J. Habermass: svakodnevnica je reformulirana fenomenoloska ideja "svijeta zivota".

Teorija
KOMUNIKATIVNOG DJELOVANJA nije metateorija vec zacetak drustvene teorije koja
nastohi da opravosnazi svoje kriticke standarde. A. Giddens: kroz sintezu najboljih tradicija
nastoji otkloniti dihtomije i sukobe u sociologiji. Svako ponasanje, institucionalno ili
neformalno je oblik djelatnosti. Postoje 3 oblika svijesti: PRAKTICNA, DISKURZIVNA,
NESVJESNE MOTIVACIJE. Pierre Bourdieu: svakodnevnica je praksa koja se ponavlja, zbir
kumuliranih iskustava pojedinca. U drustvu su uspostavljeni obrasci opazanja, razmisljanja,
reflektivnosti i djelovanja koja on naziva "habitus" Kapital je izvor moci i resursa, a postoje 4
vrste kapitala: ekonomski, simbolicki, socijalni, kulturni. Kapitali se medjusobno prelamaju i
sintetiziraju i cine sintetizirani oblik moci/ nemoc

Pierre Bourdieu Za P.Bourdieua svakodnevnica je praksa koja se ponavlja, zbir kumuliranih

iskustava pojedinca. Značajan dio njegove pojmovne infrastrukture se odnosi na
svakodnevni život. Autor smatra da u društvu postoje objektivne strukture, nezavisne od volje
društvenih aktera, koje su sposbne da definiraju njihova djelovanja ili predstave. U društvu su
uspostavljeni obrasci opažanja, razmišljanja, reflektivnosti i djelovanja koje on naziva
„habitus“. Prema P.Bourdieu kapital je izvor moći i resursa, a postoji više vrsta kapitala: 1.
Ekonomski – mjerljiv je novcem, prihodima, imovinom, 2. Simbolički – mjeri se prestižom,
autoritetom, statusom, učešćem u procesima odlučivanja i zauzimanjem značajnih pozicija,
3. Kulturni – mjerljiv je obrascima ukusa, kvalifikovanom kulturnom potrošnjom, kulturnim
znanjem i vještinama, 4. Socijalni – mjeri se uspostavljenim i očuvanim socijalnim vezama
koje se mogu upotrijebiti i pokrenuti, brojem i prirodom socijalnih kontakta. U realnosti, ovi
kapitali se međusobno prelamaju i čine sintezirani oblik moći/nemoći i kreterij je gdje se
pojedine grupe nalaze u društvenoj strukturi. Polje predstavlja skup objektivnih sila koje su
dinamične, i u njima se neprestano odigrava borba među akterima koji pokušavaju da
očuvaju ili unaprijede svoj položaj na način da upotrebljavaju različite strategije. Borbe unutar
polja jesu količine kapitala, njihova moć, kao i granice samog kapitala. Kapital djeluje u polju,
a granice polja su omeđene dejstvom kapitala.Giddens kroz sintezu najbolje ljih tradicija
nastoji prevazići dihotomije i sukobe u sociologiji. Svako ponasanje je institucionalno ili
neformalno jest oblik djelatnosti. Giddens razlikuje tri oblika svijesti Praktična svijeest
Diskurzivna svijest Nesvjesne motivacije Najvažnija praktična svijes

1. Socijalni sistem je? Skup soc. Reakcija

2. Ljudsko ponaanje je naučeno, temeljna je odrednica?pri1ska
3. Solidarnost mehaničkog <pa je?karakteris1ka ruralnih zajednica
4. Teorija interakcionizma i e<ke<ranja fokusira svoje interese na?definisanje situacija i na ins1tucije
koje stvaraju, interpre1raju i provode pravila za jedan set ponašanja koje je prihvatljivo dok drugi set
ponašanja zabranjuje i kažnjava
5. Individualizacija osobe je? Individualizacija obuhvata proces izdvajanja pojedinca iz nečeg opteg,
postupak kojim neko postaje pojedincem, posmatranje nekoga prema njegovoj osobenos1,
ograničavanje na jedinku i slično.
6. Autor M. Truzzi pripadnik je teorije? etnometodologije
7. Glavni problem evolucione teorije je? Postojao je jedan problem koji se javljao u geologiji, a to je
da u pojedinim segmen1ma Zemljine kore, u sedimentnim stenama, imate predominantne fosile.
Imate razne fosile, ali neki dominiraju. U jednom sloju su dominantni jedni, u drugom su drugi, i sad
je bio problem kako to objasni1
8. Bizarnost je...? cudnovatost, neobicajnost, nastranost
9. Bioe<ka je...?posmatra ljudsko ponasanje tako da podrzava covjekovo zdravlja, vitalnost i zivot
opcenito
10. Utjecaj A. Comtea je bio osobito velik na sociologe empiričare, zbog čega se čitavtaj smjer
naziva...? pozi1vizam
11. Legi<macija je? sistem fokusiran na oblike soc znanja koje se koris1 da potvrdi postojanje
ins1tucija.
12. J. Turner pripadnik je teorije...? konflikta
13. Funkcionalno jedinstvo je...?oblik vrsenja funkcije koji je vazan za sistem u cjelini
14. Teorija socijalnog interakcionizma je fokusirana na...?definiciju situacije
15. Adaptacija se odnosi na...?prilagodbu sistema
16. Obrazovanje ima funkciju...? latencije
17. Teore<čar S. Stryker javlja se u kontekstu teorije...?simbolickog interakcionizma
18. Determinizam je...? shvatanje o sveopstoj odredjenos1 svih pojava
19. Peeping Tom je...? socijalnost muškaraca da prikrivaju svoje postupke jedni od drugih

20. Strukture su fiksirane, a uloge...?varijabilne

21. Primarnom socijalizacijom se smatra...? kreiranom okolinom
22. Preživljavanje normi se odnosi...? na sankcije
23. Teore<čar razvijenog funkcionalizma je...? parson
24. Kriterij normalnos< je...? stabilnost i razvnoteza socijalnog sistema
25. Diskredi<rajuća s<gma je...? vidljiva
26. Cilj eksperimenta u etnometodologiji je?poremecaj normalnih odnosa
27. Autor studije „Frame Analysis“ je...? E. GoJman
28. Pesimizam je...?mracno shvatanje i gledanje svijetaa oko sebe ponasanje koje nije u skladu sa
odredjenim okvirima ponasanja mentalno zdrave osobe
29. Primi<vizam je...? ponasanje koje nije u skladu sa odredjenim okvirima ponasanja mentalno
zdrave osobe
30. Ukoliko ljudi definiraju situaciju kao stvarnu, ona će bi< stvarna u svim svojim ...? oblicima
31. Autor evolucijske teorije u sociologiji je...? Herbert Spencer
32. Racionalnost je...?temeljna odlika kapitalizma po M. Weberu
33. Komformitet je situacija kada...? se osoba prilagodjava ins1tucionalnim sredstvima za
pos1gnuce cilja
34. Siromaštvo po po G. Lundbergovom modelu spada u..? neodobrene devijacije
35. Izvor devijacije po teoriji agresivnos< jeste...?suprotnos1 izmedju povezanos1 ciljeva i objekata
36. Ekonomske krize se odnose se odnose na...?nametanje društvenih vrijednos1
37. Anomija je karakteris<ka društava koja se nalaze u stanju...? deregulacije ili rela1vnog
nedostatka u normi
38. Inovacija je...? primjena nove i poboljsane ideje, postupaka, usluge, procesa koji doosi nove
koris1 ili kvalitetu u primjeni
39. Adaptacija je...? situacija kada sistem mora ima1 upravo takvu vrstu odnosa sa vanjskim ili
okolinskim sistemima koji su kompleksni, nepredvidivi i nesavladivi, na nacin da se prilagodi,
adap1ra na te okolinu

40. Povezanost klasne pripadnos< i najznačajnijih simbola uspjeha ispi<vao je...? E. Misruchi
41. Osobit doprinos analizi smijeha dala je teorija?etnometodologija
42. Zločini koji su korisni vladajućoj klas i neće bi< kažnjeni, stav je...? W Camblisa
43. Funkcionalni impera<vi su...? Zahtjevi koji se moraju ispuni1 da bi društvo preživjelo. Prema
Parsonu sistem se može razvija1 kroz če1ri perspek1ve poznate kao AGIL: adaptacija, pos1zanje cilja,
integracija i latencija – svaki društveni sistem mora zadovolji1 osnovne potrebe kako bi opstao u
promjenjivoj okolini
44. Koncept integacije u funkcionalizmu se odnosi na? znacajnog potrosaca
45. Kriminalitet je za Marxa...?posljedica kapitalizma
46. Anomija je...? stanje svijes1 kod nekog ko je iscupan iz svojih moralnih korjena koji nema vise
nikakav uzor vec samo nepovezane impulse
47. Racionalnost nije karakteris<ka osobe, nego društvenog poretka, stav je...? Max Weber
48. Asocijalnost je...? Za osobu koja se ne ponaša u skladu sa opš1m društvenim normama kažemo
da je acosijalna
49. Reakcija je...? ponašanje koji slijedi uslijed nekog postupka
50. Sociologija je najopš<ja nauka o društvu, njen predmet proučavanja je prije svegasocijalna kriza
drustva
51. Primarna osobina grada? 1. Kosmopoli1zam 2. Sloboda ( sve velikemkulturesu gradske kulture,
historija svijeta je historija gradskih ljudi)
52. Urbanism as Was of the Life? Louis Wirth: društvo teži simetriji, društvo postaje značajno preko
malih društva,konflikt tendira autonomnos1 u odnosu na početne mo1ve, tj. on je stalni i prateći
atribut društvenog života
54. Osnovne osobine alijenacije? Alijenacija je kulturni proizvod modernog svijeta, a budući da nije
ljudska i oslobađajuća kategorija, formm joj pripisuje patološku dimenziju: apa1ja, autorita1vnost,
suglasnost, cinizam, skitnja, regresija, samoubistvo, predrasude, psihoza, personalizacija u poli1ci

55. Street Corner Society? Je sintagma koju je kreirao W.W.Foote.

56. Metropolis prema Simmelu? Osnovne forme socijalne interakcije na socijalnom tlu metropolisa
Simmel smatra razmjenu, konflikt, dominaciju, pros1tuciju, socijabilitet, a osnovni socijalni 1povi su
stranac, siromah, tvrdica, rasipnik te avanturista
57. Forma<vna tačka moderne urbane sociologije?Forma1vnom tačkom nastanka novije urbane
sociologije može se smatra1 osnivanje „Ins1tuta za urbanu sociologiju“ 1963. godine u Parizu pod
predsjedništvom Henry Lefevbrea.
58. O. Spengler? Autor Propas1 Zapada“, nije izrazi1 sociolog i njegove veze sa Simmelom i Weberom
su veoma oskudne.
59. Če<ri su <pa kapitala koji determiniraju socijalnu isključenost?Finansijski kapital (mogućnost/
nemogućnost pristupa dobrima i uslugama), Humani kapital (određuje ekonomsku par1cipaciju),
Socijalni kapital (determinira civilnu i poli1čku par1cipaciju) ,Fizički kapital (zajedno sa socijalnim
kapitalom omogućava socijalnu interakciju)
60. Šta potvrđuje selo, a šta grad? Tlo potvrđuje selo, a sloboda grad.
61. Osnovna osobina modernos<? U modernos1 se čovjek pojavljuje razdvojen na subje
62. Šta je grupa po Simmelu? Jedna od najvanijih činjenica društva jeste forma udruživanja koja
vrijedi samo kao akt međusobne volje neovisno o sadržaju udruživanja. Npr. ako postoji grupa koja je
nastala u svrhu realizacije nekih ciljeva, nije izvjesno da li će se i grupa dalje održa1 kada se ispune 1
ciljevi.
63. Kontakt u prostoru? Kada se kontakt odvija u prostoru onda kontakte treba ispita1 u jedinicama
soc distance
64. Ko osporava urbanu sociologiju? William I. Thomas
65. P. Townsend? Uveo pojam rela1vne deprivacije 66. Kompe<cija prema R. Parku? Interakcija bez
socijalnog dodira
67. Po čemu se društvo razlikuje od zajednice? Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao
prirodnog stanja i karakterie je povezanost ljudi od rođenja. Nasuprot zajednici, društvo karakteriše
skup ljudi koji žive jedan pored drugog, ali nisu suš1nski povezani i razdvojeni su uprkos svim
faktorima povezivanja.
68. Zakašnjela urbanizacija?karakteris1ka ruralnih zajednica
69. Šest (6) oznaka idealnog <pa grupe Rela1vna trajnost i rela1van kon1nuitet,;Organizovanost, koja
počiva na podjeli funkcija njihovih članova; Predstave o grupi kod članova ;Nastajanje tradicije i
običaja pri dužem trajanju ; Uzajamni odnosi s drugim tvorevinama; Uzor (prije svega u velikim
grupama)
70. Najznačajniji kri<čar klasične urbane sociologije? Manuel Castells
71. M. Castellsa pojam „urbano“? Za M. Castella pojam urbano“ je ideoloki intoniran.
72. Prigovori Chicago urbanim sociolozima? Uočili su okupljanje etničkih skupina u određenim
dijelovima grada koja su nazvali prirodna područja i to im je dalo povoda da preko prostora grada
interpre1raju klasnu strukturu grada.
73. Zonalni raspored grada?Loop ili centralna poslovna zona poznata kao (Central Business District) u
Chicagu; Zona slumova:Zona zaposlenih osoba koje su distancirane od druge zone; Rezidencijalna
zona sa statusno heterogenim stanovnitvom ; Zona suburbije ili komu1ranja jer se protee i do 60
minuta utroenog vremena na putovanje do centra grada
74. Svođenje grada na lokalnu zajednicu prema R. Senneju? Rezul1ra 1raniju prisnos1
75. The Polish Peasent in Europe and America? To je studija Thomas I Znanieckiem
76. Dihotomija zajednica/društvo? Tu teoriju je uveo F.Toennie
77. Faktori socijalne isključenos<?Neki faktoru mogu ima1 primarni I sekundardni znacaj uglavnom
djeluju udruzeno na process socijalne iskljucenos1
78. Mjerilo rasutos< grupe? grupacija sa distancijom (između pripadnika); grupacija sa vjestackim
kontak1ma; povremeno okuljenje grupacije; stalno okupljene grupacije
79. Social Europe Supplement? Dokument evropske komisije
80. Grad prema H. Lefevbreu? Grad je projekcija drustvenih odnosa na tlu
81. Industrialism as Way of Life? To je sintagma koju je kreirao M.Castellls
82. Apstraktna individualnost?83. H. Lefevbre je osnivač? Kri1ke svakodnevnog života
84. „The City as Social Laboratory“? Park je smarao grad laboratorijom jer je to otvoreno polje
sukoba, organizam nestabilne ravnoteze I sjediste socijalnih promjena
85. Teorija prostora? Ne postoji teorija prostora a da ona istovremeno nije opta socijalna kontrola 86.
Fenomen socijalne isključenos<?Ne odnose se samo na siromastvo nego ukljucuju kompleksne I
nepredvidljive odnose nepotpunih socijalnih prava, nepristupacnost trzistu rada usljed napotpune I
slabe obrazovanos1, opcenito nepristupacnost rasursima I sansama
87. Temelj urbanos< je pojam kompromisa...? kao višesmislenog rješenja sukoba
88. Ritam grupe? grupacija laganog, srednjeg I ubrzanog ritma
89. Konflikt prema Simmelu? konflike moze da bude autonoman i da ima pozi1vne strane
90. Orijentacija grupe može bi< usmjerena na...?grupacije, podjele i jedinstva
91. Teorija polja je sintagma koju je uveo...? Kurt Levin
92. Poli<čka hiperak<vnost je osobina alijenacije koju su istakli...? D. Reisman i N. Glaser
93. Mrtvi javni život je sintagma koju je uveo...? R. Sennet
94. Moderno društvo tendira ka...?sekundarnim 1povima grupiranja
95. Izabrana socijalna izolacija? kriterijum varijabla koja te skupine kvalifikuje kao subkulture
96. Tranzicijski kapitalizam karakteris<ka je...?postratnog perioda, društvo dinamicnog karaktera 97.
Socijalno povjerenje pripada obliku kapitala kojeg definišemo...? kao soc kapital
98. Socijalna isključenost može preras< u...? masovno siromaštvo
99. Ideja liberalizma je odnjegovana u idejama Keynesa i Marshalla i referiraju se na...?na poli1čku
kontrolu tržišta
100. Šta je to „Social Exclusion Unit“? odjel za treniranje soc isključenos1 u Britaniji.

1.SOCIJALNI SISTEM JE SKUP?

SOCIJALNIH REAKCIJA

2.LJUDSKO PONAŠANJE JE NAUČENO,TEMELJNA ODREDNICA?

PRITISKA

3.SOLIDARNOST MEHANIČKOG TIPA JE?

KARAKTERISTIKA RURALNIH ZAJEDNICA

4.TEORIJA INTERAKCIONIZMA I ETIKETIRANJA FOKUSIRA SVOJEINTERESE NA?

definisanje situacija i na ins<tucije koje stvaraju, interpre<raju i provode pravila za jedan set
ponašanja koje je prihvatljivo dok drugi set ponašanja zabranjuje i kažnjava
5.INDUVIDUALIZACIJA OSOBE JE?

VJEROVANJE DA JE OSOBA PRILAGOĐENA

Individualizacija obuhvata proces izdvajanja pojedinca iz nečeg opteg, postupak kojim neko postaje
pojedincem, posmatranje nekoga prema njegovoj osobenos<, ograničavanje na jedinku i slično.
PROCES
6.AUTOR.M TRUZZI PRIPADNIK JE TEORIJE?

ETNOMETODOLOGIJE

7.GLAVNI PROBLEM EVOLUCIONARNE TEORIJE JE?

Postojao je jedan problem koji se javljao u geologiji, a to je da u pojedinim segmen<ma Zemljine

kore, u sedimentnim stenama, imate predominantne fosile. Imate razne fosile, ali neki dominiraju.
U jednom sloju su dominantni jedni, u drugom su drugi, i sad je bio problem kako to objasni<

8.OSNOVNA OSOBINA MODERNOSTI JESTE PODJELJENOST ČOVJEKA NA?

JAVNO I PRIVATNO BIĆE

9.ZAKAŠNJELA URBANIZACIJA JE KARAKTERISTIKA?

RURALNIH ZAJEDNICA

10.IZABRANA SOCIJALNA IZOLACIJA JE KRITERIJ VARIJABILA KOJA TE SKUPINE KVALIFIKUJE KAO?

SUBKULTURU

11.PROCES SOCIJALNOG ISKLJUČENJA IMPLICIRA SOCIJALNE ODNOSE POPUT?

ETENCITETA

12.NE TVRDIMO DA JE VEĆINA FENOMENA SOCIJALNE PATOLOGIJE I SOCIJALNEISKLJUČENOSTI

REZERVISAN ZA TRANZICIJSKE ZEMLJE,NEGO DA SU TE POPULACIJE?

IZLOŽENE VEĆIM RIZICIMA

13.JEDAN OD FAKTORA KOJI MOŽE DOVESTI DO IMTERVEZIVANJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI JE?

SOCIJALNA ISKLJUČENOST

14.SOCIJALNA ISKLJUČENOST JE ŠIRI POJAM OD?

SIROMAŠTVA

15.KLASNI SIMBOLI UTJELOVLJUJU JEDAN ILI VIŠE NAČINA ZA ZAŠTITU?

KLASNOG STATUSA

16.SOCIJALNE NORME U VEZI SEKSA KREĆU SE?

OD POTICAJNIH ZAHTJEVA OD PRISILNIH NAREDBI

17.TRI TIPA POD KOJIM SE MOŽE ISPOJITI PRIBRANOST SU?

FIZIČKI FINANSIJSKI SOCIJALNI

18.BITI EMOCIONALNO HLADAN ČESTO JE PREDUVJET ZA?

ULAZAK U ODREĐENE DRUŠTVENE KRUGOVE

19.AKTER MOŽE TOKOM ŽIVOTNOG CIKLUSA UČINITI POMAKE ILI PROMJENE U SASTAVNIM
DJELOVIMA SVOJIH SKUPINA ULOGA KADA SE?

DODAJU NOVE ULOGE,STARE POSTAJU DIO NOVIH

SOCIJALNA ISKLJUČENOST

Socijalna isključenost je po porijeklu problem koji je razmatran u okviru sociologije

siromaštva, sociologije marginalnih i subkulturnih grupa, sociologije socijalnih problema, a
uglavnom je bio fokusiran na oblike izolacije kao izabrani način života. Problem nastaje kada
ta izolacija nije izabrana već nametnuta.

Masovno siromaštvo je osnovni potencijal za stvaranje socijalne isključenosti. Postoji jedna

paradigma da je siromaštvo umnožena nesposobnost i ona je sasvim mjerljiva za naše prilike
u pomenutim periodima.

Proces socijalnog isključenja implicira socijalne odnose poput diferencijacije, klase,

etniciteta, pola, dobi, pa i bračnog statusa. Fenomeni socijalne isključenosti ne odnose se
samo na siromaštvo, nego uključuju kompleksne i nepredvidljive odnose nepotpunih
socijalnih prava, nepristupačnosti tržištu rada usljed slabe obrazovanosti, općenito
nepristupačnost resursima i šansama.

Ekonomski razvoj nije praćen socijalnim razvojem, a rezultat je je novi set devijacija i
socijalnih problema, između ostalog i socijalne isključenosti. Tamo gdje socijalni razvoj nije
praćen ekonomskim razvojem u pravilu javljaju se značajniji socijalni problemi pa i socijalna
isključenost.

Posljedica socijalne isključenosti su siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, dezintegracija

porodice, narkomanija, prostitucija, itd. Većina siromašnih zemalja, sa masom socijalne
isključenosti, su zemlje nestabilne demokracije i vojnih diktatura.

Socijalna isključenost je rezultat niza udruženih faktora i analiza tih faktora mora biti
sistematski provedena.

Ključne odredbe o siromaštvu i socijalnoj isključenosti su:

# Naglašena je promijenjena priroda izazova razumijevanja novih oblika siromaštva i
marginalizacije,
# Naglašeno je da je situacija isključenja strukturalne prirode,
# Povećanje nezaposlenosti i nesigurnosti proizilazi iz ekonomske krize,
# Niz drugih situacija isključenosti su izvedene kao rezultat ekonomskih, tehničkih i
socijalnih promjena
# Naglašava se da problem nije samo u sistemskom disparitetu klasa nego između onih
ugodnoosti koje drušvo normalno osigurava za većinu i onih koji su na rubu
egzistencije.

U socijalno isključene uvrštavaju se oni akteri koji ne mogu učestvovati u normalnim

aktivnostima građana tog društva, a to bi željeli, jer su onemogućeni zbog faktora izvan
njihove kontrole.

Četiri tipa kapitala koji determiniraju socijalnu isključenost:

1. Finansijski kapital (mogućnost/nemogućnost) pristupa dobrima i uslugama),

2. Humani kapital (određuje ekonomsku perticipaciju),
3. Socijalni kapital (determinira civilnu i političku participaciju),
4. Fizički kapital (zajedno sa socijalnim kapitalom omogućava socijalnu interakciju).

Cilj istraživanja socijalne isključenosti jest prepoznavanje, ne samo materijalne deprivacije

siromašnih, nego i njihove nesposobnosti da u potpunosti uvježbaju i iskoriste njihova
socijalna i politička prava kao građana. Dalje, tamo gdje su ta prava reducirana, tu je i
socijalna kohezija u dobroj mjeri narušena.
 NOVIJI INTERPRETATIVNI TRENDOVI

Noviji interpretativni trendovi u socijologiji svakodnevnog života su poznati kao sinteze, pa i

u sociologoji uopće, su opći trend iz sljedećih razloga:

1. Sva tri autora nastoje prevazići dihotomnost ukorijenjenih socioloških opozicija i na

taj način izbjeći isticanje jedne strane u odnosu na drugu,
2. Svakodnevni život je integralni dio društvenog tkanja, nije izolovan fenomen po sebi,
 3. Poima se tako da obuhvata formalni i supstantivni smisao,
4. Svakodnevni život ima predmetni smisao, ali i epistemotološki – izvor je znanja,
zahtjeva refleksivnost i promišljanje odnosa laičke i naučne racionalnosti.
5. Ova tri autora predstavljaju klasike sociologije našeg doba (Jürgen Habermas,
Anthony Gidens, Pierre Bourdieu).

Jürgen Habermas
Za Habermasa svakodnevnica je reformuliurana fenomenološka ideja „svijeta života“. Okvir
za to jest njegova teorija komunikativnog djelovanja koja „nije metateorija već začetak
društvene teorije koja nastoji da opravosnaži svoje kritičke standarde“.

Habermas je svjestan „raspada supstance“ evropskog uma, ali ipak istrajava na zahtjevu za
modernošću koja sadrži racionalnost u komunikativnom djelovanju, usmjereno na
sporazumijevanje, održavanje i obnavljanje konsenzusa.

Habermas, svijet života, svakodnevnicu kao svijet zajedničkih pozadinskih znanja,

samorazumljivost, dubokih uvjerenja, zaliha znanja, shvata kao kulturni obrazac i resurs u
kojima se obnavljaju simboličke strukture.

Habermas na nestajanje komunikativne racionalnosti vidi i u evolucijskim procesima. U

kulturama gdje je autoritet bolji argument konflikt će se javljati, ali neće biti prikriven
uvjerenjima koja su imuna na diskurzivno preispitivanje. Drugi aspekt evolutivnog djelovanja
jest izdvajanje zasebnih sistemskih struktura koje su izvan donošenja i znanja svijeta života.

Habermas smatra da je osamostaljivanje sfera nužan proces koji može biti komplemetaran, ali
i konfliktan. Racionalizacija društva pod određenim uvjetima ima dezintegrativno dejstvo na
svijet života. Racionalizacija je samosvrhovito djelovanje i može razoriti komunikativnu
supstancu. Habermas rješenje vidi u očuvanju mogućnosti komunikatvne problematizacije i
sitemskih prinuda, svijet života ima genetičku i normativnu prednost u odnosu na sistem.

Anthony Giddens

A.Giddens kroz sintezu najboljih tradicija nastoji prevazići dihotomije i sukobe u sociologiji.
Tako, struktura i djelovanje nisu suprotnosti, nego komplementarnosti, struktura nastaje iz
djelovanja, a djelovanje se odvija u strukturi. ( Ljudi obavljaju svakodnevne poslove, djeluju,
u strukturama koje žive).

Giddens strandardnu, klasičnu, sociologiju nadopunjava prečišćenim elementima simboličkog

interakcionizma, fenomenologijom i etnometodologijom. Iz preuzimanja pojmova iz
interakcionizma, kreira pojam, „upućenog aktera“ svakodnevnice.

Svako ponašanje, institucionalno ili neformalno, jest oblik djelatnosti.

Djelatnost znači da su se aktivnosti, stvari, mogle odvijati i drugačije, to je ono čime akteri
unose razliku u svijet.

Giddens razlikuje tri oblika svijesti:

1. Praktična svijest – obuhvata praktične vještine i znanja koja koriste u svom

ponašanju,
2. Diskurzivna svijest – sposobnost vođenja racionalne rasprave i navođenja razloga za
svoje postupke
3. Nesvjesne motivacije.

U ovoj podjeli najvažnija je praktična svijest koja predstavlja široku lepezu raznolikih i
prešutnih modusa svjesnosti i kompetentnosti. Sastoji se od taktike i poznavanja pravila
kojima se akteri svakodnevno povinuju.

Giddens razlikuje kategorije „zajedničkog znanja“ i „zdravog razuma“.

Zajedničko znanje je ono što istraživač mora da sazna i uklopi u polje proučavanja.

Zdrav razum je skup konkretnih i uvjerenja i tvrdnji, koje mogu biti pogrešne, pa se mogu
isrpaviti.

Kasna modernost – Akter svakodnevnice kasne modernosti bira kako će stanovati, kako će
se hraniti, odijevati... To daje odgovor na pitanje ne samo kako ćemo postupati nego i ko
ćemo biti. Jedna od posljedica kasne modernosti jest transformacija intimnosti kao što su
prijateljstvo, ljubavni odnos i brak. Ovi odnosi tendiraju ka „čistom odnosu“, na koje nemaju
utjecaj spoljašnji kriteriji, poput statusnih, ekonomskih i drugih. Odnosi postoje samo zbog
sebe i samosvrhoviti su zbog zadovoljstva koje pruža akterima. Zadovoljstvo odnosom je
jedini kriteriji uspješnosti odnosa.
Pierre Bourdieu
Za P.Bourdieua svakodnevnica je praksa koja se ponavlja, zbir kumuliranih iskustava
pojedinca. Značajan dio njegove pojmovne infrastrukture se odnosi na svakodnevni život.

Autor smatra da u društvu postoje objektivne strukture, nezavisne od volje društvenih aktera,
koje su sposbne da definiraju njihova djelovanja ili predstave. U društvu su uspostavljeni
obrasci opažanja, razmišljanja, reflektivnosti i djelovanja koje on naziva „habitus“.

Prema P.Bourdieu kapital je izvor moći i resursa, a postoji više vrsta kapitala:

1. Ekonomski – mjerljiv je novcem, prihodima, imovinom,

2. Simbolički – mjeri se prestižom, autoritetom, statusom, učešćem u procesima
odlučivanja i zauzimanjem značajnih pozicija,
3. Kulturni – mjerljiv je obrascima ukusa, kvalifikovanom kulturnom potrošnjom,
kulturnim znanjem i vještinama,
4. Socijalni – mjeri se uspostavljenim i očuvanim socijalnim vezama koje se mogu
upotrijebiti i pokrenuti, brojem i prirodom socijalnih kontakta.

U realnosti, ovi kapitali se međusobno prelamaju i čine sintezirani oblik moći/nemoći i

kreterij je gdje se pojedine grupe nalaze u društvenoj strukturi.

Polje predstavlja skup objektivnih sila koje su dinamične, i u njima se neprestano odigrava
borba među akterima koji pokušavaju da očuvaju ili unaprijede svoj položaj na način da
upotrebljavaju različite strategije. Borbe unutar polja jesu količine kapitala, njihova moć, kao
i granice samog kapitala. Kapital djeluje u polju, a granice polja su omeđene dejstvom
kapitala.

Sociologija i svakodnevni život: neke istraživačke prakse

Za svakodnevni život zanimaju se antropologija, politika, ekonomija, etika, pravo,

feminizam, estetika, moda, industrijski dizajn, kozmetička industrija, show-business,
industrija spektakla, i na kraju sociologija (sociologija svakodnevnog života).

Antologija je podjeljena u 10 poglavlja.

1. Poglavlje – „Sociology and Everyday Life“ – ovaj studij se odvija u više istovremenih i
isprepletenih procesa, a to su: a) tehnički aspekt, b) politički proces, c) strukturalni proces, d)
kulturalni proces i e) dramaturški proces.

2. Poglavlje – „Social Differentitation“ – E. Goffman – Goffman pojmove status, pozicija i

uloga koristi naizmjenično u smislu da je to skup prava i obaveza koja upravljaju ponašanjem
osobe koja djeluje u datom socijalnom kapacitetu.

3. Poglavlje – „Speech and Social Status in America“ – D. S. Ellis – naglašava da je jezik i

govor simbolički indikator socijalne klase. Drugi važan naglasak je da više klase koriste bolju
dikciju i gramatiku.
4. Poglavlje – „The Secret Ranking“ – H. L. Zetterberg – raspravlja o teoriji erotskog
rangiranja

5. Poglavlje – „Everyday Interactions“ – Donald W. Ball – problematizira fenomen

telefoniranja, koje je eksplodiralo 60-tih godina prošlog stoljeća i promijenilo oblik
komuniciranja.

6. Poglavlje – „Coolnes in Everyday Life“ – S.M. Lyman i M. B. Scott – nagovještavaju da

je riječ o moralnom imperativu. Biti „cool“ pod pritiskom je glavna oznaka kontroliranog
ponašanja.

7. Poglavlje – „The Social Significance of Card Playin as as Leisure Time Activitiy“ –

Irving Crespi – uočava da igre, poput kartanja, predstavljaju otvoreno polje kompeticije koje
njeguje dominanta kultura.

8. Poglavlje – „The Life Cycle of the Social Role of Housewife“ – H. Z. Lopata –

kombinira pojmove društvene uloge i skupa uloga: samom ulogom, društvenom osobom koja
nosi uloge i sudionicima „društvenog kruga“.

9. Poglavlje – „Trust and the Cab Driver“ – James M. Henslin – ispituje vlastito iskustvo
taksiste kroz optiku interakcionističke analize kulture zanimanja

10. Poglavlje – „The Sociology of the Bicylce“ – Sidney H. Aronson – ističe da su brojni
sociolozi zainteresovani za uticaj izuma na društvene promjene. Izumi donose inovacije koje
brzo prožimaju opću kulturu. To je bio slučaj s pojavom bicikla i njegove masovne upotrebe.
 IDENTITET

Teorija identiteta ima jednu od osnovnih ideja da su pojedinci skupovi naslijeđenih i stečenih
osobina na osnovu kojih se određuje njihov identitet. Međutim, novija istraživanja se ovome
suprotstavljaju u smislu da su identiteti fluidni, svjesno izabrani, nametnuti, situacijski i
socijalno konstruirani unutar društvene dinamike. Identiteti su način na koji osobe koriste
svoje pripadanje grupama.

Socijalni identitet,

Inherentni identitet – dob, spol, etnička pripadnost, klasna pripadnost,

Strategijski identitet – osoba poduzima onaj oblik ponašanja i onaj oblik situacije koji teži
da stvori predstavu da su neko ko ima vrijednost i da je povezan sa zajednicom.

Izbor za strategijski identitet u svakodnevnici će se odvijati između dvije suprotne socijalne

situacije:

- Sličnosti prije nego razlike

- Slaganje prije nego konflikt
- Red nasuprot haosu
- Jedinstvo nasuprot nestabilnosti
- Predvidivost nasuprot nepredvidivosti
- Objašnjenje radije nego opis
- Logika i matematika radije nego retorika i poetika

Strategijski identitet usmjeren je na prilagodbu, a konfliktni identitet će se kretati u pravcu

pobune i nereda. Strategijski identiteti mogu imati kratkotrajan karakter, ali dovoljan za
preživljavanje u nepredvidivoj socijalnoj dinamici. Strategijski i nametnutni identiteti
proizilaze iz nemoći pojedinca da izaberu svoj izbor.

Identitet kao pojam odgovara na pitanje šta ja jesam. Identitet se može ponekad iskristalizirati
kao moćna sila prinude. Upotreba je višestruka:

- U domeni političke akcije identitet je suprotan interesu i služi da se pojasne

neinstrumentalni načini društvene akcije,
- Osjećaji i strasti po objektivnoj i subjektivnoj normi, ispoljavaju se u solidarnosti ili
zajedničkoj akciji,
- Identitet je ključni aspekt „jastva“ nešto što je duboko, bazično, trajno ili zasnivajuće,
- Identitet osvjetljava procesualni, interaktivni razvoj
 - Identitet se priziva da osvijeti nepostojanu, višestruku, prolaznu i raspračanu prirodu
„savremenog“ jastva.

OKVIRNA PITANJA IZ PREDMETA SOCIOLOGIJA – KOLOKVIJ

1. Socijalni sistem je?

Skup socijalnih reakcija.

2. Ljudsko ponašanje je naučeno, temeljna odrednica je?

Pritiska.

3. Solidarnost mehaničkog tipa je?

Karakteristika naprednih industrijskih država gdje društvena podjela rada nije razvijena i za
nju nema potrebe.

4. Teorija interakcionizma i etiketiranja fokusira svoje interese na?

Definiciju interakcionizma.

5. Individualizacija osobe je?

Vjerovanje da je osoba prilagođena.

6. Autor M. Truzzi pripadnik je teorije?

Etnometodologije.

7. Glavni problem evolucione teorije je?

Da u pojedinim segmentima Zemljine kore (sedimentnim stijenama) postoje predominantni

fosili. U jednom sloju dominiraju jedni, a u drugom drugi i problem je kako to objasniti.

8. Bizarnost je?

Čudnovatost, neobičajnost, nastranost.

9. Bioetika?

Posmatra ljudsko ponašanje tako da podržava čovjekovo zdravlje, vitalnost i život uopšteno.

10. Uticaj A. Comtea je bio osobito veliki na sociologe empiričare, zbog čega se cijeli
smjer naziva?

Pozitivizam.

11. Legitimacija je?

Sistem fokusiran na oblike socijalnog znanja koji se koriste da se potvrdi postojanje
institucija.

12. J. Turner pripadnik je teorije?

Etnometodologije.

13. Funkcionalno jedinstvo je?

Oblik vršenja funkcije koja je važna za sistem u cjelini.

14. Teorija socijalnog interakcionizma je fokusirana na?

Definiciju situacije.

15. Adaptacija se odnosi na?

Prilagodbu sistema.

16. Obrazovanje ima funkciju?

Latencije.

17. Teoretičar S. Stryker javlja se u kontekstu teorije?

Simboličkog interakcionizma.

18. Determinizam je?

Određenje o sveopštoj određenosti svih pojmova.

19. Peeping Tom je?

U anglosaksonskim zemljama sinonim za voyeura. Naziv dolazi od legende prema kojoj je

Lady Godiva morala gola projahati kroz grad Coventry, po nalogu svog muža –
gradonačelnika, da bi spasila grad. Svi su se građani pristojno okretali i nisu je gledali, osim
krojača Toma.

20. Strukture su fiksirane, a uloge su?

Varijabilne.

21. Primarnom socijalizacijom smatra se?

Kreirana okolina.

22. Preživljavanje normi odnosi se na?

Sankcije.

23. Teoretičar razvijenog funkcionalizma je?

T. Parson.
 24. Kriterij normalnosti je?

Stabilnost i ravnoteža socijalnog sistema.

25. Diskreditirajuća stigma je?

Vidljiva.

26. Cilj eksperimenta u etnometodologiji je?

Poremećaj normalnih odnosa.

27. Autor studije „Frame Analysis” je?

E. Goffman.

28. Pesimizam je?

Mračno gledanje i shvatanje svijeta oko sebe.

29. Primitivizam je?

Neadekvatno ponašanje, tj. ono koje nije u skladu sa određenim okvirima ponašanja mentalno
zdrave osobe.

30. Ukoliko ljudi definiraju situaciju kao stvarnu, ona će biti stvarna u svim svojim?

Oblicima.

31. Autor evolucijske teorije u sociologiji je?

H. Spencer.

32. Racionalnost je?

Temeljna odlika kapitalizma (M. Weber).

33. Komformitet je situacija kada se?

Osoba prilagođava institucionalnim sredstvima za postizanje cilja.

34. Siromaštvo po G. Lundbergovom modelu spada u?

Neodobrene devijacije.

35. Izvor devijacije po teoriji agresivnosti je?

Suprotnost između poveznosti cilja i objekata.

36. Ekonomske krize odnose se na?

Dovođenje u pitanje određenih društvenih vrijednost ili nametanje novih.

37. Anomalija je karakteristika društva koje se nalazi u stanju?

Deregulacije ili relativnog nedostatka norme.

38. Inovacije je?

Primjena nove i poboljšane ideje, postupaka dobara, usluge, procesa koji donosi nove koristi
ili kvalitetu u primjeni.

39. Adaptacija je?

Situacija kada sistem mora imati upravo takvu vrstu odnosa sa vanjskim ili okolnim
sistemima koji su kompleksni, nesavladivi i neprdvidljivi, na način da se prilagodi ili adaptira
na te okoline.

40. Povezanost klasne pripadnosti i najznačajnijih simbola uspjeha, ispitivao je?

E. Mizruchi.

41. Osobit doprinos analizi smijeha dala je teorija?

Etnometodolgije.

42. Zločini koji su korisni vladajućoj klasi i neće biti kažnjeni, stav je?

W. Chamblissa.

43. Funkcionalni imperativi su?

Zahtjevi koji se moraju ispuniti da bi društvo preživjelo. Prema T. Parsonu društvo se može
razvijati kroz 4 perspektive poznate kao AGIL: adaptacija (adaptation), postizanje cilja (goal
attainment), integracija (integration) i latencija (latent patern maintenance).

44. Koncept integracije u funkcionalizmu odnosi se na?

Značajnog potrošača.

45. Kriminalitet je za Marxa?

Posljedica kapitalizma.

46. Anomija je?

Stanje svijesti kog nekog ko je iščupan iz svojih moralnih korijena, neko ko nema više
nikakvog uzora, već samo nepovezane impulse.

47. Racionalnost nije karakteristike osobe, već društvenog poretka, stav je?

M. Webera.

48. Asocijalnost je?

Manjak želje za stvaranje veze sa ljudima; ponašanje koje nije u skladu sa opštim društvenim
normama.
 49. Reakcija je?

Pojam koji se odnosi na bilo koji drugi politički ili društveni pokret koji traži povratak na
prethodno stanje.

50. Sociologija je najopštija nauka o društvu, njen predmet proučavanja je prije

svega socijalna?

Promjena i implikacije tih promjena.

51. Primarna osobina grada je?

Sloboda – sve velike kulture su gradske kulture, istorija svijeta je istorija gradskih ljudi.

52. „Urbanism as Way of the Life” ?

L. Wirth.

53. Osnovne osobine modernosti?

Društvo teži simetriji, postaje značajno preko manjih društava i konflikt tendira autonomnosti
u odnosu na početne motive, tj. onje stalan i prateći atribut društvenog života.

54. Osnovne osobine alijenacije su?

Apatija, autoritativnost, saglasnost, cinizam, skitnja, politička apatija, politička

hiperaktivnost, lišavanje ili deprivacije, regresija, samoubistvo, predrasude, psihoza i
personalizacija u politici.

55. „Sreet Corner Society” je?

Sintagma koju je kreirao W. W. Foote.

56. Metropolis prema Simmelu?

Kao osnovne socijalne interakcije na socijalnom tlu metopolisa Simmel smatra razmjenu,
konflikt, domnaciju, prostituciju i socijabilitet, a osnovni socijalni pojmovi su stranac,
siromah, tvrdica, rasipnik i avanturista.

57. Formativna tačka moderne urbane sociologije je?

Formativnom tačkom nastanka novije urbane sociologije može se smatrati osnivanje „Instituta
za urbanu sociologiju” 1963. godine u Parizu pod predsjedništvom H. Lefevbra.

58. O. Spengler je?

Autor „Propast Zapada”, nije izarziti sociolog i njegove veze sa Simmelom i Weberom su
veoma oskudne.

59. 4 tipa kapitala koji determiniraju socijalnu isključenost su?

Finansijski – odnosi se na mogućnost ili nemogućnost pristupa dobrima i resursima, humani –
određuje ekonomsku participaciju, socijalni – određuje civilnu i političku participaciju i
fizički kapital – zajedno sa socijalnim omogućava socijalnu interakciju.

60. Šta potvđuje selo, a šta grad?

Tlo potvrđuje selo, a sloboda grad.

61. Šta je grupa po Simmelu?

To je prelazni oblik između pojedinca i društva.

62. Kontakt u prostoru?

Kada postoji, kontakte treba ispitivati u jedinicama socijalne distance.

63. Ko osporava urbanu sociologiju?

W. I. Thomas.

64. P. Townsend?

Upozorio je na relativnu prirodu siromaštva koja se odnosi na distributivni okvir podjele

resursa i dobara; uveo je pojam relativne deprivacije.

65. Kompeticija prema R. Parku je?

Proces koji se odvija kako u prirodi tako i u ljudskim zajednicama, to je vrsta interakcije bez
socijalnog dodira.

66. Po čemu se društvo razlikuje od zajednice?

Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao prirodnog stanja i karakteriše je

povezanost ljudi od rođenja. Nasuprot zajednici, društvo karakteriše skup ljudi koji žive jedan
pored drugog, ali nisu suštinski povezani i razdvojeni su uprkos svim faktorima povezivanja.

67. Zakašnjela urbanizacija je?

Karakteristika ruralnih zajednica.

68. 6 oznaka idealnog tipa grupe.

Relativna trajnost i relativan kontinuitet, organizovanost – koja počiva na podjeli funkcija

njihovih članova, predstave o grupi kod članova, nastajanje tradicije i običaja pri dužem
trajanju, uzajamni odnosi s drugim tvorevinama i uzor (prije svega u velikim grupama).

69. Najznačajniji kritičar klasične urbane sociologije je?

M. Castells.

70. M. Castells pojam „urbano” ?

Ideološki intoniran i ima kulturološko značenje.

71. Prigovori Chicago urbanim sociolozima?

Uočili su okupljanje etničkih skupina u određenim dijelovima grada koja su nazvali prirodna
područja i to im je dalo povoda da preko prostora grada interpretiraju klasnu strukturu grada.

72. Zonalni raspored grada?

Spada u klasno – prostorne odnose. Loop/centralna zona – Central Buisness District; zona
slum – ova; zona zaposlenih osoba; rezidencijalna zona i zona suburbije ili komutiranja.

73. Svođenje grada na lokalnu zajednicu prema R. Sennetu je?

Problematično sa stanovišta javnosti koje perpetuira u određenom lokusu kao tiranija

prisnosti.

74. „The Polish Peasent in Europe and America” je?

Studija Znanieckog.

75. Dihotomija zajednica/društvo?

Teoriju je uveo F. Toennies.

76. Faktori socijalne isključenosti su?

Siromaštvo, beskućništvo, dugoročna nezaposlenost, polna, dobna i religijska diskriminacija,

itd.

77. Mjerilo rasutosti grupe?

Grupacija sa distancijom (između pripadnika), sa vještačkim kontaktima, povremen okupljene

i stalno okupljene grupacije.

78. „Social Europe Supplement” je?

Dokument Evropske komisije; 1933. godine.

79. Grad prema H. Lefevbreu je?

Projekcija društvenih odnosa na tlu.

80. „Industrialism as Way of the Life” je?

Sintagma koju je kreirao M. Castells.

81. Apstraktna invdividualnost je?

82. H. Lefevbre je osnivač?

Teorije svakodnevnog života i „Instituta za urbanu sociologiju”.

83. „The City as Social Laboratory” je?

Sintagma koju je kreirao R. Park prema kojoj je grad laboratorija jer je to otvoreno polje
sukoba, ogranizam nestabilne ravnoteže i sjedište socijalnih promjena.

84. Teorija prostora?

Ne postoji teorija prostora, a da ona istovremeno nije opšta socijalna kontrola.

85. Fenomen socijalne isključenosti?

Ne odnose se samo na siromaštvo nego uključuju kompleksne i nepredvidljive odnose

nepotpunih socijalnih prava, nepristupačnost tržištu rada uslijed nepotpune i slabe
obrazovanosti, općenito nepristupačnost resursima i šansama.

86. Temelj urbanosti je pojam kompromisa?

Kao višesmislenog rješenja sukoba.

87. Ritam grupe?

Grupacija laganog, srednjeg i ubrzanog ritma.

88. Konflikt prema Simmelu je?

Lociran u metropolisu, može da bude autonoman i da ima pozitivne strane.

89. Orijentacija grupe može biti usmjerena na?

Grupacije, podjele i jedinstva.

90. Teorija polja je sintagma koju je uveo?

K. Lewin.

91. Politička hiperaktivnost je osobina alijenacije koju su istakli?

D. Reisman i N. Glaser.

92. Mrtvi javni život je sintagma koju je uveo?

R. Sennet.

93. Moderno društvo tendira ka?

Sekundarnim tipovima grupiranja.

94. Izabrana socijalna izolacija je?

Kriterijum varijable koja te skupine kvalifikuje kao subkulture.

 95. Tranzicijski kapitalizam je karakteristika?

Postratnog perioda; društvo dinamičkog karaktera.

96. Socijalno povjerenje pripada obliku kapitala kojeg definiramo kao?

Socijalni kapital.

97. Socijalna isključenost može prerasti u?

Masovno siromaštvo.

98. Ideja liberalizma odnjegovana je u idejama... i referira se na?

Keyenesa i Marshalla... na političku kontrolu tržišta.

99. Šta je „Social Exclusion Unit” ?

Odjel za tretiranje socijalne isključenosti u V. Britaniji.

Završni ispit- Sociologija

*IV poglavlje-Socijalna isključenost

Socijalna isključenost je po porijeklu problem koji je razmatran u okviru sociologije

siromaštva, sociologije marginalnih i subkulturnih grupa, sociologije socijalnih problema
(Hadden i Lester, 1976) i uglavnom je bio fokusiran na oblike izolacije kao izabrani način
života. Izabrana socijalna izolacija je kriterij varijabla koja te skupine kvalifikuje kao
subkulturalne. No, problem nastaje kada ta izolacija nije izabrana nego je nametnuta.
Masovno siromaštvo je osnovni potencijal za stvaranje socijalne isključenos1.

Mreža socijalnog nepovjerenja se pros1re na 17 nivoa koji potencijalno mogu ima1

korela1vne veze, a to su:

1. reacija pojedinac-pojedinac 9. kolek1vitet-kolek1vitet

2. pojedinac-grupa 10. kolek1vitet-pojedinac

3. pojedinac kolek1vite1 11. kolek1vitet-grupa

4. pojedinac-ins1tucije 12. kolek1vitet-ins1tucija

5. grupa-grupa 13. ins1tucija-ins1tucija

6. grupa-pojedinac 14. ins1tucija-pojedinac

 7. grupa-kolek1vitet 15. ins1tucija-grupa

8. grupa-ins1tucija 16. ins1tucija-kolek1vite1

17. kolek1vitet i kolek1vitet

Proces socijalnog isključenja implicira socijalne odnose poput diferencijacije, klase, etniciteta,
pola, dobi pa i bračnog statusa. Fenomeni socijalne isključenos1, dakle, ne odnose se samo
na siromaštvo, nego uključuje kompleksne i nepredvidljive odnose nepotpunih socijalnih
prava, nepristupačnost tržištu rada usljed nepotpune i slabe obrazovanos1, općenito
nepristupačnost resursima i šansama. Fenomen stalnog i dugog siromaštva u diskursu
ekonomskih razlika jedno je od naproblema1čnijih pitanja razvoja danas. Analiza sugerira da
ekonomski razvoj nije praćen socijalnim razvojem, a rezultat je novi set devijacija i socijalnih
problema, između ostalog i socijalne isključenos1. Čak i u klasično industrijskim i
pos1ndustrijskim zemljama siromaštvo nije ukinuto, zbog toga što značajan dio populacije
nije bio uključen u ekonomski razvoj i nije se ulagao u tzv. HUMANI KAPITAL. Najpogođenije
su ruralne oblas1 i predgrađa starih industrijskih gradova, poput Zenice i Tuzle u BiH, i niza
drugih gradova koji su funkcionirali na temelju monoprivrednih djelatnos1. To ne znači da
nije bilo ulaganja u humani kapital ali stare radničke strukture nisu bile spremne na
dokvalificiranje ili učenje novih vješ1na koje su potrebne za nove oblike zaposlenja. U 1m je
dijelovima najvidljivije siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, dezintegracija porodice,
narkomanija, pros1tucija, itd. Ne tvrdimo da je većina fenomena socijalne patologije i
socijalne isključenos1 rezervisan za tranzicije zemlje, nego da su te populacije izložene većim
rizicima.

Is1na je da neki oblici ponašanja po sebi kons1tuiraju socijalnu isključenost, ali performanse
sadržaja isključenos1 (Šabani, 2007) su ono što se razumijeva kao problem. Socijalna
isključenost je rezultat niza udruženih faktora i analiza 1h faktora mora bi1 sistematski
analizirana. Ove divergentne perspek1ve, onih koji ne shvataju socijalnu isključenost kao
problem, koriste sociopatološki definisana stanja kao prostor bezbolnog socijalnog
kon1nuuma, sugerira različita rješenja u rasponu od radikalne distance ili toleriranja
određenih pojava.

1. NOVIJE INTERPRETACIJE SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI

U dokumentu Evropske Komisije pod naslovom “Socijalna Evropa„ problem i pojam

siromaštva je proširen (Social Europe Supplement 4/93). Osim materijalnog aspekta, na
problem zdravlja, sigurnos1, ljudska prava, pristupa tržištu rada i ojačavanjem neformalnih
mreža. Dokument naglašava da socijalna isključenost pojedinca i grupa može otpoče1 sa
dugoročnom nezaposlenošću, beskućništvom, neadekvatnom kvalifikacijom za tržište rada,
diskriminacijom, polom, dobi, religijom, ili kompleksnim promjenama izazvanim novim
tehnologijama i oblicima komunikacije. Isključenost može bi1 shvaćena kao“situacija koja
uključuje nekoliko dimenzija deprivacija; vrstu siromaštva konstruiranu unutar strukture
društva i nerelevantnu za vladajuću populaciju„.

Rela1vno dugo vremena je bila utjecajna Peter Townsendova koncepcija siromaštva“...koja

može bi1 shvaćena kao relativna deprivacija – pod kojom smatram odsustvo ili nedovoljnost
one vrste prehrane, ugodnos1, standarda, usluga i ak1vnos1 koje su zajedničke ili uobičajene
u društvu„ Townsend, P. (1979.) Townsend je upozorio na rela1vnu prirodu siromaštva.

Evropska Komisija, inspirirana relacionim aspek1ma siromaštva naglašenih u Townsendovim

promišljanjima, donijela je sljedeće ključne odredbe o siromaštvu i socijalnoj uključenos1, a
to su:

• naglašena je promijenjena priroda izazova razumijevanja novih oblika siromaštva i

marginalizacije;

• naglašeno je da je situacija isključenja strukturalne prirode;

• iz ekonomske krize proizilazi povećanje nezaposlenos1 i nesigurnos1;

• kao rezultat ekonomskih, tehničkih i socijalnih promjena koje su karakteris1čne za

evoluciju industrijskih promjena izvedene su niz drugih situacija isključenos1;

• problem nije samo u sistemskom disparitetu klasa (up/down), nego između ugodnos1
koje društvo normalno osigurava za većinu i između onih koji su na rubu egzistencije
(in/aut)

Oblici socijalne isključenos1 dešavaju se i u domeni isključenos1 iz socijalnih promjena,

praksi i prava socijalne integracije i iden1teta, stanovanja, edukacije, opšteg zdravstvenog
statusa i pristup uslugama. Mul1dimenzionalna fenomenologija isključenos1 sugerira da je
uzaludno rješava1 jedan njen aspaket, ukoliko ostali traju kao problema1čni. Socijalna
isključenost je za neke autore sporni koncept (Lister, 1996). Argumentacija za taj stav je da
većina društva ima potencijal za socijalno uključivanje (social inclusion) i to je ono što je
poznat pod pojmom socijalna kohezija, bez obzira na realnos1 poput klasne podjele društva.
U skladu s tom racionalnom moguće je iden1fikova1 tri pristupa socijalnoj isključenos1:

• PRVI - klasična liberalna ekonomija (bazirana je na poli1čkoj ekonomiji tržišta kao

datoj racionalnos1 i razumijeva „suvišno“ stanovništvo kao „podklasu“. Oni koji se
nalaze u tom položaju su tržišno nepotrebni)

• DRUGI - on je inspiriran Durkheimovom idejom organskog društva i pripadajuće

solidarnos1, odnosno klek1vis1čkom verzijom liberalizma koja je odnjegovana u
 idejama Keynesa i Marshalla, a referira poli1čku kontrolu tržišta, iako je ono još uvijek
osnovni oblik ekonomske organizacije

• TREĆA – odnosi se na marksis1čku perspek1vu i klasnu i poli1čku borbu radničke

klase

Savremeni oblici i iskustva uvećanih nestabilnos1 socijalne sigurnos1, ekonomskih

neizvjesnos1 i razlika, intenziviraju socijalnu isključenost.

Prema M. Geddesu pojam socijalne isključenos1 ima tendenciju da prepozna ne samo

materijalne deprivacije siromašnih, nego i njihovu nesposobnost da u potpunos1 uvježbaju
svoja socijalna i poli1čka prava građana (Geddes, 1995). Pojam socijalne isključenos1 ušao je
u međunarodni prostor, između ostalog, zbog toga što je povezano sa pojmom siromaštva, a
s 1m se nisu složile neke članice EU (Britanija i Njemačka) u nizu dokumenata. Eurostat Task
Force on Social Exclusion iz 1998. godine definira socijalnu isključenost kao „...dinamički
proces, najbolje opisan kao kretanje prema nižim razinama; određene nepovoljne okolnos1
vode prema isključivos1, koja za1m stvara još veći broj nepovoljnih okolnos1 i sve veću
isključenost. Iz navedenih definicija zaključujemo da je socijalna isključenost širi pojam od
siromaštva i da jedan od nepovoljnih faktora može ubrza1 nastanak drugih faktora
isključenos1. S 1m u vezi razvili su se pristupi koji tre1raju isključenost u vezi pristupima
građanskog statusa, odnosno povezanost sa neuspjehom u jednom ili više socijalnih sistema
(Berghman, 1995; Vlemnickx i Berghman, 2001; Chaffe, 2001; Aldlen i Thomas, 1998;
Saraceno, 2001; prema Šućur, 2004):

• Demokratsko-pravnom sistemu, koji osigurava građansku ili civilnu integraciju,

• Radno-tržišnom sistemu, koji promovira ekonomsku integraciju,

• Sistem socijalne dobrobi1, koji promovira socijalnu integraciju,

• Porodični sistem i sistem lokalne zajednice, koji promovira interpersonalnu integraciju

Vrlo utjecajna definicija socijalne isključenos1, koju su ponudili Burchardt, Le Grand i

Piachaud, (Burchardt, Le Grand i Piachaud, 1999, prema Šućur, 2004), u socijalno isključenje
uvrštava one aktere koji ne mogu učestvova1 u normalnim ak1vnos1ma građana tog društva,
a to bi željeli, ali su onemogućeni zbog faktora izvan njihove kontrole. Socijalna isključenost
postavlja pitanja i za nematerijalne aspekte života i predstavlja pomak od deskripcije
posljedica siromaštva prema procesima koji uzrokuju promjene u materijalnom
stanju.“Nezaposlenost i socijalna isključenost: Iongitudialna studija„ (Šverko, Galić i Maslić
Seršić, 2006)

U1caj nezaposlenos1 na socijalnu isključenost je očigledan, ali istraživanja koja su provela

Gallie i suradnici (Gallie i suradnici, 2003. g.) dokazala su da nezaposlenost povećava
vjerovatnost siromašenja, ali ne nužno i socijalnu isključenost, kao što je očigledno u
prethodno navedenoj studiji. U društvima balkanske regije, zaposlenost je očigledna jedina, i
stoga nedovoljna barijera od socijalne isključenos1. Neki autori prepoznaju dimenzije
socijalne isključenos1 kroz potrošnju, proizvodnju, poli1čku i socijalnu ak1vnost, a Kunz
(Kunz, 2003) je uočio če1ri 1pa kapitala koji determiniraju socijalnu isključenost. To su:

1. Finansijski kapital (mogućnost/nemogućnost pristupa dobrima i uslugama)

2. Humani kapital (određuje ekonomsku par1cipaciju)

3. Socijalni kapital (determinira civilnu i poli1čku par1cipaciju)

4. Fizički kapital (zajedno sa socijalnim kapitalom omogućava socijalnu interakciju)

Očigledno su subjek1vni osjećaj socijalne isključenos1 zavisi od definicije što akter pod 1m
podrazumijeva i koje su njegove aspiracije. Cilj istraživanja socijalne isključenos1 jest
prepoznavanje, ne samo materijalne deprivacije siromašnih, nego i njihovu nesposobnost da
u potpunos1 uvježbaju njihova socijalna i poli1čka prava kao građana. Dalje, tamo gdje su ta
prava reducirana, tu je i socijalna kohezija u dobroj mjeri narušena. Kako pojam socijalne
isključenos1 postaje važan tako se otvaraju nove teorijske perspek1ve razumijevanja.
1. SOCIJALNA ISKLJUČENOST JE ŠIRI POJAM OD:

- siromaštva

2. SOCIJALNE NORME U VEZI SEKSA KREĆU SE:

- od poticajnih zahtjeva do prisilnih naredbi

3. BITI EMOCIONALNO HLADAN ČESTO JE PREDUVJET ZA:

- ulazak u određene društvene krugove

4. KLASNI SIMBOLI UTJELOVLJUJU JEDAN ILI VIŠE NAČINA ZA ZAŠTITU:

-klasnog statusa

5. JEDAN OD FAKTORA KOJI SE MOŽE DOVESTI DO INTENZIVIRANJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI JE:

6. AKTER MOŽE TOKOM ŽIVOTNOG CIKLUSA UČINITI POMAKE ILI PROMJENE U SASTAVNIM
DIJELOVIMA SVOJIH SKUPOVILA ULOGA KADA SE:

- dodaju nove uloge, stare napuštaju ili reanžiraju

- dodaju nove uloge, stare zadržavaju
- dodaju nove uloge, a stare postaju dio novih
- potisnu prethodna iskustva

NEMA TAČNIH ODGOVORA

7. PROCES SOCIJALNOG ISKLJUČENA IMPLICIRA SOCIJALNE ODNOSNE POPUT:

- etniciteta

8. IZABRANA SOCIJALNA IZOLACIJA JE KRITERIJI VARIJABLA KOJA TE SKUPINE KVALIFIKUJE KAO

- subkultura

9. NE TVRDIMO DA JE VEĆINA FENOMENA SOCIJALNE PATOLOGIJE I SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI

REZERVISAN ZA TRANZICIJSKE ZEMLJE, NEGO DA SU TE POPULACIJE:

- izložene većim rizicma

10. TRI TIPA POD KOJIMA SE MOŽE ISPOLJITI PRIBRANOST SU:

- fizički, finansijski i socijalni

1.

SOCIJALNI SISTEM JE SKUP:

- određenog broja povezanih jedinica

2. MODELIRANJE JE ODREDNICA :
- socijalizacije

3. SOLIDARNOST MEHANIČKOG TIPA JE:

- karakteristika ruralnih zajednica

4. SIGMATIZIRANJE OD STRANE ČLANOVA ZAJEDNICA DIO JE JEDNE OD TEORIJA KOJA

RAZMATRA :

- inkriminaciju urbanog društva

5. INDIVIDUALIZACIJA OSOBO JE :

- vjerovanje osobe da je prilagođena

6. AUTOR M. TRUZZI PRIPADNIK JE TEORIJE:

- etnometodologije

7. PRAZNINA UNUTAR TEORIJE EVOLUCIJE :

- adaptacija

8. POSTMODERNI ČOVJEK SE MOŽDA I RAZLIKUJE OD MODERNOG. OSOBINA DRUGOG JE:

- javno i privatno biće

9. KADA URBANIZACIJA NIJE U MOGUĆNOSTI PRATITI TOK RAZVOJA DRUŠTVA, ODNOSNO

KADA IMA ODGODU I KAŠNJENJE, ONDA KAŽEMO:

- ruralnih zajednica
 10. KOJE SKUPUNE SE OTUĐUJU OD DRUŠTVA, POSTAJU SOCIJALNO IZOLIRANE:

- subkulturu

11. SOCIJALNO ISKLJUČENJE IMPLICITNO SE ODNOSI NA:

- siromaštvo
12. NE TVRDIMO DA JE VEĆINA FENOMENA SOCIJALNE PATOLOGIJE I SOCIJALNE
ISKLJUČENOSTI REZERVISAN ZA TRANZICIJSKE ZEMLJE , NEGO DA SU TO POPULACIJE:

-
1.

OSNOVNA OSOBINA MODERNOSTI JESTE PODIJELJENOST ČOVJEKA NA:

- javno i privatno biće

2. NAJZNAČAJNIJI KRITIČAR KLASIČNE URBANE SOCIOLOGIJE je:

- M. Castells

3. ZAKAŠNJELA URBANIZACIJA JE KATAKTERISTIKJA:

- ruralnih zajednica

4. DRUŠTVO SE OD ZAJEDNICE RAZLIKUJE PO TOME ŠTO POJEDINCI STUPAJU U:

- u odnose, a da prethodno nisu bili povezani

5. KOMPETICIJA JE PREMA R.PARKU:

- interkacija bez socijalnog dodira

6. AUTOR P.TOWNSEND UVEO JE POJAM:

- relativne deprivacije

7. U RADIKALNIM VARIJANTAMA URBANE SOCIOLOGIJE OSPORAVA SE:

- urbana sociologija
8. JEDAN OD PRIGOVORA CHICAGO URBANIM SOCIOLOZIMA OD STRANE CASTELLSA JESTE DA SU:

- zamjenili stvarne društvene odnose prostornim

9. SVOĐENJE GRADA NA LOKALNU ZAJEDNICU PREMA R.SENNETTU REZULTIRA:

- tiranijom prisnosti

10. THE POLISH PEASENT IN EUROPE AND AMERICA STUDIJA JE:

- W.I. Thomasa i F.Znanieckog

11. DOKUMENT SOCIAL EVROPE SUPPLEMENT DONEŠEN JE:

- 1993. godine

12. H. LEFEVBRE SMATRA DA JE GRAD:

- projekcija društvenih odnosa na tlu

13. H. LEFEVBRE JE OSNIVAČ:

- instituta za urbanu sociologiju

14. THE CITY AS SOCIAL LABORATORY RAD R.E. PARKA PROBLEMATIZIRA:

- socijalne promjene

15. PRIMARNA OSOBINA GRADA JE:

- kosmopolitizam

16. URBANISM AS WAS OF THE LIFE NAPISAO JE:

- L.Wirth

17. PREMA D. DWIGHTU OSNOVNA OSOBINA MODERNOSTI JE:

- alijenacija

18. T.W ADORNO SMATRA DA JE GLAVNA OSOBINA MODERNOSTI I ALIJENACIJE :

- autoritativnost
19. STREET CORNER SOCIETY JE SINTAGMA KOJU JE KRERIRAO:

- W.W. Foote

20. PREMA G.SIMMELU METROPOLIS FORMIRA:

- unutarnji konflikt
Sociologija I i II parcijala

1. Socijalni sistem je?

Skup većeg broja međusobno povezanih jedinica.
Realnost proizvedena od individualnih aktera koji su motivirani za postizanje zadovoljstva i čiji se odnos
definira kroz kulturalno definisanje simbola.

2. Ljudsko ponašanje je naučeno, temeljna je odrednica?

Pritiska.
Teorija prisile.

3. Solidarnost mehaničkog tipa je?

Karakteristika starijih predindustrijskih država gdje društvena podjela rada nije razvijena i za nju nema
potrebe.

4. Teorija interakcionizma i etiketiranja fokusira svoje interese na?

Definiciju situacije i na institucije koje stvaraju, interpretiraju i provode pravila za jedan set ponašanja
koje je prihvatljivo dok drugi set ponašanja zabranjuje i kažnjava.

5. Individualizacija osobe je?

Vjerovanje da je osoba prilagođena.
Proces izdvajanja individue iz nečeg opšteg, zajednice.
Vrijednost individualnosti i potreba za njom se fokusiraju isključivo na pojedinačnu osobu.

6. Autor M. Truzzi pripadnik je teorije?

Etnometodologije.

7. Glavni problem evolucione teorije je?

Da u pojedinim segmentima Zemljine kore (sedimentnim stijenama) postoje predominantni fosili. U
jednom sloju dominiraju jedni, a u drugom drugi i problem je kako to objasniti.
Po Herbert Spenceru biološka i socijalna evolucija su u biti isto. Teorija nije praktična i realistična. Fali
joj jednobraznost.

8. Bizarnost je?
Čudnovatost, neobičajnost, nastranost odnosno odudaranje od nečega što je prihvaćeno kao ustaljeno i
svakidašnje.

9. Bioetika?
Posmatra ljudsko ponašanje tako da podržava čovjekovo zdravlje, vitalnost i život uopšteno.
Bioetika je disciplina koja proučava ljudsko djelovanje u odnosu na sav život, uključujući samoga sebe.

10. Uticaj A. Comtea je bio osobito veliki na sociologe empiričare, zbog čega se čitav taj smjer
naziva?
Pozitivizam ili socijalna fizika.

11. Legitimacija je?

Sistem fokusiran na oblike socijalnog znanja koji se koriste da se potvrdi postojanje institucija.

12. J. Turner pripadnik je teorije?

Teorija konflikta.
13. Funkcionalno jedinstvo je?
Oblik vršenja funkcije koja je važna za sistem u cjelini.

14. Teorija socijalnog interakcionizma je fokusirana na?

Proces etiketiranja i nastanka devijantnosti.

15. Adaptacija se odnosi na?

Prilagodbu sistema na okolinu.

16. Obrazovanje ima funkciju?

Latencije, prenosioca kulture, njenih atributa i značenja akterima, osigurava internalizaciju, transfer i
prihvatanje vrijednosti društva.

17. Teoretičar S. Stryker javlja se u kontekstu teorije?

Simboličkog interakcionizma.

18. Determinizam je?

Određenje o sveopštoj određenosti svih pojmova.
Determinizam ili predodredba je metafizička teza da postoji samo jedna budućnost s obzirom na događaje
iz prošlosti i zakone prirode.

19. Peeping Tom je?

U anglosaksonskim zemljama sinonim za voyeura. Naziv dolazi od legende prema kojoj je Lady Godiva
morala gola projahati kroz grad Coventry, po nalogu svog muža - gradonačelnika, da bi spasila grad. Svi
su se građani pristojno okretali i nisu je gledali, osim krojača Toma.

20. Strukture su fiksirane, a uloge su?

Varijabilne.

21. Primarnom socijalizacijom smatra se?

Elementarna simbolička kreirana okolina društva.

22. Preživljavanje normi odnosi se na?

Prihvatanje normi, ograničenja koja upućuju na ono što ne smijemo činiti, vrijednosti, sankcija, jezika,
stereotipa i ideju samog sistema kao realnog.

23. Teoretičar razvijenog funkcionalizma je?

T. Parsons, G. Ritzer, Robert K. Merton.

24. Kriterij normalnosti je?

Stabilnost i ravnoteža socijalnog sistema.
Prosječna stopa javljanja neke pojave u društvu i ono što je za društvo korisno.
Nenormalno je sve što odstupa od prosjeka.

25. Diskreditirajuća stigma je?

Otvorena, vidljiva, poznata.

26. Cilj eksperimenta u etnometodologiji je?

Poremećaj normalnih procesa, tako da se proces može posmatrati kao konstrukcija ili rekonstrukcija.

27. Autor studije „Frame Analysis” je?

E. Goffman.

28. Pesimizam je?

Kritički odnos prema stvarnosti.
Mračno gledanje i shvatanje svijeta oko sebe.

29. Primitivizam je?

Neadekvatno ponašanje osobe ili grupe ljudi tj. ono koje nije u skladu sa određenim okvirima ponašanja
mentalno zdrave osobe ili više osoba u međusobnoj komunikaciji.
Sa stanovišta sociologije, primitivizam se tretira kao društveni odnos primjeren prastarim (ranim,
drevnim, prvobitnim) društvenim zajednicama - ali i savremenim društvima koja su opterećena
recidivima prošlosti.

30.Ukoliko ljudi definiraju situaciju kao stvarnu, ona će biti stvarna u svim svojim?
Oblicima.
Konsekvencama.

31. Autor evolucijske teorije u sociologiji je?

Herbert Spencer.

32. Racionalnost je?

Temeljna odlika kapitalizma (M. Weber).
Akcija za postizanje cilja odgovarajućim sredstvima.

33. Komformitet je situacija kada se?

Osoba prilagođava institucionalnim sredstvima za postizanje cilja.
Izraz volje pojedinca da prihvata norme i pravila, konvencionalnu moralnost.
Komformitet je način adaptacije predviđen kao kulturni cilj.

34. Siromaštvo po G. Lundbergovom modelu spada u?

Neodobrene devijacije.

35. Izvor devijacije po teoriji agresivnosti je?

Suprotnost između poveznosti cilja i objekata.

36. Ekonomske krize se odnose na?

Povećanje nezaposlenosti i nesigurnosti, dovođenje u pitanje određenih društvenih vrijednost ili
nametanje novih.

37. Anomija je karakteristika društva koje se nalazi u stanju?

Deregulacije ili relativnog nedostatka norme.

38. Inovacija je?

Primjena nove i poboljšane ideje, postupaka dobara, usluge, procesa koji donosi nove koristi ili kvalitetu
u primjeni.
Inovacija je način adaptacije predviđena kao kulturni cilj, ali institucionalna sredstva ga ne predviđaju, jer
bi inovacija mogla narušiti institucionalna sredstva.

39. Adaptacija je?

Situacija kada sistem mora imati upravo takvu vrstu odnosa sa vanjskim ili okolnim sistemima koji su
kompleksni, nesavladivi i nepredvidljivi, na način da se prilagodi ili adaptira na te okoline.
40. Povezanost klasne pripadnosti i najznačajnijih simbola uspjeha ispitivao je?
E. Mizruchi.

41. Osobit doprinos analizi smijeha dala je teorija?

Etnometodolgije.

42. Zločini koji su korisni vladajućoj klasi i neće biti kažnjeni, stav je?
W. Chamblissa.

43. Funkcionalni imperativi su?

Zahtjevi koji se moraju ispuniti da bi društvo preživjelo.
Prema T. Parsonu društvo se može razvijati kroz 4 perspektive poznate kao AGIL:
- adaptacija (adaptation)
- postizanje cilja (goal attainment)
- integracija (integration)
- latencija (latent patern maintenance).

44. Koncept integracije u funkcionalizmu se odnosi na?

Značajnog potrošača.
Društvo kao sistem.
Povezivanje komponenti sistema kako bi bio funkcionalan.

45. Kriminalitet je za Marxa?

Posljedica kapitalizma.
Kriminal - bolesna društvena pojava koja nagriza društveni organizam.
Kriminalitet - refleks stanja društva, otuđenosti i stanje kriminaliteta pouzdano govori o stanju društva.

46. Anomija je?

Stanje svijesti nekog ko je iščupan iz svojih moralnih korijena, neko ko nema više nikakvog uzora, već
samo nepovezane impulse.
Odsustvo skupa ciljeva koje pojedinac želi dosegnuti.

47. Racionalnost nije karakteristika osobe, nego društvenog poretka, stav je?
M. Webera.

48. Asocijalnost je?

Manjak želje za stvaranje veze sa ljudima; sklonost osamljenim aktivnostima; ponašanje koje nije u
skladu sa opštim društvenim normama.

49. Reakcija je?

Pojam koji se odnosi na bilo koji drugi politički ili društveni pokret koji traži povratak na prethodno
stanje.
Reakcija je akcija izazvana nekom prethodnom akcijom, osobito ona koja teži njezinu poništenju,
uspostavljanju njome narušene ravnoteže ili suzbijanju njezinih posljedica; protudjelovanje, protuakcija,
protuučinak.

50. Sociologija je najopštija nauka o društvu, njen predmet proučavanja je prije svega socijalna?
Promjena i implikacije tih promjena.

51. Primarna osobina grada je?

Sloboda - sve velike kulture su gradske kulture, istorija svijeta je istorija gradskih ljudi. Kosmopolitizam,
multikultura, globalizacija.

52. „Urbanism as Way of the Life” ?

Louis Wirth.

53. Osnovne osobine modernosti?

Društvo teži simetriji, postaje značajno preko manjih društava i konflikt tendira autonomnosti u odnosu
na početne motive, tj. on je stalan i prateći atribut društvenog života.
Moderno društvo karakteriše racionalno uređenje grupe s utilitarnim ciljevima.

54. Osnovne osobine alijenacije su?

Apatija - Kenneth Keniston, Eric Kohler
Autoritativnost - T. W. Adorno
Saglasnost - E. Fromm
Cinizam - Eve Merton
Skitnja - M. Gradzins
Politička apatija - M. Rosenberg
Politička hiperaktivnost - D. Riesman, N. Glaser
Lišavanje ili deprivacije - E. Kris, N. Leites
Regresija - S. de Grazia
Samoubistvo - Sergejev 1974.
Psihoza - E. Gortly Jaco
Predrasude
Personalizacija u politici.
Alijenacija je kulturni proizvod modernog svijeta a budući da nije ljudska i oslobađajuća kategorija,
Fromm joj pripisuje patološku dimenziju.

55. „Street Corner Society” je?

Klasično sociološko istraživanje - William W. Foote.

56. Metropolis prema Simmelu?

Kao osnovne socijalne interakcije na socijalnom tlu metopolisa Simmel smatra razmjenu, konflikt,
dominaciju, prostituciju i socijabilitet, a osnovni socijalni pojmovi su stranac, siromah, tvrdica, rasipnik i
avanturista.

57. Formativna tačka moderne urbane sociologije je?

Formativnom tačkom nastanka novije urbane sociologije može se smatrati osnivanje „Instituta za urbanu
sociologiju” 1963. godine u Parizu pod predsjedništvom Henry Lefevbra.

58. O. Spengler je?

Autor „Propast Zapada”, nije izraziti sociolog i njegove veze sa Simmelom i Weberom su veoma
oskudne. Zajednička odrednica ogleda se u shvatanju da je grad dominirajući oblik društvenosti, sjedište i
izvor civilizacija i društvenih promjena.

59. 4 tipa kapitala koji determiniraju socijalnu isključenost su?

Finansijski - odnosi se na mogućnost ili nemogućnost pristupa dobrima i resursima
Humani - određuje ekonomsku participaciju
Socijalni - određuje civilnu i političku participaciju
Fizički - zajedno sa socijalnim omogućava socijalnu interakciju.
60. Šta potvđuje selo, a šta grad?
Tlo potvrđuje selo, a sloboda grad.

61. Šta je grupa po Simmelu?

To je prelazni oblik između pojedinca i društva.

62. Kontakt u prostoru?

Kada postoji, kontakte treba ispitivati u jedinicama socijalne distance.

63. Ko osporava urbanu sociologiju?

- William Isaac Thomas
- Manuel Castells
- Ognjen Čaldarević (u radikalnim varijantama osporava se mogućnost postojanja urbane sociologije).

64. P. Townsend?
Upozorio je na relativnu prirodu siromaštva koja se odnosi na distributivni okvir podjele resursa i dobara;
uveo je pojam relativne deprivacije (odsustvo ili nedovoljnost one vrste prehrane, ugodnosti, standarda,
usluga i aktivnosti koje su zajedničke ili uobičajene u društvu).

65. Kompeticija prema R. Parku je?

Proces koji se odvija kako u prirodi tako i u ljudskim zajednicama, to je vrsta interakcije bez socijalnog
dodira ili nesvjesni tip konflikta.

66. Po čemu se društvo razlikuje od zajednice?

Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao prirodnog stanja i karakteriše je povezanost ljudi od
rođenja ili snažno međusobno vezivanje. Nasuprot zajednici, društvo karakteriše skup ljudi koji žive
jedan pored drugog, ali nisu suštinski povezani i razdvojeni su uprkos svim faktorima povezivanja.

67. Zakašnjela urbanizacija je?

Karakteristika ruralnih zajednica.
Gradska oprema je preuređena na taj način koji je najbolje odgovarao ruralnim navikama.

68. 6 oznaka idealnog tipa grupe.

- Relativna trajnost i relativan kontinuitet
- Organizovanost koja počiva na podjeli funkcija i uloga njihovih članova
- Predstave o grupi kod članova
- Nastajanje tradicije i običaja pri dužem trajanju
- Uzajamni odnosi s drugim tvorevinama
- Uzor (prije svega u velikim grupama).

69. Najznačajniji kritičar klasične urbane sociologije je?

Manuel Castells.

70. M. Castells pojam „urbano” ?

Ideološki intoniran i ima kulturološko značenje.

71. Prigovori Chicago urbanim sociolozima?

Jedan od značajnijih prigovora Chicago urbanim sociolozima od strane Castellsa jeste da su zamijenili
stvarne društvene odnose prostornim.
Uočili su okupljanje etničkih skupina u određenim dijelovima grada koja su nazvali prirodna područja i to
im je dalo povoda da preko prostora grada interpretiraju klasnu strukturu grada.
72. Zonalni raspored grada?
Spada u klasno - prostorne odnose.
- Loop/centralna zona - Central Buisness District
- Zona slum - ova
- Zona zaposlenih osoba
- Rezidencijalna zona
- Zona suburbije ili komutiranja.

73. Svođenje grada na lokalnu zajednicu prema R. Sennetu je?

Problematično sa stanovišta javnosti koje perpetuira u određenom lokusu kao tiranija prisnosti.

74. „The Polish Peasent in Europe and America” je?

Studija Znanieckog proizašla iz interesa za etničke grupe.

75. Dihotomija zajednica/društvo?

Najpotpuniju teoriju je uveo Ferdinand Toennies. Kao kriterij razlikovanja zajednice i društva on uzima
odnose ljudskih volja u smislu uzajamnog djelovanja tako što jedna strana nešto čini ili daje a druga
strana nešto trpi ili prima.

76. Faktori socijalne isključenosti su?

Siromaštvo, beskućništvo, dugoročna nezaposlenost, polna, dobna i religijska diskriminacija, neadekvatna
kvalifikacija za tržište rada, kompleksne promjene izazvane novim tehnologijama i oblicima
komunikacije.

77. Mjerilo rasutosti grupe?

- Grupacija sa distancijom (između pripadnika)
- Sa vještačkim kontaktima
- Povremeno okupljene
- Stalno okupljene grupacije.

78. „Social Europe Supplement” je?

Dokument Evropske komisije; 1933. godine. Naglašava uticaj faktora na socijalnu isključenost.

79. Grad prema H. Lefevbreu je?

Projekcija društvenih odnosa na tlu. Definicija označava analitičku metodu ne zanemarujući način života,
povijest, ekonomiju, društvenu podjelu rada itd.

80. „Industrialism as Way of the Life” je?

Sintagma koju je kreirao M. Castells. Urbanizam je kulturalna ekspresija kapitalističke industrijalizacije,
pojava tržišne ekonomije i procesa racionalizacije modernog društva.

81. Apstraktna invdividualnost je?

Unutar metropolisa urbanit je opremljen apstraktnom individualnošću.
Mogućnost individue da svoju egzistenciju doživljava kao prošireno JA kroz individualizaciju zajednice.

82. H. Lefevbre je osnivač?

Teorije svakodnevnog života i „Instituta za urbanu sociologiju”.

83. „The City as Social Laboratory” je?

Sintagma koju je kreirao R. Park prema kojoj je grad laboratorija jer je to otvoreno polje sukoba,
ogranizam nestabilne ravnoteže i sjedište socijalnih promjena.

84. Teorija prostora?

Ne postoji teorija prostora, a da ona istovremeno nije opšta socijalna kontrola.
Po Castellsu je teorija socijalne organizacije koja se realizira na temelju međuovisnosti pojedinca i
principa centralnih funkcija.

85. Fenomen socijalne isključenosti?

Ne odnosi se samo na siromaštvo nego uključuje kompleksne i nepredvidljive odnose nepotpunih
socijalnih prava, nepristupačnost tržištu rada uslijed nepotpune i slabe obrazovanosti, općenito
nepristupačnost resursima i šansama.

86. Temelj urbanosti je pojam kompromisa?

Kao višesmislenog rješenja sukoba.

87. Ritam grupe?

Je jedno od mjerila po kojima se razlikuju realiteti grupa.
Grupacija laganog, srednjeg i ubrzanog ritma.

88. Konflikt prema Simmelu je?

Lociran u metropolisu, može da bude autonoman i da ima pozitivne strane.
Stalna osobina društva.
Konflikt je konstruktivan sve dok se ne javi jaz između postojećih formi i vitalnih potreba.

89. Orijentacija grupe može biti usmjerena na?

Grupacije podjele i jedinstva.

90. Teorija polja je sintagma koju je uveo?

Kurt Lewin.

91. Politička hiperaktivnost je osobina alijenacije koju su istakli?

D. Reisman i N. Glaser.

92. Mrtvi javni život je sintagma koju je uveo?

Richard Sennet.

93. Moderno društvo tendira ka?

Sekundarnim tipovima grupiranja.

94. Izabrana socijalna izolacija je?

Kriterij varijabla koja te skupine kvalifikuje kao subkulturalne.

95. Tranzicijski kapitalizam je karakteristika?

Postratnog perioda; društvo dinamičkog karaktera.
Stanja dezorganizacije u društvu:
- rast siromaštva
- rat i postratni period
- multiplikacija nesposobnosti subjekata koji su pogođeni socijalnim problemima.

96. Socijalno povjerenje pripada obliku kapitala kojeg definiramo kao?

Socijalni kapital.

97. Socijalna isključenost može prerasti u?

Masovno siromaštvo.

98. Ideja liberalizma odnjegovana je u idejama... i referira se na?

Keyenesa i Marshalla... na političku kontrolu tržišta.

99. Šta je „Social Exclusion Unit” ?

Odjel za tretiranje socijalne isključenosti u V. Britaniji.

• Šta je sociologija?
Sociologija je najopštija nauka o društvu, njen predmet proučavanja je prije svega socijalna promjena i
implikacije tih promjena.
• Šta je uvjetovalo nastanak sociologije?
Nastanak sociologije je uvjetovao razvoj prirodnih nauka, otkrivanje prirodnih zakona i tehnoloških
dostignuća koji su unaprijedili novi oblik proizvodnje i novu podjelu rada.
• Metode u sociologiji?!
Metode u socilogiji
• Zašto nam služe sociološke spoznaje?
Sociološke spoznaje nam služe da dosegnemo u srž (bit)analiziranog sociološkog fenomena, procesa ili
odnosa kako bi dali odgovor na određeni društveni problem.
• Koja su sociološka pitanja?
Činjenična pitanja – odnose se na činjenice o društvenim pojavama i procesima
Komparativna pitanja - služe za usporedbu podataka u cilju saznanja osnovnih razlika (opće/ izuzetak od
pravila)
Razvojna pitanja – da bismo razumjeli savremene društvene pojave, trebamo ih uporediti i sa njihovim
prošlim stanjima
Teorijska pitanja – činjenična ( empirijska) pitanja koja se odnose na način odvijanja društvenih procesa
• Tipovi sociološke analize?!
Strukturalna – opisuje strukturalne karakteristike društvene pojave
Procesna – istražuje socijalne procese, kroz koje se zbiva društvena pojava
Kauzalna – određuje društvene čimbenike koji uzrokuju društvene pojave
Funkcionalna – otkriva posljedice društvene pojave za okolinu u kojoj se zbiva
• Šta je sociološka imaginacija?
Sociološka imaginacija pomaže da čovijek razumije društvenu i historijsku scenu i njeno značenje za
individualne živote. (nezaposlenost je individualna pojava koja se može doživiti kao i društvena ukoliko
veći broj stanovnika ostane bez posla) Sociološka imaginacija nam ukazuje kako društveni svijet u kojem
živimo izgleda iz perspektive sociologa.
• Termin sociološke imaginacije prvi je uveo...
W. Mills, 1959.
• Metodološki postupci prikupljanja podataka?!
1.Posmatranje: sa učestvovanjem
bez učestvovanja
2.Razgovor: intervju
anketa (otvorena i zatvorena)
Posmatranje, ispitivanje, mjerenje, statistika, eksperiment i upoređivanje.
• Teorija konflikata?!
Konfliktne teorije razumijevaju socijalne strukture i institucije u stanju stalne dinamike.
• Koja je razlika između funkcionalista i teoretičara konflikata?
Bitna razlika između funkcionalista i teoretičara konflikta jeste razlika između reda, sukoba i društva.
Naime, funkcionalisti tvrde da svaki dio sistema (subsistem) doprinosi održavanju cjeline, a teoretičari
konflikta suprotno, tj. Svaki dio sistema je u konfliktu sa cjelinom
• Koji su sinonimi za teoriju socijalne kontrole?
Sinonimi za socijalnu kontrolu su: neopozitivizam, desni realizam, neoklasicizam ili neokonzervatizam.
• *Osnivači sociologije?!
Saint Simon, Ogist Kont, Herbert Spenser, Karl Marks, Emil Dirkem, Max Webber
• *Emil Dirkem je predstavnik...
Francuske socijalne misli.
• *Predstavnici antičke socijalne misli...
Sokrat, Aristotel, Platon, Herodot, Hesiot, Ciceron, Seneka, Epikur, Lukrecije Kar, Zenon, Anaksimandar
i Eshil.
• *Herbert Spenser je engleski sociolog koji je u objašnjavanju ljudskog društva razvio ideju...
Biologizam
• *Termin sociologija je Ogist Kont prvi put spomenuo u djelu...
„Kurs pozitivne filozofije“
• *Max Webber je predstavnik...
Njemačke socijalne misli.
• Nabroj novovjekovne predstavnike socijalne misli?!
Viljem Fridrih Hegel, Šarl Monteskije,Tomas Hobbs, Džon Lok, Žan Žak Ruso, Nikolo Makijaveli,
Imanuel Kant, Spinoza, Leibnitz, Vico...
• *Teorija razmjene fokusirana je na...
kaznu i nagradu.
• *U primarnim odnosima sankcija je...
neformalno provedena.
• Šta je društveni status?
Društveni status ili položaj je položaj koji pojedinac zauzima u određenoj društvenoj grupi (strukturi) ili
zajednici.
• Kad se prvi put spominje pojam sociologije?
U 19. stoljeću
• Osnivači teorije rutinske kontrole su...
Kohen i Markus Felson
• Teorija životnog stila se temelji na...
Definisanju vrijednosti kao općeg standarda, ideje, i kvalitete koje pojedinac smatra poželjnim ili
korisnim. (Walters, 1998.)
• #Emil Dirkem mehaničku solidarnost definiše kao solidarnost koja je karakteristična za
nerazvijena društva u kojima je slabo razvijena društvena podjela rada, i za društva koja su razvijena na
zajedničkim vrijednostima i zajedničkoj, kolektivnoj svijesti.
• #Rezultat neizbježne vrijednosti je prema Marksovim predviđanjima stvaranje besklasnog
društva, utemeljenog na proleterijatu.
• #Funkcionalizam kao dominantnu društvenu teoriju u američkoj sociologiji u prvoj polovini 20.
Stoljeća razvio je Emil Dirkem, a usavršio Talkot Parsons.
• #Svaki pojedinac posjeduje dvije svijesti, jedna koja je zajednička skupini kojoj pripadamo i
naziva se kolektivna svijest, i druga koja nas predstavlja kao pojedince i koja nas čini individuom, a
naziva se individualna svijest.
• *Marks predviđa klasni sukob i revolucionarnu borbu između...
buržoazije i proleterijata

1. Osnovna osobina modernosti jeste podijeljenost čovjeka na:

Javno i privatno biće
2. Najznačajniji kritičar klasične urbane sociologije je:
Manuel Castells

3. Zakašnjela urbanizacija je karakteristika:

Ruralnih zajednica

4. Društvo se od zajednice razlikuje po tome što pojedinci stupaju u:

Odnose, a da prethodno nisu bili povezani

5. Kompeticija je prema R. Parku:

Interakcija bez socijalnog dodira

6. Autor P. Townsend uveo je pojam:

Relativne deprivacije

7. U radikalnim varijantama urbane sociologije osporava se:

Urbana sociologija

8. Jedan od prigovora Chicago urbanim sociolozima od strane Castellsa jeste da su:

Zamijenili stvarne društvene odnose prostornim

9. Svođenje grada na lokalnu zajednicu prema R. Sennettu rezultira:

Tiranijom prisnosti

10. "The Polish Peasent in Europe and America" studija je:

W. I. Thomasa i F. Znanieckog

11. Dokument Social Europe Supplement donesen je:

1993.

12. H. Lefevbre smatra da je grad:

Projekcija društvenih odnosa na tlu

13. H. Lefevbre je osnivač:

Instituta za urbanu sociologiju

14. "The City as Social Laboratory" rad R. E. Parka problematizira:

Socijalne promjene

15. Primarna osobina grada je:

Kosmopolitizam

16. "Urbanism as Way of the Life" napisao je:

Louis Wirth

17. Prema D. Dwightu osnovna osobina modernosti je:

Alijenacija

18. T. W. Adorno smatra da je glavna osobina modernosti i alijenacije:

Autoritativnost
19. "Street Corner Society" je sintagma koju je kreirao:
William W. Foote

20. Prema G. Simmelu metropolis formira:

Vanjski konflikt

• SOCIJALNA ISKLJUČENOST JE ŠIRI POJAM OD:

- siromaštva

• SOCIJALNE NORME U VEZI SEKSA KREĆU SE:

- od poticajnih zahtjeva do prisilnih naredbi

• BITI EMOCIONALNO HLADAN ČESTO JE PREDUVJET ZA:

- ulazak u određene društvene krugove

• KLASNI SIMBOLI UTJELOVLJUJU JEDAN ILI VIŠE NAČINA ZA ZAŠTITU:

-klasnog statusa

• JEDAN OD FAKTORA KOJI SE MOŽE DOVESTI DO INTENZIVIRANJA SOCIJALNE

ISKLJUČENOSTI JE:

• AKTER MOŽE TOKOM ŽIVOTNOG CIKLUSA UČINITI POMAKE ILI PROMJENE U

SASTAVNIM DIJELOVIMA SVOJIH SKUPOVILA ULOGA KADA SE:

- dodaju nove uloge, stare napuštaju ili reanžiraju

- dodaju nove uloge, stare zadržavaju
- dodaju nove uloge, a stare postaju dio novih
- potisnu prethodna iskustva

NEMA TAČNIH ODGOVORA

• PROCES SOCIJALNOG ISKLJUČENA IMPLICIRA SOCIJALNE ODNOSNE POPUT:

- etniciteta

• IZABRANA SOCIJALNA IZOLACIJA JE KRITERIJI VARIJABLA KOJA TE SKUPINE

KVALIFIKUJE KAO

- subkultura

• NE TVRDIMO DA JE VEĆINA FENOMENA SOCIJALNE PATOLOGIJE I SOCIJALNE

ISKLJUČENOSTI REZERVISAN ZA TRANZICIJSKE ZEMLJE, NEGO DA SU TE POPULACIJE:

- izložene većim rizicma

• TRI TIPA POD KOJIMA SE MOŽE ISPOLJITI PRIBRANOST SU:

- fizički, finansijski i socijalni

SOCIJALNI SISTEM JE SKUP:

- određenog broja povezanih jedinica

• MODELIRANJE JE ODREDNICA :
- socijalizacije

• SOLIDARNOST MEHANIČKOG TIPA JE:

- karakteristika ruralnih zajednica

• SIGMATIZIRANJE OD STRANE ČLANOVA ZAJEDNICA DIO JE JEDNE OD TEORIJA

KOJA RAZMATRA :

- inkriminaciju urbanog društva

• INDIVIDUALIZACIJA OSOBO JE :

- vjerovanje osobe da je prilagođena

• AUTOR M. TRUZZI PRIPADNIK JE TEORIJE:

- etnometodologije

• PRAZNINA UNUTAR TEORIJE EVOLUCIJE :

- adaptacija

• POSTMODERNI ČOVJEK SE MOŽDA I RAZLIKUJE OD MODERNOG. OSOBINA

DRUGOG JE:

- javno i privatno biće

• KADA URBANIZACIJA NIJE U MOGUĆNOSTI PRATITI TOK RAZVOJA DRUŠTVA,

ODNOSNO KADA IMA ODGODU I KAŠNJENJE, ONDA KAŽEMO:

- ruralnih zajednica

• KOJE SKUPUNE SE OTUĐUJU OD DRUŠTVA, POSTAJU SOCIJALNO IZOLIRANE:

- subkulturu

• SOCIJALNO ISKLJUČENJE IMPLICITNO SE ODNOSI NA:

- siromaštvo
• NE TVRDIMO DA JE VEĆINA FENOMENA SOCIJALNE PATOLOGIJE I SOCIJALNE
ISKLJUČENOSTI REZERVISAN ZA TRANZICIJSKE ZEMLJE , NEGO DA SU TO POPULACIJE:

-
•

OSNOVNA OSOBINA MODERNOSTI JESTE PODIJELJENOST ČOVJEKA NA:

- javno i privatno biće

• NAJZNAČAJNIJI KRITIČAR KLASIČNE URBANE SOCIOLOGIJE je:

- M. Castells

• ZAKAŠNJELA URBANIZACIJA JE KATAKTERISTIKJA:

- ruralnih zajednica

• DRUŠTVO SE OD ZAJEDNICE RAZLIKUJE PO TOME ŠTO POJEDINCI STUPAJU U:

- u odnose, a da prethodno nisu bili povezani

• KOMPETICIJA JE PREMA R.PARKU:

- interkacija bez socijalnog dodira

• AUTOR P.TOWNSEND UVEO JE POJAM:

- relativne deprivacije

• U RADIKALNIM VARIJANTAMA URBANE SOCIOLOGIJE OSPORAVA SE:

- urbana sociologija

• JEDAN OD PRIGOVORA CHICAGO URBANIM SOCIOLOZIMA OD STRANE

CASTELLSA JESTE DA SU:

- zamjenili stvarne društvene odnose prostornim

• SVOĐENJE GRADA NA LOKALNU ZAJEDNICU PREMA R.SENNETTU REZULTIRA:

- tiranijom prisnosti

• THE POLISH PEASENT IN EUROPE AND AMERICA STUDIJA JE:

- W.I. Thomasa i F.Znanieckog

• DOKUMENT SOCIAL EVROPE SUPPLEMENT DONEŠEN JE:

- 1993. godine
• H. LEFEVBRE SMATRA DA JE GRAD:

- projekcija društvenih odnosa na tlu

• H. LEFEVBRE JE OSNIVAČ:

- instituta za urbanu sociologiju

• THE CITY AS SOCIAL LABORATORY RAD R.E. PARKA PROBLEMATIZIRA:

- socijalne promjene

• PRIMARNA OSOBINA GRADA JE:

- kosmopolitizam

• URBANISM AS WAS OF THE LIFE NAPISAO JE:

- L.Wirth

• PREMA D. DWIGHTU OSNOVNA OSOBINA MODERNOSTI JE:

- alijenacija

• T.W ADORNO SMATRA DA JE GLAVNA OSOBINA MODERNOSTI I ALIJENACIJE :

- autoritativnost

• STREET CORNER SOCIETY JE SINTAGMA KOJU JE KRERIRAO:

- W.W. Foote

• PREMA G.SIMMELU METROPOLIS FORMIRA:

- unutarnji konflikt
 Univerzitet u Sarajevu
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE

SOCIOLOGIJA
Prof. dr. Alisabri ŠABANI
Sociologija je tipična novovjeka nauka koja je nastala u 19.
stoljeću u socijalnim okvirima koji su bili specifični za to
doba.
 Najvažnija okolnost koja je definirala 19. stoljeće jest
Francuska buržoaska revolucija 1789. godine. Ona je imala
ogroman utjecaj na mnoga evropska društva, u smislu da
je bila platforma za političko organiziranje društva u kom
vladaju buržuji. Ona je izazvala niz pozitivnih promjena u
pravu, ekonomiji, u oblasti ljudskih prava i etici.
 Druga važna okolnost jeste industrijalizacija koja je
promijenila socio-demografsku sliku društva jer je
potaknula promjene u načinu proizvodnje i organizaciji
rada. Ona je ujedno značila da poljoprivreda nije više izvor
bogatstva, nego industrija. Industrija je široko primijenila
naučno-tehnička dostignuća tog doba i ostala je trajno
otvorena za tu vrstu inovacija. Ono što je učinila
industrijalizacija jest nova definicija prostora, a to znači da
je jako mnogo ljudi primorano da bude povezano u procesu
proizvodnje, uglavnom na jednom mjestu.
Direktna posljedica industrijalizacije je urbanizacija.
Masovne migracije su bile uzrokovane potrebom
industrije za radnom snagom koja je bila locirana u
ruralnim oblastima.
 Kolonije su znatno doprinosile uspostavi kapitalizma jer
su istovremeno služile kao resurs i tržišta. Preko ovog
faktora kapitalizam poprima globalne dimenzije. Kolonije
su postale dio sistema kapitalističke proizvodnje i tržišta.
 Birokratizacija i racionalizacija su doprinijele nastanku i
učvršćenju kapitalizma jer su ovi slojevi pružali niz neophodnih
usluga potrebnih za funkcionisanje ovog sistema. U okrilju
ovih usluga nastaje moderna srednja klasa.
Razvija se klasna i politička borba, nastaje ideja socijalizma,
javljaju se revolucije i nemiri. Religija se promijenila u tom
smislu što joj je razvoj nauke i tehnike uskratio status
dominantnog oblika svijesti, organiziranja i upravljanja
društvom
 Sociologija je najopštija nauka o društvu, njen predmet
proučavanja je prije svega socijalna promjena i
implikacije tih promjena. Kako one nastaju, kako se
realiziraju i ko su akteri promjena, kako je moguć socijalni
svijet kroz pojedinca, grupu i veće kolektivitete (nacija,
država, organizacija, regija, itd.).
 Institucionalizacija sociologije kao nauke bila je duga i
neujednačena. Još je A. De Tocqueville u knjizi Stari režimi i
revolucije iz 1856. godine naglasio da to nije knjiga o istoriji,
nego se bavi onim što danas zovemo komparativnom socio
logijom.
Prvo, sociologija ima informativnu funkciju (npr. životni uslovi
radničke klase) kako bi dala upotrebljiva objašnjenja za one
koji imaju moć i donose odluke.
 Drugi tip sociologije je kritički, sa ciljem da uoči deformacije
društva i da ponudi rješenja (npr. Frankfurtska kritička škola).
Treći tip sociologije ima za zadatak, kao i sve naučne discipline,
da objasni socijalne fenomene, i stoga ona ima kognitivni
karakter (Weber, E. Durkheim).
 Orijentacije u sociologiji su raznovrsne, u zavisnosti od
ideje kako se stvaraju nova znanja i kako se metodološki
organizira istraživačka strategija. M. Weber je poznat po
tome što je razvio „razumijevajuću" sociologiju, za razliku
od pozitivizma koji je razvio kvantitativnu (matematsku)
sociologiju. Ove razlike su ostale prisutne i u modernoj
sociologiji, one su razvile dilemu da li „objašnjenje" ili
„interpretacija" imaju prednost.
Sociološka teorija objašnjava ili interpretira prošlo, dato
i buduće društvo, socijalne probleme i fenomene. Ona
takođe postavlja i pitanja. Teorija je usmjerena na prošli
i aktualni socijalni svijet, pri čemu poštuje nužnost
pažljive analize svih aspekata tretiranog socijalnog
problema ili fenomena
Smisao teorije jest u tome da objasni zašto i kako
nastaju socijalni fenomeni, tj. zašto se mijenjaju i
smjenjuju, zašto se razlikuju međusobno.
Umješnost postavljanja pitanja i teorijskog razmišljanja o
socijalnom životu i sastoji se u otkrivanju ideja koje
dokazuju povezanost i dinamiku socijalnih fenomena. Taj
pristup omogućava otkrivanje skrivenih ili nezapaženih
faktora. To su npr. Weberova koncepecija „protestantske
etike" ili Durkheimov koncept „anomije" - koji se tek
kasnije empirijski dokazuju.
 Teorija nije jedinstvena po pitanju ideja, načinu
razmišljanja i metodološkoj strategiji. Teorije se
razlikuju s obzirom na nivo analize, stepen jasnoće i po
usmjerenosti na vrstu problema, kao i po pitanju
shvatanja uzročno-posljedičnih odnosa.
 U pogledu nivoa analiza postoje mikro i makro teorije.
Mikroteorije se bave analizom pojedinaca ili manjih
grupa, mezoteorije se bave nešto većim grupama i
fenomenima, a makroteorija se bavi društvima u cjelini.
Na važnosti dobijaju sve više mezoteorije, ili teorije
srednjeg obima i zahvata, koje posreduju između mirko
i makro perspektiva (Mouzelis, 2000).
Teorije tragaju za ključnim faktorima koji objašnjavaju
nastanak, razvoj i nestanak (raspad) analiziranih
fenomena u širim društvenim kontekstima.
 Jasnoća i fokus interesa teorije se odnosi na onu mjeru u
kojoj postoje jasni ciljevi i prijedlozi objašnjenja interakcije
između realnih životnih činjenica.
Uzročno-posljedična veza između socijalnih fenomena je
ona što teorije razdvaja i razlikuje. U ovoj relaciji teorija
pokušava da odgovori na pitanje - šta je od temeljnog
značenja za socijalni život i šta je to osnovno što teorija
treba da objasni. U vezi s ovim postoje teorije akcije i
teorije prisile.
Teorije akcije nastoje da shvate socijalni život na temelju
razumijevanja i osjećanja samih aktera u određenom
vremenu i prostoru, sa idejom da se razumiju njihove
akcije. Ovu teoriju zanimaju percepcija, značenja i
intencije svih koji su uključeni u interaktivni odnos i kako
utiču jedni na druge.
 Teorija prisile ne smatra aktere tako važnim i želi
napraviti analizu onih faktora koji ograničavaju ili
uvjetuju ljudsku akciju. Ona istražuje i razvija novu
metodologiju koja je osjetljiva na utjecaj okoline u
razvoju ponašanja. Fokusirana je na proces formiranja
pritisaka na pojedinca i kako se pod tim utjecajem
formira socijalno vidljivo ponašanje.
August Comte (1978 - 1875) je autor koji je prvi primijenio
pojam sociologija. Polazio je od stanovišta da sociologija
treba da bude nauka o društvu na sličan način kao što su
to i prirodne i tehničke nauke, osobito fizika. Svoju teoriju
je razvio kao pozitivizam ili kao socijalnu fiziku, što je
prethodni pojam za sociologiju u njegovom opusu.
Sociologija treba da bude nauka o socijalnoj statici
(struktura) i o socijalnoj dinamici (socijalne promjene).
Comte je autor teorije o tri stadija razvitka društva.
Teološki stadij se odnosi na historiju Evrope i svijeta
prije 1300. godine. Osnovni sistem ideja zasnivao se
na tome da je Bog uzrok svemu, pa i socijalnom
svijetu. Metafizički stadij se odnosi na period između
1300. - 1800. Centralna ideja ovog perioda je priroda,
kao sveobuhvatajuća sila koja objašnjava sve. Nakon
1800. svijet ulazi u pozitivistički period, sa osnovnom
idejom da je nauka oruđe u rukama čovjeka koji
može urediti svijet u skladu sa moralnim dobrom.
Knjigu Kurs pozitivne filozofije objavio je 1842., a Sistem
pozitivne politike 1851. godine. Utjecaj Comtea je bio
osobito velik na sociologe empiričare, zbog čega se i čitav
taj smjer naziva pozitivizmom. U izvjesnim smjerovima
suvremene sociologije javlja se tzv. post-pozitivizam.
 Herbert Spencer (1820-1903) je najznačajniji britanski
sociolog 19. stoljeća i jedan je od utemeljitelja sociologije.
Smatrao je da tržište treba da upravlja (doktrina
laissezfaire) procesima u društvu, a država da se ograniči
na elementarnu zaštitu ljudi. U biti, nije bio zainteresovan
za socijalne reforme, ali vjerovao je u progres. U osnovi je
bio socijalni darvinist, jer je vjerovao da svijet prolazi kroz
evolucijske procese i da zbog toga treba da postaje bolji.
Preživljavanje najprilagođenijih je osnovno događanje u
društvu koje je ukomponirano sa stalnim borbama za
oskudne resurse. Spencer je pritom vjerovao u pojedinca,
a ne u kolektivitete.
 Društvo je razumijevao kao organizam koji se razvija ka
stanju koje će biti utemeljeno na prijateljstvu, altruizmu,
specijalizaciji, priznanju uspjeha, voljnoj kooperaciji
između visokodiscipliniranih pojedinaca, dakle na
visokorazvijenoj moralnosti. U tom razvijenom stanju
postojala bi normativna ograničenja koja bi upućivala na
ono što ljudi ne bi smjeli činiti.
 Drugi aspekt Spencerove teorije se odnosi na
diferencijaciju strukture koja zadovoljava različite
funkcionalne zahtjeve društva poput proizvodnje,
razmjene, obrazovanja, itd.
 Treći aspekt njegove teorije jest uvid da je socijalna
evolucija u direktnoj korelaciji sa usložnjavanjem i
specificiranjem podjele rada, a to je razumijevao u
kontekstu porasta stanovništva i socijalne
diferencijacije. Porast stanovništva narušava balans u
društvu, zbog čega se razvijaju novi oblici socijalne
prilagodbe. Jedna od varijanti te prilagodbe jeste
podjela rada - tj. što je razvijenija industrijska podjela
rada, to su mogućnosti prevazilaženja problema
porasta stanovništva veće.
 Četvrti aspekt njegove teorije jeste da su biološka i
socijalna evolucija u biti jedno isto. Naime, on se pitao
zašto neka društva preživljavaju, a neka ne.
Najsposobnija društva preživljavaju i ta činjenica u
dugoročnoj perspektivi vodi do poboljšanja svijeta u
cjelini. Procjene i nastojanja jednog društva da preživi
moraju uključivati analizu demografske strukture,
kulture, komunikacija, razvijenu kontrolu resursa, itd.
 Karl Marx (1818-1883) je jedan od najznačajnijih
mislilaca građanskog društva i kapitalizma u usponu.
Marxova temeljna odredba o strukturi građanskog
društva upućuje na to da je radna snaga - roba i na
temelju toga se diferencira klasna struktura društva.
Pozicija radnika je rezultat društvenih odnosa i
predstavlja uslov proizvodnje roba. Građansko društvo
se razvija u istorijskom procesu koji posredstvom
klasne borbe stvara pretpostavke i mogućnosti za
besklasno društvo.
Specifikum robe proizvedene na kapitalistčki način je
odnos koji dijalektički obilježavaju najamna radna
snaga i višak vrijednosti u totalitetu kapitalističke
reprodukcije u kojoj je klasna borba implicitna i
eksplicitna, te je dominantno obilježje tog društva.
 Tek na tržištu se ostvaruje taj sistem koji je
suprotstavljen radnicima, tj. na tržištu se ispostavlja da
radnikov vlastiti proizvod vlada nad njim. Podjela rada
koja se intenzivira u razvijenom kapitalizmu, radnika
pretvara u dio mašine. Uslovi i odnosi proizvodnje
uništavaju čitav svijet proizvodnih napora i sklonosti i
instrumentalizira radnika u jednu jedinu svrhu -
umnožavanja i rasta kapitala.
Max Weber (1860 -1920) teorijski razvija sliku društva
centriranog oko kapitalizma kao cjelovitog
društveno-ekonomskog sistema. On smatra da se
društvo može shvatiti samo kao proizvod ili način
organizacije specifičnih radnji pojedinaca. Osnovna
jedinica sociološke analize je ipak čovjek i njegovo
djelovanje. Društvena stvarnost je iracionalna po
karakteru. Društvene nauke teže da razumiju, a ne
samo da objasne pojave koje su predmet njihovog
proučavanja.
Za Webera je kapitalistička privreda najviši oblik
racionalne organizacije, odnosno privreda je
najpotpunije podredila sve društvene akcije
kategorijama sredstvo - cilj.
Po Weberu svijet je u etičkom smislu iracionalan, a to
se prije svega ispoljava u odsustvu racionalnog
djelovanja zasnovanog na razumu koji na sebe
preuzima punu odgovornost za sve posljedice svog
djelovanja.
Za Webera osnovna jedinica sociološkog naučavanja, ono
što je čini naukom, jeste društveno djelovanje koje je
različito od ponašanja. Društveno je ono djelovanje kada
nosilac radnje pridaje neko značenje svom djelovanju i
kad nosilac radnje mora uzimati u obzir ponašanje
drugih lica i smisaono orijentisati svoje djelovanje prema
njemu, gdje je bitno da drugo lice kojemu je djelovanje
upućeno bude smisaona orijentacija, a ne uzročna
komponenta vlastitog djelovanja.
 Stoga se društveno djelovanje može razvrstati u četiri
grupe:
1. ciljno-racionalno djelovanje koje je poduzeto u
skladu sa izvjesnim očekivanjima u pogledu ponaša
nja predmeta spoljašnjeg svijeta i drugih ljudi koris
teći ova očekianja kao uslove ili sredstva za postiza
nje vlastitih ciljeva, kojima racionalno teži;
2. vrijednosno-racionalno djelovanje, kad neko djelo
na osnovu svjesne veze u apsolutnu vrijednost je
dnog oblika ponašanja, bilo da je ono etičko, estets
ko, religiozno ili kakvo drugo, i to samo radi njega i
bez obzira na uspjeh;
3. afektivno djelovanje, kad neko afektivno ili
emocionalno djeluje, povodeći se za aktuelnim
afektima i društvenim stanjima;
4. tradicionalno djelovanje, kad neko djeluje naviknut
dugim ponavljanjem.
 U kompleksnom društvenom realitetu (iracionalnom
realitetu, da se poslužimo Weberovom odrednicom)
svaki od tipova društvenog djelovanja nastoji biti
dominirajući u društvenom kompleksitetu i da oblikuje
ili bolje reći da ga reducira u kategorijama jednog tipa
djelovanja.
 Moć je, prema Weberu, „mogućnost jednog čovjeka ili
određenog broja ljudi da ostvare svoju volju u
zajedničkom djelovanju, čak i unatoč otporu ostalih koji u
tom djelovanju sudjeluju". Moć nije izolovana u rukama
pojedinaca ili skupina, oni je imaju ili drže u odnosu na
druge i stoga spada u kategoriju društvenog odnosa.
Pod „tržišnom situacijom" Weber razumijeva bilo kakav
predmet razmjena koje su učesnicima na tržištu poznate
kao njima dostupne s obzirom na hijerarhijske klasne
razlike i pristupačnosti za zaradu. Weber podvlači da su
tržište i potrošnja oduvijek postojali, ali se samo u
zapadnom modernom svijetu može naći kapitalističko
preduzeće sa fiksiranim kapitalom, racionalnom
specijalizacijom i tržišnom ekonomijom.
Postoje slijedeće vrste klasa:
• svojinska klasa, čiji je status utvrđen vlasništvom;
• sticajna klasa, čiji je status utvrđen mogućnošću
korištenja usluga na tržištu;
• srednja klasa, čiji je status utvrđen na osnovu
službeničkih i profesionalnih sposobnosti ili radnici s
izuzetnim monopolističkim prednostima ili
mogućnostima;
• radnička klasa, čiji je status utvrđen na osnovu
odsustva svojine.
 Za razliku od klasnog statusa, društveni status se odnosi
na postojeće pravo u odnosu na privilegiju u pogledu
društvenog ugleda ukoliko počiva na jednoj ili više
osnova:
a) Način života;
b) Uobičajeni proces obrazovanja, koji se može sastojati
od empiričkog i racionalnog obučavanja i usvajanja
odgovarajućih vidova življenja;
c) Društveni ugled stečen rođenjem ili zanimanjem.
 Weberova analiza klasa rezultirala je slijedećim
uvidima: u nastajanju klase bitna je tržišna vrijednost
usluga koje pruža nevlasnička grupacija ljudi, tj. za
nastanak klase u kapitalističkom društvu nije
presudan moment vlasništva;
 Odsustvo klasne borbe u Marxovom smislu riječi i
ubrzane podjele društva na vlasničku i nevlasničku
klasu, nego konstatira upravo širenje srednje klase za
koju je Marx pretpostavljao da će u zavisnosti od
rješenja dominantnog konflikta prevagnuti na
pobjedničku klasu. Srednja klasa se, po Weberu,
uglavnom širi ka činovničkim i kvalifikovanim radnim
mjestima, čak i kada je pogođena ekonomskim
krizama. Moderno, savremeno kapitalističko društvo,
odnosno preduzeće, pretpostavlja brojnu činovničku
klasu koja opslužuje kapital nizom usluga koje su mu
potrebne za logiku njegovog funkcionisanja - stjecanje
profita;
 Klasa nije jedinstvena unatoč tipskoj situaciji, nego
varira s obzirom na stratifikacijski mobilitet koji je u
modernom društvu omogućen za većinu stanovništva;
• birokratizacija društva je trajni proces;
• slika društva se još više usložnjava zbog raznolike
društvene stratifikacije, osobito u kapitalistički
organizovanim društvima;
• raspodjela moći u društvu nije nužno povezana sa
raspodjelom klasne nejednakosti.
Zatvoreni društveni odnos osigurava pogodnost
svojim učesnicima na više načina, ali ako im se daje u
trajnu i neotuđivu svojinu tada se nazivaju pravima.
Weber navodi slijedeće primjere zatvorenih
društvenih odnosa:
• na tradicionalnoj osnovi je zajednica u kojoj se
pripadnost određuje porodičnim vezama;
• na afektivnoj osnovi je erotska veza ili veza ličnog
poštovanja;
• na vrijednosno-racionalnoj osnovi su religiozne
zajednice;
• na ciljno-racionalnoj osnovi su ekonomske grupe
koje imaju monopolski karakter.
 Dobijanje potpune slike o grupama moguće je u
kategoriji legitimiteta. Odnos između onih koji imaju
pravo da zapovijedaju i onih koji su dužni da slušaju,
nije pitanje uticaja jedne grupe na drugu, nego je
bitno to što normativni poredak (neformalno, to je
konvencija koju karakterizira odsustvo grupe ljudi
koja je nadležna za primjenu sankcija) sankcioniše
pravo zapovijedanja i što učesnici u odnosu vjeruju
u njegovu legitimnost tj. oni koji vrše vlast imaju
legitimno pravo da naređuju dok oni koji se
pokoravaju smatraju da je ta vlast normativni
poredak kojem se duguje poslušnost.
Legitimnost jednom poretku omogućena je na osnovu:
tradicije, uvažava se ono što je oduvijek postojalo,
afekcija, uvažava se ono što je vrijedno poštovanja i
podražavanja, vrjednosno-racionalno, uvažava se ono
što apsolutno važi, ciljlno-racionalno, uvažava se ono
što je u skladu sa zakonom a na osnovu usaglašenosti
svih aktera da jedan poredak treba uspostaviti i kad
poredak nameće jednu vlast za koju se smatra da joj svi
duguju poslušnost.
Održavanje uvjerenja o važenju jednog poretka je jedno
od najmoćnijih instrumenata manipulacije masama, ali
isto tako ovi Weberovi uvidi imaju trajnu vrijednost za
analizu dezorganizacijskh atributa društva, kada uvjerenja
mogu biti snažno uzdrmana i mogu imati nepredvidljive
posljedice za sve aktere u društvu.
Racionalnost je od najvećeg značaja za Weberovu teoriju, jer
je racionalnost temelj na kojem se Zapad razlikuje od ostalih
društava. Racionalna vlast je podjednako važna za sve
strukture društva. Njom se utvrđuje način upravljanja
društvom sa jasnom konfiguracijom nadležnosti pojedinih
upravnih aparata.
 Racionalna vlast odnosno njena realizacija je službena
dužnost a ne privatni posao gdje je prepoznatljiva razlika
javne svojine od lične svojine.
Racionalnost je akcija za postizanje cilja odgovarajućim
sredstvima, ali s obzirom da je društvo kompleksna
kategorija moguće je nekoliko tipova racionalnosti:
• racionalna orijentacija prema racionalno odabranim
ciljevima u koju su uključena očekivanja i ponašanja
objekta vezana za uspješno postizanje ciljeva aktera
racionalne orijentacije,
• racionalna orijentacija na apsolutnu vrijednost koja
ne vodi računa o spoljnom uspjehu,
• afektivna orijentacija,
• tradicionalna orijentacija.
E. Dürkheim (1858 - 1917) je također značajan sociolog,
koji uje dao veliki doprinos utemeljenju i razvoju
sociologije. Društvo se pojedincu nameće dvostruko: kao
ono koje ga obuzdava i ono koje ga oslobađa. Razum,
umjerenost, nije karakteristika pojedinca nego
društvenog poretka koji uravnotežava pojedinčeve
obaveze i zadovoljstvo. Pojedinac postaje racionalan
tek posredstvom učešća u društvu.
On smatra da su ideje i etičke vrijednosti temelj društva
i njegova specifična stvarnost. Društvena stvarnost bez
kolektivne svijesti ne može funkcionisati. Moralni, idejni i
etički sadržaji su preduslov normalnog društvenog života
o kojem postoji etička suglasnost o opravdanosti
određenog tipa društva.
 Društvo zahtijeva da, zaboravivši svoje interese, postanemo
njegove sluge i primorava nas na sve vrste muka, lišavanja i u
svakom trenutku primorani smo da sebe potčinimo pravilima
ponašanja i mišljenja koja nismo ni stvorili ni htjeli i koja su
čak, ponekad, suprotna našim sklonostima i našim
najosnovnijim nagonima" (Dirkem, 1969).
 Prinuda funkcionira za pojedinca ne kao uvećana moć
kolektiva nad pojedincem nego na taj način da je
internalizirana u pojedincu i javlja se kao unutarnja
prinuda. Uzrok kolektivnih predstava, njihovih sadržaja ne
nalaze se u pojedincima, nego u stanju jednog društva koje
može karakterisati mehanička ili organska solidarnost.
Uzrok društvenih pojava treba tražiti u proučavanju
njihovih funkcija, odnosno kakvu društvenu potrebu pojave
zadovoljavaju.
 Funkcija obnavlja uzrok odnosno kolektivnu svijest o
potrebi za jednom društvenom pojavom. Funkcija je
objektivni odnos između pojave i određenog stanja
društva. Stanje društva može karakterisati mehanička
solidarnost, stanje promjena mehaničke solidarnosti i
organska solidarnost. Kriteriji za mehaničku ili organsku
solidarnost su uloga represivnog zakona, nivo podjele
rada, stepen individualnosti, vidljivost obavezne druš
tvene saradnje, uloga zajedničkih moralnih vrijednosti.
 Solidarnost mehaničkog tipa je karakteristika starijih
predindustrijskih društava gdje društvena podjela rada
nije razvijena i za koju i nema potrebe.
 Društvena solidarnost je latentna struktura, a ne
manifestna i on izražava zahtjev da se preko vidljivih
spoljašnjih činjenica otkriju unutrašnje činjenice.
Manifestna činjenica simobolizuje unutarnju činjenicu.
Solidarnost svoje prisustvo manifestuje pravom, odnosno
pravilom o sankcionisanom ponašanju.
 Prelaz iz mehaničke u organsku solidarnost je obilježen
razvojem društva. Da bi se društvo razvijalo potrebno je da
ranija mehanička kolektivna svijest nije suviše čvrsta i da su
pojedinci pokazali vidan otpor prema toj vrsti svijesti i
dopuštaju odstupanja koja su potrebna u novim društvenim
prilikama.
 Za promjene Durkheim veže pojam anomije koja
predstavlja sitauciju deregulacije ili relativnog
nedostatka normi u nekoj socijalnoj grupi. Promjene
ne mogu da podnesu svi članovi društva u
funkcionalnom smislu riječi.
 Na taj način dolazi do društvene izolacije koja
srazmjerno raste sa sve većom društvenom
pokretljivošću i na scenu stupa pojedinac, oslobođen
odgovornosti prema zajednici, koji živi za sebe i svoje
interese. Anomija je disfunkcionalna sa stanovišta
društvenih ciljeva jer funkcija određene vrste pojave se
definiše po tome kakvu društvenu potrebu one
zadovoljavaju.
 Do kraja Prvog svjetskog rata sociologija je imala
potpuno razvijen teorijski aparat i jasno
izdiferencirane orijentacije. Do tog vremena, van
Evrope, objavljeni su svi klasični radovi iz sociologije,
Comtea, Spencera, Marxa, Webera, Durkheima,
 Pojavili su se nagovještaji moderne sociologije, osobito
kroz radove Georga Simmela, Thorstena Veblena,
Gaetana Mosce, Vilfreda Paretta, Ludwiga Gumplowicza,
Leopolda von Wiesea i dr. To je bio period stabilizacije ili
klasični period jer su glavni teoretičari identifikovali
osnovna pitanja kojima se bavi teorijska sociologija,
uočili su glavne protivriječnosti datih društava i ponudili
različite ključne faktore objašnjenja društva.
 Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do konsolidacije
sociologije i stalne ekspanzije konkurentnih teorija.
Novije teorije, osobito fenomenološka i
interakcionistička škola nude alternativne i značajne
odgovore na nove kompleksnosti koje su se pojavile u
promijenjenom svijetu.
 Fokus funkcionalne teorije o društvu je društvo kao
sistem. Društveni sistem koji funkcionalno stanovište
uzima kao osnovni referentni okvir sociološke teorije
istovjetan je s konkretnim društvom.
Dijelovi sistema su institucionalni, slojni, klasni i
prirodne sastavne jedinice globalnog društva kao što su
privreda, politika, vaspitanje, obrazovanje, klase, kaste,
staleži, lokalne zajednice, male grupe, formalne
organizacije. Nijedan društveni oblik ne može se u
potpunosti objasniti pomoću društvenog sistema sve
dok nisu poznati dijelovi.
 Društveni sistem ima dva svojstva:
1. Uzajamnu povezanost svih njegovih dijelova,
2. Težnju za održavanjem jednog određenog poretka u
odnosima između dijelova.
Ova dva svojstva nazivaju se međuzavisnost i ravnoteža i
kvantitativnog su karaktera tj. mogu se ispoljavati na
razne načine i u različitom stepenu.
 Funkcionalizam je usmjeren na analizu strukture
društva, osobito na one aspekte koji su nužni da bi
sistem preživio. Osnovno je stanovište da se društvo
održava na okupu na osnovi konsenzusa svojih
članova, zatim mora organizovati svoju ekonomsku
osnovu, tip socijalizacije i kulturu koja će dati osnovne
upute svojim članovima društva što da čine, kako i
zbog čega. To su takozvani funkcionalni preduslovi ili
zahtjevi koji se moraju zadovoljiti, kako bi društvo
preživjelo
 Ovi preduslovi su ujedno i odgovor na pitanje kako je
društvo moguće. Parsons tvrdi da se sistem može
razvijati ukoliko se razvija u četiri perspektive poznate
kao AGIL:
• adaptacija (engl. adaptation) je situacija kada
sistem mora imati upravo takvu vrstu odnosa sa
vanjskim ili okolinskim sistemima, koji su
kompleksni, nepredvidljivi i nesavladivi, na način
da se prilagodi, adaptira na te okoline.
• postizanje cilja (eng. goal attainment) je zadatak
sistema da postavi, definira i ostvari ono što želi
postići, svoje osnovne ciljeve (preživjeti i širiti se).
• integracija (eng. integration) je povezivanje
komponenti sistema kako bi bio funkcionalan, jer
sistem jednostavno mora biti u stanju
povezanosti.
• latencija (eng. latency) je održavanje modela ili
obrasca sistema, na način da osigura, održi i
obnovi motivaciju pojedinaca (sistem nagrada i
kazni), a kroz to i kulturalne obrasce koji stvaraju i
održavaju motivaciju unutar sistema
U tom smislu struktuirana društva, kao sistemi, djeluju
na temelju činjenice da:
• Sistemi imaju svojstvo reda i međuovisnosti dijelova
• Mogu biti statični ili dinamični
• Tendiraju ka balansu, ravnoteži
• Osobine jednog sistema mogu utjecati na drugi
sistem
• Sistemi imaju granice i održavaju te granice
• Alokacija i integracija sistema je nužno njegova
ravnoteža
• Sistemi teže samoodržanju, a to uključuje održanje
granice kroz odnos dijelova i cjeline, kroz kontrolu
promjena u okolini i interne izmjene sistema
(Parsons, 1990).
Od kapitalne važnosti jest interakcija, kultura, simboli, a
osobito kontinuum status - uloga kao strukturalna
komponenta sistema. Status je strukturalni položaj
pojedinca unutar sistema, a uloga je ono što pojedinac
radi u položaju koji ima. Položaj je određen
funkcionalnim značenjem za širi sistem. Stoga, individua
predstavlja analitičku jedinicu kao skup statusa i uloga,
a zadovoljavajući svoje potrebe, posredno zadovoljava
interese sistema kao cjeline.
 Društvo kao sistem, sa svojim dominantnim
osobinama, moćnije je od individue. Individua, da bi
preživjela, mora prihvatiti kulturu datog društva preko
socijalizacije, koja je nužno njegova elementarna
primarna simbolička okolina, pa do toga da svojim
djelovanjem potvrđuje kako je sistem istinit i svrhovit.
Socijalizacija je kontinuum jer je kultura definirala što to
znače različite dobne skupine, što treba da rade i što se
od njih očekuje, ukratko, ona traje od rođenja pa do
smrti. Svaka dob ima svoja socijalizirajuća iskustva koja
su kulturalno definirna i konstruirana.
 Prateći aspekt ovog procesa je adekvatna socijalna
kontrola koja je spremna ispraviti greške i ukazati na
problem, ponuditi kompenzacije za izvjesne
nedosljednosti u datom procesu. Socijalna kontrola ne
mora uvijek biti prijetnja nepredvidljivostima, ali ima
dodatnu funkciju očuvanja integriteta i unutarnje
povezanosti sistema.
Društvo kao sistem je cjelina koja je samodovoljna,
samosvrhovita, u kojoj individue mogu zadovoljiti
sve potrebe, posebne i kolektivne, i živjeti u
potpunosti unutar cjeline. AGIL premise o društvu,
kao sistemu i cjelini, dopuštaju funkcionalistima da
privrednu i ekonomsku djelatnost shvate kao
podsistem usmjeren na prilagodbu u odnosu na
okolinu i na korištenje resursa, čime se ujedno
organiziraju i provode sve ekonomske realnosti
 Politika izvodi funkciju postignuća cilja stvarajući
socijetalne ciljeve, pri čemu ima sposobnost da mobilizira
aktere prema željenim svrhama. Obrazovanje ima
funkciju latencije, prenosioca kulture, njenih atributa i
značenja akterima, osigurava internalizaciju, transfer i
prihvatanje vrijednosti društva.
 Najvažniji podsistemi društva kao cjeline su privreda,
socijetalna zajednica, obrazovanje i politika.
Za Parsonsa, kultura je najuniverzalnija osobina
društva jer zalazi u gotovo sve strukture društva, a
sposobna je da integrira različite podsisteme i da
postane integralni dio tih podsistema. Kultura
predstavlja kompozitum socijalnog naslijeđa, znanja,
simbola, ideja i ujedinjenog vremena (u sebi sadrži
istovremeno prošlost, sadašnjost i budućnost). Kultura
je orijentir za djelovanje individua i institucionalne
obrasce, difuzibilna kroz procese učenja i socijalizacije,
pri čemu ima i kontrolnu funkciju.
 U relaciji kultura - osoba, kultura se nudi kao primarna
simbolička okolina, ali od osobe zavisi "koliko će kulture
zahvatiti" kroz socijalizaciju.
Parsons smatra da je osoba realnost u kontinuumu
potreba - dispozicija. Ona je osnovna jedinica motivacije,
a motivacija organizira i podupire akciju osobe. Postoje
tri tipa kontinuuma potreba - dispozicija:
• Prvi, težnja osobe za priznanjem,
• Drugi, internalizacija vrijednosti kao orijentira prema
različitim kulturnim standardima,
• Treći, očekivanje uloge u kojima akteri daju i primaju
odgovore.
 Može se reći da su osnovne osobine sistema slijedeće:
1. sistemi su otvoreni, otvorenost ili zatvorenost
sistema je uslovljena prirodom granice prema
drugim sistemima kao i suprasistemima;
2. sistemi imaju strukture koje omogućuju da se
stabilnost stanja održava čak i kad nastupe promjene
ili zaprijeti stanje entropije;
3. sistemi imaju poruke, vrijednosti i opravdanje svog
funkcionisanja;
4. sistemi su sastavljeni od subsistema koji su nužni za
opstanak i preživljavanje sistema. Međutim, pojedini
subsistemi imaju simbiotičke ili parazitističke odnose sa
sistemom. Funkcija subsistema je realizacija one
osnovne funkcije sistema - preživljavanja u određenoj i
kompleksnoj okolini. Subsistem osigurava razmjenu
energije s okolinom i pretvara je u oblike koji odgovaraju
sistemu, tj. u one oblike koje sistem može upotrijebiti za
sebe. Održavanje kritičnih subsistema je uslov postojanja
sistema i u slučaju naglih promjena preživljava samo onaj
sistem koji uspije održati funkcionisanje kritičnih
subsistema;
5. subsistem može funkcionirati samo u odgovarajućoj
okolini koju mu nudi sistem i unutar njega ostvaruje
svoje vlastite svrhe i ciljeve (Luhmann, 1981).
 Uloga je društveni sistem koja ima više subsistema
specijalizovanih za rješavanje problema:
1. prilagođavanje,
2. postizanje cilja,
3. integracija,
4. održanje sheme.
Postizanje cilja je saglasnost oko postizanja ciljeva
sistema; devijacija je neuspjeh dostizanja ciljeva.
Integracija je solidarnost i usklađenost, devijacija
predstavlja neuzajamnost i nered.
 Oblici devijacije proizilaze iz neuspjeha da se
dostigne korisnost ili efikasnost. Njih karakteriše
nedostatak kontrole nad elementima akcije.
Odstupanje od zajedničkih vrijednosnih normi grupe ili
zajednice vodi statusu marginalnosti.
 Vrijednost je ta koja diktira ljudsko ponašanje, vjernost
vrijednosti je nova vrijednost. Vrijednost definira usmjereno
ponašanje, tj. ponašanje je instrument preko kojeg se stiže
do cilja, odnosno željene vrijednosti i na taj način vrijednost
se očituje u samom aktu ponašanja
 Funkcionalna analiza mora dokazati postojanje
standardiziranih oblika realnih struktura kroz ponavljajući
obrazac, da se u ponovljenim istraživanjima dokaže isti
obrazac.
 Disfunkcija - Ona je realnost u društvima koje imaju
negativne konsekvence (npr. kriminalitet). Pojam nefunkcije
se definiše kao posljedica nevažnu za sistem.
 Merton uvodi pojam manifestne funkcije kao način
kodifikacije funkcionalne analize. Naime, pojam funkcije se
koristio u nizu drugih disciplina sa različitim značenjima:
• kao javna okupljanja ili ceremonije,
• kao zanimanje,
• kao aktivnost nosioca socijalnog statusa,
• kao matematska odredba koja se odnosi na
varijablu u odnosu spram jedne ili više referencija,
na osnovu kojih se može izraziti njena vrijednost,
• kao značenje u biologiji se odnosi na organske
procese koji održavaju cjelinu,
• u funkcionalističkoj anatropologiji je na sličan način
shvaćena kao i u biologiji,
• u svakodnevnom govoru koristi se kao sinonim za
korist, namjeru, cilj, posljedicu.
Latentne funkcije su objektivne posljedice koje nisu
ni prepoznate niti namjeravane od strane aktera u
sistemu. Tri su tipa latentnih funkcija:
• One koje su funkcionalne, ali neotkrivene,
• One koje su disfunkcionalne, ali neotkrivene,
• One koje su nebitne za sistem, ali neotkrivene.
 Kao što znamo po Durkheimu, anomija je situacija
deregulacije ili relativnog nedostatka normi u nekoj
socijalnoj grupi, a Mertonov naglasak je na raskoraku
između vrijednosti koje društvo nameće i realnih
mogućnosti
• funkcionalno jedinstvo - svi standardni društveni oblici
vrše izvjesne pozitivne funkcije za društveni sistem u
cjelini;
• univerzalni funkcionalizam - svaki od tih oblika je
funkcionalan u odnosu na sistem u kojem se javlja;
• funkcionalna nezamjenjivost.
Socijalna dezorganizacija je stanje društva, zajednice ili
grupe karakterizirano visokim stupnjem rizika i
nepredvidljivosti za sve aktere u društvu. Indikacije za
razlike u društvu su najčešće porast socijalnih problema,
Nasuprot stabilnosti društva, socijalna dezorganizacija se
odnosi na rascjep u jedinstvu ciljeva i dovodi do
neuravnoteženog stanja. Posrijedi je dezorijentacija kod
promjene uslova života i pojava neprilagođenosti na nove
uslove
Dezorganizaciju možemo zamisliti jednako kao uzrok i
kao posljedicu, odnosno kao zavisnu ili nezavisnu
varijablu. Dr. Stanko Frank smatra da je
dezorganizacija fizički proces, tj. fizičkom raspadanju
odgovara kulturalno raspadanje (kulturalni konflikt),
uz napomenu da kriminalitet kao asocijacija sam po
sebi dobiva neki stabilitet (Frank, 1955).
1. Formalizam;
2. Kad se opšteprihvaćeni elementi integracije u društvu
mijenjaju i nameću se nove osobine i vrijednosti kao
centralne u novom društvenom poretku, koje će
vremenom steći opštepriznato značenje. Propadanje
opš-tepriznatih, neprikosnovenih vrijednosti otvara
put dezorganizaciji (npr. raspad SFRJ i uspostavljanje
novih nacionalnih država);
3. Individualnost interesa i ukusa;
4. Pojmovi prava i slobode, jer okolina koja naglašava i
priznaje pretjerane lične slobode i individualna prava
pogodan je teren za procvat (flourish) dezorganizacije -
što nije karakteristika stabilnih društava;
5. Hedonističko ponašanje;
6. Semantičke poteškoće u okviru heterogenih grupa
(razne profesije, nacionalnosti) i same potenciraju
već postojeće razlike;
7. Uzajmno nepovjerenje između grupa, nacija i
onemogućavanje postizanja zajedničkih ciljeva;
8. Fenomen nemira - u periodima opšte dezorganizacije
ljudi bivaju svjesni nečega što nisu u stanju definisati,
život se ne odvija na uobičajen način, ponašanje
odražava napetost u društvu, ali se ničim ne pomaže
rješavanju problema. Kretanja stanovništva su velika i
samo kretanje daje iluziju da poboljšavaju kvalitet
života.
Nasilje, u užem i širem smislu, obrazac je ponašanja i
može:
• da djeluje protiv sebe ili za sebe upotrebom
nelegalnih ili nelegitimnih mjera i sredstava;
• da prihvata tuđe kulturne, ideološke i političke
obrasce koji su upereni protiv sebe, svoje grupe ili
zajednice (društva, države, naroda);
• da djeluje mimo vlastitih nazora i uvjerenja (etičkih,
religijskih, nacionalnih, ideoloških, političkih, itd.) i to bi
bili i kao individua, grupa ili zajednica;
• da mijenja svoje etičke, religijske, nacionalne, ideološke,
političke i druge nazore i uvjerenja, te kulturne i etičke
obrasce koji iz toga proizlaze;
• da djeluje na vlastitu štetu, štetu grupe ili zajednice kojoj
pripada;
• da se upušta u društveno devijantne oblike ponašanja i
djelovanja i da na to druge prisiljava;
• da u interesu grupe ili zajednice pojedince prisiljava
običajnim normama, odlukom, pravilima, zakonima na
određeno ponašanje i djelovanje;
• da u ime ciljeva određene elite, grupe, države itd.
individua ili društvena grupa budu prisiljavane
sredstvima represije, prinude i lišavanja života, da se
ponaša ili djeluje u skladu sa postavljenim javnim ili
ilegalnim zahtjevima;
• da se upotrebom sile (fizičke i političke) ili ozbiljnih
prijetnji vrši prisiljavanje individue, grupe ili čitave
zajednice na ponašanje i djelovanje u skladu sa
nametnutim političkim i pravnim obrascem i
režimom države, političke elite, etničke ili religijske
zajednice, ideološke ili političke strukture ili faktora
izvan svoje države;
• da se upotrebom sile (fizičke i političke) ili ozbiljnih
prijetnji vrši prisiljavanje nekog lica na određeno
ponašanje (činjenje, nečinjenje ili trpljenje);
• da se neko prisiljava da se ponaša i djeluje protiv
slobodne volje (njenog slobodnog formiranja) kao i
protiv slobode djelovanja (ostvarivanja volje).
• da se nanese šteta drugoj osobi.
 Po njemu postoje dvije vrste agresivnosti - benigna i
maligna. Benigna agresivnost je urođena, normalna
odbrambena reakcija, važna za opstanak jedinke i vrste.
Prirođena je i čovjeku i životinji, ali je kod čovjeka češća,
jer:
1. čovjek reagira i na predviđenu opasnost;
2. čovjek pod uticajem ideologije vidi opasnost i tamo
gdje je nema;
3. područje vitalnih interesa čovjeka je puno šire nego kod
životinja.
• rast siromaštava,
• rat i postratni period,
• multiplikacija nesposobnosti subjekata koji su
pogođeni socijalnim problemima (koji još više fiksiraju
nesposobnosti).
 U dezorganizacijskoj okolini red i ravnoteža se lako
narušavaju. Gustina dezorganizacijskih stimulsa (na
društvenoj ravni tu spada naročito nedostatak
zajedničkih vrijednosti i solidarnosti) utiče da se
kriminalno djelo lakše racionalizira od strane aktera.
• eksploatatorski karakter kapitalizma
• kompetitivni karakter društvenih odnosa
• borba za status
• uloga novca
• negativan odnos prema radu
• gubitak društvenog oslonca
• gubi se razlika između "poštenja" i "kriminala"
• neki oblici ilegalne aktivnosti se toleriraju.
 Postavlja se pitanje zašto ipak većina ljudi ne čini krivično
djelo. Isti autor odgovara na to pitanje:
a) Nemaju "grješne" želje,
b) Nemaju prilike,
c) Nemaju znanja, vještine niti sposobnosti,
d) Nemaju energije i upornosti,
e) Nemaju emocionalne čvrstine,
f) Imaju sistem moralnih normi,
g) Imaju strah od sankcija.
 Krivično djelo se ipak čini, a mehanizmi koji ga podupiru
su:
a) Afekti,
b) Kriminalni optimizam,
c) Proračunati rizik,
d) Drugi sistem etičkih normi, spram standardiziranom
sistemu (Zvonarević,1968).
Četiri forme dezorganizacije:
• Normativna dezorganizacija se ogleda u odnosu
utilitarne tolerancije i aktivne tolerancije: normativna
tolerancija je narušena i ne predstavlja više bazu odnosa
(zajednički cilj i saglasnost).
• Predviđajuća dezorganizacija predviđa povredu
normativnih zahtjeva.
• Očita dezorganizacija je akt aktera i samim tim
predviđanje drugih, sebe kao žrtve.
• Dezintegrativna dezorganizacija je stanje potpune
definisanosti suprotnih strana u sukobu, te u ovoj
konstelaciji relacija je potpuno konfliktna.
Teorija konflikta vodi porijeklo od Marxovog proučavanja
socijalne dinamike u smislu da je konflikt klasa stalna
osobina društva. Takođe, dio teorije o konfliktima se
duguje i G. Simmelu u smislu da konflikt može da bude
autonoman i da ima pozitivne strane. Najvažnije uporište
za razvoj teorije konflikta jest reakcija na funkcionalizam.
 Konfliktne teorije razumijevaju socijalnu strukturu i
institucije u stanju stalne dinamike. Bitna razlika između
funkcionalista i teoretičara konflikta jeste razlika između
reda i sukoba u društvu. Naime, funkcionalisti tvrde da
svaki dio sistema (subsistem) doprinosi održavanju
cjeline, a teoretičari konflikta suprotno, tj. svaki dio
sistema je u konfliktu sa cjelilnom
Interes je ključna kategorija u teoriji konflikta. Oni koji
su na vrhu žele zadržati status quo, a oni koji su
podređeni nastoje promijeniti svoju sitauciju. Zato je
konflikt uvijek latentno prisutan i stoga je stalna osobina
društva
 Jonathan Turner smatra konflikt procesom događanja
koji vodi otvoreno nasilju različitog stepena između
najmanje dvije strane. Postoji nekoliko faza koje vode do
otvorenog konflikta. U ovoj teoriji emocije o konfliktu su
intervenirajuća varijabla. To su:
• socijalni sistem je skup većeg broja međusobno
povezanih jednica;
• među tim jedinicama postoji nejednaka distribucija
vrijednih i rijetkih resursa;
• jedinice socijalnog sistema koje nemaju odgovarajući
udjel u resursima započinju dovoditi u pitanje legitimitet
sistema (kad su aspiracije aktera prema uspjehu
blokirane);
• deprivirane grupe shvataju da je u njihovom intresu
redistribucija resursa;
• oni koji su deprivirani počinju se emocionalno
angažirati;
• dolazi do neorganiziranih, periodičnih izbijanja
frustracija;
• oni koji su uključeni u konflikt postaju ga svjesni, sve
su više emocionalno angažirani;
• dolazi do organiziranog uključivanja u konfliktnu
grupu koja je deprivirana;
• na kraju, između podređenih i nadređenih izbija
konflikt različitog nivoa nasilja. Nivo nasilja zavisi od
sposobnosti grupa u konfliktu da definiraju interese.
Takođe, nivo nasilja zavisi i od stepena do kojeg
sistem raspolaže mehanizmima upravljanja i
kontorle konflikta (Turner, 1982) .
 Randall Collins (1958) smatra da je konflikt najvažniji
proces u društvu i pristupa mu sa individualističkih
pozicija. Njegov pristup je etnometodologijski i
fenomenolški. Za većinu teoretičara socijalna struktura
je entitet koji vrši pritisak na individuu. Collins
društvene strukture smatra neodvojivim od individua
koji ih povratno konstituiraju i reafirmiraju kroz
svakodnevnu praksu
 Collins je razvio pet principa konfliktne analize socijalne
strukture:
1. konfliktna teorija mora biti u vezi sa realnošću, dio te
realnosti jeste da akteri nisu potpuno racionalni,
emocionalno su ranjivi u naporima da nađu
zadovoljstvo;
2. analiza konfliktne teorije se mora kretati u kategorijama
materijalnih aspekata, a kriterij varijabla su resursi koje
pojedini akteri imaju. Oni koji imaju resurse mogu
modificirati materijalne uvjete interakcije, a drugi su
prinuđeni na prilagodbu na date okolnosti;
4. grupe koje vladaju resursima ekskploatisat će one koji
ih nemaju;
5. konfliktna teorija mora proučavati interese, resurse,
moć, ali isto tako vjerovanja i ideale. Oni koji imaju
resurse organiziraju ideale i vrijednosti za one koji
nemaju resurse;
6. Konflikti se moraju proučavati empirijski, sa stanovišta
komparativne perspektive.
• Ciljni konflikt, koji se dešava kad željeni konflikt
definitivno ima za posljedicu pojavu neusaglašenosti.
• Saznajni konflikt koji se dešava kad individue postaju
svjesne da su njihove ideje ili mišljenja nekonzistentni.
• Emocionalni konflikt, koji se dešava kod osjećanja ili
emocija koje su nesuglasne (Hellriegel & Slocum,
1979).
 Potreba za razrješenjem konflikta može voditi traženju
načina za promjenu uobičajenih načina događanja stvari.
Tako, rješenje konfliktnih procesa može stimulirati
pozitivne promjene u društvu.
1. promjene vrijednosne skale koja određuje grupne
ciljeve i raspored njihove socijalne pozicije;
2. pojave bilo kojeg faktora koji ometa jasnost i
konzistentnost normativnih propisa i očekivanja,
3. pojave društvenih snaga koje ometaju djelovanje
sankcija,
4. pojave snaga koje su ohrabrene anticipacijom pona
šanja u dezorganizovanim prostorima.
Jezgro teorije simboličkog interakcionizma jesu radovi
Georga Simmela, William Isaac Thomasa, a potom
Georg Herbert Meada, Charles Horton Cooleya,
Herberta Blumera i Ervinga Goffmana.
 Herbert Blumer je prvi skovao i koristio pojam simbolički
interakcionizam 1937. godine. Prema Blumeru i
biheviorizam i strukturalni funkcionalizam usmjereni su na
okolinske faktore koji oblikuju ljudsko ponašanje. Ove teorije
zanemaruju ono što on naglašava, a to je da akteri tim
utjecajima daju značenja
 Značenja dobijaju univerzalna obilježja u interaktivnim
procesima. Svijest i socijalna situacija stvaraju značenja,
međutim, akteri ne moraju uvijek odgovarati na predvidljiv
način u kontekstu značenja, nego imaju na raspolaganju
značajan arsenal alternativa. To akterima daje sposobnost
slobode, ali i organizaciju i kontroliranje akcije.
 Sposobnost da se odgovori samome sebi, kao i
drugima, je bitan uvjet za razvoj svijesti. Iz toga
proizlazi da je osoba svjestan proces koji uključuje:
1. Sposobnost da se odgovori samome sebi
2. Sposobnost da se odgovori sebi, kao što mu i
generalizirani drugi odgovara
3. Sposobnost da se uključujemo u razgovor sa drugima
4. Sposobnost da pratimo i shvatamo šta neko govori i
šta će mu biti sljedeći korak.
 Da bi se osobnost razvila, mora postojati drugi ili
grupa. Glavne komponente osobe su ja i mene, to su
procesi, a ne završeni entiteti. Mene je dio ličnosti
kojeg je akter svjestan i predstavlja internalizaciju
organiziranih stavova drugih (Ritzer, 1997.). To su
snage komformiteta i socijalne kontrole. Ja predstavlja
dio ličnosti koji je nesvjestan; njega smo svjesni tek
kada je neka situacija završena.
Principi simboličkog interakcionizma su:
• Ljudska biće su obdarena sposobnošću razmišljanja;
• Mišljenje je oblikovano socijalnim interakcijama;
• Kroz interakciju akteri iščitavaju značenja i simbole;
• Značenje simbola omogućuje interakciju;
• Akteri imaju sposobnost modifikacije značenja simbola
na osnovu definicije i interpretacije situacije;
• Akteri su u stanju izvesti modifikacije jer su u stanju
interaktirati sami sa sobom, a to im daje uvid u kvalitetu
interakcije, te mogu izabrati jedan od tipova interakcije;
• Društvo i grupe su rezultat međuovisnosti obrazaca
akcije i interakcije.
 Pojam osobe kod Goffmana je povezan sa Meadovim
pojmom koji on razumije kao tenziju između ja i mene,
autentičnog ja i socijalizacijski proizvedenog mene, to
jest krucijalno nesuglasje koje postoji između naših
najljudskijih osobina i naših socijalizacijskih
karakteristika. Razlika proizlazi iz očekivanja, ponekad
činimo ono što se očekuje, a naše unutarnje ja nije uvijek
u skladu sa iščekivanjima koja su socijalizacijski
definirana.
 Društvo ne odobrava nekonzistentno ponašanje. Da bi
zadržali stabilnu sliku o sebi ljudi izvode uloge za svoju
društvenu publiku. Seriju ovakvih ponašanja Goffman
naziva dramaturgijom. Osoba je, stoga, dramski učinak,
proizvod interakcije između osobe i publike
 Da bi akter do kraja realizirao svoju osobu u
interaktivnom činu, on mora kontrolisati publiku u onom
aspektu koji može poremetiti tu sliku. Jednostavno, da
bi osoba bila potpuna ona mora znati upravljati
impresijama publike.
 Goffman govori o prosceniju koji predstavlja dio
izvedbe za publiku, a tu su razgraničeni pojmovi
pozornice i osobnog plana. Pozornica je fizički prostor
za publiku. Osobni plan se sastoji od elemenata
izražajne opreme (odjeća ili kostim za javnu predstavu,
a nekad su to geste tijela ili lica). Unutar osobnog plana
razlikuju se izgled, u smislu statusa, i način, u smislu
uloge koja će se izvesti
Javna izvedba osobe prodrazumijeva izvjesne prip
reme:
• prvo, akteri moraju znati sakriti neke svoje osobine
koje su inkongruentne sa javnom izvedbom;
• drugo, akteri moraju znati prikriti pogreške koje su
napravili prilikom priprema za javnu izvedbu;
• treće, akteri će prikriti cjelokupan proces priprema i
prikazati samo dio;
• četvrto, u pripremama su upotrebljena nedozvoljena
sredstva, i akter to treba znati sakriti;
• peto, akteri mogu biti spremni prihvatiti
neugodnosti od publike, ali predstava mora biti do
kraja odigrana.
Odnos između aktera i publike je interaktivan, akter
nastoji ubijediti publiku da mu je to jedina i najvažnija
uloga, a publika treba vjerovati da je izvedba
namijenjana samo njoj.
Tehnika mistifikacije (a na ovoj matrici utemeljena je
čitava industrija mode i kozmetike) je proizvodnja ili
kreiranje socijalne distance između aktera i publike
što je uslov za nastanak poštovanja
 Alfred Shutz je centralna figura u fenomenološkoj
sociologiji. On je bio pod utjecajem filozofskih radova
Edmunda Husser-la na način da preuzima njegove ideje i
prilagođava ih sociološkim perspektivama
U konačnici svijest stvara svijet, daje se primat značaju
aktera u saznanju svijeta.
U sociološkoj perspektivi to znači da ljudi doživljavaju
svijet kao uređenu realnost, a ne da je uređen od
strane samih aktera. Ovo je osnovna matrica na kojoj
se kreću istraživački napori ove orijentacije.
 Ono što je Shutza zanimalo jeste kako akteri konstruiraju i
kreiraju svakodnevni život, te kako su te interpretacije
oblikovane kulturalnim i normativnim prinudama u društvu.
Treba razumjeti svijest da bismo objasnili stvarnost.
Shütz zaključuje da postoje posebna područja
stvarnosti, a kao kriterij jest stupanj neposrednosti,
dosega aktera u iskustvu realnosti, kao i stupanj u
kojem akteri mogu kontrolirati situacije. To su:
• Umwelt, područje direktno proživljene stvarnosti
• Mitwelt, područje indirektno proživljene stvarnosti
• Folgewelt, područje buduće proživljenje stvarnosti
• Vorwelt, područje prošle proživljene stvarnosti
 Mitwelt je osnovni fokus interesa Shütza zato što je
najbliži realnom skupu događaja u sadašnjosti, to je
aspekt realnosti utemeljen na susretu aktera sa
ljudima i širim socijalnim strukturama. Na osnovu toga
Shütz se zalaže za konstrukciju tipova realnosti, poput
struktura, koje su po prirodi impersonalne, pa smatra
da su stvarni akteri u odnosu sa tipovima, a ne sa
stvarnim osobama.
Neki od najvažnijih nivoa unutar Mitwelta su:
• Osobe koje je osoba susrela u prošlosti, u ponovnom
susretu potvrđuju prošlost, Umwelt.
• Osobe koje nas nisu susrele, nego su susrele ljude
koje proučavamo, imajući izvjesnu mjeru
anonimiteta, takođe pripadaju kategoriji Umwelt.
• Osobe koje ćemo susresti, ali dok ih ne sretnemo, za
nas su tipovi. Kad ih sretnemo, tad će to biti Umwelt.
 One osobe koje smo poznavali samo kroz statuse i uloge,
odnos je anoniman i posredan, Mitwelt.
Kolektiviteti čije funkcije znamo, ali ne poznajemo aktere
tih kolektiviteta, Mitwelt.
Kolektiviteti koji namjerno ostaju anonimni, ne postoji
mogućnost da ih upoznamo npr. tajno društvo, visoka stopa
anonimiteta.
Objektivne strukture značenja koje su stvorili savremenici i
ne možemo ih poznavati, npr. akteri savremenog art filma.
Fizički artefakti što su ih stvorili ljudi koje još nismo susreli i
nećemo ih nikada ni sresti.
 Tipizacija je uputa za djelovanje u kulturi kao cjelini. U
procesu socijalizacije akteri uče posredstvom tih uputa o
tipičnim akcijama za tipične situacije. Upute koriste u
situacijama o kojima su naučeni da im odgovaraju.
Tako znanje o osobi ne odnosi se na određenu osobu
nego na tip osobe. Nije potrebno poznavati osobu
koja vrši neku radnju, dovoljno je znati tip osobe koja
vrši tu radnju i tip akcije koju poduzima. U
kategorijama individualnog prostora iskustva, znanje
je „homogeno i ponovljivo" i njime raspolažu svi
aktivni akteri
Tri su bitne razlike između uobičajenog i naučnog stava u
socijalnom svijetu:
• Prvo, akter je pragmatično usmjeren spram socijalnog
svijeta, naučnik je indiferentan spram pragmatike.
• Drugo, realni akter ima znanje koje je konstruisano iz
svakodnevnog života, a naučno znanje je kompenzirano
iz naučnih izvora.
• Treće, naučnik se mora distancirati od svojih ličnih
situacija, a akter ne mora, time naučnik stječe prvi
preduslov za naučni stav.
Ideal-tipovi moraju zadovoljiti nekoliko kriterija:
• Postulat relevantnosti - mora se odrediti što će biti
ispitivano i kako pristupiti ispitivanom problemu
(operacionalna definicija),
• Postulat adekvatnosti, idealni tipovi reflektiraju
akterovo ponašanje u realnom životu, čime se
osigurava smislenost akterima, ali i ideal-tipovima,
• Logička konzistentnost se odnosi na jasnoću i
distinktivnost, čime se osigurava objektivna
vrijednost ideal-tipa,
• Postulat kompatibilnosti se odnosi na podudarnost
sa zalihom socijalnog znanja, ili moraju pokazati
zašto je zaliha znanja nedovoljna.
• Postulat subjektivne interpretacije mora se odnositi
na subjektivno značenje što ga ponašanje ima za
realne aktere.
Važnu kategoriju koju Shütz razmatra jest mi i oni odnosi.
Mi odnosi su određeni intimnim kategorijama, to je
face-to-face odnos, akteri se dobro se poznaju i razrađeni
su principi interakcije. To je karakterizirano Umweltom.
Neposrednost odnosa ima mnoštvo indikatora o
specifičnom iskustvu drugog subjekta.
 Shütza zanimaju rutinski aspekti drušvene stvarnosti na
koje djeluje kulturalna sila. Oni odnosi su karakterizirani
s impersonalnim savremenicima, a to su akteri iz istog
vremenskog okvira, a ne sa saradnicima.
 Značenja su načini na koje akteri determiniraju važne
aspekte socijalnog svijeta, a motivi se odnose na razloge
koji stimuliraju da rade ono što rade.
Značenje je subjektivno značenje konteksta, a to znači da
kroz našu konstrukciju stvarnosti definiramo neke aspekte
stvarnosti kao značajne.
 Način na koji jedna situacija postaje problematična
jest kada se jedno iskustvo ne uklapa u tip znanja s
kojim rapolažemo, znanje koje imamo nije dovoljno za
ovladavanje situacijom, i na kraju akter upoznaje
dimenzije inkompatibilnosti između onog što znamo i
ne znamo. Na taj način stičemo novi tip znanja.
a) Analiza face-fo-face interakcija počinje stavom da i
drugi imaju svijest koja je intenacionalna u smislu da je
ona nešto stvarno, idealna, postojeća ili imaginarna.
Bitna je odredba da je ova interakcija definisana od
strane aktera kao svjestan čin.
b) Akteri u interakciji unose sebe kao svjesna bića koja
imaju svoju prošlost, te su kulturalno osposobljeni
proizvesti akciju i reakciju. Kao bića moraju biti realni u
stvarnom svijetu.
c) Akteri, ego i drugi, imaju zalihe socijalnog znanja kao
potencijal za interpretiranje događaja, situacije i
informacija. Interakcija podrazumijeva mehanizam
zajedničkih faktora da bi uopšte bila moguća.
d) Akteri koriste signale i simbole kao oblike teksta, a ako
ih ne koriste, mora postojati potencijalna spremnost za
upotrebu. Signali su fizički pokreti koji imaju
reducirano i izravno značenje, a simboli su fizički,
verbalni fenomeni koji mogu imati različita značenja.
Simboli, kao tekst koji se iščitava, jesu komponenete
interaktivnog odnosa ega i drugog, a s druge strane,
omogućuju postupnost, ritual i definiranje situacije
sebe i drugog.
c) U interaktivnom procesu između ega i drugog mora
postojati spremnost za interaktirajuću i socijalnu
akciju.
d) Geste tijela se važne za oba aktera, tijela su
područja iskustva (izgled tijela, geste lica), tijela se
istražuju i definišu u interaktivnim relacijama.
 U pogledu akcije mora postojati:
a) Plan koji usmjerava ego i drugi, a on je na nivou
dogovaranja smjera i kvalitete interakcije
b) U pogledu usvajanja plana mora postojati neki čin
koji potvrđuje ideju plana
c) Ego djeluje, sa namejrom da drugi shvati da djeluje
d) Drugi je svjestan djelovanja ega kao smislenog,
opravdanog i racionalnog
e) Drugi djeluje
f) Ego je svjestan djelovanja drugog kao smislenog
odgovora, dakle moraju biti ukomponovani u
svjesnost svake strane u interaktivnom procesu.
Akteri subjektivne procese doživljavaju kroz objektivne
fenomene. To znači da akteri doživljavaju sva
kodnevnicu kao uređenu ralnost. Ta subjektivna potvrda
uređenog, izvanjskog, objektivnog svijeta se reproducira
kroz svakodnevni jezik. Mi prihvatamo stvarnost da bis
mo se u njoj komforno osjećali i da bismo emocionalno
i socijalno preživjeli.
Uloga je veza između makroskopskih univerzuma
značenja objektiviranih u realnom svijetu i načina
na koje univerzumi bivaju interpretirani od aktera
na subjektivnom nivou.
Institucionalni poredak je legitiman time što se
njegovim praktičnim imperativima daje
normativno dostojanstvo. Akcent je na
postupcima kojima se legitimiraju institucije.
 Etnometodologija se odnosi na metode koje ljudi
koriste u svakodnevnom životu. Cilj je
etnomedotologije utvrditi kako i koliko je društvo
praktično ostvarenje racionalnih aktera.
Etnometodologiju je osnovao Harold Garfinkel krajem
1940-ih godina 20. st.
Etnometodologija proučava cjeline uobičajenog znanja i
dosega procedura i razmatranja pomoću kojih obični
članovi društva stvaraju smisao, nalaze svoju orijentaciju
i djeluju u okviru okolnosti u kojima se nalaze
 Centralna kategorija u etnometodologiji je član, tj. ono
što je u drugim sociologijama pojedinac, akter ili osoba.
Skup odnosa koje proučava je konverzacijska analiza kao
opis ili objašnjenje kompetencija koje govornici
upotrebljavaju i na nju se oslanjaju u smišljenoj i
organiziranoj interakciji koja je izgrađena kroz procedure,
uz pomoć kojih učesnici u konverzaciji izgrađuju svoje
vlastito stanovište, ponašanje u kojem razumiju sebe i
druge.
Cilj je da se kroz ovu vrstu analize utvrdi red i pravilnost
u karakterizacijskim produktima članova društva.
Analiza konverzije često puta istražuje akt konverzacije
koji je nastupio slučajno. Tako se analitičaru nameće
materijal kojeg tek post hoc istražuje i na tom temelju
gradi analizu.
Cilj je da se kroz ovu vrstu analize utvrdi red i pravilnost u
karakterizacijskim produktima članova društva. Analiza
konverzije često puta istražuje akt konverzacije koji je
nastupio slučajno. Tako se analitičaru nameće materijal
kojeg tek post hoc istražuje i na tom temelju gradi analizu.
 Etnometodologijski osnovni pogledi na socijalnu
stvarnost su:
1. Stvarnost je refleksivna i predstavlja skup procesa
konstituisanja socijalne stvarnosti beskonačnog
broja aktera pri čemu se stvara jedan tip socijalne
realnosti i u kome se ponekad ne uspijeva. Primjer
pozdrava to dobro ilustrira: ako nekog pozdravimo i
on nam odgovori, tad smo potvrdili jedan aspekt
stvarnosti; ako to drugi član nije učinio, to znači da
smo pokušali konstituirati dio realnosti, ali nismo
uspjeli. Nastala je neka druga realnost.
2. Stvarnost je koherentna cjelina znanja izrasla na
temelju poretka koji su stvorili sami akteri.
3. Stvarnost je interaktivna stvarnost, ona je ad infinitum
tok recipročnih interakcija u kreiranju stvarnosti.
4. Stvarnost je krhka. To dokazuju eksperimenti prekida
jer se kod članova javlja potreba za ponovnom
ravnotežom svijeta koji ih okružuje, ali ponekad to ne
uspijevaju.
5. Permeabilnost (propusnost) socijalne stvarnosti je
vidljiva u činjenici da akteri ili članovi ne žive u
fiksiranim strukturama nego u višeznačnim i
kompleksnim aspektima realnosti.
Najvažniji koncepti u etnometodologiji su:
• Prikazi kao procesi kojim ljudi stvaraju smisao o
svijetu, uobličuju i interpretiraju doživljavanja,
tipiziraju, kritiziraju i idealiziraju. Iskaz i način na koji
se iskazuje je centralni interes etnometodologije, to je
način kako se osmišljava jedan događaj i kakve su
prakse prikazivanja.
• Indeksnost je opis događaja ili situacije u okviru
posebnog konteksta, a pojam potiče iz lingvistike gdje
se koristi za opis rečenice koja u raznim kontekstima
ima razna značenja.
• Dokumentarna metoda je pokušaj aktera ili članova u
socijalnom svijetu da uoče model ili pravilnost pojava
u realnom svijetu.
• Prirodni jezik je osnovna struktura jezika na relaciji
govornik - slušalac, sa centralnim interesom kako ljudi
konverziraju i kako ispravljaju poremećaje u
konverzaciji. Naprimjer, kada govornik saopštava
slušaocu važnost nekog statusa u smislu finansijskih
privilegija, ali ne samo tih nego i drugih, tada na tu izja
vu dodaje iskaz „nemoj me pogrešno shvatiti".
 Teorija razmjene pripada socijalnoj bihevioralnoj
paradigmi u kojoj je predmet istraživanje individualnog
ponašanja kroz mehanizme nagrade i kazne koji ga
oblikuju. Osnovno stanovište u biheviorizmu je da ne
postoje apstraktne kategorije poput svijeta, kulture,
strukture, vrijednosti.
 Da bi nagrada bila nagrada ona mora pokrenuti
neki oblik ponašanja. Da li će nešto biti nagrada
zavisi od nivoa deprivacije aktera. Potkrepljivači ili
ono što pobuđuje razumijevanje toga kao nagrade,
mogu biti naučeni, pozitivni i negativni.
 Generalizirani potkrepljivači ponašanja u
zapadnom svijetu su novac i socijalni status. Novac
mnogu vrstu ponašanja motivira, a u zavisnosti od
društva različito su postavljeni uvjeti veze novac -
željena vrijednost. U jednoj varijanti zapadna
društva, s obzirom na univerzum novca, mogu se
nazvati društva novčane kulture.
 Proces koji se odvija u nekoliko etapa:
1. Specificiraju se konačna, željena ponašanja;
2. Utvrđuje se postojeća priroda ponašanja ili odgovora,
koja se ispoljava. U ovoj etapi utvrđuje se i nivo za
željeno ponašanje;
3. Moraju se eliminirati nepoželjni stimulusi iz okoline, a
osigurati stimulativni ambijent;
4. Koriste se opšti ili generalizirani potkrepljivači poput
novca, statusa ili pažnje, kao motivi koji pokreću
aktera;
5. Oblikuje se diferencijalni potkrepljivač odgovora koji se
uspješno približava željenom ponašanju;
6. Kada se dođe do željenog ponašanja potkrepljivači će
se povremeno koristiti u tu svrhu.
 Homans je razvio nekoliko pretpostavki teorije razmjene:
1. Pretpostavka uspješnosti znači akciju pojedinca, zatim,
nagrađujući rezultat i ponavljanje akcije sa istim ili
sličnim učinkom. Što je kraći period između ponašanja i
nagrade, veća je vjerovatnoća ponašanja koje rezultira
nagradom.
 Pretpostavka o stimulansu znači da je stimulans bio
poticaj za nagradu, a to proizvodi vjerovatnoću da će
trenutni stimulus dovesti do akcije. Ovo se može proširiti
i na šire aspekte, ali isto tako akter može promijeniti
ponašanje i da ono u konačnici ima isti rezultat. U
Homansovoj konceptualnoj infrastrukturi proširenje
znači generalizaciju, a promjena ponašanja diskrimi
naciju.
 Pretpostavka vrijednosti se odnosi na činjenicu da
neka akcija ima kao rezultantu nagradu. Ona će se
češće izvoditi, pa prema tome, nagrade su akcije sa
pozitivnim ishodima. Nasuprot tome, kazne su akcije
sa negativnim ishodima. Češće pojavljivanje kazni
tendira da se ukine ponašanje s istim ishodom.
Pretpostavka deprivacija - zadovoljenje se odnosi na
činjenicu njene trajnosti: akteri će biti sve manje i manje
zadovoljni ukoliko to potraje duži vremenski period.
Pretpostavka o agresiji - odobravanju se odnosi na situaciju
kada akter nije nagrađen odgovarajućom nagradom koju je
očekivao, ili dođe do neočekivanog kažnjavanja. Rezultat je
da će osoba biti agresivna i to se ponašanje smatra
alternativom za nagradu. Akter sebe nagrađuje
agresivnošću.
Drugi poznati teoretičar teorije razmjene je Peter BlauOn
postulira četiri stadija procesa koji polaze sa nivoa
interaktivne razmjene i razvijaju se u pravcu socijalne
strukture i promjene.
• Prvi nivo: Lična razmjena među ljudima dovodi do
porasta strukture i potencijalnih budućih odnosa. U
razmjeni su uključene i nepoznanice koje se razrješavaju
interaktivnim odnosom.
• Drugi nivo: Razlika u statusima i količini moći dovodi do
npr. diferencijacije.
• Treći nivo: Legitimacija i organizacija stvara
pretpostavke npr. za prinudu.
• Četvrti nivo: Javlja se opozicija i promjena.
 Teoriju razmjene, prema Blauu, na širim strukturalnim
nivoima moguće je prepoznati preko funkcionisanja
normi i vrijednosti jednog društva. Naime, ne postoji
fizička mogućnost da svi akteri društva interaktiraju
međusobno, ali ono što je vezivno tkivo između njih
jesu norme i vrijednosti. Na ovoj tački postoji suglasnost
između teorije razmjene i funkcionalizma. Norme
zamjenjuju ili kompenzuju neizravnu razmjenu izravnom.
Postoje četiri osnovna tipa vrijednosti:
• partikularistički tip vrijednosti, kao sredstvo lične
integracije i solidarnosti;
• univerzalističke vrijednosti su standardi pomoću kojih
se može procijeniti relativna vrijednost onoga što se
razmjenjuje;
• vrijednosti koje legitimiraju autoritet na način da se
proširuju granice organizirane socijalne kontrole;
• vrijednosti opozicije omogućuju promjene, one
legitimiraju opoziciju onima čija je moć legitimirana
vrijednostima autoriteta.
 Interakcioniste zanima kako akteri oblikuju i definiraju
interakciju, a teoretičare razmjene kako se stabilizira taj
odnos na osnovu sistema nagrada. Oba pristupa zapažaju
kontinuiranu konstrukciju i rekonstrukciju interakcijskih
modela i prinuda. Razmjena je u osnovi komunikacija
simbola.
 Singleman smatra da:
1. U razmjeni akteri konstruiraju normativne i
egzistencijalne definicije samih sebe, drugih, ciljeva
i procjena.
2. Ove definicije teže da budu zajedničke.
3. U razmjeni osoba i drugi su određeni prirodom
zajedničkih socijalnih definicija.
4. U razmjeni se mijenja ponašanje i definicija situacije
onda kada:
a. promjene u objektivnom svijetu iskažu postojeća
ponašanja i definicije kao problematične;
b. promjene u nekoj od subjektivnih definicija
učine objektivne uvjete problematičnim.
 Teorija socijalne kontrole izrasla je iz tradicije
konzervatizma. Sinonimi za ovu toriju su
neopozitivizam, desni realizam, neoklasicizam ili
neokonzervatizam. Za ovu teoriju su manje važni uzroci
nekih fenomena, poput kriminala, a puno važniji
mehanizmi kako se oni mogu kontrolisati i reducirati. U
političkom smislu ova teorija vodi porijeklo iz
thatcherisma i reaganisma
Osnovni teorijski interes se sastoji u mehanizmima socijalne
kontrole, socijalizacije i njegovanju moralnosti. Sve socijalne
probleme ova teorija pripisuje činjenici da u društvu postoji
slaba socijalna kontrola, slaba individualnost i labave
socijalne veze u grupama, te slabija socijalizacija članova
problematičnih grupa.
 Realnost za teoriju socijalne kontrole jeste situaciona
motivacija ili podsticaji koji trenutno djeluju. Situaciona
motivacija može biti definirana situacijom činjenja
devijantnog akta, ali to ne mora biti perspektiva osobe.
Individualna kontrola je niz radnji kojima se pojedinac
suzdržava od zadovoljenja potreba koje su u
suprotnosti sa normativnim sistemom. Konformističko
ponašanje je izraz volje pojedinca da prihvata norme i
pravila, konvencionalnu moralnost. On moralnost
internalizira na način da je postala dio njegovog stava,
npr. "neću da kradem".
 Postoje tri tipa kontrole:
1. direktna kontrola operacionalizirana kroz akt kazne i
nagrade,
2. indirektna kontrola operacionalizirana kroz
emocionalnu identifikaciju sa prosocijalnim akterima,
3. unutarnja kontrola operacionalizirana kroz savjest i
osjećaj krivice.
 Lawrence E. Cohen i Marcus Felson kreirali su teoriju
rutinske kontrole koja se zasniva na ekološkim, okolinskim
faktorima, kao dominantnim za shavatanje devijacije. Oni
polaze od stava da je motivacija za devijantni akt usađena u
ljudsku prirodu, ali je bitnije ukazati na rizike od devijantnog
akta koji prijete zajednici. Smatraju da devijantnost ima
vremensko-prostornu konstantu u društvu. Društvo je
organizirano na način da u njemu postoje neprestane borbe
oko oskudnih resursa.
 Prostorno-vremenska struktura svakodnevnice je u vezi sa
kriminalnim aktivnostima, tj. povećana je vjerovatnoća da će
se kriminalni čin odigrati u vrijeme kada su žrtve odsutne
(npr. obijanje stanova se dešava uglavnom prijepodne).
 Kriminalni akt ima četiri dimenzije, počev od događaja ili
samog akta, prostora na kome se odvija, vremena kad se
dešava (time - crime) i osoba, predmeta ili vrijednosti koje
predstavljaju „kriminalni plijen". Vremenska struktura je
najvažnija i ima tri komponente: ritam koji kriminalac
mora predvidjeti kako bi mogao do kraja biti uspješan,
tempo ili broj događaja ili radnji koje mora da uradi u
jedinici vremena i tajming ili koordinaciju različitih
aktivnosti kriminalnog akta.
 Da bi se desio kriminalni akt mora postojati motivisani
kriminalac, a to je kompozitum varijable sklonosti i
mogućnosti ostvarenja namjeravane radnje. Istovremeno,
mora postojati „pogodan plijen", odsustvo zaštite
"plijena". Ukoliko nedostaje jedan od elemenata dolazi do
komplikacija u realizaciji kriminalnog akta.
Sistem krivičnog prava, zajednica i porodica nedjelotvorni u
kontroli kriminala, ponajviše zbog toga što je krivično
zakonodavstvo sporo, a zajednica inertna na reagovanje.
Porodica je najaktivnija, ali i najbespomoćnija.
 Teoriju reintegrativnog postiđivanja je razvio John
Braithwaite. On polazi od ideje da formalna kazna nema
bitnog utjecaja na učinitelja krivičnog djela, ali zato snažan
efekt ima neformalna kazna poput postiđivanja. Strah od
gubitka poštovanja od strane bliskih osoba snažniji je
nego impersonalnosti kazne koju propisuje i realizuje
sistem.
Postiđivanje se odvija u tri pravca:
• postiđivanje obezbjeđuje moralne smjernice što sa
smije, a što ne,
• postiđivanje zbog nekog ponašanja podsjeća roditelje
da i sami moraju biti moralni,
• formalno postiđivanje može preuzeti ulogu neformal
nog postiđivanja.
 Akt izvinjenja predstavlja reafirmaciju moralnosti
prestupnika: sebe ličnost dijeli na onu koja je učinila
devijantni akt i onu koja ga prezire zbog toga. Iz ovog
proizilazi da postiđivanje može biti dio alternativnog
kažnjavanja, posebno, jer proizvodi osjećaj krivice i volju za
popravak.
 Dihotomni karakter društva, vidljiv iz osnovnih shvatanja
Marxa, Webera i Durkheima, implicira da se zajednica shvati
kao prethodnica društva, odnosno suprotnost društva.
Toenniesa zanimaju odnosi međusobnih potvrđivanja koji se
sastoje u potpomaganju, olakšavanju i smatraju se izrazima
volje. Sam odnos, koji jedinstveno djeluje organski prema
potvrđivanju volje, naziva se zajednicom, a ako je idealna i
mehanička tvorevina onda je riječ o društvu.
 Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao
prirodnog stanja i karakteriše je povezanost ljudi od rođenja.
Toennies povezuje porijeklo po krvi, mjestu i duhu
 Nasuprot zajednici, društvo karakteriše skup ljudi koji žive
jedan pored drugog, ali nisu suštinski povezani i razdvojeni
su uprkos svim faktorima povezivanja. Društvo je skup
segmentiranih pojedinaca koji svi rade za opšte interese,
iako misle da rade za sebe.
 Za Georga Simmela grupa je prelazni oblik između
pojedinca i društva. Grupa dobija na značaju tako što se širi
i specijalizira na pojedinačni element društva. Na taj način
se društvo pokazuje kao oblik okupljanja i konfiguracija
grupa čini ono najvidljivije u njemu.
Karakteristike tajnog društva:
• odvojenost, formalnost, svijest,
• aristokratski motiv izdvajanja,
• stupnjevi inicijacije - formalno i materijalno odvajanje od
okoline,
• grupni egoizam,
• inkluzivnost i ekskluzivnost kao grupni princip,
• odvojenost od spoljašnje sredine i unutrašnja kohezija,
• centralizacija,
• jednakost članstva.
 Oznake idealnog tipa grupe su:
1. relativna trajnost i relativan kontinuitet;
2. organizovanost, koja počiva na podjeli funkcija (i uloga)
njihovih članova;
3. predstave o grupi kod članova;
4. nastajanje tradicije i običaja pri dužem trajanju;
5. uzajamni odnosi s drugim tvorevinama;
6. uzor (prije svega u velikim grupama).
 Mjerila po kojima se razlikuju realiteti grupa:
1. Sadržaj:
a. jednofunkcionalne grupacije,
b. mnogofunkcionalne grupacije,
c. natfunkcionalne grupacije.
2. Opseg (broj učesnika):
a. uske grupacije,
b. prosječne grupacije,
c. široke grupacije.
3. Trajanje:
a. privremene grupacije,
b. trajnije grupacije,
c. stalne grupacije.
4. Ritam:
a. grupacija laganog ritma
b. grupacija srednjeg ritma,
c. grupacija ubrzanog ritma.
5. Mjerilo rasutosti:
a. grupacija sa distancijom (između pripadnika),
b. grupacija sa vještačkim kontaktima,
c. povremeno okupljene grupacije,
d. stalno okupljene grupacije.
6. Osnov formiranja grupacije:
a. faktičke grupacije,
b. dobrovoljne grupacije,
c. nametnute grupacije.
7. Način pristupanja grupaciji:
a. otvorene grupacije,
b. grupacije s uslovnim pristupom,
c. zatvorene grupacije.
8. Stupanj ispoljenosti:
a. neorganizovane grupacije,
b. strukturirane neorganizovane grupacije,
c. djelimično organizovane grupacije,
d. potpuno organizovane grupacije. (Ove dvije sadrže u
sebi organizovanost kao element njihove strukture)
9. Funkcije:
a. grupacije po srodstvu,
b. grupacije po prijateljskoj sklonosti,
c. lokalne grupacije,
d. grupacije po ekonomskoj aktivnosti,
e. grupacije na sredini između prijateljske (ili
bratski solidarne) sklonosti i ekonomske aktiv
nosti,
f. grupacije neunosne aktivnosti,
g. mističko - ekstatičke grupacije.
10. Orijentacija:
a. grupacije podjele,
b. grupacije jedinstva.
11. Način prožetosti grupacije globalnim društvom:
a. grupacije otporne na prožimanje globalnim
društvom,
b. grupacije više ili manje podložne prožetosti
globalnim društvom,
c. grupacije potpuno podložne prožetosti globalnim
društvom.
12. Stupanj spojivosti između grupacija:
a. grupacije iste vrste potpuno spojive,
b. grupacije iste vrste djelimično spojive,
c. grupacije iste vrste međusobno nespojive,
d. ekskluzivne grupacije.
13. Način prinude:
a. grupacije koje raspolažu uslovnom prinudom,
b. grupacije koje raspolažu bezuslovnom prinudom.
14. Principi koji upravljaju organizacijom:
a. grupacije vladavine,
b. grupacije saradnje.
15. Stupanj jedinstva:
a. unitarne grupacije,
b. federalističke grupacije,
c. konfederalističke grupacije.
 Zajednica biva svjesna sebe tek kad je narušena i
tada će kod nje postati vidljivija neposredna
solidarnost i shema identifikacije. U visoko
diferenciranom modernom svijetu društvo je
očigledno snažnije u odnosu na zajednicu, pa se
zajednica, kao odgovor na društvo javlja kao grupa
koja je u krajnjoj liniji determinirana strukturom
društva (Adorno & Horkheimer 1980).
Različite manifestacije i tumačenja alijenacije u sociološkoj
literaturi:
• apatija (Kenneth Keniston, Eric Kohler)
• autoritativnost (T.W. Adorno)
• suglasnost (E. Fromm)
• cinizam (Eve Merton)
• skitnja (M.Gradzins)
• politička apatija (M. Rosenberg)
• politička hiperaktivnost (D. Riesman, N. Glaser)
• lišavanje ili deprivacije (E. Kris, N. Leites)
• psihoza (E. Gortly Jaco)
• personalizacija u politici
• predrasude
• regresija (S. de Grazia)
• samoubistva
 Alijenacija je kulturni proizvod modernog svijeta, a
budući da nije ljudska i oslobađajuća kategorija, Fromm joj
pripisuje patološku dimenziju.
 Društveni karakter savremenog doba prevalentno je
definiran kapitalizmom, odnosno osnovnim procesima koji
su svojstveni tom sistemu: konkurencija, eksploatacija,
autoritativnost, agresija i agresivni individualizam,
masovna potrošnja i poraženi čovjek kao objekt tog
društva.
 Bitna pitanja čovjeka više nisu predmetom javne
rasprave nego se u javnosti plasiraju problemi od
sekundarnog značaja, a ukoliko se raspravlja on se,
putem masovnih sredstava komunikacije, realizira kao
objekt koji treba da reagira na određeni sadržaj
komunikacije i na taj se način pasivizira ne samo
pojedinac nego se i sva javnost pretvara u masovno
društvo.
 Zajednica perzistira kao stalna suprotnost modernom
društvu. Robert E. Park smatra da je društvo (society)
apstraktan i inkluzivan pojam, a čine ga socijalne grupe
od kojih svaka ima svoj poseban tip organizacije. On čini
pomak i smatra da je zajednica (community) sposobna
imati karakteristike društva onda kada se zajednica,
odnosno grupe, proučavaju sa stanovišta institucija koje
ih čine. Prema tome svaka zajednica ima karakteristike
društva, ali društvo nema osobine zajednice.
 Urbana sociologija

Pojam grada
Chicago urbana sociologija
Novija urbana sociologija
 Grad, kao jedan od najstarijih artefakata civiliziranog
života, bio je predmetom interesa niza mislilaca mnogo
prije formiranja sociologije kao znanosti. Grad je
predstavljao povjesnu i svjetsku scenu i identifikacija
grada, kao takvog, pojavaljuje se još u spisima Platona,
Aristotelesa, Sv. Augustina, N. Machiavellia, J.J. Rouseaua
 Identifikacija grada, kao povijesne i civilizacijske scene,
promijenila se tokom industrijske revolucije, ali prije svega
kao rezultat promjena u agrarnim područjima. Prvobitna
akumulacija kapitala izazvala je goleme migracije koje su bile
usmjerene ka gradovima, te se urbana transformacija osjetila
na najgrublji način jer je grad nanovo postao reprezentant
društvenih promjena.
 U industrijskom gradu odnosi među ljudima nisu više
dobrovoljni nego su rezultat prinude. Njihove relacije su u
osnovi tržišno posredovane i označene. U tom smislu pojam
društva u socijalnom i političkom smislu, formiran je pod
utjecajem industrijalizacije i urbanizacije, jer su oni bili
uzrok promjena.
 Prostorno i socijalno, društvo je svoje glavne
protivriječnosti ispoljilo u gradu. Grad je postao
centar tržišta rada sa otvorenom borbom za
ekonomski opstanak
Implus mijenjanja navika je bio uslov nastanka urbane
kulture grada tokom 19-tog stoljeća i na prelazu u 20-to
stoljeće. Za teoretičare grada tog doba grad je
predstavljao ekstrakciju društva.
 Weber razumijeva grad kao naselje čiji se stanovnici
prvenstveno bave zanatstvom i trgovinom, a ne
poljoprivredom. Međutim on upozorava da u gradove ne
spadaju svi lokaliteti u kojima dominiraju zanati i trgovina.
Odrednica grada je mnogostranost zanata ustanovljena
postojanjem feudalne države ili preko tržišta.
Grad je postao sjedište finansijskog kapitala i bezimenosti
dobiti. Kako se klasno raslojavanje više širilo, tako je
potrošnja postajala dislocirana za vladajuću klasu.
Grad, u Weberovom smislu, u razvijenom kapitalizmu
karakterišu izrazita racionalizacija, birokratizacija, te
proizvođačko-potrošačka funkcija i demilitarizacija.
 Simmel se slagao sa Weberom o tome kako je grad
formiran u modernom društvu, ali se nije slagao da je
biće grada prisila, nego naprotiv, uvidio je da su urbane
forme modernog doba mogućnosti za novi i kompleksni
civilizirani život. Unutar metropolisa urbanit je opremljen
apstraktnom individualnošću.
 U tom smislu karakterističan je njegov stav o
individualizaciji zajednice, odnosno mogućnost da
individua svoju egzistenciju doživljava kao prošireno Ja.
 Osnovne forme socijalne interakcije na socijanom tlu
metropolisa Simmel smatra razmjenu, konflikt, dominaciju,
prostituciju, socijabilitet, a osnovni socijalni tipovi su
stranac, siromah, tvrdica, rasipnik, te avanturista.
 Kao forme individualiteta se pojavljuju sloboda individue,
subjektivna kultura, sklonost erotizmu, platonizmu i
modernitetu. Odnos individualiteta i socijalne strukture
lociran je u prostoru grupne ekspanzije i razvoja
individualiteta ekspliciran u modi, metropolisu, mentalnom
životu, te subordinacijom i ličnim ispunjenjem.
Smatra da se u metropolisu nužno razvija i formira poseban
tip čovjeka, "metropolitanski tip" osobe, koji je izložen
snažnim udarima na čula u metropoli. Da bi se zaštitio od
pretjerane nervne stimulacije, taj tip razvija poseban tip
ponašanja i izgleda, poznat kao blase tip.
 To je vrsta ponašanja koja predstavlja odgovor na
metropolitansku kulturu, jer ljudi nisu u stanju da podnesu
pretjerani pritisak metropolisa i preko tog načina metropolis
se u individui neutralizira. Dominantna kultura metropolisa
je novčana kultura i taj tip čovjeka objektivno izražava svoju
egzistenciju u kategorijama novca.
Metropolis zahtijeva od ljudi tačnost, kalkulativnost,
predvidljivost kako bi se reducirala kompleksnost
unutarnje okoline metropolisa na faktore koji su
savladivi. Da bi se moglo opstati u metropolisu
podrazumijeva se svjesno isključenje pojedinca iz
potencijalnog angažmana u raznolikim socijalnim
situacijama metropolisa.
 Metropolis je izvor kosmpolitizma i konflikta
istovremeno, nije prirodna sredina i sjedište je
ekonomske moći i dominacije u društvu.
 Karakteristika grada je sloboda, i sve velike kulture su
gradske kulture, povijest svijeta je povijest gradskih
ljudi. Narodi, države, politika i religija proizvod su grada
 Tlo potvrđuje selo, a sloboda grad. Grad je suprotnost
tlu i protivrječi prirodi. Grad je od seoskog puta
napravio široku ulicu, od šume park, od izvora fontanu "i
seljak stoji bespomoćno na pločniku, smešna prilika koja
ništa ne razume i koju niko ne razume, dobar samo za
šegu i da ovom svetu stvara hleba" (Spengler, 1990).
 Grad je podijeljen na prirodna područja sa specifičnom
populacijom, funkcijama, a čine ih institucije, grupe i
socijalni identitet. Prirodnost nekog gradskog dijela
određena je homogenošću stanovništva, a na osnovu
entiteta, societeta i manje-više ujednačenim socijalnim
statusom kojem pripada odgovarajuća kulturalna matrica
(običaji, norme, sentimenti, način života, itd.).
 Model rasta grada poznat kao koncentrični model:
Prva zona je Loop ili centralna poslovna zona poznata
kao (Central Business District) u Chicagu. Druga zona je
zona slumova, treća zona je zona zaposlenih osoba koje
su distancirane od druge zone. Četvrta zona je
rezidencijalna zona sa statusno heterogenim
stanovništvom, te peta zona ili zona suburbije ili
komutiranja jer se proteže i do 60 minuta utrošenog
vremena na putovanje do centra grada. Zone nastoje da
se prošire na račun drugih, odnosno one sukcesivno
mijenjaju funkcije tokom vremena. Ova hipoteza je
često testirana povremeno odbacivana, ali i
potvrđivana.
Zonalni raspored grada zapravo govori o manifestaciji
klasnih odnosa u društvu posredstvom prostora.
Okolinska ili ekološka zajednica je community u aspektima
prostornog kretanja, kulturna zajednica se izražava u
aspektima sentimenata, ponašanja, ceremonijala, a
politička zajednica se ispoljava u aspektima ponašanja
lokalne političke strukture.
 Za Chicago sociologe grad je nezavisna varijabla
objašnjiva ekološkom determinacijom i karakteriše ih
određivanje strukture grada prema neadministrativnom
principu. Uočili su okupljanje etničkih skupina u
određenim dijelovima grada koja su nazvali prirodna
područja i to im je dalo povoda da preko prostora grada
interpretiraju klasnu strukturu grada.
 Humana ekologija je proučavanje prostornih i
vremenskih odnosa ljudskih bića pod utjecajem
selektivnih, distributivnih i akomodativnih sila okoline
 Za Parka grad je stanje svijesti i duha, prirodno
boravište civiliziranog čovjeka. Grad nije naprosto fizički
mehanizam i artificijelna konstrukcija. Grad je vitalni
proces ljudi koji ga komponiraju. On je produkt prirode,
posebne ljudske prirode. Grad je mjesto ljudske
ekspresije, kulturalni prostor karakteriziran posebnim
kulturalnim tipom, rezultat je navika i običaja ljudi koji
ga nastanjuju zbog čega se grad može shvatiti kao
moralno područje i kao fizička struktura
 Park je pomjerio istraživanja grada sa kriterija
faktografije, veličine, gustoće, na prostornu i
ekonomsku distribuciju lokalnih zajednica. Zapaža da
je grad multiplicirao zanimanja zbog čega smatra da je
grad izraz i produkt podjele rada.
Centriranje industrije u gradu upozorava da nestaje
socijalna organizacija društva vezana za lokalnu
zajednicu, i nasuprot etničkim, kulturalnim i
moralnim odrednicama lokalne zajednice afirmira se
gradska organizacija društva zasnovana na
zanimanju. Zanimanje je univerzalnija kategorija u
odnosu na etničku pripadnost, kulturu, jezik,
običaje, iako ovi atributi kod pojedinca pretendiraju
na univerzalno značenje.
 Park je smatrao grad laboratorijom ("The City as a
Social Laboratory") jer je to otvoreno polje sukoba,
organizam nestabilne ravnoteže i sjedište socijalnih
promjena
 Park predlaže da se istraživanjem utvrdi zašto jedan
kulturalni oblik, transponiran u prostoru, ima značenje
koje mu se pridaje od strane tih stanovnika.
Louis Wirth je poslije Parka najznačajniji sociolog Chicago
urbane sociologije. Bio je u najbližem dodiru sa
njemačkom sociološkom tradicijom.
 Autor je klasičnog eseja urbane sociologije "Urbanism as
Way of the Life" iz 1938. godine gdje grad definira kao
relativno veliko, gusto i stalno naselje socijalno heterogenih
individual.
Urbanu sociologiju Wirth definira kao znanost o načinu
života u gradovima i o pokušajima transformacije tog
načina života u znanost o urbanizmu. Rast gradova za
Wirtha znači definitivnu odijeljenost čovjeka od prirode i
potvrđuje mu se razlika urbano-ruralno.
 Grad je trajni proces i može se definirati kao realativno
velika, gusta i stalna naseobina socijalno heterogenih
individua. Veličina broja stanovnika utiče na veze među
njima sa posljedicom da slabe primarne veze.
 Heterogenitet grada dovodi do kompleksnosti hijerarhijskih
odnosa i stvaranja mnoštva grupa, interesa. Heterogenitet
takođe razvija kosmopolitizam, ali i definira prosječne osobe.
 Wirth smatra da će odnosi većeg broja ljudi na jednom
mjestu u gradu dovesti:
1. do većeg stepena individualnih razlika
2. do potencijalno većeg stupnja diferencijacije među
ljudima
3. do većeg stepena segregacije veze solidarnosti će se
češće zamijeniti sa formalnim
4. slabije će biti izražene karakteristike folk društva
5. smanjiće se broj osoba koje se međusobno lično
poznaju
6. promijeniće se ukupnost socijalnih odnosa
7. urbaniti će se češće sretati u segmentiranim
ulogama
8. međusobna ovisnost će biti funkcionalnog, a ne
emotivnog karaktera
9. prevladat će sekundarni odnosi, impersonalni,
nasuprot primarnim, personalnim odnosima.
 Osim navedenog, broj stanovnika utiče na kreiranje
utilitarnosti i na specijalizaciju, a uobičajeni moral će biti
smijenjen profesionalnim moralom, direktna
komunikacija je zamijenjena indirektnom komunikacijom,
a direktno ophođenje zamijenjeno je procesom
reprezentacije.
 Broj stanovnika, gustoća naseljenosti i stupanj
heterogeniteta stanovništva osnovni su okviri urbane
analize, a pored njih u analizu se trebaju uključiti i elementi
fizičke strukture grada, sistem socijalne organizacije i skupine
težnji i ideja uključenih u oblike kolektivnog ponašanja.
 Tipičan obrazac društvenih odnosa u gradu, urbanog
načina života karakteriziraju sekundarni, impersonalni
odnosi, slabljenje rodbinskih veza, slabljenje značenja
obitelji, iščezavanje susjedstva i zanemarivanje socijalne
solidarnosti, rodbinske odnose zamjenjuju fiktivni od
nosi, pojam teritorije zamjenjuje pojam interesa.
Formativnom tačkom nastanka novije urbane sociologije
može se smatrati osnivanje "Instituta za urbanu
sociologiju" 1963. godine u Parizu pod predsjedništvom
Henry Lefevbrea.
 Definicija "grad je projekcija društvenih odnosa na
tlu" označava analitičku metodu ne zanemarujući
način života, povijest, ekonomiju, društvenu podjelu
rada itd. Način života u urbanoj sredini shvaćen je kao
varijabilan pojam jer je osjetljiv na izvjesne tipove
potrošnje, a ona ima neujednačen kapacitet s obzirom
na različite grupe i klase.
 Način života se mijenja sporije, a urbanizacija je
intenzivniji proces i ovisi od ekonomskih, demografskih
i političkih snaga. Način života i urbanizacija u osnovi
determinisani su samim društvom, ali položaj,
teritorijalna uravnoteženost i brze promjene u ekonomiji
mogu nametnuti relativno dinamičnu urbanizaciju, dok
se način života rijetko preobražava u cjelinu
Karakteristike urbanog načina života u kapitalističkim
industrijskim zemljama:
• rad, uglavnom povezan sa industrijskom proizvodnjom,
• relativna autonomija u odnosu na porodicu,
• pripadanje jednoj određenoj društvenoj grupi u odnosu
na industrijsku proizvodnju, podjelu rada,
• prihodi u novcu,
• potpuno komercijalizovana potrošnja,
• stanovanje u skupinama.
Socijalističke industrijalizovane zemlje karakterisala je
urbanizacija uzrokovana snažnim migracijama
posredstvom ubrzane industrijalizacije. U tim
procesima uloga i udio individualne potrošnje su
potpuno eliminisani i tako je usporavana pojava sukoba
između javnog i privatnog života.
 Zemlje u razvoju karakterizira urbani nesklad -
urbanizacija je ispred industrijalizacije, a oblici života
su ispod urbanizacije.
Zemlje trećeg svijeta karakterizira činjenica da
urbanizacija napreduje mnogo brže nego
industrijalizacija koja ne predstavlja faktor porasta
urbanizacije. Grad trećeg svijeta ne odražava zahtjev za
industrijskim rastom zemlje, urbanizacija je uzrokovana
krizom ruralnih oblasti.
Odnos načina života i urbanizacije ustanovljen je opštim
karakteristikama društva, ali te karakteristike su
promjenjive s obzirom na različite društvene grupe.
 Urbanizacija je u stanju da stvori rezidue prostornog ili
vremenskog karaktera, kojima odgovaraju neočekivani
centri aktivnosti mladih, subkulturalnih i marginalnih grupa.
U okviru Instituta analitički interes je bio usmjeren i na sliku
grada produciranu od strane arhitekata shvaćenih kao
grupa. Jezik arhitekture je prožet idejom da prostorna
organizacija može direktno utjecati na društvene strukture,
što je dosta precizno kritikovano, osobito u domeni
činjenice da zakoni urbanizacije nisu pomirili grad sa
njegovim stanovnicima
 Tokom 70-tih godina u okviru "International Sociological
Association", odnosno u okviru ogranka "Committee on
Urban and Regional Research", izražene su tendencije novog
pristupa proučavanju urbanog fenomena. Tendencije su bile
utemeljene na osnovu činjenice snažne industrijske i
tehnološke promjene tokom 60-tih godina koje su dovele u
pitanje pojmovnik klasične urbane sociologije, a naročito
zbog pogoršanja urbane situacije.
 Osnovni razlog tome je novi odnos rada i grada, odnosno
činjenica da je međunarodni kapital proizveo
konceptualizaciju gradskog prostora kao novog područja
investiranja kapitala. Kapitalizam 60-tih i 70-tih godina
nametnuo je novu podjelu rada, nove oblike socijalizacije
radne snage, pojavu kolektivne potrošnje i pojavu državne
intervencije, osobito u području niveliranja klasnih konflikata
u stratifikacijskom stambenom prostoru
 Egzistencijski nivo stabiliteta društva, posredstvom države,
manifestira se u području šire potrošnje, izgradnje masovnih
stambenih naselja, podsticanju masovne potrošnje,
zapošljavanju, čime se neutralizira klasni konflikt i decentrira
na marginalne konstante.
Egzistencijski nivo stabiliteta društva, posredstvom države,
manifestira se u području šire potrošnje, izgradnje
masovnih stambenih naselja, podsticanju masovne
potrošnje, zapošljavanju, čime se neutralizira klasni konflikt
i decentrira na marginalne konstante.
 Kolektivnu potrošnju provodi i organizuje država i
predmet potrošnje postoji samo u odnosu na kolektivnog
potrošača, te predmet kolektivne potrošnje nije predmet
trošenja u smislu da se mora nadomjestiti novom
ponudom (na primjer park ne može biti potrošen, može
biti samo obnavljan i održavan).
 Urbana sociologija nije nikada uspješno definirala svoj
predmet i u tom smjeru postojalo je samo nekoliko
pokušaja. Grad, kao kompleks uzroka i posljedica
očigledno ne dopušta upotrebljivu definiciju. Grad je
dinamički fenomen koji je stalno u promjenama. Grad se
dramatično mijenja zahvaljujući investicijama kapitala i
populacijskim kretanjima ka urbanim centrima
 Urbana sociologija ostaje heterogena i predstavlja
mješavinu različitih ideja i zapravo nijedna orijentacija u
urbanoj sociologiji nije eksplicitno napuštena.
Može se smatrati da je klasična urbana sociologija još uvijek
prisutna u sadašnjim interpretacijama, ali u novijoj fazi
globalna politička ekonomija dobija na značaju. Tako je,
zajedno sa klasičnom urbanom sociologijom, i njenim
implikacijama obogaćena teorijska mreža
 Empirijski naglašana istraživanja lokalnih zajednica
reflektiraju nemogućnost strogog determinizma da
interpretira urbanu sitauciju. To takođe reflektuje
popularnu, postmodernu filozofiju sa nastojanjem povlačenja
iz formalnih, rigidnih modela interpretacije u sociološkom,
akademskom i umjetničkom domenu.
 Kretanje unutar urbane sociologije u pravcu lokalizma i
empiricizma je konzistentno sa postmodernim impulsima, u
pravcu naglašavanja nejedinstvenosti, otvorenosti
interpretacije i aplikativnosti teorije.
 Globalno međunarodno tržište je kontekst u kojem sve
pojave mogu biti shvaćene, ali su lokalne prilike nevidljive.
Lokalna zajednica, elite, građanske koalicije, obične individue
i njihovi izazovi su analitički kontekst u urbanoj sociologiji i
imaju povratni uticaj na intraurbane i interurbane analize
Svođenje grada na lokalnu zajednicu za Richarda Sennetta je
problematično sa stanovišta javnosti koja perpetuira u
određenom lokusu kao tiranija prisnosti.
 "Prisnost kao tiranija u običnom životu... nije prisiljavanje,
nego buđenje vjerovanja u jedan standard istine za
mjerenje složenosti društvene zbilje. To je mjerenje
društva psihologijskim odrednicama. A u onoj mjeri u kojoj
ta zavodnička tiranija uspjeva, samo se društvo deformira...
 Lokalizacija grada je reformirana tribalizacija urbanog
teritorija i znak neciviliziranog društva jer se osporavaju
realije i vrijednosti impersonalnog života.
U novijoj urbanoj sociologiji polazi se od nekoliko manje
ili više čvrstih postavki kao što su:
• grad je, prije svega, lokacija akumuliranih vrijednosti u
kome se prvenstveno stvara i koncentrira višak
vrijednosti,
• planiranje grada svodi se na manipuliranje viškom
vrijednosti. Urbanizam se kao ideologija razobličava i
ukazuje se na njegov institucionalni i birokratski
karakter. Urbanizam se tretira kao određena ideologija
vladajuće klase, koja raspoređujući višak vrijednosti
vlada i urbanizmom,
• urbani fenomen istražuje se u terminima konkretnog
društva, određeno društvo postoji u određenom
prostoru na kojem se ispituju konflikti na svim
razinama društva,
• urbano planiranje proučava se kao sredstvo državne
intervencije, a koje ne djeluje po principima
apstraktno date socijalne pravde, orijentirane
kategorijama općeg, javnog i zajedničkog interesa.
Ono se vrši u društvu koje je klasno struktuirano i
prema tome dinamično,
• planiranje grada razmatra se kao sredstvo socijalne
kontrole i manipulacije, provodi se politička
intervencija sa točno određenim profitnim ciljevima,
• urbanističko tumačenje grada odbacuje se kao
nedostatno i formalističko,
• u nekim aspektima odbacuje se samo termin urbano,
koji se smatra ideološkim pojmom zbog toga što se
društveni procesi u prostoru mistificiraju,
• prostorni odnosi ne postoje za sebe nego se radi o
društvenim odnosima koji se odvijaju u konkretnom
prostorju zbog čega atribut urbano dalje mistificira
realnost,
• klasična urbana sociologija predstavlja ideološku
interpretaciju stvarnosti koja se osniva na pojmu
urbanog kao posebnog načina života, prije svega
zapadnog načina života,
• analize novije urbane sociologije su usmjerene na
analizu kapitalističkih društava kao i na analizu
kontradikcija, a naročito socijalizacije proizvodnih
snaga i stihijnosti privatnog vlasništva nad kapitalom,
• posebno se istažuju klasne borbe i njene manifestacije
u okvirima urbanog,
• noviji pristupi u urbanoj sociologiji insistiraju na
proučavanju kapitalizma koji se prostorno ispoljava i
sve značajniju ulogu države kao koordinatora,
• urbano planiranje se tretira kao instrument državne
intervencije koja mora izdržati ravnotežu sistema kao
cjeline (regulacija kolektivne potrošnje, odnosno
neproizvodne potrošnje),
• u radikalnim varijantama osporava se mogućnost
postojanja urbane sociologije.
Sistemske osobine urbanosti su:
• urbana sredina je otvorena,
• opšti rizik života u gradu je visok, ali grad nudi zaštitu
od tih rizika,
• pojedinac u gradu je visoko ovisan od kompleksnosti
grada, ali grad je razvio sve faktore koji su za urbanita
predvidljive kompleksnosti,
• grad je prostor ničijih prostora, odnosno javno dobro
koje pripada samo gradu.
Kulturalno-socijalno-psihološke osobine urbaniteta su:
• interakcija je impersonalna, karakteriše je uljuđena
komunikacija sa socijalnom distancom,
• urbani život je potencijalno konfliktan, ali većina
konflikata je zamrznuta,
• birokratizacija grada, postupnost i racionalnost života
traži od pojedinca učešće u jednom dugoročnijem i
apstraktnijem procesu, a ovaj proces traži i tačnost i
instrumentalni odnos prema nekom višem cilju,
• tradicionalni pritisak socijalne okoline na pojedinca je
slab i on slobodno bira svoju okolinu.
 Socijalna isključenost je po porijeklu problem koji je
razmatran u okviru sociologije siromaštva, sociologije
marginalnih i subkulturnih grupa, sociologije socijalnih
problema (Hadden & Lester, 1976), a uglavnom je bio
fokusiran na oblike izolacije kao izabrani način života.
Izabrana socijalna izolacija je kriterij varijabla koja te
skupine kvalifikuje kao subkulturalne. No, problem nastaje
kada ta izolacija nije izabrana, nego je nametnuta.
Masovno siromaštvo je osnovni potencijal za stvaranje
socijalne isključenosti
Proces socijalnog isključenja implicira socijalne odnose
poput diferencijacije, klase, etniciteta, pola, dobi, pa i
bračnog statusa
Fenomeni socijalne isključenosti, dakle, ne odnose se samo
na siromaštvo, nego uključuju kompleksne i nepredvidljive
odnose nepotpunih socijalnih prava, nepristupačnost tržištu
rada usljed nepotpune i slabe obrazovanosti, općenito
nepristupačnost resursima i šansama.
 Ekonomski razvoj nije praćen socijalnim razvojem, a
rezultat je novi set devijacija i socijalnih problema, između
ostalog i socijalne isključenosti
Socijalna isključenost je rezultat niza udruženih faktora i
analiza tih faktora mora biti sistematski provedena.
Ključne odredbe o siromaštvu i socijalnoj isključenosti su:
• naglašena je promijenjena priroda izazova
razumijevanja novih oblika siromaštva i marginalizacije;
• naglašeno je da je situacija isljučenja strukturalne
prirode;
• povećanje nezaposlenosti i nesigurnosti proizilazi iz
ekonomske krize;
• niz drugih situacija isključenosti su izvedene kao
rezultat ekonomskih, tehničkih i socijalnih promjena
koje su karakteristične za evoluciju industrijskih
promjena;
• naglašava se da problem nije samo u sistemskom
disparitetu klasa (up/down), nego između onih
ugodnosti koje društvo normalno osigurava za većinu i
onih koji su na rubu egzistencije (in/aut).
Savremeni oblici i iskustva uvećanih nestabilnosti socijalne
sigurnosti, ekonomskih neizvjesnosti i razlika, intenziviraju
socijalnu isključenost
 U socijalno isključene uvrštavaju se oni akteri koji ne
mogu učestvovati u normalnim aktivnostima građana tog
društva, a to bi željeli, jer su onemogućeni zbog faktora
izvan njihove kontrole. Cilj ove definicije jeste da se
isključe oni koji ne žele biti uključeni, i koji su isključenost
izabrali kao stil života.
 Četiri tipa kapitala koji determiniraju socijalnu
isključenost. To su: finansijski kapital
(mogućnost/nemogućnost pristupa dobrima i uslugama),
humani kapital (određuje ekonomsku participaciju),
socijalni kapital (determinira civilnu i političku
participaciju) te fizički kapital (zajedno sa socijalnim
kapitalom omogućava socijalnu interakciju)