posebice znaenje nekoga jo nerijeenoga i tekoga znanstvenoga pitanja. spoznaja identifikacija posebice neega osjetilno danoga pojedinanoga s njegovim opim znaenjem (usp. ope), te odreivanje toga znaenja daljnjim opim, karakteristinim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta miljenja koje gradi na iskustvu te koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi. dinamiki u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrjeno, upotrebljavano u smislu neega promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moi
13 12 11

10

14

sistematiziranja dinamikog
14

znanja

provjeru

znanja

kao

najvaniju

oznaku

karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline

utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraivanja koji je dio prirode i u prihvaanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao trajnoga provjerenog i u odreenom trenutku istinitoga (potvrenog) znanja. Stoga je znanstvena disciplina odreena predmetom istraivanja i metodolokom osnovom istraivanja. Odreenje nekog posebnog predmeta znanstvenog istraivanja i metodologije istraivanja, na koje presudno utjee sam predmet istraivanja, svakako znai da je odreenje predmeta i metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraivanjem predmeta znanstvene discipline predmet se moe, zbog novih znanstvenih spoznaja, mijenjati to za posljedicu moe imati i primjenu novih metoda znanstvenog istraivanja. To znai da znanstvenu disciplinu karakterizira manja dinaminost promjene metodoloke i teorijske osnove nego znanost u cjelini, ime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline znaajno manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti15. Ovakav pristup implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti, statinijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi16, znanstvena

dinamis (gr. dynamis, snaga, sila), mo i njezina mogunost (lat. potentia) za razliku od stvarnog djelovanja ili uina (gr. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile). znanstvenu disciplinu smatramo odreenom ako postoji predmet istraivanja, metode koje su primjerene i u upotrebi u istraivanju predmeta, rezultati prethodnih istraivanja, publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraivanja, znanstveni skupovi i znanstvena drutva. Ove znaajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne znae postojanje trajne teorijske i metodoloke osnove, to istodobno znai smanjenu promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline.
16 15

14

analiza (gr. analysis, razrjeenje; lat. resolutio, reductio), openito gledano, ralanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i filozofski analizom se smatra istraivanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; takoer istraivanje nekog pojma, suda ili zakljuka s obzirom na u tome sadrane pretpostavke, temeljne pojmove, naela i temeljne oblike zakljuka.

15

disciplina moe se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima se odreuje neko pojedinano podruje znanosti u znaenju organiziranog skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinane znanosti. Znanstvena disciplina je sustavni17 skup znanja, metoda, procedura (algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanou, smatramo istinitima. Po svom znaenju odgovara pojmu pojedinane znanosti, jedne zaokruene cjeline18 dijela znanosti znanosti. Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati19 i pojam znanstvene doktrine ili nauka. Slino kao i pojam nauke pojam nauk se temelji na pojmu uenje, nauavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk moemo definirati kao organizirani skup stavova, naina miljenja, metoda i naina pristupa nekom odreenom znanstvenom problemu. Ovako definirani pojam znanstvene doktrine ili nauka moemo smatrati dijelom znanstvene discipline jer je utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim postupkom formiranja odreena kao neto prihvaeno, pouzdano, istinito i preporuljivo u znanosti. Time je znanstvena doktrina koju jo moemo
17

i dio je sveukupne

sustav (sistem od gr. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je openito skupljanje neke viestrukosti u jednu cjelinu pri emu su svi "dijelovi" te cjeline ralanjeni tako da su razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak meusobno povezani pa djeluju kao cjelina.

cjelina (gr. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz mnonoga (njegovih dijelova) koje se ne nagomilavaju na sluajan nain, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinano bie kao i njegova osjetilno zamjedbena slika.
19

18

definicija (lat. definire, omeiti), odreenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime misli, navoenjem svih nunih oznaka kao i jednoga nadilazeega znaenjskoga polja, iz kojega ta obiljeja izdvajaju pojam, dotino, stvar.

16

definirati kao nauavanje, znanstvenu kolu (npr. filozofska kola) odreena kao statiki dio neke znanstvene discipline. Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika20 i naina miljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka znanstvena kola. Obiljeje dinaminosti ili statinosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Oito je da je u samoj sutini znanosti dinaminost utemeljena u procesu potrage za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Znaajka definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaanja steenih znanja prihvaenih kao istinitih s definiranom pouzdanou ini znanstvenu disciplinu manje promjenljivom i time manje dinaminom usporeujui je sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanou. Potreba da se odreeno znanstveno podruje definira tako da ima znaajke znanstvene discipline ili pojedinane znanosti, da se odredi, uredi
tehnika (gr. techne, struno znanje, umijee, vjetina, zanat; na latinski prevedeno kao ars, umjee). Pod tehnikom se openito shvaa cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih ivotnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i njezina ivotno-praktina vanost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s ovjekovim razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znai upuenost ovjeka u proizvoenje i u primjenu orua i potronih dobara. Techne je, prema tomu, u uskoj svezi s umjetniko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj nain, uz etiko-politiki, i djelatni nain znanja (praxis) te uz isti, misaono-motrei nain znanja (theoria) zasebna vrsta znanja kojom se ovjek, kao umom obdareno ivo bie, stvaralaki izgrauje u svijetu. Tako antika tehnika samu sebe shvaa u najirem smislu kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruem i djelima za razliku od "prirode" (physis) kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje postupaju na matematiki egzaktan nain, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji se moe procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do iznaaa automata koji upravljaju sami sobom, do iznaaa umjetnih sirovina te, konano, do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, elektrina i atomska energija). Znanstveno utemeljenje, tehnika konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja udruuju se u sklop tehnikoga svijeta, koji zadire u sva podruja drutveno-kulturnoga ivota te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja proimlje i miljenje i djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u bioloko-antropolokome smislu tehniku shvaa openito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produavanje ili kao nadomjetanje organa.
20

17

(kolokvijalno reeno, u svojim metodama i tehnikama zaokrui i operacionalizira21) temelji se na tenji znanstvenoga podruja, prema koncentraciji i usmjeravanju istraivanja prema cilju, (radi postizanja potrebne dubine istraivanja, a time i ostvarivanje oekivane istinitosti rezultata, istraivanja) s, danas sve eom, namjerom da se postignu, u poslovnoj praksi22, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraivanja. Potrebu postizanja dovoljne dubine istraivanja i posebno tenja da se postignu praktino upotrebljivi rezultati znanstvenih istraivanja, dovela je do znaajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja znanstvenih disciplina te do pojave pojedinanih rezultata znanstvenih istraivanja koji mogu biti bitni i znaajni za ogranienu primjenu, ali mogu ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost, iako bi svako novo znanje, uzimajui u obzir uvijek provjerljivost znanja i njegovu relaciju sa sveukupnim znanjem, mogli smatrati doprinosom znanosti. Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje reeno fragmentacije predmeta znanstvenog istraivanja fenomena23 prirode, rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile specijalizirane metode, doktrine, kole istraivanja, poglede na predmet

21

operacionalizam (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potjee od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajue eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i u empirijskoj psihologiji. S toga je gledita P. Lorenzen razvio operativnu logiku.

praksa (od gr. glagola prattein, djelovati, initi), djelovanje, svjesno djelatni ivot. Od Aristotela potjee podjela znanosti na teorijske (promatrajue), praktine (one koje su usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralatvo). Daljnja podjela praktinoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kuno) gospodarstvo) te politika (politiku, najue povezanu s etikom) poblie odreuje djelovanje na koje se misli pod praksom kao javno (drutveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela poiesis (techne, umijee, stvaralatvo) ubraja u praksu iz ega se onda razvija sve do danas uobiajeno sueljavanje izmeu teorije i prakse.
23

22

fenomen (gr. phainomenon, neto to se pokazuje), pojava, danost koja je posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.

18

istraivanja koji poinju gubiti temeljne znaajke znanosti i znanstvene metode a sve vie postaju orijentirane efikasnom izvravanju strunih poslova na jednom kvalitetno viem nivou postignutom primjenom znanstveno-strunih metoda, postupaka i procedura. Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi definirati stajalite da je samo onaj heuristiki24 dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktinoj upotrebljivosti steenog znanja, ime je znanost cilj samoj sebi (entelehija25), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanou), dok bi cilju26 (definiranom kao neki praktino upotrebljivi znanstveni rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost. Ovakav stav zapravo je prisutan ve i kod Aristotela. On je cjelokupnu znanost podijelio na teorijske (promatrajue), praktine (one koje su usmjerene na djelovanje) i stvaralake (poiesis, techne, koje su usmjerene na stvaralatvo). Praktine znanosti podijelio je dalje na analitike (phronesis, uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kuno i drugo gospodarstvo) i politiku s etikom (politeiai, javno drutveno djelovanje). Problem pojave rezultata znanstvenog istraivanja koji bi mogao biti, poslovno ili na drugi nain vrlo interesantan i upotrebljiv, ali potpuno irelevantan znanosti kao cjelini (pa time i bitno ograniene
heuristika (gr. heuriskein, iznai), metoda posebice znanstvenoga pronalaenja i iznalaenja. Heuristika danas oznaava openito istraivake programe, modele i putove koji se, bez zajamenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje istine.
25 24

entelehija (gr. entelehia, neto to u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos).

cilj (gr. telos; lat. finis), esto istoznano ili u srodnome znaenju upotrebljavani pojam s pojmom "svrha".

26

19

znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom takvog istraivakog rada na struni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim27 pristupom znanstvenom istraivanju. Ovako definirani odnosi fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova znanosti, impliciraju28 pitanje primjene termina "znanost o znanosti". Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog istraivanja, nain na koji moemo pristupiti stjecanju znanja ukljuuje neke definirane metode i tehnike prikupljanja podataka, opaanja pojava u prirodi, razvijene naine obrade tako steenih podataka, utvrivanje istinitosti zakljuaka, ostvarivanje mogunosti ponovljivosti fenomena i provjerljivosti steenih znanja, oito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj disciplini, nauci o znanosti. Znanstvenu disciplinu koja prouava samu znanost moemo nazvati Teorija znanosti29 ili Znanstvena metoda. Kada znanstveno znanje

interdisciplinarnost (lat. inter, meu, izmeu; disciplina, znanstveno podruje), oznauje suradnju vie znanosti razliitih teorijskih temelja te razliitih perspektiva pristupa zajednikim predmetnim poljima. Nunost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz pojaanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i drutvenih znanosti te iz rastue nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz isprepletenosti svih ivotnih podruja, isprepletenosti koja se pojedinano zrcali i u kompleksnosti stvarnoga djelovanja. implikacija (lat. implicatio, isprepletenost, uvuenost u neto), ukljuenost nekoga stvarnoga sadraja ili neke misli u neto drugo. Suprotnost eksplikacija, raspletanje. teorija znanosti refleksija i analiza zasad (temeljni pojmovi, naela (aksiomi), temeljne pretpostavke (nune, doputene i nedoputene pretpostavke)) pri zadobivanju znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na razliitost odnosa znanosti prema iskustvu te s obzirom na razliitost njihova shvaanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice, matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraniavanje i odreivanje njihovih predmetnih podruja i metoda kao i njihovih metodologijskih slinosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama). Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.
29 28

27

20

analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje filozofijom30 znanosti. Znanost i filozofija Predmet filozofije mijenjao se kroz povijest te nije mogue nai jedinstvenu definiciju filozofije s kojom bi se, veina, ako ve ne i svi filozofi suglasili. Filozofi su razliito odreivali predmet i pojavu filozofije. Ipak, mogue je, u nekoliko definicija odrediti, dovoljno openito, filozofiju kao nazor o svijetu, kao miljenje o bitku, svijetu i istini. Filozofija gradi sliku svijeta kao izraz nastojanja uma i miljenja da spozna cjelinu, odnosno ono najopenitije, da stekne ope znanje o cjelini onoga to jest, fokusira se na ovjeka, na pitanja o razlozima i svrhama njegovog postojanja, na pitanja o smislu ivota, na pitanja o temeljnim vrijednostima koje odreuju ljudsko djelovanje. Filozofija traga za smislom, kao ivotna mudrost ona je ocjena ivota i voditeljica ivota. Filozofija i znanost idu, u principu, zajedno iz vie razloga. I filozofija i znanost imaju isti psiholoki korijen, znanosti, u smislu znanstvenih disciplina povijesno su nastale odvajanjem podruja znanja od filozofije, filozofija kao potraga za smislom i danas je neophodna za razvoj znanosti usmjeravajui taj razvoj i dajui mu smisao. Zajedniki psiholoki korijen filozofije i znanosti je u ljudskoj znatielji koja predstavlja odraz potrebe za stjecanjem znanja, za znanjem, znatielja je trajan pokreta koji potie nove ideje, aktivnosti, razmiljanja i postupke. U najranijoj fazi razvoja ljudske misli javilo se svojevrsno jedinstvo svih vrsta drutvene svijesti u okvirima poetnih religija. One su sadravale, osim religiozno fantastinih predodbi o svijetu, i cjelokupnu filozofiju i sva znanja to su ih stari narodi imali o prirodi koja ih okruuje. U vrijeme
30

filozofija (gr. philosophia, mudroslovlje), doslovno znaenje "ljubav prema mudrosti" dolazi od grke rijei philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos, mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).

21

jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljee p.n.e.) filozofija naputa okvire religije i poinju se javljati cjelovita filozofska shvaanja i sustavi. Od doba aleksandrijske kole (4. 3. stoljee p.n.e.) dolazi do odvajanja prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i drutvene znanosti u 18. stoljeu. U suvremenim znanostima, znanstvenim disciplinama, povezanost znanosti i filozofije ini se, i prihvaena je, loginom u okviru drutvenih i humanistikih znanosti, dok se u prirodnim znanostima ee otklanja znanost od filozofije pri emu se odmah pojavljuje problem smisla, etinosti i znanstvenosti prirodoznanstvenih istraivanja. Pitanje smisla u znanstvenom istraivanju posebno do izraaja dolazi u situaciji ubrzane fragmentacije znanosti (pojavom sve veeg broja znanstvenih disciplina, danas ve nekoliko tisua vie ili manje samostalnih znanstvenih disciplina) te problemom relacije rezultata znanstvenih istraivanja i njihove relevantnosti sa cjelinom znanja. Problem fragmentiranosti znanosti svoje parcijalno rjeenje nalazi u razliitim interdisciplinarnim znanostima, ali nikakva interdisciplinarnost (ma kako sloena i cjelovita moe biti) ne moe ostvariti smislenu sintezu cjelokupne znanosti, kao nove kvalitete znanosti, osim filozofije koja se bavi sintezom znanja u cjelini. Filozofijska sinteza, kao svoj predmet, daje odgovor na pitanje na kakav nain je ono, ime se u pojedinim znanstvenim disciplinama ili interdisciplinarnim istraivanjima bavimo, dio cjeline. Svim posebnim znanostima filozofija daje ope metode znanstvene spoznaje, pokazuje pristup istraivanju pojava i daje opu teoriju spoznaje pojava. Pojedinane znanstvene discipline filozofiji daju potrebnu osnovu znanja za filozofijske generalizacije, za odreivanje metoda u teoriji spoznaje. Filozofija se tako

22

bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri emu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike, bioetike i etike znanstvenih istraivanja. Odnos filozofije i znanosti moe se nai ve kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara sveobuhvatni pogled, iz ega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da pokae svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te definira ope zakone koji djeluju u svim oblicima miljenja. Da bi definirali relaciju znanosti i filozofije potrebno je ukazati na temeljne granice znanosti kao izraz onoga to znanost nije i ne moe biti ako zadri kao temeljni uvjet stjecanje znanja primjenom znanstvene metode. Znanstvena spoznaja nije spoznaja bitka niti cjeline, ona je partikularna i usmjerena na predmet znanstvene spoznaje primjenom elemenata znanstvene metode. Znanstvena spoznaja ne moe odrediti ciljeve ivota i ne postavlja nikakve sustave vrijednosti. Znanost i rezultati znanstvenih istraivanja ne mogu dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu. O znanosti i filozofiji K. Jaspers navodi: "Tko je u znanosti traio osnovu svog ivota, snisao svojih postupaka, sam bitak, morao se razoarati." Osim onoga to odvaja znanost od filozofije mogue je nai, i objektivno postoji, i sadraj koji integrira znanost i filozofiju, ne kao cjelinu, ve kao komplementarna podruja ljudske djelatnosti, ili u terminima teorije sustava, u funkciji sinergijski povezanih cjelina. Jasnoa filozofije temelj je za postojanje i jasnou znanosti. Bez filozofije znanost ne moe odrediti svoj sveukupni smisao. Pojedinane znanosti i znanstvene discipline

23

istraivanjem daju i injenino znanje o pojavama, i tek se tako moe stei jasno znanje (u odreenom vremenu i s nekom pouzdanou) dajui time filozofiji relaciju izmeu opeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih znanja o posebnome ime se bavi znanost. Filozofsko miljenje nuno mora prihvatiti znanstveni nain miljenja kao sredstvo razlikovanja spoznaje sa spoznajom o putu koji je do spoznaje doveo i spoznaje sa spoznajom o granicama u kojima ona vrijedi, kao neto to se nuno zna.

24

POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI Poetke znanosti ne nalazimo opisane u spisima starih civilizacija. Ipak, znanost je vjerojatno zapoela neposrednim osjetilnim iskustvom i dola do svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnosti, to znai promatrati, uopavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Ve i u prvim poetcima shvaanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze, prve primitivne (?) analize i zakljuivanje. Iako primitivne one ipak znae poetak sustavnog razmiljanja pa time i stjecanja znanja, znanosti. Razvoj znanosti najbolje je vidljiv iz usporedbe doprinosa znanosti razliitih perioda ljudske povijesti o kojoj imamo relevantnih podataka. Pokazuje se da razvoj znanosti nikako nije ravnomjeran, niti se napredak znanosti moe opisati na nain da obuhvati cjelokupnu povijest. Znanost se razvijala skokovito, diskontinuirano, kroz znanstvene revolucije koje su se temeljile na svojim paradigmama i time donosile izmjene postojeih paradigmi31.
paradigma (gr. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema polazitima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kae: a) znanost je uvijek voena
31

25

Znanost antike Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grka promatranja i prorauni, prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti, astronomije. Astronomija se razvila iz praktinih potreba, ureenje kalendara, odreivanje tonog vremena, tonog poloaja, orijentacija pri putovanju. Poetci istraivanja astronomije pripadaju najstarijim narodima Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca odreena je vremenska jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do drugog), promatranjem je zakljueno da dvanaest ovakvih mjeseci ini jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali seu do 2857. p.n.e.32) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antiki Grci sustavno su prouavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624 547. godine p.n.e.), predstavlja poetak filozofskog promatranja prirode, poetak spoznaje opeg u prirodi. Prvi je izraunao i predvidio pomrinu Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580. 500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel (384.322. godine p.n.e.) za to pruio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko 350. godine p.n.e.) nasluivao je da se Zemlja okree oko svoje osi. Aristarh (280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce vee od Zemlje. Razvio je teoriju o Suncu kao sreditu oko kojeg se kreu nebeska tijela. Pronaao je i metodu za izraunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3. stoljee p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uoio je pojavu ekvinocija,
dotinom temeljnom predodbom njezina podruja predmeta, b) otkrie pojava koje se ne uklapaju u tu sliku (anomalije) iznuuje stvaranje jedne nove paradigme, c) povijest znanosti ne protjee kontinuirano, nego diskontinuirano kroz "znanstvene revolucije" ("izmjena paradigmi").
32

p.n.e. prije nove ere, prije Krista, BC

26

izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Uenik Aleksandrijske kole, Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) je skupio sve dotadanje astronomsko znanje u svojoj uvenoj knjizi Almagest. Matematika Prve zaetke matematike nalazimo u brojenju, pojmu prirodnog broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i elementarnom raunanju s tako odreenim brojevima. Babilonija je mjesto poetaka matematike te je razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi to ih nazivamo arapskim upotrebljavali su se u Indiji ve oko 2500 godine p.n.e.i bili su u upotrebi u trgovini i poreznom sustavu, za viu matematiku i astronomiju, a omoguavali su raunanje prema decimalnom (dekadskom) sustavu. Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljita koje su obavljali stari Egipani poslije redovnih godinjih poplava Nila. Prva matematika znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse. Od Grka i potjee naziv geometrija (gea zemlja i metrein mjeriti). Oni su matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.500. godine p.n.e.) primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci uveli su broj kao sutinu svega to postoji. Matematika koju je osnovao imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokuao sastaviti kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i matematiku podlogu glazbe. Platon (427.347. godine p.n.e.) se bavio prouavanjem logikih zakona geometrije. Znanost o proporcijama razvio je Eudokso. Demokrit je, polazei od svog atomizma, postavio metodu ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed rijeivi s pomou nje itav niz problema koji se danas rjeavaju integralnim raunom. Najvii su usponi u razvitku grke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Apolonija iz Perga.

27

Euklid (330.275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike". To je njegovo najvee djelo i ujedno najvee matematiko-geometrijsko djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287. 212. godine p.n.e.) usavrio je mjerenje kugle, valjka i stoca. Metodom aproksimacije odredio je broj . Apolonije iz Perga (262.190. godine p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stoca. Eratosten (275.194. godine p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini nain odreivanja primbrojeva u tijeku dvaju slijedeih tisuljea, izraunao je opseg Zemlje s iznenaujuom tonou, izmjerio je meridijan, priblino tono odredio je nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome duinu dana. Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki grki matematiari. Ptolomej (2. stoljee p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja sredite svemira (geocentrizam). Izraunao je vrijednost broja . Heron (1. stoljee p.n.e.) je dao formulu za odreivanje povrine trokuta kada su poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije, zapravo je jedini grki algebriar. On je rjeavao jednadbe prvog, drugog i treeg stupnja i nejednadbe. Fizika Tenju za spoznajom, za znanjem neovisno o praktinim potrebama, od ega i na koji nain je izgraen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje koje su postavljali stari Grci. Poeli su razmiljati o sastavu materije. Empedoklo (450. godine p.n.e.) smatra da postoje etiri prva elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Leukip (oko 450. godine p.n.e.) i Demokrit (oko 460.370. godine p.n.e.) razvili su dalje ovo shvaanje i dali su svijetu teoriju atoma. Zanimalo ih je da li materija, ako se postepeno sve dalje dijeli, zadrava svoja karakteristina svojstva. Prema Demokritu, atomi su mnogobrojni po obimu i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i Demokrit su bili skloniji spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel (oko 340. godine p.n.e.), koji je polazio od drugih spekulacijom stvorenih

28

ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287. 212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri injenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fiziare renesanse. Biologija i medicina Biologija je jedinstvena znanost kat'oxochen o ivotu i ivim biima (prema grkom ho bios - ivot). Biologija istrauje razliite oblike i pojave ivota, uvjeta i zakona ivota po kojima se ivot zbiva i tee kao i uzroke koje ivot uvjetuje u uzrokuje. Poetci medicine vezani su iz prve bioloke spoznaje to ih je ovjek stjecao kod klanja ivotinja i balzamiranja ljudi. Tako je medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u iskustvu, a s druge strane u magiji. Oko 500. godine p.n.e. Alkmeon iz Krotona prvi je opisao optiki ivac i Eustahijevu cijev. Najznamenitiji grki lijenik, otac medicine, bio je Hipokrat (470.377. godine p.n.e.). U svojim djelima on prekida s mitologijom, unosi u medicinu etike kriterije, izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one prouzrokovane neskladom omjera tjelesnih sokova. Oko 300. god. p.n.e. poela je rad anatomska kola pod Herofilom i njegovim uenikom Erasistratom. Aristotel (384.322. godine p.n.e.) ostavio je tone i raznovrsne opise oko 500 ivotinja i postavio prvu znanstvenu sistematizaciju, razvrstavi sve ive organizme u "uzlazni red". On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o ivotinjama (Perita zoa historiai), znanost o ivotinjama (zoologiju). Aristotel je ostao nenadmaen u bogatstvu opaanog gradiva sve do 16. stoljea, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naih dana jedva nadmaiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati biologiju kao dio sveukupne znanosti o ivotu.

29

Voenje Aristotelove kole u Ateni nastavio je njegov uenik Teofrast (372.288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike. Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje razliitih vrsta (species) istog roda pomou kljua botanikog odreenja. Vidovita nasluivanja o porijeklu ivota i o promjenljivosti ivih bia nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija (96. 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod Galenom (129. 200. godine), grkim lijenikom koji je radio u Rimu. Tek u 16. stoljeu Andreas Vesalius (1514. 1564.) je dokazao neispravnost galenske anatomije. Politika Po svemu sudei najstarija drutvena znanost, znanost o pojavama koje se odnose na zajedniku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci politiku temeljito prouavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, dravu (polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u pouavanju, pravi prosvjetitelji Grke. Oni su prvi pouavali u politikim znanjima. Najugledniji je sofist bio Protagora (481.411. godine p.n.e.), zatim Gorgija (483.375. godine p.n.e.). Sofisti su svoje uenike pouavali kako se s najveim utjecajem moe djelovati na poslove u dravi. Najznaajnija djela iz podruja politike su Platonova Politeiai (Drava) i Nomoi (Zakoni), te Aristotelova Politeiai (Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije politike. Dok Platon postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja drava?, Aristotel (384. 322. godine p.n.e.) sa svojim suradnicima sakuplja dravna ureenja 158 malih grih dravica da bi ih mogao povijesno-usporedno promatrati i istraivati. ovjek je po prirodi "politiko bie" (zoon politikon, bie zajednice, drutveno bie), te svoju bit moe ozbiljiti tek u politikoj zajednici ili dravi. Ekonomija Grci analiziraju ekonomske pojave. Meutim, ekonomska raspravljanja imala su kod Grka manju vanost neko politika. I upravljanje

30

domainstvom oni su smatrali vanim, ali se Grcima uvijek inilo da su poslovi stjecanja poslovi koji stoje na niem stupnju vrijednosti nego politika. Prvo znaajno pisano djelo iz podruja ekonomije je uputa kako treba upravljati kuom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a napisao ga je grki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.354. godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglaava prednost podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i potranje i o zakonitostima opadanja prinosa. Platon (427.347. godine p.n.e.) raspravlja o ulozi novca kao sredstva zajednike zamjene meusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne politike, nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost novca neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje prometnu od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca kao blaga. Razmatra i sluaj monopola koji je definirao kao trni poloaj jednog prodavaa i osuuje ga kao "nepravednog". Grci su mijeali zaetke ekonomske analize sa svojom opom filozofijom drave i drutva i rijetko su tretirali ekonomske teme same za sebe. To moda objanjava injenicu da je njihovo dostignue u tom podruju skromnije u odnosu na druga podruja. Povijest Smisao za prouavanje povijesti imali su istoni narodi. Hebreji sa svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori vie od tisuu godina (13. stoljee 2. stoljee p.n.e.). U njima su, uz izraze umjetnikog nadahnua, nali mjesta povijesni elementi, narodna tradicija, legende i mitovi. Cilj Biblije, koja pripada meu najvea dostignua literature uope, je religiozna i moralna pouka. Ukljuujui sve izvjetaje koje sadri, Biblija eli objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom razdoblju. Menetho, helenizirani Egipanin, u treem stoljeu prije nae ere

31

sastavio je opiran prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom stoljeu je Bersos, na temelju raspoloivih zapisa, pokuao pisati povijest Babilona. Grci poinju povijest pisati na kritiniji nain nego je ona pisana do tada. Herodot (484.425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima opisao na temelju onoga to je vidio i uo. On je, dajui pregled svijeta u kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih tradicija, politikih i drutvenih ideja, pruio nainom pripovijedanja velebno umjetniko djelo, a irinom njegova zahvata i istinitou dao je nauni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historiare, antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta. Tukidid (460.396. godine p.n.e.) je najvei grki povjesniar. Napisao je Povijest peloponeskog rata u osam knjiga koja je ostala nedovrena, a prikazuje dogaaje do 411. godine p.n.e. U njoj postupa strogo kronoloki, dijelei je tono po godinama, grupirajui grau i precizno opisujui vojnika kretanja. Napisao je prvu kritiku povijest kojom eli itatelja, ne samo zabaviti, ve i pouiti. Ksenofont (oko 430.354. godine p.n.e.), kao povjesniar, nema onog zahvata politikih dogaaja, politike i narodnih reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika (Helenska povijest) je na neki nain nastavak Tukididove Povijesti peloponeskog rata do 362. god. BC. Polibije (200. 120. godine p.n.e.) je grki pragmatiki povjesniar. Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest rimske drave) od 226. do 146. godine p.n.e.. Istaknuti povjesniar iz rimskog doba je Livije (59.17. godine p.n.e.). Pravo Najstarije shvaanje porijekla prava je teokratsko. Babilonski kralj Hamurabi prima svoje pisane zakone od boga Sunca, Mojsije ih prima od

32

Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u bogovima gledao tvorce zakona. No, ve njegovi uenici Platon i Aristotel znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova rjeenja nadilaze okvire i mogunosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju sposobnosti, jednaki uvjeti i zajedniki odgoj djece, potpuna ravnopravnost ena, ograniavanje krajnosti bogatstva i siromatva. Aristotelovo djelo Politeiai sadravalo je 158 ustava za 158 drava, a meu njima i Atenski ustav. On umjesto boanstva uvodi "prirodu" kao stvaralaki imbenik prava. Pravi zamah pravo postie u Rimljana kod kojih je ono postalo najvanijom drutvenom znanosti. Kod njih pravo vie vrijedi od politike i filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog sustava. Znanost starog vijeka Poslije propasti helenistike kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile posve izgubljene. Arapi su sauvali odreeni broj djela iz aleksandrijske Biblioteke. Arapi povezuju grku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su, pak, njihove brojeve, koji su danas poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija, koja predstavlja preteu moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir (oko 750. godine) koji je otkrio vie kemijskih reakcija i spojeva. Poznat je i lijenik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. 1037. godine). Zastoj u razvoju znanstvene misli opaa se od pada Rima pa sve do Renesanse. U 10. stoljeu otvaraju se prve kole, a u 12. stoljeu sveuilita, to je vezano uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od najpoznatijih pravnih kola bila je kola u Bologni, osnovana 1088. godine. Jedna od najpoznatijih medicinskih kola je kola u talijanskom gradu Salernu, uz nju se razvila i medicinska kola u Montpellieru.

33

Prvo sveuilite osnovano je u Bologni. Padova ima sveuilite od 1220. godine. Od iste godine ujedinjene su sve parike kole u jednu koja se zvala Universite. Sveuilite u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Ve je 892. godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i u njemu visoku kolu. Zatim se osnivaju sveuilita ovim redom: Napulj 1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvreno 1233.), Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla (1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Be (1365.). U Cambridgeu je kralj Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru. Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Ve u Ateni i u Aleksandriji postojale su kole. U Aleksandriji je kao kola radio Muzej. U islamskom svijetu su bile medrese u kojima se osim vjerske obuke izuavala i filozofija. Prva medresa osnovana je 1065. godine u Bagdadu pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. godine organizirana je i najslavnija bagdadska kola Medresa Mustansiriya. Srednjovjekovna sveuilita imala su znaajnu ulogu u drutvenom, znanstvenom i politikom ivotu. Sloboda nauavanja kretala se u granicama ideologije katolike crkve, ipak su se pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkria. Relativno mnogo su se prouavala Aristotelova djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kranskoj filozofiji bio je Toma Akvinski (1226.1274.). On je dokazivao da nema sukoba izmeu znanosti i religiozne misli (skolastika33). Preko ovog jedinstvenog sustava vladala je skolastika europskim miljenjem. Duns Scotus (1265.1308.), kotski teolog i filozof, franjevac, u mnogim filozofskim gledanjima protivnik je Tome Akvinskoga.
skolastika (gr. schole, kola; lat. scolasticus, uenjak), oznaka za filozofski i teoloki nain pouavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim kolama, potom, oznaka za nain razmiljanja koji je umnogome se orijentirajui prema Aristotelu grko antiko miljenje proslijedio u novi vijek.
33

34

Znanost renesanse Poetak velikih promjena u nainu prouavanja svijeta vezan je za imena: Leonardo da Vinci (1452.1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473. 1543.) i Andreas Vesalius (1514.1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova rjeenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod prouavanja. Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na jedinstven logiki sustav i izgradivi (1543.) nov heliocentriki, potisnuo je Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledita ispravljajui mnoge Galenove pogreke. Jedna od najznaajnijih osoba toga doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.1536.). Isticao se na svim podrujima znanosti. Giordano Bruno (1548.1600.) predstavlja jednu od najsvjetlijih linosti na elu povorke smionih duhova pri gaenju drutvene i moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja. Znanost novog vijeka i moderna znanost Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama shvaanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema empirizmu iskustvo odreuje smjer filozofske misli. Istrauju se nove metode analize iskustva, eksperiment je najvanija metoda (G. Galilei, J. Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Galileo Gallilei (1564-1642.) uvodi eksperimentalnu metodu i matematiko formuliranje eksperimentom istraenih zakonitosti; postavlja principe moderne dinamike; potvruje Kopernikov heliocentrini sustav. Isaac Newton (1642- 1727.) definira zakon gravitacije, apsolutni i relativni proces i apsolutno vrijeme. Ruer Bokovi (1711-1887.) bavi se matematikom, astronomijom, geodezijom, filozofijom, arheologijom, svoju teoriju prirodne filozofije izloio je u djelu "Philosophiae naturalis theoria". Nagli razvoj fizike izmeu ostalih donose

35

radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W. Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J. Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela (852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. 1965.), N. Farady (1791.1867.), J. Clark Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Znaajno je za racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se, osim svojim filozofskih uvjerenja, istiu i kao prirodoslovci, matematiari, fiziari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je vana pojava matematiara i tehniara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V. Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. 1829.), C. Darwin (1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T. H. Morgan (1866. 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black (1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J. Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.), Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja znanstvenih istraivanja, rezultata znanstvenih istraivanja novih znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti samo one nove znanstvene discipline koje znaajno obiljeavaju znanost naeg stoljea kao to su genetika, molekularna biologija, ekologija i zatita okolia, moderna prometne medicina, znanosti, komunikacijske znanosti, znanosti, znanosti kozmologija, upravljanja kibernetika, informatika, raunalne znanosti, moderna farmakologija, organizacijske (menadment). U 20. stoljeu naglo se razvijaju nove znanosti antropologija, penologija, sociologija (Saint-Simon, A. Comte, K. Marks, H. Spenser, V. Roscher, G. Schmoller, V. Sombart, M. Weber, F.

36

Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber, E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L. von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard), informatika (sloenica francuskih rijei INFORmation i autoMATIQUE), u anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science. Razvoj moderne znanosti omoguava da nau civilizaciju moemo nazvati civilizacijom znanja a drutvo informacijskim drutvom i drutvom ljudskih prava.

37

ZNANOST O ZNANOSTI Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja. Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome (stvarnosti), empirijskog34 i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi35. Racionalistiki pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu realizaciju u miljenju. Ostajui samo na osjetilno posredovanom iskustvu stvarnosti, bez apstrakcije36 i spoznajne moi miljenja, a uslijed beskrajne

34 35

empirija gr. (gr. empeiria), iskustvo.

zamjedba (gr. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (bie, predmet) ovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni nain u neposrednoj nazonosti, te nain na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao neto upitno), poznato. Zamjedba naelno nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo saimanje u smislenu cjelinu. apstrakcija (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga nadpojedinanoga (opega) sadraja stvari iz pojedinanoga bia koje se treba pojmiti. Pri apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju vana obiljeja ("bitna", ona koja stvar presudno odreuju) i saimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati neto), dok se
36

38

mnoine oblika stvarnosti i postojanja, steena znanja svela bi se na bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti37 koja se moe, otklanjanjem miljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi bolje ilustracije takvu mnoinu impresija moemo zamisliti kao polifonu glazbu s beskonano38 mnogo razliitih melodijskih linija koje stalno teku bez ponavljanja). S druge strane iskljuivo temeljenje procesa stjecanja znanja samo na duhu i miljenju, kao realizacije duha u sebi samom, moe stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguu nepobitnu logiku39 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti opovrgnuti, to znai da se pouzdanost takvih znanja ne moe odrediti. Takvo znanje ne moe biti predmet znanosti ni znanstvenog istraivanja. Provjera pouzdanosti steenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje40 u njegovu istinitost, potjee od treeg temeljnog pristupa stjecanju znanja, skeptikog. Skeptiki pristup moemo definirati kao kritiki odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju. Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti steenog znanja u
druga obiljeja isputaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od neega). svijest ponajprije budno prezentno posjedovanje (doivljavanje) jedne stvari (dogaaja ili predmeta; objektna svijest).
38 37

beskonanost neogranienost onoga to nije odreeno nikakvim granicama kvanitete (kolikoe), kvalitete (kakvoe) niti bilo kakvim bitnim sadrajem (usp. apsolutno). Suprotnost: konanost.

logika (gr. logos, misao, govor), openito nauk o miljenju koje se ne shvaa kao psihiki proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika povezivanja i misaonih sadraja, po kojoj se ono kao "ispravno" miljenje treba ravnati. 1) Klasina formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizika logika, 4) moderna formalna (formalizirana, simbolika, matematika) se primjenjuje u temeljnom matematikom istraivanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezinoj analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji raunalnih i upravljakih postrojenja. sumnja (dvojba?) dovoenje u pitanje neega to je priznato istinitim i vaeim (valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaanje te zbog manjkave evidencije stvari.
40

39

39

znanstvenu metodu uvodi probleme naina opaanja prirodnih procesa (bilo izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim uvjetima modeliranje eksperimenta), logine i istinosne utemeljenosti zakljuaka, analize i sinteze41 znanja, naine procjene pouzdanosti, osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata, ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla omoguiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodoloka42 pristupa, tri pogleda na steena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam43, racionalizam44 i skepticizam45.

sinteza (gr. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), openito, uklapanje vie dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima ire smisleno znaenje negoli puki zbroj njezinih "dijelova", te koja znatno vie, glede same stvari, prethodno upravlja tim sklapanjem dijelova. metodologija (gr. methodos, put prema neemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj tradicija metodologija je parcijalno podruje logike. Metodologija se nakon 18. st. istie kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najee naknadno provedena budui da pojedinane znanosti svoj nain postupanja u istraivanju samostalno oblikuju prema mjerodavnosti svojih mogunosti i naina pitanja.
43 42

41

empirizam (gr. empeiria, iskustvo), openito, u prvome redu spoznajnoteorijski orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoe izvesti iz onoga u osjetilno posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po kojemu se spoznaja moe zadobiti iskljuivo refleksijom miljenja o samome sebi.

racionalizam (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najirem smislu nazor koji bitni odnos izmeu ovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga temeljnog odnosa racionalizam smatra miljenje (nous, intelectus, um) i njegovu prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao na tlu novovjekovnoga poimanja ovjeka kao subjekta koji je iskljuivo upuen na samoga sebe. Razum kao mo spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se, konano, shvaa kritiki racionalizam K. Poppera i H. Alberta. skepticizam (gr. skopeo, tono promatrati), openito, nazor prema kojemu uope nije mogua spoznaja koja bi iskljuivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije mogua spoznaja odreenih podruja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za jednu antiku filozofsku kolu (skeptici) koju je nakon to se ovjek pri djelovanju u danome sluaju treba zadovoljiti vjerojatnou koja je pritom i nuna i dostatna. Od sadrajnoga se skepticizma treba razluiti skeptika metoda kao kritiki odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u miljenju i djelovanju.
45

44

40

Empiriki temelj znanstvene metode u znanost uvodi ogranienja znanja i na njima temeljenih dokaza46 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati znaajke ponovljivosti47 ime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja ograniava na iskustvena48, empirika znanja i empirike dokaze, jer samo empiriki dokazi imaju takve znaajke. U empirike dokaze spada sve ono to se moe, posredno ili neposredno, vidjeti, uti, opipati, okusiti ili omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno, posredni ili neposredni zor49. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim drutvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedoenja, glasine, utisci paranormalnih ili spiritualnih dogaaja, emocionalni dogaaji i njihove refleksije, izrazi nadahnua, boanskih ili nadnaravnih dogaaja. Pojam empirikog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza. Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu50 kao filozofiji prirode51.
dokaz (gr. apodeixis; lat. demonstratio), zakljuak koje se iz premisa, koje su priznate kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od opega prema pojedinanomu, a induktivni dokaz od pojedinanoga prema opemu. Izravni (neposredni, direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne reenice kojom se tvrdi vodi u proturjeja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se treba razluivati izmeu dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza vjerojatnosti (kao induktivni dokaz).
47 46

intersubjektivnost (lat. inter, izmeu, meu; subiectum, podmet), oznaka za (znanstvene) iskaze koje subjekt naelno moe uvidjeti i provjeriti. Tako je intersubjektivnost istoznana s opom valjanou.

iskustvo onaj nain spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogistikoga miljenja, nego i iz neposrednoga prihvaanja (zrenja, zamjedbe itd.) neega to je dano. Na temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedoava sadanjost doivljenoga, iskustvo se istie evidencijom. Uobiajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo. zor u uem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjeivanje) neke pojedinane, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" moe znaiti ispunjeni specifini osjetilni pristup pojedinano stvarnomu.
50 49

48

naturalizam oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znai obuhvatnu zbilju, potom za nazor koji nijee religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te, konano, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na prirodne danosti.

41

Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju moemo opisati samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promiljati preko prirodnih zakonitosti i prirodnih dokaza. Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s problematinom52 vrijednou i korisnou), a posebno esto se upotrebljavaju u obrazovanju53 i drutvenom ivotu su autoritarni dokazi. Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga postojanja znanstvenog skepticizma. Najee primjenjivani autoritarni dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifinost autoritarnih dokaza obrazovanja lei u autoritetima koji su ovlateni iznositi autoritarne dokaze. Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje kole i visokokolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvoenja obrazovnih aktivnosti od strane ovlatenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka. Kontrola vrijednosti ovlatenja poiva na propisanom potrebnom obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za
51

filozofija prirode filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline zbiljskoga dogaanja ili pak kao odreenoga podruja unutar te zbiljske cjeline. Posebni problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice teorija relativnosti i kvantna teorija. problematino (gr. problema, problem), u openitome smislu neto to predstavlja neki problem.

52

obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga ovjeka (intelekt, volja, osjeaj) prema ivomu svijetu u cjelini, u kojemu su svemu to se zatie u njemu dodijeljeni znaenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne moe svesti na pojedinana podruja (znanstveno obrazovanje, tehniko obrazovanje, praktino voljno obrazovanje itd.) koja su sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito odreena te tako, posebice, slue drutvenim funkcijama, premda i kroz njih moe tei proces obrazovanja. Kriza obrazovanja dananjice ima svoj najvaniji uzrok u tome to su se znanje i mo u ovladavanju odreenim podrujima prirode i drutva poveali, ubrzano umnoili te iziskuju sve uu i uinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome to se i samorazumljivost koja je sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.

53

42

osnovnokolski i srednjokolski sustav i potrebnom nastavnom ili znanstveno-nastavnom zvanju za visokokolski obrazovni sustav. Za razliku od empiristikog temelja znanstvene metode to proizlazi od empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz osjetilno posredovanog doivljaja54 stvarnosti55, racionalistiki temelj znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti moe realizirati samo u duhu, ije ispunjenje racionalizam nalazi u miljenju56, umu57 ili openito u intelektu58. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi zakonitostima i pravilima miljenja. Logika kao znanosti poinje radovima grkog filozofa Aristotela (384.322. BC), posebno njegove zbirke logikih spisa pod nazivom Organon (orue). Iz aristotelovske logike i filozofije skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba renesanse logika se razvila u smijeru humanistike logike (R. Agricola). Daljnji razvoj logika je doivjela radovima njemakog filozofa E. Kanta ime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaao kao
54

doivljaj izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu neto pogaa ovjeka s naglaenom vanou smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doivljaj je obiljeen neposrednou kao i emocionalnom uzbuenou, ali ipak se ne iskljuuje misaono pronicanje kao i misaonu obradu.

stvarnost (zbilja) esto upotrebljavani pojam kao istoznanica s realnou. Pod stvarnou se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno prethodno dane) mogunosti koja se injenino dogaa. miljenje ovjeku pripadna sposobnost nadilaenja pojedinanih i trenutanih osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadanjenju kao i njihovo svrstavanje u nadpojedinana opa znaenjska polja i znaenjske spone koje dovode u red pojedinane zamjedbe i slau ih u iskustvo zbilje. U miljenju kao nadilaenju i kao povratnome sreivanju oituje se ljudska sloboda. um za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome openitom smislu oznauje sveukupnost duhovne moi (sposobnosti), ukljuujui i razum.
58 57 56

55

intelekt (lat. intellectus) duh, um, razum, openito neosjetilna spoznajna mo.

43

univerzalnu znanost mathesis universalis59. Istraivanja o formalizmu, realizmu, psihologizmu i logizmu60 logike dovela su do stvaranja moderne logike, zbog ijeg snanog povezivanja s matematikom61 modernu logiku nazivamo i matematikom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti ograniit emo se na formalnu logiku. Formalnu logiku moemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi samo oblicima miljenja neovisno o sadraju miljenja samog. To znai da oblici miljenja vrijede openito i jednako primjenjivo na bilo koji predmet62 miljenja. Stoga, moe se zakljuiti, sadraj logike ine opi oblici miljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omoguava stvaranje posebnog oblika miljenja znanstveno miljenje. Primijenimo li metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom miljenju, takav oblik miljenja nazivamo kritiko miljenje. Doprinos filozofije racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajvie, u neophodnom oruu (usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog miljenja, logici.

59

mathesis universalis (gr. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opa) znanost"), Mathesis universalis je kod Leibniza logika time to se ona primjenjuje na matematike predmete (veliine), a kod Husserla je ona ista formalna logika.

logicizam (lat. logicus, logiki), naglaavanje samostojnosti "logikoga" (svijesti koja misli i spoznaje) naspram neke psihologistike, biologistike te openito naturalistike redukcije. Logicizam je u irem smislu, pae, apsolutno svoenje svekolike predmisaone i izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno pojmovnu strukturu. matematika (gr. mathema, znanost), postupak raunanja i mjerenja koji je u Babilonu nastao iz gospodarsko-praktinih zahtjeva, a u grkoj je antici postao teorijskom znanou (Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne matematike logike te je prije svega od presudne vanosti za empirijsku prirodnu znanost (Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika) kao i za tehniko ovladavanje prirodom.
62 61

60

predmet sve ono to jest, ali ne time to uope jest, nego time to ono "stoji naspram", naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predouje.

44

Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znai sumnju u svako steeno znanje, ali i sumnju u mogunost stjecanja bilo kakvog apsolutno63 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja. Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju openito, stav da najvie to moemo od znanja oekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti to je nuno ali i dostatno obiljeje istinitosti. Znanstveni skepticizam moe se definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i dokaza koje je integralni dio znanstvenog miljenja. Skepticizam u znanosti ima funkciju64 temeljne pokretake snage cjelokupne znanosti i temeljni je uvjet65 razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija66 i svega to ini znanost i znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem bila bi nuno usporena i svedena na dokaze steene samo novim istraivanjima. Skepticizam u znanosti moemo shvatiti i kao sredstvo eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom falsificirane (utvrena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritikog racionalizma67.
63

apsolutno (lat. absolutum), doslovce, odrijeeno, odnosno osloboeno od svih uvjeta i ogranienja te s toga gledita neuvjetovano, neogranieno.

funkcija (lat. fungi, upravljati, izvravati), temeljni pojam u matematici, logici i u sociologiji. uvjet (lat. conditio), openito, neto o emu je neto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to znai, da ono bez toga niti moe biti, a niti se moe misliti. Stanoviti nudan uvjet ima samo zajedno s drugim uvjetima neto odreeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je dostatan za to.
66 65

64

teorija (gr. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati). Teorija je, openito, svaka saeta znanstvena spoznaja.

kritiki racionalizam znanstveno-teorijski pravac koji potjee od K. Poppera, pravac koji je, meu ostalima, zastupao K. Albert. Kritiki se racionalizam treba razluiti od novovjekovnog racionalizma konano nedvojbenih i vjenih istina. Takoer ga treba razluiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, dodue, na osjetilni svijet iskustva, ali se vrsto dri njezine konane obvezatnosti i ope valjanosti. Kritiki racionalizam spram toga isto tako osporava mogunost apsolutnoga utemeljivanja empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, dodue, kao sveopi iskazi te u svojoj

67

45

Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem, sve brim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina, predmeta znanstvenog istraivanja, pojavila se potreba sustavnog prouavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti koju moemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman, Peat, 1939.). Osnivaem znanosti o znanosti prihvaamo engleskog znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost. Da bi bila znanstvena, disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga jo uvijek znanstvena disciplina u nastajanju. Definicija Znanosti o znanosti i danas predstavlja znanost fragmentarno. Discipline koje analiziraju znanost (povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti) stvarale su se pojedinano, poinju se usklaivati u cjelinu koja se moe nazvati Znanost o znanosti. Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku praktinu i znanstvenu djelatnost. Od posebnog je znaaja za Znanost o znanosti isto kao to je to povijest filozofije za filozofiju. Teorija znanosti kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje moemo podijeliti u probleme teorijske filozofije i njezine vanosti za znanost, probleme

cjelovitosti dotino kao neka teorija odnose na odreene pojedinane iskaze (reenice promatranja), oni ipak ne mogu nikada iskljuivo kroz mnoga, stalna, konana promatranja biti konano potvreni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome sluaju jednim jedinim promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem sluaju, opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomijetajui naelo verifikacije naelom falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih reenica (falibilizam), kritiki se racionalizam odvaja od logikoga pozitivizma.

46

znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme drutva i ivota u drutvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.). Ova dioba sadraja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije znanosti u povijesti znanosti.

47

KATEGORIJE68 ZNANSTVENE LOGIKE Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike odreene znanstvene discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i Znanost o znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa nekoj pojavi ili grupi pojava temeljen na uoavanju njihovih bitnih zakonomjernosti; uopenu znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i Znanosti o znanosti podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao posebne discipline u to spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne kategorije znanstvene logike su pojam, sud, zakljuak, definicija, divizija, distinkcija, deskripcija, eksplanacija, predvianje (predskazivanje, prognoziranje),

kategorija (gr. kategoria, izvorno tuba, zatim iskaz, vlastiti nain prosuivanja). U tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne pojmove (kategorije).

68

48

znanstveno otkrie, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija69), znanstveni problem, hipoteza70, teorija, zakon, verifikacija71, znanstvena injenica. Pojam se u opem obliku moe definirati kao zamisao bitnih svojstava i odnosa objekta. Osim ove definicije postoji vie teorija koje su definirale pojam. Formalistika teorija odreuje pojam kao element suda, odnosno kao skup oznaka. Psihologistika teorija pojmu pridaje znaenje predodbe, odnosno apstraktne predodbe, koja ne odraava niti jedan konkretan objekt, ali je ujedno predodba72 svih istovrsnih objekata. Nominalistika73 teorija pojam definira kao ime kojim oznaavamo jedan ili vie pojedinanih objekata. Vulgarno materijalistika teorija pojmom smatra misaoni odraz
69

falsifikacija (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrjean; facere, initi, djelovati), pokazivanje nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu, falsificirati znai pokazati neto neodrivim. Prema kritikom racionalizmu (Popper) iskustveno znanstveni (sintetiki) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konanu potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim promatranjima koja nadilaze dosadanje okvire utvrivanja i objanjavanja. Oni utoliko i ostaju iskljuivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaeni falsifikacijom.

hipoteza (gr. hypothesis, pretpostavka), prihvaanje, pretpostavka na kojoj se temelji neki zakljuak, koja slui napretku istraivanja i objanjavanja, a da nije dokazana iz drugih naela te da nije potvrena (verificirana) iskustvom. Prema kritikomu Popperovom racionalizmu, sve empirijsko znanstvene teorije sa svojom "openitom" valjanou imaju samo hipotetiki karakter. One se, pak, ne mogu nikada konano verificirati jer se ne mogu promatrati svi pojedinani sluajevi, ali se one (prema kritikom racionalizmu) ipak mogu u danom sluaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati). verifikacija (lat. verum, istinito; facere, initi), openito, obistinjenje nekoga nazora, predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logikome se pozitivizmu (Wittgenstein) poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (reenica). Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom (empiristiko naelo verifikacije). Samo su one reenice smislene (empiristiki kriterij smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite).
72 71

70

predodba (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije subjektivnosti. Predodba, kao predoivanje, oznauje ponajprije temeljni nain ljudske svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) neto kao svoj predmet (objekt), spram kojega se onda odnosi.

nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu znaenjskomu "opem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i rijei) ne odgovara nikakav sadraj u samim stvarima. Realno je iskljuivo pojedinano bie.

73

49

(refleksiju74) bitnih svojstava materijalnih stvari. Realistika teorija pojam definira kao odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih svojstava i njihovih meusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju pojam ne obuhvaaju u cijelosti ukupno znaenje pojma, pojam moemo, za potrebe ovog teksta, definirati kao misao o sutini ili bit75 onoga to mislimo. Pod biti podrazumijevamo misao o onome to pojedini predmet ili stvar76 ba ini time to jest ili njegovu sutinu. Svaki pojam ima svoj opseg i sadraj77. Ukupnost svih obiljeja koja ine neki pojam nazivamo sadrajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje obuhvaamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znai da se, po veliini, opseg i sadraj nekoga pojma odnose tako da kad opseg pojma raste sadraj pada i obratno, to znai da su opseg i sadraj pojma u obratno razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajui pri tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri emu sve tonije i potpunije odraavaju sutinu predmeta, pojava i procesa kao misao o sutini predmeta miljenja. S obzirom na sadraj (opseg) pojam moemo dalje dijeliti sa razliitih stajalita pri emu se razliiti pojmovi meusobno mogu razliito odnositi. Posebno znaajno svojstvo pojma je jasnoa (definiranost opsega pojma) pa
refleksija (lat. reflexio, okretanje unatrag, odraz), u strogome smislu rijei razmiljanje ne samo o neemu "miljenome" nego istodobo i o misleemu (o "subjektu") kao i samome misaonom dogaanju.
75 74

bit, temeljni pojam zapadnjako europske metafizike i njezinih oblika u ontologiji i spoznajnoj teoriji. Bit, kao temeljna samostojnost koja se trajno odrava (gr. hypokeimenon; lat. substantia, supstancija), utemeljuje vremenite, promjenjive te u znatno veoj mjeri izvanjske odredbe.

stvar ponajprije oznauje neto to se zatie kao osjetilno pojedinano, potom oznauje jedan stvarni sklop te, na posljetku, sve ono to jest kao i njegovu stvarnu odredivost.
77

76

intenzija (lat. intentio, naprezanje, namjera), u modernoj logici intenzija je sadraj pojma za razliku od opsega pojma (ekstenzija).

50

tako jasnim nazivamo one pojmove iji nam je opseg u cijelosti poznat a nejasnim one iji je opseg poznat samo djelomino. U svezi s jasnoom pojma je i pojam suznanosti (sinonimija) kod kojeg vie razliitih naziva ima za svoje znaenje isti pojam i pojam vieznanosti (homonimija, ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje znaenje ima razliite pojmove.

Sud Spoj dvaju pojmova u kome se, po meusobnom odnosu dvaju pojmova, neto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo jednu od dvije mogue istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit. Umjesto izraza sud, za korelaciju izmeu dva pojma mogu se upotrijebiti izrazi stav i iskaz. Logiki oblik suda sastoji se od subjekta78 (posredovana misao), predikata79 (posredujua misao) i spone80 (odnosa). Subjekt je pojam o kojemu se neto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu neto tvrdi. Iz razliitog tumaenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije suda, predikaciona, relaciona81 i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji svaki sud nuno sadrava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos izmeu dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat ve su oni i

subjekt (lat. subiectum, prijevod grke rijei hypokeimenon, neto to lei ispod, podmet). 1) Subjekt (podmet) u reenici (iskaz, sud) oznauje predmet reenice o kojemu se neto (predikat = prirok) kazuje (pririe). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji nairoko upotrebljavao istoznano sa supstancijom.
79

78

predikat (lat. praedicatum), ono to se u uspostavljenom logikom sudu kazuje o predmetu. spona - (lat. copula). Veza izmeu dva pojma. relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos izmeu dvoga (izmeu relata).

80 81

51

subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam ija se egzistencija potvruje ili negira82. Ni jedna od izloenih teorija nije u stanju odrediti jednu za sve primjenjivu definiciju suda niti njegovu formu i strukturu, te stoga kao definiciju suda uzimamo onu definiranu na poetku jer obuhvaa sve parcijalne definicije. Sudove moemo dijeliti prema kvantiteti83 (kolikoi), kvaliteti84 (kakvoi), relaciji (odnosu) i modalitetu85. Prema kvantiteti sudove dijelimo na ope i posebne. Opi sudovi su oni koji beziznimno vrijede za cijeli opseg posredujueg pojma, misli. Posebni sudovi vrijede samo za dio opsega posredujue misli. Prema kvaliteti sudove dijelimo na potvrdne ili afirmativne86 (pojmove u sudu meusobno spajamo), nijene (pojmove u sudu meusobno odvajamo). Prema relaciji (odnosu) sudove dijelimo na kategorike87 (ope-potvrdni, ope-nijeni, posebno-potvrdni i posebno nijeni), hipotetike (pogodbene) koji se sastoje od antecedenta88 (uvjetujua misao, razlog) i konsekventa89 (posljedak, posljedica),

82

negacija (lat. negare, zanijekati; gr. apophasis) u logikome znaenju osporavanje, nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrivanje, tvrdnja (lat. afirmatio, gr.kataphasis). kvantiteta (lat. quantitas). koliina

83 84

kvaliteta (lat. qualitas; gr. poiotes, kakvoa), openito stanje neega onako kako se ono kroz osjetilne vrste zamjeivanja doivljava (osjetilne kvalitete).

modalitet (lat. modus, nain, vrsta), u skolastikoj filozofiji (Toma Akvinski i Aristotelovo naslijee) modalitet oznauje ontoloki status naina na koji bitak jest te tomu odgovarajue pojmove: mogunost, stvarnost i nunost.
86 87 88 89

85

afirmacija -(lat. afirmatio, gr.kataphasis), potvrivanje, tvrdnja kategorian (lat. categoricus, grki kategorkios) odreen, bezuvjetan, odluan, istinit. antecedent (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao. konsekvent (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi.

52

disjunktivne90 (pojmovi u sudu su suprotni91, meusobno se iskljuuju, ali istodobno i meusobno nadopunjavaju te time tvore cjelinu) i modalitetne sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom toga suda) koji se sastoje od problematinih sudova (mogui sudovi), asertivni92 sudovi (tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nudno i koji nisu samo mogui ve vrijede asertorno93) i apodiktini94 sudovi (sudovi koji nudno vrijede, nudno po nekom naelu95 ili principu, u kojima ne postoji protuslovlje96). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom zovu se jednostavni sudovi, a sudovi s vie subjekata i vie predikata zovu se sloeni sudovi.

90 91

disjunktivan (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti.

suprotnost (opreka) (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno iskljuuju. Poblie: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna uzajamna negacija. asertivni (lat. assertus) potvren, siguran.

92 93

asertorno (lat. assere, traiti, zahtijevati), openito, tvrditi s isticanjem vanosti. Kod Kanta je asertorno obiljeje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktinoga [nunoga] i problematinoga [moguega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno injenino (dodue ne na nudno, ali ne i na samo mogue) stanje stvari u potvrdnome ili nijenome iskazu. apodiktino (gr. apodeixis, dokaz), openito, neto to iskljuuje svako protuslovlje. U Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nekoga suda (pored problematinih (moguih, sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logiki nain tvrdi nudnost stvarnoga stanja. naelo (poelo, temelj, razlog, uzrok) (gr. arche; lat. principium, ratio, fundamentum), openito ono o emu neto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se poelo upotrebljava u smislu uzroka, onda kao uinak) i bez ega ne moe ni biti, a niti se moe misliti. U logikome znaenju naelo spoznaje. Kako bi neki sud (reenica iskaza) mogao biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj sudi ili na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se njegova istina dokazuje.
96 95 94

protuslovlje krajnja vrsta suprotnosti izmeu dvaju pojmova, iskaza i reenica, krajnja vrsta suprotnosti koja u miljenju tei za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, to je ipak nemogue ispuniti.

53

Zakljuak Novi sud dobiven procesom zakljuivanja zovemo zakljuak, izvod ili konkluzija97. Zakljuak je sklop dvaju sudova. Za zakljuak je potrebno imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zakljuivanje je misaoni proces ili sloeni oblik miljenja kojim iz jednog suda ili vie njih izvodimo novi sud koji logino nuno slijedi iz njih. To je strukturirana (struktura98 je oblik, forma sadraja zakljuka) sloena misao o sudu koji slijedi iz jednog ili vie sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud zovemo premise99 ili pretpostavke a tradicionalna logika zakljuke dijeli na neposredne i posredne. Kad se zakljuak temelji samo na jednoj premisi ili ako neposredno slijedi iz dvije premise, zovemo ga neposredni zakljuak (tada je zaglavak, silogizam100) a ako se zakljuak izvodi na temelju najmanje dvije premise zovemo ga posredni zakljuak. Prihvatimo li kriterij neposrednosti tada je silogizam posredni zakljuak, ali ako prihvatimo kriterij bezuvjetnosti (premise, zaglavak, zakljuak) moemo silogizam smatrati neposrednim zakljukom. U neposrednom zakljuku svi elementi premise ostaju prisutni i u zakljuku te moemo rei da su neposredni zakljuci samo transformacije premisa.

97 98

konkluzija (lat. conclusio) konano miljenje o neemu, zakljuak.

struktura (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje vie stvari u neku veu cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i svaka parcijalna funkcija ispunjava uinak koji je vaan za cjelinu." premisa (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zakljuak.

99

silogizam u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zakljuak openito, a poglavito jednostavni oblik zakljuivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka (neposrednog zakljuka).

100

54

Posredni zakljuci dijele se na induktivne101, deduktivne102 i analogijske103. Deduktivni (a priori104) zakljuci idu od opih znaenja premisa prema posebnom znaenju zakljuka. Induktivni (a posteriori105) zakljuci idu od pojedinanih znaenja premisa prema opem znaenju zakljuka a analogijski idu od posebnih znaenja premisa prema posebnim znaenjima zakljuka ili od opih znaenja premisa prema opim znaenjima zakljuka. Induktivne zakljuke dijelimo na generalizirajue106 induktivne zakljuke (zakljuci u kojima od posebnoga zakljuujemo na ope) i analogijske induktivne zakljuke (zakljuci u kojem od djelomine slinosti zakljuujemo na potpunu slinost). Logike pogrjeke u zakljuivanju dijelimo na nenamjerne logike pogrjeke ili paralogizme (lat. fallaciae) i namjerne logike pogreke ili sofizme. Paralogizme dijelimo na sluajne
101

indukcija (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz vie pojedinanih sluajeva zakljuuje neto ope, ponajprije hipotetino pretpostavljeni zakon koji takoer vrijedi i za istovrsne sluajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost: dedukcija. Logiki je indukcija nuna iskljuivo onda kada su svi mogui sluajevi poznati. U iskustvenim znanostima to nikada nije sluaj.
102

dedukcija (lat. deducere, izvesti), formalno logiko izvoenje (zakljuak; silogizam) posebnoga iz opega. Suprotnost: indukcija.

analogija (grki analogia) 1. slinost izmeu dvojega. 2. primjena jednog zakljuka na drugi koji mu je slian.
104

103

a priori (lat. a priori, od neega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak ije oblikovanje see unatrag sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga (uzrok, dotino razlog, poelo) zakljuuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitiki sudovi (koji su stalno a p.) te sintetiki sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori).

a posteriori (lat. a posteriori, od neega kasnijega), obiljeje dokaznoga postupka koje see unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logiki kasnijega (uinak, posljedica) zakljuuje na vremenski ili logiki ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka razmiljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju ("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na osjetilno posredovanome iskustvu. generaliziranje (lat. generalis, ope, ono to se odnosi na rod), napredovanje od posebnog prema opemu, posebice induktivni zakljuak; indukcija.
106

105

55

pogrjeke (pogrjeke koje se temelje na zakljuivanje prema nebitnom obiljeju, - lat. fallacia accidentalis), pogrjeka uporabe bitnog i sluajnog obiljeja, pogrjeka nedoputenoga proirenja (lat. illicitus processus), pogrjeka neraspodijeljenoga srednjeg pojma (lat. non distributus medius), pogrjeka zanijekanoga razloga, pogrjeka potvrenoga poslijetka, pogrjeka nepotpune disjunkcije, pogrjeka jednostavnoga nabrajanja (lat. per enumerationem simplicem), pogrjeke vieznanosti (homonimije), pogrjeke dvosmislenosti (amfibolija107), pogrjeke oblika izriaja. I modernu i formalnu logiku moemo odrediti kao znanost o ispravnom zakljuivanju, ili kao znanost o dosljednom zakljuivanju. To znai da logiku moemo temeljiti samo na nunom (inae nije i dosljedno) zakljuivanju, a to je samo deduktivno zakljuivanje. Iz navedenoga slijedi da je logika zapravo samo deduktivna logika u kojoj zakljuak (tada je zaglavak) nuno slijedi iz premisa. Definicija Sud kojim se nedvojbeno odreuje sadraj jednoga pojma naziva se definicija. Definicija ne smije sadravati nebitne oznake, ali mora sadravati najblii pojam iz koga se izvodi i specifinu razliku izmeu najbliega pojma i definiranoga pojma. Definicija mora imati slijedea svojstva: primjerenost (adekvatnost108), neslikovitost preciznost i jasnou. (akuratnost109), Adekvatnost necirkularnost, nenegativnost,

definicije temelji se na primjerenom i jasnom odreivanju sadraja pojma, tonost i preciznost definicije je svojstvo definicije da sadri samo one, ali i sve, oznake pojma po kojemu se definirani pojam razlikuje od ostalih pojmova. Necirkularnost definicije je svojstvo definicije da nije tautologija
amfibolija (gr. amphibolos, hitac s dvije strane), dvoznanost. Amfibolija je u logici pogrjeaka u zakljuku na temelju vieznanosti pojma primijenjenoga u silogizmu.
108 109 107

adekvatan (lat. adaequatus), izjednaen, odgovarajui akuratan (lat. accuratus), paljiv, pedantan, pomnjiv

56

ni dijalela. Tautologija je definicija istog istim (npr. pojava je ono to se pojavljuje). Dijalela ili cirkulus (lat. circulus, krug) je definicija jednoga pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz pomo prvoga pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se pojam definira onim to jest a ne onim to nije, jer je onoga to nije neki pojam uvijek beskrajno puno vie nego onoga to pojam jest. To znai da se pozitivni pojmovi ne bi trebali definirati onim to nisu ve onim to jesu, ali negativni pojmovi se isto tako definiraju negativno kao to i jesu a ne pozitivno (sve ono to nisu). Definicije mogu biti u principu110 nominalne i realne. Nominalna (etimoloka111) definicija sastoji se u definiranju rijei kojim imenujemo pojam na nain da samu rije protumaimo drugim poznatijim rijeima. Realna izlae bitna obiljeja predmeta ili pojma. Nominalna, dakle, definicija je deskriptivna ili opisna dok je realna definicija eksplikativna112 (objanjavajua). Osim ovih definicija postoji normativna (konvencionalna) definicija koja nastaje kada nekim dogovorom ili konvencijom odredimo znaenje pojma ne ovisno o njegovoj sutini. Genetika definicija je ona kojom se odreuje geneza113 (nastanak i razvoj) objekta definiranoga pojmom.

princip (lat. principium; gr. arche), naelo, iskon, poelo, pravilo. Princip je osobito poelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logikome poretku odreuje ono to je o njemu ovisno. etimologija (gr. etymos, istinit, pravi) prouavanje razvoja oblika i znaenja rijei prema korijenu
112 111

110

eksplikacija (lat. explicare, razviti), openito, objanjenje nekoga pojma kao i u njemu (implicitno uvijenoga) miljenoga sadraja kako bi se jasno razlikovao od nekoga drugoga pojma.

generatio (latinski prijevod grke rijei genesis, postanak, nastajanje, raanje), openito nastajanje.

113

57

Divizija114 je postupak odreenja opsega pojma. Definicija opsega pojma ovisi o diobenom stajalitu. Pojmove moemo dijeliti dihotomijski115 po jednom naelu, moemo trihotomijski primjenom dva prema naela, tetratomijski funkcije na primjenom tri naela, politomijski primjenom vie naela. Svaki pojam podijeliti dihotomijski odreenosti determinirane i stohastike, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne, po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne116, po promjenama sustava u vremenu na statike i dinamike, po kompleksnosti na jednostavne, sloene i vrlo sloene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina ve to postaje samo u okviru odreene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom diobom moe postati ishoditem nove diobe, to znai da postaje nova diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom. Iscrpna i sustavna podjela pojma zove se klasifikacija. Klasifikacija se temeljno sastoji u rasporeivanju i grupiranju po razredima ili klasama, pa bi se moglo shvatiti da je klasifikacija obrnuti postupak od divizije, ali kako je rezultat divizije i klasifikacije zapravo podjela pojma samo sa suprotnih ishodita (dijeljenje nasuprot grupiranju) nema principijelne razlike izmeu divizije i klasifikacije. U postupku divizije pojma a zbog osiguranja logike ispravnosti potrebno je osigurati adekvatnost divizije, jedinstvenost divizije, postupnost divizije. Adekvatna divizija dijeli pojam na upravo onaj broj dijelova ili lanova diobe koji potpuno iscrpljuju diobenu cjelinu. Jedinstvena dioba dijeli diobenu cjelinu po jednom naelu na diobene lanove koji se meusobno iskljuuju (nemaju ni djelomino zajedniki

114 115 116

divizija (lat. divisio), raspodjela dihotomija (gr. dikhotomia), podjela pojma na dva nia po jednom naelu

apstraktno (lat. abstractum, odvojeno), nain postojanja rezultata neke apstrakcije, dakle, nain postojanja kako (opega) pojma tako i onoga (pojmovno) opega. Suprotnost: konkretno.

58

opseg). Dioba nakon koje lanovi diobe imaju makar djelomino zajedniki opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba znai provedbu diobe bez preskakanja diobenih lanova. Distinkcija117 ili razlikovanje je postupak kojim se objanjava razlika meu pojmovima. Pri tome se jedan pojam upuuje na neki srodan pojam te se definira razlika meu njima. Distinkcija moe biti numerika, realna, logika i formalna. Numerika distinkcija dijeli pojmove prema broju u okviru opsega pojma. Realna distinkcija dijeli pojmove prema njihovim realnim kvalitetama. Logika (misaona) distinkcija dijeli pojmove prema njihovim razliitim stranama aspektima118. Formalna distinkcija dijeli pojmove sa stajalita nekakve analize ili se temelji na nevanim svojstvima. Deskripcija119 je postupak kojim se opisuju svojstva nekog pojma u okviru opsega pojma ili pak tijek dogaanja, pri emu se kod nabrajanja oznaka nekog pojma ne odreuje meusobni odnos i rang oznaka. Eksplanacija120 je logiki postupak kojim neki pojam dovodimo u svezu s nekim drugim pojmovima kao nudan i dovoljan uvjet egzistencije pojma. Kod eksplanacije razlikujemo eksplanandum i eksplanans. Eksplanandum je pojava koju treba objasniti121 i registriramo je opisom. Eksplanans je skup
117 118 119 120 121

distinkcija (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razluivanje aspekt (lat. aspectus), oblik u kojemu se neto javlja, gledite, stajalite deskripcija (lat. descriptio), in, proces ili tehnika opisivanja eksplanacija (lat. explanatio), objanjenje

objanjenje svoenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili dogaanja na opu (kauzalnu ili statistiku) zakonitost pri emu se to to se treba objasniti smatra prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaa kao "sluaj". Objanjenje se viestruko smatra karakteristinim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao metoda duhovnih znanosti.

59

okolnosti i zakona na koje upuujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave ( sredstvo objanjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod kojima se pojava zbila, a opim zakonima zakone pod kojima se zbila. Adekvatnim objanjenjem naziva se ono iji eksplanans doista objanjava svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objanjenje eksplananduma to znai da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nuno slijede iz sudova kojima izraavamo eksplanans. Eksplanans mora biti realan a sudovi koji izraavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objanjenja mogu biti uzrona, statistika, strukturalna, funkcionalna i teleoloka. Kod uzronog objanjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo naveli uzrok122 koji je izaziva. Kada su opi123 zakoni u sastavu eksplanansa statistiki i objanjenje moemo nazvati statistikim. Kod strukturalnog objanjenja pojavu smatramo objanjenom ako je smjestimo u jedan iri sustav (strukturu) u kojemu ona nalazi svoje mjesto u odnosu na druge pojave, pri emu je njeno svojstvo odreeno rasporedom osnovnih struktura s njenom vlastitom prirodom. Funkcionalno objanjenje objanjava pojavu nainom na koji pojava djeluje u okviru sustava. Teleoloko124 objanjenje objanjava pojavu tako da je dovodi u vezu s nekom drutvenom svrhom125 ili ciljem. Znanstveno objanjenje sastoji se u

uzrok oznauje openito ono to neemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga uzrokuje i jednoznano odreuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja). Pojam uzroka se u novovjekovlju sve vie i vie svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka. Usp. kauzalnost (uzronost). ope, ono to spram pojedinanoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinano navlastito odreuje, na openit (nadpojedinaan) i zajedniki nain pripada mnogim pojedinanim stvarima. teleologija (gr. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s nekom svrhom, ciljem svrha poglavito u starijoj jezinoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana istoznano s pojmom cilja.
125 124 123

122

60

definiranju predmeta spoznaje temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta126, funkcionalno genetikih i procesnih zakona. Najvii oblik znanstvenog objanjenja je objanjenje jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem razvoja tih pojava. Prognoziranje127je definiranje buduih dogaaja temeljem znanstvenih hipoteza. Prognoziranje se temelji na prethodnim znanstvenim spoznajama koje su bile osnova za definiciju hipoteze. Prognoziranje je logiki proces definiranja modela128 budue pojave temeljem znanstvenih spoznaja koje su omoguile stvaranje znanstvene hipoteze. Znanstvena spoznaja moe se definirati kao otkrie jo nepoznate injenice, otkrie nepoznatih veza i odnosa, otkrie promjene stanja pojave ili procesa, otkrie tendencije i smjera promjene, otkrie uzroka i motiva, otkrie zakonitosti pojava, otkrie znanstvene teorije. U procesu definiranja znanstvenih hipoteza te dalje u njihovom potvrivanju ili opovrgavanju (falsifikaciji) mogu se (i moraju) pojaviti otkria. Kod otkria nuna je distinkcija znanstvenog otkria i tehnikog izuma. Tehniki izum ili pronalazak je nova primjena tehnikih znanja u praktine
126 127 128

neki od oblika znanstvenih

kauzalnost (uzronost) (lat. causa, uzrok), uzronost, odnos izmeu uzroka i uinka. prognoza (gr. prognosis), prethodno znanje

model (lat. modulus, mjera, mjerilo), u starijem i openitijem znaenju model je mjerodavni uzorak (obrazac) pri spoznaji i oblikovanju neega zbiljskoga. U novome vijeku u prvi plan snanije dolazi znaenje po kojemu se modelom smatra zorno prikazivanje neega to se samo ne moe neposredno zamijetiti, poglavito u prirodnim znanostima (primjerice Newtonov mehaniki model svijeta ili pak Bohrov model atoma). Model kao konstrukt nije apsolutno sukladan dotinome predmetu, onako kako predmet "zbiljski" postoji, ali mu u velikoj mjeri odgovara tako da model na taj nain omoguava objanjenje i proraunavanje pojave predmeta, odnosno njegovo razumijevanje i tumaenje. Modeli i njihove pojmovne odredbe od posebne su vanosti u matematici kao i logici. Usp. heuristika, jezik.

61

svrhe. Kod znanstvenih otkria svrha otkria nije bitna i otkrie je samo sebi dovoljno. S obzirom na irinu utjecaja znanstvenog otkria, otkria moemo podijeliti na znanstvene injenice, znanstvene zakone129 i znanstvene teorije. Znanstvena injenica je rezultat verifikacije znanstvene hipoteze koji ne omoguava prognoziranje temeljem hipoteze ve ostaje kao pouzdano utvrena injenica o nekoj pojedinanoj stvari, pojmu ili pojavi. U irem smislu moemo rei da injenica predstavlja neko znanje uope. Znanstvena teorija moe se definirati kao sustav sutinskih iskaza nekog podruja znanosti znanstvene discipline ili nauke. Isto tako moemo je definirati kao znanstveno tumaenje zakonitosti razvoja prirodnih pojava ili kao temeljne znanstvene pojmove neke znanstvene discipline ili nauke. U znanstvenoj metodi znanstvena teorija je dokazana (s dovoljnom pouzdanou potvrena znanstvena hipoteza) koju privremeno prihvaamo kao ope naelo promatranja predmeta znanstvene discipline ili nauke. U ovom kontekstu znanstvena teorija znai statiki izraz znanstvene metode primijenjene u odreenom znanstvenom podruju. Odnos izmeu znanstvene teorije i hipoteze je odnos izmeu ire cjeline i ue cjeline pri emu znanstvena teorija moe sadravati vie znanstvenih hipoteza a znanstvene hipoteze unutar teorije mogu biti manje ili vie uvjetno povezane. Kod jae povezanih hipoteza unutar znanstvene teorije opovrgavanje teorije moe se izvriti opovrgavanjem i samo jedne od
zakon, openito, svako pravilo ili norma dogaanja u prirodi ili u drutvenopovijesnome ivotu, svako pravilo, norma miljenja ili pak djelovanja u mnotvu znaenja koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema sadrajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najirem smislu fiziki zakoni) te zakoni miljenja (logiki zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode (etiki zakoni) s dotinim daljnjim podjelama.
129

62

kljunih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u sluajevima kad teorija nema vrstu logiku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije mogue izvriti falsifikaciju teorije (jer nema kljune hipoteze). Znanstveni zakoni su najvii oblici znanstvene spoznaje. Znanstveni zakon se otkriva, izvodi i jezino formulira kao potvreni hipotetiki sud ili iskaz koji se odnosi na neku mnoinu (skup) pojava. Suvremena znanost sadri sukob izmeu determinizma130 znanosti kao o sveopoj objektivnoj zakonomjernosti i uzronoj uvjetovanosti prirodnih i drutvenih pojava i probabilizma131 kao iskaza da je svaka spoznaja samo vjerojatna. Stoga se znanstveni zakoni mogu shvatiti kao neto apsolutno odreeno to potpuno i bez iznimaka odreuje zbivanja i pojave ili kao interpretacija zakonitosti prema suvremenom pojmu vjerojatnosti. Prema predmetu razlikuju se zakoni veze (funkcionalni zakoni prikazani formulama), strukturni zakoni (izraavaju strukturu pojedinih pojava) i zakoni skupa (statistiki zakoni). Prema gnoseolokoj132 funkciji ili spoznajnoj (gnoseologija133) funkciji razlikuju se deskriptivni znanstveni zakoni (zakoni kojima se jednostavno determiniraju bitni odnosi i meuzavisnosti pojava) i eksplikativni znanstveni zakoni (zakoni koji objanjavaju pojave u njihovom postanku, promjenama i razvoju; kao to
determinizam (lat. determinire, odrediti), openito, shvaanje beziznimne zakonite odreenosti stvarnosti, tako da se svi sluajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka (kauzalnost), pa se stoga i budui dogaaji naelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh). U tome je smislu determinizam umnogome metodoloka pretpostavka za novovjekovnu (prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno podruje u kojemu se znatno vie moe procijeniti statika zakonitost.
131 132 130

probabilizam (fr. probabilisme), sumnja da li postoji primjenjiv zakon

gnoza (gr. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje dobra.
133

gnoseologija spoznajna teorija

63

su funkcionalno genetiki i kauzalni zakoni. Prema openitosti razlikuju se univerzalni znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opi znanstveni zakoni (zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i posebni znanstveni zakoni (zakoni koji vrijede za odreene vrste pojava u okviru odreenih nauka). Prema elastinosti u primjeni dijele se na stroge i statistike (vrijede vie ili manje vjerojatno). Dokaz Postupak utvrivanja istinitosti nekog suda naziva se dokazivanje, a njegov logiki oblik ili forma naziva se dokaz. Dokaz je logiki oblik utvrivanja istinitosti spoznaje s pomou njenog dostatnog obrazloenja. Svaki dokaz sastoji se od najmanje dva elementa: teze ili tvrdnje (iskaza ija se istinitost dokazom utvruje), argumenata ili razloga (iskazi temeljem kojih se utvruje istinitost neke teze). Kod argumenata moemo izdvojiti kljuni argument (odluujui glavni argument, kriterij134 koji presudno utjee na dokazivanje istinitosti, a sam postupak dokazivanja (nain na koji se s pomou argumenata utvruje istinitost teze zove se nain dokaza). Proces dokazivanja je, sutinski, proces zakljuivanja s tim to je zakljuivanje definiranje iskaza o poznatom postupku iz danih poznatih premisa, a kod dokazivanja je poznat zakljuak (iskaz) a potrebno je nai prikladne premise i postupak. To znai da ono to su u zakljuku premise u dokazu su argumenti, a u zakljuku to je zakljuak to je u dokazu tvrdnja ili teza.

kriterij (gr. krinein, razluivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova, dotino iskaza.

134

64

Dokazivati znai traiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom to znai traiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi135. Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su oevidni. U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i postulati136. Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu nego se uzima kao polazna toka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaaju kao temeljne stavove od kojih polazi odreena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih pouaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znai pronalaenje skupa iskaza ili zakljuaka iz kojih se on moe valjanim zakljuivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi istinitost nekog suda. Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni (kod direktnih dokaza izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili apagogikih dokaza dokazuje se nemogunost suprotnosti teze); potpun i nepotpun dokaz (potpun dokaz je dokaz u kojemu su svi argumenti nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili nepotpun je dokaz u kojemu argumenti nisu bezuvjetno istiniti u cijelom svom opsegu, pa moemo zakljuiti da su svi dokazi manje ili vie nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz iji su argumenti empirijski iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi su oni u kojima se rabe neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo s pomou istovrsnih neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je onaj u kojemu teza deduktivno proizlazi iz istinitih argumenata, a induktivni onaj kod kojega teza induktivno izvodi iz induktivnih argumenata;
aksiom (gr. axioma), naelo koje je jasno iz samoga sebe, neto to se ne moe dokazati, ali kao neto to i nije potrebito dokaza, naelo je pretpostavka za svaki dokaz. postulat (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), naelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se moe dokazati, slui kao naelo dokaza i objanjenja. Postulat se esto izjednauje s aksiomom ili s hipotezom.
136 135

65

progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz je onaj koji polazi od istinitih argumenata i iz njih se direktno ili s pomou meudokaza izvodi teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazei stavovima koji moraju biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji su temeljem prethodnog oito istiniti). Dokazivanje ili izvoenje dokaza mora zadovoljiti slijedee nudne uvjete: teze moraju biti relevantne za spoznaju, iskazi koji izraavaju tezu moraju biti jasno i precizno odreeni, argumenti moraju biti precizno formulirani i spoznajno vrijedni i relevantni te moraju biti dovoljni za dokaz teze, argumenti moraju biti neovisni i razliiti od iskaza same teze, dokazivanje mora biti logiki ispravno, u tijeku postupka dokazivanja ne smije se mijenjati teza. U postupku dokazivanja mogu se pojaviti tri glavne skupine grjeaka: pogrjeke relevantnosti (sastoji se u dokazivanju ili pobijanju sline teze a ne iste one koja se pobija ili dokazuje); pogrjeke neosnovanog razloga (dokazi koji su usmjereni na spornu tezu mogu biti bez stvarne dokazne snage (dokazivanje istoga istim, anticipiranje naela, krug u dokazu), pogrjeke slijeda (javljaju se pri koritenju istinitih argumenata koji su irelevantni ili nedostatni za dokazivanje ili opovrgavanje teze). Opovrgavanje ili pobijanje (falsifikacija) je postupak dokazivanja neistinitosti neke teze. Dokazivanje i pobijanje mogu se promatrati kao dvije vrste dokaza kojima se utvruje istinitost ili neistinitost neke teze, isto kao i dokazivanje i opovrgavanje moe biti direktno i indirektno. Direktno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju pogrenosti argumentacije teze zbog

66

antinomije137 ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju istinitosti antiteze138. Verifikacija znanja ili spoznaje Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba biti verificirana to znai provjerena s dovoljnom pouzdanou primjenom dovoljno ili prihvatljivo pouzdane metode. Praktine metode verifikacije, falsifikacije, znanja i spoznaje su metoda promatranja i metoda eksperimenta. Sam postupak verificiranja, u smislu potvrivanja, uvijek nosi odreeni dio sumnje u ispravnost verifikacije, stoga verifikaciju i potvrivanje nikada ne moemo smatrati zavrenom i definiranu istinu konanom ali zato jednom pouzdano opovrgavanje, falsificiranje, moemo smatrati konanim. To znai da niti jedno znanje ili spoznaju ne moemo smatrati potpuno istinitim ma kako bila potvrena ali ga zato moemo smatrati neistinitim im se jedan put pouzdano opovrgne.139 Osim praktinih metoda verifikacije (falsifikacije) moe se provesti i postupak teorijske verifikacije mada je sa stajalita znanstvene metode pouzdanost takve verifikacije problematina.

137

antinomija (gr. anti, protiv; nomos, zakon), proturjeje, naizgled nerazrjeivo proturjeje izmeu utemeljivih zakona, pravila i naela koji u odreenom vremenu i istoj mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturjeja u koja se um nuno zaplie u svojoj tenji misliti ono bezuvjetno".

antiteza (gr. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji (sudu, reenici, iskazu). Usp. takoer antinomija, proturjeje. Ovaj stav da jednom dokazanu falsifikaciju moemo smatrati konanom, apsolutno istinitom, u sutinskoj je suprotnosti s temeljnom odrednicom verifikacije. Dokaz falsifikacije moe se naime takoe promatrati kao znanje koje treba verificirati, ime se nuno mora podvrgnuti sumnji u ispravnost, koji se prema tome nikada ne moe proglasiti istinitom.
139

138

67

ZNANSTVENA METODA I METODE ZNANSTVENOG ISTRAIVANJA U relativno brojnoj bibliografiji s tematikom Znanosti o znanosti esto se pod nazivom znanstvene metode zapravo navode razliite metode znanstvenog istraivanja koje se primjenjuju u pojedinim vrstama znanstvenih istraivanja. U ovom poglavlju izloena je temeljna (opa140) znanstvena metoda prikazana kao slijed postupaka, procedura, kao struktura svakog znanstvenog istraivanja, bez obzira na znanstveno podruje141, znanstveno polje142, znanstvenu granu143, znanstvenu disciplinu
ope, ono to spram pojedinanoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinano navlastito odreuje, na openit (nadpojedinaan) i zajedniki nain pripada mnogim pojedinanim stvarima. znanstveno podruje pojedinih zemalja razlikuje znanost. U RH odreeno znanosti, biomedicine i humanistikih znanosti.
142 141 140

sistematizira znanstvena polja. Prema zakonskoj regulativi se broj i sastav znanstvenih podruja kojima je sistematizirana je est znanstvenih podruja: prirodnih znanosti, tehnikih zdravstva, biotehnikih znanosti, drutvenih znanosti i

znanstveno polje sistematizira vie znanstvenih grana.

68

ili interdisciplinarno znanstveno podruje144 i posebne znanstvene metode koje se primjenjuju u znanstvenim istraivanjima, od kojih su neke primjenjive u svim znanstvenim podrujima a neke se primjenjuju samo u nekim znanstvenim podrujima. Metoda koja ini strukturu svakog znanstvenog istraivanja je znanstvena metoda, a metode istraivanja u pojedinim znanstvenim podrujima su metode znanstvenog istraivanja. Znanstvena metoda Kako je prethodno definirano, znanstvena metoda je metoda za stjecanje pouzdanih znanja, ali moemo rei i metoda za pouzdano stjecanje znanja.145. Naelo pouzdanosti znanja temelji se na ponovljivosti i provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opaanjem prirodnih procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana146 da rezultate provjere a time i znanje moemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanou. Znanstvena metoda kao sredstvo i nain stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se,
143 144

znanstvena grana sistematizira vie znanstvenih disciplina ili posebnih znanosti.

interdisciplinarno znanstveno podruje zakonski je i znanstveni okvir za sistematiziranje interdisciplinarnih znanstvenih disciplina ili interdisciplinarnih znanstvenih istraivanja. Pravna regulativa interdisciplinarnog znanstvenog podruja sloena je i stalno treba biti promjenljiva, kao to su promjenljive integracije pojedinanih znanstvenih disciplina u interdisciplinarna istraivanja. Kakva je razlika izmeu znaenja izraza "stjecanja pozdanih znanja" i znaenja izraza "pouzdano stjecanje znanja"? Kad stjeemo znanje o nekoj pojavi, istraujemo pojavu na nain da primjenjujemo provjerene metode istraivanja, zakljuivanja, mjerenja, za odreeni stupanj znanstvenih spoznaja i s odreenim stupnjem povjerenja u primijenjene metode istraivanja, zakljuivanja, mjerenja, tada steeno znanje smatramo pozdanim. Kako smo definirali pouzdano znanje kao ono koje dobivamo primjenom pouzdanih metoda, za znanstvena znanja, definirana pomou metode, nema razlike u znaenju. pouzdanost metode ili metoda za provjeru znanstvenog znanja (u smislu rezultata znanstvenog istraivanja) odnosi se na ono to u odreenom vremenu i stupnju razvoja znanstvenih spoznaja smatramo pouzdanim ponajvie iz razloga to, u tom trenutku znanstvene realnosti, ne poznajemo bolju ili pouzdaniju metodu. To ujedno znai da neku metodu smatramo pouzdanom i na njenoj primjeni temeljimo povjerenje u rezultate istraivanja samo iz razloga to u tom trenutku ne poznajemo bolju metodu ili utemeljenu spoznaju u njenim nedostacima (nedostacima metode).
146 145

69

u svim znanstvenim istraivanjima neovisno o znanstvenom podruju, polju ili grani, od slijedeih postupaka, grupa aktivnosti, koji ine strukturu znanstvenog istraivanja: 1. Definiranje znanstvenoga problema; 2. Objanjenje fenomena (problema) postavljanjem hipoteze; 3. Testiranje hipoteze prognoziranjem; 4. Zakljuivanje o problemu temeljem testiranja hipoteze. U znanstvenoj praksi znanstvena metoda sastoji se od sukcesivne i sustavne provedbe pojedinih faza istraivanja kroz obino sedam koraka: 1. Opaanje fenomena (pojava) ili procesa u prirodi; 2. Definiranje problema (postavljanje pitanja); 3. Istraivanje problema (prikupljanje informacija i primjena jedne ili vie metoda znanstvenih istraivanja); 4. Postavljanje hipoteze (definiranje metoda provjere i prognoziranje); 5. Testiranje hipoteze (provjera istinitosti prognoze, provedba eksperimenta, opaanja eksperimenta procesa u prirodi, testiranje prognoze, analiza rezultata opaanja, odluka o prihvaanju ili odbacivanju hipoteze); 6. Zakljuak (potvrda ili odbacivanje hipoteze, odluka o zavretku ili nastavku istraivanja; 7. Stvaranje znanstvene teorije.

70

Opaanje

fenomena

i/ili

procesa

prirodi

Pod

opaanjem

podrazumijevamo svaku informaciju koju moemo dobiti izravno s pomou osjetila ili neizravno zakljuivanjem. Da bi se opaanje moglo upotrijebiti kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo (i drugi znanstvenici moraju imati mogunost izvriti jednako opaanje). Opaanja prirodnih fenomena i procesa potiu nas na postavljanje pitanja kojima definiramo znanstvene probleme. Problem moemo definirati kao skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili fenomenu. Odreivanje istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima problema, koja su u sutini odgovori na postavljena pitanja, smatramo rjeenjem problema. Opaanje fenomena prirode moe se izvriti opisno ili kvalitativno i kvantitativno. Svako opaanje nuno je kvalitativno, jer bi u suprotnom prije zavretka procesa definiranja problema ve izvrili nedoputenu apstrakciju fenomena. Proces opaanja mora se izvriti na kritian nain ime se otklanja subjektivnost opaanja i pristranost znanstvenika. S ciljem poveanja objektivnosti opaanja i omoguavanja ponovljivosti opaanja i kontrole rezultata opaanja znanstvenici najee vre kvantifikaciju opaanja fenomena mjerenjima. Kvantifikacija omoguava kvalitativno i kvantitativno opisivanje opaanja, a Numerika analiza i Statistika obrada numerikih rezultata opaanja mogu dati i kvalitetno nove spoznaje o problemu koje bi nam vjerojatno promakle da smo izvrili samo kvalitativnu analizu opaanja. Osim moguih pogrjeaka direktnog opaanja unato provedenoj

kvantifikaciji, mogua je a i najee je prisutna pojava greaka u razmiljanju i zakljuivanju (greke miljenja - setovi miljenja ustaljene sheme, procedure, ablone razmiljanja i zakljuivanja koje nas

71

onemoguavaju da sagledamo cjelinu znaenja ili sva znaenja rezultata opaanja). To se najbolje moe izraziti kroz izreku: sve bitne greke istraivanja su greke u miljenju (zakljuivanju), to ini primjenu metoda formalne logike u znanstvenim istraivanjima obveznom. Pri kvantifikaciji opaanja duni smo kad god je to mogue primjenjivati meunarodni sustav jedinica zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata. Definiranje znanstvenog problema Opaanje procesa u prirodi bez istodobnog postavljanja pitanja o uzrocima, razvoju, trajanju, uincima, efektima i posljedicama znailo bi stjecanje impresije (utiska) o prirodi i prirodnim procesima (u ovom kontekstu to bi se moglo nazvati opaanjima umjetnika). Postavljanjem pitanja o sutini (prirodi) prirodnih procesa i pojava (fenomena) poetak je definiranja problema kao elementa (koraka) znanstvene metode. Ovo implicira da je znatielja elja za znanjem temelj znanstvenog rada i temeljna znaajka znanstvenika i znanosti uope. Da bi pitanja koja se postavljaju u svezi s nekim prirodnim fenomenom mogla biti poetak znanstvenog istraivanja fenomena ona moraju biti relevantna (znaajna u odnosu na opaanje) i odgovor na njih mora biti mogu. Sam postupak postavljanja relevantnih pitanja i postizanje moguih odgovora najvaniji je korak znanstvene metode. Definiranje znanstvenoga problema je najtei korak u procesu znanstvenog istraivanja i primjeni znanstvene metode a prepoznavanje mogunosti promjene na bolje je najkreativniji korak u procesu znanstvenog istraivanja i primjeni znanstvene metode. Gotovo svaki problem moemo analizirati postavljanjem pitanja i definiranjem odgovora, ali ako je problem previe openito postavljen jedino to nam preostaje je podjela nekog sloenog ili openitog problema na podprobleme primjenom nekog kriterija, pri emu nekom od metoda analize i sinteze rjeenja definiramo rjeenja podproblema koje je relevantno u okviru problema.

72

Istraivanje problema (prikupljanje informacija) Da bi se moglo odgovoriti na postavljena pitanja u postupku definiranja problema neophodno je u procesu zakljuivanja (odgovaranja na pitanja) pribaviti potrebne informacije kojima moemo definirati odgovore. Pribavljanje informacija moemo izvriti mjerenjima, razgovorima, prouavanjem literature, obilaskom muzeja, pretraivanjem Interneta, ali najvaniji izvori informacija su eksperimenti i opaanja kao ponovljive pojave i kao temelj stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, potrebnih za definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak definiranje problema se, vrlo esto, i skoro uvijek, isprepliu na nain da novo pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje problema pa time i redefiniranje pitanja. Informacije dobivene opaanjima principijelno moemo podijeliti na kvantitativna opaanja (mogu se opisati nekim brojanim vrijednostima) i kvalitativna opaanja (daju nam opisne informacije o problemu). Ova podjela je samo uvjetna jer je teko zamisliti kvantitativni podatak koji nema svoj kvalitativni opis (brojana bezdimenzionalna veliina). U realnom znanstvenom istraivanju informacije dobivene opaanjima dijelimo na one koje su i kvalitativne i kvantitativne i na one koje su samo kvalitativne. Pod kvalitativnim informacijama, u smislu znanstvenog istraivanja, prihvaamo i podrazumijevamo one ija je kvalitativna priroda prihvatljiva sa stajalita cilja istraivakoga projekta, ije je kvantificiranje teko provedivo, nepouzdano, preskupo za odreeni stupanj i dubinu istraivanja ili nepotrebno s obzirom na postavljeni cilj istraivanja. Postavljanje hipoteze Nakon sintetiziranja dovoljnoga broja odgovora na postavljena pitanja kojima definiramo znanstveni problem prilazi se postupku postavljanja hipoteze. Izraz hipoteza je kovanica grkih rijei hipo

73

 ispod i thesis to znai ideja ime bi doslovni prijevod rijei hipoteza bio podloga ideje ili podloga rjeenja. U kontekstu suvremena znanstvenoga govora hipoteza bi bilo privremeno najvjerojatnije rjeenje problema kao odgovora na postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o prirodnom procesu ili predmetu istraivanja. Postavljanje hipoteze je definiranje privremenog i najvjerojatnijeg rjeenja problema. U toku znanstvenog istraivanja, osim najvjerojatnijeg rjeenja, istraiva je najee u mogunosti definirati i rjeenja koja su manje vjerojatna od odabranog rjeenja hipoteze. Nain izbora poetne hipoteze koju emo daljnjim istraivanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi se u skladu s Ockhamovim147 principom, koji uvodi princip ekonominosti i tedljivosti u znanstvena istraivanja. Ockhamov princip za izbor privremene najvjerojatnije hipoteze definirao je u etrnaestom stoljeu William Ockham i on glasi: Pluralitas non est ponenda sine neccesitute (Pojave ne treba nepotrebno komplicirati Sloeno ne treba dodatno uslonjavati). U postupku definiranja koju od moguih hipoteza treba uzeti kao poetno rjeenje, Ockhamov princip glasi: Ukoliko imamo dvije ili vie hipoteza (teorija) koje objanjavaju uoeni fenomen tada bi kao najvjerojatniju privremenu hipotezu trebalo usvojiti onu koja je jednostavnija sve dok se ne pojave novi dokazi. Ovaj princip ne
Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham (Surrey), +1349. Mnchen. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon to je osumnjien zbog krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u Mnchen. Tu je napisao svoju raspravu o crkvi i dravi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, tonije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je ono pojedinano "zbiljsko" realno postojee. Ono "ope" (bit i bitak; "univerzalije") nema vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajuem duhu (kao fictum, ili pak u svakome sluaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao to je to bio sluaj u ranome nominalizmu). Za razvoj logike vana je njegova teorija supozicije (o razliitim odnosima nekoga pojma spram onoga emu on slui kao znak). Za teoriju znanosti vano je njegovo naglaavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za naelo ekonominosti ili tedljivosti u istraivakoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne treba postavljati bez nunosti"), dakle, naziv za naelo koje se pripisuje Ockhamu.
147

74

prejudicira ispravnost hipoteza ve samo redoslijed kojim hipoteze treba provjeravati. Najee, kod jednostavnijih istraivanja, poetna hipoteza je ujedno jedino i ispravno rjeenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u prirodi i tako definiranih problema poetna hipoteza se u postupku provjeravanja istinitosti moe pokazati kao nedovoljno dobro rjeenje znanstvenoga problema, koje ne moe prihvatljivo udovoljiti provjerama. Time je definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rjeenja znanstvenoga problema a to je provjerljivost. To znai ujedno i svojstvo hipoteze da se moe odbaciti kao netona ako se provedenim provjerama bitno dovede u pitanje. Kod kompleksnijih znanstvenih istraivanja mogue je najee definirati nekoliko moguih hipoteza na temelju pribavljenih podataka i zakljuaka kao odgovora na postavljena pitanja. U tom sluaju kao hipotezu odabiremo ono najvjerojatnije rjeenje koje ima najveu vjerojatnost da je ispravno s obzirom na do tada raspoloivo znanje. Testiranjem hipoteze te time pribavljanjem novih informacija i znanja moe doi do promjene najvjerojatnije hipoteze ime zapravo mijenjamo hipotezu koju testiramo. Kod kompleksnijih znanstvenih istraivanja definiranje vie hipoteza najee znai definiranje i vie pravaca novih istraivanja pri emu dokazivanje hipoteze postaje znanstveni problem kojeg dalje rjeavamo znanstvenom metodom. Prihvatljivim rjeenjem odnosno potvrenom hipotezom smatramo ono rjeenje koje u dovoljnoj mjeri odgovara postavljenim ciljevima na poetku istraivanja. Razliite hipoteze, u sluaju kompleksnih znanstvenih istraivanja postaju time i pravci daljnjih znanstvenih istraivanja definirajui tako pojedine pristupe, znanstvene pravce, kole i slino.

75

Testiranje hipoteze Osim provjerljivosti, druga temeljna znaajka hipoteze je mogunost definiranja prognoza razvoja istraivanoga prirodnog procesa fenomena ili aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rjeenjem odreenog znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj za zakljuivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajui u obzir uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvreno i time istinito rjeenje problema ne omoguava prognoziranje procesa odreenog znanstvenim problemom ono nije hipoteza nego injenica. Testiranje hipoteze zapravo znai prognoziranje razvoja, realizacije nekog prirodnog procesa. Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnoga procesa i ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnoga procesa naziva se testiranje hipoteze. Svaka hipoteza ukljuuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji se ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable koje se mjere (zavisne varijable) te oekivani rezultat (prognozirani rezultat). Stoga su openiti oblici hipoteza: 1. Hipoteza s direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli, 2. Hipoteze sa znaajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable na veliinu zavisne varijable, 3. Hipoteze s direktnom zavisnou zavisne varijable o nezavisnoj varijabli. Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedee. Ako je subjekt izloen (tretiran) nezavisnom varijablom, tada e to rezultirati vrijednou zavisne varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se izraava reenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza tona onda se moe oekivati opaanje odreenog rezultata). Temeljna znaajka hipoteza je i to da se ne mogu prognozirati protekli dogaaji te se stoga ni hipoteze vezane za protekle dogaaje ne mogu testirati to znai da strogo gledajui niti hipoteze koje se odnose na prolost nisu znanstvene hipoteze, jer im nedostaju obje temeljne znaajke a to su

76

provjerljivost i prognoza. Protekli dogaaji mogu se samo hipotetski rekonstruirati ali se ne mogu testirati. Potvrivanje prognoze (utvrivanje ispravnosti prognoze) definirane hipotezom moe se izvriti na dva naina: eksperimentom (pokusom), provedbom daljnjih opaanja.

Eksperiment moemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili veinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog odbacivanja. Jedna od bitnih znaajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta to nam omoguava dodatnu analizu pojave upotrebom matematikog alata a posebno statistike analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u mogunosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, ije rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke druge znanstvene metode kao to su promatranje, opaanje, intervju i slino. Eksperiment (pokus) je organizirani skup postupaka (procedura), koji se odnosi na prethodno definirane uvjete, kojim se utvruje ispravnost prognoze, definirane hipotezom, ostvarenjem prognozirane uzrono posljedine veze. Da bi eksperiment mogao definirati ispravnost prognoze, u okviru prognoze, neophodno je definirati kontrolni dogaaj s kojim emo usporediti eksperimentalni dogaaj. Prije odreivanja prognoze nekog dogaaja, hipotezu, kao temelj za prognozu, odreujemo na temelju promatranja nekog dogaaja ili serije

77

dogaaja. Takve dogaaje (uvjete u kojima je izvreno opaanje, redoslijed odvijanja dogaaja, opaena uzrono posljedina veza ili veze, opaene kvantitativne znaajke dogaaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je bilo vie dogaaja) definiramo kao kontrolne dogaaje. Time smo odredili uzorak kojim emo utvrditi ispravnost prognoze. Izvrenjem eksperimenta ili serije eksperimenata smatramo postupak promjene (manipulacije) nezavisnih varijabli i opaanje promjena zavisnih varijabli koje su prognozirane, a tako dobivene podatke nazivamo eksperimentalnim dogaajem. Usporedbom kontrolnog dogaaja sa eksperimentalnim dogaajem potvrujemo ili odbacujemo prognozu pa time nakon vie neuspjelih prognoza i hipotezu.

78

Razumijevanje fenomena Prirodni proces (stvar po sebi) koji je predmet opaanja, kao cjelina ostaje opaau nespoznatljiv, moemo u najopenitijem obliku definirati kao "neto" ija je jedina temeljna i dovoljna karakteristika promjena. Dakle, na poetku razumijevanja pojma fenomena kao jedan izvor za tvorbu (generatio) fenomena (pojave) uzimamo proces definiran promjenom bilo kakvih znaajki neega to se mijenja u nekom svom ili opaaevom vremenu148. Problem vremena trenutno moemo zanemariti u daljnjoj analizi stoga to su svi opaai naeg realnog vremena (realnog vremenskog tijeka opaaa) izloeni jednakoj nemogunosti spoznaje cjeline zbog utjecaja vremena ako i postoje razliiti vremenski tijekovi149. Ono to jest interesantno je nain odreenja fenomena
vrijeme (gr. chronos; lat. tempus). Vrijeme je ponajprije vrijeme nepovratnoga i neponovljivoga postojanja (fiziko vrijeme) koje je ogranieno poetkom i koncem, dakle, vrijeme ustrajnosti neega pojedinanoga zbiljskoga koje se odrava svojim promjenjivim oblicima. Ukupna parcijalnosti svojstvena promjena uvijek je vezana za neko vlastito vrijeme parcijalnosti ili cjeline prirode kao "stvari po sebi" ili za neki vlastiti tijek vremena. Taj vremenski tijek je nedostupan (nespoznatljiv opaau) i nije temelj za definiranje fenomena (pojave). U skladu s tim, diskrepancija vremenskog tijeka mijenjajue cjeline i vremenskog tijeka sustava opaaa (vremenski tijek opaaa) je prvi i temeljni disjunktor realiteta cjeline i realiteta opaaa, degradirajui time mogunost spoznaje cjeline na mogunost spoznaje malenog dijela cjeline koji je karakteriziran istim tijekom vremena kao to je to tijek vremena opaaa. Sam izraz mijenjajua cjelina mogao bi se shvatiti kao neka zbivajua promjena koja je izdvojena iz sveukupne cjeline koja nas okruuje, to nikako ne moe biti tono na nivou sveukupne cjeline, jer bi to znailo da je ve izvreno izdvajanje iz cjeline, te da opaamo samo izdvojeni dio cjeline. Disjunktor vremenskog tijeka cjeline i vremenskog tijeka opaaa temeljni je problem spoznaje cjeline i sutinskog odreenja fenomena. Moe se pretpostaviti da je opaaev (na) vremenski tijek identian vremenskom tijeku cjeline, ali prije toga treba definirati vrijeme i vremenski tijek a tek tada ustvrditi da u mijenjajuoj cjelini postoji samo jedan, univerzalni, na, vremenski tijek. Iz prethodne analize naznaena je nemogunost nae spoznaje cjeline, te je cjelokupna naa znanost ograniena na spoznaju prirodnih fenomena iz prirodnih parcijalnosti. Iako takva pomisao djeluje pomalo obeshrabrujue, to ipak nije neto to bi znaajno utjecalo na strukturiranje znanosti nae civilizacije. Pomisao o razliitim vremenskim tijekovima pojedinih promjena cjeline, svakako nema danas nikakvog utemeljenja u cjelini znanosti, te ovu misao treba prihvatiti samo u smislu postavljanja pitanja o sutini vremena i vremenskog tijeka. Zato uope ovakvo pitanje o vremenu? Vrijednost pitanja o vremenu zrcali se u promiljanju problema vremena u znanosti. Pretpostavimo li da u cjelini prirode postoji samo jedno, univerzalno, vrijeme i jedan univerzalni vremenski tijek, tada nau ideju o vremenu nuno proglaavamo apsolutnom i nepromjenjivom, univerzalno primjenjivom, apsolutnom idejom koju treba samo prihvatiti. Takva apsolutna istina znai i to da imamo pouzdane, provjerljive i provjerene dokaze o tome da postoji samo jedno univerzalno vrijeme koje vrijedi u cjelini prirode, a ne samo u nama dostupnom djeliu
149 148

79

kao predmeta znanstvenog istraivanja, stvaranja uvjeta za distinkciju znanstvenog istraivanja od znanstvene fantastike ili pseudoznanosti. Prihvatimo li vjerojatnu mogunost opaanja samo parcijalnosti promjena umjesto promjena cjeline, jo uvijek nam ostaje pitanje to, i od parcijalnosti, moemo opaati i to znai fenomen prirode kojeg opaamo. Za poetak, a radi oiglednosti, treba se usmjeriti na znaenje prirodnog fenomena i razumijevanje fenomena promjene prirodnoga procesa koji se zbiva bez utjecaja opaaa. Ovo znai da od opaanja promjene koja moe biti: 1. promjena koja se zbiva u prirodi a opaa je samo opaa i na nju ne utjee; 2. promjena kao eksperimentalni dogaaj, ime je cjelina prirodne promjene reducirana na promjenu procesa kojeg opaa odreuje kao redukciju cijeloga prirodnog procesa ime opaa izravno utjee na sam proces; 3. simulacija prirodnoga procesa (raunalna simulacija prirodnoga procesa) kao promjena koju stvara, pokree, opaa i procjenjuje opaa; Za poetak ove analize uzimamo samo promjenu cjeline (ili parcijalnost) koja se zbiva u prirodi a bez izravnog utjecaja opaaa. to u ovom sluaju znai pojam fenomen i kako se moe razumjeti njegova tvorba? Prirodnom procesu, sutinski definiranom kao promjena cjeline ili promjena
prirode. Kako je oito da takav dokaz nemamo, to time znai da ne moemo iskljuiti postojanje razliitih vremenskih tijekova. Ovo se jednako odnosi na nevjerodostojnost postojanja jednog univerzalnog vremenskog tijeka jednako kao i postojanje bilo kakvih varijabli kojima bi, samo temeljem sadanjih znanstvenih spoznaja, mogli odrediti modifikacije univerzalnog vremenskog tijeka.. Prihvaanjem mogunosti definiranja promjena univerzalnog vremenskog tijeka primjenom bilo kakvih varijabli, sutinski bi opet nau ideju vremena (pa makar i promjenjivog) opet postavili u status apsolutne, istinite i univerzalno primjenjive ideje o vremenu i vremenskom tijeku.

80

parcijalnosti, opaa pristupa postavljanjem pitanja koja su, ili bi trebala biti, utemeljena u cjelini znanstvenih spoznaja opaaa. Cjelina znanstvenih spoznaja opaaa moe se analizirati kao znanstveno univerzalna (znanja i spoznaje iz cjeline znanosti), znanstveno parcijalna (znanja i spoznaje iz pojedine znanstvene discipline) ili interdisciplinarna (znanja, spoznaje i metode iz dviju ili vie znanstvenih disciplina). Razumijevanje fenomena tako je interaktivni proces prirodnoga procesa i na prirodnom procesu apliciranih znanstvenih znanja, spoznaja, metoda, rezultata, hipoteza i teorija. Ovu interakciju najlake sebi moemo predoiti opisivanjem postupka mjerenja neke veliine koju smo izdvojili iz prirodnoga procesa. Izmjeriti neku veliinu znai ogledati sredstvo mjere (mjerilo, metar) u prirodnom procesu. Rezultat mjerenja je broj jedinica mjere u jednoj parcijalnosti procesa. Postupak zrcaljenja znanstvenih znanja, spoznaja i metoda u prirodnom procesu zapravo je opisivanje prirodnoga procesa, determiniranje fenomena ili razumijevanje fenomena. Prirodni fenomen Prirodni fenomen tako definiramo kao odraz (refleks) opaaevih znanstvenih spoznaja, znanja i metoda u prirodnom procesu koji se zbiva neovisno o opaau. Iz ovoga moemo odrediti tri temeljne posljedice razumijevanja fenomena: - fenomen ne postoji neovisno o opaau; - fenomen je promjenjiv u istoj mjeri u kojoj se razvijaju znanstvene spoznaje, znanja i metode; - ispravnost i znanstvena utemeljenost razumijevanja fenomena odluujue je ovisna o ispravnosti odreenja pitanja koja emo ogledati u prirodnom procesu a koja moraju biti u relaciji i dobroj utemeljenosti u znanstvenim spoznajama.

81

Trea temeljna posljedica ukazuje na bitan utjecaj znanstvene etike opaaa i znanstvene etinosti u postavljanju pitanja i primjeni znanstvenih znanja i metoda. Pod znanstvenom korektnou opaaa moemo razumjeti definiranje takvog skupa pitanja iz cjeline znanosti koji e odrediti opaani fenomen i rezultate opaanja definirati relevantnim znanstvenim spoznajama i znanjima. Eksperimentalni fenomen Kad su prirodni procesi nepogodni za istraivanje bilo zbog: nemogunosti provedbe opaanja; vrlo rijetkih procesa; neekonominosti opaanja izravno iz prirodnoga fenomena; dugotrajnih ili kratkotrajnih procesa; nemogunosti izdvajanja fenomena iz cjeline, prirodni proces reduciramo samo na one elemente procesa koje elimo istraiti. Redukcija prirodnih procesa na samo one elemente procesa koji nas zanimaju, prijenos tih elemenata u kontrolirane uvjete za koje drimo da dobro opisuju uvjete u kojima se odvijaju prirodni procesi, zovemo eksperimentom fenomenom). ili Kod eksperimentalnom organizacije pojavom (eksperimentalnim elemenata eksperimenta, odreenja

prirodnih procesa koji sutinski definiraju prirodni proces eksperimentator iz postojeih znanstvenih spoznaja, da bi rezultati eksperimenta bili znanstveno relevantni, mora: 1. iz cjeline znanstvenih znanja i spoznaja definirati prirodni fenomen; 2. izdvojiti sutinski bitne elemente fenomena koje se namjerava replicirati u eksperimentalnim uvjetima; 3. odrediti znaajke eksperimentalnog dogaaja koji se kontroliraju i dre u unaprijed odreenim granicama te odrediti granice prihvatljivosti eksperimentalnog fenomena;

82

4. kvantificirati promjene eksperimentalnog fenomena, statistiki obraditi rezultate i utvrditi znaaj i relevantnost obraenih rezultata; 5. interpretirati rezultate opaanja eksperimentalnog fenomena, u terminima i dobroj utemeljenosti, u znanstvenoj realnosti (spoznajama i znanjima). Iz nabrojanih elemenata eksperimentalnog dogaaja oit je poveani (pa ak i presudan) utjecaj opaaa ili eksperimentatora na razumijevanje fenomena a posebno na rezultate opaanja. Pri tome opaa, iz znanstvenih spoznaja i znanja: definira fenomen; selektira znaajne elemente fenomena sutinski sadraj fenomena; odreuje uvjete u kojima se mogu opaati znaajni elementi fenomena; mjeri promjene eksperimentalnog fenomena; interpretira rezultate eksperimenta; ekstrapolira rezultate istraivanja eksperimentalnog fenomena na prirodni fenomen. Pretpostavimo li da je opaa, eksperimentator korektno utemeljio eksperimentalni fenomen i time ga definirao te korektno izmjerio promjene eksperimenta, opaau, eksperimentatoru ostaje, na teret znanstvene etike, ispravno provesti ostale aktivnosti, od kojih je interpretacija rezultata najosjetljivija aktivnost. Simulirani fenomen U mnogim istraivanjima, bilo zbog nemogunosti opaanja prirodnih procesa kako se zbivaju, bilo zbog nemogunosti provedbe eksperimenta ili njegove neekonominosti, istraivai sve ee poseu za raunalnim simulacijama kao izvorom kvalitativnih i/ili

83

kvantitativnih podataka. U definiranju simulacije nekoga prirodnog fenomena simuliranog fenomena, utjecaj opaaa dodatno raste, sve vie se gubi veza s prirodnim fenomenom, a znaaj znanstvene etike istraivaa postaje sve vei. Istraivanje prirodnog fenomena primjenom raunalne simulacije ili bilo kakve druge simulacije moemo opisati kroz sljedee korake istraivanja: 1. Definiranje prirodnog fenomena; 2. Redukcija elemenata prirodnog fenomena na znaajne elemente koje opaa, istraiva odabire kao predmet istraivanja; 3. Odreivanje onih znaajnih elemenata prirodnog fenomena koje treba simulirati; 4. Izbor modela simulacije za svaki znaajni element fenomena; 5. Provedba simulacije reduciranog fenomena simuliranog fenomena i odreivanje znaenja rezultata dobivenih simulacijom; 6. Ekstrapolacija rezultata opaanja simuliranog fenomena i odreivanje promjena reduciranih elemenata prirodnog fenomena; 7. Prijenos (ekstrapolacija) podataka o promjenama reduciranog prirodnog fenomena (sastavljenog od reduciranih elemenata prirodnog fenomena) na prirodni fenomen; 8. Interpretacija rezultata opaanja, istraivanja. Oito je da su svi dijelovi istraivanja opaanja primjenom metoda simulacije u cijelosti pod presudnim utjecajem istraivaa, nivo znanstvene korektnosti i znanstvene etike koje mora osigurati istraiva je presudan kako u provedbi istraivanja, tako i u interpretaciji rezultata. Zamiljeni fenomen (znanstvene prie) Ovaj oblik znanosti ili "znanosti", postaje sve popularniji i predstavlja znaajan oblik znanstvenog folklora, koristan je znanosti kao oblik popularizacije znanosti, od iroke publike je uvijek dobro primljen jer ne zahtijeva znanje da bi itatelj imao iluziju da je

84

razumio predmet znanstvene prie, iako se kod tih pria ponajprije radi o stvarima koje se ne mogu niti razumjeti jer je njihova veza sa znanstvenom vrijednou reducirana samo na slinost sa znanou. Interesantno je pri tome to se elementi znanstvenih pria mogu pronai i kod znanstvenih istraivanja koje smatramo ozbiljnim, znanstveno utemeljenim, pa ponekad, i u nekim svojim dijelovima provjerljivim i dokazanim. Znanstvene prie, iako nisu utemeljene, ipak se mogu dobro odrati, pa su esto njihovi autori, kroz neko krae vrijeme i uvaavani u krugovima bliskim znanosti. Razvoj ovog oblika "znanosti" obino poinje voljom i namjerom da se temeljem parcijalnih rezultata znanosti formira neki, obino matematiki model (neodoljiva privlanost matematike nerazumljivosti i logike) temeljem koje se pokuava objasniti prirodni fenomen. Temeljni problem, sa stajalita znanosti, ovakvih znanstvenih pria, ipak ostaje to to one u prvom redu nisu znanost, izraene su na nekom matematikom modelu koji nije relevantan znanosti, nije derivat znanstvenih spoznaja, ne daje rezultate usporedive sa znanstvenima. Kako su rezultati takvih znanstvenih pria redovito i same znanstvene prie ne mogu se provjeriti i ponoviti pa time ni potvrditi ni odbaciti. Vrijednost znanstvenih pria, osim popularizacije znanosti moe se nai i u snazi ljudskog miljenja da primjenom logike i matematike dokazuje bilo to, ali i u prilici da se postave nova pitanja znanosti i znanstvenicima kao zametak nekih novih, ali stvarnih znanstvenih istraivanja. Na kraju, mnogi geniji znanosti ustrajno su isticali presudnu vanost mate za znanstvenike, ali ipak i mata u znanosti mora imati svoje granice. Razvoj znanstvenih pria moe se opisati kroz sljedee korake: sakupljanje podataka i rezultata koji su rubni rezultati prethodnih znanstvenih istraivanja;

85

 abstrahiranje svih podataka koji bi mogli oteavati stvaranje modela ili matematikog modela; stvaranje matematikog ili logikog modela kao univerzalno istinitoga modela prirodnih procesa; obogaivanje modela varijabilnim elementima koji omoguavaju preivljavanje modela i u sluaju pojave rezultata drugih znanstvenih istraivanja koji ugroavaju model. Etinost stvaratelja ovakvih "znanstvenih" uradaka nije primjerena znanosti iako se neka odreena vrijednost znanstvenih pria moe nai u pitanjima koja mogu posluiti za iniciranje znanstvenih istraivanja ili popularizaciju znanosti. Metode znanstvenog istraivanja U istraivanju, logika misaonih postupaka je razliita. Iz toga su se razvile brojne, znanstvene metode, kao skupovi razliitih postupaka, kojima se znanost koristi u istraivanju, koji omoguuju da se znanstveni problem kao predmet istraivanja znanstveno istrai te da se njihovom primjenom doe do znanstvenih spoznaja i znanstvenih znanja. Najee primijenjene metode znanstvenog istraivanja, kao dijela znanstvene metode, jesu: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije150, metoda generalizacije151 i specijalizacije152, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije153, metoda

konkretno (lat. concrescere, srasti). Pod konkretnim se misli ustroj bitka pojedinanoga konanoga bia koje je sastavljeno od svojih temeljnih odredbi.
151 152

150

generalizacija podvrgavanje pojedinanog opem, uopavanje

specijalizacija usmjeravanje djelatnosti ega u jednom pravcu, na odreenu uu djelatnost.

153

klasifikacija sustavna podjela i sreivanje nekog materijala (znanstvenog i strunog) podjela, razvrstavanje

86

deskripcije, metoda kompilacije154, komparativna155 metoda, statistika156 metoda, matematika metoda, metoda modeliranja, kibernetika metoda, eksperimentalna metoda, dijalektika157 metoda, povijesna metoda, genetika metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda idealnih tipova, empirijska metoda, metoda studija sluaja, metoda anketiranja, metoda intervjuiranja, metoda opaanja, metoda brojenja, metoda mjerenja, Delfi metoda, metoda "mozaika" i ostale znanstvene metode. Induktivna metoda Induktivna metoda je sustavna primjena induktivnog naina zakljuivanja kojim se na temelju analize pojedinanih injenica dolazi do zakljuka o opem sudu, od zapaanja konkretnih pojedinanih sluajeva dolazi do opih zakljuaka. Pouzdanost induktivnog zakljuka izravno ovisi o: broju istraenih injenica i sluajeva, reprezentativnosti analiziranih injenica za odreenu pojavu i stupnju pouzdanosti znaenja injenica. Analiza induktivne metode mora ukljuiti fundamentalni element svakog induktivnog zakljuivanja, a to je relacija posebnog - opeg. Postoji vie vrsta indukcije, kao: Potpuna indukcija zakljuak na potpunom nabrajanju svih pojedinanih sluajeva. U praksi se vrlo rijetko primjenjuje, a rezultat znai samo sistematiziranje znanja. Kod ove indukcije zakljuak je potpuno istinit. Nepotpuna indukcija stvara zakljuke na temelju analize ogranienog broja pojedinanih pojava koji su primjenjivi na ostale pojave iste vrste. ee se upotrebljava u znanstvenom istraivanju nego potpuna
154 155

kompilacija (lat. compilatio), materijal, injenice sakupljene za neki projekt

komparacija (lat. comparatio), traenje slinosti ili razlika izmeu dvije ili vie pojava, injenica, predmeta, usporedba. statistika (nlat. statisticus), rana primijenjena matematika, prouavanje i praenje kvantitativne strane brojnih ili masovnih pojava obradom podataka.
157 156

dijalektika (gr. dialektike), spoj suprotnosti, doslovce, umijee razgovora, nagovaranja, pregovaranja.

87

indukcija. Predikativna indukcija je proces miljenja koje se odvija kroz zakljuivanje od jedne klase pojava na drugu klasu, pri emu se samo zakljuivanje temelji na slinosti klasa pojava. Analogijska indukcija temelji se na zakljuivanju primjenom analogije, pri emu se miljenje kree od pojedinane na pojedinanu pojavu. Univerzalna indukcija temelji se na zakljuivanju od egzemplarne klase pojava na univerzalnu klasu. Kauzalna158 indukcija analizira uzronu vezu izmeu pojava koje prethode i pojava koje slijede ime se odreuju uzrono-posljedini odnosi. Temelj za primjenu induktivnih metoda su opaanje, eksperiment i simulacija. Deduktivna metoda Deduktivna metoda je sustavna primjena

deduktivnog naina zakljuivanja u kojemu se iz opih sudova izvode posebni i pojedinani zakljuci. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje opih znanja na temelju kojih se spoznaje ono posebno ili pojedinano. Najvaniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. Deduktivna metoda u znanosti slui za: objanjenje injenica i zakona, za predvianje buduih dogaaja, za otkrivanje novih injenica i zakona, za dokazivanje postavljenih teza, za provjeravanje hipoteza i za znanstveno izlaganje. Poseban oblik deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji na spoznajama, injenicama ili naelima (aksiomi) koji se ne mogu dokazati ili koji ne zahtijevaju dokazivanje jer su oevidni ili su izravno oiti. Dedukcija vrijedi samo u okviru utemeljenosti na znanstvenim injenicama. Indukcija i dedukcija imaju zajedniki opi predmet: to je spoznaja jedne pojave kao dijalektikoga jedinstva opeg i posebnog. Indukcijom i dedukcijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnog i opeg, i tim svojim obiljejima one su izrazito dijalektike metode spoznaja. Indukcija je
158

causa - (lat.), uzrok, razlog, poelo.

88

poetni, a dedukcija zavrni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja poinje pojedinanom spoznajom posebnog, a zavrava deduktivnom sistematskom spoznajom posebnog na temelju opeg. Metoda analize Metoda analize je postupak znanstvenog istraivanja ralanjivanjem sloenih pojmova, sudova i zakljuaka na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente. Analiza postupak miljenja u kretanju je, prema Hegelu, od posebnoga k opem ili izvoenje

teorema iz aksioma po utvrenim pravilima. Analiza je proces redukcije nejednakoga na sve veu jednakost. Prema gnoseolokoj funkciji postoje dvije vrste analize: deskriptivna, kada se opisuju elementi neke cjeline i eksplikativna, kada se pokuava objasniti odreena cjelina na temelju njezinih dijelova. Metoda sinteze Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraivanja i objanjavanja stvarnosti putem sinteze jednostavnih sudova u sloenije. Sinteza je proces uopavanja u kojemu nastaju sve apstraktniji pojmovi u usporeivanju s prethodnim pojmovima. Sinteza je nain sistematiziranja znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces izgradnje teorijskog znanja u pravcu od posebnog ka opem, odnosno od vrste prema rodu. Prema gnoseolokoj funkciji postoji: deskriptivna i eksplikativna sinteza. Prema sloenosti razlikuju se: elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza. Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: genetika i strukturalna.

Metoda apstrakcije Apstrakcija je misaoni postupak bilo kakvog odvajanja, bilo odvajanje opeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje opeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao: apstrakcija opeg ili apstrakcija posebnog. Apstrakcijom

89

se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraivanja. Apstrakcija poiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja, predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline pojave. Metoda konkretizacije Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji. Konkretizacija moe biti: shvaanje jedinstva apstraktno-opeg u posebnom i individualnom, shvaanje jedinstva apstraktno-posebnog s opim u svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se odreuje apstraktno-ope u posebnom ili apstraktno-posebno u opem, s pomou opeg vri se konkretizacija, jer se predmet istraivanja konkretno shvaa kao realno jedinstvo opeg i posebnog. Metoda generalizacije Metoda generalizacije je misaoni postupak uopavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do openitijeg koji je po stupnju vii od ostalih pojedinanih. Od pojedinanih opaanja izvode se uopeni zakljuci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti.

Metoda specijalizacije Metoda specijalizacije je postupak kojim se od opeg pojma dolazi do novog pojma, manjeg opsega a veeg sadraja. Specijalizacija se temelji na analitiko-sintetikoj metodi i apstraktnokonkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom dolo od opeg do posebnog, potrebno je izvriti: konkretizaciju opeg u posebno, ili sintezu, apstrakciju posebnog iz opeg i analizu stvarnog opeg. Metoda dokazivanja Dokazivanje je jedna od najvanijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane skoro sve metode i svi posebni metodiki postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i dedukcija, apstrakcija i konkretizacija. Svrha metode je utvrditi tonost neke spoznaje.

90

Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja je opovrgavanje ili falsifikacija. To je zapravo metodiki postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se sastoji u dokazivanju pogrenosti teze. Izravno ili direktno opovrgavanje sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno opovrgava onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne uzimajui u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Neizravno ili indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netonosti teze neizravnim putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Opovrgavanje teze s pomou dokazivanja tonosti antiteze naziva se apagogiki dokaz. Kod opovrgavanja pretpostavlja se uzajamno iskljuivanje teze i antiteze, odnosno nemogunost istodobne istinitosti oba suprotna stava (nemogunost aporije159). Metoda klasifikacije Metoda klasifikacije najstarija je i najjednostavnija znanstvena metoda. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela opega pojma na posebne, u okviru opsega pojma. Znanost zapravo poinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sustave skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinane i univerzalne znanosti. Pojedinane se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u prirodne i kulturne...

aporija (gr. aporia, "bezizlaznost", bespue), pri pokuaju rjeavanja nekoga problema koda se nude meusobno proturjeni, razliiti putovi koji se pak opet dadu utemeljiti.

159

91

Metoda deskripcije Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja ili oitavanja injenica, procesa i predmeta u prirodi i drutvu te njihovih empirijskih potvrivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumaenja i objanjavanja. Ova se metoda primjenjuje u poetnoj fazi znanstvenog istraivanja, a ima veu vrijednost ako je jednostavno opisivanje povezano s objanjenjima o uoenim vanijim obiljejima opisivanih injenica, predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzronih veza i odnosa. Metoda kompilacije Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuih rezultata znanstvenoistraivakog rada, odnosno tuih opaanja, stavova, zakljuaka i spoznaja. Metoda kompilacije moe se upotrijebiti u kombinaciji s drugim metodama u znanstvenoistraivakom radu, tako da djelo nosi u to veoj mjeri osobni peat autora kompilatora, koji e, uz osobni pristup pisanju znanstvenog ili strunog djela korektno i na uobiajen nain citirati sve ono to je od drugih preuzeo. Komparativna metoda Komparativna metoda je postupak usporeivanja istih ih srodnih pojava ili utvrivanja njihove slinosti u ponaanju i intenzitetu i razlika meu njima. Ova metoda omoguuje istraivaima da dou do raznih uopavanja, novih zakljuaka koji obogauju spoznaju. Statistika metoda Statistika metoda moe se nazvati i ope znanstvenom metodom; u novije vrijeme postala jedna od najvanijih znanstvenih metoda; esto se koristi u znanstvenoistraivakom radu u svim znanstvenim podrujima. Istraivanja u znanstvenim podrujima drutvenih i humanistikih znanosti, nezamisliva su bez primjene statistike metode jer kako je slikovito opisano tvrdnjom (Croxton) da sociolog lien statistike metode, esto slii na slijepca koji u mranoj prostoriji hoe opipati crnog maka koji ne postoji! Prema Serdaru: "Statistika je znanost o metodama za istraivanje masovnih pojava s pomou brojanog izraavanja." aval

92

definira statistiku metodu "Statistika je znanost o metodama pomou kojih analiziramo pojave koje nas okruuju, tako da pomou grafikona i izraunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzrono-posljedine veze izmeu tih pojava." Statistika metoda je induktivno generalizatorska jer se na temelju obiljeja odreenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava, izvodi opi zakljuak o prosjenoj vrijednosti obiljeja, devijaciji od srednje vrijednosti. Vanost statistike metode je u tome to se jedino s pomou statistike metode mogu na prihvatljivo egzaktan nain saznati opa odreenost, pravilnosti i zakonitosti masovnih pojava. Najvaniji nedostaci statistike metode su kvantitativna, numerika odreenost pojava i pitanje mogunosti spoznaje opega na temelju pojedinanog i posebnog. Metoda uzoraka Ispitivanje dijela skupa na temelju sluajnog izbora

jedinica naziva se metoda uzoraka. Vrlo se esto primjenjuje u znanstvenoistraivakom radu. Bit metode uzoraka je stav da se relevantne statistike informacije o masovnoj pojavi mogu odrediti na temelju malog uzorka. Neki broj sluajno odabranih jedinica iz statistikog skupa naziva se uzorkom. Problemi pouzdanosti metode uzoraka svode se na odreivanju veliine uzorka i reprezentativnosti odabranih jedinica Matematika metoda Matematika metoda je znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematike logike, matematikih relacija, matematikih simbola i matematikih operacija u znanstvenoistraivakom radu. Ta se metoda moe primjenjivati u svim znanstvenim podrujima i znanstvenim disciplinama. S pomou matematike metode na egzaktan nain prikazuju se i objanjavaju zakonitosti pojava, pod uvjetom da je odabran pouzdan i adekvatan matematiki model predmeta istraivanja.

93

Najee matematike metode su matematiki modeli i metode simulacije. Metode simulacije omoguavaju, uz uporabu raunala, teorijsko simuliranje stvarnih pojava i procesa. Problem simulacija je u vjerodostojnosti geneze simulacijskog fenomena. Metoda modeliranja Metoda modeliranja je istraivaki postupak s pomou kojega se generira znakovni sustav (model) koji moe: zamijeniti stvarnu pojavu i kojeg eksperimentalno ili simulacijom moemo istraivati te prijenositi dobivene podatke sa modela na realnu pojavu. Modeliranje ima dvije potekoe: adekvatnost modela realne pojave i ispravnost ekstrapolacije dobivenih rezultata sa modela na realnu pojavu. Modeli mogu biti: model stvarnog u idealnom (idealni, misaoni modeli realnih stvari, to je svaki pojam ili sud o realnim pojavama; model konkretnog u apstraktnom (apstraktni model predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova, matematika formula); model idealnog u realnom (realne modele predstavljaju interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija i algoritama u ulno-opaajnim i fizikim predmetima, sustavima, odnosima); model apstraktnog u konkretnom (konkretne modele predstavljaju sve konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i stavova). Modeli mogu biti: teorijski ili apstraktni modeli (logiki i matematiki modeli izraeni relacijama); praktini ili konkretni modeli (rezultati neke praktine djelatnosti); realni modeli (model kontejnerskog broda); idealni modeli (modeli koji na idealiziran nain predstavljaju originalne predmete); jednostavni modeli; sloeni modeli; modeli strukture (modeli koji predstavljaju strukturu pojave); funkcionalni modeli (predstavljaju funkcije dinamikih sustava); djelomini modeli (modeli koji predstavljaju samo neka obiljeja pojave); globalni modeli (modeli koji predstavljaju cjelinu pojave); analitiki modeli (modeli koji se sastoje od skupa analitikih relacija u obliku jednadbi i nejednadbi, kojima se matematiki modeliraju

94

dinamiki procesi ili ponaanje sloenih dinamikih sustava); topoloki i mreni modeli (prostorni modeli procesa); deterministiki modeli (potpuni i funkcionalno cjeloviti modeli) i stohastiki i statistiki modeli (modeli sluajnih i vjerojatnih dogaaja). Kibernetika metoda Pojam kibernetika potjee od grke rijei kybernao to u slobodnom prijevodu znai: upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener. Bit metode je teorija poruka i komunikacija. Kibernetika kao znanstvena metoda moe biti: teorijska ili opa kibernetika (opa naela i zakonitosti upravljanja na najvioj razini apstrakcije) i primijenjena ili aplikativna kibernetika. Eksperimentalna metoda Eksperimentalna metoda je postupak promatranja pojave koja se ispituje pod tono odreenim uvjetima koji doputaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovno izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, kao znanstveno postavljenom pokusu. Prema eiu, znanstveni eksperiment je plansko, organizirano i metodsko proizvoenje, izvoenje ili samo mjerenje realnih pojava koji imaju za cilj otkria nepoznatih initelja, svojstava i odnosa pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim initeljima i njihovim svojstvima. Ta metoda je jedna od najosnovnijih i najvanijih znanstvenih metoda jedinstvenog teorijskog i praktino znanstvenog saznanja. Osnovni faktori eksperimentalne metode su: eksperimentator, eksperimentalna pojava (fenomen, dogaaj), sredstva eksperimenta, eksperimentalni postupak, prognoza i kontrolni eksperimentalni dogaaj, rezultati eksperimenta i potvrda hipoteze i ekstrapolacija rezultata u realne uvjete. Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeu, umnogome se temelji na eksperimentu kao metodi. Problem eksperimenta je vjerodostojnost odreivanja eksperimentalnog fenomena.

95

Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju dokumenata i materijalnih ostataka ili dokaza, manje ili vie, egzaktno rekonstruiraju dogaaji koji su se zbili u prolosti. Povijesna metoda uzima u obzir kronologiju, razvoj i uzrono posljedine veze o predmetu istraivanja. Metoda se najee upotrebljava u drutvenom i humanistikom znanstvenom podruju (povijest, filozofija), a rjee u drugim znanstvenim podrujima. Genetika metoda Genetikom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku, izuavanjem tijeka njezina prethodnog razvoja - geneze. Teorija sustava kao metoda Teorija sustava je novija znanstvena disciplina. Nastala je u okviru kibernetike kao znanosti o upravljanju i informacijama. Pod pojmom sustava podrazumijeva se ukupnost meusobno, sinergijski povezanih i interaktivnih elemenata. Za teoriju sustava kao znanstvenu metodu znaajno je da analizira cjelinu kao interakciju podsustava. Teorija sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim podrujima. Ona s pomou svojih osnovnih naela utvruje zakonitosti koje se javljaju u sustavima. Osnova teorije sustava je sustavno miljenje, a to je, zapravo, miljenje prema kojemu se svaki problem, svaka pojava, svaki dio realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je miljenje utemeljeno na brojnim naelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Temeljna naela jesu: sve je sustav (sustav moe predstavljati sve ono to je sastavljeno iz najmanje dva dijela pod uvjetom sinergije dijelova, svaki sustav istodobno je sustav vie razine i sustav nie razine), sinergizam (od "syn" = s, sa + "ergon" = djelo) u usmjerenoj interakciji, dinamiko promatranje pojava (jedinstvo prostora i vremena funkcije sustava),

96

relativnost svih pojava i njihovih odnosa, holistiko (cjelovito) promatranje i rjeavanje problema (od holos = sav, potpun). Aksiomatska metoda Aksiomatska metoda se razvila iz klasine metode dedukcije, za razliku od eksperimentalne koja se razvila iz indukcije. Ova je metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje po tome to aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije. Svrha aksiomatske metode je postizanje korektnosti definicije i dokaza koji iskljuivo ovise o njihovim strukturama. Temeljna aksiomatska pravila su: pravilo konzistentnosti (svi aksiomi jednog aksiomskog sustava moraju initi logian i koherentan sustav); pravilo cjelovitosti (sustav aksioma mora biti cjelovit); pravilo neovisnosti aksioma (aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni tako to ni jedan aksiom ne smije biti izveden iz drugih aksioma u sustavu).

Metoda idealnih tipova

Metoda idealnih tipova je misaona apstraktna

konstrukcija jednostrano naglaenih svojstava neke pojave odreenih s odreenog teorijskog stajalita. Idealni tip jest apstraktni teorijski model odreene vrste pojave. Metoda Moe ima se ogranienu primjenjivati primjenu u u znanstvenoistraivakom humanistikih znanosti. Metoda brojenja Brojenje je postupak kojim se utvruje broj elemenata ili lanova nekog skupa ili klase. Brojenje nije mogue u okviru kontinuiranih cjelina. Mogue je samo u znanstvenom istraivanju skupova u kojima ima slinih predmeta. To znai da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj. postojanje predmeta koji su razliiti, a ipak u neemu slini. U rezultatu brojenja zanemarene su kvalitativne razlike meu predmetima koji ine neki radu. filozofiji,

politologiji, ekonomiji i drugim znanstvenim poljima drutvenih i

97

skup, a ostaje samo njihov broj. Kad je brojanje velikih skupina neizvodljivo, primjenjuje se statistika metoda uzoraka. Brojenje je postupak znanstvenog otkria, jer se brojenjem moe doi do podataka potrebnih za tvorbu hipoteze. Metoda mjerenja Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva

istraivanja, a susreu se u svim podrujima znanosti. G. Galilei je istaknuo: broji ono to se moe brojiti, mjeri ono to se moe mjeriti, a to nije mjerljivo, uini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o emu govorite moe izmjeriti, onda neto o tome i znate. Meutim ako to ne moete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vae znanje mravo i nezadovoljavajue: to moe biti tek poetak znanja, ali vi po nainu miljenja niste jo doprli do znanstvene faze, ma o emu da se radi." Mjerenje se definira kao postupak kojim se uz pomo mjerila utvruje brojana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva, ili kao usporeivanje dvije istovrsne veliine, tako da se utvrdi njihov omjer. Za meusobnu usporedivost rezultata potrebno je odrediti mjernu jedinicu. Mjerna jedinica je definirana konstantna vrijednost fizikalne veliine, koja ima poseban naziv. Mjeriti znai odrediti koliko mjernih jedinica sadri neka veliina. Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama tonosti koja se moe ostvariti. Razlika izmeu izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti fizikalne veliine naziva se apsolutna pogrjeka mjerenja. U praksi postoji i relativna pogrjeka kao omjer apsolutne pogrjeke i stvarne veliine. U znanstvenoistraivakom radu iskljuivo je u uporabi Meunarodni sustav mjernih jedinica (Sl). Osnovna znaajka tog sustava je potpuna koherentnost svih mjernih jedinica. SI sustav obuhvaa mjerne jedinice za sva znanstvena podruja.

98

Delfi metoda

Delfi metoda je metoda za prognoziranje. Delfi metoda

prvotno se najvie koristila za predvianje buduih meunarodnih situacija i potencijalnih ratnih stanja, ali se ubrzo poela primjenjivati u prognoziranju tehnikog i tehnolokog razvoja. Metoda se sastoji u organiziranom i sustavnom prikupljanju predvianja tima eksperata, stoga predstavlja metodu sustavne primjene znanstvenog miljenja u postupku donoenja vanih odluka o budunosti razliitih pojava i razliitih fenomena. Logika Delfi metode je sustavno koritenje miljenja eksperata ime se simuliraju budue pojave ili prilino pouzdanu projekciju buduih pojava.

99

PUBLIKACIJE, ZNANSTVENA I STRUNA DJELA, (CC, SCI) Publikacije Znanstvena i struna djela i rezultati znanstvenih istraivanja, osim u sluaju komercijalno financiranih i eksploatabilnih istraivanja kao i onih koji bi se mogli smatrati vanim za nacionalnu sigurnost, redovito se objavljuju u znanstvenim i ostalim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvoenju u znanost i znanstveni rad od vanosti je da sadri i kratku klasifikaciju znanstvenih i drugih publikacija kao mjesta izvora rezultata znanstvenih istraivanja mnogih znanstvenika. Za neka znanstvena podruja i polja publikacije su moda i najvaniji izvor informacija koje su predmet obrade nekom od metoda znanstvenog istraivanja. Postoji vie klasifikacija publikacija, a za potrebe ovoga kratkog uvoda u znanost, podjela publikacija je izvrena prema Milovanoviu160: primarne, sekundarne,

160

Milovanovi, M., Pisanje ureivanje i tampanje, Tehnika knjiga, Beograd, 1979.

100

tercijarne, periodine i knjige. Primarne publikacije su: knjige, asopisi, novine, znanstveni i tehniki izvjetaji, magistarski radovi, doktorske disertacije i serijske i druge publikacije. Sadre rezultate znanstvenih istraivanja i znanstvene opise. Primarne publikacije sadre nove, izvorne znanstvene spoznaje ili nova tumaenja poznatih spoznaja, stavova, injenica ili ideja. Sekundarne publikacije su: bibliografije, bibliografski i referentni asopisi, indeksi, biblioteni katalozi, enciklopedije, biografski rjenici, rjenici pojmova, pregledi, vodii i druge publikacije. Sekundarne publikacije nastaju obradom primarnih publikacija i drugih primarnih izvora. Slue pronalaenju sadraja primarnih dokumenata. Tercijarne publikacije su prirunici, znanstveno-popularne rasprave u monografijama, asopisi, adresari, bibliografije, centralni katalozi biblioteka, bibliografski indeksi. Periodine publikacije nisu vremenski ograniene, izlaze u priblino redovitim vremenskim razmacima. Periodine publikacije su: asopisi, novine, almanasi, zbornici, godinjaci, periodine statistike, bibliografije. asopisi su periodine publikacije znanstvenog, strunog, knjievnog, umjetnikog, zabavnog, politikog ili drugoga karaktera. Izlau grau trajnoga karaktera, a izlaze polumjeseno, mjeseno, dvomjeseno, tromjeseno, ili polugodinje). Novine su periodine publikacije koje obino izlaze redovito dnevno ili tjedno. U periodine publikacije moemo, prema istom autoru ubrojiti i almanahe, zbornike, godinjake, periodine statistike, bibliografije, publikacije znanstvenih i strunih djela.

101

Knjiga se moe definirati kao neperiodini tiskani dokument s mnogo stranica. Prema sadraju knjige mogu biti znanstvene, praktine ili literarne. Prema preporuci UNESCO-a (1964.) "Knjiga je tiskana publikacija, koja izlazi povremeno i koja sadri najmanje 49 tiskanih stranica ne brojei korice". Broura ima karakteristike knjige, sadri najmanje pet, ali ne vie od 48 tiskanih stranica, ne brojei korice. Znanstvena djela Znanstvena, znanstvenostruna i struna djela i radovi nisu otro razgraniena iako razlike svakako postoje. Prema Borojeviu161 znanstvenim djelom smatramo djelo koje je nastalo kao rezultat znanstvenog istraivanja primjenom znanstvenih metoda, a koje otkriva dotad nepoznate injenice i odnose i objanjava zakonitosti meu pojavama. Prema uveli162 znanstveni rad je djelo koje je usmjereno na ispitivanja veza i odnosa meu predmetima i pojavama u objektivoj stvarnosti, a utvruje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i drutvu, i primjenjuje znanstvene metode u istraivanju i otkriva dotad nepoznate injenice i teorije i pridonosi poveanju znanstvenih spoznaja. Stvaralaka aktivnost iji je rezultat znanstveno djelo mora se temeljiti na znanstvenom fundamentalnih istraivanju, i a to praktino istraivanja znai te na rezultatima primjerenih primijenjenih drugih

znanstvenih metoda. Svako znanstveno djelo mora pridonositi ukupnom znanju, to znai da mora biti originalno. Originalnost je bit i svrha znanstvenog istraivanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva
Borojevi, S., Metodologija eksperimentalnog naunog rada, Radniki univerzitet "Radivoj irpanov" Novi Sad, 1978. uvela, I., Uvod u ekonomska istraivanja, Ekonomski fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 1978., (skripta).
162 161

102

novo, do tada univerzalno nepoznato znanje Prema Day-u163 Primarno znanstveno djelo mora biti prvi prikaz rezultata istraivanja to sadri dostatne obavijesti da bi drugi znanstvenici mogli: procijeniti rezultate, ponoviti eksperimente i procijeniti logiku miljenja. Takav prikaz mora biti neprekidno zamjetljiv osjetilima, bez ogranienja dostupan znanstvenoj javnosti te primarnim i sekundarnim servisima. U znanstvena djela mogu se ubrojiti i: monografije, doktorska disertacija, magistarski znanstveni rad, znanstveni lanci, znanstvene studije i patenti. Monografija je znanstvena rasprava, umjerena nekom uem podruju, predmetu, problemu neke znanosti, ili biografiji neke osobe. To je znanstveno ili popularno znanstveno djelo koje integralno analizira svoj predmet. U prolosti je bila dominantna vrsta znanstvenog djela, nakon toga dominantna je bila znanstvena rasprava, a danas su najzastupljeniji zbornici radova. Doktorska disertacija je izvorno, originalno znanstveno djelo, koje samostalno izrauje doktorand i koje je po primijenjenoj metodologiji i po doprinosu znanosti prikladno za utvrivanje doktorandove sposobnosti da bude samostalni istraiva u znanstvenom podruju i polju za koje se podjeljuje doktorat znanosti. Disertacijom bi trebalo otkriti nove znanstvene injenice, pojave ili zakonitosti. Diplomski164 znanstveni rad je originalno znanstveno djelo koje diplomand samostalno izrauje, uz nadzor mentora i koje je po metodologiji obrade i doprinosu znanosti prikladno za utvrivanje diplomandove sposobnosti da

Day, R., A., Scientific Journals: Studijski izvjetaj o provedivosti svjetskog sistema naunih informacija, Referalni centar Sveuilita, Zagreb, 1977.
164

163

Prema staroj terminologiji misli se na znanstveni magistarski rad

103

aktivno sudjeluje u znanstvenoistraivakom radu u znanstvenom podruju i znanstvenom polju za koje se dodjeljuje magisterij znanosti. Znanstveni lanak (e: scientific paper) U analizi znaajki znanstvenog lanka potrebno je odrediti temeljna obiljeja znanstvenog lanka i kategorizaciju znanstvenih lanaka. Znanstveni lanak je opis originalnih rezultata istraivanja koji mora biti napisan, objavljen i dostupan znanstvenoj javnosti. To znai da je znanstveni lanak prvo objavljivanje originalnih rezultata znanstvenih istraivanja (opaanja) u publikaciji koja je lako dostupna meunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je tako da se istraivanja mogu ponoviti i zakljuci provjeriti. Znanstveni lanci mogu se sistematizirati u etiri kategorije: izvorni znanstveni lanak, prethodno priopenje, pregledni lanak i izlaganje sa znanstvenih skupova. Izvorni znanstveni lanak (e: original scientific paper) je originalno znanstveno djelo u kojemu su izneseni novi rezultati fundamentalnih ili primijenjenih istraivanja. U ovu kategoriju djela spadaju nove, jo nepoznate znanstvene injenice i spoznaje koje predstavljaju doprinos znanosti. Prethodno priopenje ili znanstvena biljeka (e: preliminary

communication) je takoer znanstveno djelo koje sadri znanstvene spoznaje ili rezultate znanstvenih istraivanja iji karakter zahtijeva objavljivanje. Ovaj znanstveni lanak obvezno sadri jednu ili vie znanstvenih informacija, ali bez dovoljno pojedinosti koje bi omoguile itatelju provjeru iznesenih znanstvenih spoznaja, rezultata istraivanja i znanstvenih informacija na nain kako je to opisano za izvorni znanstveni lanak.

104

Pregledni lanak (engleski: review) sadri cjelovit prikaz o problemu istraivanja o kojemu je ve objavljena znanstvena informacija, rezultat znanstvenog istraivanja, odnosno znanstvenih spoznaja, samo su u njemu one na nov nain prikupljene, analizirane, sintetizirane i na znanstveni nain prezentirane. Taj se lanak od izvornog znanstvenog lanka razlikuje po tome to ne mora sadravati originalne (nove) rezultate istraivanja. Autor preglednog lanka duan je navesti sve bibliografske jedinice koje je koristio u obradi odreene teme. Izlaganje sa znanstvenih skupova (konferencijsko priopenje) (e: conference paper) je posebna vrsta znanstvenog lanka. Za konferencijska priopenja vrijedi klasifikacija kao i znanstvene lanke ukoliko su bili recenzirani od najmanje dva znanstvenika recenzenta, ili su bili evaluirani diskusijom sudionika samog znanstvenog skupa. Klasifikacija konferencijskih priopenja tada se temelji na objavljenom zborniku diskusija. Po tome konferencijsko priopenje moe biti izvorni znanstveni rad, prethodno priopenje ili pregledni rad. Znanstvenim lancima treba smatrati i znanstvena predavanja za koja organizator znanstvenog skupa odredi prigodnu aktualnu temu predavanja i odabere afirmiranoga predavaa. Znanstvena studija ili znanstveni projekt najee je znanstveno djelo istraivakog tima za koje naruitelj povjerava izradu specijaliziranim znanstvenoistraivakim organizacijama (znanstvenim institutima ili znanstvenim zavodima) ili visokim uilitima. Znanstvenostruna djela Znanstvenostruna djela mogu biti: udbenici, enciklopedije, leksikoni, praktikumi, rjenici, zbornici radova, bibliografije, prirunici, ljetopisi, asopisi, pa ak i knjievna djela.

105

Udbenik moe biti: tiskana knjiga, skripta, hrestomatija, autorizirana predavanja, zbirka zadataka, prirunik i radna biljenica. Za svaki se udbenik, u pravilu, pribavljaju tri recenzije (eksperti za odreeno znanstveno podruje, odnosno znanstveno polje). Na visokim uilitima uvrijeilo se pravilo da se trae najmanje dvije recenzije znanstvenika, sveuilinih profesora iz odreenog znanstvenog polja ili znanstvene grane za koju se izdaje udbenik. Osnovno obiljeje udbenika je da je on izvor znanja u kojemu je znanstveno na dostupan nain izloena nastavna graa prema nastavnom programu odreenoga predmeta. U udbeniku treba iznijeti openito prihvaene koncepcije, spoznaje, stavove, ali isto tako treba davati i hipoteze, odnosno ostavljati otvorena sporna pitanja za diskusiju. Enciklopedija abecednim redom saeto i sustavno izlae kratak pregled svih podruja znanja i aktivnosti s pomou kratkih natuknica (opa enciklopedija), enciklopedija). Leksikon je posebna vrsta rjenika koji sadri skup pojmova, naziva, rijei i predmeta, pojava i injenica koje su navedene abecednim redom. Mogu biti opi i posebni. Praktikum je djelo, posebna vrsta udbenika ili prirunika. U praktikumu se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procedurama. Praktikumi su, sutinski instruktivni prirunici Rjenici omoguuju provjeru znaenja nekog izraza, pravilno pisanje rijei, njezin pravilan izgovor. Rjenici su korisno pomagalo za postavljanje jasnih definicija i odreivanje preciznoga znaenja termina. ili znanja nekog posebnoga podruja (specijalna

106

Zbornik radova je knjiga u kojoj je objavljeno vie radova raznih autora. Zbornik radova je publikacija koja sadri vie sadrajno samostalnih priloga raznih autora koji su najee napisani samo za tu publikaciju i koji su povezani u jednu ediciju pod jedinstvenim naslovom. Bibliografija je znanstveno-struna djelatnost, koja sabire, evaluira, odabire, sadrajno analizira i opisuje tiskane ili na drugi nain umnoene, javnosti namijenjene tekstove bibliografske jedinice pa te opise klasificira, ureuje i obino u obliku ureenih popisa i publicira s namjenom pruiti informacije o literaturi, a time i pomagala za struni rad. Prema sadraju i vrstama indeksirane grae, mogu biti: ope bibliografije, a obuhvaaju popise grae bez obzira na njezine sadraje i vrstu, posebne bibliografije koje obuhvaaju samo publikacije posebnoga podruja, teme ili odreene discipline. Prema namjeni bibliografije mogu biti: popisne bibliografije, u kojima se biljee najiscrpniji materijali s raznih podruja znanja ili posebnoga karaktera, znanstvene bibliografije, sadre podatke o publikacijama koje se odnose na istraivake probleme predmeta istraivanja ili teme koje istrauju Prema vremenu objavljivanja bibliografije se dijele na: tekue bibliografije, popisuju materijale onako kako su nastali, retrospektivne bibliografije. Prema metodi sreivanja bibliografije, mogu biti: sustavne, predmetne i autorske. Prirunici su djela koja pruaju znanstvene i druge informacije o odreenom znanstvenom podruju Ljetopisi (godinjaci) su posebna skupina prirunika koji se, u pravilu, izdaju svake godine. Znanstveni asopisi su periodine informacija koje se redovito objavljuju, a izlaze tjedno, mjeseno, dvomjeseno, tromjeseno ili polugodinje u

107

identinom obliku. U asopisima se objavljuju znanstveni i struni lanci razliitog sadraja. Sadre aktualne tekue informacije o najnovijim dostignuima s podruja znanosti, tehnike, tehnologije. Objavljuju se u numeriranim svescima. Broj godina koliko se asopis objavljuje zove se "volumen" ili godite. asopisi se dijele na primarne i sekundarne. U primarnim asopisima se objavljuju izvorni rezultati znanstvenoistraivakog rada u obliku lanaka. Rezultati analitiko-sintetike obrade primarnih publikacija kao to su asopisi, knjige, disertacije, patenti..., objavljuju se u sekundarnim asopisima. U posljednje se vrijeme sve vie afirmiraju publikacije u kojima se pojavljuju samo saeci znanstvenih, znanstvenostrunih i strunih djela. Dva su posebno vana asopisa s indeksima: Science Citation lndex (SCI), indeksira lanke objavljene u asopisima prije svega prirodnih i tehnikih znanosti i Current Contents su sadraji brojnih asopisa, sadri jednostavan indeks svih rijei u naslovima spomenutih lanaka, izdava je Institut for Scientific Information (ISI), sadri i adrese svih autora

Struni radovi Struno djelo ne sadri nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene rezultate, teorije ve se u njemu obrauje ve poznato i opisano. Izrada strunog djela ima za temeljnu zadau prikupljanje, interpretiranje ve poznatih znanstvenih spoznaja, injenica, informacija, odnosa i teorija i ostvarenje rezultata koji se mogu iskoristiti. Struna djela moemo klasificirati na: struni lanak, struni prikaz, elaborat, ekspertizu, struni

108

izvjetaj, miljenje, recenziju, vodie, referentne publikacije i ostala struna djela. Struni lanak (e: professional paper) je struno djelo u kojemu se iznose korisne informacije i spoznaje do kojih se, u pravilu, dolo razvojnim istraivanjem, a ne fundamentalnim i primijenjenim istraivanjima. Prikaz donosi stajalite ili shvaanje o nekoj stvari ili pojavi. Prikaz predouje struno i kritiko predstavljanje odreenog djela znanstvenoj i strunoj javnosti i to najee u odgovarajuim asopisima. Prikaz odreenog djela obino sadri: motiv za pisanje, sintetiki prikaz djela i kritiku ocjenu djela. Elaborat je kratko struno djelo, gotovo standardnog oblika i strukture koje se izrauje primjenom prihvaene tehnologije. U njemu se temeljito izlae i obrauje neko pitanje ili predmet. Ekspertiza je struno djelo u kojemu priznati i ovlateni eksperti, sudski vjetaci ili tim eksperata iznose struno miljenje o nekom predmetu ili o rjeavanju odreenoga praktinog problema. Sudovi, primjerice, vrlo esto trae struno miljenje (ekspertizu). Struni izvjetaj je skup obraenih injenica i miljenja o predmetu izvjetaja. Recenzija je posebna vrsta strunog djela kojom recenzent treba prosuditi, ocijeniti i vrednovati rezultate tueg djela: udbenika, prirunika, praktikuma, studije, lanka, knjievnog ili drugog pisanog djela. Osnovna je svrha i ciljevi izrade recenzije u tome da se kritiki, objektivno i znanstveno prosudi, vrednuje i ocijeni tue djelo, te da se na temelju tih elemenata

109

meritorno utvrdi zasluuje li rukopis po svojoj znanstvenoj, strunoj, knjievnoj, umjetnikoj, metodiko-didaktikoj, odgojno-obrazovnoj i ideolokoj vrijednosti tiskanje ili ne. Iz toga proizlazi izuzetno velika znanstvenostruna, moralna i drutvena odgovornost recenzenta. Recenziranje rukopisa nekog djela treba: iskljuiti mogunost objavljivanja nekvalitetnih djela, poboljati kvalitetu ve napisanih rukopisa, primjereno rasporediti grau u tekstu, utvrditi znanstvenost i strunost, aktualnost, inventivnost, primjenjivost djela. Recenzija treba imati tri bitna elementa: opi dio recenzije, posebni dio recezije i zakljuak i prijedlog. Vodii (e: directories) su u pravilu struna djela, primjereno opremljena koji sadre brojne informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, ustanovama, ili sveuilitima, visokim uilitima, koledima, istaknutim i uglednim ljudima Referentne publikacije su struna djela koja se objavljuju redovito i/ili povremeno, a sadre podatke, informacije, definicije, imena i adrese osoba i institucija. Standardi. Prema definiciji Savjeta Meunarodne organizacije za standardizaciju ISO (International Standardization Organization), standardizacija je djelatnost koja se bavi unifikacijom, tipizacijom i ujednaavanjem. Standard je rezultat standardizacije u odreenom podruju, a mora biti odobren od priznate i ovlatene organizacije. Standardi su tehniki dokumenti koji specificiraju vrste, tipove i stupanj proizvoda, kvalitetu, metode testiranja, pakiranja, transportiranja i sl., definiraju mjere, termine, simbole i druge vrijednosti. Anotacija sadri obavijest o sadraju primarnih dokumenata (knjiga, asopisa, izvjetaja i drugih), saima spoznaje i sudove o nekom djelu pa

110

se stoga moe rei da je anotacija saeti, sintetiki prikaz relevantnih karakteristika odreenog djela. Prema namjeni mogu biti deskriptivne (sadre opis injenica, sadraja i drugih obiljeja djela), ili mogu sluiti kao preporuka (dokument o stupnju korisnosti za odreenoga korisnika). Apologija je djelo, spis ili govor, kojim autor brani, pohvaljuje ili opravdava neko djelo, osobu ili sustav. Diskusija je tematska usmena rasprava, odnosno razgovor u kojemu

aktivno sudjeluje vie ljudi u rjeavanju nekog pitanja koje ima opu vrijednost. To je forma usmenog iznoenja stavova i argumenata i kritika, drugih miljenja o odreenom pitanju (temi). Esej, ogled ili zapis je po tematici blizak raspravi ili lanku, a po stilskoizraajnim obiljejima i slobodi interpretacije beletristici. Esej je, zapravo, rasprava koja izlazi iz okvira znanstvenog i umnogome se pribliava knjievno-urnjetnikom djelu po svome izrazito subjektivnom shvaanju nekog predmeta i po inventivnom, duhovnom priopavanju. U eseju se raspravlja o nekom knjievnom ili znanstvenom problemu, o nekom aktualnom pitanju kulturnog ili duhovnog ivota. Interpretacija je usmeno ili pisano obrazloenje nekoga djela, odnosno izlaganje kojemu je svrha objasniti osnovne postavke koje je autor prezentirao u svome djelu. Kritika je pisana ili usmena ocjena i sud o napisanom i javnosti prezentiranom djelu. Donosi ocjenu o djelu i njegovu autoru. Ima elemenata recenzije, strunog prikaza i kritikog prikaza. Smatra se da nema znanosti bez objektivne i znanstveno utemeljene kritike. Stoga je znanstvena kritika pretpostavka razvoja i afirmacije istinske znanosti.

111

Polemika je pisana ili usmena prepirka, otar spor o neemu ili nekome. Ona moe biti politika, knjievna, filozofska, znanstvena. To je, zapravo, pisana ili usmena rasprava izmeu predstavnika razliitih shvaanja u kojima se iznosi obrana vlastitih teza i kritiko pobijanje teza protivnika.

112

ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAIVANJA Izbor teme Kako zapoeti istraivanje? Prvi je korak odabrati temu istraivanja. to se eli istraivati? Ima li to smisla istraivati? Je li to vano? Je li znanstveno zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo vaan korak u znanstvenom radu, stoga su u nastavku navedene neke preporuke koje mogu biti od pomoi pri izboru teme. Istodobno izbor teme je i najkreativniji dio istraivanja. Kako, dakle, pronai temu za istraivaki projekt? Odgovor se moe potraiti tako da se razmisli o aktualnim problemima, o onome to je sada u odabranoj znanstvenoj grani ili polju vano, aktualan problem, trend u znanstvenim istraivanjima. Istraivai poetnici obino odabiru teme kojima nastoje formirati svoj znanstveni i istraivaki profil i koje su interesantne za iru znanstvenu populaciju. Na poetku znanstvene karijere dobar nain ulaska u znanstvenu zajednicu je znanstveni i istraivaki rad sa starijim znanstvenicima kao dio

113

istraivakog tima. U tom sluaju mladi znanstvenik samo iznimno predlae temu. Ipak, ako eli sam istraivati treba izabrati temu o kojoj eli saznati vie, ali koja je istodobno usklaena s miljenjima starijih znanstvenika (izaberi temu koju tvoj profesor odobrava). Dosta esto se pojavljuju prijedlozi tema koji se mogu smatrati pretencioznim i previe sloenim, to moe ugroziti znanstveni rezultat ili ak onemoguiti provedbu istraivanja u cjelokupnom planiranom opsegu. Prvi korak u izboru teme znanstvenog istraivanja je procjena vlastitih mogunosti samostalne analize problema i procjene projekta bez velike pomoi drugih ljudi. Stoga je dobar put suziti odabranu temu na jedan aspekt problema. Suenje teme je koristan put iz najmanje dva razloga: uvoenjem novog aspekta otvara se i novo istraivanje, u sluaju da se problem pokae kao ogranien, i nema mogunosti proirenja istraivanja te je stoga i neinteresantan, utroeno vrijeme i sredstva e biti mali. Da bi se izbjeglo istraivanje problema koji nemaju dovoljan potencijal, "slijepa ulica u znanstvenom istraivanju", korisno je dati na uvid prijedlog projekta istraivanja iskusnijem znanstveniku (prije nego zaponete, dajte itav projekt na uvid profesoru). Postoji i drugi nain procjene opsega istraivanja a to je testiranje problema radi procjene mogunosti pronalaenja odgovora na pitanja koja definiraju problem. Preliminarno testiranje problema mogue je primjenom metode reduciranog modela pojave, problema, ili analizom idealnih tipova pojave koji se mogu pojaviti. Testiranje problema, osim procjene izvedivosti znanstvenog problema, daje i nudne podatke koji omoguavaju realno planiranje vremena potrebnog da se provedu istraivanja i planiranje potrebnog materijala i opreme za istraivanje. U ovoj kratkoj analizi izbora teme znanstvenog istraivanja zrcali se sva kompleksnost postupka. To je i logino jer je i izbor teme istraivanja takoer jedan mali znanstveni projekt

114

koji zahtijeva, iako reduciranu, primjenu cijele znanstvene metode, ali i primjenu neke od metoda znanstvenog istraivanja. Zato je ova faza izbora teme znanstvenog istraivanja od najvee vanosti u znanosti i aktivnost u kojoj kreativnost istraivaa najvie dolazi do izraaja. U analizama koje trebamo provesti u izboru teme istraivanja mogu se pojaviti i nove ideje o problemu, pa ak i ideje za sasvim novu, aktualniju i interesantniju temu znanstvenog istraivanja. Na kraju postupka izbora teme istraivanja potrebno je analizirati jo etiri aspekta analizirane teme: relevantnost, znanstveni doprinos, tetnost i etinost istraivanja. Relevantnost planiranog znanstveno istraivakog projekta treba odrediti u smislu relacije oekivanih rezultata istraivanja sa znanou znanstvene grane i polja. Odreivanje doprinosa znanosti zapravo je odgovor na znanstvenost predloenog istraivanja. Ako oekivani rezultati istraivanja ne znae nove metode i postupke, nove injenice kojima se potvruje ili opovrgava neka znanstvena hipoteza niti otvara novo podruje istraivanja, ukratko, ako nije mogue u jednoj reenici odgovoriti ime novim istraivanje doprinosi ljudskom znanju, valja zakljuiti da se ne radi o temi znanstvenog istraivakog projekta ve o temi strunoga projekta. Procjena tetnosti planiranog istraivanja odnosi se samo na moguu tetnost postupaka istraivanja u tijeku istraivanja, i to za ljude, za ivotinje, za istraivae same i za okoli. Procjena etinosti planiranog znanstveno istraivakog projekta, u dananje vrijeme postaje sve vanija posebno sa stajalita poveane mogunosti znanosti i znanstvenih metoda da ostvare rezultate ija je etinost i moralnost upitna u odnosu na civilizacijske tekovine i dosege. Odgovor na problem etike znanstvenog istraivanja teko moe dati sam znanstvenik, jednako kao to teko moe dati odgovor na pitanje smisla znanstvenog projekta. Odgovor na pitanja

115

etinosti nekoga posebnog znanstvenog istraivanja moe dati samo filozofija, filozofija znanosti ili etika kao grana filozofije. Iz toga slijedi i nunost obrazovanja znanstvenika iz grane filozofije znanosti i grane etike. Prikupljanje informacija Prije nego to se krene u istraivanje potrebno je dobro prouiti problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori znanstvenih i strunih informacija: literatura, Inernet, znanstvene ustanove, muzeji, razgovori, televizija i video itd. Ipak, u znanstvenom radu najvaniji je izvor informacija literatura. Primarni izvori podataka su, ili bi trebali biti, originalni znanstveni radovi (objavljeni u znanstvenim asopisima i knjigama), te izvjea o originalnim znanstvenim istraivanjima. Sekundarni izvori podataka su izvori koji se temelje na primarnim izvorima. Tu spadaju: enciklopedije, rjenici, udbenici, popularni asopisi, monografije, pregledni radovi, apstrakti i indeksi. Prouavanje literature treba zapoeti pregledom opih referenci, a potom prijei na specijalizirane reference. Od velike vanosti nauiti se koristiti znanstvenim saetcima, abstraktima i indeksima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraivanje ovih publikacija moe se obaviti na razliite naine: preko kljunih rijei, autora, geografskog podruja, taksonomskog indeksa itd. Za pronalaenje novih referenci mogu se koristiti popisi literature u relevantnim primarnim resursima. Do radova koji se ne mogu nai u dostupnoj knjinici moe se doi razmjenom izmeu knjinica, posudbom ili izravno kod autora. itanje znanstvenih radova Nakon to je prikupljena literatura ili paralelno s prikupljanjem literature, prikupljene radove treba proitati, prouiti i obraditi. To je faza upoznavanja sa stanjem znanosti i znanstvenim dostignuima, znanstvenim "backgroundom". Najbolje je najprije proitati openitije radove koji daju uvid u iru problematiku u podruju teme. Za to su osobito dobri pregledni radovi. Tek nakon upoznavanja sa irim

116

kontekstom, moe se nastaviti s itanjem radova koji tretiraju uu problematiku. Izbor radova koje treba proitati u fazi sakupljanja informacija moe se izvriti na temelju kljunih rijei. Iako kljune rijei nisu sasvim pouzdan indikator teme znanstvenog rada, ipak su vrlo zgodno sredstvo za pretraivanje Interneta. Pouzdaniji indikatori teme su saetci. Kod itanja samih znanstvenih radova prvo je potrebno proitati saetak (abstrakt). Saetak bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju relevantnosti rada. Na taj nain moe se relativno brzo pregledati veliki broj radova. Ako saetak nije dovoljan za ocjenu relevantnosti istraivanja koje bi moglo biti izvor potrebnih podataka, korisno je analizirati Uvod i Diskusiju. Ako se, nakon itanja saetka rad uinio relevantnim za istraivanje, tada treba paljivo proitati Uvod. Uvod daje vrlo korisne informacije o tome koja je svrha rada te koje je hipoteze i prognoze autor postavio. Nije nudno odmah shvatiti sve detalje vezane uz metodiku koja je koritena u radu. Ako se pokae da je rad vaan, mogue je vratiti se na metodiku kasnije kada za to doe vrijeme. Paljivo treba proitati Rezultate, fokusirajui se na glavne toke i na glavne kvalitativne rezultate. Radove koji se pokau najvanijima treba proitati ponovno, ako treba i vie puta Zbog toga diskusiji treba dati posebnu pozornost, a osobito autorovim argumentima. U ovoj fazi od posebne je vanosti utvrditi ili procijeniti dali prezentirani podatci podravaju autorove zakljuke, to autor smatra najveim doprinosom svoga rada te kako se rad moe iskoristiti u okviru znanstvenih spoznaja a kako u kontekstu planiranog vlastitog istraivanja. esto se u literaturi moe nai primjere podataka i znanstvenih dopinosa koji se mogu integralno ukljuiti u vlastito istraivanje iako prema podatcima koji se nalaze u literaturi treba, posebno ako su u odnosu na znanstvene spoznaje bitno razliiti, biti vrlo kritian. Kod preuzimanja podataka iz znanstvenih radova drugih autora, kritiko miljenje generira dvojbu provjere rezultata ili prihvaanja prezentiranih rezultata. Rezultati koji podupiru smjer planiranog istraivanja ili posredno podupiru

117

preliminarne hipoteze, vrlo su atraktivni. S druge strane, provjera tuih rezultata moe biti neugodno dugotrajna ili skupa. Izgleda da ova dvojba nema rjeenja, a ponekad je stvarno tako, posebno u sluajevima kad autor analiziranog rada teite svojih zakljuaka utemeljuje u navodima radova do kojih ne moemo doi. U tom sluaju dobro doe primjena metode idealnih tipova, jedne od metoda znanstvenog istraivanja, ili kako se to moderno, u teoriji pouzdanosti sustava, kae metode granica ili metode graninih vrijednosti, za brzu provjeru podataka u funkciji planiranog istraivanja. Izrada biljeaka Tijekom itanja literature vrlo je vano voditi uredne i sreene biljeke jer to kasnije olakava snalaenje s literaturom koja moe biti vrlo brojna. Stoga je preporuljivo izraditi literaturne kartice na koje se upisuju najvanije informacije dobivene iz koritene literature. Kartica mora sadravati kompletnu referencu (ime autora, naslov rada, asopis, volumen i broj stranica) te informacije vezane uz sadraj rada (najvaniji rezultati, kljune rijei, metodika itd.). Vano je razlikovati bitne informacije od nebitnih. Ako se ba sve biljei izgubit e se puno vremena. Zato treba izraditi listu konzultiranih referenci. Korisno je paralelno s itanjem literature sastavljati i listu proitanih ili konzultiranih referenci. Definiranje problema i postavljanje hipoteze Istraivanje je najbolje i najkorisnije zapoeti pitanjima koja e voditi stvaranju hipoteza ili prognoza. to u ovoj poetnoj fazi istraivanja znai postavljati pitanja i kako to uiniti? Da bi istraivanje moglo biti izvreno ono mora imati jasno definiranu svrhu i ciljeve. Definiranje svrhe istraivanja i ciljeva (i podciljeva) mora se temeljiti na poznavanju problema. U suprotnom e se sakupiti veliku koliinu informacija, a nee biti ideje to s njima. Stoga treba: definirati kako se planirana istraivanja uklapaju u iri kontekst (iru problematiku) znanosti na podruju istraivanja, odrediti kljune parametre istraivanja, tako da se mogu

118

planirati metode za obradu uzoraka i analizu podataka, ako se radi o planiranju istraivanja koje ukljuuje provedbu eksperimenta, potrebno je odluiti koje e se varijable drati konstantnim ili kontrolnim, a koje e biti eksperimentalne, ako znanstveno istraivanje ukljuuje statistiku obradu bitno je nastojati da se uzimanje uzoraka, uzorkovanje obavi sluajnim izborom. Kako, zapravo, postavljati pitanja i time definirati problem? Iz spoznaje o stanju znanosti i znanstvenim rezultatima te refleksije cilja istraivanja u znanstvenoj spoznaji istraivaa definiraju se pitanja u odreivanju puta, naina za postizanje rezultata, cilja. I ovaj postupak postavljanja pitanja je u sutini jedan oblik metode idealnih tipova. Oblik pitanja definiranih metodom idealnih tipova zapravo je znanstveni oblik prieljkivanog miljenja, i znai pretpostavku uvjeta za postizanje eljenog, oekivanog ili planiranog cilja. Svaki od ovih uvjeta, odreenih kao pitanje ili kondicionalna reenica sutinski je jedna privremena i primitivna predhipoteza (podhipoteza), priprema hipoteze. Postavljanjem dovoljnog broja pitanja, kojima su reflektirani u odgovorima svi aspekti problema, definiran je dovoljan broj predhipoteza ija sinteza moe generirati jednu ili vie hipoteza. Planiranje i modeliranje eksperimenta Definiranjem jedne ili vie hipoteza, znanstveno istraivanje je u fazi potvrivanja ili opovrgavanja hipoteze. I potvivanje (verifikacija) i opovrgavanje (falsifikacija) hipoteze u sutini je postupak provjere prognoze temeljene na hipotezi. Prognoza, u smislu znanstvenog istraivanja, znai predskazivanje rezultata budueg opaanja, eksperimenta ili simulacije, to znai predskazivanje buduega prirodnog dogaaja, budueg eksperimentalnog dogaaja ili rezultata simulacije. Ako verifikacija hipoteze ukljuuje provjere prognoze eksperimentom, prvi

119

korak u planiranju eksperimenta je odreivanje broja i vrste podataka koji verificiraju/fasificiraju hipotezu potvrdom ili opovrgavanjem prognoze. Samo na temelju podataka traenih verifikacijom/falsifikacijom prognoze stvara se model eksperimenta. Ispravno modelirani eksperiment daje samo one podatke potrebne za potvrdu hipoteze, i sastoji se samo od onih eksperimentalnih aktivnosti potrebnih za dobivanje planiranog broja i planirane vrste podataka. Ako se pojave podatci (rezultati) koji nisu u funkciji potvrde prognoze, bez obzira na njihovu moguu ili potencijalnu korisnost, oni su sutinski rezultat nepreciznog modeliranja eksperimenta ili nekonzekventnoga planiranja. Stoga planiranje, modeliranje i provedba eksperimenta treba ukljuiti: 1. odrediti sve i samo one podatke vezane uz prognozu (podatci koji potvruju ili opovrgavaju prognozu), 2. modeliranje eksperimenta na temelju traenih podataka, 3. definiciju kontrolnog dogaaja, 4. izbor metoda mjerenja, opaanja i biljeenja onoga to se dogaa u svakoj fazi eksperimenta, 5. planiranje vremenskih rokova za svaku fazu eksperimenta, 6. provedbu eksperimenta, 7. analizu svih dobivenih rezultata (ne odbaciti negativne rezultate jer nema negativnih rezultata eksperimenta ve samo postoje rezultati koje u kontekstu eksperimenta nisu interpretirani ispravno); Mjere sigurnosti Brojni eksperimenti ukljuuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza. Pri planiranju znanstvenog istraivanja, koje ukljuuje provedbu eksperimenta, sve aktivnosti i procedure treba kontrolirati s obzirom na mogue opasnosti izloenosti tetnim djelovanjima koji mogu nastati ili

120

neprimjenjivanjem zatitnih sredstava i opreme pri ispravnom radu eksperimentalne opreme ili koje mogu nastati kvarom ili neispravnim radom opreme. Potencijalne opasnosti tijekom izvoenja razliitih eksperimenata mogu biti: 1. Bioloke kulture (bakterije, virusi, gljivice itd.); 2. Kemijske tvari (toksine, agresivne); 3. Elektrini i mehaniki aparati (struja, visoki napon, opasnost mehanikih ozljeda); 4. Opasnost od poara; 5. Izloenost radijaciji; 6. Opasnost izlaganju laserskim zrakama; 7. Izloenost UV svjetlu; 8. Izloenost X-zraenju; 9. Izloenost mikrovalnim zraenjima; 10. Izloenost poljima radiovalova visokog inteziteta; 11. Izloenost radioaktivnom zraenju (, ). Organizacija rezultata i analiza podataka Tijekom istraivanja vrlo je vano paljivo biljeiti dobivene rezultate. Ovisno o setu rezultata i vrsti podataka koji se analiziraju i obrauju tijekom istraivanja potrebno je planirati formular, tablicu za njihovo upisivanje. Dobivene podatke (rezultate) treba analizirati i, ako je to potrebno i predvieno planiranjem znanstvenog istraivanja, statistiki obraditi. Kod primjene statistike obrade posebno je vano kontrolirati znaajnost, statistikom obradom, dobivenih rezultata. Temeljni statistiki postupci s kojima se istraivai, u preteitom broju istraivanja, redovito susreu jesu: aritmetika sredina, raspon, standardna devijacija, varijanca, standardna pogreka aritmetike sredine, granice pozdanosti. Razlikuju li se dvije ili vie aritmetikih sredina statistiki znaajno (pitanje znaajnosti razlike

121

rezultata eksperimentalnog dogaaja od rezultata utvrenih za kontrolni dogaaj), primjenjivost analize Studentovim t-testom (u sluaju dvije aritmetike sredine) ili primjenjivost analize varijance (za usporedbu vie od dvije aritmetike sredine), aplikativnost podataka pretpostavkama statistikog testa koji se koristi. Najvanija prepostavka za veinu osnovnih statistikih testova (parametriki testovi) je normalna distribucija podataka (to znai da e vrijednosti prodataka nacrtane u odnosu na njihovu frekvenciju dati karakteristinu krivulju normalne razdiobe). Ako podaci nisu normalno distribuirani tada treba izbjegavati parametrike testove i primijeniti neparametrike testove. Prikazivanje rezultata Tablice Tablice se koriste za prikazivanje mnogobrojnih brojanih podataka ili za sumarni prikaz nekih tekstualnih podataka. Veliku je koliinu podataka teko prikazati tekstualno, pa tablica u tom sluaju prua veliku pomo. Ukoliko je cilj pokazati trend ili neki drugi obrazac u podatcima tada tablica nije prikladna; umjesto nje povoljnije je upotrijebiti graf. Ako je informacije mogue izraziti tekstualno tada nema potrebe koristiti tablicu ili graf. Tablice u radu moraju biti oznaene brojem, pobrojane, numerirane redoslijedom kojim se spominju u tekstu. ak ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti oznaena brojem. Tablica mora biti razumljiva, mora imati naslov koji sadri sve potrebne informacije koje tablicu ine razumljivom ak i onda ako je promatramo izdvojeno od cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu ukljuene u tablici. Na primjer, ukoliko su neke varijable u svim eksperimentima bile konstantne tada ih ne treba navoditi u tablici, ve u biljeci ili naslovu tablice. U tablicama se esto, radi utede u prostoru, koriste skraenice, koje u tom sluaju moraju biti objanjene u biljeci ili naslovu tablice. Jedinice parametara se ne piu iza svake vrijednosti u tablici ve u glavi tablice iznad toga parametra.

122

Grafovi Grafovi se koriste za prikaz vanih obrazaca, trendova ili meusobnih odnosa izmeu varijabli. Postoje tri osnovna tipa grafova: linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kruni graf (pita). Kod grafova s linijama i stupiima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obiljeene imenom varijable koju prikazuju te jedinicama mjere (metriki sustav). U pravilu se nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, to znai da je ovisna o njoj). Graf sa stupiima je dobar za prikazivanje odnosa izmeu grupa; dvije se grupe usporeuju s time da one ne utjeu jedna na drugu. To je najbolji nain da se prikae velika razlika izmeu grupa. Kod ovih grafova na osi x su nanesene kvalitativne kategorije (npr. razliite vrste, podruja, godine). Posebnu vrstu ovog tipa grafa ini histogram koji se u pravilu upotrebljava za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utjee na drugu. Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na zavisnu. Ponekad se graf sastoji od toaka koje nisu spojene linijama (scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze izmeu dviju varijabli. Ponekad se izmeu tih toaka provue pravac ili neka krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze izmeu dviju varijabli (veza moe biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kruni graf (pita) se koristi da bi se pokazalo kako se dio neega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u pokazivanju postotaka. Kao i u sluaju tablica, svi grafovi moraju biti oznaeni brojevima, numerirani, loginim redoslijedom pojavljivanja u tekstu. Vrlo esto kod slanja rada u asopis grafovi moraju biti priloeni na posebnim papirim, dok se u tekstu naznai mjesto gdje pojedini graf dolazi. Kao i u sluaju tablica, grafovi moraju sadravati sve informacije koje su potrebne da bi bili razumljivi. Osi grafa moraju biti oznaene s imenom varijable koja se prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable

123

izraena. Sve kratice na grafu moraju biti objanjene u Naslovu grafa. Ako graf sadri vie razliitih linija, toaka, stupia ili bilo kojih drugih simbola, tada mora imati legendu u kojoj je sve prikazano na grafu objanjeno. Svaki graf mora imati naslov grafa koji sadri sve informacije tako da graf moe biti razumljiv sam za sebe ak i kada je izvuen iz rada. Profesionalni asopisi postavljaju visoke standarde u pogledu kvalitete grafova te odreuju njihove dimenzije, veliine slova i oznaka na njima. Graf mora biti itljiv i dobro uoljiv, ali ne smije nepotrebno troiti prostor asopisa. Nikada ne stavljajte previe informacija na graf jer on tada postaje neitljiv i teko razumljiv. Jedno ope pravilo kae da se na isti graf nikada ne stavlja vie od 4 razliita simbola i vie od 3 razliite linije. Ipak to ovisi o tome koliko su podatci meusobno slini (ako su vrijednosti prikazanih varijabli sline, tada se preklapaju pa e u tom sluaju i graf sa samo dvije linije biti neitak). U tom je sluaju bolje napraviti vie odvojenih grafova. Kada graf prikazuje srednje vrijednosti (aritmetike sredine) varijabli tada je poeljno prikazati i varijabilnost rezultata (prosjeno odstupanje rezultata od srednje vrijednosti). U tom sluaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti (najee standardna devijacija ili standardna pogreka aritmetike sredine).

124

PISANJE ZNANSTVENOG RADA Znanstveni rad je pisani izvjetaj o napravljenom istraivanju koji je organiziran u nekoliko dijelova (poglavlja). Glavni dio teksta moe biti napisan tek nakon to su svi rezultati analizirani. Dobar pristup u organizaciji pisanja bio bi da se za svako poglavlje otvori posebna datoteka file. Dok je rad jo u procesu nastajanja, treba biljeiti svaku novu ideju, pitanje ili problem, jer to moe pomoi u stalnom poboljavanju teksta. Temeljni problem koji se pojavljuje kod znanstvenika i istraivaa, u svezi s objavljivanjem rzultata znanstvenog istraivanja, jest kritiki stav o potrebi da se napie neki rad ili objavi izvjee o znanstvenom istraivanju. Znanstvena etika165 ili etika znanstvenog istraivanja postavlja zahtjeve za odreenjem relacije rezultata dobivenih znanstvenim istraivanjem i
etika znanosti 1) u irem smislu refleksija o biti znanja i o biti stvaranja znanja, koja pripada svakoj filozofiji. 2) Etika znanosti je u uem smislu etika koja analizira specifina podruja znanstvenoga istraivanja s obzirom na njegove posljedice te koja nastoji povui granice etiki doputenoga i naloenoga u meuprostoru razliitih mogunosti.
165

125

sveukupnog znanja sadranog u znanosti kao cjelini ili makar relacije sa znanstvenim spoznajama znanstvenoga podruja, polja ili grane znanosti ili neke posebne znanstvene discipline. Etike dileme posebno su este kod primijenjenih znanstvenih istraivanja. Primijenjena znanstvena istraivanja kao dio primijenjene znanosti najee su poticana i/ili financirana od strane zainteresiranih za postizanje limitiranih znanstvenih znanja ili rezultata istraivanja (znanstvena znanja namijenjena komercijalnoj uporabi), pri emu se esto usputni efekti, nedostaci, tete i potencijalne opasnosti za ljudsko zdravlje, okoli ili drutvo u cjelini ne istrauju (namjerno ili nenamjerno) ili se znanstveni rezultati i spoznaje o potencijalnim opasnostima ne objavljuju. Zanemarivanjem odgovornosti istraivaa da objavi sve spoznaje o moguim, vjerojatnim ili oekivanim posljedicama primjene rezultata znanstvenog istraivanja znanstvenici kre etike norme znanstvenog istraivanja, ponaaju se neetino, stjeu i objavljuju djelomina znanstvena znanja, koja time nemaju ni atribut znanstvenih znanja i ne mogu biti dio znanosti. Dijelovi znanstvenog rada Svaki znanstveni rad ima dijelove, cjeline rada u koje je organiziran. Od navedenih dijelova neki su zastupljeni u svim znanstvenim radovima, a neke nalazimo u radovima, ali ne predstavljaju obvezne dijelove. U znanstvenim radovima nalazimo slijedee dijelove: Naslov Abstrakt (Saetak) Kljune rijei Uvod Materijal i metode Rezultati Diskusija

126

Zakljuak ili znanstveni doprinos Zahvale Literatura Biljeka o autoru (autorima)

Dijelove Zahvale, Znanstveni doprinos i Biljeke o autorima ne nalazimo u svim radovima, a u radovima iz podruja drutvenih i humanistikih znanosti moemo nai radove u kojima su dijelovi Materijal i metode, Rezultati i Diskusija integrirani u jednom dijelu pod razliitim nazivima ili ak bez naziva. Obino, u radovima iz podruja drutvenih i humanistikih znanosti, pojedini dijelovi rada su naslovljeni opisom dijela sadraja a ne opisom funkcije dijela rada. Redoslijed pisanja rada Redoslijed pisanja je individualna stvar svakog autora, ovisi o problematici, vrsti rada itd. Ipak, najbolje je zapoeti s poglavljem koje se ini najlakim. Za mnoge je to Materijal i metode, dok drugi najvie vole zapoeti s Rezultatima. Diskusiju i Saetak je obino najlake napisati na kraju. Za Literaturu je najbolje raditi postupno paralelno s pisanjem ostalih poglavlja (kako koju referencu uvrstite u tekst, pridodate je listi). Materijal i metode su svakako izbor za najlaki poetak pisanja rada jer se radi o dijelu u kojemu se navodi materija koja je ve dobro obraena u fazi planiranja znanstvenog istraivanja iz kojeg nastaje rad (rad je zapravo izvjetaj o provedenom istraivanju i dobivenim rezultatima). Nastavak pisanja rada izlaganjem rezultata znanstvenog istraivanja takoe je logian put jer se zapravo radi o prezentaciji podataka ije je dobivanje obraeno tijekom planiranja znanstvenog istraivanja te se pisanje ovog dijela rada svodi na izbor rezultata i izbor naina prezentacije rezultata istraivanja. Diskusija je najkreativniji dio znanstvenog rada kao izvjetaja znanstvenom istraivanju jer se u njemu, dobiveni rezultati istraivanja stavljaju u kontekst

127

znanstvenih znanja pripadajue znanstvene discipline ili interdisciplinarnog znanstvenog podruja. Time rezultati istraivanja stjeu relaciju s ukupnim znanstvenim znanjima discipline kao znanstvene realnosti. Diskusija, prema tome, znai uspostavu relevantnosti rezultata znanstvenog istraivanja u cjelini znanstvenih znanja znanstvene discipline, grane, polja i podruja znanosti, ime je stvorena osnova za definiranje znanstvenog doprinisa znanstvenog rada, ali i znanstvenog istraivanja o kojemu rad izvjetava. Naslov rada Naslov je vaan dio rada, puno vaniji nego to se to na prvi pogled moe pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogaa bit rada, sugerira sadraj rada, a ponekad ak i otkriva najvanije otkrie ili znanstveni doprinos koje rad donosi. Naslov je vaan jer brojni servisi za znanstvene informacije ponajvie ovise o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici pregledavaju literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada te vrlo esto na temelju naslova odluuju bi li dani rad mogao biti od njihova interesa. Vrlo esto, dobar rad s loim naslovom moe ostati nezapaen od znanstvene javnosti. Mnogi autori esto naslov osmiljavaju na kraju kada je itav rad zavren. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio nit vodilja koja e ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je rad zavren, radni se naslov moe revidirati ako je to potrebno. Naslov treba biti organiziran oko vanih rijei (kljunih rijei). Iz naslova treba izbaciti sve nepotrebne rijei koje nita posebno ne znae. Ako se rad odnosi na neku odreenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku166 kategoriju) onda ona mora biti ukljuena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan kurzivom), a ako postoji moe se ukljuiti i narodni naziv vrste. Treba

Taksonomija, 1. znanost o zakonima i naelima razvrstavanja, 2. biol. grana koja na temelju formalne slinosti i rezultata drugih znanosti klasificira i imenuje ivue i fosilne organizme nastojei otkriti skup naela ivih bia.

166

128

izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraenice u naslovu (osim ope poznatih kao to su npr. DNK, RNK, ATP itd.) Saetak (Abstract) Saetak je kratko poglavlje (veina asopisa definira njegovu duinu, ograniavajui je na 250 rijei ili manje). Dakle, kao to mu samo ime kae saetak treba biti saet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o tome to se istraivalo i to se dobilo. Saetak sumira glavne elemente rada: svrhu zato je istraivanje raeno, metode koje su koritene, glavne rezultate koji su dobiveni te zakljuke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, saetak itatelju prua dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada. Jedan od dobrih pristupa u pisanju saetka je taj da se na jedan papir izvuku sve vane toke koje donosi svako poglavlje. Od tako izvuenih reenica se moe sloiti dobar saetak. Saetak je najbolje napisati na kraju kada je rad dovren. Dobar saetak mora initi cjelinu koja stoji sama za sebe i koja je itatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Saetak je vaan iz istih razloga zbog kojih je vaan naslov rada, jer je saetak, pored naslova, ono to znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu. Kljune rijei Veliki broj znanstvenih asopisa trai da se iza saetka navede nekoliko najvanijih rijei koje se odnose na rad (kljune rijei). Te rijei ulaze u razliite indekse i pretraivae literature i olakavaju traenje potrebne literature. Kod izbora kljunih rijei potrebno je redoslijed navoda usmjeriti od irih pojmova prema uim. Tme se osigurava razliitim trailicama da sigurnije zahvate rad u navodima, a posebno koritenjem Interneta. Ovaj postupak je vaan jednako kao to je od interesa svakom znanstveniku da njegov rad i njegov znanstveni doprinos budu poznati i na raspolaganju to iroj znanstvenoj populaciji. Izbor kljunih rijei zahtijeva veliko iskustvo znanstvenika jer izbor i redoslijed navoda kljunih rijei pokazuje u kojoj

129

mjeri znanstvenik moe anticipirati nain pretraivanja s pomou kljunih rijei i time osigurati iroku dostupnost svoga rada. Uvod Uvod stavlja rad u iti kontekst (prua background informacije o problematici koju rad tretira; to se do sada o tom problemu istraivalo i to se doznalo). Uvod takoer definira i one aspekte problema koji su malo ili nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno treba iznijeti svrhu i glavne ciljeve rada. Uvod takoer slui autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu. U uvodu, meutim, autor ne objanjava kako je istraivanje provedeno, te ne daje svoje osobno miljenje; ono dolazi kasnije u radu. Uvod je u pravilu najlake napisati nakon to smo napisali radnu verziju Materijala i metode, Rezultata i Diskusije, jer nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome u to itatelja treba uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici koju tretira rad. Dobar nain organizacije ovoga poglavlja je taj da se krene od opega k specifinom. Dakle, treba zapoeti s pregledom saznanja o iroj problematici, a potom prijei na specifian problem s kojim se rad bavi. Na taj nain daje se dobar teoretski okvir rada i postupno pripremaju itatelji za problematiku koja slijedi. Uvod ne bi trebao biti previe dug (on nije mjesto na kojemu treba iznijeti sve to je poznato o danoj problematici). U uvodu ne treba citirati sve mogue reference, a najbolje je uope ne citirati reference, jer se tako nepotrebno troi prostor asopisa. U pravilu, uvod je relativno kratko poglavlje koje se sastoji od nekoliko stavaka. U uvodu treba jasno iznijeti svrhu istraivanja (zato je tema istraivanja uope odabrana, odnosno, zato je uope rad napisan) te glavne ciljeve koje se eli postii (koje nove znanstvene informacije rad daje). Vrlo esto zadnja reenica uvoda daje svrhu rada i poinje: Svrha ovog rada je...

130

Materijal i metode U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono to je napravio (ali ne i zato je to napravio i to je dobio). Ovo poglavlje sadri vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je neto raeno, koje su metode koritene (detaljan opis metoda velika je pomo drugim znanstvenicima), koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih informacija svatko mora biti u mogunosti to ponoviti na, u detalje, isti nain. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su itatelju oite. Stil pisanja ne smije biti instruktivan. Preporua se pisati u pasivu. Materijali daju: Potpune taksonomske informacije; Ako su predmet istraivanja ljudi, potrebno je navesti dob, spol i druge podatke; Znaajke bitne za istraivanje; Opis aparata, instrumenata, alata i druge opreme; Sastav, receptura i proizvoaa kemijskih spojeva, pomonih materijala i ureaja. Pod metodama podrazumijevamo slijedee informacije: Detaljan opis ekperimentalne procedure (dizajn eksperimenta, kako su izvrena mjerenja, to je bila kontrola itd.); Mjesto i vrijeme istraivanja (poeljno je priloiti geografske karte, mape ili fotografije); Statistike metode koje su koritene u obradi rezultata. Uobiajene statistike metode se ne moraju objanjavati, ali ukoliko se koriste neke specifine, manje uobiajene, metode tada ih je potrebno ukratko objasniti.

131

Rezultati Osnovna svrha poglavlja Rezultati je prikazati itatelju to je dobiveno tijekom istraivanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate, dakle, ne daju se odgovori na pitanje zato (to je uzrok dobivenih rezultata). Poeljno je da se dobiveni rezultati prikau i grafiki jer to olakava njihovo razumijevanje (graf je rjeitiji i izraajniji od teksta). Da bi se rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje Rezultati bude dobro organizirano. Podatke treba iznositi loginim redoslijedom. U iznoenju rezultata se preporua koritenje prolog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje jako veliko i ukljuuje puno razliitih cjelina, preporua se njegova podjela na vie podcjelina jer to olakava praenje izloenih rezultata. Poglavlje Rezultati ima iskljuivo funkciju izvjetavanja o dobivenim rezultatima. Ovdje se rezultati ne komentiraju, ne usporeuju s rezultatima drugih autora, niti se donose zakljuci. Ovakve komentare treba sauvati za Diskusiju. Neki asopisi doputaju da se rezultati i diskusija iznesu u jednom poglavlju (poglavlje se tada zove Rezultati i diskusija), pogotovo onda kada se radi o kraim radovima (nekoliko stranica). U tom sluaju obino slijedi jedno krae poglavlje Zakljuci u kojemu se vrlo kratko navedu glavni zakljuci rada. Iznimku moe predstavljati i situacija kada se neka studija sastoji od niza eksperimenata koji slijede jedan za drugim. U tom je sluaju praktinije i razumljivije prokomentirati i prodiskutirati jedan eksperiment pa potom prijei na drugi. Ukoliko Rezultati ukljuuju tablice i grafove, tada svaki od ovih priloga mora biti citiran u tekstu. Ono to je iz tablica i grafova jasno ne treba ponovno nairoko ponavljati i u tekstu. Isto tako tekst ne treba prekomjerno reducirati. U tekstu treba komentirati najvanije informacije koje proizlaze iz tablica i grafova. Kod iznoenja srednjih vrijednosti poeljno je da su one popraene mjerom varijabilnosti (standardnom devijacijom ili standardnom pogrekom):

132

Diskusija Diskusija je poglavlje u kojemu se interpretiraju i komentiraju dobiveni rezultati. Ovo je poglavlje u kojemu autori izlau to oni sami misle o znaenju njihovih rezultata. Podravaju li rezultati istraivanja njihovu poetnu hipotezu ili ne i zato? Tamo gdje je to neophodno potrebno je pozvati se na podatke, tablice, grafove i slike navedene u Rezultatima. Autori diskutiraju mogue razloge zbog ega su u svojim istraivanjima dobili navedene rezultate. Diskusija je mjesto gdje autori komentiraju rezultate drugih autora. Jesu li dobiveni rezultati konzistentni s rezultatima drugih autora, ili zato se njihovi rezultati razlikuju od rezultata koje su dobili neki drugi autori koji su radili slina istraivanja. Takoer diskutiraju u kojoj su mjeri koritene metode utjecale na rezultate te da li bi neke druge metode dale drukije rezultate. Napokon, autori u diskusiji komentiraju kako se njihovi rezultati uklapaju u iri kontekst znanstvenih znanja. Diskusija je pravo mjesto da se samokritiki upozori i na neke nedostatke (objektivne ili subjektivne) vlastite studije. Ono to u ovom poglavlju ne treba raditi je ponovno opisivati metode, davati brojane rezultate te govoriti zato je studija raena. Sve je to u prethodnim poglavljima ve kazano. Vrlo esto za neki fenomen moe biti puno moguih objanjenja. Treba se odluiti za objanjenje koje rezultati u najveoj mjeri podravaju. Diskusija u stilu moglo bi biti ovo, moglo bi biti ono ne pridonosi vjerodostojnosti rada. Treba znati da je zadatak autora da u Diskusiji da najvjerojatnije, odnosno najbolje mogue objanjenje s obzirom na rezultate koje je dobio (nitko ne oekuje otkrivanje apsolutnih istina i konanih rjeenja problema). Eksperimenti ili opaanja nee uvijek potvrditi poetnu hipotezu, nee potvrditi postojanje znaajne razlike izmeu eksperimentalnih rezultata i kontrolnih rezultata, nee se pronai snanu vezu izmeu dviju varijabli ili postojanje trenda. Ovakvi "negativni" rezultati su takoer vani znanstveni

133

rezultati i oni takoer trae objanjenje. Vrlo esto ovakvi neoekivani rezultati mogu biti vani i mogu preusmjeriti istraivanja u drugom pravcu koji e se pokazati vanijim i znaajnijim. Mnoga su velika otkria nastala nakon grjeaka ili nakon dobivanja neoekivanih ("negativnih") rezultata U Diskusiji treba ii upravo obrnuto, od specifinoga k opem. Dobar nain organizacije ovoga poglavlja bio bi: zapoeti s ukazivanjem na glavne rezultate, saeto bez nepotrebnog opirnog ponavljanja rezultata. Fokusirati panju itatelja na najvanije rezultate i uoene obrasce u podacima ili jake veze izmeu pojedinih varijabli. Poetnici Diskusiju esto zapoinju slino kao i Uvod, to nije smisao diskusije; to bi mogao biti uzrok glavnih nalaza opisanih u poglavlju Rezultati, a potom predloiti mogua objanjenja; usporedba rezultata s rezultatima drugih autora; u ovom trenutku rezultati se mogu obogaivati i rezultatima drugih autora; ako su neki autori dobili rezultate koji su razliiti od izloenih, to treba naglasiti i ponuditi mogua objanjenja za te razlike; Diskusiju zavriti s dalekosenim prognozama, interpretacijama i zakljucima; pokuati specifine rezultate primijeniti i na druge situacije i na taj ih nain podignuti na jednu vie openitiju razinu; navesti miljenje o znanstvenom doprinosu rada; predloiti to bi u budunosti trebalo istraivati, koja su pitanja jo ostala otvorena i trae daljnja istraivanja. Zakljuci Zakljuci nisu obavezno poglavlje u svim asopisima i esto je preputeno autoru na volju hoe li zakljuke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se zakljuci rada vrlo esto iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema posebne potrebe za poglavljem Zakljuci. Zakljuke vrlo esto nalazimo u kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno poglavlje, ili pak u vrlo opsenim radovima koji imaju vrlo dugu i kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni

134

zakljuci jo jednom sumiraju i ponove. U svakom sluaju ovo je obino vrlo kratko poglavlje u kojemu se glavni zakljuci rada vrlo saeto i taksativno (ponekad se numeriraju) navode jedan za drugim. Zahvale Ovo se poglavlje najee stavlja izmeu Diskusije (ili Zakljuaka ako ih ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji su im na bilo koji nain pomogli bilo tijekom njihovih istraivanja, bilo tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalae da se nikome ne zahvaljuje prije nego to ga se konzultira i prije nego to se za to dobije odobrenje. Literatura Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih) u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu. Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u ovom se sluaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura se sastoji iskljuivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih za danu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilu, svaki znanstveni asopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali bez obzira na redoslijed i nain pisanja u asopisima referenca mora sadravati slijedee elemente: - Prezimena i inicijali autora - Godina publiciranja rada - Naslov rada - Ime asopisa (puno ime ili slubena kratica) - Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan) - Stranice

135

U asopisima nekih drugih znanstvenih podruja (npr. kemija), u referencama se izostavlja naslov rada. Naini citiranja se esto razlikuju ovisno o tome ima li rad jednog ili vie autora, da li se radi o radu u asopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno proitati uputstva o citiranju referenci koja daje svaki asopis. Kada u tekstu navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu nae, potrebno je navesti njihovog autora. Dva su mogua naina citiranja referenci u tekstu u prirodnim znanostima (naime, u humanistikim se znanostima to esto radi u fusnoti na dnu stranice, to u prirodnim znanostima nikada nije sluaj).

136

PRILOG 1: Primjer izvornog znanstvenog rada (e: original scientific paper)

Postupak analize i sinteze rjeenja tehnikog problema Method of Analysis and Synthesis for the Solution of theTechnical Problems Dr. sc. Stipe Belak, Brodosplit institut Split

SAETAK U radu je prikazana metoda analize i sinteze rjeenja po volji odabranog tehnikog problema. Obraene su osnove metode analize temeljene na analizi funkcije definirane zadatkom tehnikim problemom te sinteza "nultog" rjeenja tehnikog problema. Postupak sinteze je prikazan kao sinteza jednofunkcionalnog poetnog rjeenja, te kao sinteza integracijom vie funkcija u okviru jednog elementa ili podsustava u korelaciji sa karakterom proizvodnje prema predmetnom projektu. Prikazana metoda predstavlja originalni sistematizirani slijed postupaka analize problema i sinteze rjeenja kojim se organiziraju aktivnosti u rjeavanju tehnikih problema. SUMMARY Method of analysis and synthesis for the solution of the technical problem selected at random have been discussed in this paper. Principle methods of analysis based on function analysis defined by a task, i.e. by a technical problem as well as the synthesis of the "zero" solution of technical problem have been elaborated. The procedure of synthesis has been treated as integration of several functions within one element or sub-system and correlated with the type of production within the project in question. The method presented is a synthetic sequence of problem analysis and synthesis of solutions by which the activities for the solution of technical problem have been organized. Kljune rijei: tehniki problem, analiza funkcije, sinteza, integracija

137

1. UVOD Postupak rjeavanja tehnikog problema kao sustav iznalaenja tehnikih sredstava koja udovoljavaju traenoj funkciji definiranoj problemom i sada se u najveoj mjeri mistificira "umjetnou" stvaranja pojedinih projektanata (to u dobroj mjeri oslikava i sama rije inenjer koja oznaava osobu koja neto posebno stvara). Kako rjeenje tehnikog problema projekt oznaava objekt za iju realizaciju redovito je potrebno uloiti znatna materijalna sredstva, sam postupak mora se organizirati i provesti na nain da je osigurano: - da su valjano analizirani i procijenjeni svi elementi tehnikog problema; - da je dobiveno rjeenje u skladu s cjelinom tehnikog problema i s karakteristikom proizvodnje. Ovaj rad ima zadatak izloiti osnove metode analize funkcije tehnikog problema te metode sinteze rjeenja, s ciljem osiguravanja uspjenosti samog postupka, te omoguavanje kontrole cjelokupnog procesa rjeavanja tehnikog problema, kako u toku samog procesa rjeavanja tehnikog problema tako i nakon zavrenog procesa. 2. ANALIZA TEHNIKOG PROBLEMA Tehniki problem odreen kao skup zahtjeva kojima je definirana traena funkcija rjeenja tehnikog problema moe se analizirati na vie naina. Kako rezultat analize mora omoguiti postupak sinteze rjeenja problema, analizu tehnikog problema potrebno je vezati samo uz funkciju/funkcije traene od rjeenja, najprije zato to i dokaz uspjenog rjeenja sinteze tehnikog problema dokazujemo istraivanjem traene funkcije rjeenja. Analiza tehnikog problema kao postupak analize traene funkcije moe se nazvati i Analiza funkcije tehnikog problema, a provodi se u slijedeim koracima: - analiza funkcije problema i definiranje podproblema I. reda, - analiza funkcije svih podproblema I. reda i definiranje podproblema II. reda, - analiza funkcije svih podproblema n-tog reda i definiranje podproblema n+1-og reda.

138

Postupak analize funkcije nastavlja se sve do pojave podproblema ija funkcija se ne moe dalje analizirati, odnosno do postizanja stanja jednofunkcionalnosti analiziranog podproblema.

F111

F11

F112 F11m F121 F122 F12k

F1

F12 F1k F21

F2

F22 F2m Fn1

Fn Fn2 Fnm Fnmk

Slika 1 Postupak funkcionalne analize

139

Pri tome su: P = postavljeni tehniki problem/projektni zadatak F1, F2, , Fn = funkcije podproblema I. reda F11, , F1m, F21, , F2m, , Fn1, , Fnm = funkcije podproblema II. reda F111, , Fnmk = funkcije podproblema III. reda Shema prikazana slikom 1 korisno je pomagalo u analizi problema i omoguava dobar uvid u kompleksnost problema kojeg analiziramo te zorno prikazuje mjesto i znaenje svakog podproblema i njegovu funkcionalnu sloenost. Za svaki podproblem I. reda, moemo definirati izraze: Fi = f(Fi1, Fi2, , Fin) Fi1 = f(Fi11, , Fi1m) Fi2 = f(Fi21, , Fi2m) Fin = f(Fini, , Finm) Sve do definiranja jednofunkcionalne sheme tehnikog problema.

3. SINTEZA RJEENJA TEHNIKOG PROBLEMA Ova faza analize podproblema predstavlja kraj analize funkcije problema i omoguava poetak postupka sinteze rjeenja. Da bi od skupa funkcija sintetiziralo poetno "nulto" rjeenje tehnikog problema svakom funkcionalnom zahtjevu (zahtjevu za funkcijom) dobivenom analizom funkcije tehnikog problema, treba pridruiti element ili sklop koji ispunjava traenu funkciju. Time je sintetizirano "nulto" rjeenje tehnikog problema definiranjem elemenata: podsustava I, II, , n-tog reda i cjeline sustava. Nulto rjeenje tehnikog problema prikazano je slikom 2, i u cijelosti odgovara slici 1, jer je iz rezultata analize i sintetizirano jednofunkcionalno rjeenje.

140

S111 S112 S11 S11k

S1

S121 S12 S122 S121k

S21 R S2 S22 S2n Sn1 Sn Sn2 Snm Snmk

Slika 2 Postupak sinteze jednofunkcionalnog poetnog rjeenja

Pri emu su: R = rjeenje tehnikog problema Si = podsustavi I. reda Sii = podsustavi II. reda Sxi = podsustavi x-tog reda

141

Postupak sinteze nastavlja se na nivou svakog podsustava na nain da se ostvaruje integracija jedne ili vie funkcija u okviru jednog elementa (podsustava x-tog reda) s tenjom da se stupanj integracije funkcije prilagodi karakterom traenog rjeenja problema. Pretpostavi li se da je traeno rjeenje tehnikog problema projekt proizvoda karakteriziranog pojedinanom ("unikatnom") proizvodnjom kao to je na primjer brod, vrlo je vjerojatno da e se ve nakon nekoliko sinteza pojedinih podsustava vieg reda postupak sinteze prekinuti, jer daljnje sinteze vie nemaju smisla s obzirom na karakter proizvodnje. Pri tome je prihvaen stav da masovna ili serijska proizvodnja trae to je mogue vii stupanj integracije funkcije projekta, ali istovremeno trae i vea ulaganja u tehnologiju i opremu, dok maloserijska/pojedinana proizvodnja zahtijeva mala ulaganja u opremu i tehnologiju, ali i omoguava malu integriranost funkcija u jednom podsustavu proizvoda definiranog projekta. Danas prisutni trend masovne proizvodnje i standardizacije industrijskih komponenata, ini da pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u smislu funkcije koja se moe ostvariti nekim standardiziranim elementom, sklopom ili standardiziranom industrijskom komponentom. Ipak, ukoliko je zadatak projektirati neki proizvod, za kojeg se oekuje masovna proizvodnja i plasman na tritu, pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u njegovom izvornom znaenju, odnosno do definiranja takvih svojstava kao to su npr. funkcija zapora, funkcija ostvarenja pritiska i sl. Kao dobar primjer moe posluiti leajni sklop toka putnikog automobila koji je integracijom funkcije preuzeo funkcije radijalnog i aksijalnog noenja kola, prihvatnog elementa kola, brtvljenja sklopa kola od praine i vode te, kod nekih tipova i funkciju elementa koionog ureaja kola. Pri tome su sve funkcije integrirane u vanjskom prstenu kotrljajueg leaja razvijenog iz obinog standardnog kotrljajueg leaja. Blok shema postupka analize tehnikog problema prikazana je slikom 3, a blok shema sinteze rjeenja tehnikog problema ima inverzni oblik i strukturu.

142

TEHNIKI PROBLEM - Zahtjevi na funkciju

ANALIZA FUNKCIJE I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA I. REDA

PROBLEM I. REDA DA

DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN

NE

ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA I. REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA II. REDA

PROBLEM II. REDA DA

DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN

NE

ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA III. REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA IV. REDA

ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA X-1-tog REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA X-tog REDA

PROBLEM X-tog REDA DA

DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN

NE JEDNOFUNKCIONALNA SHEMA TEHNIKOG PROBLEMA

Slika 3 Blok shema postupka analize

143

4. ZAKLJUAK Postupak rjeavanja tehnikog problema sastavljen od analize funkcije problema i sinteze rjeenja integralno obuhvaa analizu i sintezu na temelju traenih funkcija kao osnove postupka. Neka analogija, iako samo gruba, moe se pronai izmeu predloenog postupka i metode strukturiranog programiranja, iako se kod strukturiranog programiranja radi o bitno simplificiranoj metodi. Primjena predloenog postupka kod sustava visoke sloenosti, a pojedinane proizvodnje, najvee efekte daje na podruju razvoja i tehniko/tehnoloke dorade podsustava, vodei posebno prema definiranju podsustava u funkcionalne module. Primjena metode kod proizvoda visokoserijske ili masovne proizvodnje omoguava: - visoku integraciju funkcija u jednom elementu proizvoda kao posljedicu postupka sinteze; - bitno unapreenje funkcije postojeih proizvoda kao rezultat detaljnije spoznaje o moguoj funkciji omoguene predloenom sustavnom analizom. I jedna i druga mogunost daju osnovu za postizanje visokotehnologinih i/ili trno atraktivnih rjeenja koja su u velikom broju sluajeva i patentabilna. Predloena metoda analize i sinteze rjeenja tehnikog problema trebala bi postati osnovni alat svakog projektanta te je potrebno dalje istraivati u smjeru daljnje operacionalizacije metode.

LITERATURA 1. Obermit, E., "Osnove konstruiranja", Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1977. 2. Kahle, F., "Projektiranje i konstruiranje strojeva", Sveuilina naklada, Zagreb, 1972. 3. Belak, S., "Metoda za osnivanje i ocjenjivanje projekta broda", FSB, Zagreb, Magistarski rad, 1983.

144

4. Belak, S., "Istraivanje mogunosti primjene valjnih leaja u integralnoj izvedbi planetarnih prijenosnika", FSB, Zagreb, 1990.; Doktorska disertacija

145

PRILOG 2: Primjer preglednog znanstvenog rada (e: review)

Dr. sc. Stipe Belak, izvanredni profesor D. iin-ain, predava Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku Trg A. Hebranga 11 22000 ibenik 022/311-060 Stipe.Belak@vstsi.hr dijana@vstsi.hr RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE SAETAK Cilj ovog rada je tumaenje pojma i koncepta terotehnologije, ije nepoznavanje je, kako se pokazalo u praksi, osnovni razlog njezine slabe zastupljenosti u teoriji i primjeni, a terotehnoloki koncept je nuno na odgovarajui nain pribliiti menaderima svih poslovnih funkcija koje ine sastavne elemente sustava terotehnologije. U izlaganju je primijenjena metoda indukcije na nain da se problematika izlae od definiranja samog pojma terotehnologije, preko razvoja i sadraja cijeloga koncepta terotehnologije do tumaenja podruja i mogunosti njezine primjene. Ono to je zajedniko svim citiranim definicijama jesu trokovi koji se analiziraju tijekom cijelog ivotnog vijeka poslovnih sustava, meutim pojam terotehnologije obuhvaa i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a veina definicija tu injenicu zanemaruje. Analizom je obuhvaen i odnos terotehnologije s nekim povezanim tehnologijama, pri emu je naglasak stavljen na LCC, kao najprepoznatljiviju tehniku koju terotehnologija koristi. Analiziran je i kronoloki aspekt nastanka i razvoja terotehnologije. Kljune rijei: terotehnologija, poslovni sustavi, odravanje, trokovi, ivotni vijek sustava

146

ABSTRACT This paper`s objective is defining the term and concept of terotechnology, because its misunderstanding have turned out to be the essential reason for underrepresentation in theoretical discussions and practical applications. Therefore, it is necessary to introduse, in acceptable way, this concept to all managers making integral part of the terotechnology system in business organizations. Paper is written using inductive method in presentation of this problem area, from definition of the term terotechnology, through development and substance of the terotechnology concept up to the interpretation of the terotechnology scope and potential domains of its application. All quoted definitions have in common the aspect of asset`s life cycle costs but the terotechnology concept includes also returnes from products produced by organization`s assets and most of terotechnology definitions disregard this fact. Analysis extend over terotechnology`s correlation with some related technologies, with emphasis on LCC as the most recognizable technic within terotechnology concept and over terotechnology`s historical background. Key words: terotechnology, assets, maintenance, costs, life cycle RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE

1. Uvod Cilj svake dobro organizirane i upravljane funkcije odravanja poslovnih sustava jest zadravanje niske razine trokova koje ini zbroj trokova radnika na odravanju, trokova materijala i rezervnih dijelova te trokova koji nastaju kao proizvodni gubici zbog zaustavljanja proizvodnoga procesa ili smanjenog obujma istog uslijed nastalih kvarova ili redovitih remonta. Ostvarivanje ovog cilja ovisi prvenstveno o pravilnom inicijalnom izboru sredstava za rad, a cjelokupnu problematiku je mogue sumirati u izreci "kupi jeftino kupi dvaput". Meutim, terotehnoloki koncept, koji e u ovom radu biti prikazan, ukazuje na injenicu da nije dovoljno usmjeriti panju iskljuivo na funkciju odravanja kako bi se ostvario gore navedeni cilj, ve je nuno pri tome ukljuiti i ostale upravljake funkcije u poduzeu koje imaju utjecaja na performance i trokove poslovnog sustava. Zbog toga se terotehnoloki sustav u pravilu prikazuje kao kombinacija upravljakih sustava i komunikacijskih kanala koji osiguravaju podrku funkciji odravanja. Standardni elementi takvog terotehnolokog sustava jesu:

147

upravljanje dizajnom (dizajniranje sustava pogodnih za odravanje i pouzdanih), upravljanje nabavom (primjenom razliitih tehnika izbora najpovoljnijeg proizvoaa i/ili dobavljaa), upravljanje projektima (pribavljanje sredstava sa eljenim operativnim i odravateljskim karakteristikama), upravljanje operacijama (uvoenje operacijskih tehnika kojima se smanjuju zastoji i unaprijeuje skrb poslovnog sustava), upravljanje financijama (kontrola trokova, nadzor nad trokovima i odluivanje na temelju povratnih informacija), upravljanje ljudskim potencijalima (izbor kadrova te razvoj i provoenje programa usavravanja operativnog osoblja i radnika na odravanju).

2. Terotehnologija "Terotehnologija je znanstvena disciplina koja istrauje metode i zakonitosti menadmenta trajnih materijalnih sredstava ili tehnikih poslovnih sredstava tijekom njihovog ivotnog vijeka trajanja." [2, str.1.] Umjesto izraza tehniko materijalno sredstvo, koji ima raunovodstveno porijeklo jer je izveden iz analize poslovnih sredstava, pogodnije je koristiti izraz poslovni sustav ili samo sustav. Poslovni sustav opisuje predmet prouavanja terotehnologije, dok pojam upravljanja ili menadmenta u kontekstu terotehnologije obuhvaa provedbu, organizaciju, nadzor i voenje svih aktivnosti koje su potrebne prije putanja sustava u redoviti rad, njegove eksploatacije i konanog odlaganja po istijeku korisnog vijeka trajanja. Mnogo je definicija terotehnologije nastalo s obzirom na razliite aspekte s kojeg su autori pristupali izuavanju koncepta terotehnologije. Najee citirana je definicija terotehnologije dana u Britanskim Standardima, a koja e dalje u tekstu biti navedena. Prema Odboru za Terotehnologiju britanskog Ministarstva Industrije iz 1979. godine terotehnologija predstavlja "multidisciplinarni pristup kojim se osiguravaju optimalni trokovi ivotnog ciklusa razvoja i upotrebe opreme i poslovnih sustava i obuhvaa upravljanje sustavom od njegovog stvaranja do odlaganja ili prerasporeivanja."[1, str. 1.] Australsko Udruenje Menadmenta Poslovnih Sustava (Facility Management Association) definira terotehnologiju kao "potragu za optimalnim tehnikim i ekonomskim trokovima posjedovanja poslovnog sustava tijekom cijelog njegovog ivotnog vijeka." [1, str. 1.] ivotni ciklus, odnosno vijek sustava se moe analizirati kroz tri temeljne faze, kao to je prikazano na Slici 1., a to su: faza nabave (razvoj, dizajniranje i proizvodnja sustava);

148

faza komisije (rad sustava); faza odlaganja (dekomisija sustava).

Slika 1. ivotni ciklus poslovnog sustava prema terotehnolokom pristupu

NABAVA KOMISIJA
ODLAGANJE

RAZVOJ SUSTAVA

DIZAJN SUSTAVA

PROIZVODNJA SUSTAVA

RAD SUSTAVA

DISPOZICIJA SUSTAVA

Izvor: Belak, S., iin-ain, D., Komparativna analiza upravljanja proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajalita trokova, Zbornik radova 11. meunarodnog savjetovanja HDO, ibenik, 2005. Ono to je zajedniko svim citiranim definicijama jesu trokovi poslovnih sustava koji nastaju od trenutka osmiljavanja njihovog dizajna do trenutka njihovog konanog odlaganja i vraanja okolia u prvobitno stanje, meutim pojam terotehnologije obuhvaa i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a veina definicija tu injenicu zanemaruje. Takva nepotpunost definicija je, moda, i najvaniji razlog izbjegavanja koritenja izraza terotehnologija u teoriji i praksi. 3. Razvoj i pojam Terotehnologije Nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon svakog razdoblja velikih ekonomskih ili socijalnih potresa, postojala je potreba u velikom broju industrijskih grana, ukljuujui i proizvoae sredstava za rad, za velikim proizvodnim naporima kako bi se nadomjestila sredstva izgubljena tijekom ratnih zbivanja. Postojala je, takoer, potreba za ubrzanom proizvodnjom kako bi se nadoknadili proizvodni gubitci nastali zbog usmjeravanja proizvodnih sustava u ratne svrhe. U isto vrijeme, unaprijeivanje tehnologije je omoguilo dizajniranje tehniki mnogo naprednijih tvornica i zgrada u odnosu na one predratne. Ta dva faktora su dovela do potrebe i zahtjeva za odravanjem velikih i vrijednih poslovnih sustava, koje se povealo i u smislu opsega i u smislu same sofisticiranosti. U velikom broju sluajeva ovo je rezultiralo

149

poveanim trokovima odravanja istodobno sa smanjenom iskoristivou sustava. Odogovornost i krivnja za takvu situaciju je esto neopravdano nametnuta funkciji odravanja u poduzeima. Gore spomenuti faktori se gotovo nisu uope uzimali u obzir, kao niti neizbjena injenica da je "kvaliteta" proizvodnje poslovnih sustava bila generalno nia od potrebne i da u mnogim novim dizajnima nije posveeno dovoljno panje potrebi za njihovim odravanjem. Aspekt kvalitete poslovnih sustava je prepoznat jo u ranoj fazi i napori za unaprijeivanjem upravljanja kvalitetom su nairoko zagovarani i prihvaeni. Takve inicijative su, uz nudne preinake, nastavljene i do danas. U meuvremenu su uspostavljeni i meunarodni standardi sa smjernicama upravljanja kvalitetom. Meutim, aspektima odravanja i odrivosti istovremeno nije posveena jednaka panja. Odrivost i neki oblici podrke odravanju se danas ipak rjeavaju u dogovoru izmeu Meunarodne Elektrotehnike Organizacije i Meunarodne Organizacije za Standardizaciju. Osim toga, prednosti preventivnog odravanja u odnosu na korektivno odravanje, koje nastupa tek nakon pojave kvarova, su vrlo iroko zagovarane ali jo uvijek su u najmanjoj mjeri zastupljene u standardizaciji. U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji su upravo menaderi zadueni za upravljanje funkcije odravanja u poduzeima prvi privukli pozornost na potrebu izbora poslovnih sustava ne samo na temelju kriterija visine poetnih nabavnih trokova ve na temelju procjene njihovih ukupnih trokova tijekom cijelog vijeka koritenja. Dok su inicijalni, odnosno kapitalni trokovi sredstava sami po sebi sastavni dio ukupnih trokova koritenja poslovnih sustava, trokovi njihovog odravanja tijekom cijelog vijeka koritenja i, konano, njihovog odlaganja su jednako vani i mogu esto biti mnogo vee vrijednosti od kapitalnih trokova sustava. Takve primjedbe menadera odravanja su postajale sve ee i glasnije tijekom 60-tih godina prolog stoljea i konano se negdje 1970. godine poela razvijati, kao jedna od malobrojnih, nova industrijska tehnologija od strane tadanjeg britanskog Ministarstva Industrije. Istovremeno se, takoer, osjetila potreba za razvojem novog prikladnog termina kojim bi se identificirao ovaj novi koncept ekonomskog upravljanja materijalnim poslovnim sustavima i taj se posao prepustio cijelom nizu leksikografa. Oni su preporuili termin "terotehnologija" koji potjee od grke rijei "terein" koja znai "brinuti se". Ovo je prvi put objavljeno u Oxford English Dictionary, odnosno u njegovoj nadopuni iz 1986. godine, iako je taj termin prvi put upotrebljen jo 1970.

150

godine. Ovaj se termin koristio ve tada, a i danas se koristi u istoj formi i u nekim drugim zemljama. Termin je prvi put upotrijebljen od strane britanskog Ministarstva Industrije 1970. godine kada je osnovan Odbor za Terotehnologiju, a nakon prvog izvjea spomenutog Odbora, koje je objavljeno 1973. godine, i Ministarstvo Okolia je prepoznalo principe terotehnologije kao primjenjive na izgradnji i odravanju zgrada te je osnovalo Odbor za Terotehnologiju Zgrada 1974. godine. Ve je sljedee godine osnovan i Nacionalni Centar za Terotehnologiju iji je temeljni zadatak bio promicati terotehnoloki koncept, meutim centar je zatvoren nakon svega nekoliko godina. U meuvremenu, Britanski Institut za Standardizaciju je proirio nadlenosti svog, ve postojeeg, Odbora za Odravanje na ire podruje terotehnolokog koncepta. Prvu definiciju terotehnologije je postavio Odbor Ministarstva za Industriju u Velikoj Britaniji i takva je definicija ostala gotovo neizmijenjena sve do danas. Trenutno prihvaena definicija terotehnologije, kako je izloeno u Britanskim Standardima glasi: "Kombinacija menadmenta, financiranja, inenjeringa, izgradnje i drugih disciplina primijenjenih na fizika poslovna sredstva poduzea s aspekta ekonominosti trokova tijekom njihova korisnog vijeka trajanja."[6, str. 6.] Najee spomenutu definiciju prate i dvije napomene kako bi se bolje ilustrirao namjeravani opseg terotehnologije: 1. Terotehnologija se bavi specifikacijom (potankim opisivanjem) i dizajniranjem za pouzdanost i odrivost fizikih poslovnih sustava poduzea, kao to su tvornice, strojevi, oprema, zgrade i postrojenja. Primjena terotehnologije uzima u obzir i cjelokupni proces instalacije, komisije, upotrebe, odravanja, modificiranja i zamjene sustava. Odluke su uvjetovane povratnim informacijama o dizajnu, performancama i trokovima tijekom cijelog ivotnog vijeka projekta. 2. Terotehnologija se podjednako odnosi i na sredstva i na rezultate proizvodnje jer proizvod jednog poduzea esto postaje sredstvo drugog poduzea. ak i kada je proizvod jednostavan predmet potronje, terotehnologija moe pozitivno utjecati na njegov dizajn i privlanost za kupca, a to e se reflektirati u poveanoj trinoj sigurnosti proizvoaa. Jednostavno reeno, koncept terotehnologjie promovira primjenu svih potrebnih tehnika kojima se moe osigurati da korisnik sustava dobije najveu moguu vrijednost za svoj novac. Terotehnoloki pristup prouava trokove proizvodnog sustava za razliku od ekonomskog pristupa kojeg zanimaju trokovi proizvoda. esto se trokovi proizvodnog sustava pogreno shvate kao njegova vrijednost. Stvarna vrijednost proizvodnog sustava se moe utvrditi samo ako se usporedi rezultat poslovanja sustava i svih njegovih

151

komponenti s ukupnim trokovima koji su pri tome nastali.[5, str. 64.] Iako je oigledna prednost u upotrebljavanju jedne rijei za oslikavanje takvog koncepta, pojam "terotehnologija" ipak nije postao ope prihvaen. Po tome se svakako razlikuje od pojma "tribologija" koji je nastao otprilike u isto vrijeme i danas se nalazi u irokoj upotrebi. Djelomino razlog tome lei u injenici da termin "terotehnologija", sa svojim prilino udnim korijenom rijei, nije najprikladniji za brzu i jasnu interpretaciju njegovog znaenja. Zbog toga ne zauuje to ga razumije relativno mali broj ljudi. Alternativni naziv za ovaj koncept, koji je dan u "Vodiu za Terotehnologiju" Britanske Standardizacije, je "ekonomsko upravljanje materijalnim sredstvima". Pridjev "materijalna" se obino dodaje kako bi se sredstva koja su obuhvaena konceptom terotehnologije razlikovala od ireg aspekta pojma "sredstva" kojeg upotrebljavaju raunovoe i financijski orijentirani teoretiari i praktiari. Iako je mnogo dui, ovaj alternativni naziv ima prednost to jasno ukazuje cilj samog koncepta. Iz tog razloga, dua alternativa je koritena u nazivima nekih knjiga i radova i odreeni je autori preporuuju za opu upotrebu. [6, 7. str.] 4. Povezane tehnologije Prvi i najvaniji cilj koncepta terotehnologije je optimalizacija ekonomskog zadovoljstva korisnika materijalnih poslovnih sustava. Kako bi se postigla maksimalna korist za korisnika, potrebno je primijeniti sve tehnike koje bi mogle imati utjecaja na performance sredstava i njihove trokove. Pod tim se podrazumijeva upravo cijelo podruje terotehnologije. U mnogim poslovnim organizacijama su se promovirali i primjenjivali razliiti pojedinani aspekti koncepta terotehnologije s razliitim razinama uspjenosti. Oni su se esto i nazivali razliitim imenima. U nekim je sluajevima odreena tehnika, u odnosu na njezinu originalnu primjenu, bila proirivana kako bi pokrila mnogo ire podruje primjene sve dok nije ukljuila i veliki dio terotehnolokog koncepta. Zadravanje originalnog naziva one poetne, temeljne tehnike je uinilo nerazumljivim i potpuni djelokrug terotehnologije i upotrebu samog termina. Sljedea lista metoda, a koja je daleko od potpune, predstavlja tipine primjere onih metoda koje su usvojile mnogo principa terotehnolokog koncepta i koje su postale mnogo poznatije od termina terotehnologija: menadment resursa LCC (Life Cycle Costs) upravljanje trokovima cijelog ivotnog vijeka sredstva cjeloivotni trokovi potpuna predanost za ivota upravljanje trokovima "od roenja do groba" "od kolijevke pa do groba" menadment trokovi posjedovanja

152

trokovi koritenja cjeloivotna skrb dizajn za upravljanje cjeloivotnim trokovima.

Meu mnogim spomenutim nazivima, LCC je vjerojatno najprepoznatljiviji. LCC se esto koristi u istom znaenju kao i "Terotehnologija", meutim terotehnologija je zapravo "znanost" o LCC-u [7]. Od strane Meunarodne elektrotehnike organizacije izraeni su i standardi koritenja ove metode. Ovo je proizalo iz elje nekih korisnikih organizacija, uglavnom iz javnog sektora, da saznaju procjene trokova ivotnog vijeka nekih njihovih novih sustava te od strane njihovih dobavljaa koji su nastojali da ih opreme u skladu s dogovorenim nainom i standardima. Ipak, znaajno je rei da se pokazalo vrlo tekim zadrati meunarodni dogovor oko toga to se sve podrazumijeva pod cjeloivotnim trokovima sustava. Najvea tekoa lei u odluivanju da li cjeloivotni trokovi trebaju ili ne trebaju ukljuiti posljedine trokove u sluajevima kada se dogodi kvar na nekom sredstvu. Dok neke organizacije misle da bi takvi trokovi trebali biti ukljueni, druge se tome protive. Oni koji zagovaraju stajalite da bi posljedini trokovi trebali biti iskljueni su uglavnom oni koji su svjesni da u grani industrije kojoj pripadaju posljedini trokovi u sluaju kvarova mogu biti vrlo visoki, esto i nekoliko puta vei od kapitalne vrijednosti sustava, ak i u sluaju pojedinanog incidenta, i mogu znaajno varirati ovisno o okolnostima koje su vladale u vrijeme nastanka kvara. U takvim okolnostima, ukljuivanje posljedinih trokova sa svim njihovim vrlo varijabilnim vrijednostima je oigledno nepraktino u odreenim situacijama. Osim toga, procjenjivanje trokova tijekom cijelog korisnog vijeka sustava e mnogo bolje izvesti korisnika organizacija nego dobavlja ili proizvoa sustava. U tom e sluaju procjenje najvjerojatnije uzeti u obzir i neke povjerljive imbenike, kao to su korisnikova trina oekivanja koja bi tako ostala nepoznata dobavljau. Ako pretpostavimo da je dogovor ipak konano postignut da LCC ne bi trebao ukljuivati takve posljedine trokove, ova tehnika i dalje ima jednu veliku manu koja ju uvijek sprijeava u postavljanju optimalnog dizajna ili optimalnih operativnih principa. To proizlazi iz LCC-eve koncentracije na trokove, odnosno odljev sredstava korisnika poslovnog sustava. Za razliku od procjene do koje dolazi primjenom potpuno ekonominog menadmenta, odnosno terotehnolokog pristupa, LCC ignorira i opseg i vremensku dimenziju pritjecanja financijskih sredstava od prodaje proizvoda koji nastaju kao rezultat koritenja poslovnih sustava. [6, str. 4.] Takav pristup moe znaajno pomaknuti optimalnu situaciju s aspekta komercijalne funkcije u poduzeu. Na temelju gore iznesenog, LCC je mogue definirati kao okvir za ocjenu i usporedbu razliitih opcija dizajna poslovnih sustava na temelju svih trokova kojima e sustav biti izloen tijekom cijelog ivotnog vijeka. Takvi trokovi ukljuuju inicijalne trokove nabave sustava, trokove odravanja i

153

povremenog moderniziranja, te po nekim stajalitima i trokove rada sustava. Kako bi se svi ti trokovi mogli zbrojiti i meusobno usporeivati koristi se metoda diskontiranja svih trokova na sadanju vrijednost, koja ustvari kae da je jedan euro danas vrijedniji od jednog eura sutra. Meutim, ispravno upravljanje poslovnim sustavima zahtijeva da u svakom trenutku korisnika organizacija bude svjesna opsega svih trokova, prolih, sadanjih i buduih, ali istovremeno i povrata sredstava od prodaje svojih proizvoda, nus-proizvoda i eventualno od dispozicije poslovnog sustava na kraju korisnog ivotnog vijeka trajanja. Takve procjene trebaju poeti onog trenutka kada se dani poslovni projekt krene osmiljavati. U toj fazi, priroda samog poslovnog sustava ne mora jo biti poznata, ve samo prozvod koji se namjerava proizvoditi. Veina trokova koji se koriste u tako ranim analizama e biti procijenjena. Kako se projekt razvija i donose odluke o dizajnu poslovnih sustava, temelji takvih procjena e se poboljavati. Do kraja faze nabave sustava, bit e poznati i njegov konani dizajn, kao i konani trokovi nabave. Istovremeno, informacije koje se odnose na oekivane performance i trokove rada i odravanja sustava trebale bi biti dostupne zahvaljujui provedenim studijama pouzdanosti, pogodnosti za odravanje i podrke za odravanje koje se provode tijekom razvoja i proizvodnje poslovnog sustava. Slika 2. prikazuje razvoj filozofije i metoda odravanja sve do uvoenja terotehnolokog koncepta:

Od pojave prvih materijalnih poslovnih sredstava

Od poetka do sredine 20. stoljea

Razdoblje nakon 2. svj. rata (od 50-tih godina 20.

Kasniji razvoj (od 70-tih godina 20. st.)

Suvremeni modeli (od 90-tih godina 20. st.)

Stvarno i potpuno prihvaena Terotehnolog ija

Korektivno odravanje

Rutinski remonti

Preventivno odravanje

Odravanje utemeljeno na stanju pogodnosti za odravanje

LCC Procjene performanci sredstva Pouzdanost Efikasnost

Potpuna ekonomska procjena projekta

Slika 2. Preobrazba odravanja u terotehnologiju167

Izvor: Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.
167

154

5. Zakljuak Primjenjivanje koncepta terotehnologije u praksi omoguuje menaderima da razmiljaju kao ekonomisti, a djeluju kao inenjeri u donoenju odluke o pravilnom izboru sredstava za rad i opreme u svrhu ostvarivanja najniih moguih dugoronih trokova posjedovanja poslovnih sustava, ime se osigurava opstanak i dobrobit svim zainteresiranim stranama. Potpunim razumijevanjem koncepta terotehnologije i potrebe za njegovom primjenom u svakoj organizaciji u kojoj u ukupnoj imovini dominiraju dugotrajna materijalna sredstva, pravilnim izborom odgovarajuih metoda i tehnika koje koncept terotehnologije podrazumijeva, a od kojih je u ovom radu spomenuto tek nekoliko te njihovom ispravnom i razumnom primjenom, osigurava se bogata informacijska podloga za donoenje efikasnih i efektivnih dugoronih poslovnih odluka. Vano je napomenuti kako je koncept terotehnologije dugo bio rezerviran, ukoliko je uope razmatran, za prouavanje i primjenu u relativno ogranienom krugu tehnikih djelatnosti (strojarstvo, brodogradnja, graevinarstvo, proizvoake industrije i sl.), meutim, u novije vrijeme ovaj koncept je zainteresirao i vlasnike uslunih poslovnih sustava, kao to su stambene zgrade, bolnice, kole, hoteli i slini sustavi s velikim udjelom dugotrajne materijalne imovine, a osobito u hotelijerstvu gdje je, uz funkcionalnost, izrazito znaajan i vizualan dizajn sustava koji je, uslijed stalno rastue konkurencije, podloan dinaminim i intenzivnim promjenama ime se njegov ivotni vijek znatno skrauje, a trokovi znatno rastu. Stoga je nuno terotehnoloki koncept na odgovarajui nain pribliiti i menaderima svih poslovnih funkcija koje ine sastavne elemente sustava terotehnologije. Popis literature: [1] Ballesty S., Orlovic M., Life Cycle Costing and Facility Management, FM Magazine, Vol. 12, No. 2 April/May 2004. [2] Belak S., Terotehnologija, skripta, Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku, ibenik, 2005. [3] Belak S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS'04 MTS/IEEE/TECHNO- OCEAN'04, November 9.-12., Kobe, Japan, 2004. [4] Belak, S., Determining of the Ship's Hull Total Deformations in Real Sailing and Service Conditions, Pomorstvo, Journal of Maritime Studies, 18, 2004.

155

[5] Belak, S., iin-ain, D., Komparativna analiza upravljanja proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajalita trokova, Zbornik radova 11. meunarodnog savjetovanja HDO, ibenik, 2005. [6] Belak, S., iin-ain, D., Menadment sustava sa stajalita trokova posjedovanja, asopis "Odravanje i eksploatacija", Vol. 7., br. 1, Hrvatsko drutvo odravatelja, Zagreb, travanj 2005. [7] Downtime Industrial Glossary, Manufacturing Terms & Glossary, www.downtimecentral.com/Glossary.htm [8] Doyle A. J., Barry P., Maintenance Techniques and Analysis, www.spectrumcbm.co.uk/mr/mr.html [9] Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.

156

PRILOG 3: Primjer strunog rada (e: professional paper) METODA FUNKCIONALNE POUZDANOSTI FUNCTIONAL RELIABILITY METHOD Stipe BELAK Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000 ibenik Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000 ibenik SAETAK: U radu su prikazani temeljni oblici sustava sa zalihou iz ega je definiran opi blok sustav koji ima svojstva zalihosti koja se mogu razliito interpretirati. Predloeni tip blok sustava moe se primijeniti na proraun pouzdanosti bilo kojeg po volji odabranog sustava, primjenom tablinih pouzdanosti, ije je odreivanje takoer detaljno obrazloeno. U priloenim tablinim pouzdanostima prilo se Metodom funkcionalne analize pri emu se tablina pouzdanost odnosi na komponentu sustava koja moe biti bilo koji podsustav koji jo uvijek ima neki stupanj sloenosti. Znanstveni doprinos rada temelji se na sustavnoj podjeli temeljnog sloenog sustava na podsustave sve do onih podsustava ija se pouzdanost moe tablino prikazati. ABSTRACT: This paper shows basic system configuration with redundancy and defines general block system with redundancy that has various interpretation. Suggested type of block system can be applied on reliability calculation for selected system by predetermined reliability which is also very thorough explained. In attached

Josipa PERKOV

Kljune rijei: zalihost sustava tablina pouzdanost Metoda funkcionalne pouzdanosti sustavna podjela

Key words: redundancy table reliability functional reliability method

157

methodical division

predetermined reliabilities approach has been shown by Functional analysis method using predetermined reliability that relates on component of the system and it can be applied to any system and subsystem with the certain level of complexity. Scientific contribution is based on methodical division of a basic complex system on subsystems all the way to subsystems which reliability can be shown in the table.

UVOD Tehniki sustav se sastoji od veeg ili manjeg broja sastavnih elemenata (podsistema, sklopova, podsklopova, dijelova) te se njegova pouzdanost moe odrediti samo ako se analiziraju i analitiki obuhvate pouzdanosti svakog pojedinog elementa. U ovom radu posebno se analiziraju naini povezivanja elemenata unutar strukture blok dijagrama pouzdanosti temeljenom na radovima [1], [2] i [3]. Promatrat e se samo serijski i paralelni naini vezivanja elemenata.

1. SERIJSKA VEZA POUZDANOSTI

ELEMENATA

BLOK

DIJAGRAMU

Pod serijskim vezivanjem elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav kod kojeg pri pojavi kvara bilo kojeg elementa (podsustava, sklopa, podsklopa, ...) dolazi do kvara cijelog sustava (podsustava, sklopa, podsklopa). Blok dijagram pouzdanosti ovakvog naina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 1.
C1 C2 C3 Cn

Slika 1. Blok dijagram serijske veze n elemenata

158

Budui da kvar na svakom pojedinanom elementu predstavlja sluajan dogaaj, pouzdanost sustava odreuje se prema teoremu o sloenoj vjerojatnosti. 1.1. Serijska veza dva elementa Serijska veza dva elementa sustava prikazana je na slici 2. Pretpostavlja se da su elementi razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova.

C1
m1 , 1 , R1

C2
m2 , 2 , R2

Slika 2. Serijska veza 2 elementa

Po Boole-ovoj168 algebri, koja se koristi za analize loginih odnosa moguih dogaaja ( Di , i = 1, 2 ) za realizaciju dogaaja ( Ds ), serijska veza dva elementa moe se izraziti u obliku presjeka dogaaja (slika 3.),

D1 D2
D1

D2
Slika 3. Presjek 2 dogaaja

odnosno u analitikom obliku kao: Ds = D1 D2 .

168

George Boole (1815-1864), engl. logiar i matematiar

159

Po teoremu o vjerojatnosti presjeka dogaaja i vjerojatnosti realizacije povoljnih dogaaja P ( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog dogaaja P ( Ds ) moe se izraziti kao: P ( Ds ) = P ( D1 D2 ) = P( D1 ) P( D2 ) . (1)

Presjek realizacije povoljnog dogaaja ( Ds ) izraen je dani nain jer je vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana samo ako je realiziran dogaaj D1 (element "1" je U RADU) i dogaaj D2 (element "2" je U RADU). U tom smislu simbol presjeka se moe itati kao "i". S obzirom da je vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji trenutak t = ti ustvari vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i moe se izraziti u obliku: P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 , odnosno, za sustav prema formuli (1): P( Ds ) = Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) , (2)

gdje je sa Rs (t ) oznaena pouzdanost cijelog sustava, a sa Ri (t ) , i = 1, 2 pouzdanost pojedinanog elementa. Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula (2) moe napisati u obliku:

Rs (t ) = R(t ) R (t ) = R 2 (t ) . Ako je 1 intenzitet kvara prvog elementa i 2 intenzitet kvara drugog elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava (MTBF Mean Time Between Failure) rauna:

160

ms = Rs (t )dt = R1 (t ) R2 (t )dt = e 1t e 2t dt = e ( 1 + 2 ) t dt =
0 0 0 0

( + )t = u 1 2 (1 + 2 )dt = du = dt = 1 du 1 + 2
1 1 ( + )t u = e du = 1 + 2 e 1 2 1 + 2 0

1 1 (0 1) = . 1 + 2 1 + 2

Dakle,
ms = 1 . 1 + 2

Ili, ako se MTBF izrazi pomou vremena koje protekne izmeu dva 1 uzastopna kvara ( mi = , i = 1, 2 ):

ms =

m m 1 1 1 = = = 1 2 . 1 1 m2 + m1 m1 + m2 1 + 2 + m1 m2 m1 m2

1.2. Serijska veza tri elementa

Serijska veza tri elementa razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova prikazana je na slici 4.

C1
m1 , 1 , R1

C2
m2 , 2 , R2
Slika 4. Serijska veza 3 elementa

C3

m3 , 3 , R3

161

Po Boole-ovoj algebri, realizacija dogaaja ( Ds ) moe se opet izraziti pomou presjeka (slika 5.):

D1 D2 D3
D1

D2

D3
Slika 5. Presjek 3 dogaaja

Vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj D1 (element "1" je U RADU) i dogaaj D2 (element "2" je U RADU) i dogaaj D3 (element "3" je U RADU). Dakle, P ( Ds ) = P ( D1 D2 D3 ) = P ( D1 ) P ( D2 ) P( D3 ) , tj. Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) R3 (t ) . 3)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se formula (3) moe napisati u obliku: Rs (t ) = R(t ) R(t ) R (t ) = R 3 (t ) .
Ako je i , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraziti:
ms = Rs (t )dt = R1 (t ) R2 (t ) R3 (t )dt = e
0 0 0
1t

2t

3t

dt = e ( 1 + 2 + 3 ) t dt =
0

162

 ( + + )t = u 3 1 2 = (1 + 2 + 3 )dt = du = 1 dt = du 1 + 2 + 3 1 1 ( + + )t u e du = 1 + 2 + 3 e 1 2 3 1 + 2 + 3 0

=
1

= Ili,
ms =

1 + 2 + 3

(0 1) =

1 + 2 + 3

ms =

1 + 2 + 3

1 + 2 + 3

m1m2m3 1 1 = = 1 1 1 m2m3 + m1m3 + m1m2 m1m2 + m1m3 + m2m3 + + m1 m2 m3 m1m2m3

.
1.3. Serijska veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj D1 (element "1" je U RADU) i dogaaj D2 (element "2" je U RADU) i ... i dogaaj Dn (element "n" je U RADU). Prema tome,

P ( Ds ) = P( D1 D2 Dn ) = P( D1 ) P ( D2 ) P( Dn ) , tj. Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) Rn (t ) .

(4)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2, , n ) tada vrijedi iz formule (4):

Rs (t ) = R (t ) R (t ) R (t ) = R n (t ) .
n puta

163

Ako je i , i = 1, 2, , n intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraunati:

ms = Rs (t )dt = R1 (t ) R2 (t ) Rn (t )dt = e 1t e 2t e nt dt =
0 0 0

e
0

( 1 + 2 ++ n ) t

dt =

( + + + )t = u n 1 2 1 u = (1 + 2 + + n )dt = du = e du = 1 + 2 + n 0 1 dt = du 1 + 2 + + n 1 = e ( 1 +2 ++ n ) t = 0 1 + 2 + + n 1 1 (0 1) = . 1 + 2 + + n 1 + 2 + + n

ms =

1 1 + 2 + + n

2. PARALELNA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU POUZDANOSTI

Pod paralelnim vezivanjem sastavnih elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav kod kojeg do kvara dolazi samo u sluaju kad se kvarovi jave na svim paralelno vezanim elementima. Blok dijagram pouzdanosti ovakvog naina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 4.

164

m1 , 1 , R1 C1 m2 , 2 , R2 C2

Cn
mn , n , Rn

Slika 6. Blok dijagram paralelne veze n elemenata

Na osnovu Boole-ove algebre, realizacija dogaaja ( Ds ) moe se izraziti u obliku unije moguih dogaaja ( Di , i = 1, 2, , n ).
2.1. Paralelna veza dva elementa

Paralelna veza 2 elementa sustava prikazana je na slici 5. Pretpostavlja se da su elementi razliitih pouzdanosti i razliitih indeksa kvarova.

m1 , 1 , R1 C1

m2 , 2 , R2

C2

Slika 7. Paralelna veza 2 elementa

Vjerojatnost realizacije povoljnog dogaaja P( Ds ) , odnosno pouzdanost Rs (t ) Rs (t ) , osigurana je kada je realiziran dogaaj D1 (element "1" je U RADU) ili kada je realiziran dogaaj D2 (element "2" je U RADU).

165

D1 D2

D1

D2

Analitiki se to moe zapisati ovako:

Ds = D1 D2 .
Po teoremu o vjerojatnosti unije skupova (koji nisu meusobno disjunktni) i vjerojatnosti realizacije povoljnih dogaaja P( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog dogaaja P ( Ds ) moe se izraziti kao:

P ( Ds ) = P( D1 D2 ) = P ( D1 ) + P( D2 ) P( D1 D2 ) = P( D1 ) + P( D2 ) P( D1 ) P( D2 ) .

(5)

Budui je vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji trenutak t = ti vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i moe se izraziti u obliku:

P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 ,
odnosno, za sustav prema formuli (5):

Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) R1 (t ) R2 (t ) ,
ili u obliku:

(6)

Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) R1 (t ) R2 (t ) = 1 1 + R1 (t ) + R2 (t ) R1 (t ) R2 (t ) = = 1 (1 R1 (t )) + ( R2 (t ) R1 (t ) R2 (t )) = 1 (1 R1 (t )) + R2 (t )(1 R1 (t )) = = 1 (1 R1 (t ))(1 R2 (t )) .
Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula (6) moe napisati u obliku:

166

Rs (t ) = R(t ) + R(t ) R (t ) R (t ) = 2 R(t ) R 2 (t ) ili Rs (t ) = 1 (1 R(t )) 2 Ako je 1 intenzitet kvara prvog elementa i 2 intenzitet kvara drugog elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava moe izraunati:

ms = Rs (t )dt = [ R1 (t ) + R2 (t ) R1 (t ) R2 (t )] dt = e1t + e2t e1t e2t dt =

0 0 0

= e 1t + e 2t e ( 1 + 2 )t dt = analogno kao i u poglavlju 1.

0

1
1

2
1

1 1 2
1 , 1 2

ms =

ili pomou vremena koje protekne izmeu dva kvara:

1 1 1 1 = m1 + m2 = m1 + m2 m1 m2 . 1 1 1 2 m1 m2

ms =

2.2. Paralelna veza tri elementa

Za paralelnu vezu tri sastavna elementa sustava razliitih pouzdanosti i indeksa kvarova, blok dijagram pouzdanosti dan je na slici 6.

167

m1 , 1 , R1
C1 m2 , 2 , R2 C2

m3 , 3 , R3 C3

Slika 8. Paralelna veza 3 elementa

Analogno, kao i kod paralelne veze dva elementa, pouzdanost sustava moe se analitiki napisati na sljedei nain: Ds = D1 D2 D3 P ( Ds ) = P ( D1 D2 D3 ) =

= P(D1) + P(D2 ) + P(D3 ) [ P(D1 D2 ) + P(D1 D3 ) + P(D2 D3 )] + P(D1 D2 D3 )

RS (t) = R1(t) + R2 (t) + R3 (t) R1(t) R2 (t) R1 (t) R3 (t ) R2 (t) R3 (t) + R1(t) R2 (t) R3 (t) = 11+ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) R1(t) R2 (t) R1(t) R3 (t) R2 (t) R3 (t) + R1(t) R2 (t) R3 (t) =1 (1 R1(t) R2 (t) + R1(t) R2 (t)) + (R3 (t) R1(t) R3 (t) R2 (t) R3 (t) + R1(t) R2 (t) R3 (t)) = 1 ((1 R1 (t )) R2 (t )(1 R1 (t )) + ( R3 (t )(1 R1 (t )) R2 (t ) R3 (t )(1 R1 (t )) = 1 (1 R1 (t ))(1 R2 (t )) + R3 (t )(1 R1 (t ))(1 R2 (t )) = 1 (1 R1 (t ))(1 R2 (t ))(1 R3 (t )) RS (t ) = 1 (1 R1 (t ))(1 R2 (t ))(1 R3 (t )) (7)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se formula (7) moe napisati u obliku:

168

Rs (t ) = 1 (1 R(t ))3 . Ako je i , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF moe izraunati:

ms = Rs (t )dt =
0

= [ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) R1(t) R2 (t) R1(t) R3 (t) R2 (t) R3 (t) + R1(t) R2 (t) R3 (t)] dt =
0

= e 1t + e 2t + e 3t e ( 1 + 2 ) t e ( 1 + 3 )t e ( 2 + 3 ) t + e ( 1 + 2 + 3 )t dt =
0

1 1 1 1 + , tj. 1 + 2 1 + 3 2 + 3 1 + 2 + 3

ms =

1 1 1 1 + , 1 + 2 1 + 3 2 + 3 1 + 2 + 3

ili pomou vremena koje protekne izmeu dva kvara: 1 1 1 1 1 1 1 + = 1 + 2 1 + 3 2 + 3 1 + 2 + 3 1 1 1 + m1 m2 1 1 1 + m1 m3 1 1 1 + m2 m3 + 1 = 1 1 1 + + m1 m2 m3

ms =

= m1 + m2 + m3

= m1 + m2 + m3

1 1 1 1 + = m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3 m1 m2 m1 m3 m2 m3 m1 m2 m3

169

= m1 + m2 + m3

m m m m m m m m1 m2 1 3 2 3 + 1 2 3 m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3

2.3. Paralelna veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije dogaaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran dogaaj D1 (element "1" je U RADU) ili dogaaj D2 (element "2" je U RADU) ili ... ili dogaaj Dn (element "n" je U RADU). Dakle, n P ( Ds ) = P ( D1 D2 Dn ) = P Di = i =1 n n n1 n n2 n1 n = P Di P(Di )P(Dj ) + P(Di )P(Dj )P(Dk ) ++ (1)n1P(Di ) = i=1 j =i+1 k = j +1 i =1 i=1 i=1 j=i+1 = 1 (1 P( D1 )) (1 P( D2 )) (1 P( Dn )) , tj.

Rs (t ) = 1 (1 Ri (t ) ) .
i =1

(8)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2, , n ) tada iz formule (8) slijedi:

Rs (t ) = 1 (1 R (t )) n .

3. ZAKLJUAK

U radu je prikazana praktino upotrebljiva metoda kojom se za po volji odabrani sustav koji se sastoji od komponenti ije pouzdanosti poznajemo ili moemo odrediti, moe odrediti pouzdanost sustava kao cjeline. U radu su prikazane temeljne konfiguracije, nain prorauna njihove pouzdanosti te metoda kojom se bilo koji sloeni sustav moe svesti na funkcionalni skup komponenti ije pouzdanosti nalazimo u tablici funkcionalne pouzdanosti:

170

SERIJSKA VEZA ELEMENATA

Broj eleme nata 2

Pouzdanost Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) R3 (t ) Rs (t ) = R1 (t ) R2 (t ) Rn (t )

MTBF ms = ms =
ms =

1 1 + 2 1

1 + 2 + 3

1 1 + 2 + + n

PARALELNA VEZA ELEMENATA

Broj eleme nata 2

Pouzdanost
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) R1 (t ) R2 (t )

MTBF
ms = 1 + 1 1 1 2

RS (t) = 1 (1 R1(t))(1 R2 (t))(1 R3 (t))

1 1 1 1 1 1 1 m= + + + s 2 3 +2 +3 2 +3 +2 +3 1 1 1 1

Rs (t ) = 1 (1 Ri (t ) )
i =1

4. LITERATURA

[1] Belak, S., The Method of Analysis and Synthesis for the Solution of the Technical Problem, proc. of the XI SYM-OP-IS, Beograd, 1991. [2] Belak, S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS04 MTS/IEEE/TECHNO - OCEANS04, November 9.-12., Kobe, Japan, 2004. [3] Belak, S., ovo, P., Design for Maintenance, Euromaintence 98., Proc. of the 14th European Maintenance Conference, Dubrovnik, 1998.

171

[4] Ivanovi, G., Stankovi, D., Pouzdanost tehnikih sistema, Mainski fakultet, Beograd, 1987. [5] Ivanovi, G., Jankovi, D., Stefanovi, B., Ivkovi, D., Radulovi, Z., Reliability Analysis and Application of Software in Scheduling Motor Vehicle Tyre Replacement. The 4th International Conference Florence ATA 1994, New Design Frontires for More Eflicicut, Reliabler and Ecological Vehicles, Firenza, Italy, March 1994. [6] Klarin, M., Ivanovi, G., Stanojevi, P., Terotehnologija, ICIM Izdavaka kua za industrijski menadment, Kruevac, 2001. [7] Belak, S., Terotehnologija, Skripta, Visoka kola za turistiki menadment u ibeniku, ibenik, 2004. (knjiga u tisku)

172

PRILOG 4: ZNANSTVENA PODRUJA, POLJA I GRANE

1.

ZNANSTVENO PODRUJE PRIRODNIH ZNANOSTI Polja: 1.01. Biologija 1.02. Fizika 1.03. Geoznanosti 1.04. Kemija 1.05. Matematika

2.

ZNANSTVENO PODRUJE TEHNIKIH ZNANOSTI Polja: 2.01. Arhitektura i urbanizam 2.02. Brodogradnja 2.03. Elektrotehnika 2.04. Geodezija 2.05. Graevinarstvo 2.06. Grafika tehnologija 2.07. Kemijsko inenjerstvo 2.08. Metalurgija 2.09. Raunarstvo 2.10. Rudarstvo, nafta i geoloko inenjerstvo 2.11. Strojarstvo 2.12. Tehnologija prometa i transport 2.13. Tekstilna tehnologija 2.14. Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika 2.15. Druge temeljne tehnike znanosti

3.

ZNANSTVENO PODRUJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA Polja: 3.01. Temeljne medicinske znanosti 3.02. Klinike medicinske znanosti 3.03. Javno zdravstvo i zdravstvena zatita 3.04. Veterinarska medicina 3.05. Stomatologija 3.06. Farmacija

173

4.

ZNANSTVENO PODRUJE BIOTEHNIKIH ZNANOSTI Polja: 4.01. Poljoprivredna znanosti 4.02. umarstvo 4.03. Drvna tehnologija 4.04. Biotehnologija 4.05. Prehrambena tehnologija

5.

ZNANSTVENO PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI Polja: 5.01. Ekonomija 5.02. Pravo 5.03. Politologija 5.04. Informacijske znanosti 5.05. Sociologija 5.06. Psihologija 5.07. Odgojne znanosti 5.08. Socijalna geografija i demografija 5.09. Socijalna djelatnost

6.

ZNANSTVENO PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI Polja: 6.01. Filozofija 6.02. Teologija 6.03. Filologija 6.04. Povijest 6.05. Povijest umjetnosti 6.06. Znanost o umjetnosti 6.07. Arheologija 6.08. Etnologija i antroplogija

ZNANSTVENE GRANE 1.0. PODRUJE PRIRODNIH ZNANOSTI

174

Polje 1.01. Biologija Grane: 1.01.01 biokemija i molekularna biologija 1.01.02 botanika 1.01.03 ekologija 1.01.04 genetika 1.01.05 mikrobiologija 1.01.06 opa biologija 1.01.07 zoologija Polje 1.02. Fizika Grane: 1.02.01 astrofizika i astronomija 1.02.02 atomska i molekularna fizika 1.02.03 biofizika i biomedicina 1.02.04 fizika elementarnih estica 1.02.05 fizika kondenzirane tvari 1.02.06 geofizika s meteorologijom 1.02.07 nuklearna fizika Polje 1.03. Geoznanosti Grane: 1.03.01 fizika geografija 1.03.02 geofizika 1.03.03 geologija 1.03.04 mineralogija 1.03.05 oceanologija Polje 1.04. Kemija Grane: 1.04.01 analitika kemija 1.04.02 anorganska kemija 1.04.03 fizikalna kemija 1.04.04 medicinska kemija i biokemija 1.04.05 organska kemija

175

1.04.06 teorijska kemija

Polje 1.05. Matematika Grane: 1.05.01 algebra 1.05.02 geometrija i topologija 1.05.03 kombinatorna i diskretna matematika 1.05.04 matematika analiza 1.05.05 matematika logika i raunarstvo 1.05.06 numerika matematika 1.05.07 primijenjena matematika i matematiko modeliranje 1.05.08 teorija vjerojatnosti i statistika 1.05.09 ostalo 2.00. PODRUJE TEHNIKIH ZNANOSTI Polje 2.01 Arhitektura i urbanizam Grane: 2.01.01 arhitektonsko projektiranje 2.01.02 urbanizam i prostorno planiranje 2.01.03 arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i tehnologija graenja 2.01.04 povijest i teorija arhitekture i zatita graditeljskog naslijea 2.01.05 pejsana arhitektura Polje 2.02 Brodogradnja Grane: 2.02.01 konstrukcija plovnih objekata 2.02.02 hidromehanika plovnih objekata 2.02.03 osnivanje plovnih objekata 2.02.04 tehnologija gradnje i odravanje plovnih objekata Polje 2.03 Elektrotehnika Grane: 2.03.01 elektroenergetika

176

2.03.02 elektrostrojarstvo 2.03.03 elektronika 2.03.04 telekomunikacije i informatika 2.03.05 radiokomunikacije

Polje 2.04 Geodezija Grane: 2.04.01 kartografija 2.04.02 fotogrametrija i daljinska istraivanja 2.04.03 pomorska, satelitska i fizikalna geodezija 2.04.04 primijenjena geodezija 2.04.05 geomatika Polje 2.05 Graevinarstvo Grane: 2.05.01 geotehnika 2.05.02 nosive konstrukcije 2.05.03 hidrotehnika 2.05.04 prometnice Polje 2.06 Grafika tehnologija Grana: 2.06.01 procesi grafike reprodukcije Polje 2.07 Kemijsko inenjerstvo Grane: 2.07.01 reakcijsko inenjerstvo 2.07.02 mehaniki, toplinski i separacijski procesi 2.07.03 analiza i sinteza procesa Polje 2.08 Metalurgija Grane: 2.08.01 procesna metalurgija 2.08.02 mehanika metalurgija

177

2.08.03 fizika metalurgija

Polje 2.09 Raunarstvo Grane: 2.09.01 arhitektura raunalnih sustava 2.09.02 informacijski sustavi 2.09.03 obradba informacija 2.09.04 umjetna inteligencija 2.09.05 procesno raunarstvo Polje 2.10 Rudarstvo, nafta i geoloko inenjerstvo Grane: 2.10.01 rudarstvo 2.10.02 naftno rudarstvo 2.10.03 geoloko inenjerstvo Polje 2.11 Strojarstvo Grane: 2.11.01 ope strojarstvo (konstrukcije) 2.11.02 procesno strojarstvo 2.11.03 proizvodno strojarstvo 2.11.04 brodsko strojarstvo Polje 2.12 Tehnologija prometa i transport Grane: 2.12.01 cestovni i eljezniki promet 2.12.02 pomorski i rijeni promet 2.12.03 potansko-telekomunikacijski promet 2.12.04 zrani promet 2.12.05 inteligentni transportni sustavi i logistika Polje 2.13 Tekstilna tehnologija Grane: 2.13.01 tekstilno mehaniko inenjerstvo

178

2.13.02 tekstilna kemija 2.13.03 odjevna tehnologija 2.13.04 dizajn tekstila i odjee
Polje 2.14 Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika Grane: 2.14.01 konstrukcija i osnivanje letjelica 2.14.02 zrakoplovne tehnologija i odravanje 2.14.03voenje i upravljanje letjelicama Polje 2.15 Druge temeljne tehnike znanosti Grane: 2.15.01 automatika 2.15.02 energetika 2.15.02 materijali 2.15.02 mehanika fluida 2.15.02 organizacija rada i proizvodnje 2.15.02 tehnika mehanika (mehanika krutih i deformabilnih tijela) 2.15.02 termodinamika 2.15.02 zatita okolia 3.00. PODRUJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA Grane: 01 anatomija 02 anesteziologija 03 citologija, histologija i embriologija 04 dermatologija 05 epidemiologija 06 farmacija 07 farmakologija i toksikologija 08 fizikalna medicina i rehabilitacija 09 fiziologija 10 genetika 11 ginekologija, opstetricija i reproduktivna medicina 12 higijena 13 imunologija i imunohematologija 14 infektologija

179

15 interna medicina 16 javno zdravstvo 17 kirurgija 18 klinika farmakologija s soksikologijom 19 klinika kemija i laboratorijska medicina 20 medicina rada 21 medicinska biokemija 22 medicinska mikrobiologija 23 molekularna medicina 24 neurologija 25 neuroznanost 26 nuklearna medicina 27 oftamologija 28 onkologija 29 opa medicina 30 ortopedija 31 otorinolaringologija 32 patologija 33 pedijatrija 34 psihijatrija 35 radiologija 36 sestrinstvo 37 socijalna medicina 38 stomatologija i oralna kirurgija 39 sudska medicina 40 urologija 41 veterinarska medicina 42 zdravstvena ekologija
4.00. PODRUJE BIOTEHNIKIH ZNANOSTI Polje 4.01. Poljoprivreda Grane: 4.01.01 agrokemija 4.01.02 bilinogojstvo 4.01.03 ekologija i zatita okolia 4.01.04 ekonomika 4.01.05 fitomedicina 4.01.06 genetika i oplemenjivanje bilja, ivotinja i mikroorganizama 4.01.07 hranidba ivotinja

180

4.01.08 krajobrazno oblikovanje 4.01.09 lovstvo 4.01.10 mljekarstvo 4.01.11 poljoprivredna tehnika i tehnologija 4.01.12 povrarstvo 4.01.13 proizvodnja i prerada animalnih proizvoda 4.01.14 ribarstvo 4.01.15 sjemenarstvo 4.01.16 stoarstvo 4.01.17 travnjatvo 4.01.18 ukrasno bilje 4.01.19 vinogradarstvo i vinarstvo 4.01.20 voarstvo
Polje 4.02. umarstvo Grane 4.02.01 hortikultura 4.02.02 iskoritavanje uma 4.02.03 urbano umarstvo i zatita prirode 4.02.04 ureivanje i zatita uma 4.02.05 uzgajanje uma 4.02.06 lovstvo Polje 4.03. Drvna tehnologija Grane 4.03.01 drvni materijali 4.03.02 drvno tehnoloki procesi 4.03.03 konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva 4.03.04 organizacija proizvodnje Polje 4.04. Biotehnologija Grane: 4.04.01 bioinformatika 4.04.02 biologija 4.04.03 inenjerstvo 4.04.04 molekularna biotehnologija 4.04.05 otpadne tvari

181

Polje 4.05.Prehrambena tehnologija Grane: 4.05.01 inenjerstvo 4.05.02 kemija hrane 4.05.03 mikrobiologija hrane 4.05.04 nutricionizam 4.05.05 osiguranje kvalitete 5. PODRUJE DRUTVENIH ZNANOSTI Polje 5.01 Ekonomija Grane: 5.01.01 ekonomika poduzetnitva 5.01.02 financije i fiskalna politika 5.01.03 kvantitativna ekonomija 5.01.04 menadment i upravljanje 5.01.05 meunarodna ekonomija 5.01.06 opa ekonomija Polje 5.02 Pravo Grane: 5.02.01 financijsko pravo 5.02.02 graansko pravo i graansko procesno pravo 5.02.03 kazneno pravo i kazneno procesno pravo 5.02.04 meunarodno pravo 5.02.05 meunarodno privatno pravo 5.02.06 obiteljsko pravo 5.02.07 pomorsko i opeprometno pravo 5.02.08 povijest prava i drave 5.02.09 radno i socijalno pravo 5.02.10 rimsko pravo 5.02.11 teorija prava i drave 5.02.12 trgovako pravo i pravo drutava 5.02.13 upravno pravo i uprava 5.02.14 ustavno pravo 5.02.15 europsko javno pravo 5.02.16 europsko privatno pravo

182

Polje 5.03 Politologija Grane: 5.03.01 politika teorija/povijest politikih ideja 5.03.02 vanjska i unutarnja politika 5.03.03 komparativna politika 5.03.04 meunarodni odnosi i nacionalna sigurnost Polje 5.04 Informacijske znanosti Grane: 5.04.01 arhivistika i dokumentaristika 5.04.02 informacijski sustavi i informatologija 5.04.03 knjiniarstvo 5.04.04 komunikologija 5.04.05 leksikografija i enciklopedistika 5.04.06 muzeologija 5.04.08 javni mediji Polje 5.05 Sociologija Grane: 5.05.01 posebne sociologije 5.05.02 sociologija znanja 5.05.03 teorijska i sustavna sociologija 5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije Polje 5.06 Psihologija Grane: 5.06.01 bioloka i fizioloka psihologija 5.06.02 klinika psihologija 5.06.03 posebne psihologije 5.06.04 razvojna psihologija 5.06.05 socijalna psihologija 5.06.06 sustavna psihologija

183

Polje 5.07 Odgojne znanosti Grane: 5.07.01 andragogija 5.07.02 defektologija 5.07.03 didaktika 5.07.04 kineziologija 5.07.05 logopedija 5.07.06 opa pedagogija 5.07.07 sustavna pedagogija Polje 5.08 Socijalna geografija i demografija Grane: 5.08.01 demogeografija 5.08.02 demografija 5.08.03 ekonomska geografija 5.08.04 socijalna geografija Polje 5.10 Sigurnosne i obrambene znanosti 6. PODRUJE HUMANISTIKIH ZNANOSTI Polje 6.01 Filozofija Grane: 6.01.01 logika 6.01.02 ontologija 6.01.03 spoznajna teorija 6.01.04 estetika 6.01.05 etika 6.01.06 povijest filozofije Polje 6.02 Teologija Grane: 6.02.01 dogmatika 6.02.02 moralna teologija

184

6.02.03 pastoralna teologija 6.02.04 egzegeza 6.02.05 crkvena povijest

Polje 6.03 Filologija Grane: 6.03.01 klasina filologija 6.03.02 kroatistika 6.03.03 slavistika 6.03.04 romanistika 6.03.05 germanistika 6.03.06 anglistika 6.03.07 indiologija 6.03.08 turkologija 6.03.09 ugrofinistika 6.03.10 orijentalne i ostale filologije 6.03.11 fonetika 6.03.12 ope jezikoslovlje (lingvistika) 6.03.13 poredbeno jezikoslovlje 6.03.14 teorija i povijest knjievnosti 6.03.15 poredbena knjievnost Polje 6.04 Povijest Grane: 6.04.01 opa povijest 6.04.02 teorija likovnih umjetnosti 6.04.03 pomone povijesne znanosti Polje 6.05 Povijest umjetnosti Grane: 6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija 6.05.02 zatita umjetnike batine

185

Polje 6.06 Znanost o umjetnosti Grane: 6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija 6.06.02 teorija likovnih umjetnosti 6.06.03 teatrologija 6.06.04 filmologija Polje 6.07 Arheologija Grane: 6.07.01 prapovijesna arheologija 6.07.02 antika arheologija 6.07. 03 srednjovjekovna arheologija Polje 6.08 Etnologija i antropologija Grane: 6.08.01 antropologija 6.08.02 etnologija 6.08.03 folkoristika

INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUJE

UMJETNIKO PODRUJE, POLJA I GRANE 7.00 UMJETNIKO PODRUJE Polje 7.01 Dramske umjetnosti Grane: 7.01.01 dramaturgija 7.01.02 gluma 7.01.03 reija

186

Polje 7.02 Filmska i elektronine umjetnosti Grane: 7.02.01 animirani film 7.02.02 montaa 7.02.03 reija 7.02.04 scenarij 7.02.05 snimanje Polje 7.03 Glazbena umjetnost Grane: 7.03.01 kompozicija 7.03.02 reprodukcija glazbe (dirigiranje, pjevanje, sviranje) Polje 7.04 Likovne umjetnosti Grane: 7.04.01 arhitektura i dizajn 7.04.02 grafika 7.04.03 kiparstvo 7.04.04 restauracija 7.04.05 slikarstvo

187

BIBLIOGRAFIJA

4. Aristotel: Fizika, (preveo T. Ladan), Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1992. 5. Aristotel: Kategorije, (preveo F. Grgi), Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1992. 6. Ackoff, R. L., The Design of Social Research, University Chicago Press, 1953. 7. Baban, Lj. et. al.: Primjena metodologije znanstvenog istraivanja, Ekonomski fakultet Sveuilita "Josipa Jurja Strossmayera" u Osijeku, Osijek, 1993. 8. Burger, H.: Filozofija tehnike, ITRO Naprijed, Zagreb, 1979. 9. Convey, J. Online informatio retrieval: an introductory manual: principles and practice, 4th edition, Library Association Publishing, London, 1992. 10. aval, J.: Statistike metode u privrednim i drutvenim istraivanjima, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1977.

188

11. Filipovi, Vladimir, Filozofski rjenik, Matica hrvatska, Zagreb, 1984. 12. Forcese, P. Denis and Richer, Stephan, Stages of Social Research Contemporary Perspectives, PrenticeHall, New York, 1970. 13. Friedel, E.: Povijest grke kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2001. 14. Garret, Anette, Interwieving its Principles and Methods, Family Service Association of America, New York, 1970. 15. Gilli, Giaan Antonio, Kako se istrauje, kolska knjiga, Zagreb, 1974. 16. Halder, A.: Filozofijski rjenik, Naklada Jui d. o. o., Zagreb, 2002. 17. Ivanovi, Z.: Metodologija izrade znanstvenog i strunog djela, Hotelijerski faakultet u Opatiji, Opatija, 1996. 18. Jerusalem, W.: Uvod u filozofiju, CID, Zagreb, 1996. 19. Jurievi, B.: Ekonomija knjige, organizacija i tehnika rada, kolska knjiga, Zagreb, 1987. 20. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, kolska knjiga, Zagreb, 1977. 21. Koen, M. Nejgel, E.: Uvod u logiku i nauni metoda, etvrto izdanje, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982. 22. Kosiol, Erich, Temelji i metodi istraivanja organizacije, Informator, Zagreb, 1972. 23. Kosti, M.: Elementi teorije sistema informacija, Nauna knjiga, Beograd, 1987. 24. Kova, S.: Logika, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1994. 25. Lauc, Ante, Metodologija drutvenih znanosti, Sveuilite u Osijeku, Osijek, 2000. 26. Line, M. Vickers, S.: Univerzalna dostupnost publikacija, Hrvatsko bibliotekarsko drutvo, Zagreb, 1989. 27. Logar, J.: Uvod u bibliografiju- teorijski osnovi bibliografije, historija bibliografije, pregled bibliografije, bibliografija u Jugoslaviji, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

189

28. Mali, I.: Koncepcija suvremenog udbenika, kolska knjiga, Zagreb, 1986. 29. Marui, Matko i dr., Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska naklada, Zagreb, 2000. 30. Mejovek, M.: Uvod u metode znanstvenog istraivanja u drutvenim i humanistikim znanostima, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Naklada Slap, Zagreb, 2003. 31. Miller, C. Delbert, Handbook of Research Design and Social Measurement, David Mc Kay Company, New York, 1970. 32. Milosavljevi, Slavomir, Istraivanje politikih pojava, Beograd, 1980. 33. Montgomery, D. C. Runger, G. C.: Applied statistics and probability for engineers, John Wiley & Sons Inc., New York, 1994. 34. Nejgel, Ernest, Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974. 35. Neuman, W. Lowrence, Social Metods, Alyn and Bacon, London, 1997. 36. Novakovi, Stania, Hipoteze i saznanje, Nolit Beograd, 1984. 37. Pavi, H.: Znanstvene informacije, kolska knjiga, Zagreb, 1980. 38. Pavi, I.: Statistika teorija i primjena, Tehnika knjiga, Zagreb, 1977. 39. Pavlovi, B. U.: Filozofija prirode, ITRO Naprijed, Zagreb, 1978. 40. Peujli, Miroslav, Metodologija drutvenih nauka, Beograd, 1876. 41. Petkovi, T., Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija, kolska knjiga, Zagreb, 2005. 42. Petrovi, Gajo, Logika, kolska knjiga, Zagreb, 1982. 43. Petrovi, G.: Logika, izmijenjeno izdanje, Element, Zagreb, 1994. 44. Petz, B.: Osnovne statistike metode za nematematiare, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1985.

190

45. Risti, .: Nacrti i istraivanja i provjeravanje hipoteze, Institut za pedagoka istraivanja, Prosveta, Beograd, 1983. 46. Salitrei, T.: Uvod u znanstveni rad, Ekonomski fakultet Osijek, 1974. 47. Salitrei, T., ugaj, M.: Uvod u znanstvenoistraivaki rad, Fakultet organizacije i informatike Varadin, Varadin, 1982. 48. Silobri, Vlatko, Kako sastaviti i objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, Zagreb, 1998. 49. Simoni, Ante, Znanost, Sveuilite u Rijeci, Vitagraf d.o.o. Rijeka, 1999. 50. Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961. 51. ami, M.: Kako nastaje nauno djelo uvoenje u tehniku naunoistraivakog rada opti pristup, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1980. 52. ei, Bogdan, Metodologija drutvenih nauka, Nauna knjiga, Beograd, 1974. 53. iul, N.: Osnove znanstvenog istraivanja u ekonomiji, Ekonomski fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 1992. 54. kiljan, i sur.: Leksikon antikih termina, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003. 55. Tomin, U.: Uvod u nauku o nauci, Ekonomski institut, Beograd, 1974. 56. To, Niko, Metode druboslovnega raziskovanja, Univerza v Ljubljani, Ljubljana, 1978. 57. Vujevi, Miroslav, Politika i medijska kultura u Hrvatskoj, kolska knjiga, Zagreb, 2001. 58. Vujevi, Miroslav, Uvoenje u drutveni rad u podruju drutvenih znanosti, kolska knjiga, Zagreb, 2002. 59. Weber, Max, Metodologija drutvenih nauka, Globus, Zagreb, 1986. 60. Zajearanovi, G.: Osnovi metodologije nauke, drugo izdanje, Nauna knjiga, Beograd, 1977.

191

61. Zelenika, R.: Metode znanstvenog rada, Fakultet za pomorstvo i saobraaj, Rijeka, 1987. 62. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, Partizanska knjiga, Ljubljana Rijeka, II. izdanje, Rijeka, 1990. 63. Zelenika, R.: Kako nastaje recenzija znanstvenog i strunog djela, ZIRS, Zagreb, 1991. 64. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000. 65. Zvonarevi, M.: Socijalna psihologija, kolska knjiga, Zagreb, 1989. 66. ugaj, Miroslav, Osnove znanstvenog i strunog rada, "Zagreb", Samobor, 1989. 67. ugaj, Miroslav, Metodologija znanstvenoistraivakog rada, Fakultet organizacija i informatike, Varadin, 1997. 68. ugaj, Miroslav, Temelji znanstvenoistraivakog rada, Varadin, 1999. 69. uvela, I.: Uvod u ekonomska istraivanja, Ekonomski fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 1978. (skripta) 70. uul, Josip, Statistika, Informator, Zagreb, 1987. upanov, Josip, Metodologija istraivanja drutvenih pojava, Zagreb, 1978.

192

KAZALO

A
a posteriori.................................................................................................... 55 a priori .......................................................................................................... 55 absolutum ..................................................................................................... 45 abstractum .................................................................................................... 58 abstrakt ................................................................................................. 10, 117 adekvatan ............................................................................................... 56, 94 afirmacija ..................................................................................................... 52 Agricola........................................................................................................ 43 aksiom .................................................................................................... 65, 97 aksiomatska metoda ..................................................................... 9, 87, 88, 97 akuratan ........................................................................................................ 56 alkemija ........................................................................................................ 33 Alkmeon....................................................................................................... 29 Almagest ...................................................................................................... 27 amfibolija ..................................................................................................... 56 analiza ................ 9, 15, 20, 70, 71, 90, 91, 121, 137, 138, 146, 151, 167, 168 analogija ............................................................................................... 55, 143 Andreas Vesalius.................................................................................... 30, 35 anotacija ................................................................................................. 9, 111 antecedent..................................................................................................... 52

193

antinomija..................................................................................................... 67 antiteza ................................................................................................... 67, 91 apodeixis ................................................................................................ 41, 53 apodiktino................................................................................................... 53 apologija......................................................................................................... 9 Apolonije...................................................................................................... 28 apsolutno .................................................................. 35, 39, 44, 45, 61, 63, 67 apstrakcija .................................................................................................... 90 apsurdno ....................................................................................................... 13 arche ....................................................................................................... 53, 57 argument....................................................................................................... 64 Arhimed ........................................................................................... 27, 28, 29 Aristarh......................................................................................................... 26 Aristotel.......................................................... 26, 28, 29, 30, 31, 33, 174, 175 asertivni ........................................................................................................ 53 asertorno....................................................................................................... 53 aspekt ........................................................................................... 59, 114, 144 astronomija....................................................................................... 8, 22, 166 autoritarni ..................................................................................................... 42 Avicenna ...................................................................................................... 33

B
Bernal ........................................................................................................... 46 Bersos........................................................................................................... 32 beskonanost ................................................................................................ 39 Biblija........................................................................................................... 31 bibliografija .................................................................................... 6, 107, 135 biljeka o autoru ......................................................................................... 127 biljeke ................................................................................................. 10, 118 biologija ................................................................................... 8, 36, 166, 170 bit ............................................................................. 30, 50, 74, 102, 128, 149 bitak.................................................................................................. 23, 52, 74 Bokovi....................................................................................................... 35 broura........................................................................................................ 102

C
asopisi................................................... 9, 101, 105, 107, 108, 116, 124, 132 cilj................................................................. 19, 23, 60, 73, 95, 122, 145, 148 cirkulus......................................................................................................... 57 cjelina ................................................. 7, 8, 16, 23, 54, 58, 79, 80, 89, 97, 132

194

D
dedukcija ...................................................................................................... 88 deduktivna metoda ......................................................................................... 9 definicija....................... 7, 13, 16, 21, 48, 56, 57, 76, 106, 144, 145, 146, 147 definiranje znanstvenog problema ................................................................. 9 delfi metoda.................................................................................................... 9 Demokrit ................................................................................................ 27, 28 demonstratio................................................................................................. 41 deskripcija .............................................................................................. 48, 59 determinizam................................................................................................ 63 diferencija..................................................................................................... 13 dihotomija .................................................................................................... 58 dijalela .......................................................................................................... 57 dinamiki................................................................................................ 14, 95 dinamis ......................................................................................................... 15 Diofant ......................................................................................................... 28 diplomski znanstveni rad ............................................................................... 9 disjunktivan.................................................................................................. 53 diskusija ..................................................................... 9, 10, 12, 105, 132, 134 distinkcija ......................................................................................... 48, 59, 61 divizija.................................................................................................... 48, 58 dokaz ................................................ 8, 26, 41, 49, 53, 64, 65, 66, 80, 91, 138 dokazivanje ............................................................................ 8, 64, 66, 75, 88 doktorska disertacija............................................................................... 9, 103 doivljaj........................................................................................................ 43 duh.......................................................................................................... 43, 63 Duns Scotus.................................................................................................. 34 dvojba................................................................................................... 39, 118

E
ekonomija............................................................................................... 8, 171 eksperimentalna metoda........................................................................... 9, 87 eksperimentalni fenomen ............................................................................. 82 ekspertiza ....................................................................................................... 9 eksplanacija ............................................................................................ 48, 59 ekstenzija...................................................................................................... 50 ekstrapolacija ............................................................................................... 84 ekvivokacija ................................................................................................. 51 elaborat................................................................................................... 9, 108 Empedoklo ................................................................................................... 28 empeiria.................................................................................................. 38, 40

195

empirija ........................................................................................................ 38 empirizam........................................................................................... 8, 35, 40 enciklopedija .......................................................................................... 9, 106 entelehija ...................................................................................................... 19 epistemologija .............................................................................................. 12 Eratosten................................................................................................. 27, 28 Erazmo Roterdamski.................................................................................... 35 ergon............................................................................................................. 97 esej ................................................................................................................. 9 etika znanosti.............................................................................................. 125 etimologija ................................................................................................... 57 etymos .......................................................................................................... 57 Eudokso........................................................................................................ 27 Euklid ..................................................................................................... 28, 44 explicare ....................................................................................................... 57

F
falibilizam .................................................................................................... 46 fallacia accidentalis ...................................................................................... 56 falsifikacija......................................................................... 49, 63, 66, 91, 119 fenomen.......................................... 18, 74, 76, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 95, 133 filozofija ................................................................. 21, 22, 34, 42, 46, 96, 116 filozofija prirode......................................................................................... 177 finis............................................................................................................... 19 fizika................................................................................. 8, 22, 166, 167, 177 funkcija....................... 33, 45, 54, 94, 123, 137, 138, 140, 141, 143, 144, 150

G
generaliziranje .............................................................................................. 55 generatio................................................................................................. 57, 79 genetika metoda...................................................................................... 9, 87 geneza........................................................................................................... 57 gnoseologija ................................................................................................. 63 gnoza ............................................................................................................ 63 Gorgija ......................................................................................................... 30 grafovi .................................................................................................. 10, 123

H
Hamurabi...................................................................................................... 32 Hellenika ...................................................................................................... 32

196

Heraklid........................................................................................................ 26 Herodot......................................................................................................... 32 Heron............................................................................................................ 28 heuristika ................................................................................................ 19, 61 Hezoid .......................................................................................................... 31 Hiparh........................................................................................................... 26 Hipokrat ....................................................................................................... 29 hipoteza ................ 9, 49, 61, 62, 73, 74, 75, 76, 77, 81, 88, 95, 115, 118, 119 historiai......................................................................................................... 29 homonimija .................................................................................................. 51 hypokeimenon .............................................................................................. 50

I
illicitus processus ......................................................................................... 56 implikacija.................................................................................................... 20 indukcija........................................................................................... 55, 87, 91 induktivna metoda.......................................................................................... 9 informacija 9, 70, 73, 75, 100, 103, 104, 105, 107, 108, 116, 117, 118, 124, 128, 131, 145, 168, 176 intelekt.................................................................................................... 42, 43 intenzija ........................................................................................................ 50 interdisciplinarnost........................................................................... 12, 20, 22 interpretacija................................................................................. 9, 14, 63, 83 intersubjektivnost ......................................................................................... 41 iskustvo ........................................................................ 35, 38, 40, 41, 43, 129 istina ................................................................................... 14, 45, 53, 79, 133 istraivanje ... 9, 15, 82, 93, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 129, 130, 131 izbor teme istraivanja ............................................................................... 114 izvorni znanstveni lanak........................................................................... 104

K
kataphasis ..................................................................................................... 52 kategorian ................................................................................................... 52 kategorija.................................................................................................. 7, 48 kauzalnost......................................................................................... 60, 61, 63 kibernetika metoda ................................................................................. 9, 87 klasifikacija ...................................................................... 58, 87, 91, 100, 105 kljune rijei......................................................................... 10, 117, 118, 129 knjiga.................. 7, 28, 32, 100, 106, 107, 110, 148, 164, 175, 176, 177, 178 kolokvijalno ................................................................................................. 18 komparativna metoda ..................................................................................... 9

197

konkluzija..................................................................................................... 54 konsekvent ................................................................................................... 52 kontrolni dogaaj ................................................................................. 77, 122 Kopernik....................................................................................................... 35 kriterij............................................................................................... 49, 54, 64 kritiki racionalizam..................................................................................... 40 kritika ..................................................................................................... 9, 111 Ksenofont ............................................................................................... 31, 32 kvaliteta ................................................................................................ 52, 146 kvantifikacija................................................................................................ 71 kvantiteta ...................................................................................................... 52

L
leksikon .......................................................................................................... 9 Leonardo da Vinci........................................................................................ 35 Leukip .......................................................................................................... 28 Likurg........................................................................................................... 33 literatura ............................................................................................... 10, 116 Livije ............................................................................................................ 32 ljetopis ............................................................................................................ 9 logicizam ...................................................................................................... 44 logika...................................................................................... 43, 99, 176, 177

M
matematika metoda ................................................................................ 9, 87 matematika ................................................................... 8, 20, 44, 87, 166, 167 materijal i metode......................................................................................... 10 mathema ....................................................................................................... 44 mathesis universalis ..................................................................................... 44 medicina ..................................................................... 8, 29, 36, 165, 169, 170 medresa .................................................................................................... 8, 34 Menetho ....................................................................................................... 31 metoda 6, 7, 9, 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 22, 35, 40, 44, 55, 59, 67, 68, 69, 70, 72, 81, 82, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 102, 115, 118, 120, 131, 137, 143, 144, 148, 149, 150, 163, 176 metoda analize.................................................................................... 9, 86, 88 metoda apstrakcije.................................................................................... 9, 86 metoda brojenja........................................................................................ 9, 87 metoda deskripcije ................................................................................... 9, 87 metoda dokazivanja.................................................................................. 9, 87

198

metoda generalizacije............................................................................... 9, 86 metoda idealnih tipova ............................................................................. 9, 87 metoda klasifikacije ................................................................................. 9, 87 metoda kompilacije .................................................................................. 9, 87 metoda konkretizacije .................................................................................... 9 metoda mjerenja ....................................................................................... 9, 87 metoda modeliranja.................................................................................. 9, 87 metoda opovrgavanja ..................................................................................... 9 metoda sinteze................................................................................................ 9 metoda specijalizacije .................................................................................... 9 metoda uzoraka .............................................................................................. 9 metodologija............................................. 7, 40, 102, 175, 176, 177, 178, 179 metodologija znanosti .................................................................................. 46 Minos ........................................................................................................... 33 miljenje ........... 17, 21, 24, 34, 39, 40, 43, 44, 54, 88, 96, 109, 117, 130, 134 mjere sigurnosti............................................................................................ 10 modalitet....................................................................................................... 52 model............................................................................ 61, 85, 86, 94, 97, 120 modeliranje eksperimenta ...................................................... 10, 40, 119, 120 monografija .................................................................................................... 9

N
naelo ....................................................................... 46, 49, 53, 57, 62, 65, 74 naslov ........................................................... 10, 118, 122, 124, 128, 129, 136 naturalizam................................................................................................... 41 nauk ................................................................................ 14, 16, 17, 39, 40, 49 nauka ................................................................ 8, 12, 13, 16, 46, 64, 177, 178 negacija .................................................................................................. 52, 53 neosjetilna spoznajna mo............................................................................ 43 Newton ......................................................................................................... 35 nezavisne varijable ............................................................................... 76, 123 nominalizam................................................................................................. 49 Nomoi........................................................................................................... 30 novine......................................................................................................... 101

O
objanjenje ............................................................. 12, 57, 59, 60, 61, 88, 133 obrazovanje .................................................................................................. 42 Ockham ........................................................................................................ 74 Ockhamov princip........................................................................................ 74 ogled........................................................................................................... 111

199

opaanje ..................................................................... 9, 71, 72, 76, 77, 78, 88 ope 7, 9, 12, 14, 21, 22, 45, 52, 55, 60, 62, 68, 74, 90, 92, 107, 124, 129, 148, 168, 173 operacionalizam ........................................................................................... 18 opis ....................................................................................... 73, 104, 111, 131 opseg .................................................................... 27, 28, 50, 52, 59, 147, 149

P
paradigma..................................................................................................... 25 paralogizmi................................................................................................... 55 perceptio....................................................................................................... 49 Periodine publikacije................................................................................ 101 Pitagora ............................................................................................ 26, 27, 44 Platon ......................................................................................... 27, 30, 31, 33 poiotes .......................................................................................................... 52 pojam 7, 8, 12, 13, 14, 16, 19, 25, 38, 41, 43, 45, 48, 49, 50, 51, 55, 56, 57, 58, 59, 74, 80, 92, 94, 95, 141, 144, 145, 146, 148 polemika......................................................................................................... 9 Polibije ......................................................................................................... 32 Poliklet ......................................................................................................... 27 politeiai......................................................................................................... 19 politika ................................................................................. 8, 18, 30, 31, 171 postavljanje hipoteze.............................................................................. 9, 118 postulat ......................................................................................................... 65 pouzdano .............................................................................. 16, 53, 62, 67, 69 povijesna metoda............................................................................................ 9 povijest ....................................... 8, 21, 25, 32, 36, 46, 96, 167, 171, 172, 173 povijest znanosti..................................................................................... 26, 47 praksa ........................................................................................................... 18 praktikum ....................................................................................................... 9 pravo......................................................................................... 8, 33, 133, 171 predikat......................................................................................................... 51 predmet 8, 12, 15, 18, 20, 21, 22, 23, 38, 39, 44, 46, 49, 50, 51, 61, 79, 84, 85, 86, 89, 90, 100, 103, 109, 131, 145, 148 predodba ............................................................................................... 13, 49 pregledni lanak ......................................................................................... 104 premisa ................................................................................. 41, 54, 55, 56, 64 prethodno priopenje.......................................................................... 104, 105 prikaz........................................ 9, 32, 103, 105, 108, 109, 111, 122, 123, 129 Primarne publikacije .................................................................................. 101 principium .............................................................................................. 53, 57 priroda .................................................................... 11, 17, 26, 41, 42, 73, 149 prirodni fenomen.......................................................................................... 81

200

prirunik ................................................................................................. 9, 106 probabilizam................................................................................................. 63 problem 8, 14, 22, 23, 42, 49, 72, 73, 75, 79, 85, 86, 96, 113, 114, 115, 119, 125, 130, 137, 138, 139, 144 prognoza....................................................................... 61, 76, 77, 78, 95, 118 prognoziranje ................................................................... 8, 48, 62, 70, 76, 99 pronalazak .................................................................................................... 61 Protagora ...................................................................................................... 30 protuslovlje................................................................................................... 53 Ptolomej ................................................................................................. 27, 28

Q
qualitas ......................................................................................................... 52 quantitas ....................................................................................................... 52

R
racionalizam ........................................................................... 8, 35, 40, 43, 45 rationalis....................................................................................................... 40 razum...................................................................................................... 40, 43 realno........................................................................................ 43, 74, 90, 114 recenzija ................................................................................................. 9, 178 Redukcija ............................................................................................... 82, 84 referentne publikacije............................................................................. 9, 109 refleksija................................................................................... 20, 42, 50, 125 relacija .................................................................................. 14, 51, 87, 93, 95 relevantno..................................................................................................... 72 rezultati 10, 15, 18, 23, 26, 82, 85, 86, 94, 95, 100, 104, 108, 115, 118, 120, 125, 126, 127, 132, 133, 134 Rihtman ........................................................................................................ 46 rjenik................................................................................................. 8, 9, 175

S
sadraj ............................................................................................................ 6 saetak ................................................................................................ 117, 129 sekundarne publikacije............................................................................... 101 silogizam ................................................................................................ 54, 55 simulirani fenomen....................................................................................... 84 sinonimija..................................................................................................... 51 sinteza................................................... 15, 22, 40, 89, 91, 119, 137, 141, 168

201

skepticizam......................................................................................... 8, 40, 45 kola ............................................... 3, 5, 8, 17, 29, 33, 34, 144, 151, 152, 164 skolastika...................................................................................................... 34 skopeo .......................................................................................................... 40 Sofisti ........................................................................................................... 30 sofizmi.......................................................................................................... 55 Sokrat ........................................................................................................... 33 spona ............................................................................................................ 51 spoznaja 8, 14, 15, 23, 40, 43, 45, 55, 61, 63, 69, 73, 80, 81, 82, 83, 85, 86, 89, 91, 92, 101, 102, 104, 105, 108, 117 standardi ......................................................................................... 9, 147, 149 statistika metoda ........................................................................................... 9 statistika obrada.......................................................................................... 71 struni lanak ......................................................................................... 9, 108 struni izvjetaj ...................................................................................... 9, 109 struni radovi.................................................................................................. 9 struktura ........................................................................................... 54, 60, 68 stvar .............................................................................. 11, 16, 38, 50, 79, 127 stvarnost ......................................................................... 25, 41, 42, 43, 52, 64 subjekt ........................................................................................ 41, 44, 51, 76 substantia...................................................................................................... 50 sud ...................................................................... 8, 48, 51, 53, 54, 63, 94, 111 sumnja .................................................................................................... 39, 63 suprotnost ......................................................................................... 40, 53, 91 sustav 16, 27, 35, 42, 48, 60, 62, 72, 94, 96, 97, 98, 111, 123, 137, 145, 149, 152, 153, 154, 158, 160, 163 sveuilite..................................................................................................... 34 svijest ............................................................................................... 39, 44, 49 svrha ................................................... 19, 60, 62, 65, 102, 109, 111, 117, 132 syn .................................................................................................... 16, 40, 97

T
tablice ................................................................................... 10, 122, 132, 133 Tales ................................................................................................. 22, 26, 44 tautologija..................................................................................................... 56 tehnika ........................ 13, 16, 17, 59, 145, 148, 149, 150, 165, 168, 170, 175 teleologija..................................................................................................... 60 telos ........................................................................................................ 19, 60 tema .............................................................................................. 12, 114, 130 Teofrast ........................................................................................................ 30 teologija.............................................................................................. 165, 172 teorija 9, 12, 20, 37, 42, 45, 46, 49, 51, 52, 62, 65, 74, 81, 87, 95, 96, 108, 167, 171, 172, 173, 177

202

teorija sustava kao metoda ....................................................................... 9, 87 teorija znanosti ....................................................................................... 20, 46 tercijarne publikacije.................................................................................. 101 testiranje ..................................................................................... 9, 70, 76, 114 teza ..................................................................................... 64, 65, 66, 88, 112 theorein......................................................................................................... 45 Toma Akvinski....................................................................................... 34, 52 Tukidid ......................................................................................................... 32 tvrdnja .................................................................................................... 52, 64

U
udbenik ................................................................................................. 5, 106 um..................................................................................................... 40, 43, 67 uvjet............................................................................................ 23, 45, 59, 60 uvod........................................................................................ 1, 4, 5, 137, 152 uzorak............................................................................................... 25, 61, 78 uzrok............................................................... 42, 53, 55, 60, 61, 88, 132, 134

V
varijable................................................................................ 76, 119, 122, 123 verifikacija ........................................................................................... 49, 119 Vesalius ........................................................................................................ 35 vodii.......................................................................................................... 101 vrijeme 15, 21, 35, 46, 79, 85, 92, 96, 108, 114, 115, 117, 131, 146, 148, 149, 150, 154, 160

Z
zaglavak ........................................................................................... 41, 54, 56 zahvale ......................................................................................................... 10 zakljuak .................................... 8, 10, 41, 48, 49, 54, 55, 56, 64, 87, 93, 110 zakon .................................. 8, 35, 49, 55, 62, 63, 67, 154, 156, 157, 160, 162 zamiljeni fenomen ...................................................................................... 85 zamjedba ................................................................................................ 38, 43 zavisne varijable........................................................................................... 76 zbilja............................................................................................................. 43 zbornik radova................................................................................................ 9 znanje 7, 11, 12, 13, 17, 18, 20, 21, 24, 27, 38, 42, 45, 50, 61, 62, 67, 69, 75, 85, 98, 103

203

1, 4, 5, 8, 11, 12, 13, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 27, 29, 30, 35, 36, 38, 41, 44, 45, 46, 48, 50, 56, 60, 63, 68, 79, 85, 86, 93, 100, 128, 149, 175 znanost o znanosti .......................................................................... 6, 8, 46, 48 znanstvena disciplina ......................................................... 15, 46, 48, 96, 145 znanstvena djela ......................................................................................... 102 znanstvena doktrina...................................................................................... 16 znanstvena grana .......................................................................................... 69 znanstvena studija ...................................................................................... 105 znanstveni asopis.................................................................................. 9, 135 znanstveni doprinos................................................ 10, 45, 115, 127, 128, 129 znanstveni projekt .............................................................................. 105, 114 znanstveno otkrie........................................................................................ 49 znanstveno podruje........................................................... 17, 20, 68, 69, 106 znanstveno polje................................................................................... 68, 106 zor................................................................................................................. 41

znanost

204