BIBLIOTEKA

LOGOS

Ureuju: M. aldarovi, dr M. Filipovi, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpai, dr V. Jokanovi, dr A. Krei, N. Smailagi, dr V. Sutli, dr Lj. Tadi i A. arevi

HERBERT MARCUSE

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLI

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

RASPRAVE IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEENO
Prevela: BRANKA BRUJI

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja ena je, u najmanju ruku, djelomice zasluna za stavove izraene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritikim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izotrio svoja shvaanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober itali su rukopis u raznim fazama i pruili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun dation i the Social Science Research Council produili su mi dotacije, koje su uveliko olakale dovrenje ovih ras prava.

UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUTVO BEZ OPOZICIJE Ne slui li prijetnja atomskom katastrofom, koja bi mogla zbrisati ovjeanstvo, ouvanju ba onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se sprijei ovakva ka tastrofa zasjenjuju traenje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom drutvu. Ovi uzroci ostaju ne odreeni, nerazotkriti, nenapadnuti od javnosti jer su u dru gom planu, iza ope-razabrane prijetnje izvana za Za pad s Istoka, a za Istok sa Zapada. Jednako opeprihvaena je potreba za spremnou da se ivi na rubu opasnosti, da se sueli s izazovom. Mi se preputamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava, usavravanju rasipanja, kolovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono to oni brane. Pokuaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nai nom na koji je organizirano drutvo i na koji ono organizira svoje lanove namah je konfrontiran s injenicom da razvi jeno industrijsko drutvo postaje bogatije, vee i bolje per petuiranjem ove opasnosti. Odbrambena struktura olakava ivot veem broju ljudi i proiruje ovjekovo gospodarenje prirodom. U takvim okolnostima naa sredstva masovne ko munikacije nemaju mnogo potekoa kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Politike potrebe drutva postaju individualne potrebe i aspiracije, njihovo za dovoljenje podstie biznis i opi prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma.

10

UVOD

UVOD

11

Pa ipak je to drutvo u cjelini iracionalno. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti; njegov mir je odravan konstantnom prijetnjom rata; njegov rast ovisi represiji realnih mogu nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju individualne, nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako razliita od represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene stupnjeve naeg drutva, danas ne operira s pozicije prirodne i tehnike nezrelosti, ve s pozicije snage. Mogunosti (inte lektualne i materijalne) suvremenog drutva su neizmjerno vee nego ikad prije. To znai da je razmjer dominacije dru tva nad pojedincem takoe neizmjerno vei nego ikad prije. 'Nae drutvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal nih drutvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na dvostrukoj bazi: nadmonom efikasnou i porastom ivot nog standarda., Dio cilja kritike teorije suvremenog drutva jest da se istrae korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i hove povijesne alternative. Kritika teorija analizira drutvo , s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili pervertirane mogunosti za poboljanje bitnih ljudskih okol nosti, t o su mjerila takve kritike? Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojei na in organiziranja drutva je procijenjen spram drugih mo guih naina za koje se smatra da pruaju bolje anse za olakanje ovjekove borbe za opstanak; odreena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter nativa. Tako je svaka kritika teorija drutva od poetka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj
*) Pacify i pacification nemaju u Marcuseovoj upotrebi znaenje nasilnog umirenja vanjskim snagama, to bi ova rije mogla aso cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Pacifications u Marcusea znai: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e nismo prevodili stoga to bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea oznaava temeljni smjer transcendiranja postojeeg, to, zbog ue stale upotrebe, jezino ne dozvoljava opisno prevoenje. (Op. prev.)

problem se javlja u dva uporita u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. Sud da je ljudski ivot vrijedan ivljenja ili, pre ciznije, da moe i treba biti uinjen vrijednim ivljenja. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a pri ori teorije drutva i iz njegova neprihvaanja slijedi (to je sasvim logino) neprihvaanje same teorije. 2. Sud da u danom dutvu postoje odreene mogu nosti za poboljanje ljudskog ivota i odreeni putevi i sred stva za realiziranje tih mogunosti. Kritika teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstra cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojee drutvo raspolae ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in telektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija drutva je povijesna teorija, a povijest je domena ansi u domeni nunosti. Prema tome, koji meu raz liitim moguim i aktuelnim modima organiziranja i kori tenja raspoloivih sredstava pruaju najvee anse optimal nog razvoja? Pokuaj da se odgovori na ova pitanja ukljuuje s po etka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila mogu nosti optimalnog razvoja, kritika teorija mora apstrahirati od postojee organizacije i koritenja sredstava drutva i od rezultata ove organizacije i koritenja. Teorija drutva prin cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaa dani univerzum injenica kao konaan kontekst valjanosti. To je, naime, analiza koja transcendira injenice na osnovu njiho vih pritomljenih i negiranih mogunosti. Teorija drutva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka raktera trascendencije l ).Mogunosti moraju biti unutar

1) Termine transcendentan i transcendencija upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritikom smislu: oni oznaavaju ten

12

UVOD

UVOD

13

dohvata analiziranog drutva; one moraju biti odredljivi ci ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojeih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije tj. tran sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov nitva koje potpada pod njih. Teorija drutva se bavi povi jesnim alternativama koje obitavaju u danom drutvu kao subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternati ve postaju injenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Teorijski koncepti rezultiraju drutvenom promje nom. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko drutvo kon frontira kritiku sa situacijom koja, ini se, liava kritiku same njezine osnove. Tehniki progres, proiren na cio sistem dominacije i koordinacije, stvara takve oblike ivota (i moi) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poraavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi jesnih mogunosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da je savremeno drutvo u stanju da obuzda drutvenu prom jenu kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru gaije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi nain ovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) drutvene promjene je, moda, najkarakteristinije ostvarenje razvije nog industrijskog drutva. Integraciju suprotnosti, koja je, kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvru je ope prihvaanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem, opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unu tar jake drave. dencije, u feoriji i praksi, koje u danom drutvu premauju postojei univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogunosti). *) Kako contain: znai i sadravati, obuhvaati i obuzdavati, zadravati, ograniavati, a kako je izraz containment u ovoj Marcuseovoj knjizi najee u kontekstu: sadranost mogunosti za transcendiranje postojeeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadravanje unutar granica postojeeg to smo ga slobodno prevodili sa: spu tavanje, ponekad ak apsorbiranje, nastojei da bar priblino izrazimo sabiranje oba znaenja u jednu rije.

Saeta komparacija izmeu formativnog stupnja teo rije industrijskog drutva i njezine sadanje situacije moe pomoi da se pokae kako je izmijenjena osnova kritike. U vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stolje a, kritika industrijskog drutva je, izraujui prve koncepte alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te orije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjere nosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i politikoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u drutvu: buroazije i proletarijata. To su jo uvi jek osnovne klase u kapitalistikom svijetu. No, razvitak ka pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one vie nisu akteri povijesne transformacije. U naj razvijenijim podrujima suvremenog drutva bezobziran inte res ouvanja i poboljanja institucionalnog status quoa sje dinjuje prethodno antagonistike snage. U onoj mjeri u ko joj tehniki progres osigurava rast i koheziju komunistikog drutva, uzmie ideja kvalitativnoj promjeni pred realis tikim pojmovima neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti aktera i akcija drutvene promjene koje bi se dale demon strirati, kritika je baena natrag na visoki stupanj apstrak cije. Nema vie tla na kome se sastaju teorija i praksa, mi sao i akcija, a k i najempiristikije analize povijesnih alter nativa poprimaju izgled nerealistike spekulacije, a preda nost njima stvari linog (ili grupnog) preferiranja. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos injenicama koje, po svemu sudei, govore suprotno, kritika analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potreb na? Odgovor je konstantno isti: drutvu kao cjelini, svakom od njegovih lanova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije, ovjeanstvo na rubu unitenja, izruenost misli, nade i straha odlukama postojeih moi, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana konstitu iraju optubu koja nije nimalo pristrana, a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'tre ovog drutva, ve samo nje gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamana raci onalnost, koja pokree efikasnost i rast.

14

V O D

UVOD

15

Ovo drutvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time to ga ogromna veina stanovnitva prihvaa i to joj je nametnuto da ga prihvaa. Jo je smislena distinkcija istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali ova distinkcija mora biti osnaena. Treba da ljudi dou do toga da je sagledaju i da nau put od krive ka istinskoj svi jesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu. tome e prispjeti samo ako je oivotvorena potreba da se promijeni njihov nain ivota, negiranje pozitivnog, odbijanje. Upravo ovu potrebu postojee drutvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za snabdijevanje dobrima u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajui, pri tome, znan stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje ov jeka. Suoena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog drutva, kritika teorija ne raspolae os novom za transcendiranje ovog drutva. Vacuum poga a i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritike teorije drutva bile razvijene tokom perioda u kome je po treba za odbijanjem postojeeg i njegovim prevratom bila in korporirana u akciji utjecajnih drutvenih snaga. Te kate gorije su bile bitno negativni i kritiki pojmovi koji su odre ivali aktualne suprotnosti u evropskom drutvu devetnaes tog vijeka. Ve je i sama kategorija drutvo izraavala otar sukob drutvene i politike sfere drutvo kao antagonistiko dravi. Slino tome, individuum, klasa, privatan, porodica oznaavali su sfere i snage koje jo nisu bile inte grirane u dane uslove oznaavali su sfere napetosti i kon tradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru tva, ove kategorije gube svoju kritiku konotaciju i tendira ju tome da postanu deskriptivni, zavaravajui ili operacionalni termini. Pokuaj da se ponovo zadobije kritika intencija tih ka tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana drutvenim realitetom odpoetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku lativnu misao: od kritike politike ekonomije na filozofiju. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz injenice da je

analiza, tako, prinuena da proslijedi s pozicije izvan, kako pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i de struktivnih tendencija u drutvu. Moderno industrijsko dru tvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U to me i jest sr problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne moe biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu to mora biti zasnovana na sposobno stima danog drutva. Ova neizvjesna situacija ukljuuje jo fundamentalniju neizvjesnost, 'ovjek jedne dimenzije e odpoetka do kraja oscilirati izmeu dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko drutvo kadro sputati kvalita tivnu promjenu, konstituens predvidljive budunosti; (2) da postoje snage i tendencije koje e mogue slomiti ovo sputa vanje i revolucionirati drutvo.' Ne mislim da moe biti dat jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu i ak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa, ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude sprijeen. Moda neki sluaj moe promijeniti situaciju. No, ni katastrofa nee donijeti promjenu ako poimanje onog to se zbiva i onog to je zaprijeeno ne preokrene svijest i ponaanje ovjeka. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru tva, u kome tehniki aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih drutvenih i politikih uinaka. Naprotiv, to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera cije koje mu slue i proiruju ga. U tom drutvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko to de terminira ne samo drutveno potrebna zanimanja, vjetine i stavove ve i individualne potrebe i aspiracije. On tako ini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individu alnih i drutvenih potreba. Tehnologija slui postavljanju novih, efektivnih i ugodnijih formi drutvene kontrole i dru tvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr uje se, izgleda, u jo jednom smislu time to se iri na manje razvijena i, ak, na predindustrijska podruja svijeta,

16

UVOD

UVOD

17

a, isto tako, po tome to proizvodi slinosti u razvitku kapi talizma i komunizma. 4| Ne moe vie u suoenju s totalitarnim karakteris tikama ovog drutva biti prihvaeno tradicionalno shva anje neutralnosti tehnologije. Tehnologija kao takva ne moe biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnolo ko drutvo je sistem dominacije koji je djelotvoran ve u pojmu i konstrukciji tehnike.* Nain kojim drutvo organizira ivot svojih lanova ukljuuje prvobitan izbor meu povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeenom razinom materijalne i in telektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. On anticipira specifine mode transformiranja i iskoriavanja ovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To je jedan od vie projekata projekt realizacije 2 ) . A kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim in stitucijama i odnosima, on tendira tome da postane eksklu zivan i da determinira razvoj drutva u cjelini. Kao tehno loki univerzum, razvijeno industrijsko drutvo je politiki univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifinog povi jesnog projekta iskustva, transformacije i organizacije pri rode kao pukog materijala podreivanja. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuinje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, po litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri sutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju drutvo i sadravaju tehniki progres unutar strukture dominacije. Tehnoloka racionalnost je postala politika racionalnost. Raspravljajui poznatim tendencijama razvijenog in dustrijskog drutva, rijetko sam davao posebne referencije. U obimnoj sociolokoj i psiholokoj literaturi sakupljen je
2 ) Termin projekte naglaava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII.

i opisan materijal tehnologiji i drutvenoj promjeni, znan stvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, pro mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima vei broj neideolokih analiza injenicama poput Berle i Means, The Modem Corporation and Private Property, refe rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change, takoe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. eleo bih naglasiti vitalan znaaj rada C. Wrighta Millsa i studija koje su esto loe primljene zbog simplifikacije, pretjerivanja ili urnalistikog tretmana. U tu kategori ju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wiliama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo, nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri vene i zatiene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Moda se najupeatljivija evidencija moe dobiti jednostavno gledajui televiziju ili sluajui radio, glavni program, neprekinuto u trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne iskljuujui oglase, a mijenjajui povremeno stanice. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi jenijim suvremenim drutvima. Ima prostranih podruja unu tar i izvan tih drutava gdje ne prevladavaju opisane tenden cije rekao bih: jo ne prevladavaju. Ja ocrtavam te ten dencije i pruam neke hipoteze, nita vie. Jt

* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. prev.)

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

1. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod na, uhodana, razumna, demokratska nesloboda. To je znamen tehnikog progresa. Zaista, to moe biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji drutveno potrebnih, no bolnih izvedbi; koncentracija individualne inicijative u efektivnije, produktivnije korporacije; reguliranje slobodne kon kurencije meu nejednako opremljenim ekonomskim subjek tima; ogranienje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koe internacionalnu organizaciju sredstava. Moe se poneg dje zaaliti da ovaj tehnoloki poredak takoer ukljuuje po litiku i intelektualnu koordinaciju no, ipak je to razvoj koji obeava. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u poecima i ranijim stupnjevima industrijskog drutva preputaju se vi im stupnjevima tog istog drutva: oni gube svoje tradicio nalno opravdanje i sadraj. Slobode misli, govora i savjesti su bile upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zatiivale bitno kritike ideje sainjene da bi nadomje stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali instituciona lizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu drutva u ko me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Kako sloboda od nude konkretna supstancija svake slobode postaje realna mogunost tako slobode pripadne stanju nie produktivnosti gube svoj sadraj. Neovisnost mi sli, autonomija i pravo na politiku opoziciju lieni su svoje bazine kritike funkcije u drutvu koje je, ini se, sve spo sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom naina na koje je organizirano. Takvo drutvo moe s pravom zahti jevati prihvaanje svojih principa i institucija i reducirati

22

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

23

opoziciju na raspravljanje i proizvoenje alternativnog pro gramiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, ini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima po rasta ivotnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao drutveno nekoristan, tim vie to on ukljuuje osjetne ekonomske i politike reperkusije i prijeti glatkom funkcio niranju cjeline. Zaista, ini se da nema razloga bar to se tie ivotnih potreba da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmiarske konkurencije individual nih sloboda. Slobodna inicijativa ve od poetka nije bila, u cjelini, blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je uklju ivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku veinu stanovnitva. Kad ovjek ne bi vie bio prisiljen da se potvr uje na tritu kao slobodan ekonomski subjekt, iezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najveih ostvarenja civili zacije. Tehnoloki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za jo neispisanu do menu slobode s onu stranu nunosti. Sama struktura ovjeko va egzistiranja bi bila izmijenjena; ovjek bi bio osloboen svijeta rada, koji mu namee strane potrebe i strane mogu nosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u ivotu, ko ji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba, kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kon trola ne bi prijeila individualnu autonomiju, ve bi je omo guavala. To je cilj unutar mogunosti razvijene industrijske ci vilizacije, svrha tehnolokog racionaliteta. Pa, ipak, u po stojeem djeluje suprotan smjer: aparat namee svoje eko nomske i politike zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad no vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu kulturu. Suvremeno industrijsko drutvo tendira totalitari zmu na osnovu organizacije njegove tehnoloke baze. Jer to talitaran ne znai samo teroristiku politiku koordinaciju drutva ve, takoer, neteroristiku, ekonomsko-tehnoloku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre bama, dodjeljujui interese. Ona tako spreava izbijanje efi-

kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu sa mo odreena forma vladavine ili naela partije ve, takoer, odreeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne iskljuuje pluralizam partija, novinskih listova, sila protutee itd. 1 ) Politike snage se danas potvruju svojom moi nad mainskim procesom i tehnikom organizacijom aparata. Vla"da razvijenih industrijskih drutava, i drutva u industrij skom razvitku, moe se odrati i osigurati samo kad uspije mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehniku, zanatstvenu i mehaniku produktivnost raspoloivu industrijskoj civiliza ciji. Ova produktivnost mobilizira drutvo u cjelini, iznad, i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. Gola injenica da fizika (samo fizika?) mo ma ine nadmauje mo pojedinca i bilo koje posebne grupe po jedinaca ini mainu najefikasnijim politikim instrumentom u svakom drutvu u kome je bazina organizacija organi zacija mainskog procesa. No, politiki smjer moe biti pre okrenut; mo maine je bitno samo nagomilana i projektira na mo ovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mainu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu ovjeka. Savremeno industrijsko drutvo pokazuje da je dose glo stupanj na kome slobodno drutvo ne moe vie biti adekvatno odreeno tradicionalnim terminima ekonomskih, politikih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga to su te slobode postale beznaajne, ve zato jer su suvie vane da bi bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogunostima drutva. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ nim odreenjima jer bi ona significirala negaciju dominan tnih formi. Tako bi ekonomska sloboda znaila osloboenje od ekonomije od nadreenosti ekonomskih snaga i odnosa, osloboenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zarai vanja za ivljenje. Politika sloboda bi znaila osloboenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. Slino tome, intelektualna sloboda bi znaila restauraciju in dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 62, 63.

24

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M N Z I O N A L N O DRUTVO

25

nikaciji i nametnutom miljenju, znaila bi ukidanje jav nog mnjenja skupa s njegovim tvorcima. Nerealistian ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistiki karakter ve jakost onih snaga koje prijee njihovu realizaciju. Najefikas nije i najotpornije oruje protiv osloboenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za starjele forme borbe za egzistenciju. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i ak karakter ljudskih potreba iznad biotike razine. usmje renosti predominantnih drutvenih institucija i interesa ovisi da li e mogunost da se neto ini ili pusti, uiva ili uniti, prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome drutvo za htijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i za htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritikih mjerila spram postojeeg. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Krive su one koje su individuumu nametnuli posebni drutveni in teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje takvih potreba moe u najveoj mjeri ugoditi ovjeku. No, ovakva srea nije okolnost koju treba podravati i tititi ako ona slui tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz anse za ozdravljenje. Rezultat je, tad, euforija u nesrenosti. Veina predominant nih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponaanjem i konzumcijom prema oglasima da se voli i mrzi ono to drugi vole i mrze spada u tu kategoriju krivih potreba. Takve potrebe imaju drutveni sadraj i funkciju koji su predodreeni izvanjskim moima nad kojima individuum nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i uvrene uslovima egzistiranja, mogu postati ovjekove vlastite potre be, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo, one ostaju to to su bile od poetka: proizvo di drutva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Dominacija represivnih potreba je kompletirana inje nica prihvaena u ignoranciji i porazu. No, ova injenica treba da bude rainjena kako u interesu onog sretnog indi-

viduuma tako i u interesu onih ija je bijeda cijena zado voljenja ove sree. Jedine potrebe iji je zahtjev za zadovo ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe ishrana, odjea, stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne prihvaa preovlaujue drutvene interese kao vrhovni za kon misli i ponaanja postojei univerzum potreba i za dovoljenja je injenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povi jesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima ukljuuje mjerila prioriteta mjerila u odnosu na optima lan razvoj ovjeka, svih ljudi, pod optimalnim koritenjem raspoloivih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred stva su proraunljiva. Istina i krivost potreba odreuju objektivne uslove utoliko to su univerzalno zadovoljenje vi talnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada i siromatva opevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni ne variraju samo u odnosu na podruja i stupanj razvoja ve, takoer, oni mogu biti odreeni samo u (veoj ili ma njoj) kontradikciji spram postojeih. Koje sudite moe po lagati zahtjev na to da bude autoritet odluivanja? U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje krive potrebe moraju rijeiti sami individuumi. No, samo u konanoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi sprijeeni u tome da budu autonomni, dok im se nameu stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov odgovor na to pitanje ne moe biti prihvaen kao njihov vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne moe s pravom prisvojiti prerogative da odlui koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudite je krivo iako naa osuda ne rjeava pitanje: kako mogu lju di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 )
2

) Pogledaj, str. 54, 55.

26

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

27

Sto represivno upravljanje drutvom postaje racio nalnije, produktivnije, tehnikije i totalnije, to je manje mo gue zamisliti sredstva i naine kojima bi ljudi mogli slo miti svoje suanjstvo i zadobiti vlastito osloboenje. Namet nuti um cijelom jednom drutvu jest, zacijelo, paradoksalna i skandalozna ideja. No, s druge strane, trebalo bi podvri pitanju pravednost drutva koje nipodatava ovu ideju dok cijelo svoje puanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja nja. Sve osloboenje ovisi osvijetenosti suanjstvu, a razvoj ove svijesti je stalno prijeen predominacijom potre ba i zadovoljenja, to su, u velikim razmjerima, postale vla stite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomjeta jedan sis tem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomjeta nje krivih potreba istinskim, naputanje represivnog zado voljavanja. Specifino obiljeje razvijenog industrijskog drutva jest uspjeno zaguivanje onih potreba koje treba da budu osloboene osloboene takoer od onog to je snoljivo, to se isplati i to je ugodno jer podrava i odreuje destru ktivnu mo i represivnu funkciju drutva izobilja. Upravo drutvene kontrole insistiraju na svemonoj potrebi za proiz vodnjom i konsumcijom suvinog; potrebi za zaglupljujuim radom kad on vie nije nunost; na potrebi za takvim na inima relaksacije koji olakavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje; na potrebi da se odre takve varljive slobode kao to su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slo bodna tampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor ro ba u koje su utisnuti znakovi razliitih tvornica i patenata. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda moe posta ti moan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren po jedincu, nije odluan faktor u odreenju stupnja ljudske slo bode, ve to moe biti izabrano i to izabire pojedinac. Kri terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. Slobodan izbor u irokoj raznolikosti potronih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob ra i usluge podravaju drutvenu kontrolu nad ivotom rada i tjeskobe, tj. ako podravaju alijenaciju. Spontana rep-

rodukcija ovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi ju; ona samo svjedoi efikasnosti kontrole. Nae insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo mo sred stava masovne komunikacije u nametanju miljenja i da bi ljudi, sami po sebi, osjeali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. Objekcija promauje ono bitno. Ono to predodreuje ne poinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odlu na razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) izmeu datog i mogueg, izmeu zadovoljnih i nezadovoljnih potre ba. Upravo tu takozvano izjednaenje klasnih razlika poka zuje svoju ideoloku funkciju. Kad se radnik i njegov upra vitelj raduju istom televizijskom programu i posjeuju ista mjesta okupljanja, kad se tipkaica isto tako atraktivno dot jeruje kao ker njena poslodavca, kad crnac posjeduje Ca dillac, kad oni svi itaju iste novine tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa, ve razmjer u kome svi slo jevi drutva uestvuju u potrebama i zadovoljenju to slu e ouvanju postojeeg. U najrazvijenijim podrujima suvremenog drutva je prevoenje drutvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika meu njima, izgleda, samo isto teorijska. Da li je stvarno mogue razluiti sredstva masovne komunika cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za dovoljstvo i komercijalnu, te politiku korist involviranu u porastu stanovnitva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmunijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka rakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog dru tva, njegova sposobnost da uveava i iri udobnost, da pre okrene suvino u potrebu i destrukciju u konstrukciju, raz mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produetak ovjekova duha i tijela dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-

28

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

29

laze svoju duu u automobilima, hi-fi setovima, kuama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini, u kuhinjskim aparatima. Promijenio se mehanizam koji vee pojedinca za njegovo drutvo, dru tvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. Dominantne forme drutvene kontrole su tehnoloke u jednom novom smislu. Tehnika struktura i efikasnost pro duktivnog i destruktivnog aparata je bila, zacijelo, tokom ci jelog novog vijeka glavni instrument podreivanja lju di postojeoj drutvenoj podjeli rada. tavie, takva integra cija je uvijek bila praena oitijim formama prinude: gu bitkom sredstava za ivot, upravljanjem pravdom, policijom, oruanim snagama. To je jo uvijek. No, u suvremenom pe riodu se tehnika kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih drutvenih grupa i interesa, i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna, a svaka kontraakcija nemogua. Tad nije zaudno to je u najrazvijenijim podruji ma ove civilizacije drutvena kontrola toliko introjicirana da je ak individualni protest podsjeen u korijenu. Intelek tualno i emocionalno odbijanje da se ide naprijed poprima vid neurotinosti i impotentnosti. To je drutveno-psiholoki aspekt politikog zbivanja koje obiljeuje suvremeni period: iezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu, oito, reprezentirale mogunost novih formi egzistencije. Izraz introjekcija, izgleda, vie ne opisuje nain na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vri njegovo drutvo. Introjekcija sugerira raznolike, relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premjeta izvanjsko u unutarnje. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije, razliite i ak an tagonistike spram izvanjske nude individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponaanja. )
3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlunu ulogu: njene funkcije socijaliziranja su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i z a c i j a , Naprijed, 1965. g., str. 81. i dalje.

U tome je realitet unutarnje slobode: ona uobliuje priva tan prostor, u kome ovjek moe postati i ostati vlastitost. Tehnoloki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri vatni prostor. Masovna proizvodnja i masovna potronja tra e cijelog ovjeka, a industrijska psihologija je ve odavno prestala biti ograniena na tvornicu. Mnogostruki procesi introjekcije su, izgleda, okotali u gotovo mehanike reakcije. Rezultat nije harmoniziranje, ve mimesis: neposredno iden tificiranje individuuma sa svojim drutvom i, posredstvom toga, s drutvom u cjelini. Ovo neposredno, automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruivanja) po novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Njegova no va neposrednost je, ipak, proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. U tom procesu je odsjeena unu tarnja dimenzija duha u kojoj se moe ukorijeniti opozicija status quo-u. Gubitak ove dimenzije, koja je obitavalite mo i negativnog miljenja kritike moi uma, jest ideoloki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij sko drutvo utiava i pomiruje opoziciju. Udar progresa obr e um u podreivanje faktima ivota i dinamikoj sposobno sti da se proizvodi vie injenica i vee injenice istovrsnog ivota. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadrava injenice koje nisu povezane s represiv nom moi cjeline. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko je oblikuju njihov ivot, to nije na osnovu toga to oni daju zakon stvarima, ve na osnovu toga to ga prihvaaju ne zakon fizike, ve zakon njihova drutva. Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alije nacije doao u pitanje kada se ovjek identificira s egzisti ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija, ve stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvije ni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektiv na; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij-

30

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

31

skoj optubi tako i opravdanju; pred suditem ovih ostvare nja kriva svijest njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne oznaava kraj ideologije. Naprotiv, razvijeno industrijsko drutvo je, u odreenom smislu, ideologinije nego njegov prethodnik. Ovo utoliko to je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva politike as pekte dominirajue tehnoloke racionalnosti. Proizvodni apa rat i dobra i usluge koje on proizvodi prodaje ili na mee drutveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne transportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odije vanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa ija donose propisane stavove i navike, izvjesne emocio nalne i intelektualne reakcije koje povezuju, vie ili manje ugodno, konzumatore s proizvoaima, a preko ovih s cjeli nom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupani sve veem broju ljudi u sve vie slojeva, tad indokrinacija koju oni nose pre staje biti publicitet; ona postaje nain ivota. To je dobar nain ivota mnogo bolji nego prije i, kao takav, on se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jed nodimenzionalne misli i ponaanja u kome su odbijene, ili reducirane na odreenja univerzuma postojeeg, one ideje, aspiracije i objektivne mogunosti koje, po svom sadraju, transcendiraju postojei svijet rasuivanja i akcije. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti tativnog rasta. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto de: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u drutvenim znanostima. Ope obiljeje je totalan empiricizam u tretira nju koncepata; njihovo znaenje je ogranieno na reprezen taciju odreenih operacija i ponaanja. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje.

novite dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma du ine: 5 ) Mi, oito, znamo to podrazumijevamo pod duinom ako moemo rei to je duina nekog i svakog objekta, a od fiziara se vie i ne trai. Da bismo nali duinu objekta, moramo izvesti odreene fizikalne operacije. Pojam duine je fiksiran zato to su fiksirane operacije kojima se mjeri duina: to jest, pojam duine ne ukljuuje nita vie doli skup operacija kojima je duina odreena. Uope, pod poj mom ne razumijevamo nita vie nego skup operacija; pojam je sinonim odgovarajueg skupa operacija. Bridgman je vidio iroke implikacije ovog naina mi ljenja za drutvo u o p e 6 ) : Usvajanje operacionalnog shvaanja ukljuuje mnogo vie nego to je samo ogranienje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Ono znai dalekosenu promjenu u svim naim po stupcima miljenja, u tome da se vie neemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u naem miljenju pojmova kojima ne moemo poloiti adekvatan raun u odnosu na operacije. Bridgmanovo predvianje se ostvarilo. Nov nain mi ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psiho logiji, sociologiji i drugim podrujima. Mnogi od onih najoz biljnije zabrinjavajuih pojmova su eliminirani na taj na in to se pokazuje da se njima ne moe adekvatno polo iti raun operacijama ili ponaanjem. Radikalni empiricistiki proboj (ja u kasnije, u poglavljima VII i VIII, preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistiki) ta ko pribavlja metodoloko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ; New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad usavrena i kvalificirana. Bridgman je proirio pojam operacije tako da on ukljui operacije olovkom i papirom teoretiara (u Philipp J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Bo ston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: po eljno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt, iako moda indirektno, s instrumentalnim operacijama. 6 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s , Ioc. cit., str. 31.

und

32

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

33

lektom. To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajuih elemenata uma formira komplementaran akadem ski udio u drutveno traenom ponaanju. Ozbiljnija je dalekosena promjena u cjelokupnoj obviknutosti miljenja izvan akademskih ustanova. Ona slui koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje i sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vla davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znai da vla da materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizike i boemske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog Oboavajmo ovaj tjedan zajedno, Zato ne probati obraenje Bogu, Zen, egzistencijalizam, bitniki nain ivota, itd. Ali takvi mo di protesta i transcendencije vie nisu suprotni status quo-u, nisu vie negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio biheviorizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor ci politike i njihovi snabdjevai masovnim informacijama. Njihov univerzum rasuivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju vaenje, a koje, konstantno i monopolistiki ponavljane, postaju hipnotike definicije ili zapo vijedi. Na primjer, slobodne su one institucije koje operi raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajui modi su, po definiciji ili anarhizam, komunizam ili propaganda. Socijalistiki su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini cijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer, univerzalno i iroko zdravstveno osiguranje, ili zatita priro de od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih slubi koje mogu otetiti privatni profit. Ova totalitarna logika eta bliranih injenica ima svoj istoni pandan. Tamo je sloboda nain ivota koji je uveo komunistiki reim, a svi drugi, transcendirajui modi slobode su ili kapitalistiki, ili revizionistiki, ili lijevo sektatvo. Kretanje misli je zaustavlje no na barijerama koje se javljaju kao ogranienja samog uma. Ovakvo ogranienje misli, zacijelo, nije novo. Rast mo dernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u

empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri tikog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne strane, i nekritikog kvijetizma u odnoenju spram postojeih drutvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi velika javna tijela netaknuta, a Hobbes je drao da sadanjost treba uvijek biti preferirana, podravana i smatrana najbo ljom. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i spreavanju subverzije. Pa, ipak, ovim akomodirajuim konceptima uma je uvijek protivurjeila evidentna mizerija i nepravda velikih javnih tijela i djelotvorno, vie ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Postojali su drutveni uslovi koji su izazva li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojeeg stanja. Bila je prisutna kako privatna tako i politika dimenzi ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru tva, samoogranienje misli poprima vee razmjere. Poveza nost znanstveno-filozofskih i drutvenih procesa, teorijskog i praktinog uma se potvruje iza lea nauenjaka i filo zofa. Drutvo iskljuuje itav tip opozicionalnih operacija i ponaanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izg ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizika transcendencija neprihvatljiva zna nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta novite, prakticirano na veliko kao habitus misli, postaje nazor postojeeg univerzuma rasuivanja i akcije, potreba i aspiracija. Lukavstvo uma radi, kao to je to esto ini lo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okree protiv napora da se mi sao i ponaanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite al ternative. Teorijski i praktini um, akademski i drutveni biheviorizam se susreu na zajednikom tlu: tlu razvijenog dru tva, kome je znanstveni i tehniki progres orue dominacije. Progres nije neutralan termin. On se kree prema specifinim ciljevima koji su odreeni mogunou da se po boljaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko drutvo se

34

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

35

pribliava stadiju u kome bi kontinuirani progres traio ra dikalan raskid s preovlaujuim smjerom i organizacijom progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (ukljuujui potrebne slube) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo ljene pri reduciranju nunog radnog vremena na marginalno vrijeme. Od tada bi tehniki progres transcendirao domenu nunosti gdje je sluio kao instrument dominacije i eksplo atacije, to je, uslijed toga, ograniavalo njegovu racionalnost. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno sti u borbi za pacifikaciju prirode i drutva. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu ukida nja rada. Izraz pacifikacija egzistencije ini nam se po godniji da oznai povijesnu alternativu svijeta koji, putem internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog ra ta. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojeih drutava. Pacifikacija egzistencije zna i razvoj ovjekove borbe s drugim ovjekom i prirodom pod uslovima koji vie ne organiziraju konkuretnske potrebe, e lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi ci u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Dananja borba protiv povijesne alternative nalazi vr stu masovnu bazu u stanovnitvu, a svoju ideologiju u nepo pustljivoj orijentaciji misli i ponaanja na dani univerzum injenica. Potvrivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko drutvo je suoeno s mogu nou pacifikacije na osnovu svojih tehnikih i intelektnih ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Prividno dinamiko, ovo drutvo je potpuno statiki sistem ivota: samo sebi daje zamah u svojoj tlaiteljskoj produk tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadravanje tehnikog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojeem smjeru. to tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa cifikacije, uprkos politikim zaprekama koje namee sta tus quo to su duh i tijelo ovjeka organiziraniji protiv ove alternative.

Najrazvijenija podruja industrijskog drutva u sva kom pogledu pokazuju ove dvije znaajke: kompletiranje teh nolokog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadri unutar postojeih institucija. Tu je stalna protivurjenost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko drutvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika sniju dominaciju ovjekom i prirodom, za sve efikasnije is koritavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. Organizacija koja slui miru je drugaija od or ganizacije za rat; institucije koje su sluile borbi za opsta nak ne mogu sluiti pacifikaciji egzistiranja. ivot kao cilj je kvalitativno razliit od ivota kao sredstva. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne moe se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politi kih promjena, kao, vie-manje, spontan rezultat novih insti tucija koje konstituiraju nune preduvjete. Kvalitativna pro mjena takoe ukljuuje promjenu u tehnikoj bazi na kojoj ovo drutvo poiva bazi koja podrava ekonomske i poli tike institucije posredstvom kojih je stabilizirana druga priroda ovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni ka industrijalizacije je politika tehnika, a kao takva, ona prejudicira mogunosti uma i slobode. Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a indu strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No, kako sva sloboda ovisi pokoren ju izvanjske nunosti, to ostvarenje slobode ovisi tehnici tog pokorenja. Najvia pro duktivnost rada moe biti upotrijebljena za perpetuiranje rada, a najefikasnija industrijalizacija moe sluiti restrikci ji potreba i manipuliranju s njima. Kad je postignut taj stupanj, proiruje se dominacija u ruhu izobilja i slobode na sve sfere privatne i javne egzistencije, integrira svu autentinu opoziciju, apsorbira sve alternative. Tehnoloka racionalnost razotkriva svoj po litiki karakter kad postaje znaajan posrednik bolje domi nacije, kreirajui istinski totalitaran univerzum, u kome su drutvo i priroda, duh i tijelo drani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.

JDNOD1MENZIONALNO DRUTVO

37

2. ZATVARANJE POLITIKOG UNIVERZUMA Drutvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u naj razvijenijim podrujima industrijske civilizacije, kombinira, u plodnom sjedinjenju, karakteristike drave izobilja i drave ratne angaovanosti. U poredbi s drutvom koje mu prethodi to je zaista novo drutvo. Oiene su, ili su izolirane, mrlje koje su svjedoile nezgode, a nad elementima koji su potresa li drutvo zadobivena je kontrola. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija, pri emu je vlada sila koja stimulira, potpoma e, a, ponekad, ak kontrolira; ukljuivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza, monetarnih aranma na, tehnike pomoi i shema za razvoj; postepeno asimilira nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad, vodstva radnika i biznisa, aktivnosti ili apstrakcije razonode u razliitim drutvenim klasama; njegovanje unaprijed utvr ene harmonije izmeu kolovanja i nacionalnog cilja; osva janje privatnog domainstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem; otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. U politikoj sferi se ovaj tok manifestira upeatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma, dvopartijnost u vanjskoj poli tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i iri se u domau politiku, gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju ak do stupnja hipokrizije i prisu stva klieja. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra vo za mogunosti drutvene promjene jer obuhvaa nosioce sistema progresa klase, ije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. U Sjedinjenim Dravama je uoljivo sporazumijevanje i saveznitvo izmeu biznisa i organiziranih radnika. U La-

bor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao Centar za istraivanje demokratskih institucija 1963. g., kau nam: Dogodilo se to da se vie sindikat, u svojim vlastitim oima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo po jave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sin dikat nee biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za vee ugovore proizvodnji projekti la i kad pokuavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za jedniki trae da se prave projektili umjesto bombardera, ili bombe umjesto projektila zavisi od toga kakve ugovo re imaju u depu. Britanska Laburistika partija, ije se voe natjeu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapreenju naciona lnih interesa, ima tekoa u ouvanju ak i umjerenog progra ma djelomine nacionalizacije. U Zapadnoj Njemakoj, gdje je Komunistika partija stavljena van zakona, Socijaldemok ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije lno odbacivi marksistiki program. To je situacija u vodeim industrijskim zemljama Zapada. Na Istoku postepeno redu ciranje direktnih politikih kontrola ukazuje na poveano oslanjanje na efikasnost tehnolokih kontrola kao instrume nata dominacije. Jae komunistike partije, u Francuskoj i Italiji, potvruju opi politiki smjer okolnosti time to prih vaaju minimum program, koji odbacuje revolucionarno uzi manje vlasti, a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par tiju stranim u smislu potpomognutosti stranim silama, po stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra ne utoliko to ilustriraju prolu (ili buduu?) povijest u reali tetu naeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojeeg sistema, to nije samo na taktikim osno vama i kao privremena strategija ve zato to je oslabila nji hova drutvena baza i jer se transformacijom kapitalistikog sistema promijenila objektivna situacija (kao to se promi jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu, koji potvr uje tu promjenu u politici). Ove nacionalne komuni-

38

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

39

stike partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opo zicije kojoj je dosueno da bude neradikalna. One svjedo e dubini i obimu kapitalistike integracije i uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojeeg drutva. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se nali razlozi za ove razvojne tokove. to se tie Zapada, oni su u slijedeem: prethodni konflikti unutar drutva su modi ficirani i sreeni pod dvostrukim (i meusobno povezanim) udarom tehnikog progresa i internacionalnog komunizma. Klasne borbe su smanjene, a imperijalistike suprotnosti suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove opasnosti, kapitalistiko drutvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moni stimulus proizvodnje i zapoljavanja podupirui, tako, visok standard. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije, koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon flikte posredstvom beneficij alnih uinaka rasta produktiv nosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje privremeno, u tom smislu to ne zadire u kor fenove suko ba koji je Marx naao u kapitalistikom nainu proizvodnje (suprotnost izmeu privatnog vlasnitva sredstava za proiz vodnju i drutvene proizvodnosti) ili je transformacija sa me antagonistike strukture koja rastvara suprotnosti tako to ih ini snoljivim? I, ako je ova druga propozicija alter native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje drutvene promjene

Klasina marksistika teorija predvia prelaz iz kapi talizma u socijalizam kao politiku revoluciju: proletarijat razara politiki aparat kapitalizma, ali zadrava tehnoloki aparat podreujui ga socijalizaciji. U revoluciji je konti nuitet: tehnoloka racionalnost, osloboena iracionalnih og ranienosti i razaranja, odrava se i kompletira u novom

drutvu. Zanimljivo je itati sovjetskom marksistikom stavu ovom kontinuitetu, tako odlunom po znaaju za po jam socijalizma kao odlune negacije kapitalizma 1 ): (1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako nima svake drutvene formacije, on se ne zavrava, poput drugih ekonomskih inilaca, prestankom zakona formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podreena eko nomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se dalje razvija poveanom brzinom. (2) Suprotno raz voju ekonomske baze u antagonistikim drutvima, tehnologija se sad ne razvija skokovito, ve postepe nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri e mu iezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevan tno u kontekstu). Tehnika racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni apa rat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, orua, iskoritavanje sredstava ve i na nain rada kao adaptaciju na mainski proces i rukovanje njime na znanstveno organi ziranje. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fiziko utjelovljenje tehnoloke racionalno sti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistiki razvitak svih proizvodnih snaga. No, Marx je drao da e organizacija i usmjerenje pro izvodnog aparata od strane neposrednih proizvoaa unijeti kvalitativnu promjenu u tehniki kontinuitet: naime, proiz vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo bodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnolokoj strukturi, i to u onom raz mjeru u kome tehniki aparat prodire u javnu i privatnu egzi stenciju svih sfera drutva, tj. postaje medij kontrole i kohezije u politikom univerzumu koji inkorporira radniku klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biu alijenirane od ovog univerzuma, da osvje) A. Zworkine, The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning, a Soviet view,. T e c h n o l o g y a n d C u l t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.
1

40

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

41

tavaju totalnu nemogunost da nastave ivjeti u ovom uni verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. tanje ivota i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; ka men temeljac marksistike teorije 2 ) jest stanovite da se os lobodilake povijesne snage razvijaju unutar postojeeg dru tva. Sad drutvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, kon stituiraju instrumente u cjelini iji je raison d'tre kompletiranje nadmone produktivnosti, zapreuje upravo takvu novu svijest, takav prostor unutar, prostor za transcendiranje povijesne prakse. Vrhunsko obeanje postojeeg dru tva jest sve komforniji ivot za sve vei broj ljudi. Budui da je integralni dio danog drutva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima, to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno drugaiji univerzum akcije i rasuivanja. Brutalnost, kojom su ukljueni u dani tok oni iji je ivot pakao drutva izobi lja, podsjea na odreena prakticiranja srednjeg vijeka i po etka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, ma nje neprivilegiranih, zbrinjava drutvo tako to zadovoljava potrebe. Uslijed toga je suanjstvo ugodno, a moda ak ne primjetno. Drutvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnika klasa u raz vijenim podrujima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlunoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog so ciolokog istraivanja. Nabrojat u glavne inioce transfor macija. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihike energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uve like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troi i iznurava svoju fiziku energiju u radnom procesu, ak i kad radi s mainama. Marksistiki pojam govori protiv fizike muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizike energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje vika vrijed nosti namee revoltirajue, nehumane aspekte eksploatacije. To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i
2

alijenacije fizioloka i bioloka dimenzija klasinog kapi talizma. Tokom prolih stoljea je vaan razlog alijenacije bilo posuivanje biolokog individualiteta ljudskog bia tehnikom aparatu: on je bio nosilac orua; tehnike jedinice ne bi mo gle nastati bez inkorporiran ja ovjeka kao nosioca orua. Pri roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi kom i fiziolokom deformacijom. 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi talizmu modificira ponaanje i status eksploatiranih, iako za drava eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju vei dio radnog vreme na (ako ne i itavo), ostaje, kao ivotni poziv unutar tehno lokog ansambla, iscrpljujue, zagljupljavajue nehumano robovanje. Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja mainskih operacija (vie nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo jo zamornije 4 ) . Dodue, sve to izraava zaustavljenu, djelominu automaciju, koegzistenciju automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. No, ak pod tim uslovima tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men talni napor 5 ). Za poduzea koja su vie uznapredovala u automaciji naglaava se transformacija fizike energije u tehniku i mentalnu umjenost: . . . vjetina glave vie nego ruke, logiara radije nego radnika u cehu; nerva prije nego miia; navigatora, a ne manuelnog radnika; ovjeka koji podrava radije nego izvrioca operacije 6 ). Ova vrsta vjetog porobljavanja nije bitno razli ita od porobljenosti tipkaice, bankovnog blagajnika, pro davaa koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Stan dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne slube.
3 ) Gilber Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob t e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. biljeka. 4) Pogledaj Charles Denby, Workers Battle Automation, N e w s a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960. 5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX. 6) Ibid., str. 195.

jects

) Pogledaj, str. 54.

44

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

45

Tehnoloka promjena koja tendira da prevlada mainu kao individualni instrumenat proizvodnje, kao apsolutnu je dinicu, dokida, izgleda, Marxovo shvaanje organskom sastavu kapitala i s njim teoriju stvaranju vika vrijedno sti. Prema Marxu, maina nikad ne stvara vrijednost, ve sa mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok viak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije ivog rada. Maina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se uva minuli rad (mrtvi rad) i determinira ivi rad. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i ivog rada; ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana ma inom, a ne individualnim uinkom 1 4 ), tavie, postaje ne mogue i samo mjerenje individualnog rezultata: U najirem smislu automacija znai, po svom uin ku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne moete mjeriti rezultat rada pojedinog ovjeka; treba mjeriti, naprosto, ko ritenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj ma . . . nema vie, na primjer, uope razloga za plaanje ovjeka po komadu ili po satu, to e rei, nema vie razlo ga da se zadri dvostruki sistem plaanja plaa i nadni ca 1 5 ). ' Daniel Bell, autor ovog izvjetaja, ide jo dalje; on povezuje tehnoloku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: industrijalizacija nije nastala s uvoenjem fabrika, ona je ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad moe biti mjeren, kad ovjek moe biti upregnut u slubu, kad moete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada, izraene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu 1 ili po satu, dobili ste modernu industrijacizaciju ) . Ono to je u pitanju na osnovu ove tehnoloke pro mjene, mnogo je vie nego platni sistem, odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompati bilnost tehnikog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija.
) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan g e , loc. cit., str. 8. 16 ) Ibid.
15 14

(3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani festiraju u iroko raspravljanoj drutvenoj i kulturnoj inte graciji radnike klase u kapitalistiko drutvo. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji esto daju marksisti, udno je inkonzistentan. Moe li se razum jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja odreenih promjena u drutvenoj egzistenciji? ak pod pretpostavkom visokog stupnja ideoloke neovisnosti, spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimilira nje u potrebama i aspiracijama, u ivotnom standardu, u aktiv nosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pi tanje da li se moe govoriti dobrovoljnoj integraciji (Ser ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironinom smislu. U sada njoj situaciji su predominantna negativna obiljeja automacije: ubrzan tempo, tehnoloka nezaposlenost, jaanje po zicije organiziranja, porast nemoi i rezignacije na strani radnika. Kako mnagement preferira inenjere i ljude s fa kultetskom diplomom, to opadaju anse napredovanja 1 7 ) . No, postoje i druge tendencije. Ista ova tehnoloka organizacija koja pospjeuje mehaniku zajednicu na radu takoe rezul tira veom meusobnom ovisnou 1 8 ) , te integriranjem rad nika s fabrikom. Moe se zapaziti gorljivost radnika da uestvuju u rjeavanjima proizvodnih problema, enja da se aktivno pridrue, primjenjujui na tehnike i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se, oito, dobro uklopio u teh nologiju 19 ). U nekima od tehniki najrazvijenijih podu zea radnici ak pokazuju vlastiti interes za njega esto zamijeen rezultat radnikog uestvovanja u kapitalisti kom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na vie mjesta. 18 ) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189. 19 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.

46

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

47

soko amerikanizirane Caltex rafinerije, u Ambsu, Francuska, moe posluiti karakteriziranju ovog smjera. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udruuju s preduzeem: To su profesionalne, drutvene, materijalne spone: vje tina koju stiu u rafineriji, injenica da su se navikli na od reene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni; mnogo struke socijalne beneficije na koje mogu raunati u sluaju nagle smrti, ozbiljne bolesti, nesposobnosti za rad, na kraju, starosti. Ovo proirenje njihove sigurnosti preko produktiv nog perioda ivota n a p r o s t o je na temelju toga to pripadaju firmi. Tako iz shvaanja ivom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle financijskom poslo vanju firme s neoekivanom usredotoenou i lucidnou. Delegati u .Comits d'enterprise' ispituju i raspravljaju ra unima kompanije s istom ljubomornom panjom koju bi im posvetili savjesni dioniari. Uprava Caltexa moe, doista, zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slau da, radi potrebe novih investicija, odgode svoje zahtjeve za povienjem plaa. No, oni poinju pokazivati znakove ,legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zakljuile te filijale. Oni se usuuju da idu tako daleko da osporavaju trokove proizvodnje i sugeriraju mjere za tednju. 20 ) (4) Novi tehnoloki svijet rada tako ojaava slabljenje pozicije radnike klase kao pozicije negacije. Radnika klasa nije vie iva opozicija postojeeg drutva. Ta tendencija je
) Serge Mallet, Le Salaire de la technique, u: La N e f , n o . 25, Paris, 1959, str. 40. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Dravama ilustrira slijedea z a p a n j u j u a izjava sindikalnog voe Ujedinjenih au tomobilskih radnika: esto . . . bi se sastali u holu sindikata i razgo varali pritubama k o j e su podnijeli radnici, te to da napravimo povodom njih. Kad sam slijedei dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzea, p r o b l e m je bio ve rijeen i sindikatu nije pri pala zasluga udovoljenja pritubi. Postaje to borba lojalnosti . . . sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Moramo pronai druge stvari koje r a d n i k eli, a poslodavac nije voljan da mu i h prui . . . M i istraujemo. M i istraujemo L a b o r L o o k s a t L a b o r . A C o n v e r s a t i o n ; Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions, 19R3., str. 16. i dalje.
20

ojaana rezultatima tehnoloke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika na strani organizacije i direkcije. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) Kapitalisti efovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri; onrpreuzimaju funkciju birokrata u maini korporacije. Opipljiv objekt eksploatacije iezava iza fasade objektivnog realiteta, a u sklopu obimne hijerarhije izvrnih i upravnih odbora koji se proiruju daleko preko pojedinane ustanove u znan stveni laboratorij i istraivaki institut, nacionalnu vladu i nacionalni cilj. Mrnja i frustacija su liene svoje odreene mete, a tehnoloki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . U formi mnogih sloboda i komfora, a s tehnikim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu ovjekova podreivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obiljeje je premona racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra ujui razliku krive i istinite svijesti. Jer injenicu da se odluke ivotu i smrti, linoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima ovjek nema kontrole, ne moe kompenzirati ni koritenje administrativne kontrole, za razliku od fizike (glad, lina ovisnost, snaga), ni pro mjena u karakteru tekog rada, ni asimiliranje razliitih gru pa zanimanja, a niti izjednaenje u sferi konzumacije. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi, no oni su robovi jer ropstvo nije odreeno ni poslunou niti teinom rada, ve statusom pukog instrumenta, reduciranjem ovjeka na status stvari 2 3 ). To je ista forma suanjstva: egzistirati kao instru ment, kao stvar. Takav nain egzistiranja nije prevla21 ) Je li jo uvijek potrebno optuivali ideologiju revolu cije upravljanja? Kapitalistika proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeivanje i prisvaja nje vika vrijednosti, te kapital, instrument dominacije ovjeka nad ovjekom. Bitna obiljeja ovog procesa nisu ni na koji nain promi jenjena poveanjem broja dioniara, odvajanjem vlasnitva od uprav ljanja. 22 ) Pogledaj str. 27, 28. 2 3 ) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e ; Paris, Presses Universitaires, 1958., vol. III, str. 600.

48

OVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49

dan kad je ta stvar oivljena i kad bira svoju mate rijalnu i intelektualnu hranu, kad ne osjea da je stvar, kad je ista, zgodna, pokretna stvar. I obratno, kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnoloke forme, sami organizatori i upravljai sve vie ovi se maineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova uzajamna ovisnost nije vie dijalektiki odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za meusobno priznavanje, ve za tvoren krug koji obuhvaa i Gospodara i Slugu. Upravljaju li tehniari ili njihova vladavina pripada drugima, onima koji se oslanjaju na tehniare kao svoje planere i egzekutore? . . . pritisak dananje, visoke tehnoloke utrke u nao ruanju oduzeo je iz ruku odgovornih slubenika vlade inici jativu i mo da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni ara, planera i nauen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduenih za interese svojih poslodavaca. Njihova je du nost da izmisle nov sistem oruja i da uvjere rukovodioce vojske da budunost njihove vojne profesije, a i budunost zemlje ovisi kupovanju toga to su oni izmislili. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoouvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije ne samo radi svoga oruja ve i radi njihova znanja kakvo je oruje njoj potrebno, koliko e ono stajati i za koliko e ga vremena dobiti 2 5 ) . Zatvoreni krug je, odista, adekvatna sli ka drutva koje samo sebe iri i perpetuira u vlastitom una prijed utvrenom cilju gonjeno porastom potreba koje ono stvara i, istovremeno zadrava unutar sebe. Izgledi sputavanja

vrlo realnu mogunost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao permanentan, tj. komunizam bi na stavio da koegzistira s kapitalizmom. U isto vrijeme kapi talizam bi, i nadalje, bio sposoban da zadri i, ak, povea ivotni standard za sve vei dio stanovnitva. Ovo, uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodikom rasipanju sredstava i sposobnosti, i posredstvom toga. Ta spo sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizikom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa istiki sistemi, i posredstvom njih. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehniki progres); poveanju nataliteta stanovnitva; permanentnoj ekonomiji odbrane; ekonomsko-politikoj integraciji kapitalistikih ze malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim podrujima.

Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokuaj da se suvremeni razvoj projicira u budunost uz pretpostavku relativno normalne evolucije, tj. zanemarujui
) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; Ame rican Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9. 25) Ibid.
24

Tad bi produena suprotnost izmeu proizvodnih sposobnosti drutva i njihova destruktivnog i ugnjetavakog koritenja traila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovnitvu da se odstrane ekscesivni potencijaliteti, da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit, te elja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. Vladajui javnim i privatnim poslovanjem, jaa jui unaprijed zasnovanu harmoniju izmeu interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih muterija i slugu, sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti upravljanju. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu pirai sistema dominacije, njega nee izmijeniti sami po sebi ni djelomina nacionalizacija ni proireno uee radnika u rukovoenju i profitu. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jed na od njih je inherentna u samom tehnikom progresu upravo automacija. Smatram da je irenje automacije vie nego kvantitativan rast mehanizacije ona je promjena u

50

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

51

karakteru bazinih proizvodnih snaga 2 ) . Izgleda da je automacija do granica tehnike mogunosti inkompatibinla s dru tvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljee prije nego to je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eks plozivne tendencije: Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje zbiljske moi ovisi manje radnom vremenu i kvantitetu ut roenog rada nego moi instrumenata pokretnih u toku rad nog vremena. Ti instrumenti i njihova mona efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi postignutom stupnju znanstvenog i tehnolokog progresa drugim rije ima, primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad nije vie zatvoren u proizvodni proces, ve se ovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . . U ovom preinaenju nije vie glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vri sam ovjek niti je to nje govo radno vrijeme, ve prisvajanje njegove proizvodne snage, njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova drutvenog bia jednom rijeju, razvoj drutve nog individuuma. Kraa tueng radnog vremena, na kojoj sad jo uvijek poiva (drutveno) bogatstvo, javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme pre staje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nuno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. Viak rada mase prestaje biti uslov razvoja opeg bogatstva, isto tako kao to i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti ovjeka. Tako se rui onaj nain proizvodnje koji poiva na promet noj vrijednosti . . . 2 7 )
) Pogledaj, str. 43. ) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje. Pogledaj takoer str. 596.
27 26

Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog in dustrijskog drutva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehniki instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, drutveni proces automacije izraava transformaciju ili, preciznije, transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od ovjeka, postaje neovisan producirajui objekt, te, tako, i sam subjekt. Automacija bi, postavi proces materijalne proiz vodnje, revolucionirala cijelo drutvo. Dovedena do savren stva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu reui lanac koji vee ovjeka za maineriju, tj. me hanizam posredstvom koga ovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Potpuna automacija u domenu nunosti bi otvorila di menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu iralo ovjekovo privatno i drutveno bie. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga nizirana radnika klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Radnika klasa insistira na eksten zivnom koritenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz vodnji i utoliko se opire tehnikom progresu. Postupajui tako, ona se suprotstavlja efikasnijem koritenju kapitala prijei intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra da. Drugim rijeima, kontinuirano zaustavljanje automacije moe oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po ziciju kapitala, prouzrokovati dalekosenu depresiju i, na osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa. Ova mogunost postaje utoliko realistinija to se bor ba za presti izmeu kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i drutvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven odreen tehniki nivo, automacija u sovjetskom sistemu mo e bre proslijediti posredstvom moi totalnog upravljanja. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti a u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr za racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija nailazi na vrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije praen politikom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sje dinjenim Amerikim Dravama rukovodstvo radnika, po svo-

52

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO
30

53

jim ciljevima i sredstvima, ne prekorauje okvir koji je zajed niki nacionalnim i grupnim interesima (pri emu su ovi po sljednji izrueni i podreeni prvima). Ove centrifugalne sna ge se jo uvijek dadu srediti unutar postojeeg. Takoer i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znai umanjenje politike moi opocizije. Kako u tom procesu raste udio inenjera, tehniara, slubenika i slino, politika radikalizacija bi morala biti praena izrastanjem neovisne politike svijesti i akcije unu tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, meutim, mali iz gledi u razvijenom industrijskom drutvu. Realiziranje tenje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu strijskih sindikata 2 8 ) , ako uope uspije, moe rezultirati po rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teko da bi urodilo njihovom politikom radikalizacijom. Politiki, prisustvo vie radnika .bijelih ovratnika* u radnikim sindikatima dat e liberalnim i radnikim zagovor nicima ansu da s vie osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao grupe koja vri pritisak bit e jo vie proirena, a radniki predstavnici e neizostavno biti ukljueni u dalekosena po gaanja oko nacionalne politike ekonomije 2 9 ) . Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu galnih tendencija ovise, u prvom redu, sposobnosti ovla tenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo ju ekonomiju zahtjevima drave dobrobiti. U te zahtjeve spa da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje nih trokova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima, proiren program inostrane pomoi, opsena drutvena sigurnost, javni radovi irokih razmjera, mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje. 29 ) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni versity Press, 195ft., str. 319. i dalje. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezina je metafora koja ozna ava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik blue collar). Op. prev.
28

da, ak i djelomina nacionalizacija ). Vjerujem da e do minantni interesi postepeno i oklijevajui prihvatiti te zahtje ve i da e povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moi. Preimo sad na izglede apsorbiranja drutvene prom jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom drutvu 3 1 ).Raspravljanje je ve od poetka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnou: a) kronoloki, sovjestsko drutvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim sektorima koji su jo uvijek na pretehnolokoj razini, i b) strukturalno, njegove ekonomske i politike institucije bitno su razliite (totalna nacionalizacija i diktatura). Isprepletenost ova dva aspekta pojaava tekoe ana lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da tee bez planiranih rasipanja i antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameu interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje jo uvijek nepodmirenih vitalnih potreba ve je ona prisiljava na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i politikih potreba ili, moda, simultane su s njima. Ima li izgleda da ta vea racionalnost industrijalizacije, samo znak i prednost historijske zaostalosti, iezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, ba ta historijska zaostalost u uslovima prestia u koegzisten ciji prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim reimom? I, napokon, da li bi sovjetsko drutvo, nakon to je postiglo cilj dostizanja i prestizanja, bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena?
30 ) Jaki segmenti borbenog radnikog pokreta u onim manje razvi jenim kapitalistikim zemljama gdje je taj pokret jo uvijek iv (Fran cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij ske i politike racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter nacionalne borbe za presti e vjerovatno ojaati snage ove raciona lizacije i pogodovat e adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim podrujima. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press, 1958.

M a r x i s m ; New York:

54

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

55

Argument historijske zaostalosti prema kome, u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta losti, osloboenje, nuno, mora biti djelovanje prisile i uprav ljanja nije samo sr sovjetskog marksizma ve, takoer, i teza teoretiara prosvijeene diktature od Platona do Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teko opovrgnu ti. Njena je zasluga to priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma terijalne i intelektualne uslove koji spreavaju genuino i in teligentno samoodreenje. tavie, pred tim argumentima je detronizirana repre sivna ideologija slobodi, po kojoj ljudska sloboda moe cvjetati u ivotu ispunjenom mukotrpnim radom, siroma tvom i glupou. Odista, prije nego to drutvo moe postati slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje lanove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre bama pojedinca; mora robove osposobiti da ue, vide i misle, pa tek onda oni mogu znati to se zbiva i to oni sami mogu uiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu du zadovoljni u toj ulozi, nuno je da njihovo osloboenje doe izvana i odozgo. Politiko telo e ga prinuditi slobo dom da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve kakvi treba da izgledaju, mora im se pokazati pravi put koji oni trae 3 2 ) . No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne moe odgovoriti na vjeno ivo pitanje: tko odgaja odgajivae i gdje je dokaz da su oni u posjedu dobra? Pitanje ne moe biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri mjenljivo na odreene demokratske forme vladavine u koji ma sudbonosne odluke onome to je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvruju izabrani predstavnici) izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaene indoktrinacije. Jedini mogu izgovor (koji je do sta slab!) za prosvijeenu diktaturu jest da oajan rizik
32

koji ona ukljuuje, vjerovatno, nije oajniji, ni po veu cije nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako i autoritarna drutva. Pa, ipak, dijalektika logika insistira, suprotno jeziku brutalnih injenica i ideologije, da robovi moraju biti slo bodni za svoje osloboenje prije nego mogu postati slobodni, te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado biva. Marxov stav da osloboenje radnike klase mora biti djelo same radnike klase postavlja to a priori. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti ve u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Istina, tu je i prva faza socijalistike izgradnje, to kom koje novo drutvo nosi na sebi tragove starog drutva iz ije utrobe izlazi 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog u novo drutvo se dogodila poetkom te faze. Prema Marxu je druga faza, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita tivno nov nain ivota, koji izvire iz novog naina proizvod nje, pojavljuje se u socijalistikoj revoluciji. Revolucija je, ujedno, kraj i na kraju kapitalistikog sistema. Socijalistika izgradnja poinje prvom fazom revolucije. Na osnovu toga je prvom fazom odreen i prelaz od svakome prema njegovu radu na svakome prema njegovim potrebama i to ne samo stvaranjem tehnoloke i materijelne baze ve, takoer, (a to je odluno!) nainom na koji se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane ne posrednih proizvoaa treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije ovjeka. To je dru tvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bia koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko lektivno, u nunosti koja ograniava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto nunou, bilo istinska samonametnuta nunost. Za razliku od ove koncepcije, faktiki razvoj u sadanjem komunisti33 ) K . Marx, K r i t i k a 1950, str. 21

G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,

) Ruso, D r u t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.

56

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

57

kom drutvu odgaa (ili je na osnovu internacionalne situ acije prisiljen da odgaa) kvalitativnu promjenu prema dru goj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos re voluciji, javlja, jo uvijek, kao kvantitativna promjena. Na stavlja se porobljavanje ovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja sniti teroristika obiljeja staljinistike industrijalizacije. No, ona je stavila u pokret takoer i snage koje tendiraju k to mu da perpetuiraju tehniki progres kao instrument domina cije; sredstva unaprijed presuuju i sam cilj. Tehniki pro gres e uroditi kontinuiranim porastom ivotnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nu klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presijee njegov ra zvoj). Nacionalizirana ekonomija e moi eksploatirati pro duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci rajui, u oveoj mjeri, radne sate i poveavajui komfor. I sve to bi mogla izvriti ne naputajui totalno upravljanje ljudi ma. Nema razloga za pretpostavku da e tehniki progres plus nacionalizacija rezultirati automatskim osloboenjem i odrijeenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da e se poravnati nego da e ojaati suprotnost izmeu rasta pro izvodnih snaga i njihove porobljavajue organizacije, koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . t o su oni koji vladaju sposob niji da prue dobra konzumacije, to e stanovnitvo biti vre vezano za razliite vladajue birokracije. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalistikog drutva, iz socijalistike baze pro izvodnje proizlaze odlune razlike. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja neposredne
S4 ) razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se moe uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str. 109. i dalje. 35) Economic Problems of Socialism in the U . S . S . R. (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, -.

proizvoae (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si stema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu politike odluke, poslije kratkog herojskog perioda boljevike re volucije, a podrava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor samog proizvodnog procesa; ono nije ugraeno u ovaj proces kao to je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri vatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno to mu, vladajui slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti tucija drutva. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlaujua suprotnost zaostalih proizvodnih odnosa i karak tera proizvodnih snaga moe biti razrijeena bez eksplozije i da se usklaenost ova dva faktora moe postii putem postepene promjene 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena jo uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Drave, Partije, Pla na itd. kao nezavisnih sila nametnutih ovjeku. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu drutva (na cionalizirani proizvodni proces), bila bi ograniena na poli tiku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodreenju u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nunog rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre ba bez obzira na radni uinak, snienje radnog vremena na minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija to su preduslovi, no, ne i sadraji samoodreenja. Dok stvaranje ovih preduslova jo uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstitu iranje bi znailo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno indu strijsko drutvo bi i nadalje ovisilo podjeli rada, koja uklju uje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuavaju genuine drutvene potrebe, tehniki zahtjevi, te fizike i men talne razlike meu ljudima. Pa ipak, izvrne i nadzorne funkcije ne bi vie nosile privilegije vladanja ivotima drugih u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid., str. 14. i d a l j e .

58

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

59

lucioni, ve revolucionarni proces, ak i na osnovama potpu no nacionalizirane i planirane ekonomije. Moemo li prihvatiti pretpostavku da e komunistiki sistem, u svojim postojeim formama, razviti (ili, radije da e na osnovu internacionalne borbe za presti biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar gumenti protiv ove pretpostavke. Apostrofira se moan otpor koji bi pruila uanena birokracija otpor iji je raison d'tre upravo isti onaj motiv koji pokree potrebu za stvara njem preduslova osloboenja, naime, borba na ivot i smrt s kapitalistikim svijetom. Moemo pokuati potraiti uporite u pojmu ljud skoj prirodi uroenog nagona za moi. Meutim, to je u visokom stupnju dubiozan psiholoki pojam i uvelike nea dekvatan za analizu drutvenog razvoja. Nije pitanje u tome da li e komunistika birokracija napustiti svoju privile giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguu kvali tativnu promjenu, ve da li e ona biti sposobna da sprijei zadobivanje takve razine. Da bi, pak, to uinila, morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup nju na kome je dominacija jo uvijek racionalna i ima pred nosti, na kome stanovnitvo jo uvijek moe biti vezano za slubu i za interese drave i drugih postojeih institucija. I ovdje je, izgleda, odluan faktor globalna situacija koegzisten cije koja je postala, ve dugo, imbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena drutva. Imperativ apsolutnog koritenja tehnikog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog ivota moe se pokazati jai od rezistencije ovlatene biro kracije. elio bih dodati nekoliko primjedbi rezoniranju, ko je se esto uje, da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze malja ve, takoer, konstituirati treu silu koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. Na osnovu prethodnog ra spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi biva kolonijalna i polukolonijalna podruja mogla utrti put industrijalizaci je bitno razliit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li ita u autohtonoj kulturi i tradiciji tih podruja to bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograniit u svoje

primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su ve u procesu industrijalizacije, tj. zemlje u kojima industrija lizacija koegzistira s neunitivom pred- i antiindustrijskom kulturom (Italija, Egipat). Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano vnitvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti, efika snosti i tehnolokog racionaliteta. Drugim rijeima, s ogrom nom veinom stanovnitva koje jo nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Pogodu ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo enja bitno razliitom nainu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi ve i s ciljem pacifikacije borbe za opsta nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim podrujima se ne zbiva u vacuumu. Ona se dogaa u historijskoj situaciji u kojoj drutveni kapital, potreban prvobitnoj akumulaciji, mo ra biti dobiven, u velikoj mjeri, izvana, iz kapitalistikog ili komunistikog bloka ili od oba. tavie, iroko je raspro stranjeno stanovite da odranje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao, u najmanju ruku, relativnu autonomiju u konkurenciji s dva dina. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru tava u industrijska mora napustiti, to je mogue bre, predtehnoloke oblike. To je pogotovo sluaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovnitva daleko od toga da budu za dovoljene, gdje oajan ivotni standard trai, prije bilo ega drugog, koliine en masse, mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. U istim tim zemljama inertnost predtehnolokih i ak predburoaskih obiaja i uslova prua jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mainski proces (kao drutveni proces) zahtijeva poslunost spram sistema anonimnih moi totalnu sekularizaciju i destrukci ju vrijednosti i institucija ija desentifikacija jedva da je otpoela. Moe li se, s dovoljno razloga, pretpostaviti da e, pod udarom dva velika sistema totalne tehnoloke admini stracije, dezintegracija ovog otpora protei u liberalnim i de mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu ui-

60

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

61

niti historijski skok iz predtehnolokog u posttehnolosko druvto u kome ovladani tehnoloki aparat moe pruiti ba zu za genuinu demokraciju? Naprotiv, vei su izgledi da e razvoj, nametnut tim zemljama, dovesti do perioda totalne administracije, otrijeg i krueg od onog koji prolaze razvi jena drutva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti kog razdoblja. Da sumiramo: zaostala podruja e, vjerovatno, podlei ili jednoj od razliitih formi neokolonijalizma, ili vie-manje teroristikom sistemu prvobitne akumulacije. No, izgleda da je mogua jo jedna alternativa 3 7 ) . Ako industrijalizacija i uvoenje tehnologije u zaostale zem lje naiu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih naina i vota i djelatnosti otpor koji nije naputen ak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i laki ivot da li bi ta predtehnoloka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor pro gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli tiku koja bi, umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne naine ivota i djelatnosti, ove proirila i poboljala na nji hovim vlastitim osnovama eliminirajui tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne), koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog ivota. Drutvena revolucija, agrarna reforma i reduciranje nata liteta bili bi preduslovi, no, ne bi oznaili industrijalizaci ju po uzoru razvijenih drutava. Autohtoni progres izgle da zaista mogu u podrujima u kojima su prirodna bogat stva, ako su osloboena od zahvata ugnjetavanja, jo uvi jek dostatna za human ivot, a ne samo za opstanak. A gdje to nisu, ne bi li mogla biti pospjeena postepenom i djelo minom pomoi tehnologije u okvirima tradicionalnih formi? U tom sluaju, postat e predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim drutvi ma (i nikad nisu u njima postojali). Naime, neposredni proizvoai bi imali ansu da vlastitim radom i u slobod nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres, da ga procijene
) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Rena Dumonta, naroito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961.
37

i usmjere. Samoodreenje bi teklo iz osnove, rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. ak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvaiti brutalnu ogranienost samoodreenja. Jedva se moe i zamisliti revolucija kao spontana akcija revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj, tavie, autohtoni pro gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu strijskih blokova moi koji danas oblikuju svijet naputa nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada ni ta ne indicira takvu promjenu. Drava prosperiteta i ratne angairanosti

Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene, ko je prua politika tehnolokog racionaliteta, ovise moguno stima drave prosperiteta. Izgleda da je ta drava u stanju da podie standard ivota kojim se upravlja. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim drutvima u kojima tehniki aparat kao predominantni tok zbivanja us postavljen kao odvojena sila nad ovjekom i iznad njega ovisi, u svom funkcioniranju, intenziviranom razvoju i eks panziji produktivnosti. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. To je objektivan drutveni proces utoliko to su proizvodnja i raspodjela sve vee koliine dobara i uslu ga u koloteini racionalnog tehnolokog odnosa. No, drava prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost, drava neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ogranienje (a) tehniki dostupnog slobodnog vreme na 3 8 ) ; (b) koliine i kvaliteta dobara i usluga tehniki do stupnih za podmirenje vitalnih potreba ovjeka; (c) inteli gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogunosti samoodreenja. Kasno industrijsko drutvo je vie uvealo nego to
38 ) Slobodnog vremena, a ne dokolice- (leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom drutvu, n o , neslobodna je uto liko to njome upravlja biznis i politika.

62

OVJEK J E D N E DIMENZIJE,

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

63

je reduciralo nunost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca, ono za drutvo kao cjelinu). Trgovaka pro paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastarjevanje nisu vie neproduktivni rashodi, ve elementi osnov nih proizvodnih trokova. Da bi bila efikasna, takva proiz vodnja drutveno potrebne suvinosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju beskompromisno iskoritavanje tehnikih otkria i znanosti. Na osnovu toga je dizanje ivotnog standar da, tada kad je ve prevladana odreena razina zaostalosti, gotovo neizbjean nusprodukt politiki manipuliranog indu strijskog drutva. Porast produktivnosti rada, ne iskljuuju i irenje raznolikosti proizvodnje, stvara uveanje vika proizvoda koje dozvoljava sve jau konzumaciju bilo da je taj viak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di stribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reduci ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti ra na samoodreenju ako je ivot kojim se upravlja udoban i ak dobar. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti, jednodimenzionalnog politikog ponaanja. Tako su sputane transcendirajue politike snage unutar drutva, pa mogunost kvalitativne promjene preostaje jedi no izvana. Jedva se moe i zamisliti odbacivanje drave prospe riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih i politikih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva stoljea, moe izgledati neznatna teta u dravi sposobnoj da zatiti ivot kojim upravlja i da ga uini komfornim 3 9 ) . Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potronim dobrima i servisima koje im prua upravni aparat da se osjeaju sretni, zato bi insistirali na drugaijim institucijama za dru gaiju proizvodnju drugaijih dobara i servisa? Nadalje, ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrona dobra, ko ja ih zadovoljavaju, takoe ukljuuju misli, osjeaje, aspi racije, zato da oni ele da sami za sebe misle, osjeaju i mataju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loe, suvine, nitavne no duh i znanje ne go vore protiv zadovoljenja potreba.
39

Kritika drave prosperiteta s pozicija liberalizma i kon zervativizma (bez ili s prefiksom neo) poiva, s obzirom na svoje vaenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nad maila drava prosperiteta naime, na niem stupnju dru tvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike po kazuju se u borbi protiv opsenog socijalnog zakonodavstva i adektavnih trokova vlade za sve druge slube osim vojne odbrane. Optuba ugnjetavakih sposobnosti drave prosperiteta slui, tako, zatiivanju ugnjetavakih obiljeja drutva koje prethodi dravi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapi talizma to prevladano drutvo je sistem pluralizma u kome meusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari ziranje moi cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedin ca, kojim se upravlja, pluralistika administracija daleko bo lja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zatititi protiv neke druge; neka pojedinana organizacija je mogla ublaiti udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko ogranienog, jo uvijek prua neizmjerno veu sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistika forma organi zacije drutva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij sko drutvo je, odista, sistem kontrabalansirajuih snaga. Te snage se meusobno ponitavaju u viem jedinjenju u zajednikom interesu da brane i proiruju postojeu pozi ciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zaprijee kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne ukljuuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da postojee u cjelini uine imunim protiv negacije, kako iz nutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladava nja postojeeg javlja se kao proirenje istosmjerne unutar nje politike.
) Za kritiku i realistiku ocjenu Galbraithove ideologijske kon cepcije pogledaj E a r l L a t h a m The Body Politic of the Corporation, u . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.
40

) Pogledaj str. 22.

64

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODOeatnONALNO DRUTVO

65

Stvarnost pluralizma postaje ideoloka, varljiva. On vi e proiruje nego to reducira manipuliranje i koordinaciju, izvodi sudbonosnu integraciju vie nego to joj se suprot stavlja. Slobodne institucije se natjeu s autoritarnim u to me da neprijatelja uine avolskom snagom unutar sistema. Ova avolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na osnovu znaaja i ekonomskog prodora sektora obrane, ve na osnovu toga to drutvo kao cjelina postaje odbrambeno drutvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred nim situacijama, ve u toku normalnog stanja stvari. On pri jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a moda i vie nego za vrijeme rata). Tako on biva ugraen u sistem kao koheziona snaga. Ni rast produktivnosti, kao ni visok ivotni stan dard ne ovise prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskorita vanje za sputavanje drutvene promjene i perpetuiranje suanjstva. Neprijatelj je zajedniki nazivnik za sve to se ini ili ne ini. On nije identian s postojeim komunizmom ili postojeim kapitalizmom on je, u oba sluaja, sablast os loboenja. Jo jedanput: besmislenost cjeline oslobaa krivnje po jedine ludosti i preokree zloine protiv ovjeanstva u racio nalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima, spremni na ivote totalne mobiliza cije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja ve, takoer, radi investicija i mogunosti uposlenosti u industri ji i razonodi. Postaju smislene ak i najlue kalkulacije: pre ferira se unitenje pet miliona spram unitenja deset miliona, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civiliza cija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, prok lamira svoj vlastiti kraj. U takvim uslovima ak i postojee slobode i pribjeita padaju unutar organizirane cjeline. Ublaava li konkurenci ja, ili intenzivira, na dananjem stupnju dirigiranog trita, trku za veu i bru prou i zastarijevanje? Natjeu li se po litike partije u pacifikaciji ili u jaoj i skupljoj vojnoj in dustriji? Da li proizvodnja obilja stvara, ili odgaa, zado voljenje jo neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogunosti alternativa istinske mogunosti, tad suvremena

forma pluralizma ojaava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako spreava, a ne nagoni na obrat samood reenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. Skica drave izobilja, ocrtane u prethodnim poglavlji ma, skica je povijesne igre izmeu organiziranog kapitalizma i socijalizma, suanjstva i slobode, totalitarizma i sree. Mo gunost drave izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehnikog progresa i dovoljno ugroena eksplozivnim snagama. Najmonija je, svakako, opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat moe okrenuti u realizaciju: zastraivanje slui, takoe, obeshrabrenju napo ra da se eliminira potreba zastraivanja. U zbivanju su pri sutni i drugi inioci koji mogu zaprijeiti ugodno poveziva nje totalitarizma i srenosti, manipuliranja i demokracije, heteronomije i autonomije ukratko, perpetuiranje unapri jed zasnovane harmonije izmeu organiziranog i spontanog ponaanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i uvjerenja. ak i najorganiziraniji kapitalizam zadrava drutvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu latora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realizi ranje opih interesa i posebnih ovlatenih interesa. Tako je kapitalizam i nadalje suoen s konfliktom izmeu ra sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nunost da se ta borba intenzi vira; izmeu progresivnog ukidanja rada i potrebe da se ouva rad kao izvor profita. Ovaj kon flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sainjava ju ljudsku bazu drutvene piramide autsajdera i siroma ha, nezaposlenih i nezapoljivih, progonjenih obojenih ra sa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijee terora u suv remenim komunistikim zemljama perpetuiraju okrutnou obiljeeno dostizanje i prestizanje postignua kapitalizma. Time ojaava prioritet sredstava pred ciljem prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija a kapitalizam i komunizam nastave takmienje bez vojne sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-

66

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

tnih institucija. Pacifikacija bi znaila nastajanje genuine Svjetske ekonomije smrt drave nacije, nacionalnog inte resa, nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. Upravo protiv te mogunosti je sadanji svijet mo biliziran: Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoruanje ni industrija dva desetog stoljea ne dozvoljavaju 'otadbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or ganizacija na kojima je teite ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. No, na Istoku, kao ni na Zapadu, kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Ve like sile oblikuju svoja .carstva' ili popravljaju njihovu arhi tekturu ne prihvaajui, pri tome, promjene u ekonomskom i politikom reimu koje bi dale efikasnost i sadraj ovoj ili onoj koaliciji, i Izigrane od strane nacije i od klase, mase, koje strada ju, svugdje su ukljuene u okrutnost konflikta. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalaki iskoritavaju mistifikacije industrije i moi. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo i jest defekt, zbiljskiji od kapitalistikih i komunistikih in stitucija i struktura, koji nikakva nuna dijalektika nee nu no odstraniti. 4 1 ) Odluna meuovisnost jedina dva vrhovna drutve na sistema u suvremenom svijetu izraava injenicu da je sukob izmeu progresa i politike, ovjeka i njegovih gospo dara postao totalan. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko munizma, susree on svoje vlastite mogunosti: spektakula ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podreivanja pri vatnih interesa stvaranja profita, koji koe takav razvoj. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogunosti: spektakularan komfor, slobode, olaka nje ivotnih tegoba. Oba sistema su te mogunosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju, i, u oba sluaja, razlog je, u posljednjoj instanci, isti: borba protiv naina ivota koji bi rainio bazu za dominaciju.
41) Franois Perroux, loc. cit., vol. III, str. 631-632, 633.

3. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA Nakon to smo ukazali na politiku integraciju razvi jenog industrijskog drutva, na postignue rasta tehnoloke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja ovjeka i priro de, prelazimo sad na korespondirajuu integraciju u domeni kulture. U ovom poglavlju e odreeni kljuni pojmovi i sli ke literature, te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo zicionih i transcendirajuih elemenata vie kulture u pro cesu razvoja tehnolokog racionaliteta. Ove elemente prevla dava, zapravo, proces desublimacije, predominantan u razvi jenim podrujima suvremenog drutva, i Ostvarenja i neuspjesi ovog drutva obezvreuju nje govu viu kulturu. Cijenjenje autonomne linosti, humaniz ma, tragine i romantine ljubavi javlja se kao ideal zaosta lih stupnjeva razvoja.Ono to se sad zbiva nije degenerira nje visoke kulture u masovnu kulturu, ve opovrgavanje kul ture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu, ovjek da nas moe uiniti vie nego heroji i polubogovi kulture; on je rijeio mnoge nerjeive probleme. No, on je i iznevjerio na du i unitio istinu koje su bile sauvane u sublimacijama vi e kulture. Zacijelo je via kultura bila uvijek u suprotnosti s drutvenom stvarnou, a samo je privilegirana manjina uivala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek su koegzistirale dvije antagonistike sfere drutva; via kul tura se uvijek prilagoavala, dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Novina suvremenog svijeta jest iezavanje antagoniz ma kulture i drutvenog realiteta putem zastarjevanja opo zicionih, stranih i transcendirajuih elemenata vie kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju

58

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

69

stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi va se negiranjem i odbijanjem kulturnih vrijednosti, ve putem njihova inkorporiranja na veliko u postojei poredak, putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. One, u stvari, slue kao elementi drutvene kohezije. Veliina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma, radosti i tuge pojedinca, ispunjenje linosti jesu znaajne stavke u borbi za presti Istoka i Zapada. One teko optu uju sadanje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. Ne uvaava se injenica da protivurjee drutvu koje ih prodaje. Upravo kao to ljudi znaju, ili osjeaju, da oglasi i politike platforme ne moraju nuno bi ti istinite ili prave, a ipak ih sluaju i itaju, i ak se puta ju njima da ih vode tako prihvaaju i tradicionalne vri jednosti i ine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad sredstva masovne komunikacije harmonino i esto neprim jetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s ko mercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na nji hov zajedniki nazivnik na formu robe. Muzika due je takoe muzika trgovine. Uvaava se prometna, a ne istinska vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko me se povinjava svaka strana joj racionalnost. Kako velike rijei slobode i ispunjenja izgovaraju vo e i politiari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju znaenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. On je sputen iz sublimirane domene due ili duha, odnosno ovjekove intime, i preveden u operacionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi masovne kulture. Njihova perverzija indicira injenicu da je razvijeno industrijsko drutvo suoeno s mogunou materijalizacije ideala. Potencijalne mogunosti ovog drutva sve vie reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi ovjekova ivota bili predstavljeni, idealizirani i optueni. Via kultura postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi vei dio svoje istine. Via kultura Zapada ije moralne, estetike i inte lektualne vrijednosti industrijsko drutvo jo uvijek dekla-

rira bila je predtehnoloka kultura, kako u funkcional nom tako i u kronolokom smislu. Njeno vaenje je proizla zilo iz iskustva svijeta koji vie ne postoji i koji se ne moe vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeen tehnolokim drutvom, tavie, ta kultura je ostala velikim dijelom feu dalna kultura ak kad joj je buroasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ogranienosti na privilegirane manjine, ne samo zbog inherentnih joj romantinih elemenata (o kojima emo raspravljati neto kasnije) ve, takoe, zbog toga to su njena autentina djela izraavala svjesnu, metodiku ali jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. Iako je taj buroaski poredak naao svoju bogatu i ak afirmativnu reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljea, u Goetheovom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog stoljea, u Thomasa Manna) ostao je to poredak zasje njen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistika poretku biznisa, optui vala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezen tirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su esto podravali postojei poredak), ve vie takvim izope nim likovima kao to su umjetnik, prostitutka, brakolomnica, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundija, avo, luda onima koji ne zarauju za ivljenje, u najma nju ruku ne na regularan i normalan nain. No, ti likovi nisu iezli iz literature razvijenog indu strijskog drutva; oni preivljuju bitno transformirani. Vamp, nacionalni heroj, bitnik, neurotina kuanica, gangster, star, idealizirani magnat imaju sasvim razliitu, i ak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni vie nisu li kovi drugog naina ivota, ve udljivosti, ili tipovi istog i vota koji slue vie kao afirmacija nego kao negacija pos tojeeg poretka. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnoloki svijet, svijet dobre savjesti nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad jo uvijek bio sudbinska nesrea. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i ovjek

70

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

71

jo nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim ko deksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije, ta prola kultura je izraavala sadraj svijeta u kome su doline i ume, sela i krme, plemii i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva realitetu. U stihu i prozi te predtehnoloke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u koijama, onih koji imaju vremena i za dovoljstvo da misle, kontempliraju, osjeaju i pripovijedaju. To je zastarjela i prevladana kultura, a moe se vra titi samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultu ra je u nekim svojim odlunim elementima takoer posttehnoloka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nadivljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti mulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogunou svo ga ponovnog roenja u kompletnosti tehnikog progresa. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojeih ob lika ivota kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima ak i tamo gdje ih ukraavaju. Za razliku od Marxova koncepta, koji oznaava ov jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalistikom drutvu, umjetnika alijenacija je svjesna transcendencija otuene egzistencije via razina, ili posredovana alijena cija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biz nisa, antiburoaski elementi u graanskoj literaturi i umjet nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantikoj reakciji nostalginom uzvisivanju iezavajueg stupnja civilizacije. Romantian je izraz prezri vog omaloavanja, olako primijenjen na diskreditirajue avan gardne pozicije. Isto tako, izraz dekadentan daleko ee diskreditira genuino progresivna obiljeja kulture na umoru negoli stvarne inioce raspada. Tradicionalne slike umjet nike alijenacije su odista romantine jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem drutva. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na to one prisjeaju i uvaju u pamenju pripadno je budunosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastoilo ovo drutvo koje ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilakoj i sub verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealistikoj li kovnoj umjetnosti i knjievnosti dvadesetih i tridesetih godina

naeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje ri iz bazinog literarnog vokabulara: dua, duh, srce; la recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant; the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait; Feme i Heimat; no, takoe demon rum, demon maina i de mon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We Dead Awake. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetnike preokupacije obezvaene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preivljavaju u najna prednijim djelima. Obezvaena je njihova subverzivna snaga, njihov destruktivni sadraj njihova istina. Transformira jui se, one nalaze svoje utoite u svakodnevnom ivotu. Otuena i otuujua djela intelektualne kulture postaju ope rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna rep rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture? Umjetnika istina je uvijek bila doputena (ako je uope bila doputena) kao vii poredak, koji ne bi trebalo da ome ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono to se promi jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Apsorbirajua mo drutva ispranjuje um jetniku dimenziju time to asimilira njezine antagonistike sadraje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam ba u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijena cija koja je podravala i zatiivala kontradikciju nesrena svijest podijeljenog svijeta, poraene mogunosti, neispunje ne nade i iznevjerena obeanja. Ona je bila racionalna, spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju ovjeka i prirode. Njezina istina je bila u probuenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror ivota osvijeten i suspendiran savladan prepoznavanjem. To je udo chef-d'oeuvre; to je tragedija podnoena do kraja, a kraj tragedije je nemogunost njena rjeenja. ivjeti svoju ljubav i mrnju, ivjeti ono to netko

72

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

73

jest znai poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela drutva, pakao koji je ovjek uinio za ovjeka postaju nepokorljive kozmi ke snage. Napetost izmeu aktualnog i mogueg je preoblikova na u nerjeiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao promesse de bonheur. U for mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di menziju u kojoj se realitet pokazuje kao to jest. Tako on govori istinu sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke, ignorancije i preputanja. Umjetniko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se rui; ono potko pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaeno i lano. No, umjetnost ima tu maginu mo samo kao mo negiranja. Ona moe govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su ive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojei po redak. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tunih ljubavnih pria suvremene literature injenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog ivota jo uvijek sa dravao vizije ove heroine, ili, ona je itala prie koje su sadravale te vizije. Njena tenja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitiara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izlijei. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea, koji ju je unitio. Njena pria je tra gina jer je zaostalo bilo drutvo u kome se odigrala, sek sualni moral jo neliberaliziran, a psihologija jo neinstitucionalizirana. Drutvo koje je tad tek dolazilo rijeilo je njen problem tako to ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo bes misleno rei da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Ju lije, rijeena modernom demokracijom. No, isto tako bi bes misleno bilo porei historijsku bit te tragedije. Razvoj tehno lokog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme ve i samu bazu umjetnike alijenacije to jest, on tendira obezvaivanju ne samo odreenih stilova, ve, takoer, sa me supstancije umjetnosti. Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika um jetnosti. Analiza, a ak i naznaavanje tog problema jest iz van okvira ovog djela, no, moemo pruiti neke sugestije u cilju pojanjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se

javlja kao potpuno integrirana u pripadno drutvo. Egipat ska, grka i gotika umjetnost poznati su primjeri; obino se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile pozitivne strane umjetnosti. Mjesto umjetnikog djela u predtehnolokoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je razliito od njegova mje sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Odluna razlika nije psiholoka izmeu umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sainjene u tuzi, izmeu duevnog zdravlja i neuroze, ve razlika izmeu umjetnike i drutvene zbilje. Bitan kvalitet ak najafirmativnije umjet nosti je rascjep od drutvenog realiteta, iracionalno ili racio nalno suprotstavljanje; ona je otuena takoe od same pub like kojoj se obraa. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su ivjeli oko njih, oni su ostail u zastraujuem i uzvienom kontrastu spram svako dnevnog ivota roba, seljaka i obrtnika a, moda, ak spram svakodnevnog ivota njihovih gospodara. Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadri racionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je veliko odbijanje protest protiv onoga to jest. Sainjeni modi u kojima se ovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, ogla avaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i krei ranja nanovo njihove faktine egzistencije. No, ti modi ne gacije plaaju danak antagonistikom drutvu s kojim su vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj drutvo reproducira sebe i svoju mizeriju, ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljee. Via kultura u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas titi ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalite oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea liteta. Njihovo posjeivanje zahtijeva pripreme kao za sve anost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Sad razvijeno tehnoloko drutvo sve vie zatvara taj bitni rascjep izmeu umjetnosti i poretka svakodnevnog i vota to ga je odravala umjetnika alijenacija. Njegovim

i . ;

74

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

75

zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaanje; druga dimenzija je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo drutvo, pa cirkuliraju kao dio ili poiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Ona tako postaju komerci jalna dobra prodaju se, pruaju udobnost i uzbuenje. Neokonzervativni kritiari Ijeviarskih kritiara maso vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike ak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe iroke potronje. Oni insistiraju na uvaavanju injenice da su kla sici napustili mauzolej i da su oivjeli, da su ljudi ba utoli ko obrazovaniji. Istina, no, oivljujui kao klasici, oni ive drugaije nego to su sami; lieni su svoje antagonistike sna ge, osuenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Ta ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta kontradikcija iezava. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono za sniva jednakost u kulturi, a ouvava dominaciju. Drutvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul ture skupa s njenim sadrajem. To da su transcendirajue istine umjetnosti, estetika ivota i misao bili pristupani sa mo manjini bogatih i obrazovanih jest greka represivnog drutva. Ona se ne moe korigirati depnim izdanjima, op im kolovanjem, long-play ploama i ukidanjem sveane od jee za kazalite i koncertnu dvoranu *) Privilegije u kulturi su izraavale nepravdu slobode, suprotnost izmeu ideolo gije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od ma terijalne. No, one su, takoe, osigurale zatienu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preivjeti u apstraktnoj pu nini udaljene od drutva koje ih je obuzdavalo. Sad je odstranjena ta udaljenost as njom suprot stavljanje i optuba. Jo uvijek postoje tekst i ton, ali je po korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, depna iz danja, ope obrazovanje i long-play ploe istinski su blagoslov.

ten 2 ) . Umjetnika alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazalita i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Takoer su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepa i praktinija od udovita viktorijanske ere. No, ona je i integriranija kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne vlasti ili u sjedite vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da sad gotovo svatko moe imati umjetnika djela u svojim prstima tako to okree dugme svoga televizora ili to samo stupi u oblinju prodavnicu robe iroke potronje. Pa ipak, u tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotaie u maini kulture koja prepravlja njihov sadraj. Skupa s drugim modima negacije, umjetnika alije nacija je prevladana procesom tehnolokog racionaliteta. Kad je sagledana kao uinak tehnikog progresa, promjena razot kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni stupanj razvoja daje novo odreenje mogunostima ovjeka i prirode u skladu s novim raspoloivim sredstvima za nji hovu realizaciju. U svjetlosti tih mogunosti predtehnoloke koncepcije gube svoju mo. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ne ukljuenoj i nepokorenoj dimenziji ovjeka i prirode, uskim granicama organizacije i manipulacije, nerastvorljivoj sr i koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom indu strijskom drutvu tu nerastvorljivu sr sve vie istanjuje teh noloki racionalitet. Bez sumnje, fizika transformacija svi jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, sli ka, ideja. Oito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni par kovi niu na negdanjim selima, dolinama i umama, kad motorni amci jure po jezerima, a avioni paraju nebo tad ova podruja, kao podruja suprotstavijenog, gube karakter kvalitativno drugaije stvarnosti. Kako je kontradikcija djelo logosa racionalna kon frontacija toga to nije s onima to jest ona mora
2 ) Stefan George, u Arnold Schnbergovu kvartetu u Fis-molu. Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k , J. C. B. Mohr, Tbingen, 1949, str. 19. i dalje.

76

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

XIX

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

77

imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, pre ciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost oituje se u avangardnim naporima da se kreira otuenje koje bi nanovo uinilo umjetniku istinu komunikativnom. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na pora. Totalni karakter postojeeg drutva suoava dramskog pisca s pitanjem da li je jo uvijek mogue predstaviti su vremeni svijet u teatru to jest, predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporui. Brecht odgovara da suvremeni svijet moe biti tako predstavljen sa mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je dok trina koju treba nauiti, razumjeti i slijediti u igri. No, tea tar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak, zabava i uenje nisu suprotnosti; zabavljanje moe biti naj efikasniji mod uenja. Teatar mora slomiti gledaoevo identi ficiranje s dogaajima na pozornici da bi pouio to suvre meni svijet doista jest iza ideolokog i materijalnog vela, te kako moe biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija, a ne emfaza i osjeanje. Efekat otuivanja (Verfremdung seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet moe biti raspoznat kao ono to jest. Stvari svakodnevnog ivota su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,4) Ono to je .pri rodno' mora poprimiti obiljeja udnog. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i uinka. 5 ) Efekat otuivanja nije nametnut literaturi. To je vla stiti odgovor knjievnosti na opasnost totalnog biheviorizma pokuaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokua ju veliki konzervativac literature udruuje snage s radikal nim aktivistom. Paul Valry insistira na neizbjenoj pripadno sti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika ne parlent ja 6 mais que de choses absentes ). Oni govore o onom to, iako
3 ) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9. 4 ) Ibidem, str. 76. 5 ) Ibidem, str. 63. 6 ) Paul Valry, Posie et Pense Abstraite, u O e u v r e s ; dition de la Pliade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324.

odsutno, proganja postojei univerzum rasuivanja i ponaa nja kao njegova najzabranjenija mogunost ni nebo ni pa kao, ni dobro ni zlo, ve jednostavno le bonheur. Tako po etski jezik govori onome to je ovosvjetsko, to je vidljivo, opipljivo, ujno u ovjeku i prirodi a onome to se ne vidi, ne dodiruje, ne uje. Stvarajui i kreui se u medij umu koji prikazuje otsutno, poetski jezik je jezik spoznaje no, spoznaje koja naruava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: napor iz koga proizlazi da u nama ivi ono to ne egzistira. 7 ) Imenovanje odsutnih stvari lomi opinjenost stvarima koje jesu. tavie, to je ulaenje drugaijeg reda stvari u po stojei le commencement d'un monde 8 ). U ovom izraavanju drugaijeg reda, koji je transcendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi transcendentnim elementima u obinom jeziku"). No, totalna mo bilizacija svih sredstava u odbrani postojeeg realiteta je koordinirala sredstva izraavanja do te mjere da komunici ranje s transcendirajuim sadrajima postaje tehniki nemo gue. Opsesija koja je proganjala umjetniku svijest od vre mena Mallarma nemogunost da se govori nereificiranim jezikom, da se komunicira negativno prestala je biti op sesija. Ona se materijalizirala. Istinski avangardna knjievna djela saopavaju pre lom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom i nadrealizmom, knjievnost odbacuje upravo strukturu rasu ivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetniki i obini jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s reenicom kao jedini com znaenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To sredstvo izraavanja je bilo zajedniko najsublimiranijoj
Ibidem, str. 1333. Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige.
8) 7

78

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

79

eziji i najnioj prozi. Zatim je moderna poezija razorila je zine sveze i vratila govor na stupanj rijei11). Rije odbija sjedinjenje, pravilo smisla reenice. Ona razbija prethodno utvrenu strukturu znaenja i sama po staje apsolutni objekat, oznauje nesnosni univerzum koji sam sebe porauje diskontinuum. Ovo naruavanje ling vistike strukture ukljuuje naruavanje iskustva prirodi: Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje kata zato to imaju samo faktine veze. Nitko za njih ne izabire privilegirano znaenje, upotrebu ili sluenje. Nitko ih ne reducira na to da znae mentalni odnos ili intenciju, to e rei, u posljednjoj analizi, njenost . . . Taj svijet rijei bez veze, naoruan silom svoje eksplozivne moi, . . . te poetske rijei iskljuuju ljude. Nema poetskog humaniz ma u, modernosti': to nasilno rasuivanje je puno terora, to znai da povezuje ovjeka, ne s drugim ovjekom, ve s najnehumanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva, ludosti, iste materije itd. 1 2 ). Tradicionalna umjetnika materija (slike, harmonije, boje) javlja se ponovo samo kao citati, rezidijumi prolog znaenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealistike slike jesu skup onog to stvarstvenost zastire tabuom, dok je on opominje na njezino vlastito predmetno bie i na to da ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nad realizam sabire ono to reifikacija odrie ovjeku; izopaenja pokazuju to su zabrane uinile onom koji tei. Posredstvom njih spaava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz kojih odie enja za sreom ljudima uskraenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. 13 ) Ili, djelo Bertolda Brechta ouvava promesse de bon heur sadrano u romansi i kiu (mjeseina i plavo more; melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako to ga pretvara u politiki ferment. Njegovi likovi pjevaju izgubljenim ra11 ) Roland Barthes, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris, Editions du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.) 12 ) Ibidem, str. 73. i dalje. l3 ) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , BerlinFrankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160.

jevima i nezaboravnoj nadi (Siehst du den Mond ber Soho, Geliebter? Jedoch eines Tages, und der Tag war blau. Zuerst war es immer Sonntag. Und ein Schiff mit acht Segeln. Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt) a pjesma je okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i lai. Razoarana pjesma njihove izigranosti, no oni ue (ili su na uili) uzroke tomu, a samo uenjem uzroka (i kako da se bake s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera ture snose sudbinu apsorbiranja u ono to opovrgavaju. Mo derni klasici avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonoavaju ne dovodei u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. Tehniki progres opravdava ovo apsorbiranje; ublaenje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr gava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve veeg nadvladavanja neimatine. Ovo drutvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerjeivi konflikti time to obezvreuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajui ih u sveprisutnu sva kodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive teh nikom rjeenju i rainjenju. Psihijatar pazi na Don Juane, Rome, Fauste isto tako kao to pazi na Edipa on ih lije i. Vladari svijeta gube metafizika obiljeja. Teko da je pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo po javljivanje na televiziji, na konferencijama za tampu, u par lamentu, pred parlamentarnim odborima i dravnim komisi jama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti ma za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Dua sadri malo tajni i tenji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane. Usamljenost, taj bitni uslov koji je odravao pojedinca protiv i preko drutva, postaje tehniki nemogua. Logika i lin14 ) Jo uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji moe prkositi ak televiziji i tampi njegov svijet je svijet nerazvijenih zemalja.

80

OVJEK JEDNE DIMNZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

81

gvistika analiza demonstrira da su stari metafiziki problemi iluzorni. Pitanje znaenju stvari je preformulirano kao p-i tanje znaenju rijei, a postojei univerzum rasuivanja i ponaanja moe pruiti sasvim adekvatne kriterije za od govor. To je racionalan univerzum koji pukom teinom i sna gom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog ivota, kultura prolosti je bila i opo zicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takoe i jav ljanje domene slobode: odbijanje poslunosti. Takvo odbi janje ne moe biti blokirano bez kompenzacije koja, iz gleda, prua vee zadovoljenje nego to ga prua odbijanje. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, to nalazi svoje ideolo ko velianje u transformaciji vie kulture u popularnu, zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je ta koe osnova zamane desublimacije. Umjetnika alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojeim principom rea liteta, no koje, budui da su umjetnike vizije, postaju sno ljive, ak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvaene. Nji hovo inkorporiranje u kuhinju, ured, duan, komercijalno irenje u svrhu biznisa i razonode u izvjesnom smisluje desublimacija, nadomjetanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. To je desublimacija s pozicije snage prakti cirana u drutvu koje sebi moe dozvoliti da prui vie nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra ana i jer radosti koje ono prua proizvode drutvenu kohe ziju i zadovoljstvo. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali teta; seksualnost je osloboena (ili, preciznije, liberalizirana) u drutveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ), u poreenju s ko jima sublimirani nagoni i objektivi sadre vie zastranjenja, slobode i odbijanja da se respektiraju drutveni tabui. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na
15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X.

djelu kao nusprodukt drutvenih kontrola tehnoloke stvar nosti koja proiruje slobodu intenzivirajui dominaciju. Povezanost desublimacije i tehnolokog drutva e, vjcrovatno, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u drutvenoj upotrebi energije instinkata. Nije u ovom drutvu sve vrijeme potroeno na meha nizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nuan rad) i nije sva energija koju uteuje maina radna snaga. Mehani zacija je takoer pritedjela libido, energiju instinkta ivota to jest, iskljuila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro istine u romantinom kontrastu modernog putnika i pjes nika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekuoj vrpci i obrta, grada i velegrada, tvorniki proizvedenog kruha i domaeg kruha, jedrilice i motornog amca, itd. Istina, taj romantini predtehnoloki svijet je bio proet bijedom, te kim radom i prljavtinom to su okruivali sve zadovoljstvo i radost. Pa, ipak, postao je krajolik, medijum libidinoznog iskustva koji vie ne postoji. S njegovim iezavanjem (historijskim preduvjetom progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je ovjek mogao postii zadovoljstvo koja je mogla biti go tovo tako zadovoljavajui objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduci ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto mobilu, ili etnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man hattan ulici. U prvim navedenim sluajevima okolina sudje luje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone to je proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. Gonjen tenjom da proiri polje erotikih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran, parcijalan nagon; Eros je nagon cijelog organizma.

Eros

civilizacija,

naroito

82

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

83

nja, libido postaje manje polimorfan, manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj in tenziviran. Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna ener gija, tehnoloka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona takoer umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno sniena napetost izmeu onog za ime se ezne i onog to je dozvoljeno, pa princip realiteta ne trai vie zamanu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji vie, ini se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba svijetu koji nije bitno neprijateljski. Tako je preduvjetovano ono to organizam spontano prihvaa kao ponueno. Vea sloboda djeluje u prilog sta tus quoa ope represije, a ne protiv njega, utoliko to ne ukljuuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, ve, na protiv, njihovo kontrahiranje. To je institucionalizirana desublimacija. Ona je vitalan faktor u sainjanju autoritarne linosti naeg vremena. esto je zamijeeno da razvijena industrijska civiliza cija operira s oveim stupnjem seksualne slobode ope rira u tom smislu to ova postaje trina vrijednost i faktor drutvenog ponaanja. Tijelu je dozvoljeno da izloi svoja seksualna obiljeja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono je omogueno reduciranjem prljavog i tekog fizikog rada, dostupnou jeftine, privlane odjee, kozmetike i fizike hi gijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglaavanja itd. Seksualno privlane inovnice i prodavaice, muka ljepota pomonika direktora i efa odjela uvelike su podobne robe, a posjedovanje prikladne ljubavnice nekad privilegija kra ljeva, prineva i lordova olakava karijeru ak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Funkcionalizam u svom artistikom vidu proizvodi taj trend. Duani i uredi se otvaraju i izlau svoj personal po sredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutranjem ure aju je sve manje visokih blagajnikih pultova i neprovidnih pregrada. Iezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku-

ama i domovima predgraa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lake razotkri va atraktivna svojstva tuih ena i mueva. Ovo podrutvljavanje nije suprotno, ve komplementar no deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado voljenju. Tehniki progres i konfornije ivljenje dozvoljavaju sistematsko ukljuivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kon trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to see i do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, ta ko to ga raduje motorni amac, upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vonja automobila. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojeim, od sustvu terora, predodreenoj harmoniji izmeu individualnih potreba i drutveno traenih elja, ciljeva i aspiracija. Dakle, i u sferi instinkata potvruje se tehnoloko i politiko pokorenje transcendirajuih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako karakteristino za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovo ljenje je put koji raa podreivanje i slabljenje ratia pro testa. Uveliko je proiren niz drutveno dozvoljenih i poelj nih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduci ran je Princip Zadovoljstva on je lien svojih zahtjeva nepomirivih s postojeim drutvom. Zadovoljstvo harmonizi rano s postojeim rezultira podreivanjem. Za razliku od zadovoljstava u postojee ukoloteene desublimacije, sublimacija uva svijest odricanju koje repre sivno drutvo namee pojedincu i time uva potrebu za oslo boenjem. Zacijelo, mo drutva ojaava sublimaciju; no, nesrena svijest te moi ve probija kroz alijenaciju. Isto tako svaka sublimacija prihvaa drutvene barijere, zadovo ljenja instinkata, ali ih, takoer, i kri. Cenzurirajui podsvjesno i proimajui ga savjeu, Super-ego takoer cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-

84

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUSTVO

85

gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zado voljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva, ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva nja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, iz meu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina subli macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij skom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funk ciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha, frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspo laganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije drutvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali ne lagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i ro mantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz dje la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao to su Racineova Fedra, Geotheov Vahverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-

dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros od bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubij ana, u Tram vaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgija ma, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je besko nano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno, muevno i sladokusno, sasvim nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil, jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sred stvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privla noj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Bal zac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena nje nost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokre e sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek sualnost nije iznimka. Koncept kontroliranju desublimacije bi ukliuivao mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agre sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspola ganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno znano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

84

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

85

gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zado voljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva, ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva nja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, iz meu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina subli macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij skom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funk ciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha, frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspo laganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije drutvenog poretka. Konflikti nesrenog individuuma su sad daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali ne lagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i ro mantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz dje la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao to su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-

dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros od bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubijana, u Tram vaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgija ma, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je besko nano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muevno i sladokusno, sasvim nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil, jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sred stvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privla noj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Bal zac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena nje nost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokre e sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek sualnost nije iznimka. Koncept kontroliranju desublimacije bi ukljuivao mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agre sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspola ganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno znano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

87

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru tvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglaavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoi da do gaanja znaajnije upliviu? U svakom sluaju, rizik izbjeljive destrukcije koju je ovjek sainio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovalita ljudi pa ne moe vie sluiti za optuivanje i opovrgavanje postojeeg drutvenog sistema, tavie, kao dio njihovog svakodnevnog domainstva, ak ih moe vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko nomska i politika povezanost izmeu apsolutnog neprijatelja i visokog ivotnog standarda (te eljenog stupnja zaposleno sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaena. Pod pretpostavkom da je ruilaki nagon (u konanoj analizi: instinkt smrti) znaajna komponenta energije koja hrani tehniko pokorenje ovjeka i prirode, razvoj sposob nosti drutva da manipulira tehnikim progresom poveava, takoer, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji proizvodno. Tad bi dru tvena kohezija ojaala do najdubljih instinktnih korjenova. rtve bi primale najvei rizik, a ak i fakat rata ne samo uz bespomono prihvaanje ve, takoer, s povlaivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat upokorenja transcendencije postignutog u jednodi menzionalnom drutvu. Iste su tendencije drutva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata reduciranje i ak ap sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro fija mentalnih organa u pronicanju protivurjenosti i alterna tiva, pa srena svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnolokog ratia. Ona odraava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojei sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo ran pokreta misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak cija moe i mora biti izruena. U tom transferiranju aparat

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, opom nunou stvari. U toj opoj nunosti nema mjesta za krivnju. Jedan ovjek moe signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grinje savjesti, te iv jeti sretno navijeke poslije toga. Antifaistike snage koje su bile faizam na bojnim poljima anju beneficije nacistikih nauenjaka, generala i inenjera; oni imaju historijsku pred nost onog koji stie kasno. Poinje preokretanje uasa kon centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab normalne uslove ivot ljudi pod zemljom i svakodnevno pri manje radioaktivne hrane. Kranski ministar izjavljuje da ne protivurijei kranskim principima da se svim raspolo ivim sredstvima sprijei ulazak susjeda u sklonite od bom bardiranja. Jedan drugi kranski minisatr oponira svom kolegi i kae da protivurjei. Tko je u pravu? Ponovo se ra zotkriva neutralnost tehnolokog ratia, u politici i iznad po litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena jer u oba sluaja slui politici dominacije. Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno drutvo. Ono to smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog drutva u koje smo gurani svaki dan. 1 7 ) Izgleda da ak i najlui prestupi mogu biti potisnu ti na takav nain da kao praktiki ciljevi prestaju biti opasnost za drutvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio nalnim neprilikama pojedinca (kao u sluaju pilota Hiroime), ono ne naruava funkcioniranje drutva. Bolnica za duevno oboljele sreuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlae u RAND istraivanju 1959 (RM-2206-RC) da bi trebalo preispitati preivljavanje stanovnitva u okolini slinoj prenapuenim sklonitima (koncentracioni logori, ruska i njemaka upotreba prenapuenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli nai korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program sklonita.

88

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

89

Sretna svijest nema granica ona prireuje igre smr u i razaranjem u kojima se mijeaju zabave, timski rad i strateki znaaj u drutvenu harmoniju koja nagrauje. Kom panija Rand, koja objedinjuje uenje, istraivanje, vojsku, klimu i dobar ivot, izvjetava takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim RAND-om News, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POALITI. Projektili zvee, -bomba eka i sateliti lete, a problem je kako ou vati naciju i slobodni svijet. Sve to zabrinjava vojne planere jer trokovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po greke mogu biti strano visoki. No, tad ulazi RAND; RAND prua olakanje i izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj svijet postaje mapa, rakete puki simboli (ivjela utjena mo simbolizma!), a ratovi nita doli (nita doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo gijsku igru, i ovjek moe odahnuti vojni planeri mogu postii vrijedno .sintetiko' iskustvo bez rizika. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti uee, jer razu mijevanje je u iskustvu. Kako sigurnosni igrai dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, moemo tu, u Plavom timu, nai fiziara, inenjera, ekonomistu. Crveni tim e predstavljati slina pomijeana grupa. Prvi dan je utroen u razabiranju emu se radi u igri i u uenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko nano sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra poinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obino priprema lan kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije politici pro tivnikog tima, objektivnu situaciju s kojom e se tim su sresti i budet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istraena iroka skala stratekih mogunosti.) U naoj hipotetikoj igri zadatak plavih ie da zadre sposobnost zastraivanja protivnika za cijelo vrijeme igre

to jest da odre snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim nee biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, takoer, informacije politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjaanje snaga plavih. Budeti plavih i crvenih se uporeuju sa stvarnim bu detom obrane . . . Utjeno je uti da igra tee od 1961. g. kod RAND-a, dolje, u naem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta i da jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo iva oruja i tehniku opremu to ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset taaka . . .. Tu je i direktor igre, koji tumai pravila igre, jer, iako knjiga pravila, kompleti rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana, problemi neizbjeno niu tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu znaajnu funkciju: bez prethodnog upoznavanja igraa on oglaava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojeih voj nih snaga. No, sad naslov poglavlja najavljuje kava, kola i ideje. Odmor! Igra se nastavlja kroz preostale periode do 1972. g., kad se zavrava. Tad plavi i crveni tim sahra njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kola na ,post mor tem' sjednicu. No, nemojte odvie relaksirati: postoji jedna stvarna svjetska situacija koja ne moe efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO, a to je pregovaranje. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktinoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Oito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjeaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjeaj krivnje postaju pri vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo djela ovjeanstva, u individualnom sluaju povijesti, povi jest svega. Ta fatalna sveza je uspjeno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao voe i branitelji cjeline mogu praviti pogreke, no, oni ne mogu initi krivo oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre stane to identificiranje, kad nestanu.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

91

panja demonstriraju njegovo izobilje i visoki stupanj blago stanja; zajednica je suvie bogata da bi morala paziti! 1 ) Jezik totalnog upravljanja

4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUIVANJA

U sadanjem stanju historije svaki politiki na pis moe samo potvrditi univerzum javnog poretka, upravo kao to intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu, koja se vie ne usudi rei svoje ime.

Roland

Barthes

Sretna svijest vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporuuje dobra odraava novi konformi zam, jedan vid tehnoloke racionalnosti preveden u drutveno ponaanje. On je nov zato to je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podrava drutvo koje je reduciralo a u najrazvijenim podrujima eliminiralo nerazumnosti pri padne ranijim, primitivnijim stupnjevima, drutvo koje produava i poboljava ivot sistematini je nego ikad prije. Rata unitenja jo nije bilo, a nacistiki koncentracioni logori su likvidirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje, taj rat je na rubovima on razara samo nerazvijene zem lje. Inae vlada mir. Efikasnost i produktivnost ovog drutva ga svakodnev no opravdava za silu nad ovjekom koju je provelo. Asimi lirajui sve ega se dotakne, apsobirajui opoziciju, igraju i se sa kontradikcijom ono demonstrira superiornost svo je kulture. Isto tako, razaranje sredstava i porast rasi-

Ovu vrstu dobrobiti proizvodna superstruktura nad nesrenom bazom drutva proimaju sredstva komunika cije koja posreduje izmeu gospodara i njima ovisnih. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izraava jednodimenzionalno ponaanje. Njegov jezik svje doi identifikaciji i unificiranju, sistematskom stvaranju pozitivnog miljenja i djelovanja, sinhroniziranom napadu na transcendentne, kritike pojmove. U predominantnim na inima govora javlja se kontrast izmeu dvodimenzionalnih, dijalektinih moda miljenja i tehnolokog ponaanja ili drutvenih navika miljenja. U tim navikama miljenja izraena je tendencija ie zavanja napetosti izmeu pojave i realiteta, fakta i inioca, supstancije i atributa. Elementi autonomnosti, oktrivanja, de monstriranja i kritike povlae se pred parcijaliziranjem, po tvrivanjem i imitacijom. Magini, autoritarni i ritualni ele menti proimaju govor i jezik. Rasuivanje je lieno posre dovanja, koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. Pojmovi koji proniu injenice, i time ih transcendiraju, gube svoju autentinu lingvistiku rerpezentaciju. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izraavanju i proiz voenju neposredne identifikacije uma i injenice, istine i postojee istine, esencije i egzistencije, stvari i njene funkci je. Ova identificiranja, koja smo sreli kao obiljeja operacionalizma 2 ), ponovo se javljaju kao obiljeja rasuivanja u drutvenom ponaanju. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma e da se suzbiju nekonformistiki elementi iz strukture i kre tanja govora. Pogoeni su i Vokabular i sintaksa. Drutvo iz raava svoja potraivanja direktno u jezinom materijalu, no,
1 ) J o h n K . Galbraith, A m e r i c a n Houghton Mifflin, 195fi, str %. 2 ) Pogledaj str. 30.

Capitalism;

Boston.

92

OVJEK EDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

93

ne bez opozicije. Upada u oi popularni jezik svojim prko snim i neposlunim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. Kao da obian ovjek (ili njegov anoni man govornik) u svom govoru eli potvrditi svoju humanost nasuprot postojeim silama, kao da e odbijanje i revolt, savladani u politikoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: headshrinker, i egghead, boob tube, think tank, beat it i dig it, te gone, man, go ne.* No, drugaijim jezikom govore laboratoriji odbrane i slubenici egzekutive, vlade i maine, kontrolori i menederi, eksperti za efikasnost i glasnogovornici politike lakirovke (koji snabdijevaju voe odgovarajuim uresivanjem). Izgle da da zasada ovima pripada posljednja rije. To je rije koja zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i prihvaaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti ka kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura reenice skraena i kondenzirana na takav nain da ne ostaje napetost, prostora izmeu dijelova reenice. Ova lingvistika forma ide na utrb razvijanja znaenja. Pokuat u u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Obiljeje operacionalizma da se pojam uini sino nimom dane skupine operacija 3 ) javlja se ponovo u lingvis tikoj tendenciji da imena stvari treba smatrati indikativnim, istovremeno za njihov nain funkcioniranja i za nazive svoj stava i procesa simbolinih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu 4 ). Ovo je tehnoloko rezonira 5 nje koje tendira identificiranju stvari i njihovih funkcija ).
) Pogledaj str. 31. ) Stanley Gerr, Language and Science, P h i l o s o p h y o f S c i e n c e , April 1942, str. 156. 5 ) Ibidem *) U amerikom slengu head-shrinker (onaj koji suzuje gla vu) izraz je za psihijatra; egghead (jajoglavac) znai intelektualac; boob tube (budalasta cijev) televizija; think tank (kanta za mo zak) mozak; beat it znai: gubi se, dig it shvaati, gone man gone u transu, ekstreman. Op. prev.
4 3

Kao obviknutost miljenja van znanstvenog i tehnikog jezika ovakvo rezoniranje izraava specifian drutveni i po litiki biheviorizam. U bihevioralnom svijetu rijei i pojmovi tendiraju koincidiranju, ili preciznije, rijei sve vie apsorbi raju pojmove. Pojam nema drugog sadraja doli onog mode liranog rijeju u publicistikoj i standardiziranoj upotrebi, a rije treba da nema drugaiji respons doli ponaanje uskla eno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Rije po staje klie i kao klie upravlja govorom i pisanjem; komu nikacija tako iskljuuje genuini razvoj znaenja. Bez sumnje, svaki jezik sadri bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova znaenja. To su termini koji iz riu predmete i orua svakodnevnog ivota, vidljivu prirodu, vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su ope razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistiki ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su reeni. Sasvim je drugaije s izrazima koji oznaavaju stvari i dogaaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. Ovdje funkcionalizacija jezika izraava stezanje znaenja to ima politiku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo indikativ ni za nain njihova funkcioniranja ve njihov (aktualni) nain funkcioniranja, takoe, odreuje i zatvara znaenje stvari iskljuujui druge naine funkcioniranja. Imenica vla da reenicom na autoritaran i totalitaran nain i reenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti ona suzbija de monstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i deklariranog znaenja. U centralnim takama danog univerzuma javnog rasu ivanja javljaju se analitike propozicije koje same sebe kva lificiraju. One funkcioniraju poput magino-ritualnih formu la. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Ve sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske for me u postojeem politikom rasuivanju koje same sebi daju vaenje 6 ). Takve imenice kao to su sloboda, jednakost, demokracija i mir impliciraju, analitiki, odreen niz at) Pogledaj str. 32,

94

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

95

ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotina imenica izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitika predikacija s terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, indivi duum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja ko munizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na obje strane je oponiranje dogaanju koje bi sezalo preko zatvorene analitike strukture neispravno, ili je propaganda, iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kanjava nja veoma razliiti. U takvom univerzumu javnog rasuivanja jezik se kree u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitika struktura odvaja imenicu, po kojoj se ravnaju druge rijei, od onih njezinih sadraja koji bi obezvaili, ili, u najmanju ruku, omeli prih vaenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje nja. Ritualiziran pojam je uinjen imunim spram kontradik cije. Tako je odreenjem tih poj om va, zatvorenim termini ma onih moi koje oblikuju odnosni univerzum rasuivanja, zapreeno izraavanje injenice da je predominantan mod slo bode suanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na metnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik (mir je rat i rat je mir itd.), koji je, bez sumnje, samo jezik teroristikog totalitarizma. Nita manje nije orwellian ski kad kontradikcija nije eksplicitna, ve kad je ukljuena u imenicu. Sasvim je udomaeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva socijalistika, a des potska vlada demokratska, te falsificirani izbori slobod ni. Ovakva lingvistika i politika obiljeja datiraju mnogo prije Orwella. Relativno novo je ope prihvaanje ovih lai u javno i privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadraja. irenje i efikasnost ovog jezika potvruje trijumf drutva nad protivurjenostima sadranim u njemu; one se reprodu ciraju bez pucanja drutvenog sistema. Otvorena, buna kon tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kra tica proklamira pomirenje suprotnosti tako to ih spaja u vr ste i udomaene strukture. Pokuat u da pokaem da su ista bomba i neopasne radioaktivne padavine samo ekstremne kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim loginim

prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipu liranja realistika karikatura dijalektike. Logika je to dru tva koje sebi moe dozvoliti da raspolae logikom i da se igra destrukcijom, drutva s tehnolokim ovladavanjem du hom i materijom. Univerzum rasuivanja u kome su pomirene suprotno sti ima vrstu bazu za takvo sjedinjenje beneficijelnu ra zornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere ivota koje su ranije bile antagonistike, a ovo jedinjenje se izraa va u neometanom ligvistikom spajanju onih dijelova govo ra koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i tampane rijei ini se nedovoljno prekondicioniranom ovjeku kraj nje nadrealistiki. Naslovi poput Radnik trai harmoniju projektila 7 ) i oglasi poput Luksuzno sklonite od radio aktivnih padavina 8 ) jo uvijek mogu evocirati naivnu reak ciju da su radnik, projektil i harmonija nepomirljive protivurjenosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i logika i jezik postaju savreno razumljivi kad ujemo da je cijena nuklearne podmornice naoruane projektilima 120,000.000 dolara i da je model sklonita po 1.000 dolara opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Vaenje nije primarno u injenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa sklonitima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar), ve u tome to on proizvodi neposred no identificiranje posebnih i opih interesa, biznisa i nacio nalne moi, prosperiteta i potencijalnog unitenja. U kazali noj najavi Posebna veernja predstava povodom izbora, Strindbergov Ples smrti9) sluajno je promakla istina. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij skoj formi nego to je ona obino doputena. Unificiranje suprotnosti to karakterizira komercijalni i politiki stil, jest jedan od mnogih naina kojima se rasu7 8

) ) 9 ) *)

N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960. Ibidem, Novembar 2, 1960. Ibidem, Novembar 7, 1960. Drutvena igra op. prev.

96

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

97

ivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje nai pravu rije kad organi postojeeg poretka priznaju i oglaavaju da je mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oruja nose ozna ke svojih cijena (u kojima je, dakako, sadran i profit), da sklonite od bombardiranja treba da prui udobnost. Manife stirajui protivurijenosti koje oznaavaju njegovu istinu, ovo rasuavanje se zatvara spram svih drugih rasuivanja koja ni su na njegovom vlastitom stanovitu. Svojom sposobnou da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono prua mogunosti kombiniranja najvee tolerancije s najveom uniformnou. No, ipak njegov jezik svjedoi represiv nom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija ko je nameu primaocu iskrivljeno i skraeno znaenje, bloki ran razvoj sadraja, primanje onog to se nudi u formi u kojoj je servirano. Analitika predikacija je takva represivna konstrukci ja. Stalno sparivanje odrene imenice s istim objanjavajuim pridjevima i svojstvima ini reenicu hipnotinom for mulom koja, beskonano ponavljana, fiksira znaenje u svi jesti primaoca. On ne misli bitno drugaijim (i mogue istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije emo ispitati dru ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Svima im je zajedniko zatvaranje i skraenje sin takse to odsijeca razvoj znaenja, a stvara fiksirana oblija koja se nameu premonom i krutom konkretnou. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav jezik metodiki upotrebljava za udomaenje odreenih sli ka koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomau da se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran oko vrsto fiksiranih pravaca i atraktivnosti to posre duju tipificiranje. Bilo da se govori slobodi, miru, ili simpatinom ovjeku, komunistu, gospoici Rheingold, italac, odnosno slualac, treba da asocira (i on zaista aso cira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a, isto tako, treba i da reagira na specifian, utvren nain.

Kako je to jezik istovremeno pripitomljavanja i glo rifikacije I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe ru trgovanja i prilino su ozbiljne. Odreenja poprimaju for mu sugestivnih zapovijedi ona su vie evokativna negoli demostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima hipnotiki karakter. Ona je istovremeno obojena lanom familijarnou rezultat konstantnog ponavljanja i vjeto sa injenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne posrednom odnosu s primaocem bez distancije statusa, naobrazbe i radnog mjesta pogaa ga u neslubenoj atmo sferi kuhinje, spavae sobe ili protsorije za dnevni boravak. Jednaka familijarnost je utvrena posredstvom personaliziranog jezika koji igra znaajnu ulogu u razvijenoj ko munikaciji 1 1 ). To je va lan kongresa, vaa autocesta, vaa najdraa robna kua, vae novine; to je doneseno vama, poziva vas itd. Na taj nain su nametnute, stan dardizirane i ope stvari i funkcije predstavljene kao speci jalno za vas. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraa to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli rane komunikacije jezik namee istinski zapanjujuim kon strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time moe posluiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho va mjesta, slube, poslodavca ili poduzea. Predstavljeni su kao Byurd Virdinije, Blough SAD elika, egipatski Naser. Sloenica atributivne konstrukcije stvara utvren sindrom: Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . . prolog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih, politikih zborova.
10 ) Roland Barthcs, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris, Editions du Seuil, 1953, str. 33. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961, str. 161. i dalje.

98

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

99

Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizika obiljeja i nje gova politika praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinou i neposred nou ovladava itaoevom svijeu. Struktura ne daje mje sta distinkciji, razvoju, diferencijaciji znaenja: ona se kree i ivi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominira nja personaliziranih i hipnotikih obrisa, lanak moe prosli jediti na davanje ak i bitnih informacija. Naracija je ou vana u dobro publiciranom okviru, manje-vie, ljudski inte resantne prie odreene politikom izdavaa. iroko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. Na primjer: etkasto-obrvi Teller, otac -bombe, bikorameni projektila von Braun, znanstveno-vojni banket 1 3 ) i nuklearni-pogon odailja-projektila podmornica. Moda nije sluajno da su ovakve konstrukcije osobito este u teh nolokim, politikim i vojnim frazama. Izrazi koji oznaava ju posve drugaija podruja i kvalitete sagnani su u vrstu, nadmonu cjelinu. To i ovdje rezultira maginim i hipnotikim djelova njem projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, har moniju protivurjenosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah, onaj koji ivi ivot raa -bombu za unitenje ivota; znan stveno-vojni povezuje napore za smanjenje strepnji i strada nja sa slubom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slo bode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i ista bom ba pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizikog integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaaju ta kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraiva nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo; esto je kombinacija sasvim blaga kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadanjeg guvernera ve na Mr. Talmadgea. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b . 22. 1958. 14 ) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug. 20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese uredbu osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sainjeno pod nad zorom i uz pomo urednitva magazina L i f e , New York, Holt, Rinehart and Winston, 1960, str. 58.

aju projektila bikovskih ramena ona prenosi ili pri jetnju ili, pak, animirajuu dinamiku. No, rezultat je slian. Struktura koja se namee ujedinjuje aktere i akcije nasilja, moi, zatite i propagande u istu silu. ovjeka i stvar vidimo u operaciji, i samo u operaciji, ne moe biti drugaije. Biljeka skraivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, takoe SSSR, DDR itd. Veina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu duine neskraenih oznaka. Pa, ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi lu kavstvo uma skraivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neeljena pitanja. NATO ne istie pakt nacija sje vernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znae nja kratice moglo postaviti pitanje lanstvu Grke i Tur ske. SSSR skrauje socijalistiki i sovjetski; DDR demokrat ska. UN oslobaa od naglaavanja ujedinjenosti, koje, eto, i nije obavezno; a SEATO od eventualnog objanjenja inje nice da neke jugoistone drave Azije ne pripadaju toj orga nizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne politike razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC sa mo jedna administrativna agencija meu mnogim drugima. Kratice oznaavaju samo ono to je institucionalizirano na takav nain da je transcendirajua konotacija odsjeena. Zna enje je fiksno, korumpirano, optereeno. Kad je jednom po stalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u operasprostranjenoj upotrebi, a sankcioniran od strane intelektu alaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i slui samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. Taj stil je nadmona konkretnost. Stvar Identificira na sa svojom funkcijom realnija je od stvari koja se razli kuje od funkcije, a jezini izraz te identifikacije (u funkcio nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraenica) tvori bazian Vokabular i sintaksu, koji zapreuju diferenci jaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno namee odraze, suprotstavlja se razvoju i izraavanju pojmo va. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koi pojmovno miljenje i tako miljenje uope. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje moe biti le*) Atomic Energy Commission op. prev.

100

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

101

gitimno, a moda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo kih pojmova. No, operacionalna i tehnoloka odreenja su specifina upotreba pojmova za specifine svrhe, tavie, ona rastvaraju pojmove u operacije i iskljuuju one intenci je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Pret hodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odrie identi fikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono to je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojeem realitetu. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izraavaju promjene u nainu miljenja kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima funkcionali'.iran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi sli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat u saeto razlike spram klasine filozofije gramatike, koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvistike kategorije s ontolo kim. Prema toj filozofiji, gramatiki subjekt reenica jest, prije svega, supstancija, i to ostaje u razliitim stanjima, funkcijama i kvalitetima koje reenica predicira subjektu. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima, ali ostaje razliit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica, on je vie od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzal no, koji reenica odreuje u posebnom stanju funkcije. Gra matiki subjekt tako pronosi znaenje koje premauje ono izraeno u reenici. Rijeima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra matiki subjekat oznaava neto to moe ui u odreene 15 odnose ), no, nije identino s tim odnosima, tavie, ona ostaje to to jest u tim odnosima i protiv njih; ona je nji hova univerzalna i supstantivna sr. Sinteza propozicije po vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz naen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun kcije u kojoj se nalazi u odreenom sluaju. U izreci munja udara ovjek ne misli golom udaranju munje, ve samoj munji koja udara, misli subjekt koji je preao u akciju. Kad reenica daje odreenje svog subjekta, ona ga ne rastva) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254.
15

ra u stanja i funkcije, ve ga definira kao bie u dotinom stanju, vrenju odreene funkcije. Subjekt niti iezava u svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata, ve se konstituira u njima rezultat je procesa posredovanja izraenog u reenici 1 6 ). Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezina skraenja indiciraju kratkou misli koju ona, sa svoje strane, utvruju i izvode. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramati kog, logikog i ontolokog subjekta, pokazuje sadraje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zapreeni u izrazu i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zapri jeen razvoj samovrednovanja, hipnotike formule; imunost spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s nje nom funkcijom to su tendencije koje razotkrivaju jedno dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Kad jezino ponaanje blokira razvoj pojma, kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje ne posrednim injenicama, ono suzbija prepoznavanje inilaca iza injenica, a time suzbija i saznanje injenica i njihova povijesna sadraja. U drutvu i za drutvo je od vitalnog zna aja ova organizacija funkcionalnog rasuivanja; ona je sred stvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni je zik je nepomirivo antikritian i antidijalektian. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne, negativne, opozicione elemente uma. 17 Ja u raspravljati ) tim elementima u odnosu na na petost jest i treba da, esencije i pojave, potencijalnosti i aktualnosti ulaenje negativnih logikih odreenja u po zitivna. Odravana napetost proima dvodimenzionalni uni verzum rasuivanja u kome je na djelu kritika, apstraktna misao. Dvije dane dimenzije su antagonistike, a realitet je prisutan u obje, dok dijalektiki pojmovi razvijaju zbiljske proturjenosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektika mi sao dola do poimanja povijesnog karaktera protivurjenosti
16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektikom lo gikom Hegelov koncept supstancije kao subjekta i spekulativne re enice u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . 17 ) U poglavlju V.

des

102

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Tako se druga dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija potencijalnost kao povijesna mogunost, a njezina realizaci ja kao povijesno dogaanje. Potiskivanje ove dimenzije u drutvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti, a to nije akademsko, ve politiko pitanje. To je potiskivanje vlastite prolosti drutva i njegove budunosti utoliko to se ta budunost obraa kvalitatavnoj promjeni, negaciji postoje eg. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive, i ak identine sa svojim suprotnostima, ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik ve i suzbija i zabo ravlja historijsku stvarnost uas faizma; ideju socijaliz ma; pretpostavke demokracije; sadraj slobode. Kad birok ratska diktatura vlada komunistikim drutvom i odreuje ga, kad faistiki reimi funkcioniraju kao partneri slobod nog svijeta, kad je program prosvijeenog kapitalizma uspje no poraen tako to ga se etiketira socijalizmom, kad su temelji demokracije harmonino dokinuti u demokraciji, tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeeni modernim operacionalnim redefinicijama. Te redefinicije su falsifikacije, koje, nametnute od strane postojeih sila i moi injenica, slue transformiranju krivosti u istinu. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik; operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi ti centrifugalne sposobnosti i snage sposobnosti i snage koje bi trebale zaprijeiti totalnu koordinaciju individuuma s drutvom? Sjeanje na prolost moe rezultirati opasnim uvidima, a izgleda da je postojee drutvo shvatilo subver18 ) To ne znai da historija, privatna i opa, iezava iz danog univerzuma dogaanja. Dosta esto se evocira bilo u vezi s oevima osnivaima, ili Marxom Engelsom Lenjinom, ili pak sa skromnim porijeklom predsjednikog kandidata. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjeenog sadraja; esto puko za zivanje slui blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi jesnu neadekvatnost.

zivnost sadraja memorije. Sjeanje je mod disocijacije od danih fakata, mod posredovanja koji na trenutke razbija sveprisutnu mo datih injenica. Pamenje sabire teror i nadu prolosti. I teror i nada oivljuju, no dok se u stvarnosti te ror ponavlja u uvijek novim formama, nada ostaje nada. Bo jazni i aspiracije ovjeanstva potvruju se u individualnoj memoriji koja oivljuje line doivljaje ope je u pojedi nanom. Povijest ouvana pamenja. Nadvladava ga totalitar na mo bihevioralnog univerzuma: Ljudsko strailo bez memorije . . . nije proizvod propa danja . . . ve je ono povezano s principima napretka graan skog drutva. Ekonomisti i sociolozi, poput Wernera Sombarta i Maxa Webera, princip tradicionalizma su pridali feu dalnim formama drutva, a princip racionaliteta graan- skim. To znai nita manje nego da graansko drutvo u svom razvoju likvidira sjeanje, vrijeme, uspomenu kao ne ku vrstu iracionalnih ostataka .. ..,9) Sve vei racionalitet razvijenog industrijskog drutva tendira likvidiranju uznemirujuih elemenata vremena i sje anja kao iracionalnog ostatka, a isto tako i likvidiranju uz nemirujuu racionalnost sadranu u tom iracionalnom ostat ku. Prepoznavanje prolosti i odnoenje na prolost kao sada njost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojeem realitetu, funkcionalizaciji kao uinku postojeeg realiteta. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuivanja i pona anja; ono omoguuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojee tako to ga razumije vaju kao povijesnu datost. Suoena s danim drutvom kao ob jektom svoje refleksije, kritika misao postaje povijesna svi 20 jest, a kao takva ona je bitno prosuivanje ). Ovo prosuiva nje je daleko od toga da bi nuno ukljuivalo indiferentni re lativizam. Ono u zbiljskoj povijesti ovjeka trai kriterije isti19 ) Th. W. Adorno, Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen heit?, u: Bericht ber Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden; Frankfurt, 1960, str. 14. borbi protiv povijesti bit e dalje raspravljano u poglavlju VII. 20 ) Pogledaj str. 10, 11. i poglavlje V.

104

OVJEK J E D N E

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

105

nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredo vanje prolosti sa sadanjou razotkriva inioce koji su re zultirali injenicama, determinirali nain ivota, uspostavili gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta kritika svijest govori, ona govori le langage de la con naissance (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuivanja.! njegovu krutu strukturu. Kljuni termi ni tog jezika nisu hipnotike imenice koje beskonano sazi vaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju ot voreno razvijanje; ak, tavie, razvijaju svoj sadraj u kon tradiktornim predikatima. Komunistiki manifest prua klasian primjer. Ovdje svaki od dva kljuna termina buroazija i proletarijat, vlada suprotnim predikatima. Buroazija je subjekt tehni kog progresa, osloboenja, pokoravanja prirode, stvaranja drutvenog bogatstva izopaenja i destrukcije tih ostva renja. Slino tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnje tavanja i totalnog poraavanja ugnjetavanja. Takav dijalektiki odnos suprotnosti, sadran u gor njoj postavci omoguen je poimanjem da je subjekt povijesni inilac iji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup rotstavljanju povijesnoj praksi, u drutvenoj stvarnosti i na suprot njoj. Raspravljanje razvija i izrie konflikt izmeu stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezini iz raz u reenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logiku jedinicu pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana, uinjena ekspiicitnom, objanjena i optuena. Kontrast izmeu dva jezika kojima je rije ilustrirao sam stilom Marxove teorije, no kritiki kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Moemo ih ta koer nai (iako u drugaijim modima) u stilu velike kon zervativne i liberalne kritike graanskog drutva u razgranjavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj
21

mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren jo se nije podredio hipnotiko-ritualnim formulama dananjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. Autoritarno ritualiziranje rasuivanja je jo upecati jivije tamo gdje uplivie i sam dijalektiki jezik. Zahtjevi pre stia u industrijalizaciji i totalnog podreivanja ovjeka pro izvodnom aparatu oituje se u autoritarnoj transformaciji marksistikog jezika u staljinistiki i poststaljinistiki. In terpretacija ovih zahtjeva od strane voa koji kontroliraju aparat odreuje to je ispravno, a to krivo, to je istinito, a to lano. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras pravljanje koje bi pokazalo rascjepnike mogunosti alterna tive. Ovaj jezik nije vie uope podoban za rasuivanje. On artikulira injenice i utvruje ih na osnovu moi aparata proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mje stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart hesa: Vie nema bilo kakva razmaka izmeu imenovanja i prosuivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . . Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objanjava on saopava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje odreenja, ona postaju odvajanje dobra od zla. Jezik utvruje nesumnjivo ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. On se kree u tautologijama, a tautologije su vraki efektne reenice. One izriu sudove u prejudiciranoj formi; artikuliraju slubenu osudu. Na pri mjer, objektivni sadraj, tj. odreenje termina kao to su skretanje; revizionist jest kazneni zakon. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojeih moi jezik istine 2 "). Na alost, to nije sve. Proizvodni rast postojeeg ko munistikog drutva osuuje, takoe, slobodarsku komunis tiku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokuava dozvati u svijest izvornu istinu i ouvati je. Orijentacija rasu ivanja (i akcije) na termine kao to su proletarijat, rad niki savjeti, diktatura staljinistikog aparata postaje ori22 23

Za dalje raspravljanje ovim kriterijima pogledaj poglavlje

VIII.

) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje. ) Roland Barthes, loc. cit., str. 3740.

206

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

107

jentacija na ritualne formule, kad proletarijat vie ne egzi stira ili ga jo nema, kad bi direktna kontrola odozdo ome tala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja moe biti mobi lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. Tu je prolost ukoeno zadrana, no nije posredovana sa sadanou. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji blokiranje njihove dijalektike. Ritualni autoritarni jezik se iri svuda po suvremenom svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalistikim i nekapitalistikim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to je jezik svojstven svim autoritarnim reimima, a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije drutva koje nije pod autoritarnim reimom? Kako se supstancija razli itih reima vie ne javlja u alternativnim nainima ivota, ona se svodi na razliite mode tehnike manipuliranja i kon trole. Jezik ne samo da odraava te kontrole ve i sam po staje njihov instrument, ak i tamo gdje ne prenosi zapo vijedi, ve informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podre ivanje, ve izbor i slobodu. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvistikih formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradik cije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On odrie ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne tra ga za istinom, ve uvodi i namee istinu i lanost. No, ovakvo komuniciranje nije teroristiko. Ono je, izgleda, neov lateno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni da vjeruju ono to im se kae. Svojstvo novog magino ri tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a ipak djeluju u skladu s danim trendom. ovjek ne vje ruje u ono to deklarira operacionalni koncept, no, ovaj
) Za Zapadnu Njemaku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu fr Sozialforschung, Frankfurt am Main 19501951: G r u p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takoe, Karl Korn, S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich Scheffler, 1958, za oba dijela Njemake.
24

se opravdava u akciji u obavljanju posla, u prodavanju i kupovanju, u neobraanju panje na druge, itd. Tendencija politikog jezika da postane jezik komerci jalne propagande, tj. premoivanje rascjepa izmeu ranije dva razliita podruja drutva, pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh nolokog drutva. To ne znai da se umanjila mo profesi onalnih politiara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je vea to je globalniji izazov koji izgrauju da bi se s njim suoavali i to normalnije postaje sroavanje s mogunou totalne destrukcije. No, ta domina cija politikih voa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju graana, a simboli politike su, takoe, simboli biznisa, trgovine i zabave. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli tikom ponaanju. U prodaji opreme za oputenu razonodu u sklonitima od bombardiranja, u televizijskim spektakli ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp letna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lana spona i fatalno je preuranjena biznis i zabava su jo uvijek poli tika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis tragoediae tragedija moe upravo poeti. I ponovo, nije heroj onaj koji e biti ritualna rtva, ve je to narod. Istraivanja preduzeta u totalnom upravljanju

Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed nodimenzionalnog totaliteta u kome je ovjek poduavan da zaboravi da prevodi negativno u pozitivno tako da moe i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagoen i prilino zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zapreuju mentalnu koordinaciju s postojeim realitetom. Odigrava se zamano redefiniranje same misli, njene funkcije i sadraja. Koordinacija pojedinca s drutvom see do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojea stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevoe nje rezultira reduciranjem napetosti izmeu misli i zbilje putem slabljenja negativne moi misli.

108

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

109

To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer nje gova naputanja tradicije, analiza mora postati znatno ap straktnija i ideoloka. Rije je sferi najudaljenijoj od kon kretnosti drutva, koja najjasnije treba da pokae u kojoj je mjeri drutvo pokorilo misao. tavie, analiza e morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokuati pokazati ten dencije koje su vodile ka prelomu. Prije nego to preemo na filozofsku analizu, naime, na putu k apstraktnijem teorijskom podruju, iznijet u saeto dva sluaja (po mom shvaanju reprezentativna) u graninom podruju empirijskog istraivanja, a direktno povezana s odreenim uslovima karakteristinim za raz vijeno industrijsko drutvo. Predmet naeg raspravljanja pitanja jezika, miljenja ili pitanja rijei i pojmo va lingvistika i epistemoloka analiza opiru se i stim akademskim distinkcijama. Odvajanje isto lingvis tike od konceptualne analize ve je i samo izraz no vog usmjerenja misli, koje e naredna poglavlja poku ati objasniti. Kako je slijedea kritika empirijskog istra ivanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu a i poduprta je njome , preliminarno odreenje upo trebi termina koncept, koja rukovodi kritiku, moe poslu iti kao uvod. Koncept znai specificiranje mentalnog reprezentiranja neega to je razumljivo, shvaeno, saznato kao rezultat procesa refleksije. To neto moe biti objekt svakodnevne prakse, neka situacija, drutvo, roman. U svakom sluaju, ako su oni shvaeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), po stali su objekti misli, pa su im sadraj i znaenje identini s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i razlini od ovih. Identini su utoliko to oznaavaju istu stvar; ra zlini su po tome to je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje objanjavaju dotinu stvar (posredovanje). Ako pojam nikad ne oznaava odreenu konkretnu stvar, ako je uvijek apstraktan i opi, to je zato to obuhva a vie, drugo u odnosu spram pojedinane stvari univer zalan uslov, ili odnos bitan za pojedinano koji determinira

formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Pojam bilo ega konkretnog je proizvod mentalne klasifika cije, organizacije i apstrakcije utoliko to ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinano u njegovim opim okolnostima i odnoenju transcendirajui njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi nanih fakata. Ako su injenice drutveni fakti, pojmovi spo znaje prodiru s onu stranu danog konteksta injenica u procese i okolnosti na kojima poiva neko drutvo, a koje su prisutne u svim pojedinanim injenicama proizvode, podravaju i destruiraju dano drutvo. U svojoj upuenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem injenica po onom to stvarno jesu. Nadilaenje operacionalnih pojmova znaenjem razot kriva ogranienu i ak varljivu formu u kojoj je doputeno da se iskuse injenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt izmeu pojma i neposredne injenice konkretne stvari, izmeu rijei koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. Otuda shvaanje realitetu opeg. Otuda, tako er, nekritiki akomodirajui karakter onih moda miljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskoice i prevode ope pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti bilo individualne bilo drutvene, mental ne ili materijalne prispijeva ona u krivu konkretnost konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima politiku funkciju. Pojedinac i njegovo ponaanje su analizi rani u terapeutskom smislu u smislu prilagoenja njegovu drutvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu ukoloteeni s injenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih injenica. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno miljenje metodiki infiltrira u slubu iskoritavanja i poboljavanja postojeih

110

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

111

drutvenih uslova u okvirima danih drutvenih institucija u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, trita i javnog mnjenja. Ako dana forma drutva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse, tad se nita ne moe prigovoriti toj vrsti so ciologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loe; ugodne uslove za rad umjesto loih, harmoniju umjesto sukobljavanja elja kupaca i potreba biznisa i politike. No, u drugaijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste drutvene znanosti kad dano drutvo, kao okvir razma tranja, postane objekt kritike teorije koja smjera upravo na strukturu drutva, prisutnu u svim pojedinanim injeni cama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funk ciju. Tad se oituje ideoloki i politiki karakter injenica, pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaenje varljive konkretnosti pozitivistikog empiricizma. Terapeutiki i operacionalni koncept postaje laan utoliko to izolira i atomizira injenice, stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaa stanovite te cjeline kao stanovite analize. Metodoloko prevoenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Za ilustraciju u uzeti klasian primjer industrijske sociologije: ispitivanje radnikih odnosa u poduzeu Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutiki i ide oloki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m openitou poj mova (sistem, dio, jedinka, elemenat, mnogostruke konsekvencije, funkcija). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji sistem koji sociolog odabere kao objekt svoje analize od najma njih grupa do drutva kao takvog. Funkcionalna analiza je ukljuena u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritike analize koja bi ogranienost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to to jesu. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Opost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja ine sistem povijesnim i koja daju kritiko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama.

ne Zapadne elektrine kompanije 2 6 ). To je stara studija, preduzeta pred oko etvrt stoljea, pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. No, po mom miljenju, njihova supstan cija i funkcija su ostali isti. tavie, taj nain miljenja se otada ne samo proirio u druge drutvene znanosti i u filo zofiju ve je, takoer, utjecao na oblikovanje subjekata ljudi koji su predmet njegova prouavanja. Operacionalni pojmovi zavravaju u metodama usavrene drutvene kontro le: postaju dio znanosti organizaciji, odio za ljudske od nose. Ovo su rijei radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave nas nisu mogle zapreiti' u spro voenju orga niziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki ranja i tako su poele izuavati ljudske odnose' u ekonomici, drutvu, politici da bi pronali kako da zaustave sindikate. Analizirajui pritube radnika radnim uslovima i na jamnini, istraivai su se oborili na injenicu da je veina tih pritubi formulirana neodreenim, maglovitim terminima, da im nedostaje objektivno pozivanje na ope prihvaene mjere i da ih karakterizira bitna razlika spram svojstava openito povezanih sa svagdanjim injenicama 2 7 ) Drugim rijeima, pritube su bile formulirane takvim openitim izja vama kao to su prostorije za pranje su nezdrave, ova sluba je opasna, najamnina je preniska. Rukovoeni principima operacionalnog miljenja, istra ivai su se uputili na prevoenje ili reformuliranje tih izjava, tako da je njihova maglovita openitost mogla biti reducirana na okvire pojedinanog, na termine koji oznaavaju posebnu situaciju iz koje je potekla prituba, ocrtavajui, tako, detalj no uslove u kompaniji. Opa forma je bila rainjana u iz reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je
26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press, 1960, poglavlje 5. i 6. 27 ) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.

112

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

113

izvedena prituba, dok je pritubi bila posveena briga mije njanjem tih posebnih operacija i uslova. Na primjer, izjava praonice su nehigijenske brla je prevedena u tom i tom prilikom, iao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavtina. Informiranje je tad potvrdilo da je to poglavito zbog nepanje nekih radnika, bila je pro vedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i slinih navika, postavljen je deurni na stalnu dunost u pra onice. Na taj nain su mnoge od pritubi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljanje 2 8 ). Jedan drugi primjer: radnik izjavljuje da je zarada po uinku u njegovoj slubi niska. Intervju otkriva da mu je ena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u trokove ^ lijeenja. U ovom sluaju se latentan sadraj pritube sastoji u injenici da su sadanje zarade radnika B, uslijed bolesti njegove ene, nedovoljne da podmire njegove financijske oba veze 29 ). Takvo prevoenje znaajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Neprevedena izjava formulira ope stanje u njegovoj openitosti (najamnina je preniska). Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinanu radnikovu situaciju. U svojoj openitosti, i samo u svojoj openitosti, izjava izraa va zamanu optubu koja uzima pojedini sluaj kao mani festaciju opeg stanja i daje da se nasluti da ovo nee biti izmijenjeno poboljanjem pojedinih sluajeva. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos izmeu pojedinog sluaja i pripadne cjeline a ta cjelina ukljuuje uslove van pojedine slube, pojedinog po duzea, van pojedine line situacije. Cjelina je u prevoenju eliminirana. Upravo ta operacija ini izljeenje moguim. Radnik moe i ne biti svjestan toga, za njega prituba moe imati odista pojedinano i lino znaenje koje prevoenje iz nosi kao latentan sadraj. No, jezik koji on upotrebljava potvruje svoje objektivno vaenje nasuprot radnikovoj svi jesti izraava uslove koji jesu, iako oni nisu za njega.
28) I b i d e m , s t r . 256. 29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 .

Konkretnost pojedinanog sluaja koju ostvaruje prevoenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja lei u univerzalnom karakteru dotinog sluaja. Prevoenje povezuje openitu izjavu s linim isku stvom radnika koji je izrie, no, ne ide do uporita na kome bi radnik iskusio sebe kao radnika, i na kome bi se njegova sluba pokazala kao sluba radnike klase. Treba istaknuti da operacionalni istraiva u svojim prevoenjima naprosto slijedi proces stvarnosti, a moda, ak, i radnikova vlastita prevoenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a nje gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritike teorije, ve da naui nadzornike humanijim i efikasnijim metodama u saobraaju sa svojim radnicima 3 0 ) (no, izgleda da je ter min human neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Kako se menederski nain miljenja i istraivanja iri u druge dimenzije intelektualnog napora, tako slube koje prezentira ovaj nain miljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutiki uinak. Kad je lino nezado voljstvo izolirano iz ope nesrenosti, kad su univerzalni poj movi koji se protive funkcionalizaciji rainjeni na pojedi nane referencij, dati sluaj postaje incident podoban tret manu i rukovanju. Pojedini sluaj ostaje instanca univerzalnog ne mo e nain miljenja ponititi ope pojmove no drugaijeg genusa no to je onaj miljen u neprevedenoj izjavi. Kad se pokazala briga za raune lijeenja, radnik e shvatiti da, openito govorei, najamnina nije odvie niska, i da je ona bila tekoa samo u njegovoj pojedinanoj situaciji (koja moe biti slina drugim pojedinanim situacijama). Njegov sluaj je supsumiran pod drugi genus genus pojedinanih sluajeva tekoa. On vie nije radnik ili najamni radnik (lan klase), ve radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne elektrine kompanije. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje sni tih implikacija. Oni kau da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . cit., s t r . V I I I

114

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

115

ja koju treba da ostvari industrijska organizacija specifina funkcija vlastitog rada, te da se u tu svrhu, u bavljenju od nosima poslodavacradnik, mora imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije ili iz pretpostavki specifinosti mjesta slube nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifinim osobama i grupa ma . . . Autori odbijaju stav koji ide za prosjekom, tipi nim namjetenikom, ili radnikovim preokupacijama ope nito smatraju ga inkompatibilnim sa specifinom fun kcijom linog rada 3 1 ) Rezimirajmo te primjere kontrastirajui izvorne izjave s njihovim prevoenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo iz jave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajui po strani problem njihove verifikacije. 1) Najamnina je preniska subjekt suda je najam nina, ne pojedinana najamnina, pojedinog radnika, u poje dinoj slubi, ovjek koji daje izjavu moda misli svom indi vidualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on transcendira to individualno iskustvo. Predikat preniska je relacioni pridjev koji trai referenci ju nepokazanu u sudu preniska za koga i za to? To bi se moglo odnositi, ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed no s njim rade; no, opa imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraeno sudom, pa i drugi elementi suda ima ju opi karakter. Nema poblieg navoenja openito pre niska ili preniska za svakog tko je, poput govornika, najam ni radnik. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na ope uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim sluajem; zna enje je tranzitivno spram svakog pojedinog sluaja. Sud kome je rije odista trai prevoenje u konkretniji kon tekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od reeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao to je li na historija radnika i njegova posebna funkcija u poduze u W). Pojam najamnina se odnosi na grupu najamnih radnika koja integrira sve line historije i posebne slube u konkretno ope.
31

) Loc. cit., str. 591.

2) Sadanje zarade B-a su uslijed bolesti njegove e ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke. U ovom pre voenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni pojam najamnina je nadomjeten sa sadanje zarade B-a, ije je znaenje potpuno odreeno posebnom skupinom ope racija koje treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu, odjeu, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iezla je tranzitivnost znaenja; grupiranje onih koji ive od najam nine nestalo je zajedno sa subjektom najamnina, a ono to ostaje poseban je sluaj koji, okljatren od svog tranzitivnog znaenja, postaje podoban za prihvaene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. ta je u tome krivo? Nita. Prevoenje pojmova i propo zicija u cjelini je kvalificirano od strane drutva kome se is traiva obraa. Terapija je na djelu jer su poduzee ili vlada kadri da snose, u najmanju ruku, znaajan dio trokova, jer su voljni da to ine i jer je pacijent voljan da se podredi tret manu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodreeni uni verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim prituba ma odista su ostaci prolosti, njihovo odravanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog znaaja) ra zumijevanju i suraivanju. Operacionalna sociologija i psiho logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko to doprinose ublaenju neljudskih uslova. No, one isto tako svjedoe ambivalentnoj racionalnosti progresa ko ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi van je u zadovoljstvima koja prua. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obiljeje empi rijske sociologije. Ono karakterizira ak veliki dio studija ko je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po sebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto nerealistiko prekoraivanje znaenja, istraivanje je zatvoreno unutar obimnog podruja u kome postojee drutvo kvalificira i dis kvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje me todologije ideoloki. Da bismo ilustrirali njegov ideoloki ka rakter, pogledajmo studiju politikoj aktivnosti u Sjedinje nim Dravama. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu Com petitive Pressure and Dmocratie Consent ele da prosude

116

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

117

u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce sa. Takvo prosuivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa na osnovu uvjeta za odravanje demokratskog drutva, a to sa svoje strane trai odreenje de mokratskog. Autori pruaju izbor meu dva alternativ na odreenja mandatne teorije demokracije i teorije demokraciji prestia: Mandatne teorije, koje potjeu iz klasinih koncepci ja demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizla zi iz jasno profiliranih direktiva koje birai nameu svojim predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osigura vanja suglaavanja predstavnika s direktivama biraa,,2). Ova predrasuda je bila unaprijed odbaena kao nerealistika jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije kljunim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Dravama. Ova prilino otvo rena izjava je nekako ublaena utjenom sumnjom da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi rakom tijelu sve od vremena proirenja birakog prava u devetnaestom stoljeu. U svakom sluaju, autori umjesto od baene koncepcije, prihvaaju teoriju demokracije presti a, prema kojoj su demokratski izbori proces selekcije i odbacivanje kandidata, koji se meusobno bore za javnu funkciju. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna, potrebni su kriteriji na osnovu kojih treba procijeniti kara kter politike konkurencije. Kad ona rezultira procesom pristajanja, a kad procesom manipulacije? Predloena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivnikih kandidata koja proima cijelu konstituantu. Mo biraa pro izlazi iz njihove mogunosti da izaberu izmeu najmanje dva protivniki orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva ki ima uvjerljive anse da pobijedi. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par tije angairaju u ravnotei napora da odre postojee glasa) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavai), P o l i t i B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275.
32

ke blokove, da regrutiraju nezavisne glasae i da zadobiju obraenike iz protivnikih partija. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angairane u nastojanju da pobijede na teku im izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju teiti da uveaju svoje anse za uspjeh na narednim izbori m a . . . 33) Mislim da ova odreenja dosta precizno opisuju stvar no stanje u amerikim izborima 1952, koji su predmet anali ze. Drugim rijeima, kriteriji za prosuivanje danog stanja su isti oni koje prua (ili, s obzirom da proizlaze iz vrsto etabliranog drutvenog sistema, namee) postojee stanje. Analiza je zatvorena; doseg prosuivanja je ogranien unu tar konteksta injenica koji iskljuuje prosuivanje konte kstu u kome su sainjeni fakti, sainjeni ovjekom, i u kome je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj. U tom okviru istraivanje postaje kruno, samo sebi daje valjanost. Ako je demokratski odreen ograniavaju im, no realistikim pretpostavkama aktualnog izbornog pro cesa, tad je taj proces unaprijed demokratski i prije rezul tata istraivanja. Operacionalni okvir jo uvijek dozvoljava (i ak trai) razlikovanje izmeu pristajanja i manipulacije; iz bori mogu biti vie ili manje demokratski u srazmjeru s utvr enim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do zakljuka da su izbori 1952. g. bili karakterizirani proce som genuinog pristanka u veoj mjeri nego to su to impresionistike procjene mogle implicirati 3 4 ) iako bi bila velika pogreka da se previde barijere pristanka i da se 35 negira da su bili prisutni manipulativni pritisci . Opera cionalna analiza ne moe ii dalje od ove izjave, koja jedva da ita rasvjetljava. Drugim rijeima, ona ne moe postaviti odluno pitanje nije li i pristanak djelo manipulacije pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza ga ne moe postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre
) Ibidem, str. 276. ) Ibidem, str. 284. 35 ) Ibidem, str. 285.
34 33

cal

118

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

119

postavke i vodilo tranzitivnom znaenju vodilo bi koncep tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do sta ogranien demokratski proces. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao nerealistian jer on na suvie artikularnoj razini odreuje da je demokracija jasno profilirana kontro la biraa nad predstavnicima narodna kontrola, odnosno narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uope nije izvanjski. On nipoto nije izmiljotina mate ili spekulacije, ve odreuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za ko je se vodila bitka za demokraciju i koji jo uvijek treba da budu izvojevani. tavie, taj pojam je nedvojben u svojoj semantikoj egzaktnosti jer znai upravo to to kae naime, da, u stva ri, birai nameu direktive predstavnicima, a ne obratno da predstavnici nameu smjernice biraima, koji tad selek cioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birai, slobodni za to to su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista bi bili na razini artikuliranog mnjenja i ideologije razini koja se ne moe nai u stvarnosti. Zato pojam mora biti od baen kao nerealistian mora, ako se prihvati faktino preovlaujui nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi suje vaee kriterije socioloke analize. Kad su indoktrina cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo, vie mu nije transparentno stvarno dogaanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me todoloki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin empiricizam ideoloki. Autori su svjesni problema. Ideoloka okotalost pre dstavlja ozbiljnu implikaciju u procjenjivanju stupnja de mokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza to? Prirodno uz politike kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostat no jer bi tad pristanak na faistiki reim (a moe se go voriti istinskom pristanku na takav reim) bio demokrat ski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan preistipan u pogledu njegova sadraja, njegova objektiva, njegovih vrednota a to ukljuuje tranzitivnost znaenja. Pa pak se smatra da takav neznanstveni korak moe biti iz bjegnut ako ideoloka orijentacija, koju treba procijeniti, ni-

je druga doli ona dviju postojeih partija koje se efikasno bore za presti i ambivalentno-neutralizirana orijentacija glasaa 3 6 ). Tabela koja daje glasake rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republike i Demokratske partije i ambivalentnih i neutraliziranih na zora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojee partije, njihove politike i makinacije, a ni stvarna razlika izmeu njih, bar to se tie vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip ravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratinosti, izim ako analiza operira pojmom demokracije koji nap rosto sabira oznake postojee forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred met ispitivanja. On dovoljno jasno istie kvalitete koji u suv remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer, efikasna borba za presti meu kandi datima razliitih partija; sloboda biraa da izaberu meu tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize vie i neto drugo negoli deskripci ja ako joj je zadaa da pronikne u injenice, da pojmi to zbiljski jesu, kakvo imaju znaenje za one kojima su date kao injenice, za one koji moraju s njima ivjeti. U dru tvenoj teoriji je razotkrivanje injenica kritika injenica. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni ak ni za opi sivanje fakata. Oni postiu samo odreene aspekte i segmen te injenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, liavaju opis nje gova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uz mimo koncept politike aktivnosti u studiji Juliana L. Woodwarda i Elma Ropera Political Activity of American Citizens 38 ). Autori daju operacionalno odreenje termina 'politika aktivnost' konstituiranog s pet naina ponaa nja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje moguih glasa kih blokova . . . ; 3) lino komuniciranje sa zakonodavcima; 4) uestvovanje u politikoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga36) Ibidem, str. 280. 37) Ibidem, str. 138. i dalje. 38) Ibidem, str. 133.

120

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

iranje u konstantnom irenju politikih nazora putem ne posredne komunikacije... To su, zacijelo, kanali mogueg utjecanja na lanove zakonodavnog tijela i slubenike vlade, no, da li su oni do voljni da stvarno prue metod za razluivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni? Ukljuuju li oni tako odlune aktiv nosti u odnosu na pitanja nacionalne politike kao to su tehniki i ekonomski kontakti izmeu korporacija, biznisa i vlade i izmeu samih kljunih korporacija? Ukljuuju li oni formuliranje i irenje nepolitikih nazora, informacija, ra zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu politiku teinu raznih organizaci ja koje uestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest), tad injenice politikoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut vrene. Mnoge, a ja mislim determinantne, konstitutivne i njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os novu tog ogranienja tj. metodolokog iskljuenja tranzi- tivnih pojmova koji bi mogli pokazati injenice u njihovu is tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom deskriptivna analiza fakata blokira shvaanje injenica i postaje elemenat ideologije koji ih podrava. Proklamirajui postojei drutveni realitet kao svoju vlastitu normu, sociolo gija uvruje u ljudima bezvjeraku vjeru u realitet ko ga su oni rtve: Od ideologije ne preostaje nita doli priz navanje toga to jest model ponaanja koje se podreu 39 je nadmonoj sili postojeeg ). Nasuprot tom ideolokom empiricizmu, ista kontradikcija ponovo ustvruje svoje pra 40 vo: . . . ono to jest ne moe biti istinito. )

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

39 ) Theodor W. Adorno, Ideologie, u Kurt Lenk (izdava) I d e o l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje. 40 ) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I , Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.

5. NEGATIVNO MILJENJE: PORAENA LOGIKA PROTESTA . . . ono to jest, ne moe biti istintio. Za nae dobro priuene ui i oi ova izjava je neozbiljna i smijena, ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja, koja, ini se, izrie suprotno: to je zbiljsko, to je umno. Pa, ipak, u tradiciji zapadnjake misli obje razotkrivaju, u provokativno skra enoj formulaciji, ideju uma koja je vodila njenu logiku. Cak, tavie, obje izraavaju isti pojam, naime antagonistiku strukturu zbilje i misli koja pokuava razumjeti zbilju. Svijet neposrednog iskustva svijet u kojem se zatiemo mora biti shvaen, transformiran i ak oboren da postane to to on stvarno jest. U jednaenju um = istinito = realnost, to povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonistiko jedinstvo, um je rusilaka mo, mo negativnog, koji ustanovljuje, kao teoretski i praktini um, istinu za ljude i stvari tj. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono to jesu. Izvorna preokupacija zapadnjake misli je bilo nastojanje da se po kae kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna, ve ob jektivna okolnost. To je i porijeklo njene logike logike ne u smislu posebne filozofijske discipline, ve kao oblika mi ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. Totalitarni univerzum tehnoloke racionalnosti jest po sljednja preobrazba ideje uma. U ovom i slijedeem po glavlju u pokuati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -- proces po kome je logika postala logika domina cije. Takva ideologijska analiza moe doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko to je usredotoena na jedinstvo

124

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

125

(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktinog uma ujedno. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij ske civilizacije, sa svojom zapanjujuom harmonijom slobode i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije, zacrtan je u toj ideji uma kao specifian povijesni projekt. Neki temeljni pojmovi ovjeku i prirodi zajedniki su teh nolokoj i predtehnolokim etapama; to izraava kontinuitet zapadnjake tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se razliiti naini miljenja. Oni pripadaju razliitim putevima razumijevanja, organiziranja, mijenjanja drutva i prirode. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra ta na koje navodi um, mo pozitivnog miljenja s moi ne gativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. Sukob datira jo od samih poetaka filozofske misli i nalazi upeatljiv izraz u kontrastu izmeu Platonove dija lektike logike i formalne logike Aristotelova Organona. Na redna skica klasinog modela dijalektike misli neka pri premi teren za analizu kontrastnih obiljeja tehnolokog racionaliteta. U klasinoj grkoj filozofiji um je spoznajna sposob nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko to je istina (i krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razot kriva i izraava ono to jest za razliku od onog to se po javljuje (kao realno). Na temelju tog jednaenja istine i (realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ovo zdanje nije naprosto nita; to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku destrukcija. Borba za istinu je bor ba protiv unitenja za spasenje () bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojei realitet kao neistinit: Sokrat protiv atenske drave-grada). Utoliko to borba za istinu spaava realnost od destrukci je, istina obvezuje i i angaira ljudsku egzistenciju. Ona je bitno ljudski projekt. Ako je ovjek nauio da vidi i zna to realno jest, on e djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija.

Ta koncepcija odraava iskustvo svijetu, koji je u sebi antagonistian svijetu koga mue htijenje i negativnost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, takoer, svijetu koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim razmjerima u kojima iskustvo antagonistikom svijetu upu uje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kree u uni verzumu, koji je u sebi razlomljen (dchirement ontologique)' dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao to emo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontoloke su okol nosti. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak tne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima uea u teoriji i praksi. U tom univer zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari o samima sebi i sami sobom i modi u kojima to nisu, tj. u kojima egzistiraju u iskrivljenju, ogranienju ili uskraivanju svoje prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevla davaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen univerzum rasuivanja odgovara injenicama antagonistikog realiteta. to je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu ega je taj status istine pripisan jednom modu ili uslovu vie nego drugom? Klasina grka filozofija se naveliko pouz dava u ono to je kasnije nazvano (u prilino krnjem smislu) intuicija, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono to realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonistikom odnosu spram svog sluaj nog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije suvie razliita od kartezijanske. Nije to misteriozna spo sobnost duha niti udno neposredno iskustvo, a nije ni ras tavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preli minarni) cilj takve jedne analize rezultat metodikog in telektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje konkretnog iskustva. Pojam biti ovjeka moe posluiti kao ilustracija. Ana liziran u stanju u kome se zatie u svom svijetu, ini se da je ovjek u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi ga osposobile da vodi dobar ivot, tj. ivot koji je to je vie mogue slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na

126

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

127

kaznosti. Postii takav ivot, znai postii najbolji ivot: ivjeti u skladu s biti ljudske prirode. Zacijelo, to je jo uvijek dictum filozofa; on je taj koji analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kri tikom rasuivanju i to sadrava vrijednosni sud naime, da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko trpnim radom, inteligentan ivot nad glupim. Tako se de silo da je filozofija bila roena s tim vrijednostima. Znan stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed nosti nisu rukovodile organizaciju drutva niti transformaciju prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Ve grko shva anje sadrava povijesni element bit ovjeka je razliita za roba i slobodnog graanina, za Grka i barbarina. Civiliza cija je prevladala ontoloko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). Ali taj razvitak jo neobezvreuje distinkciju izmeu esencijalne i kontingentne prirode, izmeu istinskog i krivog moda egzistencije uz pretpostavku da razlikovanje proistie iz logike analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogunost tako i sluajnost. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja prelaz iz potencijalnog u aktual no, realizacija. Konano bie je nepotpuna realizacija, pred met promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje proeto negativitetom. Tako nije prava realnost istina. Filozofsko istra ivanje tee od ogranienog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike izmeu potencije i stvarnog, re alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne zavisna u samoj sebi slobodna. To otkrie je rad Logosa i Erosa. Ta dva kljuna ter mina oznaavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i logika spoznaja razbija vlast postojeeg kontingentnog rea liteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompatibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Uspinjanje od niih k viim oblicima stvarnosti jest kre tanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savrena realnost, bog, privlai svijet ispod 5 ; on je finalan uzrok svih bia. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo

pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadrano je destruktivno odbijanje po stojeih naina ivota. Istina transformira mode misli i egzi stencije. Um i sloboda konvergiraju. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ogranienja ukoliko se pokazuje da je antagonistiki karakter realnosti, njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontoloka okolnost. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti istinski jer nikada ne mogu po ivati u realizaciji svojih mogunosti, u radosti bitka. Tako je u ljudskoj stvarnosti neistinsko i neslobodno sve ono eg zistiranje koje se troi u priskrbljivanju onog to tek omogu uje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uope ne ontoloki uslov drutva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnou priskrbljivanja potreba ivota, da je ta aktiv nost prirodna funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja ukljuuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. To je zaista predtehnoloka i antitehnoloka konstelacija par excellence. Realna granica izmeu predtehnolokog i tehnolokog racionaliteta nije ona izmeu drutva zasnovanog na neslobo di i slobodnog drutva. Drutvo je jo uvijek organizirano na takav nain da obezbjeivanje ivotnih potreba sainjava za nimanje odreenih drutvenih klasa u punom radnom vre menu i tokom cijelog ivota. One su zbog toga neslobodne i sprijeene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je jo uvijek na snazi klasina pretpostavka prema kojoj je istina inkom patibilna s porobljavanjem putem drutveno nunog rada. Klasino shavanje ukljuuje postavku da sloboda mi sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre vladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju sub jektu koji misli i govori, pa ako njegov ivot ovisi izvoe nju nametnutih funkcija, ovisi i ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji tako ovisi onima koji kontroli raju te zahtjeve. Granica predtehnolokog i tehnolokog pro jekta je u nainu kako je organizirao podreivanje potrebama ivota, zaraivanju za ivot i u novim modima slobode i neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.

128

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

129

Tko je po klasinom shvaanju, subjekt koji razu mijeva ontoloki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao istom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo enom teorijom, tj. filozof-dravnik. Zacijelo, istina koju on zna i razlae potencijalno je dokuiva svakom. Voen filozo fom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propada nja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine osta je puka mogunost sve dok se ne ivi u istini i s njom. Takav nain egzistiranja je zatvoren robu i bilo kome tko mora provesti svoj ivot obezbjeujui ivotne potrebe. Konsekven tno tome, ako ljudi vie ne bi morali provoditi svoje ivote u sferi nunosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu rijei. Filozofija na zire jednakost ovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava fakti kom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osigu ravanje ivotnih potreba jest za veinu posao tokom cijelog ivota, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina moe biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nunosti). Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom; drutvena podjela rada zadobiva dignitet ontolo kog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada, i ako je sloboda u drutvenoj realnosti povlastica ma njine,tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok simaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivurijei univerzalnom karakteru istine koja odreuje i propisuje ne samo teoretski cilj ve najbolji ivot ovjeka kao ovjeka, i s obzirom na bit ovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrjeiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog drutva. Tako ona pretjee povijest ne ovladavi njome, i titei isti nu, izdie je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina sau vana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, ve kao postignue misli nepovrij edena zato jer sam njen po jam izraava uvid da oni koji posveuju svoj ivot zasluivanju za ivot nisu u stanju da ive ljudsku egzistenciju.

Ontoloki pojam istine je u centru logike, koja mo e sluiti kao model predtehnolokog racionaliteta. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda miljenja i ponaanja to se razvijaju u izvrenju tehnolokog projekta. Aristotel upotrebljava izraz apophantiki logos da bi razlikovao odreen tip Logosa (govor, saopavanje) onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvo ju, razlikom izmeu istine i krivosti (De Interpretation, 16 b 17a). To je logika suda, ali u emfatikom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S) kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne pripada k (S); itd. S te ontoloke osnove aristotelovska fi lozofija prosljeuje na postavljanje istih formi svih mo guih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna logika suda. Kad je Husserl oivio ideju apophantike logike, na glasio je njenu izvornu kritiku intenciju. On je naao to smjeranje ba u ideji logike suda, tj. u injenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), ve pre tenzijama, propozicijama bitku 1 ). Husserl u toj orijentaci ji vidi suavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadau. Klasina ideja logike zaista pokazuje ontoloku predra sudu struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re alitet. Raspravljanje se kree izmeu iskustva bitka i nebitka, escencije i injenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti opih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne ispravnih) povezanosti; pa ipak odluni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi Bi tak, Nebitak, Kretanje, Jedan i Mnogo, Identitet,
1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle, Niemeyer, 1929), naroito str. 42. i 115. i dalje. 2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpre tacije vidi na str. 134.

130

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

131

Kontradikcija metodski drani otvorenim, dvosmislenim, nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu sveobuhvatnost znaenja, koje se postepeno strukturira u sa mom toku saopavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrd nje se preputaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava ju. U njemu je subesjednik voen tako da ispituje u svakida njici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zae u no vu dimenziju raspravljanja inae je on slobodan i rasprav ljanje se obraa njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono ga to mu je dato kad govornik u svojoj propoziciji ide pre ko poetnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo znaenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo lirani i stabilizirani. Njihovo logiko razvijanje odgovara pro cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni milje nja su zakoni realnosti ili, bolje rei, postaju zakoni realnosti ako miljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po javljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi re alnosti ideja. Tako je tu sadrana prije kontradikcija negoli korespondiranje izmeu dijalektikog miljenja i da tog rea liteta; istinito suenje ne prosuuje taj realitet njegovim vla stitim odreenjima, ve odreenjima koja sagledavaju njegov prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. U klasinoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor no jezgro dijalektikog miljenja bio formaliziran u formu tvrdnje S je p. Ta forma vie prikriva nego razotkriva te meljnu dijalektiku postavku koja izrie negativni karakter empirijskog realiteta. Prosuivani s obzirom na njihovu bit i ideju, ovjek i stvari opstoje kao neto drugo nego to jesu; prema tome, misao protivurijei tome io jest (dato), suprot stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana milju jest ideja. Kao takva, u odreenjima datog realiteta ona je puka ideja, puka esencija mogunost. Ali bitna mogunost nije poput mnogih mogunosti sadranih u datom univerzumu rasuivanja i akcije; bitna mogunost je sasvim razliitog reda. Njena realizacija uklju uje prevrat postojeeg jer miljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav-

ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po etak ivota filozofa i nasilno osloboenje iz pilje). Tako ruilaki karakter istine namee misli imperativno svojstvo. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni predikativno je ukljuuje treba da. Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil miljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektike logike ve sve filozofije koja se hvata ukotac s realitetom. Stavovi koji odreuju re alitet afirmiraju kao istinito to nije (neposredno) takvo; oni tako protivurjee onom to jest i poriu njegovu istinu. Afirmativni sud sadrava negaciju koja iezava u formi stava (S je p ) . Npr., vrlina je znanje; pravednost je takvo stanje u kome svatko vri onu funkciju koja najbolje odgovara njego voj prirodi; potpuno realno je potpuno spoznatijivo; Ve rum est id, quod est; ovjek je slobodan; drava je real nost uma. Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula je izraava treba da, diseratum. Ona sudi stanju u kome vrlina nije znanje, u kome ljudi ne vre funkcije prema svojim sposob nostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorika Sp forma izraava da S nije S; S je odreen kao neto drugo ne go on sam. Verifikacija propozicije ukljuuje proces kako u injenici tako i u misli: (S) mora postati to to jest. Katego riki iskaz se tako preokree u kategoriki imperativ; on ne iskazuje fakat, ve nunost da se ovaj realizira. Npr., to se moe ovako itati: ovjek nije (faktino) slobodan, podaren neotuivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo 3 dan u oima boga, po prirodi, itd. ). Dijalektika misao razumijeva kritiku napetost izme u jest i treba da prije svega kao ontoloku okolnost koja
3 ) Ali zato stav ne k o e treba da ako to z n a i ? Zato negacija iezava u afirmaciji? Da li je metafiziko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono to je istinito (Logos; Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unv u tome to n i j e . A ipak to j e s t, i za neposredno iskustvo (koje je za veinu ljudi nepremaiva realnost) ono je jedini realitet. Dvostruko znaenje jest t a k o izraava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta.

132

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 1 33

se tie strukture samog bitka. Meutim, razaznavanje tog sta nja bitka njegova teorija od poetka smjera na konkret nu praksu. Kad su date injenice sagledane u svjetlosti istine, koja se u njima javlja iskrivljena i poreena, one se same pokazuju krive i negativne. Dakle, misao je rukovoena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu odreenjima jedne druge logike, jed nog drugog univerzuma rasuivanja. A ta logika projektira drugi nain egzistiranja: realizaciju istine u rijeima i djelima ovjeka. Ukoliko taj projekt ukljuuje ovjeka kao drutvenu ivotinju, polis, djelovanje misli ima politiki sadraj. Tako je sokratovsko raspravljanje politiko raspravljanje utoliko to protivurjei postojeim politikim institucijama. Traga nje za ispravnom definicijom, pojmom vrline, pravednosti, pobonosti i znanja postaje ruilaki poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Misao nema moi da dovede do takve promjene ako se ', ne transcendira u praksu, a ba razdvajanje od materijalne prakse, u kome izvire filozofija, daje filozofskoj misli svoj stvo apstraktnosti i ideologinosti. Na osnovu te razdvojeno sti kritika filozofska misao je nuno transcendentna i ap straktna. Apstraktnost je zajednika svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga to je dato, tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro kovali, tko u svojoj svijesti ne rainjava fakte. Ap straktnost je sam ivot misli, znamen njene autentinosti. No, postoje krive i istinske apstrakcije. Apstrahiranje je povijesan dogaaj u povijesnom kontinuitetu. Ono se od vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme ljom od koga uzmie: postojeim drutvenim univerzumom. ak tamo gdje kritika apstrakcija stie do negacije postoje eg univerzuma rasuivanja, ta baza preivljava u negaciji (prevratu) i ograniava mogunosti nove pozicije. U klasinim izvorima filozofske misli transcendirajui pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in telektualnog i manuelnog rada uz postojee drutvo rop stva. Platonova idealna drava reformira i zadrava rop stvo kad ga organizira u skladu s vjenom istinom. I u

Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile jo uvijek kombi nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva moe svojatati prevratniku ulogu i sadraj. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato, ini se, bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. U tom smislu je idealizam bio primjeran filozofskoj misli. Jer shvaanje nadmonosti misli (svijesti) takoer izraava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo fija transcendira i korigira u misli. Racionalnost, u ime koje je filozofija davala svoje sudove , zadobila je tu apstrakt nu i opu istotu koja ju je uinila imunom naspram svi jeta u kome je ovjek morao ivjeti. Uz izuzetak materijalis tikih heretika filozofska misao je rijetko bila muena pat njama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je ba kritika intencija filozofske misli ona koja vodi idealistikom oienju kritika inten cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu, a ne samo na odreene mode miljenja ili ponaanja unutar njega. Kako svoje pojmove odreuje na osnovu potencijaliteta, koji su bitno drugaijeg reda misli i egzistiranja, filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja, pa na stavlja da konstruira domenu uma oienu od empirijske kontingencije. Dvije dimenzije misli ona bitnih i ona pojavnih istina vie se ne prepliu, a njihov konkretni di jalektiki odnos postaje apstraktno epistemoloki ili ontolo ki. Prosuivanja danom realitetu nadomjetena su stavovi ma koji definiraju ope forme miljenja, objekte miljenja i odnose izmeu miljenja i njegovih objekata. Predmet mi ljenja postaje ista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Za takav formalni predmet odnos 5v promje ne i permanencije, potencijaliteta i aktualiteta, istine i krivosti nije vie egzistencijalno pitanje, ve je vie stvar iste filo-

134

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

135

zofije 4 ). Pada u oi kontrast izmeu Platonove dijalektike Aristotelove formalne logike. U Aristotelovom Organonu silogistiko odreenje (horos) tako je ispranjeno od supstancijalnog znaenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija. Ono je potpuno razliito od metafizikog odreenja (takoer ho ros) koje oznaava rezultat bitne definicije, odgovor na pita nje: sxtv ?5) Kapp, nasuprot Prantlu, dri da su ta dva razliita znaenja potpuno neovisna jedno drugom i da nikada nisu bila pomijeana kod samog Aristotela. U sva kom sluaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma je razliita od Platonovog dijaloga. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo jih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fiziki, bilo da se tiu drutva ili prirode, oni postaju predmet istog opeg za kona organizacije, kalkulacije i zakljuka, i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove odreene supstancije. To ope svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda u logici isto tako kao i drutvu cijena univerzalne kontrole. Openitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logi ka, ima svoj osnov u realitetu dominacije. 8 ) Aristotelova Metafizika izrie povezanost pojma i ovla davanja: znanje prvih uzroka je, kao znanje opem, najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci ma znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Na osno vu opih pojmova misao postie savladavanje posebnih slu ajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak
4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slino, ivotno pitanje ili da to treba da bude. Sto je bilo smisleno u poecima filozofske misli moe postati besmisleno na njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Historija ovjeanstva je dala definitivne odgovore na pita nje bitku i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su do kazale svoju efikasnost. Tehnoloki univerzum je jedan od njih. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. 5 ) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29. 6 ) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25.

jo uvijek odnosi na najopenitiju strukturu datog svijeta iskustva; ista forma je jo uvijek forma sadraja, koji formalizira. Sama ideja formalne logike je historijski doga aj u razvitku mentalnih i fizikih instrumenata za univer zalno ovladavanje i proraunljivost. U tom poduhvatu ov jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo niju, oistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom proce su drutva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadrava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis len; materijalni sadraj je neutraliziran; princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreka neispravnog miljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logi kog reda. Pojmovi, dobro odreeni u njihovu djelokru gu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladava nja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli samo prvi korak, jer se jo uvijek trai mnogo vii stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli ci misli prilagode tehnolokom racionalitetu. Metode logikog postupka su veoma razliite u staroj i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisut na konstrukcija openito vaeeg reda miljenja, neutral na s obzirom na materijalni sadraj. Svijest je postala po datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego to su ponikli tehnoloki ovjek i tehnoloka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Osloboena protivurjenosti, ili uz sredivu protivurjenost, odreenja podobna za organiziranje koherentnog logikog sistema bila su odvoje na od onih za to nepodobnih. Izvrena je distinkcija izme u univerzalne, proraunljive, objektivne dimenzije milje nja i partikularne, neproraunljive, subjektivne. Ova druga je ula u znanost tek posredstvom niza redukcija. Formalna logika nagovjetava reduciranje sekundar nih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti pos taju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad ele menti misli mogu biti znanstveno organizirani kao to ljudski elementi mogu biti organizirani u drutvenu stvar nost. Predtehnoloka i tehnoloka racionalnost, ontologija i

136

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

137

tehnologija povezane su onim elementima miljenja koji pri lagouju pravila miljenja pravilima kontrole i dominaci je. Predtehnoloki i tehnoloki modi dominacije su funda mentalno razliiti tako razliiti kao to su ropstvo i slo bodan najamni rad, paganizam i kranstvo, grad-drava i na cija, pokolj stanovnitva osvojenog grada i nacistiki koncen tracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je povijest dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije. Formalna logika je tendirala univerzalnom vaenju za kona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar, niim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sek tore egzistencije. Misao je uvijek vie i neto drugo nego individualno miljenje; kad ponem misliti pojedinim oso bama u odreenim situacijama, nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one uestvuju, mislim u opim poj movima. Svi objekti miljenja su opi pojmovi. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna; konstituirana je u meuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logi ka apstrakcija je, takoer, socioloka apstrakcija. Postoji logika mimesis, koja formulira zakone misli u zatitnikoj suglasnosti spram zakona drutva, no to je samo jedan mod misli. esto je zapaena sterilnost aristotelovske formalne lo gike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa ak izvan te logike. Ni idealistika, ni materijalistika orijentaci ja, niti racionalistike i empiristike kole ne duguju, ini se, u svojim glavnim naporima, bilo to logici. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je ka nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne moe prei ostala^ je analitika. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadrajima koji karakterizi raju ovaj razvoj.
7 ) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i schen Absolutismus.

Odista, ni skolastiari ni racionalizam i empirizam ra nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na nain miljenja koji je kanonizirao svoje ope forme u Aristotelo voj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u sug lasnosti sa znanstvenom validnou i egzaktnou, a osta lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no vih injenica. Suvremena matematska i simbolika logika su, bez sumnje, veoma razliite od njihove klasine prethodnice, ali je objema zajednika radikalna opozicija spram dijalektike logike. I stara i nova formalna logika izraavaju, na osnovu te opozicije, isti nain miljenja. Ono je oieno od nega tivnog, koje se uvelike naziralo na poecima logike i filo zofske misli oieno od iskustva uskraujue, varljive i iskrivljujue moi postojee stvarnosti. Eleminiranjem ovog is kustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, eg zaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se odri napetost izmeu jest i treba da i da se postojee obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu na suprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina ko jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaenoj istini ne sadr i osudu postojee stvarnosti. Za razliku od toga, dijalektika misao jest i ostaje nez nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud namee dijalektikoj misli priroda njezina objekta objektivnost. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; di jalektikoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadraj, ve ga za sobom ostavlja neshvaena. Hegel razotkriva u kritikoj filozofiji svoga vremena strah od objekta (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znan stvena misao prevlada tu poziciju i razumije logino i istoumno (das Logische, das Rein-Vernnftige) u samoj kon 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektika logika ne moe biti for8 ) Wissenschaft 1923, vol. I, str. 32.

d e r L g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner

138

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

139

malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Kon kretnost se ne protivi sistemu opih principa i pojmova dapae, ona zahtijeva takav logiki sistem jer se kree po opim zakonima, koji potvruju umnost realnog. Umnost je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, eleme nata to konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvae no, pojam realnog. Egzistirajui kao iva kontradikcija biti i pojave, objek ti misli su objekti unutarnje negativnosti 9 ), koja je specifi no svojstvo njihova pojma. Dijalektika definicija odreu je kretanje stvari od onoga to one nisu ka onome to jesu. Razvoj kontradiktornih elemenata koji odreuje strukturu objekta misli odreuje, takoer, strukturu dijalektike misli. Objekat dijalektike logike nije ni apstraktna, opa forma objektiviteta, ni apstraktna opa forma misli a ni data nepo srednog iskustva. Dijalektika logika rainjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije, no, takoer, po rie konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo sueno na stvari kako se pojavljuju i kako sluajno jesu ogranie no je, i ak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva inioce iza i njenica to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni uni verzum u kome su postojei fakti djelo ovjekove povijesne prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu; to je, takoer, realnost koju poima dija lektika logika. Kad povijesni sadraj ue u dijalektiki pojam i kad metodoloki odreuje njegov razvoj i funkciju, dijalektika misao postie konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Logika istina postaje povijesna isti na. Ontoloka napetost izmeu biti i pojave, izmeu jest i treba da postaje povijesna napetost, a unutarnji negativitet svijeta objekta je shvaen kao djelo povijesnog subjekta ovjeka u borbi s prirodom i drutvom. Um postaje povi jesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojeih drutvenih snaga koje razot-

krivaju iracionalan karakter tog poretka jer racionalan oz naava onaj mod miljenja i djelovanja koji pokree reduci ranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja. Transformacija ontoloke u povijesnu dijalektiku zadr ava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritiko, nega tivno miljenje. No, sad se bit i pojava, jest i treba da konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogunosti u dru tvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo i krivo jer obje su dio istog postojeeg univerzuma, obje participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob je u mogunosti i da dokine gospodare i da surauje s nji ma. Gospodari su u mogunosti i da poboljaju ivot roba i da usavre njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktini zahtjev. Dijalektika logika razumijeva proturjenosti kao nu nost pripadnu samoj prirodi misli (zur Natur der Denk bestimmungen)10) zato to je proturjenost u samoj prirodi objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko jo uvijek neum sko, a iracionalno jo uvijek racionalno. Konsekventno tomu, postojea stvarnost se protivi logici proturjenosti ona favorizira one mode misli koji podravaju postojee for me ivota i one mode ponaanja koji ih reproduciraju i usavravaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugaiju logiku, istinu koja proturjei. Ove pripadaju takvom miljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna kon kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo rebelirajue miljenje doima kao ostatak prolosti, poput svake neznanstvene i neempiristike filozofije. Ono se povlai pred efikasnijom teorijom i praksom uma.

10)
9

) Ibidem, str. 38.

Ibidem.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

1 41

6. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MILJENJU: TEHNOLOKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni, dominacija ovjeka nad ovje kom je u drutvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu je predtehnoloki i tehnoloki um. Drutvo koje projektira i preduzima tehnoloku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako to postepeno nadomjeta linu ovisnost (roba robovlasniku, kmeta feudalcu, feudalca podaritelju feuda, itd.) ovisnou objektivnom poretku stvari (o ekonomskim zakonima, tritu, itd.). Bez sumnje je ob jektivni poredak stvari rezultat dominacije, no iz nje sad proizlazi via racionalnost racionalnost drutva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve iroj osnovi zadravajui pri tom hijerarhijsku strukturu. Ogranienost ove racionalno sti i njezina izopaena sila oituju se u sve veem poroblja vanju ovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proiruje je u totalnu internacionalnu borbu to osakauje ivote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional nost sistema problematina. Problem lei u nainu drutve ne organizacije rada. Kako su veliki preduzetnici i sami volj ni da rtvuju dobrobiti privatne inicijative i slobodne kon kurencije dobrobitima vladinih nareenja i uredaba, a kako se, s druge strane, socijalistika izgradnja odvija putem pro gresivne dominacije, to ova organizacija rada nije vie podvr gnuta preispitivanju. No, pitanje ovdje ne moe zastati. Kriva organizacija drutva zahtijeva dalje objanjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog drutva, u kome integraci ja prethodno negativnih i transcendirajuih drutvenih sna ga s postojeim sistemom, izgleda, stvara novu drutvenu strukturu.

Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu je na slijedei problem: postavi totalitarna na unutranjim osnovama, kriva organizacija odbija alternative. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma, koji se javlja kao historijska alternativa, jest, zacijelo, sa svim prirodno i ne izgleda da trai dublje objanjenje. No, to je prirodno samo onom miljenju i ponaanju koje nije voljno, a moda je ak i nesposobno da razumije to se dogaa i zato se dogaa, onom nainu miljenja i ponaa nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojeeg. U onoj mjeri u kojoj miljenje i ponaanje ko respondira danoj stvarnosti, izraavaju oni krivu svijest odgovaraju i doprinose ouvanju krivog poretka injenica. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehni kom aparatu koji je i sam reproducira. Racionalno i produktivno ivimo i umiremo. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao to je smrt cijena i vota, da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra dosti, da biznis mora napredovati i da su alternative utopis tike. Ta ideologija pripada postojeem drutvenom apara tu; ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. Pa ipak, taj aparat poraava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se saini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. Ako, pak, to nije svrha aparata, tad je njegov ratio jo vie sumnjiv. No, on je, takoer, vie logi an jer je od poetka negativno u pozitivnom, nehumano u humanizaciji, porobljenje u osloboenju. Ta dinamika pri pada stvarnosti, a ne duhu, stvarnosti u kojoj je znanstve ni duh imao odlunu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktinim umom. Drutvo se reproduciralo u tehnikom kompletiranju stvari i odnosa koji su ukljuivali tehniko iskoritavanje ljudi. Drugim rijeima, borba za opstanak i eksploatacija ovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko znaenje racio nalizacije. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli ko povisile produktivnost ekonomskog, politikog i kultur-

142

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

nog preduzimanja. Rezultat je: vii standard ivota. Istovre meno, i na istim osnovama, ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponaanja koji je oprav davao i apsolvirao ak i najdestruktivnije i najtlaiteljskije strane preduzimanja. Znanstveno-tehnika racionalnost i ma nipulacija su slivene u nove forme drutvene kontrole. Mo e li se ovjek zadovoljiti objanjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifine drutvene primjene znanosti? Sma tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren tan u istoj znanosti, ak tamo gdje se nije smjeralo na pra ktike ciljeve. To se moe pokazati okreui teorijski um drutvenoj praksi. U pokuaju da to pokaem, podsjetit u, saeto, na metodoloke izvore nove racionalnosti kontrastirajui ih s znaajkama pretehnolokog modela, kome se ra spravljalo u prethodnom poglavlju. Kvantificiranje prirode, koje je vodilo njezinoj ekspli kaciji na osnovu matematskih struktura, odvojilo je reali tet od svih inherentnih ciljeva i, sljedstveno tome, odvojilo je istinito od dobrog, znanost od etike. Bez obzira na to ka ko znanost danas odreuje objektivnost prirode i relacije nje zinih dijelova, ona je ne moe znanstveno izraziti posred stvom finalnih uzroka. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opaanjem, mjerenjem i kalkulacijom, on ne igra znanstvenu ulogu kao etiki, estetski, ili politiki agens. Napetost izmeu uma, s jedne, i potreba i elja stanovni tva (koje je bilo objekt uma, no rijetko subjekt), s druge strane, prisutna je od poetka filozofske i znanstvene mis li. Priroda stvari, ukljuujui i drutvo, bila je odreena tako da je opravdavala potiskivanje, i ak zatomljenje, kao sasvim racionalne. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima, ako ne i osloboenje od njih. Jedinjenje logosa i erosa ve je u Platona vodilo supremaciji logosa; u Aristo tela je odnos izmeu dobra i svijeta koji ono pokree ero tiki samo po analogiji. Tad je pukla nesigurna ontoloka po vezanost logosa i erosa, pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. Ono za im moe teiti priroda (ukljuujui ovjeka), znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene ralnih zakona kretanja fizikalnih, kemijskih i biologijskih.

143

U svijetu vrednota ivi se van tog racionaliteta, a vred note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na in da se za njih spase neko apstraktno i nekodljivo vae nje jest metafizika sankcija (boanski i prirodni zakon). Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje ktivna. Vrednote mogu imati vii dignitet (moralno i spiritualno), no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti ivota i to sve manje to su uzdignutije nad realitet. Isto takvo liavanje karaktera realnosti pogaa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. Ma koliko da su sagledane, respekti rane i uzvisivane, one, u svom vlastitom pravu, ispataju zbog toga to nisu objektivne. No, ba po odsutnosti njihove ob jektivnosti one su inbenici drutvene kohezije. Humanisti ke, religiozne i moralne ideje su samo ideali; one ne uznemiravaju nedolino postojei nain ivota, a nisu obezvaene time to im protivurjei ponaanje diktirano svakodnev nim potrebama biznisa i politike. Ako dobro i lijepo, mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontolokih ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta, ne mo gu logiki zahtijevati univerzalno vaenje i realizaciju. Po postavkama znanstvenog uma, ostaju stvar preferiranja. Oivljavanje neke vrste aristotelovske ili tomistike filozofi je ne moe spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu ta znanstvenim umom. Neznanstven karakter ideja kojima je rije fatalno slabi opoziciju postojeem realitetu; one po staju puki ideali i njihov konkretni, kritiki sadraj isparava u etiku ili metafiziku atmosferu. Pa ipak, paradoksno, objektivni svijet, opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju, po staje, u svojoj objektivnosti, sve ovisniji subjektu. Taj du gi proces poinje s algebrizacijom geometrije to nadomjetava vidljive geometrijske figure isto mentalnim opera cijama. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logike relacije, ini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup rotstavljene subjektu. Iz veoma razliite usmjerenosti nau-

144

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

145

enjaci i filozofi znanosti dolaze do slinih hipoteza isklju enju partikularnih vrsta entiteta. Na primjer, fizika ne mjeri objektivne kvalitete vanj skog i materijalnog svijeta oni su samo rezultati dobive ni izvoenjem takvih operacija 1 ) Objekti se odravaju sa mo kao pogodni posrednici, kao zastarjele postavke kultu re 2 ). Nema vie gustoe i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj objekcijski karakter opozicije subjektu. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platonike me tafizike, matematizirana priroda, znanstveni realitet manifes tira se kao realitet ideacije. To su ekstremni stavovi; ne prihvaaju ih konzervativ nije interpretacije, koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike jo uvijek odnose na fizike stvari 3 ). No, ispada da su fizike stvari fizikalno dogaanje, pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce se 4 ). Max Born izjavljuje: ... teorija relativiteta . . . nikad nije napustila pokuaje da pripie svojstva materiji .... Ali esto mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari, ve njezina odnosa spram drugih stva ri . . . Veinom, mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju, ve neke vrste projekcije u najirem moguem smislu rijei. 5 ) A. W. Heisenberg:
Herbert Dingler, u N a t u r e , vol. 168, 1951. g., str. 630. W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , Cambridge, Harvard Univ. Press, 1953. g., str. 44. Quine govori mitologiziranju fizikih objekata, te da se s epistemolokog stajalita fiziki objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju, a ne po vrsti. (Ibid.) No, mit fizikim objektima je epistemoloki supe riorniji po tome to se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sreivanja struje iskustva. Vrednovanje znanstvenih shvaanja odreenjima efikasan, sredstvo i sreivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnoloke elemente. 3) H . Reichenbach, u Philipp G . F r a n k (ed.), T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s , Boston, Beacon Press, 1954, str. 85. i dalje (citirao Adolf G r n b a u m ) . 4) Adolf Grnbaum, ibid., str. 87. i dalje. 5) Ibidem, str. 88. i dalje (potcrtao H. M.).
2) 1)

Ono to matematiki utvrujemo manjim je dijelom Objektivni fakat', a veim pregled mogunosti. 6 ) Sad dogaaji, odnosi, projekcije, mogunosti mogu imati znaenje objektivnog samo za subjekt ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost ve i s obzi rom upravo na strukturu dogaanja ili odnosa. Drugim ri jeima, subjekt, ovdje ukljuen, jest konstitutivan, to jest mogui subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao dogaanje ili odnos. Ako je to tako, jo vai Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatraa, a smetnje s obzirom na opaanje ne treba pripisati ljudskom faktoru ve instrumentu kao fizikalnoj stvari 7 ). Dodue, moemo zakljuiti da jednadbe postavljene matematskom fizikom izraavaju (formuliraju) stvarnu kon stelaciju atoma, tj. objektivnu strukturu materije. Bez obzi ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje, izvan subjekta moe A ukljuivati B, prethoditi B, rezultirati s ; moe biti izmeu C, vee nego C, itd. to bi, jo uvi jek, znailo da ovi odnosi impliciraju lokaciju, distinkciju i identinost u razlici izmeu A, B, C. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identinog u razlici, bitka u odnosu s . . . u odreenom modu bitka rezistentnog na druge odnose, itd. Samo, ta sposobnost bi bila u materiji, a tad bi sama mate rija objektivno bila struktura svijesti. To je interpreta cija koja sadri jak idealistiki elemenat: . . . neivi objekti, bez oklijevanja, bez pogreke, nap rosto svojom egzistencijom integriraju jednadbe kojima nita ne znaju. Subjektivno, priroda nije duhovna ona ne misli matematskim premisama. No, objektivno je priroda du hovna ona moe biti miljena u matematskim odreenji ma 8 ).
6) ber den Begriff, Abgeschlossene Theorie', u D i a l e c t i c a, vol, I I , br. 1, 1948. g., str. 333. 7) Philipp G. F r a n k , loc. cit., str. 85. 8) C . F . von Weizscker T h e H i s t o r y o f N a t u r e ; Chi cago, University of Chicago Press, 1949, str. 20.

146

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

147

Karl Popper 9 ) prua manje idealistiku interpretaciju. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i odreuje razliite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napute ni, a njihova intencija je ugraena u naredne pojmove. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj sri realiteta, to jest k apsolutnoj istini. Jer, inae bi slijedilo da je stvarnost plod bez sri, pa sama ideja znanstvene istine moe biti ugro ena. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike nijee ili uope postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, ve da, na ovaj ili onaj nain, skida s dnevnog reda prosuivanje tome to bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pita nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo me todoloki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojaava prebacivanje teorijskog naglaska od me tafizikog to jest ...? ( ) na funkcionalno ka k o . . . ?, i b) ono uspostavlja praktinu (iako nikako apsolut nu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mir ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Drugim rijeima, teoretski, transformacija ovjeka i prirode nema drugih objektiv nih granica osim onih koje daje brutalna injeninost materije, njezin jo uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri mjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao (hipotetikom) sistemu sredstava, metafiziko bie kao takvo ustupa pred biem instrumentom, tavie, pro vjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija dje luje kao neko a priori ona predeterminira iskustvo, ona projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu. Kao to smo upravo vidjeli, suvremena filozofija zna nosti se bori s idealistikim elementima, a u svojim ekstrem nim formulacijama se opasno pribliava idealistikom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid C e n t u r y , New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slino: Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje.

anju prirode. U svakom sluaju, novi nain miljenja pono vo postavlja idealizam na svoje noge. Hegel je povukao konsekvencije idealistike ontologije: ako je um zajedniki nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost izmeu subje kta i objekta; bila je proeta konkretnou. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Ta ko najekstremniji monistiki sistem zadrava ideju supstan cije koja se razotkriva u subjektu i objektu ideju antago nistike zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta gonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla poeti ope rirati shvaanjem dvije supstancije, res cogitans i res extensa samo to res extensa gubi karakter neovisne supstanci je jer se razumijeva matematskim jednadbama, koje, pre vedene u tehnologiju, nanovo sainjaju materiju. Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, drugim rijeima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa nije vie prikladno polazite naem razumijevanju moderne znanosti 1 0 ). Kartezijansko razdvajanje svijeta je takoer bilo pod vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego, u konanoj analizi, nije zbiljski neovi-, sna supstancija, ve, zapravo, residuum ili krajnja granica kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaanje svijeta kao univerzalne i apsolutno iste res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom sluaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv, a Descartesova mislea ego-supstancija srodna res extensa, anticipirajui znanstveni subjekt kvantifikativnog opaanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi
10) W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisen berg pie: ,Stvar sebi' je za atomskog fiziara, ako uope upotreb ljava taj pojam, u osnovi, m a t e m a t s k a s t r u k t u r a ; no, ova struktura je nasuprot Kantu indirektno deducirana iz iskustva. 1 1 ) Die Krisis der Europischen Wissenschaf t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e ed. W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81.

148

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

I49

ve ukljuivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda objektivo du hovna, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre ma svom svijetu na sasvim poseban nain. . . . priroda je u znaku aktivnog ovjeka, ovjeka koji upisuje tehniku u prirodu 1 2 ). Prirodna znanost se razvija pod tehnolokim a priori, koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipotetikog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni ke organizacije: Novovjeki ovjek uzima cjelokupnost bia kao sirovi nu za proizvodnju i podreuje itav objektivni svijet zama hu i redu proizvodnje (Herstellen).* . . . Upotreba maina i proizvoda maina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala 1 3 ). Tehnoloko a priori je politiko a priori utoliko to transformacija prirode ukljuuje transformaciju ovjeka, kao i utoliko to ovjekove kreacije potjeu iz drutvene cjeline i u nju se vraaju. Netko moe jo uvijek insistirati na tome da su maine tehnolokog univerzuma kao takve in diferentne spram politikih ciljeva one mogu revolucionirati ili retardirati drutvo. Elektronski broja moe slu iti jednako kapitalistiku i socijalistiku upravu; ciklotron moe biti jednako efikasno orue u ratu kao i u vrijeme mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: Runi mlin dae vam drutvo s feu12 ) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951. g., str. 7 . u odnosu n a MarxEngels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e , trad. Molitor, str. 163. i dalje. 13) Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950. g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o e r njegove V o r t r g e u n d A u f s t z e , Pfllingen, Gnther Neske, 1954. g., str. 22, 29. * Uporeujui citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu reenicu nismo nali original, pa je prevodimo iskljuivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. Op-. prev.

dalnim gospodarem, a parni mlin drutvo s industrijskim kapitalistima 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa moj Marxovoj teoriji: bazini povijesni faktor nije tehnika, ve drutveni nain proizvodnje. No, kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona odreuje cje lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet svijet. Moemo li rei da evolucija znanstvene metode napro sto odraava transformaciju prirodne stvarnosti u tehniku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos izmeu znanosti i drutva na taj nain znai pretpostaviti dvije odvo jene sfere i dogaanja koja se susreu, naime, 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na drutveni realitet. Dru gim rijeima, ma kako da je bliska veza izmeu ta dva raz vojna reda, oni ne ukljuuju i ne odreuju jedan drugog. ista znanost nije primijenjena znanost; ona zadrava svoju identinost i vaenje neovisno njezinu iskoritavanju. to vie, ovo shvaanje bitnoj neutralnosti znanosti je proire no, takoer, na tehniku. Maina je indiferentna spram dru tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo trebe ostaju unutar njezinih tehnikih sposobnosti. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u osnovi, instrumentalistiki karakter znanstvene metode. Na djelu je ua povezanost znanstvene misli i njezine primjene, univerzuma znanstvenog rasuivanja i svakodnevnog rasui vanja i ponaanja odnos je to u kome se oba podruja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. . U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve veoj dematerijalizaciji prirode: Mit je novovjekovne znanosti ideja beskrajnoj pri rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na pustiti. Razvoj znanosti je otpoeo razaranjem srednjo vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura. 1946. g., str. 94.

150

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

151

titom konzistentnou da shvati kako je i sama, naprosto, uspostavila jedan drugi mit 1 5 ). Proces koji otpoinje eliminiranjem neovisne supstan cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je veoma specifino ideiranje u kome se objekt konstruira u sa svim praktinom odnosu spram subjekta: A to je materija? U atomskoj fizici je materija odre ena svojim moguim reakcijama na ovjekove eksperimente i matematikim to jest, intelektualnim zakonima koji ma se povinjava. Odreujemo materiju kao mogu objekat ljudske manipulacije 1 6 ). Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehno loka: Pragmatika znanost tretira prirodu u skladu s tehni kom erom 1 7 ) U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna taka znanstvenog preduzimanja racionalitet po prima formu metodike konstrukcije; organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole, kao sredstvom koje se prilagouje svim svrhama i ciljevi ma, instrumentalna je per se, u samoj sebi. Ispravan odnos za instrumentalnost je tehniki pri stup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo ki realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je neutralna kako materija tako i znanost; objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neu tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifinim
15 ) C . F . von Weizscker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc. cit., str. 71. 16) Ibidem, str. 142 (potcrtao . .). 17') Ibdem, str. 71. 18) Nadam se da neu biti krivo shvaen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sainjeni kao orua, t j . da imaju tehniku, praktinu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i intuicija ili shavaanje prirode u kome se kree znanost, u kome se konstituira kao i s t a znanost. ista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. Moda bi bilo jasnije da se govori instrumentalistikom h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t , Paris, Presses Universitaires, 1958, str. 31.

povijesnim subjektom naime sa svijeu predominantnom u drutvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona djeluje vie kao unutarnji negoli izvanjski faktor u sa mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. isti i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktini um, znan stveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvravaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstra hiranje posebnih vrsta entiteta. Istina, racionalitet iste znanosti ne sadri u sebi vred note niti insistira na nekim praktinim ciljevima, neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo gle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno odree nje. Znanstveni racionalitet vodi odreenoj organizaciji dru tva upravo zato to projektira puku formu (ili puku materi ju inae suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se moe skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni, ista forma su konkretne drutvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od in herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju, drutvo je oslobodilo ljude od pri rodne hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao je dinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim jedinicama. Na osnovu racionalizacije naina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i drutvenog kvantificiranja paralelizmu i uzrono posljedinom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociolo kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj, upravo u svojoj apstraktnosti i istoti utoliko to se razvi jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opaanje, eksperiment niti metodika organizacija i koordinacija data, sudova i zakljuaka ne odvijaju u nestrukturiranom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in19 ) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno, k l r u n g , loc. cit., str. 50.

Dialektik

der

Auf

152

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

153

volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob jekata koje sretamo u datom svijetu rasuivanja i dje lovanja. Znanost vri opaanje i kalkulacije i daje teorij ska objanjenja s odreene pozicije u tom svijetu. Zvi jezde koje je opaao Galilej bile su iste u antika vremena, no drugaiji svijet rasuivanja i djelovanja ukratko druga ija drutvena realnost otvorila je nov smjer i krug opaanja, te nove mogunosti sreivanja opaenih data. Ne raspravljam ovdje povijesnom odnosu znanstvenog i drutvenog racionaliteta poetkom novog vijeka. Cilj mi je da pokaem unu tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija, i a priori jedne specifine tehnologi je naime tehnologije kao forme drutvene kontrole i do minacije. Utoliko to je ista, novovjekovna znanstvena misao ne projektira odreene praktine ciljeve, niti pojedine forme dominacije. No, ne postoji tako neto kao dominacija per se. U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktiki teleoloki kontekst kontekst datog, konkretnog svijeta ra suivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne po ima mogue alternative ije hipoteze proiruju prethodno etabliran realitet, odnosno destruiraju ga. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk turirani tako da su mogli sluiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski operacionalizam rezultira odgovarajuim praktinim operacionalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom, pruio je kako iste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje ovjekova ovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajui ist i neut ralan, teorijski um je uao u slubu praktinog uma. Me usobno proimanje se pokazalo plodno za oba. U nae vrijeme se dominacija perpetuira i iri ne samo putem tehnologije ve i kao tehnologija; tehnologija prua obimno legitimiranje ekspanziji politike moi koja apsorbira sve sfere kulture. U ovom svijetu, tehnologija prua takoer i obimnu ra cionalizaciju ovjekove neslobode i demonstrira tehniku

nemogunost da ovjek bude autonoman, da odreuje svoj vlastiti ivot. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracional na, niti kao politika, ve kao podreivanje tehnikom apa ratu koji uveava ivotni komfor i povisuje produktivnost rada. Tako tehnoloka racionalnost ne anulira legitimnost do minacije, ve je titi, pa se instrumentalistiki obzor uma otvara u racionalno totalitarno drutvo; Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe maina u ci lju postizanja moi. Maina je samo sredstvo; cilj je pokore- nje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom , primarnog porobljavanja: maina je rob koja slui poroblja-, vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja moe ii i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teko je osloboditi samog sebe prenosei porobijivanje na druga bia ljude, ivotinje ili maine; vladati mainama podreujui cijeli svijet, jo uvijek znai vladati, a svako vladanje uklju uje prihvaanje sheme podreivanja. 2 0 ) Stalna dinamika tehnikog progresa je postala proeta politikim sadrajem, a logos tehnike je nainjen u logos kontinuirane porobljenosti. Oslobodilaka snaga tehnologije instrumentalizacija stvari postaje okov osloboenja; instrumentalizacija ovjeka. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskori tavanja, s odreenim drutvenim projektom, te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional nosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Dru gim rijeima, univerzum znanosti (to e rei, ne odreene po stavke strukturi materije, energiji, njihovu odnosu, itd., ve projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja , vodi hipotetiki pristup i matematsko-logiko izraavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne drutvene prakse koju . konzervira razvoj znanstvenog projekta. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- , stvenog racionaliteta, time jo nije zasnovano socioloko vaGilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.
20)

154

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

I JEDNODIMENZIONALNA MISAO

155

enje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova odrava meuodnos sub jekta i objekta u danom svijetu rasuivanja i djelovanja, po vezanost teorijskog i praktinog uma moe se razumjeti na sasvim razliite naine. Tako Jean Piaget u svojoj genetikoj epistemologiji prua drugaiju interpretaciju. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju razliitih apstrakcija iz op eg meuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne tee ni od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao pu ka neutralna pozicija opaanja i mjerenja, niti od subjekta kao sredstvo istog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznaj ne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je l'intrieur de l'action comme telle. Nasuprot onom to se esto kae, matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, ve apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti, zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti, gurnuti itd. zato jer insistiraju ba na koordiniranju poseb nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .21) Matematike propozicije tako izraavaju une accomo dation gnrale l'objet za razliku od pojedinanih adap tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika i matematika logika su une action sur l'objet quelconque, c'est--dire une action accomode de faon gnrale 22 ), a to djelovanje je opevaee utoliko to se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proiruje na sam centar naslijeenih koordinacija jer su koordinirajui mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordina cije refleksa i instinkta. 2 3 ) U fizici apstrahiranje tee od objekta, ali na osnovu odreenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahira nje nuno poprima logiko-matematiku formu, jer pojedinane akcije rezultiraju znanjem samo onda
] Introduction l'pistmologie gntique tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287. 22) Ibidem, str. 288. 23) Ibidem, str. 289.
21

kad su meusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logiko-matematika 2 4 ). Apstrahiranje u fizici vodi nuno natrag na logiko-matematike apstrakcije, a matematika je kao ista koordina cija opa forma djelovanja djelovanja kao takvog (l'ac tion comme telle). Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadrava naslijeene refleksne i instinktne strukture. Piagetova interpretacija uoava imanentan praktini karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz ope strukture akcije koja je u osnovi naslijeena bioloka struktura. Znanstveni metod bi, po njemu, primarno poivao na biolokoj fundaciji koja je supra (ili, bolje infra ) povijesna. ak ako prihvatamo da sve nauno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinanih akcija, ne vidim zato bi ona po svojoj prirodi bila logiko-matematika osim ako su pojedinane akci je znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom slu aju se interpretacija vrti ukrug. Za razliku od Piagetove, ponajvie psiholoke i biolo ke analize, Husserl je dao genetiku epistemologiju, koja je centrirana oko drutveno-povijesne strukture znanstvenog uma. Ovdje se osvrem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko to ono istie u kojoj mjeri je novovjekovna znanost meto dologija prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kree. Husserl polazi od injenice da je matematiziranje pri rode rezultiralo valjanim praktinim znanjem: konstruk cijom ideirane stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No, znanstveni rezultati su upuivali na pred-znanstvenu praksu, koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej ske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi nirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo autonomnom (eigenstnIbidem, str. 291. ) Die K r i s i s der E u r o p i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e , loc. cit.
25 24)

156

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

157

dige) apsolutnom istinom (str. 49. i dalje), dok je, zapravo, ostalo specifina metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. 52). t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadraj sa uvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogunost upotrebe nekih bazinih formi, oblija i odnosa koji su ope upotrebljivi, kao potpuno isti za egzakt no odreenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa (str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadrava (i maskira) svoju predznanstveno-tehniku strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. Tako klasina geometrija ideali zira praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes skunst). Geometrija je teorija praktine objektivizacije. Bez sumnje, algebra i matematika logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet osloboen neproraunljivih neiz vjesnosti i pojedinanosti Lebenswelta i subjekta koji u nje mu ivi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika idealiziranja novog Lebenswelta: U matematskoj praksi postiemo ono to nam je us kraeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme je mogue odrediti u odnosu na apsolutnu identinost... kao takve one postaju univerzalno podeljive i uporabljive . . . (str. 24.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi jeta nas osposobljava da projektiramo anticipirane pravilno sti praktinog Lebenswelta: Kad jedanput ovjek posjeduje formule, on posjeduje predvianje eljeno u praksi predvianje onoga to treba oekivati u iskustvu konkret nog ivota (str. 43). Husserl je istakao predznanstvenu, tehniku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi cen tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti iste znanosti, ve su pripadni njezinoj unutar njoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkret nosti, kvantificiranje kvaliteta, to rezultira kako egzakt-

nou tako i univerzalnim vaenjem, ukljuuje odreeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a odreen mod gledanja svijeta. Ovo gledanje je, uprkos svom istom, dezinteresiranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktinog konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodikog, siste matskog anticipiranja i projektiranja. Ali a ovo je odluno specifinog anticipiranja i projektiranja naime, onog koje ima iskustvo svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osno vu proraunljivih, predvidljivih odnosa meu jedinicama ko je se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univer zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati ispreuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre ba iz njih ekstrahirati. No, radi se specifinom drutvenohistorijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umije e anticipacije proireno u beskonanost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht, str. 51). Upravo zato to je galilejska znanost u formaciji svo jih ideja tehnika odreenog Lebenswelta, ona ga ne moe transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje sutinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika (str. 112), ali svijet percepcije i iskustva, u kome provodimo na cijeli praktini ivot, ostaje to to jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu, nepromijenjen ... (str. 51; podcrtano . .). Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. For mulacija se ne poziva, jednostavno, na injenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji jo uvijek opaamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos statistikom shvaanju kauzaliteta jo uvijek djelujemo, po zdravom razu mu, prema starim zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji stav ne protivurjei stalnim promjenama u svijetu svako dnevne prakse koje su rezultat primijenjene matematike. Mnogo vie je, moda, u pitanju: naime, inherentna granica

158

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

159

postojee znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proiruje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda gledanja i kvalitativ no novih odnosa meu ljudima i izmeu ovjeka i prirode. S obzirom na institucionalizirane oblike ivota, znanost bi tako (kako ista tako i primijenjena) imala stabilizirajuu, statiku, konzervativnu funkciju, a k i najrevolucionarni ja postignua bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifinim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno samokorigiranje znanosti revolucija njezinih hipoteza ugra ena u znanstvenu metodu pokree i proiruje isti povijes ni svijet, isto bazino iskustvo. Ono zadrava isto formalno a priori koje vodi ba materijalnom, praktinom sadraju. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrenjem galilejske znanosti, Husserlova inter pretacija istie radikalni prelom s predgalilejskom tradici jom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob zor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktinog uma, no ostala je pripadna odreenom povijesnom svijetu koji ima svoje oite granice kako u teoriji tako u praksi, kako u istim tako u primijenjenim metodama. ini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode ve i nje zinu povijesnu subjektivnost, tavie, izgleda da ono impli cira potrebu za svojevrsnom kvalitativnom fizikom, oivlja vanje teleolokih filozofija itd. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mrane ideje ). Bez obzira na to kako su odreene, istina i objektiv nost ostaju u odnosu s ovjekom, akterom teorije i prakse, i njegovom sposobnou da poima i mijenja svoj svijet. Naporedo s tim, ova sposobnost ovisi tome koliko se materija (ma to da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi nanim formama kao to to navlastito jest. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo vee objektivne vrijedno sti od prethodne. Moglo bi se ak rei da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.

na metoda jedina metoda koja moe polagati pravo na objek tivnu vrijednost; meuigra hipoteza i zamjetljivih injenica provjerava hipoteze i utvruje injenice, elim istai da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i ; proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje ovjekom veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaena i zagospodarena priroda se oituje u tehnikom aparatu produkcije i destrukcije, koji odrava i poboljava ivot ljudi podreujui ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija ispreplie s drutvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu, utjecala, takoer, i na samu strukturu znanosti na znan stveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugaijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. Konsekventno tomu, znanost bi dola do bitno drugaijih ide ja prirodi i zasnovala bi bitno drugaije injenice. Racio nalno drutvo subverzionira ideju uma. Istakao sam da su elementi prevrata, ideje druga ijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena poetka. Antika ideja dravi, gdje bitak postaje ispunjen, gdje je napetost meu jest i treba da razrijeena u ciklu su vjenog vraanja, pripadna je metafizici dominacije. No, ona je isto tako pripadna i metafizici osloboenja pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje rep resivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovolje nju. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s anti kom, odnosno novovjekovnom misli, kao to je to uinjeno u formulaciji Johna Deweya od kontemplativnog uitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju i od znanja kao es tetskog uitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja 2 7 ). Antika misao sadri dovoljno logi ke svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu
27) J o h n Dewey, T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y , Minton, Balch and Co., 1929. g., str. 95, 100. New York,

160

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

161

komponentu optube i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponaanje nuno je gospodarenje, dominacija. Logos je zakon, pra vilo, zapovijed na osnovu znanja. Misao ovladava posebnim sluajevima supsumirajui ih pod univerzalne, podreujui ih njihovom opem. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu mije ve i da djeluje na njih, da ih podvrgne sebi. No, dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike, odvijanje te logike je razliito u raznim modima misli. Klasina formalna logika i moderna simbolika logika, transcendentalna i dija lektika logika svaka vlada drugaijim univerzumom rasu ivanja i iskustva. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaaju danak. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima miljenja njihov konformisti ki i ideologijski karakter, a onima negativnog miljenja njihov spekulativni i utopistiki karakter. Rezimirajui, pokuat u jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj istoj formi. Ideja znanosti univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonanu materiju u funkciji, puki materijal teorije i prakse. U toj formi je svijet objekta uao u konstrukciju tehnolokog univerzuma univerzuma mental ne i fizike instrumentalnosti, sredstava u samima sebi. Ta ko je to istinski hipotetiki sistem ovisan subjektu koji daje vaenje i verificira. Procesi potvrivanja i verifikacije mogu biti isto teo rijski, no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni su ogranieni na privatnu, individualnu svijest. Hipotetiki sistem formi i funkcija postaje ovisan jednom drugom si stemu prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko me i za koga se on razvija. Ono to se inilo izvanjsko, strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk ture (metoda i pojmovi); ista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos, ciljeve. U konstrukciji tehnoloke stvarnosti nema neeg takvog kao isto racionalni znanstveni poredak; proces tehnolokog racionaliteta je poli tiki proces.

Jedino u medijumu tehnologije ovjek i priroda po staju funkcionalni objekti organizacije. Univerzalna efikas nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri va posebne interese to organiziraju aparat. Drugim rijeima, tehnologija postaje znaajan nosilac postvarenja postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ne samo da se drutveni poloaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima ve ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter pokazuju se kao proraunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira ak upravljae. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma, i ovo drutvo je sudbonosno upleteno u njega. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojee transcendira i sam um. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u i rem smislu, suprotno konfuznom, metafizikom, emocional nom, alogikom miljenju) van fizike poprima formu istog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma), s jedne strane, i totalnog empiricizma, s druge. (Kontrast nije i konflikt. Pog ledaj empirijske primjene matematike i simbolike logike u elektronskoj industriji.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajedniki nazivnik u odnosu na postojei univerzum rasuivanja i ponaanja. Totalni empiricizam razotkriva svo ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. U odnosu na tu funkciju, u slijedeem poglavlju emo razmatrat neke aspekte lingvistike analize. To raspravljanje treba da pri premi tlo za pokuaj da se pokau barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukotac sa zbiljom i da saini (ili bolje, raini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

163

7. TRIJUMF POZITIVNOG MILJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli, koje pomae koordinaciji mental nih operacija s operacijama u drutvenoj stvarnosti, pretendi ra na terapiju. Misao je poravnana s realitetom kad je izlijee na od nadilaenja postojeeg pojmovnog okvira koji je ili isto aksiomatski (logika, matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuivanja i ponaanja. Tako ling vistika analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz nih metafizikih pojmova od utvara manje zrele i manje znanstvene prolosti koje jo uvijek proganjaju svijest iako one ne objanjavaju niti odreuju. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize korigiranju abnormalnog pona anja misli i govora, odstranjenju opskurnosti, iluzija, zastranjenosti ili, u najmanju ruku, njihovo izlaganje. U poglavlju IV sam raspravljao terapeutikom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po naanja u industrijskim poduzeima, postupku koji impli cira iskljuivanje kritikih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponaanje s drutvom kao cjelinom. Na osnovu tog ogranienja teorijski proces postaje direktno praktian. On oblikuje metode boljeg rukovoenja, sigurnijeg planira nja, vee efikasnosti, potanje kalkulacije. Analiza u smjeru korekcije i poboljanja zavrava u afirmaciji; empirizam se potvruje kao pozitivno miljenje. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr ste. Terapeutsko tretiranje misli, u poreenju s ostvarenjima sociologije i psihologije, ostaje akademsko. Egzaktno milje nje, osloboenje od metafizikih utvara i besmislenih poj mova odista se moe smatrati svrhom u samoj sebi. tavie, tretiranje misli u lingvistikoj analizi njegova je vlastita stvar

i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodei u vezu borbu protiv poj movne transendencije preko postojeeg univerzuma rasui vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto jeeg drutva. Poput bilo koje filozofije koja zasluuje taj naziv, ling vistika analiza govori sama za sebe i odreuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin kavanju transcendentnih pojmova; za svoj okvir razmatra nja proklamira opu upotrebu rijei, razliitost unutar predominantnog ponaanja. S tim karakteristikama ona naznau je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji ona je na suprot nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaanja u napetosti, ak proturjeju spram predominantnog svijeta rasuivanja i ponaanja. Takvi modi misli koji proturjee postojeem svijetu, negativno su miljenje. Mo negativnog je princip koji vla da razvojem pojmova, a proturjeje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). Ovo svojstvo misli nije bilo ogranieno na od reen tip racionalizma; ono je bilo odluan element u tra diciji empirizma. Empirizam nije nuno pozitivan; njegov stav prema postojeem ovisi svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz matranja. Na primjer, ini se da su senzualizam i materijali zam per se negativni spram drutva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Za razliku od toga, empiricizam lingvistike analize se kree u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturjeje u preovlaujuem svijetu ponaanja samo-nametnuto ogranienje na predominantno ponaanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Uprkos nepo pustljivo neutralnom pristupu filozofa, prethodno ogranie na analiza podlijee moi pozitivnog miljenja. Prije nego to pokuam pokazati taj inherentno ideo loki karakter lingvistike analize, treba da opravdam svoje, kako moe izgledati, arbitrarno i omalovaavaj ue poigrava nje terminima pozitivan i pozitivizam. To u uiniti tako to u se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Sve od nje gove prve upotrebe, vjerovatno u koli Saint-Simona, termin pozitivizam obuhvaa 1) vaenje spoznaje na osnovu iskus-

164

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO

165

tva injenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivizam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i idealizma kao opskurantistikih i regresivnih naina milje nja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva en i transformiran, u kojoj drutvo postaje industrijsko i tehnoloko, pozitivizam nalazi u drutvu medij za realizira nje (i vaenje) svojih shvaanja harmoniju teorije i pra* kse, istine i injenica. Filozofska misao se obre u afirmativnu misao; filozofska kritika kritizira unutar danog drutve nog okvira i igoe nepozitivne pojmove kao puku spekula ciju, sanje ili fantazije 1 ). Svijet rasuivanja i ponaanja, koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnoloke stvarnosti. U njemu se vri transformiranje svijeta objekta u instrumen talni svijet. Mnogo toga to je jo uvijek izvan instrumental nog svijeta nepokorena, slijepa priroda sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehnikog progresa. Metafizika dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje ira cionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvreme nom pozitivizmu, nisu vie znanstveni i tehniki progres ono to motivira odbijanje; suavanje misli nije manje otro zato to je nametnuto po samom sebi kao vlastiti metod filo zofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu cira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju nemo i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojei rea litet nedirnut; ona se grozi prestupa. Konformistiki stav pozitivizma, u odnosu na radikalno nekonformistake naine miljenja, javlja se, moda, prvi put u optu bama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e , 1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju graanskog drutva kao plod naeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu. Citirano u Andr Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str. 792. Za razne konotacije izraza pozitivan u novoj znanosti drutvu i suprotnosti spram negativan, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t S i m o n , ed. Bougie i Halvy, Paris, Rivire, 1924. str. 181. i dalje.
1)

Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram ope upotrebe rijei i njegovo ozloglaenje onog to razmiljamo popodne u svojim naslonjaama, nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija ostavlja sve takvo kakvo jest takve izjave 2 ) oituju, po mom miljenju, akademski sadomazohizam, samoponiavanje i samooptubu intelektualca iji rad ne rezultira znanstvenim, tehnikim ili slinim ostvare njima. Ovo afirmiranje nemoi i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ogranienjima razuma, koja, kad su shvaena i prihvaena, tite ovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom to ga okruuje. No, kad je Hume detronizirao sup stancije, on se borio s monom ideologijom, dok njegovi da nanji sljedbenici pruaju intelektualno opravdanje za ono to je drutvo ve odavno postiglo naime oni ozloglauju alternativne mode miljenja koji proturjee postojeem svi jetu rasuivanja. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo zofski biheviorizam. ini se da se on kree izmeu dva pola nepogreivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijar nosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj e stoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajuim ti (du thou) 3 ); isto tako, u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza Descartesova mita kao oficijelne doktrine odnosu tijela i svijesti slijedi pre liminarno pokazivanje njezine apsurdnosti, a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i to oni misle prosjenom plaaocu takse.
2 ) Za sline deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao to jest moe biti istinita u kontekstu Marxovih Teza Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao samokarakterizacija neopozitivizma, no, netana je kao opi sud filo zofskoj3 misli. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Macmillan, 1960. g.: I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose na rijei . . . (str. 49.) Nemoj vie nikada misliti na razumijevanje kao duevni dogaaj! Jer nain govora je ono to te zbunjuje. Nego se upitaj . . . (str. 61). Prevedi sebi slijedei sluaj . . . (str. 62) i passim.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

167

U cijelom djelu lingvistike analize prisutna je famili jarnost s ovjekom s ulice, iji govor igra tako odlunu ulo gu u lingvistikoj filozofiji. Familijarnost u govoru je bitna utoliko to od poetka iskljuuje intelektualni Vokabular metafizike; ona se opire inteligentnom nekonformizmu, is mijava eggheada. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori ovjek na ulici; to je jezik koji izraava njegovo ponaanje; utoliko je znak konkretnosti. No, isto ta ko je znamen lane konkretnosti. Jezik koji ini veinu mate rijala za analizu je oien jezik oien ne samo od svog neortodoksnog vokabulara ve takoer od sredstava za izra avanje bilo kojih drugih sadraja doli onih koje individuumu prua drutvo. Lingvistika analiza zatie oieni jezik kao gotovu injenicu i uzima taj osiromaeni jezik onako kako ga nalazi izolirajui ga od onoga to u njemu nije izraeno iako ono pripada postojeem univerzumu rasuivanja kao elemenat i faktor smisla. Respektirajui predominantnu raznolikost znaenja i upotreba, mo zdravog razuma i svakodnevnog govora, a blo kirajui (kao sporedni materijal) analizu tome to taj govor kae drutvu koje ga govori, i lingvistika filozofija potis kuje ono to je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu ivanja i ponaanja. Autoritet filozofije blagosilja snage koje ine ovaj svijet. Lingvistika analiza ne uzima u obzir ono to razotkriva svakodnevni jezik u govoru osakaenje ovjeka i prirode. tavie, svakodnevni jezik ponajee nije onaj koji rukovodi analizu, ve su to raspreni atomi jezika, smijeni fragmenti govora koji zvue poput djeijeg razgovora na primjer: To mi izgleda kao ovjek koji jede mak, On je vidio crvendaa, Imao sam eir. Wittgenstein posveuje mnogo otroumlja i prostora analizi Moja metla je u uglu. Citiram analizu iz Other Minds 4 ) J. L. Austina kao repre zentativan primjer.
4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e , Second Series, ed. A . Flew, Oxford, Blackwell, 1959, str. 137. i dalje (Austinove fusnote su ispu tene). I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom sluei se kolokvijalnim skraenicama svako dnevnog govora: Don't . . . isn't . . ..

Razluujemo dva razliita naina oklijevanja a) Uzimamo sluaj kad osjeamo izvjestan okus. Moe mo rei 'Jednostavno ne znam to je to: nikad ranije nisam okusio nita ni izdaleka slino tome . . . Ne, bes korisno je: to vie mislim tome, to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifino, potpuno je dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira sluaj kad ne mogu nai nita u mom prolom iskustvu s im bih mo gao usporediti sadanji sluaj; siguran sam da ovo nije dovoljno slino bilo emu to sam okusio ikad prije, da nije dovoljno slino bilo emu to zavre uje isti opis. Ovaj sluaj, iako dovoljno poseban, stapa se s opijim tipom sluaja kad nisam sasvim si guran, ili kad sam samo prilino siguran, ili gotovo si guran da je to okus, recimo, lovora . . . U svim takvim sluajevima pokuavam prepoznati sadanji sluaj traga jui za neim poput njega u mom prolom iskustvu, za nekom slinou na osnovu koje dati sluaj zasluuje da bude vie-manje pozitivno opisan istom deskriptiv nom rijeju; pri tome postiemo razliite stupnjeve uspjeha. b) Drugi sluaj je drugaiji, iako se, prirodno, kombi nira s prvim. Tu pokuavam okusiti dato iskustvo, kon centrirati se na njega, osjetiti ga ivo. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema moda upravo onog neeg, specifinog okusa, zagriza, nedostajanje zagriza, prisutni zasitan okus nije ba svojstven ananasu? Nije li tu moda udan nagovjetaj zelenog to iskljuuje svijetloljubiasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je moda to poneto neobino: moram paljivije pogledati, nanovo promotriti: moda naemo neprirodno svjetlucanje, tako da to nije slino obinoj vodi. U onome to je aktualni osjet nedostaje otrine, a s tim se moe izai na kraj, ne tako, ili ne naprosto tako to mislimo, ve otrijim razabiranjem, senzornim razluivanjem (iako
*) heliotrop op. prevo.

168

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

169

je, jasno, istina da miljenje drugih artikuliranijih slu ajeva u naem prolom iskustvu moe pomoi i pomae . sposobnosti naeg razluivanja). to se moe zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnou i jasnou ona je moda nenadmaiva ona je korektna. Ali to je sve, a meni je stalo da pokaem ne samo da to nije dosta ve da se tu radi destrukciji filozofske misli i kritike misli kao takve. S filozofskog stanovita relevantna su dva pitanja: 1) Moe li se eksplikacija pojmova (ili rijei) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuivanja i zavriti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoa same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, od govaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, ba zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu, te sluiti tome da se objasni nae miljenje i govor tome svijetu poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja eka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred nu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je ka inbenicima koji proizvode situaciju i ponaanje ljudi koji govore (ili ute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim prim jerima transcendentni inbenici su naznaeni u drutvenoj po djeli rada.) Utoliko se analiza ne okonava u univerzumu sva kodnevnog rasuivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno razliit svijet, ija odreenja mogu biti ak u proturjeju s danim svijetom svakidanjice. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti reenice kao to je moja metla je u uglu, ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, ak krivi primjeri. Bile bi ono odbaeno, ono to treba prevladati rasuivanjem koje je po shvaanjima, stilu i sintaksi drugaijeg reda rasuivanjem kome nikako nije jasno da je svaka ree 5 nica naeg jezika u 'redu kakva jest' ). Deava se sasvim su protno naime, svaka reenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopava.
5 ) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l cit. str. 45. , (

Gotovo mazohistika redukcija govora na unien i obi an sainjena je u programu: ako su rijei Jezik', ,iskustvo', ,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod rijei ,stol', ,lampa', ,vrata' 6 ). Moramo prionuti uz predmete svog svakodnevnog miljenja, ne smijemo zastranji vati i umiljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno sti .. .7) kao da bi one bile jedine alternative i kao da ek stremne suptilnosti ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku istog uma. Ne samo da je miljenje (ili, u najmanju ruku, njegov izraz) stijenjeno na svakodnevnu upotrebu ve je nje mu i nametnuto da ne trai rjeenja preko onih koja su ve tu. Problemi se ne rjeavaju privoenjem novog iskustva, ve organiziranjem onoga to uvijek ve znamo 8 ). Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija izruena sa svim svojim shvaanjima postojeem, ne vjeruje u mogunosti novog iskustva. Podreenje vladavini postoje ih injenica je totalno dodue, samo lingvistikih inje nica ,no drutvo govori svojim jezikom, a nama se kae da sluamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: Filozofija ni na koji nain ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika 9 ). Nadalje, ne treba da unapreujemo bilo kakvu vrstu teorije. Nita hipotetino ne smije biti u naim razmatranjima. Mo ramo prestati s objanjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija 1 0 ). Netko bi se mogao upitati to ostaje od filozofije, t o ostaje od miljenja, od inteligencije kad se iskljui sve hipotetiko, kad se iskljui objanjavanje? U pitanju nije defini c i j a i dignitet filozofije, ve anse ouvanja i zatite prava, potrebe da mislimo i govorimo na drugaijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi osnovama koje su smisle ne, racionalne i valjane upravo zato to su drugaije. Na dje lu je irenje nove ideologije koja preduzima da opie to se
6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem, str. str. str. str. str. 44. 46. 47. 49. 47.

I n v e s t i g a t i o n s , loc.

170

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

171

zbiva (i mnije) eliminirajui pojmove kadre da razumiju to se zbiva (i mnije). U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva kodnevnog miljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog miljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima je obini jezik odista bihevioralan praktini je instrument. Kad netko stvarno kae Moja je metla u uglu, on moda misli da e netko drugi tko je stvarno pitao metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo, da e biti zadovoljan ili ljut. U svakom sluaju, reenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujui bihevioralnu reakciju: uinak prodire uzrok; cilj apsorbira sredstva 1 1 ) Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili ras pravljanju, rije supstancija, ideja, ovjek, alijenaci ja postaje subjekat stava, ne deava se takva transformacija znaenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Ri je ostaje kao to je bila, neispunjena osim u misli gdje inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar historijskog kontinuuma, stav moe pomoi da se uoblii i vo di praksa. No, ak i tad stav ostaje neispunjen samo su jeta apsolutnog idealizma utvruje finalni identitet misli i njenog objekta. Zato rijei na koje je upuena filozofija ni kad nemaju upotrebu tako nepretencioznu . . . kao to je upotreba rijei ,stol', ,lampa', /vrata'. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski poj movi ciljaju na dimenziju injenice i znaenja koja izva na osvjetljuje atomizirane fraze, ili rijei svakodnevnog ra suivanja, pokazujui taj izvana kao bitan za razumijeva nje svakodnevnog rasuivanja. Ili, ako sam univerzum sva kodnevnog rasuivanja postaje predmet filozofske analize, je zik filozofije je meta-jezik 12 ). a k kad se kree u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuivanja, taj jezik ostaje antagonistian. On rastvara postojei iskustveni kon11) Paul Valriy, Posie et pense abstraite, u: O e u v r e s , loc. cit., str. 1331. T a k o e r Les Droits du pote sur la langue, u: P i c e s s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje. 12 ) Pogledaj str. 183, 184.

tekst znaenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od ne posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling vistike analize kao valjan predmet filozofske analize. Moe li ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema pojanjava kuanje neeg to moe imati ili nemati okus ana nasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Moe li ona ikad sluiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti ov jeka okolnosti drugaije od medicinskih ili psiholokih te stiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove anali ze. Izvuen iz ireg i gueg konteksta u kome se govori, i ivi, objekt analize je odsjeen od opeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju rijei, to je taj uni verzalni, iri kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo znaenje kontekst koji se ne javlja u pozitivistikoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako pri mjerima tako i samom analizom? Taj iri kontekst iskustva, realni empirijski svijet, da nas je jo uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo gora, Hiroime i Nagasakija, amerikih cadillaca i njemakih mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,' ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus neeg slinog ananasu neto znaajno, u kome su svakodnevni rad i komfor moda jedino to sainjava sve iskustvo. Ovaj drugi, ogranieni empirijski svijet dio je prvoga; moi koje vladaju prvim takoer oblikuju ogranieno iskustvo. Utvrenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog mi ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi nalaenju metle ili kuanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i znaenje moe postati izvjesno bez naruavanja politikog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi nalaenju metle ili kuanju ananasa a jo manje tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is kustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistika analiza primjenjuje na politike termine i fraze. Jedna cijela grana analitike filozofije je angairana u tom pothvatu, ali

172

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

173

ve metod odsijeca pojmove politike, tj. kritike analize. Operacionalno ili bihevioralno prevoenje asimilira takve ter mine kao to su sloboda, vlada, Engleska s metlom i ananasom, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. Svakodnevni jezik u svojoj nepretencioznoj upotrebi moe odista biti od vitalnog znaaja za kritiku filozofsku misao, ali u medijumu ove misli rijei gube svoju jednostavnu prostodunost i razotkrivaju ono neto skriveno to ne za nima Wittgensteina. Imajte na umu analizu ovdje i sad u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati ovu au vode na stolu. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla vladavinu drutva nad svojim jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuivanja najprije pojavljuje. Ri jei se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramati kom i formalno logikom ve takoer u materijalnom smislu; naime, kao granice koje odreuju znaenje i njegov razvoj uslovi koje drutvo namee rasuivanju i ponaanju. Ova po vijesna dimenzija znaenja vie ne moe biti rasvijetljena pri mjerima poput moja metla je u uglu ili sir je na stolu. Dodue, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, ne doumice, neobinosti, no, sve su one u istoj domeni jezine igre i akademskog dosaivanja. Orijentirajui se na reificirani svijet svakodnevnog ra suivanja, te izlaui i objanjavajui to rasuivanje odree njima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno, ono to je strano i antagonistiku i to se ne moe razumjeti na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom zna enja, te njihovim razdvajanjem, ona isti misao i govor od kontradikcije, iluzija i prekraja. Ne radi se prekrajima istog uma. Nisu to metafizika prekoraivanja preko gra nica mogueg znanja, ve ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. Zatvarajui prodor u tu sferu, pozitivistika filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 170, 171

tien od upadanja uznemiravajuih eksternih faktora. U od nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematiki, logikih stavova, ili obiaja i upotrebe. Na svaki nain, svi su mogui smisleni predikati prejudicirani. Preju dicirano suenje moe biti tako iroko kao govorni engleski jezik, ili rjenik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput prihvaeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo e transcendirati. Ovo radikalno prihvaanje empirijskog naruava empi rijsko jer u njemu govori osakaeni, apstraktni individu um koji iskusi (i izraava) samo ono to mu je dato (dato u doslovnom smislu), koji ima samo injenice a ne inioce, ije je ponaanje jednodimenzionalno i manipulirano. . osnovu faktine represije, svijet iskustva rezultat je ograni enog iskustva, a pozitivistiko oienje svijesti usklauje svijest s njim. U tako proienoj formi empirijski svijet postaje ob jekt pozitivnog miljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tuma enjem i raiavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opu konfuznost i opskurnost postojeeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra nja jer metod koji prihvaa spomenuta filozofija diskredi tira ili prevodi pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojeeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi pojmove negativnog miljeja. Transformiranje kritikog miljenja u pozitivno dogaa se poglavito u terapeutikom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevoenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociolokim prevoenjem, kome smo prethodno rasprav ljali. S emfazom se naglaava terapeutiki karakter filozofske analize da lijei od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerjeivih enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pa cijent? Po svemu sudei, neka vrsta intelektualca iji se duh i jezik ne suglaavaju s odreenjima svakodnevnog rasuiva nja. Zaista, dobra doza psihoanalize analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u opoj bolesti koja ne moe biti izlijeena analitikom tera pijom. Odnosno, bolest pacijenta je u odreenom smislu, pre-

174

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

175

ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko me on ivi. No, lijenik mora ostaviti po strani moralni problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. Filozof nije lijenik; njegov posao nije da ozdravljuje pojedince, ve da pojmi svijet u kome oni ive da ga ra zumije u odnosu na ono to je uinio ovjeku i to moe ui niti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest jo uvijek vai) suprotna onom to Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao pothvat koji ostavlja sve takvo kakvo jest. Filozofija ne po znaje beskorisnije otkrie od onog koje daje filozofiji mir tako da vie ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi tanje 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukraava Principia Ethica G. E. Moorea: Sve je ono to jest, a ne neto drugo osim ako se ovo jest razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i nainjenog. Neopozitivistika kritika jo uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizikih pojmova. Pri tom je moti virana egzaktnou shvaenom ili formalno logiki ili empiriki deskriptivno. Bilo da se za egzaktnou tei u analitikoj istoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je zikom, na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je najzamanije tamo gdje poprima formu tolerancije to jest kad je odreena valjanost istine za transcendentne pojmo ve doputena u odvojenoj dimenziji smisla i znaenja (poetska istina, metafizika istina). Jer, stavljanje u stra nu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i ak kontra diktorni, jest upravo najefikasniji nain da se zatiti normalni svijet rasuivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide jama. Ma to da je istina sadrana u literaturi, to je poetska istina, ma to da je istina sadrana u kritikom idealizmu, to je metafizika istina njezina valjanost, ako je uope ima,
14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51.

ne obvezuje ni svakodnevno rasuivanje i ponaanje niti filo zofiju ovima prilagoenu. Ova nova forma doktrine dvo strukoj istini sankcionira krivu svijest poriui relevantnost transcendirajueg jezika za svijet uobiajenog jezika, prokla mirajui totalno njihovo neproimanje. U stvari se valjanost istine transcendirajueg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobiajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i ive mo e miso bilo koji mod miljenja koji nije ogranien na pra gmatiku orijentaciju unutar statusa quo shvatiti injeni ce i reagirati na njih samo tako da ide preko njih. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet neto to se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava razuma, kao u lingvistikoj analizi, niti purificirani subjek ti znanstvena mjerenja, ve kao subjekti i objekti povijesne borbe ovjeka s prirodom i s drutvom, injenice su ono to jesu kao dogaanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan ak tamo gdje je jo uvijek okrutna, nepokorena priroda. Misaono rastvaranje i ak destrukcija danih injenica je povijesna zadaa filozofije i filozofske dimenzije. Znanstve ni metod takoer ide preko injenica neposrednog iskustva. On se razvija u tenziji izmeu pojave i stvarnosti. No, posre dovanje izmeu subjekta i objekta misli je bitno drugaije. U znanosti Je medijum subjekt koji opaa, mjeri, kalkulira, eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; ap straktni subjekt projektira i odreuje apstraktni objekt. Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji sa svijeu za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji hov meusobni odnos. Filozofski pojmovi zadravaju i raz vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev ne prakse, ekonomske organizacije, politike akcije), koje je uinilo svijet objekta onim to zbiljski jest svijet u kome su sve injenice dogaaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan dogaaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za prvu znanost ontologiju. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po razliitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u

176

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

177

otkriu raznih slojeva stvarnosti) ve takoer, a moda pri marno, na osnovu razliitih povijesnih projekata, razliitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugaiju kako priro du tako i drutvo. S novim iskustvom i razumijevanjem pri rode, s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta, Aristotelova fizika postaje objektivno kriva, pa se ovo novo shvaanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro iruje unatrag u prolo i prevladano iskustvo i razumije vanje 1 5 ). No, bilo da su integrirani u znanost ili ne, filozofski pojmovi ostaju antagonistiki spram domene svakodnevnog rasuivanja jer kontinuirano ukljuuju sadraje koji nisu ispunjeni u govornoj rijei, javnom ponaanju, uoljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Filozofija tako kontinuirano sadrava privide, fikcije i iluzije koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko to su to pojmovi koji uviaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. Oni izraavaju iskustvo koje Witt genstein odbija naime da je nasuprot naim prethodno koncipiranim idejama mogue misliti ,tako i tako' ma ta da to znai 1 6 ). Zanemarivanje, odnosno sreivanje ove specifino filo zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kree u sintetiki osiromaenom svijetu akademske kon kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra zorio. Rijetko kad je filozofija pokazala zakuastiji esprit de srieux od onog u takvim analizama kao to je interpreta cija Tri slijepa mia u raspravi Metaphysical and Ideograp hic Language, gdje se raspravlja umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mijoj sljepoi, asimetrikoj sekvenciji konstruiranoj prema istim principima ideografije 17 ). Moda ovaj primjer nije fer. Ali je sasvim u redu da se kae kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao to su one ponikle u vezi
) Pogledaj poglavlje VI, naroito str. 157, 158. ) Wittgenstein Joe. cit., str. 47. ) Margaret Masterman, u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d C e n t u r y , ed. C. A. Mace, London, Allen and Unwin, 1957, str. 323.
16 17 15

s problemima redukcije, prevoenja, opisa, oznaavanja, vla stitih imena, itd. Primjeri su vjeto drani u balansu izmeu ozbiljnosti i ale: razlike Scotta i autora Waverly; elavost francuskog kralja; Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici pro sjenog plaaoca taksi Richarda Roea; vidim ovdje i sad mr lju crvenog i govorim to je crveno; otkrovenje u injenici da ljudi esto opisuju osjeanja kao uzbuenja, probadanja, otru bol, jaka kucanja srca, uganua, svrbe, ubod, studen, uarenost, pretrpanost, munine, enje, zgruavanje, tonjenje, napetosti, izgrizanje i okove 1 8 ). Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me tafizikih privienja, mitova, legendi i iluzija svijetom poj movnih i osjetilnih izrezaka, rijei i izraza koji su tad organi zirani u filozofiju. Sve to ne samo da je legitimno ve je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide je, aspiracije, sjeanja i likovi postali istroeni, iracionalni, zbunjujui, ili besmisleni. U raiavanju tog nereda analitika filozofija kon cipira ponaanje u prisutnoj tehnolokoj organizaciji reali teta. Ona prihvaa takoer presude ove organizacije; degra diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. Nisu de gradirane samo iluzije ve i istina sadrana u njima. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao to je filozofija izjavljuje samo ono to svatko priznaje, ili da opeupotrebljavane rijei obuhvaaju sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povuene. to su svakidanje rijei? Ukljuuju li one Platonovu ideju, Aristotelovu esenciju, Hegelov duh, Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevoenju? Ukljuuju li kljune rijei poetskog jezika? Ili nadrealistike proze? Ako ih ukljuuju, da li ih sadravaju u njihovoj negativnoj kono taciji to jest kao obezvreivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne ukljuuju, tad je odbaen, premjeten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je ov jeanstvo smatralo vrijednim da budu povuene, a osakaena, iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle, T h e i dalje. concept of M i n d , loc, cit., str. 83.

JEDNODIMENZIONALNA 178 OVJEK JEDNE DIMENZIJE

MISAO

179

luuje smislu i izrazu onog to jest. Ostalo je optueno i odobreno kao fikcija ili mitologija. No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime, mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije obezvauje mit (to je gotovo definicija progresa), no on mo e, takoer, vratiti racionalnu misao na mitoloki status. U tom sluaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije sne mogunosti treba da postanu iracionalne, naime one pop rimaju izgled iracionalnog jer protivurjee racionalitetu pos tojeeg univerzuma rasuivanja i ponaanja. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit dolasku Mesije pod udarom sve vee racionalizacije. Nemo gui (povijesno) elementi su odvajani od moguih san i imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom stoljeu su teorije socijalizma prevele u socioloka odree nja ono to je primarno bilo mit one su, naime, otkrile u danim povijesnim mogunostima racionalnu sr mita. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realisti ki pojmovi od juer izgledaju mitoloki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Stvarnost radnike klase u razvijenom industrijskom drutvu pretvara Marxov proletarijat u mi toloki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuijenou izmeu teorije i injenica protivurjenou ko ja sama po sebi jo ne ini teoriju pogrenom.'Neznanstveni, spekulativni karakter kritike teorije proizlazi iz specifinog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i odreuju iracio nalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitolo ki prizvuk odraava mistifikatorska svojstva danih injeni ca varljivo harmoniziranje drutvenih protivurjenosti. Tehniko postignue razvijenog industrijskog drutva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je rei da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz vodnje, a isto tako da, u ovom drutvu, racionalno, vie no iracionalno, postaje najefikasnije orue mistifikacije. Fai zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovite da se sve vee potiskivanje u suvremenom drutvu manifestira u ide ologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-

lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi zajednici nasuprot drutvu, krv i tlo, itd.). Ovi reimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne filozofije potpunom tehnikom organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi cirajui silu nad drutvom. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Danas su mistificirajui elementi savladani i iskorita vani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Oda vanje magiji, arolijama i ekstazi je ukoloteeno u svakodnevici doma, duana, ureda, a racionalno kompletiranje prikri va iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uznemiravajuem problemu meusobnog unitenja matema tika i kalkulacije usmrenja i prekobrojnih usmrenja, mje renja irenja, i ne tako potpunog irenja, radioaktivnih padavina, eksperimenti izdravanju u abnormalnim situacija ma mistificira utoliko to proizvodi (i ak zahtijeva) po naanje koje prihvaa ludost. Ono se tako suprotstavlja istin ski racionalnom ponaanju, naime naporima da se dokraj e uslovi koji proizvode ludost. Treba razluiti novu mistifikaciju, koja preokree ra cionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno, a razlika izmeu egzaktnog utvrivanja, te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Nevolja je u tome to statistika, mjerenja i polje istraivanja sociologije i politike znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni mistificiraju utoliko to su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze injenice, konteksta koji determi nira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je iri i drugaiji od onog istraivanih poduzea i institucija, razmatranih grado va i velegradova, podruja i grupa kojih je javno mnjenje re gistrirano brojem glasova ili ije su anse preivljavanja pred met kalkulacije. Kontekst kome je rije je, takoer, zbiljskiji u tom smislu to proizvodi i determinira istraivane, kalkulirane i brojem glasova utvrene injenice. Taj zbiljski kon tekst, u kome predmeti posebnih istraivanja zadobivaju svoj istinski znaaj, odredljiv je jedino unutar teorije drutva. Jer

180

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

181

inioc i injenice nisu neposredno data opaanja, mjerenja i presluavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokae strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi drutva i koja determinira njihov meusobni odnos. Odrediti Drutvo (s velikim D) kao taj metakontekst znai hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hipostaziranje se deava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga moe prevladati samo tako da ga ne zaobie i da shvati nje gov doseg i njegove uzroke. Drutvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu mo nad jedinkama, pa je to dru tvo neuhvatljiva sablast. Njegovo vrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojei i zaleeni odnosi meu ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mje renja, ispitivanja i kalkulacije ali iskrivljeni dimenziji koja se ne oituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacija ma, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Ona zadravaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj mistifikatorska. . JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji oznaavaju transcendentno, neodreenih pojmova, me tafizikih openitosti i tome slino, lingvistika analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time to ih ostav lja u represivnom kontekstu postojeeg univerzuma rasu ivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija znaenja eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvistikih privienja kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. Lingvistika analiza ustvruje da Joe Doe i Richard Roe, kad govore onom to im je na pa meti, naprosto ukazuju na odreene, pripadne im percepcije, pojmove i raspoloenja; svijest je verbalizirano privianje. Is to tako, volja nije realna sposobnost due, ve naprosto odre en mod odreenih raspoloenja, sklonosti i aspiracije. Slino je sa svijeu, vlastitou, sloboda, one se daju eksplicirati izrazima koji oznaavaju posebne naine i mode usmjerenja i ponaanja. Vratiti u se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Analitika filozofija esto stvara atmosferu denuncira nja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan na odgovornost, t o mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate

li neto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi drugi, poput ovjeka s ulice, ve kao stranac koji ne spada ovdje. Moramo vam podsjei krila, razotkriti vae trikove, oistiti vas. Nauit emo vas da kaete ono to mislite tako da bude jasno, da pokaete svoje karte. Dakako, mi se ne nameemo vama i vaoj slobodi misli i govora; moete misliti to god hoete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje misli na naem jeziku ili na vaem. Zacijelo moete go voriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv i bit e preveden. Moete govoriti poeziju to je u redu. Mi volimo poeziju. Ali mi elimo da razumijemo vau poeziju, a to moemo samo ako intepretiramo vae simbole, metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista eli da njego va poezija bude razumljiva i shvaena (ta radi toga je i pie), no ako bi ono to on kae moglo biti reeno rjenikom sva kodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam uinio. On ', e moda rei: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru- 1 enje i obezvreenje upravo onog svijeta rasuivanja i pona- :. sanja u koji je vi elite prevesti. Moj jezik se moe nauiti po- } put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, takoer, va via- a titi jezik) i tad e se pokazati da moji simboli, metafore itd. >. nisu simboli, metafore itd., ve da znae upravo to to kau. .; Varljiva je vaa tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak znaenja i znaaja, pruate mi azil za nenormalne i ne razumne, no, po mom shvaanju, ludnica je negdje drugdje. Pjesniku se moe takoer initi da solidna trezvenost lingvistike filozofije govori jezikom predrasuda i emocional nim jezikom jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Nji hov Vokabular obiluje s neprimjeren, udan, apsurdan, zbunjujui, suvian, blebetav, brbljalo. Neprimjerene i zbunjujue suvinosti treba odstraniti ako hoemo da do minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi ti iznad ljudi; sadraji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu ivanja. No, kritika analiza se mora disocirati od onog to te i razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter 19 mina, filozofija mora upotrebljavati drugaije ). Jer posto-

182

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

J83

jeci svijet rasuivanja je potpuno oznaen specifinim modima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti lanovi drutva. U svom ivotu ljudi ovise efo vima i politiarima, slubama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto to i oni; drutvenom nunou su ljudi prisiljeni da identificiraju stvar (ukljuujui svoju vlasti tu linost, svijest, osjeanje) sa njezinim funkcijama. Kako to znamo? Gledamo televiziju, sluamo radio, itamo novine i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me usobna odnosa. Govorei svojim vlastitim jezikom, ljudi go vore, takoer, jezikom svojih gospodara, dobroinitelja, oglai vaa. Tako oni ne izraavaju samo sami sebe, svoje vlastito znanje, osjeanja i aspiracije, ve takoer neto drugo nego to su sami. Kad samostalno opisuju politiku situaciju, bi lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo oni ukljuuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono to im kau sredstva masovne komunikacije a to je stopljeno s onim to oni stvarno misle, i vide i osje aju. Kad opisujemo jedan drugom ono to volimo i ono to mrzimo, nae sentimente i resentimane, moramo upotrijebi ti izraze naih oglasa, filmova, politiara i bestselera. Mo ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo nae automobile, hranu i pokustvo, kolege i suparnike i mi se savreno ra zumijemo. To nuno mora biti tako jer jezik nije neto pri vatno i vlastito, ve je privatno i vlastito posredovano raspo loivim lingvistikim materijalom koji je drutveni materijal. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u analitikoj filozofiji. Ono to ljudi misle kad kau . . . jest u relaciji s onim to ne kau. Ili, ono to ljudi misle ne
19 ) Suvremena analitika filozofija je na svoj nain sagledala ovu nunost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed, str. 184.

moe se uzeti po nominalnoj vrijednosti ne zato to ljudi lau, ve zato to je totalitet misli i prakse u kome oni ive totalitet manipuliranih kontradikcija. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz java poput svrbi me, ili on jede mak, ili to mi sada iz gleda crveno, no, one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno neto kau (ona ga je naprosto voljela, on nema srca, to nije fer, to mogu uiniti s tim u vezi?). One su vitalne i za lingvistiku analizu etike, politike itd. Kad ih lingvistika analiza ne uzima u obzir, ona ne moe postii empirijsku egzaktnost drugaiju od one na kojoj se insistira u postojeem, niti drugaiju jasnou od one koja je dopute na to jest, lingvistika analiza ostaje unutar granica misti ficiranog i varljivog rasuivanja. Tamo gdje se ini da ga nadilazi, kao u logikom istu nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta sablast daleko sa blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija vie negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuivanje osakaen i varljiv univerzum. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi hologiju znai uiniti metodoloki princip iz postojee podjele akademskog rada. Zadaa se ne moe odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvistike analize da samo razjasni konfuzno miljenje i govor. Ako takvo razjanjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju moguih znaenja u moguim kontekstima, ostavljajui svakome iro ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa mo ne skroman zadatak. Razjanjenje bi ukljuivalo analizi ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim podru jima prepoznajui konfuzno miljenje ondje gdje se ono to najmanje priinja, razotkrivajui iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistika analiza zado bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi odreeni dru tveni procesi koji oblikuju i ograniavaju postojee rasui vanje. Tu nastaje problem metajezika; termini kojima se analizira smisao odreenih termina moraju biti drugaiji, razluivi od analiziranih. Oni moraju biti neto vie i drugo od pukih sinonima koji jo uvijek pripadaju istom (neposred-

184

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

185

nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojeeg svijeta rasuivanja, u kome su integrirane i asimilirane razliite dimenzije jezika, mora on biti kadar da ukae na drutvene procese koji su determinirali i zatvorili postojei svijet. Prema tome, to ne moe biti tehniki metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantiku ili logiku jasnost. eli se postii to da iz po stojeeg jezika progovori skriveno ili iskljueno; ono to tre ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra suivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me tajezik. To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao kako unutarnje preispitivanje govora i pisanja, interpunk cije, ak tipografskih pogreaka moe razotkriti itav moralni, odnosno politiki sistem. Ovo preispitivanje se jo uvijek kre e unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba artificijelna via razina jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Rije, te sintaktika forma itane su u kon tekstu u kome se pojavljuju na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podravaju odreena shvaanja po sredstvom pera odreenih lica. Leksiki i sintaktiki kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju koja nije izvanj ska, ve konstitutivna za znaenje i funkciju rijei dimen ziju beke tampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega, stava njegovih izdavaa u odnosu prema masakrima, monar hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba rijei i struktura reenice poprimaju znaenje i funkciju koja se ne oituje u neposredovanom itanju. Ogresenja jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po litikom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo ralni i politiki ini. Kontekst moe biti i estetski ili filozof ski: knjievna kritika, obraanje uenom skupu ili slino. Ovdje lingvistika analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac naao u literaturnoj tradiciji i koji je trans formirao. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri emu

svako izraeno znaenje spada u nekoliko meusobno poveza nih, djelomino ukrtenih i suprotnih sistema. Na primjer, ono pripada: a) individualnom projektu, tj. odreenoj komunikaciji (novinski lanak, govor), sainjenoj u odreenom sluaju za odreenu svrhu; b) postojeem supraindividualnom sistemu ideja, vri jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici pira individualni projekt; c) odreenom drutvu koje integrira razliite, i ak su protne individualne i supraindividualne projekte. Da ilustriramo: neki govor, novinski lanak, ili ak privatno saopenje sroio je neki pojedinac koji je (auto riziran ili neutraliziran) govornik odreene grupe (politike, intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre enom drutvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek tivne okolnosti, norme miljenja i ponaanaja koje ulaze afirmirane ili suprotstavljene u individualnu komunikaciju uz razliite stupnjeve osvijetenosti i eksplicitnosti. Tako in dividualno saopavanje individualizira supraindividualni sistem znaenja koji konstituira dimenziju rasuivanja razli itu od individualnog saopavan ja, a ipak isprepletenu s njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsene, svepri sutne sfere znaenja koju razvija i obino zatvara drutve ni sistem unutar koga, i od strane koga, tee komunikacija^ Doseg i ospeg drutvenog sistema znaenja znatno vari ra u razliitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno odree ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od nose i instrumente svakodnevnog ivota. Danas drutveni si stem znaenja objedinjuje razne nacionalne drave i jezina podruja. Ovi obimni sistemi znaenja koincidiraju, s jedne strane, s podrujem vie ili manje razvijenih kapitalistikih drutava, a s druge, s komunistikim drutvima u razvoju. Dok se drutveni sistem znaenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvruje u kontroverznom politikom univer zumu rasuivanja, djeluje on takoer, na mnogo prikriveniji, nesvjestan, emocionalan nain, u svakodnevnom rasuivanju. Istinski filozofska analiza znaenja mora uzeti u obzir sve te

186

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

JEErNODIMENZIONALNA MISAO

187

dimenzije znaenja jer lingvistika oitavanja sudjeluju u svi ma njima. Prema tome, lingvistika analiza u filozofiji upu uje na neto vanlingvistiko. Kad odluuje dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe, autentikog i varljivog zna enja, smisla i besmisla, obraa se ona politikom, estetskom i moralnom suenju. Moe se prigovoriti da je takva izvanjska analiza (pod znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, ve je unu tarnji razvoj znaenja) neumjesna kad je intencija da znae nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo trebe u svakodnevnom rasuivanju. Istiem da je upravo to ono to ne ini lingvistika analiza u suvremenoj filozofiji. Ne ini to utoliko to transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je proien i sinteti an ak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je zikom. U tom analitikom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je uinjen jednodimenzionalan, a u ovome se razliita i suprot na znaenja vie meusobno ne proimaju, ve su drana od vojeno jedno od drugog; utiana je eksplozivna povijesna di menzija znaenja. Ponovo moe posluiti kao primjer Wittgensteinova bes konana jezina igra elementima kompozicije, ili konverza cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoi primjera, ostaju neodreeni govornici i njihova situacija. Oni su i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu ivanju su i y privienja. Oni ne egzistiraju, proizvod su analitiara filozofa. Dodue, razgovor x-a i y-a je savre no razumljiv i lingvistiki analitiar se s pravom obraa stan dardnom razumijevanju prosjenih ljudi. No, u stvarnosti se meusobno razumijevamo samo u cijelim podrujima ne sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen, mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objanje nje. I, vie, takvo objanjenje treba da ispuni terapeutiku funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, dola bi odista na svoje. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobaa misao od njena porobljivanja od strane postojeeg svijeta rasuiva-

nja i ponaanja, ukoliko pokazuje negativnost postojeeg (njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom sluaju, dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Dodue, fi lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide ologija i upravo taj ideoloki karakter je sudbina filozofije koju ne moe prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin ideologijski napor moe biti istinski terapeutiki da poka e stvarnost kao ono to ona zbiljski jest i da pokae ono to ta stvarnost prijei da bude. Kako postojei svijet svakodnevnog jezika tendira skruivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet, terapeuticka zadaa filozofije u totalitarnoj eri mora biti politika zadaa. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize, ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistika analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaenog svijeta svakodnevnog rasuivanja, tad je ona, u najbolju ruku, nekonsekventna. Zapravo je gore od toga bijeg u nekontroverzno, nezbiljsko, u ono to je samo akademski kontroverzno.

ANSE ALTERNATIVA

8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitike filozofize osakaenoj zbilji milje nja i govora oituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj mova. Problem je ve prethodno pomenut iz aspekta inhe rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, opeg karaktera filozofskih pojmova. tome je sad potrebno opirnije raspraviti. Pitanje statusu opih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe ono je u samom centru filozofske misli. Tretiranje opih pojmova razotkriva poloaj filozofije u sklopu kulture njezinu povijesnu funkciju. Suvremena analitika filozofija eli odagnati takve mi tove ili metafizika privienja kao to su Duh, Svijest, Vo lja, Dua, Sopstvo, rastvarajui intenciju tih pojmova u izjave pojedinanim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga ma, sklonostima, tendencijama, vjetinama itd. Na udan na in rezultat pokazuje nemo destrukcije privienja i dalje proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevoenje, moe adekvatno opisati pojedinaan mentalni proces, to za miljam kad kaem ja ili to misli sveenik kad kae da je Mary dobra djevojka, ini se da ni jedna od tih reformulacija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaa, a ak i ne opisuje puno znaenje takvih termina kao to su Svijet, Volja, Sop stvo, Dobro. Ovi opi pojmovi se odravaju kako u opoj tako i u poetskoj upotrebi, a obje upotrebe ih razluuju od raz nih moda ponaanja i dispozicije koji, po analitikim filozo fima, ispunjavaju njihovo znaenje. Takvi opi pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani tvrdnjom da oni oznaavaju cjelinu koja je vie i drugo nego njezini dijelovi. Oni, zapravo, oznaavaju cjelinu, no ona za htijeva analizu neosakaenog iskustvenog konteksta. Kad se

192

OVJEK

JEDNE DIMENZIJE

ANSE

ALTERNATIVA

193

odbija ta supralingvistika analiza, kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti tj. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom opeg razumijevanja me u ljudima tad su inkriminirani opi pojmovi odista prevodljivi, a njihova mitoloka supstancija moe biti rastvo rena u mode ponaanja i dispozicija. No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita nju ne samo u ime filozofa ve i u ime obinih ljudi u i jem se ivotu i rasuivanju dogaa rastakanje kome je rije. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita rije; ono se ljudima dogaa i oskvrnjuje ih tako to su okolnostima prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce sima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u drutvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevoenja i identificiranja kao drutvene procese tj. kao osakaenje duha (i tijela) nametnuto ovjeku od strane njegova dru tva filozofija se bori samo s privienjem supstancije koju eli demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova duh, sopstvo, svijest, itd., ve od njihova bihevioralnog prevoenja. Prevoenje je lano upravo zato to pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponaanja, tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaene i organizi rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. No, ak i u tom ratu privienja su naznaene snage koje bi mogle dokrajiti taj fiktivni rat. Jedan od uzne mirujuih problema u analitikoj filozofiji jesu izjave op im pojmovima kao to su nacija, drava, Britanski ustav, Oxfordski univerzitet, Engleska 1 ) Nikakav poje dinaan entitet ne odgovara tim opim pojmovima, a ipak je
1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc. cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, Metaphysics and Verification, u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.; A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se ries), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, Universals, u ibid., Second Series, Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s , Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y , r u i i t i c s a n S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.

sasvim smisleno, ak nezaobilazno rei da je nacija mobili zirana, da je Engleska objavila rat, da sam studirao na Oxfordskom univerzitetu. Svako reduktivno prevoenje takvih izjava, smatram, mijenja njihovo znaenje. Moemo rei da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego vih raznih koleda, biblioteka itd., ve je upravo nain na koji su ovi organizirani. Isto modificirano objanjenje moe mo primijeniti na druge izjave. No, nain na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje kao entitet razliit od njegovih sastavnih dijelova i to do te mjere da raspolae ivotom i smru, kao u sluaju naci je, ustava. Lica koja izvravaju odluku, ako se uope daju identificirati, ne djeluju kao individuum, ve kao predstavnici nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Drava, okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava direktora i organizatora, predsjednik, lanovi vijea i fakul tet jesu, sastajui se i odluujui svojoj politici, opipljivi i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sai njavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima nji hovih zakona, u nuklearnom oruju koje naruuju i proizvode, u imenovanjima, plaama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa stajui se na skupovima, pojedinci su govornici (esto nesvejsni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizacicijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda) nroizaloj iz konkurencije mstitucija i interesa nacija, par tija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, ouvana i reproducirana kao (relativno) posljednja, univerzalna stvarnost to nadilazi podreene joj institucije ili ljude. Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadreenu egzi stenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadre zbiljski op e i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinani entiteti. S druge strane, potreba da se pokua takvo prevoenje, protest protiv njegove nemogu nosti indicira da neto nije u redu. Da bi bile potpuno smis lene, nacija ili partija treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sainjavaju. injenica da to nisu jest povijesna pa se ispreuje lingvistikoj i logikoj analizi.

194

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

195

Disharmonija izmeu individualnih i drutvenih potre ba, nepostojanje takvih predstavnikih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnou takvih openitosti kao to su nacija, partija, ustav, korporacija, crkva stvarnou koja nije identina ni sa jednim od po jedinanih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili insti tucija). Takve optenitosti izraavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena utoliko to je pripadna odreenim moima koje su organizi rale dano drutvo u cjelini. Jo je uvijek diseratum, no poli tiki diseratum, takvo prevoenje koje bi rainilo krivu op enitost u njezinoj supstanciji. Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industri jalce. Vjeruju da umiru za slobodu Linosti, a umiru za Slo bodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Drave, a umiru za novac koji drava dri. Vjeruju da umiru za naciju, a umiru za bandite koji joj zaepljaju usta. Oni vjeruju ali zato bi ovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati umrijeti? kad je stvar u tome da se naui ivjeti? 2 ). Ovo je genuino prevoenje hipostaziranih openitosti u konkretnosti, a ono ipak uvaava stvarnost openitosti nazi vajui je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se opire analitikom rastvaranju; ne zato to je neki mitski en titet s onu stranu pojedinanih entiteta i izvedbi, ve zato to je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom drutvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona je stvarna snaga koju ljudi osjeaju i provode u svojim dje lovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak nain); ona odluuje njihovoj egzistenciji i njihovim mogunostima. Realna utvara je stvarnost veoma prinuavajueg karaktera odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Cjelina kojoj je rije nije puki zamijeen Gestalt (kao u psihologiji), ni metafiziki apsolut (kao u He2 ) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc. cit., vol. III, str. 631.

gela), niti totalitarna drava (kao u looj po'itikoj znanosti) to je postojee stanje stvari koje deteriminira ivot ljudi. No, ak ako i doputamo stvarnost takvih politikih openitosti, nemaju li druge openitosti sasvim drugaiji sta tus? Imaju, ali je njihova analiza olako drana u granicama akademske filozofje. Nae raspravljanje ne pretendira da ue u problem uni verzali ja; ono pokuava da samo osvijetli ogranieni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaenja ovih granica. Raspravljanje e i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne ope pojmove za razliku od logiko-matematskih opih pojmova (skup, broj, razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Supstancijalan opi pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta ve i oznaava drugaiji entitet. Svijest je drugo i vie nego svijesni akti i ponaanje. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao nain ili mod individuumova sintetiziranja, integriranja pojedinanih akata. Moglo bi se rei da su pojedinani akti a priori sintetizirani transcenden talnom apercepcijom u tom smislu to integriranje sinteze prethodi pojedinanim procesima i aktima, omoguuje ih, oblikuje i distingvira od drugih svijesti. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti kome go vorimo empirijski, a ukljuuje nadindividualno iskustvo, ide je, aspiracije pojedinih drutvenih grupa. U pogledu navedenih karakteristika moemo svijest na zvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, ve, u striktnom smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajedni ka lanovima neke grupe, klase, drutva. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svi jest e sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim injenicama to potpunije i to adekvatni je odraavaju dano drutvo. Socioloku definiciju ne sugeriramo zbog predra suda u korist sociologije, ve radi stvarnog ulaenja drutva u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje drutva u vezi s formiranjem pojmova izraeno u akademskom ogra niavanju iskustva, restrikciji znaenja.

196

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ANSE ALTERNATIVA

197

tavie, uobiajena restrikcija iskustva proima napetou svijest i mentalne procese, svjesne akte; ak rezultira njihovim konfliktima. Kad govorim svijesti neke osobe, ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese oitovane u njezinu izrazu, govoru, ponaanju itd., ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskuene, odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono to ovjek ne izraava, na ono za to ne pokazuje sklonost, a to je ipak prisutno i to u znatnoj mjeri determinira nje govo ponaanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih pojmova. Tako su negativno prisutne odreene snage okoline koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal. Njihova odsutnost je stvarnost pozitivan faktor koji obja njava aktuelne mentalne procese pojedinog ovjeka, smisao njegovih rijei i ponaanja. Smisao za koga? Ne samo za pro fesionalnog filozofa, iji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuivanje, ve za one koji snose tu iskrivljenost iako je moda nisu ni svjesni za Joea Doea i Richarda Roea. Suvremena lingvistika analiza izmie iz tog zadatka tako to pojmove interpretira odreivanjima pripadnim osiromaenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je neokljatrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih kljunih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti u nekonformistikoj, kritikoj misli. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu stvom stvarnosti u sadraju takvih pojmova kao to su duh i svijest i na druge apstraktne, a supstancijalne ope pojmove ljepota, pravda, srea i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih opih pojmova, kao kljunih pojmova misli, odraava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to to jest insuficijentno spram onog to moe biti, i ak ga nijee. ini se da je ireducibilna razlika opih pojmova i odgovarajuih poje dinanih sluajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti dviju di menzija jednog svijeta. Opi pojam obuhvaa u jednoj ideji

mogunosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo kirane. Kad govorimo lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije poj slici, zacijelo mislim na razliite stvari. Ono to im je svi ma zajedniko ljepota nije ni misteriozan entitet ni misteriozna rije. Naprotiv, moda nema nita direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek tima. Zaljubljen mladi i filozof, umjetnik i ameriki vlasnik pogrebnog poduzea mogu je definirati na razne naine, no svi oni odreuju isto specifino stanje ili okolnost neki kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doivljena u lijepom to jest, ona je viena, slu ana, mirisana, dotaknuta, osjeana, shvaena. Doivljena je gotovo kao ok, to, moda, proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (iji integralni element mo e biti strah) 3 ). Ovaj opis je upravo taj metafiziki karakter koji po zitivistika analiza eli eliminirati prevoenjem, ali prevoe nje eliminira ono to je trebalo odrediti. Ima mnogo, vie ili manje, zadovoljavajuih tehnikih definicija ljepote u este tici, no ini se da je samo jedna koja uva iskustveni sa draj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija ljepota kao promesse de bonheur 4 ). Ovo odreenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos izmeu ljudi i stvari, koji se zbivaju trenutno, iezavaju i javljaju se u toliko razliitih formi koliko ima ljudi, a iezavajui manifestiraju ono to moe biti. Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizikog ka raktera takvih opih pojmova, insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zatitnikoj sigurnosti zdravog razuma i zna nosti jo uvijek pokazuje neto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana i sigurnost su jo uvijek znaajne stavke kako u intelektual3 4

) Rikle, D e v i n s k e ) Stendhal.

E l e g i j e , Prva Elegija.

198

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

SANSE

ALTERNATIVA

199

nom tako u nacionalnom budetu. Neprofiltriranom iskustvu je, izgleda, blie apstraktno i univerzalno nego analitika filo zofija; ini se da se ono smjeta u metafiziki svijet. Univerzalije su primarni elementi iskustva openito sti ne kao filozofski pojmovi, ve upravo kao svojstva svijeta s kojim je ovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na primjer, snijeg, kiu ili vruinu; ulicu; ured ili efa; ljubav ili mrnju. Pojedinane stvari (entiteti) i dogaaji se pojav ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao sluajevi i dijelovi u opoj konfiguraciji (i ak kao opa konfiguracija) od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugaije a da ne izgube svoj identitet. Pojedinane stvari i dogaaji jesu samo na potki opeg koje je vie nego potka ono je kon kretna osnova na kojoj pojedinano nastaje, egzistira i pro lazi. Struktura te osnove su opi pojmovi kao to su boja, oblici, gustoa, tvrdoa ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili mirovanje. U tom smislu ope oblikuje materijal svijeta. Moda bismo mogli odrediti ,grau' svijeta kao ono to je modelirano rijeima koje su, kad su pravilno upotrijebljene, subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu graa svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta slinih bjelini, ra dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli. Tra dicionalno, kvalitete kao to su bijelo, tvrdo ili slatko sma trali su univerzalijama, no, ako gornja teorija vai, oni su sintatiki srodniji supstancijama. 5 ) Supstancijalan karakter kvaliteta ukazuje na iskus tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na nain kojim pojmovi potiu iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozo fija jezika naglaava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i rijei; on ga dovodi do postavke izvornoj srodnosti ne samo izmeu pojmova i rijei ve, takoer, izmeu poj mova i glasova (Laute). No, ako je rije, kao sredstvo pojmo va, realan elemenat jezika, ne saopava ona gotov pojam niti sadri ve fiksiran i zatvoren pojam. Rije samo suge rira pojam, postavlja se u odnos s opim. 0 )
5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t , New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170171. 6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,

Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa rijei spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne moemo za izvor je zika prihvatiti signifikaciju objekata rijeima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). U stvarnosti, govor nije sastavljen od rijei koje bi prethodile, ve je upravo obrnuto: rijei nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). 7 ) Cjelinu o kojoj je ovdje rije treba osigurati od kri vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, Gestalt-a i tome slino. Taj pojam na neki nain izraava razliku i ten ziju izmeu potencije i aktualnog identitet u toj razlici. Ova se javlja u odnosu izmeu kvaliteta (bijel, tvrd; no tako er lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajuih pojmova (bje lina, tvrdoa, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan ka rakter ovih posljednjih pokazuje, ini se, ona konkretnija svojstva kao djelomine realizacije, aspekte, manifestacije, univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta to dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel, no nije bjelina, djevojka moe biti lijepa, ak ljepotica, no ne ljepota, zemlja moe biti slobodna (u poreenju s dru gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo utjelovljenje slobode, tavie, pojmovi su smisleni samo u iskuenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim, lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti pre vedene u pozitivne: nebijelo u crno ili sivo, nelijepo u runo. Ove formulacije ne mijenjaju odnos izmeu apstrakt nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna ava ono to pojedinaan entitet jest i to nije. Prevoenje moe eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znae nja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira stvarnu tenju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadr ano je vie nego u svojstvima (lijep, slobodan) prida7) Ibidem, str. 7475. 8) Pogledaj str. 200, 201.

200

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

201

nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan opi pojam smjera na kvalitete koji nadmauju sve pojedi nano iskustvo, no perzistiraju u svijesti ne kao izmiljevine mate niti kao loginije mogunosti, ve kao graa iz koje je sainjen na svijet. Nijedan snijeg nije isto bijel, nijedna okrutna zvijer, ili ovjek, nije sva okrutnost koju ovjek poznaje poznaje kao gotovo neumornu silu u po vijesti i imaginaciji. Postoji iroka skupina pojmova usuujemo se rei filozofski relevantnih pojmova u kojoj kvantitativan od nos opeg i pojedinanog poprima kvalitativan aspekat, gdje apstraktno ope, ini se, oznaava mogunosti u konkretnom povijesnom smislu. Ma kako da su definirani ovjek, pri roda, pravednost, ljepota ili sloboda, oni sintetiziraju sadraje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi nane realizacije kao neto to treba nadii, prevladavati. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu jo ne realiziranu; pojam slobode svu jo ne postignutu slobodu. Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam ovjek smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogunosti uslova u kojima ovjek stvarno ivi. Pojam artikulira svoj stva koja su smatrana tipino ljudskim. Ova maglovita fra za moe posluiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama naime, one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih ivih bia, a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najvia realizacija ov 9 jeka ).
9 ) Ovu interpretaciju, koja naglaava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova, moemo dovesti u vezu sa shvaanjem univer zalnog u grkoj filozofiji naime, s pojmom najopijeg kao najvieg, prvog po eminentnosti i zato zbiljskom realnou: . . . opost nije subjekt ve predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. Opost, to e rei ope upravo zbog toga, i samo utoliko, to je ,popuf prvosti. Tad ono nije ope na nain logiki univerzalnog ili pojma vrste, ve kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnotvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je vano da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehaniki

Takve univerzalije se na taj nain javljaju kao pojmov ni instrumenti za razumijevanje pojedinanih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogunosti. One su povijesne i nadpovijesne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku stva, i to u svjetlosti njegovih mogunosti, u svjetlosti nje gove stvarne ogranienosti, priguenosti i prikraenosti. Ni iskustvo ni prosuivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti opem stanju u povijesnom kontinuumu; oni su izraeni s individualne pozicije unutar odreenog drutva. Tako je materijal misli povijesni materi jal ma kako apstraktan, openit i ist moe postati u filo zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov remeno povijesni karakter ovih vjenih predmeta misli uvia i jasno izraava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Vjeni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni. Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono to je vjeni objekt po samom sebi to e rei, njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinano iskustvo. Biti apstraktan znai transcendirati pojedinane sluajeve stvarnog zbivanja. No, transcendirati neki aktualan sluaj ne znai biti' van veze s njim. Naprotiv, smatram da svaki vjeni objekt ima svoju vlastitu specifinu povezanost sa svakim takvim sluajem to oznaujem njegovim modom ulaenja u taj sluaj. Tako je metafiziki status vjenog objekta status mogunosti neke aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni sluaj odreen time kako su te mogunosti realizirane za taj sluaj.
(cjelina = suma njezinih dijelova), ve imanentno teleoloki (cjelina = razliito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o tele oloki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen ivota, nije primarno organizmika kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i j uj e mno tvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnotva ba kao mnotva. Harold A . T . Reiche, G e n e r a l B e c a u s e F i r s t : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no. 52, str. 105. i dalje. 10) New York, Macmillan, 1962. g str. 228. i dalje.

202

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

S ANSE ALTERNATIVA

203

U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti cipacije realnih mogunosti u respektabilnoj formi kao hi poteze, a u nerespektabilnoj kao metarizika. Mogunosti variraju samo u stupnju nerealistinosti, a sve su nerealisti ne zato jer prelaze okvire postojeeg; u interesu tanosti i egzaktnosti ak mogu biti i nepoeljne. Zacijelo, u filozof skoj analizi malo stvarnog napretka . . . se moe oekivati od pro irenja naeg univerzuma ukljuivanjem takozvanih moguih entiteta, 1 1 ) ali, sve ovisi tome kako se primijeni Ockhamova britva, to e rei koje mogunosti treba odrezati. Mogunost posve razliite drutvene organizacije ivota nema nita zaje dniko s mogunou da se sutra pojavi na vratima ovjek sa zelenim eirom, a to da ih se tretira istom logikom slui diskreditiranju neeljenih mogunosti. Kritizirajui uvoenje moguih entiteta, Quine pie da je takav prenapueni univerzum mnogostrano nezgodan. On vrijea estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik, no, to jo nije najgore. (Takva) bijeda mogueg je plodno tlo za elemente koji unose nered 1 2 ). Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentiniju formulaciju konfliktu svojih intencija i svoje funkci je. Lingvistiki sindrom zgodnost, smisao za estetsko i osamljen krajolik evocira slobodarski duh Nietzscheove mi sli presijecajui zakon i poredak, dok plodno tlo za elemen te koji unose nered pripada jeziku koji govore autoriteti za istraivanje i informacije. Ono to se s logikog stanovita javlja kao nezgodno i kao unoenje nereda moe se skladno uklopiti u drugaiji poredak i moe tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne sklad ulaze u najistije objekte misli. Oni su takoe odvojeni od drutvene osnove, pa isputeni sadraji vode apstrakciji.
1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , loc. cit., str. 4. 12) Ibidem. ,

Tako nastaje udovite historicizma. Ako misao polazi od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji li objektivna baza za distnkciju izmeu raznih mogunosti projektiranih milju za distinkciju izmeu razliitih i sup rotnih naina pojmovne transcendencije? tavie, tom pita nju se ne moe raspravljati samo s obzirom na razliite filo zofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologian on je dio povijesnog projekta to jest svojstven je odreenom stupnju i razini drutvenog razvoja; kritiki fi lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna tivne mogunosti tog razvoja. Pitanje kriteriju za prosuivanje razliitih filozofskih projekata vodi, tako, pitanju kriteriju za prosuivanje raz liitih povijesnih projekata i alternativa, razliitih aktualnih i moguih puteva razumijevanja i mijenjanja ovjeka i priro de. Izloit u samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost ve i odre uje osnovu za njihovo objektivno vaenje. ' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre ene pozicije u svom drutvu, i to s materijalom koji to dru tvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj nain on govori i misli u zajednikom univerzumu injenica i mogunosti. Pu tem razliitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem razliitih projekata koji rukovode nain miljenja od biz nisa svakodnevnog ivota do znanosti i filozofije, perzistira interakcije izmeu kolektivnog subjekta i zajednikog svijeta i konstituira objektivno vaenje univerzalija. Ono je objek tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su bjektu koji zamjeuje i shvaa. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (ak ako je struktura posve matematsko-logik a ) . Ne moe biti valjan onaj pojam koji odreuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer, individuum ne moe biti odreen kao
13

) Za upotrebu izraza projekt pogledaj Uvod, str. 16.

204

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ANSE ALTERNATIVA

205

sposoban da postane identian s nekim drugim individuom; ovjek kao sposoban da ostane vjeno mlad). No, materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je promjenljiv. 2) Na osnovu strukture odreenog drutva u kome se odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednika svima sub jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim nainom is koritavanja drutvenog bogatstva, istim nasljeem prolosti, istom skalom mogunosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa, pojedinaca odvijaju se unutar istog zajednikog okvira. Objekti miljenja i percepcije, onako kako se pruaju pojedincima prije svake subjektivne interpretacije, ima ju zajednike izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fiziku (prirodnu) struktu ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek tivnoj povijesnoj praksi to materiju ini objektima za sub jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fiziki i povijes ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog; povijesni aspekt nikad ne moe biti tako radikalno eliminiran da bi preostao apsolutni fiziki sloj. Pokuao sam pokazati da, na primjer, u tehnolokoj stvarnosti objektni svijet (ukljuujui subjekte) dolazi u is kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnoloki kontekst unap rijed odreuje formu u kojoj se javljaju objekti. Nauenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika san matematsko-logiki sistem; zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob jektni svijet je tako svijet specifinog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktini pothvat. Upotrebljavam izraz projekt tako uestalo zato to mi se ini da najjasnije apostrofira specifini karakter povi jesne prakse. Ona rezultira iz odreenog izbora, posezanja za jednim izmeu razliitih naina razumijevanja, organiziranja

i transformiranja realiteta. Primaran izbor odreuje opseg mogunosti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne mogunosti inkompatibilne s njim. Predloit u sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi razliitim povijesnim projektima. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali zira dane mogunosti ne formalne mogunosti, ve one ko je ukljuuju naine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos tojee drutvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira prejudiciranju racionalnosti moguih projekata, tei da ih dri unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojee drutvo konfrontirano s aktualnou ili mogunou kvalitativno raz liite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci onalni okvir. Postojee drutvo je ve demonstriralo vrijed nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga niziranju ovjekove borbe s ovjekom i prirodom; ono re producira i titi (vie ili manje adekvatno) ljudski ivot (uvi jek s izuzetkom ivota onih koji su proglaeni za otpadnike, tuinceneprijatelje, i drugih rtava sistema). Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a meu njima oni koji bi totalno promijenili postojei. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real nim mogunostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. 2) Da bi diskvalificirao postojei totalitet, transcen dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da a) ima perspektive za ouvanje i poboljanje produk tivnih ostvarenja civilizacije; b) da odreuje postojei totalitet u njegovoj bitnoj strukturi, bazinim tendencijama i odnosima; c) da njegova realizacija prua vee izglede za pacifi kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da ju vee anse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.

206

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

207

Bez sumnje, ovakvo shavaanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadri vrijednosni sud. Podsjeam na ono to sam ve ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne moe rastavljati istina od vrednote uma. Pacifikacija, slobodan razvoj ljudskih potreba i spo sobnosti ove pojmove moemo naznaiti empirijski kao raspoloiva intelektualna i materijalna sredstva i mogunosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno sti. Kad sam povijesni kontinuum prua objektivne osnove za odreenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, takoer, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti na je poreenje; racionalnost mogueg ovisi racionalnosti aktualnog, istina transcendirajueg projekta istini projekta to je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se uva kroz prelome: kvantitativ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojeeg; postojea racionalnost postaje iracionalna onda kad mogunosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real nosti. Otud i kritika usmjerenost pojmova koji poimaju real nost. Oni uviaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojeeg projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija definitivna naime, predodreuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz projekt varljiv. Ono to je povijesna mogunost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaene nunosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odluno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram ovjeanstva koja civilizacija kontinuirano vri i tako olakava tu kontinuiranost.

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nunost, predlaem izraz determiniran izbor. Ovaj izraz samo saima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifine proturjenosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci je konflikta izmeu potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotinom sistemu; 3) raspon teorijske i praktine slobode kompatibil ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogunosti razvoja i iskoritavanja raspoloivih sredstava, alternativne mogunosti osiguravanja ivotnih po treba, organiziranja ovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo e tei na razliite naine, pod privatnom ili kolektivnom kon trolom, a ak i pod privatnom kontrolom u razliitim smjero vima progresa i s razliitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira nain ivota za cjelinu, a porobljujua nunost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Mogue prevladavanje te nunosti ovisi novom proboju slobode ne bilo kakve slo bode, ve slobode ljudi koji u danoj nunosti vide nepodno ljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektiki proces ukljuuje svijest: uvianje i iskoritavanje oslobodilakih mogunosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojeeg drutva, ona je neslobod na; naporedo s iracionalnou postojeeg drutva svijest po staje slobodna za viu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojeeg drutva. Istina i sloboda negativnog milje nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilaka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sainjavaju to drutvo. Proleterska svijest je kako pretpo stavka tako i element prakse negiranja. Ovo ako je bitno za povijesni progres ono je elemenat slobode (i ansa!) koja

208

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogunosti ovladavanja nunou danih injenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri rode. Ve smo se sukobili s circulus vitiosus slobode i oslo boenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika odree ne negacije. Transcendencija preko postojeih uslova, (milje nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us lova. Ta negativna sloboda tj. sloboda od ugnjetavake i ide oloke moi danih injenica a priori je povijesne dijalekti ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaena u cilju slamanja moi nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, loginijih uslova koje omoguuju dani uslovi. U svakom sluaju, racio nalnost i logika, na koje se pozivaju miljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i ansa da bude odreen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest injenicom da je prihvaen i realiziran od strane drutva. Galilejska znanost je bila istinita jo u vri jeme osude; Marxova misao je bila istinita jo u vrijeme Komunistikog manifesta; faizam ostaje neistinit ak ako se iri u internacionalnim razmjerima (istinit i neistinit uvi jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre ena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta kapitalizam i komunizam, a ishod, ini se, ovisi dvije antagonistike serije inilaca; 1) sve veoj sili destrukcije; 2) sve ve oj produktivnosti bez destrukcije. Drugim rijeima, via povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji prua vee anse za pacifikaciju.

9. OBRAT OSLOBAANJA Pozitivno miljenje i njegova neopozitivistika filozo fija suprotstavljaju se povijesnom sadraju racionalnosti. Taj povijesni sadraj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba ukljuiti u analizu; on ulazi u pojmovno miljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojee drutvo iracionalno, anali za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat kritiku, proturjenost i transcenden ciju. Negativan element ne moe biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita listike ili nekapitalistike, koja djeluje kao neovisna sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaene sve dok se javljaju kao puki, manje-vie neizbjeni nusprodukt, kao druga strana prie rastu i progresu. Dodue, moe se desiti da totalno upravljanje pospjei efikasno iskoritavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moi; iscrpljujui rad i irevi na elucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa talne, stupidne greke i zlodjela voa naprosto nain ivota. ovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i politiko ludilo i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup drugoj strani dio je i aspekt konsolidacije postojeeg, zamanog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko to je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira nju koje se udomailo u svijetu gdje je ak i iracionalno umno.

) Pogledaj, str. 55.

210

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

211

Toleriranje pozitivnog miljenja je nametnuta toleran cija nametnuta ne kakvom teroristikom akcijom, ve od strane nadmone, anonimne moi i efikasnosti tehnolokog drutva. Ona prodire u opu svijest i svijest kritike. Apsor biranje negativnog pozitivnim potvruje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doivljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost no tad postajem svjestan injenice da e on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da e ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i povrina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veliina idiotska; za tim, da neu nai mjesta za parkiranje. Poinjem misliti svojim kolima kao proizvodu jedne od ve likih triju automobilskih korporacija. One odreuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar jelost. Osjeam se djelomino prevaren, ini mi se da moj automobil nije ono to bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi ovjek treba da ivi. Plae i takse su previsoke; po trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost izmeu pojave i zbilje iezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjeanje. 2) etam u prirodi. Sve je kao to treba da bude: pri roda je tako lijepa kako samo moe biti. Ptice, sun ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i zavrava na autoputu. Ponovo sam meu reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio rezervat, neto to se uva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, tandovi sa sendvi-kobasicama i mo teli ve bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

3) Podzemna eljeznica u veernjim satima guve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mrnju i ljutnju, ini mi se da svaki trenutak netko moe po tegnuti no. Ljudi itaju ili, jo bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili depna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obueni ili svueni, vjerovatno, bit e sreni i njeni, stvarno e se smijati i zaboraviti (ili e pam titi). No, veinu njih, po svoj prilici, eka oajno ve e kod kue nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srenu simbiozu pozitivnog i negativnog objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato to tok mojih senzacija i refleksija odgo vara nainu meusobnog odnosa injenica iskustva u stvar nosti. Ovaj meuodnos, kad je shvaen, razara harmonizirajuu svijest i njezin lani realizam. Kritika misao nastoji da pokae iracionalan karakter postojee racionalnosti (koji postaje sve oitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. Svo jom vlastitom utoliko to je kao povijesni totalitet razvila snage i mogunosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojeeg. To su mogunosti sve vee tehnoloke racionalnosti, a kao takve one ukljuuju cjelinu drutva. Teh noloka transformacija je istovremeno politika transforma cija, ali e se politika promjena obratiti u kvalitativnu dru tvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehnikog pro gresa to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojea tehno logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u vii stu panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb ljena za pacifikaciju borbe za ivot. U cilju jasnog indiciranja prevratnike implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehnikog progresa bilo obrat postojeeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan stvenog i tehnolokog) racionaliteta, ve njegova prevratnika transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

212

OVJEK JEDNE DIMENZIJE ANSE ALTERNATIVA 213

Nova ideja uma je izraena u Whiteheadovoj postavci: Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost ivljenja 1 ). U po gledu tog cilja, Um je smjer destruiranja onog to nas okru uje, to proizlazi iz trostruke potrebe: 1) da se ivi, 2) da se ivi dobro, 3) da se ivi bolje 2 ). Whiteheadove postavke izraavaju stvarni razvoj Uma, kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da Um jo uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa ak i uniti potrebu da se ivi, da se ivi dobro i da se ivi bolje odno sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. Termin umjetnost u Whiteheadovoj definiciji funkci je Uma sadri i suznacenje specifine negacije. Um je u svo joj aplikaciji u drutvu bio uvelike suprotstavljen umjetno sti, dok je umjetnosti pruena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna da ne bude predmet znanstvenog, teh nolokog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet nosti integrirajui umjetnost u univerzum dominacije. od vajanju je opravdano govoriti utoliko to je znanost od po etka sadravala estetski Um, slobodnu igru i ak ludorije imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo gunosti znanost je pruala zadovoljstvo. No, ova slobodna igra je ostala izruena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila roena i od koje je apstrahirala. Mogunosti s kojima se znanost igrala bile su takoer mogunosti osloboenja mogunosti jedne vie istine. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest diskrepanciji izmeu realnog i mogueg, pojavne i auten tine istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci ja. Razlika izmeu bogova i ljudi, konanosti i beskonano sti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je dola do izraza diskrepancija kojoj je rije. Neto od te
1 ) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston, Beacon Press, 1959, str. 5. 2 ) Ibidem, str. 8. 3 ) Pogledaj poglavlje V.

mitoloke relacije izmeu stvarnog i mogueg preivjelo je u znanstvenom miljenju; i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je matematika realna i dobra u istom smislu kao Platonove metafizike ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz mjerima ule u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu i nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka ivota, koji je filozofija transcendirala subordinirajui ga pod dobar ivot drugaijih principa i poretka. Taj drugi poredak, to je pretpostavljao visoki stu panj slobode od teka rada, ignorancije i bijede, bio je nerea lan kako u poecima filozofske misli tako i tokom njezina ra zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizika; ona nisu bila, a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojeeg svijeta rasuivanja i djelovanja. Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naroito pi tanje smislenosti i istine metafizikih postavki povijesno pitanje. To e rei da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki odreuju povijesni, a ne isto epistemoloki uslovi. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizike postavke se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta mogueg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos tojeim, ve se protee u granicama onog svijeta koji moe s; biti sainjen transformiranjem postojeeg, a pomou sred stava koje ovaj prua ili sadrava. U tom smislu skala onog to se moe verificirati raste u toku povijesti. Tako spekulacije Dobrom ivotu, Dobrom Drutvu, Permanent nom Miru poprimaju sve realistiniju sadrinu; na tehnolo kim osnovama metafiziko moe postati fiziko. Osim toga, ako je istinitost metafizikih postavki deter minirana njihovom povijesnom sadrinom (tj. ukoliko odre uju povijesne mogunosti), tad je odnos izmeu metafizike i znanosti striktno povijestan. U naoj vlastitoj kulturi je pri hvaen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava

214

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

SANSE ALTERNATIVA

215

po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza cije. Da li je to konaan slijed? Ili, sadri li znanstvena trans formacija svijeta svoju vlastitu metafiziku transcendenciju? Znanstveni racionalitet, preveden u politiku mo, na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu an faktor u razvoju povijesnih alternativa. U vezi s tim se namee pitanje: tendira li ta mo svojoj vlastitoj negaciji to jest k proizvoenju umjetnosti ivota? S mehanizacijom cjelokupnog drutveno nunog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojeih dru tava dosegla bi krajnju taku. (Pod drutveno nunim ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije moe izvesti mainama, ak ako ta proizvodnja proizvodi pri je luksuz i nepotrebno negoli nuno.) Taj stupanj bi takoer bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto jeoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi znaio prelom, pretvaranje kvantiteta u kvalitet. On bi otvorio mogunost bitno nove humane stvarnosti naime, egzistiranja u slo bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo dan za transutilitarne ciljeve, slobodan za umjetnost iv ljenja s onu stranu nunosti i luksuza dominacije. Dru gim rijeima, kompletiranje tehnoloke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet ve, takoer, i zasnovanost transcendiranja tehnolokog realiteta. To bi znailo obrat tradicionalnog odnosa izmeu zna nosti i metafizike. Ideje koje odreuju zbilju iz drugaijih pretpostavki nego to su one egzaktnih i bihevioralnih zna nosti izgubile bi svoj metafiziki ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Tad bi znan stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti mogue kom ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Izrada takvih koncepcija bi znaila vie nego to je evolucija predominantnih znanosti. Ona bi obuhvaala znanstveni racionalitet kao cjelinu, do sad pripadan neslobodnom egzistiranju, znaila bi: novu ideju znanosti, uma. Ako kompletiranje tehnolokog projekta ukljuuje pre lom s predominantnom tehnolokom racionalnou, to, s dru ge strane, prelom ovisi kontinuiranom postojanju same teh-

nike baze. Jer ta baza omoguuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena lei u rekon strukciji te tehnike baze to e rei, u njenom razvoju ori jentiranom po drugaijim ciljevima. Naglasio sam da to ne znai oivljavanje vrednota, duhovnih ili drugih, koje su dopuna znanstvenoj transforma ciji ovjeka i prirode 4 ). Naprotiv, povijesna ostvarenja zna nosti i tehnologije omoguila su prevoenje vrednota u teh nike zadae materijalizaciju vrednota. Dakle, treba zado biti novo odreenje vrednota u tehnikim odreenjima, uspo staviti ih kao elemente tehnolokog procesa. Novi ciljevi kao tehniki ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk ciji mainerije, a ne samo u njezinu koritenju, tavie, njih bi trebalo uspostaviti ak i u konstrukciji znanstvenih hipo teza u istoj znanstvenoj teoriji. Znanost bi prela od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred nota. Na primjer, ono to je proraunljivo jest minimum ra da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih lanova drutva uz preduvjet da su raspoloiva sred stva upotrijebljena u tu svrhu, da nisu restrikcionirana dru gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nu noj za razvoj dotinog drutva. Drugim rijeima, raspoloivi nivo osloboenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili, proraunljiv je stupanj do koga se moe, pod datim uslovima, osigurati briga za bolesne, nejake i starce to jest dade se kvantificirati mogue smanjenje tjeskobe, mogua sloboda od bojazni. Zapreke to se ispreuju materijalizaciji u navedenom pravcu oite su politike zapreke. Industrijska civilizacija je dola do razine na kojoj je neodrivo znanstveno zapostavlja nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma no egzistiranje, dakle, neodrivo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Sama znanost je omoguila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. Drutvo
4

) Pogledaj poglavlje I, naroito str. 35.

216

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ANSE

ALTERNATIVA

217

mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehnike sfere tretirati kao tehnike probleme pitanja finaliteta, pogreno smatrana za etika, a ponekad religijska pita nja. Nekompletnost tehnike fetiizira probleme finaliteta, zarobljuje ovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. 5 ) U tom aspektu neutralna znanstvena metoda i tehno logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada vaju njezina vlastita ostvarenja faze koja je dola do svoje odlune negacije. Nasuprot dosadanjoj odvojenosti metafi zikih ideja osloboenju od znanosti i znanstvenog metoda, za razliku od njihove preputenosti subjektivnom preferira nju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one posta ti pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaom da postane politika da shvati da je znanstvena svijest politika svijest i znanstveno preduzimanje politiko preduzimanje. Jer transformiranje vredno ta u potrebe, finalnih uzroka u tehnike mogunosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavakih, nesavladivih snaga kako u drutvu tako i u prirodi. Ono je akt osloboenja: ovjek se sam oslobaa od svoje situacije podreeno sti svrhovitosti svega, i to tako to ui da kreira svrhovitost, da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu uje, ovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajui svrhovitost . . .e) Konstituirajui se metodiki kao politiki pothvat, zna nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podreene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politiki instrumenti. Tehnoloko redefiniranje finalnih uzroka te tehniko ovladavanje njima jest konstrukcija, razvoj i koritenje sredstava (materijalnih i in telektualnih) osloboeno svih partikularnih interesa koji su prijeili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo sobnosti. Drugim rijeima, to je racionalno preduzimanje ov jeka kao ovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako moe pru iti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5

bode, po kome ovjek moe postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje tavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spome nuta korekcija nikad ne moe biti rezultat tehnikog progre sa per se. Ona involvira politiki preokret. Industrijsko drutvo posjeduje instrumente za transfor miranje metafizikog u fiziko, unutarnjeg u vanjsko, avantu ra duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) inenjeri dua, head shrinkers, nauno rukovo enje, nauka potronji saimaju (u jadnoj formi) sve veu racionalizaciju iracionalnog, spiritualnog nijekanje idealistike kulture. No, kompletiranje tehnolokog racionaliteta bi prevoenjem ideologije u realitet transcendiralo ta koer materijalistiku antitezu idealistike kulture. Prevoe nje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces mate rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). U tom je procesu odnos izmeu materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen talnoj promjeni. Slobodna igra miljenja i imaginacije popri ma racionalnu i usmjerujuu ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja ovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i humaniteta postiu svoju istinu, umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu na osnovu zadovoljenja ovjekovih materijalni potreba, racionalne orga nizacije domene nunosti. - Izraz pacificirana egzistencija nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok to stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugaijih odnosa izmeu ovjeka i ovjeka i ovjeka i prirode. S tim u vezi moramo otro reagirati opomenuti na opasnost tehnolokog fetiizma. Tehnoloki fetiizam je ne davno doao do izraaja poglavito meu marksistikim kriti arima suvremenog industrijskog drutva u idejama bu duoj omnipotenciji tehnolokog ovjeka, tehnolokom

) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M. ) Ibidem, str. 103.

218

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

219

Erosu itd. vrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa tiku opovrgavanje mistifikacije koju one izraavaju. Tehnika kao instrumentalan svijet moe poveati kako mo tako i bes pomonost ovjeka. Na sadanjem stupnju je on moda nemoniji spram svog sopstvenog aparata nego to je bio ikad ranije. Mistifikacija se ne otklanja prenoenjem tehnoloke omnipotencije s pojedinih grupa na novu dravu i centralni plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ciljevima koji nisu imanentno tehnoloki, t o vie drutvenu produkciju deter minira tehnoloki racionalitet osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, to e on vie postati ovisan politikom usmje renju kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Pacifikacija egzistiranja ne sugerira akumuliranje moi, ve obratno. Mir i mo, sloboda i mo, Eros i mo go tovo su kontrarni pojmovi! Pokuat u da pokaem da rekon strukcija materijalne baze drutva, s obzirom na pacifikaciju, treba ukljuiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk ciju moi da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk cije potaknute samoodreenjem. Poimanje ovog preokreta je znaajan motiv u dijalektikoj teoriji. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi jenja se odnos izmeu tehnologije i njezina primarna objekta, prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilako. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti. Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna men neimatine, trpljenja i lienosti. To su svojstva slijepe materije, sfere neposrednosti u kojoj ivot pasivno podnosi egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud skog svijeta utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto

liko ukoliko je borba slijepih sila shvaena i savladana ukoliko je oitovanje slobode 7 ). Povijest je negacija prirode. Ono to je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomou moi uma. Metafiziki pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. On ih ustvruje kao povijesne granice kao zadatak koji treba dovriti, ili bolje, koji treba tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moi ve i uma kao slobode; ne samo dominacije ve, tako er, oslobaanja. S pojavom ovjeka kao animal rationale bia kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogunosti materije puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Kako um uspijeva u podreivanju materije racionalnim standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje kao lienost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna zadaa. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomonog i bezosjeajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subracionalan ivot prirode osuen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru ge vrste. Kad se Drutvo za spreavanje okrutnosti nad ivoti njama obratilo papi za podrku, on ih je odbio s argumenta cijom da ljudska bia nemaju obaveza spram niih ivotinja i da loe postupanje s ivotinjama nije greno. To zbog toga to ivotinje nemaju duu. 8 ) Nezaraen takvom ideolokom preverzijom due, mate rijalizam ima univerzalniju i realistiniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, realizacija prirode ni je i nikad ne moe biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, osloboenje prirode. Ili, Hegelovim rijeima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna duh. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , NewYork, Simon and Schuster, 1950, str. 76.

220

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ANSE

ALTERNATIVA

221

nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom odree nom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio ovjek (i priroda). Dio tog pakla je loe postupanje sa ivoti njama djelo ljudskog drutva ija je racionalnost jo uvi jek iracionalna. Sva radost i sva srea proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podreeno osloboenju i pacifikaciji egzis tencije. Spokoj i uitak su rezultat svijesnog posredovanja, autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja titi neprirodno drutvo u njegovoj borbi pro tiv osloboanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovnitva je instruktivan primjer. U nekim zaostalim podrujima prirod no je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju otpatke i da se ne moe bez biznisa. Prirodno je, takoer, to da velika riba guta sitnu ribu iako se to moe initi nepri rodno sitnoj ribi. Spoznajnom moi uma i njegovom moi transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za osloboenje prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insuficijentnosti, njezine vlastite sljepoe. Um moe ispuniti tu funkciju samo kao posttehnoloki ratio kome je i sama tehni ka sredstvo pacifikacije, organon umjetnosti ivota. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. Grko shvaanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo e posluiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju odree nih stvari upravo kao to inenjer ima ideje koje kao fi nalni uzorci vode konstrukciju maine. Na primjer, ideja obitavalita za ljudska bia determinira arhitektovu konstrukci ju kue; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de terminira konstrukciju aparata koji treba da poslui toj svrsi. Naglaavanje bitne veze izmeu umjetnosti i tehnike istie specifinu racionalnost umjetnosti. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet miljenja i djelovanja nasuprot postojeem, a unutar njega. No, u kontrastu spram tehnikog svijeta, svijet umjetnosti je svijet iluzije, privida, Schein Ali taj privid podsjea na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obeanje onoj postojeoj 9 ). U raznim formama preruenosti i tiine svijet umjetnosti je

organiziran slikama ivota bez straha u prikritosti i tiini jer je umjetnost nemona da ostvari taj ivot, i ak nemo na da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemona iluzorna istina umjetnosti (nikad nemonija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog drutva) oituje vrijednost svojih slika, t o se upadljivije oituje ira cionalnost drutva, to je vea racionalnost svijeta umjetnosti. Tehnoloka civilizacija uspostavlja specifian odnos umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva Tri stupnja i revalorizaciju metafizike na bazi znan stvene i tehnoloke transformacije svijeta. Isti princip se mo e sad proiriti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet nosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da projek tira egzistenciju, da odredi jo nerealizirane mogunosti, tad bi mogla biti sagledana tako to bi ona bila vrednovana i dje lotvorna u znanstveno tehnolokoj transformaciji svijeta. Od slukinje postojeeg aparata, koja uljepava njegov biznis i mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni sa i te mizerije. Estetska redukcija, ini se, karakterizira tehnoloku racionalnost umjetnosti: . . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban spoljanjoj pojavi za njeno samoodravanje, u granice u ko jima spoljane moe biti manifestacija duhovne slobode. 10 ) Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg nuta izvanjskim zahtjevima koji prijee njezino realiziranje u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju spravljeno (appara tus) utoliko to nisu puko prirodno, ve su predmet slobo dne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnika tran sformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ugnjetavalako; tako je estetska transformacija oslobaanje. Estetska redukcija nastaje u tehnolokoj transforma ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja
9) Pogledaj poglavlje I I I . 10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.

222

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

SANSE ALTERNATIVA

223

s osloboenjem usmjerujui gospodarenje prema osloboe nju. U tom sluaju pokorenje prirode reducira slijepost, ok rutnost, breme prirode a to ukljuuje i reduciranje okrut nosti ovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno razliito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogat stava od pustoenja, raiavanje uma od likvidiranja u ma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla njihovo reduciranje i uklanja nje je osloboenje ivota. Civilizacija je ostvarila ovu drugu, oslobodilaku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima u rezervatima. Izvan tih malih, zatienih podruja civili zacija tretira prirodu onako kako tretira i ovjeka kao in strument destruktivne produktivnosti. Estetske kategorije bi ule u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mainerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot tehnolokom Erosu i slinim nesporazumima, rad ne moe postati igra . . . ; Marxov stav nepopustljivo iskljuuje svako roman tino interpretiranje ukidanja rada. Ideja blagodati takve vrste je jednako ideoloka u razvijenoj industrijskoj civiliza ciji kao to je to bila u srednjem vijeku, moda i vie. Jer, o vjekova borba s prirodom je sve vie borba s njegovim dru tvom, ije moi nad pojedincem postaju sve racionalnije i zato nunije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nunosti ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz liite ciljeve promijenilo bi ne samo nain ve i opseg dru tveno nune proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugaiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. 11 ) ' U vie navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. U slobodnom i racionalnom drutvu e ak i ivotne potrebe iznad animalne razine biti drugaije od onih proizve denih u neslobodnom drutvu i za to drutvo. I ovdje redu kcija moe ilustrirati razliku.
1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.

U suvremenom svijetu je savladavanje bijede jo uvijek ogranieno na mala podruja razvijenog industrijskog dru tva. Njihov prosperitet sakriva uas unutar i izvan njihovih granica; on takoer iri represivnu proizvodnju i krive po trebe. Represivna je to proizvodnja po tome to zadovoljava one potrebe koje trae nastavljanje utrke u dostizanju part nera i planiranom zastarijevanju, po tome to apstinira od naprezanja mozga, to radi sa sredstvima razaranja i za sred stva razaranja. Nesumnjiv komfor koji prua ova vrsta proiz vodnje, a jo vie podupiranje koje ona prua sistemu beneficijalne dominacije, olakava njezino importiranje u manje razvijena podruja, gdje uvoenje takvog sistema jo uvijek znai ogroman ljudski i tehniki progres. Uska povezanost tehnike i politiko-manipulativne umjenosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, prua svla davanju bijede orue za apsorbiranje osloboenja. Ovo ap sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do bara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem ljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvan titativnu promjenu u razvijenom ivotnom standardu, reduci ranje prekomjerne razvijenosti. Ako je pacifikacija cilj, tad ivotni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim podrujima nije prikladan model razvoja. S obzirom na to to je standard uinio od ov jeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on rtvovanje i rtve podnoene za njegovu obranu. Ovo pita nje nije neodgovorno postavljeno jer je drutvo obilja posta lo drutvo permanentne mobilizacije protiv rizika unitenja, jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuira nje rada i stvaranje frustracija. U tim okolnostima osloboenje od drutva obilja ne znai povratak na zdravo i robustno siromatvo, na moralnu istotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitanog traenja povealo bi drutveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu drutva da uskrauje vlastita zado voljenja individuuma da odrie ono to je sad kompen zirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.

224

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ANSE ALTERNATIVA

225

Danas, u dravi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso cijalni i nepatriotski kvaliteti poput neprihvaanja zahtije vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlunosti spram tiranije veine; priznavanje straha i slabosti (najraci onalnija reakcija spram ovog drutva!); senzibilna inteligen cija bolesna zbog onog to se ini; pribjegavanje nemutim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud skosti e biti narueni nunim kompromisom nunou da se ovjek zatiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos, tj. ivio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar nom drutvu sve vie postaju stavovi izmicanja, slijede savjet Samuela Becketta: Ne ekaj da bude gonjen da se sakrije . . . Cak i lino povlaenje mentalne i fizike energije od drutveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je mogue samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji. Nadilazei domenu pojedinca, samoodreenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra du. Energija mora biti slobodna takoer i u tom smislu da ni je kanalizirana u pogonu dobara i usluga to zadovoljavaju ovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg zistenciju, da shvati mogunosti suzbijene posredstvom nje gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u drutvu koje se sprema za nuklearno unitenje i protiv njega moe posluiti kao univerzalan primjer porobljujueg zadovoljenja. Osloboenje energije od radnji koje podravaju destruktivan prosperitet znai smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Novi standard ivota po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja takoer smanjenje populacije u budunosti. Ra zumljivo je, ak je smisleno, da industrijska civilizacija sma tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno rtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajua briga i zatita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi izbjegavanju prirasta stanovnitva u drutvu koje

je jo uvijek u jarmu planiranog unitenja ivota u nacional nom interesu i neplaniranog liavanja ivota u ime privatnih interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom drutvu je potreban sve vei broj potroaa i nosi laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa citeta. No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi ta nisu nuno identini sa zahtjevima ovjeanstva. Problem nije samo (i moda ak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi populaciji to je prije svega, problem broja, pu kog kvantiteta. Optuba koju je prije pola stoljea izrekao Stefan George vie je nego licentia poetica: Schon eure Zahl ist Frevel! Zlodjelo je to drutva kad u njemu rast populacije oteava borbu za ivot uprkos njezina mogua otereenja. Poriv za vie ivotnog prostora prisutan je ne samo u inter nacionalnoj agresiji ve takoer unutar nacije. Tu je eks panzija u svim formama timskog rada, zajednikog ivota i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktino je eliminirala mogunost takve izolacije u kojoj pojedinac, povuen u samog sebe, moe misliti, pitati i nalaziti. Ova vrsta privatnosti jedina okolnost koja, na bazi zadovolje nih vitalnih potreba, moe dati smisao slobodi i neovisnosti misli odavno je ve postala najskuplja roba, dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ogranie nost. Ona moe postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije, tj. ako drutvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pruajui ih svima i titei ih za svakoga. Uskraenju slobode, ak mogunosti slobode, korespon dira pruanje takvih sloboda koje ojaavaju represiju. Zastra ujue je u kolikoj mjeri je stanovnitvu dozvoljeno da naru ava mir gdje jo ima mira i tiine, da bude gadno i da zaga uje stvari, da izluuje familijarnost, da se ogreuje dobru formu. Zastraujue je zato to izraava dozvoljene i ak orga nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima, da se sprijei autonomija ak i u malim rezervatima egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve vei dio

226

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

227

stanovnitva postaje ogroman zarobljen auditorij zarob ljen ne od strane totalitarnog reima, ve slobodama graana ija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima. Moe li drutvo koje je nesposobno da zatiti privatnost , pojedinca ak unutar njegova etiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno drutvo? Bez sumnje je slobodno drutvo odreeno s vie dostignua i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje ak i najuglednijih institucija ekonomske i politike slobode time to . je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podrutvljavanje poinje kod kue i prijei razvoj svijesti i sa vjesti. Ostvarenje autonomije trai takve uslove u kojima oivljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo osloboenje, pak, zahtijeva ograniavanje heteronomnih potreba i zadovo ljenja koje organiziraju ivot u ovom drutvu, t o ove posta ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to e se vie njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno liavanje. No, ba po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu naime, redefiniciju potreba. Uzmimo jedan (na alost fantastian) primjer: kad na prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajuih sredsta va za informiranje i razonodu, ovjek bi bio gurnut u trau matsku prazninu, gdje bi imao ansu da se udi i da misli, da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje drutvo. Li en svojih lanih otaca, voa, prijatelja i predstavnika on bi ponovo morao uiti svoju abecedu. Rijei i reenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugaije, a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podravati kontinuirano stvaranje nuklearnih oruja, radioaktivnih padavina i problematine hrane, oni ne mogu (ba zbog istog tog razloga!) tolerirati liavanje od tak ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje ureaja za odbranu i ili unitenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo poeti ostvarivati

neto to nisu postigle unutarnje proturjenosti kapitalizma dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je ve odavno postalo dio drutveno naunog rada nunog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao odrati postojei na in proizvodnje. Ne radi se ni problemima psihologije ni estetike, ve materijalnoj bazi dominacije.

ANSE

ALTERANTIVA

229

10. ZAKLJUAK Rast jednodimenzionalnog drutva mijenja odnos izme u racionalnog i iracionalnog. U kontrastu spram fantastinih i suludih aspekata racionalnosti ovoga drutva, domena ira cionalnog postaje obitavalite zbiljski racionalnog ideja koje bi mogle proizvesti umjetnost ivota. Kad postojee drutvo sreuje svu normalnu komunikaciju tako to je pre ma svojim zahtjevima uvaava ili ne uvaava, tad vrijednosti ma, koje su tue tim zahtjevima, preostaje, ini se, jedino me dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Estetska dimezija jo uvijek zadrava slobodu izraza, koja omoguuje pis cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima da imenuje ono to je inae neizrecivo. Stvaran profil naeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta; njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tu vie ne govori imaginacija, ve um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje ava od svega, osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Ima ginacija abdicira pred ovom stvarnosu, koja ju dostie i prestie. Auschwitz je i nadalje prisutan ne u memoriji, ve u ovjekovim ostvarenjima svemirskim letovima, ra ketama i projektilima, labirintskom suterenu ispod restora na, zgodnim elektronskim poduzeima, istim, higijenskim i s gredicama cvijea, u otrovnom plinu koji zaista ne teti ljudima, u tajnosti u kojoj svi uzimamo uea. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti, medi cine, tehnologije; jedino obeanje u opasnosti jesu napori da se spase i pobolja ivot. Hotimina igra s fantastinim mo gunostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvruju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. To je

instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojeem drutvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajui tempo i stil po litike, mo imaginacije u manipuliranju rijeima, preokreta nju smisla u besmisao i besmisla u smisao, daleko premauje Alisu u Zemlji uda. Na tehnikim i politikim osnovama stapaju se pret hodno antagonistine domene magije i znanosti, ivota i smrti, radosti i mizerije. Ljepota kao visoko klasificirana nu klearna tvornica razotkriva svoj teror, laboratoriji postaju industrijski parkovi u ugodnoj okolini; centar civilne za tite izlae luksuzno sklonite od radioaktivnih padavina, sa sagovima od zida do zida (mekim), dubokim naslonja ima, televizijom i Scrabbleom projektirano kao kombi nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 sklonita od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat )- To to uas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i to je prihva en bez otpora treba pripisati tome da su ta postignua a) savreno racionalna s pretpostavki postojeeg; b) da su znak ljudskog umijea i moi koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo zofije koje suprotstavljaju poetsku imaginaciju znanstve nom i empirijskom umu. Tehnoloki proces je praen sve veom racionalizacijom i ak realizacijom imaginarnog. Ar hetipovi kako strave tako i radosti, kako rata tako i mira gube svoj katastrofiki karakter. Njihovo javljanje u svako dnevnom ivotu ljudi ne spada vie u iracionalne snage njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno loke dominacije. Reducirajui, ak dokidajui romantiki raspon imagi nacije, drutvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mate prevode u povijesne mogunosti i projekte. Prevoenje e biti tako loe i tako iskrivljeno kao to je i drutvo koje ga preduzima. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s , Novembar 11, 1960. g., izloeno u New York City Civil Defense Headquarters, Lexington Ave i Fifty fifth Sreet.

230

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

SANSE ALTERNATIVA

231

treba, imaginacija je bila puka igra, nevaea u domeni nu nosti, a pripadna samo fantastikoj logici i fantastikoj istini. Kad tehniki progres dokida to odvajanje, on ulae u tvorevine mate svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu; on reducira slobodnu sposobnost duha. On isto tako reducira rascjep izmeu imaginacije i uma. Ove dvije antagonistike sposobnosti postaju meuovisne na zajednikoj osnovi. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije, sva igra imaginacije igranje tehnikim mogunostima koje mogu biti potvrene kao mogunosti realizacije? Romantika ideja znanosti imaginacije poprima, izglede, sve vie empirijski aspekat. Ve je odavno prepoznat znanstveni, racionalni karak ter imaginacije u matematici, u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. On je isto tako sadran u psihoanalizi, koja je teorijski bazirana na prihvaanju specifinog racionaliteta iracionalnog; tu shvaena imaginacija biva preusmjera vana, postaje terapeutika snaga. No, ta terapeutika snaga moe ii mnogo dalje od lijeenja neuroza. Uenjak, ne pjes nik, skicira slijedee perspektive: Cjelokupna materija psihoanalize nam moe pomoi da se izlijeimo od naih tvorevina imaginacije ili, u najma nju ruku, da ograniimo opsesiju tih tvorevina. Tad se ovjek moe nadati da e usreiti fantaziju, da e joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izraavanja, sve materijalne slike to nastaju u prirodnim snovima, u normalnoj aktivnosti sna. Omoguiti imaginaciji da bude srena, dozvoliti joj svu nje zinu bujnost, znai, zapravo, dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihikom impulsu i snazi.2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. Opsjednuti smo tvorevinama nae imaginacije, one nas mue. Psihoanaliza je to dobro znala, i znala je konsekvencije. Pa, ipak, bila bi to regresija da se dadu imaginaciji sva sred stva izraavanja. Osakaeni ljudi (osakaeni takoer u svo joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i unitili ak vie
2 ) Gaston Bacherald, L e M a t r i a l i s m e r a t i o n n e l , Pa ris, Presses Universitaires, 1953. g., str. 18.

nego to im je to sad dozvoljeno da ine. Takvo oputanje bi bilo neobuzdan uas ne katastrofa kulture, ve slobodan za mah njezinih najrepresivnijih tendencija. Racionalna je ona imaginacija koja moe postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten ciji, prema ivotu bez straha. To ni u kom sluaju ne moe biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci je smrti. Osloboenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izraavanja pretpostavlja potiskivanje mno go toga to je sad slobodno i to perpetuira represivno dru tvo. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike, ve po litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov dje od poetka: prakse kojom su razvijene, odreene, odra vane i mijenjane bazine drutvene institucije. Praksa je to ovjeka, kakogod da je on organiziran. Tako opet ne moe mo zaobii pitanje: kako moe ovjek kojim se upravlja koji od svog osakaenja ini svoje vlastite slobode i zado voljenje, te ih tako ekstenzivirano reproducira osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se moe uope zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je, no ini se da pojam novih drutvenih institucija ne predstavlja najvee tekoe u pokuaju da se odgovori na to pitanje. Sama postojea drutva mijenjaju ili su ve izmijenila bazine institucije u smjeru porasta pla niranja. Kako je razvoj i iskoritavanje svih raspoloivih sred stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav ka pacifikacije, to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koe postizanje tog cilja. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa, pa slobodno i racionalno drutvo mo e nastati samo na toj bazi. Tako se institucije unutar kojih se moe sagledati pa cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci je, na autoritarnu i demokratsku, centraliziranu i liberalnu upravu. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal ne demokracije, koja je u stvarnosti negirana, slui re presivnim interesima kao ideoloko uporite. Postizanje au tentinog samoodreenja ovjeka ovisi efikasnoj drutvenoj

232

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

2 33

kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potreptina (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul ture). Tehnoloki racionalitet, osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, jest tu, u planiranju i razvoju raspoloivih sredstava za sve, jedino mjerilo i usmjeritelj. Samoodreenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potronih dobara bilo bi suvino. To je tehniki posao, i kao istinski tehniki doprinosi redukciji fizikog i mentalnog iscrpljivanja. U toj sferi je cen tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodreenje. Ono tad moe postati efikasno u navlastito svojoj domeni u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog vika te u individual nom egzistiranju. U svakom sluaju, kombiniranje centraliziranog autori teta i direktne demokracije moe beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. Samoodreenje e biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase rainile u individuume osloboe ne od sve propagande, indoktriniran ja i manipuliranja, spo sobne da znaju i shvate injenice i procjene alternative. Dru gim rijeima, drutvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano, odravano i reproducirano bitno drugaijim povijesnim subjektom. Na dananjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog drutva i materijalni sistem i sistem kulture nijeu taj zaht jev. Mo i efikasnost ovog sistema, potpuno asimilira nje duha s injenicom, misli s zahtijevanim ponaanjem, aspiracije s realitetom ispreuju se nastajanju novog povijes nog subjekta. Ovi nabrojeni aspekti u postojeem se takoer suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje kontrole odozdo nad proizvodnim procesom znailo zbivanje kvalitativne promjene. Ova ideja je vrijedila i jo uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili, odnonso gdje su jo uvijek iva negacija i optuba postojeeg drutva. No, tamo gdje radnika klasa postaje potporanj postojeeg naina ivota njihovo promica nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj nain u razliitoj postavi. Pa ipak, prisutne su sve injenice koje potvruju kri tiku teoriju ovog drutva i njegova fatalnog razvitka: sve

vea iracionalnost cjeline; suvinost i restrikcije produktiv nosti; potreba za agresivnom ekspanzijom; konstantna prijet nja rata; intenzivirana eksploatacija; dehumanizacija. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskoritava nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada, transformiranje dokolice u slobodno vrijeme, pacifika ciju borbe za opstanak. No, injenice i alternative su prisutne poput fragmena ta koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez subjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Dijalektika teorija nije opovrgnuta, no ona ne moe pruiti izbavljenje. Ne moe biti pozitivna. Zacijelo, poimaju i injenice, dijalektiki pojam ih transcendira. Ba to je znak njegove istinitosti. On odreuje povijesne mogunosti, ak nu nost. No, njihova realizacija moe biti samo u praksi koja odgovara teoriji, a dananja praksa ne daje takav odaziv. Dijalektiki pojam izraava svoju vlastitu bespomo nost kako u teoriji tako u empiriji, ovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti, a u njoj proturjenosti ne eksplodiraju sa me od sebe. Ma kako da postane oita suprotnost izmeu beneficijalne dominacije, smjera danog toka, s jedne strane, i nje zinih dostignua koja omoguavaju samoodreenje i pacifi kaciju, s druge strane lako se moe desiti da to i nadaije ostane podeljiva, ak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje ovjeka od strane ov jeka. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nuno a priori oslobaanja. Radi se slobodi misli u jednom jedinom smi slu slobode misli u upravljanom svijetu kao svijesti represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se ui ni proboj iz danog totaliteta. No, ba ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretaka snaga povijesne prakse, efektivan inilac kvalitativne promje ne. Bez te materijalne snage ak i najizotrenija svijest osta je nemona. Ma koliko da se jasno oituje iracionalni karakter cje line, a s njima nunost promjene, uvid u nunost nije nikad dostatan za zahvat moguih alternativa. Konfrontirane sa sve prisutnom efikasnou danog sistema, alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Uvid u nunost, svijest zlu nee biti

234

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

A N S E ALTERNATIVA

235

dostatni ak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative kad je postojei realitet utopijski vie nego njegova suprot nost. Znai li to da kritika teorija drutva abdicira i pre puta polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, oslobo ena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlije e obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili, pak, dijalektiki pojmovi jo jedanput potvruju svoju istinitost time to shvaaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju drutva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritika teorija s obzirom na njezinu naj veu slabost da nije kadra demonstrirati oslobodilake ten dencije unutar postojeeg drutva. U vrijeme svog nastanka kritika teorija drutva bila je suoena s prisutnou stvarnih snaga (objektivnih i sub jektivnih) u postojeem drutvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni jim institucijama, dokidajui postojee smetnje napretku. To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je proizala ideja osloboenja inherentnih mogunosti razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i po treba, razvoja koji je inae iskrivljen i blokiran. I bez demon striranja takvih snaga, kritika drutva bi jo uvijek bila smi- i slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u odreenja povijesne prakse. Zakljuak? Osloboenje inherentnih mogunosti ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu. Sputane mogunosti razvijenog industrijskog drutva su: razvoj proizvodnih snaga na sve iroj osnovi, proirenje pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj ., ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove mogunosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ; koje dokidaju njihov oslobodilaki potencijal, pa proces reali zacije uplivie ne samo na sredstva ve i na sam cilj. Instru- , menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si stem determiniraju ne samo aktualno ve i mogue iskori tavanje.

Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio nira kao administracija; u najrazvijenijim podrujima masov ne kozumcije ivot kojim se tako upravlja postaje dobar ivot cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je ista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje ista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan za htjev za ukidanje dominacije jedini istinski revolucionaran imperativ, dogaaj koji bi uvaio postignua industrijske civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojeeg sistema, ova negacija se javlja u politiki impotentnoj formi apsolutnog odbijanja koje se ini to nerazumnije to po stojei sistem vie razvija svoju produktivnost i to vie ubla uje ivotne tegobe. Rijeima Maurica Blanchota: Ono to odbijamo nije bez vrijednosti i znaaja. Upra vo je zbog toga nuno odbijanje. Ne prihvaamo vie razlog, pojava mudrosti nas uasava, a opravdanja za suglaavanje i pomirenje nee vie biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Re ducirani smo na takvu otvorenost koja vie ne tolerira kompliciranost. 3 ) No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total ne reifikacije, tad jo uvijek mora postojati konkretna osno va odbijanja, inae je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sje dinjenje suprotnosti u medijumu tehnolokog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost izmeu rasta produktivnosti i nje zine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razrijei ova suprotnost. No, borba za rjeenje suprotnosti je prerasla tradici onalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog drutva ine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva moda, ak i opasnim jer oni gaje iluziju narodnom suve renitetu. U toj iluziji je i neto istine: narod, ranije ferment drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona karakteri stika razvijenog industrijskog drutva.
3

Le Refus u

Le

14

J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.

236

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Dodue, ispod povrine konzervativne baze naroda je supstrat odbaenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih drugaije rase i boje, nezaposlenih i nezapoljivih. Oni egzis tiraju izvan demokratskog procesa; njihov ivot je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajenjem nesnosnih uslova i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, ak i ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema; ono je elementarna snaga koja rui pravila igre i u tom ruenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe i izlaze na ulice, nenaoruani i bez zatite, da trae svoja ele mentarna graanska prava, oni znaju da ih ekaju psi, ka menice i bombe, zatvor, koncentracioni logori, ak smrt. Nji hova snaga je s onu stranu politike demonstracije za rtve zakona i poretka, injenica da oni poinju odbijati da sudje luju u toj igri mogla bi oznaiti poetak kraja jednog doba. Nita ne ukazuje da e to biti dobar kraj. Ekonomske i tehnike sposobnosti postojeeg drutva su suvie velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa, a oruane snage toga drutva dovoljno uvjebane i ekipirane da bi se osjeale ugroenim. Dodue, opet je sablast tu, unu tar i izvan granica razvijenih drutava. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugroavaju carstvo civilizacije pre judicira ishod; drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. No, ansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi jenija svijest humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna ga. To nije nita do li ansa. Kritika teorija drutva ne raspo lae pojmovima koji bi mogli premostiti jaz izmeu sadanjeg i njegove budunosti; ne posjedujui obeanja i ne pokazu jui uspjeh, ona ostaje negativna. Tako ona hoe da ostane lojalna prema onima koji su, bez nade, dali i daju svoj ivot Velikom Odbijanju. Na poetku faistike ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.

POGOVOR

iJ

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme nom svijetu i da postojea konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive konstatacija koja je zakljuak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika izreene kako na Istoku tako na Zapadu insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimistikih dijagnoza. Veina kritika izraava ope raspoloenje naeg doba: samouvjerenost u napredak, grananje i kompletiranje postojeeg tehniki progres, progres u drutvenoj i politikoj organizaciji to bi sve trebalo da znai povijesni napredak. U ovom spletu korije ni se i iroko rasprostranjena nekritina upotreba pojma socijalizam, koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej nu pretenziju, nego ga nivelira na dane tokove porasta i votnog standarda, smanjenje disproporcija u koritenju dru tvenog bogatstva, demokratizaciju u politikom ivotu, a ponekad, u sluaju dekolonijaniziranih zemalja, i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom drave uz restrikcije privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek esto, u neodre enoj prosjenosti, naziva vijekom socijalizma. Ako se opseg znaenja i suzi na one pokrete koji se izrino pozi vaju na Marxa, nedostaje ipak razumijevanje njegova te meljnog usmjerenja na destrukciju itavog sklopa drutva koji je i danas jo svugdje na djelu, ugroeno je razumi jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti, a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. Iz odluujue upuenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su, vie od nauka bilo ko jeg drugog mislioca, u frapantnoj disproporciji njegova no minalna proirenost i stvarno razumijevanje. Historija mark-

240

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E

241

sizma je u znaku revizionizma izigravanja onog to Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na raun onog to znai tek dovravanje, konsolidiranje postojeeg svije ta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto ljeu koji, oivljavajui naspram revizije izvornog Marxa, raz vijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti pre lom povijesnih svijetova 1 ) Knjizi koju sad pruamo naem itaocu u osnovi je razmatranje suvremenog drutva pod vidom povijesne kon kretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadrava upu enost na Marxov nauk i odreuje tendencije njegova pro dubljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom to zbivanje svijeta ini povijesnim, tj. od priblia vanja samoj povijesnosti, ovisit e i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje renosti, tematiziranje suvremenog industrijskog drutva pri kladno je da pokae da li je Marcuseovo misaono stanovi te dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup ljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka.
1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e roen 1898. u Berlinu, studirao u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxova misao i povijest, publicira u periodu 192833. u asopisima Phi losophische Hefte, Die Gesellschaft, Archiv fr Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik. U Zeitschrift f. Sozialforschung surauje od 1933, a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontolo gie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ. Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor Biljeka dijalektici napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Maslea, 1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed 1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimen sional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina, uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemake skla pajui se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. ivi u SAD. Profesor je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of Ca lifornia. Njegovo ime se esto vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Adorna na osnovu viegodinjeg zajednikog r a d a te umnogome zajedniku misaonu orijentaciju: Kritiku teoriju drutva. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. R. Njemakoj.

U dosadanjem Marcuseovom opusu dominira, meu tim, orijentacija izraena kao Kritika teorija drutva. Sto ga e biti potrebno da najprije prikaemo u kakvoj smisle noj vezi Marcuse prihvaa Marxov nauk kao supoziciju po vijesne angairanosti Kritike teorije drutva, koja bi tre balo da iskazuje temeljna obiljeja industrijski visoko raz vijenog drutva (a time i suvremenog svijeta uope, budui da su tzv. manje razvijena podruja na putu u razvijeno in dustrijsko drutvo). No, valja odmah naglasiti da postavke izloene u ovoj knjizi sadrajno nadmauju Kritiku teoriju drutva. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno sti. Implicitno prelaenje preko pozicije Kritike teorije do diruje preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi je podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznaio, dotak nuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti olako prezentirane redukcijom na induistrial society. Tako nije mogao biti zadovoljen po stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kritiko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimen ziju uope omoguavajue povijesnosti. Imamo posla, dakle, s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke. I Marcuse u Marxovoj kritici kako politike ekonomije tako i filozofije, u postulatu destrukcije graanskog dru tva, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike, vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere nost Marxove misli. . . . Graanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit ovjeka i njegovu povijest, dakle, u kraj njem smislu nije znanost ovjeku, nego neovjeku i ne ovjenom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu2 ) u Die Gesellschaft, Bd. I, 1932. g.: N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis m u s , str. 141. (Dalje u tekstu oznaeno s . Q.)

242

OVJEK

JEDNE DIMEN2IJE

ZATVORENI S V I J E T BADA I A N S E KBVOLUCIJK

243

je bit ovjeka kao slobodnog subjekta u izvravanju (Leis tung) istine, tj. zbilje za umnost u Hegelovoj filozofiji koja je, kao u itavoj novijoj filozofiji pravi bitak, kon stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino proizvoenje (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri razjanjenju nunosti u slobodu 3 ). Politika ekonomija sadrava faktike zakonitosti, znanje je fakticiteta, a filozofijska istina, smjerajui na istovetnost uma i zbilje nemoguu u danoj diobi rada, dobivena je apstrakcijom od faktinog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T., str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij graansko drutvo, u kome je uko rijenjeno razdvajanje egzistencije i esencije. No, politi ka ekonomija i filozofija za Marxa nipoto nisu spoznaje istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporinih taaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj postavci problema, da je: Kritika politike ekonomije u sa moj sebi filozofijski utemeljena, kao to, s druge strane, fi lozofija, koja je utemeljuje, ve u sebi nosi revolucionarnu praksu. I jo, na istom mjestu: Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politika baza teorije revolucije na teme lju potpuno odreene filozofijske interpretacije biti ovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. (N. Q. str. 137.) t o je, da kle, Marcuse tada ispostavio kao bit ovjeka i njegovo po vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo odreenje da je ovjek generiko bie: bit ovjeka je u njegovu odnosu spram openite biti bia. To znai da ovjek moe sve moguno sti koje lee u biu sebi spoznati i zahvatiti, da nije ogranien jednokratnim neposrednim odnosom, nego moe bie, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti, ) Hegel, Encyclopdie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, 158, Dodatak. Usp. u Zeitschrift f. Sozialforschung, Jg. VI/1937 (takoer u Kultur u. Gesellschaft ): . Marcuse: P h i l o s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e , str. 634. (Dalje u tekstu ozna eno s Ph. und k. T.)
3

prevladati njegovu neposrednu predmetnu odreenost. Da kle, izraditi ga, promijeniti, sainjavati ga, obraivati, dalje voditi (.proizvoditi') (N. Q. str. 147). Oitovanjem svoje biti, ospoljenjem svojih sutinskih snaga, bivstvuje ovjek; pred metni svijet je zbilja ovjeka ovjek jest time to sebe ozbiljuje u predmetu rada. Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti, ovjekovim odnoenjem. Van tog odnosa on je o sebi, zat voren u sebe, u puninu svojih mogunosti, koje bivaju pro izvedene, u odreenost postavljene tek u ovjekovu radu. Radom je posredovana priroda o sebi i ozbiljen ovjek o sebi tako da u predmetu svog ospoljenja jest za sebe u predmetu rada se slobodno ozbiljuje (N. Q. str. 155). Svojom ljudskom prirodom je ovjek u jedinstvu s pri rodom iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da je priroda uvijek ve ljudska priroda. U tom smislu kasnije Marxovo odreenje rada kao posredovanja ovjeka i prirode sadri kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad uslov ovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih drutve nih oblika, vjeita prirodna nunost da se posreduje razmjena materije izmeu ovjeka i prirode, dakle ljudski ivot.4) Pojam rada u Marxa upuuje na ontologijske implika cije: rad je priroda (bit) jednog odlikovanog bia ov jeka, koje izvodi prirodu sebi u odreenost, ispostavlja je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bia. istovetnosti rada se moe govoriti samo u smislu opeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. Kao jedan odreen, konkretan svijet svijet je spe cifian i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden radom. Objekat rada je ve rezultat rada prolih generaci ja. U tome je postojanost (Stndigkeit) rada po Mar) Usp. K. Marx: Kapital I, izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcu sea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Ar chiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u. Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu oznaeno s Grund, des Arbeits begriffs).
4

244

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E

245

cuseu jedno od bitnih odreenja rada u ontologijskom nje govu odreenju. Pri radu treba neto ,proizai to po svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadivljuje pojedini dogaaj rada, to pripada ,opem' dogaanju. Ono na emu se radi, to se obrauje biva uraeno u svijet rada, isto ta ko kao to je iz tog svijeta preuzeto u obraivanje. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 18.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogunosti nadmaivanja zateenog, sadrane u biti ovjeka: ovjekov bitak je uvijek vie od njegova danog tubitka (Dasein) on nadilazi svaku moguu situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije va trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak ov jeka nikad ne moe poivati u posjedu samoga sebe i svo ga svijeta. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.) Marxovo odreenje da je ovjek generiko bie uk ljuuje i odnoenje spram vlastitog roda. Za razliku od i votinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa, ovjek posreduje svijet u kome se zatie time to mu vla stita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanou: on je dokida ini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str. 155). One interpretacije koje odnos ovjeka spram predmet nog svijeta utemeljuju u sferi biotikih potreba previaju ontologijske implikacije sadrane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje ovjek svojom biti radom. Naj autentinija ovjekova potreba je da svijet u ko me se zatie uini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: ovjek potrebuje .totalitet' ljudskih ospoljenja ivota; da bi mogao ozbiljiti svoju bit, treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav ljeni i suprotstavljeni (N. Q. str. 153). Kako je u fakticitetu, koji izraava politika ekono mija, na djelu nebit ovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i
5 ) Radi terminologijske jasnoe napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom znaenju upotrebljavao promiscue izraze rad i pro izvodnja, jednoznano suprostavljajui obima otueni rad.

u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Mar cuse otuenost rada sabire u slijedea odreenja: 1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troe nje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvoenje iz krila pri rode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar, robu predmet postaje funkcija akumuliranja kapi tala. ovjekova ivotna djelatnost stoji u slubi vlasnitva, umjesto da vlasnitvo stoji u slubi slobodne ivotne djelat nosti. \, 2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika, pa se nuno postvaruje i bie samog pro izvoaa njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo bodi uskraena, tua predmetna mo. 3. Dvodimenzionalnost rada nunost i sloboda, raz dvaja se i u razdvojenosti poklapa s drutvenim poloajem ; klasa tako da sluajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- ' jed presijeca ljudske mogunosti. 4. Meutim, praksa ekonomske dimenzije podreu je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti ovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka ovjeka. Liena svoje pune zbilje kao praksa, dola je ona dotle da u krajnjem smislu vie nije rad (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otueni rad nije rad (u punini ontologijskog znaenja rada, koje za Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost). U njemu ovjekova egzistencija nije sredstvo ozbiljenja nje gove biti, nego je, obrnuto, bit ovjeka sredstvo njegove pu ke egzistencije. Kako Marx preduzima kritiku graanskog drutva u obzoru biti ovjeka i njene otuenosti te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost egzistencije i esenci je, kako je njegova kritika inspirirana tenjom za oivotvorenjem takve zajednice u kojoj bi one bile u jedinstvu kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili politike krize, nego katastrofa biti ovjeka, ono na to ona zapravo smje ra prevladavanje graanskog drutva ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. Taj uvid unaprijed osuuje svaku puku ekonomsku i politiku reformu na neuspjeh. ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasnitva uk-

246

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I A N S E REVOLUCIJU

2 47

ljuuje (ne samo logiki nego i izrijekom u Marxa) ukida nje otuenog rada kojeg je privatno vlasnitvo samo konsekvencija. Persistiranje drutva kao sile nad individuumom, njegovo ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi duumu samo prolongira nepoklapanje ivota zajednice s pu noom ospoljenja ivota (usp. N. Q. str. 158, 163). II Poto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere nosti na prevladavanje graanskog drutva te ga nastojao samo ontologijski precizirati, dodue u duhu fundamental ne ontologije, ostajui ipak u okvirima Marxove misli i smat rajui je dostatnom za miljenje povijesti, Marcuse je, ini se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob zirom na ontologijsko utemlejenje te je preao na koncipi ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev ratu suavajui tematiku svojih spisa na destrukcione ten dencije graanskog drutva. Kritika teorija drutva iz raava ovaj zaokret. Kritika teorija drutva se distancira od filozofije ne eli biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sa ma izraz otuenja, i to u dvostrukom smislu: a) odreenja uma, duha, moraliteta, srenosti, bitna za filozofiju, dobive na su apstrahiranjem od faktinog statusa ovjeka u otu enom svijetu i ive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u sklopu otuenja filozofija esto uspostavlja kao bit ovjeka ono to nije ovisno ni emu drugom jer jedino tako jo je mogue participirati na autentinosti i slobodi. I najistinitija filozofija Hegelova, koja iskazuje zbivanje ov jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s ov jekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time to pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Meutim: Prema kriti koj teoriji nema vie nove teorije, nego samo jo umna zbi lja sama (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kriti ke teorije drutva spram filozofije proizlazi iz usmjereno sti Kritike teorije na ozbiljenje filozofije: filozofija je re siduum humanuma u otuenom svijetu, a utopijsko istinski

napredan elemenat. No, kako filozofija ivi u otuenju i od otuenja, prevladavanje otuenja ne moe se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. (Kad um, sloboda, spozna ja, srea od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad e um, sloboda, spoznaja, srea biti neto potpuno druga ije. Oni e meusobno imati isto toliko zajednikog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim drutvom proiz voaa roba. Ph. und k. T. str. 643.) Graansko drutvo je u centru interesa Kritike teori je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru tvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije graanskog dru tva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap straktna sloboda te da ta neprilika dolazi, tako rei, izva na u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati tako er samo van filozofije. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritika teorija je kritika politike ekonomije; kad se pozivamo na zakonitosti politike ekonomije, ne inimo to radi filo zofijskog raljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je graansko drutvo u svom totalitetu odreeno ekonomskim odnosima, da neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima, da je takoer sve neekonomsko sadrano u eko nomiji (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija gra anskog drutva, drugaije usmjerenje ekonomsko-drutvenih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, pre duvjeti su umstvene zbilje vodeeg principa Kritike teo rije. Odluno je u tome da proces rada ne odluuje tubitku (Dasein) ovjeka, nego obrnuto: ope potrebe ovjeka procesu rada. Nije bitno to da je proces rada planski re guliran, nego kakav interes odreuje reguliranje, da li su u tom interesu ouvane sloboda i srea masa (Ph. und k. Th. str. 638). Kako se Kritika teorija osniva na tendencijama prev rata u prezentnom totalitetu graanskog drutva, smjeraju i tako preko (trans) opstojeeg na budue, ona se otro distancira od svake sociologije koja rauna s datostima. Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is tinom . . . Ono to u prolom znanju plaa danak drutve noj koordinaciji tako i tako iezava s drutvom kojem je

248

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

249

koordinirano. Ne brine se tome Kritika teorija, nego tome da se ne izgube istine oko kojih se ve trudilo prolo znanje (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritike teorije drutva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom lanku Philosophie und kritische Theorie, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te meljni njegov impuls, to je, i jedno i drugo, Marcuse po kazao u ranijim spisima nastojei da misli konkretno povi jesno angairano: ve supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti ovjeka postulira sainjanje takvih uvje ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim navlastitim mogunostima. Negativno je u centru interesa Kritike teorije s obzirom da sadri takve manifestacije ivota koje pokazuju da se ovjek ne da svesti na opstojanje u otue nom radu. Ono je toliko akcentuirano radi to potpunijeg prezentiranja otuene biti ovjekova bia, osakaen ja raz liitih sfera ivota i ivota u cjelini. Kritika teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi storijski aktualan angaman misli u samoosmiljenju nav lastitih mogunosti. Meutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmiljenje navlastitih mogunosti i odnos spram vlastitog roda u kontekstu ontologijske in terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u Kritikoj teoriji Marcuse naputa ontologijsku razinu miljenja. Preispitivanje navlastitih mogu nosti ovjeka nije vie u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritiku teoriju ontologijski rezultati ranije faze nekako su sauvani i ukinuti u novom, konkretnijem htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre ena programom Kritike teorije drutva, koji implicira da se zadaa misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i ralanjenju onih bitnih manifestacija ivota koje rebeliraju spram otuenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva nju konkretnih, zbiljom otuenja ve prireenih kriterija koji istinski prevladavaju graansko drutvo kao sidrite otuenja. To je motiv radova kao to su: Zum Begriff des Wesens (Zeitschrift fr Sozialforschung, 1936. god.), Ueber den affirmativen Charakter der Kultur (isti asopis, 1937.

god. takoer u Kultur u. Gesellschaft, I ) , Zur Kritik des Hedonismus (isti asopis, 1938. god., takoer u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi Eros i civilizacija 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere ivota: folozofija, kultura, te proboji senzualnih tenji za puni nom ivota ivljenog, neodgoenog i neukroenog (hedo nistika etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritika svijest spram opstojeeg sadrana je u filo zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritikom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog sve to biva tokom predaje prikri to ta ko to pojmovi biti postaju formalnoopi pojmovi struktu ra. Za kritiko-etiku motiviranost opeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinanog, sluajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razluivanje opeg bitka od mnotva istovrsnog ujedno je i razluivanje istinskog od neistinskog, onog to moe i treba biti od pukog opstojeeg. Temeljni smisao Ideje je u 6 u tome to je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri moe biti i k tom se bie kree (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti ov jek je umno bie. Platon i Aristotel uviali su da je navlastitost ovjeka neostvariva za one koji svoj ivot provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem poloaja robova i sta lea koji svoj ivot provode zbrinjavajui potrebe za odra nje vitalne egzistencije unaprijed je odsjeena mogunost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit ovjeka ispostavljena je kao ono to po navlastitoj mjeri vrste treba biti po njoj je odmje rena autentinost svakog ovjeka kao ovjeka. . . . ovjek je u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi ga ospobile da vodi ,dobar ivot', tj. ivot koji je to je vie mogu e slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po stii takav ivot znai postii .najbolji ivot': ivjeti u skla du s biti ljudske prirode. (ovjek jedne dimenzije, V pog lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o to on po smislu treba biti.

250

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

S ANSE

REVOLUCIJE

251

No, filozofija apelira na ljudski um, a ovjek moe participirati na umstvenom neovisno sluajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama ivota. Tako je, npr., u Kanta, poloaj sluge ili gospodara nebitna oznaka ovje ka koja oznaava njegove sluajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono to izgleda sluajno, nebitno, ne ostaje statino po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk ljueni u tu dijalektiku ak su i posebno apostrofirani oituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us postavljena kao posredovana, odreenje je bitka samog, na ime bitka kao biti. Nije ovjek onaj koji se sjea biti, koji zahvaa suprotstavljeno mu bie, dokida njegovu lou nepo srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela dogaa u samom umnom bitku, a ovjek ue stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt ukoli ko je i sam umni bitak. (B. des W., str. 22.) Medij filozo fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija ivi u otuenju i od otuenja da nema podvojenosti esenci je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'tre. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritika teorija ne akcentuira ovjeka kao umno bie nasuprot sluajnim okolnostima ivota nego ov^ jeka kao slobodnog i umnog stvaraoca (Schpfer) boljeg i srenijeg ivota. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice graanska umjetnost, edo otu enja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako to u njoj ive vrijednosti koje ne surauju na stvarnom ivotu dru tva. Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide alistika. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op om ljudskou, na tjelesnu bijedu ljepotom due, na vanjsko suanjstvo unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo gatstvom vrline dunosti. (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 6263.) Tako kultura, prenosei valere koji primarno ne

odravaju drutvenu maineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajee suprotni, poka zuje da se ovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otueni rad. Medij kulture je ulnost. Odatle proizlazi spe cifinost njezine pripadnosti otuenju. U drutvu koje vi talne snage ovjeka troi na rad neodrivo je punokrvno proivljavanje ulnosti usmjerene na neto to bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehnikog uma, pa je kul turi dosuena produevljena ulnost, oplemenjivanje, inti ma due. Ne radi se tome da ovjek ivi svoj ivot, nego da ga ivi tako dobro kako je to mogue. (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen ivot je ono najvie na to kultura poziva i to moe dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojeeg. Afirmativna je zato to vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju ovjeka koju uspostavlja i od koje ivi kultura. Oplemenjivanje ovjeka i produevljenje ulno sti, iako prezentira drugaije vrijednosti od onih koje repro ducira fakticitet zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. Du boke i fine due mogu biti i po strani od borbe za bolju budunost ljudi, ili na krivoj strani. Dua se zaprepauje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nunost pro mjene bijedne forme tubitka: kako moe izvanjsko preinaenje odluiti navlastitoj, unutarnjoj supstanciji ovjeka! (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena tenja za neodgoenom i ivljenom sreom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta odgaanja ili uope obezvreenja uitka na osnovu postulata organizacije i rada nego i spram ide alistike kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno sti) sublimira ulnost, idealistika etika je omalovauje samo ono to ovjek ini bez obzira na uitak, u punoj slo bodi i neovisnosti njemu, ak i trpei, konstituira moral nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i amoralna po buna, iako relevantni za istisnko ljudsko drutvo time to su u njima sadrani proboji istinitosti punokrvno proiv ljenog ivota, ostaju unutar opstojeeg pomiruju indivi dualnu sreu s opom nesreom. Ostajanje unutar danih,

252

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E

253

statiki uzetih mogunosti direktno se dade oitati iz normi hedonizma npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo graanskog tipa), ni zamah participiranja drutva na filozofijskim isti nama, a ni oivotvorenje normi hedonistike etike jo ne bi znaili bitno drugaiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog drutva izraz su otuenja. Njihov digni tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne spram graanskog drutva i njegovih za konitosti drugaije dimenzije ovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog drutva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar ne anse obrata (catastrophe) postojeeg; ona je preispiti vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritike teo rije drutva kako po opoj intenciji pothvata tako i po kritikom oitavanju drutvenih promjena kojima je obilje en suvremeni svijet. Puko umanjenje pauperizma, sve vee niveliranje klasnih razlika, pa ni golu injenicu preuzi manja vlasti od strane radnike klase ne moe Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani jim radovima, smatrati ve i signumom prave destrukcije drutva otuenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, iroko rasp rostranjeni u suvremenom drutvu imaju, po Marcuseu, fun kciju etabliranja svijeta otuenog rada. t o je temeljna poluga konsolidiranja postojeeg dru tva unutar samog sebe kad ak i organizacijske forme, koje su trebale posluiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni ke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je irenje proizvodnje roba u sve sfere ivota putem na metanja krivih potreba. Krivih zato to ekstenziviranje i in tenziviranje postojee industrijske proizvodnje u visoko raz vijenim podrujima prelazi razinu do koje je ono racional no. Rije je ovdje racionalnom u tom smislu to je pu tem specijalizirane proizvodnje mogue efikasno, tj. uz krat-

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital ne egzistencije i osloboditi slobodan puni ivot individuuma. Radnik se poeo dobro osjeati u otuenju: prihvaanje kri vih nametnutih potreba, izraeno u prijanjanju uz trku za stalno preticanje ve postignutog visokog standarda, obilja i luksuza plaeno je cijenom manipuliranog ivota. Naj drastiniji vid manipuliranog ovjeka je ivot na rubu rata pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline i ovdje je rekompenzacija ouvanje i rast drutva obilja. Manipuliranje se to lake pod nosi to je manje transparentno izraeno: nastupa indoktri nacija, koja rezultira iezavanjem individualnosti na raun masovnog konformizma (da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten zivirane proizvodnje, a time i opstojea tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme takoer je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze konzumentskog drutva ili drutva obilja. Uslijed imanentno strukturalnih promjena drutva, ra dnika klasa nije vie negatorska snaga opstojeeg. U proce su automatizacije pada uee fizikog rada u procesu rada, to rezultira kako sve manjim fizikim iscrpljavanjem radni ka tako i predominacijom tehnikog kadra dakle, ieza vanjem klasinog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije drutva iz perspektive XIX st. u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve vie je ovisan tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mrai save znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naunih instituta koji se brinu tehnikom napretku k sve veoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu ralne promjene unutar drutva, dakle, u znaku su depolarizacije drutva na dvije antagonistike klase. Nisu usamljeni sluajevi uestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro izvodnjom poduzea, pa ak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehnikog odnosa i rada, sve manje providni za svi jest proizvoaa, pa sve vie poprimaju karakter prirodnih

254

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

255

tokova. Poloaj radnike klase u razvijenim industrijskim podrujima vie nije podoban za probijanje postvarene svi jesti i prevladavanje otuenog rada. Ove prilike domestificiranja radnika u otuenom svi jetu, ak njihove angairanosti u rastu opstojeeg, dosuuju onim komunistikim partijama u razvijenim industrijskim drutvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu neradikalne legalne opozicije (usp. II poglavlje ove knjige). Opstojei poredak socijalizma je, u biti, jo uvijek i sam zbivanje otuenog rada. Tome pogoduje izvrenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim podrujima, ili pak, u sluaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalistikim zemljama u otrom tem pu koji namee potreba bojne spremnosti i prestia. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgaanje obrata postojeeg k umjetnosti ivljenja. No, identificiranje opstojeeg kur sa tehnokratizacije drutva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, ak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasnitvo nad sredstvi ma za proizvodnju idejno odvodi od prevladavanja svije ta otuenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Svi oblici onog to je prije bilo negativno, rebelirajue u sklopu drutva rada, u kojima se manifestiralo, pa ak i osvjetavalo otuenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga nizaciji drutva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i odrava se. Marcuse to pokazuje opirno analizi rajui djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom drutvu. Umjetnost je dostupna irokim slojevima: prisutni su ; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojeeg, no su- vremeni ovjek se suvie domestificirao u otuenju da bi umjetnost jo mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I I poglavlje knjige). iroka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. vizma pokazuju slabljenje negativne dimenzije misli, go- tovo do iezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog to jest

spram onog to moe i treba biti, pozitivizmom se obre u konformizam time to injeniko postaje istinsko. Meta fizika dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, po staje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju (VIII poglavlje knji ge). Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom drutvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog drutva i pozitivistike tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritika teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuenja. Spram fakticiteta drutva rada ono negativno to se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, uka zali smo, ve i model svijeta koji prevladava to drutvo. Nije to zato jer oplemenjivanje kao djelokrug kulture, uto pija i nada, podvojenost egzistencije i esencije, kao filozo fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaenja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski ivot zajednice razrijeio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznaajna ulo ga, karakteristina za suvremeno drutvo, nije isto to i razrjeenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta, Marcuse nas suoava s problemom zat varanja svijeta rada u samog sebe. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada apsorbiranja moi negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog indu strijskog drutva unutar samog sebe te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistiki svijet jo uvijek pri pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuenog rada. Kako
6 ) Prigovor upuen Marcuseu da u svojoj kritici drutva pola zi od apstraktnog drutveno-udorednog koga su idejni izvori djela romantiara potpuno promauje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iezavanje druge dimen zije u suvremenom industrijskom drutvu. (Usp. I. S. Kon: Weltan schauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A. u Deutsche Zeit schrift f. Philosophie, 2, 19fi. g.)

256

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

257

je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode, apsolut na organizacija drutva u realiziranju tog odnosa, te zatomljivanje drugaijeg mogueg egzistiranja u osnovi otuenog ra da, a kako je nametanje krivih potreba, te u tom smislu in doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje gova prolongiran]a, odravanje instrumentalnog odnosa kad vie nije racionalan, to je prevladavanje opstojeeg mo gue samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra sta, kao usmjerenost k pacifikaciji. Kvalitativna promje na bi bila prelaz u vii stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i koritena za pacifikaciju borbe za ivot. U cilju jasnog indiciranja prevratnike implikacije ove for mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehnikog prog resa bilo obrat opstojeeg. Dakle, ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta, nego njegovo slamanje, transformacija, nastanak no ve ideje Uma u teoriji i praksi (IX poglavlje knjige). Povijesni napredak je, istie Marcuse, ostvarljiv pu tem radikalnog preloma s opstojeim instrumentalnim od nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignuima civilizacije samo utoliko to iskoritava njezina racionalna ostvarenja: tehni ka treba da postane organon umjetnosti ivota. Tako je za obrat pretpostavka transcendencija unutar postojeih uvje ta. Stoga ivotni standard u najrazvijenijim industrijskim podrujima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojeeg u samo sebe, i tako njegovom otpornou spram povijesne transcendencije (usp. IX poglavlje knjige). Nadalje, oslobo enje inherentnih mogunosti (to znai: razvoj proizvod nih snaga na sve iroj osnovi, ekstenziviranje pokorenja pri rode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj ljudi i dr.) ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu, ne moe vie biti programatsko geslo prevladavanja graanskog dru tva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita odravanja. Uope su, upozorava Marcuse, tradicionalni putevi i forme, sraunati na prevladavanje graanskog drutva, neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij skog drutva, i to, u prvom redu, zato jer gaje iluziju

narodnom suverenitetu: ,narod' (people), ranije ferment drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribu ciji bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona ka rakteristika razvijenog industrijskog drutva 7 ).

IV

Meutim, Marcuseova analiza industrijski visoko raz vijenog drutva nije samo oitavanje biti razdoblja s pozi cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti ka teorija. Marcuse i ostaje na stajalitu Kritike teorije i implicite ga nadilazi. Usredotoenost na negatorsko unu tar opstojeeg, konstatacija slabljenja, gotovo iezavanja cijele te spram drutvene stvarnosti druge dimenzije i napokon, podvrgavanje pitanju (to ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci je sve je to, oito, na tragu Kritike teorije. ime je, pak, Marcuse prekorauje? Pacifikacija egzistencije u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojeeg u nje govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj manipula ciji egzistencijom ovjeka inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu znaenju povjesnotvornosti, kako
7 ) Utoliko su prigovori, npr. S. Malleta, Marcuseu da je ue stvovanje radnika u upravljanju poduzeima u razvijenim zemljama kapitalizma pogreno ocijenio kao urastanje u postojee ( . . . radni ki pokret ne moe ekati na osvajanje cjelokupne politike i eko nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja nja koji mu omoguavaju da u kasnijim stadijima uravnotei i ko nano eliminira utjecaj tehnokracije Praxis, br. 2, 1965. god.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog drutva. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen tirati idejno i u razradi svoje taktike u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. U svakom drugom sluaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojee, dok samozadovoljno sabire varljive poene. Marcuse apostrofira: Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirai sistema dominacije, nje ga nee izmijeniti, sami po sebi, ni djelomina nacionalizacija, ni pro ireno uee radnika u rukovoenju i profitu (II poglavlje knjige).

258

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

259

mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje znaenje. Jer, rad kao sama subjektnost ovjeka, kao ospoljenje bitnih ovjekovih snaga jest sainjanje, mijenja nje, dalje-voenje pro-izvoenje predmetnog svijeta, a pacifikacija sugerira naputanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uope. Ovo ne navodimo tek radi pu kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Mnogo vie je u pitanju. Anticipirajmo: radikali ziranjem problema rada pozicija Kritike teorije drutva po staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri neproblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono to zapra vo njegovu misao pokree prevladavanje samog izvora otuenja. Da pacifikacija nije pojam kojim Marcuse sluajno barata i koji se radu moe kontrapolirati tek sporadino, dakle, za itavo usmjerenje obrata nebitno, nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugaiji, radu suprotan od nos spram prirode, oito je iz VI poglavlja ove knjige. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehnikog odnosa spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa itav sklop graanskog drutva (dakle, i otueni rad ako je u ovom lo gikom slijedu jo uope mogue ontologijski razluiti otu eni rad od rada). Marcuse presudno utvruje (za razliku od veine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i zna nost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s dru gom tek naknadno u suradnji. Znanost je u samoj sebi tehnologijska, instrumentalna. Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene ,ista forma' konkretne dru tvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje, drutvo je oslobodilo ljude od .prirodne' hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao jedinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim jedinicama. Apstraktni rad, dakle, otueni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. Dominacija i manipuliranje ovjekom njegova podree nost tehnolokom aparatu nerazdvojno je vezana za domi naciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno

neotuenom radu niti izrijekom revidira svoje ranije pos tavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme no visoko razvijeno industrijsko drutvo, manipuliranje itd.) rezultat jednog ishodinog naina razumijevanja prirode, ne moe otuenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvod nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam proiz vodnje ne moe vie razgraniiti od novovjekovnog aktivizma od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim ri jeima: svaki rad, ak i onaj koji je ranije pozitivno ozna io kao proizvodnja, sad je za njega otuenje. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija, direktivnog znaenja, iz zakljunog poglavlja, da osboloenje inherentnih mogunosti ne izraava vie povijesnu alter nativu. Na izbavljenje od otuenog rada obratom u biti ra da samog upueje i esto naglaavanje tokom cijele knji ge da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moi. Shodno stanovitu da drutveni sklop proizlazi iz logosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe nomen drutva ono rebelirajue negativno unutar njega nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen ta artikuliranja odreenog naina razumijevanja i organi ziranja prirode. Tako, npr., Marcuse istie pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej ske znanosti. (Descartesov dualizam ukljuuje svoju negaci ju res cogitans je srodna res-extensa tj. priroda je sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opaanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi lozofije bila poduzeta iskljuivo iz perspektive imanentnih suprotnosti, drutva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a , slobode etc. u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: Individuumu kome je do naj vee mogune istinitosti i sigurnosti graanske prakse ostaje, zapra vo, samo sloboda miljenja kao korelat njegove faktine neslobode* (usp. B. des W. str. fi8).

260

OVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

261
9)

hodite u formuliranju opeg kao istinskog nasuprot empi rijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje opem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro cima znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Tako izvore treba potraiti jo u Aristotela i dalje u prolosti. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjake misli. Instruktivno je i odreenje koje je Marcuse dao po vijesnom projektu u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Povijesna praksa rezultira iz odreenog izbora, posezanja za jednim od razliitih naina razumijevanja, organiziranja i transfor miranja realiteta. Primarni izbor odreuje opseg moguno sti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne mogu nosti inkompatibilne s njim (VIII poglavlje). I iz ovog odreenja proizlazi da rad nije vie Marcuseu, nasuprot ra nijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti jer tehniko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest projekat u rea lizaciji. Opseg mogunosti se pokazuje, s jedne strane, u nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji, represiji i spekulativnom i utopistikom karakteru negativ nog miljenja. Projekt koji transcendira opstojei projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazinim tendencijama, kae Marcuse. Otud pacifikacija nasuprot dominaciji nad prirodom i ovjekom dakle nasuprot radu. Citirano odreenje povijesnog projekta navodi jo na jedan zaklju ak. Ono implicite sadri korekciju i onih Marcuseovih pos tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti ov jeka iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srenijeg ivota, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe, ali i svi religijski i etiki ideali (usp. B. des W., str. 23, 32, 33). Marcuseovo odreenje povijesnog projekta kao ishodninog odnosa ovjeka spram realiteta dakle, odno sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (nain razumi jevanja, organiziranja), pretpostavlja misao svjetovanja svijeta, porijekla njegove artikulacije, osvjetljenja stvari iz primarnog odnosa koji ih ini onim to jesu i da jesu

oituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera. Znaenje povijesnog projekta u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bia svagda je ve sadr an u odreenosti svijeta, no samo je jedan od moguih na ina konstitucije svijeta10). Odatle slijedi da Marcuse ne
9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po naem miljenju, u impli citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na alost, nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uope mogle nai mjesta u Kritikoj teoriji kao orijentaciji (tehniki odnos spram prirode k a o ishodite r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugaiji odnos spram svega to jest pacifikacija; filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojeeg svijeta). Kad Heidegger izriito govori novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. Odreenja tehnike pogaaju novovjekovnu konstela ciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta da u svjetlu bitka ve stoji svako polaenje od bia i povratak njemu. (Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humani smus, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Odreenja tehnike, k a o npr.: Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan nain razotkrivanja. Ili: Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato to postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je ude en zato to je fizika, ve kao ista teorija, postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proraunljiv odnos energija, naime, eksperimenat je udeen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. (Die Frage nach der T e c h n i k ' u Vortraege u. Aufsaetze, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zadu uje Marcusea svojim odreenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obiljeja suvre menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u Der Spiegel od 12. j u n a 1967, u povodu Marcuseova eseja Repressive Toleranz, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i ve likog odjeka Marcuseovih radova meu zapadno-njemakim studenti ma (Marcuse = studentski prorok) navodi Marcuseov stav nje govom uitelju: Heidegger je jedini koji misli (str. 104). 10) Utoliko je u pojmu projekat, k a k o mu Marcuse pridaje znaenje, vie razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Za udno je da Marcuse uope doputa asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat slobode i odgovornosti u pojmu projekt. Vidi

264

OVJEK

JEDNE DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RAA I ANSE REVOLUCIJE

265

Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj, iz njegovog ranog perioda, interpretaciji ranih Marxovih radova, u kratkim ob risima ve prikazanoj. Nadaju se ba zato to je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter pretacija. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upuuje na potrebu kritikog promiljanja Marxove misli, bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne koj drugoj formi koja bi stroe potovala povijesno milje nje. S obzirom na dosadanji opus, tri su, po naem mi ljenju, razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaa njegove radove prije formuliranja Kritike teorije i radova u okviru njezina programa u Zeitschrift f. Sozialforschung. U njoj je sredinje djelo Hegels Ontologie. Ona se u cjeli ni dade rezimirati kao domiljanje biti povijesne prakse proizalo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti, te vice-versa: da se misao po vijesno revolucionarno konkretno angaira. Otud impuls: od Heideggera k Marxu, no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. (Usp. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus, u Philosophische Hefte, 1928. god.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokuao pokazati da je ve Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog ivota. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti), sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematian pojam rada u Mar xa, kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va enju prolongira preko granica graanskog drutva 1 3 ). U toj
13 ) Radi razjanjenja ove ocjene rezimirati emo u k r a t k o te meljna Marcuseova interpretacijska uporita u Hegels Ontologie. Samosvijest, medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije, i pri kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bia. Prikriva utoliko to apsolutno znanje, u mediju duha kao zbilj ske svijesti, nema kamo prei, moe jo samo sve ispostavljati u od nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta; ne prelazi od spoznavajue i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje, nego

se tezi reflektira, nadalje, i utjecaj Heideggerove misli prve faze, niveau Sein und Zeit-a, tj. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli kacijom njegova bitka dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti.
je sainjanje istine same onom to je zbilja. Duhu su, koji zna apsolutno, stalno prezentne ujedno sadanjost, prolost i budunost kao njegova vlastita zbilja i istina apsolutna ideja je atemporalna, vjena je i zato apsolutna sadanjost. No, apsolutno znanje je osvi jeteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva nja priredila ono se uvijek ve zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnoenje ivota (ovjeka) spram predmetnog mu svi jeta. ivot je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvoenja, a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta svijest kao svijet. Slijedee su implikacije pojma ivota inherentnog filozofaji apso lutnog znanja, na osnovu kojih Marcuse smatra da je ve He gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos ovjeka spram predmetnog svijeta, kojim je proizvoenje, osmiljenje, etc., prirode; 2) odnos ovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogunosti. Ovaj prvi aspekat je sadran u Hegelovoj ontologici, koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetikog obje dinjavanja odreenja svijeu. Zahvatanje navlastitih mogunosti ov jeka, kao konstituens ivota zajednice, sadrano je u Hegelovoj filo zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Prije Kojvea, i u mnogo stroe izvedenoj interpretaciji, Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. H e g e l o v a o n t o - l o g i k a , m e u t i m , n e u t e m e l j u j e i uope n e sadr i mogunost razliito artikuliranih svjetova. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n , d o m i n a n t n o novovje kovni odnos ovjeka spram prirode odnos rada (iazgraivanje u sebe zatvorenog bitka sebi, posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Ontologija rada mu je do statno utemeljenje povjesnosti zato to nekritiki prihvaa Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni, specijalizirani, posredovani rad dade prevladati jed nostavnim. Analogno prihvaa od Heideggera vie transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje istini bitka, koje ve djeluje na tom niveau. Odluujue je u svemu da mu se zadatak povijesnog miljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uope moe postaviti, na alost, samo kao miljenje (ontologija, etc.) o po vijesti.

266

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

267

Kritika teorija je, kako smo ve napomenuli, logina posljedica ove prve etape utoliko to se, s jedne strane, pret hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angairane misli s obzirom na smisao povijesti povijesno miljenje inilo kao neto to u njegovoj povijesnosti ne treba vie tematizirati, a, s druge strane, utoliko to je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno ve ar1 tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono to u njemu rebelira, a oitovanje je humanuma kao temelj na misaona okosnica Kritike teorije.) Naputanje ontologijske razine miljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na pret hodnu ontologijski utemeljenu poziciju oituje prelom i razgraniava prvu etapu od druge. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper kusija prerano naputenog, nedovoljno promiljenog osigu ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (to je valjalo ui niti u I etapi) te u iskljuivom usredotoenju na konkretni tretman (to je uinio u II etapi). Posljednja etapa Marcu seove misli izraena poev od prvog izdanja Eros i civi lizacija, 1955. god., naovamo sadrava, pak, uvid da je pretpostavka obrata nova ideja uma, da je tehnologijska zbilja i mo proizvoda rada nad ovjekom u biti realiza cija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za . Um i revolucija). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 ko-kontemplativnom odnosu spram prirode u Eros i civili zacija tematizirajui metapsihologiju S. Freuda. Meutim, ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajui metapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civi lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kri terij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa moe biti samo aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). Pacifikacija kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair
14 ) tome usporedi na lanak: Moe li se Freuovom me tapsihologijom utemeljiti povijesnu budunost?, Nae teme, 6, 1966. god.

obscure-u i u ovjek jedne dimenzije. Kad bi bili dovede ni u izvorniju vezu s temeljitije promiljenom povijesnou pojmovi pacifikacija i igra bi, pretpostavljamo, popri mili puniju i odluniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadanjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj paci fikacija ima znaenje iskonske, ali zatomljene tenje huma numa (Eros i civilizacija) ili naprosto znaenje suprotstav ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (ov jek jedne dimenzije). No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred nama jedno je od najznaajnijih marksistikih djela, a u ok viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznaajnijih knjiga uope. BRANKA BRUJI

'

ajt.

SADRAJ:
Uvod Paraliziranje kritike: drutvo bez opozicije . . . . Jednodimenzionalno drutvo 9

1. Novi oblici kontrole 21 2. Zatvaranje politikog univerzuma 36 3. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Zatvaranje univerzuma rasuivanja 90 Jednodimenzionalna misao

5. Negativno miljenje: poraena logika protesta . . 123 6. Od negativnog k pozitivnom miljenju: tehnolo ka racionalnost i logika dominacije 140 7. Trijumf pozitivnog miljenja: jednodimenzional na filozofija 162 anse alternativa 191 209 228 239

8. Povijesna sveza filozofije 9. Obrat oslobaanja 10. Zakljuak Pogovor: Branka Bruji Zatvoreni svijet rada i anse revolucije

Herbert Marcuse OVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdava VeSelin Maslea, izdavako preduzee, Sarajevo Za izdavaa Ahmet Hromadi Tehniki urednik Ahmed Muhamedagi Korektor Milica Risti tampa: Rade Bitanga, Mostar

o e

I
>' I

I
r

V
. ) .

fr