TimPowers

ANUBISOVAVRATA
Naslov originala: Tim Powers, The Anubis Gates 1983

Niko ne moe dvaput zakoraiti u istu rijeku, jer drugi put to nije ista rijeka, a ni on nije isti ovjek. Heraklit

Oni po svijetu se mranim i starim mjestima kreu: Poput mornara to glave zdrave i bistra oka bjehu, No koji, kad brod im se probi, priznati nee ni propast Ni nunosti bijega, Ve namjesto toga e podrtinu milu Povesti dolje u tminu; uistinu ne da utope se, Ve navijeke da nastave letat Prot pononih struja u mora dubini, Od rupe do rupe i timora bez svjetla U traganju beznadnome za ulazom kopnu; I koji u natrulom svome, sporom putovanju Napokon svu sklonost ka svjetlosti gube Ko i prema zraku, prijatelju ivu jer im ovdje Traganje tek za lugovima najdubljima tei, Najdaljim od sunca to prebrisa ga no Iz Dvanaest sati Noi Williama Ashblessa

KNJIGAPRVA LICEPODKRZNOM
PROLOG:2.veljae1802.
Iako mnogo se uze, mnogo jo osta; i mada snaga nam nije ona to u staro doba micala zemlju je, nebo to to jesmo, jesmo Alfred, Lord Tennyson

zmeu dva stabla na vrhu breuljka stajao je vrlo stari starac i gledao, sa sjetnom enjom za koju je vjerovao da je vie nije sposoban osjetiti, kako posljednja skupina izletnika sprema svoje koarice, uzjahuje na konje da bi odjaila na jug; kretali su se poneto urno jer je do Londona bilo dobranih est milja, a crveno je sunce ve crtalo silhuete kronji drvea du rijeke Brent, dvije milje na zapad. Kad su ovi otili, starac se okrenuo da bi gledao polagano sputanje sunca. Brod milijuna godita, pomislio je; brod sunanog boga Raa na umoru, to s bonim vjetrom jedri niz zapadno nebo prema izvoritu mrane rijeke to tee kroz podzemni svijet sa zapada na istok, kroz dvanaest sati noi, i na ijem e se krajnjem istonom kraju brod sutradan ponovno pojaviti, donosei jo jednom mladenako, ponovno razgareno sunce. Ili je to, pomislio je jetko, golema nepomina lopta usijanog plina, odijeljena od nas udaljenou prevelikom i za sam svemir da bi je mogao obuhvatiti, a oko koje se ova kuglica planeta valja poput gvalje balege to je gura kephera balegar. Uzmi svoj pijuk, rekao je samome sebi kad je polagano krenuo nizbrdo No budi pripravan umrijeti za ono to si odabrao.

Morao je hodati oprezno jer je na neravnu blatu i travi bio nespretan u svojim japanskim nanulama. Izmeu kola i ergi ve su gorjele vatre, a hladni je veernji vjetar uzvitlao do njega itavo tkanje estokih mirisa: prodorni, zemljani vonj sputane magaradi, dim drveta i ugodni miris peenog jea, specijaliteta koji je njegovim sunarodnjacima posebno prijao. A povjerovao je da je osjetio, slabano, i uh ustajala daha iz sanduka to je stigao toga popodneva pljesniva nekog smrada, kao od kakve nastrane mirodije ija je namjena prije da izazove gaenje no da pospjei tek, smrada u gotovo okantnom neskladu s istim lahorom Hempstead Heatha koji ga je donosio. Kad se pribliio grozdu atora, susreo se s parom logorskih pasa i ovi su se, kao i uvijek, odmakli od njega im su ga prepoznali; jedan se okrenuo i odrjeito otkaskao do najblie erge, dok je onaj drugi, s oitom nevoljkou, sproveo Amenophisa Fikeea u tabor. Odazvavi se na psee dozivanje, iz atora je iziao crnomanjast mukarac u kaputiu od rebrasta baruna pa preko trave zakoraao prema Fikeeu. Ba poput pasa i on se zaustavio dobrano podalje od starca. Dobro vee, rya. Hoe togod veerati? Stavili su na vatru hotchewitche, miriu vrlo kushto. Kushto kao to hotchewitchi uvijek i miriu, rekao bih, promrmljao je Fikee rastreseno. Ali ne, hvala. Slobodno se svi posluite. Ja ne, rya; moja je Bessie oduvijek oboavala kuhane hotche-witchije i tako, otkako je ona muller, ja ih vie ne jedem. Fikee je kimnuo, ali je bilo oito da ga ne slua. Sve u redu, Richarde. Zastao je kao da se nada da e mu ovaj upasti u rije, ali se nita nije dogodilo. Kad se sunce posve spusti, daj nai nekoliko chala da odnesu sanduk niz obalu do atora doktora Romanya. Ciganin se poeao po namatenom brku i neodluno se prebacio s noge na nogu. Sanduk to ga je danas donio onaj mornar chafl A na koji bih drugi i mogao pomisliti? Da, Richarde, taj. Rya, on chalima nije drag. Vele da je u njemu neto mullo dusta beshes, ve mnogo godina mrtvo. Amenophis Fikee se namrtio i vre se uvio u ogrta. Posljednje je zrake sunca ostavio za sobom na sljemenu breuljka, i u veernjim se sjenama inilo da mu u krevitu licu nema vie ivota no u stijeni ili kakvu deblu. A onda je napokon progovorio: Mislim, to to je u njemu zaista je vidjelo dusta beshes mnogo, mnogo godina. Uputio je

straljivom Ciganinu smijeak koji je nalikovao odronu itave brdske padine pri emu se otkriva stara bijela stijena. Ali to nije mullo, u to sam Tome se nadam. Ne ba mullo. To Ciganina nije ba nimalo razuvjerilo pa je otvorio usta da izrazi jo jedan uljudni protuargument, ali se Fikee ve bio okrenuo od njega i dugim koracima poao preko istine prema obali rijeke, dok mu je za leima na vjetru leprao ogrta, nalik pokrilcima kakvog orijakog kukca. Ciganin je uzdahnuo pa se mlitavo odvukao prema jednom od atora, uvjebavajui usput epesanje koje e mu, bar se tome nadao, privrijediti potedu od pomaganja u noenju toga jezivog sanduka. Fikee je, du sve tamnije obale rijeke, polagano svladavao put prema atoru doktora Romanya. Ako se izuzme promuklo uzdisanje lahora, vee je bilo nestvarno tiho. inilo se da Cigani shvaaju da je veeras u vjetru neto znaajno, pa su se posramljeno pomotavali ba poput svojih pasa; ak su i zelembai prestali skakutati i bukati se meu obalnom trskom. ator je stajao na istini, u aritu dovoljno konopa i snasti to je sve visjelo s oblinjeg drvea da bi se dao opremiti brod dobrane veliine. Zatezni konopci, potpomognuti tucetom uspravnih motki, nosili su lepravu, nabreklu, mnogoslojnu kaotinost Romanyeva atora. Ovaj je izgledao, pomislio je Fikee, poput kakve goleme opatice u redovnikoj halji za posebno hladno vrijeme, opatice to je kleknula kraj rijeke da bi se odala skrovitoj pobonosti. Pognuvi se ispod nekoliko konopa prokrio je put do ulaza pa odigao ustranu zavjesu, da bi potom zakoraio u sredinju prostoriju i zamirkao od bljeska to ga je desetak svjetiljki bacalo na nabrane ilime to su tvorili zidove, pod i strop. Doktor Romany je ustao od stola, a Fikee osjetio val beznadne zavisti. Zato prologa rujna, upitao se Fikee, nije dopalo Romanellia da izvue tu krau slamku u Kairu? Fikee je skinuo svoj otrcani ogrta i eir pa ih bacio u kut. Pri svjetlu petrolejki njegova se ela sjajila poput nesavreno uglaane bjelokosti. Romany je preao preko sobe, groteskno poskakujui u cipelama na oprugama pa ga uhvatio za zapee. Veliko je to to emo mi to e ti veeras pokuati, rekao je dubokim priguenim glasom. Kako bih volio da mogu ja ostati s tobom.

Fikee je slegnuo ramenima, pomalo nervozno. Obojica smo samo sluge. Moje je mjesto u Engleskoj, tvoje u Turskoj. Potpuno mi je jasno zato ti veeras moe biti nazoan samo, neodreeno je odmahnuo, u replici. Nema potrebe da kaem, odgovorio je Romany pjevuckavim glasom koji se naglo produbio kao da eli iznuditi odjek iz okolnih ilima, ako bi se dogodilo da noas umre, budi siguran da emo te balzamirati i sahraniti u grobnicu uz sve doline obrede i molitve. Ako ne uspijem, odvratio je Fikee, nee biti nikoga kome da se moli. Ja nisam rekao ako ne uspije. Moe se dogoditi da ti uspije otvoriti vrata, no da pri tome pogine, ukazao je posve nepomueni Romany. U tom sluaju sigurno bi ti bilo drago da se poduzme ono to treba. No dobro, rekao je Fikee uz umorni klimaj glavom. Bravo, dodao je. Od ulaza se zauo zvuk povlaenja nogu pa zabrinuti glas. Gdje hoe da ti stavimo sanduk? Bre, rekao bih da duhovi izlaze iz rijeke da vide to je u njemu! To uope nije nevjerojatno, promrmljao je doktor Romany dok je Fikee upuivao Cigane da unesu tu stvarcu i poloe je na pod to su oni urno i uinili pa poli prema izlazu najbre koliko im je doputala pristojnost i potovanje. Ta su dva vrlo stara starca neko vrijeme u tiini zurila u koveg, a onda se Fikee promekoljio i progovorio. Dao sam upute svojim Ciganima da dok budem odsutan, tebe smatraju svojim glavarom. Romany je kimnuo, a zatim se nagnuo nad sanduk i poeo otkidati gornje daske. Nakon to je odbacio u stranu nekoliko pregrti zguvanog papira, paljivo je izvadio drvenu kutijicu uvezanu vrpcom. Poloio ju je na stol. Okrenuvi se ponovno prema sanduku, udarcem je noge odbacio ostatak olabavljenih dasaka pa, gunajui od napora, izdigao papirnati zamotak i poloio ga na pod. Bio je grubo kvadratian, s bridovima od tri stope, i est palaca debeo. Podigao je pogled i rekao: Knjiga. Posve nepotrebno, jer je Amenophis Fikee znao to je. Kad bi to samo on mogao uiniti, u Kairu, proaptao je. Srce Britanskog Kraljevstva, podsjetio ga je doktor Romany. Ili moda zamilja da bi on mogao putovati?

Fikee je odmahnuo glavom pa, unuvi kraj stola, izvukao ispod njega staklenu kuglu s pominim segmentom na plastu. Poloio ju je na stol pa poeo razmrsivati vorove na drvenoj kutijici. Romany je u meuvremenu skinuo sa zamotka papirnati omot da bi razotkrio crnu drvenu kutiju inkrustiranu komadiima bjelokosti to su tvorili stotine hijeroglifa stare egipatske dinastije. Kopa je bila konata i tako krhka da se rasula u prah kad ju je Romany pokuao raskopati. Unutra je bila pocrnjela srebrna kutija sa slinim hijeroglifskim znakovima istaknutim u reljefu; a kada je smaknuo njen poklopac, pogledu se izloila zlatna kutija ija se fino izraena povrina presijavala u svjetlu petrolejki. Fikee je uspio otvoriti drvenu kutijicu pa izdigao plutom zaepljenu staklenu boicu to se bila ugnijezdila u pamuku. Boica je sadravala moda uncu guste crne tekuine za koju se inilo da sadri talog. Doktor Romany je duboko udahnuo pa rastvorio poklopac zlatne kutije. Doktor Romany je u prvi as pomislio da su se sve svjetiljke istovremeno utrnule, no kad ih je preletio pogledom vidio je da im plamenovi stoje jednako visoko kao i prije. No gotovo se sva svjetlost bila izgubila bilo mu je kao da prostoriju gleda kroz mnogo slojeva zaaanog stakla. Stegao je ogrta vre oko grla; toplina je takoer opala. I tad je prvi put te noi osjetio strah. Prisilio se da spusti pogled na knjigu to je leala u kutiji, knjigu to je upila svjetlost i toplinu iz prostorije. S drevnog papirusa blistalo je drevno znamenje blistalo ne svjetlou, ve nekakvom estokom crninom za koju se inilo da e mu kroz oi isrkati duu. A znaenje tog znamenja sunulo mu je u svijest bistro i snano, kao to bi sunulo ak i onome tko ne bi znao itati praiskonsko egipatsko pismo, jer ih je ovdje, u mladosti svijeta, ispisao bog Thoth, otac duha i jezika samog. U strahu je otrgnuo pogled jer je mogao osjetiti kako mu rijei prijei utiskuju znakove na duu, kao u asu krtenja. Krv, hrapavo mu je zastrugao glas, a uinilo se da se smanjila ak i sposobnost zraka da prenosi zvuk. Krv naega Gospodara, ponovio je maglovitoj prilici Amenophisa Fikeea. Stavi je u sferu. Mogao je vidjeti samo kako Fikee palcem mie ustranu kopu kugle i prinosi otvoru boicu prije no to ju je otepio; crni se fluid prosuo unutra prema gore, da bi zamrljao vrh staklene sfere. Mjesec se ve jamano digao, shvatio je Romany. Jedna je kap pala Fikeeu na dlan i zacijelo ga oprljila jer je otro zapiskao kroz zube.

Od sad si preputen samome sebi, graknuo je doktor Romany pa slijepo zateturao iz atora na istinu, gdje je veernji zrak, nakon svega, djelovao toplo. Udaljio se, spotiui se, uz rijenu obalu, zijevajui i ljuljajui se na svojim neobinim cipelama da bi naposljetku unuo, sopui i zibajui se, na blagoj uzvisini pedeset jardi uzvodno i osvrnuo se na ator. Dok su mu se dah i bilo usporavali, pomislio je na onaj pogled na Knjigu boga Thotha pa se stresao. Ako je ikakav dokaz potreban da bi se dokumentiralo izvrtanje magije za posljednjih osamnaest stoljea, ova ga je knjiga priskrbila; jer iako je nikad prije nije bio vidio, Romany je znao da je kraljevi Setnau Kha-em-Uast, prije tisuu godina, kad je bio siao u grob Ptahneferkaa u Memfisu da bi do nje doao, zatekao grobnu komoru blistavo osvijetljenu svjetlou to je zraila iz knjige. A ova arolija, pomislio je nevoljno, ovaj noanji strahovito naporni pokuaj bio bi gotovo nedopustivo opasan ak i u one dane, prije nego to je magija postala toliko tea i u osobnom smislu skuplja za maga i, unato najstrooj kontroli, nepredvidljiva i zapetljana u svojim posljedicama. ak i u te dane, pomislio je, nitko osim najhrabrijih i u transcendentalnom smislu najkvalificiranijih sveenika ne bi se odvaio posluiti hekauom, rijeima moi, onima koje e noas izgovoriti Fikee: rijeima koje su zazivanje i poziv za obuzimanjem upuene psoglavom boanstvu Anubisu ili bilo emu to je od njega jo preostalo a koje je, u doba moi Egipta, predsjedalo podzemnim svijetom i vladalo vratima to su ga dijelila od ovog. Doktor Romany je pustio da mu se pogled otcijepi od atora i odlebdi preko rijeke do vrijeskom obrasla krajolika to se talasao s druge strane sve do idue uzviice, okrunjene drveem to se inilo previsoko za svoju debljinu i koje je na lahoru zibalo omravjele grane. Sjevernjaki krajolik, pomislio je, burkan vjetrom to tee poput gina, otrim i istim i s mirisom borovnice. Odzivajui se na neobina svojstva svega toga, pomislio je na putovanje do Kaira to su ga on i Fikee poduzeli ima tome etiri mjeseca, kad ih je Gospodar pozvao da pripomognu u novoj krizi. Iako ga je zapanjujui nered spreavao da ikad napusti svoj dom, Gospodar se ve dobrano dugo sluio tajnom armijom agenata i bogatstvom koje se nije dalo popisati, u svom nastojanju da oisti Egipat od muhamedanskog i kranskog oneienja i da, to je bilo jo tee, zbaci vladajueg turskoga pau i njegove strane plaenike, te da tako obnovi Egipat kao nezavisnu svjetsku velesilu. Tek je bitka kod piramida,

prije etiri godine, dovela do prvog proboja, iako je u tom asu izgledala kao konani poraz jer je Francuzima otvorila put u Egipat. Romany je prikiljio oima, prisjeajui se sumornog pucketanja francuskih muketa to je tog vrueg srpanjskog popodneva odjekivala od Nila, naglaeno je vie bubnjanjem mameluke konjice u juriu Do sutona su armije egipatskih vladara Ibrahima i Murad-bega bile slomljene, a Francuzi, pod mladim vojskovoom Napoleonom, uvedeni u posjed. Najednom je divlji i bolni tule podigao doktora Romanya na noge; zvuk se nekoliko sekundi odbijao meu drveem uz rijeku, a kad je zamro, mogao je uti nekakvog Ciganina kako ustraeno mrmlja arobne formule-zatitnice. Iz atora nije vie iziao niti jedan zvuk, pa je Romany ispustio zadrani dah i ponovno se snizio u uanj. Sretno ti bilo, Amenophise, pomislio je. Mogao bih rei neka su bogovi s tobom, no to je upravo ono to se sada odluuje. Nelagodno je odmahnuo glavom. Kad su Francuzi doli na vlast, inilo se kao da je doao kraj svakoj nadi u obnovu starog poretka, pa je Gospodar, mukotrpnom magijskom manipulacijom vjetrova i plime, pruio diskretnu pomo britanskom admiralu Nelsonu kad je ovaj, ni dva tjedna potom, unitio francusku flotu. Ali se tada francuska okupacija pokazala probitanom za Gospodara; Francuzi su suzbili nadmenu vlast mamelukih begova da bi 1800. istjerali turske plaenike koji su guili zemlju. A ovjek koji je preuzeo komandu nad Kairom kad se Napoleon vratio u Francusku, general Kleber, nije se petljao u Gospodareve politike spletke niti ometao njegova nastojanja da muhamedansko i koptsko puanstvo ponovno primami starom panteistikom tovanju Ozirisa, Izide, Horusa i Raa. inilo se, ustvari, kao da e francuska okupacija uiniti s Egiptom isto to i Jennerove kravlje boginje sada tako oito ine s ljudskim tijelom: infekcijom kojoj se moe stati na kraj, i koja se nakon nekog vremena dade lako suzbiti, zamjenjuju onu smrtonosnu koja se zaustavlja tek smru svog nosioca. I tada je, naravno, sve polo po krivu. Neki je umobolnik iz Aleppa ubio Klebera probovi ga na kairskoj ulici, pa su u mjesecima konfuzije to su uslijedili Britanci iskoristili priliku: do rujna 1801. Kleberov je nesposobni nasljednik kapitulirao pred Britancima u Kairu i Aleksandriji. Sad su Britanci preuzeli kormilo, pa je za jedan jedini tjedan bilo uhapeno tuce Gospodarovih agenata. Novi je britanski guverner ak naao razloga da zatvori hramove starih boanstava to ih je Gospodar bio podigao izvan grada.

10

Sav oajan, Gospodar je poslao po svoja dva najstarija i najmonija pobonika, Amenophisa Fikeea iz Engleske i doktora Monboddoa Romanellia iz Turske, pa im razotkrio plan koji je, mada toliko fantastian da je upuivao na senilnost toga drevnog ovjeka, bio jedino sredstvo, kako je inzistirao, da se Engleska izbrie sa slike svijeta i da se Egiptu vrati njegova jo pred eone izgubljena prevlast. Susreli su se s njim u njegovoj golemoj komori u kojoj je ivio posve sam, ukoliko se izuzmu ushabti, etiri votana ljudska lika u naravnoj veliini. Sa svoje pritke pri stropu poeo je isticanjem da je kranstvo, to ljuto sunce to je isparilo sve ivotne sokove iz sada ve gotovo posve sasuene ljuture magije, ve zakriveno oblacima sumnje to se diu iz tekstova ljudi poput Voltairea i Diderota i Godwina. Romanelli, nestrpljiv zbog razvuenih metafora pradrevnog arobnjaka kao to je bio nestrpljiv i zbog gotovo svega ostalog, upao mu je u rije da bi ga bez okolianja upitao kako bi sve to moglo pomoi da se Britanci izbace iz Egipta. Postoji magina procedura poeo je Gospodar. Magija! prekinuo ga je Romanelli, najprezrivije to se usudio. U dananje doba dobivamo glavobolje i vidimo duplo a da i ne spominjemo gubitak pet funti teine ako pokuamo aranjem maknuti s puta opor ulinih pasa; a ak i tada najvea je vjerojatnost da e se neto smutiti i da e se ovi naprosto sruiti mrtvi gdje se koji zatekne. Jednostavnije je viknuti i zamahnuti na njih tapom. Siguran sam da niste zaboravili koliko ste se muili nakon to ste se poigrali vremenom u Abukirskom zaljevu, ima tome tri godine. Oi su vam se sparuile poput datulja predugo ostavljenih na suncu, a vae noge! Kao to ree, nisam zaboravio, odvratio je Gospodar hladno pa svrnuo djelomino oporavljene oi na Romanellia koji se protiv volje stresao, kao i uvijek, pred gotovo maloumnom mrnjom to se u njima arila. No kako stvari stoje, iako u i ja biti nazoan preko zastupnika, tu aroliju mora izvesti jedan od vas, jer se ona mora obaviti tik uz srce Britanskog Imperija, a to znai u gradu Londonu, a moje mi stanje prijei da putujem. Iako u vas opskrbiti svim najmonijim zatitama i zatitnim amuletima to su mi jo preostali, provedba e toga, kao to si podsjetio, utroiti poprilian komadi arobnjaka. Izvui ete slamke ispod stolnjaka na ovom stolu, i onaj koji izvue krau, bit e ovjek koji e to izvesti. Fikee i Romanelli zagledali su se u dva kusa slamki to su virila ispod platna, a zatim jedan u drugoga.

11

Kakva je arolija? upitao je Fikee s dvojbom. Vi znate da su se stari bogovi izgubili. Sada borave u Tuautu, svijetu podzemlja, ija su vrata zatvorena ve osamnaest stoljea nekakvim pritiskom koji ne razumijem, no siguran sam da ima veze s kranstvom. Anubis je bog toga svijeta i tih dveri, ali vie ne posjeduje nikakav oblik u kojem bi se mogao pojaviti ovdje. Njegova se poivaljka malo pomaknula, pa je na trenutak od bola zatvorio oi. arolija je ovdje, rekao je napokon hrapavim glasom, u Knjizi boga Thotha, i ona je zazivanje Anubisa da obuzme arobnjaka. To e bogu omoguiti da stekne tjelesni oblik jednoga od vas. I dok budete izgovarali tu aroliju, istodobno ete pisati drugu maginu formulu koju sam sam sastavio i koja je sraunata na to da otvori nova vrata izmeu dva svijeta vrata koja e probiti ne samo zid smrti ve i zid vremena, jer ako uspije, ona e se otvoriti u Tuaut od prije etrdeset tri stoljea, kad su bogovi a i ja bili u naponu svoje snage. Uslijedila je tiina dovoljno duga da bi se Gospodareva poivaljka pomakla za jo nekoliko bolnih palaca. Onda je, napokon, progovorio Fikee. I to e se tada dogoditi? Tada e, rekao je Gospodar glasom koji je kruno odjeknuo sferinom komorom, bogovi Egipta provaliti u modernu Englesku. Oziris ivi i Ra Jutarnjeg Neba rastepst e u kr kranske crkve, Horus i Khonsu rasprit e sve tekue ratove svojim transcendentnim moima, a udovita Set i Sebek prodrijet e sve koji se opru! Egiptu e biti vraeno njegovo prvenstvo, a svijet e ponovno biti ist i nov. A kakvu bi to ulogu ti, ili mi, pomislio je Romanelli s gorinom, mogli igrati u jednom istom, novom svijetu? Je li, upitao je Fikee oklijevajui, je li to jo mogue, jeste li sigurni? Na koncu konca, svijet je ve jednom bio na taj nain mlad, i starac se ne moe ponovno pretvoriti u djeaka ba kao to se ni vino ne moe ponovno prevratiti u mot. Gospodar se poinjao jako ljutiti, no on je oajno nastavio inzistirati. Zar bi bilo posve izvan diskusije da se prilagodimo novim obiajima i novim bogovima? to ako se drimo broda koji tone? Gospodar je zapao u napadaj gnjeva pa poeo bespomono frfljati i sliniti, tako da se jedan od votanih kipova, ushabtija, prenuo i poeo micati eljust. Prilagoditi se? dreknuo je Gospodarev glas iz votana grla. eli se pokrstiti? A zna li to bi kransko krtenje uinilo od tebe? Zanijekalo te rainilo te sol na pua, moljac u vatru! Taj je

12

srditi govor stvorio pukotine na votanim usnicama. Brod koji tone? Ti smrdljiva, ustraena stidna ui zaraene drolje! to ako bi mogao potonuti, ako tone, ako jest potonuo! Idemo s njim na dno. Radije bih bio za kormilom toga potonulog broda nego u toru za stoku! Te nove vjere! Zar u ja ak ak kha Tu su se usne i jezik votanoga kipa odlomili da bi ih ispljunuo dah to je i dalje izlazio. Nekoliko su trenutaka Gospodar i ushabti blebetali zajedno, no onda je Gospodar ponovno stekao vlast nad sobom a kip uutio. Da li da te, upitao je Gospodar, otpustim, Amenophise? Romanelli se sjeao, s nedobrodolom jasnoom, kako je jednom vidio jednog od Gospodarevih vrlo starih slugu najednom osloboenog zavisnosti od Gospodarevih maginih spona; taj ovjek se, za svega nekoliko minuta, sparuio i slomio i sasuio i rascijepio da bi se na koncu rastresao u prah; no gore od injenice smrti i rasplinua bilo je sjeanje da je taj ovjek kroz sve to sauvao punu svijest A inilo se agonija je bila gora nego pri spaljivanju. Tiina se u komori produila, neprekinuta niim osim slabanim pljeskavim zvukom to ga je proizvodio ushabtijev jezik na podnim ploicama. Ne, odvratio je Fikee napokon. Ne. Tada si lan moje posade i tada e sluati. Gospodar je mahnuo jednom od svojih kljakavih ruku, kao nainjenih iz naplavljenog drveta. Izaberi slamku. Fikee je pogledao Romanellia, koji se samo naklonio i mahnuo rukom prema stolu gestom poslije vas. Fikee je dokoraao do njega i izvukao jednu od slamki. Bila je to, naravno, ona kraa. Gospodar ih je poslao do Memfisa da sa skrivenoga kamena prepiu hijeroglifske znakove koji su predstavljali njegovo pravo ime, no i ovdje ih je doekao ok, jer su ve jednom ranije vidjeli Gospodarev kamen s imenom, ima tome mnogo stoljea, i znaci urezani u nj bili su dva simbola nalik plamenu u plitici iza ega je slijedila sova i kri s petljom. Tchatchaem-Ankh, tako se to italo, Snaga u ivotu; no sada su u drevni kamen bili urezbareni drugi znakovi sada su to bila tri lika nalik kiobranima, nekakva ptiica, sova, stpala pa ponovno ptica i riba iznad grumenia. Khaibitu-em-Betu--Tuf, proitao je i u mislima preveo: Sjene Gnusnosti. Unato prljeoj pustinjskoj vruini trbuna mu se upljina ohladila, no onda se prisjetio onoga to je cvilio i valjao se po tlu dok se raspadao u prah, pa je samo napuio usne i posluno prepisao ime.

13

Kad su se vratili u Kairo, Gospodar je odloio Romanelliev povratak u Tursku dovoljno dugo da bi iz magine crne tekue paste salio njegov duplikat. Taj animirani duplikat, ili ka, toboe je bio napravljen zato da bi s Fikeeom otputovao u Englesku i pomogao mu pri zazivanju Anubisa, no sva su trojica znala da e mu glavna zadaa biti da poslui kao straar koji e bdjeti nad Fikeeom i tako sprijeiti svako zanemarivanje dunosti. Budui da e taj neobini par ivjeti s Fikeeovim ciganskim plemenom sve dok ne stigne Knjiga i boica s Gospodarevom krvlju, Fikee je ka proizveo u doktora Romanya, prema rijei kojom Cigani oznauju svoj jezik i kulturu. Iz atora smjetenog nizvodno prolomio se jo jedan trule, no ovaj je vie nalikovao zvuku dva komadia kovine to gude jedan o drugi no bilo emu to bi moglo ispustiti grlo od organske materije. Zvuk je porastao u snazi i visini, napinjui zrak kao tetivu luka, i na trenutak, za kojeg je Romany nijemo zapazio da se rijeka umirila i postala nalik ploi valovitog stakla, zvonki se, cvilni najvii ton zadrao, ispunjavajui mrani krajolik. Tada neto kao da se slomilo, ba kao da je iznad njih prsnuo golemi mjehur, tiho ali opipljivo. Prelomio se i sablasni tule, i dok su se smrskani komadii zvuka kotrljali sve dalje u suludom, oajnom jecanju, Romany je mogao osjetiti kako se zvuk poput opruge vraa na svoj uobiajeni tlak; i kao da su molekule crne tkanine sve odjednom otpustile svoje uobiajene spone, ator je buknuo u blistavi uti plamen. Romany je sunuo trkom niz obalu, u odbljesku vatre s lakoom birajui mjesto na koje e ugaziti, pa oprljenim prstima otfrknuo ustranu zapaljenu zavjesu na ulazu i uskoio u zadimljenu unutranjost. Fikee je bio skutrena, jecava hrpa u kutu. Romany je zalupio stranice Knjige boga Thotha i stavio je u zlatnu kutiju, tutnuo je pod pazuho pa oteturao van. Ba kad se bio odmakao od estoke vruine, zauo je za sobom neto nalik na lave i cvile pa se okrenuo. Fikee je ispuzao iz atora i sad se valjao po tlu, po svemu sudei zato da ugasi odjeu iz koje se dimilo. Amenophis! zazvao je Romany nadglasavajui urlikanje ognja. Fikee se uspravio pa uputio Romanyu pogled lien svakog raspoznavanja, a onda zabacio glavu i poput akala zatulio na Mjesec. Istog je trenutka Romany objema rukama posegnuo pod ogrta pa izvukao dvije kubure kremenjae. Nanianio je jednom i opalio, pa se Fikee presavio u skoku i kruto sjeo nekoliko stopa iza mjesta na kojem je bio stajao; no ve trenutak kasnije prevalio se i podigao na ruke i koljena pa mugnuo u tamu, sad na dvije noge, sad na sve etiri.

14

Romany je nanianio drugom kuburom najbolje to je mogao i ponovno opalio, no nije se inilo da je ta kaskava prilika zbog toga zastala, jer se ubrzo izgubila iz vida. Prokletstvo, proaptao je. Umri ondje, Amenophise. Toliko nam duguje. Podigao je pogled prema nebu nije bilo ni znaka da bi se ikakvi bogovi pokuavali probiti; zurio je prema zapadu dovoljno dugo da bi se uvjerio kako se Sunce nee ponovno pojaviti. Zatresao je glavom u dubokoj premorenosti. Poput veine suvremenih magija, pomislio je s gorinom, iako je vjerojatno dovela do neega, oito nije postigla ono to se od nje oekivalo. A onda je naposljetku zadjenuo kubure, podigao Knjigu i polako, zibajui se, vratio se u ciganski tabor. ak su se i psi bili posakrivali, pa Romany nije susreo ba nikoga na svom putu do Fikeeove erge. Kad se jednom naao unutra, spustio je zlatnu kutiju, upalio fenjer, da bi potom do duboko u no njihalom, libelom, teleskopom i glazbenom viljukom te bezbrojnim arcima sloenih prorauna, geometrijskih i alkemijskih, radio na odreivanju toga u kolikoj je mjeri, ako je uope u ikakvoj, uspjela ta arolija.

15

Poglavlje1
U toj bujici to tee, u kojoj nema zadravanja, to tu, dakle, ima od stvari koje urno prolaze mimo, a kojima bi ovjek mogao pripisati visoku cijenu? Bilo bi to ba kao kad bi se ovjek zaljubio u kakvu lastavicu to proleti, no koja se ve izgubila iz vida. Marko Aurelije

ad je voza zakrenuo BMW-om na rubnik pa zakoio brzo no meko i ugasio farove, Brendan Doyle se, na stranjem sjedalu, zgrbio prema naprijed i zagledao se u krem posutu ograenu parcelu na koju su stigli. Bila je bljetavo osvijetljena elektrinim svjetiljkama na motkama, a mogao je uti teke strojeve uposlene negdje u blizini. Zato smo stali ovdje? upitao je pomalo zdvojno. Voza je gipko iskoio iz automobila i otvorio Doyleova vrata. Noni je zrak bio hladan. Zato to je mister Darow ovdje, objasnio je. Hej, ja u vam ponijeti, dodao je preuzimajui Doyleov koveg. Doyle nije progovorio za sve vrijeme desetminutne vonje od aerodroma Heathrow, no sada je nervoza nadvladala nevoljkost da prizna koliko malo zna o svom poloaju. Ja sam, ovaj, od one dvojice to su mi se na poetku obratila u Fullertonu u Kaliforniji, mislim razumio da ovaj posli ima nekakve veze sa Samuelom Taylorom Coleridgeom, rekao je sumnjiavo dok su obojica klipsala prema vratima u mreastoj ianoj ogradi. Znate li vi to je to zapravo? Siguran sam da e vam mister Darrow sve objasniti, rekao je voza koji je djelovao mnogo oputenije sada kad je njegova dionica tafetne trke bila gotovo na kraju. To je nekakvo predavanje, rekao bih. Doyle je zastao. Predavanje? Potjerali ste me preko est tisua milja, u toku jedne noi, sve do Londona (i ponudili mi dvadeset tisua dolara, dodao je u sebi) samo zato da bih odrao predavanje!

16

To zaista ne znam, mister Doyle. Kao to rekoh, on e objasniti Znate li ima li to kakve veze s mjestom na kojem je nedavno zaposlio Steerfortha Bennera? nastavio je Doyle inzistirati. Ne znam ja ni za kakvog mistera Bennera, odgovorio je voza vedro. No hajte sad sa mnom, sir, sve je tempirano na minutu, znate. Doyle je uzdahnuo i nastavio hodati, a pouzdanje mu se ba nije vratilo kad je opazio svitke bodljikave ice napete na vrhu ograde. Pogledavi paljivije, ugledao je komadie papira na kojima je bilo neto navrljano i granice neeg to je moglo biti imela; sve je to u razmacima bilo privezano za strukove ice. Poelo mu se initi vjerojatnim da su glasine o kojima je itao, a u vezi Darrowljevog eksperimentalnog razvoja Instituta DERI-ja bile istinite. Vjerojatno sam vam to morao ve ranije spomenuti, doviknuo je vozau, tek napola u ali, no ja ne znam raditi s ouijom, spiritistikom abecednom ploicom. Voza je spustio koveg u blato pa pritisnuo dugme na stupu to je tvorio dovratak. Ne mislim da e to biti potrebno, sir, odgovorio je ovaj. S druge strane ograde prema njima je zabrzao uniformirani straar. Dakle sad si u tome, rekao je Doyle samome sebi. U najmanju e ruku zadrati ek na pet tisua dolara predujma, ak i ako otkloni njegovu ponudu pa kakvom se god ona pokazala. Samo sat ranije Doyle je bio zahvalan stjuardesi to ga je bila probudila da bi mu kazala neka vee pojas: ponovno je sanjao Rebeccinu smrt. Uvijek je, u prvom dijelu sna, on bio stranac s predosjeajem, koji je oajno pokuavao pronai Brendana i Rebeccu Doyle prije no to se uspnu na motor, ili bar prije no to Doyle uspije nagaziti startnu pedalu da bi potjerao staru hondu uz zavojitu prilaznu rampu od Beach Boulevarda do Santa Ana Freewaya u emu nikad nije imao uspjeha, jer bi svojim automobilom zakripao oko posljednjeg ugla tek da bi vidio, u muci, kako se stari motor ubrzava, naginje u krivini i nestaje iza krajolikom zaklonjenog zavoja. Obino bi se na tom mjestu uspijevao probuditi, no kako je prethodno bio popio nekoliko viskija, ovaj put je mogao i nastaviti sanjati. Uspravio se u sjedalu i mirkajui preao pogledom po prostranoj kabini i ljudima u naslonjaima. Svjetla su bila upaljena, a s druge strane prozoria vidjela se samo crnina posuta piknjicama ponovno je bila no, iako se sjeao da je pred samo nekoliko sati gledao zoru nad ledenim ravnicama. Putovanje mlanjakom ve samo po sebi dovoljno dezorijentira inilo se Doyleu i bez tih polarnih skokova nakon kojih

17

ovjek nije vie sposoban odrediti ni koji je dan. Posljednji put kad je iao za Englesku, u New Yorku je pravio stanku, ali se DERI-ju, razumije se, za tako neto isuvie urilo. Protegnuo se u sjedalici najbolje kako je znao, pa je sa sklopivog stolia ispred njega kliznula knjiga i nekoliko papira, da bi sve to to tresnulo, to dolepralo do poda. Neka je dama s onu stranu prolaza poskoila, i on joj se, dok se naginjao da bi sve to pokupio, nasmijeio smijekom zbunjenog ispriavanja. Sortirajui ih, opazio je mnogo praznina i upitnika to ih je bio navrljao, pa se emerno upitao hoe li ak i u Engleskoj jer je sasvim izvjesno da e iskoristiti taj besplatni put kako bi pokuao nastaviti vlastita istraivanja biti sposoban iskopati jo koji podatak o tom pjesniku iju je konanu biografiju pokuavao napisati ve dvije godine. Coleridge je lagan, pomislio je dok je gurao papire natrag u torbu za spise to mu je stajala meu stopalima; William Ashbless je prokleta nepoznanica. Knjiga koja je bila ispala bila je Baileyev ivot Williama Ashblessa. Prizemljila je rastvorena pa se otkinulo nekoliko stranica ve smeih od starosti. Paljivo ih je poloio natrag na njihovo mjesto, njeno zatvorio knjigu i oistio prainu s prstiju da bi se potom zapiljio u nesusretljivi svezak. Bio bi eufemizam, razmiljao je razoarano, kazati da je Ashblessov ivot bio mravo dokumentiran. Godine 1825. William Hazlitt bio je napisao kratak pregled njegova rada i usput dodao nekoliko podataka o njemu, a Ashblessov bliski prijatelj James Bailey bio je napisao tu suzdrano opreznu biografiju koja se, u nedostatku bilo ega drugog, smatrala standardnim tekstom. Doyleu je bilo uspjelo da toj prii doda nekoliko ilustrativnih pisama, ulomaka dnevnika i policijskih izvjetaja, ali je zapisani ivot pjesnika i dalje bio ispresijecan mnogim prazninama. U kojem je to gradu u Virginiji, na primjer, Ashbless ivio od roenja pa do 1810? Ashbless je u jednom asu tvrdio da je to Richmond, a u drugom da je Norfolk, no sve dosad ni u jednome od njih nije pronaen zapis o njemu. Doyle je nastavio istraivati polazei od pretpostavke da je taj tegobni pjesnik po dolasku u London promijenio ime, pa je iskopao imena nekoliko Virginijanaca koji su bili iezli u ljeto 1810. i u dvadeset petoj godini ivota. Ashblessove godine u Londonu bilo je poprilino jednostavno slijediti iako je Baileyeva biografija, obzirom da je predstavljala Ashblessovu vlastitu verziju, bila od dvojbene vrijednosti a njegov kratki izlet u Kairo 1811, mada neobjanjiv, bio je makar neto o emu je ostao zapis.

18

Ono to je nedostajalo, pomislio je Doyle, bili su svi detalji a neka od tih nedetaljiziranih podruja muila su Doyleovu radoznalost. Bila je tu, primjerice, njegova mogua povezanost s onim to je Sheridan trajno okrstio ludilom usplesalih majmuma: iznenaujue velik broj prema trezvenim procjenama est, prema pretjeranima tri stotine pojedinanih krznom prekrivenih stvorenja bio se pojavio u okolici Londona u desetljeu izmeu 1800. i 1810; ova oito ljudska bia, nadmaila bi i sam ok svojeg nenadanog pojavljivanja, pri emu bi bolno poskakivala, time to bi ubrzo pala na zemlju i umrla u divljim grevima. Madame de Stael je pribiljeila kako joj je Ashbless jednom, u pripitom stanju, rekao kako o toj neobinoj poasti zna vie no to e se ikad usuditi kazati, i poprilino je sigurno da je jednu od tih kreatura ubio u nekoj kavani kraj ulice Threadneedle tjedan dana po svom dolasku u London. No ovdje se, na Doyleovu alost, trag prekidao. Ashbless se oito nije nikad napio dovoljno da bi de Staelovoj ispriao itavu priu jer bi je ona zacijelo bila prenijela da je do toga dolo a Baileyeva biografija, naravno, nije to ni spomenula. A kakve su, tono, bile okolnosti njegove smrti? I sam Bog zna, pomislio je Doyle, da je taj ovjek za ivota stekao mnogo neprijatelja, no koji je bio taj koji ga je epao, po svemu sudei, dvanaestog travnja 1846? Tijelo mu je naeno u svibnju, u movari, raspadnuto no ipak u stanju da se moglo uvrditi da je njegovo, ba kao to se moglo utvrditi i to da je ubijen maen protjeranim kroz trbuh. K vragu, pomislio je Doyle, potiteno zurei u knjigu u svom krilu, vie se zna i o Shakespeareovu ivotu. A Ashbless je bio suvremenik tako zaprepaujue kronografski dobro obraenih ljudi poput lorda Byrona! Doputamo, ovaj je bio neznatni pjesnik, iji bi mravi i teki opus, da nije bilo nekoliko pokudnih opaski to su ih u vezi njega uinili Hazlitt i Wordsworth, bio potpuno zaboravljen umjesto to su ga naprosto pretiskivali u napadno potpunim antologijama pa ipak, ivot toga ovjeka morao je ostaviti vie traga. S onu stranu prolaza kroz prozore je vidio kako se mirkava svjetla Londona podiu dok se golemi zrakoplov naginjao na krilo, pa je zakljuio, ako su tako blizu iskrcaju, da mu stjuardesa ne bi donijela jo jedno pie. Preletio je pogledom uokolo pa kradomice izvukao uturicu iz unutranjeg depa kaputia, odvrnuo ep i nalio palac laphroaiga u plastinu aicu u kojoj je prispjelo posljednje pie. Odloio je uturicu i opustio se, ispunjen eljom da isto tako moe odgristi vrak i pripaliti jednu od upmann cigareta to su ekale u nasuprotnom depu.

19

Povukao je gutljaj toplog skoa i nasmijeio se laphroaig je jo bio tako prokleto dobar, to i nije nekakvo udo obzirom da je u trenutku buteljiranja imao 52,2 postotaka alkohola. A u stvari, pomislio je, ni te nove upmann cigarete iz Dominikanske republike nisu ono to su nekad bile kad su ih smotali na Kanarskim otocima. I nijedna od tih mladih dama s kojima sam bio otkako Rebecce vie nema, nije bila ba nimalo zanimljiva. Naglo je otvorio staru knjigu i zagledao se u graviru na prvoj stranici, u portret nainjen prema Thorwaldsenovu poprsju: zastraujue bradati pjesnik, upalih oiju, uzvraao mu je pogled sa slike, pri emu su njegov silni stas i irina ramena bili jasno naznaeni kiparevom vjetinom. A kako je to bilo u tvoje doba, Williame? pomislio je Doyle. Jesu li cigare i sko i ene bili ita bolji? Doyleu se na trenutak uinilo da je Ashblessov slabani, sarkastini podsmijeh usmjeren na njega I tada, u trenutku vrtoglavice tako jake da je zamalo ispustio au i vrsto se uhvatio za oslone svog naslonjaa, inilo se kao da Ashbless zaista gleda u njega, kroz sliku i preko stotinu i pedeset godina, prezrivo i kao da ga je sve to zabavljalo. Doyle je otro protresao glavom i ponovno sklopio knjigu. Eto kako ovjek zna da je premoren, rekao je samome sebi: kada ti se ini da ti se tipina, ve stoljee stara, sprema namignuli iz slike. Nikad nita slino s Coleridgeom. Tutnuo je knjigu u torbu za spise tik do one druge to ju je ponio sa sobom da mu poslui kao vjerodajnica bila je to Zamalo roak, biografija Samuela Taylora Coleridgea od Brendana Doylea. elio je potom nastaviti poduom studijom o jezerskim pjesnicima, Wordsworthu, Coleridgeu i Southeyu, ali osvrti na Roaka, kao i njegova prodaja, naveli su njegova urednika pri Devriess University Pressu da mu sugerira, kako se bio izrazio, neka se prihvati istraivanja kakvog slabije istraenog teritorija. Jako su mi se bila svidjela, nastavio je urednik, vaa dva lanka u PMLA kojima ste pokuali, pa donekle i uspjeli, unijeti nekakav smisao u hermetike stihove Williama Ashblessa. Moda bi biografija toga udnovatog pjesnika mogla stvoriti kod kritiara i sveuilinih knjiniara! dojam da je rije o mnogo probojnijem djelcu. Dakle, pomislio je Doyle dok je zatvarao torbu za spise, ukoliko se ne oslonim na istu fikciju, sve se ini da bi to moglo biti prokleto kratko djelce.

20

Zrakoplov se sputao, i kad je zijevnuo u uima mu je pucnulo. Zaboravi naas Ashblessa. Bez obzira za to ti Darrow plaao dvadeset tisua dolara, to je u vezi Coleridgea. Srknuo je jo gutljaj skoa, sve u arkoj nadi da taj posli uz to nema veze i s planetama, tim srcolikim kolicima s privrenim olovkama, s ouija-ploama i svim ostalim spiritistikim rekvizitarijem. Jednom je bio vidio knjigu pjesama koju je navodno bio izdiktirao Shelleyev duh posredstvom medija, pa je ve napola sumnjao da bi taj biznis sa DERIjem mogao biti slian pothvat. Pitao se takoer bi li dvadeset tisua dolara moglo biti dovoljno da se odrekne svoga profesionalnog integriteta i sudjeluje u tome. Iskapio je aicu jer se inilo da se avion sprema dodirnuti tlo. Sasvim je sigurno bila neobina koincidencija da se o DERI-ju u posljednje vrijeme mnogo ulo. Ima tome mjesec dana kako su ponudili posao Steeforthu Benneru, najbriljantnijem postdiplomandu engleske knjievnosti to ga je Doyle ikada imao. Sjeao se kako je bio poneto iznenaen kad je od Bennera uo kako DERI jo uvijek postoji. Doyle je, razumije se, znao za tu kompaniju od skromnih poetaka u devetsto tridesetim ona je postala, pod vjetim vodstvom svoga osebujnog osnivaa, stup amerike znanstvene industrije i mogla se takmiti sa IBMom i Honeywellom. Bili su vrlo velika marka u stvarcama poput svemirskog programa i podmorskih istraivanja, a u ezdesetim, Doyle se prisjeao, uvijek su bili sponzori Shakespeareovih djela na televiziji, pri emu nije bilo nikakvih reklamnih prekidanja. Ali se ta kompanija sedamdesetih povukla s oiju javnosti, pa je Doyle negdje proitao u National Enquireru, kako je vjerovao da je J. Cochran Darrow doznao da ima rak i da je, iscrpivi sve znanstvene metode lijeenja, pokuao usmjeriti DERI-jeve potencijale prema okultnom, sve u nadi da bi mogao nai lijeka u dubioznim analima magije. Newsweek je samo zabiljeio da DERI otputa veinu personala i zatvara proizvodne centre, a Doyle se sjeao i Forbesova lanka, naslovljena nekako kao to se dere DERI?, o nenadanoj bezvrijednosti njegovih dionica. A onda su oni prili Benneru i ponudili mu dobro plaeno, pa makar i neodreeno, mjesto. Uz vr piva, jedne veeri, Benner je ispriao Doyleu o svim testovima kroz koje je prolazio da bi zadovoljio: testovima budnosti pod naporom i pri ometanju, fizike izdrljivosti i agilnosti, brzog shvaanja sloenih logikih problema pa ak i nekolikim testovima koji su se Doyleu uinili neukusnima, a ija je namjena, kako se inila, bila mjerenje Bennerove sposobnosti da bude bezobziran. Benner ih je sve bio poloio, i mada je Doyleu kasnije rekao da je prihvaen za to mjesto,

21

potpuno je, makar i prijateljski ljubazno, kao i uvijek, izbjegavao sva pitanja o samome poslu. Dakle, pomislio je Doyle kad su, prividno daleki zbog zvune izolacije, kotai zakripali na sletnoj stazi, moda sam na putu da doznam ono to mi Benner nije htio kazati. Straar je otkljuao vrata i preuzeo Doyleov koveg od ofera koji je uljudno kimnuo glavom pa se vratio prema BMW-u to je tiho preo. Doyle je duboko udahnuo i zakoraio kroz vrata, nakon ega ih je uvar za njim zakljuao. Dobro je da ste s nama, sir, glasno je izgovorio, glasom koji se uzdigao iznad urlika dizel-motora. Da li biste poli za mnom, molim vas. Prazna je parcela bila mnogo vea no to se to inilo s ulice, i uvar ga je poveo zavojitom putanjom da mu se na putu ne bi nale uznemirujue prepreke. Veliki uti mehaniki utovarivai izlijetali su i premjetali se s mjesta na mjesto, pri emu im je pod kotaima veliine vodenikih kola kamenje krupno poput glave pucalo u prah, a uvis se dizao pogani klepetavi rik da bi gurali na hrpe gomile kra, i zatim te hrpe odgurivali nekamo u tamu; kr je, kako je opazio Doyle, bio svje, izlomljeni bridovi stijena bili su jo bijeli i prodorna mirisa. A bilo je tu i ivahno radinih ljudi to su urili pjeice, polagali debele elektrine kablove te zurili kroz geodetske instrumente i dovikivali brojeve preko walkie-talkiea. Prsten jarkih reflektora bacao je pol tuceta sjena sa svakog objekta. uvar je bio vii od sto i osamdeset i hodao je krupnim koracima, pa se Doyle, koji je bio nii i koji bi morao povremeno potrati da bi odrao korak, ubrzo i zahukao i zapuhao. emu ta munjena urba, pitao se ljutito, iako je istovremeno obeao samome sebi da e ujutro ponovno poeti raditi unjeve i sklekove. Na obodu jarko osvijetljenog prostora stajala je izubijana kampprikolica, povezana sa svom tom aktivnou i kablovima i telefonskim icama, prikolica za koju se pokazalo da je njihovo odredite. uvar je poskoio uz tri stepenice, doao do vrata i pokucao, a kad je netko iznutra viknuo Naprijed! otkoraio je i siao pa mahnuo Doyleu da poe naprijed. Mister Darrow e s vama govoriti unutra. Doyle se uspeo stepenicama, otvorio vrata i uao. Unutranjost je prikolice bila prepuna razbacanih knjiga i karata, pri emu su neke djelovale dovoljno staro da bi mogle pripadati kakvu muzeju dok su druge oito bile posve nove; i sve je to nedvojbeno bilo u upotrebi karte, prekrivene olovkom ispisanim biljekama i obojenim pribadaama, kao i

22

knjige, ak i one najstarije i najlomnije, to su bile nehajno rastvorene i oznaene flomasterom. Iza jedne od viih hrpa knjiga uspravio se nekakav stari mukarac, i Doylea se i protiv volje dojmilo to je u njemu, prema stotinama slika to ih je godinama gledao po novinama i magazinima, prepoznao J. Cochrana Darrowa. Doyle se bio pripremio da razonodi jednog imunog no bolesnog i gotovo sigurno senilnog starca, no sve su te misli isparile pred njegovim prodornim i nekako mrazno podrugljivim pogledom. Iako mu je kosa bila sjeda i rjea no to su to pokazivale nedavno snimljene fotografije, i mada su mu obrazi bili poneto upaliji, Doyle je bez tekoa povjerovao da je to onaj ovjek koji je bio pionir na vie podruja znanstvenog istraivanja no to bi ih on sam znao i nabrojati, i koji je, poavi od provincijske limarijske tvorniice, izgradio novarsko carstvo u usporedbi s kojim je J. Pierpont Morgan djelovao tek kao uspjeni poslovni ovjek. Vi ste Doyle, nadam se, rekao je svojim glasovitim dubokim glasom koji nije bio ba nimalo propao. Da, sir. Bravo. Darrow se protegnuo i zijevnuo. Pardonirajte me, posla preko glave. Sjednite, gdje god naete mjesta. Konjak? Zvui privlano. Doyle je sjeo na pod pokraj do koljena visoke hrpe knjiga na koju je Darrow trenutak kasnije postavio dvije papirnate aice i krukoliku bocu hennesseya. Starac je, prekriivi noge, sjeo s druge strane gomile, i Doylea je bolno porazilo opaanje da Darrow nije morao suspregnuti stenjanje dok se sputao na pod. Mnogo sklekova i mnogo unjeva, zakleo se samome sebi. Pretpostavljam da ste spekulirali o naravi ovog posla, rekao je Darrow nataui konjak, pa bih elio da bacite u smee sve zakljuke do kojih ste doli. Ovo nema nikakve veze ni s jednim od njih. Evo. Dodao je Doyleu aicu. Vi znate poneto o Coleridgeu, zar ne? Da, odgovorio je Doyle oprezno. I znate o njegovu dobu? to se zbivalo u Londonu, Engleskoj, svijetu? Koliko se moe razumno oekivati, rekao bih. A pod znati, sinko, ne mislim imate li o tome kod kue knjige niti znate li gdje ih moete potraiti u sveuilinoj knjinici. Mislim time, imate li to u glavi, koju je mnogo lake ponijeti sobom. Odgovor i dalje da? Doyle je kimnuo.

23

Priajte mi o Mary Wollstonecraft. O majci, ne o onoj to je napisala Frankensteina. Ovaj, ona je bila rana feministkinja, napisala je knjigu zvanu, da vidimo, Obrana enskih prava, rekao bih, i Za koga se udala? Za Godwina, Shelleyeva tasta. Umrla je pri poro Je li Coleridge zaista plagirao Schlegela? Doyle je mirnuo. Ah, da. Oito. Ali mislim da Walter Jackson Bate ima pravo kad krivicu za to pripisuje vie Kad je poeo s opijumom? Dok je bio u Cambridgeu, rekao bih, u ranim sedamsto devedesetim. Tko je bio otpoeo je Darrow, ali ga je prekinula zvonjava telefona. Starac je opsovao, ustao i otiao do telefona pa, podignuvi slualicu, nastavio neto to je oito bila tekua rasprava o esticama i olovnim zaklonima. to iz pristojnosti, to zbog nedostatka zanimanja, Doyle je izveo predstavu kao da ga mui radoznalost u vezi oblinje gomile knjiga no trenutak kasnije njegovo je zanimanje postalo razrogaeno nepatvoreno, pa je vrlo oprezno podigao najgornji svezak. Otvorio ga je i njegova napola nevjericom ispunjena sumnja dobila je svoju potvrdu bio je to dnevnik lorda Robba, za iju je fotokopiju Doyle ve godinu dana utaman moljakao British Museum. Kako je Darrow mogao doi u stvarni posjed toga, bilo je nerazmrsivo. Iako Doyle nije nikada vidio taj svezak, itao je njegove opise pa je znao to je to. Lord Robb je bio kriminalist-amater i njegov je dnevnik bio jedini izvor o nekim od najslikovitijih, a u mnogim sluajevima i najnevjerojatnijih kriminalistikih storija osamsto desetih i dvadesetih godina; uz prie o takorima-ubojicama, osvetama s onu stranu groba i tajnim bratstvima tatova i prosjaka, on je sadravao i jedini podroban zapis o hvatanju i pogubljenju polulegendarnog londonskog ubojice znanog pod imenom Psoliki Joe, za koga se popularno vjerovalo da je vukodlak, koji je bio stekao reputaciju da moe izmijeniti tijelo s kim god mu se svidi, no koji se nije mogao osloboditi prokletstva likantropije. Doyle je htio tu priu nekako povezati s ludilom usplesalih majmuna, bar do te mjere da bi mogao napisati nekakvu spekulativnu fusnotu, ija je glavna svrha da pokae koliko je temeljito autor napisao domau zadau.

24

Kad je Darrow spustio slualicu, Doyle zatvori knjigu i vrati je na hrpu, pribiljeivi u svijesti da kasnije zamoli starca za kopiju. Darrow je ponovno sjeo kraj hrpe knjiga na kojoj su bile ae i boca, da bi nastavio tono ondje gdje je bio stao. Iduih je dvadeset minuta ispaljivao na Doylea plotune pitanja, sve skaui s teme na temu i rijetko mu dajui vremena da nairoko razloi iako bi povremeno zahtijevao podrobno objanjenje o nekoj pojedinosti: pitanja o uzrocima i posljedicama francuske revolucije, ljubavnom ivotu britanskog princa regenta, sitnim potankostima odjee i arhitekture, razlikama u mjesnim dijalektima. to zahvaljujui dobroj memoriji, to zahvaljujui nedavnim istraivanjima u vezi Ashblessa, Doyleu je uspjelo odgovoriti gotovo na sva. Napokon se Darrow naslonio pa upecao u depu kutiju cigareta bez filtera. A sada, rekao je nakon to je jednu pripalio i duboko iz nje povukao, elio bih da lairate jedan odgovor. Lairam? Tako je. Nalazimo se, recimo, u sobi punoj ljudi, i nekoliko od njih vjerojatno o literaturi zna vie od vas, no vi ste patentirani lokalni strunjak, tako da se mora bar initi kako znate ba sve. I tako vas netko pita, ovaj, Mister Doyle, u kolikoj je mjeri, po vaem miljenju, na Wordswortha utjecala filozofija izraena u stihovima drama, to ja znam, sir Afkyja Malarkeya? Brzo! Doyle je zadigao obrvu. Ovaj, mislim da je pogreno pokuavati na takav nain simplificirati Malarkeyevo djelo; ako se slijedi sazrijevanje njegove misli, nekoliko filozofija izbijana povrinu. Tek su njegova najkasnija nastojanja eventualno mogla privui Wordswortha, no kako su Fletcher i Cunningham istakli u svom Concordiumu, nema nikakva konkretnog dokaza da je Wordsworth ikada stvarno itao Malarkeya. Ako pokuavamo odrediti filozofije koje su utjecale na Wordswortha, mislim da bi bilo mnogo svrsishodnije razmotriti Tu je stao i nesigurno se nasmijeio Darrowu. A zatim bih mogao brbljati bez kraja i konca koliko je na njega utjecala itava ona pripovijest o pravima ovjeka u francuskoj revoluciji. Darrow je kimnuo, kiljei kroz vitice dima. Nije bilo ni tako loe, dopustio je. Ovdje sam popodne imao jednog momka Nostranda iz Oxforda, on sad ureuje novo izdanje Coleridgeovih pisama i on se uvrijedio od same pomisli da bi mogao lairati odgovor. Nostrandova je etika oito vra od moje, odgovorio je Doyle poneto kruto. Oito? Biste li sebe nazvali cinikom?

25

Ne. Doyle se poeo osjeati neugodno. Vidite, vi ste me upitali bih li se mogao blefom ispetljati iz pitanja, i tako sam to i pokuao, onako iz glave. Ja, meutim, inae ne obiavam tvrditi da znam ono to ne znam. I u pisanoj rijei, i u predavaonici, uvijek sam spreman priznati Darrow se nasmijao i podigao ruku. Polako, sinko, nisam tako mislio. Nostrand je blesan, a meni se svidio va blef. A to sam mislio, to je jeste li cinik? Pokazujete li sklonost da odbacite nove ideje koje nalikuju onima za koje ste ve zakljuili da su besmislice? Sad dolazi ouija-ploica, pomislio je Doyle. Mislim da ne, odgovorio je polagano. to bi bilo kad bi netko ustvrdio kako ima nepobitne dokaze da astrologija funkcionira, ili da u unutranjosti Zemlje postoji izgubljeni svijet, ili da je bilo to od onoga za to inteligentan stvor zna da je nemogue, ustvari mogue? Biste li ga sasluali? Doyle se namrtio. Ovisi o tome tko bi tvrdio. Ali vjerojatno ipak ne bih. No dobro, pomislio je ipak dobivam pet tisua i povratnu kartu. Darrow je kimnuo, prividno zadovoljan. Govorite ono to mislite, to je dobro. Neki stari vindler s kojim sam juer razgovarao bio bi suglasan i da je Mjesec boja odlutala golf-loptica, samo da sam to rekao. Uspalio se na tih dvadeset somova, bome jest. No dobro, da vas ispucamo. Vremena je malo, a bojim se da ste vi od svih do kojih se moe doi najsliniji autoritetu za Coleridgea. Starac je uzdahnuo, protjerao prste kroz prorijeenu kosu pa uputio Doyleu otar pogled. Vrijeme bi se, rekao je sveano, moglo usporediti s rijekom to tee pod slojem leda. Ono nas rastee poput vodene trave, od korijena do vrka, od roenja do smrti, ovijajui nas oko svakog kamena i svake panjine koja nam se sluajno nade na putu; i nitko ne moe izai iz rijeke zbog toga ledenoga krova, i nitko se ni na trenutak ne moe okrenuti protiv struje. Zastao je da bi ugasio cigaretu samljevi je na jednom starom safijanskom uvezu. Doyle je bio vidljivo razoaran tim banalnostima u trenutku kad je oekivao da e njegova lakovjernost biti pritisnuta neobuzdanim otkrovenjima. Bilo je oito da na koncu konca starom ipak fali pokoji kota u glavi. Ah, rekao je osjeajui da se od njega oekuje nekakav odgovor, zanimljiva predodba, sir. Predodba?. Sad je na Darrowu bio red da se oneraspoloi. Deko dragi, ja se ne bavim predodbama. Zapalio je jo jednu cigaretu pa

26

progovorio tiho no ljutito, gotovo kao da govori samome sebi. Boe moj, najprije sam iscrpio itavu strukturu moderne znanosti pokuajte to shvatiti! a zatim sam proveo godine i godine cijedei kapi istine iz iz izvjesnih drevnih spisa, provjeravajui rezultate sistematizirajui ih, a onda sam morao zaplaiti do kostiju, prisiliti, a u dva sluaja ak i ucijeniti te deke u mom kronolaboratoriju u Denveru teoretiare, kvantumae, za ime boje, za koje se smatra da su najradikalnije briljantni i intelektualno najelastiniji znanstvenici koji se danas time bave morao sam ih prisiliti da samo razmotre aknute no avolski empirijske dokaze, i da to stjeraju u nekakav praktian oblik to su oni napokon i uinili, no to je zahtijevalo sintezu itavog jednog novog jezika, sastavljenog dijelom od neeuklidske geometrije, dijelom od tenzorske algebre i dijelom od alkemijskih simbola i doao sam do rezultata, do avolski najvanijeg otkria itave moje karijere, ili bilo ije sve do 1916, i sve sam to dobio kondenzirano u jednu jedinu reenicu na najobinijem engleskom i onda iskaem milost nekakvom upisanom sveuilinom ui i dam mu da je uje a on misli da sam rekao ivot je san ili Ljubav sve nadvladava. Izdahnuo je puna plua dima u jednom dugom, razjadenom psiktaju. Doyle je mogao osjetiti kako mu lice crveni. Pokuao sam biti pristojan, mister Darrow, i Imate pravo, Doyle, vi niste cinini. Vi ste naprosto bedasti. Zato naprosto ne odete u tri materine, sir? odgovorio je Doyle tonom za koji se prisilio da bude ton ugodnog askanja. Otkliite se po toj svojoj zeznutoj ledenoj rijeci, okej? Digao se na noge i ubacio u grlo ostatak konjaka. I moete zadrati svojih pet tisua, ali u uzeti povratnu kartu i posluiti se prijevozom do aerodroma. I to odmah. Darrow se i dalje mrtio, ali mu se pergamena oko oiju poela nabirati. Doyle je, meutim, bio i suvie srdit da bi ponovno sjeo. Pozovite opet starog Nostranda ovamo pa priajte njemu o vodenoj travuljini i ostalom svome sranju. Darrow je podigao oi i zagledao se u njega. Nostrand je bio siguran da sam siao s uma. Onda to uinite poto-poto: bit e to prvi put da ima pravo u vezi iega. Stari se smijuljio. On mi je savjetovao da vam se ne obraam, to kao usput. Ree, sve za to ste sposobni, to je da prekrajate tue rezultate.

27

Doyle je otvorio usta da ljutito odbrusi, no onda je naprosto uzdahnuo. O, k vragu, rekao je. Onda, ako bi vas nazvao ludim, to bi bila njegova druga ispravna tvrdnja. Darrow se radosno nasmijao. Znao sam da se u vama neu prevariti, Doyle. Sjednite, molim vas lijepo. Bilo bi i odvie prostaki otii sada kad mu je Darrow ponovno nalijevao u aicu, i tako je popustio, smijuljei se pomalo blagotelei. Vi ste zaista sposobni izbaciti ovjeka iz takta, zapazio je. Ja sam samo starac koji ve tri dana nije oka sklopio. Trebalo je da me upoznate prije trideset godina. Pripalio je jo jednu cigaretu. Pokuajte sada sebi predoiti: kad biste se mogli nai izvan rijeke vremena, na nekakvoj, recimo, obali, i kad biste mogli vidjeti kroz led, zato se onda ne biste odetali uzvodno i vidjeli Rim i Ninivu u doba procvata, ili pak nizvodno da vidite to nam to budunost nosi. Doyle je kimnuo. I tako, deset milja uzvodno ovjek bi vidio kako Cezara bodu noevima, a jedanaest kako se raa. Tako je! Ba kao to, plivajui uz rijeku, dolazite do vraka lebdee trave prije nego to joj doete do korijenja. A sada pazite dobro, to je ono vano ponekad poneto probije rupe u tom metaforinom ledenom pokrovu. Ne pitajte me kako do toga dolazi, no rasprena preko grubo govorei est stotina godina postoji nekakav raspored upljina, rasprenih poput same, u kojima se izvjesne normalne kemijske reakcije ne odvijaju, kompleksna mainerija ne funkcionira. Ali stari sistemi to ih zovemo magijom funkcioniraju. Uputio je Doyleu ratoboran pogled. Trudite se, Doyle, naprosto se potrudite. Doyle je kimnuo. Nastavite. Tako u jednoj od tih upljina televizija ne bi funkcionirala, ali propisno svaren ljubavni napitak bi. Shvaate to mislim? O, slijedim vas. No zar se te upljine ne bi opazile? Naravno. Ovi su registri kraj prozora puni novinskih izrezaka i dnevnikih zabiljeaka, to datiraju sve tamo od 1624, a spominju prilike u kojima je magija, kako se ini, stvarno i dokumentirano djelovala; i od poetka stoljea tu se obino nalazi pokoji zapis, u izdanju od istoga dana, o velikom kvaru elektrine mree ili potpunim radio-smetnjama u istom podruju. ujte, ovjee, u Sohou postoji ulica koju neki jo i sada zovu Automobilsko groblje, zato to je za est dana 1954. svaki automobil koji bi se u nju uvezao na mjestu crko pa bi ga morali odvui konjima! da

28

bi potom posve lijepo startao u susjednoj ulici. A jedna dama, treerazredni medij u fuu, to je ondje ivjela, priredila je tog tjedna posljednju od svojih subotnjih popodnevnih maginih ajanki-seansi nitko nee nikada doznati to se dogodilo, no sve su dame naene mrtve, ledeno studene nakon to su manje od sata bile mrtve u toploj sobi, a na svako je lice bio utisnut, koliko sam shvatio, krajnje preneraen izraz zaprepatenosti i uasa. Novine su spustile loptu, pa je za crkavanje automobila okrivljeno, navod, akumuliranje statikog elektriciteta, izvod. A postoje stotine slinih primjera. I sad, na to sam naiao kad sam, ovaj pokuavao postii neto to znanosti nije uspjelo, dok sam pokuavao otkriti da li magija djeluje, i ako da, gdje i kada. Otkrio sam da se sva ta strojevi-ne-ma-gija-da polja nalaze ili u Londonu ili oko njega, i da su rasprene kroz povijest po zvonolikoj statikoj krivulji iji se maksimum protee, grubo, izmeu 1800. i 1805; u tim godinama bilo ih je oito jako mnogo, iako su pokazivala tendenciju da budu kratka trajanjem i malena povrinom. Dalje od tih vrnih godina ona postaju ira i manje uestala. Jo me slijedite? Da, rekao je Doyle premiljajui. U prolost sve do tisuu eststotih, velite? Dakle tada bi upljine morale biti rijetke no duge kad se pojave. A onda su se ubrzale i skratile sve dok nisu, recimo 1802, poele pratati poput kuckanja geigerova brojaa, a onda su se ponovno usporile i rairile. ini li se da se potpuno priguuju i na drugom kraju krivulje? Dobro pitanje. Tako je. Jednadbe pokazuju da je do prve dolo 1504, pa krivulja dakle see oko tri stotine godina u oba smjera, recimo da je to est stotina godina kad se sve zbroji. I tako, mislim, kad sam poeo opaati tu pravilnost, gotovo da sam i zaboravio na svoju poetnu svrhu, toliko me to bilo fasciniralo. Htio sam svoje istraivae dobiti da porade na toj zavrzlami. Ha! Oni su ve na prvi pogled prepoznali senilnost pa je bilo i nekoliko pokuaja da me spreme. Ali sam se ja izmigoljio iz mree i natjerao ih da nastave, da programiraju svoje raunare principima iz djela Bessona i Midorgija i Ernesta Burgravija; i tako sam na koncu doznao to te praznine zapravo jesu. One su bile i jesu rupe u zidu vremena. Rupe u ledu to prekriva rijeku. Doyle je kimnuo. Tako je predoite sebi rupe u tom ledenom krovu; i sada, ako se dio vaeg ivotnog vijeka, nekakav komad sedamdeset godina dugake lebdee trave koja vas predstavlja, nae pod jednom od rupa, onda je mogue u toj toki izai iz struje vremena.

29

Ali kamo? upitao je Doyle suzdrano, pokuavajui iz glasa izbaciti svaki prizvuk samilosti ili poruge. A to ne, u Oz, pomislio je, ili Nebo, ili Kraljevstvo djevianski istog bilja. Nikamo, odgovorio je Darrow prijeko. U Nevrijeme. Sve to se moe uiniti, to je ponovno ui kroz neki drugi procijep. Pa zavriti u rimskom senatu i gledati atentat na Cezara. Ne, oprostite, imate pravo, rupe se proteu samo do 1500; okej, onda gledati kako London 1666. izgara do temelja. Tako je ako se u to vrijeme slui kakva upljina. I na tom mjestu. Vi ne moete ponovno ui na proizvoljno odabranim mjestima, ve samo kroz procijepe to ve postoje. Ali je, rekao je s prizvukom otkrivaeva ponosa, mogue nanianiti na jedan procijep umjesto na drugi to ovisi o snazi propulzije upotrijebljene da bi se izalo iz svog procijepa. A takoer je mogue precizno odrediti lokacije tih procijepa u prostoru i vremenu. Oni se zrakasto ire u matematiki predvidljivom rasporedu, a oko svog izvora pa bilo to on mogao biti smjetenog u davnoj 1802. Doylea je zbunilo kad je otkrio da su mu dlanovi vlani. Ta propulzija koju ste spomenuli, rekao je zamiljeno, je li to neto to moete proizvesti? Darrow se divljaki nacerio. Da. Doyle je poeo uviati svrhu te demolirane parcele vani, svih tih knjiga, pa moda ak i svoje nazonosti. Dakle vi ste sposobni putovati kroz povijest. Nelagodno se nasmijeio starcu dok je pokuavao zamisliti J. Cochrana Darrowa, makar i starog i bolesnog, putenog s lanca u neko proteklo stoljee. Ja straim se tebe, pradrevni pomore. Da, to nas vraa Coleridgeu i vama. Znate li gdje je Coleridge bio u subotu uvee, prvoga rujna 1810? Gospode blagi, ne. William Ashbless je stigao u London samo otprilike tjedan dana kasnije. Ali Coleridge? Znam da je tada ivio u Londonu Da. Dakle te subotnje veeri koju sam spomenuo, Coleridge je odrao predavanje o Miltonovoj Aeropagitici u taverni Kruna i sidro u Strandu. O da, tako je. Ali bilo je to o Lycidi, zar ne? Ne. Montagu nije bio nazoan pa je krivo shvatio.

30

Ali je Montaguovo pismo jedini spomen tog predavanja. Doyle je nakrivio glavu. A zar nije? Stari se nasmijeio. Kad se DERI prihvati istraivakog posla, sinko, onda smo temeljiti. Ne, dvojica koja su ga pohodila, jedan pisar u izdavakoj kui i jedan uo, ostavili su dnevnike koji su mi dopali u ruke. Bila je to Aeropagitica. Ui je ak uspjelo poprilian komad predavanja pribiljeiti stenogramom. Kad ste to otkrili? upitao je Doyle hitro. Nepublicirano Coleridgeovo predavanje! Moj Boe, pomislio je dok se u njemu dizala gorka zavist, da sam to imao prije dvije godine, moj bi Zamalo roak pokupio posve drukije prikaze. Prije mjesec dana ili tako neto. Bila je ve veljaa kad sam od denverske ekipe dobio konkretne rezultate, i od tada DERI skuplja sve raspoloive knjige i dnevnike to se bave Londonom iz 1810. Doyle je rairio ruke. Zato? Zato to se jedan od tih vremenskih procijepa nalazi tik do Kensingtona, pet milja od Stranda, i u veeri prvog rujna 1810. I za razliku od veine procijepa to se saimaju u onom izvoru iz 1802, ovaj je dug etiri sata. Doyle se nagnuo prema naprijed da bi se posluio jo jednom aicom konjaka. Uzbuenje to je u njemu raslo bilo je tako snano, da ga je pokuao priguiti time to se podsjetio da je ovo, o emu se tu raspravlja, iako fascinantno, zapravo nemogue. Ali ne isputaj to zbog onih dvadeset tisua, posavjetovao je sama sebe, a i zbog mogunosti da ti dopadne aka taj Robbov dnevnik ili uina biljenica. Ali se nije mogao obmanuti elio je u tome sudjelovati. A postoji, naravno, jo jedna pukotina, i to sada i ovdje. Ovdje, to je u redu, ali ne ba sada. Mi smo Darrow je pogledao na sat, jo uvijek nekoliko sati uzvodno od nje. A ona je tipine veliine obzirom na udaljenost od izvora uzvodna je granica noas, a nizvodna otprilike prekosutra u zoru. im je Denver precizno locirao tu pukotinu, otkupio sam itavo podruje koje e prekriti polje i zasukao rukave da ga poravnam. Ba ne bismo eljeli sa sobom ponijeti i pokoju kuu, zar ne? Doyle je shvatio da je i njegov vlastiti smijeak morao izgledati konspirativno koliko i Darrowljev. Ne, zaista ne. Darrow je uzdahnuo s olakanjem i zadovoljstvom. Podigao je slualicu ba kad je telefon zazvonio. Daa? Silazi s linije i daj mi Lamonta.

31

Brzo. Iskapio je aicu i ponovno je napunio. Ve sam tri dana na kavi, konjaku i slatkiima, zamijetio je. Nije ni loe, kad ti se jednom eludac Tim? Pusti k vragu Newnana i Sandovala. Mislim, javi se radiom Delmotteu, reci mu da napravi nalijevo krug i daj ga odmah natrag na aerodrom. Imamo svog koleridijanca. Spustio je slualicu. Prodao sam deset ulaznica, po milijun dolara komad, za prisustvovanje Coleridgeovom predavanju. Skoit emo sutra uvee u osam. U est i trideset naopat emo naih deset gostiju kratkim informativnim izlaganjem, i prirodno je da za to moramo imati priznati autoritet za Coleridgea. Mene. Vas. Odrat ete kratak govor o Coleridgeu i odgovoriti na sva pitanja koja bi gosti mogli postaviti u vezi njega, njegovih suvremenika ili vremena u kojem je ivio, i tada se pridruiti drutvu i u taverni Kruna i sidro zajedno s nekoliko kompetentnih uvara koji e se pobrinuti da niti jedna romantina duica ne zbrie sa sata pa pohvatati biljeke za vrijeme predavanja i zatim, vrativi se kui u 1983, sve to prokomentirati i odgovoriti na sva daljnja pitanja. Strogo je prikiljio na Doylea. Vama se plaa dvadeset tisua dolara da vidite i ujete ono za to drugi plaaju milijun po glavi. Trebali biste biti sretni i zadovoljni to su propali svi nai napori da doemo do kakvog prominentnijeg autoriteta za Coleridgea. Nije ba laskavo sroeno, pomislio je Doyle, ali je rekao Da. A onda mu je na um pala jedna misao. Ali to je s vaim prvotnim ciljem, onim to znanosti nije uspjelo, prvenstvenim razlogom zbog kojeg ste pronali te pukotine? To ste napustili? O. Nije se inilo da bi Darrow o tome elio raspravljati. Ne, nisam to napustio. Danas radim na tome iz vie pristupa. U nikakvoj vezi s ovim projektom. Doyle je zamiljeno kimnuo. A ima li kakvih procijepa, ovaj, nizvodno od nas? Doyle je mogao vidjeti kako se stari, zbog razloga njemu nepoznatih, ponovo poinje ljutiti. Doyle, ja ne vidim ah, nek ide k vragu. Da. Postoji jedan, dugaak je etrdeset sedam sati, nalazi se u ljetu 2116, i to je posljednji, kronoloki gledano. To je u redu. Doyle ga nije mislio provocirati, ali je elio doznati zato Darrow, kako se inilo, nije namjeravao uiniti ono to se Doyleu inilo kao neto oito. No ne bi li to to to elite da se uini moglo

32

biti, najvjerojatnije uinjeno vrlo lako, u toj godini? Mislim, ako bi to znanost 1983. mogla gotovo uiniti, zato onda 2116 Vrlo je zamorno, Doyle, kad nekome pruite letimian pregled projekta oko kojega ste se dugo vremena vraki znojili, i kad vam onda taj netko velemudro predloi korake koje ste, to je injenica, ve odavno razmotrili i odbacili kao neprikladne. Ispuhnuo je dim kroz stisnute zube. Kako bih mogao znati, prije nego to se ondje naem, je li svijet 2116. godine samo radioaktivni pepeo ili nije? Ha? Ili kakva bi uasna policijska drava tada mogla postojati? Mora da su iscrpljenost i konjak potkopali dobar dio Darrowljeve rezerviranosti, jer mu se u oima pojavio odbljesak kad je dodao: No ak i kad bi se to moglo i htjelo izvesti, to bi oni mislili o ovjeku iz vie od stoljea stare povijesti? Zgnjeio je svoju papirnatu aicu pa mu je potoi konjaka potekao niz zapee. to ako bi se prema meni odnosili kao prema djetetu? Osjetivi se nelagodno, Doyle je u trenutku vratio temu na Coleridgea. No to je to, pomislio je, i naravno Darrow je tako dugo bio kapetan svog broda da bi radije potonuo no prihvatio snishodljivost pojasa za spaavanje baenog s kakvog samaritanskog plovila, posebice ako bi ono bilo vee od njegovog. inilo se da i Darrow strasno udi da kurs konverzacije ponovno skrene na posao. Nebo je na istoku ve poelo blijedjeti kad je jedan drugi ofer odvezao Doylea do oblinjeg hotela, gdje je i odspavao sve dok u kasne popodnevne sate nije stigao trei voza da ga vrati na poprite. Parcela je sad bila poravnana kao tava, i svi su se traktori udaljili; nekoliko je ljudi bilo uposleno da lopatama i metlama poiste konjsku balegu. Prikolica je i dalje bila na svome mjestu i inilo se da pluta, sad kad su uklonili telefonske i elektrine kablove. Jo jedna prikolica, dovoljno velika da bi se mogla nazvati pokretnom kuom, bila je dovuena do ove. Kad je Doyle iziao iz automobila, opazio je koloturnike i konope postavljene u pravilnim razmacima du vrha ograde, kao i oborenu ceradu to je leala pri dnu ograde uokrag itavog opsega. Nasmijeio se. Stari ima zort, pomislio je. uvar mu je otvorio vrata i odveo ga do nove prikolice, ija su vrata bila otvorena. Doyle je uao. Na suprotnom je kraju orahovinom obloene i sagom pokrivene prostorije Darrow, koji nije izgledao nita umorniji no sino, govorio s nekakvim visokim plavim mukarcem. Obojica su bila odjevena u predreanskom stilu: frakovi, uske hlae i izme; nosili su ih

33

tako prirodno da se Doyle zaas osjetio smijean u svom poliesterskopamunom odijelu. O, Doyle, rekao je Darrow. Mislim da efa sigurnosti ve poznajete. Plavi se mukarac okrenuo i Doyle je nakon trenutka prepoznao Steerfortha Bennera. Mladieva neko duga kosa bila je sad kratko podrezana i iskovrana, a paperjasti mu je brk, nikad ba posve oit, sad bio izbrijan. Benner! uzviknuo je Doyle obradovano dok je prelazio preko sobe. Pretpostavljao sam da morate imati nekakve veze s ovim projektom. Njegovo se prijateljstvo s mladiem bilo ohladilo za posljednjih mjesec ili dva dana, otkako je Benner bio zavrbovan od DERI-ja, ali ga je obradovalo da vidi poznato lice. Napokon kolege, Brendane, rekao je Benner uz svoj karakteristini iroki smijeak. Skaemo za manje od etiri sata, nastavio je Darrow, a toliko je stvari koje treba prije toga obaviti. Doyle, imamo za vas historijski kostim, a garderoba je iza onih vrata na kraju. Naalost, morat emo vas nadgledati, ali je vano da se svi, od koe pa dalje, odjenu za svoju ulogu. Ostat emo samo etiri sata, zar ne? upitao je Doyle. Ostaje uvijek u carstvu mogueg, Doyle, da bi nam koji od gostiju mogao utei, unato svemu trudu Bennera i njegovih momaka. Ako se to dogodi, ne elimo da sa sobom ponese ikakav dokaz da je iz jednog drugog stoljea. Darrow je naglo izbacio ruke uvis, kao da fiziki hvata Doyleovo idue pitanje. I ne, sinko, na hipotetiki bjegunac nee biti sposoban kazati ljudima kako e se zavriti rat, kako se prave cadillaci ili bilo to drugo. Svaki e od gostiju progutati kapsulu, as prije nego to krenemo, neega to bih, mislim nazvao antitranshrotraumaminom. ATHT. to e to u stvari biti i molim vas, nemojte odmah poeti vritati, Doyle: smrtonosna doza strihnina u kapsuli tempiranoj da se rastopi nakon est sati. I onda, kad se vratimo, itav e nam probavni trakt napumpati emulzijom aktivnog ugljena. Mrazno se nasmijeio. Osoblje se izuzima, razumije se, inae vam to ne bih rekao. Svaki je od gostiju pristao na te uvjete, i mislim da je veina naslutila to to znai. A moda i nije, pomislio je Doyle. Iznenada je itav projekt ponovno izgledao kao ludost, pa se zamislio u sudnici, nekog bliskog dana, kako pokuava objasniti zato nije obavijestio policiju o Darrowljevim namjerama.

34

A ovo je govor koji moete odrati pri informiranju, nastavio je Darrow dok je Doyleu predavao list papira. Osjeajte se slobodnim da ga mijenjate ili potpuno preradite i ako biste ga do onda upamtili, bilo bi mi vrlo drago. A sad bih rekao da biste vas dvojica htjeli usporediti biljeke, tako da u se prihvatiti posla u svojoj prikolici. Osoblju nee biti doputeno da pije za vrijeme sastanka, ali ne vidim nikakve tete u tome ako sad trgnemo koju. Nasmijeio se i iziao krupnim korakom, onako piratski pristao u arhainoj odjei. Kad je starac otiao, Benner je otvorio ormari za koji se ispostavilo da je bar s piima. Aha, rekao je, spremili su se za vas. Izvukao je i spustio bocu laphroaiga, i unato svim brigama, Doyleu je bilo drago vidjeti da je taj od one stare, 52,2 postotne sorte, u boci od bezbojnog stakla. Boe, nalijte mi malo. istog. Benner mu je pruio au tog napitka, a sebi smijeao kahlua i mlijeko. Srknuo je i iroko se nasmijeio Doyleu. Mislim da je kap ega estokog esencijalna kao i olovni zaklon; neete me uhvatiti da stojim na putu svoj toj radijaciji bez malo cuge ispod pojasa. Doyle se ba spremao zatraiti telefon da bi njime nazvao policiju, no ovo ga je uas zaustavilo. to? Proces tahionske konverzije. Zar nije objasnio kako taj skok radi? Doyle se najednom osjetio kao da je upalj. Ne. Znate li ita o kvantnoj teoriji? Ili subatomskoj fizici? Bez svjesnoga htijenja Doyleova je ruka podigla au i izlila mu sko u usta. Ne. Mislim, ni ja sam ne znam ni blizu dovoljno. Ali u biti, evo to e se dogoditi: svi emo se poredati na stazi izboja radijacije suludo visoke frekvencije, devet kopalja iznad frekvencije gamazraka fotoni nemaju nikakvu masu, to znate, tako da ih moete slati jednu falangu odmah za drugom a da si ne gaze po petama a kad nas udare, neobina svojstva toga procijepskog polja sprijeit e sve to bi se inae dogodilo. Nisam ba siguran to bi se to inae dogodilo, iako bi nas sigurno zdruzgalo. Prpono je gucnuo svoje pie. No u svakom sluaju, obzirom da emo biti u procijepu, eto to e se dogoditi jer to je jedini nain na koji priroda moe pomiriti nejednadbe u to upletene dogodit e se to da emo postati, ustvari, poasni tahioni.

35

Kriste, uzviknuo je Doyle hrapavim glasom, postat emo duhovi. Vidjet emo Coleridgea, kako da ne vidjet emo ga u raju. Zatretala je truba automobila u prolazu, zazvuala je udaljenija no to je morala biti, pa Doyle se upitao kamo to vozi neka neduna dua i kakva ga je to trivijalna potekoa natjerala da zatrubi u trubu. Benneru, sad me sluajte moramo se maknuti odavde i potraiti policiju. O Boe, ovjee Ali to je zaista savreno sigurno, prekinuo je Benner i dalje se smjekajui. Kako to uope moete znati? Taj ovjek je vjerojatno registrirani umobolnik i Samo polako, Brendane, i posluajte. Izgledam li ja sasvim u redu? Stoji li ograda jo na svome mjestu? Onda prestanite brinuti, jer evo, ja sam prije dva sata izveo solo-skok do kratkoga procijepa u 1805. Doyle se sumnjiavo zagledao u nj. Jeste? Umro na mjestu ako laem. Obukli su me kao ovaj, zamislite kuklus-klanovca koji preferira metalne halje a otvori mu za oi nisu potrebni a onda postavili na platformu kraj ograde dok su s druge strane poredali svoju paklenu maineriju. I tada zuuum! u jednom trenutku bio sam ovdje i u sadanjici, u iduem sam bio u atoru na polju kraj Islingtona godine 1805. U atoru! Bennerov je smijeak zadobio zbunjen zavijutak. Daa, bilo je to enuto, prizemljio sam u nekakav ciganski tabor. I prvo to sam vidio kad sam zgulio kukuljicu bila je unutranjost tog atora, i taj je bio sav zadimljen tamjanom i pun kojekakve drangulije, kao egipatske, a unutra je bio i nekakav stari, kadaverini elonja to je zurio u mene s krajnjim zaprepatenjem. Prepao sam se pa istrao van, to u tim haljama i nije bilo lako, a ono to sam ugledao bio je engleski ladanjski krajolik, bez autocesta i telefonskih stupova, tako da mislim da je to zaista bila 1805. Bilo je mnogo konja i ergi i ciganskih tipova uokolo, i svi su oni zurili u mene, no procijep je ba tada doao svom kraju hvala Bogu da nisam istrao iz polja i pokretna me kuka zgrabila i vratila ovamo i u sadanjicu. Zasmijuljio se. Pitam se to su Cigani pomislili u asu kad sam nestao, i kad su mi halje pale prazne, bez mene u njima. Doyle se zagledao u njega nekoliko dugih sekundi. Iako je uvijek bio ljubak, Benner nikad nije bio pouzdan ali ovako nije lagao. On nije bio

36

dobar glumac, a ova pria, a posebice detalj o smuenosti staroga u atoru, bili su ispriani s uvjerenjem i bez napora. Smantano je shvatio da u to vjeruje. Moj Boe, rekao je zavidnim poluaptom, kako mirie zrak? Kakav je osjeaj kad gazi po zemlji? Beener je slegnuo ramenima. Svje zrak i travnato tlo. A konji su izgledali kao konji. Cigani su bili poprilino niski, ali su oni moda uvijek takvi. Klepnuo je Doylea po leima. Budite bez brige. Ugljeni klistiri odrat e goste u dobrom zdravlju, a ja neu nijednoga pustiti da pobjegne. Jo elite zvati muriju? Ne. Zaista ne, pomislio je Doyle gorljivo. elim vidjeti Coleridgea. Ispriajte me, rekao je, moram se prihvatiti posla oko toga govora. U est i dvadeset Doyle je zakljuio da je uspio upamtiti svoj novi govor. Ustao je u malenom uredu to mu ga je Darrow stavio na uporabu, uzdahnuo, pa otvorio vrata prema glavnoj prostoriji. Na njenom drugom kraju vrvjeli su mnogobrojni ljudi, odijeljeni od njega desetkom praznih naslonjaa i velikim sredinjim stolom. Bile su upaljene stotine svijea u svijenjacima, i mekano je, ljupko osvjetljenje odsijevalo od polirane obloge i redova aa na stolu; mlitav na toplome zraku, uhvatio je miris slatkoga papra i mesa s rotilja. Benner, zazvao je tiho kad je vidio visokog mladia kako se umorno naslanja na zid do stola i, to je bilo u savrenoj harmoniji s njegovim nainom odijevanja, uz kljocaj otvara burmuticu pa prinosi nosu smei prah, koliko je stalo izmeu tri prsta. Benner je podigao pogled. K vragu, Brendane ap-iha k vragu, svo se osoblje dosad ve moralo odjenuti. Ali, nita zato, gosti su u svlaionicama, moete se presvui za nekoliko minuta. Benner je sklonio burmuticu i nestrpljivo se namrtio na Doyleovu odjeu kad je ovaj poao prema njemu. Napokon ste dobili tu svoju pokretnu kuku? Sigurno. Doyle je povukao rukav koulje da bi mu pokazao konatu vrpcu, vrsto stegnutu i osiguranu sitnim lokotom, to mu je bila oko izbrijane podlaktice. Sam Darrow ju je stavio sebi ima sat vremena. Doite posluati moj govor, hoete li? Vi znate dovoljno o Brendane, nemam vremena, ali sam siguran da je perfektan. A ovi tu lupani, svaki od njih misli da je najvei maharada svijeta.

37

Prema njima je pohitao nekakav ovjek, odjeven, poput Bennera, u stilu ranog devetnaestog stoljea. Ponovno Treff, efe, rekao je potiho. Napokon smo ga natjerali da se svue, ali na nozi ima Asov zavoj i ne eli ga skinuti, a oito je da ispod njega neto ima. Doavola, znao sam da e nam jedan od njih to pokuati uvaliti. Bogatuni! Hajte sa mnom, Doyle, i tako morate u tom smjeru. Dok su krupnim koracima prelazili prostoriju, impozantna je figura Darrowa ula kroz glavna vrata, pa su se njihove putanje primakle upravo u trenutku kad je iz jedne od svlaionica izjurio tust, dlakav mukarac to na sebi nije imao nita osim elastinog zavoja oko bedra. Mister Treff, rekao je Darrow podignuvi guste sijede obrve, i njegov je duboki glas podsjekao i stiao sve ostale, oito je da ste krivo shvatili kakva se odjea zahtijeva. Na ovo se nekolicina nasmijala, a Treffovo je lice promijenilo boju od crvene u tamnocrvenu. Darrow, ovaj zavoj ostaje, jeste li shvatili? To mi je doktor naredio, i ja vam plaam prokletih milijun dolara, i nikakav tip odbjegao iz ludnice Samo zato to se ba tada sluajno nervozno nasmijeio Benneru, mogao je Doyle vidjeti kako je iz rukava pucnuo tankim noem, ali su ga svi vidjeli kad je iskoraio naprijed potpuno se protegnuvi u gracioznom, maevalakom napadu i zavukao otricu pljotimice pod osporavani zavoj, zastao radi teatralnog trenutka, pa onda njome frknuo ustranu, vrlo jasno presijecajui slojeve tkanine od vrha pa do dna. Na sag je tresnula dobrana pregrt tekih, sjajnih metalnih predmeta. Jednim hitrim pogledom Doyle je meu njima prepoznao upalja colibri beam sensor, kvarcni sat seiko, siuni notes, automatski pitolj kalibra .25 i bar tri ploice od unce istoga zlata. Planirali kupiti uroenike staklenim perlama, zar ne? rekao je Darrow, uz zahvalni kimaj glave prema Benneru koji se ponovno poravnao u svoj poloaj kraj Doylea i kliznuo no negdje ustranu. Kao to znate, to je prekraj uvjeta naeg sporazuma bit e vam refundirano pedeset posto, i uvari e vas sad odmah otpratiti do prikolice izvan parcele, gde e vas zadrati u raskonom zatoenitvu sve do zore. I u duhu prijateljske brige, dodao je uz najhladniji smijeak to ga je Doyle ikad bio vidio, ja vam vrlo naglaeno savjetujem da se mirno udaljite.

38

Dakle, jedna dobra posljedica svega toga, rekao je Benner nehajno dok su Treffa, nagog, izvodili kroz vrata, jest da je sada svlaionica slobodna. Hajdete unutra, Brendane. Doyle je stupio naprijed i, promrmljavi Oprostite nekolicini ljudi, uao u novoispranjenu svlaionicu. Unutra je na stolici bez naslona sjedio uvar, i inilo se kao da mu je laknulo to se to nije vratio Treff. Doyle, zar ne? upitao je ustajui. Da. Dobro, onda sve dolje. Malo uvukavi trbuh, Doyle je posluno odbacio odjeu i paljivo objesio odijelo na vjealicu koju mu je bio dao straar. U dnu svlaionice bila su vrata, i straar se proprtljao kroz njih, nosei sa sobom Doyleove stvari. Doyle se naslonio na zid, nadajui se da nee na nj zaboraviti. Pokuao se poeati ispod konate trake na podlaktici, no ova je bila stegnuta i suvie vrsto da bi se pod nju mogao podvui prst. Predao se, odluivi da se naprosto ne obazire na to kako mu izrezbareni zeleni kamen pod koom izaziva svrab na izbrijanoj ruci. Pokretna kuka, tako je to Darrow bio nazvao, a Doyleu je dopustio da pogleda tu stvaricu prije nego to ju je prekrio zavojem koji e je drati vrsto pripijenu uz njega. Doyle je okretao taj mali romb od zelenoga kamena meu prstima, opaajui urezbarene simbole izgledalo je to kao nekakva smjesa hijeroglifa i astrolokih oznaka. Ne gledajte u to s tolikim neodobravanjem, Doyle, bio je rekao Darrow. To je ono to e vas vratiti u 1983. Kada procijep iz 1810. doe kraju, ta e stvarca frknuti natrag u procijep iz kojeg je dola, a to znai ovaj ovdje i sada, i tako dugo dok je u kontaktu s vaim tkivom, moi e vas vratiti sa sobom. Ako je izgubite, vidjet ete nas sve kako iezavamo, a vi ete, kao na pustom otoku, biti ostavljeni u 1810; to je razlog zbog kojeg ona mora biti lokotom privrena uz vas. I tako emo naprosto nestati odanle nakon etiri sata? upitao je Doyle dok mu je Darrow sapunao i brijao podlakticu. to ako ste krivo proraunali duinu pukotine, i ako svi ieznemo usred predavanja? Neemo, bio je odgovorio Darrow. Vi morate biti i unutar pukotine i u doticaju s kukom, a pukotina je pet milja od taverne u koju idemo. Poloio je kamen na Doyleovu ruku i obmotao je irokom konatom vrpcom. Ali mi nismo krivo proraunali, a imamo i sasvim udoban viak

39

vremena da se nakon predavanja vratimo do polja pukotine, a sobom nosimo i dvoja kola, rekao je dok je zatezao vrpcu, da bi potom uz nju uz kljocaj privrstio mali lokot, dakle, bez brige. Sada, naslonivi se gol na zid svlaionice, Doyle se nasmijao samome sebi u zrcalu. to, ja da brinem? uvar se vratio i dao Doyleu komplet odjee koja, smatralo se, ne bi u 1810. zadigla niiju obrvu; takoer mu je bio dao upute kako da je stavi na sebe, a morao mu je i praktiki pomoi da zavee sitni vor na kravati. Kosu vam nije potrebno podiati, sir, u modi je ponovno otprilike ista duina, ali u vas ipak malo poeljati prema dolje, tu sprijeda, ovako, to proelavo tjeme nije nita ega bi se trebalo stidjeti. To je upravo poluBrutov stil. A sada se pogledajte. Doyle se okrenuo prema zrcalu, nakrivio glavu pa se nasmijao. Nije loe, ree. Nosio je smei frak s dva reda dugmadi; sprijeda se sputao samo do razine opasaa, ali se otraga rastegao u dugaak rep to je sezao sve do pregiba koljena. Imao je na sebi tijesne hlae bronane boje i izme do koljena, sprijeda vie nego straga, ureene ispod koljena privjeskom, kao i bijelu, svilenu, u vor vezanu maramu, vidljivu izmeu visokih krila ovratnika to su stvarala, pomislio je, ako ne dojam raspusne pristalosti, a ono bar dostojanstva. Odjea nije imala nita od krutosti sasvim novih odjevnih predmeta; iako ista, bila je oito ve noena, i rezultat je toga bio da se Doyle u njoj osjeao oputeno i udubno, a ne kao da su ga licom za cipele ubacili u kakav kostim za maskenbal. Kad je ponovno zakoraio u glavnu prostoriju, gosti su ve polako miljeli prema stolu na kojem se pojavilo slikovito izobilje tanjura, pladnjeva i boca. Doyle je natovario tanjur pa se, prisjetivi da spada u osoblje, prisilio da ne gleda u iroki izbor vina i piva ve da umjesto toga dograbi alicu kave. A vi, Doyle, ovamo, podigao je glas Darrow i pokazao na prazni naslonja do sebe. Doyle je, objasnio je najblioj nekolicini, na strunjak za Coleridgea. Ovi su kimnuli i nasmijeili se kad je Doyle sjedao, a jedan je sijedi, s oima aljivine, rekao: Uivao sam u vaem Zamalo roaku, mister Doyle. Hvala lijepo. Doyle se nasmijeio, obradovan onih nekoliko sekundi koliko mu je bilo potrebno da shvati da je to Jim Thibodeau, ija je golema, mnogotomna Povijest ovjeanstva koju je bio napisao zajedno sa svojom suprugom, a nju je Doyle opazio kako mu sjedi preko puta

40

ak i u poglavlju o engleskim romantinim pjesnicima odraavala dubinu istraivanja i oputenost stila kojima se Doyle mogao samo diviti i zavidjeti mu na tome. Ali njihova nazonost samo je pojaala zanosno uzbuenje to ga je osjeao sve otkako je uo Bennera kako opisuje skok u 1805. Ako Thibodeauovi to shvaaju ozbiljno, pomislio je, onda mora postojati valjana ansa da e upaliti. Stol i jestvine bili su uklonjeni i, sad je pred podijem bilo polukruno poredano deset naslonjaa. Doyle je, pomalo u neprilici, rekao Benneru da skloni podij, pa ga je zamijenio naslonjaem koji bi pripao Treffu. Doyle je sjeo pa redom susreo oi svakoga gosta. Meu devetoricom prepoznao ih je pet: trojica su, meu koje su spadali i Thibodeauovi, bili istaknuti povjesniari, jedan je bio glasoviti britanski kazalini glumac, a jedna je goa, u to je bio poprilino siguran, bila slavni spiritist i medij. Bit e da je bolje da malo pripazi na svoje trikove tu u pukotini, pomislio je nelagodno, prisjetivi se Darrowljeve prie o seansi u ulici Automobilsko groblje, godine 1954. Duboko je udahnuo pa otpoeo. Svi vi vjerojatno dobro poznajete ivot i djelo tog ovjeka koji je bio otac romantizma u engleskom pjesnitvu, ali na veeranji izlet zacijelo zahtijeva jedan pregled. Roen u Devonshireu 21. listopada 1772, Coleridge je ve rano pokazao prijevremenu zrelost i iroku naitanost, to je sve zadrao kroz itav ivot i to je od njega stvorilo, uz tolike druge stvari, nafascinantnijega kozera u jedno doba komu su pripadali i ljudi poput Byrona i Sheridana Kako je iao dalje, dodirujui se pjesnikove znanstvenike karijere, njegove ovisnosti o opijumu u obliku laudanuma, njegova nesretnog braka, prijateljstva s Williamom i Dorothy Wordsworth i poduih izleta u inozemstvo motiviranih uasavanjem od vlastite supruge, Doyle je paljivo vrebao na odaziv auditorija. inilo se kao da su u cjelini zadovoljni, s vremena na vrijeme bi kimnuli glavom ili se sumnjiavo namrtili, i on je shvatio da je njegova nazonost ovdje samo ljupki detalj, poput tanjura od finog porculana na kojem se posluuje jelo iako bi papirnati bio ba jednako dobar. I Darrow bi tu istu priu o Coleridgeu mogao servirati bar jednako efikasno, ali je stari elio da to obavi dovoljno provjereni autoritet. Nakon otprilike petnaest minuta priveo je priu kraju. Uslijedila su pitanja, na koja je sva uspio odgovoriti sa samopouzdanjem, da bi na koncu Darrow ustao i priao mu, pa stao kraj Doyleova naslonjaa, i tako ga bez napora nadomjestio kao arite pozornosti. Nosio je fenjer, pa je njime mahnuo u smjeru vrata. Dame i gospodo, rekao je sada je pet do

41

osam, i nae nas koije ekaju vani. U napetoj tiini svi su poustajali pa obukli kapute i stavili kape i eire. Sto i sedamdeset godina, pomislio je Doyle, eto to nas dijeli od 1810. Mogu li onamo doi uz pomo svjetlosti svijea? Da, i ponovno se vratiti. Opazio je gotovo bez zanimanja da mu srce udara i da, kako se ini, nije sposoban duboko udahnuti. Svi su u koloni izili na nabijeno blato parcele. Dvije male koijice, svaka s dva upregnuta konja, bile su dovuene na svega nekoliko metara od prikolice, i Doyle je pri treperavom svjetlu njihovih fenjera mogao vidjeti da su ta vozila, ba poput povijesnih kostima to su ih nosili, bila ista i dobro odravana, ali oito ne nova. U svakom vozilu, ako se malo stisnemo, ima mjesta za petoricu, rekao je Darrow, a obzirom da je Treff sprijeen, ja u preuzeti njegovo mjesto unutra. Osoblje se vozi gore. Kad su se gosti, uz poprilino padanja eira i zaplitanja alova, poeli u njih uspinjati, Benner je uhvatio Doylea za lakat. Mi smo otraga na drugoj koiji, ree. Zaobili su da bi daljoj koiji prili straga, pa se uspeli do dva mala sjedala to su trala otraga na istoj visini na kojoj je bilo i koijaevo. Noni je zrak bio studen, i Doyleu je bilo drago zbog topline to se irila iz stranjeg lijevog fenjera to mu je bio pod laktom. Sa svog vidikovca mogao je vidjeti kako sa sjevernoga kraja parcele dovode jo konja. Kad su se dva uvara podigla u koijaevu klupu, koija se zanjihala na oprugama. Doyle je, uvi kovinski kljocaj negdje u blizini, uputio Benneru hitri pogled i ugledao dva pitolja kako vire iz konatog tobolca to je visio kraj Bennerove ljevice. Zauo je kako su uzde pucnule i potkovice zakloparale po nabijenoj zemlji, u trenutku kad se pokrenula prva koija. Kamo idemo? upitao je kad su njihova kola krenula na put. U prostornom smislu, mislim. Tamo do ograde, do sekcije na kojoj nije podignuta zavjesa. Vidite li nisku drvenu platformu? Tu je s vanjske strane ograde, tik uz rub, dopremljen kamion. A, rekao je Doyle, trudei se da mu glas ne zvui onako nervozno kako se sam osjeao. Osvrnuvi se, vidio je kako one konje, ije je dovoenje zapazio, upreu u dvije prikolice, da bi ih potom odvukli prema sjevernom kraju.

42

Benner je slijedio njegov pogled. Parcela, polje pukotine, mora se potpuno oistiti prije svakog skoka, objasnio je. Sve to se u njemu nae ide s nama. Zato onda ovamo nisu dole vae erge i Cigani? U povratku se ne vraa itavo polje, ve samo kuke i ono to dodiruju. To djeluje kao elastine niti na teniskom reketu da bi se mlatnula loptica potrebna je energija, i ako se kakva muha nae na putu, ide i ona, ali se samo loptica vraa. Ustvari, dodao je, a bilo je dovoljno svjetlosti iz fenjera da bi Doyle vidio iroki smijeak, ja sam za svoje skitnje opazio da ak i odjea ostaje ondje, iako se nokti i dlake zbog neeg zadravaju. Tako je Treff uivao bar u dijelu zabave. Nasmijao se. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg mu je refundirano samo pedeset posto. Doyleu je najednom postalo drago to je oko parcele podignuta zavjesa od cerade. Dvije su se koije primakle ogradi, pa je Doyle kroz ianu mreu mogao vidjeti kamion, ija je iroka bona ploa bila potpuno gurnuta ustranu. Drvena platforma postavljena na krpicu zemlje odmah do kamiona, ali tik unutar ograde, bila je tek tridesetak centimetara visoka no vie od deset metara duga i iroka. Kad su koijai podboli konje da na nju izvuku koije, platforma je zapucala i zaklepetala pod kopitima poput tuceta bubnjeva. Podosta ljudi, to su ve izgledali anakrono u zatvorenim kombinezonima iz 1983, hitro je postavljalo aluminijske motke da bi potom preko njih nabralo kruto i oito teko tkanje, tako da su se dvije koije nale u velikom kockastom atoru. Unutranja povrina tkanine atora presijavala se prigueno na svjetlosti fenjera i Doyle se nagnuo poprilino iz svog sjedala da bi je protro prstima. Mrea utkanih eljeznih niti obloenih olovom, rekao je Benner glasom koji je zazvuao glasnije u zatvorenom prostoru. Isti materijal od kojeg su bile izraene moje halje i kukuljica ovog popodneva, dodao je tie. I kamion je zaklonjen atorom, i to s tri strane. Doyle se trudio da Benneru ne prui priliku vidjeti kako mu ruke drhte. Dolazi li do prave eksplozije? upitao je suzbijajui treperenje glasa. Hoemo li osjetiti kakav udarac? Ne, zapravo se nita ne osjeti. Naprosto preseljenje. Doyle je mogao uti aptanje ljudi iz koije ispod njega, a iz druge je uo Darrowljev smijeh. Jedan je od konja, kao u odjek, udario kopitom. Na to ekaju? proaptao je Doyle.

43

Moraju dati ljudima vremena da stignu do vrata i iziu. Iako su koije stajale, Doyle se ipak osjeao muno, a metalni i uljeviti zadah toga neobinog atora postajao je nepodnoljiv. Mrsko mi je o tome govoriti, proaptao je, ali taj smrad je Najednom se neto naglo pomaknulo, energino ali bez pokreta, i osjeaj se dubine i prostora ugasio u svemu to je mogao vidjeti, pa mu je pred oima, zapljusnutim pjegama bez znaenja, ostala samo plona tama; preka na krovu, to ju je stezao, bila je orijentir to ga je imao nije bilo ni sjevera ni juga, ni gore ni dolje, i on se ponovno naao u snu iz kojega ga je sino probudila stjuardesa, i osjetio kako se stara honda stravino pomie ustranu na mokrome kolniku, da bi ga prosula i natjerala da se zgromljujuom brzinom horizontalno prevre, i da bi uo kako Rebeccin vrisak trenutno zavrava pri prvom upravo boksakom srazu s asfaltom Drvena je platforma pod njima otpala, udaljivi se malo, da bi se potom rasula kad su se na nju sruila etiri konja i dvije koije. Zemljite vie nije bilo ravno, pa su se motke prevalile prema unutra, da bi trenutak kasnije sve pokopale tekim naborima olovom presvuenog tkanja. Doyle je obradovano doekao bol kad je jedna od motki u padu odskoila od krova koije i prasnula ga u plee, jer je to u njemu uspostavilo osjeaj mjesta i trenutka. Ako boli, onda to mora biti stvarni svijet, mislio je oamueno, a onda otresao ivu uspomenu na sraz motocikla. Miris, njemu toliko odbojan, bio je vrlo estok, jer mu je komad oborenog atora pritiskao glavu na krov koije. A osim toga, pomislio je, vjerojatno nita ne sjedinjuje ovjeka s okolnom realnou temeljitije od proimajue munine. Ipak, ba kad je pomislio kako je skupio energiju, olovnu su zavjesu podigli s njega, pa je svjei noni zrak, za koji je otkrio da ga die, uinio da se itava ta ideja o povraanju uini kao neto samosaalno i izvjetaeno. Ogledao se po mjeseinom obasjanom polju na kojem su stajale koije, polju obrubljenom visokim drveem. Jesi okej, Brendane? upitao je Benner, Doyle je to tek sada shvatio, po drugi put. Je, naravno, sa mnom sve u redu. Isuse, kakav skok, ha? Jesu li i svi drugi okej? to je s konjima? Doyle je bio ponosan na sebe to je postavljao tako staloena, isto poslovna pitanja, iako bi mu bilo drago da je mogao govoriti tie i prestati klimatati glavom.

44

Samo bez nervoze, moe? rekao je Benner. Sve tima. Evo pij. Odvrnuo je ep uturice i predao je Doyleu. Trenutak kasnije Doyle je razmiljao o tome kako je taj estoki napitak efikasniji od bola i, vjerojatno, i od povraanja kao sredstvo za pomirenje s realnou. Hvala, rekao je tiim glasom dok je vraao uturicu. Benner je kimnuo, spremio uturicu u dep, poskoio na skrenu platformu, pa otiao od nje krupnim koracima prema mjestu na kojem je etiri do est uvara lopatama izbacivalo zemlju i, rukama zatienim rukavicama, presavijalo olovno tkanje atora; smotanu su balu tkanine zakopali u tako kratkom roku da je Doyle shvatio da su to sigurno uvjebavali, a onda su uspuzali na svoja mjesta na koijama. Trebao si vidjeti platformu, zamijetio je Benner, jedva i ubrzavi dah. Kad smo skoili, dolje su joj se od dna odtrigala dobrana etiri prsta. Da nismo bili na njoj, konji bi ostali bez kopita a kotai bi izgubili po odsjeak. Koijai su pucnuli uzdama pa su koije nejednolino krenule naprijed, s isprevrtanih dasaka na travu. Laganim korakom poli su preko polja. Za nekoliko su minuta stigli do skupine vrba to su ih zaklanjale od ceste, pa je jedan od straara skoio na tlo i sunuo trkom naprijed. Pognut, bacio je hitri pogled lijevo i desno, pa napravio pokret kao da nekoga tape, a koji je govorio: dolje glave; nekoliko trenutaka kasnije mimo njih je proegrtala nekakva otvorena koija, slijeva nadesno, na putu za grad. Doyle se zagledao za njom, fasciniran i zgroen milju da e taj par radosnog izgleda, na koji je bacio pogled kroz granje vrbe, vrlo vjerojatno biti mrtav ve itavo stoljee prije nego to se on rodi. Uzde su zalupetale i orma zazveketala kad su konji u svom napredovanju stigli do jarka i, uz poneto napora i klizanja natrag, prevukli koije peko njega i izvukli ih na cestu. Okrenuvi se na kotau nadesno udarili su putem i minutu kasnije ve su se ljuljukali valjanom brzinom na istok, prema Londonu. Fenjeri na koijama, koji su zatreperili i zapalucali za drndavog prelaenja preko jarka, sad su se smirili do pravilnog zibanja, naprijed-natrag na svojim kukama, pa su bacali ute snopove po konjskim leima i uglaanim dijelovima koija, no njihov je sjaj bio pomraen mjeseinom to je drvee pokrivala injem i pretvarala cestu u vrpcu najbljeeg pepela. Ako ti noge lake gipkost kree, pomislio je Doyle, stii e ondje kroz svjetlost svijee.

45

Poglavlje2
Ja roen sam mrano i stravino daleko Percy Bysshe Shelley

znad plonika punih vreve, prozori su gizdavih, balkonima ureenih zgrada Oxford Streeta te mlade subotnje veeri bili svi u aru petrolejskog svjetla; posvuda su se mogli vidjeti elegantno odjeveni mukarci i ene to su se etali ruku pod ruku, obrisa ocrtanih spram izloga ili otvorenih vrata, ili pri silaenju i uspinjanju na dvokolne hansome to su se gurkali za mjesto du rubnika. Zrak je bio buan od uzvika koijaa, klepetave lupe stotina kolskih kotaa po kaldrmi i, to je bilo poneto ugodnije, ritmikih pjevnih recitativa ulinih pjevaa to su odlutali na zapad od tjednog vaara na Tottenham Court Roadu. Na svom je vidikovcu Doyle mogao osjetiti miris konja, dima cigareta, vruih kobasica i parfema, noenih mraznim nonim povjetarcem. Kad su skrenuli desno u Broad Street, Benner je iz konate kese izvukao jedan od pitolja etverocijevnu stvaricu to je nalikovala pauku sa svojim viestrukim orozima i ognjilima pa oslonio lakat na krov koije, inei oruje vrlo oitim i uperivi ga u nebo. Pogledavi prema naprijed, Doyle je vidio kako su svi straari uinili isto. Ulazimo meu straare St. Gilesa, objasnio je Benner. Nalo bi se gadnih tipova u blizini, ali takvi se nee petljati s grupom naoruanih ljudi. Doyle se ogledao s pomnim zanimanjem po dvoritima i uskim odvojcima to su poput zmija migoljili od ulice; veinom su bili mrani, ali ih je nekoliko bilo osvijetljeno odrazom kakvog aavog svjetla iza ugla. Ovdje je bilo mnogo vie ulinih trgovina, bar na glavnoj ulici, a koije su prole mimo desetaka tezgi s kavom, starom odjeom i gajbama s povrem nad kojima su bdjele gorostasne stare ene to su puckale iz zemljanih lula i suenim oima promatrale mnotvo. Mnogi su za koijama

46

doviknuli gadosti s tako zbitim izgovorom, da je Doyleu uspjelo uhvatiti tek gdjekoji prokleti i k vragu, no njihov je ton bio vie aljiv no prijetei. Osvrnuo se pa dodirnuo Bennerovu miicu. Ne elim te preplaiti, rekao je urno. Ta kola ondje straga iza kolica s krumpirom to izgledaju kao da su dola s Divljeg zapada. Za nama su sve otkako smo doli na Bayswater Road. Za ime boje, Brendane, odonda smo skrenuli samo jednom, siknuo je Benner nervozno. Meutim se ipak okrenuo. K vragu, to je samo Najednom kao da se zamislio. Rekao bih da su to ciganska kola. Ponovno Cigani, rekao je Doyle. Oni ba ne obiavaju Mislim, oni obino ne zalaze u velike gradove, zar ne? Ne znam, odgovorio je Benner polako. Ja nisam ak ni siguran jesu li to ciganska kola, ali u to spomenuti Darrowu. Ulica se suavala i postajala sve tamnija dok su tropotali niz St. Martins Lane i prolazili kraj visoke stare crkve i skupine ljudi to su motrili njihov prolazak iz niskih, mrano osvijetljenih dovrataka, a zbog kojih je Doyleu postalo drago to Benner ima oruje; no onda se ponovno proirila u svjetlost i prazninu vrevu kad su doli do irokog bulevara, i to je bio Strand. Benner je svoj komplicirani pitolj ponovno sprtljao u kesu. Kruna i sidro je odmah iza ugla, rekao je. A ta vaa ciganska kola nisam vidio ve nekoliko blokova. Izmeu dviju zgrada Doyle je bacio brzi pogled na Temzu to se presijavala na mjeseini. Uinilo mu se da na njoj nema mosta to ga je bio vidio za posjete 1979, ali prije no to je imao vremena da se stvarno orijentira, bili su skrenuli u nekakvu uliicu i uz cvile se zaustavili pred dvokatnicom iji je drveni kostur bio ispunjen opekom i nad ijim se rastvorenim dverima zibao grb krme. Kruna i sidro, proitao je Doyle na tom cimeru. U asu kad su gosti iskoraili iz koija, zapljutale su kapi kie. Darrow se prebacio do proelja, ruku zakopanih u krznenu rukovnicu. Vi, rekao je kimajui prema ovjeku koji je upravljao prednjom koijom, parkirajte kola. Mi emo ostali biti unutra. Idemo, svi. Poveo je drutvo od sedamnaest ljudi u toplinu taverne. Blagi Boe, sir, uskliknuo je pikolo koji je zabrzao prema njima, svi na veeri? Trebali ste nas obavijestiti unaprijed, otvorili bismo stranju

47

banketnu salu. Ali da vidimo ima li dosta stolica da se smjestite u anksalu i Nismo doli na veeru, rekao je Darrow nestrpljivo. Doli smo da ujemo to kae mister Coleridge. A zato? Pikolo se okrenuo i viknuo niz salu: Mister Lawrence! Evo opet hrpe ljudi koji misle da e to pjesniko mome govoriti ove subote! Najednom se iz Darrowljeva lica izgubila sva boja, do posljednje kapi, a on se najednom pretvorio u vrlo stara ovjeka odjevena u grotesknu odjeu. S ruku mu je spala rukovnica i pljasnula na parket. Nitko nije nita izgovorio, iako je Doyle, pod okom razoaranja, mogao osjetiti kako se u njemu u kritinu masu skuplja napad histerinog smijeha. Prema njima je pourio ovjek izmuena izgleda u pratnji demekastog starog tipa dugake sijede kose. Ja sam Lawrence, upravitelj, ree. Mister Montagu je priredio predavanje za iduu subotu, osmi listopada, i ja tu nita ne mogu to ste svi doli veeras. Mister Montagu nije ovdje, i njemu bi bilo jako neugodno ako Doyle je najprije letimino a sada i paljivo pogledao bucmasta ovjeka loeg izgleda to je stajao kraj Lawrencea koji je, dok je upravitelj govorio, mirkao na sve njih kao da se ispriava. U svem uzbuenju to je raslo, Doyle je podigao ruku tako brzo da je upravitelj zastao u pola reenice, a onda se nagnuo i rekao tom ovjeku kraj Lawrencea: Mister Coleridge, pretpostavljam? Da, odvratio je ovaj, i ja vam se svima ispriavam zbog Oprostite na trenutak. Doyle se okrenuo Lawrenceu. Deko mi je dao naslutiti da imate slobodnu banket-salu. Ovaj da, to je istina, ali nije pometena i nije naloeno a osim toga, mister Montagu Montagu nee zamjeriti. Okrenuo se Darrowu, kome se vraala boja. Siguran sam da ste ponijeli prikladnu koliinu gotovine da biste pokrili sve neoekivane trokove, mister Darrow, rekao je Doyle. I neto mi govori, date li ovom momku dovoljno toga, onda e nam i naloiti vatru i donijeti zakusku u banketnu salu. Na koncu konca, oito je da je mister Coleridge mislio da e to biti veeras, a tako smo mislili i mi, i zato bismo ga onda sluali vani na ulici kad u blizini ima taverni sa slobodnim salama? Ja sam siguran, rekao je Lawrenceu, da ak ni mister Montagu ne bi mogao zamjeriti takvoj logici.

48

Ovaj, rekao je upravnik oklijevajui, to znai da emo nekoliko ljudi morati odvojiti od njihova redovitog posla svi emo se morati mnogo vie potruditi Stotinu funti u zlatu! uzviknuo je Darrow divlje. Sklopljeno, zagrcnuo se Lawrence. Ali snizite glas, molim vas. Coleridge je djelovao prestravljeno. Sir, ja ne mogu dopustiti Ja sam odvratno bogat, odvratio je Darrow, uspjevi povratiti dostojanstveno dranje. Za mene novac nije nita. Benner, donesite ga iz koije dok nas mister Lawrence uvede u salu za bankete. S pljeskom je prebacio jednu ruku preko Coleridgeovih a drugu preko Doyleovih plea pa poao za uzvrpoljenom, ushienom prilikom upravitelja. Po vaem izgovoru, slutim da ste Amerikanac? rekao je Coleridge, pomalo smuen. Doyle je zapazio da ovaj naglaava r-ove; to je zacijelo devonirski izgovor, pomisli, to jo postoji nakon toliko godina. To je poneto pojaavalo dojam ranjivosti to je zraio iz Coleridgea. Da, odvratio je Darrow. Mi smo iz Virginije. Richmond. A. Oduvijek sam elio posjetiti Sjedinjene Drave. Neki prijatelji i ja nakanili smo to izvesti, jednoga dana. Sala za bankete, na suprotnoj strani zgrade, bila je mrana i vrlo studena. Vrlo vano za metenje, rekao je Darrow i poeo energino izbacivati stolice sa dugog stola i postavljati ih uspravno na pod. Dajte nam malo svjetla, i vatre, i puno vina i konjaka, i bit emo zadovoljni. Odmah, mister Darrow, rekao je Lawrence i srnuo iz prostorije. Coleridge je popio jo gutljaj konjaka pa se digao na noge. Oglednuo se po drutvu koje je sad brojilo dvadeset i jednog pripadnika, obzirom da su se trojica, to nisu veerala u kojoj od susjednih prostorija, odluila pridruiti skupu. Jedan je od njih zamahom otvorio biljenicu i sad je, pun iekivanja, drao olovku. Kao to svi vi znate bar isto tako kao i ja, poeo je pjesnik, s usponom Cromwellove Parlamentarne stranke izmijenio se i itav ton engleske literature, koji je spao na niu i sumorniju oktavu, kad su Jajoglavi, kako su ih u narodu zvali, unato boanskom pravu kraljeva, uspjeli odsjei glavu Charlesu Prvom. Atenski sjaj Elizabethine vladavine, ili bolje, njezina doba, jer su njena ljeta obuhvaala slavu u svim disciplinama, kakvu naa nacija nije vidjela ni u jednom drugom asu, prepustio je mjesto strogoj ozbiljnosti puritanaca koji su se podjednako

49

ustezali i od pretjeranosti i od bistrih intelektualnih prodora svojih povijesnih prethodnika. I sad, kad je Cromwell doao na vlast, John Milton je ve imao trideset etiri godine i tako se, unato tome to je podravao Parlamentarnu stranku i pozdravio to novo naglaavanje stroge discipline i samokontrole, njegov nain miljenja ve bio formirao za vrijeme sumraka ranijeg razdoblja Dok je Coleridge nastavljao, gubei sve vie, kako se zagrijavao za temu, ton ispriavanja i govorei sve autoritativnije, Doyle se zatekao kako se ogledava po drutvu. Onaj neznanac s biljenicom marljivo je neto vrljao nekakvim stenografskim pismom, pa je Doyle shvatio da je to sigurno onaj uitelj kojega je Darrow sino spomenuo. Zavidno se zagledao u biljenicu: ako je srea sa mnom, pomislio je, moda bi mi moglo uspjeti da mi dopadne aka, stotinu i sedamdeset godina u budunosti. ovjek je podigao oi i uhvatio Doyleov pogled, pa se nasmijeio. Doyle je kimnuo i urno skrenuo pogled. Nemoj se ogledavati, pomislio je ljutito samo pii. Oba su Thibodeaua zurila u Coleridgea napol zatvorenim oima i Doyle se na trenutak uplaio da je stari par zakunjao; no onda je u njihovu praznu izrazu prepoznao intenzivnu pribranost, pa je shvatio da oni ustvari biljee predavanje, u svojim svijestima, onako kompletno kao to bi to mogao videorekorder. Darrow je promatrao pjesnika uz tihi, zadovoljni smijeak, pa je Doyle pretpostavljao da ovaj predavanje niti ne slua, ve da mu je naprosto drago to je auditorij zadovoljan predstavom. Benner je, spustivi pogled, zurio u svoje ruke, kao da je to samo meuigra, predah prije nekog velikog napora to dolazi. Je li mogue da ga brine, upitao se Doyle, povratak kroz sirotinjsku etvrt? Nije ba djelovao jako zabrinuto za vonje ovamo. I tako Milton profinjuje to pitanje svodei ga na pitanje vjere, govorio je Coleridge, privodei predavanje kraju, i to nekakve vjere mnogo nezavisnije, autonomnije i ustvari uistinu mnogo jae no to su to puritanci odista eljeli. Vjera nije, veli nam on, egzotini cvijet koji treba marljivo uzgajati putem izuzea veine vidova svakodnevnog svijeta, niti korisna obmana to je treba podupirati sofizmima i poluistinama poput djejeg vjerovanja u Djeda Mraza ona, ukratko, nije pedantna i razborom nepodrana privrenost nekakvom iskonstruiranom vjerovanju, ve ona prije mora biti, vie no ita drugo, bistroumno razaznavanje po vezanosti i tendencija koje se mogu nai u bilo kom djeliu svjetskoga tkiva, a koje su crte lica samoga Boga. To je razlog zbog kojeg vjera moe

50

biti samo poduka i razjanjavanje, i zbog kojega ne smije nositi mamuze prisile jer samo se ono vjerovanje i ponaanje do kojeg se nezavisno dolazi i potom odabire, moe hvaliti ili kuditi. A ako je tome tako, onda se moe sagledati kao zloinako suavanje ovjekovih prava ako ga se namjerno dri u neznanju u vezi bilo koje injenice ili miljenja nijedan se komadi ne moe prosuditi kao neprihvatljiv, jer to je vie kamenja, i svijetlog i tamnog, to ga se dodaje mozaiku, to je jasnija naa slika Boga. Zastao je i preletio pogledom preko auditorija pa rekao Hvala i sjeo. Ima li kakvih pitanja ili dodatnih objanjenja ili neslaganja? Doyle je opazio da je ovaj, sada kad ga je napustila govornika vatra, postao ponovno onaj bucmasti, skromni stari prijan kakvim su ga upoznali u predvorju za vrijeme predavanja bio je dojmljivija pojava. Percy Thibodeau je dobrohotno optuio Coleridgea da je svoja vlastita uvjerenja proitao u Miltonovu eseju, poduprijevi to citatima iz nekih od svojih, na to je pjesnik, oito polaskan, odvratio malo poduim odgovorom pri emu je istakao mnoge toke u kojima se razilazi s Miltonom. Ali kad se ovjek bavi osobom Miltonove veliine, rekao je uz smijeak, tatina me nuka da postojano istiem miljenja koja s njime dijelim. Darrow je upecao sat iz depa prsluka, bacio na nj pogled pa ustao. Bojim se da bi nae drutvance sad ve moralo biti na putu, reako je. Vrijeme i plima nikoga ne ekaju a pred nama je dug put. Stolice su se uz kripu odmaknule od stola i ljudi su ustali pa poeli prtljavo uvlaiti ruke u rukave kaputa. Gotovo su svi, ukljuujui i Doylea, stavili sebi u dunost da se rukuju s Coleridgeom, a Percy Thibodeau ga je poljubila u obraz. Vaa bi se Sara teko mogla usprotiviti poljupcu ene mojih godina, rekla je. ena za koju je Doyle sumnjao da je glasoviti spiritist poela je, sasvim oito, zapadati u nekakav trans pa se Benner pourio do nje i uz smijeak joj neto priapnuo. U trenutku se vratila iz njega pa dopustila da je za lakat izvede iz prostorije. Benneru, rekao je Darrow. O, pardon, samo nastavite. Mister Doyle biste li, molim vas, otili do Clitheroea i rekli mu da doveze koije pred ulaz? Naravno. Doyle je zastao u dovratku da bi bacio posljednji pogled na Coleridgea bojao se da nije bio dovoljno paljiv i da iz veeri nije izvukao koliko su to uinili recimo Thibodeauovi no onda je uzdahnuo i okrenuo se.

51

Predsoblje je bilo mrano, pod neravan, a Bennera i nesretnog medija nije bilo nigdje na vidiku. Doyle je napipao put oko ugla, ali se umjesto u predvorju naao na dnu stepenita ijih je nekoliko najdonjih stepenica bilo osvijetljeno svijeom u zidnom kandelabru. Sigurno je u drugom smjeru, pomislio je i okrenuo se. Prenuo se vrlo silovito jer je ravno pred njim stajao vrlo visok mukarac; lice mu je bilo krevito i neprijatnih crta, koje kao da je stvorio dug ivot pun odbojnih izraza, a glava mu je bila elava kao u leinara. Boe, kako ste me prepali, uskliknuo je Doyle. Oprostite, no ini se da sam ovjek je sa zaprepaujuom snagom dohvatio Doylea za ruku pa je, zavitlavi ga u krug, trgnuo navie sve do izmeu lopatica, i ba kad je Doyle dahnuo od nenadana bola, osjetio je kako mu je na lice pritisnuta vlana tkanina, tako da je umjesto zraka udahnuo otro aromatine eterske pare. Ve je ionako bio izgubio ravnoteu, pa se ritnuo natrag snagom potpune panike i osjetio kako se peta njegove cipele otro sudarila s kou, no snane ruke to su ga drale nisu se ni trecnule. Batrganje ga je natjeralo da proguta jo pare unato svem nastojanju da zadri dah. Mogao je osjetiti kako mu negdje u dnu glave natjee topli grumen nesvjestice, pa se sumanuto pitao zato ba nitko, Darrow, Benner ili ak sam Coleridge, ne dolazi iza ugla da bi uzvikom podigao uzbunu. S posljednjim treptajem zblanute svijesti palo mu je na um da bi to morao biti onaj kadaverini stari elonja kojega je Benner bio prepao u njegovu atoru, u Islingtonu 1805, prije pet godina ili nekoliko sati. Veernju vonju, u kojoj je Kleti Richard uivao kao u oduku od znojavog truda uloenog u rastaljivanje jo jedne partije iz, kako se inilo, nepresunog izvora lica od umjetnog srebra, sad mu je pokvario Wilburov opis toga kako se njihova lovina pojavila na terenu. Iunjao sam se i poao za starim, bio mu je apnuo Wilbur dok su na koijaevoj klupi ekali na povratak efa, a taj je kroz umu iao polako, sve postajkujui, a nosio je sobom i one svoje aave igrake imao je zemljani lonac s kiselinom i olovom, zna, koji te ubode ako dodirne dva metalna dugmeta na vrhu? Stalno je zastajao da ih dira, Beng bi ga znao zato, a vidio sam i kako mu ruka trza natrag svaki put kad bi ga ubolo. A imao je i ono nalik na dogled i u njemu one paprene sliice. Richard je znao da ovaj misli na sekstant; Wilbur nije nikako mogao shvatiti da se to ne zove sex-tenda i zato je uvijek smatrao da ef gleda prljave sliice kad bi zurio kroz njega. I zastao je mnogo puta da kroza nj pogleda cijenim

52

zato, da natjera krv da mu bre tee. I tako sam ga promatrao stojei iza drveta, kad je krenuo preko polja, gledajui u te svoje sisate sliice i ubadajui se, kao da se moda kaje. A onda je jednom dirnuo lonac i ruka mu nije odskoila. Pogledao ga je, protresao pa dirnuo ponovno, i nije se trznuo, tako sam znao da se pokvario. Odmah potom brzo je potrao prema drveu, ovaj put bez zastajkivanja, a ja sam se opruio, strah me bilo da me je vidio. Ipak nije, i kad sam provirio ve je bio iza drveta, moda pedeset jardi od mene, i napeto zurio u prazno polje. Tako sam uinio i ja, ne ba u malom strahu, jer bez obzira to mu bilo na pameti, od toga se ak i on ponaao sasvim smotan. Kad je Wilbur zastao da uhvati dah, Richard je posegnuo pod koulju pa palcem i kaiprstom pritisnuo ui svome drvenom majmuniu, jer se uvijek pribojavao da bi ga jezive priice mogle uznemiriti. Dakle, nastavio je Wilbur, stajali smo tako nekoliko minuta, ali se nisam usudio otii od straha da bi me mogao uti. I tada, kao grom iz vedra neba, zvuk kao da je neto grunulo, i nagli zapuh vjetra u kronjama, a ja sam pogledao ba na vrijeme da bih vidio kako se usred polja rui veliki crni ator. Na ovom je mjestu stisnuo rame Kletog Richarda. A nije ga bilo ondje kad sam zirnuo samo nekoliko trenutaka ranije! Naprosto se pojavio ondje, razumije? Napravio sam znakove da se zatitim i rekao desetak puta enjak! jer bi sad ve svakom bilo jasno da je to Bengova rabota. A onda je ispod njega ispuzalo nekoliko chala, ludo odjevenih, pa ga odvuklo ustranu, i to misli? Unutra su bile dvije koije, s upaljenim fenjerima i svime! I u objema ljudi, i konji upregnuti i sve spremno za pokret. A jedan od tih bengo chala veli, zbilja glasno: Kakav skok! Jesu li svi u redu? to je s konjima? Jedan ga drugi smiri. Onda ih nekoliko smota ator pa ga zakopa, i dvije koije udare prema cesti. Eto, kad je ef potrao prema taboru, ja odmah za njim, i stjerao nas u ta kola da ga slijedimo. Potom se Wilbur povukao u dubinu kola da bi ondje, sudei po glasnom, polaganom disanju, iskoristio priliku da dremne. Kleti mu je Richard zavidio na sposobnosti da moe naprosto prestati misliti stvarima koje su ga uznemiravale. Stari se Ciganin nelagodno pomaknuo na koijaevoj klupi pa se zagledao u stranja vrata Krune i sidra. Ve sama injenica to je u gradu inila ga je nervoznim, to zbog svih tih gorgioa to su zurili u njega, to zbog prastamengroa to su uvijek udjeli za tim da ubuture romskog chala, ali kad je doznao da je tu na djelu nekakva vradbina, zaboljela ga je glava od opasnosti povezane sa svim tim. Richard je posjedovao Ciganima nesvojstvenu sposobnost usporeivanja prolih i aktualnih situacija, I sad je nevoljno prieljkivao da stari Amenophis

53

Fikee nije iezao, ima tome osam godina; kad je on bio voa, ubiranje je bilo poprilino bogato, a u ivotu je bilo mnogo manje neugodnih uzbuenja. Ponovno je zavukao ruku pod koulju pa smirujui palcem pomilovao majmuna po glavi. Stranja su se vrata taverne otvorila uz kripu i doktor je Romany, nosei preko ramena mlitavo tijelo, skakutavo preao uliicu i priao kolima. Dise Wilbure, prosiktao je Richard sekundu prije no to se njihov voa pojavio na stranjem otvoru. Pomozi mi da ga ubacim, Wilbure, rekao je Romany tiho. Avo, rya, odgovorio je u trenutku spremni Wilbur. Oprezno, blesane. Ne lupaj mu glavom treba mi to to je unutra. Avo, na deke, to je kushto. A sad ga vei i zaepi mu usta. Stari je poglavica povukao ceradu i zatvorio stranji otvor, uvezao ga, i tada, iznenaujue bodar u svojim cipelama na oprugama, pourio oko kola i uspeo se na koijaevu klupu do Richarda. Oito se spremaju poi odavde, rekao je. Jednoga sam upecao, no idemo za ostalima. Avo, rya, potvrdio je Richard. Coknuo je jezikom na konje i kola su sunula naprijed, dok je platneni pokrov lepetao kako su se visoki eljezni obruevi njihali naprijed-natrag. Skrenuli su na Strand dva bloka istono od Krune i sidra, a onda se izvukli na rubnik. ekali su gotovo pola sata, za koje je vrijeme prolunjalo mnogo pjeaka, privueno kieno naslikanim slovima to su se na platnenim bokovima kola spajala u PUTUJUI EGIPATSKI CIRKUS DOKTORA ROMANYA. A onda su se Romanyju suzile oi. Richarde! Napokon kreu za njima. Uzde su pucnule i kola su zakrenula u promet. Ulica je bila pretrpana fijakerima i dvokolnim hansomima, dvije su koije odmicale brzo, pa je stari Ciganin morao stati na papuicu i dokraja iskoristiti svu svoju vjetinu upravljanja konjima samo da ne izgubi lovinu iz vida. Kad su se nagnuli, ulazei nadesno u St. Martins Lane, usred bijesnih i uplaenih povika drugih koijaa, doktor Romany je izvukao sat iz depa, pogledao ga, pa ga sklonio gurnuvi ga natrag na njegovo mjesto. Sigurno namjeravaju stii do vrata prije nego to se zatvore, uo ga je Richard kako govori samome sebi. Tri uurbana vozila, od kojih su dva bila zajedno a tree na njihovu tragu, ponovno su prola stazom koju su slijedila ranije te veeri, i u asu kad su zakloparali na zapad po Oxford Streetu, Richard je ve bio siguran da je onaj usamljeni ovjek, nasaen otraga na drugoj koiji, ve opazio da

54

su za njima nekakva kola koja s njima poravnavaju brzinu. I im je Hyde Park zamakao lijevo i okruila ih tamna polja, s druge je koije dopro bljesak iz cijevi i uplji zvuk udarca, a pitoljska se kugla uz fijuk odbila od eljeznog obrua iznad Richardove glave. Pre my mullo dade! uzviknuo je stari Ciganin, instinktivno malo pritegnuvi uzde. Klinjo puca po nama! Sredi si mrtvoga oca i pouri! dreknuo je Romany. Vradbina za odvraanje zrna je uinila svoje. Richard je zakrgutao zubima pa, zaklanjajui rukom svog ubogog drvenog majmuna, biem ponovno potjerao konje do njihove ranije brzine. Zrak je bio vlaan i mrazan, i on je sav nesretan matao o tome da se vrati u svoj ator i radi sa vruim kalupima i talionikim loncima. Nedvojbeno je da se vraaju na ono polje, kraj drvea i ceste, rekao mu je Romany. Sii kod idue rasputice, pa emo napraviti krug do naeg tabora. Jesi li nas zato postavio gdje smo bili, rya? upitao je Richard dok je sa zahvalnou zatezao uzde, putajui tako dvije koije da odmaknu niz cestu. Jesi li znao da e ovi doi? Znao sam da bi netko mogao, promrmljao je Romany. Kola su poskakivala i njihala se koloteinom to je vodila od Bayswater Roada pa zavijala do junog dijela poumljenog pojasa. Kraj ergi i vatri to su tinjale nije stajao nitko, ali je kola doekalo nekoliko pasa koji su se zapiljili u pridolice, da bi potom otkaskali do atora i dali svojim gazdama znati, propinjanjem i mahanjem repom, da su doljaci njihovi sunarodnjaci. Trenutak zatim pojavilo se nekoliko ljudi i prilo zaustavljenim kolima. Romany je skoio na tlo i trznuo se kad su opruge na potplatima njegovih cipela stisnuvi se do kraja pucnule, a dodir ga s tlom prodrmao. Otpremi zarobljenika u svoj ator, Richarde, rekao je, i pobrini se da mu ne uine neto naao, ali da mu ne prue ni priliku da pobjegne. Ako, rya, doviknuo je stari Ciganin kad je njihov voda otrao urno, suludo skaui i poskakujui, prema drveu to je dijelilo ovo polje od onog na kojem su se, prema Wilburu, materijalizirali ti stranci spremni na ubojstvo. Prisjetivi se Wilburova hrabrog uhoenja, Richard je najednom odluio da ne zaostane. Otpremi ga u moj ator, Wilbure, rekao je i uvei ga

55

kao staru cipelu odmah se vraam. Znaajno je namignuo Ciganinu to je tako laskavo izbeio oi, pa nagnuo u potjeru za poglavicom. Zakosio je mrvu nalijevo, tako da bi drvee dosegao stotinjak metara zapadno od Romanya mogao je uti staroga kako tiho svladava svoj put, iako ne tako tiho kao Ciganin, i to kroz drvee nadesno, i u trenutku kad se Romany smjestio iza irokog debla na rubu polja, Richard je ve bio prostrt iza nekakvog humia, ne proizvevi pritom ba nikakav zvuk. Koije su se bile skutrile jedna uz drugu na sredini polja, pa su svi izili i okupili se nekoliko jardi dalje. Richard ih je nabrojao sedamnaest, a meu njima je bilo i nekoliko ena. Hoete li me posluati? rekao je neki starac, oito smuen. Nismo ga vie mogli traiti. Ve smo i ovako opasno smanjili faktor sigurnosti. Doavola, evo, tek to smo doli, a preostalo nam je jo svega nekoliko sekundi do zatvaranja procijepa. Doyle je oito odluio Zauo se priguen tresak, i onda su svi mlitavo popadati po zemlji. Tada je Richard opazio da su skutrene hrpe samo odjea ljudi koji su je nosili bili su otili. Konji i koije stajali su bez nadzora na praznom, mjeseinom obasjanom polju. To su bili mullo chali, proaptao je Richard, sav uasnut. Duhovi! enjak enjak enjak. Mogao je vidjeti doktora Romanya kako hita preko polja, pa je ustao i izvukao majmuna ispod koulje. Ne mora mi nita govoriti, proaptao mu je. Ve idemo. Zabrzao je natrag, izmeu drvea, prema taboritu. Iako Doyle isprva nije mogao skupiti snage da otvori oi, uasni antiseptiki okus i miris to mu je ispunjavao glavu obavjetavao ga je da se vratio u ordinaciju dentalnog kirurga, u ok-sobu. Jezikom je zaokruio po itavoj usnoj upljini, opipavajui je, pokuavajui smisliti koji su mu zub sad iupali. Palo mu je na um da je kau na koji su ga poloili vraki kvrgav a i gdje je, pitao se kenjkavo, bolniarka s toplom okoladom? Otvorio je oi da bi se ozlovoljio videi da uope nije u zubarskoj ordinaciji i da stoga vjerojatno nee dobiti nikakvu vruu okoladu. Bio je u atoru, a pri svjetlosti je fenjera na oblinjem stolu mogao vidjeti dva crnomanjasta mukarca s brkovima i naunicama kako zure u njega zbog nekog razloga ustraeno. Jedan je od njih, onaj s poprilino sjedina u kovravoj kosi, dahtao kao da je upravo pretrao dobranu udaljenost. Doyleu se inilo da ne moe micati rukama i nogama, no onda se naglo prisjetio da je u Engleskoj, da bi odrao predavanje o Coleridgeu za staru

56

ludu J. Cochrana Darrowa. A napriao mi je da za mene ima sobu u hotelu, pomislio je ljutilo. Zar tako naziva ovu prokletu ergu? I tko su ovi pajaci? Gdje je on? graknuo je. Gdje je Darrow? Ona su dvojica samo otkoraila korak, i dalje neotesano zurei. Dalo se zamisliti da ti ne rade za Darrowa. Stari s kojim sam bio, rekao je nestrpljivo. Gdje je on? Otiao, rekao je onaj zadihani. Onda ga nazovite odgovorio je Doyle. Broj mu je vjerojatno u knjizi. Obojica su zinula a jedan je iz depa trznuo drvenog majmunia i, kako se inilo, stisnuo mu glavu kaiprstom i palcem. Mi tebi neemo zvati nikakve gorgio duhove, ti Bengov chalul prosiktao je. Da, iako je broj zvijeri sigurno u gorgio Bibliji! U tom je trenutku u ator uao pas, hitro opisao krug podvita repa pa mugnuo van. Rya se vratio, rekao je onaj s majmunom. Izii otraga, Wilbure. Avo, odgovorio je Wilbur krepko pa se puui izvukao ispod atorskog krila. Doyle je zurio u atorsko krilo. Kad ga je pas, ulazei, odbacio u stranu, pogled mu je nakratko pao na no to je bila vani, a uslijedio je i daak hladnog zraka namirisan drveem i travom. Njegovo se sjeanje napokon otreslo eterskih para i uz kljocaj se ukopalo u pogon, i on je sad u glavi zabrinuto ponovno vrtio itavo vee. Da, skok je upalio, i zatim grad, i sirotinjsku etvrt, i da, Coleridge! I gospoa Thibodeau ga je poljubila i tu se najednom Doyleova trbuna upljina proupljila i smrzla, i najednom je mogao osjetiti kako mu na elu iskae studeni znoj, jer se prisjetio elonje kako ga je zgrabio. O Boe, pomislio je uasnuto, propustio sam povratni skok, bio sam izvan polja kad se procijep zatvorio! Netko je povukao krilo pa se ator otvorio da bi u nj uao isti taj elonja koji ga je bio oteo iz Krune i sidra; kako se kretao, divlje je odskakivao. Izvadio je cigaru iz depa pa doao do stola, pognuo se iznad fenjera i pripalio srknuvi dim. Prebacivi se do poljskog leaja, zgrabio je Doyleovu glavu jednom snanom ruetinom i primakao mu lijevome oku zapaljeni kraj cigarete. Doyle se u panici izvio itavim tijelom i zamlatarao gore-dolje zavezanim petama, no usprkos svom njegovom ilavom koprcanju, glava mu je ostala nepomina. Mogao je okom osjetiti toplinu kroz grevito stisnuti kapak; ugljevlje nije moglo biti dalje od centimetra.

57

O moj Boe, stanite! prasnulo je iz njega. U pomo, prestanite, miite to od mene! Trenutak kasnije toplina se odmaknula i ovaj mu je oslobodio glavu. Valjao je glavom lijevo-desno, mirkanjem istjerujui suze iz lijevog oka. Kad je ponovno mogao gledati, ugledao je elavca kako stoji nad leajem i zamiljeno puka cigaru. Doznat u sve o tome, zamijetio je elavi. Ispriat ete mi odakle su vai doli, kako se sluite vratima da biste putovali, kako ste otkrili vrata doznat u sve o tome. Jesam li bio dovoljno jasan? Da, jeknuo je Doyle. Proklet bio J. Cochran Darrow, pomislio je gnjevno, i da Bog da ga njegov rak iva prodro. Nije to bio moj posao da idem po koije! Da, sve u vam ispriati. Ustvari, mogu vas i obogatiti ako mi uinite jednu uslugu. Uslugu, ponovio je starac zaueno. Da. Doylea je zasvrbio obraz na mjestu preko kojeg su tekle suze pa ga je dovodilo do ludila to se ne moe poeati. I ne zezam se kad kaem da u vas obogatiti. Mogu vam rei to od nekretnina da kupite, u to da investirate Mogao bih vam vjerojatno kazati ak i to gdje da naete zakopano blago samo ako bih imao vremena da o tome razmislim zlato u Kaliforniji Tutankamonova grobnica Doktor Romany je dograbio nekoliko petlji konopca ovijenog Doyleu oko prsiju, pa ga napola izdigao s leaja i pognuo se tako da mu se lice nalo samo koji prst od Doyleova. Tvoji to znaju? proaptao je. Gdje je? Doyleov napola visei poloaj doveo ga je do toga da mu se konop zasjekao u bokove i ramena tako bolno da je osjetio kako bi uskoro opet mogao izgubiti svijest, ali je naslutio da je ubilakog starca neim oneraspoloio. to, zagrcnuo se, gdje je grob kralja Tuta? Da spustite me, ne mogu disati! Romany je rastvorio aku i Doyle je tresnuo o leaj, tako da mu je ve ionako smuena glava odskoila od platna. Gdje je, dakle? upita Romany opasno tihim glasom. Doyle se plaljivo osvrnuo. Jedina osoba jo nazona pod atorom bio je onaj stari Ciganin s majmunom, a taj je ustraeno zurio u Doylea i mrmljao neku rije, ponavljajui je dovijeka. Mislim, rekao je Doyle nesigurno, pogodit u se s vama

58

Nekoliko trenutaka kasnije shvatio je da je razlog zbog kojeg mu u uhu zvoni, a za obraz osjea i kako mu je uzet i kako gori, u tekoj pljuski koju mu je bio uputio starac. Gdje je, dakle? ponovio je Romany njeno. Isuse, ovjee, samo mirno! Iznenada je bio siguran da njegov muitelj ve otprije zna gdje je, i da u stvari blefira. Vidio je kako se Romanyeva ruka ponovno povlai. U Dolini kraljeva! izlanuo je. Pod kolibama radnika to su gradili grobnicu nekog drugog faraona! Ramzesa ili to ja znam. Stari se namrgodio pa nekoliko dugih sekundi nije uinio nita osim to je pukao cigaru. Ispriat e mi sve, rekao je. Privukao je stolicu i sjeo, no u tom je trenutku pas ponovno ukaskao i, okrenuvi se prema otvoru atora, tiho zareao. Gorgios, proaptao je stari Ciganin. Provirio je kroz raskrito krilo atora. Duvel nas spasio, rya, ovo je prastemengrosl Doyle je duboko udahnuo, osjeajui se kao netko tko se upravo sprema skoiti s opasne visine, pa povikao: Upo-mo-oo-o! iskoristivi sav volumen zraka to ga je mogao istisnuti iz grla i plua. Istog se asa stari Ciganin zakovitlao i odaslao jedan letei udarac prema fenjeru, koji se rasuo i zaprskao zapaljenim uljem jedan zid atora; Romany je istovremeno preklopio rukom Doyleova usta i tako mu zakrenuo glavu da je sad zurio u zemljani pod; Doyle je uo kako stari Ciganin vie: Upomo! Vatra! trenutak prije nego to mu se aka doktora Romanya spustila tik iza lijevog uha, potjeravi ga jo jednom u nesvjesticu. Dva su atora gorjela, a Doylea je nerviralo to ne moe izotriti pogled; elio je odgoditi zabrinutost zbog krpe vunena okusa natrpane u usta i konopaca to su mu pritiskali zapea uz bokove, a inilo se da bi ta vatra mogla biti prvoklasna razbibriga kad bi mu samo uspjelo da je vidi. Mutno se prisjeao kako ga je onaj zastraujui elavac podupro u sjedei poloaj pri korijenu drveta, i kako je ovaj zastao da bi mu napipao bilo i palcem otvorio kapke pa se paljivo zagledao u oba oka, prije nego to se urno vratio na mjesto gdje je bila sva vatra i sva vika. To je bilo ono to ga je odista razbudilo bol izazvana njegovim uljevitim palcem na opeenom kapku. Zabacivi glavu, prestravio se videi dva Mjeseca na nebu. Mozak mu je radio poput automobila iji motor vapi za ugaanjem, ali je ipak brzo

59

zakljuio da to znai da vidi dvostruko, i da dakle gori samo jedan ator. Upravo fizikim naporom natjerao je dva Mjeseca da se stope u jedan. Ponovno je spustio glavu i ugledao samo jednu vatru. Uinilo se kao da mu je val hladnoga zraka isprao iz svijesti vruu gustu tminu, pa je iznenada postao svjestan stvari oko sebe trave i ljunka pod sobom, grubog debla uprtog u lea i bolnog stezanja konopa. Bez ikakva upozorenja, nalet mu je munine stjerao Darrowljevu elegantnu zakusku negdje u dno grla i on je nemilosrdno svladao refleks i ponovno je progutao. Noni je povjetarac djelovao studeno na znoju to mu je naglo ovlaio lice i dlanove, pa se prisilio da ne misli o tome to bi se bilo dogodilo da je povratio dok jo nije bio pri svijesti i s krpom u ustima. Dao se na posao da je se oslobodi, gurajui je jezikom i zatim steui zubima, tako da mu se jezik moe povui i ponovno je gurnuti. Napokon ju je istjerao iz usta, pod konatu petlju to ju je drala na njenome mjestu, a onda je zatresao glavom i tresao dok se krpa nije skotrljala u travu. Disao je duboko kroz otvorena usta i pokuavao sabrati misli. Nije se mogao prisjetiti kako je dolo do toga da su ga bacili ovamo da promatra vatru, ali se sjeao stareve cigare, i jedne potene ljage preko lica. Gotovo bez voljne odluke, odgurnuo se od drveta, bubnuo na zemlju i prostro se pa se otkotrljao. Poelo mu se mutiti, poeo je gubiti tek steenu bistrinu misli, ali je ne klonuvi nastavio preko tamne trave; odgurnuo bi se petom pa zatim prevalio izbacivanjem ramena, da bi potom pustio da ga zamah jednog okreta postavi u poloaj za sljedei. Zastao je dvaput, jer mu je divlje pozlilo, pa je bio duboko sretan to mu je bilo uspjelo osloboditi se krpe. Nakon nekog vremena posve je zaboravio zato se spustio u taj pomalo bizarni nain lokomocije, pa je zamislio da je olovka to se kotrlja prema rubu stola ili pripaljena cigara to e se skotrljati s oslona naslonjaa ali o cigarama nije elio razmiljati. No onda se iznenada poeo kotrljati kroz zrak, pa se konvulzivno napeo trenutak prije nego to je zaronio u ledenu, umnu vodu. Iskoio je na povrinu ali nije mogao natjerati svoja hladnoom okirana plua da udahnu i malo zraka, a onda se ponovno naao pod povrinom, dok su mu se ruke i noge bespomono napinjale suprotstavljajui se konopcima. Kucnula mi je smrtna ura, pomislio je ali se nastavio ritati, i kad mu se glava idui put nala nad vodom, uspio je poudno usrknuti dubok udisaj. Nakon to je uspio stei kontrolu nad poetnom panikom, otkrio je da ba nije suvie teko naprosto plutati, s nogama prema naprijed, i svakih

60

se pola minute ili tako neto naglo presaviti da bi udahnuo zrak. Ovaj tok vjerojatno negdje postaje plii, prije no to stigne do Temze, pomislio je, a kad se to dogodi, nekako u se iskobeljati do obale. Peta mu je zapela za neto i zakrenula ga tako da je dunuo ramenom u kamen pa zacvilio od bola. Idui ga je kamen zahvatio po sredini, pa je natjerao izmuene trbune miie da ga zadre tako smotanog oko njega dok ne vrati dah. Voda to mu je tekla na lea pomagala mu je da ostane na kamenu, ali je mogao osjetiti kako klie s njega noktima je jedne ruke bez ikakva uspjeha zagrebao po mokroj stijeni i onda je najednom izgubio svu vjeru u vlastitu sposobnost da se bez tue pomoi domogne obale. U po-mo-oo-o! povikao je, i taj napor uloen u krik istovremeno je olabavio njegov zahvat kamena i vratio ga u jedan drugi trenutak te noi kad je vikao to isto. Duvel nas spasio, rya, ovo je prastamengros! pomislio je kad je ponovno poeo poskakivati niz struju, gotovo potpuno izgubivi snagu. Jo je dvaput zazvao u pomo dok ga je nosilo, sad kad se samo bespomono okretao, s glavom prema naprijed jednako esto kao i s nogama, i kad je oajno shvatio da bi mu moglo uspjeti ispustiti samo jo jedan krik, pa se izbacio poput pliskavice dobrano izvan vode, plua napunjenih da bi krik bio valjan i glasan, neto ga je studeno i otro ujelo kroz kaput i snano ga potegnulo natrag prema struji. Izbacio je zrak u divljem, zavijajuem vrisku iznenaenja. Za Kralja Nebeskog, ovjee, uzviknuo je odnekud izbliza preplaeni glas, ne opirite se, spaeni ste! Tata, mislim da si mu prebio kimu, rekao je zabrinuto nekakav djevojaki glas. Sheila, sjedi, nisam uinio nita ni slino tome. Prijei na drugu stranu, tamo, neemo da nam se amac prevrne kad izvuemo tog zlosretnika Doylea su vukli u trzajima i natrake kroz vodu, a on je, pogledavi preko ramena, ugledao nekoliko ljudi u amcu na vesla s nabreklim bokovima; postariji mukarac povlaio je dugaku aklju kojom ga je bio zakvaio. Doyle je toj aklji prepustio itavu teinu i sasvim se opustio, zabacivi glavu u vodu i zapiljivi se u Mjesec dok je pohlepno udisao goleme, neometane, pune udisaje studenog nonog zraka.

61

O moj Boe, Meg, de vidi ovo, rekao je muki glas kad je motka zakrobotala po razmi a dvije ruke zgrabile Doylea za ramena, taj je tvoj ovo uvezan ko vraji zvrk prije no to potegnu uzicu. Neka je ena promrmljala neto to Doyle nije razumio. Mislim, nastavio je mukarac, nismo ga naprosto mogli uz ljubim ruke pustiti da otpluta, molim, zar smo mogli? Osim toga, siguran sam da uvaava injenicu da smo mi samo ubogi trgovci to tekom mukom zarauju svoj kruh, pa nas ak i takva samaritanska danguba stoji novaca. Sve je to u skladu sa zdravim razumom. Zauo se kljocaj kao pri otvaranju brave, a zatim je otrica noa poela piliti i prekidati konopce s rutinerskom leernou. Eto tako, sad gore noge, moe odmah i itav. Bravo, tako se to radi. A sad do avola, Sheila, nisam li ti rekao da sjedne tamo prijeko? Htjela sam vidjeti jesu li ga muili, rekla je djevojica. Sasvim je dovoljno muenje, ja bih to tako nazvao, kad ti netko vee ruke i noge i frkne te u potok Chelsea, a zatim te upecaju i izvuku samo da bi morao sluati neku mladu blesavicu. Sjedni. Mukarac je podigao Doylea za ovratnik pa mu posegnuo rukom preko ramena i tada ga, otfrknuvi ustranu namoene skutove fraka i dograbivi ga za pojas hlaa, prebacio preko razme, preko kose pramane klupe. Doyle je pokuao pripomoi, ali je bio preslab za ita drugo osim da se podupre rukama o razmu kad je ova kliznula ispod njega. Leao je tako nepomian na pramanoj uzdunoj klupi, i dalje zaokupljen uicima oputenosti i disanja. Hvala vam, uspjelo mu je dahnuti. Ne bih se vie bio mogao odrati na povrini niti ezdeset sekundi. Moj vam je suprug spasio ivot, rekla je strogo postarija ena lica kao bundeva, nagnuvi mu se u vidno polje. Mislim, Meg, on je toga svjestan koliko i ti, i ja sam siguran da e svoju zahvalnost znati izraziti na lijep nain. A sad mi daj da nas ponovo pokrenem, nosi nas prema obali. Sjeo je na sredinju klupu pa je Doyle uo kripu viljuki kad se ovaj prihvatio vesala. Morat u sad zduno zaveslati Meg, da nadoknadim vrijeme to smo ga izgubili, rekao je glasnije no to je bilo potrebno. A ipak emo vjerojatno zakasniti na nae uobiajeno mjesto na Billingsgateu. Zastao je na trenutak, a onda, kako se prignuo poslu, amac se zatresao pa sunuo naprijed. Ona djevojica, Sheila, radoznalo se nadvila nad Doylea. Gospodski fina, ta odjea, bila je prije nego to ste je unitili, zamijetila je.

62

Doyle je kimnuo. Veeras je prvi put to sam je stavio na sebe rekao je promuklim glasom. Ma tko li je taj koji vas je vezao i bacio u potok? Vrativi dah i poneto snage, Doyle se smueno uspravio u sjedei poloaj. Cigani, odgovorio je. Oni su me, ovaj, i orobili. Nisu mi ostavili ni cente mislim ni penija. O Boe, Chris, upala je u rije ona stara, veli da nema para. A govori kao da je nekakav stranac. Ritmiko se kloparanje vesala prekinulo. A odakle vas vodi put, sir? upitao je Chris. Iz Kalif ovaj, Amerike. Vjetar na promoenoj odjei natjerao ga je u drhturenje, pa je vrsto stegnuo zube da suzbije cvokotanje. Onda molim, Meg, novac za putovanje ima, zar ne? Sasvim logino. Gdje je va hotel, sir? U stvari, ja k vragu, to je studeno, imate li ita ime bih se mogao ogrnuti? U stvari, tek sam doao. Sve su mi uzeli: sav novac, prtljagu i moj, ovaj, paso Drugim rijeima, to je promrzli prosjak, konstatirala je Meg. Uputila je Doyleu pogled uvrijeenog pravednika. A kako zapravo oekujete da ete nam uzvratiti ljubaznost to smo vam spasili ivot? Doyle se poeo ljutiti. Zato mi niste rekli svoju tarifu prije no to ste me izvukli iz rijeke? Ja bih vam onda mogao rei da ona nadilazi moje mogunosti, pa ste mogli produiti i potraiti nekog imunijeg da mu spasite ivot. Rekao bih da nikad nisam proitao posljednji dio te priice dio u kojem promuurni Samaritanac podnosi bijednom sirotanu raun podijeljen na stavke. Meg, rekao je Chris, sirotan ima pravo, i mi ne bismo od njega primili novac sve kad bi ga i imao. Ja znam da e on biti sav sretan da taj dug odradi jer dug je to, znate, sir, u oima i Boga i ljudi tako to e nam pomoi postaviti tezgu i nositi koare dok Sheila bude obilazila sa svojim kotaricama. Promotrio je Doyleov kaput i cipele. A sad mu daj gunj da pod njim presvue mokru odjeu. Moemo mu dati odijelo iz Patrickove radne garderobe u zamjenu za njegovo upropateno ruho, koje emo morati pokuati prodati kao stare krpe. Dobacili su mu pokriva to je zaudarao po luku, a Meg je iz nekakvog ormaria na krmi iskopala teki kaput i hlae, oboje od iznoena i mnogo

63

puta krpana tamnog baruna, neko bijelu koulju i par starih cokuletina to su izgledale kao da su resile, nogu starog Chrisa dok je jo bio Doyleovih godina. Ah! uzviknula je, vadei na kraju zamazanu bijelu maramu. Patrick je trei iza kralja. Studen je u Doyleu pobudila jarku elju da se presvue u te jadne ali suhe prnje, pa kad je svoju mokru odjeu izbacio nogom ispod gunja, Meg ju je skupila i sloila tako paljivo da mu je bilo jasno da se za nju nadaju dobiti dobru cijenu. estoko je istrljao kosu gunjem i tako je poprilino osuio, a onda se, osjeajui se ugrijan i vraen u ivot, premjestio na klupi od lokve u kojoj je bio sjedio. Zaelio je da mu se nae lula ili cigara, ili makar cigareta. amac je, sad je to opazio, bio ispunjen poklopljenim drvenim abriima i kvrgavim vreama od grubog platna. Njuim luk i? orbu od graka, rekla je mlada Sheila. Ribari i pekarue tako se smrznu na Billingsgateu da odmah vade po dva penija za jedan tanjur. I tri, zimi. Luk je glavni artikal, prodahtao je Chris. orba je samo iz usluge, tako rijetko za nju dobijemo to smo uloili da je skuhamo. Mogao bih se u to okladiti, pomislio je Doyle kiselo. Mjesec je bio nisko nad horizontom i djelovao je krupno, zlatno i razmrljano, a njegov vilinski sjaj, to ga je prosipao po drveu i poljima i namrekanoj vodi potoka, nije potamnio kad se Meg nagnula iz amca da bi skinula s kuke krmeni fenjer, upalila ga kresivom i vratila na njegovo mjesto. Vodotok se proirio i Chris je zaveslao amcem ukrug prema luci. Na Temzi, sad smo, to da, rekao je tiho. Vani, na irokom prostranstvu rijeke, vidio se par amaca, zajedno povezanih; bila su to masivna, duboko utonula plovila, i svakom se pod spletom strasti mogao vidjeti golem, kockast, platnom prekriven teret. amci sa sijenom, rekla je Sheila i unula do Doylea. Jednom smo vidjeli jednoga kako tamo gori, i zapaljeni su ljudi skakali s vrha bale dolje u rijeku. To je bila predstava bolja nego u pukom kazalitu, i dabe. Nadam se da su i glumci uivali, odgovorio je Doyle. Razmiljao je o tome kako bi ovo putovanje moglo postati zanimljiva pria, za prianje uz konjak jednoga dana u klubu Boodles ili Whites, jednom kad se obogati.

64

A u to nije ba nimalo sumnjao. Prvih e nekoliko dana zacijelo biti teko, ali ne moe se dogoditi da prednost to mu je daje njegovo znanje pripadajue dvadesetom stoljeu ne prevagne u njegovu korist. K vragu, mogao bi za poetak potraiti posao u kakvim novinama i moda izrei kakvo zaprepaujue predvianje u vezi ishoda rata i tekuih literarnih trendova; a Ashbless bi trebao stii u London za samo nekih sedam dana, i mogao bi lako s njim sklopiti prijateljstvo; za dvije godine Byron e se vratiti u Englesku, i on bi mogao postii da ga s njim upoznaju prije no to ga Childe Harold uini superzvijezdom. I molim, pomislio je, mogao bih i kojeta izumiti elektrinu arulju, motor s unutranjim sagorijevanjem, aromatini latakia-duhan, engleski zahod ne, bolje je ne uiniti nita to bi izmijenilo tok zapisane povijesti bilo kakvo slino prtljanje moglo bi ponititi izlet koji me je ovamo doveo, ili ak i okolnosti pod kojima su se upoznali moj otac i moja majka. Morat u biti oprezan ali mislim da bih Farradayu i Listeru i Pasteuru i itavoj bandi mogao dati nekoliko ubavih sugestija. Ha-ha. Prisjetio se kako je pitao portret Williama Ashblessa jesu li u njegove dane cure, sko i cigare bili bolji. Dakle, tako mi Boga, to u i otkriti, rekao je samome sebi. Zijevnuo je i naslonio se na vreu luka. Probudite me kad doemo u grad, rekao je i pustio da ga amac uljulja u san.

65

Poglavlje3
Skroman on bje da do grada doe naa, No ne sretne nikog do lakrdijaa. Stara balada

ako je prava ribarnica na Billingsgateu bila veliki hangar na rijenoj strani Lower Thames Streeta, piljarska su kolica, s gomilama repe i zelja i mrkve i luka, bila nabijena sve glavinu uz glavinu itavom duinom Thames Streeta, od Tower Stairsa na istoku, kraj bijelog srednjovjekovnog zamka kome su se na sva etiri tornja vijorile zastave, pa na zapad du grke fasade Carinarnice, mimo osam pretrpanih molova do Billingsgate Marketa, i mimo njega sve do malo zapadnije od London Bridgea; i itavu je tu ulicu ispunjavala buna vreva trgovine, od uliica uz sjeverne fasade Thames Streeta sve do mjesta gdje se kolnik ruio do tri metra nie rijeke, i gdje su poredani amci prodavaa kamenica, vezani uz drveni molo, s daskama poloenim preko sukobljenih razmi, tvorili usku, uzbibanu stazu to su je piljari nazivali Kameniarska ulica. Doyle je, naslonjen na ugao hangara ribarnice, bio siguran da je u toku jutra preao svaku stopu itave te scene. S gaenjem je spustio pogled na svoju koaru krljavog luka i poelio da nije pokuao svoju poprilinu glad utaiti tako to je pojeo jedan od njih. Potapao se po depu da bi se uvjerio da nije izgubio etiri penija to ih je bio zaradio. Sve to zaradi iznad ilinga, to moe zadrati, rekao mu je Chris kad su se on i Sheila posljednji put zaustavili kraj amca; sad bi ve morao znati kako to ide, pa bi se mogao nekoliko puta sam proetati, i onda je predao Doyleu koaru napunjenu neim to je zacijelo bio luk najjadnijeg izgleda od svega to ga je bilo na amcu, pa ga poslao u jednome smjeru a Sheilu u drugom. Ta morbidna cura nije bila ba najbolje drutvo, no sad mu je nedostajala. A iling je dvanaest penija, pomislio je beznadno; i nikad mi nee uspjeti utriti ni toliko s tim bijednim povrem, a jo manje jo i neto pride, kako to oni zovu, za sebe.

66

Otcijepio se od drvenog zida i zaklipsao ponovno u smjeru Towera, drei pred sobom koaru. Luka! Luka! uzviknuo je s pola srca. Tko hoe kupiti lijepoga luka? Sheila ga je bila nauila itavu litaniju. Kraj njega su prokloparala prazna piljarska kola a oito dobrostojei stari ia na koijaevoj klupi spustio je pogled na Doylea i nasmijao se. Lukom to naziva, drukane? Ja bih to nazvao takorskim drekom. To je izazvalo smijeh meu bliskim pripadnicima mnotva, a neki je momi sirova lica dotrao i okretno ritnuo dno Doyleove koare, tako da mu je ova izletjela iz ruku pa je povre o kojemu je rije zapljutalo posvuda oko njega. Jedan ga je frknuo po nosu, pa se smijeh udvostruio. Piljar na kolima je napuio usne, kao da mu nije bila namjera da sve to izazove. Ti si neki jadni kusojebec, ini se meni, rekao je Doyleu koji je naprosto stajao i smueno gledao improvizirani nogomet to ga je s lukom otpoela ulina djeurlija. Na evo ti dvaput vie nego to to vrijedi. Na, vrag te nosi, probudi se! Ispustio je dva penija Doyleu u ruku koju je ovaj bio automatski ispruio pa podbo konja da krene. Doyle je strpao novac u dep pa se oglednuo. Gomila je izgubila zanimanje za nj. Luk ak i koara nigdje se vie nisu vidjeli. Nema smisla ii dalje, pomislio je, pa poraeno zaklipsao natrag prema rijeci. Ah, jedan od tune brae! zapitao je neki nastrano visok glas, nalik Miki Mausovom. Upravo su vam izgazili luk u juhu od plonika, nisu li, sir? Prepadnut i zbunjen, Doyle je podigao pogled i vidio da mu se obratila prpono obojena marioneta u visokoj daari to je po proelju bila oslikana jo veselijim slikama zmajeva i ovjeuljaka. Ispred nje je bio rijetki auditorij momia u prnjama i nekolicine starih skitnica to su uale, i ovi su se nasmijali kad je lutka zavinula rukom, pozivajui Doylea da doe. Doi amo i daj da te stari Punch razveseli, zaskviala je. Doyle je odmahnuo glavom, osjetio kako crveni i nastavio hod, ali je lu-tak dodao: Moda bih ti znao kazati kako da zaradi prave novce, ha? i tu je Doyle stao. Oi od nekakvog blistavog kristala stvarale su dojam kao da lu-tak stvarno gleda u njega. Ponovno ga je pozvao rukom. to biste izgubit mogli, vae lordstvo? upitao je svojim glasom nalik na ptiji cvrkut. Tebe su ve ismijali a Punchu nikad nije do toga da se sprda s nekim s kime se ve jesu.

67

Doyle mu je priao krupnim koracima, paljivo odravajui skeptini izraz lica. Zar bi moglo biti da mu skriveni lutkar zaista nudi zaposlenje? Nije mogao sebi dopustiti da to ne provjeri. Zaustavivi se nekoliko jardi od daare, prekriio je ruke. to ti je palo na pamet, Punch? upitao je glasno. Oh! uzviknuo je lutak i zapljeskao drvenim rukama, ti si stranac! Izvrsno! Ali s Punchem ne moe razgovarati dok ne proe predstava. Molim vas, sjednite, vae lordstvo. Mahnuo je prema kamenju kaldrme. Sauvali smo vau lou za vas i vau pratilju. Doyle se hitro oglednuo. Moju pratilju? upitao je, osjeajui se kao onaj ozbiljni u rutinskoj komediji. O da, zacvrkutalo je to neivo stvorenje, rekao bih da sam u vaem drutvu prepoznao gospou Propast. Hm? Doyle je slegnuo ramenima pa sjeo i navukao kapu preko oiju. Neka ide k vragu, pomislio je, na amcu me ne oekuju prije jedanaest, a sad nee biti jo ni deset i pol. Onda jako dobro! uzviknuo je lutak nakon to se uspravio i sunuo svojim kao ivim pogledom po rijetkom i dronjavom skupu. Sada, kad je njegovo lordstvo napokon prispjelo, moemo otpoeti Kraljevstvo prikrivena sjaja ili Punchevu Novu operu. U uskoj daari pokrenuo se sjetni neutimani vergl pa poeo hripati i tropotati dok je s mukom izvodio nekakvu melodiju to je neko mogla biti veseli ples, te se Doyle upitao nema li u daari vie od jednog ovjeka jer se sad na pozornici pojavila i druga lutka, a za pretpostaviti je bilo da je jedna ruka i dalje potrebna za okretanje vergla. Ta novopridola lutka bila je, naravno, Judy, i Doyle je gledao, otupio od gladi i iscrpljenosti, kako to dvoje naizmjence izmjenjuju njenosti i udarce toljagom. Pitao se zato je to nazvano Punchevom Novom operom, jer se inilo da je to ona stara besmisleno okrutna pria ovdje je Punch bio ostavljen da pazi na uplakanu bebu, pa joj je pjevao da je stia, no na koncu joj je tresnuo glavom o zid i izbacio je kroz prozori scene. Zatim je svoje djelo priznao Judy, pa i nju potom ubio kad ga je zbog toga udarila. Doyle je duboko zijevnuo i ponadao se da predstava nee trajati predugo. Sunce je napokon progorjele put kroz sive, niske oblake, pa poelo toplinom istjerivati stare riblje mirise iz njegovog izlizanog barunskog kaputa.

68

Za iduu se lutku pokazalo da je Joey Klaun, iako mu je u ovoj verziji ime bilo neto to Doyle nije uspio uhvatiti, neto to je zazvualo kao Strani, i ovaj je bio na hoduljama. Lokalna satira, oito, pomislio je Doyle jer je ve nekoliko puta u toku jutra vidio klauna na hoduljama, tu i tamo po trnici, a ova je lutka bila njegov duplikat, sve do naminkanih ara to su ga inile donekle nalik nonoj utvari. Taj klaun, s nekakvom podrugljivom ozbiljnou, upitao je Puncha to namjerava uiniti u vezi umorstva svoje uboge ene i djeteta. A to, rekao bih da u otii do pandura i dati se zatvoriti, odgovorio je Punch tuno. Takav nitkov i ubojica poput mene zasluuje da ga objese. to je to, pomislio je Doyle, Punch s moralnim osjeajem? To je bila novina. A tko to veli? zapitao je klaun, nekako oslobodivi ruku od hodulje da bi je upro u Puncha. Tko veli da bi te trebalo objesiti? Policija? to si ti, ljubitelj pandurije? Punch je odmahnuo glavom. Mirovni suci? A jesu li oni ita vie od hrpe starih luda to ti hoe zabraniti da se zabavlja? Nakon razmiljanja, Punch je priznao da nisu. Ili to onda veli Bog? Neki bradati orija to ivi u oblacima? Jesi li ga ikad vidio, ili ga uo kako veli da ne smije raditi to ti se dopada? Ovaj ne. Onda poi sa mnom. Dvije su marionete poele hodati u mjestu da bi se nekoliko trenutaka potom pojavila marioneta pandura i izjavila kako ima nalog da vas apsim, mister Punch. Punch je djelovao smeteno, ali je klaun iz rukava izvukao siuni blistavi no i zabio ga panduru u oko. Kad je pandur pao, dekii to su sjedili oko Doylea prasnuli su u smijeh. Punch je zaplesao ivahni mornarski ples, oito obradovan. Mister Horrabin, rekao je klaunu, moete li nam pribaviti veeru? Tu se predstava vratila na standardnu fabulu, pa su Punch i klaun ukrali vijenac kobasica i tavu od nekakvoga krmara, mada se Doyle nije sjeao da su pritom ovog odista i ubili. Punch, koji se osjeao prpono, upravo je izvodio kovitlavi ples sa vijencem kobasica, kad je ula nekava lutka bez glave, takoer u plesu, dok joj je batrljak vrata poskakivao gore-dolje u ritmu sve bre svirke vergla. Punch je bio uasnut tom prikazom, sve dok mu Horrabin nije objasnio da je to samo njegov prijan Scaramouche, a nije li to veselo biti pajda s onima kojih se svi drugi plae? Punch se duboko zamislio nad

69

time, podupro akom bradu pa se nasmijao, kimnuo glavom i nastavio s plesom. Plesao je ak i Horrabin na svojim hoduljama, i Doylea je straila misao na sva ona izvijanja u koje se lutkar morao upustiti da bi mu plesale tri lutke a uz to i svirala muzika. Sad se i etvrta lutka zavrtjela na pozornici bila je to ena, s onakvom nekakvom putenom figurom kakvu dekii crtaju kredom po zidu, ali su njeno bijelo lice, crne oi i dugaki bijeli velovi davali sasvim jasno do znanja da bi ona trebala biti duh. Judy, preslatko moje stvorenje! uzviknuo je Punch, pleui i dalje. Sad si jo mnogo, mnogo ljepa! Punch je odskakutao na prednji dio pozornice i onda je najednom svirka stala i za njim pala zavjesa i tako ga odvojila od ostalih. Napravio je jo nekoliko neodlunih koraka i tada stao, jer se pojavila nova marioneta sumorna prilika pod crnom kukuljicom, i ta je gurala vjeala s kojih se zibala mala oma. Jack Ketch! rekao je Punch. Aha, Jack Ketch, rekao je doljak, ili gospodin Zgrabite ili Crni Kosac. Sasvim mi je svejedno kako me zove, Punch. Doao sam da te pogubim, po slovu zakona. Horrabinova je glava na trenutak iskoila izmeu krila zavjese. Vidi moe li ga ubiti, rekao je i povukao se. Punch je pljesnuo rukama. Tada je uz mnogo pretvaranja postigao da Jack Ketch stavi omu samome sebi na vrat, tek toliko da pokae kako se to radi, pa je Punch povukao konopac i podigao u zrak marionetu krvnika, kome su se noge poele trzati nekako realistiki. Punch se nasmijao pa okrenuo publici rairenih ruku, u pozi dobrodolice. Hura! povikao je svojim karikiranim glasom. Sad je Smrt mrtva i svi moemo initi to nas je volja! Zavjesa se iza njega uz trzaj ponovno podigla, a svirka se nastavila uz prasak, ovaj put vrlo brza i divlja, i sad su sve lutke plesale oko vjeala, pri emu se Punch drao za ruku s Judynim duhom. Dva su djeaka i jedan od staraca ustali s plonika i otili, pri emu je starac tresao glavom u neodobravanju. Punch i Judyn duh doli su u plesu na rub pozornice tako da su se, kad je zavjesa ponovno pala i glazba prestala, zatekli sami na sceni. To je, dame i gospodo, zapiskutao je Punch, bila nova i ispravljena Puncheva opera. Punch se polako oglednuo po publici koja je sada spala na samo dva stara klatarala, tri dekia i Doylea. Tada je hitro poskoio i

70

sablanjivo utinuo marionetu duha. Horrabin je vaem sluzi pokornom dao dva-tri dobra miga, deki moji, rekao je Punch. I svaki od vas koga to zanima moe doi da sa mnom popria iza pozornice. Uputio je Doyleu pogled koji je bio iznenaujue intenzivan za staklene oi, a tada je vanjska zavjesa doletjela s obadvije strane. Predstava je bila gotova. Jedan starac i jedan djeak otili su s Doyleom oko uske daare do njezina zaelja, a marioneta Puncha, to je djelovala vrlo sitna izvan smanjene pozornice, mahnula im je preko gornjeg ruba zavjese to je sluila kao vrata pozornice. Moji oboavatelji! zaskviao je lutak. Samo jedan po jedan Lord Stranac na kraju. Osjeajui se kao zadnja budala, Doyle je stao iza oito imbecilnog djeaka dok se onaj stari gegao u daaru. Ba je kao da ekamo da uemo u ispovjedaonicu, pomislio je zlovoljno. Tu je sliku jo pojaalo mrmljanje pitanja i odgovora to ih je mogao uti iznutra. Doyle je ubrzo opazio da ga poneki ljudi iz trnike vreve gledaju nekako neobino; neki dobro odjeven mukarac to je za ruku vodio dijete dobacio mu je pogled u kojem se saaljenje mijealo s prezirom, neki je tusti starkelja zurio s oitom zaviu, a policajac mu je na njegovu prepast uputio prikiljen pogled popraen stiskanjem usnica, kao da je ve bio napola odluio da ga na mjestu uhiti. Doyle je spustio pogled na izvijene, vreaste cipele koje su mu Chris i Meg dali u zamjenu za njegove elegantne izme. to god da to bilo, pomislio je, ako donosi lovu i ako nije ba suvie protiv zakona, evo mene a to je i tako samo na neko vrijeme, dok nekako ne stanem na vlastite noge u tom prokletom stoljeu. Onaj je stari odgurnuo zavjesu ustranu i otiao i ne pogledavi dekia ni Doylea, i ovaj nije, dok ga je gledao kako uzmie u gomilu, mogao zakljuiti je li se stara momina obradovala ili razoarala. Sad je unutra stupio djeak, i ubrzo se moglo uti kako se radosno smije. U trenutku je ve ponovno bio vani, da bi odskakutao sa sjajnim novim ilingom u ruci i, kako je Doyle opazio, kredom nacrtanim kriem u krugu, koga sigurno prije nije bilo ondje, na leima svog prevelikog kaputia. Vratio je pogled na daaru da bi se susreo s vjeto izraenim oima bujne marionete Judy to je na nj zirnula iza ruba zavjese. Doi, poslui se mojom buteljicom, proaptala je i namignula mu. Klinjo je dobio iling, podsjetio je sama sebe kad je koraknuo naprijed a ja u poslije provjeriti imam li na kaputu oznake kredom.

71

Lutka je ieznula unutra trenutak prije nego to je Doyle odmaknuo zavjesu ustranu i provukao se. Unutranjost je bila mrana, ali je ugledao nekakavu klupicu pa se svalio na nju. Mogao je, stopu-dvije daleko, razaznati tek silhuetu glave pod visokom, usiljenom kapom i gornji dio torza u kaputu s groteskno pojastuenim ramenima; lik se pokrenuo, nagnuo prema njemu, i on je shvatio da je to domain. A sad propali stranac, dopro je do njega mekan no jasan, melodiozan glas, koji pokuava biti leeran u stranoj zemlji. Odakle dolazi? Ovaj iz Amerike. I skrahirao sam bez prebitog penija. Ako mi dakle nudi kakav posao, bit e mi aaaa! Posmini se zaslon na zamraenom fenjeru uz tropot otvorio, i silhueta se najednom razotkrila kao klaun, lica pokrivena zastraujuom zbrkom crvene, zelene i bijele boje, grozniavih oiju razrogaenih i ukrienih, i uasavajue dugog jezika to je virio izmeu napuhanih obraza. Bio je to onaj isti lakrdija kojeg je bio vidio kako na hoduljama gaca po trnici, model marionete Horrabina. Jezik se povukao a lice opustilo, no ak je i u tom smirenju minka onemoguavala odreivanje njegova izraza pa ak i oblika. Lakrdija se postavio, prekrienih nogu, na stolac malo vii od Doyleova. Zapaam da si ve gotovo ispraznio upu, rekao je klaun, i da se upravo sprema poeti ubacivati u ognjite stolice i zavjese, pa ak i knjige. Srea je da sam na tebe naletio danas sutra ili prekosutra, ne vjerujem da bi od tebe mnogo ostalo. Doyle je zatvorio oi i pustio bilo da se uspori. Uzbunilo ga je opaanje da ga je ak i takva povrna suut dovela do toga da zamalo zaplae. Duboko je uzdahnuo pa otvori oi. Ako mi togod nudite, rekao je tiho, recite to brzo. Lakrdija se nacerio i razotkrio nizove poutjelih zubi od kojih je svaki upirao u drugi smjer, poput nadgrobnih spomenika kakvog starog groblja izgraenog na klizavu terenu. Jo nisi poeo upati daske iz poda, zapazio je s odobravanjem. Bravo. Milorde, vae je lice osjeajno i umno; jasno je da su vas dobro odgojili i da ta odjea sa smetita nije ona na koju ste navikli. Jeste li se ikad zanimali za dramsku umjetnost? Ovaj ne, ne posebno. Sudjelovao sam u koli u jednom ili dva igrokaza.

72

Mislite li da biste mogli nauiti ulogu, procijeniti publiku i mijenjati svoje ponaanje tako da se prilagodite njenom ukusu, i postati ba onaj lik prema kome bi ona osjeala najveu sklonost? Doyleu nita nije bilo jasno, ali ga je ispunila nekakva tiha nada. Vjerujem da bih. Ali ako bih prije mogao neto pojesti i lei. A znam zasigurno da pred publikom nemam treme, jer Pitanje je, prekinuo ga je lakrdija, jeste li podloni tremi pred ulinim auditorijem. Ne govorim o pelivanjenju u pukom glumitu. A? to, znai uline predstave? Ovaj Da, odgovorio je lakrdija strpljivo, o najrafiniranijoj vrsti uline predstave prosjaenju. Napisat emo vam vau ulogu i tada ete, to ovisi o rtvama koje ste sremni podnijeti, moi zaraditi i do funte dnevno. Spoznaja da je ono za to je mislio da je kompliment bilo samo cinino procjenjivanje njegove sposobnosti da izazove samilost, udarilo je Doylea poput pljuske. Prosjaenje? Od bijesa mu se zavrtjelo u glavi. Dakle, hvala vam najljepa, rekao je stegnute eljusti, diui se na noge, ali ja ve imam poten posao, da prodajem luk. Dobro, ali ja sam zapazio da ste prikladni za posao. Onda, put pod noge ali kad promijenite miljenje, upitajte bilo koga u East Endu gdje dri predstave kazalita Puncha Horrabina. Neu ga promijeniti, odgovorio je Doyle i iziao iz daare. Otiao je od nje i nije se osvrnuo sve dok nije stigao do ruba dugakog mola to je tekao usporedo s ulicom. Horrabin se, jo jednom na hoduljama, udaljavao krupnim koracima, vukui za sobom kolica koja su oito bila isto to i daara, samo sklopljena i smotana. Stresao se pa skrenuo nalijevo, prema pristanitu, da potrai amac Chrisa i Meg. Nije ga bilo. Sad je du molova to su zadirali u rijeku bilo manje amaca, a vodena je povrina bila istokana amcima to su plovili na istok i zapad u emu je problem pomislio je Doyle zabrinuto, nije mogue da se trnica zatvara, tek je prolo rano jutro a mogao je, nekoliko stotina jardi prema otvorenom, vidjeti i jedan amac u kojem su lako mogli biti i Chris i Meg i Sheila. Hej! pokuao je viknuti da bi ga istog asa smelo kako mu je glas slabaan ne bi ga mogli uti ak ni na onom prvom molu prijeko. Molim lijepo, to nije u redu?

73

Doyle se okrenuo i ugledao policajca koji mu je prije nekoliko minuta bio uputio ne ba prijateljski pogled. Molim vas, koliko je sati, sir? upitao ga je pokuavajui pritom gutati samoglasnike kao to su to inili i svi ostali. Policajac je iz depa prsluka trznuo sat na lancu, prikiljio na nj zadigavi obrvu pa ga sklonio. Jo malo pa jedanaest. Zato pitate? Zato svi odlaze? mahnuo je Doyle rukom prema amcima razbacanim po povrini rijeke. Blizu je jedanaest, zar ne, odgovorio je policajac, izgovarajui vrlo jasno kao da je mislio da bi Doyle mogao biti pijan. A danas je nedjelja, ako vas ba zanima. Nedjeljom se trnica zatvara u jedanaest, to elite rei? Izrekli ste injenicu. Odakle dolazite? Taj izgovor nije ni iz Surreya ni iz Sussexa. Doyle je uzdahnuo. Ja sam iz Amerike Virdinije. I mada e sve prevukao je dlanom preko ela biti dobro im jedan moj prijatelj stigne u grad, sad sam zdvojan. Gdje ima kakva ubonica gdje bih mogao doi do jela i krova nad glavom dok dok ne sredim svoje poslove? Policajac se namrtio. Ima jedna ubonica pokraj klaonice u ulici Whitechapel; dat e vam hranu i smjetaj u zamjenu za ispomo u tavljenju koa i pranjenju zahodskih jama. Ubonica, velite. Doyle se prisjetio kako e ih Dickens opisati. Hvala. Krenuo je, vukui se kao prebit. Samo as, zazvao je policajac. Ako pri sebi imate ita novca, dajte da ga vidim. Doyle je prekopao dep da bi pronaao est penija pa ih ispruio na dlanu. No dobro, sad vas ne mogu uhititi zbog skitnje. No moda se vidimo oko veeri. Dodirnuo je ljem. Bog vas ivio. Vrativi se na Thames Street, Doyle je potroio pola svog imetka na tanjur juhe od povra i kutlau kae od krumpira. Sve je to bilo udesno ukusno, ali ga je ostavilo gladnim bar kao i prije, tako da je tri posljednja penija potroio na jo jednu narudbu istog. Ulini mu je prodava dao ak i au hladne vode da to spere u grlo.

74

Policajci su etali ulicom gore-dolje i izvikivali: Zatvaraj, sve zatvaraj, dan odmora, jedanaest je sati sada, sve zatvaraj, i Doyle je, sad ve prava skitnica, budno pazio da im se ne nae na putu. Uto je kraj njega proetao neki mukarac otprilike njegovih godina, s vreom riba pod jednom rukom i krasnim curetkom pod drugom i Doyle je, rekavi samome sebi samo ovaj put, prisilio sebe da mu stane na put. Oprostite gospodine, rekao je urno. Naao sam se u nevoljnim Na stvar, prijane, prekinuo ga je ovaj nestrpljivo. Prosjai? Ne. Ali su me sino orobili, i nemam ni penija i ja sam Amerikanac, i moja prtljaga i papiri, sve je otilo, i ja bih vas rado zamolio za kakav posao ili da mi posudite malo novaca. inilo se kao da djevojka ima razumijevanja. Charles, daj neto sirotom ovjeku, rekla je. Obzirom da ne idemo u crkvu. Kojim ste brodom doli? upitao je Charles skeptino. To nije nijedan od amerikih izgovora to sam ih ikad uo. Ovaj, Enterpriseom, odgovorio je Doyle. U svom zbrkanom prpanju u potrazi za imenom zamalo da je kazao Starship Enterprise. Kao to vidi, draga, ovaj je vindler, rekao je Charles gordo. Mogue da postoji nekakav Enterprise, ali nita pod tim imenom nije odnedavna ovdje pristalo. Moglo bi se dopustiti da je jo u blizini zaostao koji odlutali Jenki s Blaylocka, od prolog tjedna, no molim, rekao je, okrenuvi se vedro Doyleu, vi niste rekli Blaylock, zar ne? Nije vam to bila priica za ovjeka od mora. Charles se oglednuo po sve rjeem mnotvu. Mnogo pandura okolo. Dajem si pola minute da vas otkucam. O, pusti ga s mirom, uzdahnula je djevojka. Ve ionako kasnimo, a on je oito u nekakvim nevoljnim prilikama. Doyle joj je zahvalno kimnuo glavom i hitro se udaljio. Idua osoba kojoj je priao bio je nekakav postariji mukarac, no sad je bio dovoljno oprezan da veli kako je stigao Blaylockom. Ovaj mu je dao iling i dodao opomenu da sam bude podjednako dareljiv prema prosjacima ako se ikad sastane s novcem. Doyle mu je obeao da hoe. Nekoliko trenutaka kasnije, kad se Doyle naslonio na zid od opeke nekakve pivnice, debatirajui sa samim sobom da li da se odvai udaviti svoju zbunjenost i brigu utrokom dijela svog netom steenog bogatstva na au piva, najednom se prepao osjetivi kako ga je neto povuklo za nogavicu; potom je gotovo kriknuo kad je spustio pogled i ugledao

75

divljaki obradavjela mukarca to je, bez nogu i posjednut na kolica, odozdo gledao u njega. to to izvodi i s kim si? upitao je ovaj operno dubokim glasom. Doyle se pokuao odmaknuti, ali je ovjek pojaao stisak na njegove hlae, pa su se kolica zakotrljala za Doyleom dva-tri koraka, nalik na malu prikolicu. Kad je Doyle stao jer ljudi su gledali ovjek je ponovio reenicu. Ne izvodim nita i nisam ni s kim, proaptao je Doyle ljutilo, i ako me ne pusti zatrat u se s mola u rijeku! Bradonja se nasmijao. Samo naprijed, kladim se da u otplivati dalje od tebe. Videi kolika se irina ramena krije ispod ovjekova crnog kaputia, Doyle je oajno zakljuio da bi to mogla biti istina. Vidi, ja sam te vidio kako si se napenalio onoj dvojici, a od onog drugog si neto i dobio. Mogao bi biti novi regrut kapetana Jacka, a mogao bi biti i iz Horrabinove posade, a mogao bi biti i slobodni strijelac. to jesi? Ne znam o emu to govori Mii se od mene ili u viknuti panduru. Jo se jedanput Doyle osjetio na rubu suza, jer je mogao zamisliti kako ga ta kreatura nikad vie nee ispustiti, ve e mu se tako do smrti ljutito kotrljati za petama. Nisam ni s kim! To sam i mislio, kimnuo je ovjek bez nogu. Oito je da si nov u gradu, pa u ti samo dati koji savjet Slobodni prosjaci mogu okuavati sreu istono i sjeverno od ovog mjesta, ali su Billingsgate i Thames Street i Cheapside ograeni to za momke Copenhagen Jacka, to za one gnjide to ih vodi Horrabin. Isto e ureenje nai i zapadno od St. Paula. I sad te je upozorio Benjamin Koturaljka, i ako te se ponovno bude vidjelo kako slobodno lova po glavnim ulicama East Enda onda emo se no dobro, prijane bit u iskren, rekao je Koturaljka glasom koji nije bio neprijazan, pobrinuti da postane neprikladan za bilo kakav drugi posao osim prosjaenja. Dakle produi, vidio sam srebrnjak i trebao bih ti ga uzeti a kae li da ne bih mogao, bit u prisiljen dokazati da mogu no ini se kao da ti je potreban. Idi! Doyle se urno udaljio na zapad, prema Strandu, molei se nebesima da se novinska urednitva ne zatvaraju tako rano kao trnica Billingsgate, i da bar jedno od njih ima slobodno radno mjesto, i da mu se uspije otresti te supijane grozniavosti bar toliko da bi urednika uspio uvjeriti kako je pismen i obrazovan. Protrljao je bradu obrijao se prije manje od dvadeset i etiri sata, tako da s tim nije bilo problema, ali bi mu ealj bio dobrodoao.

76

O, vrlo vano za izgled, rekao je samome sebi pomalo bulaznei stei u svoje mjesto istom elokvencijom i snagom linosti. Ispravio je ramena i dodao u korak mrvu skakutave gipkosti.

77

Poglavlje4
Plod to e izrasti na Drvetu zla valja da bude krupan, jer e morati biti prikladan da ga poslue za stolom Don Lucifera kao novo jelo na banketu, budui da su se sve ostale vrste mesa kojima se hranio, iako se od njih dobrano udebljao, ve pokvarile. Thomas Decker

ila je to podzemna spilja stvorena uruavanjem Bog bi ga znao kako davno otprilike dvanaest kanalizacijskih nivoa, iji su sav kr ve odavno odnijeli smetlari i bujice drugih godinjih doba. Tvorila je ona golemu dvoranu, natkriljenu masivnim gredama to su podupirale kaldrmu Bainbridge Streeta jer se uruavanje nije produilo ba itavim putem do povrine i oploenu kamenjem to su ga poloili jo Rimljani u dane kad je Londinium bio vojna predstraa u neprijateljskoj keltskoj divljini. Kroz crkvenu polutamu bile su, na dugakim konopcima i na razliitim visinama, objeene mree za spavanje, i odrpani su ljudi ve puzali poput pauka uz ueta da bi se udobno zavukli u te kese to su se zibale. Svjetiljke su se poele paliti, zadimljene crvene lampe lojanice visjele su s balvana, izloenih bono mnogim otvorenim drijelima kanala u zidovima. Iz jednog od najviih jednolino je tekao potoi da bi, opisujui luk pri padu kroz mrani zrak, gubio kompaktnost prije no to pljusne u crnu lokvu na suprotnoj strani. Na kamenom je podu bio postavljen dugaak stol i nekakav je izoblieni sjedokosi patuljak stajao na prstima da bi mogao sloiti fini porculan i srebro po lanenom stolnjaku; svaki put bi tiho zareao kad bi god na stol pao kakav komadi skovrljene koe s cipela ili pokoja prosuta kap iz depnih uturica, prosjakih boljara to su bili gore. Du stranica stola bile su postavljene stolice, a na njegovu zaelju velika stolica na visokim nogama, kao za kakvo golemo dijete, no na elu nije bilo nikakve umjesto toga bila je nekakva oprta, na koju je kepec neprestano bacao ustraene poglede, to je na dugakom konopcu visjela sa samog vrha

78

goleme prostorije da bi se, svega dva metra iznad poda, njihala na povjetarcu to je strujao kanalizacijom. Tatski boljari sad su ve ulazili u nizu i zauzimali mjesta za stolom, pri emu je njihova lakrdijaki elegantna nonja itavom prizoru davala nekakvu mrtvaku jezovitu notu. Jedan je kepeca pljuskom maknuo s puta. Evo ti od jednoga tko moe vidjeti vrh stola, rekao je odsutno, s postavljanjem si gotov. Idi donesi jelo. I vino, Gnojko! doviknuo je kepecu drugi boljar. Trk, trk! Kepec je urno otiao niz tunel, oito obradovan to se nala isprika da otie iz dvorane makar i na nekoliko minuta. Boljari su izvadili zemljane lule i kutije s gubom i kresivom, pa su se ubrzo poeli vijugavo uzdizati dimovi opijuma i duhana, na veselje prosjakih boljara koji su zanjihali svoje lealjke naprijed-natrag preko provalije da bi uhvatili to je mogue vie dima. Poeo se popunjavati i prostor oko stola, i to otrcano odjevenim mukarcima i djeacima to su jedni drugima dovikivali pozdrave. Iza njih, promiljeno ignorirane, bile su skupine onih to su otili ve predaleko u bijedi te duevnom i tjelesnom propadanju. Ti su uali na kamenim podnim ploama u tamnim uglovima, svi sami unato fizikoj bliskosti, i svi su mrmljali i gestikulirali vie iz obiaja no zbog elje da komuniciraju. Kepec se ponovno pojavio, pa zgrbljeno zaepesao pritisnut teinom vree skrojene od ribarske mree i pune boca. Poloio je breme na pod pa poeo uvrtati vadiep u grla i uz prasak vaditi epove. Uto se stalo nazirati ritmiki odvojeno kuckanje, kao da drvo udara o kamen, iz jednog od veih tunela, pa je ovaj poeo raditi sve urnije to su odjeci postajali glasniji i blii. emu urba, Gnojko? upitao je jedan od tatskih gospara gledajui kepeevu hitnju. Prpa te sresti gazdu? Naravno ne, sir, huknuo je stari Gnojko, sav u znoju dok je izvlaio posljednji ep, nego svoj posao hou napraviti ekspres. Zvuk kuckanja, nakon to je postao vrlo glasan, sad je prestao, da bi se pojavile dvije bijele obojene ake to su se dohvatile gornjih kamenova nadsvoenog drijela tunela, a iza njih trenutak kasnije obojena glava to je poskoila ba ispod zaglavnog kamena, etiri metra iznad davnanjeg plonika. Horrabin se nacerio, pa su ak i osorni tatski boljari nelagodno

79

skrenuli pogled. Gnojko, opet kasni, zapitao je lakrdija veselo. Dosad je sva postava morala biti gotova. D-da, sir, odgovorio je stari Gnojko i pritom gotovo ispustio bocu. Nego samo to to je sve tee postaviti stol, sir. Moje stare kosti bit e za koji dan predane ulinim psima da ih glou, dovrio je Horrabin dok je na hoduljama vjeto svladavao put prema sreditu dvorane. Njegov stoasti eir i slikoviti kaput s visokim, usiljenim ramenima, davali su itavom prizoru nekakav karnevalski prizvuk. Ni moje poneto mlae kosti nisu ba u najboljem stanju, ako te moda zanima. Zastao je, ljuljajui se, ispred oprte to se njihala. Uzmi hodulje, zapovjedio je. Gnojko je pourio prema njemu i pridrao hodulje dok je Horrabin turao ruke kroz remenje oprte da bi potom provukao noge kroz dvije donje petlje. Kepec mu je odnio hodulje do najblieg zida i naslonio ih na opeku, ostavivi tako lakrdijaa da se slobodno njie etiri metra iznad tla. A, ovako je bolje, uzdahnuo je Horrabin. Rekao bih da se nakon nekoliko sati zloudni titraji poinju uspinjati motkama. Za vlana je vremena, naravno, gore. Cijena uspjeha. Zijevnuo je i tako otvorio veliku crvenu rupu na obojenoj povrini lica. A-ju! Dakle molim! Da bi obetetio skupljenu gospodu to si zakasnio s veerom, moda ne bi imao nita protiv da nam otpjeva kakvu pjesmicu. Kepec se trznuo. Molim vas, sir kostim i vlasulja dolje su mi u eliji. Bilo bi mi dovoljno Veeras vrlo vano za rekvizite, odgovorio je lakrdija srdano. Nije nam do ceremonija. Veeras moe pjevati bez kostima. Podigao je pogled prema dalekom stropu. Glazba! Prosjaki boljari na zibaljkama povadili su mnotvo glazbala to su varirala od kazooa i drombulja pa sve do nekoliko violina, sve to iz platnenih vrea privezanih uz lealjke, pa podigli larmu koja je, ako ve ne muzikalna, bila barem ritmina. Kontrapunkt su davali odjeci, a odrpani mukarci i djeaci to su uali oko stola poeli su pljeskanjem udarati takt. Prekinite tu budalatinu, progovorio je najednom novi glas, intoniran tako duboko da je zasjekao kroz kakofoniju. Svirka i pljeskanje odmah su zapeli i stali kad je skup postao svjestan pridolice vrlo visokog, elavog mukarca umotanog u plat. Zakoraio je u dvoranu nastranim,

80

skakutavim krokom, kao da hoda po napetom platnu a ne po vrstome kamenom podu. A! uzviknuo je Horrabin, pri emu je radost izraavao bar glas izraz mu se lica, kao i uvijek, pod svom tom bojom nije mogao oitati Na lutajui glavar! Ovo je, dakle, jedan od sastanaka na kojem vae poasno mjesto nee biti prazno! Pridolica je kimnuo, zavitlao plat s ramena i bacio ga Gnojku koji je s njim zahvalno mugnuo iz prostorije pa zakoraio prema stolcu s visokim nogama na zaelju stola. Sada, kad plata vie nije bilo, svi su mogli vidjeti cipele s potplatima na opruge, na kojima je nastavio skakutati gore-dolje. Potovani publikum, plemii i puani, rekao je Horrabin glasom upravitelja cirkusa, budi mi doputeno predstaviti vam naega vrhovnog gospodara, ciganskoga kralja, doktora Romanya! Zaulo se nekoliko usiljenih uzvika i zviduka. Koje vas je dobro navelo, Vaa Preuzvienosti, da poastite na stol? Romany nije odgovorio dok se nije uspeo u svoju visoku stolicu i, s uzdahom olakanja, skinuo cipele s oprugama. Nekoliko me stvari dovelo do tvoga prijestolnoga kanala, Horrabine, odgovorio je. Kao prvo, osobno sam donio poiljku kovanica za ovaj mjesec zlatni su sovereigni, u vreicama po pedeset funti, tamo otraga u prolazu, vjerojatno jo vrui, netom iz kalupa. Ova je novost dovela do huke mnogo iskrenijega klicanja sakupljenog svijeta. I neka nova zbivanja po pitanju potjere. Prihvatio je au crnog vina od jednog od tatskih boljara. Nekako se dogodilo da mi jo nisi naao ovjeka koga zove Psoliki Joe. Ako se nekoga trai, prijane, onda je prilino opasno ako je taj ovjek prokleti vukodlak, dopro je povik a iza njega mrmljanje odobravanja. On nije vukodlak, rekao je doktor Romany ne okrenuvi se, ali sam suglasan s tim da je opasan. To i jest razlog zbog kojeg je nagrada tako velika i zbog kojeg sam vam savjetovao da mi ga radije dovedete mrtva no iva. U svakom sluaju, nagrada je sada porasla na deset tisua funti u gotovom i putovanje na kojem od mojih trgovakih brodova do bilo koje toke zemaljske kugle. Ali sad se, meutim, pojavio jo jedan ovjek za kojeg elim da mi ga naete no ovaj mora biti uhvaen iv i neozlijeen. Nagrada za dovoenje ovog bit e dvadeset tisua funti, i ena kakvu poelite, zajameno privrena koliko vas je volja i, naravno, put kamo god vam drago. Publika se promekoljila i poela meu sobom neto mrmljati, pa se uinilo da zanimanje pokazuju ak i dva-tri propala

81

otpadnika to su se gegajui spustila niz rampe i stepenice, a zbog zavrne tue za hranu. Ja tom ovjeku ne znam ime, nastavio je doktor Romany, ali je star oko trideset pet godina, crne je kose no poinje elaviti, naginje debljanju oko struka, blijed je i govori nekakvim kolonijalnim dijalektom. Izgubio sam ga sino na nekom polju kraj Kensingtona, kraj potoka Chelsea. Bio je vrsto vezan, no oito Romany je zastao, jer se Horrabin od uzbuenja poeo njihati naprijed-natrag. Daa, Horrabine? Je li bio odjeven kao piljar? upitao je lakrdija. Ne kad je posljednji put vien, no ako je pobjegao potokom, kao to pretpostavljam da jest, zacijelo mu je bilo potrebno presvlaenje. Vidio si ga? Gdje, ovjee, i kada? Vidio sam jednog ba takvog kakvog si opisao, ali je bio u staroj piljarskoj samtenoj odjei, i pokuavao je jutros prodavati luk na Billingsgateu, malo prije nego to se trnica zatvorila. Sjedio je na mojoj predstavi s Punchom, i ja sam mu ponudio da radi kao prosjak, ali se on smrtno uvrijedio i otiao. Ree da je Amerikanac. Rekoh mu, kad promijeni miljenje a jo se nije vidio ovjek s manje dara da se brine o sebi da se propita gdje se daje Horrrabinova predstava s Punchem, pa da ponovno popriamo. Mislim da je to vjerojatno on, rekao je doktor Romany suzdravajui uzbuenje. Hvala budi Anubisu! Pobojao sam se da se moda utopio u potoku. Billingsgate, veli dakle molim, hou da tvoji ljudi proeljaju itavo podruje od St. Paula i mosta Blackfriar, istono sve do potleuica iznad London Docka, i od rijeke na sjever do Christs Hospitala, London Walla i Long Alleya. Onaj tko mi ga dovede ivog, proivjet e ostatak ivota u sunano sjajnoj raskoi, osvrnuo se sada Romany i prebrisao itavo drutvo svojim studenim pogledom, no ako ga tkogod ubije, kob e mu biti takva inilo se kao da trai prikladnu sliku da e ljuto zavidjeti starome Gnojku. Iz gomile je doprlo mrmljanje u smislu da ima i gorih stvari od postavljanja stolova i benavog plesanja da bi se zaradilo za ivot, ali su se ljudi za stolom, od kojih je nekolicina sjedila za njim jo dok im je Gnojko bio voa, sumnjiavo namrtili, kao da se pitaju bi li hvatanje tog ovjeka bilo vrijedno rizika. Nai meunarodni poslovi, nastavio je Romany, napreduju glatko, i za otprilike mjesec dana moglo bi doi do nekoliko poprilino dramatinih rezultata ako se sve nastavi po dobru. Dopustio je sebi krti smijeak. Kad ne bih znao da e to biti odbaeno kao i suvie smiona hiperbola,

82

zamijetio bih da bi ovaj u ovom trenutku podzemni parlament mogao, prije nego to zazimi, postati parlament koji vlada ovim otokom. Iznenada je iz jednoga krda odbaenih, skutrenih u sjeni, erumpirala provala luakog smijeha, da bi na svjetlo, s gipkou kukca, doskakutalo neto to je oito bio neki vrlo star mukarac. Lice mu je bilo davno pretrpjelo nekakvu uasavajue teku ozljedu, tako da je ostao bez jednog oka, nosa i polovice eljusti, a otrcana mu je odjea bila tako vreasta i tako je lepetala, da se inilo kako ispod nje jedva postoji ikakvo tijelo. Nije mnogo ostalo, huknuo je, pokuavajui nadvladati smijeh koji ga je obuzeo, nije mnogo ostalo od mene, hi, hi, ali je ipak ostalo dosta da ti kaem, tebi napirlitani blesane to vrijedi, Murph, tvoja superusporedba! Glasno je podrignuo, a to ga je gotovo svalilo s nogu i gomilu natjeralo u smijeh. Doktor Romany ljutilo se zagledao u tog propalog nezvanca. Moe li tu podrtinu osloboditi bijede, Horrabine? upitao je tiho. Ne moe jer nisi! zahihotao se starac. Uz vae doputenje, sir, odgovorio je Horrabin, dat u samo da ga iznesu. Povazdan se ovuda mota, i prosjaci iz Surrey-sidea zovu ga svojom Sreom. On govori rijetko, a kada to i ini, u tome nema vie smisla no u papagajskom blebetanju. Mislim, onda ga makni, rekao je Romany razdraljivo. Horrabin je kimnuo, pa je jedan od onih to su se smijali priao krupnim korakom Srei Surrey-sidea i skupio ga, da bi se vidljivo zaprepastio kad je otkrio koliko je starac lagan. Dok su ga hitro iznosili, starac se okrenuo i svojim jedinim okom namignuo doktoru Romanyju. Potrai me kasnije pod drugim okolnostima, rekao je scenskim aptom, da bi ga potom ponovno uhvatio ludi smijeh stoje zamro u sablasnim odjecima dok je njegov nosa urio niz jedan od tunela. Zanimljivu to vrstu gostiju ugouje veerom, rekao je doktor Romany, i nadalje bijesan, dok je ponovno navlaio na noge svoje cipele s oprugama. Lakrdija je slegnuo ramenima to je izazvalo neobian efekt obzirom na to koliko su se ona, onako pojastuena, ve bila ustoboila. Nitko jo nikad nije bio izbaen iz Horrabinove dvorane, rekao je. Nekima nije doputeno da ikada odu, ili pak odlaze rijekom, no svi su dobrodoli. Zar ve odlazite, prije veere?

83

Da, i to s tvojim doputenjem stepenicama. Moram obaviti hrpu toga moram stupiti i u vezu s policijom, pa i njima ponuditi veliku nagradu za tog ovjeka. A nikad mi nije ni bilo stalo do te svinjetine koju posluujete. Izraz na lakrdijaevom licu mogao je biti i izraz upozorenja; Romany se nasmijeio pa se spentrao natrag na pod, da bi se malo trznuo kad su mu se neobine cipele dodirnule kamenih podnih ploa. Gnojko je pohitao s platem koji je Romany razmotao i stavio na se. Trenutak prije nego to e krupnim korakom otii niz jedan od tunela, okrenuo se skupu i pustio da mu se pogled prekotrija preko neuobiajeno tihoga drutva privukao je ak i lebdee prosjake boljare i svaki je pogled bio na njemu. Zaboravite naas na Psolikog Joea uhvatite mi Amerikanca, i to ivog. Nisko je sunce ocrtavalo kupolu St. Paula iza Doylea dok se ovaj, vukui se Thames Streetom, vraao prema Billingsgateu. Pinta piva to ju je bio kupio prije deset minuta oslobodila ga je najveeg dijela loeg okusa u ustima a takoer i poneto njegove uasne zbunjenosti. Iako nije bila krcata svijetom kao jutros, ulica je ipak bila bogato naseljena djeca su nautavala loptu, protandrkala bi povremeno kakva koija, a pjeaci su morali obilaziti kola s kojih su radnici istovarivali bave. Doyle je promatrao prolaznike. Nakon nekoliko minuta ugledao je nekog ovjeka kako ide prema njemu, zviduui, pa ga je, prije nego to ga je mimoiao, upitao pomalo umorno, jer to je bila ve etvrta osoba kojoj se obratio: Oprostite, gospodine, no biste li mi znali rei gdje se veeras odrava Horrabinova predstava s Punchem? ovjek je preletio Doylea pogledom od pete do glave pa zaueno zatresao glavom. Zar je tako zlo? No dobro, Horrabina, nikad nisam vidio predstavljati nou, ali bi te svaki prosjak morao znati odvesti do njega. Naravno da nedjeljom uvee nema nikad vie od pokojeg prosjaka, ali mislim da sam dolje kod Billingsgatea vidio dvojicu-trojicu. Hvala. One gnjide to ih vodi Horrabin, pomislio je kad je produio hodati, sad ve malo bre. S druge strane, i do funte dnevno, ako ste spremni na poneku rtvu. Kakvu rtvu, pitam se ja? Pomislio je na svoj razgovor s urednikom Morning Posta a onda se prisilio da to vie ne ini. Uza zid na uglu St. Mary-at-Hilla sjedio je neki starac, i kad mu se Doyle primakao, vidio je karton to mu je visio na prsima: NEKO MARLJIVI KROJA, pisalo je na njemu, SAD SAM ZBOG SLJEPOE NESPOSOBAN ZA TAJ ZANAT PA MORAM PRODAVATI MENTOL

84

BOMBONE DA BIH UZDRAVAO ENU I BOLESNO DIJETE. KRANI, BUDITE DARELJIVI. Drao je pladanj s pastilama zamazana izgleda, i kad je Doyle zastao kraj njega starac je gurnuo tacnu prema naprijed, tako da Doyle, da nije zastao, ne bi mogao izbjei da ih ne raspe. inilo se da je starac pomalo razoaran to to Doyle nije uinio, a Doyle je, oglednuvi se, pogaao i zato; okolo je bilo mnogo dobro odjevenih ljudi to su izali u ranu veernju etnju, i oni bi zacijelo bili dirnuti samilou kad bi vidjeli kako su se starcu slatkii rasuli po ploniku. Oete li kupiti malo finog mentola od ubogog starog slijepca? zacvilio je i moleivo zakolutao oima prema nebu. Ne, hvala, rekao je Doyle. Moram nai Horrabina. Horrabina, ponovio je kad je prosjak nakrivio glavu stvarajui dojam, kao da se ozbiljno pita. Mislim da je on nekakav prosjaki gospodar. A ja moram prodavati bombone, sir, ukazao mu je prosjak. I ne mogu s njih skretati panju samo zato da bih pokuavao zapamtiti ljude koji nemaju ni peni da bi mi platili moju dangubu. Doyle je stisnuo usnice, ali je starcu ubacio peni u aku. No se pribliavala, i njemu je bilo oajno potrebno nekakvo konaite. Horrabin? rekao je prosjak, sad ve mnogo tie. Aha, znam ga. A obzirom da je nedjelja uvee, trebao bi biti u parlamentu. Parlamentu? Kako to mislite? Mogu vas onamo odvesti, sir, i pokazati vam, ali to bi znailo da u izgubiti bar iling na prometu bombonima. iling? rekao je Doyle oajno. Sve to imam to je deset penija! Prosjakova je ruka sunula, iskrenuta dlana. Dva penija moete ostati i duni, sir. Doyle se nekao. Hoe li me on nahraniti i dati postelju? O, da, u Horrabinovoj dvorani nikoga jo nikad nisu odbili. Njegov je drhtavi dlan jo bio ispruen, pa je Doyle uzdahnuo, prekopao dep i paljivo poloio kovanicu od est penija i jo etiri od jednoga starcu u aku. Ah povedite me. Starac je smeo novie i bombone u dep pa zgurao pladnji pod kaput, da bi potom s plonika digao tap to mu je leao za leima pa se na nj podboio. Onda idemo, rekao je pa krupnim korakom ustro poao na

85

zapad, putem kojim je Doyle upravo bio doao, maui tapom ispred sebe gotovo samo reda radi. Doyle je morao produiti korak da ne zaostane. Oamuen od gladi, jer je svoj ruak od juhe i kae utroio u redakciji Morning Posta, Doyle je mirkao na sjaj zalaza i koncentrirao se na odravanje koraka s prosjakom, tako da unato tome to je bio nejasno svjestan glasnog kloparanja u blizini nije opazio kako ga netko slijedi sve dok ga dobro poznata ruka nije zgrabila za nogavicu. Izgubio je ravnoteu pa bolno pao na kaldrmu, doekavi se dlanovima i koljenima. Ljutito je okrenuo glavu i zatekao se kako gleda povie sebe u bradato lice Benjamina Koturaljke. Kolica su se beznogoga zaustavila otro se sudarivi sa Doyleovim glenjem. Doavola, huknuo je Doyle, goni se. Ne prosjaim i moram slijediti ovog Ne s Horrabinom, ovjee, rekao je Koturaljka iskreno u tihom aptu. Nisi dovoljno pokvaren da bi ti s tom posadom cvalo. Poi s Stari se prosjak okrenuo i sad je urio natrag, zurei u Koturaljku tako direktno da je Doyle zakanjelo shvatio da je njegova sljepoa bila isti vindl. to to nabacuje, Benjamine? prosiktao je starac. Kapetan Jack bi ovih dana novaio? Okani se, Stjenico, odgovorio je Koturaljka. Nije on od tog soja. Ali evo ti svejedno tvoja nalaznika naknada, ljubaznou Copenhagen Jacka. U depu je prsluka upecao dva novia od po est penija pa mu ih dobacio. Stjenica ih je obadva jednom rukom epao u zraku. Molim lijepo, rekao je ubacujui ih k bombonima. Na temelju ovoga uplii se kad god zaeli. Zahihotao je i poao natrag prema Billingsgateu, da bi, kad se udaljio tridesetak metara, poeo kuckati ispred sebe. Doyle je ustao, hrabro pokuavajui prebaciti teinu na gleanj. Prije nego to ovaj nestane, rekao je Doyle, bolje bi bilo da mi veli moe li mi taj tvoj Copenhagen Jack dati hranu i postelju. Da, i to oboje od mnogo zdravije sorte no to bi dobio od Horrabina. Boe, ba si bespomoan, zar ne? Idemo, samo za mnom. Blagovaonica prosjake kue u Pye Streetu bila je dua no to je bila iroka, i imala je osam velikih prozora, od kojih je svaki bio ahovnica sastavljena od kvadrata neravnog stakla povezanih olovom, i koji su, u pravilnim razmacima, bili ukopani u dugaak, ulici okrenut zid. Ulina svjetiljka ispred fasade bacila bi pokoji rominjavi snop svjetla koji bi potom zahvatili virovi uzoraka na staklenim ploicama, ali je rasvjeta prostorije potjecala do velikih uljenih svjetiljki to su se na lancima

86

njihale pod stropom i od po dvije svijee na svakom od osam dugih stolova. Uski istoni kraj dvorane bio je uzdignut malo vie od metra iznad razine poda, a do njega su vodile etiri stepenice smjetene negdje po sredini njegove irine; s obadvije strane stuba, sve do zida, tekla je ograda, to je sve prostoriji davalo izgled brodske palube, pri emu je uzdignuti prostor djelovao kao prednji katel. Prosjaci to su se bili skupili za dugakim drvenim stolovima izvodili su parodiju na suvremeno odijevanje: bilo je tu i pravih frakova i bijelih rukavica, pokrpanih no besprijekorno istih, to su pripadale Propalim Gentlemanima, prosjacima to su izazivali samilost tvrdei, ponekad istinito, da su visokoroeni aristokrati dovedeni do propasti novanom zlom kobi ili alkoholom; zatim modrih koulja i hlaa, opasanih konopom, uz crni eir od nepromoiva platna to je nosio ime kakvog broda ispisano izblijedjelim zlatnim slovima, to je sve pripadalo Mornarima Brodolomcima, koji su ak i ovdje zainjavali svoj govor nautikim izrazima to su ih nauili iz plesnih predstava i pukih balada; bilo je tu i turbana i naunica i sandala Klonulih Hindusa; i pocrnjelih lica rudara po pretpostavci onesposobljenih podzemnim eksplozijama; a bilo je tu, naravno, i anonimnih dronjaka prosjaka ope prakse. Dok je zauzimao mjesto na kraju jedne od klupa, Doyle je zapazio da ih je ak i nekoliko to su se odjenuli kao piljari. Iako je od svih pojava najdojmljiviji bio visok mukarac rie kose i brkova to je na uzdignutoj palubi ljenario u stolici visoka naslona i koji je sada ustao pa se naslonio na ogradu i pogledom preletio preko drutva. Bio je odjeven ekstravagantno iako ne i groteskno u frak od zelena satena, s grozdovima prozrane ipke to su se rasipali po zapeima i vratu, tijesne bijele satenske hlae to su sezale do koljena, bijele svilene arape i cipelice to bi, kad bi se s njih otrgle zlatne kope, nalikovale baletnim papuicama. Kad je ustao, amor je razgovora prestao. To je Copenhagen Jack glavom, ponosno je proaptao Koturaljka, koji je svoja kolica smjestio na pod pokraj Doylea, kapetan prosjak iz Pye Streeta. Doyle je odsutno kimnuo jer mu je panju najednom zaokupio miris peenog purana u toplome zraku. Dobro vee, prijatelji, rekao je kapetan. U ruci je vrtio vinsku au s visokom noicom. Vee, kapetane, u koru je odgovorilo drutvo.

87

I dalje gledajui du blagovaonice, ispruio je au ustranu, pa je neki djeai u crvenom kaputiu i visokim izmama pourio da u nju pljusne malo crnoga vina iz karafe. Kapetan ga je okuao pa kimnuo. Suhi medoc sa peenom govedinom, oglasio je kad se djeak pokupio, a sa peradi emo vjerojatno iscrpiti sauterne to je stigao proli tjedan. Drutvo je zapljeskalo, pri emu Doyle nije bio manje energian od ostalih. Izvjetaji, razgovor o disciplini i razmatranje novih lanova bit e provedeno poslije veere. inilo se da je i ova objava prosjacima po volji, i im je kapetan sjeo za svoj uzdignuti stol, rastvorila su se vrata to su vodila u kuhinju da bi kroz njih izilo devetoro ljudi, od kojih je svaki na pladnju nosio itavog peenog purana. Svaki je stol dobio po jednoga, a ovjeku su na elu dali dugaki no i viljuku da ga rasijee. Sluaj je htio da se meu njima nae i Doyle, pa mu je uspjelo skupiti dovoljno vjetine steene na Boi i Dan zahvalnosti da valjano obavi svoj posao. Kada je pljesnuo pomalo na svaki tanjur to bi mu ga pruili, ukljuujui tu i onaj to ga je Koturaljka podizao ispod ruba stola, viljukom je nabacio poneto i na svoj pa ustro navalio, zalijevajui jelo obilnim gutljajima hladnoga sauternea to ga je mala vojska malih od kuhinje bez zastoja dolijevala u sve ae to nisu bile bar dopola pune. Iza purana je slijedila peena govedina, malo nagorjela i ilava na rubovima i krvava u sredini, kao i prividno neiscrpive koliine vrueg peciva i maslaca, te boce i boce neega za to je Doyle morao priznati da je udesno suhi i puni bordeaux. Za desert je bio topli voni puding i vinje u lagu. Kad su tanjuri bili poieni i prosjaci se, poveeravi, zavalili, pri emu su mnogi, na Doyleovu zavist, nabijali zemljane lule i spretno ih palili na svijeama na stolu, Copenhagen Jack je svoj stolac s visokim naslonom dovukao do ruba povienog dijela i pljeskom zatraio panju. A sad o poslu, rekao je. Gdje je Fairchild? Otvorila su se vrata prema ulici da bi u prostoriju urno uao neki mladi pa je Doyle na trenutak pomislio da bi to morao biti Fairchild, ali je tada za jednim od stranjih stolova ustao neki mrzovoljni, neobrijani mukarac i rekao: Ovdje, sir. Momak koji je upravo uao razmetao je al s vrata i, preavi do prednjeg dijela dvorane, sjeo na stepenice to su vodile prema povienoj palubi. Kapetan je kimnuo novopridolom pa vratio pogled na Fairchilda koji je u rukama nervozno premetao staru platnenu kapu. Vidjeli su te jutros, Fairchild, kako u odvod skriva pet ilinga.

88

Fairchild je i dalje stajao pognute glave, ali je kroz bujne obrve podigao pogled na Copenhagen Jacka. Tko me je vidio, sir? Nije vano tko. Nijee li da si ih sakrio? ovjek je razmiljao. Ovaj ne, sir, rekao je naposljetku. Samo to ih nisam skrivao od Marka, vidite, nego su tu bili ti klinci to su mi dodijavali, pa sam se uplaio da me ne orobe. Zato si onda rekao Marku, kad je doao u jedan popodne, da si zaradio samo nekoliko penija? Zato to sam zaboravio, odgovorio je Fairchild, na te ilinge. Mladi to se bio posjeo na stepenice polako je pogledom prelazio preko gomile kao da oekuje da e ondje nekoga sresti. Doyle se pitao tko je taj. Izgledao je mlad, mlai od dvadeset, unato sitnome brku, a Doyle je razmiljao kako je prvotni vlasnik kaputa to ga je ovaj nosio, a koji je vjerojatno mrtav ve dvadeset godina, zacijelo bio mnogo krupniji ovjek od ovoga to je sada bio u njemu. Nisi ti jedini ovdje koji je zaboravan, Fairchilde, rekao je kapetan blago. ini se meni da sam i sam pristao da zaboravim dva slina tvoja prekraja za proteklih nekoliko mjeseci. Mladi na stepenicama pustio je da mu se pogled zaustavi na Doyleu; prvo se zagledao u njega zamiljeno, a onda nekako s nemirom. Ba kad je Doyle zbog toga poeo brinuti, mladi je skrenuo pogled. Bojim se, nastavio je Copenhagen Jack, da emo morati zaboraviti jo poneto: mi emo zaboraviti da si ikad bio lan nae zajednice, a ti e me zaduiti ako zaboravi put do moje kue. Ali kaptane, dahnuo je Fairchild. Nisam htio, mogu vam dati tih pet ilinga Zadri ih. Bit e ti potrebni. A sad idi. Fairchild je otiao tako brzo, da je Doyle shvatio kako kapetan zacijelo poznaje kakav dobar nain izbacivanja ljudi koji ne ele otii kad im se kae. A sada, rekao je Kapetan Jack uz smijeak, na ugodnije zadatke. Ima li molitelja koji ele biti primljeni? Koturaljka je zamahnuo rukom visoko koliko je god mogao, to nije bilo vie od svijea na stolu. Doveo sam jednoga, kapetane, zagrmio je, a njegov glas, dubok kao iz bave, nadoknadio je slab dojam mahanja. Kapetan se odozgo radoznalo zagledao u stol. Neka onda ustane.

89

Doyle se digao na noge i suoio se s Copenhagen Jackom. Mislim, Koturaljko, ovaj zaista izgleda dovoljno saalno. Kako se zove? Brendan Doyle, sir. Kad je Doyle izustio ne vie od prva dva sloga svog odgovora, mladi koji se bio zagledao u njega uzvrtio se i gipko skoio na palubu, da bi ondje uzbueno neto apnuo kapetanu. Kapetan Jack se naslonio na nogu i nakrivio glavu, da bi se nekoliko trenutaka kasnije uspravio i s poneto nevjerice zagledao u Doylea; tada je momku proaptao nekoliko rijei koje su, makar se nisu mogle uti, bile oito neto poput Jesi li siguran! Mladi je energino zakimao glavom i rekao mu jo neto. Doyle je sve to se zbivalo gledao s rastuom uznemirenou, pitajui se je li mogue da taj brkati mladac radi za elavog ciganskog poglavicu. Svrnuo je okom na vrata prema ulici i zapazio da ba nisu posve zatvorena. Pokau li i najmanju namjeru da me epaju, pomislio je, evo mene kroz vrata prije nego to momci i poustaju od stolova. Kapetan je slegnuo ramenima pa se okrenuo sve razdoznalijim blagovateljima. Mladi mi Jacky veli da je na novi prijatelj Brendan Doyle upravo stigao u grad iz Bristola, gdje se u prolosti jako dobro snalazio pretvarajui se da je prostoduni gluhi njemak. Pod imenom, ovaj, Mutavi Tom, taj je proteklih pet godina muzao samilost svijeta u Bristolu, no onda je bio prisiljen otii odande jer je to je to ono bilo, Jacky? Ah, sad se sjeam vidio je nekog svog prijatelja kako izlazi iz kurvinjaka, a cura s kojom je tipus upravo zavrio bila se nagnula kroz prozor na katu sa sa masivnom porculanskom kahlicom to ju je spremala frknuti sirotanu na glavu kad bude prolazio ispod, a on je upravo to namjeravao uiniti. ini se da je bilo nekih nesporazuma oko naplate, i da se curi uinilo da je nasamarena. U svakom sluaju, Doyle je preko ulice doviknuo prijanu: Pazi! Drei Doyle: Na se, prijatelju, flundra se merai da ti raspe modane! I tako je prijatelju ivot bio spaen, ali su sirotog Doylea uli svi koji su bili na ulici, pa su istog asa shvatili da on zna govoriti ba kao i svi drugi, tako da je morao otii iz grada. Prosjaci u blizini kazae Doyleu da je pravi momak, a Koturaljka ree: Mali, to mi tu priu nisi ispriao jo jutros?

90

Doyle je, prikrivajui iznenaenost i sumnju, otvorio usta da odgovori Koturaljci, ali je kapetan podigao ruku tako naglo i zapovjedniki da su svi pogledi ponovno bili na njemu, pa Doyle nije progovorio. I Jacky ukazuje na to da bi se Doyle, obzirom da se nada da e ovdje u Londonu obnoviti prosjaki zanat, i obzirom da mu je, dok nije govorio, ilo dobro i da je, kad je prvi put izustio rije, bio izloen izgonu, morao vratiti navici da se uzda u geste kad eli s nekim komunicirati. Da biste ponovno postali Mutavi Tom, mister Doyle, potrebna vam je praksa. Ne biste li se suglasili? Svi su se okrenuli prema Doyleu, a ovaj je vidio kako je kapetanovo oko lagano zatitralo. Doyle je shvatio da je svrha svega ovog morala biti da se prikrije njegov izgovor. Ali zato? I odakle taj momak za to zna? Nesigurno se nasmijeio i kimnuo. Mudar si ti ovjek, Mutavi Tome, rekao je Copenhagen Jack. A sad, Jacky mi veli da ste ti i on svojevremeno u Bristolu bili veliki frendovi, pa u mu dopustiti da nas na trenutak lii tvojega drutva kako bi ti mogao objasniti nae obiaje. A u meuvremenu u razmotriti ostatak kandidata za novaenje. Neka ustane slijedei! Dok je za drugim stolom ustajao nekakav krmeljavi stari, Jacky je skoio s platforme i pourio do Doylea, dok mu je oko tanke pojave lupetao preveliki kaput, nalik na ptija krila. I nadalje oprezan, Doyle je otkoraio od njega i bacio brz pogled na vrata. Brendane rekao je Jacky, daj idemo. Zna da nisam zlopamtilo i jasno mi je da je otila od tebe s drugim bilmezom ve idui tjedan. Koturaljka se oglasio brujnim hihotom, a Jacky je namignuo i izustio neto to je moglo biti vjeruj mi. Doyle se napokon opustio. Nekom ipak mora vjerovati, pomislio je, a ovi ljudi, ako nita drugo, bar cijene dobar bordeaux. Kimnuo je i pustio ovog da ga izvede. Fairchild je laganim pritiskom zatvorio vrata da bi zastao, muen mislima, na ploniku pred blagovaonicom. Zrak je postajao sve studeniji kako je na nebu blijedjelo posljednje sivo svjetlo, pa se Fairchild namrtio no onda ga je razveselila pomisao na pet ilinga u kanalizacijskoj cijevi, jer je njima mogao kupiti nekoliko dana lagodnog ivota, uzvelianih pivom, mesnim pitama i kuglanjem. Ali i tu se ponovno namrtio, koliko na apstraktnost toliko i na sumornost te misli bit e tu i dani poto tih pet ilinga ode. A to e onda? Mogao je upitati kapetana to da ne,

91

nego je ba tako, kapetan ga je naprosto izbacio, to i jest razlog zbog kojeg mora razmiljati to da radi. Pomalo je cvilio dok je hitao niz Pye Street, a nekoliko je puta i sam sebe pljusnuo u nastojanju da pobudi mozak na konstruktivno razmiljanje. Znali ste da imam strani naglasak. Doyle je oko sebe tjenje stegao samteni kaput, jer je sobica bila hladna unato ugljevlju to je tinjalo u kaminu. Oito, odgovorio je Jacky dok je slagao cjepanice na stari ar, namjetajui ih tako da izazove dobro strujanje. Rekao sam kapetanu da vam se ne smije dopustiti da govorite, i on je, da bi to izveo, improvizirao priu. Zatvorite te prozore, moe? I onda sjednite. Doyle je povukao prozore i zatvorio ih kvakama. Ali kako ste znali? I zato me ljudi nisu smjeli uti? U sobi su bila dva naslonjaa, svaki s jedne strane stolia, i on je sjeo u onaj blii vratima. Postigavi da vatra napreduje kako je zamislio, Jacky je ustao i otiao do kredenca. Rei u vam im odgovorite na nekoliko pitanja. Doyleove su se oi suzile od zlovolje to mu se taj malac, mladi od veine njegovih studenata, obraa tako odluno a ta je zlovolja bila tek malo umirena bocom to ju je mladi bio skinuo s police. Iz prizemlja je doprla priguena halabuka pljeskanja i zvidanja, no ni jedan od njih nije to popratio komentarom. Jacky je sjeo pa uputio Doyleu pogled to je bio i smeten i strog, dok je lijevao konjak u dvije aice da bi potom jednu od njih preko stola gurnuo sugovorniku. Hvala, rekao je Doyle, podigao je i zavrtio pod nosom. Nijedan mu dosad nije bolje mirisao. Vi ivite sasvim lijepo, priznao je nevoljko. Jacky je slegnuo uskim ramenima. Prosjaenje je zanat kao i svaki drugi, rekao je pomalo razdraljivo, a Copenhagen Jack je njegov najbolji organizator. Ispio je gutljaj iz ae. A sad mi, Doyle, recite istinu to ste to uinili da je doktor Romany postao tako eljan da vas se doepa? Doyle je mirnuo. Tko je doktor Romany? On je poglavica najmonijega ciganskog plemena u Engleskoj. Prsti su utvare pokakljali Doylea po dlaicama na iji. Visoki, elavi starkelja? to nosi cipele s oprugama?

92

To je taj. Natjerao je sve tatove i prosjake u Horrabinovu kokoinjcu da trae ovjeka vaeg opisa i sa stranim, vjerojatno amerikim izgovorom. I nudi veliku nagradu za vae hvatanje. Horrabin? Onaj lakrdija? Moj Boe, pa upoznao sam ga jutros, gledao tu njegovu prokletu marionetsku predstavu. Nije se ba inilo da Ali tek je veeras doktor Romany rekao svima da vas trae. Horrabin je spomenuo kako vas je vidio na Billingsgateu. Doyle je oklijevao, pokuavajui u svemu tome sortirati razliite interese. Kad bi se moglo iznuditi primirje, on ne bi imao nita protiv toga da porazgovori s doktorom Romanyem, jer je taj ovjek oito tko zna kako znao i za trenutke i za mjesta na kojima e se pokazati procijepi; a Doyleu je njegova pokretna kuka jo bila zavijena za ruku. Ako bi mogao doznati lokaciju pukotine i ako bi stao unutar njegovog polja kad se bude zatvarala, onda bi se ponovno pojavio na onoj parceli u Londonu 1983. Kad je pomislio na Kaliforniju, Cal State Fullerton, Ashblessovu biografiju, osjetio je val enje za domom S druge strane, taj doktor Romany nije stvorio dojam da pripada prilagodljivom soju ljudi, s onom svojom cigarom i svime. A kakav je interes ovoga momka u svemu tome? Vjerojatno velika nagrada. Mora da je Doyle uputio Jackyju oprezan pogled, jer je momak s gnuanjem odmahnuo glavom i rekao: A ne, ne smjeram vas predati njemu. U ruke te kreature ne bih predao ni pobjenjelog psa ak i kad bi odrao rije u vezi nagrade, to nije vjerojatno. Stvarna e nagrada vjerojatno biti pruanje prilike da se po dnu Temze potrae izgubljeni novii. Oprostite, rekao je Doyle i gucnuo malo konjaka. Ali je zazvualo kao da ste bili na sastanku tih ljudi. I bio sam. Kapetan Jack me plaa da se skitarim i ne gubim trag o tome to radi konkurencija. Horrabin svoje sastanke odrava u kanalizaciji ispod Bainbridge Streeta, a ja sam tu est posjetilac. Ali prestanite izvrdavati pitanjima; zato vas trai? Mislim Doyle je podigao au pa se kroz tamni topaz pia rastreseno zagledao u odsjaj plamenova. Ni sam ba nisam posve siguran, ali znam da eli od mene neto doznati. Najednom mu je palo na um da se poinje opijati. elio bi doznati kako sam dospio na neko polje kraj Kensingtona. Onda? Kako jeste dospjeli? I zato mu je stalo?

93

Rei u vam istinu, Jacky, deko moj. Putovao sam pomou magije. Da, moralo bi biti neto takvo. Kakvom magijom? I odakle ste doli? Doyle se smeo. Ne mislite li da je u to teko povjerovati? Mislio bih da je teko povjerovati da bi se doktor Romany mogao uzbuditi zbog iega to ne ukljuuje magiju. A ja sasvim izvjesno nisam tako neiskusan da bih tvrdio da ona ne postoji. Nasmijeio se s takvom gorinom da se Doyle upitao emu je moglo nalikovati to to je momak bio vidio. Kakvom magijom? ponovio je Jacky. Ustvari i ne znam. Bio sam samo jedan iz grupe, a mehanika magije itave te stvari bila je tua briga. Ali bila je to nekakva arolija ili tome slino, to to nam je omoguilo da skoimo s jednog mjesta na drugo a da ne moramo prelaziti udaljenost to lei izmeu. I na takav ste nain preskoili itav put od Amerike? Zato ne, pomislio je Doyle. Tako je. I taj nas je doktor Romany morao vidjeti kako se pojavljujemo na polju mislim da je motrio to mjesto, jer se ne moe skakati ovamo-onamo kako se ovjeku svidi, vidite, nego se mora uzletjeti s odreenih mjesta i na odreena se mjesta spustiti, mjesta koja je glavni nazvao procijepima, i ja vjerujem da Romany zna gdje su sva ta mjesta i on nas je zacijelo odonuda slijedio, jer me je bio epao kad sam se bio od ostalih odijelio samo na trenutak, pa me odveo u nekakav ciganski tabor. Doyle je progutao malo konjaka jer mu je prianje te prie razbudilo strah od starog elonje. A to se dogodilo s ostalima, s onima s kojima ste bili doli? Ne znam. Rekao bih da im je uspjelo vratiti se do procijepa i da su skoili natrag u, ovaj, Ameriku. A zato ste svi vi doli? Doyle se nasmijao. Dugaka je to pria, ali razlog zbog kojeg smo doli bio je da ujemo jedno predavanje. Jacky je nakrivio obrvu. Predavanje! to time mislite? Jeste li ikada uli za Samuela Taylora Coleridgea? Naravno da jesam. On bi idue subote morao govoriti o Miltonu u Kruni i sidru. Doyle je zadigao obrve. Taj je mladi prosjak poeo na nj stvarati dojam. Bravo. Dakle, on je pobrkao datume a mi smo doli da ga sluamo sino, i

94

kako smo svi bili ondje, tako je to on tada i odrao. Mora se priznati da je priao vrlo zanimljivo. O? Jacky je dokrajio svoj konjak i zamiljeno natoio jo jedan prst. A kako ste svi vi znali da je pobrkao datume? Doyle je rairio ruke. Glavni je znao. Jacky je poutio nekoliko trenutaka, pomalo se izvjetaeno ekajui ispod brka, a onda je podigao pogled i iroko se nasmijeio. Jeste li vi bili naprosto najamnik kojeg su poveli sobom da se brine o konjima ili emu slinom, ili vas je zanimalo predavanje? Doyle je doao u napast da veli tom arogantnom momku da je objavio Coleridgeovu biografiju. Zadovoljio se, ipak, time da kae, s najvie mogue visine: Poveli su me sobom da bih gostima objasnio tko je bi tko Coleridge jest, i da, nakon to se vratimo kui, odgovorim na pitanja o njemu. Jacky se sa zadovoljstvom nasmijao. Dakle vas zanima moderno pjesnitvo! Ima u vama mnogo vie, Doyle, no to se vidi na prvi pogled. Uto su se otvorila vrata za Doyleovim leima, pa je u sobu uao Copenhagen Jack koji je izgledao jo vii i jo pleatiji u maloj prostoriji. Dva nova lana, rekao je nasadivi se na ugao stola i dohvativi bocu s konjakom. Valjani Propali Gentleman i najbolji padaviar to sam ga vidio posljednjih godina trebao si vidjeti taj napadaj u koji je bio pao da nam pokae svoj stil. Zadivljujue. A kako ide Mutavom Tomu? Doyle se trznuo. Jesam li zaista na to osuen? Ako ostanete, jeste. Kako ide ta pria o tome da vam je Horrabin za petama? Kapetan je nagnuo bocu i dobrano joj cugnuo iz grla. Sad je progovorio Jacky. Tu je sad i onaj Horrabinov gazda, doktor Romany. Taj misli da na Mutavi Tom zna mnotvo vraarija, i tu se vara, ali je ponudio veliku nagradu, i tako e svaka dukela iz Horrabinova uzgajalita takora tragati za Brendanom Doyleom. Okrenuo se Doyleu. Suoite se s tim, ovjee, vaa uloga Mutavog Toma ista je taktika za preivljavanje. Kapetan se nasmijao. I budite sretni to poslove ne vodimo kako ih je vodio Horrabinov otac. Nasmijao se i Jacky pa, videi Doyleov pogled pun nerazumijevanja, objasnio. I lakrdijaev je otac bio gazda prosjaka St. Gilesa, ali nije htio imati posla s podvalom svi su njegovi slijepci bili uistinu slijepi, a

95

njegova kljasta djeca nisu hodala sa takama samo radi efekta. to je sve vrlo pohvalno, rekao bi ovjek, sve dok ne bi doznao da bi on novaio zdrave ljude pa ih potom preoblikovao za prosjaki zanat. Negdje je ispod Londona imao bolnicu u obratnom smislu, pa je razvio tehnike pretvaranja krepkih ljudi, ena i djece u kreature skrojene za izazivanje uasa i samilosti. Za vrijeme dok je to govorio, smijeak mu se na licu naprosto istroio. I tako, ako bi stari Teobaldo Horrabin zakljuio da trebate biti Mutavi Tom, rekao je kapetan, onda bi vam, molim, odsjekao jezik, a potom se upustio u napetu igru da vas uini istinski priglupim, i to tako da bi vas kuckao u oak glave ili vas davio taman koliko je dovoljno da vam odumre mozak. Ko to ree Jacky, za to je bio strunjak. Posisao je jo malo konjaka boci iz grla. ak se pria da je poradio i na vlastitom sinu, i da Horrabin nosi tu ovjeenu odjeu i svu tu boju na licu samo da bi prikrio sve one nakaznosti to mu ih je otac priskrbio. Doyle se stresao, prisjetivi se zastraujueg pojavljivanja lakrdijaeva lica kakvog ga je vidio u dnu lutkarske daare. A to se dogodilo s Horrabinom pereom? Jacky je slegnuo ramenima. Sve je to bilo prije mene. Neki vele da je umro pa da je poslove preuzeo Horrabin fils odgovorio je kapetan. Drugi vele da je staroga Teobalda ovaj radi toga sam ubio. ak sam uo da je stari Teobaldo ondje dolje jo iv i nisam siguran da mu ne bi bilo drae da je mrtav. Uhvatio je Doyleov upitni pogled. O, stari je Horrabin bio dugajlija, i svi skueni prostori, ak i zakreni prolazi, obino bi ga uznemiravali. Jedan od gubitaka koji emo morati pretrpjeti jer momka vodimo kao mutavca, rekao je Jacky pa oteo kapetanu bocu dovoljno dugo da bi ponovno napunio dvije ae, jest u tome to on zna itati. Kapetan je zirnuo u Doylea s vie zanimanja no to ga je pokazao za ita, te veeri. Znate zaista? Tekue? Pretpostavivi da je time mislio teno, Doyle je kimnuo glavom. Izvrsno! Onda ete mi moi itati. Knjievnost je vjerojatno neto to me od svega u ivotu najvie zanima, ali mi nikad nije uspjelo izvui smisao iz tih znakova na stranicama. Znate li kakvu pjesmu? Napamet? O, naravno. Dajte jednu.

96

Ovaj u redu. Proistio je grlo pa poeo: Angelus breca za danom to proe, Stado se sporo niz proplanak sputa; Dok ora gazi da domu svom doe, Tami i meni sav svijet se puta. Kapetan i Jacky sjedili su i zaneseno sluali dok Doyle nije izrecitirao Grayevu Elegiju u cjelovitom obliku. Kad je zavrio, kapetan je zapljeskao pa se i sam bacio na stihove, na ulomak Samsona Agonistesa. Zatim je red doao na Jackya. Recite mi to mislite o ovom, rekao je pa izrecitirao: Od pia i svjetla neko vedre, zvone korakom mojim ulice spletene, hladne, dok prolazim sam. Kroz sobe prasne, jadne, lahorovi noni sad samotno rone da iznijeli bi kroz okna razbijena na ulicu sjeanja, misli stare. Jacky je zastao, a Doyle mahinalno dovrio oktavu: Momku stranom to uivo je te dare, od duha ne osta niti uspomena. Nakon to ih je odrecitirao, Doyle se pokuao prisjetiti gdje ih je bio proitao. Bilo je to u knjizi o Ashblessu, ali nisu bili njegovi Imam ga, pomislio je bilo je to jedno od vraki malobrojnih djela Colina Lepovrea koji je bio zaruen za Elizabethu Tichy prije nego to je ova postala supruga Williama Ashblessa. Lepovre je bio nestao, ekaj da vidimo, da, 1809. je to bilo, nekoliko mjeseci prije no to je trebalo doi do vjenanja; imao je svega dvadeset godina, a za sobom je ostavio tek nekakvu tanjunu knjiicu pjesama koja je stekla tek nekoliko i to nepovoljnih prikaza. Svrnuo je pogledom na Jackya i opazio da mladi zuri u njega s iznenaenjem i, po prvi put, neim nalik potovanju. O, moj Boe, Doyle, itali ste Lepovrea? O da, odvratio je Doyle eterino. Ali on je iezao, ovaj, lani, zar ne? Jacky je djelovao utueno. To je slubena pria. Ustvari je ubijen. Znate, poznavao sam ga. Jeste zaista? Doyleu je sinulo da bi to, ako se ikad vrati u 1983, moglo posluiti kao dobra fusnota u Ashblessovoj biografiji. Kako je ubijen? Mladi je ponovno iskapio konjak i bezbrino natoio jo dobranu dozu. Moda vas jednoga dana budem poznavao dovoljno da vam to velim.

97

I dalje odluan da iz momka izvue togod to bi se dalo objaviti, Doyle je zapitao: Jeste li mu poznavali zarunicu, Elizabethu Tichy? Jacky je djelovao zaprepateno. Ako ste iz Amerike, odakle sve to znate? Doyle je bio otvorio usta da izgovori prihvatljiv odgovor, no kako nije mogao smisliti niti jedan, morao se zadovoljiti s: Jednog u dana, Jacky, moda ja vas poznavati dovoljno da vam to velim. Jacky je zadigao obrve kao da razmatra da li da se uvrijedi, no tada se nasmijeio. Kao to rekoh, Doyle, ima u vama sigurno mnogo vie no to se vidi na prvi pogled. Da, poznavao sam Beth Tichy i to poprilino. Upoznao sam je godinama prije nego to je srela Lepovrea. I jo sam s njom u vezi. Oito je da sam imao gotovo pravo kad sam za vas dvojicu rekao da ste stari pajdai, rekao je Copenhagen Jack. Doyle, vi idete sa mnom. Stari me je Stikeleather proveo kroz pola Dallasova Aubreya, ali kad se uzme u obzir kako ita, trebat e mu bar jo godinu da ga dovri. Da vidimo znate li itati bar zeru bre. Niska kuhinja Prosjaka pod vedrim nebom bila je pretrpana, no veina je ljudi visjela oko stola za kojim je tekla kartaka partija, pa je Fairchild, koji je u mranom kutu ljuljukao svoju kupicu s ginom, imao dovoljno prostora da se zavali i podigne noge, pritisnuvi stopalima zid oko opeke. Odavno je ve bio nauio da ne igra za novac, jer nikako nije mogao shvatiti pravila, a bez obzira o kojoj vrsti igre bila rije, uvijek bi mu nekako uzeli novac i govorili da je izgubio. Iz odvoda u onoj uliici kraj Fleet Streeta bio je uzeo samo jedan od onih ilinga, zato to je ve bio smislio plan: pridruit e se Horrabinovoj prosjakoj vojsci a ilinge priuvati samo za specijalne svrhe poput mesa i gina i piva i pri pomisli je na to progutao malo gina tu i tamo kakve cure. Kad je gina nestalo, odluio je da ne trai jo, jer ako mu veeras promakne upis kod lakrdijaa na hoduljama, morat e neto novca utroiti na konaenje, a to nije dio njegova plana. Ustao je pa se probio kroz rashihotanu i razgalamljenu stisku sve do ulaznih vrata krme pa zakoraio van. inilo se da mirkavo svjetlo ulinih svjetiljki s oklijevanjem pada preko nadvijenih fasada Buckeridge Streeta, nanosei na crno platno noi tek najslabanije dodire suhim kistom ovdje je neki otvoreni prozor, visoko

98

u zidu, bio osvijetljen odozdo dok je soba iza njega bila u mraku; ondje je pak ue kakve uliice, sa svjetiljkom smjetenom negdje na pola puta, bilo razaznatljivo samo zahvaljujui crti nastaloj ukastim prelijevanjem mokre kaldrme, nalik procesiji aba to se samo na trenutak zaustavila u svom polaganom prelaenju ulice; a nazubljeni krovovi i mrlje oljutenih zidova postajali bi povremeno vidljivi kad bi vjetar skitnica zapuhom podigao plamen svjetiljki. Fairchild je pipajui pronaao put preko ulice do suprotnog ugla, i dok se pogrbljen kretao prema iduoj ulici, uo je hrkanje to je dopiralo iza dasaka zakucanih preko praznih prozorskih okvira pansiona Majke Dowling. Podrugljivo se podsmjehnuo obamrlim spavaima koji su, to je znao iz iskustva, plaali po tri penija da bi s jo dvojicom ili trojicom mogli podijeliti postelju i sobu s jo tucet njih. Daju paru da bi ih sabili poput imia u staru kuerinu, pomislio je, samozadovoljan zbog misli da on ima druge planove. Pa ipak se, tek trenutak kasnije, ve nelagodno pitao kakav bi to smjetaj Horrabin mogao osigurati. Lakrdija je bio jezovit; taj bi mogao ljude tjerati da spavaju u lijesovima ili emu slinom. Od te je misli Fairchild zastao, blenuo i prekriio se. No onda se prisjetio da je ve kasno, i da e mu, bez obzira to nakanio, biti bolje da to izvede to skorije. Ako nita drugo, kod Horrabina je besplatno, pomislio je kad se ponovno pokrenuo. Kod Horrabina je svatko dobrodoao. Kanalizacijski je parlament do sada ve morao zakljuiti zasjedanje pa je Fairchild, umjesto da skrene desno na Maynard prema Bainbridge Streetu, poao za zidom to mu je strugao lijevo rame, pa oko ugla da bi se okrenuo sjeveru, gdje je na drugoj strani Ivy Lanea stajala mrana struktura nalik na skladite, a koja je u susjedstvu bila znana kao Hotel Horrabin ili takorski zamak. No sad je poeo brinuti da bi ga mogli i ne primiti. Na koncu konca, jako bistar ba i nije. Ipak se obodrio milju da je dobar prosjak, bar to, a da je to ono to se ovdje rauna. A takoer mu je palo na um da bi Horrabina moglo zanimati da je najnoviji njemak Co-penhagen Jacka zapravo vindl, i da bi ga se moglo navui da progovori. Da, zakljuio je Fairchild, moramo se svakako ubaciti lakrdijau na pravo mjesto, i to tako da mu ispriani sve o tome. Jacky je prostajao poprilino vremena kraj prozora koji je Doyle bio zatvorio, pri emu je naprosto gledao preko nejasnih sljemena krovova, istokanih tu i tamo dimljivim crvenim tokama fenjera ili jantarskim

99

rombovima nezavjeenih prozora. Pitam se to radi ovoga asa, pomislio je Jacky, kojim sad mranim dvoritem potiho koraa, u kakvoj sad rakijanici kakvo bezazleno ubogo siroe asti piem. Ili moda sniva tu u kakvom potkrovlju i to bi pritom mogao sanjati? Pitam se, krade li i snove? Jacky se okrenuo od prozora pa sjeo za stol gdje su na nj ekali papir, pero i tinta. Vitki su prsti podigli pero, namoili mu vrak u crnilo pa, nakon neto oklijevanja, poeli pisati:
2. rujna 1810. Draga majko, Iako Vam jo ne mogu poslati adresu na kojoj me moete nai, mogu Vas uvjeriti da sam iva & zdrava, da imam to za jesti & da spavam s krovom nad glavom. Znam da to smatrate pogibeljnom i bolesnom ludou, ali ja sam ve poneto uznapredovala u traganju za tim ovjekom ako ga se tako moe nazvati to je ubio Colina; i mada ste mi ne jednom rekli da je to posao za policiju, zamolit u vas jo jednom da mi povjerujete na rije da policija nije pripremljena tako da bi mogla izai na kraj s ovjekom njegove sorte ili makar priznati njegovo postojanje. Namjeravam ga ubiti izlaui se pritom minimalnoj pogibelji, i to im prije bude mogue, i potom se vratiti kui gdje u, uzdam se, jo uvijek moi naii na dobrodolicu. U meuvremenu, ja sam meu prijateljima, i u daleko manjoj opasnosti no to je vi vjerojatno zamiljate; i ako biste, unato mom sadanjem, na moju veliku alost, nepokoravanju vaim eljama, sauvali prema meni svu onu toplinu i ljubav kojom ste me u prolosti tako dareljivo obasuli, time biste duboko obradovali onu koja vas mnogo ljubi, svoju najodaniju ker. Elizabeth Jacqueline Tichy

Jacky se uzmahala pismom dok se tinta nije osuila, a zatim ga presavila, adresirala i kapnula na nj vosak sa svijee da bi ga zapeatila. Zakljuala je vrata, izvukla se iz ovjeene odjee i, trenutak prije nego to e sa zida spustiti krevet na arkama, sljutila brk, energino se poeala iznad gornje usne pa o zid prilijepila vrpcu dlaka na gumiranoj platnenoj podlozi.

100

Poglavlje5
Veina ljudi lomi ljusku od jajeta nakon to je pojela sadraj. To se u poetku inilo stoga da bi se sprijeilo da ih vjetice upotrijebe kao amce. Francis Grose

ovent Garden je u subotu uvee pokazivao posve drugu narav no to ju je pokazivao u zoru bio je gotovo jednako pretrpan i zacijelo ne manje buan, no gdje su prije dvanaest sati uz rubnike stajali redovi piljarskih kolica, sad su se graciozno kotrljali najotmjeniji pheatoni, koije to su ih vukli poniji paljivo spareni po stasu i boji, jer je aristokracija iz West Enda pristizala iz svojih kua u Jermyn Streetu i St. Jamesu da bi pohodila kazalite. Kamenje kaldrme sad su grozniavo, svakih nekoliko minuta, meli odrpani ulini pometai, pri emu je svaki ljubomorno obraivao svoju teko steenu dionicu plonika ispred svakoga gospodina ili dame u etnji koji bi izgledali kao da bi mogli neto dati; a dorski trijem Covent Garden Theatrea, novoizgraenog istom lani, nakon to je 1808. izgorio do temelja, njegova velianstvena arhitektura, isticala se mnogo elegantnije na pozadini umjetnog svjetla i zlatnog ara unutranjih svijenjaka no na otrom bljesku suneva sjaja. No dok su ulini pometai bar simbolino izvravali usluge za one penije i ilinge to su ih primali, bilo je tu i takvih koji su naprosto prosjaili. Jedan je od nauspjenijih bio nekakva suiava drtina to se potepavala po trgu, jedan koji nikad nije moljakao milostinju ve je samo bespomono glodao nekakvu koru prastaroga kruha, pokrivenu skorenim blatom, kad god bi ga tko gledao. A ako bi kakva tronuta dama podbola svog pratioca da priupita tu zlosretnu duu to ga je to snalo, taj bi izopenik oborena pogleda samo dodirnuo usta i ui, naznaujui tako da ne uje i ne moe govoriti, da bi potom panju ponovno usmjerio na onaj stravini komad kruha. Njegovo je jadno stanje djelovalo to nepatvorenije jer nije bilo objanjavanja i retorikog ukraavanja, pa bi uspijevao

101

nakupiti toliko kovanica u koje su spadale i mnogobrojne krune od pet ilinga pa ak i jedna zlatna funta, emu nije bilo presedana da bi svakih deset do dvadeset minuta morao prazniti depove u Markovu torbu. O, Mutavi Tome, uzviknuo je Marko tiho kad je Doyle jo jednom postrance kliznuo u sokak u kojem ga je ovaj ekao. Ispruio je vreu, a Doyle je iz depova iskopao pregrti sitnia i sasuo ih u nju. Stari, radi ko grom. Sad uj, sad se prebacujem do Malk Alleya kraj Bedford Streeta, i evo me za pola sata. Spaja? Doyle je kimnuo. Guraj dalje kako si poeo. I zakalji koji put. Zna kaljati da se ovjek smrzne. Doyle je kimnuo jo jednom, namignuo pa se vratio na ulicu. Bio je to njegov esti dan prosjaenja, i on se jo udio kako se dobar pokazao u tom poslu i kako oputen ivot vodi. ak je poeo nalaziti zajedniki jezik s idejom ustajanja u zoru i svakodnevne etnje od desetak milja pri emu bi pokrio obadvije strane rijeke zapadno od London Bridgea jer bi tek, koji bi pritom zaradio, bio uvijek obilato utaen veerom u kui Copenhagen Jacka u Pye Streetu, a kapetan nije imao nita protiv toga ni da mu prosjaci povremeno zastanu u kakvoj gostionici zbog pinte piva, ili kratko zadrijemaju na zaboravljenim mostovima to su preko ulica povezivali krovove kua ili izmeu ugljenarskih teglica na obali kraj Blackfriars Bridgea. Od minke mu je oko oiju, meutim, pucala koa. Bila je to Jackyeva ideja da bljedilo Doyleove ionako blijede puti pretjerano pojaa sve do suiava izgleda, i to tako to ga je natjerao da oko glave nosi bijeli rubac kao da ga boli zub, a nad njim crnu kapu i crvenu maramu oko vrata da mu lice, u kontrasu, izgleda jo izbljeenije a usto mu i oko oiju nanio neto ruiaste minke. Od toga izgleda jo smlavljeniji, rekao je Jacky dok je tim smradom mrljao Doyleu one upljine, i ako bi se sluajno dogodilo da te Horrabin vidi, nadamo se da e ga ovo sprijeiti da te prepozna. Jacky je Doylea dovodio u zabunu. Ponekad bi kakvom spontanom gestom ili izborom rijei stvorio dojam efeminiranosti, a vidljivog zanimanja za mlade dame sasvim oito nije imao, ali je u srijedu iza veere, kad ga je neki kieni i ljepukasti Propali Gentleman u dvorani stjerao u oak, nazvao ga svojim vruim zekonjom ljutkom i pokuao ga poljubiti, Jacky reagirao ne odlunim odbijanjem ve s gaenjem, kao da je sve to smatrao degutantnim. A Doyle nije mogao razumjeti ni zato bi

102

se jedan mladi Jackyeve inteligencije prihvatio prosjaenja kao sredstva privreivanja za ivot, pa makar to bili i u takvoj relativno prijaznoj firmi kakva je bila firma kapetana Jacka. Doyle sa svoje strane sasvim izvjesno nije u njoj mislio ostati jo dugo. Jo tri dana od danas, i u utorak, jedanaestog rujna, u London e stii William Ashbless, a Doyle je bio odluio da se s pjesnikom upozna, sklopi s njim prijateljstvo i nekako ga navede obzirom da nije zabiljeeno da je ikad patio od besparice da mu nae nekakav pristojan posao. Znao je da e ovaj stii na London Dock na fregati Sandoval i to u devet ujutro, i da e u deset i trideset nabaciti prvopis svoje najpoznatije poeme Dvanaest sati Noi u prednjoj sali kavane Jamaica. Doyle je namjeravao utedjeti neto isproenog novca, kupiti bar donekle prilino odijelo i ondje se susresti s Ashblessom. Nakon to je tako temeljito izuio tog ovjeka, Doyle je osjeao kao da ga ve zna poprilino dobro. Nije sebi dopustio ni da razmotri mogunost da mu Ashbless ne bi mogao ili htio pomoi. O moj Boe, Stanley, de samo pogledaj ubogo stvorenje! rekla je neka dama dok je iz javnog fijakera silazila na plonik. Daj mu iling. Ponaajui se kao da nije uo, Doyle je nastavio glodati komadi zamazanoga kruha kojim ga je Kapetan Jack bio opremio ima tome est dana; Stanley se jadao da nee, ako Doyleu dade iling, imati dovoljno za pie prije predstave. Vie dakle dri do te svoje smrdljive rakijetine no do spasa due, to hoe rei? Pozlije mi kad to ujem. Hej, ti s tim kruhom ili to to ve je! Plati si ovime pristojnu veeru. Doyle je bio dovoljno oprezan da bi priekao da mu prie blie, a onda hitro podigao pogled kao da se preplaio i dodirnuo usta i uho. A ona je prema njemu pruala narukvicu. O, de samo pogledaj ovo, Stanley, povrh svega ne uje i ne moe govoriti. Taj siroti ovjek ivi poput psa. Mahnula je narukvicom prema Doyleu, i ovaj ju je uzeo sa zahvalnim smijekom. Dok je Doyle ubacivao u dep masivnu narukvicu, par je nastavio prema kazalitu, pri emu je Stanley rogoborio. I tada, pomislio je kad se nastavio gegati, jednom kad mi Ashbless pomogne da u tom prokletom stoljeu stanem na vlastite noge, ako odluim to mislim da i hou da bih se radije vratio kui u vrijeme u kojem postoji prva pomo i anestetici i zdravstveni inspektori i

103

kinematografi i engleski zahodi i telefoni, oprezno u stupiti u doticaj sa stranim doktorom Romanyem i nekako izraditi nekakav sporazum na temelju kojeg bi mi on rekao lokaciju kojeg od buduih vremenskih procijepa. K vragu, mogao bih ga vjerojatno navui da mi dopusti da se naem u polju kad se procijep zatvori! Ali ipak u se morati osigurati da ne nae i odnese pokretnu kuku. Pitam se je li prevelika da se proguta. Nekakvi se kakljikavi svrab ve minutama skupljao u njegovu grlu, pa kako mu se neki elegantno odjeveni par pribliavao leernim korakom, pustio je s lanca svoj velecijenjeni kaalj; trudio se da ga sebi ne doputa suvie esto, jer je ovaj teio tome da se iz hinjene patnje pretvori u nepatvoreni paroksizam koji razdire plua, a za posljednjih se nekoliko dana stalno pogoravao. Turobno je pretpostavio da je bio pokupio za vrijeme svoga pononog brkanja u studenom potoku Chelsea, ima tome tjedan dana. Sveta Bogorodice, James, taj e ivi les iskaljati vlastitu digericu tu na ploniku. Daj mu neto da si plati pie. to da bacam paru na tog kusojepca. Taj e umrijeti jo prije zore. Ovaj moda si u pravu. Da, ini se da si zaista u pravu. Dva su se ovjeka naslonila na eljezno kolje ograde to je obuhvaala krila kazalita. Jedan je od njih kucnuo po cigari i, otresavi taj pepeo, povukao iz nje, stvarajui arku crvenu toku u sjeni. Upitao sam nekoga, rekao je tiho svojem ortaku, i taj deko je izvjesni njemak zvani Mutavi Tom. Siguran si da je to on? Gazda je siguran. Prvi se preko ulice zagledao u Doylea koji se bio sabrao pa je sada teturao od njih, ponovno se pretvarajui da gloe taj kruh. On sasvim sigurno ne izgleda opasno. Ve je sama injenica da postoji nekakva opasnost, Kaggs. On ne bi trebao biti ovdje. Rekao bih da si u pravu. Kaggs je iz rukava izvukao dugaak, tanak no, rastreseno palcem provjerio otricu pa ga ponovno maknuo, uklizivi ga na njegovo mjesto. Kako eli da se to izvede? Onaj se drugi na trenutak zamislio. Ne bi smjelo biti teko. Ja u se sudariti s njim i sruiti ga, a ti se ponaaj kao da mu pomae da se digne. Pusti kaput da ti se objesi sprijeda tako da nitko ne vidi, a onda mu spuzni no do kraja, odmah iza kljune kosti, otricu okomito na kost, i onda je

104

malo promrdaj naprijed-natrag. Tu je jedna velika arterija koju ne moe promaiti, i morao bi otegnuti za nekoliko sekundi. U redu je. Idemo. Bacio je cigaru na ulicu da bi se potom obojica otisnula od ograde i krupnim korakom pola za Doyleom. Crveno obrubljene oi zagledale su se s lica slikovitog od minke, a Horrabin je napravio dva koraka, popraena kuckanjem, prema naprijed. Pazili su na nj, a sad su na nj i krenuli, rekao je aptom nalik na reanje, posve razliitim od njegova melodioznoga glasa. Siguran si da nisu nai? Nikad ih jo nisam nabio na oko, Vaa Preuzvienosti, rekao je jedan od ljudi to su stajali na ploniku ispod njega. K vragu onda i ekanje da raja ode kui, prosiktao je lakrdija. Odmah hvatajte Mutavog Toma. Kad su se ova trojica zatrala za Doyleom i dvojicom njegovih progonitelja, Horrabin je mlatnuo akom u bijeloj rukavici po zidu od opeke sokaka i proaptao: avo te odnio, Fairchild, zato se nisi sjetio juer! Moram se vratiti u 1983. prije nego to me taj kaalj ubije, pomislio je Doyle nesretno. prica penicilina ili tako neeg proistila bi to za nekoliko dana, no ako ovdje odem doktoru, majmun e mi vjerojatno propisati pijavice. Osjetio je kako se kakljikanje u grlu ponovno skuplja, ali mu se odluno opro. Pitam se je li se ve razvilo u upalu plua u punom rascvatu. K vragu, ini se da to vie nije dobro ni za sam posao. Nitko nee nita dati prosjaku koji djeluje kao da e umrijeti za deset minuta. Moda bi kapetan Netko mu je, gurnuvi nogu, preprijeio put, i prije nego to je mogao koraknuti ustranu, doekao ga je teki udarac ramenom, pa se strmoglavio prema naprijed ravno na kaldrmu i oderao dlanove. ovjek koji ga je sruio produio je hod, ali je kraj njega unuo netko drugi. Je li sve u redu? upitao je pridolica. Doyle je, oamuen, poeo izvoditi svoje gluhonijeme geste, ali ga je ovaj, sve u trenu, pljusnuo i zatvorio mu eljust pritiskom podlanice, da bi mu drugom rukom spustio otricu prema ramenu. Doyle je uhvatio blijesak noa pa se zakoprcnuo natrag, tako da mu je ovaj prosjekao kaput i kou, no potom bio skrenut van kljunom kosti. Pokuao je viknuti, ali je mogao proizvesti samo nekakav glasni bruj, ustima to mu ih je jo drao zatvorena; napada je kleknuo na Doyleovu slobodnu ruku i trzajem podigao no da bi pokuao jo jednom.

105

Iznenada se odotraga s njim neto kruto sudarilo, pa uinio je umpf! I brzo se prekobicnuo dok mu je no zazveketao po kaldrmi. Sad su nad Doyleom stajala trojica, no dvojica su ga hitro potkaila rukama pod pazuha i podigla. Spasismo ti ivot, Tommy, prodahtao je jedan. A sad poi s nama. Doyle je pustio da ga kasom povedu putem kojim je i doao, jer je pretpostavljao da su to neki prosjaci Copenhagen Jacka koji su mu priskoili u pomo; no onda je ugledao uspravljenu priliku Horrabinovu, nalik na skakavca, kako eka u prolazu ispred njih, i shvatio da ga je doktor Romany uspio pronai. Ispruio je ruku i munuo u trbuh ovjeka koji ga je drao za lijevu miicu, a kad se ovaj skljokao, Doyle je zatjerao lijevu aku u grlo ovjeku sebi zdesna. Sruio se i ovaj, pa je Doyle potrao na jug s bezgraninom energijom iste panike, jer se Romanyeve cigare sjeao tako dobro da je zamalo mogao osjetiti njenu jaru na svojem oku. Za sobom je uo blisku lupu koraka treeg ovjeka. Bio se maknuo s glavne ceste i sad je srljao niz nekakvu uliicu, a odjeci koraka progonitelja u trku odzvanjali su uasavajue blizu tako da je, kad je ugledao naslagane kutije pune otpadaka od povra, naslonjene na neki zid, u trku ispruio ruku i snano ih potegnuo; od siline zamaha Doyle se zavrtio, izgubio oslonac i sruio se kao klada da bi potom kliznuo na boku a potom na rasjeenom ramenu, ali su se kutije prevalile tono na put Horrabinovu ovjeku; ovaj se sapleo o njih i zvuno pljesnuo trbuhom po zaobljenom kamenju plonika. Leao je nepomino i potrbuke, ostavi bez daha a moda i ivota pa se Doyle digao na noge, cvilei, i zaepesao kaldrmom najbre to je mogao. Preao je dvije uske ulice pa proslijedio svojim putem jo jedan blok, da bi se potom naao na ploniku Stranda blistavo osvijetljenom kandelabrima, svega nekoliko blokova istono od Krune i sidra. Silno mu je tranje ponovno pokrenulo kaalj, pa je, prije nego to ga je uspio svladati, skupio iling i etiri penija od uasnutih prolaznika. Kad je ponovno mogao disati, zakoraao je Strandom na zapad, jer mu je iznenada pailo na um da je ovo ono subotnje vee u kojem je Coleridge po programu trebalo da govori, i da bi mu ovaj, iako sad nije u poloaju da bi ikome mogao darovati kakvu znatniju pripomo, mogao bar pomoi da se vrati u kuu Kapetana Jacka nevien ni od koga. Doavola, pomislio je Doyle, mogao bi me se ak i sjeati od prolog tjedna. Nesvjestan jarkih izloga duana i restorana kraj kojih je prolazio, urio je plonikom, pogrbljen da bi ublaio od uboda u bok, epesajui i diui

106

uz uurbano astmatino hripanje. Vidio je neku enu kako je u istinskom strahu ustuknula od njega, pa mu je palo na um kako groteskno mora izgledati s tom minkom, u tom dronjavom odijelu i s hodom obogaljenog ohara; iznenada ponovno svjestan svog postojanja, uspravio se i zakoraio polaganije. Mnotvo to se urno razdvajalo pred njim prikazivalo mu se kao kazalina kulisa od perploe to prikazuje red ljudi pred autobusom, no ipak je opazio kad mu je iz jednog prolaza na put stupila strahovito visoka pojava. Bijeli je stoasti eir nadvisivao glavu poput pisanice, pa je Doyle blenuo, zavrtio se na peti i potrao, dok je za sobom uo hodulje u potjeri kako kuckaju po ploniku. Horrabin je na hoduljama trao lako, pravei tri metra duge vie poskoke no korake ak i kad bi migoljio kroz promet na ploniku, i dok je tako trao isputao je nizove prodornih zviduka, naizmjence visokih i niskih. Uasnutom su Doyleu zvuali poput gestapovskih sirena u starim filmovima u drugom svjetskom ratu. Taj je zviduk uzbunjivao izvjesne prosjake pa ih izvlaio iz uliica i dovrataka; bili su to tihi, na pogled jaki stvorovi, pa su dvojica zagrabila prema Doyleu dok je jo jedan od njih krio put preko ulice. Pogledavi preko ramena Doyle je uhvatio zaustavljeni kadar koji je prikazivao Horrabina tek jedan orijaki korak daleko, dok mu se lice cerilo luaki poput kineskog zmaja, a jedna mu se bijela apa ve pruala. Doyle je odskoio postrance na ulicu, svalio se pa otkotrljao od kopita fijakerskoga konja to su zaekiala tek koji prst od njega, a onda se uspentrao na noge pa poskoio na papuicu koije i tu se jednom rukom uhvatio za prozorsku dasku a drugom za rukohvat na krovu. Putnici su u kolima bili jedan starac i neka mlada djevojka. Molim vas, ubrzajte, huknuo je Doyle, progoni me Starac je ljutito dohvatio i odvagnuo tanki tap i onda, mu svom silinom prvog biljarskog udarca otvaranja, zatjerao tupi kraj Doyleu u prsa. Doyle je odletio sa svog nogostupa kao da su ga ustrijelili, i mada mu je uspjelo doekati se na noge, istoga je asa pao na ruke i koljena a zatim se nekoliko puta preokrenuo. oravo stvorenje ruevna lica, to se bilo skutrilo u nekom dovratku, zahihotalo je i tiho zapljeskalo rukama to su djelovale kao da su od papirmaea. O, da, da! Sad u rijeku, Doyle ima na drugoj strani neto to ti elim pokazati, zacvrkutao je Srea prosjaka od Surrey-sidea.

107

Boe oslobodi, nastrijelili su ga! uzviknuo je Horrabin. Drte ga dok jo u njemu ima daha, smrdljivi balegari! Doyle je sad ve bio na nogama, no inilo se da svaki udisaj iri pukotine po pluima, pa je pomislio, kad bi sada zakaljao da bi i umro od toga. Jedan je od njegovih progonitelja bio samo nekoliko koraka daleko i kretao se prema njemu sa samouvjerenim smijekom, pa je Doyle zakopao po depu, dohvatio teku narukvicu i svom je snagom hitnuo ovome u lice a zatim, bez zastajkivanja da bi vidio kakav je to efekt izazvalo, okrenuo se i odepesao na onaj udaljeniji rubnik, preao preko plonika i nestao u pokrajnjoj uliici. Sutra ete mi svi vi biti veera ukoliko mi ga ne dovedete! zavritao je Horrabin dok mu je sa skrletnih usana letjela pjena i dok je na sjevernom trotoaru izvodio bjesomuni ples to je nalikovao kuckanju djetlia. Jedan je od prosjaka pohitao naprijed, ali je krivo procijenio brzinu koija kompanije Chaplin pa pao pod kopita, i jedan ga je kota zasjekao preko struka prije no to je koijau uspjelo natjerati konje i vozila da stanu. Sad se ve na toj dionici Stranda zaustavio itav promet, i koijai su poeli vikati jedan na drugoga a u nekoliko se sluajeva ak i ibati bievima. Doyle je iskrsnuo izmeu dvije zgrade i zakloparao niz nekakve prastare drvene stube do svojevrsne drvene promenade to je tekla vrhom svjetlucave rijene obale. Pohitao je prema kraju jednog od mola pa unuo iza visoke drvene krinje, da bi mu se potom dah postupno smirio toliko da je mogao zatvoriti usta. Rijeni je zrak bio hladan i njemu je bilo drago to Copenhagen Jack nije inzistirao na tome da mu se na hladnom vremenu prosjaci pojavljuju tek napola odjeveni iako je to bio efektan scenski detalj. Spuznuo je kaputi i koulju s kljune kosti posjekotina noem jo je krvarila poprilino nesputano iako nije bila duboka. Pitam se tko je doavola bio taj, pomislio je Doyle. To nije mogao biti nitko od Romanyevih ili Horrabinovih, jer mi je Jacky bio rekao da me sasvim sigurno ele iva. Moda je to bio kakav njihov suparnik ili ak naprosto nekakav solistiki ubojica kloara, kakav prototip Jacka Trbosjeka. Doyle je oprezno dodirnuo dugu posjekotinu. Hvala budi Bogu, pomislio je, da se u onaj as pojavio Horrabinov ovjek. Protrljao je prsa pa pokusno udahnuo i napunio plua. Iako ga je probolo kroz prsnu kost, i mada mu bez sumnje napreduje bar dosad najvea kontuzija u ivotu, nije bilo nikakvog osjeaja struganja; tap

108

opakog starkelje nije vjerojatno nita slomio. Izdahnuo je i umorno se naslonio na sanduk pa pustio da mu se noge zibaju nad vodom. ute toke fenjera amaca u prolazu i njihovi odrazi poantilirali su crninu rijeke kao na Monetovoj slici, a svjetla su Lambetha bila lanac krijesnica na bliskom obzoru. Mjesec se, blijedi naranasti srp, inio kao da balansira na ogradi Blackfriars Bridgea, pola milje na istok. Iza i desno iznad njega bila su svjetla Adelphi Terracea, to je nalikovala kakvom fantastinom luksusnom brodu vienom s razine vodene povrine, i kad bi povjetarac utao, mogao je odanle uti slabanu svirku. Osjetio je kako mu se u grlu i prsima skuplja jo jedan napad kalja, ali mu je strah dao snage da ga suzbije kad je zauo polagano, teko kuckanje kako mu se primie du drvenog nogostupa to je bio iza njega. Jacky je bilo drago to u podzemnom kanalu voda tee dovoljno brzo da bi na nizvodnom putovanju kormilo postalo nepotrebno, jer ako bi se zavilo vrlo jako nalijevo, udarilo bi je u glavu; i da su ljudi u amcu vladali njime iim monijim od dugakih motki kojima su se otiskivali od zidova kad god bi ih struja zanijela preblizu, tada bi morali osjetiti zanoenje zbog svoga tajnog suputnika. Voda to joj je pljuskala oko vrata postajala je sve hladnija to su se vie primicali rijeci, i ona je inila sve to je mogla da sprijei zube da ne zacvokou. Pazila je na to da joj glava ostane izvan vode, jer joj je u turbanu bio umotan mali samokres, a eljela je da joj se ne smoi barut na orozu. Zublje na pramcu i krmi amca treperile su na sumporastom propuhu, da bi ponekad bacale tek sumrani crveni ar a drugi put planule i otro osvijetlile svaki pojedini kamen svoda to je prolazio tik nad glavama. Prije samo pet minuta bila je u suhu i toplu, i prila punu tavu kobasica na ognjitu u kuhinji Horrabinova takorskog zamka na Maynard Streetu. Bila je odjevena u prosjaku uniformu Ahmeda Hindusa, s turbanom, sandalama i haljom skrojenom od cicane prostirke za krevet, dok su joj lice i ruke bile umrljane orahovom bojom a lana brada zamjenjivala uobiajeni lani brk, jer je u takorskom zamku bila vidjela izgnanoga Fairchilda pa nije eljela da je prepoznaju kao jednu od Copenhagen Jackovih. Doktor Romany je bio stigao pola sata ranije, pa se bio ustoboio u jednoj od Horrabinovih ljuljaki, izuo svoje neobine cipele pa se zadubio u hrpu pomorskih izvjetaja. No tada je uletio jedan od Horrabinovih prosjaka, robustna, rumenolika starina, bez daha od tranja, no koja je ipak dahnula poruku gotovo prije no to se i nala u prostoriji. Doktore Romany brzo Strand, kree se na jug, prema rijeci nastrijeljen je

109

Tko? Tko je nastrijeljen? Romany je skoio s njihaljke a da na noge nije vratio cipele s oprugama, pa mu se staro lice iskrivilo od bola; hitro se uspentrao natrag i navukao cipele. Tko, proklet bio? prohripao je. Ne znam Simmons je to vidio i poslao da vas naem. Veli da je to ovjek za kojeg ste obeali nagradu. Romanyeve su cipele u tom trenutku ve bile navuene i zavezane pa je ponovno skoio s ljuljake, i sad je energino poskakivao na snanim oprugama. Ali koji? Mora da je to Psoliki Joe. Nikad se ne bi usudili pucati u Amerikanca. Dakle, gdje je? Strand, veli? Da, sir. I kree se na jug, Adelphiem. Bit e najbre, Vaa Preuzvienosti, da krenemo amcem niz podzemni kanal ravno prema Adelphievim arkadama. Svi plovni putovi imaju visok vodostaj, to zbog kia Ti vodi i brzo. Poznajem starog Joea ve godinama, i ako ga nisu ubili na mjestu, onda e im zbrisati. Kad su ova dvojica pourila niz podrumske stepenice, Ahmed ubogi Hindus bio je svega nekoliko koraka iza njih, potpuno zaboravivi na kobasice. Zvui kao pravo, pomislila je Jacky, i srce joj je mlatilo dok je prisiljavala samu sebe da zaostane dovoljno da je ne bi uli ni vidjeli kako ih slijedi. Boe, daj da jo bude iv, i daj mi da mu priem dovoljno blizu da mu mogu kroz mozak protjerati pitoljsku kuglu. I kad bih samo nekako mogla nai trenutak vremena da mu prije toga neto priapnem, objasnim mu tko sam ja i zato u ga ubiti i tada bih se napokon, pomislila je s nostalgijom, mogla vratiti kui. Kad su stigli do staroga kamenog mola u donjem podrumu, doao je trenutak u kojem su dva prosjaka razvezivala amac i palila zublje a doktor Romany nestrpljivo zurio niz mrani tunel, pa je Jacky uspjelo pretapkati preko kamenog poda i neujno kliznuti u hladnu crnu vodu. amac koji su ona dvojica povukla uz molo, usput njime udarajui, da bi doktor Romany mogao ui u nj, imao je du vanjske strane razme poredane prstenove kako bi se preko njega mogla napeti cerada, pa je Jacky savila dva prsta kroz jedan od njih i pustila da je povuku sa sobom kad su amac motkama odgurnuli u snanu struju. Ha, ha! dopro je visoki, ptiji glas lakrdijaa. Gdje mi je moj stari drukan, Mutavi Tom? ulo se sporo kuckanje drveta o drvo kako se Horrabin kretao gore-dolje po drvenom nogostupu. Jedini je drugi zvuk bilo glasanje muiavog vjetra u uadi ribarskih brodia privezanih u blizini i oplakivanje vode oko stupova mola.

110

Doyle, koji je sjedio iza sanduka na kraju mola, nije vie ni disao, pa se pitao koliko e jo moi izdrati prije nego to skoi na noge i povie: Dosta s tim, evo me ovdje, kao to i sam vrlo dobro zna! Jer je u lakrdijaevu glasu bio neki drakavi prizvuk, kao da ne zna. Zauo je sporije lupkanje kad se lakrdija poeo seliti ovamo-onamo. Boe moj, pomislio je Doyle, ako to udo pone lupkati niz molo prema meni, bit u u vodi, plivajui prema Lambethu, prije no to iskorai tri koraka. Onda je zamislio kako ga lakrdija slijedi do u crnu vodu, zamislio kako preko ramena vidi to nacereno naminkano lice kako mu se primie nemoguom brzinom dok on pokuava plivati sa sve ukoenijim ramenom. inilo se kao da ga vlastito bilo rastresa na komade, kao udarci kugle za ruenje kakvu staru zgradu. Horrabine! dopro je povik zdesna i izdaleka. Gdje je on? Doyle je s uasom shvatio da je to glas doktora Romanya. Lakrdija je zahihotao, glasajui se kao stotinu sumanutih cvraka, i potom doviknuo: Evo ga tu. Kuckanje je hodulja istupilo na molo. Uz eksplozivni vrisak koji ga je i samoga uasnuo, Doyle se sunovratio s kraja mola, jedva i udahnuvi prije no to je zaronio u hladnu vodu. Zamlatarao je prema povrini i sumanuto zaplivao. to je to bilo? Romanyev se glas jasno pronosio preko vodene povrine. to se dogaa? Horrabin je, kao na ljestvama, doetao do kraja mola. Eno ga u rijeci. Pokazat u ti gdje. Zviznuo je zvidukom prodornijim i sloenijim od onog kojim je sazvao prosjake na Strandu, da bi potom poekao gledajui gore-dolje niz rijenu obalu. im je amac izronio iz tunela, i as prije nego to e proi kroz Adelphieve arkade i izai na rijeku, Jacky je otkaila ukoene prste i pustila plovilo da uzmakne od nje. U zadnji as, rekla je samoj sebi, jer je trenutak kasnije jedan od prosjaka zakoraio na krmu i dohvatio rudo kormila, a drugi s dna amca podigao par vesala i poeo ih uvrivati u viljuke. Doktor Romany je doviknuo nekakvo pitanje i ona je zaula slabaan odgovor, no kako je plivala napola uronjena, nije mogla uhvatiti niti jednu rije. No zatim se zauo krik, kratak no tako glasan da nije, unutar milje, mogao promai nikome. Jedva je ula Horrabinov glas kako nakon toga veli: Eno ga u rijeci. Pokazat u ti gdje. Prvi je kloparavi udarac vesala ula ba u asu kad je stigla do obale i izvukla se iz vode.

111

Doyle se, sad ve petnaestak metara prema otvorenom, bio malo primirio pa tiho zaplivao pseim stilom. Ako nita drugo, pomislio je, ako mi se priblii kakav pliva ili amac, zaronit u pod povrinu i otii pod vodom najdalje to budem mogao, a onda pokuati polagano izroniti glavu i tiho se nadisati. Dodavola, uz malo sree moi u im izbjei A s mnogo vie sree vratiti se nekamo na obalu prije nego to me izda snaga. Struja ga je nosila nalijevo, sve dalje od doktora Romanya. Onda je zauo novi zvuk ritmiko klackanje viljuki, straga i zdesna. Horrabin se nasmijeio, jer se pod drugim molom njemu slijeva pojavio tamni ar, i kad je ovaj iziao ispod nadsvoda, moglo se vidjeti da ima oblik are ispisane izbojem same i sastavljene od desetaka siunih svjetala to su se kovitlala povrinom tamne vode. Lakrdija je upro prstom prema mjestu s kojeg je dopro zvuk posljednjeg Doyleovog pljuskanja, i roj je siunih svjetala odlebdio u rijeku brzo poput vjetrom noenih latica kakvog svjetleeg cvijeta. Idite za svjetlima, doktore Romany! doviknuo je Horrabin bodro. Kakva svjetla? upitao se Doyle. Najblia su svjetla preko rijeke. Samo naprijed, doktore Romany, idite za njima dok mene nosi na istok. Tiho je krio put kroz vodu nogama i desnom rukom, dajui lijevom ramenu da se odmori. Odravanje na povrini nije stvaralo tekoe; bio je otkrio da naizmjeninim plivanjem pseim stilom, plutanjem na leima i sporim razmicanjem vode uspijeva i bez naporne upotrebe ijedne grupe miia odrati lice iznad vode. Struja ga je nosila prema Blackfriars Bridgeu, i on je bio makar i s rezervom uvjeren da e se moi uspeti do kojeg od stupova i da e tada, kad njegovi progonitelji jednom zakljue da se utopio, moi otplivati, dionicu po dionicu, od stupa do stupa, sve do obale. No onda je iznenada shvatio na kakva je to svjetla Horrabin mislio, jer je preko povrine, ravno prema njemu, klizilo neto nalik na desetke plutajuih svjeica. Trznuo je glavu pod povrinu i, pljusnuvi nogom dovoljno da bi oznaio mjesto na kojem je bio, otplivao pod vodom u smjeru okomitom na kurs to su ga bila uzela svjetla. Njegovo se mravo samopouzdanje sasvim izgubilo. Zaudaralo je to po aroliji no zar nije Jacky rekao da je doktor Romany magiar? Oito je to bio i Horrabin pa se osjetio poput ovjeka koji, dok se razgibava za akanje, vidi kako njegov protivnik uz kljocaj sklapa nabijeni bubanj revolvera.

112

Odgurujui se nogama poput abe, otiao je to je najdalje mogao a da pritom jo moe oekivati da e izroniti bez dahtanja, a onda je pustio da mu glava ispluta i probije povrinu vode. Polako je podigao ruku pa s oiju gurnuo promoeni pramen kose. Na trenutak je tako samo oamueno lebdio u vodi, jer su ga ona siuna svjetla to su ga slijedila sada okruila, i onda je, zagledavi se u nekoliko najbliih, vidio da su to prepolovljene ljuske od jajeta, opremljene siunim zubljama, jarboljem od slamki i jedriljem od ispresavijanog papira a nije mu ni palo na um da to pripie deliriju groznice i u svakoj je uao siuni ovjeuljak, ne vei od njegova malog prsta, i okretno na povjetarcu izvijao jarbol-igraku da bi svoje majuno plovilo odrao u pravom poloaju. Doyle je kriknuo i kruno u luku izbacio ruku da bi ih prevrnuo i zatim, ne ekajui da vidi efekt, plaljivo udahnuo i ponovno zaronio. Kad su mu se plua bila podigla do stiskom zatvorenog grla, i kad je pomislio da bi svakog asa morao razbiti glavu o kamenje stupovlja mosta, Doyle je ponovno pustio da ga uzgon uz trzaj vrati na povrinu. Kad je izronio, siuni su se mornari u ljuskama od jaja ponovno skupili ukrug oko njega. Nisu mu se pribliili na blie od dvije duine ispruene ruke, pa je on, unato tome to je amac doktora Romanya inio klopklop klopklop klopklop, primiui se sve blie, na trenutak zastao, slabano mlatarajui po vodi, da bi doao do daha. Neto je pljusnulo po vodi, estoko, dva prsta od njegova lijevog obraza, i rasprene su ga kapi ubole u oko. Trenutak je kasnije zauo kako se buum pucnja iz vatrenog oruja od obale valja preko vode. Iza njega je u trenutku uslijedio pucanj iz Romanyeva amca, ali je zato to se amac micao bio slabo nanianjen, pa je meu osvijetljenim ljuskama udarcem digao oblak kapljica i jednu u vrtnji poslao kroz zrak. Boe, sad na mene pucaju sa svih strana, pomislio je Doyle oajno dok je jo jednom punio plua da bi se gurnuo pod povrinu. ak me vie i ne ele ivog. Kad je pitolj opalio negdje izmeu ribarskih brodica, Horrabin je spustio brz pogled nalijevo, no onda mu se glava trzajem vratila kad je uslijedio pucanj s amca doktora Romanya. Lakrdija je vidio kako je od povrine odskoilo siuno svjetlo, da bi se, kad se ponovno spustilo, utrnulo, pa je shvatio da to ciganski vo gada ovjeka u vodi. Horrabin je hitro rukama napravio trubu oko usta i povikao: Mislio sam da ga hoete iva!

113

Uslijedio je trenutak tiine, a onda je Romanyev glas odjeknuo preko vode. Zar to nije Psoliki Joe? Nije, nego Amerikanac. Apep me pojeo. Zato si onda pucao na nj, prokleta pederino? Jacky je ve bila dograbila gustu ribarsku mreu iz najblie brodice, hitnula je u jednu od kanoa i ba je gurala usko plovilo van na vodu, kad je zaula Horrabinov uzvik, glasom koji je od straha postao jo vritaviji: Nisam to bio ja, doavola, Vaa Preuzvienosti, kunem se! To je bio netko dolje, izmeu brodica evo ga, dolazi, u kanoi, ide prema vama! Jacky je baratala jedinim veslom graciozno i brzo, istjerujui kanou hitro prema prstenu sitnih svjetala koji se pomicao sve vie na istok, prema mostu. Boe, pomislila je dok je dahtala od napora, oprosti mi Tome hou rei Doyle. Naprosto sam izgarala od elje da ubijem Psolikog Joea. Oprosti mi i molim te nedaj da te ubiju. Osjeala se ipak sva uplja i promrzla od uasa, jer to je izgledalo kao dobar pogodak, a ona je bila nanianila ravno u sredite nejasno vidljive glave. Njena se kanoa gibala bre od veega amca doktora Romanya, a bila je i krenula dobrano istono od njega, tako da se Doyle, kad mu je glava ponovno izletjela iz vode ponovno tono u sredini nepogreivog prstena svjetala naao gotovo stotinu jardi blie od doktora Romanya. Doyle! zazvala je s dubokim olakanjem to ga jo vidi iva. Ja sam, Jacky. ekaj me. Doyle je bio tako iscrpljen da ga je gotovo ozlovoljilo to uje Jackyev glas. Ve se bio pomirio s tim da e ga uhvatiti, a taj je Jackyev pokuaj spaavanja slutio na neto to bi moglo zahtijevati daljnje napore i na neto to po svoj prilici nee biti ni od kakve druge koristi osim to e razbjesnjeti doktora Romanya. Potoni ravno dolje to dublje moe, i onda se vrati gore, ponovno je dobro zauo Jackyev glas, sad jo blii. Doyle je okrenuo glavu i u svjetlu svijea svoje liliputanske pratnje ugledao nekakva bradonju u kanoi. Oi su mu se razrogaile od iznenaenja, no prije negoli je mogao ponovno sagnuti glavu pod vodu, prilika je u kanoi rekla ekaj! i, posegnuvi prema gore, strgnula bradu. To sam ja, Doyle. A sad uini to ti rekoh, i brzo!

114

ini mi se da jo nije vrijeme za odmaranje, rekao je Doyle samome sebi dok je ponovno klizio pod povrinu i posluno putao da mu pola zraka iz plua izgrglja kroz nos, tako da je tonuo bez napora kroz hladnu crnu vodu; no onda je prekinuo sputanje napravivi nogama karice, kad mu je sinulo da ovaj bazen nema dna od kojeg bi se mogao razbiti. to ako bih potonuo tako duboko, pomislio je, da se ne bih mogao iskoprcati natrag na povrinu prije no to se plua pobune i usrknu rijenu vodu? Istog je asa poeo grabiti vodu i odgurivati se nogama, probijajui se prema gore, a onda je osjetio kako mu je petlja konopa zastrugala nadlanicu trenutak prije nego to je izletio na zrak. U blizini se zaulo divlje cvrkutanje, kao iz kaveza punog uzbuenih ptica, a Jacky je, nagnuvi se preko boka, vezala u zaveljaj vlanu teinu ribarske mree u kojoj je, u spletovima, pokoje svjetalce jo gorjelo. Upadaj, otro je izgovorila Jacky. Popni se preko boka, gore na pramcu, ja u straga odravati ravnoteu. Dri se podalje od mree te male nitarije nose noeve. I brzo. Doyle je odvojio trenutak da pogleda uzvodno vidio je Romanyev amac moda pedeset jardi daleko, a sinhronizirano je udaranje vesala sad ve bilo vrlo glasno a onda se podigao i svaljao u kanou. Jacky je uala na krmi i kruto drala veslo okomito uronjeno u vodu. im se kanoa prestala klimati, Doyle je prodahtao: Nagazi na gas. Jacky je oajniki prionula uz veslo. Ipak, nakon to se bila potpuno zaustavila i preuzela jo teine, kanoa je oklijevala da krene. Imam jo jedan pitolj, doviknuo je doktor Romany. Pusti veslo i neu ga ispaliti. Ne bi se usudio, prostenjala je Jacky dok su joj ruke drhtale kako je provlaila veslo kroz nepominu vodu. eli te ivog. Ne vie, odgovorio je Doyle oprezno se uspravljajui u sjedei poloaj. Pred minutu svi su pucali po meni. Mislili su da si netko drugi. Kanoa se sad ve kretala, ali sporo. Doyle je mogao razaznati silhuete triju glava u amcu to se ustremio na njih. Ima li kakvo rezervno veslo? upitao je oajniki. Jesi li ikad veslao na kanoi? Ne.

115

Onda uti. Doyle je opazio dugaku razderotinu na Jackyevim hlaama, s vanjske strane lijevog bedra, to je izlagala pogledu dugaku, svjeu posjekotinu. Otvorio je usta da priupita u vezi toga, no onda je opazio okruglu rupicu probijenu u platnu kanoe, negdje prema krmi. Blagi Boe, Jacky, pa ti si nastrijeljen! Znam. ak je i u sumranom svjetlu mjeseeva srpa to se uspinjao nebom Jackyno lice bilo vidljivo pomraeno od napora i svo se prelijevalo od znoja, ali je kanoa sad ve bila izjednaila brzinu s amcem doktora Romanya. Minutu ili dvije dva su plovila odravala razmak, presijecajui se drndavo kroz vodu, a viljuke su kloparale u ritmu Jackynog oajnikog dahtanja; no onda je kanu stekao jo malo brzine pa je poeo nezgrapniji amac ostavljati za sobom. Blackfriars Bridge se pomolio blizu ispred njih, i kad je postalo jasno da e se otresti amca koji ih je progonio, Jacky se zavalila i zagledala naprijed u velike kamene lukove prema kojima ih je gonila bez predana. Sjeverni srednji luk, prodahtala je pa zabola veslo u vodu s desne strane. Kanoa to se kretala poput rakete okrenula se na peti i poela presijecati iroki luk nalijevo preko povrine rijeke. Kad su se nali gotovo u liniji s lukom koji je bila naznaila, i tako blizu da je Doyle mogao vidjeti eksplozivno pljuskanje na mjestu gdje je rijeka tukla o kameno stupovlje, Jacky je trznula veslo iz vode i uronila ga s druge strane; plovilo se izravnalo, i zatim je uslijedio trenutak crnine i urlika vode i svijesti o tvrdom kamenju to srlja kraj njih sa svih strana i brzog uzdizanja i propadanja, to je zamalo Doylea ponovno bacilo u vodu da bi potom izali na irinu rijeke, sad s istone strane mosta, i sad se Jacky mlitavo zavalila, oiju zatvorenih i ruku mlohavo ovjeenih preko bokova, i svu energiju posvetila vraanju daha dok je kanoa postupno gubila brzinu. Doyle se osvrnuo i shvatio da doktoru Romanyu ne bi uspjelo ponoviti otri zaokret prema irem sredinjem luku, i da se ne bi odvaio pokuati sunuti ispod mosta kroz uski luk to je leao pred njim. Bude li elio nastaviti potjeru, morat e zaustaviti okretom na peti i potom zaveslati do onoga kroz koji je projurila kanoa. Otresao si ih se, Jacky, rekao je zadivljeno. Tako mi Boga, ostavio si ih za nama. Odrastao sam na rijeci, prodahtala je Jacky nakon nekog vremena. Vjet sam amcima. Nakon jo nekoliko asaka dahtanja, i nakon to

116

je odgurnula kosu mokru od znoja, Jacky je nastavila: Mislio sam da su Malci linjaci mit. Doyle je shvatio da Jacky zacijelo govori o pomorcima na ljuskama. uo si za njih? O, naravno, o njima postoji ak i pjesma: Iz kue za lutke sve pokradu utke, maka kad uz vatru drijema; tad linjaci Malci, na ljuskinoj barci, niz odvod otplove u podzemni svijet. I tako dalje, i tako dalje, pri emu su oni krivi ba za sve. Ljudi vele da je te stvorove stvorio Horrabin i ta su ga uda noas, ini se sigurno, sluala i sve vrijeme oznaavala tvoj poloaj. Vele da je sklopio sporazum s avlom da ga ovaj naui kako se to radi. Doyle je razrogaio oi kao da mu je neto palo na um. Jesi li ikad vidio njegovu predstavu s Punchem? Naravno. Prokleto je spret Da da, rekao bih da si u pravu. Blagi Boe. Ali te su lutke vee. Malci depnog formata. A ja sam se divio njegovoj lutkarskoj vjetini. Jacky je dohvatila veslo i ponovno zaveslala. Bolje da se miemo gadno te se zaelio. Kad se uzme u obzir kako su pucali na mene nas inilo se kao da me ele naprosto mrtva. Jacky, spasio si mi ivot. Kako tvoja noga? O, pee, ali se samo proderala po povrini. Pripucao je na mene triput dok si ti bio pod vodom a ja bacala mreu na tvoje male pratioce. To mi je prvi put u ivotu da je netko na mene pucao. Nije mi se dopalo. Doyle je drhturio. Nije se ni meni. Horrabinov mi je hitac promaio oko za moda palac. Mislim to i jest bio razlog zbog kojeg sam morao izveslati i pokupiti te. Vidi, onaj koji je pucao na tebe, nije bio Horrabin. On je znao tko si ti. Ja sam bio taj. Doyleov je prvi poriv bio da se naljuti, ali ga je pogled na Jackyevu ranu splasnuo. A to si ti mislio a rekao bih i doktor Romany tko da sam ja? Jacky je veslala nekoliko trenutaka u tiini a onda odgovorila kao nekajui se: Rekao bih da si ovime zasluio pravo da uje itavu priu. Mislili smo da si ti onaj kojega znaju kao Psolikog Joea. On Psolikog Joea? Ubojicu za koga se pretpostavlja da je vukodlak?

117

Vidio je kako se Jacky ire oi od iznenaenja. Tko ti je mogao ispriati o njemu! O, ja samo znam sluati. to, dakle, ti i Romany imate protiv njega? Ubio mi je prijatelja. Doavola. On on me je namamio na prijevaru da ga sam ubijem. On ja nisam nikad nikom priao o tome, Doyle. Ne, taj dio ne. Doavola i sve ionako. itao si pjesme Colina Lepovrea ovaj, Colin je bio prisni prijatelj i Zna li kako se Psoliki Joe odrava na ivotu? uo sam da moe zamijeniti tijelo s ljudima. Doyle, ti zna mnogo vie no to odaje. Ne bih bio ni pomislio da u itavom Londonu ima vie od pet-est ljudi koji za to znaju. Da, eto to radi. Ne znam kako, ali se moe zamijeniti s bilo kim s kim mu uspije provesti neto vremena. I on to mora izvoditi poprilino esto, jer im ue u novo tijelo po njemu poinje rasti krzno po itavom njemu. I tako nakon nekoliko dana pred njim je izbor: ili da izbrije itavo tijelo ili da nae neko svjee. Jacky je duboko udahnula. Lani je uzeo Colinovo. Mislim da je Psoliki Joe zacijelo otrovao staro tijelo prije nego to je iz njega iziao. Colin je doao k meni, oito u velikim bolovima Jacky je svoj glas kontrolirala samo s vidljivo velikim naporom, i Doyle je, mada je gledao prema kupoli St. Paula, periferijom vidnog polja mogao vidjeti sjaj suza na mladenakom obrazu a bilo je to usred noi. Bio sam u svojoj roditeljskoj kui i itao, kad je on otvorio vrata i pourio prema meni pri emu je stenjao kao, ne znam, kakav veliki pas ili tako neto, i uasno krvario na usta. Doavola, Doyle, on je bio u odbaenom tijelu, onome iz kojeg je Joe upravo bio iziao, i to je bilo pokriveno krznom, kao u majmuna! Shvaa li me? Usred proklete noi! Kako sam ja ikako mogao znati da je to Colin? Do prokletih sto avola! Jacky, rekao je Doyle bespomono, zbunjen nemoguom priom no u kojoj je razaznavao nepatvorenu patnju, nisi ni mogao znati. London Bridge je sad bio manje od pola milje pred njima, i Doyle je mogao vidjeti trupine izvuenih ugljenarskih teglenica na obali Surreysidea, sebi zdesna. Jacky je poela zavijati u tom smjeru. Imao sam pitolj, nastavila je Jacky ravnodunim glasom, kuburu kremenjau evo ovu ovdje, kraj tvoje noge i bila je na okviru kamina, i kad je to bjesomuno stvorenje navalilo u kuu, ja sam skoio, dograbio pitolj i ispalio mu ga ravno u prsa. Stvor se sruio, sve zakrvario. Ja sam poao i zastao nad njim, ne preblizu, i on me je pogledao na trenutak prije nego to se nekoliko puta kao stresao i opustio. Bio je potpuni mete. Ali kad

118

me je pogledao, ja sam ga prepoznao znao sam da je to Colin. Boja mu je oiju bila razliita, razumije se, ali ja sam prepoznao ne ba izraz prepoznao sam njega koji je bio unutra. Iza najistonije teglenice stajao je molo ispod nekakve osvijetljene kue, i inilo se da se Jacky usmjerila prema njemu. Sjaj iz uskih prozora svjetlucao je toplim zlatom na uljevitoj crnoj vodi. Nakon toga naprosto sam prespavao dva tjedna. No nitko drugi nije mogao ni oka sklopiti vritao sam danju i nou, povraao hranu i blebetao prostote tako gnusne da moja bezazlena mati veinu njih nije ak ni razumjela no ja sam snivao. Kad sam se napokon izvukao iz toga, krenuo sam da ubijem Psolikog Joea onim istim pitoljem koji je ubio kojim sam ubio Colina. Jacky se gorko nasmijeila. Slijedi me u svemu? Da. Doyle se pitao koliko bi od te lovecraftovske fantazije moglo biti istina moda je koja od misterioznih kreatura, koji od Usplesalih Majmuna, upala u Jackyevu kuu ba nekako u vrijeme kad je Lepovre odluio staviti put pod noge a pitao se i je li imao pravo kad je posumnjao da je sve to neto vie od tuge zbog smrti prisnoga prijatelja. Je li mogue da su njegove prve sumnje u vezi Jackya bile ispravne? Znam da je to banalno, Jacky, ali zaista tako mislim ao mi je. Hvala. Jacky je usporavala kano tako daje za njim vukla veslo kroz vodu, i sad je on klizio, jedva se uope i miui, pokraj mola, da bi ga na koncu zaustavila tako to je dohvatila ue to se zibalo izmeu stupova i objesila se o nj kad joj se teina kanoa prenijela na ruku. Povuci svoj kraj, tu je negdje, Doyle a tu su i ljestve koje poinju neke etiri stope iznad tvoje glave. Kad su se oboje uspentrali na uski molo, Jacky je rekla: A sad moramo smisliti to emo s tobom. Kui Copenhagen Jacka ne moe se vratiti Horrabin e ondje imati tuce uhoda koje e vrebati na tebe. Hodali su polako prema zgradi koja je, kako se inilo, bila nekakva obalska krma uz rijeku, a Jacky je, bosa, paljivo birala put preko nazubljene stare drvene grae. Kada taj tvoj prijatelj stie u grad? Kako se ono zvae, Ashbin? Ashbless. Doekat u ga u utorak. No dobro, ovdanji gostioniar, stari Kusiak, ima ovdje sa strane konjunicu, a pomo mu je uvijek potrebna. Moe li premetati konjsku balegu? Ako i ima ljudi koji ne mogu, mrsko bi mi bilo pomisliti da sam jedan od njih.

119

Jacky je gurnula vrata krme to su gledala prema doku, pa su stupili u malu prostoriju s ognjitem, na to je Doyle pohitao prema njemu. Pojavila se nekakva cura s pregaom, no njen se smijeak dobrodolice ugasio kad je opazila da su oba gosta oito bila pala u rijeku, s tim da je jedan bio tako mokar da se s njega jo cijedilo. Sve u redu, gospoice, rekla je Jacky, neemo vam sjediti po stolicama. Hoete li, molim vas, rei Kusiaku da je ovdje Jacky s druge strane rijeke, i jedan prijatelj, i da bismo eljeli dvije vrue kupke u individualnim privatnim sobama Doyle se iroko nasmijeio. edan momi, taj Jacky. I neto suhe odjee, nije ba jako vano kakve, nastavila je Jacky. I nakon toga dva lonca vae izvrsne riblje juhe, to u blagovaonici. O, i malo vrue kave s rumom, dok budemo ekali Djevojka je kimnula i urno se udaljila da sve to sredi s krmarom. Jacky je unula do Doylea kraj ognjita. Ba si jako siguran da e te ta tipina Ashbin uspjeti postaviti na nekakvo pristojno mjesto? Doyle nije bio siguran, i zapravo je vie pokuavao uvjeriti sebe nego Jacky kad je rekao, poneto defetistiki: Vjerujem da ga ne mui besparica. A i poznajem ga poprilino vraki dobro. A on ima i prijatelja i utjecaja, dodao je Doyle u sebi, i moda bi mi mogao naprosto srediti audijenciju uz silom steenu nepovredivost! kod starog Romanya, na kojoj bismo se mogli pogaati na temelju mojih uvjeta: Prepustit u mu izvjesne bezopasne mrvice informacija ili ak iste lai; da, to bi bilo sigurnije u zamjenu za lokacije procijepa. Kad bih samo mogao imati pravu vrstu prijatelja koji bi ekali pred atorom, onda se ne bi vie usudio da radi takve stvari, poput onog trika s cigarom u oko. A bili bi mi potrebni mjeseci, pa i godine, da bez tue pomoi steknem takav utjecaj, a Darrow ree da frekvencija procijepa pada iza 1802, no ionako mi se ne ini da uope i imam na raspolaganju mjesece taj kaalj me je ubijao i prije noanjeg plivanja. Sad bi mu se moglo dopasti da se razvije u pravu upalu plua. Moram se vratiti, i to brzo, onamo gdje su bolnice. A uz to, Doyle je elio porazgovarati s Ashblessom, i to potanko, o njegovim ranim ljetima i onda te informacije usalamuriti negdje gdje ih nitko nee ugroziti sve dok ih on ne bude mogao otkriti kad se vrati u 1983. Schliemann i Troja, pomislio je bedasto, George Smith i Gilgame, Doyle i Ashblessovi dokumenti.

120

Onda dobro, sretno ti s njim bilo, odgovorila je Jacky. Moda e u ovo doba idueg mjeseca imati posao u Burzi i stan u St. Jamesu. I jedva e se i sjeati svojih prosjakih i konjuarskih dana Tu se nasmijeila. O da, i jednog ne ba sasvim uspjenog piljarskog jutra I to si jo radio? Tada je stigla rumom zainjena kava; i djevojin smijeak, i njena uvjeravanja da su kade ve dovuene, pokazivali su da je Kusiak priznavao Jackya za vjerovnika s visokom kreditnom sposobnou. Doyle je sa zahvalnou otpio gutljaj kave. Nita spomena vrijedno, odvratio je on. Graevina znana irom sirotinjskog St. Gilesa kao takorski zamak bila je izgraena na temeljima bolnice podignute u dvanaestom stoljeu i oko njenih ostataka; njen je zvonik sve dosad uspio preivjeti, ali su tijekom stoljea razliiti vlasnici terena, uglavnom zbog potreba skladitenja, postojano dodavali nove katove i zidove oko nje, sve dok njeni nadsvoeni normanski prozori nisu poeli gledati, umjesto prema van i preko itavoga grada, u uske sobike to su zbili redove ravno prema njima, usidreni za drevnu stijenu; kapa je tornja bila jedini komadi gradnje jo na otvorenom, no bilo bi je teko pronai u krovinoj divljini dimnjaka, od peene zemlje otvora za zraenje i neobuzdano nejednolike arhitekture. Konopi zvona su istrunuli jo pred koje stoljee, a koloturnici su se, poput visaka, spustili na pod da bi ih odvezli kao staro eljezo, ali su nosive grede jo premoivale okno, i za njih su bili zavezani novi konopi ija je svrha bila da Horrabina i doktora Romanya dignu kojih petnaest metara iznad poda, otprilike na tri etvrtine visine zatvorenog tornja. Obzirom da im je to doputalo da razgovaraju na udobnoj udaljenosti od poda, bila je to njihova najomiljenija soba za konferencije. Na pragove starih kamenih prozora na samome vrhu bile su postavljene uljanice, a na tom je veernjem vijeanju bio i Kleti Richard, koji je sjedio na prozorskom pragu jedan nivo ispod svjetiljki, to ga je postavljalo svega nekoliko pedalja iznad glava glaveina to su se zibali. Nemam pojma tko su bila ta dvojica, Vaa Preuzvienosti, govorio je Horrabin, a njegov je i inae nastrani glas odzvanjao u kamenom oknu nekakvim snomorinim zavijanjem. Ali sigurno nisu bili iz mog sastava. I jesu li ga zaista mislili ubiti? O, da. Dennessen veli, kad je raspalio onog drugog i skinuo ga s Amerikanca, da ga je ovaj ve jednom bio probo, i da se bio napeo za drugi udarac.

121

Doktor Romany se nekoliko trenutaka zamiljeno njihao naprijednatrag, njeno se odgurujui nogama od konkavnog kamenog zida. Ne mogu shvatiti tko je to mogao biti. Netko tko radi protiv mene, to je oito, netko tko ve zna to bi to Amerikanac mogao rei ili koji naprosto ne eli da ita od toga doznam. To ne moe biti nitko od onih s kojima je doao, jer sam ih sve bio vidio kako nestaju kad su vrata prestala postojati, a od tada sam promatrao sva vrata, i kroz njih nije doao nitko. A Antejevo nas bratstvo ne ugroava ve vie od stoljea, kako mi se ini. To je sad klapa starkelja, suglasio se Horrabin, koji su ve i zaboravili prvotnu svrhu svoje organizacije. No dobro, reci tom svom Dennessenu, ako mu uspije prepoznati onoga koji je pokuao ubiti Amerikanca i ako mi ga dovede iva, nagrada e mu biti ista kao i da je ubio Psolikog Joea. Trznuo je rukama da zaustavi njihanje. Onaj bradonja koji je pripucao na Amerikanca i potom ga pokupio, mogao bi biti iz istog drutva. Veli da si prepoznao smjelog kanoista? Mislim da jesam, Vaa Preuzvienosti. Nije nosio svoj uobiajeni turban, ali je nalikovao prosjaku koji se povremeno mota ovuda, a zovu ga Ahmed. Kobajagi Hindu. Ve sam izdao zapovijed i pripisao nagradu za njegovo hvatanje. Bravo. Iupat emo mi priu iz koje od tih ptiica, ako Set da, sve ako ga budemo morali i oguliti dok od njega ne ostane nita osim plua, jezika i mozga. Kleti je Richard posegnuo za svojim drvenim majmunom, kojeg je bio posadio na prozorski prag kako bi mogao vidjeti to udo dva arobnjaka to su visjela poput unki u dimnjaku, ali mu je na ui stavio palac i kaiprst jer bi ga grubi govor znao uznemiriti. A ni sam Richard nije bio ba raspoloen. Bio je u gradu sad ve puni tjedan, zatoen u takorskom zamku i dvorani ispod Bainbridge Streeta, dok je doktor Romany bar mogao putovati okolo da bi bio kod svakih vrata kad bi se pojavila, to je pretpostavljalo dobrano dug boravak na terenu. Ne mogu nikako pobjei od misli i pitanja nije li mogue da su te smetnje potaknute nastojanjima mog ortaka u Turskoj, rekao je Doktor Romany. Ali nitko ne zna to je to, upozorio je Horrabin. Zatim je dodao tie: ak i ja znam samo to da je va brat blizanac naao nekakvog mladog britanskog lorda, to sam boravi po inozemstvu, a za koga vas dvojica mislite, kako se ini, da bi se mogao nekako upotrijebiti. ini mi se da bih trebao biti potpunije upoznat s vaim planovima.

122

inilo se kao da ga Romany nije ni uo. Odgovorio je zamiljeno: Ne vjerujem da je na ovoj strani dolo i do kakve povrede tajne, naprosto zato to sam ja jedini koji zna ita to je vano. Ali ja ne znam mnogo o tome to bi se moglo zbivati na kraju doktora Romanellija, ondje u Turskoj. Koliko sam shvatio, taj mladi lord voli pisati pisma. Sve se nadam da moj brat nije dopustio da kakva sitna i bitna no neugledna informacija uspije procuriti, u kojem od tih pisama, do izvjesnih ljudi na ovom otoku. Horrabin je djelovao iznenaeno. Gdje rekoste da je taj neobuzdani mladi per? Na nekoliko dana izvan Atene posluno se vraa uz Korintski zaljev prema Patrasu; zbog nekog je razloga milord psihiki vrlo ranjiv kad je na tom uskom podruju: Patras, Patraski zaljev, Missolunghi. Tako je, kad je posljednji put bio ondje, u srpnju, Romanelli naveo imperijalnog konzula, ovjeka kojega plaa, da uljulja milorda u san tako to mu je rekao da se koncentrira na rad glazbene kutijice, i dok je ovaj spavao, moj mu je brat ugradio u svijest zapovijed, ispod misaonog nivoa, tako da je nee biti svjestan zapovijed da se sredinom rujna vrati u Patras, do kojeg e se asa stvari ovdje ve zagrijati, tako da e sve prokljuati odjednom. I tako njegovo lordstvo ve i u ovom trenutku izvrava zapovijed, dok bezbrino misli da je odluka da se vrati u Patras njegova vlastita. Horrabin je nestrpljivo kimao glavom. Razlog zbog kojeg sam pitao bio je, ovaj, ako je njegovo pismo ovdje dovelo do nevolje, onda je moralo biti poslano kada? Prije nekoliko mjeseci, rekao bih. Zar se izmeu njega i nas ne odvija pol tuceta ratova? I tako, ak i da je i pisao nekome pravome i to odmah, u srpnju, ne bi bilo vremena da pismo stigne ovamo, i vremena da netko ovdje otkrije tko ste vi i to elite. Romany je zadigao obrvu i kimnuo. Ima pravo nisam uzeo u obzir sporo kretanje meunarodne pote u ove dane. Zatim se namrtio. Ali tko su onda, do sto avola, bili ti ljudi i zato mi se upliu? Ne bih znao rei, odgovorio je lakrdija pa polako protegnuo i presavinuo udove, nalik na kakva golemog, obojenog pauka. Kleti je Richard svom majmunu pokrio oi. Meutim, dodao je Horrabin, oni se pletu i meni. Onaj mi je munjeni Hindus noas utopio etiri tuceta najsitnijih homunkulusa. Trebali biste zamoliti gospodara u Kairu da poalje jo te robe kako se ono zvae?

123

Paut, odgovorio je doktor Romany. Ali ih je u dananje doba prokleto teko proizvoditi, obzirom da je magija smlavljena kao to jest. U nevjerici je odmahnuo glavom. Horrabinovo se obojeno lice steglo u neto to je vjerojatno odgovaralo mrgoenju, ali je ipak nastavio svojom polaganom tjelovjebom. Potrebni su mi potrebni su mi da bih mogao raditi za vas potrebno je da se stvori jo homunkulusa, rekao je mirno. Kepece i slino mogu dobiti unakazivanjem ljudskog materijala, ali ako su potrebni momci koji mogu prislukivati razgovore skriveni u alici za aj, ili slijediti nekoga skriveni u nabore njegova eira, podigao se lakrdijaev glas, umigoljiti u banku kroz kanalizaciju i zamijeniti zlatnike vaim ciganskim falsifikatima i tu se nakosio tako da mu je glava bila uz Romanya a noge usmjerene od njega, pa dodao aptom: ili ako elite kakve deke koji bi mogli ui u monarhove odaje skriveni u bolniarkinoj haljini, i koji bi mu, a da to nitko ne vidi, stavili u juhu kakav sok od ludare i tada, odjeveni kao bilo to, od buba do dvanaest apostola, zaplesali na stolu njemu izvan dohvata, tek toliko da dodaju kolorita njegovim bjesomunim ispadima za takve poslove potrebni su vam moji Malci linjaci. Neemo tako morati jo jako dugo, ako stvari u Patrasu budu tekle kako je zamiljeno, odgovorio je Romany tiho. Ali da se ti tvoji stvorovi dadu upotrijebiti, to priznajem. Objasnit u Gospodaru situaciju i sutra te obavijestiti o tome to veli. Vi komunicirate pomou neega breg od pote, zamijetio je Horrabin dok su mu se naranaste obrve upitno podigle na pola puta do eira. O da, odgovorio je Romany i nevoljko slegnuo ramenima. Pomou magijskih sredstava ja i moji kolege moemo direktno razgovarati u svakom trenutku, na bilo koju udaljenost, pa ak i trenutno slati predmete kroz prostor. Takve savrene komunikacije jame da e na udarac, kad ga zadamo, biti besprijekorno naciljan, tempiran i koordiniran neodvratljiv. Dopustio si je smijeak. U naim je rukama kralj maga, a on je jai od ijedne karte koju bi u svom pilu mogao imati John Bull. Kleti Richard je pogledao svog majmuna pa zakolutao oima i zavrtio glavom. Stara drtino, ha, majmune? pomislio je. Naprosto nije elio da taj uasni klaun dozna koliko mu je ovaj potreban. Koliko smo ga samo puta ti i ja, majmune moj, vidjeli kako vie u tu svoju aavu svijeu s egipatskim pismenima, da bi nakon nekoliko sati postigao samo to da mu slabani glasi, to je dolazio iz okrugla plamena, odgovori to? to? A to da velimo o prilikama kad je pokuavao poslati neke predmete ili ih

124

primiti od svojih pajdaa iz dalekih zemalja? Sjea li se onog puta kad mu je Gospodar pokuao poslati sitni kipi, a sve to se pokazalo bila je pregrt crveno usijanog ljunka? Ha! arolija evo im ovo! Ozlovoljeno je pljunuo, ime je zaradio ljutit povik doktora Romanya. Oprostite, rya, rekao je urno. Namrtio se na majmuna. Ne navodi me da s tobom avrljam, rekao mu je. Vidi to si uinio? Uvalio me u nepriliku. U svakom sluaju, nastavio je doktor Romany otirui elavo tjeme, tog smo Amerikanca nagarili iz skrovita, i elim da se jo noas organizira ozbiljna potraga dok jo bjei glavom bez obzira. A sad, nas trojica to smo ovdje pazi li to govorim, Richarde? No dobro nas trojica ovdje znamo ga iz vienja, pa e svaki od nas voditi po jednu skupinu tragaa. Horrabine, ti e mobilizirati svoje propalitete i pretraiti prostor od St. Martins Lanea do katedrale St. Paula i provjeriti kod svih vlasnika pansiona; pogledaj u pubove; dobro promotri sve prosjake. Richarde, ti e voditi potragu na junoj obali, od Blackfriars Bridgea sve do iza itnica ispod Wappinga. Ja u dio svojih obalnih momaka povesti jugoistono od St. Paula kroz straare oko trnice Clare pa kroz podruje Towera, Docksa i Whitechapela. Iskreno, tu i oekujem da u ga nai; sa sjeverne je strane rijeke stekao prijatelje, a kad smo ga posjednji put vidjeli, nosilo ga je na istok, dalje od podruja, Horrabine, koje si ti dobio. Dva sata nakon svanua Kleti Richard s mukom se vraao uz stepenice, koraajui tiho, jer je vjerovao da mu drveni majmun u depu spava. Kad je umorno zauzeo svoje mjesto u prozoru, dva su se arobnjaka ve zbila na svojim konopima, iako se doktor Romany ljuljao naprijed-natrag kao da su ga tek maloas podigli. Pretpostavljam, rekao je ciganski poglavica i okrenuo mu se licem ispijenim od umora, da ti na Surrey-sideu nisi bio nita bolje sree no mi na sjevernoj obali. Kek, rya. to znai ne, rekao je Romany Horrabinu. U kupoli je tornja nedostajao veliki kamen, i dok je mrlja blistavog sunca klizila prst po prst niz osunani zid, a iz Holborn Streeta se moglo slabano uti kako piljari uzvicima hvale vrline svog povra, dva su arobnjaka razglabala strategije, a Kleti Richard dugo, dugo, najtiim od svih apata, razgovarao sa svojim razbuenim majmunom kojega je bio gurnuo pod ovratnik koulje.

125

Poglavlje6
Neko vee na stubama sretoh nekog koga ne bi Stara pjesmica

utorak ujutro, dva dana kasnije, na nebu su visjeli niski oblaci i prijetili kiom, ali su u kavanama oko Royal Exchangea meetari i aukcioneri vodili poslove jednako energino kao i uvijek. Doyle je, otupio od gladi i nespavanja, sjedio u kutu kavane Jamaica i gledao kako se tuce trgovaca nadmee za tovar duhana spaen iz nekog broda kojemu je uspjelo potopiti se u Temzi; nadmetanje je bilo po sistemu svijee od palca, pri emu je posljednja ponuda dana prije nego to se kratka svijea utrne bila ona koja se prihvaala, pa kako je svijea sad ve bila vrlo niska, nadmetanje je bilo brzo i glasno. Doyle je otpio jo jedan gutljaj svoje ve smlaene kave, prisiljavajui se pritom da mu gutljaj bude to manji, jer ako bi je dovrio, morao bi naruiti jo jednu da bi zadrao stol, no kupovina mu je odijela to ga je imao na sebi smeih hlaa i kaputia, bijele koulje i crnih izama, to je sve bilo rabljeno ali isto i u komadu ostavila samo iling, a elio je biti u stanju Ashblessa poastiti alicom kave kad ovaj stigne. Rame mu je gorjelo od vrueg bola i bojao se da rakija, kojom je bio natopio zavoj, nije uspjela ubiti infekciju u posjekotini noem. Trebao sam tu rakiju naprosto popiti, pomislio je. Oi su mu suzile i u nosu ga svrbjelo, no inilo se kao da mu je tijelo zaboravilo kako se kie. Pouri, Williame, pomislio je. Tvoj ivotopisac oito umire. Zgrbljeno se ogleda prema satu na zidu deset sati i dvadeset minuta. Ashbless bi trebao stii za deset minuta. Uspjelo mi je barem da iv stignem dosad Doyle je rekao je samome sebi. A bilo je trenutaka kad se inilo da neu. Zaparan noem, upucavan i zamalo da se utopim u subotu uvee, a onda me je kasnije te noi jo i uhvatio onaj Ciganin.

126

Nasmijeio se, pomalo smeteno, prema kavi, kad se prisjeti susreta. Bio se zahvalio Jackyu i oprostio se s njim poto su se bili dogovorili da se nau u petak, tono u podne, na sredini London Bridgea da bi ga potom upoznali sa efom konjunice i to ba u trenutku kad je uletio onaj Ciganin i zatraio da mu tri premorena konja zamijene s tri svjea. Glavni je konjuar u prvom asu odbio, ali je jo jednom razmislio kad je ovaj iz kese izvadio aku cekina i ponudio se da mu ih ubaci u dep. Doyleovo se dokono zanimanje prometnulo u strah od kojeg kao da nestaje utrobe kad je prepoznao toga ovjeka bio je to onaj isti Ciganin koji ga je promatrao bez samilosti kad ga je doktor Romany mrcvario prije tjedan dana; Doyle je tiho odstupio iz osvijetljenog kruga i okrenuo se da ode, ali u trenutku kad je doao do postranih vrata, prepoznavanje je postalo uzajamno. Doyle je potrao niz nekakav uzani prolaz a onda sunuo plonikom na istok, prema London Bridgeu, ali je stari Ciganin bio bri, pa su stope u trku za njegovim leima odzvanjale sve glasnije i glasnije, dok mu se oko ovratnika nije stegla ruka i bacila ga na zemlju. Izgovori samo prvu rije bilo koje arolije, pseto Bengovo, pa u ti nautavati glavu po ploniku, rekao je Ciganin dok je uao nad njim, jedva i daui. Samo naprijed, prodahtao je Doyle. Kriste, zato me ne moete ostaviti na miru? Polako mu se vraao dah. I kad bih znao kakvu aroliju, zar misli da bih od tebe bjeao ? Tako mi Boga ne bih, izvukao bih iz eira kakva prokleta krilata kola ili to ja znam. A tebe pretvorio u gomilu konjske balege, pa da te imam zadovoljstvo lopatom zbacati u kolica za gnoj. Na Doyleovo iznenaenje Ciganin se nacerio. uje ovo, majmune? Tip nas eli pretvoriti u konjski gnoj. Veina tih magiarskih chalova pokuava pretvarati stvari u zlato, ali ovaj stari Hripavac ima mizerne ambicije. Trznuo je Doylea na noge. Idemo, Bengo, netko bi s tobom volio porazgovoriti. Nekoliko se ljudi bilo nagnulo iz stranjih vrata kraj kojih je Doyle bio proletio, a jedan je doviknuo nekakvo ljutito pitanje, tako da ga je stari Ciganin poveo niz ulicu podalje od rijeke i tada ponovno skrenuo desno, i sad su se pribliavali Kusiakovom prednjem ulazu. Doyle je hodao naprijed. Kad su prolazili pokraj otvorenih vrata neke gostionice dva bloka daleko od Kusiakove, Doyle se zaustavio. Ako me vodi natrag onom manijaku koji mi je proli put htio ispaliti oko, rekao je Doyle, pomalo nesigurno,

127

onda bi mi prije toga dobro dola dva piva. Najmanje dva. A obzirom da ima sve to zlato, prijatelju, mogao bi ti astiti. Za njim je na trenutak zavladala utnja, a onda je Ciganin rekao: To je kushto ideja. Adree idemo. Uli su i proli kroz visoku prostoriju u kojoj je bio bar, do manje sobe dvije stepenice iznad nje gdje je po drvenom podu bilo razmjeteno mnogo stolova. Ciganin je skrenuo svojim crnim oima prema stolu u kutu; Doyle je kimnuo i preao do njega pa, sjednuvi, ogrijao ruke na svijei to je stajala na njemu. Kad se pojavila djevojka i preuzela narudbu pivo za Doylea, vino za Ciganina Doyleov je hvata rekao: Zovu me Kleti Richard. Da? Ovaj, drago mi je ne. Mislim, ja sam Brendan Doyle. A ovo je moj ortak, rekao je Ciganin nakon to je iz depa izvukao najmuna izrezbarenog u drvu. Doyle se prisjetio kako je prole subote uvee vidio Richarda s njim. Majmuniu, ovo je Doyle. Doyle je gorgio kojeg je rya tako udio nai, i rya e nama biti vrlo zadovoljan zato to smo ga upecali. Vrlo se radosno nasmijeio Doyleu. A ovaj emo te put odvesti negdje gdje nema prastamengroa koji bi uli kako se dere. Posluaj me, ovaj, Kleti, rekao je Doyle s tihom uzbunom u glasu, ako se napravi kao da me nisi uhvatio, stvorit u iz tebe bogataa. Dajem ti svoju rije Tada se divljaki zaljuljao prema natrag na svom sjedalu, jer se Ciganin pokrenuo brzo poput odapete miolovke, da bi zglobovima prstiju udario kratko i otro u hrbat Doyleova nosa. Svi vi gorgiosi mislite da su Romi glupi, zamijetio je Richard. U tom su asu stigli pivo i vino, pa je Doyle ostavio djevojku da eka dok nije dokonao svoje pivo u dva duga, marljiva gutljaja od kojih je izgaralo grlo, da bi potom prodahtao narudbu za jo jednu pintu. Richard je zurio u njega. Rekao bih da nema zla u tome ako te njemu dovedem pijana. Pogledao je za djevojkom eznutljivo: Malo e mi hladnog piva dobro lei nakon svega toga tranja. Pijucnuo je svoje vino bez oduevljenja. Nije ni loe. Gucni malo. Ne pivo je bilo najomiljenije pie moje Bessie, i otkako je ona muller, nisam ga popio ni kapi. Iskapio je vino jednim dugim gutljajem, stresao se i tada, kad je djevojka donijela Doyleu drugo pivo, naruio jo jednu au vina.

128

Doyle je progutao jo piva i duboko razmislio o tome. Moja Rebecca, rekao je oprezno, voljela je gotovo sve vrste alkoholnih pia i obzirom da je muller, ja pijem dovoljno za oboje. Barem. Richard se nekoliko trenutaka duboko zamislio o ovome, a onda kimnuo. Sve se to svodi na isto, izgovorio je. A to je da se sprijei da ih se zaboravi. Kad je djevojka dola do njihova stola, ovaj put je zahtijevala da joj dadu neto novca, dobila ga, pa ostavila na stolu vr i bocu. Obadvojica su zamiljeno napunila ae. Za mrtve dame, rekao je Kleti Richard. Doyle je podigao au. Uslijedio je trenutak tihog ispijanja, a onda su se obadvije ae prazne i uz tresak vratile na stol. Zatim su ih ceremonijalno ponovno napunili. Koliko je tome da je Bessie umrla? upitao je Doyle. Richard je ispio pola ae prije nego to je odgovorio. Prije sedamnaest godina, odgovorio je tiho. Zbacio ju je konj kraj Crofton Wooda. Bila je uvijek kushto s konjima, ali smo bjeali, i to nou, pred prastamengroima, i njen je konj ugazio u rupu. U padu je naprosto razbila glavu. Doyle je ponovno napunio au pa onda ispruio ruku preko stola do vinske boce da bi napunio i Ciganinu. Za mrtve dame, rekao je Doyle tiho. Ponovno su iskapili ae i ponovno ih napunili. Doyle je otkrio da jo moe govoriti isto ako izgovara polako i bira rijei onako paljivo kao to igra golfa odabire pravu palicu da se njome poslui za teak udarac. I Rebecca je smrskala glavu, rekao je Ciganinu. Unato kacigi i kaciga se smrskala udarila je glavom u stupi kraj autoputa. Ja sam vozio, ona je bila iza mene. Ciganin je kimnuo s razumijevanjem. Bili smo na staroj hondi 450, a ulice su bile i suvie mokre za vonju sa suputnikom. ak sam to tada i shvaao, ali smo bili u urbi i, doavola, imala je ljem, a ja sam ve godinama vozio motorkota. Mijenjao sam trake zato to se, kad se s Beach Boulevarda stigne na Santa Ana Freeway, zavija na brzu traku, a ja sam elio doi do sporije; i kad sam ga nagnuo nadesno i preao preko izboine to dijele trake, osjetio sam kako se motocikl pomie ustranu. Uasan osjeaj, nalik na potres, zna? Kretanje smrtonosno i neoekivano. A stari je 450 ionako imao previsoko teite, sa svim tim uzdignutim zupanicima, i on se naprosto sruio. Progutao je golem gutljaj piva. Rebecca se otkotrljala nadesno, a ja sam nastavio kliziti ravno prema naprijed. Moja mi je kona jakna, tanka poput papira, izgorjela na kolniku da je ovaj bio suh, imirglao bi me do golih rebara. Svi su se automobili uspjeli zaustaviti a da me nisu

129

pregazili, i ja sam se digao na noge i odskakutao natrag izmeu svega ostalog slomio sam i gleanj do mjesta na kojem je ona bila. Njena je glava bila Iz uspomena ga je izvukao zvek kljuna vra o njegovu au. Nema potrebe da to kae, rekao je Richard i podigao vr nakon to se aa ponovno napunila. I ja sam vidio isto to i ti. Podigao je au. Za Rebeccu i Bessie. Poivale u miru, rekao je Doyle. Kad su ae ponovno zveknule o stol, Kleti se Richard kruto zapiljio u Doylea. Ti nisi arobnjak, zar ne? Boe moj, volio bih da jesam. Netko je, meutim, od onih s kojima si bio, to morao biti vidio sam kako s onog polja nestaju dvije koije poput muha s nadlanice. Doyle je mrzovoljno kimnuo. Da. Otili bez mene. Ciganin se digao na noge pa na stol bacio zlatnik. Uzmi, rekao je. Rei u im da sam se dao u potjeru za chalom za kojeg sam mislio da si to ti, da sam ga sruio udarcem, no da je to bio krivi ovjek, pa da sam mu morao platiti pie da ga odvratim da ne ode do prastamengroa. Okrenuo se da ode. Ti me provaljao je Doyle. Ciganin je zastao i uputio mu neitljiv pogled. Puta me da odem? Samo nakon to si sa mnom popio pie? Znao je da bi trebao naprosto zaepiti, ali je osjeao da ne bi mogao podnositi tu misteriju. Zar misli da je moja ponuda da te obogatim bila blef? Glupani ste vi, gorgioi, odgovorio je Kleti Richard. Nasmijeio se, okrenuo, pa iziao iz sobe. Svijea je zatreperila i ugasila se u lokvici rastaljenog voska aukcija je bila gotova. Dobitnik je ustao da bi sredio papirnati dio posla: djelovao je malo vie iznenaeno no obradovano to je njegova posljednja ponuda bila posljednja od sviju. Doyle je zirnuo na sat i osjetio u prsima siuni hladni drhtaj bilo je deset i trideset pet minuta. Pogled mu je preletio preko sobe, ali nikakav plavi, orijaki graen mukarac nije bio nazoan, pa bio sa strastvenom bradom bez koje Ashbless, dokazano, nikad nije bio, ili bez nje. Doavola, pomislio je Doyle, taj seronja kasni. Je li mi mogao promaknuti za ovih posljednjih nekoliko minuta? Ne, od njega se ne oekuje da bi samo

130

privirio pa otiao; od njega se oekuje da sjedne i napie Dvanaest sati Noi. A to je dugako, koliko ono, oko dvije stotine stihova? Lice mu je gorjelo a u ustima bio grozniav okus. Na temelju razmiljanja da mora po svaku cijenu sprijeiti svoj odlazak odavde, naruio je za dva dragocjena penija pintu tamnog piva. Kad je stiglo, sat je pokazivao dvadeset do jedanaest, i mada se trudio da ga ispije polako, kako i dolikuje okrepljujuem napitku, kad je sat zacinkao treu etvrt, aa je ve bila prazna a on je mogao osjetiti kako mu alkohol tlai prema van stijenke lubanje jer nije jeo ve dvadeset etiri sata no Ashbless jo nije stigao. Saberi se, pomislio je. Kave, ne vie piva. Dakle, malo je zakasnio; zapisi o njegovu dolasku bili su stariji od stoljea u asu kad si ih itao a i oni su se temeljili na Ashblessovim sjeanjima, kako ih je zabiljeio Bailey osamsto tridesetih. Kakva mrvica nepreciznosti jedva da iznenauje. To bi lako moglo u stvari biti jedanaest i trideset. To sigurno i jest jedanaest i trideset. Pomireno se dao na ekanje. Tri paljivo istetoene alice kakve poslije toga, sat je odzvonio jedanaest i trideset, ali od Williama Ashblessa jo nije bilo ni traga ni glasa. Burzansko i brodarsko poslovanje nastavilo se odvijati ivahno, da bi u jednom trenutku neki gospodin uzviena dranja, koji je uz strahovit profit prodao plantau na Bahamima, naruio au ruma za sve nazone, pa je Doyle sa zahvalnou izlio to pience niz grozniavo grlo. I tu se poeo ljutiti. Ovo je zaista, kako mu se inilo, pokazivalo nehajnost s pjesnikove strane, nedostatak potovanja prema svojim itateljima. Arogantno tvrditi da je ovdje bio u deset i trideset, dok se ustvari nije potrudio da doe ni do da vidimo skoro e i podne. to njega briga ako ostavi ovjeka da eka? pomislio je Doyle u sumaglici. On je slavni pjesnik, prijatelj Coleridgea i Byrona. Doyle ga je sebi predoio a groznica i iscrpljenost dale su toj slici gotovo halucinatornu bistrinu iroka plea, krevito lice s lavljom grivom i vikinkom bradom. Prije je to lice izgledalo, poput Hemingwayevog, u biti dobroudno i drutveno, makar i na nekakav zbog grubosti ovrsli nain, ali je sada djelovalo nemilosrdno i nepristupano. On je vjerojatno vani, pomislio je Doyle, i eka da se sruim mrtav prije nego to se udostoji doi i napisati tu svoju prokletu poemu. A onda mu je na um pala zamisao, pa je zaustavio pikola i zamolio ga za olovku i nekoliko listova papira. Kad je ovo stiglo, Doyle je poeo, sve po pamenju, ispisivati itavi tekst Dvanaest sati Noi. Dok je radio onaj svoj prvotni lanak, za PMLA, o Ashblessovu djelu, i poslije, dok je pisao

131

biografiju, proitao je tu pjesmu stotine puta, tako da usprkos bolesnoj smantanosti nije imao tekoa da se prisjeti svake rijei. U dvanaest i pol vrljao je deset posljednjih, pomalo nezgrapnih stihova:
I on anu Rijeka tee Dijeli zore nebo, vee I satima je iroka Mjerom prekononog toka, S prokletstvom od straha jaim Kada ih sve elje minu Skup putnika se povlai urbom natrag u crninu Gdje tamom se slijepe oi Tokom dvanaest sati Noi. 1

Evo, rekao je i pustio olovku da zaklopara po stolu. I sada, kad se mamlaz napokon pojavi na svom sastanku s povijeu, ja u mu naprosto predati ovo rei mu: Ako bi vas ovo sluajno zanimalo, mister William Vragtenosi Ashblessu, moete me potraiti kod Kusiaka, Fickling Lane, Southwark. Ha-ha. Presavio je listove papira i samodopadno se zavalio, sad ve ekajui sa zadovoljstvom. Kad su zaredali grgoljavi krikovi, Jacky se dala u trk niz usku uliicu prema Kenyon Courtu, pri emu joj je stara kuburica u kesi na ramenu bolno udarala o lijevu lopaticu. Opsovala je, jer je zazvualo kao da je posve izvjesno zakasnila. Ba kad je iz uliice uletjela u zatrpano dvorite, meu oronulim je zgradama odjeknuo pucanj. Doavola, prodahtala je. Pod iskrzanom zavjesom iki njezine su oi sijevale amo-tamo, pokuavajui opaziti bilo koga od sitnog mrke do bakice da izlazi iz dvorita, posebice ako bi se drao i suvie nonalantno; no inilo se da itava populacija toga kraja uri prema kui iz koje je odjeknuo pucanj, da bi ondje dovikivali pitanja stanovnicima i dlanovima zagraivali lica prislonjena uz prozore prekrivene prainom kao injem. Jacky se zatrala i gipko vrludanjem i laktovima probila put kroz bunu gomilu sve do kunih vrata, pa naprosto pritisnula kvaku, zamahnula

Preneseno iz Sabranih pjesama Willama Ashblessa Suvremena Naklada, Zagreb 1946. g. upripjevuN.A.

132

vratima i zakoraila unutra. Zatvorila je vrata za sobom i energino gurnula zasun. A tko si sad, do sto crnih avola, ti? dopro je do nje glas u kojem se histerija vie no slutila. Na drugoj je strani te prostorije okrenute ulici, na prvom odmoritu stepenica, stajao nekakav masivno graen mukarac s pregaom pivara. Pitolj u desnici, iz kojeg se jo dimilo, djelovao je kao neto to jo nije ni opazio, poput mrlje slaice na brku, i sad je sluio tek kao uteg to je spreavao tu ruku da ne lijeta okolo u neartikuliranim gestama, onako kao to je to radila ljevica. Znam koga ste upravo ubili, prodahtala je Jacky glasom u kojem se osjeala uzbuna. Jednoga sam i sam ubio. Ali to sada nije vano. Ima li koga, od vae obitelji, da nije ovdje? Je li itko za posjednjih nekoliko minuta iziao iz kue? to?Gore je prokleti gorila!Upravo sam ga ustrijelio] Moj Boe! Nitko od moje obitelji nije kod kue, hvala budi svim svecima! Moja e ena poludjeti. I ja bih mogao. No dobro, dobro, to je taj gorila radio? Kad ste ga ustrijelili? Je li bio va? O, prokleta mrcino, dao bih te ubuturiti to si to udo pustio da pobjegne! Poeo je silaziti niz stepenice, teko udarajui nogama. Ne, nije bio moj, rekla je Jacky glasno, ali sam vidio drugog, njemu slinog. to je radio? ovjek je mahnuo objema rukama, zveknuvi pritom pitoljem o zid. Vritao je Isuse! kao neko koga pale, i pljuvao je pinte krvi, i pokuao upuzati u krevet Kennyja, mog sina. Proklet bio, jo je ondje strunjaa e biti Gdje je Kenny u ovom trenutku? prekinula ga je Jacky. O, nee ga biti kui jo satima. Morat u Do sto avola, gdje je Kenny? povikala je Jacky. U strahovitoj je opasnosti! Ovaj je zinuo na nju. Progone li gorile Kennyja? Znao sam da e se dogoditi tako neto. Videi kako Jacky otvara usta za jo jednu provalu rijei, dodao je urno: Kod Lajavog Ahaba, iza ugla, Minories. Dok je jurila kroz vrata i trala natrag prema uliici, Jacky je pomislila: ubogi mamlazu, pravi je blagoslov to vjerojatno nikad nee otkriti da je

133

stvor to si ga ustrijelio vjerojatno tvoj Kenny to je, silom nabijen u njemu nepoznato, krznato i otrovano tijelo, pokuavao otpuzati u svoj krevet. Minories je bio zakren kolonom kola to su vozila bale odjee iz Burze starog ruha u Cutler Streetu prema London Docku, pa je Jacky dotrala do najbliih, uspentrala se uz stranice pa s tog vidikovca pogledala uz i niz ulicu. I tu je to bilo cimer na kojem je bio naslikan nekakav ovjek starozavjetnog izgleda, zabaene glave i ustiju kao O. Jednim se njihajem spustila s kola ba u trenutku kad je koija iza nje poeo vikati neto o tatovima, pa pola ravno poput pele prema Lajavom Ahabu. Iako su vrata bila otvorena i mada je vjetri lelujao od dima poutjelim zavjesama na prozorima, bircuz je snano zaudarao po jeftinom ginu i sladnom pivu. Kad je Jacky ula, zadihana i uz lupu, vlasnik je srdito podigao pogled, ali je promijenio izraz u nepovjerljiv smijeak kad je taj doljak, izbuljenih oiju i bez daha, pljesnuo pola krune na uglaano drvo. Ovdje pije neko mome imenom Kenny? prosoptala je Jacky. ivi prijeko, u Kenyon Courtu. Budi ovdje, Joe, pomislila je. Nemoj da si ve otiao. Od stola iza nje oglasio se neki glas. Hej stari, da nisi bir? Okrenula se i pogledala etiri jadno odjevena mladia za stolom. Stari, zar tako izgledam? Nema veze sa zakonom otac mu je u guvi pa me poslao za njim. O. Mislim, moda je Kenny za to i uo; ustao je i sunuo odavde, ima tome pet minuta, kao da se sjetio da mu je neto ostalo na vatri. Je, je, rekao je drugi, ba sam bio ulazio kad se probio kraj mene a da me nije ni pogledao, a o bok da i ne govorimo, i to meni s kojim je visio ve malo pa desetljee. Jacky je klonula. Prije pet minuta? Mogao je dosad biti ve pola milje daleko, pomislila je, i to u bilo kojem smjeru, a nikad ne bih mogla ni dobiti njegov dovoljno dobar opis da bih u nj mogla biti sigurna ak i kad bih ga nala. A sve kad bih i bila sigurna da sam ga nala, ne bih ga mogla ustrijeliti samo zato to vjerujem da je Kenny ustrijeljen u svom krevetu, i da je njegovo tijelo sada zaposjeo stari Psoliki Joe. Morala bih ga ispitati, nadmudriti ga, navesti ga nekako da se izda. Moda bih ga neko i bila spremna ubiti na temelju toga to bih bila zamalo sigurna, ali vie ne ne nakon to umalo da nisam ubogom starom Doyleu probila rupu kroz lubanju.

134

Pa ipak se potrudila doi do valjanog Kennyjeva opisa bio je nizak, debeo i crvenokos pa otila iz lokala. Mislim, eto kako e izgledati jo tjedan-dva dana, pomislila je. Sudei prema podrujima u kojima su se majmuni teili pokazivati, on voli East End vjerojatno zato to nestanci ovdje nisu nita neuobiajeno, i zato to je lake izbjei progonstvu izmeu labirintski spletenih uliica i dvorita i mostia to povezuju krovove tih straara, kao i zato to je mnogo vjerojatnije da e se bilo kakve sulude prie to budu dole iz ovoga kraja otpisati kao proizvodi pia, opijuma i umobolnosti i tako u idua dva tjedna pretraivati siromaka prenoita Whitechapela i Shoreditcha i Goodmans Fieldsa pokuavajui doi do niskog, debelog, crvenokosog mladia koji nema bliskih prijatelja, malkice poglupog i koji svakome tko ga eli sluati pria o besmrtnosti, a moda bi i morao obrijati elo i dlanove jer mu gusto krzno oito poinje rasti po itavom tijelu im u njega ue. Pitam se kakav je to stvor, pomislila je, i odakle je doao. Stresla se pa se lijeno odvukla na istok prema nekoj, ve otprije znanoj, gostionici na Crutchedfriars Roadu, gdje je mogla neko vrijeme tiho posjediti uz dvostruki konjak jer se ovaj put svojoj lovini pribliila vie no ikad, a bjenjenje oca ubogog Kennyja prizvalo joj je ivo u svijest njen vlastiti susret s jednim od odbaenih tijela Psolikog Joea. I to je krvarilo na usta, zapazila je. Pitam se je li tako kod svih, i ako jest, zato. Zastala je, iznenada problijedjevi. Pa naravno, rekla je samoj sebi. Stari Joe ne bi elio da ovjek koga strpa u svoje odbaeno tijelo bude sposoban ita izrei prije nego to ga otrov dokraji. Prije nego to izae iz tijela on mora, uz to to je popio i smrtonosnu dozu otrova, toliko savakati vlastiti jezik da novom stanovniku ne bude mogue njime progovoriti Jacky, koja je itala i oboavala Mary Wolstonecraft, i prezirala modu enske treptave bespomonosti, sad se, na vlastito gnuanje, osjetila na rubu nesvjestice. Kavana Jamaica zatvarala se u pet sati, pa je Doyle doivio da mu zapovjede iseljenje na plonik, i to ne ba jako pristojno. Ne smjerajui nikamo, odvukao se iz uliice pa neko vrijeme prostajao na ploniku Threadneedle Streeta, zurei rastreseno preko jo i sad prepune ulice u fasadu Bank of England, dok su mu listovi rukopisa, zaboravljeni, leprali u ruci. Ashbless se nije pojavio. Stotinu je puta u toku toga dugog dana Doyle u mislima pregledao povijesne izvore na kojima se temeljila njegova sigurnost da e se

135

Ashbless pojaviti: Baileveva je biografija jasno tvrdila da se to dogodilo u kavani Jamaica, u deset i trideset ujutro, u utorak, jedanaestog rujna 1810 ali se, naravno, Baileyeva biografija temeljila na Ashblessovim, godinama starim, sjeanjima; pa ipak, Ashbless je svoju poemu ponudio Courieru poetkom listopada, a Doyle nije samo proitao ve uistinu i drao u ruci popratno pismo. Dvanaest sati Noi napisao sam u utorak, jedanaestog prolog mjeseca, napisao je Ashbless, u Jamaici kraj Exchange Alleya, a motiv mi je pruilo moje nedavno dugo putovanje Doavola, pomislio je Doyle, datuma se mogao pogreno sjetiti deset ili dvadeset godina poslije, ali teko da se mogao zabuniti nakon manje od mjesec dana! A posebice ako je bio tako precizan u vezi dana i datuma! S ugla pokraj Royal Exchangea u nj se zagledao neki sitni crvenokosi tipus dostojanstvena dranja, pa je Doyle, u kome se razvio oprez prema strancima ispitivakog pogleda, otkoraao na istok s jasnim ciljem, prema Gracechurch Streetu, da ga ovaj spusti do London Bridgea i odvede dalje, preko rijeke do Kusiaka. Je li mogue da je Ashbless namjerno lagao? Ali zato bi to pod kapom nebeskom poelio uiniti? Doyle se kriom osvrnuo, ali ga crvenokoso mome nije slijedilo. Radije se malo opusti, rekao je samome sebi svaki put kad te netko izravno pogleda, ti odmah misli da je to neki od Horrabinovih prosjaka-agenata. No dobro, pomislio je vraajui se zavrzlami, idui dogaaj za koji sam, mislim, siguran u Ashblessovoj kronologiji, jest onaj kad su ga vidjeli kako je u jednoj od kavana u Exchange Alleyu ustrijelio jednog od Usplesalih majmuna, a to je bilo u subotu, dvadeset drugog ovog mjeseca. Ali ja ne mogu ekati jo tjedan i pol. Dotada bi mi upala plua i suvie uznapredovala, tako da vjerojatno ne bih imao koristi ni od medicine dvadesetog stoljea. Morat u se neka mi Bog pomogne! obratiti doktoru Romanyu. Od same mi je pomisli muka. Moda ako bih, ne znam, zavojem privrstio pitolj za vrat pa mu, drei prst kraj okidaa, rekao: Ili emo se pogoditi ili u si rasuti glavu pa nee neto doznati Bi li se on odvaio to proglasiti blefom? Bih li se ja odvaio da tako neto bude blef? Prolazio je pokraj uske ulice u blizini Aldgatea, a netko je, prelazei preko ulinog mosta, zvidukao. Doyle je usporio da poslua. Bila je to poznata melodija, i tako melankolina i sjetna da se uinila gotovo kao izabrana da mu bude prikladan pratilac za usamljenike veernje etnje. Kako se doavola zove, pitao se rastreseno nastavljajui hod. Nije Greensleeves, ta popularna elizabetijanska balada, a nije ni tradicionalni irski Londonderry Air

136

Sledio se na mjestu a oi su mu se razrogaile od oka. Bio je to Yesterday, pjesma Johna Lennona i Paula McCartneya koju su pjevali Beatlesi. Na trenutak je naprosto stajao tako, oamuen, poput Robinsona Crusoea kad je zurio u otisak stopala u pijesku. A onda je ve trao natrag. Hej! povikao je kad se naao ispod mostia, iako sad ve na njemu nije bilo nikoga. Hej, vrati se! I ja sam iz dvadesetog stoljea! Dva su mu prolaznika uputila oprezan no razonoen pogled, onakav kakav se uva za uline lude, ali nitko nije povirio odozgo s razine krovova. Doavola, povikao je Doyle oajno, Coca-Cola, Clint Eastwood, Cadillac! Utrao je u zgradu i spotiui se pohrlio uz stepenice, pa mu je ak uspjelo i pronai otvorena krovna vrata, ali gore nije bilo nikoga na vidiku. Preao je preko mostia pa se spustio kroz drugu zgradu, teko diui no pjevajui Yesterday najglasnije to je mogao, i izvikujui stihove niz sve poprene hodnike. Time je izazvao mnoge prigovore, ali nije doao ni do koga za kog bi se inilo da zna to je ta pjesma. Stari, nai u ti mjesto kamo da se skrije, dreknuo je neki ljutiti starac koji je, kako se inilo, smatrao da je Doyleovo ponaanje posebno sraunato na to da uznemirava ba njega, ako se smjesta ne pokupi odavde! Zatresao je prema Doyleu objema akama. Doyle je pourio niz posljednji niz stepenica pa otvorio vrata to su vodila na ulicu. U tom je asu ve poeo sumnjati da je to uope stvarno uo. Vjerojatno sam bio uo neto to je zvualo poput toga, mislio je dok je povlaio vrata za sobom, i toliko elio povjerovati da je jo netko pronaao put natrag u 1810. da sam sam sebe uvjerio da je to bila melodija Beatlesa. Nebo je jo bilo siva luminiscencija iza krovova, ali se smraivalo. Nastavio je urno na jug, prema London Bridgeu. Ne bih elio zakasniti na smjenu od est i pol u Kusiakovoj konjunici, razmiljao je umorno taj mi je posao potreban. Preostalo je lie na drveu na Bloomsbury Squareu blistalo na suncu zlatom i rumenilom tog utorka popodne, kad je Ahmed Siroti Hindus iziao iz Paddy Corvansa, zagledao se na trenutak, pun sjete za domom, u drvee i travu, da bi potom paljivo otro pivsku pjenu s umjetnih brkova i brade pa odluno skrenuo lijevo, niz Buckeridge prema Maynard Streetu i takorskom zamku. Vjetri je pirkao sprijeda, iz srca etvrti St. Giles, pa

137

su vonjevi kanalizacije, vatri i onog to se kuhalo a trebalo bi se baciti, razbijali lomni umoviti ar trga. Jacky nije bila do takorskog zamka sve od one noi prije pet dana kad je pohitala niz stepenice do podzemnog mola, doktoru Romanyu za petama, s namjerom da ubije Psolikog Joea; sad je namjeravala svratiti da vidi je li itko drugi ita uznapredovao u traganju za krznaem koji mijenja lik. Kad je skrenula desno u tamni procijep, uzak na razini plonika no jo ui pri vrhu, a koji je tvorila Maynard Street, s nekakvog se balkona za pretovar, fuerski obijenog daskama i na drugom katu naputenog skladita na uglu, nagnuo nekakav djeai. Njegove su oi, prazne poput ribljih i pod gusarskim prevelikim trorogim eirom, pratile gegavi lik Ahmeda Sirotog Hindusa i njegov je gotovo bezubi prorez usta proizveo smijeak. Ahmede, proaptao je djeak, sad si moj. Sa zaralog koloturnika pod izbaenim krovitem tri kata iznad njega jo je visjelo ue samo zato to je visjelo predaleko od zida a da bi ga ovjek, nagnuvi se sa pretovarnih platformi to su bile na svakome kutu mogao epati, i to mu se kraj njihao previsoko iznad plonika, a da bi ga itko mogao dohvatiti sve kad bi se i popeo drugome na ramena i sada je dijete, podbodeno golemou nagrade to ju je Horrabin bio obeao, skoilo na dasku na kojoj su mu dotada poivale ruke i potom preskoilo dva metra praznog prostora i vrsto steglo stari konopac. Koloturnik je bio izrao gotovo do nepokretnosti pa je, na djeakovu sreu, ue kroz njega teklo napreskokce, tako da, unato tome to se kruto sudario sa zidom od opeke na svom silaznom putu, nije polomio noge kad je prizemljio na plonik tri kata nie. Izvio se pa sjeo, dok su petlje krutog, udima vremena najedenog konopca mlatile oko njega a onda mu i nabile eir na oi. Dijete je skoilo na noge i mugnulo za Ahmedom ba u trenutku kad je iz nekakvog podrumskog stepenita izronio trio starica da bi otpoeo borbu oko toga koja e dobiti ue. Ahmed je hodao uz niski zid, pa se djeak popeo na nj, potrao vijencem te Sirotom Hindusu skoio na leda, vritei poput majmuna. Fatio Ahmida! zakrijetao je. SoFte Orrbina! Privueno odjecima halabuke, nekoliko je ljudi istupilo iz uvuene vee takorskog zamka, zapiljilo se nekoliko trenutaka u to novo udo, Hindusa to se bacakao i mlatio oko sebe rukama dok mu je na pleima trcalo nekakvo dijete i apavalo ga za guu, no onda su potrali i uhvatili Hindusa za ruke. Ahmede! rekao je jedan i to s ljubavlju. Klaun je uvijek tako eljan da proaska s tobom.

138

Pokuali su djetence silom otcijepiti, no ovaj je na to samo jo dublje zarinuo nokte u Ahmeda i stao gristi sve ruke to bi mu se nale na dohvatu. K vragu, Sam, rekao je jedan naposljetku, vodi ih kaki jesu. Nee valjda dati nagradu nekakvom balonji. Jacky se pokuala ne uspaniiti. Kad bih mogla, pomislila je, doprijeti rukom do turbana, tada bih moda mogla trgnuti pitolj i ubiti jednog od ovih, a onda moda i mlatnuti to derite, skinuti tu moru sa sebe. Uzmuvani je grozd ljudi bio sada jo samo nekoliko koraka od zgrade pa je ona posegnula pod turban, pronala kundak pitolja i trznula ga dolje na to je pao i turban, spleten oko cijevi pa pritisla cijev na rebra ovjeku koji joj je bio zdesna i trznula otponac. Oroz se spustio na pregib tkanine, udarcem podigao poklopac nad barutom, ali nije proizveo iskru. Ona je oajniki istrgla haljinu i, dok je ovjek vikao: Isuse, pitolj, drte ga!, napela ga je jednom rukom i ponovno povukla okida. Stvorio se rasap iskri, ali se iz otvorenog upaljaa ve bio isuo sav barut pa pitolj nije opalio, a trenutak kasnije Jacky je u trbuh tresnula tvrda aka a gipka joj noga izbila pitolj iz ruke. Pitolj je zveknuo na kaldrmu i dijete je, to se dosad igralo piivoga lonca, oito zakljuilo da je bolji vrabac u ruci od goluba na grani, pa skoilo nta zemlju, zgrabilo pitolj i mugnulo. Ona su dvojica podigla presavijenog, zadahtanog Sirotog Hindusa Laka neka vucibatina, ha? pa ga odnijeli unutra. Horrabin se bio vratio u Zamak svega nekoliko minuta ranije, i tek se poeo odmarati u svojoj ljuljaci Gnojko je upravo odvlaio sklopljenu Punchevu pozornicu na kotaima kad su u prostoriju unijeli Ahmeda. Aa! uskliknuo je lakrdija. Valjan posao, momci moji! Odbjegli Hindus, napokon. Poloili su Jacky na pod ispred ljuljake, pa se Horrabin nagnuo iznad nje i nacerio joj se. Kamo si odveo Amerikanca one subotnje noi? Jacky je mogla samo soptati. Potegao je na nas pitolj, Vaa Preuzvienosti, objasnio je jedan. Morao sam ga vajznuti u drobinu. Shvaam. No dobro, daj da Gnojko! Donesi mi moje hoduIje! daj da ga zakljuamo u tamnicu. Najvie e pitanja za nj imati doktor Romany, dodao je lakrdija uz hihot, najstimulativnije tehnike ispitivanja. Povorka to se spustila niz etiri reda stepenica i prela stotinu jardi podzemnim hodnikom to je mogao biti i predrimski, bila je neobina i

139

mala vodio ju je epesajui grbavi kepec Gnojko koji je iznad glave nosio blistavu zublju, za njim su slijedila dvojica to su, drei ga za laktove, napola nosili Ahmeda odjevena u halje od cicane zavjese, a ije je lice iza lane brade i brkova i smee minke bilo sivo od straha, te Horrabin koji je, izvijen dobrano prema naprijed da bi sprijeio da mu eir strue o kamenje svoda, na svojim hoduljama inio zalaznicu. Na kraju su, proavi ispod luka, uli u iroku odaju; Gnojkova je zublja osvijetlila drevno, vlano kamenje stropa i blieg zida, ali se onaj dalji, ako je takvog odista i bilo, gubio u potpunoj crnini. Sudei po odjecima prostorija je bila vrlo velika. Procesija je, nakon nekoliko koraka u njoj, stala, pa je Jacky zaula kapanje vode i, u to je bila sigurna, slabaan no uzbuen apat. Gnojko, rekao je Horrabin, no ak je i njegov glas zazvuao kao da mu je nelagodno, najbliu slobodnu gostinsku sobu; digni poklopac! I pouri! Kepec je zaepesao naprijed, ostavljajui ostale u tami. Zaustavio se petnaestak metara dalje i s rupe u podu digao malu metalnu plou pa unuo, pokuavajui istovremeno primaknuti rupi i glavu i zublju a da pritom ne pripali masnu sijedu kosu. Nema nikoga kod kue. Postavio je zublju uspravno u rupu izmeu kamenova, zakaio prstima obih ruku eljeznu ipku uvuenu u pod, paljivo promijenio poloaj stopala pa povukao prema gore. Podigao se itav kameni blok, oito na arkama, da bi se pokazala okrugla rupa iroka manje od metra. Blok se zaustavio pri kutu tek malo veem od devedeset stupnjeva i Gnojko je otkoraio i otro elo. Tvoja te soba eka, Ahmede, rekao je Horrabin. Ako se objesi za ruke i onda pusti, do poda ima samo dva metra. Ili e tako, ili emo te gurnuti unutra. Tamniari su je poveli naprijed i, kad je zastala ispred rupe, ispustili je i otkoraili. Prisilila se na smijeak. Kad je veera? Oekuje li se da se specijalno obuem? Dotjeraj se kako ti god bude zgodno, odgovorio je Horrabin hladno. Gnojko e ti je u est baciti na glavu. A sad ulazi. Jacky je promotrila dvojicu koja su je dopratila pa poela kombinirati bi li se mogla probiti izmeu njih, no oni su joj uhvatili pogled i otkoraili, odmaknuvi pritom malo ruke od bokova. Oi su joj se beznadno vratile do rupe kod nogu da bi se, to je doivjela kao ponienje, osjetila na rubu suza. Jesu li zagrcnula se, jesu li dolje takori? Ili zmije? Ali ja sam

140

djevojka! poeljela je povikati, ali je znala da bi otkriti to znailo samo mukama to je ekaju pribrojiti nove. Ne, ne, razuvjerio ju je Horrabin. Sve takore i zmije to pronau put dovde prodru druge kreature. Same, on to ne eli uiniti sam; gurni ga unutra. ekajte. Jacky je paljivo unula pa sjela na rub rupe, tako da su joj se noge u sandalama zibale u tami. Nadala se da drugi ne vide kako joj se, pod cicanom haljinom, gadno tresu noge. Idem, nije mi potrebna vaa ljubazna pomo. Nagnula se naprijed i dohvatila nasuprotni rub. Zastala je da duboko udahne pa maknula kria s ruba i njihajem se spustila u rupu, tako da je sada visjela samo zahvaljujui zahvatu ruku. Pogledala je dolje i nije mogla vidjeti nita, ve samo najkompaktniju crninu u koju se ikad bila zagledala. Moglo se povjerovati da je pod pola pedlja ispod njenih nonih prstiju ili stotinu metara. Daj mu nogom po prstima, rekao je Horrabin. Otpustila ih je prije nego to je to itko mogao uiniti. Nakon dugake sekunde slobodnog pada prizemljila je, podvitih koljena, na blatnjavo tlo, i pritom joj je uspjelo postii da joj, kad je kruto sjela niti jedno koljeno ne udari u bradu. Neto je preko blatnjavog poda protrapalo od nje. Podigavi pogled, vidjela je kako se donja strana kamenog bloka pojavljuje na trenutak, osvijetljena crvenim plamenom zublje da bi potom, uz okovit tresak od kojeg su pucali bubnjii, pao natrag na svoje mjesto; jo se nekoliko trenutaka nad njom vidio siuni kvadrat priguenog crvenog svjetla, no onda je netko na pijunku vratio metalnu plou, i ona se nala u tami bez ikakva oblija i orijentira. Iako je bila napeta kao prenavijeni sat, nije se ni pomaknula, ve je samo tiho disala kroz otvorena usta i sluala. Kad je bila upala, bliski odjeci njezina pada uvjerili su je da ta duboko ukopana prostorija ne moe imati vie od pet metara u promjeru, ali je nakon tisuu tihih udisaja postala sigurna da je mnogo ira, da to ustvari uope i nije neka prostorija ve golema podzemna ravnica. inilo joj se da uje vjetar u dalekim kronjama, i svako malo slabani odjek dalekog pjevanja, kao da neki tuni zbor negdje daleko luta ravnicom U njoj je rasla sumnja u vezi sjeanja na kameni strop iznad nje zacijelo je to samo vjeno crno nebo, na kojem su jedine zvijezde to se mogu vidjeti i to su se moda ikad mogle vidjeti tek bljeskovi bez znaenja na individualnim mrenicama Upravo se poela pitati je li um valova na obali oduvijek bio naprosto tiho buenje vlastitog daha projicirano na odreeni vid komeanja vode

141

a znala je da postoje i fundamentalnije sumnje i gubici koje tek treba otkriti kad ju je jedan stvarni um trgnuo iz introspekcije po silaznoj spirali. Taj um, tek sitno grebanje i zvek, bio je zastraujue glasan u tom dotle tihom bezdanu, i on je dimenzije njene elije sveo ponovno na prvotnu procjenu od pet metara irine. Zazvualo je to kao da su maknuli pokrov pijunke, ali kad je podigla pogled nita se nije vidjelo, ak ni kvadrat slabije izraene tame. Ipak, nakon trenutka, mogla je uti disanje i potom piskav no nejasan apat. Tko je tamo? upitala je Jacky oprezno. To mora biti tek Gnojko s veerom, tvrdoglavo je tvrdila samoj sebi. apat se pretvorio u tiho, trtljavo hihotanje. Pusti nas unutra, dopro je do nje jasni apat. Pusti moju sestru i mene unutra. Jacky su niz obraze potekle suze, pa je otpuzala do zida i poduprla se o nj leima. Ne, zajecala je. Odlazite odavde. Mi za tebe, duo, imamo darove zlato i dijamante to su ih ljudi izgubili jer ih je odnijela kanalizacija, i to jo otprije mnogo vremena. Sve je to tvoje, a u zamjenu za samo dvije stvari koje ti nikad i nee ponovno zatrebati, ba poput lutkica nakon to si izrasla u mladu damu. Tvoje oi! dopro je novi, otriji apat. Da, zaista, prosiktala je prva govornica. Samo tvoje oi, tako da moja sestra i ja moemo imati svaka po jedno, pa emo se uspeti uz sve stepenice koliko ih ovdje ima, i poi brodom do Haymarketa i zaplesati pod samim suncem. Uskoro, zakrijetao je drugi. O da, uskoro, duo, jer mrak se skruuje, poput gustog mulja, a ne bismo eljele biti u njemu kad postane vrst poput stijene. Ne u njemu, ubacio se kretavi glas. Ne, ne u njemu, moja lijepa sestrica i ja ne smijemo ostati zauvijek uhvaene u stijeni koja je skrutnuta no! Dakle nam otvori vrata. Jacky se skutrila u svom kutu i zaplakala gotovo neujno, pa se ponadala da se kameni blok, kad je pao na svoje mjesto, solidno zaglavio tako da se nikad vie nee moi otvoriti. Tada se u velikoj daljini zauo slabaan zvuk povlaenja nogu i dva su se glasa uasnuto rascvrkutala. Dolazi jedan od tvoje brae, rekao je prvi glas. Ali emo se vratiti i to uskoro.

142

Uskoro, suglasio se drugi apat, nalik na kotrljanje ljunka. Uslijedio je zvuk nalik onom to ga proizvodi lie noeno preko plonika, i tada je Jacky ugledala, kroz otkrivenu pijunku, rastui crveni sjaj, i ula Gnojka kako nervozno fiuka onu idiotsku pjesmu koju ga je Horrabin uvijek tjerao da pjeva. Nakon nekoliko trenutaka u sitnom se otvoru pojavila zublja i Gnojkovo izubijano lice. Kako ti je uspjelo odmaknuti poklopac? upitao je kepec. O, Gnojko, odgovorila je Jacky pa ustala i stala direktno ispod otvora, jer je u tom asu svaki oblik ljudskog drutva bio dobrodoao, nisam ja. Maknula su ga dva stvora, koji za sebe tvrde da su sestre, i ponudila mi blaga u zamjenu za oi. Vidjela je kako se kepec uspravio i nelagodno se oglednuo oko sebe, no sjetivi se veliine gornje odaje, Jacky je znala koliko je besmisleno takvo pregledavanje. Daa, rekao je naposljetku, ima tu dolje takvih stvari. Horrabinovi neuspjeli eksperimenti doavola, jo bi se tu negdje moda mogao nai i koji od mojih. Ponovno je spustio pogled u jamu. Doktor Romany i Horrabin misle da si ti pripadnik neke grupe koja radi protiv njih. Je li to istina? Ne. Ni ja ne mislim. Pa ipak, dovoljno je da tako misli Horrabin. Kepec je oklijevajui zastao. Ako te pustim van, hoe li mi pomoi da ga ubijem? Bilo bi mi puko veselje, Gnojko, odgovorila je Jacky iskreno. asna rije? Kepec je mogao zatraiti gotovo svaku cijenu i Jacky bi na nju pristala. Da, asna rije. Bravo. No ako mislimo raditi zajedno, onda me prestani zvati Gnojko. Zovem se Teobaldo. Zovi me Tay. Kepecovo se lice izgubilo, a onda se zaulo stenjanje od napora, nakon ega se nad njom digao kameni blok. Tay je provirio kroz iru rupu, a ona je vidjela kako dri debelu batinu kojoj je na sredini bilo privezano debelo ue to se protezalo negdje izvan vidokruga. Nadam se da se zna penjati uz konop, rekao je Teobaldo. Razumije se, odgovorila je Jacky. A pomislila je: sad emo istom vidjeti znadem li ili ne. Kepec je poloio batinu preko rupe i gurnuo konop u jamu. Na blatnom su se tlu, do Jackynih nogu, nagomilale suvine petlje. Duboko je

143

uzdahnula, zakoraila do uzbibanog ueta, vrsto ga stegla rukama najvie to je mogla dosegnuti pa se poela trzajima uspinjati, sve stavljajui ruku pred ruku. Za dvije se sekunde jednom, a trenutak kasnije i drugom rukom, vrsto drala za tap. Uhvati se za vijenac, rekao je Teobaldo, da maknem tap pa da se moe izvui. Jacky je otkrila da se, takoer bez oslonca za noge, moe uzdii do brade i iskobeljati iz rupe. Kad se digla na noge, mrko se zagledala u svog spasitelja, jer se sad prisjetila gdje je to bila ula za ime Teobaldo. Ovdje je prije bilo sve pod tvojom komandom, rekla je tiho. Stari joj je kepec uputio otar pogled dok je izvlaio ue i hitro ga namatao oko lakta. To je istina. Ali ula sam da si bio visok. Kepec je spustio smotano ue pa stao na rub rupe nasuprot kamenom poklopcu. Progibao je ruke i rekao kao nekajui se: Gurni ga dolje, moe li? Pokuat u ga uhvatiti i tiho spustiti. Trebao sam ti donijeti veeru i samo ti je gurnuti kroz pijunku, i tako, ako uju da je blok pao, svi e dojuriti u trku. Jacky se napela oprijevi se o blok, zabila sandalu u brazdu izmeu dvije podne ploe i zadigla ga. Kepec ga je doekao na ispruene dlanove i pustio da ga ovaj svine u niski uanj. Nekoliko je puta duboko udahnuo a onda ga malo podigao, izvukao se ispod njega i uhvatio rukama donji brid. Usne su mu se bile povukle sa zubi u gru krajnjeg napora, i Jacky je mogla vidjeti kako mu po elu iskae znoj dok ga je sputao uzdrhtalim rukama; tada ga je ispustio i odskoio. Blok je upao na svoje mjesto uz zvuk nalik tresku masivnih vrata, Tay je sjedio na podu i teko disao. Ovako je dobro, dahnuo je. Ovo nisu mogli uti. S mukom je ustao na noge. Jasam jednom bio visok. Izvukao je zublju pa pogledao Jacky preko kamenog bloka. Jesi li vjet arolijama? Bojim se da nisam. No dobro, dobit emo ih na trik. Vratit u se gore i rei mu da eli razgovarati ali ne s doktorom Romanyem, koji bi te samo ubio. Rei u da bi htio kupiti slobodu time to e Horrabinu ispriati toliko toga da e postati ravan Romanyu k vragu, ak jai od njega. Rei u da ima Rijei

144

Moi. Postao je on valjan arobnjak, taj Horrabin, za ovih osam godina to je bio Romanyeva desna ruka, ali se uvijek trudio da navede starog da mu otkrije koju od Rijei Moi. to Romany nije nikad uinio. I rei emo da tvoja grupa zna sve o Romanyevim planovima u Turskoj, zato to je to ono drugo to mui Horrabina, o emu mu Romany ne eli rei nita osim onog najnunijeg to mora znati da bi upravljao londonskim dijelom poslova. Da, rekao je starac tmurno, u tu e udicu zagristi. Upitat e te kako to da si dopustio da te uhvate kad si takav vjetac-genijalac, ali u mu ja naprosto kazati da si rekao ta ja znam da su zvijezde ba sada u zeznutom poloaju za tako neto. Kako to zvui? Rekao bih dobro, ali emu ta komplicirana pria? upitala je nervozno Jacky, kojoj je ve bilo ao to je bila obeala da e mu pomoi u tom pogibeljnom pothvatu. Da ga dovuem ovamo samog, odrezao je Tay, bez tjelohranitelja. On nee htjeti da oni uju Rijei Moi, ili da samo doznaju da on sklapa sporazume s neprijateljima doktora Romanya. A to da radimo kada sie amo? Da ga naprosto ubijemo? lako joj je bilo drago to se nala izvan jame, Jacky se osjetila prenapeta i bilo joj je oigledno slabo. Ima li pitolj? Ne, ali pitolj protiv njega i tako ne pomae. Jedna od arobnih formula koju mu je bio dao doktor Romany jest arolija za odvraanje puanih zrna. Vidio sam kako su mu ispalili pitolj ravno posred prsa, ali ga zrno nije ni dodirnulo, samo je razbilo prozor sa strane. Dvaput sam vidio kako se estoko baeni noevi naprosto uz trzaj zaustavljaju tek nekoliko palaca od njega da bi se rasuli, kao da je na sebi imao odijelo od debelog bistrog stakla. Jedini put kad sam ga vidio zasjeenog bilo je prije dvije godine kad je bio otiao u Hampstead Heath da Ciganima objasni gradski nain ivota jer su u to doba mislili da bi se Cigani mogli upotrijebiti za organizirano provaljivanje pa je neki Ciganin, koji ba nije bio oduevljen tom zamisli, rekao daje Horrabin Beng, vele mi da to znai sotona, Pa je skoio, istrgnuo iz zemlje koli i sjurio ga lakrdijau u bedro. I ovaj nije skrenuo niti se zaustavio nekoliko palaca od njega probio se bez zastoja i klaun je krvario poput proderane mjeine i pritom gotovo pao sa svojih hodulja, i da je Ciganu uspjelo da zamahne jo jednom, maknuo bi Horrabina sa scene bez puno prie. Jacky je sumnjiavo zavrtjela glavom. A to je to bilo tako posebno na tom koliu?

145

Blato na njemu, ovjee! odgovorio je Tay s nestrpljenjem u glasu. Prije nego to je doktor Romany iz Horrabina stvorio arobnjaka, taj se klaun nije morao po itave dane etkati na hoduljama. Ali kad ovjek poloi sve to ima na magiju onda je proigrao, ba proigrao svaku vezu sa zemljom sa blatom, sa tlom. Dodir sa zemljom je strahovito bolan za te momke arobnjake, to je razlog zbog kojeg Romany nosi te svoje cipele s oprugama i zbog kojeg Horrabin hoda na hoduljama. Njihova magija ne funkcionira u blatu, i tako se taj blatni kolac probio kroz njegove arolije kao da su od pauine. Kepec je ispod svog bezoblinog kaputia izvukao no i dao ga Jacky. Izmeu podnih ploa ima blata i napretek utrljaj ga povie na otricu i onda se skutri negdje u sjenci. Kad se bude nagnuo da priviri u jamu, ja u ga srutiti udarcem, a ti samo pritri pa ga raspori. Do podzemnog se mola ide kroz ovaj luk, pa moemo pobjei niz rijeku. Sve jasno? Zato da naprosto ne pobjegnemo? I to odmah? upitala je Jacky uz slabaan smijeak. Mislim, zato da se gnjavimo i uputamo u rizik skopan sa stvarnim pokuajem da ga ubijemo? Tay se ljutito namrtio. Mislim, u prvom redu zato to si obeao ali ti mogu navesti i bolje razloge. Do Temze podzemnim tunelom imamo dobranih dvadeset minuta, i ako se ne vratim gore, i to vrlo brzo, poslat e amo ljude da vidi to se zbiva, i kada dozna da smo otili, poslat e ljude da potre na jug, kako bi se spustili u kanalizaciju prije nas i tako nas presreli no ako bismo ga ubili, a napose ako bi ostavio nalog da ga se ne smeta, i ako bismo sakrili tijelo onda mislim da satima ne bi primijetili njegov nestanak. Jacky je kimnula ne ba raspoloeno pa, unuvi, prstom digla grumeni blata i razmazala ga po obadvije strane otrice. Bravo. A sad idi stani tamo. Jacky je s velikim oklijevanjem, birajui gdje staje po neravnoj kaldrmi, otila do mjesta dvadesetak metara udaljenog od kepeca. Ne, jo te vidim. Dalje! I jo mrvu dalje. Ovako e biti dobro. Jacky je drhtala i bacala ustraene poglede u neprozirne sjene svuda oko sebe, da bi uzviknula kad se kepec okrenuo prema luku. ekaj! gotovo je zavritala. Zar zublju nee ostaviti ovdje? Kepec je odmahnuo glavom. Djelovalo bi sumnjivo. ao mi je ali bit e to na samo nekoliko minuta, a ima taj no. Tay je otiao kroz luk. Oduzeta od straha, Jacky je ula kako mu se udaljavaju koraci, niz prolaz s druge strane, dok je gledala kako ara luka,

146

jedini svijetli detalj, polagano tamni. Nekoliko sekundi nakon to se odaja vratila u potpuni mrak, Jacky je u blizini zaula hrapavi apat: Dok je sama. Zatim se zauo zvuk kao da se preko poda prema njoj vuku dugake, krute ukrobljene suknje. Priguivi vrisak, Jacky je potrala u smjeru u kojem je, kako joj se inio, stajao nadsvodeni prolaz prema molu. Nakon deset dugakih koraka odbila se od zida od opeke i mada je u nj udarila najprije koljenom i ramenom, glava joj je bila idua na redu, pa se nala kako napola oamuena sjedi na podu. Protresla je glavom u pokuaju da je razbistri i prekine zvonjavu u uima. Znala je da je pogreno procijenila smjer prolaza prema molu no je li on bio odavde lijevo ili desno? Je li se okrenula napola ili potpuno kad se odbila od zida? Je li zid bio jard ili dva ispred nje, ili iza, ili sa strane? Iznenada ju je neto pipnulo za oko pa je Jacky, uz jecaj, otro zamahnula bodeom prema gore, da bi osjetila kako je ovaj vrhom proparao neto elastino poput balona, neto to je puknulo i okupalo joj aku i ruku hladnom tekuinom; zatim je uslijedilo visoko no gotovo proaptano vritanje, a memljivi se zrak potresao od zuja, kao da tiraju pokrilca kakvog orijakog kukca, i Jacky se nala na nogama i ponovno potrala, spotiui se o neravnine poda ali ipak uspijevajui da ne padne, oajno jecajui i maui bodeom tamo-amo kroz tamu ispred sebe. Iznenada joj se pod ispod nogu iskosio, nagnuo se prema dolje, i mada joj je uspjelo odrati ravnoteu za vrijeme nekoliko koraka na prstima, za kojih se sve vie naginjala, na koncu se prevalila, otkotrljala se i podigla na oguljene ruke i koljena, dok joj se u glavi okretalo, no ruka joj je ipak jo vrsto stezala bode. U redu, pomislila je oajniki, onda samo naprijed. Sad znam bar to da niste neranjivi. Pretpostavljam da sam istrala ravno iz te odaje pa otila niz nekakav tunel nekamo gdje nikad nije bilo niti e ikada biti ni najslabije zrake svjetlosti, ali u vas bosti, udovita, sve dok me ne ubijete. U blizini se zaulo oprezno ukanje. Nekakav je glas promrmljao neto aptom, od ega je Jacky uhvatila samo: Ubio je Drugi je glas rekao tiho: Jo ima oi osjeam povjetarac koji nastaje kad zamirkaju. Uzmi mu oi, zacvilio je glas nalik glasu starice, ali je mojoj djeci potrebna njegova krv.

147

Jacky je najednom shvatila da osjea miris rijene vode, a ula je i slabasan zvuk pljuskanja vode o kamen. inilo se da joj je to za leima pa se okrenula da bi se iznenadila otkriem da vidi. Ne, ne ba da precizno vidi, jer gledanje zahtijeva svjetlost; u tami su njene oi bile svjesne mrlja dublje tame, crnine sto je blistala nedostatkom i negacijom svjetlosti, i ona je znala, kad bi se predmet to se priblizavao rijekom ikad pojavio nad povrsinom, da bi ak i najsjajnije sunce bilo progutano i pomraeno njegovim crnim zrakama. Kako se polako vukao prema njoj, mogla je sve jasnije vidjeti da je to brod. Iza njega se digao jos jedan komad pozitivne tame to je ocrtavao nasuprotnu obalu; inilo se da ima oblik goleme zmije, i Jacky je ula odjek metalnog struganja du itavog plovnog puta kad se ovo polako razmotalo. aptai oko nje zacvrkutali su u strahu. Apep! uzviknuo je jedan. Apep se die! I Jacky je ula brzo ljapkanje nogu kad su njeni progonitelji mugnuli s poprita. Jacky im je bila za petama. I zatim bi svjetlo stvarno i crveno-naranasto to ga vidje kad se pod izravnao s podom glavne odaje, gdje je Jacky ugledala kepeca i lakrdijaa na hoduljama kako se upravo pojavljuju kroz tridesetak metara daleki luk. Te dvije prilike, jedna nastrano visoka, druga nastrano niska, zastale su i zagledale se u Jackynom smjeru. Ona se zgrbila iako je znala da je ne mogu vidjeti tako duboko u sjeni. Pitam se to je njih toliko uzbudilo, rekao je Horrabin. To to ste avolski pogrijeili, odgovorio je Tay nesigurno. Hindus se alio da su mu neto govorili kroz pijunku. Horrabin se nasmijao, no njegova je prponost djelovala usiljeno. Irnas zamjerke na drutvo, Ahmede? Budi nam zahvalan to te nismo uinili nesposobnim da ga bude svjestan. Horrabin i Tay krenuli su preko izvijenog poda pa se zaustavili. Jacky je znala da su sad zacijelo stigli do rupe u kojoj je bila utamniena. vrsto steui bode, prikradala se naprijed; sandale je bila izgubila u prevrtanju, i bose joj noge na kamenu nisu proizvodile nikakav zvuk. Kad je bila petnaest metara daleko i ba pocela slijediti kamenje kaldrme na kojem su refleksi zublje ocrtavali narandaste polumjesece, Horrabin se nagnuo prema naprijed to je bio udan prizor, obzirom da su

148

se pritom njegove hodulje morale nagnuti prema natrag i rekao: Stupi na svjetlo, Ahmede, i reci svoju zadnju ponudu! Kepec se uistinu prekriio prije nego to je poloio obadvije ruke na Horrabinove hodulje pa ih gurnuo. Uz prodorni, uasni vrisak lakrdija je zateturao prema naprijed, pokuao ponovno na hoduljama nai oslonac, to mu nije uspjelo, pa je tresnuo na pod ba u asu u kojem je Jacky u sprintu prelazila posljednje metre; lakrdija se prevrnuo na lea, a glava mu se napela u zabaenom poloaju dok su mu se, u grimasi agonije, pokazivali uti zubi, i tad mu je Jacky skoila na izvijeni eludac i zatjerala mu bode prema obijeljenom grkljanu koji kao da se sam nudio. Otrica se slomila ba kao da je bila pokuala probosti koju od podnih ploca; i dok je ona zveketala udaljujuci se preko poda, oi protkane crvenim ilicama zakolutale su se prema dolje da bi je pogledale preko bijele toke brade, i mada su mu ogoljeli zubi bili umrljani krvlju, i mada mu je krv tekla i iz obojenih uiju, usta su se izvinula u neto to je, o emu nije moglo biti zabune, bio smijeak. to vam to bi u ruci, Vaa Preuzvienosti? proaptao je Horrabin. Jacky je osjetila kako joj se neto koprca u jo podignutoj desnoj aci, pa je konvulzivno odbacila neto to je trebao biti balak bodea bez otrice, no to je ustvari bila pregrt velikih crnih pela, tamnih i debelih poput ljiva. Jedna ju je ubola u ruku prije nego to ju je stigla otfrknuti, a druge su joj se srojile, zujei i kuckajui, oko glave dok se ona skotrljavala s lakrdijaa da bi potom odgmizala preko poda. Tay je stajao u nadsvoenom prolazu to je vodio prema molu i nadalje drei zublju. Nema nam druge no bjeati! doviknuo je Jacky. Idemo, prije nego to ustane! Dok je Jacky zurila prema prolazu pred potjerom pela, da bi se ondje pridruila Tayu u brzom grabljenju prema kraju mola, uli su Horrabina kako za njima vie: Vratit e se ti meni, oe! I pretvorit u te u neto to ivi u akvariju! Dva su bjegunca pronala splav, uskobeljala se u nju i odbacila ue. to se dogodilo s blatom na otrici? upitao je Tay tonom samo umjerenog zanimanja. Morao sam probosti jednog od stvorova tamo dolje, dahnula je Jacky i spljeskala neku upornu pelu u tjestastu gvalju na drvetu splavi. ini se da umjesto krvi ima hladnu vodu. Rekao bih da je to spralo blato.

149

No dobro. Ali je bar bio junaki pokuaj. Kepec je otvorio kesu za pojasom pa izvadio pilulu koju je potom progutao. Stresao se pa drugu ponudio Jacky. to je to? Otrov, odgovorio je Tay! Samo uzmi to je mnogo laka smrt od one koju e ti on prirediti ako te uhvati iva. Jacky je bila okirana. Ne! A ni ti nisi smio uzeti! Boe, moda je moe povratiti. Ja mislim Ne, ne. Tay je zabio zublju izmeu dva balvana splavi i legao preko grube povrine pa se zapiljio u strop to je tekao. Odluio sam umrijeti ovoga jutra. Rekao mi je da se noas spremim za predstavu pod punim kostimom suknja, vlasulja, lak za nokte i ja sam naprosto odluio ne. Ne mogu to vie uiniti nijednom. Odluio sam ga pokuati ubiti, tako da bih umro u svakom sludaju, vidi; prije etiri godine on je uspostavio kako je to nazvao? jednosmjernu ivodajnu vezu. Abrakadabra. to znaci, ako on umre, umirem i ja. Mislio je da je tako siguran od mene. Mogao je i biti da me nije tjerao da pjevam te proklete pjesme i sve vrijeme izvodim te plesne toke. Boe, to mi se spava. Smireno se nasmijesio. A ne mogu ni zamisliti ljepeg naina da provedem svoje posljednje minute, no u plovidbi s mladom damom. Jacky je trepnula. Ti zna? Ah, sve sam vrijeme znao, cure drago. I da si onaj Jacky. S lanim brkom. O da. Zatvorio je oi. Jacky se zagledala u zatihnulog kepeca, uasnuta i zapanjena. Splav se okretala niz kanal i sudarala se s njegovim zidovima. Kad je prosudila da je ve mrtav, upitala je tiho: Jesi li mu ti zaista otac? Prepala se kad je ovaj odgovorio. Da, cure drago, rekao je slabanim glasom. I uistinu ga ne mogu kriviti zbog naina na koji se prema meni ponio. Bolje nisam ni zasluio. Bilo tko koji bi mogao izmijeniti oblije vlastitom sinu, samo zato da bi iz njega stvorio uspjenijeg prosjaka ah, i sve mi se to vratilo, naravno. Slabani mu je smijesak dodirnuo usne. O, i taj mi je deko uzvratio punom mjerom! Preuzeo je komandu nad mojom prosjakom vojskom i onda protjerao mene kroz bolnicu u podrumu mnogo, mnogo puta da, ja jednom jesam bio visok Uzdahnuo je, a lijeva mu je peta nekoliko puta udarila po drvu. Bio je to drugi ovjek kojeg je Jacky vidjela kako umire.

150

Prisjetivi se Tayeva predvianja da e pred njih biti poslani ljudi da siu u kanalizaciju i presretnu ih, Jacky nije ekala da stigne do kojeg od molova nizvodno, ve se spustila u vodu. Bila je hladna, no kako se podzemna rijeka bila usporila i smanjila irinu od onog njenog namakanja subotnje noi, time je izgubila i svoju otru studen. Jo se trenutak drala splavi. Poivao u mini, Teobaldo, rekla je i zatim se odgurnula. Nakon to je jednom sljutila sa sebe natopljene Ahmedove halje, nije joj vie bilo teko plivati protiv struje, pa je ubrzo za sobom ostavila splav i zublju i sad je plivala uzvodno u tami. Ipak to nije bila tama koja bi plaila, i Jacky je instinktivno znala da ona dublja rijeka, ona na kojoj je bila vidjela brod, nema nikakve veze s ovim kanalom a moda ak ni sa Temzom. Nie niz tok odjeknuli su glasovi Tko, k vragu, ree da su oni? Stari Gnojko i onaj Hindus. Nita zato, Peteovi e ih deki zaustaviti na molu ispod Covent Gardena. a uto se svjetlo zaljeskalo na vodi i mokrim zidovima i stropu ispred nje. Zatim je zakrenula za okuku, plivajui pseim stilom i neujno, pa je ugedala, daleko ispred sebe, molo sa kojeg su se bili ukrcali. Sad je na njemu bilo nekoliko ljudi i svi su nosili zublje, no inilo se da Horrabin nije meu njima. Mora da su poludjeli, prokomentirao je jedan od njih glasom to se isto pronosio niz tunel. Ili su moda mislili da Hindus raspolae boljom magijom. Bilo bi ih zanimljivo posluati au! Doavola, kako je ovamo dospjela pela? Isuse, evo jo jedne! Idemo, tu se nita ne da uiniti. Hajmo gore pa priekajmo da ih dovedu. To bi moralo biti neto dobro lakrdija je zapovjedio da otvore bolnicu. Ljudi su se urno udaljili i tunel se smraio; nadsvoeni se prolaz zaario naranasto da bi potom, kad su odnijeli zublje, i on zgasnuo u jednolinu tamu. Jacky je neumorno radila rukama prema refleksu to joj je ostao u oima, pazei pritom da ne okrene glavu, ak ni tada kad je osjetila kako joj se ljuti lana brada i klizi joj kraj ramena. Nakon nekoliko minuta ruka joj je tresnula o drvenu grau mola. Izvukla se na nj i sjela tako, teko diui. Bila je gola ako se izuzmu gae, a kad je podigla ruku da prstima zabaci kosu, opazila je da joj je brk spuznuo zajedno s bradom.

151

To nije, pomislila je, kostim u kojem bih mogla nezapaeno klisnuti iz takorskog zamka. Plaho je zatapala kroz nadsvoeni prolaz, alei to vie nema bode. U tiini je ula kako negdje zuji pela. Dugaki je prolaz bio oito prazan, i ona je posa njime, zastajui esto da bi oslunula, vrebajui zvukove potjere iz oba smjera, no posebice slea. Uspela se nizom kamenih stepenica do irokog odmorita, gdje je pipajui u traganju za iduim nizom osjetila pod rukom drvenu povrinu vrata. Oko okvira i izmeu dasaka nije se vidio ni najslabiji trunak svjetla, pa je, dakle, ili prostorija za njima bila mrana koliko i stepenice, ili su pak vrata bila nerazumno nepropusna. Pritisla je kvaku nije bilo zakljuano! pa palac po palac otvorila vrata. Nimalo se svjetla nije prosulo po stepenicama, pa je pourila unutra i zatvorila vrata za sobom. Svjetlo nije mogla ukresati, sve kad bi se i usudila da to uini, pa je prostoriju izvidjela opipom, slijedei zid du sve etiri stranice male odaje, da bi se ponovno vratila do vrata i potom prela oprezno dijagonalu preko sredine poda. Zatekla je usku postelju, uredno sloenu, komodu s dvije knjige na njoj, stol na kojem su Jackyne njene ruke napipale bocu i kupicu koju je i onjuila: otri gin i u kutu stolicu na kojoj je bila presloena Jacky je zahvaljivala Bogu dok je nespretnim pokretima identificirala predmete kratka haljina, vlasulja, toaletni pribor i nekakav stari par damskih konatih papua. Savreno je udo da mi se ta odjea nala na putu, pomislila je Jacky. A onda se prisjetila kako je stari Teobaldo rekao da mu je za veeras zapovjeeno da predstavlja u punom kostimu ovo je zacijelo njegova soba, i zacijelo je prethodno sloio kostim, onako kako e ga odjenuti, odluan da umre. lako nije vidjela, radoznalo je preletjela oima po sobi i poeljela da dozna kakve su to knjige na komodi. Len Carrington je sjeo ravno u salon pa duboko potegao iz depne uturice, i nije ga bilo briga hoe li ga tko vidjeti. Zato su ba njega, to bi volio znati, iznenada postavili za lakrdijaeva zamjenika, istovremeno od njega oekujuci da umeka doktora Romanya, procijeni nezadovoljavajue izvjetaje to su svakih nekoliko minuta pritjecali od ekipe to je pokuavala uhvatiti dva bjegunca i uvjeri pobjenjelog Horrabina koji je jecao u viseoj lealjci, oito sav prekriven gadnim opekotinama da su poduzeti svi koraci da bi se popravila situacija? Carrington nije razumio ni kakva je ta situacija. Bio je uo kako je onaj patuljasti baletan pokuao

152

ubiti lakrdijaa i potom s Hindusom pobjegao niz podzemnu rijeku, za milost boju, no ako je to tako, zato doktora Romanya zanima samo to da porazgovara s Hindusom? Netko se tekim korakom uspinjao uz podrumske stepenice. Carrington je razmotrio pa potom odbacio ideju da ustane. Pokazalo se da je to, od svega pod kapom nebeskom, nekakva ena. Kosa joj je izgledala kao nekakvo mije gnijezdo, a haljina joj je pristajala koliko i cerada privezana oko vjealice za eire, ali joj je lice, ispod mnogo pudera i rua, bilo lijepo. Rekli su mi da dolje potraim Horrabina, rekla je tako mirno kao da ena u takorskom zamku nije bila podjednako stvar bez presedana kao i konj u Westminsterskoj katedrali. Nisam ga vidjela. Ne, rekao je Carrington i koprcavo se digao na noge. On je ne ba najbolje. Koga avola radite ovdje? Dolazim od Katie Durmingan, koja vodi sva zabavita oko Piccadillya. Trebala bih dogovoriti sastanak oito je da taj Horrabin hoe upasti u posao. Carrington je zatreptao. Koliko je njemu bilo poznato, lakrdija svoje poslove nije bio proirio na prostituciju, ali to su sasvim sigurno sasvim njegova posla. A bilo je i nezamislivo da bi mlada djevojka mogla doi na ovo mjesto bez takvog nekakvog razloga. Opustio se ona sasvim sigurno nema nikakve veze s ona dva bjegunca. Ovaj, bojim se da ga u ovom asu ne moete vidjeti. Bolje je da odete i kaete toj Dunniganici da idui put poalje mukarca! Smatrajte se sretnom ako vas siluju manje od tucet puta prije nego to izaete iz zgrade. Onda mi pozajmite no. Za zato bih? Jacky mu je namignula. Zalazite kad na Piccadilly? Na Carringtonovu se licu izgradio polagani smijeak, pa je ispruio ruku i kliznuo njome oko nje. Ne, ne, ne ja, rekla je ona urno. Ja sam, ovaj zaraena. Ali na Piccadillyu imamo i istih cura. Da ti dam lozinku pa da dobije jednu badava? Hoe-nee?

153

Carrington se odgurnuo od nje, ali je sad gunajuci posegnuo pod kaputi pa izvukao no u konatim koricama. Evo, rekao je. Kakva je lozinka? Jacky je izgovorila najprljaviju imenicu koju je ikad bila cula. Znam da zvui malo ludo, ali to je to. Samo se uei u koju od tih kua, doi do izbacitelja kraj ulaznih vrata i to mu apni. Jacky je bez urbe ietala iz takorskoga zamka, demonstrativno noem istei nokte.

154

Poglavlje7
Mladost, Narav, Zeus gore za plamen se moj sad bore, Al Romanelli bude jak Sve ih svlada i nasta mrak. Lord Byron, u pismu iz Patrasa, 3. listopada 1810.

oyle se u subotu ujutro probudio na slamarici i shvatio da je dosao do odluke; iekivanje onog to je namjeravao uiniti osuilo mu je usta i natjeralo drhtavicu u ruke, no bila je to ista nervoza zbog tekoga puta na koji se bio odluio, pa je to dolo kao olakanje nakon itavog tjedna sumorne neodlunosti. Sad je shvaao da je bilo pogreno sve nade vezivati uz Ashblessovu intervenciju. ak i kad bi mu uspjelo pronai pjesnika, ista je fantazija zamiljati da bi Ashblesss htio, ako bi uope mogao, uiniti ita da mu pomogne. Sukob je izmeu njega i doktora Romanya, i suoenje je jedini nain da se on razrijei. to prije do toga doe, utoliko bolje jer se Doyleovo zdravlje uporno pogoravalo. Zamolio je Kusiaka za slobodan dan i starac je bio sretan da mu ga dade, obzirom da se Doyleovo suho kaljucanje toliko pogoralo da su se gosti u njegovoj blizini poeli osjeati nelagodno, kao da strahuju da prenosi nekakvu poast. Doyle je uzeo onu mravu lovu to ju je bio utedio pa njome kupio neto za to je mislio da e mu pruiti sigurnost: staru i izubijanu kuburu za koju je vlasnik duana mornarskih potreptina vrlo uporno tvrdio da odista moe opaliti, a koja mu je trebala posluiti da zaprijeti samoubojstvom ako doktor Romany pokua zapovjediti svojima da ga uhvate. Juer mu je na London Bridgeu Jacky ispriala o svom neuspjelom napadu na Horrabinov ivot, i Doyle je pozelio da ima otrovnu pilulu to ju je kepec bio ponudio Jacky; bilo bi lake da je nosi meu zubima no da okolo vucara pitolj naperen u vlastitu glavu.

155

Shvaajuci da bi mu se ruka umorila kad bi morao due vremena drati teki pitolj uperen u sebe, skinuo je pojas, provukao mu kraj kroz titnik obaraca i tako ga ponovno zakopao oko vrata. Kad je kaputi zakopao do grla i preko kubure, i razbaurio maramu da bi pokrio grlo cijevi, koje mu je sada hladno pritiskalo na meko mjesto iza eljusti, izbjegao je da bude sumnjiv a ipak je zadrzao pitolj u poloaju u kojem je jedan trzaj palca izmeu drugog i treeg dugmeta kaputica mogao odaslati pitoljsku kuglu da mu probije usta, nepce, nosnu upljinu, mozak i potom izleti na sunce tek malo prema krmi od potiljka. U Bishopsgate Streetu sreo je prosjaka iz kue kapetana Jacka, i nakon to su izmijenili pozdrave, starac mu je rekao da je u ovom asu ciganski tabor doktora Romanya smjeten na uzdignutom polju na sjevernom kraju Goswell Roada, gdje aristokratima iz West Enda prorie sudbinu a stanovnicima sirotinjskog Golden Lanea prodaje otrove i ljubavne napitke. Doyle mu je zahvalio, zamolio ga da pozdravi drutvo, pa skrenuo istono na London Wall Street. Ba kad je prelazio Coleman Street tek, shvatio je, jedan blok daleko od mjesta Keatsova roenja zauo je otar zviduk sa sjeverne strane ulice. Bile su to tri note (visoko-nisko-nisko), prve tri iz Yesterdaya. A na njih je odgovorilo, s nasuprotne strane Coleman Streeta, iduih devet nota to su ile gore-dolje po ljestvici. Ovog puta nije bilo sumnje. On nije bio jedinidovjek iz dvadesetog stoljea to se naao u 1810. Dok mu je srce mlatilo, potrao je preko ulice i zatim zastao na sjevernom ploniku, sumanuto se ogledavajui. Mnogo se ljudi bilo zagledalo u nj, a on se urno zagledavao u svako lice na kome se italo neodobravanje ili uivanje u predstavi, a sve u nadi da e mu nekako uspjeti prepoznati svog anakronog drugara; ali svi su oni izgledali kao graani domoroci. Napravio je nekoliko nesigurnih koraka Coleman Streetom prije nego to je na suprotnom rubniku opazio koiju. Boni joj je prozor bio otvoren i Doyle je mogao nejasno razabrati putnike u njoj. Trenutak prije nego to su mu se noge uz trzaj odlijepile od plonika, ugledao je u koiji bljesak pitolja, no ono to je uo bio je pucanj pitolja pod kouljom, kad je zrno raznijelo oroz i upalilo barut; u tom se trenutku brzo okretao, tako da mu se, kad je pitolj opalio, grlo cijevi nalo pokraj eljusti umjesto ispod nje, pa mu je crveno usijana kugla samo zaorala uz obraz i oderala mu desno uho, umjesto da mu eksplodira u glavi.

156

Leao je sklupan, nesvjestan tandrkanja nastalog pokretom koije. Mutno je shvaao da je bilo dolo do nekakve eksplozije, da je ranjen i sav obliven krvlju. Prsa su ga uasno boljela, no kad je odrvenjelim rukama stresao sa sebe barutom spaljene dronjke koulje i kad je zadimljeni, smrskani pitolj gurnuo ustranu, uinilo mu se da nema nikakve smrtonosne ozljede. U uima mu je zvonilo, u desnom gore nego u lijevom; ustvari mu je itava jedna strana glave bila mrtva kao da su mu dali injekciju novokaina. Poeo je po tome pipati i osjetio toplu krv to je slobodno tekla, i razdrto meso, ali uha nije bilo. Za ime boje, to se dogodilo? Bio se prevalio i ba se pokuavao dii na noge, kad je prilo nekoliko ljudi i suosjeajno ga no nimalo njeno uspravilo. Doyle je bio tek smueno svjestan onoga to su govorili: Stari jesi li iv? Kakvo pitanje, vidi, prostrijeljen je ravno kroz glavu. Ustrijelio ga je onaj u koiji. Gluposti, sve sam vidio eksplodirala su mu prsa. Nosio je bombu. To je jedan od onih francuskih uhoda sa Leicester Squarea. Vidi ovo, uskliknuo je jedan. Evo mu je oko vrata vezan nekakav razbijeni pitolj. Zadigao je Doyleu bradu i unio mu se u lice. A za kog si avola tako nosio pitolj? Doyle je poelio da pobjegne. Ja sam tek sam ga kupio, promrmljao je. Mislio sam, bit e dobar nain da ga donesem kui. Ovaj mislim da je sluajno opalio. Ovo je neki blesan, konstatirao je ovjek koji ga je ispitivao. A onda je dodao, obrativi se Doyleu: Ionako ti ne bi bio ni od kakve koristi. Vidi kako ti se razletio u komade kad si samo jednom iz njega opalio. No, daj, poi sa mnom, da te vodim doktoru koji e ti zakrpati glavu. Ne! Doyle se nije mogao prisjetiti jesu li 1810. antiseptici ve bili u opoj upotrebi, i mada je znao da ne misli ba bistro, takoer je znao i to da ne eli pokupiti nekakvu prokletu infekciju od neopranih ruku i kirurkog konca. Samo . . . samo mi, molim, dajte malo konjaka. Jakog konjaka. Ili viskija bilo to u emu ima mnogo alkohola. Znao sam! zapiskutao je neki starac koji zapravo i nije mogao vidjeti to se zbiva. To je vindleraj. Ko sunce je izgubio uho jo pred mnogo godina, i sad se skita po Londonu i pretvara se da mu ga stalno neto raznosi, tako da ga naivine zovu na pie. Ma kaki, usprotivio mu se neki drugi. Vidi, tu mu je komad uha. Aaaj! Pazi! Pozlilo mu je!

157

I odista i jest. Nekoliko trenutaka kasnije uspjelo mu je skupiti snage da se progura kroz sve manje brinu gomilu. Nesvjestan zauenih pogleda to su se sa svih strana okrenuli prema njemu, odbacio je kaputi, zderao ostatke koulje, privezao ih vrsto oko glave da bi zaustavio krvarenje, zaustavio krv to je kapala na plonik i ljigavila mu ruke, nakon ega je ponovno odjenuo kaput i tada, oamuen od oka i gubitka krvi, oteturao da nae kakvu rakijanicu; jer iako je u tom trenutku u malo to bio siguran, tjeila ga je spoznaja da mu je nakon kupovine pitolja, koji mu se jo uvijek njihao na vratu, ostalo jo dovoljno gotovine za dva konjaka: za jedan kojim e natopiti zavoj i drugi koji e brzo sasuti niz grlo. Dva je dana kasnije ponovno uo melodiju Beatlesa. Kad se u nedjelju popodne vratio Kusiaku, gurnuo ulazna vrata i uteturao u predvorje, stari je gostioniar podigao pogled s knjiga, uz izraz u kojem se itala uzbuna no koji se brzo prometnuo u ljutnju skupljenih usnica. Doyleova je zbrkana objanjavanja prekinuo odrjeitim nalogom da ga smjeste u krevet u rezervnoj sobici i da nad njime bdiju dok mu dua ne izleti kroz plafon ili ga njegove proklete noge ne uzmognu iznijeti kroz stranja vrata. Stavio je zglobove prstiju Doyleu pod bradu i zadigao mu blijedo lice. Nije me briga kako, Doyle, ali odavde se kupi im prije to prokleto bolje jesi li me shvatio, ha? Doyle se uspravio do pune visine i sloio dostojanstven odgovor kojeg se poslije nikad vie nije mogao sjetiti no tada su mu se oi iznenada iskrenule, izgubile iz vida, i on se prevalio na lea poput posjeenog drveta; pod je prasnuo poput bubnja kad je o nj udario itavom duinom, a prsti su mu, zagrebavi na trenutak po uglaanim daskama, zasvirali poput kastanjeta. Kusiak ga je, donekle s olakanjem, proglasio mrtvim i naloio da ga iznesu straga gdje e priekati dok dozovu policajca, no kad su mu dva kuhinjska djeaka odvukla mlitavo tijelo samo do stranjih vrata, Doyle se uspravio u sjedei poloaj, oglednuo se uznemireno i rekao: Let broj 801 za London trebali ste za mene sauvati kartu. Ve je plaena Darrow, iz DHG-a. U emu je problem? Da bi tada ponovno otplovio. Kusiak je umorno opsovao Doylea i odustnu Jacky, pa potom zapovjedio djeacima da odnesu tog delirinog i nedobrodolog gosta u najmanju raspoloivu slobodnu sobu i da ga s vremena na vrijeme dou pogledati dok se ne smiluje pa umre. Dva je dana Doyle amio na uskom krevetu u sobici ispod glavnih stepenica, bez prozora i bizarna oblika, krijepljen Kusiakovom izvrsnom

158

ribljom orbom i tamnim pivom, pri emu je najvei dio vremena odspavao; u utorak uvee ustao je i ietao u predvorje, gdje ga je ugledao Kusiak u pregai i rekao, ako se ve toliko oporavio da moe izai iz sobe, onda je i avolski dovoljno zdrav da sasvim izae i iz itave gostionice. Kad je Doyle odjenuo kaputi i napravio nekoliko nesigurnih koraka niz ulicu, zauo je kako je iza njega neto zazveketalo po kaldrmi. Okrenuo se i vidio da je to Kusiak za njim bacio njegov uniteni pitolj. Vratio se i podigao ga, jer mu je mogao donijeti koji peni u nekom od svudprisutnih duana starudije, a kako su sada stvari stajale, stjecanje bi tri penija podvostruilo njegovo bogatstvo. Nema sumnje da je pokvaren, pomislio je dok ga je dizao. Orozi i ognjilo bili su otili, kundak se bio iscijepao u iverje, a mogao se vidjeti i izvijeni les zrna koje je u nj udarilo i duboko se zabilo u drvo. Doyle se stresao, prisjetivi se da bi ga to zrno bilo provrtjelo ravno kroz prsa, samo da mu se taj pitolj nije bio naao na putu. Zagledao se u zrno mnogo paljivije imalo je ravno dno projektila ispaljenog iz ahure to nije bila kugla. Dakle, to potvruje tezu, pomislio je nervozno. Takva zrna nisu ula u upotrebu prije 1850. ili tu negdje. Ovdje ili bolje rei sada ima jo ljudi iz dvadesetog stoljea i oni su zbog nekog razloga neprijateljski raspoloeni prema meni. Pitam se to doavola imaju protiv mene. I pitam se, pomislio je, tko su doavola oni. Stigao je do Borough High Streeta. Zdesna mu je bila sumorna masa St. Thomas Hospitala, a slijeva se udaljavao London Bridge, lebdei kroz sumrak premoujui iroku Temzu ije je crvenkasto-sivo lice u naletu ve poelo svjetlucati u prvim svjetlima veeri. Uinilo mu se da je vie nade s druge strane rijeke, pa je skrenuo lijevo. Ali zato bi se, upitao je sama sebe dok se sputao prema rijeci, ti putnici kroz vrijeme motali po Londonu 1810. godine? I zato bi me, za milost boju, pokuavali ubiti? Zato me naprosto ne vrate? Zar misle da ja zaista elim biti ovdje to jest u ovom vremenu? Najednom ga je porazila misao. Moda je to, rekao je samom sebi, zato to traim Ashblessa. Moda bi se on zaista bio pojavio u Jamaici, no oni su ga ugrabili; s obzirom da sam ja iz budunosti, ja u zamijetiti njegovu odsutnost, i sad me moraju sprijeiti da o tome govorim. Zastao je na hrptu lagano izvijenog London Bridgea pa se naslonio na jo toplu kamenu ogradu i zagledao se na zapad, uz rijeku, prema sve

159

tamnijem sutonu to je crtao silhuetu pet lukova Blackfriars Bridgea pola milje uzvodno. Rekao bih da u morati jo jednom pokuati porazgovoriti s doktorom Romanyem. Vjerojatno je to izgubljeni sluaj, ali ja se moram bar pokuati vratiti u 1983. Uzdahnuo je i dopustio sebi trenutak samosaaljenja. Da je to samo taj bronhitis ili upala plua ili ve to je, mogao bih ostati i potruditi se da to suzbijem i tu i tamo okrenuti koju paru; no kad se za tebe bore dvije oito vrlo jake grupe, pri emu te jedna eli ubiti dok bi se druga zadovoljila i samo torturom, dosta je teko zadrati posao. Odgurnuo se od ograde i poao niz sjeverni nagib mosta. Naravno da sam mogao naprosto otii iz grada, rekao je samome sebi. Ovoga asa otii do obale, ukradi amac i otisni se pusti da te struja odnese do Gravesenda ili tko zna kamo. Otponi novi ivot. Kad se trgnuo iz sanjarenja, ve je bio siao s mosta i upravo prelazio Thames Street. Bacio je pogled uz i niz ulicu, osvijetljenu fenjerima, i prisjetio se dana prije dva i pol tjedna kad je gotovo dopustio da ga onaj kobajagi slijepi prosjak otpremi Horrabinu, i kako ga je tada spasio Benjamin Koturaljka. Tog je utorka uvee na ulicama bilo malo ljudi, a pubovi i krme du Gracechurch Streeta prosipale su preko kaldrme svjetlo, ali malo zvukova. Doyle je zauo zvidukanje dok je jo bilo dobrano daleko od njega. Ponovno Yesterday. Kada je proao prvi trenutak slijepe panike, Doyle se nasmijeio, morbidno zabavljen time koliko je njegova reakcija na tu prokletu bitlsovsku melodiju postala pavlovljevski uvjetovana istog je asa uskoio u neku uvuenu veu, trgnuo upropateni pitolj iz depa kaputia i podigao ga iznad glave kao toljagu, A potom, kad je shvatio da je izvor zvuka bar jedan blok daleko, spustio je pitolj i dopustio si disanje iako mu se mlatnjava srca nije usporila. Oprezno je zirnuo iz svoje nie, jo se ne odvaujui da je napusti, u strahu da ne privue panju. Nakon nekoliko trenutaka taj to je zvidao zakrenuo je oko ugla prema Eastcheapu i udario prema Gracechurchu, u Doyleovu smjeru no drugom stranom ulice. Bio je visoki, inilo se, pripit. eir iroka oboda bio mu je nabijen nisko na elo, a on je sam u hodu teturao lijevo-desno, iako se jednom na sekundu-dvije upustio u nezgrapnu parodiju stepovanja, pri emu je, sebi za pratnju, brzo zvidukao onu melodiju. Ba kad je trebao proi kraj Doyleovog skrovita, opazio je, uz pretjerani trzaj glavom, nekakav pub sebi zdesna, mranu kulju zvanu Oprezni Rowsby. Prestao je zvidukati,

160

potapao se po depu i, ohrabren zveckanjem novia, gurnuo vrata s okruglim prozoriem i nestao unutra. Doyle je zabrzao odatle, prema jugu, prema rijeci i Gravesendu, ali se nakon nekoliko koraka zaustavio i brzo se osvrnuo oa pub. Moe li od toga pobjei? upitao je sama sebe. A sasvim je izvjesno ini se da je ovaj tipus sam i u ovom asu ne ba posebno opasan. Ne budi blesav, usprotivio se plaljiviji dio svijesti, tornjaj se doavola odavde! Kolebao se a onda, oklijevajui, gotovo na vrcima prstiju, preao ulicu i uspeo se do masivnih drvenih vrata Opreznog Rowsbyja. Stari je cimer krme zacvilio, lagano se zanjihavi naprijed-natrag na lancima iznad njegove glave, dok se Doyle trudio svladati ivce kako bi mogao uhvatiti eljeznu kvaku u obliku slova S. Bio je osloboen tereta donoenja odluke jer su se vrata zamahom otvorila iznutra da bi na plonik stupio visok, nabijen mukarac, naizgled gotovo izbaen izbojem toploga zraka to je, miriui na govedinu i pivo i lojanice, kuljao svud uokrug njega. to te mui, stari? glasno je uzviknuo mukarac. Bez pare za pivo? Na. Kad Zornjaa pije, svi piju. Bacio je aku bakrenjaka Doyleu u dep. Upadaj. Zornjaa je poloio svoju orijaku aku Doyleu meu lopatice pa ga gurnuo unutra. Okrenuvi lice od veine stolova i nia, Doyle je pohitao prema dugakom anku na kraju prostorije pa naruio pivo od krmara ije je lice odavalo dosadu. Stjerao si je kosu dolje preko ela, nagnuo teki stakleni vr preko lica i tada se, dok su mu se vidjele samo oi, okrenuo leima prema anku pa se, ispijajui prvi, drugi gutljaj, dao u polagano prelaenje prostorije pogledom. Na pola puta najednom se sledio i gotovo zagrcnuo pivom. ovjek koji je bio zvidukao sad je sjedio za pivom u visoko ograenom separeu uz nasuprotni zid prostorije; eir mu je bio uz au, a svijea je na stolu jasno osvjetljavala njegovo mlohavo lice mutnih oiju. Bio je to Steerforth Benner. Kad je uvjerio sama sebe da nije rije ni o zabuni ni o privienju, Doyle je progutao jo malo piva. Zato se Benner nije vratio s ostatkom drutva? Je li jo tko zakasnio na vlak? Doyle se odgurnuo od anka i, nosei svoje pivo, preao do Bennerova stola. Kliznuo je slobodnom rukom u dep kaputia i vrsto stisnuo uniteni pitolj.

161

Kad je Doyle stao nad njega, taj krupni, rii mukarac nije podigao pogled, pa je ovaj zadigao pitolj pod kaputiem, tako da mu se grlo cijevi pokazalo kao prsten pod napetom tkaninom, i onda ga pretresao za rame. Benner je podigao pogled, a njegove obrve, boje sazrelog ita, podigle su se u ljutitom upitu. Daa? rekao je, a potom, opreznije: to je? Doyle je bio nestrpljiv. Zato se ovaj morao napiti? Steerforthe, to sam ja. Ja sam Doyle. Sjeo je za Bennerov stol s druge strane i pustio da cijev skrivenog pitolja zvekne po drvu. Ovdje je pitolj, rekao je, i naciljan je, kao to moe vidjeti, u tvoje srce. A sad bih volio uti neke odgovore na neka pitanja. Benner se zapiljio u njega uasnuto, razrogaenih oiju i ovjeene eljusti. Odgovorio je urno, rijeima to su mu se naprosto kotrljale iz usta. Isuse, Brendane, ne mui me, jesi li stvaran, mislim ovdje, blagi Boe, ti nisi utvara ili delirium tremens, nisi? Doavola, reci neto! Doyle je s gnuanjem odmahnuo glavom. Trebao bih se pretvarati da sam utvara, tek toliko da vidim kako se stvarno lomi. Daj se saberi. Stvaran sam. Piju li utvare pivo? Doyle je izveo tu operaciju, ne skidajui oi s Bennera. Oito je da zna da su u nedjelju pucali u mene. Reci mi tko je to uinio i zato i tko se to jo skita okolo i zvidue Yesterday. Ba svi oni, Brendane, odgovorio je Benner usrdno. Svi deki koje je Darrow vratio ovamo sa sobom. Ta je melodija meu njima signal raspoznavanja, ba kao one tri note to su ih Jetovi zvidukali jedni drugima u Prii sa zapadne strane. Darrow? On je ovdje? Mislio sam da je povratak upalio. Nakon onog puta za kojeg si doao s nama? Jasno da je upalio. Svi osim tebe vratili su se ko grom. Benner je zamiljeno zatresao glavom. Nikad mi nee biti jasno, Brendane, zato si poelio ostati ovdje. Ja to nisam elio. Naprosto me kidnapirao nekakav ludi Ciganin. Ali to mi to, molim te, govori? Da je Darrow doao ponovno! Kako je mogao? Je li naao nove procijepe kroz koje se moglo skoiti? Ne. A emu bi mu to i bilo potrebno? Vidi, itava je ta pripovijest s Coleridgeovim govorom bila samo sretno odabran nain da se financira Darrowljev stvarni cilj a to je da se trajno preseli ovamo u tisuu osamsto i prokletu desetu. Angairao je slobodoumne, za povijest navudrene deke da mu budu osobna svita lijenici tjelohranitelji to je taj posao to sam ga bio dobio, a o kojem ti nisam htio priati, sjea se? A onda je uoio da za vrijeme trajanja procijepa stari Coleridge u Londonu

162

dri govor. Imao je problema da plati bilo ta, i ovo je bilo rjeenje pokupiti milijun po glavi od deset bogatih kulturnih udaka da bi mogli otii sluati Coleridgea. A on je zakljuio da mu je za to potreban strunjak za Coleridgea, i eto gdje je angairao tebe. Ali sve to vrijeme, glavni cilj je bio da se vrati, samo on i njegova probrana, ekipa, da se provedu. I tako, kad se Coleridgeovo drutvance vratilo u 1983, strpao ih je u kola pa sredio da skoimo jo jednom u onaj isti procijep od prvog rujna, pa smo ponovno i skoili. No ovaj put smo stigli u sredinu procijepa, otprilike sat nakon to ste se svi vi to jest mi odvezli da vidimo Coleridgea, pa smo oistili tragove naeg dolaska i kad su se dvije koije vratile, bez jednog strunjaka za Coleridgea, da bi priekale da se procijep zatvori, ve nas dugo nije bilo. Benner se kiselo nasmijeio. Bilo bi veselje da smo se odvezli do Krune i sidra pa privirili da se vidimo. Dva Bennera i dva Darrowa! Darrow je ak razmiljao da li da to uini i vidi da nisi markirao, ali je zakljuio da bi mijenjanje ak i tako sitnog djelia povijesti bilo i suvie riskantno. I zato je onda Darrow elio da me ubiju? upitao je Doyle nestrpljivo. I ako se Darrow tako avolski brine za nepovredivost povijesti, zato je onda kidnapirao Williama Ashblessa? Ashblessa? Toga poetinog bilmeza o kojemu pie? S njim nismo imali nikakvih okapanja. Mislim, zar nije tu negdje? Benner je djelovao iskreno. Ne, odgovorio je Doyle. A sad prestani izvrdavati pitanje. Zato Darrow eli moju smrt? Mislim da nam to, u krajnjoj liniji, eli svima, promrsio je Benner u svoje pivo. Bio nam je obeao da e ekipi biti doputeno da se vrati u 1983. kroz procijep u 1814, ali sam prilino siguran da nas sve namjerava pobiti, jednog po jednog, kako mu vie ne budemo potrebni. On je zadrao sve nae pokretne kuke, a ve je ubio i Baina i Kaggsa onu dvojicu koja su te trebala srediti pred tjedan dana. A onda sam jutros sluajno uo kako nareuje da bez opomene upucaju mene. Uspio sam zagrabiti lijepu svoticu i pokupiti se, ali mu se sada ne usuujem prii. Benner je podigao nesretni pogled. Shvaa, Brendane, on ne eli ovdje nikoga drugoga koji zna za sve te stvarce iz dvadesetog stoljea radio, penicilin, fotografiju i sve te pripovijesti. Brine ga da bi ti mogao patentirati letei stroj teiod zraka ili publicirati Doversku plau pod svojim imenom, ili togod u tom stilu. Pao mu je veliki kamen sa srca kad sam ja Uslijedila je stanka koja se neugodno produivala dok je kruti smijeak produbljivao brazde na Doyleovim obrazima. Kad si ga izvijestio da si me prostrijelio kroz srce.

163

Kriste, proaptao je Benner i zatvorio oi, Brendane, nemoj me ustrijeliti. Morao sam, bila je to samoobrana: da to nisam uinio on bi dao da ubiju mene. A ionako te nisam ubio. Otvorio je oi. A gdje te jest pogodilo? Promaio nisam. Ne, bio je to dobar pogodak, ravno usred prsiju. Ali ja sam pod kaputiem nosio neto i to je zaustavilo tvoje zrno. Uh. Ovaj, drago mi je zbog toga. Benner se iroko nasmijeio i ljuljnuvi se zavalio u stolicu. Veli da ti nisi odluio zbrisati s te Coleridgeove turneje? Onda jedan drugome moemo strahovito pomoi. Kako? upitao je Doyle skeptino. eli li se vratiti? U 1983? Ovaj da. Bravo. Ja takoer. Stari moj, ovjek ne zna to ima dok to ne izgubi, ha? Zna li to mi najvie nedostaje? Moj stereo. Boe, kod kue sam mogao u jednom danu odsvirati svih devet Beethovenovih simfonija, ako bih samo poelio, i zatim ajkovskog. I Wagnera! I Gershwina! Janis Joplin! K vragu, bilo je zabavno odvesti se do Dorothy Chandler i uti stvari na koncertu, ali je traljavo ako je to jedini nain na koji se to moe uti. I kakav je, dakle, tvoj plan, Bennere? Ovaj na, Brendane, ponudi se cigarom i, tu je mahnuo ankerici, daj da uzmemo jo jednu rundu, pa u ti ispriati. Doyle je uzeo cigaru, dugaku stvarcu erilovske veliine no bez vrpce i celofanskog omota, pa je zasjekao zubima na jednom kraju i tada, ponovno ne skidajui oi sa sugovornika, podigao svijeu i puckajui pripalio cigaru. Nije bila loa. Dakle, poeo je Benner pa, kad je Doyle spustio svijeu, pripalio i sebi jednu, da ponemo s tim, stari je opaljen. Lud. Bistar kako se samo poeljeti moe, to da, i veliki lukavac, ali mu nisu vie sve duge na broju. Zna li to nam je svima dao da radimo sve otkako smo ovdje? Dok bismo, to ja znam, mogli prodavati karte za Stutters Mili i Klondike? Kupio je nekakav prokleti lokal u Leadenhall Streetu i opremio ga, kompletno, kao nekakav, Boe mi prosti, salon za depiliranje to veli? Kamo moe otii da ti uklone suvine dlake! I u njemu stalno rade dvojica, od devet ujutro do devet i pol uvee! Doyle se zamiljeno namrtio. Je li rekao zato?

164

Itekako jest. Piva su stigla, pa je Benner junaki potegao. Rekao nam je svima da otvorimo etvore oi da naemo ovjeka koji po itavom tijelu ima popodnevnu bradu i trai obradu od pete do glave. Darrow nam je rekao da ga upecamo pitoljem za omamljivanje, zaveemo ga i odnesemo gore, i da ga ne ozlijedimo ba niim jaim od tog pitolja, a bilo bi nam avolski bolje da ga ni njime ne pogodimo u lice ili vrat. A vidi ovo, Brendane: Pitao sam ga, gazda, a kako taj momak izgleda? Mislim, osim to je ekinjav po itavom tijelu. I zna to mi je Darrow rekao? Ree, ja to ne znam, a sve kad bih i znao, opis bi vrijedio moda samo tjedan dana ili tu negdje. I sad jesu li to rijei i ponaanje nekog u glavu zdravog? Moda da, moda ne, odgovorio je Doyle polagano, obrva uzdignutih, razmiljajui o tome kako sad o Darrowljevim planovima zna mnogo vie od Bennera. A kakve veze sve to ima s tvojim planom da nas vrati kui? Ovaj mislim, ima li ti jo uvijek svoju pokretnu kuku? Bravo Darrow zna trenutke i lokacije svih procijepa. A oko sadanjeg trenutka prilino su uestali, onaj iz 1814. nije najblii. I tako emo se pokuati nagoditi s njim, navesti ga da nam kae lokaciju idueg, pa emo otii i stati mu u polje kad ovo doe kraju i frk! Evo nas natrag na onoj praznoj parceli u suvremenom Londonu. Doyle je povukao dugi srk iz to je morao priznati izvrsne cigare, pa ga potjerao niz grlo gutljajem piva. A to mi prodajemo? Ha? Nisam rekao? Naao sam mu toga njegovog dlakavca. Uao je juer, ba kako je stari rekao da e ui. Niski, crvenokosi buco sa sasvim uvjerljivom popodnevnom bradom preko itavog tijela. Kad sam se poeo prikradati laku-no pitolju, zacvikao je pa istrao, ali sam ga ja, tu se Benner ponosno nasmijeio, slijedio sve do mjesta na kojem ivi. I tako sam jutros prislukivao to se govori u Darrowljevoj sobi pokuavao sam otkriti je li u dobrom raspoloenju da mu priem s ponudom u stilu ti mi da kuku i veli mi gdje je procijep, a ja u tebi rei gdje ivi taj tvoj dlakavac no tada sam, tako mi Boga, uo kako Darrow veli Clitheroeu da kae svim dekima da Bennera treba ustrijeliti bez opomene! Kao da mi vie ne vjeruje. I tako, nakon to sam ispraznio jednu od blagajni, odoh ja, otiao sam i sam porazgovorio s dlakavcem. Ruao sam s njim tek pred koji sat. Jesi li? Doyle je pomislio kako bi radije ruao s Jackobom Trbosjekom negoli sa Psolikim Joeom.

165

Da. I nije lo momak, doista divljeg pogleda, i sve vrijeme pria o besmrtnosti i egipatskim boanstvima, ali je vraki dobro naobraen. Rekoh mu kako Darrow posjeduje mo da ga izlijei od hiperpiloznosti, ali da bi mu rado postavio nekoliko pitanja. Dao sam mu naslutiti da ga stari namjerava podvri torturi to bi, po svemu to znam, lako moglo biti i da mu je potreban posrednik, glasnogovornik, koji bi pregovarao s Darrowom. Rekoh da sam bio jedan od Darrowljevih momaka, ali da sam se pokupio kad sam uo za zvjerstva to ih namjerava poiniti nad sirotim jebivjetrom. Vidi? Ali jo uvijek mi preostaje problem u vezi Darrowljeve zapovijedi svojim ljudima da Bennera upucaju bez upozorenja. Benner se nacerio. Sad smo, dakle, ortaci. Ti e porazgovarati s Darrowom, dogovoriti pogodbu i onda sudjelovati u dobiti putu kui. Smislio sam da mu veli ovako neto. Benner se zavalio i zadignute obrve pogledao Doylea. Rei emo starom King Kongu da ti ne doe u vizitu, Darrow, sve dok ne primi pismo od nas. I mi emo to pismo predati prijatelju znam pravu curu da to izvede s uputama da ga preda na potu samo ako vidi kako smo nestali kroz koji od procijepa. I tako, ti nama daje kuku i lokacije procijepa, i ako naa cura vidi kako naa odjea pada prazna i vidi, ona bi mogla biti stotinu metara daleko, u kakvoj kronji ili na prozoru, pa se dakle nemoj nadati da bi je mogao nai i tek e tada tvoj dlakavko doi u priliku da vidi Darrowljevu poruku. Doyle mu je pokuavao upasti u rije. Ali Benneru, rekao je tek sada, zaboravlja da je Darrow izdao i nareenje da se ubije Doyle. Ni ja mu ne mogu prii. Tebe nitko ne progoni, Brendane, odgovorio je Benner strpljivo. Kao prvo, svi misle da sam te ubio, a kao drugo, oni te se sjeaju kao bucmastog momka to puca od zdravlja, onog to je odrao govoranciju o Coleridgeu. Jesi li se u posljednje vrijeme pogledao u zrcalo? Sad si ispijen, i blijed poput face s gravire Fritza Eichenberga, i na licu ti je stotinjak novih bora da li da nastavim? Okej i sada si definitivno oelavio, i kao kruna svemu, ode ti, ini se, i zeznuto uho. Kako si to uspio? A neki sam dan opazio da i smijeno hoda. Iskreno govorei, izgleda dvadeset godina stariji. Nitko te nee pogledati pa rei, aha, Brendan Doyle. Dakle ne brini. Naprosto ue u taj salon za depiliranje i veli neto poput: Haj svima, jednom mom prijatelju raste krzno po itavom tijelu, dajte mi gazdu pa da popriamo. I tada, kad se vidi s Darrowom, zakljui posao. U tom asu moe i priznati da si Doyle on se nee usuditi uiniti neto naao svojoj jedinoj vezi s Monim Mladim Joeom.

166

Doyle je zamiljeno kimnuo. Nije to loe, Benneru. Komplicirano, ali nije loe. Doyle je bio prilino siguran da zna to je to Darrow pokuao uiniti i, usput, zato stari ima primjerak Dnevnika Lorda Robba. Rije je o njegovu raku, rekao je samom sebi. On ga ne moe izlijeiti, no im svlada putovanje kroz vrijeme on ujedno dobiva i pristup momku koji moe zamjenjivati tijela. I tako je uzeo primjerak Lorda Robba zato to on sadrava jedini spomen trenutka, mjesta i okolnosti pogubljenja Psolikog Joea, 1811. u vigilantskom stilu. Za cjenjkanje to nije lo komadi informacije! K vragu, Brendane, slua li me uope? Oprosti. to? Daj me posluaj, ovo je vano. Vidi, danas je utorak. to veli da se u subotu naemo kod zna li za krmu Jonathens, gore u Exchange Alleyu, kraj obale? Dakle, da se naemo ondje oko podneva. Dotada bih mogao srediti to s tim pismom s curom i dlakavim, pa da moe Darrowu u posjete. Okej? S im bih trebao preivjeti do subote? Zbog toga to si me nastrijelio, izgubio sam posao. Oh, oprosti. Evo. Benner je prekopao po depu ba bacio na stol pet zguvanih novanica od po pet funti. S tim e izdrati? Morao bih. Doyle ih je strpao u dep pa ustao. Benner je ispruio ruku, ali se Doyle samo nasmijeio. Ne, Benneru. Suraivat u s tobom, ali se ne elim rukovati s ovjekom koji je pokuao ubiti starog prijatelja samo da bi spasio vlastito dupe. Benner je zatvorio aku tiho pucnuvi prstima, pa se nasmijeio. Ponovi to kad se bude naao u istoj situaciji i postupio drukije, stari drakane. Onda se moda postidim. Vidimo se u subotu. Vai. Doyle je krenuo prema izlazu, no onda se ponovno okrenuo Benneru. Ovo je dobra cigara. Gdje si je naao? Pitao sam se kakve su bile cigare 1810, a sad si ih mogu priutiti. ao mi je, Brendane. To je upmann, berba 1983. Kad smo odlazili, popalio sam Darrowu jednu kutiju. O. Doyle je odetao do vrata pa zakoraio na plonik. Mjesec je bio na nebu, a sjene su oblaka to su se utrkivali klizile ulicama i fasadama poput skrovitih duhova to se ure da stignu do rijeke. Neki je starac zgrbljeno

167

hodao du kanala u sredini ulice, i dok ga je Doyle gledao, sagnuo se i podigao nekakav propali opuak cigarete. Doyle mu je priao. Na, rekao je i ispruio svoju upaljenu cigaru. Pusti taj drek. Evo ti pa pljugaj upmanna. Starac je na nj podigao gnjevni pogled. Upman to? Suvie umoran za objanjavanja, Doyle se urno udaljio. Sad ve dovoljno imuan da bi sebi dopustio hirovitosti, Doyle je uzeo sobu u Gostoljubivim titonoama u Pancras Laneu, jer su se svi izvori slagali oko toga da je to bilo mjesto na kojem je William Ashbless bio odsjeo prva dva tjedna nakon svog dolaska u London; i mada ga je iznenadilo kad je saznao da gazda nikad nije bio uo za Ashblessa, pa ak niti ikad iznajmio sobu visokom, krnom, plavokosom mukarcu s bradom ili bez nje, pitanje je Ashblessove odsutnosti za Doylea, sada kad se uortaio s Bennerom, bilo mnogo manje urgentno. Idua je tri dana proveo naprosto u oputanju. inilo se da se njegov kaalj ba nimalo ne pogorava ako se ita dogaalo, onda se povlaio a groznicu s kojom je ivio ve dva tjedna oito je iz njega iistilo pivo i Kusiakova dobro zainjena orba. Zbog straha od Horrabinovih ljudi, a i Darrowljevih, nije se odvajao od gostionice, ali mu se pred prozorom nalazio uski balkon s kojeg se, kako je otkrio, preko indrom pokrivenih streha mogao uspeti na krov zgrade, a na ravnoj povrini izmeu dvije glave dimnjaka naao je stolicu, ije su drvo izblijedila i rascijepila desetljea londonske klime. Ovdje bi sjedio za dugih sutona i gledao odozgo preko stepenastih terasa ulica Fish i Tames to su se sputale do rijeke obavijene maglom, gdje su niz plimnu struju lavirale brodice stvarajui dojam neuurbana mira; ovdje bi poloio kutije s duhanom i ognjilom na iroki cigleni ovratnik dimnjaka sebi slijeva, a kabli hladnog piva na krov pod desnom rukom, da bi naizmjence pukao lulu i pijuckao iz keramikog vra, pogledavao preko gotovo bizantinske zbrke krovova i tornjeva i stupova dima, to je sve nadvisivala kupola katedrale St. Pauls, dobrano dalje, s druge strane grada i njemu zdesna, i razmiljao o tome, uz ugodnu nezainteresiranost nekoga od koga se odluka ne zahtijeva smjesta, kako bi to bilo da se naprosto ne sretne s Bennerom, ve da umjesto toga proivi svoj ivot u toj polovici stoljea to e biti obiljeena Napoleonom, Wellingtonom, Goetheom i Byronom. Trodnevni je odmor bio nagren samo jednim neugodnim dogaajem. U etvrtak ujutro, kad se Doyle vraao kui od knjiara u Cheapsideu, neki se okantno izoblieni starac pogrbio pa se odbacio prema njemu, pri emu se inilo da se pokree koliko nogama toliko i plivakim pokretima

168

svojih ruku nalik na naplavljeno drvo. elava mu je glava, to je virila iz kolekcije stare odjee poput gljive izrasla na hrpi komposta, svojevremeno pretrpjela strahovitu ozljedu jer mu je nestalo nosa, lijevog oka i lijeve polovice eljusti, to je sve bilo zamijenjeno duboko izbrazdanim, vornatim tkivom brazgotina. Kad je stara drtina stala ispred Doylea, ovaj je ve bio prekopao dep pa izvadio iling. Ali ta kreatura nije prosjaila. Vi, gospodine, zakokodakao je starac, liite na ovjeka koji bi se volio vratiti kui. A ja mislim, i tu je namignuo, da va dom lei u smjeru koji ne moemo pokazati prstom, ha? Doyle se ogledao obuzet iznenadnom panikom, ali nije vidio nikoga tko bi izgledao kao saveznik ove ruevne osobe. Vjerojatno je on bio samo jedan od sveprisutnih ulinih umobolnika, za iju se temu blebetanja sluajno uinilo da ima nekakve veze s Doyleovim poloajem. Vjerojatno je mislio na raj ili tako neto. to time misli? upitao je Doyle oprezno. He, he! Zar moda misli da je doktor Romany jedini koji zna gdje e se otvoriti Anubisova vrata, i kada? Razmisli i sam, Sam! Ja za njih znam, a postoje i jedna do kojih bih te mogao odvesti opet, Pet. Zahihotao je bio je to zastraujui zvuk, kao da se pekule kotrljaju niz metalne stepenice. Tu su, ve preko rijeke. Hoe vidjeti? Doyle je bio smuen. Zar bi taj ovjek mogao uistinu znati za lokaciju procijepa? Ali je bar sigurno znao za nj. A procijepi bi morali biti esti oko sadanjeg trenutka; nije nevjerojatno da je jedan od njih otvoren na Surrey-sideu. Boe, to ako bi mi se ve danas uspjelo vratiti kui! To bi znailo ostaviti Bennera na cjedilu ali ta protuha niim i ne zasluuje moju odanost. A ako je to Horrabinova ili Darrowljeva klopka, onda je nepotrebno okolina. Ali, odgovorio je, tko si ti? I to e imati od toga to e mi pokazati put kui? Ja? Ja sam naprosto jedan starac koji sluajno zna neto o magiji. A to se tie toga zato ti elim uiniti tu uslugu, pri emu je ponovno zahihotao, moglo bi to biti stoga to doktoru Romanyu nisam ba prijatelj, zar ne? Dokaz bi mogao biti na primjer da je Romany taj kome bih morao zahvaliti za ovo. Mahnuo je prema unitenoj strani lica. Tako. Zainteresiran? Hoe doi vidjeti vrata koja e te vratiti kui ili te ve jesu, ili to upravo ine? Da, odgovorio je Doyle nepromiljeno. Onda idemo. Doyleov je razoreni vodi energino udario plonikom, i ponovno se uinilo da koliko hoda toliko i pliva; Doyle je poao za njim, no onda zastao zapazivi neto.

169

Suho se lie bilo skupilo u valove du plonika, no kad bi starac nagazio na nj, ono ne bi zapucketalo. Kad je opazio da je Doyle zastao, okrenuo se prema njemu svojim uasnim licem. Idemo, Nemo, rekao je. Doyle je slegnuo ramenima, svladao iznenadni poriv da se prekrii pa nastavio za njim. Preli su rijeku preko Blackfriars Bridgea, pri emu nijedan nije mnogo govorio, iako se inilo da je starac veseo kao dijete na Uskrs ujutro, kojemu su, sad kad su se svi vratili kui s mise, napokon dopustili da ue u sobu s darovima. Poveo je Doylea niz Great Surrey Street i zatim lijevo kroz jednu od uih ulica, da bi napokon stigli do visokog zida od opeke to je potpuno zatvarao jednu poprilino veliku parcelu. U zidu su bila vrata to su djelovala vrsto, a starac je, nacerivi se i uz zastraujue podizanje obiju obrva, podigao mjedeni klju. Klju Kraljevstva, rekao je. Doyle je krzmao. A ta dananja vrata ba su sluajno iza vrata od kojih ima klju? Ja sam znao i ve poprilino dugo! to je ovdje, odgovorio je starac, gotovo sveano. Pa sam kupio tu parcelu, jer sam znao da dolazi. I to je onda to? upitao je Doyle nervozno. Dugotrajni procijep, to misli rei? Ali meni nije ni od kakve koristi sve dok ne doe kraju. Bit e to vrata, Doyle, im do njih doe, s tim u vezi nema sumnje. Zvui kao da bih unutra trebao umrijeti. Nee umrijeti danas, odgovorio je njegov vodi. Niti ijednoga dana to e doi. Starac je okretao klju u bravi i Doyle je odstupio, ali je gledao i dalje, osjeajui nelagodu. Misli da neu, ha? Znam da nee. Vrata su se otkljuala i starac ih je gurnuo. Bilo to da je Doyle oekivao da e ugledati, to zacijelo nije bila travnata parcela to se mogla vidjeti kroz dovratak, a na kojoj se slabano rujansko sunce presijavalo na grumenju zida, odlomljenom jo davno i zaobljenom vremenskim mijenama. Starac je strugnuo unutra i sad je birao put preko zelenih humaka; Doyle je skupio nerve, stisnuo ake i skoio kroz vrata.

170

Ako se izuzmu starac i on i ostaci drevnih zidova to su probijali kroz travu, ograena je parcela bila potpuno prazna. Starac je mirkao na nj svojim jedinim okom, iznenaen naglou Doyleova ulaska. Zatvori vrata, rekao je naposljetku i vratio panju na ono za im je kopkao po blatu. Doyle je zatvorio vrata ali nije dopustio da kljocne brava, pa krupnim korakom doao do svoga neobinog vodia. Gdje su vrata? upitao je nestrpljivo. Pogledaj ove kosti. Starac je svukao komad platna s hrpe kostiju to su izgledale vrlo staro, a neke su bile i pocrnjele, kao od vatre. Evo lubanje, rekao je i podigao izubijanu bjelokosnu kuglu na kojoj su se obraz i eljusne kosti i dalje uporno drale zajedno. O Boe, rekao je Doyle, pomalo zgaen, koga briga! Gdje su ta prokleta vrata!. Kupio sam ovo zemljite prije mnogo godina, rekao je starac kao obuzet uspomenama i obraajui se lubanji, samo da bih ti mogao pokazati ove kosti. Doyle je ispustio zrak uz dugo psikanje. Nema ovdje nikakvih vrata, zar ne? upitao je umorno. Starac je podigao pogled prema njemu, a ako mu je lice puno brazgotina imalo ikakav izraz, taj je bio neitljiv. Ovdje e nai vrata. Nadam se da e tada osjeati istu jaku elju da kroz njih proe, kao i sada. eli li sobom ponijeti ovu lubanju? Na koncu konca, ipak samo ulini umobolnik, pomislio je Doyle, koji raspolae s neto znanja o magijskoj hijerarhiji u Londonu. Ne, hvala. Okrenuo se i otklipsao preko nepokoene trave. Potrai me ponovno kad se promijene okolnosti! doviknuo je starac.

*
Kad je u subotu u podne, bez zakanjenja, Steerforth Benner irokim korakom uao kroz vrata kavane Jonathens, Doyle ga je ugledao i domahnuo mu pa pokazao prstom na praznu stolicu s druge strane stola za kojim je sjedio ve pola sata. Pete su Bennerovih izama kuckale po drvenom podu dok je prelazio preko prostorije, izvlaio stolicu i sjedao.

171

Zagledao se u Doylea s ratobornou koja je, kako se inilo, prikrivala nesigurnost. Jesi li uranio, Doyle, ili sam ja krivo zapamtio sat naeg sastanka? Doyle je uhvatio konobarov pogled pa prstom pokazao na svoju alicu za kavu i potom na Bennera; konobar je kimnuo dok se kuckajui uspinjao uz tri stepenice to su vodile do glavnoga poda. Uranio sam, Benneru. Zaista si rekao podne. Sad se paljivije zagledao u svog stolnog drugara: Bennerove oi kao da su mrvicu grijeile u izotravanju. Je li s tobom sve u redu? Djeluje kao nekako mamurno. Benner ga je pogledao sumnjiavo. Mamurluk, veli? Tako. Sino bio vani do u kasne sate, ha? A! Da. Tad je stigao konobar sa alicom kave koja se puila, pa je Benner urno naruio dvije pite od bubrega. Protu posljedaka pretjeranog uivanja nema valjanije medicine od mrvice hrane, ha? Naravno, odgovorio je Doyle bez oduevljenja. Zna obojica emo se morati pomalo prilagoditi kad se vratimo ti nisi pokupio samo izgovor, nego se takoer slui i zastarjelim frazama. Benner se nasmijao, no smijeh mu je djelovao usiljeno. Ovaj, naravno. Namjera mi bjee da stvorim dojam da sam tom drevnom razdoblju pripadajui. Ja mislim da u tome pretjeruje, no nita zato. Jesi li sve pripremio? O da, da naravno, nema nikakvog problema. Doyle je razmiljao o tome kako je Benner zacijelo vrlo gladan jer se neprestano ogledavao za konobarom. Cura e ono obaviti? upitao je Doyle. O tome nema dvojbe, ona e to obaviti valjano. Gdje je doavola taj s naim pitama? Zajebi munjene pite, rekao je Doyle nestrpljivo. Hou priu. Je li negdje neto zapelo? Kako to da se ponaa tako udno? Ne, ne, nita nije zapelo, odgovorio je Benner. Naprosto sam gladan. Kada onda dakle idem do Darrowa? upitao je Doyle. Danas? Sutra? Ne tako skoro, bit e nam nuno poekati koji dan. Ah, evo naih pita! Hvala lijepa. Prioni, Doyle, ne bih elio da se ohlade.

172

Preputam ti i svoju, odgovorio je Doyle koji nikad nije mogao podnijeti misao da jede bubrege. Zato onda moramo priekati nekoliko dana? Zar si izgubio dlakavog? Jedi tu svoju prokletu pitu. Naruio sam je za tebe. Doyle je nervozno zakolutao oima. Prestani se truditi da promijeni temu. emu ekanje? Darrowa nee biti u gradu sve do, ovaj, utorka uvee. Bi li radije izvolio malo juhe? Ne, nita, hvala lijepo, odgovorio je Doyle vrlo odrjeito. Onda recimo da u otii do njega u srijedu ujutro? Da. O, takoer me titi i neki mu za kojeg mi se vidi da me slijedi. Ne mogu zamisliti tko bi to mogao biti niska stasa i crne brade. Mislim da sam mu izmakao kad sam dolazio ovamo, ali bih volio biti siguran. Bi li izvolio pogledati vanka i vidjeti zadrava li se u blizini? Ako se zadrava, ne bih volio da dozna da sam svjestan njegove nazonosti. Doyle je uzdahnuo, ali je ipak ustao i odetao do vrata pa, stupivi na plonik, pogledao gore-dolje po suncem obasjanom prostranstvu Threadneedle Streeta. Ulica je bila puna ljudi ali Doyleu, koji se provlaio, pardonirao i propinjao na prste, nije uspjelo opaziti nikakvog niskog, crnobradog mukarca. Netko je u ulici desno hrapavo vritao i vratovi su se istezali u tom smjeru, ali Doylea nije zanimalo da otkrije zbog ega sve to komeanje. Vratio se unutra i ponovno pristupio stolu. Nisam ga vidio. Doyle je sjeo. Benner je zurio u alicu aja koje nije bilo u trenutku kad je Doyle iziao. Kako te ve dugo slijedi? I gdje si ga prvi put opazio? Ovaj Benner je umno srknuo aj. Vrag ga odnio, vran li aj posluuju ovdje. Probaj malo. Ispruio je alicu prema Doyleu. Vika je vani postajala sve glasnija i sve masovnija, pa se Doyle morao nagnuti prema naprijed da bi ga sugovornik uo. Ne, hvala. Hoe li mi odgovoriti? Da, odgovorit u. Ali najprije, molim te, kuaj malo. Zaista je vrlo dobar. Poinjem misliti kako si sebi umislio da ti je ispod asti sa mnom jesti i piti. O, za ime boje, Benneru. Doyle je uzeo alicu i nestrpljivo je nagnuo kad mu je dodirnula usne, no ba kad je otvorio usta da srkne, Benner je ispruio ruku i podigao alici dno, tako da je Doyle potegao solidan

173

gutljaj. Jedva mu je uspjelo sprijeiti da se od njega na zagrcne. Goni se doavola, profrfljao je kad ga je progutao, jesi li blesav? Samo sam elio da potegne valjani gutljaj, odgovorio je Benner blaeno. Nije li aromatian? Doyle je mljacnuo smeuranim usnama. Napitak je bio gorkasto pikantan, gust od trunja listia i, poput crnog vina s mnogo tanina, tako suh da su mu zabridjeli zubi. Uasan je, rekao je Benneru, a onda mu je na um pala uznemirujua misao. Mangupe jedan, da vidim, otpij i ti malo. Benner je ovio dlan oko uha. Molim? ini se da je Smjesta popij bar malo! Doyle je gotovo vikao da bi ga ovaj uo kraj gungule koja je sad stigla do pred sama vrata. Zar misli da sam te htio otrovati? Ha! Pazi! Na Doyleovo poprilino olakanje Benner je bez oklijevanja iskapio alicu. Ti, Doyle, nisi poznavalac ajeva, to je oito. Mislim da nisam. to doavola misli da se vani zbiva? Ali mi ispriaj o tom bradatom Iz prostorije iza Doylea zaulo se nekoliko paninih povika, i to pokraj ulaza, no prije nego to se mogao okrenuti, uslijedio je eksplozivni lom i gromoviti metalni pljesak kad je ulini prozor uletio unutra. Glasnoa se uline prepirke podvostruila. Kad se Doyle u kovitlu digao iz stolca i na noge, bio je samo periferno svjestan toga da je Benner hladnokrvno poskoio pa ispod kaputa izvukao malu kuburicu. Boe, zavritao je netko, ubijte ga, ini se da ide prema kuhinji! Doyle je na ulinoj strani prostorije ugledao sumanuto uskipjelo mnotvo i tapove s rastepenih stolica kojima su vitlali kao toljagama, ali za nekoliko prvih napetih sekundi nije mogao vidjeti tko je ili to centar svega toga; onda je konobar bio odbaen kroz zrak da bi, padajui u prevrtanju, poput unjeva poruio pola tuceta ljudi, a sad je Doyle opazio, na maloj sredinjoj istini zagrajane gomile, zdepastog ovjekolikog majmuna s krznom boje crvenog setera. Iako nii od veine svojih protivnika, uspio se, isputajui neartikulirane zvukove, istim divljatvom probiti kroz otvor to je ostao iza katapultiranog konobara i u dva skoka svladati pola udaljenosti do Doyleova i Bennerova stola. Trenutak prije nego to mu je Bennerov pitolj prasnuo kraj uha, Doyle je imao vremena zapaziti da je majmunovo krzno na mnogo mjesta slijepljeno krvlju, a inilo se da jo obilatije krvari na usta.

174

Doyle je osjetio kako ga je potresanje zraka pljusnulo po obrazu i vidio kako je iz majmunovih prsa poskoila krv, kad ga je zrno, poput malja, oborilo s nogu tano na lea. Plea su mu udarila o pod tri metra iza mjesta na kojem je stajao, a jedan trenutak prije mlitavog, krgutavog kolapsa, stvorenje gotovo da je stajalo na glavi. U trenutku tiine ispunjene odzvanjanjem, to je uslijedila iza toga, Benner je uhvatio Doylea za nadlakticu i hitro ga izvukao u kuhinju pa kroz stranja vrata u uski, sjenoviti sokak. Idemo, rekao je Benner. Ova se uliica spaja s Cornhillom. ekaj as! Doyle se zamalo svalio preko nekakvog starog i strganog kolskog kotaa koji se nekako uspio izmaknuti svim skupljaima stare krame. Bilo je to jedno od odbaenih tijela Psol mislim, dlakavevih! Zato je dolo Nije ni vano. A sad, hoe li Ali to znai da je sada u novome tijelu! Zar ne shvaa Shvaam to bolje od tebe, Doyle, vjeruj mi. Sve je pod kontrolom, a objasnit u ti poslije. Ali no, dobro. Hej, ekaj! Doavola, kad se opet vidimo? Rekao si, to, utorak? Utorak je u redu, odgovorio je Benner nestrpljivo. Kasom! Gdje u utorak? Ne brini o tome ja u te nai. O, crnog mu avola. Utorak ba ovdje, u deset ujutro, osjea li se od toga bolje? Okej. No bi li mi mogao posuditi neto novca? Ja ne mogu O, jakako, jakako, ne bi se smio izgladnjivati. Evo. Ne znam koliko je toga ovdje, ali ima obilato. A sad kreni, moe li? Sijedi je konobar nameo punu lopaticu staklenih krhotina, pa je s ubrusom, to ga je svio oko glave u povez slian turbanu, nalikovao kakvom velikom veziru to trai sultana da mu daruje hrpu nasumice izbruenih dijamanata. ao mi je, sinko, no u tom je trenutku za mene sve bilo i suvie uzbudljivo a da bih mogao hvatati zabiljeke, da? Bacio je punu lopaticu stakla u bure za smee pa se pognuo da skupi jo jedan tovar. Ali je krenuo prema onoj dvojici za stolom?

175

Konobar je uzdahnuo. Ili prema njima ili, mnogo vjerojatnije, pokuavajui se probiti u njihovu smjeru. A moete li se prisjetiti iega drugog o ovjeku koji ga je ustrijelio? Samo onog to rekoh, visok i plav. A momak s njim je bio nizak, tamnoput, suh, i djelovao je bolesno. A sad istac kui, ha? inilo se da se ovdje nita vie ne moe doznati, pa mu je Jacky zahvalila i neutjeno se odvukla van na kaldrmu Exchange Alleya, gdje je nekoliko ljudi pomnjivo tovarilo u kola crvenim uprskani le Kennyja Zvaosekakomudragoa, to ga je pred tjedan dana ispraznio Kenny, no tek danas Psoliki Joe. K vragu, pomislila je Jacky. On se preselio, i ja sada nemam ba nikakve ideje u ijem bi tijelu mogao biti. Zabila je ruke duboko u depove svog prevelikog kaputia pa, birajui put oko kola i kroz opor zablenutih promatraa, odlunjala niz Threadneedle Street. Na pola puta kui Doyle je poeo drhtati, a kad je doao do svog vidikovca na krovu i spustio u eludac prvo pivo na brzaka, klonuo je licem u dlanove i zadihao se vrlo duboko sve dok drhtavica nije prestala. Boe, pomislio je, dakle tako to izgleda kad se pojavljuju ti prokletnici. Nije nikakvo udo da je ubogi Jacky pomalo poludio nakon to je jednoga ubio, tako da je povjerovao da vidi kako ga dua Colina Lepovrea gleda kroz oi te kreature na umoru. Ili je, k vragu, zaista bilo tako. Doyle je natoio i popio jo jedan vr piva. Samo se nadam, pomislio je, da Benner zna to radi. Nadam se da zna s kakvom se to vatrom igra. Doyle je spustio vr i pogledom odlutao nalijevo. A gdje je on sada, pitao se Doyle s nelagodom, i je li mu krzno ve poelo, poput ae, nicati po novom tijelu, i je li se ve poeo ogledavati za drugim koje bi zaposjeo? Na zubom vremena naetoj kamenoj stepenici pred vratima obijeljene kuice, otprilike dvije tisue milja jugoistono od Doyleova gnijezda vrh timora, sjedio je elavi starac, tromo puio dugu zemljanu lulu i zurio niz padinu pokrivenu pranjavom utom travom u ljunkovitu obalu i rijeku. Topli je, suhi vjetar puhao sa zapada: dolazio je s dugakim naborima preko inae glatkog Patraskog zaljeva, a kad bi povremeno na trenutke jenjao, ponekad bi iza sebe mogao uti tiho zveckanje ovjih zvona na pribreju Moreje. Po trei put toga dugog popodneva mali je Nicolo istrao iz kue, da bi ovaj put doktora i stvarno udario u ruku tako da je zamalo ispustio lulu. A

176

momi se nije ak niti ispriao. Doktor se hladno nasmijeio nesretnom dekiu i obeao samome sebi da e jo jedna sitna grubost od strane toga djeaka za uivanje imati za posljedicu runo, bolno i dugotrajno umiranje njegova ljubljenog padronea. Doktore, dahnuo je Nicolo. Doite smjesta! Padrone se valja po krevetu i govori s ljudima kojih nema u sobi! Mislim da umire! Ne, nee umrijeti sve dok mu ja to ne dopustim, pomislio je doktor. Pogledao je u nebo sunce se ve bilo dobrano spustilo niz zapadni kraj grkog plavetnila bez oblaka, pa zakljuio da bi sad mogao nastaviti; ne ba da je vie bilo uistinu vano u koje e to doba dana izvesti ali su se stari mrtvi zakoni zadrali kao praznovjerice, i ba kao to naprosto ne bi mogao ni pomisliti da Setovo ime izgovori na dvadeset etvrti dan mjeseca pharmuthia, ili namjerno vidi mia na dvanaesti tybia, tako nije mogao sebe natjerati da izvri djelo crne magije dok mu boanstvo sunca, Ra, stoji nad glavom i sve moe vidjeti. No dobro, rekao je doktor, poloio ustranu lulu i s mukom se digao na noge. Idem ga pogledati. Idem i ja, izjavio je Nicolo. Ne. Moram s njim biti sam. Idem i ja. Taj je komini djeak poloio ruku na drku zakrivljenog bodea to ga je uvijek nosio pod crvenim platnenim pojasom, pa se doktor zamalo nasmijao. Ako si se ba zatvrdoglavio. Ali e morati otii kad ga budem lijeio. Zato? Zato, odgovorio je doktor, znajui da e ovakvo objanjenje djeak dobro primiti iako bi ono milorda anglaisa, to je unutra, natjeralo da pone pipati za svojim pitoljima to je medicina magija, i nazonost bi tree due u sobi mogla ljekovite vradbine pretvoriti u pakosne. Djeak je djelovao kao da se duri, ali je ipak promrmljao: Onda dobro. Onda idemo. Uli su u kuu pa krenuli niz hodnik sve do sobe bez vrata na njegovu kraju, i mada su kameni zidovi odravali zrak hladnim, mladi mukarac to je leao na eljeznom krevetu bio je obliven znojem, a kovrava mu je

177

crna kosa bila slijepljena na elu. Kao to je Nicolo i izvijestio, ovaj se ljutito bacakao, i mada su mu oi bile zatvorene, mrgodio se i mrmljao. Sad mora ii, rekao je doktor djeaku. Nicolo je otiao do vrata, ali je zastao i nepovjerljivo se zagledao u neobinu kolekciju kojekakvih stvari u skalpel i zdjelicu, obojene tekuine u staklenim boicama, metalnu petlju kojoj je negdje pri polovici bila drvena bobica poslaganu na nonom ormariu. Jo neto prije no to odem, rekao je. Mnogi su ve umrli koje ste lijeili crti te groznice. U ponedjeljak vam je Englez George Watson iskliznuo iz prstiju. A moj padrone, i tu je mahnuo prema ovjeku u krevetu, veli da ste vi vei periculo, opasnost, i od same groznice. I zato u vam rei ovo ako i on bude jo jedan od vaih mnogih neuspjelih sluaja, slijedit ete ga u smrt jo istoga dana. Kapi? Na doktorovu se krevitu i istroenu licu zlovolja borila sa eljom da se nasmije. Nicolo, sad nas ostavi same. Pripazite dobro, doktore Romanelli, odgovorio je Nicolo, a onda se okrenuo i irokim korakom otiao niz hodnik. Doktor je uronio alicu u umivaonik pun vode to je stajao na stolu, pa iz kese za pojasom uzeo nekoliko prstovati smrvljenih, poput baruta osuenih trava, posuo ih po vodi pa promijeao kaiprstom. Onda je jednom rukom kliznuo delirinom bolesniku pod plea, podigao ga u poluleei poloaj i stavio mu alicu na usne to su jo mrmljale. Ispijte, moj lorde, rekao je tiho dok je naginjao alicu. ovjek u krevetu ispio ju je refleksno, iako se pritom namrtio, a kad je doktor Romanelli odmaknuo praznu alicu, ovaj se zakaljao i zatresao glavom poput make kojoj je nos pun neega to joj se ne dopada. Da, gorko je, zar nije, moj lorde? Morao sam iskapiti au toga i sam, ima tome osam godina, i jo se sjeam okusa. Doktor je ustao i hitro se prebacio do stola, jer je sad vrijeme postalo bitno. Romanelli je iskresao iskre na hrpicu gube na tanjuriu, dobio plamen pa u njemu zadrao specijalnu svijeu sve dok stijenj nije stekao koronu zaobljenog plamena, a onda je ponovno zabio u svijenjak i napeto se u nju zagledao. Plamen se nije irio prema gore, kao to bi se dogodilo s normalnom svijeom, ve je zraio jednolino u svim smjerovima tako da je tvorio sferu, nalik na sitno uto sunace, i odailjao toplinske valove prema dolje ba kao i prema gore, od ega se inilo da se hijeroglifski likovi na tijelu svijee pomiu i trzaju poput trkaih konja pred startnim vratima.

178

I sad samo da njegov ka u Londonu ispravno obavlja svoj dio posla! Progovorio je u plamen. Romany? Odgovorio mu je siuni glasi. Sve u redu, s ove strane. Vjedro pauta je svjee i zagrijano na pravu temperaturu. Dobro, nadajmo se da je tako. Je li mu poravnan put? Da. Zahtjev za audijenciju kod kralja Georgea primljen je i odobren jo poetkom tjedna. U redu je. Da poravnamo kanal. Romanelli se okrenuo metalnoj petlji to je bila vrsto ukopana u blok od tvrdog drveta pa je udario metalnim tapiem. Ova je proizvela dugaki i isti ton na koji je trenutak kasnije odgovorio ton iz plamena. Nota odgovora bila je via, pa je kliznuo drvenu bobicu jo palac vie uz petlju i ponovno udario; zvukovi su sada bili slini, pa se na trenutak uinilo da kugla plamena nestaje, iako je ponovno zasjala kad su tonovi zamrli. ini se da ga imamo, rekao je glasom u kojem se osjeala napetost. Sad opet. Dva tona, jedan udaren u Londonu a drugi u Grkoj, zazvonila su ponovno, sad ve gotovo identina plamen se prometnuo u sumrano, treperavo sivilo i dok je udarena kovina jo pjevala, on je oprezno dodirnuo bobicu i premjestio je jo dlaku dalje. Tonovi su sada bili identini, i gdje je prije bio plamen, sad je bila rupa u zraku, kroz koju je mogao vidjeti siuni djeli pranoga poda. Kad je dvostruko brujanje odumrlo do tiine, ponovno se pojavila neobina kugla plamena. Imamo ga, rekao je Romanelli uzbueno. Vidim kroz nju sasvim bistro. Kad ti budem rekao, udari jo jednom pa u ti ga poslati. Podigao je skalpel i pliticu, okrenuo se onesvijetenom u krevetu, podigao mu mlitavu ruku, otricom zarezao prst i na pliticu uhvatio krv to je brzo kapala. Kad je skupio dvije lice, ispustio je i ruku i skalpel i ponovno se licem okrenuo svijei. Sad! rekao je i udario petlju tapiem. Njegova je nota jo jednom dobila odgovor, i kad je plamen svijee ponovno postao rupa, Romanelli je ispustio tapi, umoio prste u pliticu s krvlju i frknuo desetak crvenih kapi kroz otvor.

179

Stigao? upitao je dok su mu prsti i dalje visjeli u zraku, spremni da pokuaju ponovno. Da, odgovorio je glas s druge strane kad je brujanje zamrlo i plamen ponovno narastao do punoga sjaja. etiri kapi, ravno u abar. Izvrsno. Pustit u ga da umre im ujem da je uspjelo. Romanelli se nagnuo i puhnuo u svijeu. Zavalio se u stolac i zamiljeno zagledao u nemirnog spavaa na postelji. Srea im se odista nasmijeila kad su naili na tog mladog ovjeka. Bio je savren za njihove svrhe peer virilist, lan Gornjeg Doma, no opskurna i gotovo siromanog porijekla i uz to vjerojatno zbog svoje epavosti plah i introvertiran, s malo prijatelja. A za svojih dana u Harrowu ljubazno je objavio satiru koja je uspjela uvrijediti poprilian broj utjecajnih ljudi u Engleskoj, ukljuujui tu i njegova zatitnika, Lorda Carlislea svi e oni biti voljni povjerovati da je on poinio taj okantani zloin za koji e se Romanelli i njegov britanski ka pobrinuti da izgleda kao da ga je on poinio. Doktor Romany i ja izvui emo te iz opskurnosti, rekao je Romanelli tiho. Napravit emo iz tebe slavno ime, moj lorde Byrone. Pod neobino smirenim smijekom na licu Teobaldove odsjeene glave, koja je bila postavljena u niu visoko u zidu, lakrdija Horrabin i doktor Romany zurili su u abar veliine lijesa, pun sumrano zaarenog pauta u kojem su kapi krvi pocrnjele, skrutnule se, potonule do neke srednje dubine, i iz kojih je sada poela nicati mrea fine crvene pauine, niti to su se povezivale jedna s drugom. Za dvanaest sati u tome e se moi prepoznati ovjek, rekao je Romanelly tiho dok je stajao tako mirno da se uope nije njihao na svojim cipelama s oprugama. Za dvadeset etiri sata morao bi biti sposoban da s nama razgovara. Horrabin je bolje namjestio hodulje pod sobom. Pravi pravcati britanski lord, rekao je zamiljeno. takorski je zamak imao mnogo uglednih posjetilaca, ali ovaj mladi Byron ovdje biti e na prvi, i tu je Romany, ak i pod njegovom zapeenom minkom, mogao vidjeti kako se podrugljivo ceri peer virilist. Doktor Romany se nasmijeio. Uveo sam te u visoke drutvene krugove. Uslijedilo je nekoliko trenutaka utnje i tada: Jeste li sigurni da noas moramo obaviti taj besani projekt? upitao je lakrdija cvileim tonom.

180

Oduvijek sam morao provoditi po deset sati u lealjci, inae bih dobio strahovite bolove u leima, a otkako me moj gad od oca, tu je mahnuo prema mrtvoj glavi, tresnuo o zemlju, bolovi su se podvostruili. Izmjenjivat emo se obojica, tako da e svaki od osam sati odspavati etiri, podsjetio ga je doktor Romany umorno. To bi moralo biti dovoljno da te odri na ivotu. ali njega. dodao je i kimnuo glavom prema abru pauta. Njega emo sve vrijeme drati budnim viui na njega. Horrabin je uzdahnuo. Kupimo se prekosutra u neko doba? Uvee, vjerojatno. Kovat emo ga naizmjence itavu sutranju no i dan iza toga. Do veeri u njemu nee vie preostati nimalo vlastite volje, i nakon to ga pustimo da ga dva dana viaju, dat emo mu upute i taj minijaturni pitolj i pustiti ga s lanca. Tad e se moji Cigani i tvoji prosjaci dati na posao, i otprilike jedan sat nakon toga to moj ovjek u ministarstvu financija objavi da je petina zlatnih sovereigna u zemlji krivotvorena, moji e voe zapoeti juri na Bank of England. I tako, kad nae mome Bajrone izvede svoj trik, itava e zemlja praktiki pasti na koljena. Vrlo e me iznenaditi ako Napoleon do Boia ne bude u Londonu. Tu se zadovoljno nasmijeio. Horrabin je prebacio teinu s hodulje na hodulju. Vi vi ste sigurni da e to biti promjena nabolje? Nemam nita protiv toga da ova zemlja pobere batina, ali ipak dovodim u pitanje mudrost toga da se naprosto ubije. S Francuzima je lake izai na kraj, odgovorio je Romany. To znam imao sam s njima posla u Kairu. A. Horrabin se na peti okrenuo prema vratima, no onda je zastao da bi se zagledao u abar, gdje su se crvene niti sad ve bile zdruile u skicu ljudskog kostura. Boe, stoje odvratno, zamijetio je. Zamislite da se rodite iz kade sluzi. Otabao je iz sobe tresui svojom glavom iz cirkuske atre. I doktor se Romany zagledao u kadu. O, rekao je tiho, ima i gorih stvari, moj Horrabine. Rei e mi za mjesec dana jesi li otkrio ili nisi da ima i gorih stvari. Ujutro, u utorak, dvadeset petog rujna, Doyle je stajao kraj reda upova s duhanom u trafici Wassards i pokuavao pronai mjeavinu koja bi se dala puiti u te dane prije ovlaivanja i latakije, i pritom polako postajao svjestan konverzacije to se odvijala do njega.

181

O, razumije se da je pravi pravcati lord, rekao je jedan od sredovjenih trgovaca to su stajali u blizini. Ali loe kao svinja, zar ne? Njegov se drukan zasmijuljio, ali je odgovorio promiljeno: To ne znam. Djelovao je vie bolesno ili umobolno, da, to je to. Ali se fakat odijeva kicoki. Da, ba to i velim, on je kao glumac koga su kostimirali da glumi lorda u pukom kazalitu. Zatresao je glavom. Da nije svih tih cekina to ih vrka okolo eto to bih mislio da je sve to smicalica da se raspiri zanimanje za nekakvu vraju predstavu; a veli da si uo za tog lorda kako se ono zvae? Brian? Byron. Da, napisao je brouru u kojoj je ismijao sve suvremene pjesnike, pa ak i Littlea, koji mi je posebno drag. Taj Byron je jedan od one studentarije. mrkavci, bilmezi to diu nosove. Ba tako. Jesi li mu vidio brk? Doyle se, zbunjen svim time, nagnuo prema njima. Oprostite, no mislite li rei da ste vidjeli Lorda Byrona? I to nedavno? O, dakako, mome, i mi i pola poslovne etvrti. Sad je u The Gimlis Perchu u Lombard Streetu, sramotno pijan ili lud, dopustio je, kimnuvi pritom svom drugaru, i sad sve prisutne asti piem, sve rundu za rundom. Moda jo imam vremena da odem i pridruim se, rekao je Doyle uz smijeak. Ima li tko od vas sat? Jedan je od njih upecao iz depa zlatnu lukovicu ure i zraknuo na nju. Deset i pol. Hvala. Doyle je purio iz duana. Jo sat i pol do susreta s Bennerom, pomislio je; imam jo, dakle, obilato vremena da preispitam tog varalicu, kobajagi Byrona, i pokuam pogoditi kakvu to spaku sprema. Za nekakvoga glumakoga vindlera uope ne bi bilo loe da preuzme Byronov identitet, razmiljao je Doyle, jer je stvarni Byron 1810. bio jo poprilino nepoznat tek e ga objavljivanje Hodoaa Childe Harolda, dvije godine od sadanjeg trenutka, uiniti slavnim i tako ovjek s ulice nee znati da Byron u ovom trenutku obilazi Grku i Tursku. Ali kakva bi to podvala bila dovoljno velika da bi bila vrijedna vrkanja okolo cekina samo da bi se pripremila?

182

Udario je na jug, prema Lombard Streetu, i bez tekoa naao Gimlis Perch bila je to taverna ispred koje je mnotvo zaepilo ulicu. Doyle se zatrao do nje i pokuao preko glava gomile vidjeti bar neto. No daj, odbij, progunao je neki debeljko kraj njega. Doi e na red kao i svi drugi. Doyle se ispriao pa se zaobilazno probio do jednog od prozora i tu, dlanovima zagradivi oi, privirio unutra. Taverna je bila nabijena, i prve pola minute Doyle je vidio samo ljude koji su buno pili, svi uposleni ili ispijanjem napunjenih vreva ili mahanjem praznima prema izmuenim konobarima i barmenima; a onda je kroz sluajni procijep kroz mnotvo ugledao crnoputog, kovravog mladog mukarca kako epesa prema baru i uz smijeak baca gomilu kovanica na uglaanu povrinu. Nato se diglo klicanje koje je Doyle mogao uti i kroz debelo staklo, a onda se mladi izgubio iz vida iza ume uzmahalih ruku. Doyle se s mukom probio natrag do ulice pa se naslonio na stup uline rasvjete. Iako je povrina njegove svijesti bila mirna, osjeao je kako se duboko u njemu iri mrazni pritisak, i on je znao da e se to, kad pramcem poput podmornice izroni do njegove svijesti, moi prepoznati kao panika i tako je pokuao da to smiri rijeima. Byron je u Turskoj ili negdje u Grkoj, rekao je samome sebi odluno, i samo je stvar sluaja da to mome slii i to kako prokleto! svim njegovim portretima. I sad, ili je taj lani Byron takoer epav, ili je tako temeljito prouio svoj model da je dodao taj detalj iako u 1810. gotovo nitko nije za nj znao pa da bi ga mogao oekivati. Ali kako da objasnim brkove? Byron je odista pustio brkove dok je bio vani to se moe vidjeti na Phillipsovu portretu no ak i kad bi neki imitator za to doznao, teko da bi se time posluio da bi obmanuo ljude koji su orginalnog Byrona, ako su uope, vidjeli samo isto izbrijanog. A ako je brk naprosto previd, neto za to imitator nije znao da je Byronu nedostajalo kad su ga posljednji put vidjeli u Engleskoj, zato je onda bio tako precizan u detalju koji se ticao epavosti? Panika, ili to je to ve bilo, i dalje je rasla. to ako je ovo pravi Byron, pomislio je, i ako uope nije u Grkoj, kao to e poslije tvrditi povijest? to se doavola dogaa? Ashbless bi trebao biti ovdje ali nije, a Byron ne bi trebao a jest. Da nas Darrow nije bacio u nekakvu alternativnu 1810, od koje e dalje povijest tei drukije?

183

Osjeao je vrtoglavicu i zbog toga mu je bilo drago to je u stupu naao oslonac, ali je znao da e morati ui u tu tavernu i otkriti je li taj mladi pravi Byron ili nije. Odgurnuo se na plonik, odmaknuo se dva koraka i tada iznenada shvatio da je strah to je u njemu rastao i suvie iskonski i snaan da bi ga uzrokovalo neto tako apstraktno poput pitanja u kojoj se struji vremena nalazi. Neto se s njim dogaalo, neto to svjesni dio njega nije mogao osjetiti, no to je burkalo njegovu podsvijest poput bombe detonirane na dnu zdenca. Mnotvo i zgrada ispred njega iznenada su izgubili dubinu i najvei dio boje i otrine, tako da mu se uinilo da gleda u impresionistiku sliku izvedenu samo u nijansama utog i smeeg. A netko je i vratio do kraja dugme za namjetanje jaine zvuka. Tek trenutak prije nego to e svjetlost i zvuk uz treptaj nestati, i prije nego to e, izgubivi oslonac, pasti u besvjesnost poput ovjeka to propada kroz kapak pod vjealima, imao je mrviak vremena da se upita je li to osjeaj s kojim se umire. Ponekad poskakujui, no mnogo ee puzei na jednoj nozi i dvije ruke poput nagaenog ohara, zato to mu je lijeva noga imala novi zglob to je zapinjao, Doyle je povraajui i hvatajui zrak migoljio preko kiom zaglaenog asfalta, pri emu nije vidio ni kako se automobili to su dolazili klanjaju svojim prednjim krajevima sve do kolnika kad bi im konice uhvatile i gume poele cviliti i kaljati. Mogao je vidjeti zguvani lik kako lei u poloaju nehajno baene stvari, na ljunkom nasutom unutranjem dijelu hrpta ceste, i mada se uz muke probijao prema njoj da vidi je li s njom sve u redu, znao je da nita nee biti jer je taj dogaaj ve jednom proivio u stvarnom ivotu i nekoliko puta u snovima; i premda mu je svijest bila usijana od zabrinutosti i straha i nade, istovremeno je i znao na to e naii. Ali se ovaj put dogodilo drukije. Umjesto zapamene kae od krvi, kostiju i fragmenata arko obojenog ljema, to je eksplodirala preko kolnika i rubnog stupica, sad je tu bila glava, i nadalje cijela i prikaena za ramena. I nije to bilo Beckyno lice ve lice mladog prosjaka Jackya. Zavalio se od iznenaenja i tada opazio, zbog neeg bez uenja, da uope nije na okuci autoceste bio je u tijesnoj sobici sa zamazanim zavjesama to su kruto lepetale po prozoru bez stakala. Prozor je stalno mijenjao oblik; ponekad bi bio okrugao, pa bi se skupljao i irio poput kakvog arhitekturalnog sfinktera, od veliine pijunke u vratima pa sve do veliine rozete na katedrali u Chartresu, a u drugim bi asovima izabrao da se iskrivljava kroz sve oblike to bi se mogli nazvati pravokutnima. I

184

pod je bio hirovit, pa bi se u jednom asu nadigao tako da bi morao unuti kako bi izbjegao da ne udari glavom o strop, da bi se ve u iduem slegnuo poput malodunog odskonog platna i ostavio ga u jami da odozdo gleda u prozor to je plesao trbuni ples. Bila je to zabavna soba, da. Usta su mu bila utrnula, i mada mu je zubar, koji je nosio dvije kirurke maske tako da su mu zaarene oi bile sve to je Doyle mogao vidjeti, naloio da ih ne dira, Doyle je neprestano preko usana prevlaio ruku odjevenu u krznenu rukavicu da bi se uasnuo kad je vidio kako je jarka krv uprskala zlaano krzno. To je nekakav zubar, pomislio je, pa iako se silom otrgnuo od tog vienja i vratio se u sobiak, i dalje je nosio krznene rukavice i krv mu je i dalje energino kapala iz usta. Kad se zgrbio, skutrivi se zbog jo jednoga gra u elucu, krv je pljusnula po tanjuru i nou i viljuci to ih je netko ostavio na podu. Razbjesnilo ga je to ti neki nisu pokupili svoje sue, ali se onda Prisjetio da je to ostalo iza njegove vlastite veere. Je li to prouzroilo utrnulost i krvarenje? Je li u tome bilo smrvljeno staklo? Uzeo je viljuku i njom promijeao komadie hrane to su jo bili na tanjuru, sa strahom i pozorno vrebajui na otro svjetlucanje. Nakon nekog je vremena zakljuio da u tome nema nikakvog stakla. Ali svejedno, to je to bilo! Maglovito je mirisalo na curry, no inilo se da je to nekakva nova vrst hladnog gulaa od lia i neega to je nalikovalo plodu kineske aktinidije, ali je bilo manje i tvre i dlakavije. Njegova se svijest dohvatila rime curry s vari nalik noviu to lupeta po usisnoj cijevi usisaa za prainu, oita povezanost tih dviju rijei zaokupljala mu je svu panju i spreavala razmiljanje o bilo emu drugom no onda mu je to napokon uspjelo proi pa je iskusio trenutak hladne lucidnosti u kojem je prepoznao neobini plod. Ve ga je bio vidio, u Fosterovom vrtu, u Nuuanuu na Havajima, na visokom drvetu ijeg se znanstvenog imena i sada sjeao: Strychnos nuxvomica, to je najbogatiji izvor sirovog strihnina. Jeo je strihnin. Voda je uasno zaudarala, asocirala na udubljenje naliveno plimom iji su odliv zaepila ve danima stara riblja tjelesa i trula morska trava, ali je nogostup bio iv od vedrih ljudi u slikovitim kupaim kostimima, i Doyleu je bilo drago da pred Yo-Ho snack-kioskom nema repa. Oteturao je do uskoga prozoria i lupio svojom etvrtinom dolara po drvenom anku da bi privukao ovjekovu panju. Ovaj se okrenuo, i Doyle je s iznenaenjem opazio da je to J. Cochran Darrow u pregai i s bijelim papirnatim

185

eirom. Napokon je ipak bankrotirao, s tugom je shvatio Doyle, i sad mu nema druge nego voditi taj prokleti tand sa smrznutim bananama. Dajte mi poeo je Doyle. Danas posluujemo samo koktele od aktivnog ugljena, prekinuo ga je Darrow. Nakrivio je glavu. To sam vam ve rekao, Doyle. O, da. Dajte mi onda jedan. Morat ete ga prirediti sami. Moram hvatati brod trebao bi potonuti za deset minuta. Darrow je ispruio ruku kroz prozori, zgrabio Doylea za ovratnik i, snano ga podigavi, povukao kroz prozori, sve dok mu se ramena nisu zaglavila u okviru. Unutra nije bilo svjetla, a oblak se pepela uzvitlao pa se Doyle poeo guiti. Iupao se pa pao prema natrag na pod, da bi shvatio da se bio zabio naglavce u malo ognjite prostorije. Boe, pomislio je, ja haluciniram s koje god da strane priem. Izaziva li strihnin delirij? Ili mi je uspjelo progutati dva otrova? Darrow, meutim, ima pravo, pomislio je. Ono to mi je potrebno, to je aktivni ugljen, orijaka doza toga i to brzo. Sjeam se kako sam itao o tipu koji je pojeo deseterostruku smrtonosnu dozu strihnina, ali ga je izgnao smrvljenim ugljenom pa uope nije pretrpio zlih posljedica. Kako se ono zvae? Touery, to je taj. Ali gdje da do njega doem? Da nazovem sobnu poslugu i zamolim ih da mi gore poalju oko tisuu i pol teka cigareta s filterom od aktiviranog drvenog ugljena. ekaj as, pomislio je. Evo me gdje zurim u poprilinu koliinu toga. Sve te nagorjele cjepanice u ovom ognjitu ovdje. On ne mora biti aktiviran, ali ipak posjeduje milijarde mikroskopskih pora, sasvim dobrih da te absorbiraju, moj drugi strihnine. U trenutku je pronaao zdjelicu i nekakav kipi zaobljene glave to je prikazivao ovo ili ono egipatsko boanstvo, pa se njima posluio kao tarionikom i tukom da bi spraio crne komadie hrskavog nagorjelog drveta. Dok se time bavio, opazio je kako mu je, kako se ini, po akama i podlakticama izraslo sjajno uto krzno, no to je pripisao, pomalo nervozno, vlastitim halucinacijama. Drugo objanjenje tog fenomena strpljivo je ekalo da bude razmotreno, podgrijavano na stranjoj ploi tednjaka njegove svijesti. Za sve mu je to vrijeme krv nastavljala kapati iz usta, pri emu bi esto padala na humi zrnatoga crnoga praha, ali je sustajala, a bilo je i vanijih stvari o kojima je trebao brinuti. Kako u, do crnoga avla,

186

pomislio je dok je kroz krznate prste prosijavao pjeskovitu crnu tvar, ovo uspjeti konzumirati? Poeo je tako to je progutao sve komadie drvenog ugljena to su bili otprilike veliine pilule. Potom je, posluivi se vodom iz umivaonika u kutu, umijesio od crnoga praka kuglice i uspio sama sebe naopati s nekoliko desetaka njih. Kad se pomijeala s malo vode, ta je tvar postala dovoljno plastina, pa je nakon nekog vremena prestao jesti crne grude i poeo ih stiskati jedne uz druge da bi napravio ljudsku figuricu. Zaprepastila ga je vlastita vjetina pa je odluio da prvom zgodom nabavi glinu za modeliranje i pone novi ivot kao kipar jer je stupie udova valjao meu prstima tek nekoliko trenutaka prije nego to ih je prignjeio na grumen tijela, ali je sad ipak zapazio da su izboenja bedara i bicepsa, kao i prijevoji lakata i koljena besprijekorno izvedeni i da je nekoliko brzih zaderotina palanim noktom s prednje strane glave stvorilo lice nekako nalik Michelangelovom Adamu sa stropa Sikstinske kapele. Morao bi sauvati tu statuetu jednog e dana biti pobono izloena u Louvreu ili kojem slinom mjestu: Doyleov prvijenac. Ali kako je mogao pomisliti da lice nalikuje Adamovom? Bilo je to lice nekog starog, odvratno starog mukarca. A udovi su mu bili iskrivljene, smeurane karikature, nalik na osuene stonoge to se nalaze na ploniku za sunanih dana poslije kie. Uasnut, upravo se spremao da je zdrobi, kad je ova otvorila oi i uputila mu iroki smijeak. O, Doyle! graknula je glasnim, hrapavim aptom. Ti i ja imamo o mnogo emu diskutirati! Doyle je vrisnuo i otpuzao natrag, preko poda, to dalje od te prpone stvarce ali uz velike tekoe, jer je pod ponovno poeo izvoditi trikove s dizanjem i sputanjem. Odnekud je zauo polagano bubnjanje od kojega su trnuli zubi, i kad su se po zidovima poele stvarati goleme kapi kiseline, svladavati povrinski napon i kliziti dolje, prekasno je shvatio da je itava ova kua zapravo jedan ivi organizam i da ga se upravo sprema probaviti. Probudio se na podu, temeljito iscrpljen i deprimiran, pa je bez zanimanja zurio u sasuene kapi krvi to su mu bile rasprskane pred oima. Jezik ga je bolio poput rascijepljenog zuba, ali nije mislio da je rije o iemu opasnom. Znao je da je preivio trovanje i privienja, i znao je da e mu na kraju zbog toga biti drago.

187

Lice ga je svrbjelo, pa je prinio ruku do njega da bi ga poeao i zastao. Iako su halucinacije prole, ruka je i dalje bila pokrivena zlaanim krznom. Istog je asa dolo objanjenje, objanjenje svega toga, objanjenje to mu je sve vrijeme bilo negdje u dnu svijesti, i on je znao da je ono ispravno. To je u njemu pomalo pojaalo depresiju, jer je to znailo da ga, kad jednom skupi energiju da ustane i pone rjeavati stvari, oekuje vie posla. Tek toliko da to i formalno potvrdi, opipao je lice. Da, ba kao to je i pretpostavljao, i lice mu je bilo prekriveno poput iblja gustim krznom. Samo mi je jo to trebalo, pomislio je kiselo. Oito se nalazio u najnovijem od odbaenih tijela Psolikog Joea; a sam Joe je otpraio, Bog bi ga znao kamo, u Doyleovu vlastitom. A ije je tijelo, upitao se, ovo u kojem sam ja sada? Mislim, Steerfortha Bennera, razumije se. Benner je spomenuo kako je tjedan dana prije toga bio ruao sa starim Joeom, i Joe ga je zacijelo nahranio nekakvom miksturom alkemiarskih trava koja odarafljuje arke ljudskih dua, i onda je u subotu izveo zamjenu. I tako, zakljuivao je dalje Doyle, onaj s kojim sam se bio sreo u subotu kod Jonathensa bio je zapravo Psoliki Joe u Bennerovom ukradenom tijelu. Onda nije ni udo da je izgledao sav nekako izvan sebe. I to je, naravno, razlog zato je tako arko elio da ondje neto pojedem ili popijem jer mi je tako mogao dati dozu te zmearije za zamjenu dua; a kad mi se nije htjelo nita, morao me poslati van da potraim toga bez sumnje fiktivnog ovjeka, kako bi on mogao naruiti alicu aja, ubaciti u nj svoje prljave listie pa me gnjaviti dok ga ne popijem. Unato svojoj umornoj apatiji, Doyle se stresao kad mu je sinulo da je onaj crveni majmun, to je toga dana bio ustrijeljen na njegove oi, bio sam Benner, ubogi bilmez, zbog vlastitog neopreza zguran u tijelo Psolikog Joea kao licom za cipele. I tako, pomislio je Doyle, sad ima moje tijelo i sad mu je slobodno otii do Darrowa i nagoditi se, i vie uope nema potebe da u sve to ubacuje Bennera ili mene. Doyle se uspravio u sjedei poloaj i pritom si dopustio da glasno zastenje. Usta i grlo bili su mu od sasuene krvi skoreni i puni okusa re, pa je shvatio s nekakvim tupim veseljem da je dobri stari Joe ovjekmajmun morao avolski savakati vlastiti jezik neposredno prije nego to e napustiti tijelo, kako bi bio siguran da novi stanar nee moi, za ono

188

kratko vrijeme prije nego to ga otrov smlavi, rei nita to bi moglo navesti ljude da se ponu pitati. Potom je ustao i pritom mu se pomalo smutilo zbog te nove, poveane visine pa se oglednuo oko sebe. Nije ga iznenadilo to je na polici do kreveta naao kare, etkicu, britvu i grumen sivoga sapuna Psoliki je Joe vjerojatno svakog tjedna kupovao novu britvu. Na polici je takoer bilo i zrcalo, poloeno staklom prema dolje, pa ga je Doyle podigao i, svladavi strepnju, zagledao se u nj. Boe, pomislio je, koliko uasnut toliko i zadivljen, izgledam ba poput vukodlaka ili Chewbacce ili tipa iz onog francuskog filma Ljepotica i zvijer ili ne, sad ga imam, poput Straljivog Lava od Oza. Gusto mu se zlaano krzno valjalo u valovima preko brade i ustranu preko obraza, da bi se pretvorilo u pretjerane zulufe, a vijugalo je i prema gore, du nosa, da bi se spojilo s preokrenutim slapom raskonog zlaanog krzna to je poinjalo na hrptovima obrva pa, zabaeno preko tjemena u obliku divlje grive, visjelo, kutravo, sve do irokih plea. ak su mu i vrat i podbradak bili gusto obrasli krznom. No dobro, pomislio je dok je uzimao kare i rastezao viticu kose sa ela, nema razloga da se odgaa. Cvik. Ode jedna aka toga. Nadam se da se jo sjeam kako se upotrebljava obina britva. Za jedan sat uspio je podiati i obrijati elo pri emu je pazio da ostavi obrve a isto tako i nos i obraze, i onda je odluio da se, prije nego to se dade na kakljivi zadatak brijanja aka, pogleda kako izgleda. Prislonio je zrcalo uza zid pod drukijim kutem, odstupio i zadigao obrvu prema njemu. Prsa su mu najednom postala uplja, tako da mu je u njima ubrzani puls poeo odjekivati poput udaraca o bubanj. Nakon prvotnog oka poeo je s loginim ralanjivanjem, i pritom se gotovo poelio nasmijati kako se sve savreno slae. Jer ja, naravno, jesam otiao u kavanu Jamaica u utorak, jedanaestog, razmiljao je zadivljeno, i ijenica je da ja jesam napisao ili bar prepisao iz memorije Dvanaest sati Noi na tome mjestu. I ja jesam odsjeo kod Gostoljubivih titonoa u Pancras Laneu. I ovo je tijelo uistinu ustrijelilo jednog od Usplesalih majmuna, u subotu, u Jonathensu. Nije bilo nikakvog brisanja niti ikakve alternativne 1810. Jer je Doyle prepoznao lice u zrcalu. Bilo je Bennerovo, razumije se, no s tom divljom grivom i bradom starozavjetnog proroka, s tim novim, surovim borama na obrazima i elu i poneto opsjednutim izrazom oiju, bilo je to takoer, o tome nije moglo biti dvojbe, i lice Williama Ashblessa.

189

KNJIGADRUGA DVANAESTSATINOI
Poglavlje8
Rekao mi je da me je 1810, ili bar tako misli, sreo u St James Streetu, ali da smo se mimoili bez rijei. On je to spomenuo i to je bilo odbaeno kao nemogue budui da sam tada bio u Turskoj. Dan-dva kasnije on je svom bratu prstom pokazao nekoga na drugoj strani ceste evo ree on ovo je ovjek za kojeg sam drao da je Byron njegov brat smjesta odgovori kako, to je Byron & nitko drugi. Ali to nije sve netko me je bio vidio kao upisujem svoje ime kao jedan od onih koji su se doli propitati za kraljevo zdravlje koji je tada imao napad ludila. A sad za to isto vrijeme, najtonije koliko mogu odrediti ja sam na Patrasu bolovao od jake groznice Lord Byron, u pismu Johnu Murrayu, 6. listopada 1820.

ako je bilo teko pronai sve te male motore i naviti ih kako valja, kao i namjestiti oduke oko desetaka skrivenih svijea, sad se to village Bavarois, kako je Monsieur Diderac opisao tu do prsa visoku i strahovito skupu igraku, inilo spremnim za putanje u pogon. Jedino je jo bilo potrebno, upaliti svijee i okrenuti udesno glavnu sklopku, to je bila zamaskirana kao minijaturni panj. Doktor Romany se zavalio i mrzovoljno zagledao u to udo tehnike. Kleti ga je Richard bio poelio pokrenuti tako da ga njegov majmun vidi kako radi prije nego to stignu jagovi, ali se Romany plaio da bi neto tako komplicirano moglo ne raditi vie od jednom, pa je odbio. Sad je

190

ispruio ruku i njeno dodirnuo glavu siunog izrezbarenog drvosjee, no onda je dahnuo od prepasti kad je figurica otkoraala nekoliko palaca niz svoju obojenu stazu, maui pritom sjekirom sa dralicom od akalice i isputajui zvuk kao kad sat proiava grlo. Apep me pojeo, pomislio je zlovoljno, nadam se samo da ga nisam pokvario. Ali, uostalom, zato smo svi mi morali toliko degenerirati! Sjeam se kad su jagovi za svoje usluge zahtijevali ljepe ahovske garniture, sekstante i teleskope. A sada to? Munjene igrake. I nikad nisu bili uljudni kakvi bi trebali biti, razmiljao je utueno, ali sad su ve otvoreno neotesani. Ustao je i zatresao glavom. ator je bi mraan od tamjanskog dima, i on ga je preao ljuljavim hodom, digao ulazni zaklopac i prikaio ga za stranu pa zamirkao od iznenadnog bljeska nad poljima vrijeska oko Islingtona. Odavde nije daleko do mjesta, razmiljao je, na kojem se prije osam godina ubogi stari Amenophis Fikee predao psoglavim boanstvima vrata, izgubio najvei dio zdravog razuma i sve arobnjake sposobnosti s izuzetkom te proklete arolije za zamjenu tijela pa pobjegao s pitoljskom kuglom u trbuhu i obiljeen Anubisovim dlaicama po itavom tijelu pobjegao da bi otpoeo dubioznu karijeru Psolikog Joea, vukodlaka kojim su londonske majke plaile zloestu djecu ostavljajui pritom Romanyu, tom kau to se ve odavno trebao povui, komandu nad svojim rejonom, itavim Ujedinjenim Kraljevstvom. Ali mislim, pomislio je Romany samozadovoljno, da je Gospodar obavio oito valjan posao kad je izvukao ovaj ka; ne mislim da bi Fikee ili ak i sam Romanelli! mogli ita bolje obavljati zadau koja se sastojala od zatite i unapreivanja Gospodarevih britanskih interesa. Pretpostavljam da e me umiroviti svesti me ponovno na primordijalni paut nakon to ovog tjedna izvedemo na udar. Nee mi biti ao to odlazim. Osam je godina poprilino dugo za jednoga ka. Ali bih ipak elio, pomislio je i suzio svoje grabeljive oi, da uzmognem rijeiti misterij te skupine zastraujue obrazovanih arobnjaka koji su se za putovanje posluili Fikeeovim kaotino razbacanim vratima. Onaj kojega sam imao, taj Doyle, djelovao je kao netko tko bi se raspukao kao zrela dinja, samo da sam imao malo vremena da se njime pozabavim. Pitam se odakle su pod kapom nebeskom ovi doli. Nakrivio je obrvu. Ali to bi bilo lako odrediti, najednom je shvatio. Naprosto izraunaj koja su to druga vrata bila otvorena u isto vrijeme kad i ova u Kensingtonu. Ovo su oito jedna od onih koja postoje u parovima:

191

jedna velika dugaka ovdje i jedna mala i brza s one strane, to postoje za vrijeme trajanja velikih. Takva nisu uobiajena, i u takvim bih sluajevima uvijek radije kontrolirao ona vea, no ona ipak postoje i ovo je oito bio jedan primjer toga. Bilo bi lako izraunati gdje su se ukrcali, i to bi moglo biti zanimljivo malo istraivanje ije bih rezultate mogao ostaviti svom nasljedniku. Okrenuo se od sunca pa sjeo za stol i poeo premetati novije kalkulacije lokacije vrata. Naao je jednu za prvi rujna i, mrtei se, temeljito je prouio. Nakon nekoliko trenutaka nestrpljivo se ugrizao za usnu, zamoio pero u tintarnicu pa iskriao itave stranice brojaka da bi ih poeo ispisivati ponovno i s mukom. Kad je rije o sloenijoj matematici, ne valja se uzdati u ka, promrsio je. Dobro da sam i ona iz Kensingtona tono uscrtao Pa ipak, kad je doao do odgovora, lice mu se izduilo, jer su novi prorauni bili identini onima koje je iskriao. Nije nainio nikakvu pogreku te je veeri uistinu bio otvoren samo jedan procijep. Procijep od prvog rujna nije bio jedan od onih rijetkih sparenih. Odakle su, onda, oni doli? I odgovor mu je doao tako brzo da je napravio grimasu gnuanja nad samim sobom to se tome nije ve prije domislio. Sasvim sigurno, ti su ljudi u koijama skoili od jednih vrata do drugih ali zato je pretpostavio da ta dvoja vrata moraju postojati istovremeno? Doyleova ekipa arobnjaka stigla je u prvi rujna 1810. kroz neka vrata u drugom vremenu. A ako oni mogu izvesti taj trik, pomislio je Romany uzbueno, onda ga moemo izvesti i mi. Fikee, tvoja rtva na koncu konca moda i nije bila uzaludna! Ra i Ozirise, to bismo sve mogli uiniti ili to ne bismo? Skoiti u prolost i sprijeiti Britance da zauzmu Kairo Ili jo dalje, pa potkopati Englesku tako da do ovog stoljea postane zemlja bez ikakve vanosti! A zamisli, sve to je Doyleovo drutvo uinilo s tom moi bilo je da doe i poslua nekakvog pjesnika kako dri govor. Mi emo se time posluiti svrsishodnije, pomislio je dok mu je rijetki vuji smijeak rascjepljivao lice. Ali, pomislio je dok je ispruao ruku da bi primakao Svijeu dalekog razgovora, ovo je i suvie veliko da bih to zadrao za sebe. Pripalio ju je plamenom uljanice sa stola, i kad je na vrku stijenja magine svijee

192

procvao kuglasti plamen, kapljeviti je oganj svijee zatreperio i kao da je uzmaknuo. Do onog minimalnog, insektoidnog stupnja do kojeg se mogao radovati iemu, nasmijeenom je mladiu bilo drago to je dominacija doktora Romanya ne samo uklonila iz njega tu tako oito tegotnu slobodnu volju, ve takoer i pretvorila u apstrakciju sve tjelesne neugodnosti. Bio je izdaleka svjestan gladi, i zgrenog bola u stopalu i, jo iz daljega, nekoga glasa koji kao da je urlao od uasa iz najdubljih podruma njegove svijesti, ali je vatra njegove svjesnosti bila polivena vodom tako da bi nastala para mogla pokretati nekakvu nezamislivu mainu; to malo ugljevlja to se jo arilo nije moglo osjetiti nita vie od nekakvog umrtvljenog zadovoljstva zbog spoznaje da ta maina, kako se ini, dobro funkcionira. Poput koijaa kojemu je naloeno da krui i krui oko nekog bloka sve dok njegov putnik, napokon spreman, ne iznikne iz kue i mahne mu rukom, nasmijeeni je mladi ponovno poeo od vrha nabiflane stranice: Dobro vam jutro, dobri ovjee, rekao je. Ja sam Lord Byron. Smijem li vas poastiti piem? Stalno nasmijeeni mladi nije zapravo ni uo ovjekov odgovor djelovao je prigueno, kao da je izgovoren s druge strane pregrade ali je to neki dio njegova mozga, ili moda stroja, prepoznao kao poziv na odgovor broj tri: Sasvim sigurno jesam, prijatelju dragi esti baron Byron od Rochdalea; naslov sam naslijedio 1798, kad mi je bilo deset godina. Ako se pitate to jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu, zato pije s obinim radnicima, mislim to je stoga to drim da ovu zemlju ine obini radnici, a ne lordovi i kraljevska kua. Kao to rekoh Tu je uslijedila uobiajena upadica koja je zahtijevala odgovor broj jedan: Krmaru! Vr bilo ega to bi ovaj gentleman elio popiti! Mladieva je ruka, poput preciznog stroja, upecala novi iz depa prsluka pa ga ispustila na najbliu ravnu povrinu, a onda su se njegova usta dohvatila odgovora broj tri tono na onome mjestu na kojem se udaljio: doavola s tim ljudima koji bi nama trebali upravljati samo zbog utrobe iz koje su sluajno izili! Velim da ni kralj, ni vi, ni ja, ni nitko od nas nije bolji od drugih, i da nije pravo da jedni jedu sa srebra i itava ivota ne rade ni dana, dok drugima, jednako tako dobrima, pucaju kria od svakodnevnog tekog rada, a pritom jedva da i okuse pravo meso i jedanput tjedno! Amerikanci su se otarasili takvog umjetno stvorenog drutva, a i Francuzi su pokuali, a ja velim da I tu je shvatio da je ovjek kojemu je sve to recitirao ve otiao. Kad je otiao? Nije vano drugi e se smjesta nai. Zavalio se, a prazni mu se smijeak vratio na lice poput neega mrtvog to je isplivalo na povrinu bare.

193

Nakon nekog vremena postao je svjestan toga da je do njega sjeo netko drugi, pa je poeo ponovno. Dobro jutro, dobri ovjee. Ja sam Lord Byron. Smijem li vas poastiti piem? Odgovorio mu je jednom od onih reenica za koju su ga upozorili da bi na nju mogao naii, pa je s nekakvom neizotrenom nelagodom odvratio odgovorom broj osam: Da, moj prijatelju, ja sam odista, sve donedavno, putovao po inozemstvu. Ali sam se morao vratiti kui zbog bolesti, upale mozga, koja mi jo i sad ponekad magli svijest. Molim vas da mi oprostite zbog nesigurnosti kojom me ta boljetica mui no znamo li se mi ve otprije? Nakon duge stanke za koje je i dalje nasmijeeni mladi postao svjestan nekakve preko posrednika doivljene zabrinutosti u sebi, ovjek je odgovorio nijeno, pa je ovaj nastavio s olakanjem. Ako se pitate to jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu, zato pije s obinim Pridolica je prekinuo recital pitanjem koje, to je strailo, nije bilo prigueno: Kako vam ide Hodoae Childe Harolda? upitao je stranac. Oh, oprostite, u ovom je to asu jo Hodoae Childe Byrona, zar ne? Ili ivio jednom Albionac mlad, stazom koji kreposti ne krenu Kako ide dalje? Zbog razloga njemu nepoznatog, te su rijei udarile mladia poput kablia ledene vode, i kao to su mu sluh prisilile na jasnou, tako su isto uinile i s vidom; njegova se okolina iz gomila ugodnih rasplinua u skoku pretvorila u uasavajue izotrenje, i sad je prvi put za posjednja etiri dana jasno vidio ljudsko lice. A lice ovjeka koji mu se bio obratio bilo je odista lice koje je moglo privui panju nasaeno na impresivno iroka plea i vrat sapleten od konopaca miia, uokvireno gustom zlaanom grivom i bradom, bilo je oronulo, naborano i luakog pogleda, kao od nekakvih basnoslovnih i izluujuih tajni. Mladi koji se vie nije smijeio znao je da su ga uputili kako da postupi u ovakvoj situaciji: Ako se slika povea i zvuk postane glasniji, mnogo mu je puta ponovio Romany, pa izgubite zatitnu koprenu koju vam stvaraju moji napuci, smjesta se vratite ovamo u tabor, prije nego to vas ljudi na ulici rastrgaju na komade kao takori obogaljenog psa kad ovaj upadne k njima u zamku Ali rijei tog bradonje pokrenule su neto drugo, neto vanije od Romanyeve zapovijedi. Byron je uo sebe kako govori: Ve bunom veselju bio je rad, uhu noi smetao je snenu. Kao da su te, zbog neega vrlo poznate rijei, oslobodile roj otrih uspomena, i

194

ove su peckale poput mravaca u nogama; sjeao se kako je bio na palubi briga Spiders Fletcherom i Hobhouseom Albanaca u Tepaleenu s bijelim kiltovima i zlatno obrubljenim kapicama, dok su im se pasovi kostrijeili od srebrom okovanih kubura i jatagana suhih utih brda i duboko plavog neba nad Morejom i neega u vezi groznice I doktora? Na toj se granici prisjeanja njegov mozak zatvorio s gotovo ujnim trijeskom, no glas mu je nastavio: Insan to bez srama je bio, bezbono on odao se piu; zlu je io, vrlini se krio Kao da mu je nekakva ruka stiskom zatvorila grlo i on je znao da je to ruka doktora Romanya. U glavi je uo zapovijed elavog doktora: Smjesta se vrati ovamo u tabor. Ustao je, sijevnuo smuenim pogledom oko sebe po ostalim pilcima u niskoj prostoriji sa ankom i tada, mrmljajui ispriku, odepesao do vrata i van na ulicu. Doyle je skoio na noge, ali mu se od nove visine smutilo u glavi pa se, traei oslonac, uhvatio za stol. Boe, pomislio je, duboko udahnuo pa otprhnuo u potjeru za mladiem, ovo uistinu jest Byron on zna Childe Harolda, kojega nitko u Engleskoj nee vidjeti jo dvije godine. Ali to s njim nije u redu? to nije u redu s povijeu? Kako on moe biti ovdje! Zateturao je prema vratima i, dok je stupao dolje na plonik uhvatio se za drveni okvir. Vidio je Byronovu glavu, pokrivenu viticama, kako ide gore-dolje kroz mnotvo zdesna, i on je nesigurno poao za njim, poeljevi da to bjelodano superiorno tijelo moe natjerati da radi onako skladno kao to je to uspijevalo Benneru. inilo se da ljudi na ulici jedva ekaju da se maknu s puta tom orijau sumanutih oiju i lavovske grive, koji je usto i teturao, pa je ovaj sustigao Byrona ve kod idue taverne; zgrabio ga je za lakat i silom ga usmjerio unutra. Pivo za mene i prijatelja, rekao je oprezno ankerici koja je zamirkala na njega. Doavola i rasjeeni jezik, pomislio je. Natjerao je mladia, koji se bezuspjeno opirao, da ode do stola i tu ga posjeo, a onda se nadnio nad njega i jednom akom dograbio naslon; tako da mu je miiava ruka zagraivala mogui put bijega. A sad, probrundao je Doyle strogo, to je to s vama? Niste li radoznali kako to da znam te stihove? Ja ja sam bolestan, od upale mozga, odgovorio je Byron nervozno, a smijeak mu je djelovao imbecilno, ovako sparen s oitom tjeskobom. Ja moram ii, molim vas, ja ja sam bolestan Rijei kao da su bile

195

izbacivane sve jedna po jedna, kao da su bile nanizane na nit koju mu je Doyle izvlaio iz grla. A onda je Doyle najednom shvatio gdje je to ve vidio taj besvjesni smijeak na licima pripadnika sekti koji bi obino prosjaili sitni po aerodromima i pred nonim restoranima. Neka sve avo nosi, pomislio je Byron se ponaa kao da je programiran. to velite, vrijeme se opet mijenja? upitao ga je Doyle. Molim vas, ja moram ii. Moja bolest Koji je danas dan? upala mozga, koja mi jo ponekad magli svijest Kako se zovete? Mladi je mirnuo. Lord Byron, esti baron od Rochdalea. Smijem li vas poastiti piem? Doyle je sjeo u drugi stolac. Da, hvala, rekao je. Evo, ba dolazi cura s njim. Byron je iz depa izvadio zlatnik i platio dva piva, iako svoje nije ni dotaknuo. Ako se pitate zato jedan peer virilist Jer kroz grjeha labirint je proo, prekinuo ga je Doyle, bez pokore za poinjeno zlo Tko je to napisao? Ponovno je nestalo Byronovog smijeka pa je ovaj odgurnuo stolac, ali je Doyle ustao i ponovno mu zaprijeio izlaz. Tko je to napisao? ponovio je. Aa Na Byronovo je blijedo elo izbio znoj, i kad je naposljetku odgovorio, uinio je to aptom. Ja ja sam to napisao. Kada? Lani. U Tepaleenu. Koliko ste ve dugo u Engleskoj? To ne z etiri dana? Mislim da sam bio bolestan Kako ste doli ovamo? Kako sam Doyle je kimnuo kutravom glavom. Doli ovamo. Brodom? Kojim brodom? Kopnom?

196

O! O, naravno, vratio sam se Byron se namrtio. Ne mogu se prisjetiti. Ne moete? Ne ini li vam se neobino da to ne znate? A to vi mislite, kako to da znam te vae stihove? Sad bi mi dobro doao Ted Patrick, pomislio je. itali ste moje stihove? upitao je Byron dok mu se vraao onaj nastrani smijeak. Polaskan sam. Ali svi mi oni sada djeluju djetinjasto; ali sad sam se dao u nastojanje oko poezije djela, poezije dobro odmjerenog udarca maem, a ne dobro odmjerene rijei. Cilj mi je zadati udarac koji e presjei Prestanite, rekao je Doyle. lance koji nas prijee Prestanite s tim. Vidite, nemam vremena na bacanja, i ni meni u glavi ne pale ba sve svjeice, ali vaa nazonost ovdje moram doznati to ovdje radite, moram doznati o, k vragu, mnogo toga Dok je podizao vr s pivom, Doyleov se glas pretvarao u smueni apat Da li je ovo prava 1810 ili neka lana Byron se na trenutak zagledao u njega, a onda je nesigurno ispruio ruku prema onom drugom vru pa ga napola prinio ustima. Rekao mi je da ne pijem, kazao je. Doavola s njim, promrmljao je Doyle i otro pjenu sa kutravog brka. I vi ete mu dopustiti da vam odreuje kad smijete piti? Do doavola s njim, suglasio se Byron, iako je govorio poneto s tekoom. Povukao je dugaak, dubok gutljaj, a kad je spustio vr, oi su mu djelovale izotrenije. Doavola s njim. Tko je on? upitao je Doyle. Tko? O, k vragu, ovjek koji vas je programirao pardon, koji vas je osedlao, stavio vam ormu i naonjake. Byron se namrtio od zabune, a novodola bistrina u oima poela je blijedjeti, pa je Doyle brzo dodao: Dobro jutro, dobri ovjee. Ja sam Lord Byron. Smijem li vas poastiti piem? Ako se pitate to jedan peer virilist radi na ovakvome mjestu Tko je rekao sve ovo? Ja. Ali tko je to rekao vama, tko vas je natjerao da sve to nauite? To nisu vae rijei, zar ne? Pokuajte se prisjetiti tko vam je sve to rekao.

197

Ja ne z Zatvorite oi. Sad posluajte te rijei, ali drukijim glasom. Kakav je taj glas? Byron je posluno zatvorio oi i nakon duge stanke rekao: Dublji. Staraki. to je jo rekao? Moj lorde, i tu se, dok ga je citirao, Byronov glas spustio za itavu oktavu, te tvrdnje i odgovori trebali bi biti dovoljni da s njima izdrite ova dva dana. Ali ako se slika povea i zvuk postane glasniji, pa izgubite zatitnu koprenu koju vam stvaraju moji napuci, smjesta se vratite ovamo u tabor, prije nego to vas ljudi na ulici rastrgaju na komade kao takori obogaljenog psa kad ovaj upadne k njima u zamku. A sad e vas Richard u kolima odvesti u grad, a pokupit e vas veeras u est sati na uglu Fisha i Breada. A, evo nam Richarda. Samo naprijed. Spreman za pokret? Avo, rya. Rya ta igraka to ju je donio taj chal izvana dajte da je pokrenemo, moj bi se majmuni veselio da je vidi kako se mie. Daj molim te, Richarde, o tome emo govoriti poslije. A sad odvezi milorda u grad. Byron je zaueno otvorio oi. I tada, dodao je, govorei ponovno svojim glasom, naao sam se u kolima. Doyle je pravio ravnoduno lice, ali su mu misli jurile. Bog nam budi u pomoi, opet taj Romany, kako sam shvatio. to je doavola taj ovjek ovdje smislio? Kakvom se dobitku moe nadati od toga to je Lordu Byronu isprao mozak i pustio ga s lanca da dri poluizdajnike govorancije? I sasvim ga je sigurno uinio vidljivim danas, da ga naem, nisam morao uiniti nita drugo no poi za glasinama o umobolnom lordu koji sve ivo asti piem. Je li on zasluan za to to je Byron sada u Engleskoj? U svakom sluaju, morat u se vrsto drati tog jadnog bilmeza. Sluajte, rekao je, vi imate neke visokooktanske uspomene koje treba isprintati, a to ne moemo uiniti ovdje. Ja imam sobu nekoliko ulica odavde koju sam na neki nain naslijedio i ljudi koji ondje ive ne pokazuju sklonost da budu buni. Idemo onamo. I dalje smuen, Byron se digao na noge. Molim lijepo, rekao bih, gospodine? Doyle je otvorio usta da odgovori no onda uzdahnuo. O, k vragu. Recimo da me moete zvati William Ashbless. Zasada. No proklet bio ako to ostanem u itavoj pripovijesti. U redu?

198

Byron je smeteno slegnuo ramenima. to se mene tie, nemam nita protiv. Doyle ga je morao podsjetiti da plati pivo, a za sve vrijeme kratke etnje do pansiona Byron nije prestajao istezati vrat na zgrade i gomile uurbanih ljudi. Ta ja sam zaista ponovno u Engleskoj, mrmljao je. Crne su mu se obrve snizile u mrgodnu grimasu to ju je nosio na licu za itavog ostatka etnje. Kad su stigli do trone zgrade i probili se uz stepenice koje je, kako se inilo, nekoliko obitelji smatralo svojim privatnim odajama, jer su psovali tu dvojicu mladih ljudi i ljubomorno skrivali komadie uasne hrane dok su se ovi uspinjali mimo njih da bi naposljetku stigli do sobe koja je neko pripadala Psolikom Joeu, pa kad su napunili dvije alice iz lonia za kavu to je jo bio topao na ugljevlju u kaminu, Byron se zagledao u Doylea svojim prvim budnim pogledom toga dana. Koji je danas datum, mister Ashbless? Da vidimo Dvadeset esti. Byronov se izraz nije izmijenio pa je Doyle, nakon to je oprezno otpio gutljaj kave, dodao: Rujna. To nije mogue, konstatirao je Byron. Ja sam bio u Grkoj sjeam se da sam bio u Grkoj u subotu, ovaj, dvadeset prvog. Promekoljio se u stolici pa pognuo da izuje cipele. K vragu, to uljaju, otpoeo je, a onda podigao jednu od njih i zablenuo se u nju. Gdje sam pod kapom nebeskom ove nabavio! Ne samo da su premalene, ve su i pred itavo stoljee izile iz mode. Crvene potpetice, od svih moguih stvari, i ove kope! I kako sam, za milost boju ikad mogao na sebe staviti ovakav kaputi? Ispustio je cipelu i rekao, glasom tako strogo kontroliranim da je Doyle znao da se uplaio: Mister Ashbless, recite mi, molim vas, stvarni datum i sve to znate o tome to se dogodilo sa mnom otkako sam otiao iz Grke. Koliko sam shvatio, bio sam bolestan. Ali zato nisam s prijateljima, ili s majkom? Danas je dvadeset esti rujna, odgovorio je Doyle oprezno, a sve to znam o vaem djelovanju za protekla dva dana jest to da ste astili piem polovicu stanovnika Londona. Ali znam tko bi vam mogao rei to se dogodilo. Onda smjesta poimo do njega. Ne mogu podnijeti ovu On je ovdje. Rije je o vama. Ne, posluajte prije nekoliko minuta doslovno ste reproducirali jedan razgovor. Uinite to ponovno, i

199

posluajte samoga sebe. Da vidimo Pokuajte s Avo, rya. Sjetite se kako ste to sluali, no izgovoreno drukijim glasom. Avo, rya, rekao je Byron i budnost mu je istekla iz izraza. Avo, rya. On je tome vrlo kushto. Baratao je pitoljima i ranije, to je jasno. Tako je dobro, Wilbure. Iako mu nee biti potrebna neka vjetina bit e svega nekoliko stopa daleko kad se njime bude posluio. ini li se da bi bio sposoban potegnuti ga dovoljno brzo? Volio bih da ga naprosto dri u depu, ali se bojim da bi se moda i jedan lord morao podvri pretresu prije nego to bude priputen u kraljevu blizinu. O, avo, rya, mala futrola pod pazuhom nee mu stvarati probleme. Trebali biste ga vidjeti to se ruku tie, brz je kao zmija. I puca bez oklijevanja? To mora tei automatski. Avo, gaao je lutku dok je nije rastepao na komadie, ponavljao je to tako esto Byron je poskoio iz naslonjaa. Blagi Boe, ovjee, uzviknuo je vlastitim glasom, trebao sam ubiti kralja Georgea! Kakva je to gnusoba? Bio sam marioneta, mjesear, primao sam ta dijabolina nareenja tako pokorno kao to bi se slukinja suglasila s tim da poslui veeru! Tako mi Boga, za ovo u dobiti zadovoljtinu Neuvena uvreda! Mathews ili Davies prenijet e moj poziv na dvoboj gospodinu gospodinu Tresnuo je desnom akom po lijevom dlanu pa upro prstom u Doylea. Vjerujem da znate kome. Doyle je kimnuo. Mislim da znam. Ali ne trite pred rudu. Moda bi bilo bolje da prije nego li u to uletite saberete sve to znate. Da vam velim kako pokuajte s Da, Horrabine, istim glasom koji je u prolom razgovoru postavljao pitanja. Hoemo li iz toga togod dobiti? Iako se i nadalje mrtio, Byron je ponovno sjeo. Da, Horrabine. Lice mu je ponovno postalo prazno. Da, Horrabine, ja bih i toga dao ubiti. Ovo mora ii kao urica, a dalo bi se zamisliti da ovaj moda zna dovoljno da bi u jednom trenutku mogao zasmetati. Bolje da pretjeramo u stranu krajnje temeljitosti, ha? Usput, da li Antejevo bratstvo jo uistinu postoji? Mislim, sastaju li se jo uope? Ako da, onda velim, unitimo i njih. Svojedobno su nam uistinu bili trn u oku. Prije stotinu godina to su moda i mogli biti, vaa preuzvienosti, ali u dananje dane to nije nita vie od kluba penzionera. uo sam stare prie, i sasvim je sigurno da se ini da su neko bili impresivno jaki; ali sad su to jo samo ostaci, i ako bi ih se sravnilo sa zemljom, to bi vjerojatno samo svratilo nepoeljnu panju na njihovu povijest. To je valjan razlog No dobro, ali postavi neto svojih ljudi na mjesto, gdje god ono bilo, gdje te starkelje konferiraju Kraj Bedford Streeta, Vaa Preuzvienosti, u prostorijama

200

iznad slastiarnice i daj neka dojave ovamo ako opaze ikakvog o, nije vano. Pucam na sjene. Zato malo ne izvede njegovo lordstvo pa da ponovno proete njegove replike. Izotrenost su se i prodornost vratile u Byronove oi i on je nestrpljivo pucnuo jezikom. Ashblesse, ovo je bezvrijedno. Nisam dobio nita osim nerazumljivih dijaloga, a ipak se jo ne mogu prisjetiti detalja kako sam iz Grke stigao ovamo. Ali se sjeam kako su me uili kojim da se putem vratim do tabora tog ovjeka, i ja u se i vratiti, to sigurno ali u ponijeti par duelantskih pitolja. Gipko je ustao i kao na jastuiima otiao do prozora za koji se Doyle jo i sad napola bojao da bi se ponovno mogao poeti izvijati pa je tu stao ruku prekrienih na prsima i osvetnikim se pogledom zagledao preko krovova. Doyle je beznadno zatresao glavom. Taj ovjek nije gentleman, vae lordstvo. Vjerojatno e prihvatiti va izazov i onda dati znak kojem od svojih ljudi da vam slea raspe mozak. Byron se okrenuo i prikiljio na njega. Tko je on? Ne mogu se Prisjetiti da ga je itko ikad nazvao imenom. Kako izgleda? Doyle je podigao upave obrve. Zato se naprosto ne prisjetite? Posluajte glas: Da, Horrabine, ja bih i toga dao ubiti. Ali nemojte samo sluati takoer i gledajte. Byron je zatvorio oi i gotovo istog asa rekao udei se: Sad sam u atoru punom egipatskih antikviteta, a na kavezu za ptice sjedi najgnusniji klaun na svijetu. Sad razgovara s elavim star o, nebesa, pa to je moj grki doktor, Romanelli! Romany, ispravio ga je Doyle. On je grk? To je Romanelli. Ovaj, ne, pretpostavljam da je Talijan; ali to je doktor koji me je lijeio dok sam bio u Patrasu. Kako to da ga nisam prepoznao sve dosad? Pitam se jesmo li se ovamo vratili zajedno Ali zato bi Romanelli elio da se ubije kralj? I zato bi me vraao iz tolike daljine, iz Patrasa, i zato ba mene, da to izvedem? Ponovno je sjeo i kruto se, ak neprijateljski, zagledao u Doylea. A sad bez viceva, stari moram znati pravi datum. To je jedna od svega nekoliko injenica u koje sam siguran, odgovorio je Doyle kratko i jasno. Danas je srijeda, dvadeset esti rujna 1810. A velite da ste bili u Grkoj pred samo etiri dana? Neka me avo nosi, proaptao je Byron i ponovno sjeo, rekao bih da vi to ozbiljno! A da znate, moja sjeanja na to kako sam leao bolestan u Patrasu ne ine mi se starijima od tjedan dana. Da, bio sam u Patrasu

201

prole subote, a bio je i taj probisvijet Romanelli. Kiselo se nasmijeio. Da, u ovome ima arobnjatva, Ashblesse! ak ni topovi, posloeni u relejni sistem preko itavoga kontinenta, ne bi me mogli prebaciti odande Doyle na vrijeme da bih juer mogao narod Londona astiti piem. O tome je u svojoj knjizi o udima pisao Julius Obsequens. Romanelli oito ima vlast nad zranim duhovima! Ovo postaje mrano, pomislio je Doyle. Moda, odgovorio je oprezno. Ali ako je Romanelli bio va doktor ondje, onda je mislim, onda je vjerojatno jo ondje. Zato to je ovaj doktor Romany, koji je oito njegov blizanac, sve vrijeme bio ovdje. Blizanci, tako? No dobro, pobrinut u se da dobijem potpun izvjetaj od toga londonskog brata i pomou naperene cijevi, bude li potrebno. Ustao je s oitom namjerom, a onda spustio brz pogled na svoju odjeu i noge u dokoljenicama. Doavola! Ne mogu ovako odjeven pozvati nekoga na dvoboj. Svratit u prije do krojaa. Zar mislite arobnjaku prijetiti pitoljima? upitao je Doyle sarkastino. Njegovi zrani duhovi bacit e vam na glavu kabli, tako da neete vidjeti nanianiti. Ja bih rekao, hajdemo najprije u posjete Antejevu bratstvu ako su oni neko bili prijetnja Romanyu i njegovim ljudima, onda moda jo i sad poznaju neko efikasno obrambeno sredstvo protiv njega, zar ne bi moglo biti? Byron je nestrpljivo pucnuo prstima. Pretpostavljam da ste u pravu. Ali vi govorite o nama dvojici? Imate s njim i sami nesreenih rauna? Postoji neto to bih od njega morao doznati, odgovorio je Doyle i ustao, a to mi nee kazati dobrovoljno. Onda dobro. Zato da ne istraimo to Antejevo bratstvo dok mi pripravljaju odjeu i obuu. Antej, ha? Rekao bih da svi hodaju bosi po zemljanim podovima. To je Doylea podsjetilo na neto, ali prije nego to je mogao poi tragom toga, Byron se s mukom ugurao u svoje prezrene cipele pa otvorio vrata. Idemo li? O, naravno, odgovorio je Doyle i pokupio Bennerov kaputi. Ali ne zaboravi onu opasku o bosim nogama i zemljanim podovima, rekao je samome sebi. To me podsjea na neto to djeluje vano. Niz elave sljepooice doktora Romanya kotrljale su se kapi znoja, nalik na minijaturne kristalne puie, a koncentracija mu je bila razbijena

202

tjelesnom iscrpljenou, no on je bio odluan da jo jednom pokua uspostaviti kontakt s Gospodarom u Kairu. Nevolja je, shvatio je, bila u tome to je eter odjednom postao suvie prijemljiv pa se, na udaljenosti vjerojatno manjoj od deset milja, zraka njegove poruke irila u stoac i tako rasprivala energiju u transverzalnom smjera, umjesto da je troi na gibanje naprijed prema svijei to je uvijek gorjela u Gospodarevoj odaji; a onda se poruka uz trzaj zaustavila, pa se odbila natrag prema Romanyevoj svijei i pritom stvorila glasne, iskrivljene odjeke koji su razljutili doktora Romanya i preplaili Cigane. Ponovno je prinio plamen svjetiljke crnom uvojku stijenja svijee, i zato to je to bio dvanaesti pokuaj, mogao je osjetiti kako se iz njega istoila energija u istom trenutku kad se pojavio okrugli plamen. Gospodaru, zahripao je u njega. ujete li me? Ovdje Romanelliev ka u Engleskoj. Moram hitno govoriti s vama. Imam novosti zbog kojih moda poelite obustaviti akciju koja je u toku. Ja Ujete bi be? Njegov vlastiti glas, iskrivljen i usporen, vratio mu se tako glasno da je odskoio od svijee. Ove Robabelievka u Bneskoj. Bora hito vovoitisbabaOnda je taj idiotski odjek naglo zamro, iza ega je ostao samo zvuk nalik na daleki vjetar, to se dizao i padao i koji kao da se uo kroz zavjesu to lepra. Romanelli se ponovno nagnuo. To nije bilo izotrenje koje oznaava uspjeli kontakt, ali je bar bilo neto drugo. Gospodaru? upitao je pun nade. Ne pretvorivi se u glas i unato tome to nije djelovalo kao nita vie od zvuka goleme praznine, daleko je kranje poelo stvarati rijei. Kes ku sekher ser sat, proaptala je upljina, tuk kemhu a pet Neobini se plamen ugasio kad je svijea, odbaena Romanyevom pesnicom, tupo udarila o stijenku atora. Ovaj je ustao pa iziao, znojei se, drui i nejednoliko se zibajui. Richarde! viknuo je srdito Doavola, gdje si? Daj mi svoju Acai, rya, odgovorio je Ciganin i pourio prema njemu. Doktor Romany se brzo osvrnuo oko sebe. Sunce je na zapadu bilo nisko i bacalo je duge sjene po sve tamnijim vritinama, i bilo je bez sumnje i suvie obuzeto neposrednim ulaskom u Taut i plovidbom kroz dvanaest sati Noi, a da bi se osvrnulo i vidjelo to se to mogue zakuhava na ovom polju. Na travu je bila poloena drvena reetka nalik sekciji mosta iz dvadesetog stoljea, a otre aromatine pare konjaka bile su tako prodorne na veernjem povjetarcu, da je shvatio kako su njegove prijetnje

203

dale ploda, i da su Cigani upotrijebili za natapanje drveta itavo burence i da nita nisu pritedjeli za pie. Kad ste ga pljusnuli? upitao je. Moda pred minutu, rya, odgovorio je Richard. Izvlaili smo slamke da vidimo tko e po vas. Vrlo dobro. Romany je protrljao oi i duboko uzdahnuo, trudei se da iz svijesti istisne apat koji je bio uo. Donesi mi eravnik s ugljevljem i lancetu, rekao je naposljetku. Pa da pokuamo zazvati te vatrene elemente. Avo. Richard se urno udaljio, ujno mrmljajui enjak, a Romany se ponovno okrenuo prema suncu, koje je sada balansiralo na rubu iza kojeg se ulazi u tamu, i dok mu je oprez bio oslabljen, rijei to ih je bio uo vratile su mu se u naletu: Kesku sekher ser sat, tuk kemhu a pet Tvoje e kosti pasti na zemlju i nee vidjeti nebesa Zauo je iza sebe um Richardovih stopala kroz visoku travu, pa je fatalistiki slegnuo ramenima i poeo prstima desne ruke opipavati lijevu, pokuavajui pronai valjanu, obilnu ilu. Nadam se da e se zadovoljiti kaovom krvlju, pomislio je.

*
Kad se Doyle osmjelio da ponovno napuni svoju aicu iz stolne boce osrednjeg erija, postariji je mukarac u tronom kunom kaputu spustio sijede obrve i razrogaio oi u gotovo majmunskom izrazu zaprepatenog neodobravnja, iako je, kad je Byron bio napunio drugi put, samo kimnuo, nasmijeio se i rekao: Samo izvolite, milorde. Ah, hm, o emu smo to raspravljali prije? izgovorio je uzdrhtalim glasom. Da, osim ovaj drugarstva, da, podsticanja tihih radosti razumnog druenja, na je glavni cilj spreavanje zagaivanja nae dobre stare estite britanske sorte od strane inferiornih rasa. Iz jedne se drhtave ruke na kvrgavo zapee nasuprotne strane stresao neoprezno veliki grumen burmuta, a onda je starac umrknuo prah u nosnicu, nakon ega se uinilo, bar Doyleu, da mu je malo nedostajalo da umre od time izazvanog napada kihanja. Byron se tiho nacerio od ljutnje i trgnuo svoj eri.

204

Pardon! Ja piha! Molim da mi oprostite, milorde. Starac je poeo maramicom pritiskati oi iz kojih je teklo bujicom. Doyle se nagnuo prema njemu i nestrpljivo zamumljao. A to ba tono poduzimate, mister Moss, da biste sprijeili to, kako ga nazvaste, zagaivanje? Hitro se oglednuo po pranjavim zavjesama, goblenima, slikama i knjigama to su izolirale prostorije Antejevog bratstva od svjeega jesenskog povjetarca to je puhao vani. Od vonja voska za svijee, kotskog burmuta te knjikih uveza i tapecirunga u propadanju, poeo se osjeati bolesno. A? O, mislim mi piemo pisma. U novine. Prosvjedujemo protiv, ovaj, blagosti zakona o imigraciji i predlaemo odredbe koje bi izagnale Cigane i Crnce i, ovaj, Irce, iz veih gradova. A osim toga tiskamo i raspaavamo pamflete, to, rekao je i pritom uputio Byronu ulizivaku grimasu, kao to si i moete misliti, vodi ka iscrpljivanju klupske kese ovaj, blagajne. I mi podupiremo moralne predstave Zato ba Antejevo bratstvo? prekinuo ga je Doyle, srdit to se nejasna nada, to ju je iskusio kad je uo za ime, pokazala, kako se inilo, tako neosnovanom. koje to? O! Da, mislim, mi osjeamo tu snagu Engleske koja je, poput Antejeve, kao u klasinoj mitologiji, utemeljena na odravanju kontakta sa zemljom, sa tlom znate, solidni britanski domorodac ovaj Tlo, rekao je Byron pa estoko zakimao glavom dok je odgurivao stolac i ustajao. Izvrsno. Hvala vam, mister Moss, bilo je inspirativno. Ashbless, vi moete ostati i pokuati popabiriti jo tih dragocjenih informacija, za sluaj da nas napadnu divlji crnci ili Irci. Radije u vas priekati kod svoga krojaa. Ondje e mi naprosto biti dosadno. Okrenuo se na peti i vidljivo suspregnuo trzaj na licu kad ga je cipela ujela za nogu, pa odepesao u predsoblje. Njegovi su nepravilni koraci lupali i kucali niz stepenice, tek tu i tamo pokrivene sagom, a onda se zauo tresak ulinih vratiju. Molim vas da oprostite, rekao je Doyle Mossu, onijemjelom od zaprepatenja. Lord Byron je ovjek estokih strasti. Ja ovaj, mladost, promrmljao je Moss. Ali sluajte, rekao je Doyle gorljivo i u svom se naslonjau zgrbio prema njemu, na Mossovu oitu prepast, zar vi niste znali biti militantniji? Mislim, recimo, prije stotinjak godina niste li inili neto

205

ne znam ozbiljnije po moguim posljedicama no to bi to bilo pismo Timesu? Ovaj, ini se daje bilo ekscesa, da, incidenata nasilnih po naravi, dopustio je Moss oprezno, jo onda kad je Bratstvo imalo svoje sjedite na London Bridgeu, dolje na njegovu kraju prema Southwarku. U naoj pismohrani postoji spomen na nekoliko poprilino Pismohrana? Bih li je mogao pregledati, molit u lijepo? Ovaj, Lord Byron je izrazio elju da upozna povijest Bratstva prije nego to se odlui da se u nj ulani, dodao je urno, jer je vidio kako Mossove crte lica ponovno poinju stvarati majmunski namrtenu grimasu. Na koncu konca, prije nego to uloi svoj imetak u jednu organizaciju ovakve naravi, volio bi je valjano provjeriti. O? Ovaj, naravno, da. Protiv pravila, shvaate, rekao je Moss dok se oprezno, uz pomo tapa, podizao iz naslonjaa, ali pretpostavljam da bismo u ovom sluaju mogli odstupiti od pravila koje to doputa samo lanovima Napokon uspravljen, odvukao se prema vratima to su bila iza njega. Ako biste ponijeli svjetiljku i poli ovuda, rekao je, a spomen je imetka privrijedio Doyleu da tome, makar i preko volje, doda sir. Vrata su se zakrenula unutra uz takvu kripu da je Doyle shvatio da se nisu otvarala ve poprilino vremena, a kad je za Mossom stupio unutra, i kad je svjetiljka osvijetilila usku prostoriju to je bila za njima, mogao je i shvatiti zato. Sobica je od poda do stropa bila ispunjena pljesnivim, u kou uvezanim dnevnicima, naslaganim jedan povie drugoga, no te su gomile bile mjestimice sruene, i to su preko vlanog poda bili rasuti zguvani komadi papira posmeili od starosti. Doyle je posegnuo za najviim sveskom jednog od tih stalagmita, to je sezao samo do prsiju, ali je nekom zgodom u prostoriju bila procurila kia, pa je rastalila ili provrela prastare uveze u monolitnu masu. Doyleovo je zabadanje nosa uzbudilo do ludila itavu naciju pauka, tako da je s tim prestao i zagledao se u policu koja je sadravala nekoliko pari mumificiranih cipela. Uhvativi sitni odbljesak pri peti jedne od njih, primakao se blie i opazio tri palca zlatnog lania to je visio iz prastare koe. Pokazalo se da ga imaju i sve druge cipele, iako je veinom bio od bakra to je ve odavno bio pozelenio. Zato lanii? Mm? O, to je tradicionalno, da na slubenim funkcijama nosimo lani privren za petu desne cipele. Ne znam kako je do tog obiaja

206

dolo, to je, rekao bih, samo jedna od onih neobinosti, poput dugmadi za manete koja ne to znate o porijeklu tog obiaja? zareao je Doyle jer ga je to, poput Byronove opaske o bosim nogama i zemljanim podovima, podsjetilo na neto. Razmislite! Ovaj, vidite, mislim, sir nema potrebe za ljutitim tonom ali da vidimo, mislim da su lanovi te lance za vladavine Charlesa Drugog nosili sve vrijeme o, naravno, tada ga ne bi samo zaklamali za petu kao to to ine danas, ve je lani zapravo ulazio u cipelu kroz rupicu, prolazio kroz arapu i bio zavezan oko glenja. Bog bi ga znao zato. Tijekom godina to je pojednostavljeno da ne ulja Doyle je poeo razlagati jednu od suih i, kako se inilo, starijih gomila knjiga. Otkrio je da su one grubo kronoloke, sloene po uzoru na geoloke slojeve, i da dnevniki zapisi iz osamnaestog stoljea nisu nita drugo do ljetopis sve mravijeg sudjelovanja u drutvenim zbivanjima bilo je tu o veeri na kojoj su oekivali Samuela Johnsona ali se ovaj nije pojavio, alba zbog patvorenja vina portoa, prosvjed protiv zlatnih i srebrnih rojti, izgledale one kako mu drago, kao uresa mukih eira ali kad je iskopao gornje sveske iz sedamnaestog stoljea, zabiljeke su naglo postale rjee i tajnovitije, i openito su vie bile na komadiima papira ulijepljenim ili uloenim u knjige negoli ispisane na stranicama. Bilo mu je nemogue slijediti ikakvu nit u tim starijim zapisima to su se sastojali od spiskova, u nekakvoj ifri, ili planova s nerazumljivo skraenim imenima ulica; ali je na koncu pronaao jedan svezak koji je, kako se inilo, bio itav posveen dogaajima jedne noi, i to noi etvrtog veljae 1684. Komadii papira uloeni u nj bili su uglavnom na brzinu nakrabani i ispisani istim engleskim, kao da nije bilo vremena da se upotrijebi ifra. Njihovi su autori meutim uzimali, ini se, zdravo za gotovo da e svi itatelji biti upoznati sa situacijom i da e ih zanimati samo potankosti. Tad poosmo za njime i paklenskom mu svitom, natrag preko leda od stuba u Pork-Chopp Laneu do obale kod Southwarka, proitao je Doyle na papiriu, nae drutvo vjeto u brodu na kotae, kojim upravljae B. i na bezimeni Dounik, i mada uloismo veliku skrb da megdan svaki otvoreni izbjegnemo dok smo na vodi, i samo ih kuasmo navui na kopno veza naravno ne bje dobra na punoj leda vodi tu iskrsnue nevolje. Drugi je odlomak glasio: satrveni potpuno, i glava njihova smaknuta kuglom iz kubure u elo Prema poetku knjige bila je i jedna zabiljeka stvarno ispisana na licu: I kadar chtjedoxmo udarijti

207

na vecxeru od probranveh komadah govedvne unutar upade, i vaj pozsove nass od nesugjene syayne vecxere. I onda, klapo, to se doavola dogodilo? pomislio je Doyle. Paklenska svita zvui zloslutno i to ste mislili s vezom? Prolistao je zdvojno do konca knjige, a onda mu je oko zaustavila vrlo kratka biljeka, ispisana vrlo esto s unutranje strane korica. Proitao ju je i prvi put za svih ovih zgoda i nezgoda stvarno posumnjao u svoj zdrav razum. Biljeka je glasila: IHAY, EDENBRAV. ANCAY OUYAY IGITDAY? i bila je ispisana njegovim vlastitim rukopisom, iako je tinta bila izblijedjela od starosti kao i kod svih drugih zapisa u knjizi. Iznenada mu se zavrtjelo u glavi pa je sjeo na gomilu knjiga, koja se pod njegovom teinom rasprsla u prainu pa ga tako bacila leima na drugu hrpu to se sruila na nj i pokopala ga vlanom, raspadnutom pergamenom i slapovima uspanienih moljaca i pauka. Uasnuti je Moss uistinu i pobjegao kad je taj gorostas, sad jo i nakien bubama i girlandama truloga papira, nesuvislo viui ustao iz ruevina nalik Petom jahau Apokalipse koji utjelovljuje Propadanje. ovjek koji u tom trenutku vie nije znao je li on Doyle ili Ashbless ili neki ve davno umrli lan Antejevog bratstva, uspio je ponovno stati na vlastite noge da bi, i nadalje viui i pljuskama izbacujui bube iz brade, istrao iz izbe pismohrane pa kroz salon u predvorje. Na zidu je visio sat s kukavicom, i Doyle je, ponesen impulsom zbog kojeg nije zastao da ga ispita, zgrabio jedan od objeenih lanaca za pogon njihala, odbacio mjedeni visak u obliku eera to mu je bio na kraju, da bi potom kraj lanca provukao kroz satni mehanizam i izvukao ga na slobodu. Oteturao je niz stepenice steui dugaki lanac i ostavivi za sobom zauvijek zaustavljeni sat.

*
Jara je zapaljene platforme bila vrlo estoka, i kad se doktor Romany okrenuo i odmaknuo nekoliko koraka, noni je zrak na oznojenu licu djelovao ledeno. Stisnuo je aku i otvorio je pa napravio grimasu zbog ljepljivosti krvi to mu je tekla niz podlakticu za vrijeme ponavljanih intervencija lancetom. Duboko je uzdahnuo i poalio to ne moe sjesti u travu. U tom se trenutku uinilo da je sloboda naprosto moi sjesti na

208

travu zacijelo najdragocjenija od bezbrojnih stvari kojih se morao odrei da bi se mogao odati magiji. I dalje licem okrenut od kotaa crvenog plamena a prema tami s kojom ga je spajala njegova duga sjena, umorno je iz depa izvadio lancetu i ljepljivu pliticu da bi pokuao jo jednom. Ali prije nego to je uspio jo jednom ubosti iscrpljenu ilu na ruci, iza lea mu je zapjevao glas nalik na povlaenje gudala preko priguene Eice. Vidim cipele. U tom je neljudskome glasu bilo nekakvo radosno divljatvo. I ja, odgovorio je drugi, ovome nalik. Romany je uzdahnuo uzdahom zahvalnosti mrtvim bogovima, a onda se duevno pripremio da pogleda uvijek smuujue jagove i okrenuo se. Razbueni plameni jezici poprimili su grube ljudske obrise, tako da su na prvi pogled nalikovali zapaljenim gorostasima to mau rukama iznad glave. Cipele su sada prema nama, zazvonio je drugi glas, nadjaavajui pucketanje plamena. Vjerujem da one zacijelo pripadaju onom nerazaznatljivom koji nas je zazvao. Romany je liznuo usne, oneraspoloen kao i uvijek zbog toga to ga ta elementarna bia ne mogu stvarno vidjeti. Te cipele odista i pripadaju onome koji vas je zazvao, odgovorio je mrko ozbiljno. ujem lave psa, zapjevao je jedan od ognjenih orijaa. O, pas velite, ha? odgovorio je Romany, sad ve srdit. Onda dobro. Ali pas ne bi znao razotkriti vam prekrasnu igraku to mi je za leima pod ponjavom, nije li istina? Ima igraku? A to ona radi? A za to to moli psa! upitao je Romany. arki su likovi nekoliko trenutaka bez rijei mahali rukama, a onda je jedan rekao: Molim vas da nam oprostite, sire arobnjae. Pokaite nam igraku. Ja u vam je pokazati, odgovorio je Romany pa se na svojim cipelama s oprugama odgegao do zastrte forme, ali je neu ukljuiti sve dok mi ne obeate da ete mi neto uiniti. Povukao je platno s villagea Bavaroisa, i bilo mu je drago vidjeti da sve svijee jo sijaju kroz prozore minijaturnih kuica. Kao to moete vidjeti, rekao je, trudei se da djeluju kao da je

209

siguran da e ta stvarica funkcionirati, i da e jagi odrati svako obeanje koje bi mogli zadati, ovo je bavarsko selo. Kad radi, svi ovi sitni ljudi to ih vidite ovdje eu se okolo, sve se ove saonice kreu, a vuku ih ovi konji kojima se noge uistinu svijaju! A sve ove djevojke pleu na, ovaj, vedru melodiju harmonike. Visoki plamenovi, kao na jakom vjetru, svinuli su se u luku prema njemu, i njihovi obrisi nisu vie bili tako pomno ljudski, to je upuivalo na to da su sve uzbueniji. Ukkk-kljui ga! promucao je jedan od njih. Vrlo oprezno, doktor Romany je ispruio ruku prema sklopci. Dat u vam da ga vidite samo na jedan trenutak, rekao je. A onda emo raspraviti o tome to ja elim od vas. kljocnuo je prekidaem. Naprava je duboko udahnula pa poela trobotati veselu glazbu, dok su siune figure stupale i gibale se okolo. Zatim ju je ponovno iskljuio pa nervozno zirnuo na jage. Sad su to bili samo stupovi uzvitlanog plamena iz kojeg su izboji ognja sijevali u nasumce izabranim smjerovima. Jaaaa! urlala su dvojica od njih. Jaaaa! Jaaaaaa! Sad je iskljueno! viknuo je Romany. ujete, sad je iskljueno, sad sam ga zaustavio! Hoete li da ga ponovno ukljuim? Plamenovi su se postupno staloili pa ponovno stekli svoje grubo ljudske oblike. Ukljui ga ponovno, progovorio je jedan. Kad uinite ono to elim, odgovorio je doktor Romany otirui elo rukavom, onda hou. A to eli? elim da se sutra uvee svi pojavite u Londonu vatre od krvi i konjaka bit e postavljene da vam pokau put a onda bih elio da zapamtite ovu igraku i zamislite kako bi to bilo kad biste je mogli gledati koliko vas je god volja. U Londonu? Ve si jednom ranije zatraio od nas da to uinimo. Onaj put 1666, da. Romany je kimnuo. Ali onaj koji je to od vas tada traio, nisam bio ja. Bio je to Amenophis F Bio je to par cipela. Kako da razlikujemo? Mislim da to nije vano, promrmljao je doktor Romany osjeajui se na nejasan nain poraen. Ali to mora biti ba sutra uvee, jeste li me

210

razumjeli? Uinite li to u krivo vrijeme ili na krivome mjestu, onda neete dobiti ovu igraku, neete je vie nikad ak ni vidjeti. Plamenovi su se nemirno zanjihali; jagovi nisu imali sklonosti za tonost. N-nikad vie ni vidjeti? zapjevao je jedan glasom napola preklinjuim, napola prijeteim. Nikada, potvrdio je Romany. Hoemo vidjeti igraku kako radi. Molim lijepo. Onda, kad postanete svjesni tih vatara za orijentaciju, doite brzo i raspirite ih. elim da tada podivljate. Tada emo podivljati, ponovio je jag kao jeka tonovima zadovoljstva. Romany je pustio da mu se ramena slegnu s olakanjem, jer je najtei dio bio gotov. Sad je jo bilo potrebno samo uljudno poekati da jagovi odu i vatra jo jednom postane samo vatra. Jedini su zvukovi bili lepetanje plamenova, povremeni eksplozivni prasak rascjepljivanja daske, a kad bi vjetar puhnuo sa sjevera, i priguena konverzacija gatalinki. A onda se iznenada s periferije tabora oglasio povik: Gdje se skriva Romany, ili kako li se ve zove? Izii na svjetlo dana, mrcino, ukoliko cijena arobnjakog umijea nije bila da se pretvori u beskimenog eunuha! Jaaaa! uzviknuo je jedan od jagova, istovremeno pojaavajui sjaj i olabavljujui ljudsko oblije. Cipele su beskimeni eunuh! Izboj je plamena to je kuljao sunuo uvis i zaurlao kao da se smije. Ho-aoar povikao je idui. Kovrasti mladac hoe utrnuti naeg domaina! utite li njegov gnjev? Moda e nam on pokrenuti igraku Ar zajujukao je drugi pa od krajnjeg uzbuenja izgubio svu konzistenciju forme. Doktor Romany bacio je panini pogled prema nevidljivom uljezu, muno svjestan da su vatreni duhovi na rubu toga da se potpuno i katastrofalno otmu kontroli. Richarde! povikao je. Wilbure! Doavola, drte tog ovjeka na junom kraju tabora i zaepite mu gubicu! Avo, rya, zacvilio je iz tame glas nesretnog Ciganina. Ako se svi samo smirite, zaurlao je Romany jagovima, koji su u tom asu ve sijevali ognjevitim pseudopodima u svim smjerovima, ukljuit u igraku jo jednom. Osim to se uplaio Romany se i naljutio, i nije ga

211

toliko iritiralo to upadanje koliko injenica da jagovi mogu vidjeti uljeza pa mu ak do neke ograniene mjere i itati misli. ekaj as, zapovjedio je jedan od plamenih stupova drugima. Cipele e ponovno pokrenuti igraku. Plamenovi su polako i oklijevajui ponovno ispunili svoje ljudske kalupe. S ruba tabora nisu vie dopirali povici, pa se Romany malo opustio, lakomislen po zavretku krize. Kad se jo jednom okrenuo prema villageu Bavaroisu, samopouzdanje mu se ve bilo gotovo potpuno vratilo. Richard je dojurio ba u trenutku kad je Romany pruao ruku prema glavnoj sklopki. Zubi su starog Ciganina bili ogoljeli u gru straha, izazvanog tolikom blizinom jagova, ali je otkoraao ravno do doktora Romanya i apnuo ovome u uho: Taj to vvie, rya, to je va gorgio lord, uranio je kui. Romany se ovjesio, a njegovo se tanjuno samopouzdanje izbrisalo poput svjee tinte isprane s lista pljuskom ledene vode. Byron? proaptao je, elei biti posve siguran u poraz. Avo, Byron, promrmljao je Richard brzo. Sad nosi drukiju odjeu a ima i dva pitolja u sanduiu. Htio je s vama zametnuti dvoboj, ali smo ga svezali. Ciganin se naklonio i zatim divlje potrao natrag, u mrak, prema ergama. To sve rui, pomislio je Romany, smuen, dok je mahinalno nastavljao pokret kojim je posezao za glavnom sklopkom. Zacijelo je sreo nekoga tko je poznavao stvarnog Byrona; i tko god da to bio, uspio ga je probuditi i skriti moju vlast nad njim. Gurnuo je sklopku u radni poloaj, zadrao je tako nekoliko asaka za kojih su se marionete micale i glazba neskladno tropotala i brenala preko nonih polja, a jagovi poinjali kuljati i urlati, a onda sve uz kljocaj iskljuio. Predomislio sam se! povikao je. Odluio sam da vam veeras dam igraku a London zaboravite. Gospodar je rekao, pomislio je utueno, da bi spaljivanje Londona samo za sebe, ako se ne bi zdruilo s propau britanskog novca i skandaloznim regicidom, bilo u najboljem sluaju tek jedan neodluujui udarac i rasipanje dragocjenog truda uloenog u pripreme. Priekajte dok je moji ljudi natovare na kolica, a onda emo vam je odvesti preko vritine sve do ruba ume, tako da u njoj moete uivati s vie, ovaj, ivotnog prostora.

212

Romanyev je glas bio mlohav od razoaranja, iako su jagovi praskali poput buradi baruta. Smirite se naas, rekao im je, ovdje u taboru. Priekajte da doete do ume prije nego to se raspojasate. Sluajte to vam velim, doavola, ili nita od igrake! Ali preostaje bar ta mogunost putovanja kroz vrijeme, koju bi trebalo istraiti, rekao je samome sebi dok se okretao da poe potraiti Richarda i Wilbura. U najmanju ruku ne moram izvijestiti o totalnom neuspjehu.

*
Oni nou zatvaraju, rekao je fijakerist po trei put. U to sam siguran. Ali vidite ovo, mogu vas odvesti do jedne poznate dame u Long Alleyu koja ita iz dlana. Ne, hvala najljepa, odgovorio je Doyle i gurnuo vrataca male koije. Razvio je svoj visoki stas i oprezno stupio na tlo, jer supijani koija nije osigurao konicu. Zrak je bio studen pa je pogled na plamenove to su palucali u daljini iza tamnih ciganskih ergi inio perspektivu odlaska onamo bar mrvu privlanijom. U svakom sluaju, najbolje da priekam, rekao je koija. Dug je put natrag do Fleet Streeta, a nadaleko i nairoko odavde neete nai druga kola. Konj je nestrpljivo udario kopitom po blatu. Ne, samo idite, vraam se pjeice. Kad ste navalili. Onda laku no elim. Koija je pucnuo dugakim biem, fijaker se zanjihao i udaljio uz lupu kopita. Nekoliko sekundi kasnije Doyle je uo kako su se kotai zakotrljali po kaldrmi Hackney Roada, vraajui se prema sumranom sjaju na jugozapadu, sjaju to ga je stvarao grad. Iz smjera Romanyeva tabora uo je slabane glasove. Pretpostavljam da je Byron ve zacijelo ondje, pomislio je. Kroja je rekao da je njegov duan napustio dobranih pola sata prije negoli je Doyle onamo stigao, i da je, nakon to je doao do odjee i obue, zastao jo toliko koliko je bilo dovoljno da upita gdje je najblii pukar; a u asu kad je Doyle pronaao pukarev duan, Byron je ve i odanle bio otiao, nakon to je kupio, s jo neto zlatnih sovereigna koje mu je Romany bio dao, komplet pitolja za dvoboje. I onda, Doyle je morao zaustaviti policajca da bi ga upitao gdje je u tom asu postavljen Romanyev ciganski tabor, dok je Byron ve otprije poznavao put.

213

Prokleti blesavac, pomislio je Doyle. A lijepo sam mu rekao da pitolji nee prestraiti Romanya i njemu sline. Napravio je dva koraka prema plamenom ocrtanim atorima i onda stao. emu se zapravo nadam da bih mogao uiniti ondje? upitao je sam sebe. Spasiti Byrona, ako je jo iv? To je posao za policiju. Sklopiti nekakav sporazum s doktorom Romanyem? O, divota; sigurno, bilo bi vrlo korisno doznati lokaciju procijepa iz 1814. kroz koji e Darrowljevi suradnici skoiti natrag u 1983, tako da se mogu ondje nai, dotrati i zgrabiti kojega od njih za ruku trenutak prije nego to se procijep zatvori ali ako Romany misli da ja znam ita to bi on elio doznati, onda e me naprosto epati a ne se sa mnom pogaati. Doyle je zabacio plea i vrsto se uhvatio rukom za ruku, i pritom osjetio da mu nategnuti miii napinju tkanje koulje. Iako e ovaj put, pomislio je s opreznim zadovoljstvom, otkriti da me nije ba tako lako svladati. Pitam se kako se Psoliki Joe snalazi s mojim starim tijelom. Vjerujem da nije od onih koji se brinu da bi mogli oelaviti, barem to ne. Osjetio je kako mu ponovno dolazi vrtoglavica, pa je otro protresao glavom, nekoliko puta udahnuo studeni noni zrak pa zakoraao kroz travu. Samo u se prounjati uokolo i izvidjeti, rekao je sam sebi. Pronjukati. Nema potebe da se atorima ak i sam pribliim. Najednom mu je neto palo na um pa je zastao. A onda se nasmijeio iroko i s omalovaavanjem i nastavio hod, ali je trenutak kasnije zastao ponovno. A zato ne? upitao je sam sebe. Dovoljno se toga ludog pokazalo kao istinito da bi ovo bilo vrijedno pokuaja. Sjeo je u travu, svukao desnu izmu i tada perorezom Psolikog Joea ili moda Bennerovim isjekao rupu kroz av stranjeg ojaanja. Zatim je svukao i arapu, upecao iz depa lanac od sata, zavezao jedan njegov kraj oko golog glenja i ponovno navukao izmu. Uz pomo otrice noa nije bilo teko kroz rupu izvui preostali dio lanca, tako da se njegov kraj zibao pola metra od pete. Ustao je i nastavio hod prema ergama. Jagovi su se raarili i nagnuli prema jugu, prema ergama. Vidi smetenjaka, harmonino je zazvuao jedan. Dolazi ovamo a ni ne zna to hoe. Pa ak ni tko je, dodao je drugi sa ivahnim zanimanjem. Doktor Romany je zirnuo na jug, gdje je mogao nejasno vidjeti kako Wilbur i Richard upreu konja u kola. Ne moe biti da se to to jagovi oitavaju odnosi na ijednoga od njih, pomislio je. Zacijelo je to Byronov

214

ka, s glavom punom kontradiktornih uspomena i zapovijedi, s glavom to zrai konfuziju. Ako njegove emocije nastave uzbuivati jagove, rei u Wilburu da ga nokautira ili ak i ubije; ionako vie ne slui niemu. Doyle je mogao u svijesti osjetiti blistava i treperava strana tijela, nalik rukama i oima obijesne djece koja, otkrivi da su vrata knjinice otkljuana, ulijeu unutra da bi pipala uveze i zijala na viebojne ovitke. Ponovno je pretresao glavom, pokuavajui je razbistriti. to ja to inim? pomislio je. O, naravno izviam tabor da vidim gdje je ta krasna igraka ne! Nego Byron i Romany. Ali zato sam, pomislio je s nelagodom, ba tada pomislio na igraku! udesnu kompliciranu igraku sa sitnim ljudima i konjima to promiljeno jure niz stazice Srce mu je lupalo od uzbuenja, i najednom je poelio ispaljivati goleme plamene kugle, da se are preko tamnih polja Jaaaal dopro je do njega nadnaravni, gromoglasni povik, odnekud sprijeda, a plamenovi s druge strane atora istovremeno su buknuli. U daljini je uo neki normalniji glas kako vie: Richarde! Pouri s tim! Ma to da se ondje dogaalo, pomislio je Doyle, to je zacijelo privuklo svaiju panju. Pourio je naprijed, pogrbio se i, drei izmeu sebe i plamenova neki iroki ator, ve je za nekoliko trenutaka uao iza njega, sretan to opaa da se uope nije zadihao. To neto treperavo i strano ponovno mu se oealo o svijest, pa je uo neki divlji, gromoglasni glas kako veli: Njegovo novo tijelo tri bolje! Boe, pomislio je Doyle, iznenada vlanih dlanova, netko tko je tamo ita mi misli! Vrlo vano za nj! povikao je glas za koji je Doyle sada shvatio da ga od onih gromoglasnih razlikuje to to je ljudski. On je vezan! Ako hoete igraku, onda se smirite! Cipele uope nisu zabavne, zapjevao je neki drugi od neljudskih glasova. Moram se maknuti odavde, pomislio je Doyle, uspravio se i okrenuo natrag prema cesti. Richarde! zazvao je glas za koji je Doyle naslutio da je doktora Romanya. Reci Wilburu da ostane s s Byronom, i da ga bude spreman ubiti kad mu ja to velim.

215

Doyle je oklijevajui zastao. Nita mu ne dugujem, pomislio je. Ovaj, platio mi je ruak i dao mi nekoliko tih svojih cekina Ali doavola, bili su Romanyevi, da ne idemo dalje Pa ipak, nije mi morao pomoi Ali ja sam ga zaista upozorio da se ne vraa ovamo O, s njim e sve biti u redu on nee umrijeti sve do 1824 u povijesti koje se ja sjeam, to jest ali naravno, po toj povijesti Byron nije bio u Londonu 1810 O, k vragu, mislim da bih bar mogao drati stvari na oku. Nekoliko metara njemu zdesna stajao je bujni divljni kesten to je sluio kao sidro za nekoliko konopaca atora, pa je Doyle brzo na prstima zaao iza njega. Podigavi pogled ugledao je neku granu koja je izgledala kao da bi ga mogla podnijeti, pa je skoio i uhvatio se za nju. Lanac koji mu se vukao za desnom petom najednom se slobodno zanjihao u zraku, ne dodirujui vie tlo. On je nestao! uzviknuo je jedan od jagova glasom vriskavim od uzbuenja. Wilbure! dreknuo je Romany. Je li Byron jo ovdje, i je li pri svijesti? Avo, rya! O emu to onda taj jag govori? upitao se Romany. Je li mogue da se ovuda motao nekakav stranac? Ako jest, rekao bih da je otiao. Richard je pokorno dotjerao kola do villagea Bavaroisa pa je siao s koijake klupe i pribliio se igraki. Moe li to sam podii u kola? dreknuo je Romany sav prenapet. M-mislim da ne, rya, odgovorio je Richard drhtavim glasom dok su mu oi stalno bile skrenute od nespokojnih vatrenih orijaa. Moramo ih smjesta maknuti iz tabora. Wilbure! Ubij Byrona i doi ovamo! Richard se trznuo. Za ivota je ubio nekolicinu ljudi, no svaki je put bila rije o desperatnom dvoboju, uz vruu krv i podjednake anse, i samo ga je misao kako bi, da se suzdrao, sam bio ubijen, odravala na ivotu za potonjih sati uasnutog drhtanja i munine; ovo hladnokrvno klanje vezanog ovjeka nije bilo samo izvan njegovih mogunosti u smislu da izvri, nego ak, shvatio je turobno, i izvan njegovih mogunosti u smislu da samo stoji pokraj i promatra.

216

ekaj, Wilbure! povikao je, a kad se Romany gnjevno okrenuo prema njemu, s umiljajem je ispruio ruku i gurnuo glavnu sklopku villagea Bavaroisa u radni poloaj i onda je odlomio. Do trenutka kad je uo kako doktor Romany zapovijeda Wilburu da ubije Byrona, Doyle je ve bio ispuzao du gotovo vodoravne grane, sve nadajui se da bi mogao ugledati tog Wilbura i baciti mu neto na glavu, ali jo nije bio nauio uzimati u obzir veu teinu svog novog tijela tako da se grana, koja bi se pod teinom njegova starog tijela samo povila, sad posve svinula, zajeala, pa se uz tonsku ljestvicu uspela sve do vriska i tada se, uz brzi rafal kidanja i lomljenja, naprosto oderala od debla. Teka je glavna grana, zajedno sa svojim jahaem, zaronila kroz krov atora to je bilo dolje i pritom demolirala ono to je Ciganima sluilo kao kuhinja; kotlovi, lice i tave dodali su divlji brujni tropot deranju i lomljenju i onom bruumu od kojeg se zatreslo tlo, a onda se vrlo brzo naduto platno atora, to se sporo slijegalo, osvijetlilo iznutra vatrom. Doyle se iz atora to se uruavao skotrljao na travu pa se doekao na ruke i noge. Visoki plamenovi iza atora kuljali su i urlali poput stovarita benzina dignutog u zrak, a on je zakljuio da mu se priinja kad je, dok je jo bio na drvetu, pomislio kako plamenovi imaju ljudsko oblije. Poskoio je na noge, pun opreza i spreman da potri u bilo kojem smjeru, i im mu je noga s lancem dodirnula tlo, osjetio je u svijesti ponovno one ispitivake i treperave dodire, pa zauo kako jedan od onih neljudskih glasova uzvikuje: Evo ga opet! Zdravo! dopro je do njega slian glas. Brendane Doyle! Doi vidjeti nau igraku! Doyle je ovdje? uo je kako je Romany vrisnuo. Jaaa! zaurlalo je neto basom od kojeg su trnuli zubi, a onda je horizontalni stup vatre pucnuo poput bia preko nevjerojatnih trideset metara i jedan od atora pretvorio u glavnju. Izmeu krikova Cigana to su se iskobeljavali iz njega, Doyleu se uinilo da moe uti, tko zna kako, veselu svirku zveckavog klavira i harmonike. Skaui na svojim cipelama s oprugama ustro poput buhe, doktor Romany je doao od vatre paradnim korakom, divlje se ogledavajui, ali se zaustavio uz trzaj kad je ugledao Doylea kako stoji uz zapaljeni kuhinjski ator. A tko si ti? blenuo je. A onda je zareao: Nije vano. Zadihani arobnjak oznojena lica ispruio je jednu ruku rairenih prstiju otraga

217

prema veem jaru, kao da iz njega crpi energiju, a onda je kaiprst druge ruke zabio u Doylea. Umri, zapovjedio je. Doyle je osjetio kako ga je zahvatio studeni krgut i smrznuo mu srce i eludac, ali je ovaj ve trenutak kasnije istekao u ledenom naletu kroz desnu nogu pa kroz stopalo u zemlju. Romany se zaprepateno zapiljio u njega. Tko si ti, doavola? promrmljao je i odstupio. Posegnuo je za pojas i potegao dugaku kuburu. Doyleovo tijelo kao da je reagiralo samo od sebe skoio je uvis i prema naprijed i kruto izravnao nogu, da bi petu, poput klipa, zabio Romanyu u prsa; veliki je mag bio katapultiran prema natrag da bi prizemljio dva metra u pozadini. Doyle se opustio jo u zraku da bi o tlo udario u unju, a ljevica mu je pokupila pitolj jo u padu. Rya? dopro mu je s lea nekakav glas. Hoete li da ubijem Byrona ili ne? Doyle se zakovitla da bi ugledao Ciganina s golim noem kako stoji na ulazu oblinjeg atora i ogledava se okolo. Ali je ovaj napokon opazio arobnjaka kako se valja i trza na tlu, pa se brzo okrenuo i ponovno uao u ator. Doyle je s dva dugaka, trkaka koraka svladao udaljenost do atora i hitro trgnuo zavjesom ustranu taman navrijeme da vidi kako Ciganin uzdie no nad Byronovo grlo, dok je ovaj leao na poljskom krevetu vrsto uvezan i s krpom u ustima. Trzaj mu je odbacio ruku prije nego to je i odluio da puca, i onda je kroz perjanicu dima vidio Ciganina kako u okretu nestaje prema dnu atora dok mu je iz rupe na sljepooici prskala krv. Dok mu je u uima zvonilo od praska pucnja, Doyle je pojurio naprijed, iupao no iz mrtvaeve ake pa, ispravivi se, prepilio otricom konope oko Byronovih gleanja i zapea. Mladi je lord ispruio ruku pa izvadio krpu iz usta. Ashblesse, dugujem vam ivot Na, rekao je Doyle i utisnuo drku noa Byronu u aku. Budite oprezni, na sve se strane noas dogaaju udovine stvari. Doyle je pojurio iz atora, sve u nadi da e epati Romanya dok se jo bude bespomono valjao po tlu ali arobnjaka vie nije bilo. Sad je ve veina atora bila u plamenu, i Doyle je zastao oklijevajui, pokuavajui zakljuiti koji bi smjer bijega bio najsigurniji. No tada su mu

218

se oi napele u pokuaju da se izotre na ono to su vidjele, jer ukoliko nije, zbog tko zna ega, strahovito krivo procijenio perspektivu, upravo je bio vidio dva a sad i treeg! potpuno zapaljena ovjeka, od kojih je svaki bio visok bar deset metara, kako tre i poskakuju ivahno, pa ak i veselo, preko trave izmeu ergi i ceste. Trenutak kasnije protrala su jo dvojica, uinilo se Doyleu, brzo poput komete. ini se da se moramo pokupiti, i to vraki brzo, i to preko sjevernog kraja tabora, pomislio je Doyle, ali kad se okrenuo prema onamo, vidio je kako zapaljeni trkai poskakuju i tom stranom. Boe, pomislio je, ma to da bili, oni oko tabora tre u krugu! Brzo se ponovno okrenuo prema jugu, i za jedan su trenutak dvije stvari postale jasne: sad ih je bilo i suvie, i trali su i odvie brzo a da bi se itko mogao ponadati da bi mu uspjelo sunuti izmeu njih i tako se probiti iz obrua; a taj se usplamtjeli kota vidljivo smanjivao sa svakom iduom sekundom. Romany ih je dozvao, pomislio je Doyle oajno, i ako se pokae da ih nije sposoban vratiti odakle su doli, to nee biti zato to mu ja nisam zavrnuo ruku ili vrat. On bi morao biti u kojoj od ovih ergi. Doyle se zatrao prema najbliemu, dok mu se sjena raspadala i kovitlala oko tijela.

219

Poglavlje9
a da si bio, svijet na zemlji scijeni, sa svojom braom sred boja krvava, pobijedili bi bili sinci njeni metni nas dolje (nek ti se ne grusti), gdjeno se Kocit ledi od studeni. Virgilije se obraa Anteju u Danteovu Paklu (Prepjev M. Kombola)

eophodna energija ne bi smjela biti problem, pomislio je doktor Romany dok se grbio nad papirima na svom pisaem stolu i trudio se da ne uje krikove Cigana koji nisu uspjeli pobjei, kao i urlik sada ve vrstog zida vatre to se sve nekontroliranije vrtio oko tabora; a pomou kuta pod kojim poloim staklene tapie mogu odrediti koliko u daleko skoiti. Ali kako u se vratiti? Bio bi mi potreban vitalizirani talisman povezan s ovim vremenom komad zelena kriljevca na koji bi bile upisane koordinate ovog vremena bio bi savren Spekulativno je zirnuo na Anubisov kipi, izrezbaren iz te stijene, to je sluio za pritiskivanje papira. Kroz buku rasula to je dopirala izvana, zauo je lomljavu u susjednom atoru i neki glas kako vie: Gdje je Romany, avo vas odnio? Da ga ne skrivate ovdje? To je zacijelo onaj dlakavi gorostas koji je zbog neega imun na moju zimnu aroliju, pomislio je Romany. On mi je za petama. Nema vie vremena da se rezbari kamen. Morat u to izvesti na papiru i pouzdati se u vlastitu krv jo malo nje da to vitalizira. Dok je urno vrljao hijeroglife iz stare dinastije preko lista bijelog papira, pitao se tko bi mogao biti taj bradonja. I gdje je Brendan Doyle? Pero mu je zastalo u zraku kad mu je na um pao mogui odgovor. Gle, kladim se da je to to, pomislio je gotovo sa prepau. Naravno! Ta nisu li jagovi rekli: Njegovo novo tijelo tri bolje?Ali on je djelovao tako istinski

220

bespomono kad je bio moj. Je li sve to bilo naprosto gluma? Za ime Seta, morala je biti! Onaj koji moe natjerati Amenophisa Fikeea da ga prebaci u superiorno tijelo a da ga prethodno ne otruje, i koji moe ne samo preivjeti moju najbolju zimnu aroliju ve me samo sekundu zatim i fiziki razoruati, takav nije mislim, bespomoan. Dok je Romany nastavljao crtati drevno znamenje, pokuavao je odluiti u koje da vrijeme skoi. Nekamo u budunost? Ne, ne, jer bi to znailo pretvoriti noanji debakl u opeprihvaenu povijest. Bolje je skoiti u prolost, pa tako srediti stvari da ova noanja situacija, koju je propali pokuaj trebalo da popravi, prije svega nikad i ne iznikne. Kad su stvarno poele Gospodareve nevolje s Engleskom? Zacijelo mnogo prije pomorske bitke u Abukirskom zaljevu 1798, nakon ega je svima postalo jasno da je sudbina odredila Britancima da upravljaju Egiptom; ak i da je ta bitka ispala drukije, i da francuski general Kleber nije bio ubijen, Engleska bi svejedno sad ve vodila stvari. Ne, ako se ve vraa, onda mu se bolje vratiti dobrano natrag, u vrijeme kad je Engleska stekla prvi oslonac na afrikom kontinentu. Moglo je to biti oko 1660, kad se Charles Drugi vratio na englesko prijestolje i oenio se portugalskom kraljevnom Katarinom od Braganze, koja mu je kao dio miraza donijela grad Tanger. Romany je napravio nekoliko brzih prorauna a onda se namrtio kad je shvatio da unutar dvadeset godina oko Charlesova vjenanja nema nijednog procijepa. Ali ipak je postojao jedan u 1684, i to na nakrabao je to sa estinom etvrtoga veljae. Bilo je to godinu dana prije Charlesove smrti, u doba prvog pokuaja kairskih Gospodara da uspostave maloumnog i podatnog kraljevskog bastarda Jamesa, vojvodu od Monmoutha, za nasljednika svojeglavom Charlesu. Fikee je tada, ve gotovo dva desetljea, odravao u stanju pripravnosti snagu jagovske arolije iz 1666, i sad mu je bilo zapovjeeno da otpusti oprugu i slino Newtonovom zakonu reakcije izazove strahovito zahlaenje koordinirano s trovanjem suverena, krivotvorenjem novootkrivenog branog ugovora izmeu Charlesa Stuarta i Lucy Walter, Monmouthove majke, i tajnog Povratka samog Monmoutha iz Nizozemske. Dok je urno vadio esto upotrebljavanu lancetu da bi je jo jednom zabio u ilu, Romany se prisjeao to je u tom planu polo naopako. Smrtonosna doza ive zavrila je u elucu jednog od Charlesovih prepeliara a veliko zahlaenje, koje je trebalo prestati s Monmouthovim trijumfalnim dolaskom u Folkestone, pokazalo se jaim no to je Fikee bio predvidio, pa se nastavilo dobrano u oujak A krivotvoreni brani ugovor u zakljuanoj crnoj kutiji nekamo se bio izgubio. Gospodar nije bio zadovoljan.

221

Stijenke su atora ve bile naranaste od jare obrua jagova to su se vani vrtjeli u transu, i kaplje su znoja razrijedile gustu krv to ju je sada paljivo razmazivao uokrug po rubu papira. Da, pomislio je Romany, hitro se diui na noge i pomiui staklene tapie na stolu, eto kamo u pardon, kada u skoiti. Pa u kazati Fikeeu i Gospodaru to budunost nosi, i rei im da zaborave na upravljanje Engleskom i svoje snage radije posvete njenom unitenju: da porade na tome da smrzavica potraje i pojaa se umjesto da opadne, da nahuckaju katolike na protestante i oboje na idove, da umore budue vode dok su jo djeca Smijeio se dok je milovanjem dovodio staklene tapie do savrenoga kuta, a onda je ispruio rastvorenu aku prema obruu duhova u trku da iz njih izvue strahovitu energiju to e mu biti potrebna za pogon i potisak njegova skoka kroz vrijeme. Doyle je s treskom zatvorio krinju s odjeom pa, ne obazirui se na uurene Cigane to su leali na podu i dahtali, istrao van. Bljetavi kota oko tabora sijao je bijelim sjajem sunca i u nj se nije moglo gledati, i Doyle je zijevao u istroenom zraku, osjeajui kako se znoj isparava s njega istog asa kad bi se pojavio. Svi atori na periferiji bili su u plamenu, a sad su se poeli dimiti ak i oni unutranji, u njegovoj blizini. Boe, pomislio je uasnuto, zato ih on ne zaustavi? Ako se temperatura ovdje popne jo samo za koji stupanj, svi emo buknuti poput ibica na tavi. Potrao je do najblieg atora, ije su rese buknule u opav modrog plamena ba u trenutku kad je lupnuo zastor ustranu, i uterurao unutra. U atoru je stajao doktor Romany kraj svojega pisaeg stola, dok mu je jedna ruka bila izbaena prema Doyleu a druga stezala komadi papira. Doyle je skoio na njega i bio otpiren uarenim vjetrom. Nekoliko je sekundi naprosto ostao zgrbljen, u oekivanju rastrzavajueg udarca, a onda je osjetio kako slobodno pada kroz prazninu bez zvuka i svjetlosti sve dok se najednom, bez upozorenja, nije sudario i s jednim i drugim. Stekao je brzi, smueni dojam velike sobe osvijetljene svijeama u grubo izraenim drvenim svijenjacima, a onda je ponovno osjetio kako pada, kroz zrak koji je doivljavao okantno hladnim, da bi sekundu potom njegove izme prasnule o stol, pri emu je jedna raznijela kuhanu, nadjevenu patku, a druga ispljusnula u svim smjerovima gotovo itav

222

sadraj june zdjele noge su mu se izmaknule i on je uz tropot sjeo na pladanj s peenim butom. Pokropljeni blagovatelji s obadvije strane stola zaprepateno su uzviknuli i odmaknuli se, a Doyle je meu tanjurima na susjednom stolu ugledao doktora Romanya, rasprostrtog s licem prema dolje. Pardon molim da mi oprostite, promrmljao je Doyle sav smeten dok je petljajui silazio sa stola. Da sam proklet! uzviknula je neka buljooka starina dok je ubrusom otirala koulju. Kakva je to huda smicalica? Kad se stialo prvo iznenaenje, svi kao da su se razgnjevili, i Doyle je uo kako netko veli: Hudobna je to neka stvarca. Pod klju s njima. Sad se i Romany domogao poda, pa je rairio ruke tako autoritativno da su ljudi do njega, to su maloas skoili na noge, sad posluno odstupili. Dogodila se eksplozija, dahnuo je, a uspio je da mu glas zazvui i strogo i bez daha. Sklanjajte se s puta, moram I tada je opazio Doylea. Usprkos svojoj totalnoj dezorijentiranosti, Doyle se osjetio i zbunjen i polaskan kad je vidio kako je arobnjak problijedio i zakovitlao se, pa se udarcima i psovkama probio do najbliih vrata koja je trzajem otvorio. Prije nego to se izgubio vani u noi ispalio je na Doylea jo jedan, posljednji i uasnuti pogled. Za njim, Sammy, i vrati ga ovamo, progovorio je hladni glas Doyleu iza lea. Okrenuo se i susreo sumnjiav pogled masivno graena mukarca s pregaom i satarom koju je drao s naviklom lakoom. Nikakav prasak uo nisam, rekao je Doyleu dok je neki nabiti mladi urno kretao za Romanyjem. Ovdje bude bar dok ne kaemo tko e drijeit kesu za propalu veeru. Ne, odgovorio je Doyle prisiljavajui svoj novi glas da zazvui razlono to nije bilo lako, jer je zapazio nekoliko ljudi to su nosili visoke zavrnute izme, halje do koljena i kratke perike, a izgovor to ga je uo bio je gotovo nerazumljiv, pa je bio poprilino siguran da zna to se tko zna kako dogodilo. Ja odlazim odavde, to da je jasno. A sad me moe pokuati zaustaviti tom sjekiricom, ali mene je toliko strah da u se zaista potruditi da ti je otmem, pa si mislim da bismo obojica mogli stradati, a ova mi se godina ini poprilino trula kao godina u kojoj bi se isplatilo biti ranjen. Da bi naglasio svoje rijei, ispruio je ruku i digao sa stola prazan kositren vr. Benneru, pomislio je, odvagnuo ga i valjano uhvatio, nadam

223

se da si za ovo bio sposoban. vrsto je stisnuo pehar, tako vrsto da su mu pobijeljeli zglobovi na prstima amor se bio stiao i svi su, ak i krmar, promatrali sa zanimanjem a onda je podvostruio pritisak i osjetio kako mu se svaki siuni zarez i rupica na povrini pehara usijeca u unutranju stranu prstiju; ruka ga je zaboljela sve do ramena i divlje zadrhtala ali pehar nije popustio ba nimalo. Nakon jo nekoliko trenutaka jalova naprezanja popustio je stisak i njeno vratio vr na stol. Vidi se da je pravio majstor, promrmljao je. Nekolicina se u njegovoj blizini nacerila, a s udaljenih se stolova zauo otvoreni smijeh. ak se i kroz gostioniarevu tupu namrtenu grimasu probio nekakav zlovoljni smijeak. Kad se Doyle okrenuo da ode, svi su se poeli smijati, i to je, poput pukotina u ledu to se zvjezdasto ire, skrilo napetost, tako da je sada mogao, crven od srama ali bez smetnje, kroz veselu gungulu prevaliti svoj put do vrata. Kad ih je otvorio i iskoraio, studen mu je u asu oprljila ruke i lice do neosjetljivosti. Plua su mu ustuknula pred prvim udisajem, a on je pomislio da mu je nos zacijelo prokrvario naprosto od prelaenja tog divljaki ledenog zraka. Isuse, kriknuo je u sebi kad su se vrata za njim uz tresak zatvorila, to je ovo? Ovo ne moe biti Engleska prokleti nas je kujin sin prebacio na neku prokletu udaljenu postaju u Ognjenoj zemlji ili tako negdje. Da mu se svi u gostionici nisu smijali, bio bi se okrenuo i vratio unutra; ovako je udario naprijed, zabivi izbodene ruke u depove pretankog kaputia, a onda se zatrao uskom, mranom uliicom, nejasno se nadajui da e sustii Romanya i strahom natjerati opsjenara da pronae neko toplo mjestace gdje bi naprosto mogao odsjedi neko vrijeme. On nije naao Romanya, ali Sammy jest, i Doyle je naiao na Sammya sklupanog na ulazu nekog uskog sokaka otprilike blok i pol daleko od krme; na pepeljastosivoj mjeseini Doyle ga moda ne bi ni bio opazio, ali je zauo njegovo beznadno jecanje. Smrznute su suze prilijepile Sammyev obraz za zid od opeke, i kad je Doyle unuo i njeno podigao mladievu glavu, zaulo se tiho pucketanje. Sammy! rekao je Doyle glasno kako bi se probio kroz mladievu opsesivnu utuenost. Kamo je otiao? Kad nije dobio odgovora, estoko ga je prodrmusao. Kojim putem, ovjee? Para mu se dizala u perjanici, poput dima. On dahnuo je mladi, on mije pokazao zmije u meni. On mi je rekao: Pogledaj se, i ja sam se pogledao, i vidio sve te zmije. Ponovno je

224

zajecao. Ne mogu se vratiti onamo, a ne mogu ni doma. One e ui u svakoga. Otile su, rekao je Doyle odluno. Shvaa ti mene? Otile su. One ne trpe hladnou, i ja sam ih vidio ba sve kako puze od tebe da crknu, vidio sam kad sam dolazio. A sad, kamo je otila ta vucibatina? Sammy je mrcnuo. Otile pro? Pokrepale? Kria ti? Spustio je na svoje tijelo pogled pun straha. Da, sto mu avola. Jesi li vidio kamo je otiao? Nakon dugog tapanja odijela i zavirivanja po njemu, sa sve manjim uasavanjem, mladi se poeo tresti. M-moram se vratiti, rekao je i ukoeno se podigao. avolski hladno. O, ja, aja, hoete znati kamo ode. Da. Doyle je zamalo, u nastupu drhtavice, zastepovao po kaldrmi. Desni mu je gleanj odrvenio, a i plaio se da bi mu se lanac to ga je vukao za sobom mogao zamrznuti za kou. Sammy je ponovno mrcnuo. Preskoio je preko one kue tamo pa u susjednu ulicu. Doyle je nakrivio glavu da ga bolje uje. Kako? Preskoio je preko ove kue, kao skakavac. mrc. Ispod cipela je imao metalne spirale, dodao je Sammy kao objanjenje. A. Ovaj hvala lijepo. Oito je Romany hipnotizirao deka i sprijeda i straga, pomislio je Doyle. I za samo nekoliko sekundi! Bit e ti bolje da zbog injenice to te se, kako se ini, plai, ne postane i suvie samouvjeren ako jednom naleti na njega. O, sasvim usput, rekao je kad se momak poeo udaljavati vukui noge, gdje smo mi to? Ja sam se izgubio. Borough High Street. Southwark. Doyle je zadigao obrve. London? Ovaj, naravno, London, odgovorio je mladi i poeo nestrpljivo trati na mjestu. Ah, a koja je godina? Datum? Gospode, mister, toga ja ne znam. Ali je zima, to je sigurno. Krenuo se i zabrzao natrag prema gostionici. Ko je kralj? zazvao je Doyle za njim.

225

Charles! stigao je odgovor preko ramena. Charles koji po redu, pomislio je Doyle. Tko je bio kralj prije njega. povikao je za prilikom to je iezavala. Sammy je odluio da ga ne uje, ali se zato zauo kljocaj i kripa prozora to se otvarao nad njim. Oliver Blaeni, doviknuo je ljutito muki glas, i dok je on vladao, nou po ulici nije bilo takve halabuke. Sir, molim da mi oprostite, odgovorio je Doyle urno pa svrnuo oima, to su tipale od hladnoe, prema gore, da bi otkrio koji je to od desetaka malih paneliranih prozora odkrinut. Ja bolujem od, a zato ne, pomislio je, od upale mozga, pa sam izgubio pamenje. Nemam kamo otii. Biste li mi dopustili da do zore odspavam u kuhinji ili mi bacili dolje kakav vri ogrta? Ja uo je kako se prozor uz prasak zatvorio i brava se uz kripu stegla, iako jo ni tada nije otkrio koji je to bio. Tipini kromvelovac, pomislio je, pa ispustio uzdah to je odjedrio u obliku oblaia. I tako, pomislio je dok se vukao naprijed, negdje sam izmeu, ovaj, 1660. i koje? Kad je umro Charles Drugi? Oko 1690, rekao bih. Ovo je jo gore. U 1810. imao sam barem anse da pronaem Darrowljeve ljude i s njima se vratim kui ili, ukoliko mi to ne uspije, da prihvatim ono to mi je sudbina, kako se ini, priredila, i da proivim ivot u poprilino udobnosti kao William Ashbless. (Za pet rana bojih, to je hladno.) Blesane zato to nisi uinio? Naprosto po sjeanju ispie Ashblessove pjesme, posjeti Egipat pa se umjerena slava i imetak pa ak i ljepuna ena naprosto dokotrljaju. Ali ne, umjesto toga ti si morao ii okolo i dosaivati arobnjacima, i tako si sada povijest liio Williama Ashblesa, a ti si se sam zakopao u nekakavom prokletom stoljeu u kojemu nitko ne pere zube niti ulazi u kadu, i u kojem je ovjek sredovjean u tridesetoj. Sluaj je htio da pogleda gore ba u trenutku kad se preko uske pruge neba, vidljive izmeu izbaenih krovova, dijagonalno sunovratila bizarna prilika u jednom se trenutku ocrtala kao silhueta na pozadini punog Mjeseca pa je odskoio natrake s ulice i skutrio se uz kamenje najblieg zida, iako je znao da je dolje u sjeni zacijelo nevidljiv, jer je taj lik to je svakako nevjerojatno visoko bio doktor Romany, kojega nije bilo mogue zamijeniti ak ni na toj udaljenosti u tom jednom trenutku, Romany sa svojom elavom glavom, haljama to su leprale i s potplatima obiju cipela to su letjeli pola metra iza njega na potpuno ispruenim oprugama. Kad se uzlazni moment izgubio i on sjetio kako ga prva slabana paukova mrea gravitacije poinje vabiti da se vrati dolje, i kad su se oblinji krovovi ponovno poeli uzdizati, briui mraznu rasko visokih

226

kua du itavog London Bridgea i nepokretne bijele rijeke to je leala ispred njega, doktor Romany je shvatio da mu skokovi nisu vie onako visoki kao to su bili prije nekoliko minuta, i da njegov omota uzburkanog zraka gubi svoju cjelovitost i puta u sebe estoku mrzavicu koju sad poinje osjeati. Nije to bio nekakav stvarni porast njegovih moi, ve se naprosto njegova uobiajena magijska snaga protegla dublje u arhainiji, i stoga za arobnjatvo pogodniji, okoli no i taj se efekt ve poeo iscrpljivati. Ovo je, pomislio je dok je pregibao koljena na izbaenom zabatu da bi potom izveo polagani silazni salto prema kaldrmi, kao kad ovjek otkrije da mu je njegov uobiajeni ma lagan, nakon to je satima vjebao s drugim vrlo tekim: ma je ustvari teak kao to je i bio, i iluzija se nove snage brzo gubi. Ovaj prividni rast moi nee vjerojatno nadivjeti no a vrata e se u toj gostionici koju smo rastepli zatvoriti negdje u zoru. I zbog toga, pomislio je dok je zaustavljao svoj polagani pad tako to je obavio ruke oko cimera neke gostionice to je prikazivao nekakvog crnog Maura kako plee, morat u se javiti Fikeeu i Gospodaru to prije bude mogue, rei im tko sam i zato sam ovdje.

*
Bit e ovo jedna od ljepih veera, pomislio je Ezra Longwell koji se oduvijek rado sladio izvrsnim jelima to ih je Bratstvo pripravljalo svojim lanovima. Ponovno je napunio au iz boce porta to je stajala uz ognjite po ovako odvratnom vremenu ak je i ampanjac morao odsjediti pola sata uz vatru prije nego to bi ga posluili, a klaretima i poboljanim vinima bio bi potreban puni sat i pol. I dok je tako pijuckao jo studeno vino, preao je do malog prozora u tudor-stilu kojemu toplina iz kuhinje nije doputala da se prekrije mrazom. Rukavom je s njega obrisao paru i zirnuo van. Zapadno od mosta treperila su svjetla, razbacana izmeu gomile daara i atora zimskog vaara to se protezao preko ledom prekrivene rijeke od Temple Stairsa pa sve do oblae Surreya. Klizai to su vitlali fenjerima veselo su se utrkivali preko leda, nalik na rakete ili zvijezde padalice, ali je Longwellu bilo drago to je unutra i radosno je iekivao toplu veeru. Otkoraio je od prozora i zatim, uz jo jedan posljednji i umilni pogled upuen loncima iz kojih se dizala para Samo njeno s tim velianstvenim safaladama! rekao je tustoj gospodarici kuhinje odetao

227

kroz predsoblje do blagovaonice, dok mu je lani na glenju slabano zveckao po daskama poda. Kad je Longwell uao u sobu, Owen Burghard je podigao pogled i nasmijeio se. A kako te slui ezdeset osma, Ezra? Ezra je pocrvenio dok je prelazio prostoriju prema svom uobiajenom naslonjau, svjestan zabavljenih pogleda to su mu ih upuivali drugi lanovi. Nije loe, odgovorio je zlovoljno kad je naslonja zakripao pod njegovom teinom, iako je avolski studeno. Utoliko bolje, da ti zauzda plahovitu narav, rekao je Burghard i vratio panju karti na stolu. Kucnuo je po desnome rubu kamiem zemljane lule pa rekao u ne ba sasvim pedantnoj maniri: I tako, kao to vidite, gospodo, ta razdoblja pojaane aktivnosti sa strane Fikeeove ciganske drube Prekinula ga je snana lupa po vratima. U jednom su trenutku svi bili na nogama, s rukama na balacima maeva ili kundacima kubura, i svaki je od njih automatski prije nego to e ustati, odmotao lani to mu se vukao za desnom izmom, kao da je slobodno poigravanje lania vitalno koliko i oruje. Burghard je otiao do vrata, povukao zasun i otkoraio. Nije zakljuano, rekao je. Vrata su se otvorila i sve se obrve uzdigle pri pogledu na neto to bi se moglo uiniti divom iz skandinavske mitologije koji je uteturao u sobu. Bio je zgromljujue visok, vii ak i od samoga kralja, koji je mjerio puna dva jarda, a njegov neobino krojen i za ovo godinje doba neprikladno tanak kaputi nije nimalo pomagao da se sakriju iroka plea i miiave ruke. Ledom skorena brada davala mu je pradrevni izgled. Ako imate vatre, zakrijetala je ta prikaza nekakvim barbarskim izgovorom, i neto toplo za popiti Tada se zanjihao, i Longwell se uplaio da bi im to udovite, ako bi se svalilo, moglo stresti knjige s polica. Burghard je blenuo i pokazao prstom na uljezovu desnu izmu s koje se po podu vukao lanac ledom zaepljenih karika, pa pojurio da ga pridri. Beaslev! dreknuo je. Pomozi mi oko njega. Ezra, kavu i konjak, urno! Burghard i Beaslev pomogli su onemoalom, napola smrznutom ovjeku da prijee preko poda do klupe ispred ognjita blagovaonice. Kad je Longwell donio veliki pehar konjakom ojaane kave, gorostas je neko vrijeme samo udisao mirisavu paru i tek tada povukao gutljaj.

228

Ah, udahnuo je napokon, pa spustio kavu do sebe i rairio ruke prema aru. Mislio sam da u vam umrijeti pred vratima. Jesu li vam zime uvijek tako gadne? Burghard se namrtio i dobacio pogled ostalima. Tko ste vi, sir, i kako ste dospjeli ovamo? uo sam da se obiavate da se sastajete u kui na junome kraju mosta. Na prvim vratima na kojima sam pokucao nisu me htjeli pustiti unutra, ali su me uputili kako da doem ovamo. A to se tie toga tko sam, moete me zvati no k vragu, ne mogu smisliti ime koje bi posluilo. Ali sam doao ovamo, i tu mu je smijeak rascijepio iscrpljeno lice, zato to sam znao da u doi. Vjerujem da ste vi psi koji su mi potrebni da uhvatim svoju liju. Postoji jedan arobnjak zvan doktor Romany Mislite li na doktora Romanellia? upitao je Burghard. Za njega smo uli. Jeste li? Tako daleko uzvodno? Blagi Boe. Dakle, Romanelli ima brata blizanca, zvanog Romany, koji je skoio mislim da bih mogao kazati, zahavaljujui maginim sredstvima do vaeg Londona. On mora biti uhvaen i prisiljen da se vrati onamo gdje spada. I uz malo sree, moglo bi ga se natjerati da i mene vrati sa sobom. Brat blizanac? Kladio bih se da ste mislili na kaa, rekao je Longwell pa maicama uhvatio eravku s reetke i paljivo je poloio u svjee napunjenu glavu lule. Jeste li za lulu duhana? Bogami jesam, odgovorio je Doyle i prihvatio od njega lomnu bijelu zemljanu lulu i duhankesu. to ste mislili time, kakav ka? Burghard je prikiljio na Doylea. Vi ste, sir, prokleto zbunjujua smjesa znanja i neznanja, i jednog bih dana s uitkom posluao vau priu o vama. Primjera radi, vi nosite spojni lanac a ne ini se da ba znate mnogo o nama, i vi znate za doktora Romanellia ali ne znate to je ka i zato se dogodilo da je zima tako opaka. Tu se nasmijeio, iako je u njegovim varljivo blagim oima ostao onaj odbljesak raundije. Protjerao je prste kroz kratko podianu, prorijeenu kosu. No u svakom sluaju, ka je duplikat ovjeka, izrastao u badnju napunjenom specijalnom otopinom iz svega nekoliko kapi krvi originalne osobe. Ako se ta procedura valjano izvede, duplikat nee samo nalikovati originalu u svim potankostima, ve e takoer posjedovati i sva znanja koja je ovaj imao. Doyle je bio napunio lulu suhim duhanom pa ju je sad pripalio isto onako kao to je to bio uinio Longwell. Da, mislim da bi Romany mogao

229

biti tako neto, rekao je puckajui dim i putajui da mu vatra otopi led na bradi. Oi su mu se rairile. Aaa i vjerujem da znam jo jednoga koji je vjerojatno taj ka. Ubogi klipan. Siguran sam da to ne zna. Znate li za Amenophisa Fikeea? upitao je Burghard. Doyle se oglednuo po drutvancu, pitajui se koliko da se odvai razotkriti. On jest, on e biti ili je bio, voa jedne ciganske horde. Da, on to jest. A emu sve to bit e i bio je? Nije vano. No u svakom sluaju, gospodo, taj ka doktora Romanellia noas je ovdje u Londonu, i oboruan je znanjem koje nitko ne bi smio posjedovati, i potrebno je da ga se nae i otjera onamo kamo spada. I vi se elite vratiti s njim, dodao je Burghard. I tako je. Ali zato da se posluite takvim pogibeljnim, pa makar i brzim nainom putovanja? upitao je Burghard. Uz pomo broda i konja i magarca moete za est mjeseci stii kamo god vas je volja. Doyle je uzdahnuo. Koliko sam shvatio vi djelujete kao nekakva magijska policija, otpoeo je. Burghard se u isto vrijeme i trznuo i nasmijeio. Ne ba tono tako, sir. Ono za to nam plaaju izvjesna imuna i umna gospoda, jest spreavanje izdaje uz pomo magije. Mi se ne sluimo magijom ve njezinom negacijom. Shvaam. Doyle je poloio lulu na ognjite. Ako vam ispriam priu, rekao je oprezno, i ako se suglasite da je ta kreatura Romany no, recimo, grozomorno mona prijetnja Londonu i Engleskoj i itavom svijetu, hoete li mi tada pomoi da ga uhvatim i potom mi ne zaprijeiti povratak ako je taj uope mogu onamo gdje pripadam? Dajem vam svoju rije, odgovorio je Burghard tiho. Doyle je nekoliko trenutaka zurio u njega dok je vatra u tiini prtala i pucketala. Onda dobro, zabrujao je napokon. Ali bit u kratak jer moramo djelovati brzo, a ja vjerujem da znam gdje e biti jo koji sat vremena. On i ja skoili smo ovamo pomou ovog ili onog maginog postupka, ali ne s nekoga drugog mjesta, kao to je to, recimo, Turska. Skoili smo iz drugog vremena. Posljednje jutro koje sam vidio bilo je jutro dvadeset estog rujna, godine 1810. Longwell je upao u oluju smijeha koja se stiala kad je Burghard digao ruku. Nastavite, rekao je.

230

Dakle, ini se da je neto I tu je zastao, jer je na stolu opazio knjigu u konom uvezu, i mada je sad bila nova, i brojka 1684. otisnuta zlatom na hrptu blistala jarko, on ju je prepoznao, i zato je ustao i otiao do nje. Uz tintarnicu je lealo pero spremno za upotrebu, pa ga je zamoio u tintu i smijeei se prelistao do posljednje stranice pa preko nje nakrabao: IHAY, ENDANBRAV ANCAV OUYAY IGITDAV? to ste to napisali? upitao je Burghard. Doyle je otklonio pitanje netrpeljivim odmahom ruke. Gospodo, neto je probilo rupe u strukturi vremena Samo petnaest minuta poslije toga grupica od desetak ljudi, umotana zbog izuzetne hladnoe, izila je u koloni kroz ulina vrata stare zgrade i urno se udaljila na jug, niz usku ulicu na mostu, prema obali Surreya. Izmeu drevnih kua bilo je mjesta da hodaju u dvoredu, ali su se kretali u koloni po jedan. Doyle je bio drugi u vrsti, odmah iza platem zaogrnute Burghardove prilike, iji je korak lako drao, unato neuobiajenoj okastoj komadini maa u koricama to mu je lupkala po desnom bedru. Jedino je osvjetljenje bila tanka pruga utog svjetla to ju je bacao Burghardov zamraeni fenjer, jer je u tamnom procijepu ulice mrak bi potpun, iako je nekoliko katova iznad njih mjeseina zasipala injem nazubljene krovove i pauinu debelih potpornih greda ija je zadaa bila da sprijee nestabilne stare zgrade da se srue jedna na drugu. Most je bio tih, ako se izuzme povremeni zveket gleanjskog lanca o kaldrmu i slabana glazba i smijeh uz povike to ih je Doyle mogao uti izdaleka i zdesna. Ovamo, proaptao je Burghard stupivi u jedan prolaz pa skrenuo svjetlo na drvenu konstrukciju za koju je Doyle shvatio da su stepenice koje vode dolje. Nema smisla najavljivati na dolazak marom kroz juna vrata. Doyle je poao za njim niz mrane stepenice, pa su nakon dugog krunog silaenja kroz okno usjeeno u kameni zid mosta ponovno izronili na otvoreno ispod trbuha golemoga luka, i Doyle je sad prvi put opazio da je rijeka, vidljiva s onu stranu drvene konstrukcije stepenica i izmeu lukova mosta, samo bijelo, nepomino prostranstvo mjeseinom obasjanog leda. U daljini se vidjela grupica ljudi kako se preko leda kree prema sjevernoj obali i Doyle je, nakon to je na nju bacio letimian pogled, otkrio da mu se oi same vraaju na te udaljene prilike. to je to bilo u

231

njima to mu je prikovalo pogled? Nezgrapni, pogrbljeni izgled nekolicine od njih? Razigrani, skakutavi hod onoga na elu? Doyle je svojom velikom akom, odjevenom u rukavicu, poklopio Burghardovo rame. Va dogled, tiho je progunao kad se Longwell s njim sudario otraga, ne trznuvi ga nimalo. Dakako. Burghard je zapetljao pod kaputom pa predao Doyleu dogled na razvlaenje. Doyle je, klik-klik-klik, razvukao spravicu do njene pune duine pa je uperio u daleku skupinu. Nije uspio izotriti, ali je ipak mogao vidjeti dovoljno bistro da bude siguran da je lakonogi voa glavom doktor Romany; ostalih je pet ne, est likova izgledalo poput nakaza odjevenih u bunde. To je taj kojeg traimo, rekao je Doyle tiho i vratio dogled Burghardu. Aj-aj. Jer dok smo na ledu ne usuujemo mu se suprotstaviti. Zato je tako? upitao je Doyle. Veza, prijatelju, lanii ne djeluju na vodi, netrpeljivo je prosiktao Burghard. Aha, promrmljao je Longwell iz tame, iza i povie Doylea, ako mu se suprotstavimo na ledu, u trenutku e na nas navrnuti sve avle iz pakla, a nae due nee biti usidrene i pripravne za napad. Zapuh je arktikog vjetra mlatnuo po starim stepnicama, od ega su se zanjihale poput kapetanskog mosta opkoljenog broda. Ali ipak, moemo ih slijediti do sjeverne obale, zar ne, premiljao je Burghard, i ondje ih pozvati da stanu. Hajd za mnom. Nastavili su svojim silaznim kursom da bi nakon jo nekoliko minuta sputanog bauljanja stigli do snijegom posutog mola s iskrivljenim i rascijepljenim daskama, pa s njega stupili na led. Sad se okreu vie prema zapadu, nakon to su drali sjeverni smjer, rekao je Burghard tiho, dok su mu oi poivale na sedam likova u pokretu, dobrano dalje na ledenom polju. Izai emo ispod mosta sa zapadne strane i zatim zaviti na sjever, pa ih doekati na obali u laktu okuke. Kad su kroz jedan od visokih lukova izali na led, Doyle je ispred sebe ugledao svjetla to su se zibala i ponovno zauo, ali sad glasnije, smijeh i glazbu. Na rijeci su bili atori i daare i velike ljuljake sa zubljama privrenim na bokove, kao i laa s osovinama i kotaima to je polagano

232

evrdala tamo-amo preko povrine leda, i kojoj su na jedrima i kotaima bila naslikana kriava lica a sa snasti se vijorile vrpce i zastavice. Tiha je povorka Antejevog bratstva obila slavlje na istonoj obali i zaklipsala na sjever. Kad su jo bili stotinu jardi daleko od obale, grupa je doktora Romanya niknula iz crnine ispod najsjevernijeg luka mosta i udarila prema stepenicama ispod Thames Streeta. Kad su krenuli uz njih, visoka se, ila prilika doktora Romanya okrenula, no dok je on tek poinjao pokret, Burghard se izvio ustranu i zavrtio rukama kao da okree kota, to je sve zavrilo tako da je Doylea objema akama gurnuo u prsa; Doyleu je pokliznula noga i on je svom teinom sjeo na led dok se Burghard gromoglasno nasmijao. Longwell je poeo izvoditi groteskno tankoutnu baletnu piruetu, i Doyle je na trenutak bio siguran da je Romany u njih ispalio aroliju koja izaziva ludesanje, i da e za koji trenutak i sam poeti lajati kao pas ili jesti vlastiti eir. Romany se ponovno okrenuo prema sjeveru, pa su se on i njegova zauujue ivahna svita poeli skakutavo uspinjati stepenicama. A onda je na mjeseev disk dojedrio iskrzani oblak i potamnio scenu poput abaura. Burghard i Longwell, sad obojica uozbiljena lica, pomogli su Doyleu da se uspravi na noge. Moje izvinjenje, rekao je Burghard. Bilo je kljuno da pomisle kako nismo nita bolje od bunih pijandura. A sad brzo, da ih epamo. Desetak ljudi na ledu potralo je prema obali Doyle je brzo uhvatio foru napola kliznog koraka potrebnog za odravanje ravnotee i za dvije minute svi su bili na dnu stepenica pa se stali uspinjati preko jarbola potonulog broda to je strao pod kutom iz kompaktnog leda. Uspeli su se, slijedei usku stazu, do Thames Streeta, a onda su zastali na tom irem bulevaru, ogledavajui se i lijevo i desno za iezlom lovinom. Tamo, rekao je Burghard napetim glasom i pokazao prstom na snjenu prugu po sredini ulice. Preli su ravno prijeko u onaj uliak. Dvanaestoro je ljudi polo za njim, iako Doyle nije mogao vidjeti kako je Burghard doao do zakljuka kojim je putem poao Romany; sve to je vidio kad je prelazio preko krpe snijega bili su tragovi dva vrlo krupna psa. Utrali su u uliicu, i Doyleovo je tijelo reagiralo na slabano, brzo grebanje prije nego to ga je svijest pravo i ula ljevica mu je istrgla ma

233

iz korica i u trzaju ga poravnala ba u asu kad je jedan od tih stvorova skoio na nj, pa se ovaj nataknuo na iljak. estoki ga je udarac odbacio natrake, da bi potom zauo grleno groktanje i tuckanje zubi o elik trenutak prije nego to je udarcem lijeve noge zbacio monstruma s otrice. Pazi, monstrumi! uo je ispred sebe Burgharda kako vie, a onda je fenjer zveknuo o ledom pokrivenu kaldrmu a zaslon mu je ispao, tako da je usku uliicu zapljusnuo utim svjetlom. Prizor s kojim se Doyle sad naao suoen bio je nalik kakvoj umobolnoj slici do koje Goya ipak nije nikada doao: Burghard se valjao po zemlji u divljem rvakom zagrljaju s nekakvim neljudskim miiavim stvorenjem koje je izgledalo istovremeno i kao ovjek i kao vuk, a jo je nekoliko tih kreatura ualo spremno s druge strane tog para to se oajniki borio; plea su im bila pogrbljena, kao da je hodanje na stranjim nogama za njih novost, njuke su im se ispod zabaenih ela protezale na psei nain a iroke su im se ralje kostrijeile zubima to su Doyleu nalikovali bjelokosnim otricama maeva Ali je u njihovim siunim oicama svjetlucala inteligencija, pa su oprezno ustuknuli kad je Doyle, ne skidajui s njih oi, zatjerao ma kroz torzo dlakavog stvorenja to mu se do nogu borilo s Burghardom. Sorls, Rowary! zalajao je jedan od njih preko ramena kad je Burghard udarcem noge odbacio ustranu svog ubijenog napadaa i ustao da bi orukvicom otro krv s oiju i desnicom izvukao ma; zakrvavljeni bode ve je stiskao u lijevoj aci. Dvije izvijene, gustim krznom prekrivene leine sad su se prestale trzati i ostale leati, nepomino prostrte izmeu dvije grupe. Longwelle, Tysone, rekao je Burghard tiho, oko ovih kua, brzo, zatvorite drugi kraj sokaka. Zauo se zveket i zveckanje kad su se ova dvojica udaljila brzo i posluno. Romany se okrenuo i zakoraao natrag, i sad si je pleima probio put izmeu dva svoja vuja pomonika i suelio se s progoniteljima. Njegovo mravo lice, sablasno odozdo osvijetljeno fenjerom, iskrivilo se od bijesa kad je otvorio usta i poeo izgovarati slogove to su vitoperili i sparuivali i sam zrak koji ih je pronosio Doyle je osjetio kako mu lanac oko glenja poinje vibrirati i zagrijavati se a onda je opazio Doylea kako stoji ispred sviju, s golim i krvavim maem u ruci, oito toliko imun na magiju da se nije ak ni trudio da je neim suzbije. Njegove su se litanije zakolebale i stale, iako su mu usta ostala otvorena, zablenuta od prepasti.

234

Doyle se pognuo da podigne fenjer i potom se uspravio, nacerio opsjenaru i u nj uperio ma: Bojim se, doktore Romany, da ete morati poi s nama. arobnjak je izveo zadivljujui skok natrake preko glava ljudi-vukova. Skokovima se udaljio niz ulicu; njegovi su stvorovi zakaskali za njim, a za njim su oprezno slijedili Doyle, Burghard i ostali. Odnekud ispred njih zauo se glasni pucanj pitolja i trenutak kasnije prodorni je tule odjeknuo izmeu blizu primaknutih kamenih zidova, a kad je zamro u dahtavo guenje, Doyle je zauo Longwella kako vie: Ni koraka dalje, kleta udovita u ovim je kuburama dosta i praha i olova da vas sve poaljem kui. Doyle, koji je potrao ispred Burgharda, podigao je fenjer taman na vrijeme da u bljesku uhvati nekakav lik u haljama to je uzlijetao ravno uvis. Skae prema krovu, tucga brzo! zaurlao je, a jo su dva pucnja planula i grunula ispred njega, pri emu su plamenovi iz cijevi bili nakoeni uvis, a onda je gotovo ogluio kad mu je Burghardova kubura opalila kraj uha. Te se hudobe penju uza zidove kao pauci! dreknuo je Longwell. Poskidajte ih! Negdje se iznad njih uz kripu otvorio prozor, i neto to je moglo biti samo nona posuda prasnulo je o suprotni zid i zapljusnulo po Doyleu. Otale, vi tati i tolvaji! zavritao je enski glas. buka i krhotine kamena razneseni zrnima zatukli su pri padu na tlo uliice. Ne pucajte! zazvao je Burghard, glasom hrapavim od razoaranja. Pogodit ete tu vraju babu. Nema ih vie, poglavaru, rekao je Longwell urei prema mjestu na kojem su stajali Doyle, Burghard i ostali. Odoe preko krova brzo kao takori. Natrag u Thames Street, prohripao je Burghard. Romanya smo izgubili on moe preko krovova kamo mu se svidi. Bravo, vratimo se veeri, gorljivo je predloio Longwell dok su vraali maeve u tokove, zadijevali kubure i kretali natrag, preko dvije kosmate leine prema mjeseinom obasjanom ploniku Thames Streeta. Znam kamo je otiao, rekao je Doyle tiho. Udario je prema mjestu na kojem sam na poetku rekao da e biti prema mjestu na kojemu magija

235

najjae djeluje prema polju procijepa, onoj gostionici na Borough High Streetu. Nisam ba oduevljen idejom da prelazimo preko leda, sada kad on zna da smo mu za petama, progovorio je jedan lan kovrave kose i njene tjelesne grae. Ako se ondje na nas okomi To nam nee nuno zapeatiti sudbinu, odgovorio je Burghard dok ih je vodio naprijed. Ne uzdaj se toliko u zatitu. Odmah emo izvidjeti i neemo se uputati ni u kakve nepromiljene poteze. Pourili su natrag, poprenom stazom do stepenica ispod Thames Streeta, pa su se na najgornjoj stepenici nagnuli preko ograde i zagledali se preko leda u baklje i atore zimskoga vaara. Suvie je ljudi posvuda a da bismo prepoznali ikoga od njih, progunao je Longwell. Moda, promrmljao je Burghard koji je bio izvukao svoj dogled i sad njime polako, sve prst po prst, prelazio preko scene. Vidim ih, proaptao je na koncu. Naprosto su udarili ravno poprijeko, ak se i ne trude da izbjegavaju ljude ha, trebali biste ih vidjeti kako se odmiu! Okrenuo se prema orijakoj Doyleovoj pojavi. Koliko e biti moniji kad stigne u tu gostionicu? Ne znam precizno sve te volte i ampere, odgovorio je Doyle; recimo naprosto neizmjerno jai. Mora da je imao neto vraki neodgodivo na pameti kad ju je i onomad napustio. Bojim se da emo mu u tom sluaju morati gaziti po petama, rekao je Burghard bez oduevljenja i zagledao se niz stepenice. Za mnom, i pametno sad dolazi stavljanje soli na rep. Orijentalne su nanule zakucale po kaldrmi ispucaloj od mraza kad je jo jedna grupica kradomice skrenula iza ugla iz Gracechurcha u Thames Street. Neobino je odjeveni voa preletio pogledom praznu ulicu i nastavio odlunim korakom. ekaj as, alkemiaru, rekao je jedan iz njegove etice. Ne idem dalje bez objanjenja. To to smo uli bila je pucnjava, zar ne? Jest, odgovorio je voa razdraljivo. Ali nije bila u tebe. Ali u to jest bila? Rekao bih da to to je kriknulo nije bila krtena dua. Vjetar je otpuhnuo ovjekove dugake smee vitice, nezadrane vlasuljom, naprijed preko njegova poneto punaka i hirovita lica. Nabio je eir vre na elo. Ovdje ja zapovijedam, iako bez slubenog

236

ovlatenja, ba kao to je to inio i moj otac u Francuskoj. Velim da sve to nam je potrebno ti nosi u toj kutiji nije nam potreban savjet nekakvog vrajeg maioniara. Amenophis Fikee se vratio do mjesta na kojem je stajao sugovornik pa, u stanju da ga zbog svojih podlonih cipela gleda odozgo, prosiktao na njega: Sad me sluaj, pretenciozni lakrdijau. Ako ti huda zadnjica ikad poine na prijestolju, bit e to zbog mojeg truda, a unato tvojemu. Ili si zamilja da je taj kretenski pokuaj atentata to ste ga ti i Russel i Sidney lani zamutili bio neto inteligentno! Ha! Blesavci, kroz staklo hoete dohvatiti slatkie! A potreban sam ti ja, i magija, i pune vree dobre sree samo da te vjetar ne odnese krvnikovu panju, a o tome da se zakralji da i ne govorimo! A ovjek s kojim sam noas stupio u vezu pozdravio me kroz svijeu drevnom lozinkom, i on ima vie sirove snage nego to sam je ovaj, ve dugo vremena, vidio u arobnjaka. Bio si ondje, ovjee nisam mogao ak ni pripaliti svijeu da bih ga primio ona je naprosto sama planula! A sada se spleo u neto, vrlo vjerojatno u Jamesovo preljubljeno Antejevo bratstvo, pa se morao povui do onog mjesta na strani Surreya gdje je jedan od onih neobjanjivih mjehura oprosta, a koje sam vam spomenuo, i u kojima je magija slobodnija. I zbog toga emo se s njim susresti ondje. Ili bi se radije vratio u Nizozemsku da potrai krunu na vlastitu ruku, bez moje pomoi? Vojvoda od Monmoutha i dalje se drao zlovoljno pa je Fikee prema njemu mahnuo malom crnom kutijom. I bez mog savrenog i krivotvorenog branog ugovora? Monmouth se namrtio, ali je slegnuo ramenima. Neka bude, arobnjae. Ali daj da se miemo, jer e nas taj tvoj prokleti mraz slediti u blokove. Druina je ponovno krenula naprijed, prema mostu. Brod je jedrio sasvim uz vjetar, a njegovi su pijani mornari mahali raspirenim bakljama manje-vie u taktu vlastitog pjeva, no sad je ovjek za kormilom zasjekao preotro u vjetar pa se jedro okrenulo na vjetar i prazno zalepetalo; brod je izgubio brzinu i groteskna su lica naslikana na drvenim kotaima postala razaznatljiva, kad su se kotai na drvenim osovinama koje su probijale okvir to je podupirao plovilo stali okretati sve sporije, da bi se brod naposljetku uz trzaj zaustavio na ledu, a trenutak se zatim stao neodluno valjati prema natrag kad je jedro nainilo prelet. Burghard, koji je vodio Doylea i deset lanova Antejeva bratstva u dugom, zavojitom trku preko leda, a iza zaklona to ga je stvarao brod na kotaima, sad ga je sustigao, skoio prema palubnoj ogradi, uhvatio je, pa

237

se zanjihao preko razme i smandrljao u brod. Pijani mornari, ve ionako ljuti to su ispali iz vjetra, okrenuli su se gnjevno prema tome neimpozantno mravom putniku, ali su odstupili posrui i smeteno kad je preko ograde lagano preskoila Doyleova tjelesina i sva ona razbaurena griva, brada i skutovi bezrukog ogrtaa. Preuzimamo komandu nad ovim brodom, kliknuo je glasom napetim od suzbijenog smijeha, jer je shvatio da je o toj pustolovini itao tek prije nekoliko sati. Burghardt, kako bi se ova sprava mogla ponovno pokrenuti? Stowelle, doviknuo je voa preko ograde, daj neka gurnu kotae sasvim na drugu stranu i onda svi upadajte. Svi su se ve navikli da vide kako ovo leta po rijeci na dragovi nee ni opaziti da ide za njim. Stari, ovo je ipak moj brod, pobunio se trbuasti ovjek na krmi koji se uskoprcao na noge kad se rudo kormila polagano prebacilo na drugu stranu. Burghard mu je dao neto novca. Na. Neemo ga razmrdati, a i sii emo s njega na junoj obali. O, da i tu je izbrojio jo nekoliko kovanica i ovo je vae ako nam date svoje maske i baklje. Brodovlasnik je odvagnuo novac i oitu odlunost putnika pa slegnuo ramenima. Momci, napustite brod, doviknuo je svojim drugarima. A ostavite i svjetla i maske dobili smo dosta za itavo barilo portugisca. Najureni mornari popeli su se preko ruba ograde pa veselo skoili na led, i kad se posljednji od Burghardovih ljudi zamahom ubacio u brod, jedro se ponovno napunilo i brod je gegajui se krenuo naprijed. Burghard, koji je nosio nekakvu crveno plavu tukansku masku, upravljao je kormilom i jedriljem oprezno, kako bi slijedio ali ne i pretekao Romanya, i tako su bili ve gotovo sasvim preli rijeku i nali se na trideset jardi od stepenica Jeter Lanea, kada se skakutavi Romany osvrnuo i po trei put, pa pogledao jo jednom i zaklizavi se zaustavio, svjestan napokon toga da ga slijede. Vidio nas je! uzviknuo je Doyle, ali je Burghard ve bio trzajem sasvim prebacio rudo na lijevu stranu, pa se brod okrenuo na peti pri emu se bio opasno nagnuo na lijevi bok kad su dva drvena kotaa s te strane izbacila uvis prac odbrijanog leda, a onda se uz trijesak uspravio i zasjekao otro na desnu stranu, usmjeren ne vie na stepenice ve naciljan ravno u dugaki odsjek izgraene obale.

238

Doyle je ustao i potegao ma, no onda ga istog asa bacio od sebe, jer to uope nije bio ma ve dugaka svilena zmija to se bila izvila prema natrag da bi ga ujela. Trenutak kasnije njegov se bode poeo snano vrpoljiti da izae iz svog toka, pa su mu bile potrebne obadvije ruke da bi ga zadrao u njemu. Odjea mu se talasala u nekakvoj suludoj peristaltici, maska mu je divlje lupetala po licu, a ak se i sam brodski trup pod njegovim nogama poeo dizati i sputati poput rebara kakve goleme, zadihane ivotinje. Shvativi u panici da se naao usred nekakvog uasnog arobnjakog fokusa, posluio se iduim uzdizanjem trupa kao odskonom daskom pa se dao odbaciti preko boka jureeg, koprcavog broda; doekao se na ispruene ruke i sklupao da ublai pad. Zavaljao se nekoliko jardi a onda se klizajui zaustavio, sekundu ili dvije nakon to je brod s kotaima zaorao dok, pri emu su se trup i jarbol glasno razmrskali, a lanovi Antejeva bratstva bili razbacani u svim smjerovima poput unjeva na kuglani. Doyle je sjeo, strgnuo pulsirajuu maju masku i odbacio je od sebe najdalje to je mogao, da bi potom opazio kako njegov bode, to je bio ispao iz korica, pue prema njemu nalik kakvoj velikoj gusjenici; utnuo ju je nogom i istog asa osjetio kako ga preplavljuje sputavajua dezorijentiranost, jer iako je ova odskakutala mlitava poput komada gumene cijevi, glasno bi zveknula svaki put kad bi udarila o led. Burghard je ve bio na nogama samo sekundu nakon to je udario o led, i mada mu se lice pretvorilo u grimasu bola, uspio je povikati kretavim glasom: Svi na kopno! kad je prisilio sama sebe da zaepesa naprijed. arki su plamenovi poeli lizati tu i tamo iz smrskanog trupa. Jedan od brodskih kotaa, otrgnut s osovine, polako se na ledu okretao oko sebe, dok su mu se naslikana usta spazmatiki otvarala i zatvarala a oi sijevale okolo s oitom zlobom; a kad su plamenovi nali rubove jedra i prodrljivo se opruili po njima, lice naslikano na njemu zakolutalo je oima i, ljutito zguvalo svoje platno dok je izgovaralo neizgovorljive rijei. Stowell, crvena lica dok se borio da sprijei svoju maramu da ga ne zadavi, na putu je prema doku udario u Doylea i ovaj se stresao, duboko uzdahnuo i poao za njim. Neto se loe poelo dogaati sa zrakom okus mu je bio gadan, gorio je u oima i nosu i pluima, i Doyle je osjetio kako se iz njega izlijeva snaga. Pred najbliim ljestvama to su se uspinjale na molo plesao je i koprcao se sakupljeni kr izlomljenog drva, pa bievao koljena i kotrljao se pod izmama kad bi se tko pokuao pribliiti jedan je od ljudi pao i zamalo ga je nasmrt izmlatilo prije negoli ga je Burghard izvukao na istinu i

239

zato je Doyle naprosto uhvatio zateturanog Stowella za pojas i ovratnik i, nakon dva zamaha, da bi skupio moment, posluio se i posljednjim djeliem preostale snage da i ovoga snano odbacio uvis; potom je Doyle pao na koljena i, videi sve manje, gledao ga kako propada prema gore, maui rukama i nogama, da bi potom lagano tresnuo o povrinu mola. Zrak je ve prodorno zaudarao parama neega nalik sumporu i hloru. Doyle je znao sve kad bi se skakutave daske i maknule u stranu, da ne bi imao snage dopuzati do ljestava i uzverati se uz njih. Sruio se na bok pa prevalio na lea, i bez zanimanja gledao kako se Stowell naginje preko ruba mola i, lica osvijetljena rastuim plamenovima, isprua dolje svoj ma. Doyle je bio pomalo ljubomoran to je Stowellov ma ravan i krut dok se njegov koprcao poput jegulje. A onda je prestao misliti o tome i svemu ostalom. Burghard, koji se i dalje nekako odravao na nogama, zateturao je u gomilu letava i, dok su ga ove opako ibale po koljenima, pa se znale i zavrtjeti da bi ga opalile po preponama i trbuhu, kad je ve poeo padati, oajniki je posegnuo uvis i zgrabio poput britve otri, gornji dio prema dolje ispruenog maa. Istog su se asa letve odmaknule od njega, stvarajui razoaranu halabuku udaraca. Burhgard je ponovno naao oslonac u nogama da preuzmu teinu njegove izmrcvarene ruke, a onda je udahnuo stresavi se. K meni, Anteju! dobrano je zakriao. Longwell je puzao prema njemu, jednom rukom pokrivajui glavu da se zatiti od divljake mlatnjave drvenog komada, a onda je posegnuo rukom i dograbio lani to se vukao za Burghardovom izmom. Letve i daske, sve u vrtnji, udaljile su se od njega. Sve jedan po jedan, jo su se trojica dovukla da se prikljue lancu. Jogunasti komadi drvene grae iji su broj svakog asa pojaavale nove daske, od kojih su neke bile u plamenu, to su odskakivale od zapaljene trupine klizali su se i kovitlali prema jo nepovezanom Doyleu. Manji su se komadi kretali bre, i kad su ga pronali i poeli udarati po licu, Burghard je dreknuo: Dosegnite ga, koji od vas, hitro! ovjek na kraju lanca se napregnuo, ali nije mogao dosegnuti Doylea. Hitro se osvrnuo i vidio kako se velike daske, one od kojih puca lubanja, okreu svega nekoliko jardi daleko i brzo se pribliavaju, pa je, uz grubu psovku, raspetljao konu sigurnosnu uzicu, izvukao bode, ispruio ruku i

240

posluio se iljkom da bi Doyleovo stopalo privukao dovoljno blizu da ga moe skroz naskroz proburaziti i vrsto ga usidriti za led ispod njega. Doyleu se iz stopala rairila toplina i opustila mu ve gotovo skamenjene miie, da bi na koncu dosegnula i glavu i istjerala iz nje vizije golemih kristala to su se razmnoavali, a koji su zaokupljali jo ono malo panje za koju je bio sposoban. Uspravio se na ledu u sjedei poloaj i, dok ga je budnost vrue ispirala, postajao sve svjesniji bodea to mu je proburazio nogu i drvenoga kra to je sada mugnuo od njega da bi mlatio po dva ljudska lika to su se bili prostrli i suvie daleko a da bi se mogli dosegnuti Antejevim lancem. Ti! vikao je Burghard. Ti s bradom! Nemoj izvui nogu dok se ne uhvati Friedmanu za ruku! Doyle je kimnuo i sve prst po prst krenuo prema ovjeku s bodeom. Ne brini, doviknuo je Burghardu. Neu prekinuti sponu. Dosegnuo je Friedmanovu slobodnu ruku i preklopio je akom, a onda ovaj razmrdao otricu pa je izvukao iz Doyleova stopala. Vratio je bode u korice pa ispruio ruku iza sebe da bi njome uhvatio ruku ovjeka koji ga je vrsto drao za lanac izme. Kad je Burghard rekao di se, petorica su se klimavo podigla. Doyle je osjeao kao da mu je otrica noa jo u stopalu, i kad je ljudski lanac poeo oprezno vui noge i epesati uz dno mola prema ljestvama, on se okrenuo i opazio da za sobom na ledu ostavlja tamne mrlje iz kojih se pui, i da se na mjestu za koje mu je prvotno bila prikovana noga nalazi velika nepravilna tamna pjega to se ve stigla smrznuti. Objesi se na ovjeka iznad sebe i samo radi nogama po ljestvama, doviknuo je Burghard koji je sad ve stajao na molu. Lice mu je bilo vidljivo blijedo ak i u naranastom odsjaju vatre. Mi emo te izvui. Za dvije minute i Doyle i pet pripadnika Antejeva bratstva ve su sjedili ili se nesigurno zibali na nogama na molu, hvatajui zrak, grijui se na jari zapaljenog broda i putajui da im se ljekovita snaga iri uvis kroz lance na izmama, kao da trzaju okrepljujue konjake. On je otiao dalje nakon to nas je klepnuo, prodahtao je Burghard dok je vezivao maramicu oko svoje rasjeene ruke. Imali smo sree to je potcijenio vrijeme to mu stoji na raspolaganju, pa je na nas bacio samo brze ini zloudne animacije. Da si je uzeo vremena da odmah otpjevui aroliju smrtonosnog zraka

241

Neki je ovjek srljao k njima preko leda. Vi govnari! zavritao je tusti vlasnik unitenog broda. Izraajnom je gestom pokazao prema svom nesretnom plovilu. Dat u vas sve odvui u magistraturu! Burghard je nespretno proeprkao po depu svojom zdravom no na pogrenoj strani usaenom rukom, istrgnuo kesu pa mu je dobacio. Primite nae izvinjenje, viknuo je kad ju je ovaj bio dohvatio. Ovdje ima dovoljno i za brod i za dangubu dok ne nae novi. Okrenuo se prema Doyleu i ostalima. Ovdje smo izgubili estoro ljudi, rekao je tiho. I neki su od vas zadobili rane kojima je potrebna hitna skrb vaa je noga, sir, ono o emu govorim a na drugi veliki tit zveckava gotovina takoer je nestao. U ovom trenutku ne bi bio kukaviluk kad bismo se povukli u nae prostorije i zakrpili se, neto pojeli i odspavali, pa sutra nastavili. Doyle, koji je bio izuo izmu da bi oko stopala zavezao komad marame i natopio je konjakom, sad je ponovno navukao izmu, kripei zubima da nadjaa bol, i potom podigao pogled na Burgharda. Ja moram nastaviti, rekao je muklo, ako se elim ikada vratiti kui. Ali vi ste u pravu. Vi i vai ljudi uinili ste mnogo vie od onog to bih ikad imao pravo zatraiti. I uasno mi je ao zbog te vae estorice. Ustao je, i sad mu je bilo drago zbog estoke zime, jer je ona na njegovu nogu djelovala anestetiki. Longwell je jadno zatresao glavom. Ne, odgovorio je. Na sjevernoj obali rijeke bio bih krajnje pripravan da se odreknem potjere i vratim se veeri. Ali sada kad su McHugh i Kickham i ostali ubijeni sad mi ne bi prijao ni porto, kad znam da je onaj koji ih je pogubio na slobodi i da se vjerojatno razmee svojim zlodjelom. Jest, rekao je Stowell koji je jo nepovjerljivo pipkao svoju maramu. Bit e dosta vremena i za jelo i za pilo nakon to tu junainu otpremimo u pakao. Burghardovo lice, ispucalo na naranastom svjetlu poput morem uglaanog, naplavljenog drveta, raspuklo se u opori smijeak. Tako neka bude. A vi, sir, i tu se okrenuo Doyleu, niti se muite niti sebi laskajte milju da su ovi ljudi izginuli zato da bi vam pomogli. To je posao za koji smo plaeni, i zamjetna opasnost kojoj smo izloeni razlog je naoj zamjetnoj nagradi. A da vi niste odbacili Stowella na sigurno, sad bismo svi mi ovdje leali mrtvi. Moete li hodati? Hodat u.

242

Onda dobro. Burghard je zakoraio do ruba mola. Je li svota primjerena? doviknuo je vlasniku broda koji je bio unuo na led i gledao ga kako gori. O, da, da, kimnuo je ovaj i veselo mahnuo. Budi vam prosto kad god vam je drago uzajmiti bilo koji moj brod. Bar je netko od ove veeri imao koristi, promrmljao je Burghard gorko. Tada se brod, sad ve uskuhali pakao, prevalio i zatim vrlo postupno propao kroz izlomljeni i rastaljeni led, a kroz oblake pare moglo se vidjeti kako krievi padaju jedan po jedan, kao da broje na prste. Gostioniareve su se oi suzile od zlovolje kad je ugledao Doylea kako se prigiba ispod nadvoja i stupa u prostoriju, no onda se proirile od iznenaenja kad je za njim opazio Burgharda i ostale to su ili za njim. Ovaj je momak s tobom, Owene? upitao je gostioniar glasom punim sumnjiavosti. Da, Boaz, odsjekao je Burghard, i Bratstvo e ti platiti za svu tetu to ju je moda poinio. Jesi li vidio ovjeka koji je zajedno sa mnom pao na stol, prekinuo ga je Doyle. Gdje je on? Taj? Doavola, on Kua se zatresla kao da su nekakve snane bas-orgulje zasvirale tubalicu notama preniskim da bi se ule, a onda se zauo visok, jednolian i slabaan pjev za koji se inilo da dolazi iz velike udaljenosti. Lanac na Doyleovu glenju snano je zatitrao. I zasvrbio. Gdje je on? uzviknuo je Burghard. Iznenada se i odjednom dogodilo mnogo toga. Svijee u drvenim svijenjacima buknule su i prsnule poput vatrometa na etvrti jula, izbacile jarke grimizne plamene kugle do stropa od kojeg su se potom odbile i podigle teke oblaine ubitano smradnoga dima, a stolovi su se, uz halabuku lomljenja i kidanja, razletjeti u komade i raznijeli na sve strane jelo, tanjure, vreve i goste, i kad je Doyle zamirkao ukrug, u tom iznenada stvorenom pandemoniju opazio je dugaki, zavijeni, bijeli tunel, nalik na pijavicu, kako se pojavljuje nad glavom gostioniara Boaza. Pogledao je polegle goste i vidio kako se slian takav tunel savija i nadimlje svakome nad glavom. Obuzet iznenadnim strahom podigao je pogled, ali se iznad njega nije izvijala nikakva ektoplazmatina larva kao

243

to se nije, to je provjerio trenutak poslije, izvijala niti nad glavom ijednog od njegovih sudrugova. To je zacijelo zbog lanaca, pomislio je, koji nas tite od tih bezbonih Duhova. Zirnuvi dolje, vidio je kako mu lanac kipi jarkim krijesnicama, a inilo se i kao da svaki od njegovih drugova na desnoj izmi nosi zapaljeni snopi prskalica. Razneseni stolovi urno su se skupili u maglovito antropoidne oblike, a povrina lica bila im se najeila treperavim iverjem to je nalikovalo eljeznim opiljcima na magnetu, pa su poeli posrtati i spoticati se kroz grimizno obasjani dim te drvenim rukama nasumce treskati po ljudima, zidovima i jedan po drugome, poput slijepih bjesomunika. Ukrug! viknuo je Burghard i Doyle se naao zguran izmeu Longwella i Stowella kad su pripadnici Antejeva bratstva promijenili poloaj da bi oblikovali petlju. Ostali su potegnuli maeve i bodee, i mada Doyle nije mogao shvatiti kako bi takvo svjetovno oruje moglo nauditi takvom protivniku, sagnuo se da iupa ma iz korica jednom od gostiju koji je bio pao na putu prema vratima. Sad su se bijele pijavice naglo protegle uvis da bi sve pljesnule o jednu toku na stropu. Tu se poeo stvarati veliki grumen nekakve tvari. Desetak ljudi to je bilo povezano glavama za tu pauinastu napast sad je, bez obzira jesu li sjedili, stajali ili leali, prekinulo svaki pokret pa okrenulo imbecilno hladne oi prema krugu naoruanih ljudi kraj ulaznih vrata. A onda su ti nezgrapni, odrvenjeli ljudi zastali kao da oslukuju pa se svi, ne vie slijepi, okrenuli prema Bratstvu i s opreznom suzdranou, povlaei noge, krenuli prema njemu. Jedan je od njih zastao pred Burghardom i zabacio ruku, sainjenu od noge stola, da bi zadao razorni udarac, no prije nego to je uspio zamahnuti, Burghard je priskoio i zabio mu ma u rameni zglob, i tako je komad drveta to je tvorio ruku izgubio vezu s ploom stola to je tvorila prsa, pa otpao i prasnuo o pod. Bez svjesne misli Doyle je skoio naprijed u poskoku udarcu koji je njegov iljak smjestio ravno posred trbuha drugome i natjerao mu suze u oi zbog bola u stopalu i stvor se sruio na pod poput naramka drva. U potonjem kreevu to se pokazalo kao pravi nain ophoenja s ovima, i mada je udarac jednoga od njih bacio Stowella u nesvijest a Doyleu se skoro oduzela desnica od treska u vrh ramena, za dvije minute skakanja, izmicanja i nasrtanja uspjelo im je sve te stvorove, s izuzetkom jednog, svesti na inertnu drvenu grau a taj izuzetak je bio onaj posljednji koji

244

je, kad se naao sam i suoen s etiri maa, uz zauujue ljudsko izraavanje zaprepatene uspanienosti izjurio kroz otvorena ulina vrata. Iako su grimizne ognjene lopte raspirile vatricu dvije meu razbacanim i rastepenim hrpicama eravice, svijenjaci su opali do svog normalnog sjaja a jetki se dim uglavnom raziao. Negdje je u krugu zgrade, dahnuo je Burghard. Da vidimo u kuhinji i drmo se skupa. Zatim je krenuo naprijed. ekaj, zauo se kor tupih glasova, iza ega je uslijedilo povlaenje i kuckanje kad su Boaz i tucet njegovih zlosretnih gostiju bili vueni u uspravljeni poloaj ektoplazmatskom pupkovinom prikaenom za glave. Nekolicina je od njih izvukla maeve i bodee, a ostatak je u koji su bile ukljuene i dvije dame matronskog izgleda podigao masivno drvlje duine toljage. Doyle je podigao pogled na presjecite svih tih bijelih pijavica i opazio kako se grumen to je bio izrastao na stropu sada pretvorio u golemo bezoko lice, i kako svi ti lutkarski konci vode iz njegovih zablenutih ustiju ovjeenih usana. Doyle, rekli su svi ti ljudi u sablasnom jednoglasju, skupi ostatke svojih ljudi i pokuaj nai utoite tako skrovito da te moj gnjev ne moe nai. Ispravno, Burgharde, odgovorio je Doyle jako se trudei da ne dopusti histeriji da mu opiskavi glas, arobnjak kojemu se uri zacijelo bi poao prema kuhinji gdje ima i vatre i uskljuale vode i ega sve ne to samo eka na njega. Doyle, Burghard, Longwell i jo jedan preostali lan Bratstva, momak nizak i nabijen, jurnuli su prema kuhinji, ali su im gostioniar i njegovi gosti smjesta preprijeili put. Doyle se pognuo i tako izbjegao zamahu jedne debele dame, da bi joj potom uspio jabukom na vrhu balaka izbiti dasku iz ruke, trenutak prije nego to je parirao udarcu koji je bio usmjeren u njegova prsa. Tijelo mu je mahinalno srnulo naprijed u ripostu, i tek je u posljednji mogui trenutak uspio nadvladati refleks pa okrenuti ma da bi u trbuh svog marionetskog napadaa zatjerao titnik a ne smrtonosni iljak. Stara je dama zaplesala oko njega pa mu ruiastom akom zadala snaan udarac po bubrezima. On je zaurlao od bola i zavrtio se, pa joj udarcem izme izbio tlo ispod nogu, i dok se ova prevaljivala, zavitlao je maem u horizontalnom luku ravno kroz bijelu zmiju prikaenu za njenu

245

glavu oba su se kraja skvrila svaki na svoju stranu, a dugaki je kraj prasnuo elastino uvis i pljesnuo po stropu prije negoli su ih u sebe, poput odvratnog pageta, usisala sad ve nacerena usta. Sruena je dama naprosto zahrkala. Iako su napadali s koncentriranom panjom i vjeto, negdanji su gosti mrmljali poput mjeseara; jedan koji je stjerao Doylea u kut brzom i lukavom serijom naleta instinktivno parirajui, Doyle je bio duboko zahvalan Steerforthu Benneru zato to se ovaj bavio maevanjem govorio je najrazlonijim konverzacijskim tonom: Mogla si naprosto priupitati prije negoli si ga bacila, to je sve to ja tvrdim, i ini mi se, ako itko od nas ima razloga da se piga Da se piga, veli on, pomislio je Doyle oajniki kad mu je napokon uspjelo splesti svoj ma s neuhvatljivom otricom, pa je izvinuti i tako istrgnuti iz ruke tom smetenjaku. onda sam to, molim, ja, duo moja, nastavio je ovjek smireno i pritom naciljao udarac noge nalik udarcu pneumatskog ekia, no preko kojeg je Doyle ipak sretno preskoio, jer mi je to bio najobljubljeniji zobunac Jo su dva brbljavca smirena lica nasrnula na nj s ogoljelim maevima pa je Doyle, kome ba nije bilo jako stalo da ima neprijatelja za leima, zamahnuo maem bekhendom pa njime kao biem udario po tramvajskoj ici ovjeka koji je smatrao da ima pravo da se piga; udarac u sebi nije imao snage pa se odbio od bijeloga gajtana, ali je ovjek zakriao, poskoio poput ranjenog zeca pa se sruio na pod. Doyle je vratio ma u osnovni poloaj ba u asu kad su dva napadaa izvodila zavrni skok, s podignutim maevima i iljcima uperenim u Doyleova prsa. Doyle se bacio udesno, parirajui niskom kvintom, a onda se prepustio padu naprijed u nekakav trostepeni uanj, pa se doekao vrcima prstiju desne ake rairene na podu i istovremeno dopustio mau da se iz parade vrati u liniju, s vrkom njemu iznad glave; i tek to je podigao iljak, na nj je naletio onaj drugi, iji je ma proburazio prazni zrak na mjestu na kojem je Doyleov torzo bio samo sekundu ranije. Prvi se ovjek povratio pa odstupio spreman da zatjera vrak Doyleu u lice Kad bi se ta vraja maka bar odluila hoe li van, govorio je on tiho a Doyle je svoj ma povukao otro ustranu i prevalio umirueg tako da svojom teinom pojaa udarac. ili unutra, nastavio je prvi dok mu se ma zabijao duboko u leima drugara.

246

Proklet bio, Romany, pomislio je Doyle kad mu je strepnja od koje se ledio eludac napokon buknula u srdbu, natjerao si me da ubijem jednoga od njih. Povukao je ma i tako ga oslobodio, a onda njime pljotimice zveknuo po sljepooici ovjeka koji je elio da se maka napokon odlui, i dok se ovaj svaljivao, Doyle je s poda podigao ugaenu no jo itavu uljanicu pa je kao ragbijaku bacio loptu preko vatrom osvijetljene blagovaonice prema vratima kuhinje; ona je udarcem otvorila vrata i razmrskala se, a Doyle se dokobeljao do najblie vatre koja je juriala uza zid i raspljuskavala se na stropu dograbio dugaku granu to je gorjela s jednoga kraja pa je, kao zapaljenu sulicu sunuo u kuhinju. uo je kako je grana tresnula o kamene ploe i ba kad je zakljuio da mu potez nije uspio, iz kuhinje je dopro duboki huuuu i naranasti bljesak, a ljudi marionete vrisnuli su u savrenom jednoglasju, poput tuceta radio-prijemnika namjetenih na istu frekvenciju, da bi potom odbacili oruje i poeli se ogledavati s izrazom uasnutosti i tada svi osim gostioniara Boaza nagrnuli prema vratima. Ektoplazmatska ticala njihala su se mlitava i otkaena, a trenutak kasnije golemo se bijelo lice oderalo od stropa uz glasno srkanje pa palo kroz zadimljeni zrak i uasno pljesnulo o pod. Doyle ga je preskoio pa se zatrao prema kuhinji u plamenu, u zbijenoj pratnji Burgharda i epesavog Longwella koji nije prestajao psovati. Boaz je potrao prema polici s aama, smeo ih na pod gdje su zazveale i porazbijale se, izvukao platneni zamotak iz dna police pa, razvezu-jui ga drhtavim prstima, pohitao za njima. Doyle je poskoio kroz kuhinjska vrata vitlajui ispred sebe maem u divljoj osmici ali doktora Romanya nije vie bilo. Doyle se kliui zaustavio na zemljanom podu pa se oglednuo najprije oprezno a zatim zaprepateno jer iako je kuhinja bila sva utrapana zadimljenim, tinjajuim uljem, mogao je vidjeti da su police, klupe, stolovi pa ak i kameno ognjite, svi iskovrljeni i odvueni prema sreditu prostorije kao da su oblici naslikani na napetoj gumenoj opni duboko pritisnutoj u sredini. Burghard se otraga nasloio na Doylea, a onda su na nj naletjeli Longwell i pobjenjeli gostioniar koji je onglirao kuburom ljevkasta grla to ju je upravo bio razmotao. Boaz je ispustio oruje, i ovo je palo grlom prema dolje u blatnjavi ugao. Guerlay je mrtav, prodahtao je Burghard. Hou tog doktora Romanya.

247

Gostioniar se ponovno domogao svog oruja pa je sada u svim smjerovima mahao zablaenim grlom cijevi i traio da ga se obavijesti hoe li ga vojvoda od Yorka obetetiti za unitenje gostionice. Ma da, vrag te odnio, odsjekao mu je Burghard, kupit e ti novu gdje ti se svidi. A sad mi daj to prije negoli koga ubije, dodao je pa mu istrgnuo kuburu. Kamo vode ova vrata? Hodnik, odgovorio je Boaz gundravo. Desno sobe, lijevo konjunica, ravno van. Onda dobro, da vidimo Iznenada su vatre ee zaplamsale, tako da je plamenove zamijenilo statiko zraenje iji se sjaj uspinjao od naranastoutog do bijelog, pa je Doyle po drugi put te noi zasoptao u usijanom, kisikom osiromaenom zraku. On to izvodi izvana! zagrcnuo se Burghard. Trkom! Burghard i Longwell zabauljali su u hodnik. Doyle je krenuo da poe za njima, no tad se sjetio onesvijetenog Stowella pa se trkom vratio u blagovaonicu koja je takoer gorjela nemilosrdno ubrzavanim tempom. Stowell je sjedio na podu i mirkao na bijelo svjetlo, pa je Doyle doao do njega, trznuo ga uvis i gurnuo ga prema otvorenim ulinim vratima. Stowell je, meutim, zateturao natrag kad je zapaljeni nadboj popustio u vihoru bijelih iskri pa se s pola tone obruenog drveta i zida sruio na prag. Nee ii! povikao je Doyle. Natrag u kuhinju! Zgrabio je Stowella za rame i onako ga oamuenog povukao za sobom. Pazi, unutra je kao u pei, rekao je dok je skupljao snagu da ue u uarenu kuhinju. Onda su se probili posrui i sudarajui se, otresajui iskre to su nicale na njihovoj odjei i Doyleovoj bradi, da bi na koncu izletjeli u relativni hlad hodnika s druge strane. Tu bi negdje morala biti vrata, viknuo je Doyle kretavim glasom i tada opazio da se lijevi kraj hodnika pretvorio u nasip kra to je tinjao. Isuse, proaptao je beznadno. Pst! Doyle se okrenuo prema zvuku i u tom ga trenutku nije mnogo izenadilo to je vidio debelu gostioniarevu glavu kako stoji na podu i mirka na njega. A onda je shvatio da je ovaj do grla u nekakvoj rupi.

248

Amo, vi blesani! viknuo je Boaz. U podrum! On se vee uz kanalizaciju susjedne ulice iako mi nije jasno zato bih spasao mamlaze iz triput prokletog Antejeva bratstva Doyle se trznuo iz mrtvila i, gurajui pred sobom napola oamuenog Stowella, pourio prema kapku. Boaz se ve bio spustio, pa je nestrpljivo navodio Stowellove noge na preke dok je ovaj silazio, malo ispred Doylea, koji je za njima zatvorio kapak. Trenutak kasnije sva su trojica stajala na kamenom podu i ogledavala se po bavama i sanducima maglovito vidljivim pri sjaju dva izmena lanca iz kojih je iskrilo. Tu uvam francusko vino, rekao je gostioniar kratko i kimnuo prema hrpi sanduka. Zatim je uzdahnuo. Proite ovamo, pokraj luka. Kad su izali iz podruma i poli uskim kamenim hodnikom, Doyle je upitao, instinktivno apui: A emu vam slui ta mija rupa? Nije vano zato o, to k vragu. Dalje je kanal dovoljno irok da moe proi amac s rijeke. Ponekad je mudro ne dosaivati mitniarima s oporezivim poiljkama a ponekad i koji od gostiju poeli otii, ali ne kroz vidljiva vrata. Evo me opet kako izlazim kroz nekakva nevidljiva vrata, pomislio je Doyle. Kad su se spustili nekih etrdeset koraka niz tunel, izmeni su lanci potamnjeli i ugasili se. Izali smo iz magine sfere, promrmljao je Stowell. Sasvim vjerojatno da su mi ti vraji lanci zapalili lokal, progunao je Boaz. Ali evo nas moete kroz reetku vidjeti mjeseinu. Ispod kanalizacijske reetke pod se tunela nadignu prema stropu, pa se Doyle, podvivi koljena, pleima opro o eljezne ipke. Postrance se trpko nasmijeio Boazu. Nadajmo se da sam bolji u razdiranju reetki nego u drobljenju kositrenih pehara. A onda mu je lice izgubilo svaki izraz kad se svom snagom napeo da se uspravi.

*
Bit je svega, pomislio je vojvoda od Monmoutha dok je, cvokoui zubima, prilazio gostionici to je gorjela ba kao naruena, bit je svega da mi ti arobnjaci uistinu nisu ni potrebni ni oni ni njihov vraji krivotvoreni brani ugovor. A ja sam lijepo rekao Fikeeu da imam valjanog razloga povjerovati da se moja majka stvarno i dokumentirano

249

bila udala za kralja Charlesa, i to u Liegeu, obredom koji je vodio biskup od Lincolna. Zato se nije potrudio nai stvarni brani ugovor? Napuio je usne koje su, na njegovu alost, bile neatraktivno obratene jer je odgovor znao a nije mu se dopadao. Bilo je jasno kao sunce da Fikee ne vjeruje da je Monmouth zakoniti nasljednik prijestolja, i zbog toga se njegov trud ne moe motivirati naprosto rodoljubivom skrbi. Taj bijedni arobnjak zacijelo se nada milosti i utjecaju jednoga dana kad me dolino okrune, pomislio je. A pretpostavljam da e mu najvanija milost biti ona u vezi koje agitira ve godinama: odricanje od svih britanskih interesa u Tangeru. A pitam se, pomislio je Monmouth, zato Fikee tako odluno eli sprijeiti svaku evropsku silu da stekne oslonac u Africi. Pogledao je prema umjetno visokom Fikeeu, koji je stajao nekoliko koraka dalje i drao crnu kutiju s krivotvorinom. A to sad jo ekamo, arobnjae? Ku budi, moe li? odbrusio je Fikee ne miui oi sa zgrade u plamenu. Iznenada je pokazao prstom. Aha! Evo! Iza ugla zgrade obiao je u skokovima ovjek u plamenu, odskaui pri svakom koraku nemogua tri metra, ustro progonjen od dvojice koja su takoer djelovala kao da su bar djelomino u plamenu no u najmanju se ruku oko njihovih izama naveliko iskrilo. Fikee je krenuo naprijed ba u trenutku kad se jedan od progonitelja bacio ragbijakim skokom koji je zapaljenog ovjeka zbacio s nogu i zavaljao ga kroz snijeg. Junaki zahvati, pomislio je Monmouth. Ali onda se debeljko dokoprcao do oamuenog i jo djelomino zapaljenog lika, pa je Monmouth blenuo kad je ovaj potegao bode i potjerao ga dolje prema prsima protivnika no onda se otrica prelomila i dvojica su se u snijegu divlje pohrvala. Jo nekoliko koraka i imam ih, pomislio je Fikee dok je nespretno trao prema ispruenim spodobama. Od ovog bismo jo mogli imati i koristi, jer iako je arobnjak u stranoj agoniji budui da lei na od magije slobodnom zemljitu, ovi to su se upleli posve ga sigurno ne mogu ubiti ni vatrom ni elikom a niti olovom, dodao je, jer je upravo vidio kako je onaj zaostali progonitelj izvukao ispod ogrtaa pitolj irokoga grla. Burghard je znao da metak ne moe ubiti arobnjaka posebice ne unutar magine sfere ba nita vie od Longwellova idiotskog udarca bodeom, ali je upravo bio vidio kako je doktor Romany ispruio ruku i

250

stvarno uhvatio Longwellov izmeni lanac ruka je ujno zacvrala i arobnjak je zatulio od bola pa ga uz zaokret naprosto otrgnuo. Imao je na raspolaganju samo jedan trenutak u kome je mogao doktoru Romanyu smutiti panju da ne raznese Longwella koji je ostao bez obrane, pa je Burghard poletio, unio grlo kubure Romanyu u lice ba u trenutku kad je arobnjak otvarao usta da izgovori neku razarajuu formulu, i povukao otponac. Lice doktora Romanya rasulo se poput pjeanog zamka udarenog nogom, pa se prevalio na lea u krvlju potrapani snijeg. Obojica su se i Burghard i Amenophis Fikee sledili, zapiljivi se zaprepateno u prostrti i nepomini lik, i u tom se asu vojvoda od Monmoutha, uplaen da bi mogao biti upleten u umorstvo u doba kad mu je njegov kralj i otac zabranio da u zemlju makar i stupi nogom, okrenuo i potrao. Burghard je polako ispruio ruku i izbio crnu kutiju iz Fikeeovog stiska.

*
Kad je Doyle doao do dvadeset osam u brojenju do trideset to je kako je procijenio, trebalo biti kraj njegove izdrljivosti, eljezni okvir to mu se bio usijecao u plea iznenada je uz metalni zvek i tropot izlomljene buke po ulici nad njima, izletio iz svog leaja. Doyle je bacio reetku ustranu pa iskoio iz kanala. Ispruio je ruku dolje, dohvatio gostioniarev zglavak pa ga izvukao na plonik, da bi potom isto uinio i sa Stowellom. Jeste li uli kakvu buku dok sam se ja napinjao na ovome? upitao je Stowella. Ja bih rekao da jesam. Aha, dahnuo je Stowell i protrljao rame, krik i pucanj. Vratimo se onamo. Potrali su natrag putem kojim su bili doli, ali ovaj put plonikom, a Doyle je ve nakon nekoliko koraka osjetio kako mu se gleanjski lanac ponovno zagrijava. Umorno je izvukao ma iz pojasa. Ali kad su zaobili ugao zgrade u plamenu, predstava je ve bila gotova. Burghard i Longwell sjedili su nasred ulice i promatrali poar. Burghard je dokono bacao i hvatao malu crnu kutiju, ali je ona, zaboravljena, pala na kaldrmu i doskakutala mu do nogu kad je ugledao aavi trio kako ide

251

prema njemu. Za ime boje, kako ste se izvukli? zakriao je. Va je arobnjak sruio sve dovratke sekundu nakon to smo izali. Kroz kanalizaciju iz podruma, odgovorio je Doyle kretavim glasom i pritom se zaljuljao, jer je puna mjera iscrpljenosti, skupljena te veeri, poela sustizati njegove snage. Gdje je Romany? Ubio sam ga, ne znam ni sam kako, odgovorio je Burghard. Mislim da su ga vani ekali nekakvi saveznici, ali su se razbjeali kad sam ga ustrijelio. Prevukli smo ga preko ulice, izvukli iz maginog mjehura Jeste li ga pretraili? zabrinuto ga je prekinuo Doyle, pitajui se koliko bi jo moglo potrajati polje procijepa, ukoliko se uistinu ve i nije zatvorilo. Sve to je imao sa sobom bio je ovaj papir Doyle je iz Burghardovih ruku istrgao taj vlani i tamnim mrljama uprskani papir, hitro ga preletio pogledom pa ponovno podigao oi. Kamo ste mu odvukli tijelo? Tamo prijeko pod onaj Burghard je pokazao prstom, a onda su mu se oi razrogaile od uasa. O Boe, nema ga! Ali ja sam mu raznio itavo lice! Doyle je klonuo. Zacijelo se pretvarao. Ne mislim da se oni uope mogu ubiti kuburom. Nisam ni ja mislio, odgovorio je Burghard, ali sam vidio kako mu je lice raznijelo u komade kad sam u nj ispalio Boazovu kuburu! Doavola, nisam ja mladi utokljunac koji se hvalite pogocima kojih nije bilo! Longwelle, ti si vidio ekajte as, rekao je Doyle. Pitolj koji je bio pao u blato? Aha, to je taj. Srea moja da mi nije eksplodirao u ruci, tako je bio zaepljen blatom. Doyle je kimnuo. Cijev napunjena blatom, pomislio je, mogla je zaista nanijeti Romanyu strahovitu ozljedu, dok je pitoljska kugla ne bi mogla. Ima to nekakve veze s njihovom averzijom da dodirnu tlo. Otvorio je usta da to objasni Burghardu, ali su se u tom trenutku pogasila sva svjetla i Doyle je propao, kako mu se uinilo, ravno kroz zemlju sve do svemira bez zvijezda s druge strane.

252

Nakon implozivnog lumpa, Burghard se na nekoliko trenutaka zagledao u prazni prostor u kojem je Doyle bio stajao i na hrpicu prazne odjee to je leprala i lepetala na snijegu. A onda se oglednuo okolo. Longwell je doao do njega, isteui vrat i lijevo i desno. Jesi li uo nekakav prasak koji nije od vatre? upitao je. I kamo nam ode na tajanstveni vodi? Natrag odakle je i doao, oito, odgovorio je Burghard. I nadam se da je ondje toplije. Nakrivio je obrvu prema Longwellu. Jesi li prepoznao ovjeka koji je bio vani i ekao Romanya? Istini za volju, Owene, izgledao je kao ciganski poglavica Fikee. Ha? O, sigurno, Fikee je bio ovdje ali sam mislio na onog drugog. Ne, nisam ga ni pogledao. Zato, tko je bio taj? Ovaj, izgledao je kao ali taj bi trebao biti u Nizozemskoj. Uputio je Longwellu pogled u kojem je bilo mnogo umora i nimalo veselja. Vjerojatno nikad neemo doznati to se tono noas ovdje dogaalo. Pognuo se i podigao crnu drvenu kutiju. Stowell je doklipsao, dok su mu izme kripale po snijegu. Nisam te smio ostaviti ondje Briane, rekao mu je Burghard. Oprosti i drago mi je to se bradati vratio po tebe. Ja te ne krivim, odgovorio je Stowell. I sam sam mislio da mi vie nema spasa. akama je protrljao oi. Kojom se brzinom sve dogodilo. to ti je to u kutiji? Burghard ju je bacio pa uhvatio. Djelo magije, rekao bih. Uzeo je zamah pa je kroz jedan od vatrom izbijenih prozora bacio u uskuhalu ruevinu.

*
epesajui niz nekakvu uliicu, pokuavajui gledati kroz jedino preostalo oko, doktor Romany je plakao od gnjeva i razoaranja. Nije se mogao sjetiti tko ga je ranio niti zato, ali je znao da je sam na pustom otoku. A postojala je i nekakva poruka koju je trebalo nekome prenijeti i bila je hitna no ini se da je ta poruka istekla iz njegove glave zajedno sa svom onom krvlju to ju je bio izgubio prije nego to je bio ponovno doao k svijesti pa na snijegu ispisao nekoliko osnovnih okrepljujuih formula. Da je mogao izgovoriti aroliju, moda bi mu ak bilo uspjelo i da se

253

dovede u red, ali mu je eljust bila smrskana i pola je nje nedostajalo, a pisane su ini jedva uspjele da ga bar odre na ivotu i pri svijesti. Pa ipak, bilo je neto to je znao i zbog ega je bio duboko sretan: taj tip Doyle je mrtav. Romany ga je bio zatvorio u stupicu one gostionice, a kad je kriom otpuzao s mjesta na kojem su ga bili ostavili mislei da je mrtav, bio se osvrnuo i vidio kako gostionica bez izlaza gori tako temeljito da je znao kako nita u njoj ne moe vie biti ivo. Osjeaj za ravnoteu bio je izgubio, pa je proivljavao rune trenutke hodajui na svojim cipelama s oprugama. No dobro, pomislio je, ja sam ve jedan stari ka nakon nekoliko decenija propadanja bit u tako lagan da e me gravitacija teko i imati za to uhvatiti, a onda u se moi otarasiti tih vrajih cipela. Pisane pak arolije odravat e me na ivotu dok mi lice ne ozdravi i dok ponovno ne budem mogao govoriti. Uz imalo sree, moda mi uspije da se ivljenjem vratim u 1810. I, pomislio je, kad se 1810. napokon dokotrlja, potrait u mistera Brendana Doylea. Ustvari, mislim da u u meuvremenu kupiti parcelu na kojoj lei ta izgorjela gostionica, pa u 1810. onamo odvesti mistera Doylea i pokazati mu njegovu vlastitu, pougljenjelu lubanju. Iz donje polovice njegova unitenog lica potekao je grgljavi klepet, vjerojatno nekakav izmueni smijeh. Nakon jo nekoliko koraka ponovno je izgubio ravnoteu, zateturao na zid pa poeo kliziti prema ploniku no onda ga je uhvatila neija ruka, ponovno ga uspravila i pridrala ga dok je pravio idui korak. Okrenuo je glavu da zdravom oku omogui da vidi dobroinitelja, i zbog neega se nije nimalo iznenadio kad je shvatio da to uope nije ljudska osoba ve neodreeno ovjekolika nakupina drveta koje je oito jednom pripadalo stolu. Romany je zahvalno ovio ruku oko debele daske koja je predstavljala spodobina plea, pa su bez rijei, jer nijedan od njih nije posjedovao sposobnost govora, nastavili put niz uliicu.

254

Poglavlje10
Minerali su hrana biljkama, biljke ivotinjama, ivotinje ljudima; ljudi e takoer biti hrana ostalim stvorovima, ali ne bogovima, jer je njihova narav i suvie daleka od nae; moraju, dakle, biti hrana vragovima. Cardanov Hyperchen

oyleove su bose noge udarile o pisai stol nakon tako kratkog pada, da je jedva mogao izravnati koljena da bi se uspravio. Bio je u atoru, i kao to ovjek, naglo razbuen iz more, tek postupno i sa sve veim olakanjem prepoznaje detalje vlastite spavaonice, tako se i Doyle prisjeao gdje je to bio vidio taj stol i te razbacane papire, svijee i kipie bio je u ciganskoj ergi doktora Romanya. I, kao to je opazio dok je skakao sa stola, bio je gol kao od majke roen; Bogu hvala to je ovdje toplo. Oito je bilo da se vratio u 1810. Ali kako je to mogue, upitao se, kad nisam imao pokretnu kuku? Otiao je do platnenih vrata i lagano ih odkrinuo taman navrijeme da vidi dva orijaka lika, nalik na kosture, tako slabano svjetlucava kao refleks na mrenici, kako tre, kao na usporenom filmu, iza zapaljenih atora; izblijedjeli su u nita i to tako brzo, da nije bio siguran je li ih uope i bio vidio. Jedini je zvuk, uz tiho pucketanje vatre, bila nesuglasno vesela svirka glasovira i harmonike na sjevernom kraju tabora. Pustio je platnenu zastirku da padne, a onda je prokopao po kru dok nije pronaao nekakvu halju s remenom i sandale s visokim potplatima, to je sve stavio na sebe, kao i isti rubac-da ga vee oko noge koja je jo krvarila, te ma s koricama. Osjeajui se sad neto bolje opremljen, iziao je iz atora. Zauo je kako mu se slijeva pribliuju koraci. Potegao je ma i okrenuo se prema njima da bi se zatekao suoen sa starim Ciganinom, Kletim

255

Richardom, koji je na nj zaprepateno zinuo i odskoio, trgnuvi bode iz toka. Doyle je spustio vrak prema zemlji. Richarde, od mene ti ne prijeti opasnost, rekao je tiho. Dugujem ti ivot kao i pokoje pie. Kako ti je majmun? Ciganinove su se obrve podigle na elo koliko su god najvie mogle. Nakon nekoliko neodlunih teturavih pokreta, ruka mu se s noem opustila niz bok. Ovaj vrlo kushto, hvala, i sve najbolje zbog tvoje brige, rekao je nesigurno. A gdje je doktor Romany? Na svjeem veernjem povjetarcu svirka se na sjeveru usporila i zadobila melankolian ton. Otiao je, odgovorio je Doyle. Ne mislim da e ga ikad vie vidjeti. Richard je kimnuo, asimilirajui tu spoznaju a onda sklonio bode, izvukao iz depa majmunia i aptom mu priopio novosti. Hvala ti, rekao je naposljetku i ponovno podigao oi na Doylea. A sad moram ii i skupiti svoj ubogi ratrkani narod. Krenuo je od njega, ali je nakon nekoliko koraka zastao i okrenuo se, i Doyle je pri svjetlosti zapaljenog atora vidio kako su mu zubi bljesnuli u smijeku. Rekao bih da vi gorgioi niste ba uvijek glupi, rekao je pa ponovno krenuo. ator iz kojeg je Doyle bio iziao sad je gorio posvema i bacao zapaljene krpe tkanine u kovitlacu uvis, u bistro nono nebo. Prisjetivi se none posude to mu je bila prozujala iznad glave, Doyle je oprezno opipao kosu no ova je, kako se inilo, bila ista, pa mu je palo na um da je neist zacijelo ostavio za sobom u 1684. zajedno s uzajmljenom odjeom. Ashblesse! viknuo je netko izdaleka zdesna, i Doyleu je bio potreban trenutak da se prisjeti da je Ashbless zapravo on. Zacijelo je to Byron, pomislio je. Ili, ispravio se, Byronov ka. Ovamo, moj lorde, doviknuo mu je. Byron je krenuo prema njemu epesajui iz sjene, bljeskajui oima i sa spremnim bodeom. A, ovdje ste, rekao je. A onda ga je pogledao paljivije. A zato nosite tu halju i tu udnu obuu? Zbog to je dugaka pria, odgovorio je Doyle i spremio ma u korice. Miimo se odavde moram doi do nekakvih hlaa i duploga jakog pia. O? Byron je mirnuo. Ali to je s ognjenim divovima? Jesu li otili?

256

Da. Romany ih je pokupio, upotrijebio kao materijal za svoju aroliju s gromovitim rupama. arolije, rekao je Byron zgaeno i pljunuo. A gdje je on sada? Nema ga vie, odvratio je Doyle. Dosad ve mrtav, gotovo sigurno. K vragu. A ponadao sam se da u ga sam ubiti. Sumnjiavo je oima prelazio Doylea. ini se da o tome znate strahovito mnogo. I kako vam je uspjelo da izgubite hlae u tih nekoliko minuta otkako sam vas posljednji put vidio? Kupimo se odavde, ponovio je Doyle budui da se poeo tresti. I tako su otili, kraj zapaljenog atora, kraj drveta kojemu je Doyle prebio masivnu granu i to, shvatio je smuen, prije svega nekoliko minuta po lokalnom vremenu pa su udarili travom iza njega, i njihove izduene sjene postupno je upio mrak kako je poar ostajao sve dalje i dalje za njima. Stvorenje u mranoj travi otkrilo je da mu je kroz polje lake puzati negoli hodati, jer se moglo hvatati za vlati trave i tako se potezati, a nogama se sluiti samo da bi se tu i tamo odrinulo od tla, a i zato da bi sprijeilo da se ne slegne na zemlju; da ga je bilo tko sa strane promatrao, stvor bi mu nalikovao na kakvog agilnog raka to klizi preko morskog dna. Dakle, pomislio je taj stvor to je neko bio nerazaznatljiv od ovjeka, posljednji je raun sreen, veliki krug zatvoren, a ovjek koji me je unitio ve je krenuo na put na kojem u ga ubiti. Vidio sam kako su se jagovi ugasili, i tako znam da ga vie nema. Stvor se zasmijuljio kao da je vjetar zautao suhim liem. Prije pola sata, pomislio je, bio sam se pobojao da bi mogao nekako izbjei smrti, a sad je ve mrtav stotinu i dvadeset est godina. Zauo je glasove i ibanje nogu kroz travu iza sebe desno, i zato je zaustavio svaki pokret pa se okrenuo, okrenuo i okrenuo, sve dok nije izgubio brzinu i zaljuljan se zaustavio na nekakvom grmu, s rukama i nogama uprtim uvis. Ali ako bi nam moji prijatelji dopustili da ostanemo s njima, govorio je neki mukarac razdraljivo, a ja vam ponovno velim da e im biti drago, zato onda ne? Vidi, rekao bih da je to onaj mladi lord, pomislio je stvor u travi. Htjeli smo da on za nas neto uini. To je on, a bio je ka original je bio u

257

Grkoj. Kako se ono zvae? I trebao je ubiti kralja. Zavjere i intrige, napola sumanuti snovi. Mislim, odgovorio je netko drugi sa sumnjom u glasu, oni vjeruju da niste u zemlji. Kako biste objasnili svoju nazonost ovdje? Bilo je neto u tom drugom glasu to je duboko uznemirilo puzaa, pa se digao u sjedei poloaj tako brzo da se odigao od zemlje i ostao lebdjeti nekoliko trenutaka poput zamalo ispuhanog helijskog balona, a kad je ponovno dodirnuo tlo, snano se odbio do njega i odletio est metara u zrak tako da bi mogao vidjeti. Dva su ovjeka hodala preko polja, sve dalje od zapaljenih atora, i taj stvor to se polagano sputao, s uasom se zapiljio u viega od njih. Da, vrlo je visok, pomislio je, i Izido! ima potpunu grivu i bradu i to, ini se, plavu! Ali uz kakvu je to prokletu pomo iziao iz one gostionice? I vratio se u sadanjicu? Tko je taj Doyle? Poeo je mlatiti udovima i plivati rukama da bi se to bre vratio na zemlju, jer je morao poi za njim. Ako je u degeneriranom ka to je jedno bio doktor Romany ostala jo ma i jedna iskra ivotnoga cilja, onda je to bila elja da napokon vidi Doyleovu smrt.

*
Umjetno izazvana groznica se slamala i doktor je Romanelli ljutito zurio u svoga smireno usnulog pacijenta. Proklet bio, Romany, pomislio je, izvijesti me kako stvari napreduju. Ova pripovijest sa groznicom nee moi potrajati jo dugo morat u ga ili ubiti ili pustiti da se oporavi. Doktor je poloio dlan na Byronovo elo i tiho opsovao, jer je bilo hladno. Spava se promekoljio i Romanelli se urno na prstima udaljio iz sobe. Samo spavaj, moj lorde, pomislio je, bar jo malo bar dok ne ujem glase od mog nesposobnog duplikata. Otkoraao je u iznereenu sobu to mu je sluila kao radionica, pogledao s puno nade u zapaljenu ali inertnu svijeu dalekog razgovora, a onda uzdahnuo i pustio da mu pogled otpluta kroz otvoren prozor do mjesta gdje je sunce tonulo za brda iza Missolunghija. iroki je Patraski zaljev ve bio u sjeni, a nekoliko je ribarskih brodica letalo kui, s trokutastim jedrima sad ve trbuastim od veernjeg povjetarca. Pucketanje sa stola natjeralo ga je da se brzo okrene i zagleda u svijeu koja je sad jae zasvijetlila. Romany! zazvao je u plamen. Jesi li uspio?

258

Plamen je svijee utio, i mada se svakom sekundom ario sve svjetlije, nije zadobio sferini oblik. Romany! ponovio je arobnjak, sad ve glasnije, i nije ga bilo briga hoe li probuditi Byrona. Hou li ga sad ubiti? Odgovora nije bilo. Iznenada se gotovo zasljepljujue blistava svijea presavinula u sredini, poput prsta koji zove doktor Romanelli je progunao od iznenaenja a onda se tiho rascijepila po sredini, rastvorila se i izlila zadimljenu bujicu voska po ploi stola. Kad se svijea savila u cvravu lokvicu, Romanelli je vidio kako se stijenj, itavom svojom zmijolikom duinom, ari ukasto-bijelo. Prokletstvo, pomislio je, to znai da u ovom trenutku izgara i Romanyeva svijea. Zacijelo se zapalio ator. Je li mogue da je izgubio kontrolu nad jagovima? Da, zacijelo je to oni su se previe uzbudili i tako spalili tabor. Nema, dakle, naina da ve sutra budu spremni zapaliti London; sad e jo tjednima biti zasieni i tromi. Romany, ti eprtljavi, prokleti falsifikatu! Priekao je dok se stijenj nije prestao ariti i lokvica voska, hladei se, nije prekipjela, a onda otiao do ostave, otkopao sanduk pa iz njega paljivo podigao drugu svijeu. Razmetao ju je, podigao s petrolejke tuljac od zamagljena stakla da bi je zapalio dodirom s plamenom, i za nekoliko je trenutaka stijenj nove svijee procvjetao maginim okruglim plamenom. Gospodaru! zakaljao se Romanelli u nju. Da, Romany, smjesta je odgovorio stenjui Gospodarev glas. Jesu li jagovi sporazumni? Je li igraka dovoljno Doavola, ovdje Romanelli. Na londonskoj je strani neto polo po krivu. Kad sam se pokuao povezati s njim, moja se svijea naprosto rastopila shvaate li me? Njegova je svijea nekako izgorjela. Rekao bih da je zacijelo izgubio kontrolu nad jagovima. Ne znam da li da ubijem Byrona ili ne. Roman-Romanelli? Izgorio? Poginuo? to? Romanelli je nekoliko puta ponovio vijesti sve dok Gospodar nije naposljetku shvatio situaciju. Ne, rekao je Gospodar. Ne, nemoj ubiti Byrona. Moda bi se plan jo dao spasiti. Otii u London i izvidi to se dogodilo.

259

Ali bit e mi potrebno najmanje mjesec dana da stignem u Englesku, zaprosvjedovao je Romanelli, a dotada Ne, prekinuo ga je Gospodar. Nemoj putovati otii onamo u trenutku. Budi ondje jo noas. Iza patraskih brda namigivala je jo samo jedna, posljednja uarena treica sunca, a vani u zaljevu nije vie bilo brodica. Noas? odgovorio je Romanelli kao jeka, nakon krae stanke i promuklim aptom. Ja ja si tako neto ne mogu dopustiti. Takva arolija.. . ako se od mene oekuje da funkcioniram na najbolji mogui nain kad stignem onamo Hoe li te to ubiti? zastrugao je Gospodarev glas iz plamena Na Romanellievo je elo izbio znoj. Vi znate da nee, odgovorio je, ne sasvim. Onda prestani rasipati vrijeme.

*
Sitni mukarac koji je hodao Leadenhall Streetom kretao se s drskom samouvjerenou koja nije odgovarala njegovu izgledu, jer je pri svjetlu sporadinih prozora i vea kraj kojih bi proao njegova odjea izgledala kao da je u njoj spavao, a lice mu je, mada su mu se oi arile i tedljivo cerile, imalo divlje crte, s tim da mu je jedno uho potpuno nedostajalo. Mnogi su se duani ve bili zatvorili pred no, ali je novi Salon za depiliranje i dalje kroz otvorena vrata prosipao svjetlo preko kaldrme, pa je nacereni ovjeuljak uao i zakoraao du dugakog pulta. Tu je stajalo zvono za dozivanje slubenika i ovaj je njime zazvonio brzo kao da mu je netko obeao iling za svaki in to ga uspije proizvesti prije negoli ga silom zaustave. Do druge je strane pulta pourio neki slubenik i paljivo preletio ovjeuljka oima. Hoete li se prestati igrati s tim? upitao je glasno. Zvonjava se prekinula. Ja eljan sam razgovor voditi s vaim gazdom, izjavio je ovjeuljak. Vodite me k njemu. Ako ste doli ovamo da vam skinemo koju dlaku, nema potrebe da zbog toga razgovarate s gazdom. I ja bih mogao Gazdu traim, sinko, i s gazdom u i govoriti. Ima to veze s prijateljem jednim mojim, vidi on me poslao vamo, ba tako. On ne moe putovati jer mu i tu je zastao da bi slubeniku uputio velebni mig, raste

260

dlaka, i to uasno gusta, po itavom tijelu. Ha? Shvaate to? I nemoj, sinko, ni pokuavati da se mai pitolja za smirivanje. Vodi me gazdi. Slubenik je mirnuo i liznuo usne. Ovaj k vragu okej, da. Hoete li priekati dok ja ne. Ovaj, biste li, molim, bili ljubazni poi ovuda, sir? Podigao je uzglobljenu sekciju pulta tako da ovjeuljak moe doi unutra. Sad ravno ovuda. A sad, vi ne namjeravate uiniti nikakvu glupost tamo otraga, zar ne? Ja ne, sinko, odgovorio je ovaj, oito iznenaen i povrijeen ve samom milju. Sad su ova dvojica prola kroz stranja vrata pa pola niz mrani hodnik, da bi ih na njegovu kraju zaustavio neki ovjek koji je, kad su se pribliili, ustao s klupice. to je sad ovo? upitao je, a ruka mu je hitro pola prema uzici zvonca. Muterijama nije doputen pristup ovdje straga, Pete, i ti to zna. Tip je ba sada uao, odgovorio je Pete urno, i on veli Jednom mom prijatelju raste krzno preko itavog tijela, ubacio je ovjeuljak nestrpljivo. A sad me vodi svom zeznutom efu, moe li? Sad je uvar iz hodnika uputio Peteu prijekorni pogled. Pete je bespomono slegnuo ramenima. On ne znam kako, zna sve o tome. Ree mi da ne pucam na njega. Nakon trenutka razmiljanja straar je ispustio konopac zvonca. Nek ti bude, ree. Priekaj ovdje dok mu kaem. Otvorio je vrata iza sebe i zakoraio kroz njih, pa ih oprezno zatvorio za sobom, ali se ue jo nije prestalo zibati kad ih je ponovno otvorio. Pete, rekao je, natrag u lokal. A vi, sir, molim vas, za mnom. Razumijem, kapetane. Raupani se ovjeuljak iroko nacerio i ustro stupio naprijed. Iza vrata bilo je usko, sagom pokriveno stubite, a na njegovu je vrhu bio hodnik du kojeg se vidjelo nekoliko vrata. Druga po redu bila su otvorena i uvar je mahnuo prema njima. Ovo je njegov ured, rekao je i odstupio. ovjeuljak je s kominom tankoutnou prstima zaeljao kosu svoje maskenbalske vlasulje pa uao u sobu. Starac otrih, bistrih oiju to je sjedio za pretrpanim pisaim stolom ustao je i pokazao na stolicu. Izvolite sjesti, sir, rekao je impresivno dubokim glasom, i uzmimo to zdravo za gotovo da sam naoruan do zuba, hoemo li? A sad, koliko sam shvatio

261

Zastao je pa se pomnije zagledao posjetitelju u lice. D-Doyle? rekao je u udu. Ruka mu je sunula i, okrenuvi kotai, podigla stijenj u svjetiljci na stolu. O moj Boe, dahnuo je. To ste vi! Ali vidim zacijelo sam precijenio Bennerovu bezobzirnu sebinost. Lagao mi je kad mi je rekao da vas je ubio. Samopouzdanje mu se vraalo, ali je na njegovu licu u jednom trenutku bio stvarni strah. Njegov je sugovornik sjedio zavaljen i cerio se kao da ga sve to jako zabavlja. Aha, bit e da je lagao, i tako to. Ali mogli biste rei da ja jesam mrtav. Isplazio je jezik i pogledao ukri. Otrovan. Trunka se straha mogla ponovno vidjeti u starevim oima pa je on, da je prikrije, progovorio odrjeito. Neemo se zabavljati zagonetkama. to ste time mislili? Smijeak je napustio ovjeuljkovo lice. Mislio sam rei, kad bih bacio britvu da ne bih jo dugo bio elav. Podigao je ispruenu ruku. Vidite li mi dlaice izmeu prstiju? Ve su poele nicati. Usta su mu se razvukla kao harmonika kad je opakim smijekom ogolio zube. I uzmimo to zdravo za gotovo, sir, da odavde mogu otii kad god mi se svidi. Budem li morao pobjei, ovo e tijelo ostati ovdje, ali e se u njemu iznenada nai jedna vrlo uplaena i zbunjena dua a ja u ve biti miljama daleko. Darrow je problijedio. Isuse, to ste vi. Molim lijepo, ne, ne bjeite, ne elim vam uiniti nikakvo zlo. Otro se zapiljio u oi to su nekada pripadale Doyleu. A to ste stvarno uinili s Doyleom? Bio sam u tijelu toga vaeg Steerfortha Bennera, i to tako dugo da sam dobio medvjedu bundu; pojeo sam itavu rpu strihnina a i drogu od koje ti se svata priinja i ponaa se kao lud, a onda sam si i savakao jezik ba valjano tako da ne doe u priliku da ikome ita pria i onda naprosto s njim zamijenio mjesto. Blagi Boe, proaptao je Darrow glasom punim zadivljenog straha. Taj ubogi mamlaz Zatresao je glavom. Ali to se moe, nek smrtnici pokopaju svoje mrtve. A ja sam prevalio dug put da bih vas naao da s vama sklopim pogodbu. Doavola, ponovio sam ovaj razgovor u sebi ve stotinu puta, ali sad ne znam odakle da ponem. Da vidimo kao prvo, ja bih mogao srediti tu vau hiperpiloznost, tu potpunu obratenost krznom, kad god mi se svidi i koliko god vam se puta hoe, tako da ete odsad biti slobodni da uete u novo tijelo samo kad vi tako odluite a ne vie zato to biste to morali. Ali to nije ono glavno oko ega bih se elio pogoditi. Otvorio je ladicu pa izvukao list papira. Posluajte ovaj izvadak iz jedne knjige koju posjedujem. ini se proitao je glasno, da se ovjek za susjednim stolom naao u protimbi s nekim kako su mi

262

potom ispriali priu bezbonikim razlozima kojima je neznanac dao maha, pa se maio prijestupniku za koulju da bi veom estinom izrazio svoje negodovanje; koulja se razderala, i kad su se prsa ovome izloila vidu, bi opaeno da mu je koa, dosada skrivena, novim runjicama pokrivena, onakvim kakve se vide na mukome licu nakon to ga nekoliko dneva ne dodirnu britva. Gospodin Doyle je podigao pogled i nasmijeio se. Ne mogu vas jo upoznati s njegovim pravim imenom. Nazovimo ga gospodinom Bezimenim. Tad je gospodin Bezimeni nastavio je itati, uzviknuo sakupljenima: Rekao bih da je to Psoliki Joe! Hvatajte ga i skinite mu rukavice. Reene rukavice bijahu hitro svuene s ruku tog ovjeka koji pruae estoki otpor, i pokaza se da su na slian nain orunjavljene bile. Gospodin Bezimeni stia amor te izjavi, ako se pravda ima izvriti nad tim zloglasnim ubojicom, onda je treba izvriti smjesta, bez uplitanja sporog ustroja pravde, i tako ovjeka odvukoe u dvorite iza puba i objesie za ue to bje privezano za jedan od ekrka skladita. Darrow je spustio papir i nasmijeio se sugovorniku. Vrlo zabavna pripovijetka, izgovorio je ovjek u Doyleovom tijelu. Da, suglasio se Darrow, sad je to pripovijetka. Ali za koji mjesec to e biti injenica dio povijesti. Nasmijeio se. Bit e to duga pria, moj Joe, Jeste li za malo konjaka? Doyleovo se lice ponovno nacerilo. Nemam nita protiv, rekao je Amenophis Fikee.

*
U iznenadnoj se tiini Horrabin, ija se ljuljaka jo zibala od divljih gestikulacija otprije nekoliko trenutaka, zapiljio u razmrskano tijelo na kamenim ploama kraj stola, pa onda shvatio da je pad toga prosjakog boljara vlast nad situacijom uinio ponovno dohvatnom. Radosno se nacerio, pljesnuo obojenim rukama i uzviknuo: Nije mu ba sasvim uspjelo stii do stola, zar ne? Lakrdija je znao da je ponovno u centru panje itavog opinstva, pa je bez urbe posegnuo za koljenicom na svom tanjuru, zamiljeno je stao glodati a potom je sve odbacio do u dubinu dvorane, gdje su se na nju oborili dronjavi otpadnici uz privlane zvukove reanja i natezanja. Nitko od vas, rekao je lakrdija tiho, nee nikad uzeti od mene nita osim onog to mu sam budem dao. Podigao je oi na preostale prosjake boljare. Pauinaste lealjke i dalje su se njihale naprijed-natrag iznad provalije, iako su ljudi u njima prestali vikati i mahati te su sada naprosto oprezno virili dolje, dok su im oi

263

svjetlucale u dimljivom crvenom aru uljanica. Horrabinov je pogled pao na leinu, a onda se zanjihao prema tatskim boljarima to su sjedili za dugakim stolom. Miller, koji je bio najbuniji u buntovnoj halabuci, sad se trudio izbjei njegov pogled. Carringtone, rekao je Horrabin tiho. Evo me, rekao je njegov pobonik pa istupio. Jo je epesao od batina to ih je bio pobrao u jednom od bordela na Haymarketu, i zavoja vie nije bilo, pa mu je izraz sputavanog bijesa noas bio intenzivan. Ubij Millera umjesto mene. Kad je iznenada problijedjeli tatski boljar, blenuvi, nogom odbacio stolac iza sebe i uskobeljao se na noge, Carrington je izvukao pitolj iz pojasa, leerno ga uperio u Millerovu smjeru i opalio. Kugla je Millera kroz otvorena usta pogodila u iju i probila mu rupu na ovratniku. Kad je njegovo tijelo udarilo o kamen, Horrabin je rairio ruke Kao to vidite, rekao je glasno prije nego to je previranje moglo ponovno otpoeti, sve u vas ja nahraniti pa bilo to ovako ili onako. Lakrdija se nasmijeio. Bila je to krasna predstava. Ali gdje je doktor Romany? Jesu li sva njegova obeanja, kako je uporno tvrdio Miller, bila samo lai sa svrhom da londonske tatove izmanipuliraju da porade na provedbi nekakvoga njegovog privatnog plana od kojeg bi koristi imao samo on? Horrabin, koji je znao vie od ostalih to se trebalo dogoditi, skrivao je nemir mnogo dublji od onoga to ga je bio pokazao Miller. Je li ve izvren atentat na kralja? Ako jest, zato o njemu jo nije izvijestio nijedan od lakrdijaevih povrinskih teklia? Ili su vijest zadrali? Gdje je Romany? U toj su tiini nesigurni, kripavi koraci u hodniku zazvuali glasno. Horrabin je podigao oi, ali ne ba s velikim zanimanjem, jer to nije bio Romanyev zveketavi korak, no onda su mu se oi razrogaile od zaprepatenja kad je pridolica stupio u dvoranu, jer bijae to ipak Romany, iako je umjesto cipela s oprugama nosio izme debelog dona. Lakrdija je preletio preko drube trijumfalnim pogledom, a onda se groteskno naklonio pridolici. Ah, Vaa Preuzvienosti, zapiskutao je, va smo dolazak ekali, bar u dva sluaja, i tu je mahnuo prema leinama, s ubitanim nestrpljenjem. A onda je Horrabinov smijeak splasnuo i on se zagledao paljivije, jer je posjetitelj bio blijed i teturao je, a iz nosa mu se i uiju polagano cijedila

264

krv. Ti si Horrabin? upitao je kretavim glasom. Vodi me u tabor doktora Romanya smjesta. Dok je lakrdija mirkao s nerazumijevanjem, iz otpadnikog je kuta zakripao neki glas. Nema potrebe da onamo ide, Pierre! itav je taj plan mrtav kao Ramzes! Ali te mogu odvesti do ovjeka koji ga je upropastio i ako ti ga uspije epati pa imikati do suha, uinit e veu stvar, Fred, nego da naprosto ubije Englesku! Nekolicini se iz tog petparakog mnotva ve dovoljno vratila svijest o vlastitoj vanosti da bi tu izjavu popratili zviducima i odobravanjem. Carringtone, proaptao je Horrabin, ljutit i smeten, baci tog stvora van odavde. Ustvari, ubij ga. Nervozno se nasmijeio Romanelliu Primite moje isprike, ovaj, sir. Nai demokratski principi su ponekad i suvie Ali je Romanelli zurio, s gotovo uasnutim zaprepatenjem, u otpadnika bez teine. Tiina! prohripao je. Da, daj ga uutkaj, Carringtone, rekao je Horrabin. Mislio sam na tebe, lakrdijau, odgovorio je Romanelli. A, ako ne moe zaepiti gubicu, tornjaj se odavde. A ti, dodao je okrenuvi se Carringtonu, ostani gdje jesi. Potom se gotovo s oklijevanjem ponovno okrenuo k otpadniku upropatena lica. Doi amo, rekao je. Stvor je lepetajui i gegajui se preao preko poda i zaustavio se stepujui pred njim. Ti si on, rekao je Romanelli u udu, ka to ga je Gospodar izvukao prije osam godina. Ali ova je rana zadobivena prije mnogo desetljea, sudei po izgledu. A tvoja teina ve si gotovo stigao do stupnja dezintegracije. Kako se to moglo dogoditi za samo osam godina! Ma ne, nego otkako sam posljednji put s tobom govorio! To su ta vrata to ih je Fikee otvorio, zacvrkutao je stvor. Proao sam kroz jedna i dugo mi je trebalo da svladam put natrag. Ali daj da o tome priamo u hodu, Doyle ovjek koji sve to zna odsjeo je u Dvovratom labudu na Lad Laneu, i ako ti ga uspije otpremiti u Kairo na temeljito proeljavanje, onda nita to smo uinili od 1802. nee biti gubljenje vremena. Zatim je stvorenje skrenulo okom na Horrabina. Bit e nam potrebno est ne, deset od tvojih najkrupnijih i najhladnokrvnijih momaka, koji su uz to jo i dovoljno bistri da mogu zgrabiti i svezati krupnu mukarinu a da ga ne ubiju ili mu ulube dragocjenu glavu. O da, i par koija, i svjee konje.

265

Iz mnotva se zaulo podnjiskivanje a Horrabin je rekao, pokuavajui ne ba jako uvjerljivo, da se projunai. Ja ne primani nareenja od nekakve vraje prohodale zmijske kouljice. Romanelli je otvorio usta da mu proturjei, ali mu je to odrpano stvorenje sa sredine poda mahnulo da uti. Da, upravo e od nje primati nareenja, lakrdijau, reklo je ono. Izvravao si i ranije moju volju, iako se sada jedva i mogu prisjetiti svih onih veeri u kojima smo kovali planove dok smo visjeli bok uz bok u zatrpanom zvoniku. Ono ega se sjeam mnogo jasnije, to je ekanje da se ti rodi. Poznavao sam ti oca dok nije bio vii od ovoga stola, a poznavao sam ga i kad je bio visoki voa ovoga tatskoga ceha, a znao sam i ponekad proaskati s njim uz dignutu bocu vina, u danima nakon to si ga ponovno skratio tako da bi dobio dvorsku ludu. estina mu je zborenja izbila iz ustiju dva zuba i sad su oni treperavo krenuli uvis, kao mjehurii to se diu u ulju. Uasno je ponovno prosjediti kroz sva vlastita luda govorenja, i znati koliko su sva ona kriva, i sve to vrijeme ekati da kazaljka sata ponovno napravi svoj krug, no sad je to uinjeno. Ja sam jedini na svijetu koji zna itavu priu. Ja sam jedini dostojan da se od mene primaju zapovijedi. Uini kao to ti je rekao, progunao je doktor Romanelli. Tako je, rekao je skakutavi stvor. I kad ga epate, poi u s vama u Kairo, i kad Gospodar bude s njim gotov, ja u ubiti ono to preostane.

*
Nakon to je po sjeanju napisao popratno pismo The Courieru, Doyle ga je bacio na hrpu rukopisnih stranica to su leale na pisaem stolu kraj ukorienog maa doktora Romanya. Nije ga ak ni suvie iznenadilo kad je otkrio, nakon to je ispisao prve stihove Dvanaest sati Noi da je, unato tome to su leerne krabotine ostale prepoznatljivo njegove, novosteena ljevorukost krasopis uinila drukijim iako nipoto ne i nepoznatim: zato to je taj bio identian rukopis Williama Ashblessa. I sada, kad je poemu ispisao potpuno, bio je siguran da bi se njen fotografski snimak na prozirnoj foliji, kad bi se poloio na foliju primjerka koji e 1983. poivati u British Museumu, s njom savreno poklopio, pri emu bi svaki zarez i svaka toka na i savreno prekrili svoje analoge na originalnom rukopisu. Originalni rukopis? pomislio je sa smijeanim strahopotovanjem i nelagodnou. Ta hrpica papira to lei ovdje, originalni je rukopis koji je sad ak noviji no to je bio kad sam ga ugledao 1976. Ha! Ne bi me se

266

bilo onako dojmilo to ga vidim, da sam znao da sam ja bio nainio ili da u tek nainiti te poteze perom. Pitam se kad e, gdje i kako skupiti te masne mrlje za koje se sjeam da sam ih vidio na prednjim stranicama. A onda ga je iznenada porazila jedna misao. Moj Boe, pomislio je, ako dakle ostanem i proivim ivot kao Ashbless kako Narav prilino oito oekuje od mene da uinim onda ba nitko nee napisati Ashblessove pjesme. Ja u te pjesme prepisati iz sjeanja, nakon to sam ih proitao u Sabranim pjesmama iz 1932, a moje e prijepise sloiti za asopise, pa e onda stranice istrgnute iz njih posluiti da se sloe Sabrane pjesme! To je zatvoreni krug, neto nikad nestvoreno! Ja sam naprosto tekli i kustos. Odgurnuo je od sebe tu vrtoglavu viziju, ustao pa otiao do prozora. Podigavi ustranu zavjesu, spustio je pogled na iroko dvorite Dvovratog labuda, zatrpano potanskim i putnikim koijama. Pitam se gdje je sada Byron, pomislio je. Dosad je ve mogao nai koliko voli boca klareta. Ne bih imao nita protiv nekoliko aa neega, tako da mogu odgoditi razmatranja izvjesnih pitanja poput onog to e biti s Byronovim kaom sueno mu je da nestane, jer znam da o njemu nema povijesnog zapisa, ali evo ga gdje pria kako e sutra potraiti stare prijatelje. Kako onda oni nestaju? Da li se ka naprosto potroe? Hoe li umrijeti? Ba kad je putao zavjesu da padne, na vratima se zaulo kucanje. Otiao je do njih. Tko je tamo? upitao je oprezno. Byron, s okrepom, stigao je vedar odgovor. A tko bio bio? Doyle je oslobodio lanac i pustio ga unutra. Mora da ste po nju otili jako daleko. Otiao sam sve do Cheapsidea, priznao je Byron pa zaepesao do stola i na nj poloio zamotak od votanog papira, ali uz dobre rezultate. Oderao je papir. Voila! Vrua janjetina, salata od jastoga i boca neega to teko da je, iako se trgovac kleo da jest, pravi bordeaux. Lice mu je ostalo bez izraza. ae. Podigao je pogled na Doylea. Nemamo nijedne. ak ni lubanje da iz nje potegnemo, nastavio je Doyle. Byron se iroko nasmijeio. itali ste moje asove dokolice! Mnogo puta, odgovorio je Doyle iskreno. Ovaj, neka me vrag nosi. U svakom sluaju, moemo pustiti bocu da krui.

267

Byron se oglednuo po sobi pa opazio hrpu stihova na stolu. Aha! uskliknuo je trznuo se. Stihovi! Priznajte da su vai. Doyle se nasmijeio i slegnuo ramenima s omalovaavanjem. Nisu ni od koga drugog. Smijem li? Doyle je smeteno mahnuo rukom. Samo izvolite. Nakon to je proitao prvih nekoliko stranica i, kako je to Doyle opazio, ostavio na njima masne mrlje od janjetine to ju je bio razmetao Byron je spustio rukopis i, neto premiljajui, zagledao se u Doylea. To je va prvi pokuaj? Izvukao je iz grlia boce otprije olabavljeni ep pa cugnuo bez sustezanja. Ovaj, da. Doyle je uzeo ponuenu bocu pa i sam malo otpio. Mislim, sir, icu imate, kako mi se ini - iako i previe toga opskurnog idimi-doimi a sam Bog zna koliko je u dananje doba bezvrijedno biti pjesnik. Meni su drai djelatni talenti u svibnju sam preplivao Helespont, od Sestosa do Abydosa, i ponosniji sam na taj podvig no to bi bio i na koje literarno dostignue. Doyle se iroko nasmijeio. Ustvari se slaem s vama. Bio bih mnogo zadovoljniji sobom da sam napravio pristojan stolac, kome bi sve noge u isto vrijeme doticale tlo, nego li zato to sam napisao ovu poemu. Presavio je rukopis, omotao ga popratnim pismom adresirao ga pa na nj sa svijee kapnuo malo vruega voska da bi ga zapeatio. Byron je kimnuo s razumijevanjem, otvorio usta da progovori, zastao, i onda urno upitao: Ali usput, tko ste zapravo vi? Ne elim vie od vas zahtijevati nikakva odgovora jer sam vam postao prijatelj do smrti kad ste ustrijelili tog ubilaki nastrojenog Ciganina koji bi u suprotnom zgotovio moju priu. Ali sam prokleto radoznao. Plaho se nasmijeio pa je po prvi put izgledao kao da ima svoje stvarne godine, samo dvadeset i tri na broju. Doyle je povukao jo jedan dugaki gutljaj vina pa poloio bocu na stol. Dakle, ja sam Amerikanac, kao to ste vjerojatno naslutili prema mom izgovoru, i ja sam doao ovamo da ujem Samuela Coleridgea kako dri govor, pa sam naletio na nekog tipa doktora Romanya Zastao je jer mu se uinilo da je neto zauo, nekakav lagani tupi udarac pod prozorom. Onda je, prisjetivi se da su na drugome katu, odbacio to kao besmislicu i nastavio. I onda sam izgubio turistiku grupu s kojom sam bio i Tu je ponovno zastao jer je poeo osjeati alkohol. O, k vragu, Byrone, ispriat u vam kako je zapravo bilo. Ali mi prije dajte jo malo

268

vina. Doyle je potegao dugaki gutljaj pa spustio bocu s pretjeranom briljivou. Rodio sam se u Uz istovremenu eksplozivnu lomljavu stakla s jedne strane i trijesaka s druge, vrata i prozor uletjeli su unutra, a dva su se krupna mukarca gruba izgleda skotrljala na pod pa stala na noge. Stol je odletio uvis, pri emu se jelo rasulo a stol se i svjetiljka rastepli u komade i tada je u iznenadnom mraku jo ljudi poteklo kroz vrata, spotiui se i preskaui preko rascijepljenih vrata to su nagnuto visila s jedine preostale i iskrivljene arke. Preko razlivenog petroleja poeli su lizati modri plamenovi. Doyle je jednog od njih zgrabio za vor marame, napravio dva koraka preko sobe pa ga zavitlao kroz prozor; ovaj se sudario s okvirom, tako da se na trenutak uinilo da bi mogao uhvatiti konopac na kojem se prvi ovjek bio zamahom ubacio, no onda su mu nestale i ake i stopala i uo se samo sve dalji, soptavi krik. Byron je hitro posegnuo pa potegao Romanyev ma, i kad su dvojica s podignutim olovnim cijevima istupila prema Doyleu koji jo nije vratio ravnoteu, a odozdo, izvana, dopro viestruki prasak i uplaeni povici Byron se odgurnuo u nalet i suvie dug da bi se iz njega lako izvukao, pa je zatjerao etiri prsta otrice u prsa Doyleu najblieg ovjeka. Ashblesse, pazite, povikao je dok je trzajima oslobodio ma i pokuavao se uspraviti. Onaj drugi, uzbunjen tom nenadanom pojavom smrtonosno golog elika, zamahnuo je svojom olovnom cijevi svom snagom po Byronovoj glavi. Zauo se odvratan, uplji pljas i Byron se sruio mrtav na pod a ma mu odzveketao. Da bi vratio ravnoteu, Doyle je bio unuo i dohvatio nogu pisaeg stola, i otuda je ugledao Byronovu nepominu formu; Ti prokleta zaurlao je, uspravio se i podigao stol iznad glave s kojeg se sve prosulo, a omot je za Couriera zaleprao kroz otvoren prozor mrcino! dovrio je pa razornim udarcem svalio stol na glavu i podignutu ruku ovjeka koji je bio udario Byrona. Ovaj se svalio, i obzirom da je nekolicina uljeza bila zaokupljena tapkanjem po vatri, Doyle je krenuo u ljutiti juri prema vratima; dvojica su skoila da mu preprijee put, ali su ih sruile njegove teke aetine; no kad je posrnuo u hodnik, paljivo mu je zamahnuta arapa napunjena pijeskom tresnula po lubanji ba iza desnog uha i njegov se nalet pretvorio u mlitavi sunovrat prema podu.

269

Doktor je Romanelli nekoliko sekundi promatrao nepomini lik, nakon to je odmahom ruke vratio ljude koji su iz sobe poli za Doyleom, a onda je sklonio oteanu arapu turivi je u dep. Zaveite mu na lice krpu s kloroformom i miite ga odavde, zakrgutao je zubima, vi nesposobni pajaci. Do sto avola, Vaa Preuzvienosti, zacvilio je ovjek koji je podigao Doyleove glenjeve, bili su spremni da nas doekaju! Evo nas trojica pogibosmo, ukoliko Norman nije preivio pad. Gdje je onaj drugi to je bio ovdje? Mrtav, efe, rekao je posljednji koji je iziao iz sobe i pritom navlaio oprljeni kaputi iz kojeg se jo dimilo. Onda se miimo. Niz stranje stepenite. Pritisnuo je dlanove na oi. Pokuajte ostati na okupu, hoete li napokon? proaptao je. Stvorili ste takav pandemonij da u morati izrei zrakastu aroliju za dezorijentiranje da bih zbunio potjeru koju ste sasvim izvjesno izazvali. Zatim je poeo mrmljati jezikom koji nijedan od Horrabinovih ljudi nije prepoznao, i nakon prvih desetak slogova izmeu prstiju mu je potekla krv. Iz smjera prednjeg stepenita zauli su se klompavi koraci pa su se ljudi nelagodno promekoljili i zglednuli, ali su ve trenutak potom uli zbrkano brbljetanje prepirke i koraci su se udaljili. Romanelli je prestao govoriti i spustio ruke diui hripavo, i dvojica su, to su bila uz njega, uistinu problijedjela kad su vidjeli kako mu iz oiju, poput suza, tee krv. Miite se vi proklete bube, zakrijetao je Romanelli pa se probio na elo skupine i poveo ih naprijed. to je to pandemonij? proaptao je jedan u pozadini. To je neto poput parnih orgulja, odgovorio mu je njegov drugar. uo sam jedne kako sviraju prolog ljeta na sajmu harmonije, kamo sam otiao da vidim kako sestrin mali svima pokazuje kako ima lijep organ. Lijep to? Organ. Gospode. I ljudi daju novac da to gledaju? Tiina! prosiktao je Romanelli. Nakon toga ve su bili na stepenicama pa se suvie naprezali i dahtali zbog svoga nesvjesnog tereta a da bi i poeljeli razgovarati. Kor prodornih, kakofoninih zviduka bilo je ono to je naposljetku izvelo Doylea iz drogom izazvanih polusnova. Uspravio se u sjedei

270

poloaj, drhturei od vlane hladnoe u svom sanduku to je bio nalik lijesu bez poklopca, da bi, protrljavi oi i nekoliko puta duboko uzdahnuvi, shvatio kako se siuna gola sobica uistinu ljulja, i da se zacijelo nalazi na brodu. Podigao je nogu pa je izbacio iz sanduka i pustio da mu peta sandale zvekne o pod, a potom se, uhvativi se za stranice, smueno podigao na noge. Usta su mu jo bila puna otrog zadaha kloroforma, pa je napravio grimasu i pljunuo kad je posrui stupio na pod. Izvana je bilo zakljuano, kao to je i oekivao. U vratima je bio prozori u visini njegove brade, s debelim eljeznim ipkama umjesto stakla to mu je pomoglo da sebi objasni zato je u prostoriji tako hladno i tada je, podvivi malo koljena da bi pogledao kroza nj, ugledao mokru palubu to se ve nakon nekoliko jardi gubila u zidu sive magle, a onda i ue, u visini pojasa i paralelno s palubom, to je nicalo iz bliske tame i koje je oito bilo usidreno s vanjske strane nepropusnog zida kajite. Zvidanje to je probijalo ui kao da je dolazilo iz neke toke samo desetak metara ispred njega. Sabravi svu hrabrost, i puzdavi se u hipotezu da ga njegovi tamniari ele odrati na ivotu, Doyle se nroderao: Daj, dosta te buke! Ima nas ovdje i koji bi spavali! Neki su se od tih zviduka prekinuli smjesta, a ostatak se snizio do tiine poslije samo nekoliko trenutaka, i onda je Doyle i protiv volje zadrhtao kad je uo glas zamalo doktora Romanya, kako veli: Ti ne, ti ostani ovdje; ti otii pa ga stiaj. Vi ostali blesavci nastavite svirkom. Ako vas najobinija ljudska dernjava moe smesti kako onda oekujete da ete je nastaviti kad stigne Shellengeri? Sablasno je zvidanje ponovno otpoelo, da bi moda minutu poslije toga Doyle, koji je odluno jo bio na prozoriu, ugledao neto zbunjujue nekakav siuni starac, umotan u kabanicu od katraniranog platna i pod konatim eirom, povlaio se du onog, do pojasa visokog, konopca prema Doyleu, ali su mu se noge za njim vukle usmjerene uvis; inilo se kao da se kree ispod vode. Kad je taj gmiza bez teine bubnuo o nepropusni zid i provirio kroz prozori, Doyle je ugledao pola lica i jedino oko, i shvatio da je to onaj isti ulini luak koji mu je jednom bio obeao da e ga odvesti do vremenskog procijepa i potom ga odveo samo do prazne parcele i pokazao mu nekoliko starih, pougljenjelih kostiju. Vii koliko te god volja kad ovi dou kraju, Gaju, rekao je gmiza, ali ponovi li to sada, nema jesti do kraja putovanja. A ti bi htio ne izgubiti snagu, je ltako, Rako? A onda je stvor gurnuo svoje jezivo lice

271

ravno na reetke i zareao: Preporuujem ti da jede volio bih da ti u glavi ostane jo pokoji zub kad Gospodar bude zavrio pa te dade meni na raspolaganje. Doyle je ispustio ipke vlane od magle, a onda je uistinu i odstupio, zaplaen sirovom mrnjom to je buktjela iz toga jedinog oka. ekaj as, promrmljao je, smiri se malo. Kakve ja uope veze imam A onda je stao, zgromljen jezivom slutnjom to se u asu prometnula u uvjerenost. Boe, pa to je bila ista parcela na Surrey-sideu, zar ne? proaptao je. A ti nisi mogao znati da sam ja pobjegao kroz podrum po svemu to si znao, ono to si mi pokazivao bila je moja vlastita lubanja, je lda? Boe! I tako si preivio Burghardov blatni hitac ali ja sam imao papir koji je posluio kao pokretna kuka Isuse, pa ti si se zacijelo naprosto ivljenjem vratio ovamo! Tako je, zacvrkutao je taj stvor to je neko bio doktor Romany- I ovo je moj put kui nikad se nije ni pomiljalo da bi kao vi poivjeli ma i priblino tako dugo, i vraki u skoro i ja poi na tu posljednju plovidbu kroz dvanaest sati noi ali prije nego to to uinim ti e biti, konano i izvjesno, potpuno mrtav. Ne ukoliko si ti onaj s kojim u se dvanaestog travnja 1846. sresti u movarama Woolwicha, pomislio je Doyle. to time misli, s dvanaest sati noi? upitao je oprezno, pitajui se je li to stvorenje proitalo pjesmu to ju je sino bio ispisao. Spodoba to se grevito drala za konopac sad se nacerila. Vidjet e to prije mene, Bene. To je staza kroz Tuaut, podzemni svijet, kojom mrtvi bog sunca Ra ide svake noi za svog mranog proputovanja od sutona do svanua. Tama se ondje skruuje, i satima se mjeri udaljenost, kao da se plovi po brojaniku ure bez kazaljki. Stvor je zastao i zatim gromoglasno podrignuo, od ega mu se, kako se inilo, tjelesna masa prepolovila. Tiina tamo dolje! dopro je povik iz magle, dovoljno glasan da se uje izmeu zviduka piskavih poput gajdi. I mrtvi se skupljaju du obale podzemne rijeke, nastavio je Romany aptom, i mole da se ukrcaju na brod boga sunca da ih ovaj vrati u zemlju ivih, jer ako im uspije doi na palubu, sudjelovat e u Raovom obnavljanju mladosti i snage. Neki ak i isplivaju da bi ga se dograbili, ali se zmija Apep isprua o, kako daleko! pa ih grabi i prodire. To je onda ono na to je on to jest ja mislio u svojoj pjesmi, rekao je Doyle tiho. Podigao je oi i prisilio se na povjerljivi smijeak. Ja sam ve putovao rijekom iji su miljokazi sati, rekao je; bio sam, ustvari, na

272

dva vrlo duga putovanja, i preivio. Ako bi me kob nanijela na tu tvoju rijeku Tuaut, kladim se da bih izronio na obale zore kao nov novcat. Ova je tvrdnja rasrdila doktora Romanya. Budalau, nitko jo Plovimo za Egipat, je l? prekinuo ga je Doyle. Jedino je oko zamirkalo. Kako zna? Doyle se nasmijeio. Znam ja kojeta. Kad stiemo? Taj se iz Romanya izvedeni stvor nastavio mrtiti jo trenutak, a onda, kao da je zaboravio na vlastitu ljutnju, rekao gotovo povjerljivo: Za tjedan do deset dana, ako druba na pramanoj palubi uspije probuditi Shellengeria vjetrenog duha, nalik onome to ga je Eol dao Odiseju. O. Doyle je pokuao, i to bezuspjeno, da proviri kroz maglu u smjeru krme. Neto slino vatrenim divovima to su podivljali u taboru dok mislio sam, u tvom logoru? Da, da! povikao je stvor i zapljeskao bosim nogama. Bravo, bravo. Da, te su dvije rase u rodu. A postoje i drugi, vodeni i zemljani. Trebalo bi da vidi one zemljane goleme pomine litice Zagluujui je zviduk to je cijepao zrak ili radije vrisak, iako nije bio ni iz kakvog tjelesnog grla pogodio je brod udarcem koji se dao osjetiti i natjerati svaku labavu dasku da zatitra do izmaglice; Doyle je odskoio od prozora, siguran u prvom trenutku nemiljenja da nekakav golemi liner, 747 ili togod slino, tko zna zbog kojih razloga pokuava sletjeti na vodu pri punom gasu i to negdje vrlo blizu, mogue ravno na njih; no onda je ponovno bio odbaen na vrata kad ih je val vjetra pogodio u krmu, uz prasak napeo sva jedra a neka i rasprsnuo, poput gorostasne ake to zadaje direkt, a onda je pramac duboko propao da bi se potom ponovno digao i brod silovito sunuo naprijed. U onih nekoliko sekundi prije nego to se brod i sve to je bilo u njemu pomaklo i prilagodilo novoj brzini, krmeni je zid, to je Doyleu pritiskao lea, djelovao vie kao pod negoli kao pregrada, a kad je onaj lijes preko palube zakloparao prema njemu, on je naprosto podigao noge a da nikakav skok nije bio potreban i pustio ga da tresne krajem ondje gdje su mu maloas bili glenjevi. Onda se tea u zamahu vratila na normalu i on je pao natrag u sanduk doekavi se na ruke i koljena. Kroz urlik je vjetra uo kako prvi val sedmak udara u provu i uz lomljavu se vraa preko paluba.

273

Iskobeljao se na noge, zgrabio ipke na prozoru i, mirkajui na ustrajni nalet ledenog vjetra, virnuo uokolo u potrazi za Romanyevim ostatkom, ali stvora vie nije bilo. Nadam se da ga je odnijelo ravno preko ograde, pomislio je iako vjerujem da taj ne bi potonuo, ve bi naprosto proslijedio za nama veslajui poput kakve velike bube. Brod se treskao dalje poput autobusa to juri preko uzorana polja, ali je Doyleu uspjelo zadrati se na prozoriu dovoljno dugo da bi letiminim pogledom zahvatio dva lika skutrena na pramanoj palubi, to su oito nastojali sii. Ovo je barem rastjeralo maglu, pomislio je oamueno pa ispustio reetke i kliznuo dolje u sjedei poloaj, mirkajui oima to su pekle od vjetra i suzile. Kako je vrijeme prolazilo, ne donosei smirivanje ni halabuke ni hladnoe ni stalnoga poskakivanja, Doyle je postajao sve sretniji to je u Bennerovu tijelu Doyleovo je vlastito bilo sklono morskoj bolesti iako mu je i u ovome bilo drago to mu nije uspjelo pojesti ba nita od one salate od jastoga to ju je bio donio ubogi Byron. U neko vrijeme, vjerojatno negdje oko podneva, kroz prozorsku su mu reetku gurnuli dvije stvari: papirnati zamotak koji je tupnuo na pod i za koji e se pokazati da sadri usoljenu svinjetinu i tvrdi crni kruh, te limenku s poklopcem koja je pala jedan pedalj i onda se zanjihala na prikaenom laniu; ova je sadravala nekakvo slabano pivo. Obzirom da su ga u Labudu digli s objeda, a da prije toga nije jeo sve od jueranjeg ruka, to je od Doylea bilo mnogo dalje od dvadeset etiri sata to ih je proveo ovdje, sve je to prodro s nehinjenim zadovoljstvom da bi potom ak i polizao papirnati omot. Otprilike est sati poslije toga itava je procedura bila ponovljena i on je ponovno sve pojeo. Nedugo zatim poelo se mraiti iako se ni vjetar ni treskanje broda nisu ba nimalo smanjili i on je taman ve poeo dolaziti u napast da se upita kako e to spavati, kad su mu kroz reetke nagurali dva gunja. Hvala najljepa! doviknuo je. A bih li mogao dobiti jo jedno pivo? Prostorija nije bila apsolutno mrana, pa je Doyleu u svom lijesu uspjelo improvizirati sasvim dobar leaj; i ba kad se htio uvui u nj, iznenadilo ga je da uje kako je lani pivske limenke zazveckao dok su ga potezali gore samo ulijevanje piva nije se moglo uti od zvidanja vjetra kroz harfu snasti i zatim zvek kad je pala ponovno u stari poloaj, napunjena. Ustao je i pourio do nje, i dok je stajao tako naslonjen na zid i pokuavao piti pivo to se bukalo a da pritom nita ne prospe, pitao se zato ga ba suvie ne uznemiruje njegov poloaj zarobljenika koga ekaju muenje i smrt. Djelomino je to, naravno, bilo posljedica nesvjesne

274

samouvjerenosti koje nikad nije bio potpuno lien sve otkako se bio naao u tijelu toliko boljem od onog na koje se bio navikao; a ostatak se njegova tvrdoglavog optimizma temeljio na injenici, koji je sad ve bio spreman prihvatiti, da je on William Ashbless, a taj nee umrijeti prije 46. Pripazi ondje malo na sebe, sinko, pomislio je. Moe biti prilino siguran da e preivjeti, ali nema ba nikakva razloga da se pretpostavi da Ashblessa nee koji put temeljito izgaziti. Usprkos svom predvianju nasmijeio se dok je traio udoban poloaj, jer je mislio na Elizabeth Jacquelinu Tichy, kojom e se, tko zna kako, oeniti ve idue godine oduvijek je mislio da je na portretima izgledala vrlo zgodno. Putovanje je za kojeg ljutiti vjetrovi nisu popustili ba nijednom, tako da su nakon dva dana gegavi mornari to ih je Doyle viao kroz prostor postali, kako se inilo, oamueno ravnoduni prema njima potrajalo petnaest dana, i za sve to vrijeme Doyle nije ba niti jednom vidio ni Romanellia ni teine lieni rudiment doktora Romanya. Sve dok se kroz jednu staru i prenapregnutu gredu na stropu njegove kajite nije proirila dugaka pukotina, a bilo je to etvrtoga dana, sve to je zarobljenik radio bilo je da jede, spava, zuri kroz prozor i pokuava se prisjetiti svih od tako malo poznatih podataka o Ashblessovoj posjeti Egiptu; nakon to se greda rascijepila, ubijao je vrijeme pokuavajui da izvue metar dugaku trijesku i da zubima i noktima treinu njene duine skree u neto slino bodeu. Razmiljao je o tome da pivsku limenku otkine od reetki pa iz nje napravi alat, ali je zakljuio da bi ga to ne samo liilo piva za itavog ostatka putovanja, ve i da bi mu neto tako zamjetljivo zacijelo, jednom kada stignu, privrijedilo pretres. Samo se jednom dogodilo neto bar donekle tako uznemirujue kao dolazak Shellengeria. U neko doba prije ponoi, u subotu, jedanaeste noi putovanja, pomislio je da kroz vjeiti urlik vjetra uje jaukanje, pa je pokuao pogledati van, to je bio trik tako teak kao da pokuava gledati dok vozi motocikl sto i dvadeset na sat, a bez zatitnih naoala. Nakon deset se minuta vratio u krevet, vie no napola uvjeren da crna brodica, za koju mu se uinilo da je vidi, a razabirala se zato to se je sjajila crninom mnogo dubljom od valova iza nje, nije bila nita drugo no sluajna reakcija mrenice uzrokovana napinjanjem oiju da vide kroz taj nalet. Na koncu konca, to bi ovdje na otvorenom i radila nekakva brodica?

275

Poglavlje11
Nita ne bi moglo biti uasnije: vidjeli su mu se glava i plea, to su se okretali najprije na jednu a potom na drugu stranu, sveano dostojanstvenim i zastraujuim pokretom, u kojem kao da se skrivala nekakva stravina tajna iz dubina koju je, digavi se iz svog vodenoga groba, doao razotkriti ovamo gore. Takvi su prizori kasnije postali esti, pa bi teko proao i dan a da mrtvi ne bi bili uvedeni u promiljanje ivih, sve dok ih vremenom nisu prestali i opaati. E.D. Clarke

jutro desetog listopada Doyle se maglovito razbudio i otkrio da je na palubii da su daske pod njegovim ve obraslim obrazom vrue, a kad je otvorio oi, blistavi ga je sunev sjaj natjerao da ih ponovno stisne! onda mu je dolo k svijesti da uje razgovor, kripu konopaca, pljuskanje vode o trup to se lagano ljulja vjetar je prestao.

negdje suhi dok, govorio je opor muki glas, samo ne ovdje, Bogu iza nogu. Drugi je glas rekao neto o Grkoj. Naravno, ako mu uspije dospjeti do Grke. Puta na svim prokletim avovima, malne je svako jedro razdrto, a ti stoput kleti jarboli su Drugi glas, koji je Doyle sada prepoznao kao onaj koji je bio zamalo identian glasu doktora Romanya, prekinuo ga je nekakvom otrom grubou koja je ovog drugoga posve uutkala. Doyle se pokuao uspraviti u sjedei poloaj, ali mu je uspjelo samo to da se prevrne, jer je bio vrsto vezan debelim konopima to su mirisali na katran. Ne uputaju se sa mnom ba ni u kakav rizik, pomislio je; a onda se nasmijeio, jer je shvatio da je bodljikavi predmet to mu se usijecao u

276

koljeno zapravo njegov improvizirani bode koji je previdio onaj koji ga je bio vezao. Nismo ba nimalo uranili kad smo ga vezali, rekao je onaj grublji glas. Ima zdravu konstituciju mislio sam da e ga droga drati po strani sve do popodneva, barem toliko. Iako mu je od toga u sljepooicama zabubnjalo jo otrije, Doyle je podigao glavu i oglednuo se mirkavim pogledom. Kraj brodske su ograde stajala dvojica i gledala u nj; jedan je od njih izgledao kao verzija doktora Romanya iz doba prije vremenskih skokova to bi trebao biti Romanelli, pomislio je, originalni primjerak a drugi je oito bio kapetan broda. Romanelli je bio bos pa je preko palube dotapao do Doylea i unuo do njega. Dobro jutro, rekao je. Moda vam poelim postaviti koje pitanje, a neemo vjerojatno niti sresti ikoga tko govori engleski, tako da vam neu stavljati krpu na usta. Ako meutim, dobijete elju da viete i stvarate cirkuse, onda vam je moemo vezati pa je prikriti ispod burnusa. Doyle je pustio da mu glava kucne natrag na palubu, a onda je zatvorio oi i priekao da se bubnjanje u sljepooicama malo smiri. Okej, rekao je i otvorio ih ponovno da bi zamirkao prema gore, na prazno modro nebo, s onu stranu spleta deblenjaka i snasti i podvezanih jedara. Sad smo u Egiptu? Aleksandrija, kimnuo je Romanelli. Odvest emo vas do obale na vesla, a zatim kopnom do odvojka Nila kod Rosette, pa zatim ponovno na jedra uzvodno do Kaira. Uivajte u krajoliku. arobnjak je ustao uz glasno kljocanje koljena i nesavreno prikriveni trzaj. Hej, ljudi, zazvao je razdraeno. amac spreman? Bacajte ga onda preko ograde pa u nj. Doylea su podigli, odnijeli do ograde i, poto su za konop to mu je iao ispod pazuha uvrstili kuku, spustili ga poput smotanog ilima u amac na vesla to je poskakivao i mlatio o brodski trup na smaragdnoj vodi est metara ispod palube. Mornar u amcu dograbio ga je za zavezane glenjeve pa ga usmjerio u sjedei poloaj na jednoj od klupa, dok se Romanelli sputao niz ljestve od konopa da bi, nakon otprilike pola minute ljuljanja na njihovom kraju, pri emu je mahao slobodnom nogom i psovao, nekako upravo napola uklizio u amac. Mornar mu je pomogao da se smjesti na drugu krmenu klupu, i tada je doao posljednji putnik, ljuljajui se divlje dok se sputao niz ljestve bila je to glavom Srea prosjaka iz Surrey-sidea, zubom vremena uniteni doktor Romany, s dva velika eljezna klina privezana uz cipele da bi dobio na teini. Nakon to su tu nacerenu kreaturu to je neprestano namigivala postavili na uski

277

pramac gdje je sjedila poput treniranog kormorana, mornar je obrisao ruke pa i sam sjeo, ravnodunim licem okrenut Romanelliu i Doyleu; podigao je vesla i prionuo na posao. Doyle se smjesta prevalio na lijevu razmu pa je iz tog poloaja gledao kako brodski trup klizi mimo, da bi na kraju popustio, kad su zaobili visoki luk pramca, pred pogledom na Aleksandriju od koje ih je dijelilo pola milje ljeskave vode. Grad ga je razoarao bio je oekivao poput labirinta spleteni orijentalni grad o kojem je pisao Lawrence Durrell, ali sve to je vidio bila je mala skupina tronih bijelih zgrada to su se pekle na suncu. U luci nije bilo drugih brodova, i samo je nekoliko amaca lealo privezano uz oronule molove. To je Aleksandrija? upitao je. Ne ono to je neko bila, odgundao je Romanelli tonom koji nije pozivao na daljnju diskusiju. arobnjak se bio skutrio uz suprotnu razmu i disao dugim, sipljivim udisajima. Ono to je ostalo od Romanya sad se tiho smijuljilo na provi. ovjek za veslima pustio je da ih struja to je tekla u luci zanese lijevo, istono od grada, i tu je na nekakvoj pjeanoj uzviici Doyle napokon ugledao nekakve ljude; tri do etiri prilike u arapskim haljama stajale su u hladovini nekakve pranjave palme, dok je vei broj deva to stajao, to leao uokolo, oko dijelova razruenog zida u blizini. Doylea nije iznenadilo kad je mornar zaokrenuo amac i usmjerio pramac prema palmi, a Romanelli zamahao rukama i povikao: Ya Abbas, sabah ixler! Jedan se od ljudi u haljama sad sputao prema obali. Taj je mahnuo i doviknuo: Saghida, ya Romanelli! Doyle je promotrio ovjekovo mravo, otro isklesano lice i nervozno pokuao zamisliti toga momka kako ini bilo to naprosto ljupko u kuanskom smislu, neto poput milovanja make. Nije mogao. Dok je amac bio jo nekoliko metara od obale, kobilica je zastrugala po pjeskovitom dnu i tako zaustavila malo plovilo i odbacila Doylea naprijed. Au, promrmljao je i usnama oeao klupu, koja je bila hladno i slano mokra od pljuskanja vesala. Trenutak kasnije Romanelli ga je uspravio trzajem. To boli?, upitao je s posprdnom zabrinutou onaj to je s razrogaenim oima uao na pramcu. to ne ve-le-le-li, to boli, Mol-ly?

278

arobnjak je bio ustao i sad je tektavim glasom izdavao zapovijed na arapskom, pa su jo dvojica ispod palme urno krenula prema vodi, dok je prvi ve ljapkao prema amcu. Romanelli je odozgo upro prstom u Doylea. Taghala maghaya nisilu, rekao je, pa su se mrave smee ruke ispruile preko razme i podigle Doylea iz amca. Potom su ga privezali za devu pa su, unato tome to su nekoliko puta stali da se odmore i napiju vode, u trenutku kad su stigli u mali grad El Hamed, smjeten uz Nil, kasno toga popodneva, Doyleove noge bile daleki stupovi obamrua, prepoznatljive kao vlastite tek kad bi ih povremeno probo bol od koga bi zakrgutao zubima, a kimu je osjeao kao veliku staru osuenu stabljiku suncokreta kojom su se klinci posluili kao metom za gaanje strelicama iz puhaljke. Kad su ga Arapi odvezali i odnijeli ga na dahabeeyeh, nisku brodicu s jednim jarbolom i malom kabinom pri krmi, ve je bio napola u deliriju i samo je mrmljao: Piva Piva Na svu sreu ini se da su prepoznali rije, pa su mu donijeli krag neega to je bilo, blaeno i nepogreivo, pravo pivo. Doyle ga je iskapio u nekoliko dugih gutljaja i zatim se sruio preko palube, zaspavi istoga asa. Probudio se u tami kad je brodi lagano udario o drvo i uz njihaj se zaustavio, a kad su ga njegovi tamniari podigli i posjeli na molo, licem okrenuta prema kopnu, svega nekoliko stotina metara daleko i slijeva ugledao je svjetla. Neki se ovjek s fenjerom spustio na molo. Is salam ghalekum, Romanelli, rekao je tiho. Wi ghalekum is salam, odgovorio je Romanelli. Doyle se uasnuo pri pomisli da bi moglo doi do jo jednog jahanja na devama, i stoga je uzdahnuo s olakanjem kad je, dalje uz cestu i iza tog ovjeka, opazio silhuetu prave britanske koije. Jesmo li u Kairu? upitao je. Malo smo ga preli, odgovorio je Romanelli kratko. Idemo u dubinu kopna, prema Karafehu, nekropoli ispod Citadele. Dreknuo je na Arape i ovi su posluno podigli Doylea za glenjeve i ramena pa ga ponijeli uz drvene kamene stepenice sve do ceste i ondje ga ugurali u koiju. Nekoliko trenutaka poslije pridruili su mu se Romanelli, onaj Romanyev ostatak, jedan od Arapa i ovjek koji ih je ovdje doekao. Uzde su pucnule i koija se zavaljala u egrtavo gibanje. Nekropola, pomislio je Doyle ne ba oduevljeno. Izvrsno. Dok je tako sjedio sklupan na podu koije, skupio je koljena i samo se malo primirio kad je osjetio svoj drveni bode, izraen u domaoj radinosti. Nije bio

279

svjestan tropskih mirisa rijeke sve dok ovi nisu postupno nestali, da bi ih nadomjestio slabiji, ali grublji pustinjski miris temeljito osuene stijene. Zaustavili su se nakon otprilike dvije milje putovanja po izmrvljenoj no upotrebljivoj cesti, a kad su Doylea digli iz koije i zatim ga, uspravljena, uz nju prislonili, on se zagledao u neosvijetljenu zgradu do koje su stigli, osamljenu u beskraju pustinje. Fenjer je pokazao nadsvoeni portal, okruen s obje strane irokim stupovima i ukopan u zid bez drugih detalja, ukoliko se izuzmu dvije rupe koje su valjda trebale biti prozori iako su bile premalene ak i za to da bi se kroz njih proturila glava. Iznad svega je mogao maglovito vidjeti veliku kupolu iji su se obrisi ocrtavali na zvjezdanome nebu. Na Romanelliev mig, Arapin koji ih je dopratio od brodia potegao je ispod halje bode, zakrivljen i blistav poput zrcala, pa njime prosjekao kroz tri petlje konopa oko Doyleovih nogu. Svi su konopci, od pojasa nadolje, pali na prano tlo, pa ih je Doyle zamasima nogu skinuo s glenjeva. Da ne bi bjeao, rekao je Romanelli umorno. Abbas bi te sigurno pretekao, a onda bih mu morao zapovjediti da ti presijee Ahilovu tetivu. Doyle je kimnuo, pitajui se hoe li biti sposoban ak i da hoda. Skvreni je ka bio izuo svoje oteane cipele pa se, uhvativi ih za kope etkao okolo na rukama, tako da su mu noge lamatale poput vrpci privrenih na podni ispuh centralnoga zranoga grijanja. Nacerio se tako naglavce Doyleu i rekao: Vrijeme da Mjesecu pogleda lice, amice. Zaepi, rekao mu je Romanelli. A Doyleu: Ovdje. Idemo. Doyle je zaepesao za njim prema vratima, u pratnji ka, i kad su prevalili polovicu od sedam metara puta do ulaznih vrata, zauo se kljocaj, popraen upljim odjecima, a onda su se vrata zakrenula unutra da bi ih nijemo pozvala jedna prilika s kukuljicom i fenjerom. Romanelli je nestrpljivo mahnuo Doyleu i kau da prou mimo njega u iroko kameno predvorje i zatim postavio pitanje, jezikom za koji se ovaj put nije uinilo da je arapski, kad je zakukuljeni zatvorio i ponovno kraunom osigurao vrata. Ovaj je slegnuo ramenima i kratko odgovorio, to Romanellia, kako se inilo, nije posebno ni iznenadilo ni obradovalo. Nije mu bolje, promrmljao je Romanelli kau i poveo ih naprijed. ovjek s fenjerom iao je za njima i od ljuljanja se sjena inilo da se po zidovima miu bareljefi iz Stare dinastije pa ak i kolone hijeroglifa.

280

Doyle je opazio da se predvorje zavrava desetak metara ispred njih, opekama briljivo prekrivenom povrinom, trbuastom i otro nagnutom prema njima, tako da se pod protezao dobrano dalje od stropa, kao da je pomislio je, s druge strane kakav nadzemni plivaki bazen. A to si oekivao, da e uti kako je poeo praviti salto mortadele? upitao je i nadalje iskrenuti ka. Romanelli je odluio odignorirati kreaturu pa je, skrenuvi kroz otvoreni luk na zidu slijeva, poao nizom stepenica. Svjetlo to je dopiralo odozgo iza ugla samo je dotaklo uleknute bridove stepenica, a ovjek s fenjerom stao je sav sretan, kako se uinilo Doyleu na njihovu dnu. Njih su se trojica uspeli do jo jednog predvorja, mnogo kraeg od onoga dolje, i ovo se zavravalo na balkonu koji je gledao u osvijetljenu unutranjost kupole. Trio se pomakao do ograde balkona. Doyle se zatekao kako zuri kroz unutranjost goleme sfere s promjerom od, grubo govorei, dvadeset pet metara, osvijetljene svjetiljkom to je visila precizno u sreditu, u istom nivou s balkonom, na dugakom lancu ukopanom u najviu toku kupole. Nagnuo se preko ograde i pogledao dolje, pa se iznenadio ugledavi etiri nepomina ovjeka u okruglom, kamenom obzidanom oboru na samome dnu sferine komore. Pozdrav vama, moji mali prijatelji, dopro je do njih krgutavi apat sa suprotne strane sfere, i sad je Doyle prvi put opazio da je tu i neki ovjek vrlo star i troan i iskrivljen i da poiva na lealjci to je nekako prikaena za udaljeni zid samo stopu-dvije ispod horizontalne crne crte koja je, kako se inilo, bila ekvator prostorije. ovjek je bio na lealjci, a ona na gotovo okomitom zidu, stvarajui pritom tako uvjerljiv dojam da ih dri sila tea, da se Doyle oglednuo, traei rubove zrcala koje je tu zacijelo bilo ali unutranja povrina kupole nije bila nigdje prekinuta; i lealjka i ovjek uistinu su visili ondje, nalik na kakav runi zidni ures. I ba kad je Doyle poeo razmiljati o tome kako se to starac dri te, oito prikucane lealjke, s tolikom prividnom nonalancijom, i gdje bi se mogle osloniti ljestve koje bi ga dovele ovamo gore, zakripjeli su kotaii i lealjka se odvezla malo gore. ovjek na lealjci je prostenjao, a onda se nagnuo preko njena ruba i zirnuo na pod; lealjka je sad leala ravno preko linije ekvatora. Izlazi mjesec, rekao je umorno. Ponovno je legao i preko sfere se zagledao u balkon. Vidim doktora Romanellia i Romanya, Pri emu ovaj posljednji vrlo jasno dovodi u sumnju moju sposobnost da izlijem valjanog kaa. Mislio sam da bi mogao potrajati itavo stoljee prije nego to bi propao do ovog stupnja. Ali tko je na orijaki posjetitelj?

281

Ime mu je, koliko sam shvatio, Brendan Doyle, odgovorio je Romanelli. Dobro vam vee, Brendane Doyle, rekao je ovjek na zidu. Ja ja se ispriavam to ne mogu prii i rukovati se s vama, ali nakon to sam se odrekao postojee zemlje, umjesto njoj, gravitiram prema jednom drugome mjestu. Poloaj je neudoban, ali se nadamo da emo ga domalo i popraviti. A kakve veze, nastavio je, ima mister Doyle s nastalim debaklom? On ga je izazvao, Vaa Preuzvienosti! zacvrkutao je ka. On je istrgnuo Byronov ka iz arolije poslunosti pod kojom smo ga drali, on je natjerao jagove da polude i onda, kad je skoio natrag u 1684, on je poao za mnom i uzbunio Antejevo bratstvo, dojavio im o mojoj nazonosti ondje Ispustio je cipele da bi zagestikulirao pa zaplutao nogama uvis, bubnuo o okrugli svod od opeke to se protezao nad balkonom, prevalio se preko njega pa krenuo prema vrhu kupole. a ovi su nekako doznali da mi zablaeno oruje moe nauditi, pa su mi pucali u lice i raznijeli ga kuburom zaepljenom blatom Socio u sisusu seso osadeset fefutu? profrfljao je Gospodar. Sad su se svi zagledali u nj: i Romanelli i Doyle i ka koji je u tom asu ve uao naglavce pokraj mjesta gdje je u strop bio ukopan zavretak lanca svjetiljke. Gospodar je vrsto stisnuo oi i usta pa ih ponovno otvorio. Skoio, izgovorio je paljivo, u tisuu esto osamdeset etvrtu? Sir, ja vjerujem da jest, hitro se ubacio Romanelli. Posluili su se vratima to ih je stvorio Fikee putovali su od vrata do vrata, kroz vrijeme, shvaate? Ovaj ka, i tu je mahnuo rukom prema gore, oito je i suvie propao za samo osam godina djelovanja, a pria to sam je uspio skrpiti sasvim je konzistentna. Gospodar je polagano kimnuo. Uistinu je bilo neto udno u nainu na koji je 1684. zakazao na plan s Monmouthom. Lealjka se otkotrljala jo nekoliko palaca prema gore, i mada je Gospodar stisnuo zube, jedna je od nepominih prilika u oboru ispod njega zajauknula tako da je odjeknulo. Zaprepaten, Doyle ih je ponovno kratko pogledao, ali ga nije umirilo kad je vidio da su to votani kipovi. Gospodar je otvorio oi. Dakle putovanje kroz vrijeme, apnuo je. A odakle je doao mister Doyle? Iz nekog drugog vremena, rekao je ka. On i itava druba ljudi pojavili su se kroz jedna vrata i meni je uspjelo da ga uhvatim, iako su se

282

njegovi vratili kao to su i doli. Imao sam malo vremena da ga ispitam no on sad ujte zna gdje je Tutankamonova grobnica. Zna on mnogo toga. Gospodar je kimnuo i tada se, to je bilo jezivo, nasmijeio. Moglo bi biti da smo u ovo kasno i sterilno doba nabasali na najmonije sredstvo to smo ga ikad imali. Romanelli, uzmi naem gostu malo krvi i stvori ka jednog potpuno zrelog koji e znati sve to radi. Ne smijemo se uputati ni u kakve rizike s onim to mu je moda u glavi mogao bi se ubiti ili navui kakvu groznicu. Uini to smjesta i onda ga zakljuaj preko noi. S ispitivanjem emo poeti ujutro. Deset je minuta bilo potroeno na skidanje Romanyevog ka sa stropa on se nije mogao uspentrati dolje do balkona nita bolje nego to bi se hrak mogao ispentrati iz kade za kupanje ali su ga na koncu ipak spasili konopom, pa je Romanelli poveo Doylea natrag niza stepenice. U prizemlju su uli u neku prostoriju u kojoj su, pri sumranom osvjetljenju osamljene svjetiljke, ugledali vratara kako paljivo mijea po dugakoj kaci nekakvog fluida to je vonjao na ribu. Gdje je alica s poeo je Romanelli, no dok je jo govorio vratar mu je prstom pokazao na stol do zida. A! Romanelli je otiao do njega i oprezno podigao bakrenu alicu. Evo, rekao je kad se vratio do Doylea. Popijte to i pritedite nam trud da vam to pokuavamo unijeti u organizam kroz razbijene zube. Doyle je uzeo alicu i sumnjiavo onjuio njen sadraj. Tvar je imala otar, kemijski vonj. Prisjetivi se da nije na mrtvakoj listi sve do 1846, podigao je alicu do plikovima pokrivenih usana i stresao pie u jednom krupnom, razjapljenom gutljaju. Boe, zasoptao je dok je vraao alicu i pokuao mirkanjem otjerati maglu s oiju. A sad emo vas iskoristiti jo samo za to da vam uzmemo nekoliko kapi krvi, nastavio je Romanelli dok je izvlaio no ispod halje. Pazi da mu ne bi ep istjerao, Pero, upozorio je ostatak doktora Romanya. Ka se jo jednom drao za kope oteanih cipela i hodao na rukama. Krv? upitao je Doyle. A zato? uli ste kako je Gospodar rekao da vam napravimo ka, odgovorio je Romanelli. Sad u vam osloboditi ruke, ali ne pravite nita kretensko.

283

Ja ne, pomislio je Doyle. Povijest kae da u za etiri mjeseca otii iz Egipta iv, zdrav i sa svim udovima na broju. Zato bih skretao s puta samo da bih zaradio masnicu ili da mi iae ruku? Romanelli je prerezao konopce to su vezivali Doyleova zapea. Doite ovamo do kace, rekao je Samo u vam malo zarezati prst. Doyle je stupio naprijed, ispruio prst i radoznalo se zagledao u bisernu tekuinu. I tako, pomislio je, evo gdje e uzgojiti moj toni duplikat Ali, Boe, to ako duplikat bude taj koji e se osloboditi i na koncu se vratiti u Englesku da bi ondje umro 46? Onda bih ja mogao ovdje i umrijeti, a da pritom ne poremetim povijest. Njegov se uporni optimizam u trenutku ugasio, pa je zgrabio Romanellia za zglavak i mada je jedan dlan duboko rasjekao na arobnjakovu nou, drugom ga je rukom vrsto stegnuo za podlakticu pa ga je, sa snagom koju daje oaj, izvinuo prema kaci i liio ravnotee; ipak se trznuo kad je vidio kako je nekoliko kapi krvi iz njegove posjeene ruke bunulo u tu bisernu tvar. inilo se izvjesno da e se Romanelli svaliti u kacu, i zato se Doyle zavitlao, unuo, izvukao improvizirani bode iz nogavice pa u divljem naletu skoio prema preokrenutom kau. Ovaj je huknuo u panici pa ispustio kope na cipelama, ali prije nego to je mogao otplutati uvis, Doyleov mu je drveni no probio lomna prsa. Udarac je mraznoga i smrdljivoga zraka pogodio Doylea u lice, a ka je odletio natrag s bodea i, oito se smanjujui dok je sav taj otrovni zrak pitei izlazio iz njega, zajedrio preko sobe, odbio se od zida, poletio ravno gore prema stropu, a onda izgubio brzinu i ondje se zaglibio. Romanelli se s druge strane kace valjao od bola, nakon to je izveo nepripremljen skok i prevaljao se preko nje a da se nije dotakao one tvari. Dr ga, uspjelo mu je zakrijetati. Vratar je stao izmeu Doylea i vrata prema predvorju, pa je Doyle potrao ravno na nj, vitlajui bodeom i urlajui to je glasnije mogao. ovjek mu se skokom sklonio s puta, ali ne dovoljno brzo; Doyle ga je prasnuo donjim krajem oruja po glavi i ovaj se bez svijesti stumbao na pod dok su se koraci Doyleova trka udaljavali niz predvorje. Romanelli se jo borio da izmeu sebe i poda koji ga je mrcvario postavi zatitne cipele dok se, uz zvuk tako tih kao kad u ribnjak pada mrtvi list,

284

na taj isti pod slijegala prazna koa i odjea doktora Romanya da se vie ne pomakne.

*
Prosjaci na Thames Streetu nisu ni pristupali sitnome mukarcu koji je doao krupno koraajui u hladnome sutonu, jer su njegova loe skrojena odjea, nacereno lice i divlji busen prosijede kose upuivali na to da nema ni penija vika a da bi lako mogue mogao biti i lud; iako je jedan beznogi prosjak na kolicima bio odluio pogledati jo jednom pa se otisnuo za njim nekoliko koraka, i on je pustio da ga inercija zaustavi, s nevjericom zavrtio glavom pa zavezao ukrug da bi se vratio na svoje mjesto. Dok je tako koraao otvorenim plonikom Billingsgatea, obiao je malu pozornicu s Punchem i Judy, pa je uo kako je Punch uzviknuo piskutavim glasom: Aha, jo jedan od Tune brae, ja bih Tu se glas zagrcnuo, a ovjek je zirnuo na marionetu. Zastao je i iroko se nasmijeio. Mogu li togod za tebe uiniti, Punch? upitao je. Marioneta se nekoliko sekundi zagledala u njega. Ovaj, ne, rekla je. Malo sam razmislio ne. ovjek je slegnuo ramenima pa otiao prema praznome molu. Domalo su istroene pete njegovih izama kuckale po tronom drvenom nogostupu da bi stao tek kad se naao na samom iskrzanom rubu. Zagledao se preko iroke, sve tamnije povrine velike rijeke, u onih prvih nekoliko svjetala na Surrey-sideu, a onda se tiho nasmijao i proaptao: A sad da ti samo ispitamo izdrljivost, moj Chinnie. unuo je, nagnuo se prema naprijed i, s rukama iznad glave, odbacio se da bi izveo dugaak i poprilino plitak skok. Pljusnulo je i zaprskalo, ali sve to nije bilo glasno a niti je koga bilo u blizini. Mrekanje se upravo poelo slijegati kad mu je glava est-sedam metara dalje probila povrinu. Otresao je mokru kosu s lica, a onda je nekoliko trenutaka krio put kroz vodu, diui brzim, aptom izgovorenim huktajima. Hladna kao voda kroz sedmi sat, promrmljao je. Ali dobro jo samo koja minuta, pa eri i suha odjea. Zaplivao je leernim kraulom, isprekidanim kratkim predasima za kojih bi plutao na leima i zurio u zvijezde, sve dok se nije naao daleko vani u sredini rijeke, ni blizu ijednoj od malobrojnih brodica i teglenica to su te veeri isplovile.

285

A onda je uz polagano itanje istjerao iz plua sav zrak koji se ubrzo, kad mu je glava nestala pod povrinom, pretvorio u mjehurie. Gotovo su punu minutu mjehurii nastavili isplivavati i rasprskavati se na samotnoj sredini rijeke. A onda ih vie nije bilo, i rijeka je ponovno zadobila svoju niim naruenu glatkou.

*
Bio je to sve vrijeme neizvjestan me, ali je naposljetku, sa svog vidikovca kraj pozora, stari Harry Angelo vidio kako je njegov prvi ak izazvao svog protivnika da se postavi u poloaj za udarac koji je Angelo bio preporuio protiv ljevorukih maevalaca. Borba je ve tekla vie od pet minuta a da niti jedan od maevalaca nije dodirnuo drugoga, pa je Richard Sheridan, koji je ba prolazio mimo, s aicom konjaka u ruci, da bi se pridruio grupici promatraa, tiho zamijetio akau Gentlemanu Jacksonu da je to najljepa parada maevalake vjetine to ju je vidio sve otkako je sam Angelo imao svoj salle u Operi na Haymarketu. Angelov uenik, profesionalni sportski borac znan kao Chinnie Prekrasni, ve se nekoliko puta oslobodio od finte usmjerene prema vanjskoj liniji sixte da bi preao u napad po liniji guarte, s druge strane protivnikova maa, no ovaj mu je svaki put lako uspio parirati, iako mu nikad nije uspjelo Chinnieu zadati ripostu. Sa svoje pedeset etiri godine Harry Angelo je bio nesporni prvi majstor maevalake pouke u Engleskoj, sve otkako se njegov legendarni otac bio povukao ima tome etvrt stoljea, i sad je mogao prozrijeti namjeru svog uenika isto onako jasno kao da ju je Chinnie bio izgovorio: jo jedna finta u sixti a potom ve sada oekivano oslobaanje eljeza linije guarte, ali ovaj put ne skroz oko zvonca, ve umjesto toga prema gore ispod protivnika stav ravno u njegov nezatieni donji bok. Angelo se nasmijeio kad je ovaj udario fintu iz sixte no onda se namrtio, jer je zalupljeni vrak ondje samo zatitrao. Protivnik je krenuo da izvede propisanu paradu u guarti, no onda je opazio da je Chinnieov ma nepokretan, zato ga je podigao munjevito brzim ispreplitanjem, koje je poslalo njegov vlastiti vrak u spirali, da bi muklo udario i svinuo se na Chinnievom platnom presvuenom trbuhu. Angelo je istjerao suzdravani dah proaptanom psovkom; a onda je Chinnie Prekrasni zateturao natrag i gotovo se prevalio, pa je nekoliko

286

gledatelja jurnulo prema njemu da ga zadri na nogama. Chinnieov je protivnik strgnuo masku pa je zajedno s floretom bacio na parket i uzviknuo: Boe blagi, Chinnie, jesam li te ozlijedio? Sad je i profesionalac skinuo masku, istegao vrat i zatresao glavom kao da je elio proistiti. Ne, ne, rekao je hrapavim glasom. Nita ozbiljno, samo mi je u jednom trenutku ponestalo zraka. Zaas e sve biti u redu. Prenapregnuo sam se u toj osobenoj poziciji. Angelo je zadigao sijede obrve. Za tri godine koncentrirane poduke ovo je bilo prvi put da uje kako Chinnie Prekrasni poziciju en guarde opisuje kao osobenu. Mislim, zacijelo ne moemo brojati kao poen udarac zadan dok nisi bio sasvim pri sebi, izjavio je Chinnieov protivnik. Kad bude spreman, nastavljamo me od nula-nula. Iako se radosno smjekao, Chinnie je odmahnuo glavom. Ne,, rekao je. Kasnije. A sad malo svjeeg zraka. Stari mu je Richard Sheridan pomogao da doe do vrata, dok je uz njih koraao Angelo, a ostatak je drutva slegnuo ramenima pa podigao florete i maske dok su se dva para postavljala za borbu na suprotnim stranama pisti nalienih na podu. Uzdam se da je s njim sve u redu, promrmljao je netko. Vani u predsoblju Chinnie je, dok se iz salle ponovno poeo dizati zvek i kresanje, zamahom ruke otpustio dvojicu koja su ga ispratila. Vraam se za minutu, rekao je. Ali kad su ovi nevoljko uli u dvoranu, Chinnie je pohitao niz stepenice do ulinih vrata, zamahom ih otvorio pa se zatrao niz plonik Bond Streeta. Kad je stigao do Piccadillya usporio je u korak, pa stao udisati duboko i punim pluima studeni jesenski zrak, da bi na Strandu bacio hitar pogled udesno, prema rijeci, i proaptao: No kako smo, Chinnie, stari moj? Malo zima, ha? Neki je drugi ovjek na ploniku krenuo prema njemu kao da ga je prepoznao, no onda se povukao, smeten, kad je Chinnie prasnuo u luako hihotanje da bi potom brzo, makar i nestruno, zastepovao na ploniku. itavim putem niz Fleet Street, sve do Cheapsidea, nije prestajao mrmljati u bradu. Ha! uzviknuo je u jednom trenutku i poskoio u zrak. Dobro kao Bennerovo, eto ta! Bolje! Ne znam zato mi nikad prije nije palo na um da hapam robu West End marke.

287

*
Prvi je dio sna bio slobodan od uasa, i Darrow se nikada, sve dok se ne bi probudio, ne bi sjetio da je kroza nj proao ve toliko puta. Magla je bila tako gusta da ispred sebe nije vidio dalje od nekoliko jardi, a vlani zidovi od opeke s obadvije strane mogli su se vidjeti samo zato to su bili tako klaustrofobino blizu. Prolaz je bio tih, ukoliko se izuzme nekakvo nepravilno kuckanje negdje gore u magli, kao da se neuvrena roleta ziba na vjetru. Bio je poao preicom kojom je trebalo izai na Leadenhall Street, ali se bio izgubio, pred sate i sate kako se inilo, u tom labirintu dvorita i uliica i krivudavih prolaza. Dosad jo nije bio sreo ni ive due, no sad je zastao jer je odozgo, iz tame, zauo tiho kaljanje. Hej, rekao je i istog se asa postidio plaljivosti vlastitoga glasa. Hej, tamo! nastavio je jae. Moda mi moete pomoi da naem put. uo je povlaenje neijih sporih nogu i ugledao nekakav tamni oblik kako poinje izranjati iz zida magle; a onda mu se prilika pribliila dovoljno da bi joj vidio lice bio je to Brendan Doyle. Ruka je zgrabila Darrowa za rame, i idue ega je bio svjestan bilo je da sjedi u svom vlastitom krevetu, uspravan kao svijea, i da stie zube kako bi zadrao oajniki krik to mu se u snu izvio s usana i odrjeito odzvanjao u maglom umrtvljenom zraku: Oprosti mi, Doyle! O, Boe, oprosti mi! Jee, gazda, rekao je mladi koji ga je bio probudio, nisam vas htio plaiti. Ali rekli ste da vas budim u est i pol. U redu je, Pete, odgovorio je Darrow kretavim glasom, pa onda zaljuljao noge na pod i protrljao oi. Bit u u uredu. Kad stigne tip kojeg sam ti opisao, alji ga unutra, moe? Je, je. Darrow je ustao, protjerao ruke kroz sijedu kosu pa niz hodnik otiao do ureda. Prva stvar koju je uinio bila je da natoi au konjaka i isprazni je jednim dugim gutljajem. Poloio je au, spustio se u stolac iza pisaeg stola pa poekao da mu ljuto pie isplahne iz glave slike iz sna. Da bi ti prokleti snovi otili s tijelom, proaptao je pa proeprkao po kutiji, izvadio cigaretu i zapalio je na plamenu svjetiljke. Uvukao je dim duboko u plua, zavalio se pa ga otpuhnuo prema registratorima

288

poredanim na polici pokraj pisaeg stola. Razmotrio je, pa odbacio, misao da jo malo poradi na svom ve ionako prekompliciranom sistemu investicija. Ponovno se poeo naglo bogatiti, a iritiralo ga je to se moralo raditi bez kompjutora i kalkulatora. Ubrzo potom mogao je uti kako se stepenicama uspinju dva para izama, i u trenutku je ve netko pokucao na vratima ureda. Naprijed, rekao je Darrow, prisilivi se da mu glas zazvui leerno i samouvjereno. Vrata su se otvorila i unutra je ukoraao visok mladi sa sladunjavim smijekom na svom pristalom, isto obrijanom licu. Evo ga, Vaa Preuzvienosti, rekao je i nasred sobe izveo satirinu piruetu. Okej, ostanite mirni. Doktor e vas prijei za koju minutu, ali bih prije volio sam baciti oko. Kako se dri u hodu? Elastino kao novi francuski elik. Znate to me je iznenadilo? Svi mirisi na putu dovde! I ne vjerujem da sam ikada tako dobro vidio. Dobro, dobro, nabavit emo i vama jedno valjano. Nema glavobolje, trbobolje? Godinama je ivio kao profesionalni borac. Ba nita. Mladi je natoio konjak, trgnuo ga, pa ponovno napunio au. Lake sa saftom, rekao je Darrow. im? Saftom, cugom konjakom. Hoete da pokupim ir? S povrijeenim izrazom, mladi je spustio au. Ruka mu je pola prema ustima. I molim vas, ne grizite nokte, dodao je Darrow. Recite mi, jeste li ikada uhvatili togod od misli starih stanovnika, zaostalih kao u nekakvim kredencima glave nakon iseljenja? Ovaj, da li neto poput snova ikad ostaje sa starim tijelom? Avo mislim da, Vaa Preuzvienosti mislim da da. Nije to ba neto na to obraam panju, ali se ponekad zateknem da sanjam o mjestima koja nisam nikad vidio, i mislim da su to mrvice iz ivota momaka kroz koje sam proao. Ali nema naina da se zasigurno dozna. A, i tu je zastao, a obrve su mu se skupile, a ponekad kad upravo plovim preko granice sna i jave, onda ujem ovaj, zamislite sebi da stojite u prednjem katelu doseljenikog broda, znate, usred noi, sa svim onim leajevima

289

nalik na knjine police posvuda po zidovima? I zamislite da svaki od tih ljudi govori u snu Darrow je ispruio ruku preko stola, uzeo napunjenu au pa je iskapio. Ovaj eludac nije vaan, rekao je, odgurnuo stolac i ustao. Hajmo da vidimo doktora.

*
Mladi Fennery Clare, ije su bose noge jo bridjele zato to je neko vrijeme stajao u toplom bazenu ispod manufakturne valjaonice kraj Execution Docka, gacajui se udaljavao od dokova, mimoiao Limehouse Hole i pokuavao poredati orijentire to ih je popamtio tog jutra. No svake je minute postajalo sve tamnije, i dva su dimnjaka s druge strane rijeke postala posve nevidljiva, dok se dizalica na treem molu nizvodno, ini se, pomakla otkako ju je vidio poljednji put. I mada su morske mijene sad ponovno bile u fazi oseke, bio je ve zaao do pojasa iako poput veine Muljavih eva, nije znao plivati. Prokleta da je ta hrpa irske djeurlije, pomislio je. Samo da se itavo jutro nisu motala oko Holea, mogao sam naprosto pokupiti vreu i odnijeti je, jer bih svakog od mjesnih klinaca mogao po potrebi izdevetati. A ovo bi Micks od mene uzeo, to je sigurno, a srea se tako znade osmjehnuti moda jednom za itava ivota: platnena vrea, to ju je oito ispustio koji od radnika to su prolog tjedna obnavljali oplatu na onom velikom brodu, vrea apsolutno prepuna bakrenih avala! Sama pomisao na novac to e ga za svoju lovinu dobiti od trgovca starudijom osam penija najmanje, ali vjerojatnije iling i jo neto natjerala mu je vodu na usta, pa je odluio, ako je ne uspije izvui uz kosinu nogama, da e onda riskirati da ga rijeka odnese, pa se naprosto sagnuti i podii je. Bit e to itekako vrijedno pogibli, jer za taj bi iling mogao proivjeti nekoliko dokonih dana na visokoj nozi, a na koncu tog razdoblja ve e biti spreman da izvede svoj uobiajeni rani zimski trik: dat e da ga uhvate dok bude krao ugljen s koje teglenice gore kod Wappinga, tako da ga poalju u popravilite, gdje e nekoliko mjeseci imati i kaput i cipele i arape i redovite obroke, pa nee morati poluodjeven gacati po hladnome mulju u zimske zore. On se napeo a krajevi su mu se ustiju izvili u smijeak, jer su mu prsti lijeve noge utonuli kroz gornji sloj gliba i naili na tkaninu. Zatim se okrenuo, trudei se da joj prinese i drugu nogu a da pritom ne izgubi ravnoteu.

290

Moe, graknuo je neki glas iz vode, nekoliko metara prema otvorenom, moe li mi netko pomoi? Nakon to se trgnuo od zaprepatenja, djeak je vratio ravnoteu i sa zakanjenjem shvatio da su neki od zvukova s rijeke na koje, i suvie zaokupljen, nije obratio panju, bili uborenje i brkanje laganog plivanja. Zatim je mokra glava to se stresla sve pokropila. Hej momiu! Jesi ti tamo deko? Pomozi! Ja ne znam plivati, odgovorio je Fennery. Onda stoji, ha? Obala je tako blizu? Aha, odmah iza mene. Onda u moi i sam. A gdje sam ja? Rei u ti ako mi doe podii ovu vreu s avlima. ovjek je ukoso zaplivao prema djeaku, i sad se bio dovoljno pribliio da bi stao na podvodnu muljevitu kosinu. Nekoliko je minuta naprosto stajao tako dok mu je tijelo rastrzavalo pohlepno udisanje zraka, guenje i podrigivanje. Fenneryju je bilo drago to je uzvodno od njega. Boe, dahnuo je ovaj naposljetku. Oplahnuo je usta i pljunuo. Zacijelo sam progutao pola Temze. Jesi li malo prije uo kakvu eksploziju? Ne, sir, odgovorio je Fennery. to je to grunulo? Mislim itav blok u Bond Streetu. U jednom trenutku bio sam Uutio je pa povratio jo alicu rijene vode. Bah. Boe me ouvaj. Maevao sam se kod Angela, a trenutak poslije ve sam bio na dnu Temze i s praznim pluima. Rekao bih da mi je bilo potrebno pet minuta da si izborim put na povrinu ne vjerujem da bi to mogao izvesti itko tko nije istrenirani atlet no unato stisnutim zubima i vrstoj odluci, dok sam se uspinjao pokuao sam udahnuti rijeku. Ne sjeam se ak ni kako sam probio povrinu vjerujem da sam se onesvijestio i da me je u ivot vratio hladni zrak. Djeak je kimnuo. Moete li ispruiti ruku dolje pa mi dohvatiti vreu? Oamueno posluan, ovaj se pognuo, uronio glavu, pipajui potraio i naao grlo vree pa je trzajem izvukao iz mulja. Evo je, mali, tu, rekao je kad se uspravio. Gospode, kako sam slab! Jedva da sam je i podigao. A mislim da sam i otetio ui glas mi zvui udno. A gdje to jesmo?

291

Limehouse, sir, odgovorio je Fennery radosno dok se gegajui vraao prema stepenicama, Limehouse? Onda me je odnijelo mnogo dalje no to sam mislio. Voda je sad bila Fenneryu jo do koljena, pa se mogao i drati svoje vree i pridravati kaljavog plivaa koji je teturao oamueno. Vi ste atlet, sir? upitao je djeak s nevjericom, jer je osjeao da je plee to ga podupire koato i tanko. Aha. Ja sam Adelbert Chinnie. to? Ne ba Chinnie Prekrasni, ampion drvenoga maa? Taj sam. Mislim, vidio sam vas jednom u Covent Gardenu, kad ste pobijedili Torresa Stranog. Stigli su do stepenica pa postajkujui poli uz njih. Predlanjskog ljeta, tad je to bilo. Da, i zamalo da me ne potue. Kad su se s mukom uspeli do uline razine, poli su desetak koraka ljakom poljunanom stazom u sjeni zida od opeke, da bi potom zaobili njen kraj i udarili preko zakrenog dvorita industrijskog izgleda, to je bilo osvijetljeno dvjema laternama to su visjele na zidu nekakvoga skladita. Fenneryu je bilo drago to ima tako impresivnu pratnju u ovome kraju koji je bio jedan od najpogibeljnijih u Londonu. Podigao je hitar pogled na svog drugara i zastao. Laljivino gnusna! prosiktao je, najednom pun straha da bi mogao proizvesti ikakav zvuk. ovjek je meutim, kako se inilo, imao tekoa s hodanjem. to? upitao je rastreseno. Ti nisi Chinnie Prekrasni! Naravno da jesam. Ali ipak, to ti misli, to to nije u redu sa mnom? itavim se tijelom osjeam udno, ba kao da Chinnie je vii od tebe, i mlai, i miiav. A ti si nekakav propalitet. Ovaj se slabano zasmijuljio. Svinjo mala. Ako sam se ikad naao u prilici u kojoj bih imao sva prava da izgledam kao propalitet, sad sam u njoj. ta misli, kako bi ti izgledao da si isplivao, i to bez daha, sa dna rijeke? A ja i jesam vii kad sam obuven. Djeak je s nevjericom zatresao glavom. Sigurno si od onog ljeta bio u paklu. Vidi, ja ivim odmah tamo prijeko, i tako moram ii, no ako poe

292

ovom stazom, odvest e te do Ratcliff Highwaya. Ondje bi morao nai koiju. Hvala ti, mali. Zatim je nesigurno krenuo u naznaenom smjeru. Pripazi se malo, ha? zazvao je djeak. I hvala to si mi pomogao oko one vree! Bose su mu noge odljapkale u mrak. Nema na emu, promrmljao je ovjek. Ali to je to s njim? to se uistinu dogodilo? Sada, kad je imao vrmena da povrati dah i razmotri problem, ona se misao o eksplozijom uinila posve besmislenom. Da ga nisu, na putu kui, doekali u busiju pa ga bacili u rijeku, pri emu je ok izbrisao sva sjeanja sve od one borbe kod Angela? Ali ne, on nikad nije od Angela odlazio prije deset, a nebo na zapadu ak ni sada jo nije posve tamno. U trenutku kad se spremao zaobii ugao skladita, opazio je prozor usaen u zid ba ispod laterne, pa je zirnuo na nj dok je prolazio mimo i tada zastao, otkoraio i zapiljio se. Podigao je ruku prema licu i uasnuo se kad je vidio kako je prilika u odrazu uinila isto, uasnuo se jer to nije bio on. Lice nije bilo njegovo. Odskoio je od stakla i pogledao svoju odjeu ne, to prije nije bio opazio jer je u tamnoj noi jedna mokra odjea bila posve slina drugoj, ali ove hlae i ovaj kaputi nisu bili od onih to su ikada pripadali Adelbertu Chinnieu. U jednoj bezumnoj sekundi poelio je zakopati prste u vlastito lice i zguliti ga; a onda je razmotrio i ideju da on zapravo nikad i nije bio Chinie Prekrasni, ve da je Bog bi ga znao to, no prosjak kako se ini koji je sve to naprosto odsanjao. Prisilio se da se vrati do prozora i ponovno pogleda u nj. Lice to je ustraeno zurilo u njega bilo je mravo, ovjeeno i duboko naborano i imalo je, to je opazio kad je zabacio glavu, mreu suludih bora oko oiju, i mada je gusti splet kose bio tako mokar da se iz njega cijedilo, mogao je u njemu vidjeti mnogu sijedu. A kad je zabacio kosu, zamalo da je briznuo u pla jer desnog uha uope nije ni imao. Dobro, a to me briga, rekao je glasom napetim kao kaljena staklena ploa. Bio je tako mokar i tjelesni su mu osjeti bili tako nepoznati, da uistinu nije znao potjee li mu ta vlaga oko oiju od suza. to me briga, ponovio je. Ja sam Chinnie.

293

Pokuao se prisiliti i brzo od toga odustao na kurani smijeak, ali je ipak izravnao uska ramena i odluno zakoraao prema Ratcliff Highwayu.

294

Poglavlje12
Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Prva Korinanima

obzirom da se rat s Francuskom nastavljao, a s tim i svi popratni embarzi i crne burze i glasine o Napoleonovoj namjeravanoj invaziji Engleske, financijska je i trgovinska situacija u Threadneedle Streetu bila u neprestanom previranju, i ovjek koji bi se u pravo vrijeme i s pravom robom naao na pravome mjestu mogao se obogatiti za nekoliko sati, dok su imeci, za koje bi u druga doba bili potrebni deceniji da se izgube, sad znali ispariti za jedno jutro u Kraljevskoj burzi, Royal Exchangeu. I premda bi to mogao primijetiti samo netko tko bi trite drao pod posebno budnim okom, postojao je tu i jedan spekulant koji je imao svoje prste u gotovo svakoj oblasti trgovine i kome je beziznimno uspijevalo da se uvijek nae na pobjednikoj strani svakog iznenaenja, katastrofe ili obrata. Jacob Christopher Dundee, kako je sad J. Cochran Darrow sebe nazivao, poeo je svoju karijeru investitora tek dvadeset prvog listopada, ali je za samo mjesec dana, inspiriranim slijedom prebacivanja i reinvestiranja a vjerojatno i izvanzakonskim mijenjanjem meunarodnih valuta, strahovito poveao svoj poetni kapital. I mada su se njegovi preci ubrajali meu najopskurnije, arm mladog i pristalog Dundeea bio je toliki, da je petoga prosinca London Times izvijestio o njegovim zarukama s gospoicom Claire, kerkom uspjenog uvoznika Joela Peabodya. U svom uredu iznad ukinutog salona za depiliranje Jacob Dundee je nervozno odmahnuo oblak duhanskoga dima to se dizao iz lule njegova vremenog sugovornika, a onda je ponovno mirnuo na biljeku u Timesu. Dakle, ini se da su sva imena napisali ispravno, bar to, rekao je. Mogao sam, meutim, proi bez spominjanja, promuurnog pridolice na londonskoj trgovinskoj sceni. Ne trcati previe, esencijalno je za

295

ovakvu vrst posla ve imam ljude koji gledaju to radim pa mi se prikrpe u svakom pothvatu. Starac je radoznalo zirnuo na novine. Djevojka je lijepa? Adekvatna za moje svrhe, odgovorio je Dundee netrpeljivo, odmahujui dim. Vae svrhe? A to su, prosim lijepo? Da dobijem sina, rekao je mladi tiho. Momak kome mogu ostaviti imetak, i solidno utvreno porijeklo, i savreno zdravlje. Moji deki medikusi vele da je Claire tako zdrava i umna i za udaju pogodna mlada dama, da se bolja u Engleskoj danas i ne moe nai. Starac se nacerio. Veina zaruene mlade gospode nada se neemu malo manje filohozofikalnom, ali poneto zabavnijem, ha? A ve sam uo da je taj Peabodyjev komad komad i pol. Ali ste, ne sumnjam u to, ve projahali pokoji krug, upoznali se sa stazom? Dundee je pocrvenio. Mislim, ja ne, ja nemam ba nikakve o, k vragu, nisam ja vie mladi hou rei, jesam, ali sve e tome slino morati Zakaljao se. Doavola, da li ba morate puiti tu travuljinu? to mislite u prvom redu o tome da biste mogli dobiti rak? Ako vam je nikotin ba potreban, zadovoljite se tim da u mom drutvu duhan samo vaete, okej? Okej, odgovorio je starac. Okej, okej, okej. Tu je rije nauio tek nedavno i jo je u njoj uivao. Ali to vas uostalom briga? Dio je pogodbe bio: novo kad god vam se svidi. Znam. Dundee je protrljao oi i protjerao prste kroz kovrastu smeu kosu. To je poput novih kola, to je sve, promrmljao je. Dok se prvi put ne ogrebu, ovjek brine o svemu. Za takvu zdravu mladu mladicu izgledate ba klonulo, zamijetio je starac, spustio na pod svoju crnu zemljanu lulu pa ispruio ruku da umjesto po duhanu udari po bruenoj boci s konjakom. Srknuo ga je uasnu koliinu. Jest, ne spavam ba jako dobro, priznao je Dundee. Snovi to ih i nadalje sanjam Morate se malo mrdnuti od snova, deko dragi, stvoriti nekakvu distancu. Ja sve vrijeme znam da sanjam, jer da sam ikad na njih obratio panju, sad bih ve bio lud da ti je misliti. Ja na neki nain otkinem komadi mozga da gleda snove i briga me.

296

Zvui zdravo, odgovorio je Dundee, i beznadno kimnuo glavom. Je, da, zvui krasno. Njegov sugovornik, kojemu je promakla ironija, kimnuo je zadovoljan samim sobom. Okej, na to ete se naviknuti. Nakon jo dva-tri skoka neete se na snove obazirati vie no na prainu to je kotai diu za vama na cesti. Dundee je natoio i sebi malo konjaka, dodao vode iz oblinje staklenke pa gucnuo. Jeste li ve odluili kamo ete, i tu je neodreeno mahnuo prema starcu, odavde? Aha. Mislim da u istisnuti mistera Matura vaega gospodina Bezimenog. Taj ondje veerava vrlo esto, pa ne bi bilo nimalo teko da mu jedne veeri sipnem u gula malo svojih otkaenih trava, za tjedan dana ili tako. Maturo? Tip koji vas vjea? Po opisu iz Robbovih Dnevnika ini se da bi mogao imati pedesetak. Aha, i ima, ali neu ostati u njemu vie od onog nunog tjedna ali u tako uivati u izrazu njegova lica kada, trenutak prije nego to e nogom utnuti onu bavu ustranu, zatekne sebe kako stoji na njoj s uetom oko vrata, a mene u svome tijelu kako mu se odozdo cerim. Dundee se stresao. Bog vam dao veselja, gospodo, odgovorio mu je.

*
Niz slivnik to je tekao sredinom ulice i bio relativno bez snijega energino je trao nizak mukarac, otpuhujui bijele oblake poput napregnute parne maine dok se prisiljavao da kutiju s deset funti groica nosi u jednoj i to ispruenoj ruci. Nakon dvadesetak koraka prebacio je kutiju u drugu ruku pa se razmahao ovom novoosloboenom da bi iz nje istjerao ukoenost. Solidna ramena i nezamoren hod bili su dokaz da ta tjelovjeba nije samo ef koji ga je obuzeo tek ovog popodneva. Bilo je jo svega pet dana do Boia, i unato snijegu poprilian je broj ljudi bio na ulici, umotanih u kapute i eire, a dva djeaka i jedan pas benavili su se okolo sa saonicama. Povremeno bi prodrndala i prokrobotala piljarska kola, pri emu bi se iz koijaeve lule dizala perjanica dima a iz konjskih nozdrva perjanca pare, i tada bi se trka morao skloniti s puta. Kad bi mu prila odostraga, inilo se da ih ne opaa

297

sve dok ga ne bi gotovo pregazila, i ve su se toliko puta bili proderali na njega da se, kad je uo jo jedan nepropustljivi povik za sobom, naprosto maknuo ustranu a da se nije osvrnuo. Ali se povik ponovio. Hej, Doyle! Niski je mukarac zirnuo preko ramena i pustio tijelo da uspori do koraka i napokon dokraja, jer mu je nekakvo goljavo, brkato ulino trkaralo mahalo i prtilo prema njemu kroz smetove snijega na rubu ulice. Doyle! zazvao je momak. Naao sam vaeg Williama Ashblessa! Objavio je pjesmu u Courieru od ovog tjedna! ovjek je priekao dok ga momak nije dostigao. Bojim se da ste nali pogrenog momka, rekao mu je. Ja se ne zovem Doyle. Momak je zamirkao i otkoraio. Oh, oprostite, ja Zatim je nakrivio glavu. Ali sigurno jeste. Ja bih to znao, zar ne? Sigurno nisam. Jacky se na trenutak s nevjericom namrtila na nj, no potom rekla: Oprostite mi ako se varam ali nemate li oiljak od noa to vam tee niz prsa ispod kljune kosti? ovjekova je reakcija upala Jacky u oi kao vrlo neobina. ekajte as! dahnuo je pa dlanovima pritisnuo prsa. Poznavali ste ga? Mislite vas? upitala je Jacky nesigurno. Da. to, da niste izgubili pamenje? Tko je on? On je vi ste Brendan Doyle svojevremeno lan prosjakog ceha Copenhagen Jacka. A zato? to vi mislite, tko ste vi? ovjek je paljivo promatrao Jacky. Adelbert Chinnie. to, onaj profesionalac? Ali Brendane, on je mnogo vii, i mlai Sve do prije dva mjeseca i ja sam bio i vii i mlai. Strogo je zadigao obrvu. Da taj va Doyle nije kojim sluajem arobnjak? Jacky se bila zagledala u ovjekovu glavu i sad je progovorila nesigurnim glasom: Pogledajte svoje cipele. ovjek je to i uinio, iako je ponovno podigao glavu kad je uo kako je dahnula. Momak je sav problijedio i inilo se da je zbog nekog razloga na rubu suza. Moj Boe, proaptala je Jacky, vi vie niste proelavi.

298

Sad je na njemu bio red da se potpuno zbuni. Ovaj ne O, Brendane Dvije su se suze izlile niz Jackyne od studeni crvene obraze. Ti ubogi bezazleni blesane Tvoj je prijatelj Ashbless stigao prekasno. to? Nisam, mrcnula je Jacky, govorio vama. Obrisala je lice krajikom ala. Pretpostavljam da ste vi odista Chinnie Prekrasni. Da, ja to jesam ili sam bio. Vi nalazite da se u to moe povjerovati? Bojim se da moe. ujte, moramo sjesti zajedno i usporediti to znamo. Jeste li slobodni za jedno pie? im ovo dostavim gazdi, pripada mi pauza za ruak. To je odmah tu iza ugla, Malkova pekara u St. Martins Laneu. Idemo. Jacky je zakaskala uz Chinniea, koji je nastavio sa svojom vjebom. Skrenuli su lijevo u St. Martins Lane i domalo stigli u pekaru. Chinnie je rekao Jacky da ga prieka, pa se progurao kroz drubu djeaia koje je bio privukao miris toplog kolaa s groicama i skupio ih oko prozora, i potom nestao unutra. Nekoliko trenutaka kasnije ponovno je bio vani. Dolje je jedna gostionica u Kyler Laneu gdje esto svratim na pintu. Fin svijet, iako misle da sam opaljen. A, evo nam Prekrasnoga! rekao je veselo gazda u kecelji kad su gurnuli vrata puba i zakoraili u relativni mrak. Sa svojim sudrugom Gentlemanom Jacksonom, kako mogu opaziti. Dvaput po politrenku crnog, Samuele, rekao je Chinnie i poveo Jacky prema separeu u pozadini. Ovdje sam se jednom bio napio, promrmljao je, i bio dovoljno lud da im odam tajnu. Kad su stigli vrevi crnog piva i kad su malo otpili da ga kuaju, Jacky je upitala: Kada i gdje je dolo do zamjene tijela? Kad je prije dva mjeseca bila nedjelja etrnaesti listopada. Kako Progutao je jo piva. Dakle, ja sam se maevao kod Angela i ba kad sam trebao izvesti posebno lukavo oslobaanje eljeza, ja iznenada sam se naao na dnu Temze bez imalo zraka u pluima. Jacky se gorko nasmijeila i kimnula. Da, tako on to radi. Ako vas je tako ostavio, onda, pretpostavljam, nije morao, prije nego to je otiao,

299

savakati jezik u komadie. Pogledala ga je s izvjesnim potovanjem. Vi zacijelo jeste Chinnie ne bi vas nikada ostavio u tom poloaju da je bilo imalo vjerojatno da ete preivjeti. Chinnie je iskapio vr i dao znak da mu donesu drugi. I prokleto mi je malo nedostajalo. Ponekad, kad nou bdijem u svom krevetu kraj pekarske pei, poelim da i nisam. Uputio je Jacky otar pogled. A sad vi priajte. Tko je taj on on o kome priate? Va prijatelj, taj Doyle? Je li on u mom pravom tijelu? Ne. Doyle je, bojim se, mrtav. Oito je proao isti tretman kao i vi, ali ja neu vidjeti njega kako isplivava s dna Temze. Ne, to je arobnjak, rekao bih znan kao Psoliki Joe, koji moe s ljudima zamjenjivati tijela kako mu se svidi a mora to i esto initi jer mu zbog nekog razloga im se nae u novoj koi po itavom tijelu poinje rasti gusto krzno. Da! uzviknuo je Chinnie uzbueno. Tako je! Kad sam se uspeo iz rijeke bio sam sav dlakav imao sam dlaice ak i izmeu prstiju na rukama i nogama. Jedna je od prvih stvari koje sam uinio bila da kupim britvu pa izbrijem najvei dio tijela. Hvala budi Bogu, ini se da dalje ne raste. Rekla bih da nee, nakon to se Joe preselio. Ja I tako taj arobnjak hoda okolo u mome tijelu. A ja u ga nai. Jacky je odmahnula glavom. Bojim se da ne, nakon dva mjeseca. Ve ga poprilino dugo pokuavam pronai, i on nikad ne ostaje niti u jednom tijelu due od tjedan-dva. to time mislite? to bi on s njim uinio? Isto ono to je uinio i sirotom Doyleu kad je poeo dlakaviti dovesti se u situaciju u kojoj ga od smrti dijeli svega nekoliko sekundi i zatim se zamijeniti s nekim tko je moda miljama daleko, i zatim naprosto odetati dok se ovjek kojeg je iselio zatie na samrti prije nego to i shvati gdje je zapravo. Ta odbaena tijela nikad ne ive dugo, i ja mislim da ste vjerojatno jedini koji je uistinu preivio. Gazda je donio Chinnieu novi vr crnog piva. Hvala lijepo, rekao je Chinnie, a kad se ovaj vratio do bara, zagledao se u Jacky Doyleovim oima. Ne, rekao je odluno. Nee on samo tako napustiti to moje truplo. Sluajte, nikad nisam bio tat, ali to je bilo avolski fino Tijelo s velikim T, kako bi on to rekao. Chinnie je odravao prisebnost oito samo s poprilinim naporom. Pristalo, mlado, snano, bodro

300

 I majmunski dlakavo Dakle e ga morati brijati, zar ne? uzviknuo je Chinnie dovoljno glasno da bi sve druge u pubu natjerao da se okrenu prema njima. Kad su shvatili o kome je rije, zaulo se tolerantno smijuljenje. U redu, u redu, Prekrasni, doviknuo je gazda, obrij ih da budu goli ko jaje. Ali stiaj malo galamu, ha? A postoje, nastavio je porumenjeli Chinnie sad ve tie, i takva mjesta, zar ne, kamo ljudi odlaze da im se odstrane dlake? Tko kae da nije otiao na jedno od njih? Ne mislim da ni u jednom od tih lokala uistinu Ali da li znate! Jeste li bili? Mora da jeste, znate, jer vam taj brk brina izgleda kao Glas mu se ponovno poeo dizati, no onda je naglo stao i protrljao oi. Oprostite mi, mome. Sav sam prenapet. Znam. Na trenutak su samo sjedili tako i pili pivo. Velite da ga traite, rekao je Chinnie. Zato? Ubio mi je zarunicu, odgovorila je Jacky bez okolianja. I to ete uiniti kad ga naete? Ubiti ga. to ako je u mom starom tijelu? Ipak u ga ubiti, odgovorila je Jacky. Suoite se s tim, ovjee, tijelo neete dobiti natrag. Ja se jo nisam s tim pomirio. to ako ga naem i kaem vam gdje je hoete li mi vi, zauzvrat, pomoi da ga natjeram da izvri obratnu zamjenu? Ne mogu zamisliti kako bi do toga moglo doi. Vrlo vano moete li zamisliti. Hoete li? Jacky je uzdahnula. Ako ga moete pronai i sve namjestiti onda sigurno, ako mogu biti siguran da u ga poslije toga ubiti. Onda dobro. Chinnie je ispruio ruku preko stola pa su se rukovali. Kako se zovete?

301

Jacky Snapp, Pye Street dvadeset jedan, kraj Westminsterske katedrale. Kojim se imenom vi sluite? Humphrey Bogart. Dolo mi je u san i to prve noi to sam bio u ovom tijelu. Jacky je slegnula ramenima. Moda je to neko ime koje je Doyleu neto znailo. Koga briga? No u svakom sluaju moete me nai u Malkovoj pekari, St. Martins Lane. Ako ga vi naete, hoete li me obavijestiti? Jacky se nekala. Zato bi si natovarila ortaka? Naravno da bi snaan kompanjon mogao biti od koristi, a Joe je sad ve zacijelo u novome tijelu, tako da Chinnieva briga za dobrobit bivega tijela ne bi trebala biti smetnja a sigurno je i da nitko drugi nema vie prava zahtijevati da sudjeluje u njenoj osveti. U redu, rekla je naposljetku. Uzimam ortaka. Valjano mome! Ponovno su se rukovali, a onda je Chinnie bacio pogled na sat. Bolje da se miem, rekao je, ustao na noge i bacio na stol neto sitnia. Kvasac radi svoje, a vrijeme i tijesto ne ekaju ni na koga. Jacky je iskapila pivo pa takoer ustala. Izali su zajedno iz puba, a pritom je gazda kucnuo Chinniea po ramenu i, kad je ovaj zastao, rekao: Imao si pravo u vezi onoga kako izgleda Jacksonov brk. Ako ga ne moe nagovoriti da ga obrije, savjetujem ti da mu da cigaru s praskalicom. Na ulicu ih je ispratio smijeh starih gostiju. Na Badnjak je ank-sala Gvineje i pijanca u Crutchedfriarsu ve u tri i pol popodne bila poprilino popunjena. Svaka bi muterija, nakon to bi istresla snijeg sa eira, objesila kaput ili plat na jednu od vjealica du junoga zida i pourila, tresui se od studeni, prema baru, dobila, besplatno, alicu vruega puna iz koje se aromatino puilo. Barmen, prijazan proelav mukarac zvan Bob Skrenuti, natoio je pun posljednjem prispjelom paru i sad se naslonio leima na ank pa, dok se ogledavao po niskoj prostoriji srknuo iz vra konjakom pojaane kave. Drutvo se inilo veselo kakvo je na Badnjak i trebalo biti a klade su u ognjitu bile postavljene da dobro vuku i moda jo itav sat nee trebati paziti na njih. Skrenuti je poznavao gotovo svakog u prostoriji, a jedini gost oko kojeg je mogao bar malo dvojiti bio je starac to je sjedio sam za stolom tik do ognjita bio je to nekakav starkelja sumanutog pogleda i

302

blentavog smijeka koji je, unato toplini to mu je prualo njegovo mjesto, imao koulju zakopanu sve do grla a au je drao rukama u rukavicama. Uto su se uz tresak i kripu otvorila ulazna vrata i pustila u predvorje kovitlac snijega. Prije nego to je i podigao pogled, Skrenuti je natoio alicu puna i ve ju je i pruao prije negoli je i prepoznao novopridolog. Doug! uskliknuo je kad je do bara stupio nabit, ve sijed mukarac. Vani ljiva, je l? Daj, rekao je sputajui i alicu i glas, da ti stavim malo potpore u-nebo-letee, ha? Otepio je bocu konjaka, pa dolje iza bara, do vrha napunio alicu. Nemoj da mi se zamuti, Skrenuti. Obojica su se nasmijala, s tim to je Skrenuti prvi prestao. Klapa ti je tamo, rekao je i kimnuo prema vatri. Ah, dakle tu su. Doug Maturo je iskapio alicu puna pa zveknuo njome o bar. alji nam tamo konjak, je l moe, Skrenuti? Jata. Maturo je zakloparao prema naznaenom stolu i sjeo, pa se irokom smijekom i odmahom ruke zahvalio na pijanom pozdravu svojih prijatelja. Vi pijanine, rekao je i posluio se prekobrojnim vrem piva da se dok stigne konjak neim zabavi. A tko se brine o duanu? Duan se o sebi moe brinuti i sam, mister Dough, promrmljao je jedan od ljudi za stolom. Tko da na Badnjak trai glavine za kotae? Vraki u pravu, suglasio se drugi. A sutra isto, bogami. Jednu za Boi! Sad su svi podigli ae, ali i stali kad je starac za susjednim stolom rekao, i to razgovjetno: Boi je za umno zaostale. Maturo se okrenuo i zapiljio se u nj, pa prezrivim zadizanjem obrve prokomentirao enskaste rukavice. Kako je, meutim, ba u tom trenutku prispio Skrenuti s njegovim konjakom, samo je slegnuo ramenima i okrenuo se natrag svojemu drutvu. Promrmljao je neto to ih je sve natjeralo u smijeh, a onda, dok se trenutna napetost oputala, srano potegao konjak. Proslava svega, nastavio je starac glasno, to je najslabije i najnerealistinije u prokletoj zapadnoj kulturi. Pokaite mi ovjeka koji

303

slavi Boi i ja u vam pokazati cmizdravog mrkavca koji jo sanja o tome da ga mamica svake veeri sprtlja u postelju. Sada sve to lijepo napiite, potpiite s Ikonoklast pa poaljite u Times, drukane, posavjetovao ga je Maturo preko ramena. A sad zaepite tu svoju lajavu gubicu piem, prije negoli vam je zaepi neto mnogo neugodnije. Starac je na ovo odgovorio bestidnim opisom naina kako e je on zaepiti njemu. Za danas bi bilo dosta, uzdahnuo je Maturo, odgurnuo stolicu i ustao. Otiao je do staroga i dograbio ga za koulju na prsima. A sad me sluaj, ti odbojni stari stvore. Evo ti okolo krmi koliko voli gdje moe pokupiti batine koje oito trai, i zato onda svoje stare trule kosti ne odvue onamo, ha? Starac se poeo dizati, ali je izgubio oslonac pa se sruio natrag u stolac. Koulja mu se razderala i jedno je dugme bunulo u alicu puna to je stajala pred njim. A sad e, pretpostavljam, traiti da ti platim koulju, rekao je Maturo nabrueno. Mislim, moe mi Najednom je zautio i zapiljio se u stareva razgoljena prsa. Boe presveti, kakva Starac se istrgnuo iz Maturovog na trenutak oslabljenog stiska pa potekao prema vratima. Drte ga! zaurlao je Maturo, i to tako alarmantno da je Skrenuti zaboravio na svoj princip nemijeanja pa starome na put zavitlao veliki up usoljenih svinjskih papaka. Ovaj se rasprsnuo uz glasni pljas i pljus, pa je starac izgubio oslonac na vlanome podu, teko se svalio na bok i u okretanju kliznuo do barske stolice koja se prevalila po njemu. Maturo je ve u trenutku bio na njemu, da bi ga onakvog, dok je jo zijao, povukao na noge. to je to uinio, Doug? upitao je Skrenuti zabrinuto. Maturo je izvio prema gore jednu od starevih raku pa je silom spustio na bar. Otvori aku, stari nitkove, prosiktao je. aka je najprije nekoliko trenutaka ostala stisnuta, no onda se opruila kad je Maturo poeo poveavati pritisak na blokirani lakat. Isuse, aka mu je prazna, Doug! uskliknuo je Skrenuti poneto uznemireno. Ovdje smo ga obruili, a on nije uzeo ni Svuci mu rukavicu.

304

K vragu, ovjee, ve smo ionako Skini mu rukavicu. Kolutajui oima, sav jadan, Skrenuti je utinuo tkaninu na vrcima palca i srednjaka pa trzajem svukao rukavicu. Blijeda je, naborana ruka bila potpuno prekrivena grabim dlaicama. Ovo je Psoliki Joe, proglasio je Maturo. to? zajeao je smeteni Skrenuti. Vukodlak iz priica za djecu? On nije vukodlak. On je najudoviniji ubojica to je ikad gazio ulicama ovoga grada. Pitaj Brocka, prijeko iz Kenyon Courta, to mu je bila sa sinom Kennyem. Ili pitaj gospodu Zimmerman To je onaj koji mi je sredio brata, rekao je neki mladi to je hitro ustao od stola u kutu. Frank je bio sveenik, i jednog je dana pobjegao iz upnoga dvora i kad sam ga pronaao nije me ni prepoznao nego se samo nasmijao kad sam mu rekao tko sam. Ali sam ga ja slijedio do mjesta gdje je ivio, i ondje je tjedan dana kasnije neki stvor, za kojeg su rekli da je gorila, skoio s krova. Smrskano je tijelo na ulici bilo svo prekriveno krznom, ali sam mu ja pogledao u usta i vidio mu zub od kojeg sam odlomio kad smo se Frankie i ja jo kao klinci, igrali maevanja. Zarobljenik za barom glasno se nasmijao. O, njega se dobro sjeam. U njegovu se tijelu nisam ba loe provodio iako se bojim da sam pretvorio u jadnu sprdainu njegov zavjet istoe. Mladi je skoio s neartikuliranim krikom i uzdignutom akom, ali ga je Maturo odbio ramenom. to si to naumio, da ga udari? upitao je Maturo. Mora se izvriti pravda. Jakako, daj policiju! viknuo je netko. Ni to nee pomoi, rekao je Maturo. Prije nego to i doe do suenja njega ve odavno nee biti, jer e u svome truplu ostaviti nekog nedunog jadnog sirotana. Zagledao se u mladia a onda zakruio pogledom i po svima ostalima. On mora biti pogubljen, rekao je odmjereno. I to smjesta. Psoliki Joe se poeo divlje otimati, a istoga je trenutka i poprilian broj ljudi skoio na noge i glasno izrazio da nee sudjelovati u umorstvu. Skrenuti je uhvatio Matura za rukav i rekao: Ne ovdje unutra, Doug. Ni na koji nain ne ovdje. Ne, suglasio se Maturo. Ali tko je uz mene?

305

John Carroll kao prvi, rekao je mladi i ponovno istupio. Ja takoer, digla je glas neka miiava, sredovjena matrona. Kod Cravesenda su iz rijeke bili izvukli jednog od tih majmuna, i taj je nosio prsten mog Billya na prstu tako dlakavom da se nije dao skinuti a ne bi se dao ni navui, isto tako, nakon to je izraslo sve to krzno. Jo je troje ljudi, sve jedan po jedan, prelo preko prostorije i stalo uz Johna Carrola i onu enu. Bravo, rekao je Maturo. Zatim se okrenuo prema stolu od kojeg je bio skoio. Od vas, momci, nitko? Njegovi prijatelji, naglo rastrijenjeni, odmahnuli su glavama. Nismo mi od onih koji pune gae kad zagusti, Doug, rekao je jedan moleivim glasom, ali da potpomognemo u haldnokrvnom umorstvu Mi imamo obitelji Naravno. Odvratio je od njih pogled. Idite, svi vi koji idete. I zovite pozornika ako mislite da morate ali prvo razmislite o tome kakvog to stvora oslobaate. Prisjetite se pria to su vam ih ispriali ovaj mladi i ova ena, i dozovite u svijest prie za koje sam siguran da ste ih ve ranije uli. Veina je ljudi u prostoriji nahrupila prema vratima, iako su jo dvojica zaostala da se pridrue Maturovoj grupi. Upravo shvatio, rekao je jedan od njih, da odlazim istih ruku, iako vraki sretan to ete ga vjeati. Tako se to ne radi. Maturo je akom preklopio usta Psolikom Joeu pa leerno rekao Skrenutom: Zna to, Skrenko, mislim da sam se predomislio. Na koncu u ga ipak naprosto odvesti na policiju. Jesi li me razumio? Posljednje to si od mene uo bilo je da u ga predati vlastima, i to iva. Sve jasno, odgovorio je Skrenuti, sav problijedio, i nalio si irokogrudnu mjeru istoga konjaka. Hvala, Doug. Maturo je, pomognut od drugova, poveo prema stranjim vratima ovjeka koji se otimao. Ovaj, Doug? rekao je Skrenuti napregnutim glasom. To su stranja vrata, kroz njih odlazi? Otii emo preko ograde. Devet je vigilanata napola odvelo a napola odvuklo svog zarobljenika van na malo stranje dvorite krme, i Maturo je hitro preletio pogledom

306

uokrug po humcima snijega koji su u najdaljem kutu gotovo zatrpali naputena pivarska kola. Dio je dvorinog zida bio oboren, bez sumnje zbog toga to je neki radnik kovanice, ije se dvorite naslanjalo na dvorite puba, loe upravljao dizalicom s punim tovarom eljezarije. U dvoritu kovanice nije bilo nikoga na vidiku, i sjena je dizalice bez upravljaa padala preko stranjih vrata krme. Ti, rekao je Maturo i upro prstom u jednog od ljudi koji su bili s njim, vidi li ima li tamo oko onih starih kola kakav podui konop. A a gdje je John Carroll? Ah, evo te misli li da se moe uspeti uz tu dizalicu? Ako mi tkogod posudi kakve rukavice, mogu. Psolikom Joeu su strgnuli i drugu rukavicu pa obje dobacili Carrollu, i on se ve trenutak kasnije pentrao preko isprevrtane i snijegom zapraene grae u procijepu zida. Evo konopa, zazvao je ovjek kojeg je Maturo bio poslao do kola, vezan je oko jarma. Sav se smrzao, ali mislim da ga mogu osloboditi. Kad bude gotov, vidimo se u dvoritu kovanice, odviknuo mu je Maturo. A eni je iznio zapaanje: ini se da bismo to mogli izvesti kako spada, a ne mu naprosto zabiti glavu u kacu. Za nekoliko minuta devetoro se ljudi skupilo u polukrug oko preko metra visokog bureta za avle na kojemu je Psoliki Joe, visoko ispruene glave, stajao na nonim prstima, jer se pokazalo da je ue za koji prst prekratko, i tako, ako bi dopustio petama da poinu na vrhu bave, oma bi mu se oko vrata neugodno stegla. Pustite me da siem, rekao je Joe muklim glasom, zurei odozgo u njih preko ispupenja linih kostiju, i sve u vas obogatiti. Zadrao sam novac svih svojih domara! To je itav imetak, i svega vam ga, ljudi, dajem! Zatrzao je zglavcima zavezanim alom. To si ve rekao, kazao mu je Maturo. A mi smo ti ve rekli ne. Pomoli se Bogu, Joe, sprema se na daleki put. Maturo se oito zbog itave te situacije osjeao nelagodno, pa nije prestajao odozdo sumnjiavo mirkati na svog zarobljenika. to e mi molitve, odgovorio je Joe. Moja je dua u dobrim rukama. Njegove su samouvjerene rijei, meutim, zacijelo bile blef, jer je samo trenutak kasnije ispustio oajniki jauk i zavritao: ekajte as! Ja sam D

307

Tada mu je oma to se stegla zaguila svaku daljnju rije, jer mu je Maturo odbio bavu ispod nogu takvom silinom da se ova otkotrljala preko snijegom pokrivene kaldrme, pa se starac zatrzao i zanjihao na kraju iznenada zategnutoga konopca, dok su mu sa sve tamnijeg lica zurile oi pune glasnog zaklinjanja a usta stvarala rijei koje nije imao daha pretvoriti u zvuk. Maturo, koga su, kako se inilo, sad kad je djelo bilo gotovo, napustile zle slutnje, uz slabani je smijeak priekao da se jezivo njihalo zaokrene tako da odvrti lice od egzekutora i okrene ga prema dvoritu i niskome suncu i bavi to se jo kotrljala, a onda je skoio na plea zanjihanome kao da eli da ga ovaj ponese piivoga lonca. Prasak lomljenja ije bio je glasan u ledenoj tiini, a John Carroll se okrenuo i povratio u snijeg.

*
Doug Maturo je uao u musavu uredsku zgradu iznad ijih su se vrata jo jedvice mogle vidjeti nabojana slova koja su glasila SALON ZA DEPILACIJU, zakljuao za sobom vrata i preao preko poda kroz kose snopove sivoga svjetla to je ulazilo oko rubova rebara roleta, kraj pranjavoga anka pa sve do tamnog hodnika i stepenica. Na pola puta uz stepenice postao je svjestan glasova na katu iznad njega, pa je zbog toga ostatak puta prokoraao vrlo tiho. U Jermyn Streetu kraj St. James Squarea, govorio je Dunde, zakupnina je to je trae basnoslovna, ali kao to si zapazila neki dan, zaista mi je potrebna bolja adresa. Uistinu i jest, Jake, odgovorio je kontraalt mlade ene. I svia mi se ideja da ti brine o zakupnini. Koliko ono ree da zaradi svaki dan? Ba sada u prosjeku devet stotina funti, ali to je rastua geometrijska progresija to vie dobivam vie u dobiti. Do konca 1811. nee vie biti ni naina da se to izrauna vrijeme potrebno da se izvede sva matematika uinit e sve brojeve beznadno zastarjelim i prije negoli se do njih doe. Za kakvog se arobnjaka ja udajem! uskliknula je djevojka sa smijekom u glasu. Zatim je uslijedilo malo gukanja i hihotanja, a onda je ona dodala: Ali ne ba kao da me jako voli.

308

Dundeeov smijeh je ovjeku to se cerio u mranom hodniku izgledao na svaki nain usiljen, i u njegovu glasu nije bilo uvjerenosti kad je rekao: Bit e toga koliko voli, Claire, kad se uzmemo. Mi bismo iznevjerili povjerenje to ga nam je tvoj otac ukazao kad bismo se sada runo ponijeli, eto. ovjek u hodniku tiho je otkoraio do stepenica, zatrapao vie puta, sa sve jaom silom, po onoj najvioj, i onda otklampao do Dundeeovih vrata pa pokucao na njih. Ah daa? javio se Dundee. Tko je to? ovjek je otvorio vrata i uao, kimnuo Dundeeu i iroko se nasmijeio vitkoj plavui. iv klan nedoklan, iv soljen nedosoljen, iv peen nedopeen, rekao je veselo. Dundee se bijelo zagledao u visokoga, krnoga uljeza. Nikad prije nije vidio to rumeno lice, s tim poput kremena tvrdim oima i otrom sijedom kosom, ali je ipak, znao tko je to. O zdravo, rekao je. Vidim da je sve prolo dobro. Aha, nema problema nema nego ba, ja skako ja tro ovamo, vidim ima ovo dobrih strana mislim, ostajem ovdje jo neko vrijeme, ako mi dopuste vae elektro-dlako-ubilake sprave. A tko je ovaj ljupki stvor? I tu se naklonio uz teatralni zamah rukom. Ovaj, Joe, rekao je Dundee ustajui s kaua, ovo je Claire Peabody, moja zarunica. Claire, ovo je Joe, poslovni suradnik. Joe je irokim smijekom ogolio svoje pravilne bijele zube. Drago mi je, gospoice Claire. Claire se namrtila od nelagode, ne ba oduevljena nepodijeljenom panjom koju joj je ovaj ukazivao. Drago mi je to smo se upoznali, Joe, rekla je. Iznenada svjesna toga da joj zuri u njedra, namrtila se jo jae i dobacila Dundeeu umolan pogled. Joe, rekao je mladi, moda bi mogao Nije li to krasno, prekinuo ga je Joe, smijeei se ire no ikad, oboma nam je drago. Joe, ponovio je Dundee, moda bi mogao priekati u svojoj sobi. Dolazim smjesta da porazgovorimo.

309

Naravno, Jake, rekao je Joe i okrenuo se prema vratima. Pa je zastao. Sretan vam Boi, gospoice Claire. Odgovora nije bilo a on se dok je zatvarao vrata, zasmijuljio gotovo neujno.

*
Jacky je na baru uplatila svoj peni pa stala u rep, da bi nakon nekoliko minuta, za kojih se korak po korak pribliavala stranjim vratima i ovjeku vani koji je u jednakim razmacima vikao: U redu, sad ste vidjeli, dajte i drugima priliku, i na nju doao red da se pridrui mnotvu u stranjem dvoritu. Sav je snijeg bio izgaen u bljuzgavo blato. Jacky nije vidjela nita osim irokih lea ovjeka ispred sebe, ali se red kretao, pa je nedugo potom sa svima drugima u vrsti prola kroz iskrzani procijep u zidu od opeke i ula u vee, poploano dvorite. Sad je mogla vidjeti i dizalicu i konopac. U susjednoj je ulici netko pijanim baritonom pjevao odlomke boinih popijevki. I sad, to da radim? upitala se. Da odem kui? Da se vratim kuici u Romfordu, i koli, i eventualno nekom estitom, perspektivnom i mladom bankovnom slubeniku koji e mi postati suprug? Aha, rekla bih da e biti tako. A to bih drugo? Ono zbog ega si dola u London sad je uinjeno, makar i tuom rukom. Je li to razlog zbog kojeg se osjea tako nepotrebna i bez oslonca i da, suoi se s tim uplaena? Juer si imala cilj, razlog to ivi tako kao to ivi, a danas ga nema. Nema vie razloga da bude Jacky Snapp, ali vie nisi ni sasvim Elizabeth Jacqueline Tichy. to e biti iz tebe, curo? Prola je tom posljednjom petljom repa i napokon stekla jasan pogled na scenu. Za samaricu dizalice bilo je privezano ue, i na njegovu se kraju, na studenom vjetru, zibala lutka s glavom skrojenom od vrea i s krpama moljcima najedenoga krzna zasijanim po licu, rukama i stopalima. Da, prijatelji, govorio je ierone priguenim glasom, to je mjesto na kojemu je zloglasni ovjek-vuk, Psoliki Joe napokon bio priveden pravdi. Ta lutka to je vidite pred sobom napravljena je vrlo paljivo, tako da svi moete vidjeti upravo onaj prizor koji je ugledala policija kad ga je sino ovdje nala. Kako sam ja to uo, tiho je svom drugaru prokomentirao ovjek to je stajao ispred Jacky, on je naprosto imao dlaice po itavom tijelu, nalik na dvodnevnu bradu. Zaista, milorde? odgovorio je drugi uljudno.

310

Red je polako vukao noge pokraj izloka, koji se sad bio zaokrenuo i od njih odvratio lice i tako izloio iroku razderotinu na turu hlaa kroz koju je probijala slama. Nekolicina se nasmijala, a Jacky je ula jednog kako apui spekulira o okolnostima hvatanja Psolikog Joea. Jacky je osjetila kako se duboko u njoj raspiruje histerija. Coline, jesi li svjestan ovoga? pomislila je. Vidi li ovu postranu atrakciju seoskog vaara? Osveen si, napokon. Nije li to predivno? Nije li predivno od svih tih ljudi da su objasnili ovaj predivni spomen na taj dogaaj? Kako je sve to i velianstveno i uzvieno i koliko ispunjava zadovoljstvom. Zajecala je prije nego to je i shvatila da joj dolaze suze, pa ju je nabiti mukarac to je stajao ispred nje uhvatio za lakat i odveo je iz reda sve do izlaznog puta, do vrata to su vodila na uliicu kojoj je Gvineja i cuger bila okrenuta licem. Kad su se nali vani na ploniku, ovaj je rekao: Parker moju uturicu. Da, moj lorde, odgovorio je ovjek koji ih je smjerno slijedio dok su izlazili. Izvadio je ispod kaputa kositrenu uturicu, odvrnuo ep pa mu je dao. Samo naprijed, moj mladiu, rekao je taj ovjek dostojanstvena dranja. Ispij to. Nita u toj bedastoj predstavi nije vrijedno suza u ovo lijepo boino jutro. Hvala vam, odgovorila je Jacky, mrcajui i briui nos rukavom nakon to je vratila uturicu. Mislim da ste u pravu. Ne mislim da je uope ita vrijedno suza. Hvala vam jo jedanput. Dodirnula je kapu pa gurnula ruke u depove i jedrim korakom odmarirala niz ulicu, jer je pred njom do povratka u Pye Street bio dugaak hod.

311

Poglavlje13
Kad se zavrila velika tragedija, i kad je zamro posljednji jauk kraj Ban-el-Azaba, talijanski lijenik Muhameda Alija potrudio mu se estitati; ali paa nije odgovorio, ve je samo zatraio da pije i povukao duboki gutljaj. G. Ebers

ie od sedam milja daleko, preko podnevno blistave Nilske doline, piramide su stajale otre i bistre na horizontu, a zelenim obrubljeni Nil, koji je djelovao da je tek malo blie iako se nalazio svega dvije milje od zida Citadele na kojemu je stajao promatra, protezao se od juga do sjevera nalik na elinu vrpcu. Nekoliko lelujavih dimova, nalik na poteze olovkom, stajali su nad onim za to je znao da je otok El Roda, iako se s ove udaljenosti nije mogao razaznati kao odvojena kopnena masa, a vidio je i pojedina palmina stabla i minarete i prozore zgrada u starom dijelu Kaira na ovoj obali. Neki od naih gostiju, pomislio je, Bahriti, sad ve zacijelo dolaze kroz te ulice. A da je to i sjajna parada, o tome nema dvojbe svi e djeaci prekinuti posao da bi je vidjeli, i psi e lajati, i sve e meit-reetke harema na prvome katu zacijelo blistati oima zacrnjenih trepavica, kad ove budu odozgo gledale te uznosite vitezove to e projahivati ispod njih. Domalo e se ta draguljima ureena povorka osloboditi staroga dijela grada pa e se vidjeti kako jae ovamo preko drvene kamene ceste to presijeca milju pustinje izmeu staroga Kaira i Citadele. Unato vruini, doktor Romanelli se lagano stresao pa se okrenuo na sjever i zamirkao na najeureni, spleteni labirint okreenih zidova i ocakljenih kupola ivih boja, to je sve tvorilo novi dio grada, koji je poput bujne rijene vegetacije izrastao oko glavne ceste zvane Mustee, to je povezivala Citadelu sa starom lukom Boolak. Najvea veina veeranjih gostiju morala bi ve sada jahati kroz pretrpanu Musteeu.

312

Uinilo mu se da je uhvatio daleki mig odsjaja, kao da se sunce odrazilo oko kakve glave koplja ili kacige. Prije dvije stotine godina, pomislio je, ta armija osloboenih robova, zvanih mameluci, imala je svoju svrhu; ali u dananjem Egiptu oni su smetnja koja davi itavu zemlju, jer nameu svakome za koga vjeruju da ima novca, namet razorni i divljaki ubirani, a u oruanoj su sili dovoljno jaki da ne bi, izvan vlastitog efa, priznavali nikakvog zakona. Mi im ne moemo dopustiti da zadre takvu mo napose ne sada kad je na vlasti Muhamed Ali i kad nas promatraju oi itavoga svijeta, spremne da svoje djelovanje ravnaju po naem. Po prvi put nakon tisuu godina nezavisnost nam je ponovno na dohvatu, i mi ne smijemo dopustiti da je u pogibelj dovede hrpica lokalnih hajduka. Koliko je sretna okolnost da Ali u Gospodaru vidi a preko mene svoga glavnog savjetnika! I ako se vratim u Englesku, pomislio je kad se okrenuo da bi gledao kako oznojeni robovi nabijaju signalni top, bit e to zato da razmrvim povijest te nacije, tako da danas u novoj dananjici ona nee biti nita, moda samo francuski posjed, no i njima emo stati na put. Sve to nam je uiniti, to je ponovno doi do znanja to je umrlo s Romanyevim kaom a do njega emo i doi, i to uskoro, bilo zahvaljujui okonanju naih prorauna bilo, to je jo zamislivo, tako to emo iscijediti kakav bitni detalj iz toga bijednoga kaa to smo ga uspjeli izvui iz Brendana Doylea prije nego to nam je pobjegao. Sve je to ipak na vrlo, vrlo dugake pruge, pomislio je jetko, pa se sjetio sinonjeg ispitivanja dok se niz kamene stepenice sputao do uske, suncem ispeene ulice pred vratima el-Azab. Ka je bio dovuen iz svoje podrumske elije po prvi put u najmanje mjesec dana, a pola sata, kako se inilo, nije uope ni uo pitanja koja mu je Gospodar postavljao, ve je naprosto sjedio na balkonu i vakao kraj svoje musave brade i uz sitne krikove odskakivao od oito imaginarnih insekata. A onda je napokon progovorio, ali ne zato da bi odgovorio i na jedno pitanje. Stalno ih pokuavam sprijeiti, mrmljao je, da se uspnu na taj motor, znate? Ali je uvijek prekasno, i eno ih na autocesti prije nego to ih mogu stii, i ja onda zabremzam jer to ne elim gledati Ali onda ujem zveket pada i krgutavo klizanje i prasak kacige to se razlijee na stupu Kako si iziao iz bujice vremena? upitao je Gospodar, po etvrti put. Jacky me izvukao, odgovorio je ka. Bacio je mreu po ovjeuljcima pa me izvukao u svoj kanal

313

Ne, iz bujice vremena. Kako si iz nje iziao? Sve je to jedna rijeka, a miljokazi su stranice kalendara. Ako ti pod nogom lakom gipko tee, stii e ondje pri svjetlosti svijee. Rijeka je zaleena, vidite zar niste sluali dok je Darrow objanjavao? ali tu je brod, s licima naslikanim na kotaima, a koji moe jedriti preko leda brod moe oivjeti, i ubiti vas crni brod, crnji od mraka U tom je trenutku Gospodar dobio napadaj neartikuliranog bjesnila, pa je morao progovoriti kroz jedan od votanih ushabtia to su bili u oboru na dnu sfere. Vodi ga odavde, zakrijetao je glas, i obustavi dostavu hrane u njegovu eliju nije nam vie potreban. Da, na duge pruge, to sigurno ali vjerojatnost ipak ostaje; na koncu konca, u njegovu se bulanjenju dao gdje-gdje naslutiti i nekakav sistem. U svakom sluaju, razmiljao je Romanelli dok je otvarao vrata koja e domalo biti sigurno zakljuana, moda nam Anubisova vrata ak i ne zatrebaju. Bit e jo smionih politikih poteza poput ovoga to e se odigrati danas popodne, i uz tako snanog vou kao to je Muhamed Ali koji prima Gospodareve savjete, moda nam uspije uskrsnuti Egipat ak i ako ne budemo mogli nanovo pisati povijest. Pitanje kada da organiziramo tajni atentat i zamjenu poslunim kaom moe biti odloeno na jo najmanje nekoliko godina. Prije nego li je zakoraio u predvorje, bacio je brz pogled na obje strane uske, prazne ulice izmeu visokih zidova. Kako je sve mirno, pomislio je. Guva je na Musteeu, jedan sat iza podneva, bila na svom vrhuncu, dok su se teko natovarene deve flegmatino tiskale kroz gomilu, a uzvici se ena pod feredama to su prodavale narane u neskladnoj kakofoniji uzdizali nad pjesmom lovca na takore na ijem je eiru iroka oboda est dresiranih primjeraka njegova plijena, svaki sa svojim eiriem, tvorilo piramidu kao i nad povicima ulinih prodavaa ribe i jogurta i prosjakim pojanjem molitava. Ali se svjetina urno razmaknuta pred neumoljivim kopitima povorke to je jahala sreditem ulice leernim ali nepopustljivim korakom. U nadi da e na koncu puta dobiti baki, neki je ulini djeak preuzeo na se da im poslui kao u ovom sluaju nepotrebni sais ili tekli prethodnik; Riglak! upozorio bi kakvog nubijskog trgovca, ija bi se noga hitro maknula s puta i prije nego to bi djeak zazvao, a Uxrug! je doviknuo dvjema damama iz harema to su se ve bile sabile uza zid da bi odande vritavo i indignirano prosvjedovale protiv te uzurpacije ulice.

314

Ali svi su vrue eljeli koliko da se paradi sklone s puta toliko i da je vide, a britanski efendije, to su sjedili ispred Zawiyah Cafea, okrenuli su na ploniku svoje stolice od palmina lia da bi, dok su ispijali poneto dublje gutljaje pia, poneto uznemireno pogledavali povorku, jer je to bila istinska formalna povorka mamelukih begova u svem njihovom sjaju. Vrue je sunce bljeskalo na dragom kamenju kojim su bili optoeni balaci njihovih sabalji i kundaci kubura, a u usporedbi s njihovom slikovitom odjeom te turbanima i kacigama ukraenim perjanicama, ostatak je ulice djelovao sumorno siv; ali unato velianstvenosti draguljima ureenog oruja, bogate odjee i blistavih abahija na arapskim konjima, najdojmljiviji su dio parade inila mrava smea lica s orlovskim nosevima i prikiljenim oima to su se uzvieno uzdizala iznad mnotva. Od svih tih lica moda najneimpresivnije i nije bilo ono pod kacigom i s bradom to je pripadalo varalici; i mada su mnogi od onih to su mugnuli s puta ili zurili odozgo s prozora poznavali opanara Eshylisa, ije je poslovno sjedite bila nia u vanjskom zidu dva bloka daleke moeje, nitko ga od njih nije prepoznao u zlatom izvezenom oklopu mamelukog bega Amina. A nitko od njih nije znao ni to da je Eshylis, ak i u svom rutinskom, dnevnom zanatu popravljaa cipela, bio uzurpator da je, prije nego to je odabrao to ime te kosu i bradu obojio u crno, nosio ime Brendan Doyle. Za proteklih se nekoliko mjeseci Doyle ve bio naviknuo na to da je Eshylis, ali je u ulozi to ju je danas bio preuzeo bio daleko od samopouzdanja, pa bi odvraao lice kad god bi u mnotvu ugledao koju od svojih muterija. To igranje lane uloge, na koju je jutros pristao tako rado, poelo je u njemu stvarati nervozu je li zloin, upitao se, prisustvovati painom banketu nezvan i preruen u jednoga od pozvanih gostiju? Vjerojatno jest. Da njegov prijatelj Amin nije raunao na uspjeh obmane, Doyle bi mamuznuo posuenoga konja i iziao iz povorke, skinuo sa sebe sablju, jatagane i finu odjeu, pa se oduljao natrag u svoju cipelarsku niu da bi u prizoru uivao s ugodne udaljenosti. Dok je jahao pokraj nje, bacio je pogled na svoju niu, i mada se ve bio stavio na spisak putnika na brodu to e ve sutra dii sidro i napustiti zemlju, iznenadilo ga je i naljutilo to se ondje ve bio smjestio drugi opanar, u gnijezdu od objeene obue. Samo me jednog jutra nema, pomislio je gorko, i konkurencija se ve ubacuje poput takora. Jo dalje bio je trg na kojemu je prvi put sreo Amina. Doyle se mrgodno nasmijeio, prisjeajui se toga vrueg listopadskog jutra koje je krenulo

315

po krivu kad se Hasan-begu usred sastanka s britanskim guvernerom odlomila kopa na cipeli. Uniavajua negozda prouzroila je asovit zavretak razgovora, pa su Hasan i njegovi urjaci Amin i Hathi napustili Citadelu i odjahali natrag prema svom brodu u Boolaku, ali je na tom trgu kraj Musteea dolo do idue kataklizme: krni prosjak znan kao Eshylis, kojega je njegov veliki, drvom uokvireni natpis proglaavao gluhonijemim, bio je malo prespor kad se trebalo uskobeljati na noge i maknuti se mamelucima s puta, pa je avao to je virio iz njegova natpisa zahvatio nabor Hasanovih izvezenih halja i u njima zaparao dugaku razderotinu, i tako razotkrio bedro pobjenjelog mameluka. Hasan je zaurlao bogohulnu kletvu, posegnuo rukom na drugu stranu pa zgrabio bjelokou inkrustrirani balak sablje, da bi jednim munjevitim pokretom potegao itav metar blistavog elika i zavitlao ga na prosjaka u luku koji je teio za tim da ga presijee u pojasu. Ali, hitar poput mungosa, Doyle se bacio na sve etiri u prainu, tako da je otrica, unato tome to je rasula njegov prosjaki cimer, bezopasno bljesnula iznad njega, promaivi mu tjeme tek za koji prst i prije nego to je iznenaeni mameluk uspio ponovno podii sablju, Doyle je skoio na njega, zgrabio balak jednoga od konjanikovih jatagana pa ga istrgnuo, da bi njime otparirao slabiji povratni udarac veega maa. Tada se pokrenuo Hathi s nekakvom indolentnom hitrinom, povukavi uzde vratio konja i podigao cijev puke koja je jo bila u tobolcu, u razinu boka; i dok su se Aminove oi jo irile od shvaanja to je to Hathi naumio, i kad je uz povik pojahao naprijed, Hathi je povukao otponac. Uz prasak koji je odjeknuo itavim trgom puka je odskoila iz tobolca; Hathijev se bojni konj nije propeo, ali je odmahnuo glavom i zafrktao pri iznenadnom izboju dima. Doyle je licem prema kaldrmi dovrio stranji salto mortale, a svjetlucava crna rupa proderana u leima njegove haljine brzo je iezla kad je potekla krv natopila tkaninu. Vi nitarije! povikao je tada Amin. Ta on je prosjak. Njegov je ton prenio poantu da prosjak ne samo to nije protivnik dostojan maa ve je, po muslimanskom nainu gledanja na stvari, stvarni predstavnik Alaha, zaduen da trai milostinju koju je svaki pravovjernik dunou obavezan da mu dade. Ulica je sad skrenula ulijevo, i Doyle je preko osjenanog ugla zgrade mogao vidjeti, ipak jo milju daleke, minarete i gole kamene zidine Citadele, za koju se inilo da izranjaju ni na nebu ni na zemlji, onako

316

postavljeni na strmoj uzviici Mukattam, i mada je prilika koja je mameluke vodila u tvravu bila nominalno kurtoazna proglaenje Muhamed Alijeva sina za paalika odbojni izgled visoke graevine naveo je Doylea da se obraduje to su i on i druba tako dobro naoruani. Amin ga je jutros uvjeravao da do masovnih hapenja to ih je oekivao, i zbog kojih, da bi ih izbjegao, on sada tajno bjei, nee doi na gozbi. Smiri se, Eshylis, bio je rekao Doyleu dok je stezao remenje na posljednjem od sanduka da bi potom zirnuo kroz prozor na deve natovarene prtljagom u ulici ispod njih. Ali nije umobolan. Iako e on i to, vjerujem, uskoro skresati nerazumnu mo mameluka, on se nikad nee usuditi pohapsiti etiri stotine osamdeset begova kao cjelinu, i jo naoruane. Vjerujem da je stvarna svrha ove gozbe da prebroji neprijatelje, uvjeri se da su svi u gradu, tako da ih u toku noi, prije zore, moe onako pijane i nenaoruane sve jednog po jednog pod ovom ili onom optubom izvui iz kreveta. Ne ba da ne zasluujemo takav postupak, to bi ti, sa svojim oiljkom od metka, samo da nisi tako uljudan, mogao prvi potvrditi. Ali ja se danas popodne kupim za Siriju, a ti se odmah poslije gozbe vraa svojoj ulozi Eshylisa i sutra ujutro odlazi iz Kaira, pa emo tako i ti i ja pobjei iz mree. Po Aminovim rijeima sve je zvualo savreno sigurno A Doyle mu je dugovao ivot, jer je Amin bio taj koji je zapovjedio da se pokupi Doyleovo krvavo tijelo pa odnese radi lijenike pomoi do Moristana od Kaaloona, da bi ga dva mjeseca potom valjano uputio u cipelarski zanat zahtjevom da mu Hasan plati stotinu cekina za popravak potrgane kope na cipeli. Na razderane halje nikad nije napravljena aluzija, i Hasan je vjerojatno smatrao da je to ve plaeno dvjema rupama, ulaznom i izlaznom, na cipelarevoj koi. Doyle se namrtio i onda se u jednom trenutku upitao zato o nijednom od tih dogaaja nema ni spomena u Ashblessovoj biografiji od Baileya. Na koncu konca, to su upravo onakvi dogaaji kakvi bi mogli Ashblessovu biografiju uiniti zanimljivom: kratka prosjaka karijera, metak u boku iz puke mamelukog vojskovoe, prisustvovanje kraljevskoj gozbi u preruenom obliku a onda se nasmijeio, jer je bilo jasno da sve to ne bi smio rei Baileyu, zato to e tu biografiju jednoga dana itati Doyle. A bi li ti, upitao je sam sebe, doao i blizu onom trgu da si znao da e te ondje toga dana nastrijeliti? Ali dobro, znam bar toliko da Ashbless nije otiao iz Egipta Fowlerom koji je sutradan ujutro trebao isploviti za Englesku, i tako, iako mi nikad nije uspjelo istraiti Kairo 1811, ne moe biti jo mnogo iznenaenja o

317

kojima sam propustio ispriati Baileyu. Pretpostavljam da me nee, primjerice, ponovno zarobiti Romanelli koji je sada, ujem, stekao poloaj osobnog lijenika Muhameda Alija. Ne vjerujem da bi me i tako sada mogao prepoznati, s crnom obojenom bradom, jako opaljenog suncem i sa svim tim novim crtama i borama na licu koje su posljedica dugog ozdravljanja bez anestezije. Ako nita drugo, ovo tijelo ima oba uha. Na paradnom prostoru ispred Citadele redovima mameluka iz unutranjosti pridruili su se begovi iz Bahrita, pa su petnaest vruih minuta za vrijeme kojih se Eshylis preznojavao u zaprepaujue skupim posuenim haljama i pritom putao Aminova konja da slijedi Hathijeva, koji je iao odmah ispred njega svih je etiri stotine osamdeset mamelukih begova, s izuzetkom samo jednoga, voa plemena nekadanjih robova, koje se meutim uspelo do apsolutne vlasti u zemlji i posljednjih se godina samo malo spustilo iz tog zenita, paradiralo u slikovitom, barbarskom sjaju ispod praznog, modrog egipatskog neba. Aminova ivahna i snana kobila Melboos gordo se propinjala putem, ponekad zabacujui glavu, i sve u svemu stvarala dojam da je njen jaha ono to nije, to jest iskusan konjanik. Bila je to valjana ivotinja i dio Aminova imetka kojim se najvie ponosio, ali je preruavanje zahtijevalo da je ostavi za sobom. Doyleu se najednom javila misao da e mu Amin nedostajati, taj jedini ovjek u Kairu koji je znao da Eshylis nije uistinu gluhonijem. kolovan u Beu, mladi je beg doznao i za druge ciljeve i perspektive mimo tradicionalnih mamelukih povezanih s radom i slavom, i mada je za mnogih dugih popodneva Amin stajao uz cipelarevu niu i razgovarao s njim na engleskom o povijesti, politici i religiji uvijek su dobro pazili da prekinu razgovor ako bi se kakva muterija nabila dovoljno blizu da bi mogla uti njihovu potihu konverzaciju, jer je Amin bio uo da paa obeava nagradu za svaku obavijest o krupnom bjeguncu koji govori engleski. Sad je projahalo nekoliko redova painih albanskih plaenika, naikanih jataganima, buzdovanima i kuburama kao i pukama duima od njih, i koji su, bar Eshylisu, djelovali smijeno u svojim plisiranim bijelim suknjicama i posebno visokim turbanima. Albanci su pojahali niz red stepenica u usku ulicu to je u otrom usponu vodila na Citadelu, a redovi su mameluka poli za njima ba kad su se vrata Bab-el-Azeb na drugom kraju ukopane ulice polako otvorila na arkama.

318

Unato injenici da su se promatraima izgubili iz vida, mameluci su zadrali svoj dostojanstveni korak, iako su Albanci sirovo zagalopirali naprijed prema otvorenim vratima. Doyle se radoznalo ogledavao po tom est metara dubokom jarku kroz koji su se uspinjali; on je zacijelo bio dio Citadelinih fortifikacija, jer su na vrstim kamenim zidovima s obadvije strane tek tu i tamo bila pokoja debela vrata, a prozori, iako ih je bilo mnogo, bili su tek vertikalni prorezi taman dovoljno iroki da se kroz njih gurne puana cijev. Sad ve pedeset metara ispred ostalih, albanski su plaenici u galopu stigli do vrata Bab-el-Azeb i Doyleove su se oi razrogaile od uda kad je vidio kako se, kad se posljednji od njih naao unutra, vrata poinju zatvarati. Pogrbio se u sedlu da bi se izvio i oglednuo, i vidio kako su daleki ulaz u ulicu ograenu zidovima pregradili neki drugi plaenici. Jo dok je gledao, prednji je red pao na koljena, na to je svaki od njih podigao dugaku puku i nanianio niz cijev. Dok je uzimao dah da uzvikne upozorenje, grunuo je top i sunuo mrlju sivog dima u modro nebo, da bi trenutak kasnije itava ulica erumpirala u zagluujuoj i neprekidnoj pucnjavi to je dopirala sprijeda i straga i kroz svaku pukarnicu, i zrak je cvrkutao i zveao od fijukavog leta desetina zrna svake sekunde, a praina i kameno iverje poletjeli su sa zidova dok je uzavreli dim palio grla i oi i potpuno zaklanjao pogled na neprijatelja. Mameluki su se redovi rasuli poput reda lampiona pogoenih mlazom vatrogasne trcaljke. Veina je begova tresnula s konja jo u Prvim sekundama, iako ak i oni koji su uspjeli potegnuti oruje nisu ni vidjeli neprijatelja kojeg bi mogli napasti, ukoliko se izuzme aica Albanaca u dnu ulice. Ali je nekoliko mameluka ukljuujui tu i Hasana, kako je to Doyle oamueno opazio koji su pokuali krenuti u juri na njih, bilo svaljeno kiom olova prije nego to je napravilo i pet koraka. Iako je osjetio kako ga je nekoliko puta neto otro povuklo za odjeu, Doyle ni nakon etiri pune sekunde nije bio pogoen, a sudei po tome kako je Melboos skoila preko gomile pobijenih kad joj se s boka rasuo zid, nije bila ni ona. Doyleov pokli Doavola, preko zida, dogo! izgubio se u meteu, ali je konj poskoio naprijed pa se stao poklizavati i preskakivati nabacane ljeine to su se trzale kad bi u njih dudnulo zrno. Jedna rikoetom oslabljena kugla zadala je Doyleu solidan udarac iznad lijevog uha, i dok se on vrtio u sedlu to je posrtalo, tri su ga zrna pogodila gotovo istovremeno jedno mu je zarezalo desnu miicu, drugo zaoralo dugaku brazdu niz lijevo bedro, a tree mu je plitko zaderalo preko trbuha, to mu je pomoglo da se odri u sedlu jer se povio naprijed na

319

konjski vrat a tada se Melboos ve uspinjala najviim brdom leeva, na mjestu gdje je bilo elo povorke, da bi s njegova vrha skoila prema rubu zida koji je jo uvijek bio nemilosrdna dva i pol metra iznad nje. Doyle je osjetio katapultirajuu silinu skoka i oima to su pekle od dima ugledao kako rub zida iskrsava sve blie a onda je mogao vidjeti i preko njega u onom besteinskom trenutku apogeja. Za jedan trenutak, shvatio je, tea e ih stumbati dolje, natrag pod grablje unakrsne vatre ali je kobila ve bila stavila prednja kopita na rub, okretna poput make, zamijenila ih stranjima, da bi ve idueg trenutka padali, to da, ali izvan zida. Konj je padao naglavce i Doyle se bespomono prevalio natrag, nakon to je uspio baciti pogled na opkop petnaest metara ispod sebe, a onda je ve padao nepoduprt i poput olova, mirkajui od uasa na opkop to je srljao prema njemu izbezumljujuom brzinom. Duina je pada bila tortura, i Doyle je dva puta u toku spusta ispraznio prsa i usrkao svjei zrak koji je mislio zadrati u pluima, iako je onaj konani udarac ionako iz njih istjerao sav zrak, a usto je i prasnuo dlanovima i koljenima o kamenje na dnu opkopa. Kad je odskoio, noge su mu se zanijele natrag, pa ih je prisilio da se odbace i potjeraju ga natrag na povrinu kroz osam metara gusto uskovitlanih mjehuria. Otkotrljao se na povrinu poput neega to se odvojilo od dna lonca uzavrele vode, a onda je poeo slabano mlatiti rukama, plivajui prema visokome zidnom vijencu gdje je neki ovjek, oito prekinut u procesu mokrenja u opkop, na trenutak blenuo u njega da bi potom sredio halje i odjurio. Prokleti smrdljivi seronja! zajecao je Doyle za njim. im je odbjegli cipelar izvukao drhtavo i krvavo tijelo iz opkopa to je sada bio prljaviji no igda, svukao je Aminove halje i oruje pa sve to sve osim sablje, koju je zamotao i objesio o razmotani turban pobacao na sve strane, uvjeren da e ulini prosjaci tome domalo uiniti kraj. Pronaao je u blizini krpu suncem speenoga, spraenoga blata, pa se gol ako se izuzme platno omotano oko bokova provaljao po njoj dok se nije osuio iako nikako ne i oistio. Zamotana sablja, pomislio je, mogla bi proi kao taka to ju je naslijedio od nekog bolesnog pretka. Melboos! uzviknula su dva trgovca koja su vidjela itavu predstavu, i dok se Doyle nije prisjetio da ta rije znai odjeven u boanstvo, doveden u trans do ludila doivljajem Alaha, mislio je da su nekako doznali ime konja koji se bio ispentrao iz opkopa da bi ga sada pohlepno

320

gledalo nekoliko ragharina, egipatskih Cigana. Da, samo je uzmite! doviknuo im je Doyle kretavim glasom. Avo, chals! Iako je dan bio vru, Doyle je drhtao dok je trao preko ceste i niz usku uliicu, kreui se naizmjence kroz bljesak i sjenu dok je prolazio ispod irokih komada platna tu i tamo razapetog od zgrade do zgrade. Tek kad je sjeo u nekakvu uvuenu kapiju i spustio lice u dlanove, shvatio je da plae sve otkako je ispuzao iz opkopa. Podigao je glavu i pokuao zaustaviti suze. Nasloene kao viestruka ekspozicija na usku, smeu ulinu scenu ispred njega, stajale su slike onih desetak sekundi u ulici Bab-el-Azeb; sad su one traile, gotovo ujno, svu njegovu panju. I sad je po prvi put vidio jer je sve to njegov mozak ranije samo spremio, ne posveujui tome panju rasprenu krv i prainu i komadie tkanine, kako se sve to rasprskava i leti od konja i konjanika koji poskakujui pleu u jednom trenutku posebno intenzivne unakrsne vatre, oboje ve mrtvi no odravani u uspravnom poloaju i pokretani neprekidnim navie usmjerenim udarcima sa svih strana brz pogled na lice iza puane cijevi, lice na kojem se ita hladna namjera da taj umjereno teak posao obavi kako valja jedan od mamelukih begova, oslijepljen i na umoru od kugle koja mu je probila sljepooice, stoji na kaldrmi i vitlajui sabljom zadaje ljutite udarce praznom dijelu zida za onih svega nekoliko sekundi izmeu pogibije konja i vlastite smrti Doyle je zalelekao i pritisnuo elo na hrapavi dovratak, od pjeanika, i time izazvao jo jedan uzvik Melboos!, ovaj put od nekog djeaka to je niz ulicu nosio mjeinu s vodom. Zbog zvonjave u uima Doyle nije mogao uti ba jako mnogo, ali je vidio kako je djeak zagrabio iz ulice i spljotio se uza zid, da bi trenutak potom niz sokak pojahalo tuce albanskih plaenika, pomno pogledavajui svakoga; i svaki se od sve dvanaestorice otro zagledao u tog izvanredno musavog starog prosjaka s uasnim, blatom zapeenim ranama na ruci i nozi i trbuhu, prosjaka to je jecao na pragu i grlio nekakav tap. Dva su se plaenika nasmijala a jedan je ak i dobacio novi toj staroj podrtini, ali se nijedan nije zaustavio. Kad su odjahali za idui ugao, Doyle je pokupio novi, ustao pa domahnuo vodonoi, koji je dokaskao do njega i dao mu da se napije kroz noicu kozje mjeine. Iako je bila topla i bljutava, ta mu je voda isprala iz glave okus baruta i ta uasna nova sjeanja natjerala na uzmak taman dovoljno da bi mogao poeti misliti o neemu drugom.

321

Dakle, Amine, pomislio je oamueno, u dvjema si stvarima bio u pravu Ali sasvim sigurno jest, namjeravao otro skresati neprimjerenu mo mameluka, i sasvim sigurno nije ni pokuao pohapsiti etiri stotine osamdeset potpuno naoruanih mamelukih begova ali si bio u krivu kad si mislio da se zbog toga na gozbu moe otii bez pogibli. I dalje je drhtao i znojio se, a iz ruke mu je krvarilo obilato kao i dosad. Potrebna mi je odjea i lijenika njega, pomislio je a moda i samo malo zrnce osvete. Dolje je niz Nil stajala jedna mameluka kua, ljetnikovac Mustafe-bega, gdje bi sad njegovi sinovi i ene trebalo da u besposlici provode dan. Doyle se otisnuo u tom smjeru. Imao je za njih pokoju vijest i poneki prijedlog.

*
Iako je sunce bilo upravo zalo za gorje Mukattam, i mada je tik nad istonim horizontom mjesec iskakao iz tamnomodrog nebeskog baruna poput otiska naaenog penija, vrhovi su piramida na drugoj strani doline i dalje blistali rumenim zlatom izravnog sunca, pa su obojeni fenjeri na nezgrapnim kolima to su naputala stari dio grada bili, bar jo jedan sat, vie za ures negoli od potrebe. Vesele vrpce i zvonca koja su obilno ukraavala kola bile su u otrom nesuglasju s izrazima estoro ljudi to se u njima vozilo njihova lica vrsto stisnutih usana bila su ocrtana otrim crtama umora, tuge i, vie no iega drugog, gnjeva i suvie dubokog da bi sebi mogao dati oduka ikakvom rijeju ili gestom. Ipak, usprkos njihovom praznikom izgledu, svaki bi ih otrooki dvorski straar bio zaustavio, jer su stranji kotai, koji su bili najobilatije prikriveni ispletenim girlandama, u praini usijecali iznenaujue dubok par kolosijeka, dok su prednji kotai gotovo klizali preko nje, a i zato to se inilo kao da iroki ilim to se slijevao s kolske krme i vukao se po tlima neto skriva ali nijedan to straar ne bi mogao vidjeti, jer je est konja upregnuto u njih skrenulo odmah na staru cestu preko Karafehu, nekropoli, umjesto da zavine lijevo na novu to je tekla do Citadele. Yeminak, rekao je ovjek koji je jahao na ilimom sakrivenoj grbi kola, pod irokim suncobranom, a onaj za uzdama posluno je krenuo konja na stazu to se odvajala iskosivi se nadesno. Sad polako. Prepoznat u ga im ga vidim. Paljivo je prelazio oima preko grobova i spomenika to su bili bez reda razbacani po niskim breuljcima. Tamo, rekao je napokon. Ono tamo s kupolom. I ba kao to rekoh, Tevfik, ini

322

se kao da nema nikakve strae. Sigurno je da od preostalih mameluka oekuju odmazdu, ali je ne oekuju ovdje. Ja hoem vie po Citadeli mlatnuti, profesor, zabrundao je ovjek za uzdama. Budem glava Ali zauvijek vjeno u javni zahod poivati ako mogu ja. Ali nareenja njegova od onog magini ovjek to dolaze ja znam. Njega ubijemo mi sigurno. Nadam se da si u pravu, odgovorio je Doyle. Nadam se da je ovdje i Romanelli. Da. Tevfik je promotrio graevinu to je uala u sumraku kojih stotinu metara od njih. Ovdje? Ti sve to zna bolje od mene. Rekao bih da bismo morali biti dovoljno blizu da se moemo uvesti odmah nakon to dignemo vrata. Ali ne tako vide nas spremamo se mi. Tu je Tevfik odluno kimnuo glavom. Ovdje. Doyle je slegnuo ramenima i spentrao se s kola, vrlo oprezno, jer mu je jedna ruka bila u povezu. Hitro je podigao pogled uz laganu uzbrdicu sve do graevine, i onda se sledio kad je ugledao vratara vjerojatno onog istog to ga je bio tresnuo po glavi ima tome etiri mjeseca kako stoji pred proeljem i promatra ih. Pouri, rekao je tiho. Vide nas. Nema zlo od nas daljina tolika, odgovorio je Tevfik pa s ograde kola podigao dugaku motku. Hitro je s dijela nje sljutio vrpce, pa joj onda na kraju nabio golemu masku to je prikazivala djeje lice. Motka je sad zavravala debelim drvenim diskom. Ona nabijena prije, gurnuti dolje samo treba vrsto. Odbacio je okrajak ilima to je pokrivao centralnu grbu kola pa razotkrio razjapljeno drijelo topa, a onda je zaegrtao motkom s nasaenim diskom skroz do kraja cijevi pa lupio dvaput, otro, o kuglu na njezinu dnu Bravo. Izvukao ju je u tri brza trzaja pa bacio na tlo, onda se okrenuo preostaloj etvorici pa zatektao neto na arapskom. Jedan je od njih na fenjeru to se zibao na kraju kola zapalio cigaru pa se odetao otpuhujui velike oblake dima, uveane jo vie, kako se inilo, pogledom na Citadelu, jednu milju prema sjeveru! Drugi je od mladih mameluka zamahom odbacio ilim sa dna topa pa poeo energino vrtjeti ruicu sa zaporom koja je polagano podigla dno a spustila grlo. Doyle je hitro pogledao uz uzbrdicu da bi vidio kako sve to djeluje na vratara, i ugledao ga kako se hitro vraa unutra i zatvara vrata. Pouri, ponovio je Doyle.

323

ovjek je pokraj stranjeg dijela topa prestao okretati ruicu i zazvao ovjeka s cigarom. Pouri, do sto avola! proaptao je Doyle piskutavo, jer je tlo poelo titrati kao da je na nekakvim golemim podzemnim orguljama bila odsvirana nota i suvie duboka da bi se mogla uti, a studeni je veernji zrak najednom postao otar od smrada smea. Sagnuo se pa se brzo dao na raskopavanje jedne od svojih posuenih cipela. ovjek s cigarom se zatrao natrag prema topu, ali se svalio na tlo kad je s vrha kupole sunula zraka zelenog svjetla i pogodila ga. U istom se trenutku cijev ilimom pokrivenog topa poela, nevjerojatno i uz glasnu kripu, svijati prema gore. Doyle je skinuo cipelu, potegao handar i, ba kad je zraka bljes-nula prema topu preko zemljita to ih je dijelilo, zabo njegov vrh u svoju petu pa zatim tresnuo nogom o tlo. Zatim je uslijedilo sve ono muno zeleno blistanje, guenje u smradu, u vlazi natrulog bilja, pa su i Tevfik i ostala tri mlada mameluka mlitavo popadali po zemlji. Svladavajui jak otpor, Doyle je ispruio ruku i pljesnuo dlanom po vruoj topovskoj cijevi, pa se ova, uz jo jai cvile i bolni porast temperature metala, poela ponovno izravnavati svijajui se prema dolje. Polaganim je, gegavim koracima otklecao do stranjeg dijela topa i pritom ne samo vukao plikovima pokrivene jagodice prstiju du cijevi, ve i pazio da stopalo iz kojeg je krvarilo povlai kroz blato ne prekidaj vezu, nije prestajao smueno govoriti sam sebi a kad je stigao onamo, otkaio je jedan od obojenih lampiona i smodio ga na oduku upaljaa na kojem je ve bilo baruta. Papirnati je fenjer buknuo, uhvatio vatru, ugasio se, a onda je tinjajui komadi stijenja pao na upalja. Trenutak kasnije zurio je u potamnjelo nebo i pitao se zato lei rasprostrt na leima, zato ga lice toliko pee i zato nitko ne odgovara na najmanje dva tuceta telefona to su zvonili svi odjednom. Prevalio je glavu i zagledao se u ono to je jo prije nekoliko sekundi bilo Tevfik. Pod uzburkanom hrpom odjee jo je bio nekakav volumen, ali je veina ljeskavih, raku slinih komada, u koje se rasula Tevfikova put, probila na slobodu i sad je gmizala od njega u kaotinim zavijucima to ih je kaligrafski ispisivala u blatu. Doyle se u gru odbio od najblieg od njih i podigao se u napeti uanj, pa je zacvilio i pipajui potraio balak svoga posuenog maa i divlje se oglednuo.

324

Dim se i dalje izlijevao iz drijela topa koji vie nije bio skriven u ruevinama improviziranih kola, a na vrhuncu izvisine silhueta graevine bila je izmijenjena: iroka je krivulja kupole bila na jednom dijelu razbijena kao ljuska kakvog golemog jajeta. Doyle je pomislio da uje povike, ali uz svoje izmuene ui nije mogao biti siguran. Potegao je ma i nespretno potrao prema vratima zgrade, a kad su se ona otvorila, bio je jo samo desetak metara daleko i brzo se pribliavao. Otro se sudario s ovjekom u dovratku, a u njegovu oamuenom stanju nije ga ak ni iznenadilo kad su se tom ovjeku glava i desnica naprosto odlomile; tek kad su udarile o pod shvatio je da su napravljene od voska. Jo su tri votana ovjeka bila odmah iza vrata, pri emu su dvojica ustuknula teturajui kad se njihov osakaeni drugar obio o njih. Doyle je parirao zasjek sablje treega i ripostirao ubodom u votano lice, pa mu otkinuo nos i zaderao obraz; tada je opazio da se na stvorovu vratu pojavila crta, pa ga je ponovno pogodio u lice, s veom silinom, pa je i njegova glava kvrcnula i otkotrljala se. Dva su neozlijeena otkoraila pa podigla oruje, dok su ostala dvojica kleknula na pod i poela pipajui traiti glave. Odozgo je jeknula panina dreka, rijeima koje se nisu inile arapskima, pa su se dva votana koja su jo bila u komadu okrenula i tromo niz predvorje potrala prema stepenicama. Doyle je poao za njima. Sad je gore vikao netko drugi, ovaj put nedvojbeno na arapskom, i glas mu je djelovao vie zabrinuto i defenzivno negoli uplaeno za vlastitu osobu. Doyle je uspio razaznati rijei koje su znaile ne znam, imun i magija. Na dnu stepenica odbacio je preostalu cipelu pa tiho zatapao prema gore, drei Aminov ma dobrano ispred sebe. Iznad sebe je uo dahtanje i jecanje od napora, i noge to su se vukle po ljunkovitom podu, pa mu je zakanjelo svanulo oko ega sva ta strka. Oi su mu se suzile a smijeak shvaanja produbio bore na obrazima. Da, pomislio je, da vidimo moemo li to izvesti bez puno prie preoteti naslov Neilu Armstrongu. Na vrhu stepenica zirnuo je oko ugla, niz kratki prolaz prema unutranjosti okrenutom balkonu. Bilo je kako je i oekivao: jedino je svjetlo u prostoriji bilo sumrano sivilo to je dopiralo kroz razjapljenu rupu. Na desnoj je strani balkona stajao oznojeni vratar desna mu je strana bila oderana hicem i sad se slobodno zibala i urno privezivao ue za jednu od ipki ograde. Lijevi se zid prolaza bio sruio, i Doyle je

325

ugledao dva votana ovjeka kako ue vani na krovu prizemlja i kako se naginju preko zakrivljenog ruba rupe da bi provirili dolje u komoru; i jo dok je Doyle sve to promatrao, nagnuli su se u razjapljeni procijep, to je bio na mjestu koje je prije zauzimala istona etvrtina kupole, pa poeli gurati prema dolje neto to je oito eljelo poi gore. Nakon to je privrstio kraj konopca, vratar je poeo ubirati ue, iz neke toke dolje lijevo svladavajui pritom prilian otpor da bi potom vorom odvajao sav labavi dio to bi ga uspio skupiti. Oito se trudio da skrati konop. Doyle je priekao da ovaj uvue jo metar ueta i tada je, prije nego to je ovjek mogao privezati vor, iskoio iza njega, unuo, zakaio ga zdravom rukom ispod pojasa pa ga podigao iznad ograde balkona pa preko nje. Jedan se trenutak, dok je padao, iznenaeni vratar drao za ue, uz zaralu kripu kotaia, a onda mu je stisak popustio pa se stropotao na krem zakreni pod komore. Ue se naglo napelo. U blizini se zauo zagrcnuli krik a onda se niza zid oblikovan poput zdjele zakoturala lealjka na kotaiima i prasnula o hrpu izlomljene grae na dnu. Doyle se zavitlao pa kroz rupu na zidu prolaza istrao na krov, zaboravivi na trenutak stvora to se kvrio i njihao na kraju gotovo vodoravnog konopa, pa zadao udarac nogom i ubod maem votanim ljudima koji su nato izgubili ravnoteu, i tako i njih obojicu stumbao dolje u okruglu komoru. Neraspoloen da se suoi s ovjekom za koga je znao da ga mora ubiti, zagledao se na trenutak dolje u komoru. Vratar se bio uspravio u sjedei poloaj i sad se ljuljao naprijed-natrag, drei se pritom za nogu koja je oito bila slomljena, dok su dva votana ovjeka, od kojih je jedan, to se dalo i predvidjeti, bio izgubio glavu, besciljno puzala po kru. Doyle je pretpostavio da dolje postoje nekakva vrata, no ako je imao i trunku sree, onda su ih zatrpale rasute stijene to su prije tvorile istonu etvrtinu kupole. Ah, Doyle! dopro mu je iza lea nekakav glas tako uljudna tona, da je zacijelo morao staviti na otru kunju sposobnost samokontrole ovjeka koji je njime govorio. Vi i ja morali bismo o mnogoemu porazgovoriti! Gospodar se zibao amo-tamo nekih est metara od njega, poduprt konopcem to mu je bio vezan ispod pazuha, ali je visio ravno prema van, pa je ue bilo otprilike paralelno sa stropom. Iza njega je Doyle mogao vidjeti Mjesec, jo nisko na istonom dijelu neba. Gospodar je morao s naporom zabaciti glavu da bi odozdo gledao Doylea. Dojam je bio kao

326

da je rije o zmaju ljudskog oblika na snanome vjetru, ili kao da se on i Doyle gledaju kroz zrcalo nagnuto za 45 stupnjeva. Nemamo mi o emu razgovarati, odgovorio je Doyle hladno. Podigao je Aminovu sablju jednom rukom iznad glave pa preko otrice nanianio na nategnuti konopac. Mogu ti vratiti Rebeccu, rekao je Gospodar tiho ali razgovijetno. Doyle je otro uzdahnuo, kao da ga je netko opalio u eludac, a onda otkoraio i spustio sablju. to to si to rekao? Iako je njegov poloaj zacijelo bio bolan, Gospodar je, dok se polako okretao na kraju ueta, razgolio zube u smijeak. Ja mogu spasiti Rebeccu sprijeiti da umre. Kroz vremenske procijepe ije sam otvaranje ja izazvao i koje je Darrow otkrio. Ti bi joj mogao pomoi. Sprijeit emo ih da se popnu na taj motocikl. Sablja je zazveketala po podnim ploicama i Doyle je pao na koljena. Njegovo je lice sad bilo u razini sa est metara dalekim Gospodarevim i sad je, s bespomonom fascinacijom, zurio u stareve oi koje su, inilo se, sijale uasno intezivnom crninom. Odakle ti moe znati za Rebeccu? prodahtao je. Zar se ne sjea kaa to smo ga iz tebe bili izvukli, sinko? Krvi to je pala u kadu? Iz nje smo uzgojili tvoj duplikat. Nije nam ba bio od neke jako velike koristi to se tie konzistentnih i koherentnih informacija ini se da je umobolan, to moe i ne mora znaiti da i ti tome naginje ali nam je uspjelo doznati, sve komadi po komadi, poprilino toga o tebi. To je blef, odgovorio je Doyle oprezno. Povijest se ne moe promijeniti. Uvjerio sam se da je to istina. A Rebecca je umrla. Umro je njen ka. Ta to je pala s tvog motocikla nije bila prava Rebecca. Otii emo u budunost, uzeti malo njene krvi, uzgojiti ka, i onda ih u jednom trenutku zamijeniti, pustiti ka da pogine kao to se sjea, a onda se stvarna Rebecca moe s tobom vratiti ovamo i tu se Gospodar ponovno nasmijeio, promijeniti ime u Elizabeth Jacqueline Tichy. Ashbless je polako i zaueno zatresao glavom. Zaista mislim da u to uiniti, pomislio je. Vjerujem da u ga zaista izvui i potedjeti. Boe moj, a ja mislio da e mi ponuditi samo novac. Ali neka Elizabeth Tichy ve postoji negdje.

327

Ona e umrijeti i biti zamijenjena Rebeccom. O. Da. Doyle je uhvatio konop. Oprosti, Tevfik, pomislio je Oprosti, Byrone. Oprostite, gospoice Tichy. Oprosti mi i ti, Ashblesse, ali to mi se ini kao da bi itav ostatak ivota proivio kao rob ove kreature. I oprosti Becca sam Bog zna da to nije nain na koji bi ti ikad pristala. S dobrano manje napora no to je bilo potrebno vrataru, Ashbless je povukao metar konopa. Dok ga je pokuavao zavezati jednom rukom, jo je jednom bacio pogled na Gospodarevo lice i na smijeak na njemu, koji nije bio samo trijumfalan, prezriv i samozadovoljan, nego usto i imbecilan. Taj odbljesak idiotije na, po pretpostavci, sveznajuem Gospodaru, bio je poput studene vode na groznievu elu. Isuse, pomislio je Doyle, zar bih zaista otkupio Rebeccu smru te cure Tichy, koju ak nisam nikad ni sreo? Ne, rekao je tonom prijateljskog askanja. Ispustio je konop i on se ponovno opruio uz prasak i bruj i uz oito bolan trzaj prenesen na Gospodareva ramena. Spasit e Rebecci ivot, Doyle, zakrijetao je Gospodar koji se sad ve poeo tresti od straha. I svoje vlastito duevno zdravlje ti polako ludi, to da zna a ustanove za umobolne ovdje ba nisu jako krasne, ne zaboravi. Ashbless se okrenuo, dograbio ma i uz zajedniki vrisak, i svoj i Gospodarev, zamahnuo njime iznad glave da bi silovito udario udarcem kakvim se cijepaju drva, i ne samo presjekao napeto ue ve i smrskao i otricu i podnu ploicu. I dalje vritei, Gospodar se poeo naglo udaljavati, kao da lei na platformi nekakvog nevidljivog kamiona koji pokuava oboriti brzinski rekord. Tada je preao rub krova i nastavio prikupljati brzinu, briui svega pet-est metara iznad tla. Jasno se ocrtavao na pozadini Mjeseca, tako da ga je Ashbless mogao vidjeti jasno ak i u sve dubljem sutonu. Dobro se provedi u smrdljivoj ludnici, Doyle! zaurlao je glas iz rupe ispod Ashblessovih nogu. deranje izmetina i da te uvari tekaju u dupe, eto to te eka, mali moj! To je istina, Romanelli je skoio naprijed i pogledao! I uj me, mi ve jesmo spasili Rebeccu, Romanelli je ima, ali sad kad vie nije dobra za trampu, rei u ti emu se ona moe nadati Dok je glas nastavljao bjesniti, Ashbless je shvatio da to Gospodar govori kroz jednog od votanih ljudi koji je jo imao glavu. Gospodar je sad bio jo samo toka na Mjeseevom disku i polako se skupljao. Nakon

328

dvije-tri minute glas iz jame, koji je jo nairoko razglabao o svim nainima obeaivanja koji su spremljeni za Rebeccu i kako e na koncu doi do toga da u njima uiva, iznenada se zagrcnuo i stao. Ili se votani govorni organ bio pokvario ili je Gospodar iziao iz dometa. Ashbless se gegajui vratio kroz rupu u zidu pa oteturao niza stepenice. Kad je stigao do prizemnog predvorja vidio je kako desno od njega netko kree iz mranog dovratka, ali je onda, uvi ga kako dolazi, mugnuo natrag u sobu; ipak Ashbless nije ak ni pogledao unutra dok je prolazio mimo. Kad se naao vani oglednuo se brzim pogledom. Konje je snala ista rasapna sudbina kao i Mustafine sinove, i tako je Ashbless krenuo, i to bos, na devet kilometara dugo pjeaenje prema luci Boolak. Njegov brod nije polazio prije zore, tako da nije bilo vano hoe li hodati vrlo sporo i zastajati svakih nekoliko koraka da bi bacio ustraeni pogled na puni Mjesec to se uspinjao nebom. Nekoliko minuta nakon to je Ashbless odepesao iz vida, kroz vrata je izvirilo bradato lice, musavo i sumanuta pogleda, pa zamirkalo preko sve tamnije ravnice groblja. Darrow, vidi li to si uinio? mrmljao je ovjek. Savreno sigurno, ree! Sjeam se kako si to rekao To je savreno sigurno, Doyle. K vragu, bolje bi ti bilo da si sobom poveo Treffa. Ni on ne bi mogao gore pokvariti stvari. Moram se vratiti do rijeke da vidim mogu li otplivati uzvodno do mjesta na kome je sve bilo u redu. I Ashblessov je ka na prstima iziao na veernji zrak i zastao tako, nesigurno se ogledavajui, jer se nije mogao tono sjetiti ni gdje je ta rijeka ni kako se zove, iako je znao da joj je vidio mnogo ogranaka. A onda se prisjetio da se do nje moe doi na svakome mjestu, pa je nasumce odabrao smjer i krupno zakoraao s trzavim ali samouvjerenim smijekom na licu.

329

Poglavlje14
Predite, sestre, preu smrti; Stanite, sestre, poslu je kraj. Thomas Gray

o je jednom pokuavao pronai put iz labirinta maglom zaguenih prolaza; i mada je Darrow jer se u snu nikad nije mogao prisjetiti svoga novog imena proprtljao kroz nekoliko milja zmijski izvijenih, ravastih a ponekad i naprosto slijepih prolaza i uliica, ipak jo nije doao do ulice dovoljno iroke da bi se kroz nju mogla provesti kola, a da se i ne govori o iroj, prometnoj kaldrmi Leadenhall Streeta. Naposljetku je zastao i uo, kao i uvijek u ovom trenutku sna, polagano, nepravilno kuckanje negdje gore u gustoj magli; a zatim, sekundu-dvije poslije toga, vuenje nogu negdje u blizini. Hej, rekao je plaho pa potom, s vie samouvjerenosti, hej tamo! Moda biste mi mogli pomoi da naem put. Koraci su zastrugali blie preko hrapave i od magle vlane povrine kaldrme, a onda se u tamnom zamuenju u magli poeo razaznavati kosmati mukarac. Kao i uvijek, Darrow je ustuknuo u strahu od kojeg se ledila svijest kad je u njemu prepoznao Brendana Doylea. Isuse, Doyle, zavritao je, oprosti, ne prilazi, molim te, o, Boe Bio bi pobjegao niz prolaz, ali mu se noge nisu micale. Doyle se nasmijeio i prstom upro gore, u maglu. Darrow je bespomono podigao pogled i tada iz dna due ispustio vrisak tako glasan da ga je probudio. Leao je tako u krevetu skvren i nepokretan, sve dok nije, s prilinim olakanjem, prepoznao namjetaj u mranoj sobi i shvatio da je u svojoj vlastitoj postelji. Jo je to jednom bio samo san. Ruka mu je sunula van,

330

dograbila grlo bruene boce s konjakom na nonom ormariu, pa ju je izvrnuo naglavce da bi istjerao stakleni ep i potom uspravio i prinio ustima. Vrata su se Clairine sobe uz kljocaj otvorila pa je ona pohitala preko sobe prema Dundeevu krevetu, mrtei se pospano kroz izneredenu kosu. Jacobe, to se, doavola, zbiva? Gr (guc) u leima. Zveknuo je bruenu bocu natrag na noni ormari. Ti i tvoji grevi! Sjela je na krevet. Jacobe, ja sam ti ena, zato mi ne mora lagati. Znam da je bila nona mora. Uvijek vie Oprosti mi, Doyle! kad se sav uzbacaka i probudi. Samo naprijed, ispriaj mi sve o tome tko je taj Doyle? Ima li on kakve veze s tim to si se tako obogatio? Dundee je udahnuo pa ponovno izdahnuo. Bio je samo gr, Claire. Oprosti to sam te probudio. Napuila je usne. I je li gr sad proao? Dundee je napipao ep pa ga zatakao natrag u grlo boce. Jest. Moe se vratiti u krevet. Nagnula se prema njemu i lagano ga poljubila. Moda jo ostanem koji as s tobom. Ne mislim otpoeo je urno ali ga je prekinuo kucaj na vratima prema hodniku. Prigueni je glas upitao: Je li vam dobro, sir? Da, Joe, nema problema, doviknuo je Dundee. Naprosto ne mogu spavati. Mogao bih vam, ako elite, donijeti alicu rum-kave, sir. Ne, hvala ti najljepa, Joe, ja Dunde je zastao, zirnuo na enu pa rekao: Hvala, Joe, da, to bi moglo pomoi. Koraci su se udaljili niz sagom pokriveni hodnik, a Claire je ustala. Znajui da ga sada nee zbog toga pobrati na red, Dundee je zadigao obrve i rekao: Mislio sam da e jo malo ostati. Clairina su se usta pretvorila u ravnu crtu. Ti zna to ja mislim o Joeu. Otkoraala je natrag u svoju sobu i zatvorila vrata.

331

Dundee je ustao, prstima zabacio kosu s ela pa preao do prozora. Povukao je zavjesu ustranu pa se zagledao dolje na iroki zavoj St. James Streeta, na kojemu su sve ujednaeno elegantne fasade bile blijedo osvijetljene treperavim jantarom ulinih svjetiljaka. Nebo je prema istoku bilo slabije crno uskoro e i zora, jedne vedre nedjelje u oujku. Da, duo moja, pomislio je tupo, znam ja dobro to ti misli o Joeu. Ali ti sasvim sigurno ne mogu objasniti zato ga moram potpomagati i drati u svojoj blizini. Ali bih ipak volio doboga da nae sebi novo tijelo tako da ti mogu rei da sam ga najurio i angairao ovog novog momka ali se njemu Maturovo tijelo dopada, a ja ga se ne usuujem siliti. Na koncu konca, on e mi biti ortak i dugo, dugo nakon toga to ti umre od starake iznemoglosti, duo moja nakon to uzmem najboljeg od naih sinova, i potom od naih unuka, i zatim praunuka, da bih stalno postajao sve bogatiji i da bih kupovao sve vie i vie za sukcesivnog boravka u tijelu svakog od mojih potomaka, sve dok oko 1983, kad se ta godina ponovno dokotrlja u blizinu, ne postanem tajni vlasnik svih vanih svjetskih korporacija. Posjedovat u itave gradove itave drave. I nakon 1983, kad stari J. Cochran Darrow iezne, ja u moi izai iz skrovita, istupiti iza paravana korporacijskih veza i preklapanja, i efova koji samo figuriraju, i ljudi-kulisa, pa u vraki sigurno i bez pretjerivanja zavladati tim prokletim svijetom. Ako uspijem odrati Joea u dobrom raspoloenju. I tako, vidi, uboga moja mladenko od prije dva mjeseca za koje mi vrijeme nije uspjelo konzumirati brak i pokrenuti proizvodnju druge generacije roda Dundee zamjenjiva si ti. Joe nije. Najbogatiji je ovjek Londona uzdahnuo, pustio zavjesu da padne natrag preko prozora pa sjeo na krevet da bi poekao svoj rum-kavu. U ostavi se Joe batler uspeo na pult jer iako je sada mogao, sve otkako se prije devet godina ostavio prakticiranja visoke magije, bezbolno dodirivati tlo, ipak je, ini se, mogao bolje razmiljati kad bi bio malo uzdignut iznad zemlje i tu je polako, uronivi aku u zdjelu, prosijavao izmeu prstiju zelenkastosivi praak. Nauio sam kojeta od svog nervoznoga mladoga gazde, pomislio je. Nauio sam da je mnogo zabavnije imati gomilu love nego je nemati, i da ona tei, kad je ovjek jednom stekne, da raste sasvim sama, poput vatre. A on je tu gomilu i skupio. A ima i zaista krasnu mladu enu koja bi mu mogla biti i sestra, i koja mrzi nain na koji je stari Joe gleda iako se

332

meni ini da bi je netko ipak trebao gledati, aha, pa imalo vie od toga. Ukiselit e se kao vino u bavi ako joj netko ne zabije epinu. Yessir, mladi moj Dundee, pomislio je Joe, da nije bilo mene ti bi jo bio starkelja na umoru a to sam ja dobio zauzvrat to sam te ustoliio? Posao batlera. Nije to poteno, kako stvari sada stoje. Nije to izbalansirano. Ali ja imam rjeenje za svaije probleme evo tu u zdjeli. Prelijepi e mladi suprug gospoice Claire postati mnogo osjeajniji, a ubogi e stari batler Joe poiniti samoubojstvo. I svi e biti sretni. S izuzetkom, razumije se, onoga tko bude u Joeovom tijelu kad ono tresne o plonik. Ispruio je ruku prema polici, skinuo teglicu mljevenog cimeta pa njime obilato zasuo praak u zdjeli. Spustio je teglicu pa smjesu izmijeao prstima a onda sve to stresao u veliki pivski vr, dodao sranu mjeru ruma pa skoio na pod, podigao sad ve gotovi loni s kavom pa napunio vr crnim napitkom iz kojeg se puilo. Promijeao ga je liicom dok je koraao hodnikom i uspinjao se stepenicama. Kad je tiho zakuckao Dundeeu na vrata, ovaj mu je rekao da ue i poloi napitak na ormari. to je Joe i uinio pa s potovanjem odstupio. Dundee je djelovao zaokupljen neim, pa mu je lagano mrgoenje namrekalo isto elo. Jesi li ikada opazio, Joe, upitao je dok je mahinalno dizao vr, da je uvijek, da bi se neto dobilo, potrebno mrvu vie truda nego to to neto uistinu vrijedi? Joe je razmislio. Bolje i to nego kad se ovjek mnogo trudi a ne dobije nita. Dundee je srknuo kavu. inilo se kao da Joea nije ni uo. Toliko sve to zamara i iscrpljuje. Za svako djelo oekuje me samo pravedna nagrada. Ne, ovo bi se moralo moi podnijeti to je vee od bilo kakvog djela. to si to metnuo? Cimet. Ako vam se ne dopada, mogu pripraviti drugu bez njega. Ne, sve je u redu. Dundee ju je promijeao liicom i otpio jo gutljaj. Joe je jo malo priekao, no inilo se da Dundee nema daljnjih elja, tako da je ovaj otiao iz sobe i tiho zatvorio vrata.

*
333

Hej, Snapp? Ti si? Jacky se oglednula. Prema njoj se s druge strane lakim korakom zatrao nabijen i sitan crnokosi mukarac. Tko ste vi? upitala je Jacky glasom koji nije odavao zainteresiranost. Humphrey Bogart, sjeate se? Adelbert Chinnie, Doyle. Usta su mu se rairila u uzbueni smijeak. Ve itav sat hodam gore-dolje po toj prokletoj ulici i pokuavam vas nai. A zato? Moje tijelo moje pravo tijelo naao sam ga! Tip koji je u njemu pustio je brie i hoda i odijeva se drukije, ali to sam ja! Jacky je uzdahnula. Humphrey, to vie nije vano. Taj to je mijenjao tijela uhvaen je i ubijen ima tome tri mjeseca. Tako, ak i ako je ta osoba koju ste nali uistinu u vaem starom tijelu to je prokleto malo vjerojatno; nikad ne bi omanuo dvaput zaredom da ubije odbaenog domara ne postoji nikakav zamisliv nain da se s njom zamijenite. U blizini nema vie nikoga tko bi znao izvesti taj trik. Umorno je odmahnula glavom. Oprostite. A sad, ako mi dopustite Chinnieu je pao smijeak s lica. On je mrtav? Jeste jeste li ga vi ubili? Do sto avola, pa bili ste mi obeali Ne, nisam ga ja ubio. Obavila je to rulja u jednom od pubova u East Endu. uo sam za to tek sutradan I tu je produila hod. ekajte as, rekao je Chinnie oajno. Za to ste uli, velite. Koliko je ljudi za to ulo? Jacky je stala i rekla, s naglaenom strpljivou: Da. Svi osim vas. Bravo! rekao je Chinnie i ponovno se stao uzbuivati. Da sam ja taj zamjenjiva tijela i ja bih uinio isto. to time mislite? ujte me, otiao sam potraiti salone za depilaciju, sjeate se da sam rekao da hou? Salone gdje skidaju dlaku tako da vie ne raste. Pa sam doznao da je postojao jedan u Leadenhall Streetu gdje su to zbilja znali izvesti, ima to nekakve veze s elektricitetom. Lokal su zatvorili prolog listopada, ali to ne znai da je postupak izgubljen. Doavola, tijelomjenja je mogao kupiti salon. U svakom sluaju, da sam na njegovu mjestu, i da mi se sad prua prilika da mogu ostati u nekom tijelu a da se ne pretvorim u orangutana, onda bih se, mislim, dao prepoznati, uhvatiti i tada, ba kad

334

bih propadao kroz kapak pod vjealima, preselio bih se lijepo u neko drugo tijelo. Neka svi lijepo misle kako su me ubili i tako prekinu hajku. Jacky se polako vratila do mjesta na kojem je stajao Chinnie. Ispravno, rekla je tiho, dovde mi se dopada. Ali to emo sa svim onim u vezi vaeg starog tijela? On se iz njega ve bio iselio kad su ga objesili, bio je to mravi starac. To ne znam. Moda je u moje tijelo smjestio nekoga drugoga, taman toliko da dri dok ne ode i dade se ubiti, a onda se ponovno prebacio u nj. Ili moda da moda smjeta, za strahovitu tarifu, starije ljude u mlada tijela. Ili moda bezbroj toga. Doepao se tog trika za smicanje dlaka koji sve to ini moguim. Ta osoba u vaem tijelu, rekla je Jacky, ime se bavi? Kako je situirana? ivi na nivou. Ured u Jermyn Streetu, velika kua na St. Jamesu sa poslugom i svime. Jacky je kimnula, osjeajui kako u njoj ponovno raste staro uzbuenje. To se sasvim lijepo slae s vaom idejom. Mogao bi to biti neki starac koji je platio Psolikom Joeu da ga ponovno uini mladim i zdravim a mogao bi to biti i sam Joe. Dajte da bacimo pogled na tu kuu u St. Jamesu.

*
Ali, ovaj, propentao je zbunjeni vratar, vi rekoste, sir, da vam bar jo jedan sat nee trebati koija. Vustin je ba otiao da neto malo rua. Mogao bi se sigurno vratiti za Vustin vie ne radi za mene, odbrusio je Dundee otro, dok mu je lice, u umjetnom svjetlu, bilo izmueno i nabrano kao lice starca. Otkoraao je niz plonik, pri emu su mu pete elegantnih cipela tuckale po kaldrmi poput mehanizma kakvog starog sata. Sir! zazvao je vratar za njim. Prekasno je da etate sami! Ako biste priekali koju minutu Sve e biti u redu, odgovorio je Dundee a da pritom nije ni zastao niti se okrenuo. Posegnuo je pod kaput i dodirnuo drku jednoga od para minijaturnih depnih pitolja koje je dao izraditi specijalno za sebe u oruara Josepha Egga s Haymarketa. Iako ne vei od mornarske lulice, svaki je od njih ispaljivao kugle kalibra .35 pomou naboja koji se

335

detonirao neim to je Dundee nazvao udarnom kapsulom, a koju je i skicirao fasciniranom pukaru. Ponesen iznenadnim impulsom skrenuo je lijevo blok prije no to je obino inio. Otii u pola puta niz blok, pomislio je, a onda prijei do St. Jamesa kroz servisni prolaz. Izai u na ulicu tono nasuprot moje kue, i ako je ta bitanga to sam je vidio da se mota okolo jo ondje, istrest u iz nje objanjenje a ako pokua stvarati nestaluke, postat e prvi ovjek u povijesti ubijen pitoljem na udarnu kapsulu. U magli su uline svjetiljke bile tek pomina uta zamuenja, a na Dundeeovom briu poele su se skupljati siune kapljice vlage. Srdito ih je poeao. Ovih si dana strahovito razdraljiv, rekao je samome sebi. Taj goljo na koga si se proderao ondje u dvorani za konferencije sad vjerojatno nee vie htjeti imati s tobom posla, a ti patenti i tvornice koje on prodaje bit e za deset ili dvadeset godina prokleto korisni. Ma k vragu priekaj malo i kupi ih od njegovih nasljednika. Skrenuo je u servisni prolaz i zastao. Dakle, pomislio je, ako se ve ulja, uini to kako treba. Skinuo je izme, uhvatio ih obadvije u lijevu ruku pa neujno zatapao niz mrani prolaz. Desnica mu je poivala na kvrgi kundaka jednog od Eggovih pitolja. Iznenada se Dundee sledio iznad sebe je zauo apat. Izvukao je pitolj iz njegove male futrole i nastavio na prstima, pipkajui maglu pet centimetara dugom cijevi. Dva kata iznad njega netko je buno prodrmao prozorskom bravom, i Doyle je zamalo opalio i zatim zamalo ispustio pitolje jer se najednom, potpuno i bez ikakva upozorenja, prisjetio posljednjeg dijela one ponavljane none more, onoga dijela kojeg se nikad nije mogao prisjetiti nakon to bi se probudio. S fotografskom jasnoom ugledao je ono to je u snu proizvodilo nepravilni kuckavi zvuk u magli iznad njega, ono to je pokazivao kadaverini Doyleov lik. Bilo je to tijelo J. Cochrana Darowa to se njihalo na konopcu vezanom oko vrata, dok su mu izme na nogama kuckale o zid poput eolskog ksilofona samoga neastivog, a glava mu, izvijena u ekskluzivnu pozu objeenih, zurila odozgo u nj uz gr za koji se inilo da mu ogoljuje ba svaki pojedini od svih utih zubi. Ruka s pitoljem poela mu se tresti, i sad je postao svjesniji ljepljivog i hladnog nonog zraka, kao da je sa sebe zbacio kaput. Pred sobom je vidio

336

sve svjetliju mrlju utoga svjetla, jer je ve bio blizu plonika St. Jamesa, a ulina je svjetiljka stajala svega nekoliko metara od otvora prolaza. Ispred njega se pojaao apat i sad je mogao vidjeti dvije mutne silhuete kako stoje taman na ulazu u prolaz. Podigao je pitolj i rekao jasnim glasom: Da se niste pomakli, nijedan od vas. Obadvije su prilike iznenaeno uzviknule pa iskoile van na plonik. Kad je Dundee iskoraio iz prolaza da ih oboje zadri pokrivene, pustio je izme da mu klopnu na plonik pa potegao i drugi pitolj. Skoite tako jo jednom i oboje u vas ubiti, rekao je mirnim glasom. A sad hou objanjenje, i to brzo, to radite ovdje i zato ste Dotad je gledao mlaega od te dvije unjalice, ali mu je sada pogled skrenuo na drugoga. A onda mu se boja iscijedila iz fizionomije da bi je istog asa zamijenio znoj studen poput magle, jer je ovjeku prepoznao lice. Bio je to Brendan Doyle. Istoga je trenutka i Chinnie shvatio tko se to nalazi iza pitolja. Licem u lice, napokon, proaptao je kroz stegnute zube. Izmijenit emo mjesta, ti i ja Nainio je korak prema Dundeeu. Pucanj je u gustoj magli proizveo tupi zvuk, kao da je netko pljesnuo daskom po zidu od opeke. Kad je Adelbert Chinnie otkoraio pa sjeo na nogostup, Dundee je zajecao. Boe, oprosti mi, Doyle! zajecao je Dundee. Ali trebao si ostati mrtav! Drugi se pitolj zakolebao prema Jacky, ali prije nego to ga je uspio navesti na nju, ona se bacila naprijed i spustila brid dlana estoko na Dundeeov zglavak. Mali je pitolj zazveketao po ploniku i ona se obruila za njim. Dundee, otrim bolom u zglavku trgnut iz histerije, ve je bio na njoj. Jacky je dograbila pitolj ba u trenutku kad ju je Dundeeova teina tresnula na koljena, a njegova je desna podlaktica zakaila pod bradu; njegova je slobodna ruka prtljala oko njenog zglavka, ali slabano mora da je od njenog udarca bila odrvenila. S druge je strane ulice dopro zvuk razbijanja prozora, ali su oba zadihana borca bila i suvie zauzeta da bi podigla pogled; Jacky se borila da nogama nae oslonac i osigura prelaenje zraka kroz stegnuto grlo, a Dundee se trudio s poprilino vie snage da sve to sprijei. Jacky nije mogla podii pitolj a da ne zabije lice

337

u plonik. Zvuk joj je vlastitog pulsa u glavi odzvanjao poput tekih udaraca budaka kroz smrznuto tlo. Dovodi mi mrtvace natrag, ha, dekiu? otro je aptao Dundee. Poslat u ja tebe preko te rijeke. U posljednjem oajnikom gambitu Jacky je iznenada savila ruku i otro se okrenula nalijevo. U jednom se trenutku njena ruka s pitoljem oslobodila, pa je zamahnula cijevlju prema Dundeeu koji se odbio i sad krenuo rukom prema pitolju, promaio ga, pa ju je umjesto toga zgrabio za ovratnik koulje i svom je snagom raspalio koljenom; ali udarac za koji je mislio da e presaviti protivnika i baciti ga u nesvjesticu od bola, na Jacky je djelovao samo tako to ju je odbacio i nije ju sprijeio da pritisne zdepastu cijev pitolja na most Dundeejeva nosa i povue otponac. Ovaj je pucanj bio jo prigueniji nego to je bio onaj prethodni. Dundee je popustio zahvat kojim je stezao Jackyn ovratnik, oito zato da bi grgljavoj imitaciji zvearke mogao posvetiti punu panju. Trenutak kasnije sav je omlitavio i izbeio na nju dva ispala oka izmeu kojih je bila probijena uredna okrugla rupa. Na donjem se rubu skupio svjetlucavi polumjesec krvi, da bi mu se potom krv u crti prosula preko ela. O, svi vi prepametni kopilani! dopro je preko ulice glasan krik. Jacky se uspravila u sjedei poloaj. Dobiste, dobiste me, mamlazi prokleti bez srca i bez due, povikao je glas iz magle, i Jacky se uinilo da je dolazio s razine vie od uline. Dotjerali ste staroga Joea do toga da bi radije umro nego iao vaim dupeliznim stopama. Neka vas zbog toga mui jo ono malo savjesti Joe! zazvao je tihi glas. Jesi li pijan? to to doavola vie? Smjesta prestani s tim! Jacky je znala da bi trebala pobjei prije nego to taj rusvaj privue pozornika, ali osim to se sva tresla bila je i radoznala zbog nevidljive drame na drugoj strani ulice. Ja sam polupao taj prozor ovdje, gopodo Claire, rekao je muki glas. I raunam da e vas kotati neto i ienje plonika pred fasadom, sutra. Napii raun za sve to i poalji mi ga u pakao, ti kujo vrckava! Joe, rekao je damski glas, sad ve glasniji. Ja vam zapovijedam da O, moj Boe! Je li skoio? upitala je Jacky trenutak prije nego to je ula teki prasak i tresak neega to je estoko udarilo o plonik. A onda je Jackynu panju skrenula Dundeeva leina. Uspravila se u sjedei poloaj.

338

Slijepe su oi zatreptale, a na krvlju ispruganom licu poeo se stvarati izraz bezdanog uasa. Jedna je od Dundeevih ruku zatreperila prema gore, nesigurna kao zarala arka, i poela opipavati rupom probijeno lice. U jednom se trenutku uinilo kao da pokuava ustati, a onda se iznenada stresao i sruio se, a za posljednji se izdisaj uinilo da e se nastaviti u vjenost. Jacky je ustala i potrala.

339

Poglavlje15
On apnu: Rijeka tu tee to dijeli zoru i vee William Ashbless

ako su radnici na teglenicama i maonama na Temzi imali jo pola sata travanjskog sunca da po njemu rade, stanovnici sirotinjske etvrti St. Giles vidjeli su jo prije jedan sat kako sunce zalazi za visoke, nazubljene stare graevine to su tvorile njihov sumorno sivi i zatupljujui bliski horizont, i ve se gotovo svaki od rasparenih prozora takorskog zamka ario svjetlom. Dok je stajao u prolazu kraj jednih od postranih vrata zgrade, Len Carrington je netrpeljivo odgovarao na jo jedan prigovor to je doao iz druine od estero ljudi to su se upravo spremali otii za Fleet Street. Uinit ete to zato to je to posljednji takav posao koji ete ikada za njih obaviti, i zato to e se, ako to ne obavite, nabrusiti, a mi ih elimo udariti bez upozorenja a takoer i zato to e se oni, kad im jednom dovedete toga momka, toliko zaokupiti njime da emo ih moi obojicu ubiti bez po muke. Da nije kojim sluajem taj deko to ga dovodimo onaj isti koji je u Dvovratom labudu bacio Normana kroz prozor? upitao je jedan od ljudi. Carrington je napuio usne jer se bio ponadao da nee povezati to dvoje. Da ali ste tu otmicu sami zabrljali A ini se da su oni zabrljali kad su ga se uope dohvatili, dodao je onaj ovjek. ali ete ga ovaj put pokupiti tiho, nastavio je Carrington strogo. A onda se nacerio. I ako svi mi ispravno odigramo svoje uloge, onda e u takorskom zamku noas biti pravo slavlje. A ja velim amen, proaptao je jedan drugi. Na put sad bi ve morao biti na tom svom aavom knjievnom sastanku.

340

estorica su zatapala niz uliicu, a Carrington se vratio unutra. Golema je stara kuhinja u tom trenutku bila prazna i osvijetljena samo zagasitim crvenim arom ognjita. Potegao je vrata za sobom i prostorija je postala sasvim tiha, ako se izuzmu slabani zvukovi dalekog jaukanja i gunanja. Sjeo je na klupu i s police dohvatio krag hladnog piva pa ga skinuo. Povukao je dugaak gutljaj pa ponovno zaepio krag, vratio ga na njegovo mjesto i ustao. Bit e mu bolje da se vrati u prednju prostoriju; ne bi ba bilo zgodno da se lakrdija pone pitati to ga je to zadralo. Dok je hodao prema unutranjim vratima i prolazio pokraj odljeva, jaukanje se i gunanje pojaalo. Zastao je s gnuanjem provirio niz crnu rupu to je vodila do dubokih podruma i podzemne rijeke. Pitani se, pomislio je, to je Horrabinove Pogreke veeras toliko razjedilo. Moda je i stari Gnojko imao pravo, i moda su ti stvorovi donekle sposobni itati misli, i moda su svjesni pobune to se noas sprema. Nakrivio je glavu pa uhom potraio basso profondo Velikog Ujedaa, koji je bio jedini od Pogreaka na koje je itko obraao ikakvu panju, ali ga nije uo. Dobro mome, pomislio je Carrington nervozno ako predosjea makar i dio naih planova, zadri to iza reetaka svojih zastraujuih zubi. Propipao je uokolo u potrazi za drvenim poklopcem, naao ga pod hrpom kora od krumpira i namjestio ga na rupu odlivnika, i tako efikasno stiao, barem ovdje gore, buku iz dubokih podruma. Otvorio je vrata hodnika ba kad je Horrabinov pjevni glas zazvao iz prednje sobe: Carrington! Gdje si, doavola? Evo me ovdje, Vaa Preuzvienosti, odgovorio je Carrington trudei se da mu glas zazvui oputeno pa istupio. Samo sam svratio u kuhinju na gutljaj piva. Bez urbe je stupio u prostoriju. Lakrdija, nalik golemom pauku nastrano napravljenom od eerleme, brzo se zibao naprijed-natrag u svojoj ljuljaci, dok je Romany ili Romanelli ili kako li se ve zvae, ovog tjedna poivao u svojim visokim kolicima koja su od svega najvie nalikovala djejoj hodaljci, dok mu je puckavi sjaj statikog pranjenja treperio oko tijela sad jo blistavije negoli prije pet minuta. Pretpostavljam da su krenuli? upitao je Horrabin. Jesu. I da im je reeno da ovaj put ne zeznu? ubacio je Romanelli. Carrington ga je hladno pogledao. Uhvatili su vam ga onaj put i uhvatit e ga i ovaj put.

341

Romanelli se namrtio, a onda odustao i opustio lice kao da naprosto nije imao dovoljno raspoloive energije da reagira na taj neposluh. Idi dolje do stare bolnice, rekao je. Pobrini se da sve bude spremno. Odmah, odmah. Carrington je pourio iz sobe i zatim se moglo uti kako mu izme najprije klapaju hodnikom a zatim kuckaju dok je silazio niz duge kamene stepenice. Zato i ti ne ode? zakrijetao je Romanelli na lakrdijaa. Tek sam stigao! pobunio se ovaj. A postoje tu i dvije stvari koje vi i ja moramo srediti. Prvo, bio sam se sporazumio s vaim kaom: trebalo je da ja On je mrtav a sa mnom se nisi sporazumio ni u vezi ega. Idi. Nakon krae utnje Horrabin je ispruio ruku i dohvatio svoje hodulje, iskoprcao se iz ljuljake i ubacio se na njih, i sad je klimavo stajao na sreditu poda. Vi ste prokleto sigurni u Idi, ponovio je Romanelli. Zatvorio je oi, a lice mu je nalikovalo tankoj krpi to ju je netko omotao oko kamena da se osui na suncu pa potom zanavijek zaboravio na nju. Zaulo se sve dalje kuckanje Horrabinovih hodulja. Romanelliu se opustila eljust, a duboki je uzdah odjeknuo izlazei iz njegovih prsiju. Vrijeme mu paklenski istjee sad jo tei svega petnaest kilograma, a znao je da nije tako moan kao to je bio Gospodar; izgubit e vlast nad neprirodno zadravanim dijelovima tijela pa naprosto popustiti i razletjeti se u komade, i to mnogo prije negoli dostignu nultu toku gravitacije. Za njega nee biti velikog sunovrata prema Mjesecu. Stresao se i pokuao prisjetiti koliko je arobnjaka bilo istovremeno i dovoljno mono i dovoljno protuprirodno vrlo je teko istodobno zadrati obadvije sposobnosti, bilo je to kao da se pokuava dva istoimena pola magnetita pritisnuti jedan na drugi da bi moglo razviti tu neobinu privlanost prema Mjesecu koja bi u ekstremnim sluajevima, kao to je to bio Gospodarev, mogla postati divljaki jaka privlana sila i to mnogo, mnogo jaa no to bi se dalo objasniti stvarnom fizikom gravitacijom tog tijela. Jedan je od njih bio onaj Turin, Ibrahim, koji se na koncu dao ukopati do koljena u stanac kamen u nekom visoko ograenom dvoritu nekoliko milja od Damaska, i koji je traio itava bogatstva da ljudima predskazuje budunost a inio je to samo kad bi Mjesec bio iznad njega pa bi mu kosa i ruke visili ravno uvis, to je bio efekt koji je stvarao moan dojam na njegove muterije sve dok neki ovjek, ne ba jako zadovoljan njegovim proroanstvom, nije potegao demeskinju i prosjekao ravno kroz obadva Ibrahimova koljena, i tako otposlao potkresano tijelo

342

da vritei sune prema nebu. A postoji i kratki spomen, u jednoj od izgubljenih knjiga apokrifne Clementine Recognitionis, nekog vrlo starog arobnjaka koji je jednoga popodneva u Tyani naprosto otplutao s tla, pa su ga danima vidjeli na nebu kako gestikulira i vie, prije nego to ga je odnijelo predaleko da bi ga ikad vie vidjeli. Oito je bilo neto istine u onim vrlo starim priama o tome kako je jedno nastanjeni Mjesec postao, zbog neke davno zaboravljene, ali transcendentne izopaenosti, spomenik i arhetip i hirovito ivo otjelovljenje oajanja. Romanelli se sjeao kako je, dok je nadgledao ono odbojno ienje ulice ispod Beb-el-Azaba, zauo da je negdje daleko na jugu uplje kresnuo topovski pucanj. Bio se napeo, spreman da dozove Albance kako bi ovi odbili kazneni napad sinova pobijenih mamelukih begova, ali daljnje pucnjave nije vie bilo, a kad se bio popeo na krunite, nije vidio da se na sve tamnijoj ravnici skuplja ikakva vojska. Tek je kasno te noi uo jednog od felaha gdje pria o nekakvom starcu kojeg su mnogi vidjeli kako, ba u smiraj, leti iznad starog dijela Kaira Odjurio je do Gospodareve kue i naao je razvaljenu, a i praznu ako se izuzmu nekoliko unitenih shabtija i ranjeni vratar Od vratara je doznao da je ovjek koji je sve to uinio bio Brendan Doyle, koji je od njih pobjegao jo u listopadu; sutradan je otkrio da je ovaj napustio Egipat na Fowleru, s kursom prema Engleskoj, i da se stavio na spisak putnika pod imenom William Ashbless. Romanelli je napustio svoju slubu lijenika Muhameda Alia i ukrcao se na idui brod za Englesku gdje je, zvidanjem na krmi dok mu nisu odrvenjele usne i sam mu kapetan zapovjedio da s tim prestane, nekoliko puta uspio dozvati po dva Shellengeria na po koji sat; putovanje nije bilo ni izbliza tako brzo kao to je bila plovidba na jug na Chillicou, ali je Romanelliu uspjelo sii s broda na londonskom molu ve u nedjelju, a to znai prekjuer, dok brod tog Ashblessa-Doylea nije stigao sve do danas ujutro. A doktor Romanelli nije dangubio za tih etrdeset osam sati prednosti. Doznao je da se njegova lovina, a pod Asblessovim imenom, namjerava pojaviti, pa kud ba to, na knjievnom sastanku u prostorijama izdavaa Johna Murraya, i Romanelli je reanjem prisilio arobnjaka-lakrdijaa Horrabina da poalje nekoliko svojih svinjskih mrga koji e slijediti Ashblessa kuda god poao, da bi ga, poto izie iz Murrayevih prostorija, oteli i doveli u takorski zamak. A kad ga dovedu, ovamo, pomislio je Romanelli dok mu je umorni dah klipsao gore-dolje po grlu, naprosto e ga imikati do suha. Doznat u od njega dovoljno o tom skakanju kroz vrijeme da bih to mogao izvesti i sam,

343

pa u skoiti u prolost, u doba kad sam bio zdrav, i rei tomu mlaemu sebi kako da drukije izvede stvari, tako da u ponedjeljak, drugoga travnja 1811, ne budem samo klackava, raskrvavljena i prenapregnuta podrtina. Otvorio je krvlju podlivene oi pa pogledao na sat to je leao na polici pretrpanoj lutkama, a ba ispod nie u koju se nastanila Gnojkova glava. etvrt do devet. Jo otprilike jedan sat, rekao je samom sebi, i Horrabinovi e mi razbijai dovesti Ashblessa, pa emo se povui u podzemnu bolnicu.

*
Kad je fijaker zatandrkao kraj katedrale St. Pauls, William Ashbless je povirio na tamni trg sa zapadne strane goleme crkve i prisjetio se kako je ondje prosjaio kao Mutavi Tom. Nikad nisam, pomislio je, doao do toga da se posluim vlastitim glasom. Mutavi Tom je bio nijem a takav je nuno bio i cipelar Eshylis, i mada e William Ashbless biti rjeit pjesnik, on e samo prepisivati iz sjeanja pjesme to ih je davno proitao i zapamtio. Raspoloenje mu je bilo mjeavina olakanja, radosnog iekivanja i mutnog osjeaja razoaranosti. Sasvim je izvjesno bilo lijepo ponovno biti u Engleskoj, biti napokon slobodan od sve te paklenske magije i radovati se susretu, za koji je znao da e doi, s Byronom, Coleridgeom, Shelleyem, Keatsom, Wordsworthom i ostatkom klape ali sada kad je, neopozivo, postao Ashbless, i kad se vratio u okvire Baileyeve biografije, za njega vie nije moglo biti velikih iznenaenja; ve je bio proitao svoju ivotnu priu. Jo bi mu i sad bilo napola drago da se test to ga je bio smislio za mjesec dana duge plovidbe na Fowleru pokazao negativnim. Bilo mu je palo na um, ako je Narav tvrdo odluila da on bude Ashbless, da e se tada potruditi oko dvije stvari. Morat e se pobrinuti da rukopis Dvanaest sati Noi, a koji je posljednji put vidio na pisaem stolu u onoj sobi Dvovratog labuda, dospije nekako u redakciju Couriera na vrijeme da bi se objavio u listopadu; a morat e se pobrinuti i za to da Fowler stigne u London na vrijeme da bi on drugoga travnja mogao prisustvovati tom skupu kod Murraysa i ponovno se sresti s Coleridgeom. I jedno i drugo bile su nepromjenjive injenice iz Ashblessova ivota, koji je temeljito prouio, i ako se ijedna od njih ne dogodi, onda bi jo mogao biti ovjek, sposoban da sam odluuje o svojini postupcima, sposoban da osjea i nadu i strah.

344

Ali kad je danas popodne otiao do Labuda i zapitao jesu li zadrali togod pote za Williama Ashblessa, rekli su mu da duguje potarinu za tri poiljke. Pokazalo se da su to pismo do Couriera kojim se potvruje prihvaanje, a uz koje je bio priloen ek na tri funte; broj od 15. listopada, u kojem je bila otisnuta pjesma, kao i pismo od Johna Murraya, s nadnevkom dvadeset peti oujka, kojim se Ashbless poziva na neformalni skup u prostorijama urednitva a koji e se odrati tjedan dana kasnije a to znai veeras. Pitanje je rijeeno. On jest Ashbless. A to nee biti dosadno kao prvo, postoje u toj prii neki dijelovi ije e razvijanje pratiti sa zanimanjem. Gdje je, primjerice, ta Elizabeth Jacqueline Tichy, moja budua supruga? Domalo u ispriati Baileyu da sam je prvi put sreo dobrano prije, to jest u rujnu lanjske godine. Pitam se zato u to rei. I naravno, tu je i ono konano pitanje: tko je taj koji e me doekati u movarama Woolwicha dvanaestog travnja 1846, proburaziti mi trbuh i ostaviti mi tijelo da ga pronau istom mjesec dana poslije? I kako u, doavola, navesti sebe da odem i na takav sastanak? Koija je skrenula desno, kraj Old Baileya na Fleet Street, i onda se zaustavila pred brojem 32, uskom zgradom prijatna izgleda kojoj su se iza zavjesa arila svjetla. Ashbless je siao, isplatio koijaa pa, kad su kola otkloparala i odzveketala, duboko udahnuo i bacio pogled na oba kraja ulice opazivi pritom nekog mladog prosjaka kako se mlitavo vue u njegovu smjeru pa zakucao na vrata. Nakon nekoliko trenutaka zauo se kljocaj povlaenja krauna, da bi potom neki rii mukarac, sa aom u ruci, otvorio vrata; i da bi zatim, unato podiavanja, friziranja brade i dolinog odijela na koje je Ashbless potroio najvei dio od one tri funte, ovaj nesigurno odstupio kad mu je pogled pao na golemog, bakarnog posjetitelja. Ovaj da? upitao je. Zovem se Ashbless. Jeste li vi John Murray? A? Da, da, samo uite. Da, ja sam Murray. Natjerali ste me da se trgnem ako uope postoji neto to se zove tipini pjesnik, sir, mogu li rei da mu uope ne sliite. Jeste li za au porta? Bit e mi drago. Ashbless je stupio u ulaznu dvoranu i poekao da Murray ponovno zakrauna vrata. Nekakav se mladi prosjak mota pred kuom, objasnio je Murray kao da se ispriava. Ve se pokuao uuljati. Uspravio se, gucnuo svoj porto

345

pa oprezno obiao gosta. Ravno ovuda. Drago mi je to ste doli imamo sree to e veeras s nama biti i Samuel Coleridge. Ashbless se iroko nasmijeio i poao za njim. Znao sam da hoe. Kad je vidjela kako stranac silazi iz koije, Jacky je bojaljivo krenula naprijed, ali prije nego to je uspjela smisliti to da ree, ovaj je zakucao i bio primljen u kuu i to ba od tog prgavog Murraya. Vratila se do mrane, uvuene vee u kojoj je uei provela itav prethodni sat. To je zacijelo onaj ovjek kojeg je opisao Brendan Doyle, pomislila je. Murray nije priao tek tako da se neto pria, kad je tom Timesovom rubriaru rekao kako ima razloga povjerovati da e taj novi i kontroverzni pjesnik William Ashbless u ponedjeljak biti gost na njegovom veernjem skupu. Kako da mi onda uspije razgovarati s njim? upitala se. Starom ubogom Brendanu Doyleu dugujem bar toliko da njegovu prijatelju prenesem tunu vijest o njegovoj smrti. Rekla bih da u naprosto morati priekati ovdje dok ne izae, i onda ga uhvatiti prije nego to stigne ui u kola. Kako Jacky nije spavala sve otkako je ubila Dundeea i time, konzekventno, i Psolikog Joea a bilo je to pretprole noi, poela je dobivati halucinacije, kao da su snovi bili nestrpljivi da je se doepaju. inilo se kao da goleme sjene srljaju na nju, ali kad bi se prenula, ne bi bilo niega; a neprestano je i ula ne zvuk, ne ak niti odjek, ve nekakvo zakanjelo titranje zraka to je zaostalo kad su se nad nebom zalupila golema eljezna vrata. To jo nije poelo jer je bilo tek rano predveerje, ali je bila umorno sigurna da e se za koji sat poeti pitati zato jo nije svanulo i da e se, mnogo prije petog sata, to nelagodno uenje produbiti do panine uvjerenosti da se neto uistinu zaklopilo nad nebom, i da nikad vie nee ugledati sunce. Jednom je bila posjetila Magdalen, bolnicu za duevno bolesne ene Majmunen, kako su je zvali jezikom ulice i tu se bila zarekla da e radije sama sebe ubiti nego se dati ondje zatoiti, ako se izbor ikada toliko suzi. Noas je bila prilino sigurna da se toliko suzio. Njezina je jo jedina preostala namjera bila da doeka Ashblessa, prenese mu novosti o Doyleu, pa da onda izvede Uron Prekrasnoga: da otpliva nasred Temze, isprazni plua i potone na dno. I tada se stresla jer joj je bilo ba palo na um koliko su njeni subjektivni strahovi bili opravdani: za nju vie nee biti zore.

346

Gledano sa isto profesionalnog stanovita, Coleridge i Ashbless donijeli su Murrayu samo veliko razoaranje. Kad se izdava odetao do kuta knjigama obloene prostorije u kojemu su razgovarala ova dvojica, i kad mu je najprije uspjelo da se ubaci u konverzaciju, a zatim i da promijeni temu i pretvori je u ponudu da svakome od njih neto objavi, nijedan ba nije djelovao oduevljeno, to je Murraya zbunilo, obzirom da se Coleridge nalazio pred financijskom propau, da mu je obitelj izdravala dareljivost prijatelja, a Ashbless je bio friki utokljunac koji bi morao biti sretan zbog izgleda da bi mogao tako brzo doi do tako dobrog izdavaa. Prijevod Goetheovoa Fausta! rekao je Coleridge sa sumnjom u glasu. Kad mu je panja bila skrenuta s teme o kojoj je raspravljao s Ashblessom, ivost mu je napustila lice pa je ponovno djelovao staro i bolesno. Ne znam, rekao je. Iako je Goethe genij ija bi djela napose to djelo bila i ast i izazov prevoditi, bojim se da je moja osobna filozofija u takvom nesuglasju s njegovom, da bi nas takav jedan pothvat mogao obojicu kompromitirati. Ali ja imam mnogo eseja Da, odgovorio je Murray, o njihovom emo objavljivanju zacijelo jednom zgodom morati porazgovoriti. Ali to vi mislite, mister Ashbless, o ideji da objavim knjigu vaih stihova? Mislim poeo je Ashbless. Nee ii, Murrayu, pomislio je bespomono, jer je sluaj htio da Ashblessovu prvu knjigu objavi Cawthor i to ovoga svibnja. Jako mi je ao ali to je za tebe prolost. U ovom trenutku, rekao je Dvanaest sati je sve ime raspolaem. Da priekamo i vidimo hoe li mi uspjeti napisati jo togod. Murray se prisilio na smijeak. U redu. Iako bi se moglo dogoditi da jednom kad budete spremni, na mojoj listi vie ne bude mjesta. Gospodo, ako mi doputate? I tu se vratio drutvancu kraj stola. Bojim se da u i ja isto tako morati zatraiti slino doputenje, rekao je Coleridge pa spustio svoju jedva dodirnutu au porta i poeo masirati sijedo tjeme. Osjeam kako mi dolazi jedna od onih mojih glavobolja, a uz njih sam jadno drutvo. etnja do kue mogla bi je ak i izlijeiti. A zato ne fijakerom? upitao je Ashbless dok je s njim iao prema vratima. O volim etati, odgovorio je Coleridge malo postieno i Ashbless je shvatio da ga ovaj nema ime platiti.

347

Rei u vam neto, rekao je Ashbless kao usput. Ovdje sam ve pokupio sve to sam htio, a ja u etnji ba posebno ne uivam. Moda vas mogu odbaciti. Coleridge se razvedrio, ali je onda upitao prezno: Ali u kome smjeru vi idete? O, odgovorio je Ashbless i bezbrino odmahnuo rukom, ja idem u svim smjerovima. A gdje ste vi odjesli? Hudsons Hotel, u Covent Gardenu. Ako vam je to imalo nezgodno Nije uope. Idem se ispriati misteru Murrayu i uzeti nae eire i kapute. Nekoliko minuta poslije toga Murray ih je izveo na prednja vrata, pa se nagnuo kroz njih i namrtio na mladoga skitnicu koji je i dalje zjakao nekoliko vrata podalje. Hvala vam, mister Ashbless, to ete naeg prijatelja otpratiti kui. Ma nije mi teko i ini mi se da ga vidim. Hej! Taksi! Fijakerist nije razumio povik, ali je mahanje rukom bilo dovoljno jasan poziv. Zakosio je vozilom prema njima, a Murray im je poelio laku no, zatvorio vrata i ponovno ih zakraunao. Fijaker se upravo zaljuljao zaustavivi se, kad je do njih dopro povik Mister Ashbless! Mister Ashbless! a nekakav dronjavi momak sunuo pred njima. Boe moj, pomislio je Ashbless kad je momkovo lice na trenutak osvijetlila ulina svjetiljka, pa to je Jacky. Ali je sad nii nego to je bio; ne, sve je u redu, ja sam vii. Daa? Jacky se zaustavila pred njima. Oprostite mi to smetam, prodahtala je, ali se bojim da imam loe vijesti o prijatelju koji nam je zajedniki. Ashbless se zagledao u Jacky, osvijetljenu svjetlom to je dopiralo kroz zastrti prozor njoj za leima. Ovi su mjeseci bili grubi prema njemu, pomislio je Ashbless. Mali djeluje izgladnjelo i iscrpljeno i nekako, unato tome, ak i enskastije nego inae. Ubogo siroe. Zaista mislim, rekao je Coleridge smeteno, da bi mi etnja uinila dobro i ja

348

Ne, zaprosvjedovao je Ashbless. Ova vam vlana magla ne moe biti na dobro, a volio bih uti jo koju vau misao o logosu. Siguran sam da ovo mome Je li kome trebao ovaj prokleti fijaker? doviknuo je koija i nestrpljivo zapucketao biem. Je, je, hajdemo sva trojica hop unutra, rekao je Ashbless i otvorio vrata. I moda mi, moj mladiu, nakon to otpratimo mistera Coleridgea kui, dopustite da vam platim veeru. Povest u se s vama, odgovorila je Jacky i uskobeljala se u kabinu, ali u morati otkloniti va ljubazni poziv na veeru. Imam zakazan na rijeci jedan sastanak na koji svakako moram doi. Jesmo li svi? iroko se nasmijeio Ashbless pa pomogao Coleridgeu da ue i naposljetku se i sam popeo. Koija! Hudsons Hotel, molim lijepo, Covent Garden! Zalupio je vratima i pretovarena su kola ponovno uskoila u promet. Kola to ih je Jacky bila vidjela kako ekaju kraj Murraya takoer su se zaputila, slijedei ih na udaljenosti od desetak metara, iako ih ak ni fijakerist nije opazio. Koji dakle prijatelj i kakve loe vijesti? upitao je Ashbless koji je svoju krupnu tjelesinu bio zabio u kut kraj lijevog prozora. Vi ste poznavali ovjeka imenom Brendan Doyle, mislim da jeste, rekla je Jacky. Ashbless je zadigao obrve. Poznavao sam ga prokleto i vraki dobro, to da. Zato? On je mrtav. Jako mi je ao. Znao sam ga i sam, zakratko, i bio mi je drag. Prije nego to je umro pokuavao vas je pronai mislio je da biste mu vi mogli pomoi, a ini se da ste velikoduni ba kao to je govorio. Ali ste naprosto stigli prekasno. U Jackynom je glasu bila istinska tuga. Fijaker se zaustavio na krianju s Chancery Laneom, i Jacky je posegnula za kvakom. Bolje da idem. Ovako se nimalo ne primiem rijeci. Drago mi je to sam vas obojicu upoznao. Alarmiran tupou Jackynoga glasa, te iznenada naslutivi pravu narav sastanka na rijeci, Ashbless je svoju ruku preklopio vrsto preko Jackyne i tako zadrao vrata zatvorenim. ekajte.

349

Uinilo se da koija ima nekih tekoa s ponovnim pokretanjem kola zazvualo je kao da je skoio na kolnik pa udario konja ali su se na koncu ipak ponovno pokrenuli i Ashbless je Jacky pustio ruku. Jacky, on nije mrtav, rekao je tiho. Poslije u vam kazati kako to znam sad mi naprosto povjerujte na rije. I nije me briga jeste li mu vidjeli le. Kao to znate, i tu je Ashbless namignuo, postoje sluajevi kad ne postoje nepobitni dokazi. Jackyne su se oi razrogaile od razumijevanja, a Ashbless se nasmijeio pa zavalio koliko je god to mogao. No u svakom sluaju mister Coleridge i ja raspravljali smo o konceptu logosa. Kakvo je vae miljenje o tom predmetu? Sad je na Coleridgeu bio red da iznenaeno zadigne obrve, zbog takvog pitanja postavljenog turobnom ulinom beskuniku, s tim da su mu se obrve uspele jo i vie kad je Jacky na nj i odgovorila. Mislim, rekla je Jacky, ne suvie zbunjena leernom promjenom ploe, meni se ini da ima neto u tom logosu, kako ga definira Sveti Ivan, to je analogno Platonovoj ideji apsoluta: vjenih, stalnih oblika ije su materijalne stvari samo nesavrene kopije. Neki od Sokratovih filozofskih prethodnika dapae Prekinula ju je aka to je najednom provirila kroz otvoreni prozor i pritisla joj grlo pitolja na gornju usnu. Mogla je osjetiti hladnou kovine direktno kroz lane brkove. U istom se trenutku i kroz drugi prozor provukla poput zmije jo jedna ruka i uperila pitolj Ashblessu u oko. Nitko ni mrdac, rekao je hrapavi glas, a mravo ih je lice kiljavo pogledalo kroz Jackyn prozor. Mruke, uzoriti gospodine, rekao je Ashblessu koji je bio i suvie zabijen u kut a da bi se mogao pomaknuti ak i kad bi na tako neto mogao i pomisliti. Oe i ovaj put biti vrcanja kroz prozor, ha? Prosim ih oprotenje to upadam u razgovor ugodni, ali mijenjamo kurs prema takorskom zamku. Na vlastito zaprepatenje Ashbless je shvatio da u tom osjeaju zbog kojeg je ostao bez daha ima zanosa bar koliko i straha. Bogami, pomislio je, ovjek nikad ne zna kad e naletjeti na poglavlje koje je Bailey propustio. Prilino sam siguran da sam ja taj kojeg traite, rekao je oprezno, mirkajui prema grlu cijevi. Pustite ovo dvoje da idu pa obeavam da u biti miran. Nemoj da se rasplaem, dobriino medena, od tvog potenja i heroizma. Lagano ga je gurnuo pitoljem i zanjihao mu glavu prema natrag. A sad zaepi gubietinu, moe?

350

Kola su napravila desni zaokret u Drury Lane, i mada je novi koija, dok je skretao vozilom za ugao, zamalo natjerao lijevi kota da se okrene u zraku, ta dvojica to su stajala vani na papuicama nisu se ni u jednom trenutku ni prenula ni spustila oruje. Nisam ba siguran da slijedim to se dogaa, rekao je Coleridge koji je zatvorio oi i stao trljati sljepooice. Hoete li nas opljakati ili ubiti? Ili oboje? Vjerojatno oboje, rekla je Jacky jednolinim glasom, iako mislim da bi njihova efa vie zanimalo da vam ukrade duu nego kesu. Ne mogu je ukrasti ako je ve ranije niste izgubili, rekao je Coleridge mirno. Moda e vrijeme biti najbolje utroeno ako svako od nas podupre u mislima tvrdnju da je ima. Pustio je da mu demekaste crte lica zadobiju smirenu bezizraajnost, a ruke padnu u krilo. Koija je zastala na Broad Streetu, a onda ga hitro prela. Sad je i kloparanje i zveckanje zazvualo glasnije jer je uliica sjeverno od Broad Streeta bila mnogo ua. Nakon nekoliko trenutaka Jacky je njunula. Sad smo meu straarama St. Gilesa, to sigurno, promrmljala je isprekidano, kao da ne moe udahnuti dovoljno zraka u plua. Njuim vatre od otpadaka. Reko ti je ku, podsjetio ju je straar i gurnuo je u brk. Ona je posluno zautjela, u stranu da bi idui takav udarac mogao odapeti oroz. Fijaker se napokon zaustavio i dva su naoruana otmiara skoila dolje i otvorila vrata. Van, rekao je jedan od njih. Troje se putnika izravnalo pa se iskobeljalo iz pretrpane unutranjosti. Coleridge je urno sjeo na papuicu, uhvatio se za glavu i zajeao; oito mu se glavobolja bila pojaala. Ashbless je bacio tup pogled na golemu, otrcanu zgradu do koje su stigli. Djelomino od opeke opeke u itavoj skali veliina, nijansi i starosti a djelomice od drveta, ta je graevina bila povezana s tamnim volumenima ostalih zgrada krhkim mostiima i vrzama na svim nivoima, a prozorima isprebijana na tako nesimetrian nain da oni nisu, inilo se njemu, nikako mogli odraavati raspored katova u unutranjosti. Jacky se samo zapiljila u mokro blato izmeu izama, pa duboko uzdahnula. Len Carrington je pohitao iz dobro osvijetljene otvorene vee pa promotrio prizor. Sve je ilo glatko? upitao je koijaa koji se jo bio uzdizao na svojoj klupi.

351

Aha. S vaim doputenjem vratio bih ovo natrag na Fleet Streeet prije nego to koija digne frku pa prijavi da mu fali. U redu. Idi. Bi je pucnuo i koijica se zakotrljala naprijed, jer nije bilo mjesta da se okrene. Carrington se zagledao u zarobljenike. To je taj, rekao je i upro prstom u Ashblessa, a ovo je kako se ono zvae, ve se dugo nismo vidjeli Jacky Snapp! za iju bih ulogu u svemu tome volio imati nekakvo objanjenje ali tko je ovaj bolesni stari mamlaz? Otmiari su slegnuli ramenima, i zato je Ashbless tiho rekao: To je Samuel Taylor Coleridge, vrlo poznati pisac, i ako biste ga ubili, kupili biste si vie nevolje nego to je sebi moete priutiti. Nemoj ti nama govoriti to emo mi poeo je jedan od otmiara, ali ga je Carrington uutkao odmahom ruke. Vodite ih sve unutra, rekao je. I to brzo policija zna zai ovamo i tako duboko. Zarobljenici su, pred pitoljskim cijevima, bili uvedeni u veliku prednju sobu, i sad je Ashbless, prvi put te noi, osjetio ledenu prazninu i oajniki unutranji jauk stvarnoga straha, jer je ovdje bio i doktor Romanelli, koji je poivao u nekakvoj zipci na kotaima i zurio u njega s gnjevnim prepoznavanjem. Veite ga, zakrijetao je arobnjak, i vodite ga dolje u bolnicu. urno. Svjetlost statikog izbijanja sad je divlje treperila i poskoila bi svaki put kad bi izgovorio tvrdi suglasnik. Ashbless je skoio na ovjeka koji mu je stajao zdesna pa ga svom snagom i itavom teinom raspalio u grkljan; ovjek se prevalio direktno na lea a njegov je refleksni pucanj raznio brojanik sata na zidu. Ashbless je upravo bio vratio ravnoteu i ba se bio spremao zavitlati se i zgrabiti Jacky i Coleridgea, kad mu je netko podbio lijevu nogu, pa se nezgrapno sruio na pod. Prizor se za njega prestao sastojati od pokretne smjese dojmova, i sad je mogao stvari opaati tek jednu po jednu: njegove su nove hlae imale razjapljenu, od krvi vlanu rupu proderanu u lijevom koljenu; u uima mu je zvonilo od detonacije drugog pucnja; krv, a i komadii zakrvavljene tkanine i kostiju pokropili su zid i pod ispred njega; lijeva mu je noga, koja je bila ispruena ravno ispred njega, bila u koljenu svinuta ustranu.

352

I dalje hou da ga veete, zahripao je Romanelli. I stavite mu podvezu na bedro htio bih da jo malo potraje. Kad su ga Carrington i njegovi revolverai zgrabili ispod pazuha i trzajem ga uspravili, Ashbless je izgubio svijest. Tri minute kasnije prostorija je bila prazna, ako se izuzme Coleridge, koji je sjedio blijed i zatvorenih oiju u Horrabinovoj ljuljaki, i jedan od Carringtonovih ljudi, mladi takorske fizionomije zvan Jenkin, u neprilici to su ga postavili da straari nad takvom bezopasnom starom lundrom. Jenkin se radoznalo ogledavao po prostoriji, zapazio svjeu lokvicu krvi i razneseni sat, pa se upitao to se to tono ovdje bilo dogodilo prije nego to ga je Carrington pozvao da ue. Dok je hitao unutra, vidio je kako trojicu izvode iz sobe, s tim to je samo jedan od njih sam hodao, no inilo se da je sada sve ve pod kontrolom; Jenkin je pomislio, kad je uo ta dva pucnja, da je to poetak pobune, ali je bilo oito da e na to trebati jo malo priekati. estoko se trznuo kad je u predvorju zauo zvuk koraka ali je onda odahnuo s olakanjem kad je ugledao Carringtona kako ulazi u sobu. Imaju li u kuhinji vruega aja? zareao je Carrington. Aha, efe, odgovorio je Jenkin kome nita vie nije bilo jasno. Daj ajnik i alicu i eer. Jenkin je zakolutao oima ali je posluao. Kad se vratio s tim, Carrington je sve to poloio na stol, pa otiao do jedne od viih polica i skinuo smeu staklenu bocu. Otepio ju je pa, zatresavi njome, pljusnuo nekoliko puta u aj tekuinu otra mirisa. Ubaci u to i dosta eera, proaptao je Jenkinu. Jenkin je to uinio, pa upitno zabacio palac prema Coleridgeu. Carrington je kimnuo glavom. Jenkin je prevukao palac preko vrata i zadigao obrve. Carrington je odmahnuo glavom i proaptao: Ne, to je laudanum. Opijum, jasno? To e ga samo baciti u san, pa e ga adaktirati u Gnojkovu staru sobu. A kad se otarasimo lakrdijaa i arobnjaka, odvest emo ga dolje do podzemne rijeke i baciti ga negdje kraj Adelphia. Nee se sjeati gdje je ovo. Malo vie truda, ali nakon publiciteta to su ga novine uzvitlale oko umorstva onog tipa Dundeea u nedjelju, ne usuujemo se ubiti nekakvog prokletog svima poznatog pisca. Natoio je alicu aja pa je odnio do Coleridgea. Evo nas, sir, rekao je blago. Malo vruega aja moglo bi pomoi. Lijek, zasoptao je Coleridge. Potreban mi je moj

353

Lijek je u aju, rekao je Carrington umirujuim glasom. Ispijte to. Coleridge je ispraznio alicu u etiri gutljaja. Jo molim vas Za poetak je i suvie. Vratio je praznu alicu na stol. S ovom e dozom spavati do podneva, rekao je Jenkinu. Bacit u ajnik prije nego to netko na nj naie. Pouri malo da odvede naeg prijatelja dolje u Gnojkovu sobu ukoliko ga ne eli onamo nositi. Jenkin je snizio glas i upitao: Kad emo? Jo malo, iako smo sada siromaniji za jednoga taj je kopilan Ashbless raspalio Murphya po grkljanu i samljeo mu sve od eljusti do kljune kosti. Bio je mrtav prije nego to je udario o pod. Tko je taj Ashbless? Ne znam ali je srea za nas to djeluje tako ilavo; njihovim e lordstvima zatrebati koji asak da ga smrve. Ali nee ni on izdrati vjeno, a mi ih moramo zaskoiti dok se jo prtljaju s njim, dakle gibaj. Jenkin je otiao do njihaljke, pomogao Coleridgeu da ustane pa ga izgurao iz sobe. Carrington, kojemu je lice zbog napora izgledalo mravije no ikad, odnese ajnik do ulaznih vrata pa izbaci tekuinu van na stepenice; zatim je zakraunao vrata, bacio ajnik na stolac pa se oglednuo. Sasvim sigurno ne bi bilo dobro da kakav sumnjiavi pozornik vidi prostoriju takvu kakva je sada. Dovukao je iz hodnika nekoliko krpa pa ih pobacao po razbijenom staklu i razlienoj lokvici krvi. Uspravio se i s uenjem zavrtio glavom, prisjetivi se brzine kojom je Ashbless udario Murphya. Tko je doavola taj ovjek? I zato se vozikao u tako udnom sparenom drutvu, u drutvu jednog oito vrlo poznatog pisca i mladoga prosjaka, kao to je to Jacky Snapp? Najednom se iz Carringtonova lica izgubilo neto boje, a onda je u svijesti vrlo paljivo stvorio sliku Jackya Snappa i onda je usporedio sa slikom to ju je vidio prije est mjeseci, onoga popodneva kad su stari Gnojko i Ahmed Siroti Hindus pokuali ubiti Horrabina i pobjei podzemnom rijekom. Brat i sestra? Momak umakaraen u curu? Ili samo sluajna slinost? Carrington e to otkriti.

354

Pohitao je u predvorje, trzajem otvorio vrata stubita i urno zaskakutao niz prvi od etiri niza stepenica, od kojih je svaki bio sve drevniji od onoga iznad njega, a koji su svojim dnom sezali u duboke podrume. Sada kad se inilo prilino sigurno da e je ubiti prije zore, Jacky je njeno namjeravano samoubojstvo izgledalo kao in kakvog tatog i izvjetaenog umobolnika. Majmunarija zaista! Bila je zakljuana u niskome kavezu, od itavog reda najbliem stepenicama, i zvukovi to su ih proizvodili ostali stanari natjerali su je da se obraduje to je najblia glavnja na zidu daleko desetak metara niz hodnik, i to joj je plamen nizak i treperav zahvaljujui hladnom propuhu ustajala zadaha to je dolazio iz podzemnog vodotoka; jer iako su je urlici i rezanje i leleci, i vlana poklizavanja, povlaenja tekih, okorjelih nogu to su se micale i egrtanje aporaka na kamenom podu mogli navesti da povjeruje da svoj stan dijeli s nekakvom egzotinom menaerijom, ona je takoer ula, oito povezane s tim zvukovima, i urno aptanje i prigueni smijeh, a takoer, u jednom od udaljenijih kaveza, i tihi glas kako monotono recitira uspavanke. Nakon to je bila u kavezu prosjedjela otprilike pet minuta, iznenada ju je otar krik uspravio kao svijeu a kad je ovaj zamro u jecanje i kaljanje, prepoznala je glas Williama Ashblessa. U redu, govnari, ula je Ashblessa kako govori, pljujui rijei kao komadie zubi, ako to elite, izvolite kupiti. Rei u vam Glas mu se slomio i iz njega se ponovno izvio krik. Jacky se inilo da zvuk dolazi izdalje i zdesna i da je pojaan tunelima. Ti si u poziciji, zastrugao je neki glas, da si kupi brzu smrt. Nita drugo. Kupi sada, prije nego to dodamo nove takse. Do sto avola, dahnuo je Ashbless, zaista neu Jo je jednom krik pod punim gasom zastrugao po kamenju zidova tunela. Kreature u susjednim kavezima neto su mrmljale i nelagodno se mekoljile, oito uznemirene bukom. Jacky je zaula korake na stepenicama pa podigla pogled. Iz vrata je stepenita iskoraio visok mukarac i sad je hitro koraao u ovom smjeru, a kad je prolazio pokraj uvrene baklje istrgnuo ju je iz zida ne poremetivi korak i Jacky se uurila u dubini kaveza jer je taj novopridoli bio Len Carrington.

355

Kad je ula kako pete Carringtonovih izama kuckaju sve blie i blie, skutrila se u sjedeem poloaju i sakrila lice meu prekriene ruke. Doao je vidjeti kako napreduju s Ashblessom, rekla je samoj sebi. Samo spusti glavu i on e naprosto proi mimo. Kad su se kuckavi koraci zaustavili tono ispred nje, suze su joj potekle iz oiju i onda je zajecala, i to vrlo tiho. Hej ti tamo, Jacky, zapjevuio je Carringtonov glas. Imam za tebe dva-tri pitanjca. Pogledaj me u oi. Glava joj je ostala sputena. Do sto avola, pederino mrkljava, rekoh ti da me pogleda u oi! povikao je Carrington pa gurnuo zublju izmeu reetki i tresnuo je zapaljenim krajem po goljenici. Zapaljeno joj je ulje pljusnulo po hlaama pa je morala skoiti da ga pljeskanjem ugasi. Izvila se pa pala na koljena i dlanove na pod kaveza, i kroz reetke se nala licem u lice s Caringtonom. Jo je jedan Ashblessov krik zamlatarao odjecima gore-dolje po dvoranama, a kad je zamro, Carrington se zasmijuljio. O, da, slinost postoji, to da, rekao je tiho ali s hladnim zadovoljstvom. A sad me, mome, posluaj htio bih znati tko je bila ta cura to sam je gore bio sreo i koja me je bila poslala na Haymarket da me tamo zamalo ubiju, ima tome est mjeseci. Kunem se Bogom, sir, dahnula je Jacky, da to ne Carrington je zareao od nestrpljenja i ponovno gurnuo zublju kroz reetke, ali prije nego to je s njom mogao ita uiniti, dvije su zelene ruke dugih prstiju zgrabile reetke to su dijelile Jackyn kavez od susjednoga, i Carrington se zatekao kako zuri u reptilsko lice, irokih ustiju i golemih oiju, jedne od Horrabinovih pogreaka. Pusti je na miru, rekao je stvor vrlo razgovijetno. Carrington je zamirkao i povukao glavnju. Nju? Paljivo se zagledao u Jacky, koja se brzo povukla u dno kaveza i ponovno zajecala. A nakon nekoliko sekundi, Ooo, dakle lijepo, izgovorio je zamalo zagrcnutim glasom, kao da je as prije nego to e progovoriti progutao junu licu meda. O, da, da, da. Prekopao je po depu, ispetljao iz njega kolut s kljuevima pa jedan gurnuo u bravu kaveza, uz kljocaj izvukao kraun pa tako brzo povukao vrata, da je kolut kljueva stao mlatiti po eljeznom dovratniku.

356

Iz smjera bolnice hodnikom je odjeknuo Horrabinov povik: Bojim se da je mrtav, Vaa Preuzvienosti, zatreperio je lakrdijaev glas. Carrington je napravio razoaranu grimasu pa stao zatvarati kavez. Jo se uje bilo, dopro je do njih Romanelliev glas. Daj amo amonijak, ima u njemu jo dobranih pola sata ivota, a meni su potrebni odgovori. Samo se dri tako, Ashblesse, proaptao je Carrington pa ponovno trgnuo vrata. Ispruio je unutra ruku, zgrabio Jacky za nadlakticu pa je izvukao van. Ona se otimala, no on ju je oamario dovoljno jako da bi joj zamutio pogled. Idemo, rekao je i poveo svog oamuenog zarobljenika kroz jo jedan hodnik pa kroz nadsvodeni prolaz to je vodio do irokog, prema dolje nagnutog podruma. S druge ga je strane doekalo dvanaest naoruanih ljudi, i jedan se od njih zatrao do Carringtona. efe, je l sada? upitao ga je napetim glasom. to? brecnuo se Carrington. Ne, ne jo mnogo je jo pijeska u Ashblessovoj klepsidri. Evo me zaas natrag; vodim Jackya onamo na duboki kraj da utjeram jedan davni dug. Ovaj je zinuo na nj. Carrington se nasmijeio, utinuo Jacky za kraj bria pa ga otkinuo. Stari je Jacky oduvijek bio cura. to mislite to ne sada, efe! Vratite je u kavez i sauvajte za desert! Gospode Boe, toliko toga moramo napraviti, ne moete Kad se vratim bit e jo puno vremena. Gurnuo je Jacky naprijed, dalje preko poda, a ona se spotakla na poklopcu jedne od ukopanih elija i pala. Molim vas, efe! nije se dao ovaj ovjek pa je uhvatio Carringtona za miicu kad je ovaj poao podii Jacky. Kao prvo, ne moete se sami sputati na duboki kraj! Ondje lee sve odbjegle Pogreke i Carrington je ispustio zublju, zavrtio i ovjeku zatjerao aku u trbuh, i ovaj je teko pao u sjedei poloaj i onda se prevalio na bok. Carrington je podigao pogled na ostale. Kad se vratim, rekao je, bit e jo puno vremena. Je li to jasno? Jasno, efe, promrmljala su dvojica od njih s nelagodom u glasu.

357

Bravo. Pokupio je glavnju i podigao Jacky, pa otkoraao iz osvijetljenog kraja goleme komore i poao niz sve strmiju strminu dolje u tamu. Zublja mu je treperila u vlanome propuhu to je dopirao odozdo i osvjetljavala vlani kamen drevnoga plonika samo u njihovoj neposrednoj blizini; svi zidovi i stropovi to su tu mogli postojati gubili su se u skrutnutoj crnini. Nakon to su se nekoliko minuta sputali niz strminu, pri emu su se oboje po dvaput okliznuli na vlanoj i sve strmijoj kaldrmi, i pritom kliznuli kratko i sjedei, i nakon to zidne zublje postavljene pokraj ulaznog luka nisu vie bile niti slabani odsjaj nad grbom poda, Carrington je svalio Jacky, kleknuo kraj nje i zabio kraj glavnje u iroku mrlju blata izmeu dvije podne ploe. Budi dobra pa u te poslije ubiti brzo, rekao joj je uz njeni smijeak. Jacky je skupila noge pa se ritnula prema njemu to je on lako odbio podlakticom, ali kad su joj pete odskoile, udarcem su oslobodile zublju; ova se otkotrljala nizbrdo, nakupila brzinu, poela se brzo okretati i tada se ugasila duboko dolje uz vlano itanje. Hoe ugasiti svjetlo, ha? rekao je Carrington u tami koja je sada postala apsolutna. Zgrabio ju je za ramena pa joj, da je zadri na podu kleknuo na koljena. To je lijepo, volim stidljive cure. Jacky je bespomono plakala dok je Carrington na njoj mijenjao poloaj; zastao je za nekoliko dugih sekundi, a onda se trznuo i poeo prigueno stenjati na neobian nain. Ponovno se pomakao i ruka mu je slabano proeprkala po njenome licu, da bi trenutak potom odskoio s nje i ona zaula zvuk nalik polaganom izlijevanju vra vode; a kad je osjetila miris nalik na miris zagrijanoga bakra, shvatila je da to po kaldrmi pljuska krv. Zato to se bila rasplakala, nije bila ula kako joj se ti stvorovi pribliuju, ali ih je sada ula kako apu oko nje. Pohlepna svinjo, zahihotao je jedan, sve si rasuo. Onda lii kamen, dopro je prosiktani odgovor. Jacky se poela podizati, ali ju je neto nalik ruci to dri ivoga jastoga vratilo dolje. Ne tako brzo, rekao je drugi glas. Mora otii jo dublje s nama do obale na dnu gdje emo te staviti u amac i otisnuti te, da bude naa rtva zmiji Apep. Vodi je bez oiju, proaptao je drugi stvor. Obeala ih je meni i mojoj sestri.

358

Jacky nije zavritala sve dok na licu nije osjetila kako ga pipaju prsti nalik na paukove noge.

*
Ono to je naao u kavezima prilino je potvrdilo Coleridgeovu sumnju da proivljava jo jedan opijumski san pa makar i vrlo iv. Kad se prije nekog vremena povukla glavobolja i grevi u elucu, zatekao se u mranoj sobi bez ikakvog sjeanja kako je onamo dospio, a kad je sjeo u krevetu i ispruio ruku da nae sat, nije pronaao ak ni noni ormari ali je opazio koliko je soba bezdano mrana i tada shvatio da nije u svojoj sobi u Hudsons Hotelu; a nakon to je ustao i poput slijepca napipao put ukrug siune komorice, shvatio je da nije ni u kui Johna Morgana, ni u kui Basila Montagua, a niti na jednome drugome mjestu na kojemu je bio ikad ranije. Naposljetku je pronaao vrata i otvorio ih, pa tako itavu minutu naprosto ostao stajati u dovratku, zurei gore i dolje po stubitu sumrano osvijetljenom zubljama, iju je arhitekturu prepoznao kao degeneriranu provinciju rimsku, i oslukujui daleko lelekanje i urlanje koje uope nije mogao prepoznati. Ta scena u Fuselievu stilu, udruena s poznatim iako ovaj put izuzetno jakim osjeajem da mu je glava kao balon i tople otkaenosti u zglobovima, uinila ga je sigurnim da je jo jednom uzeo prejaku dozu laudanuma pa da halucinira. U Xanadu, pomislio je parodirajui vlastite stihove, je Taylor-kan morbidni svijet izgradit dao. Nakon nekog vremena odlunjao je van na odmorite stepenita. Meu narodom raireno vjerovanje da kua istraivana u snu predstavlja neiju svijest uvijek mu se inilo kao neto to u sebi ima zrnce istine, i dok je u mnogim snovima istraivao gornje katove kue svoje svijesti, nikad jo prije nije ispod nje vidio katakombe. Ti zvukovi iz nonih mora dopirali su odozdo i tako je on, hrabro eljan da dozna kakva to udovita nastanjuju najdublje katove njegove svijesti, oprezno poeo svoj put niz drevne stepenice. Unato umjerenoj bojazni zbog onoga u to bi mogao uletjeti, bio je vrlo zadovoljan sobom to mu je uspjelo sloiti takvu detaljiziranu fantaziju. Ne samo da su trone stijene stubita bile izraene u minuciozno detaljnom chiaroscuru, i da je povlaenje cipela stvaralo slabane odjeke,

359

ve je i hladni zrak to je srljao odozdo bio vlaan i ustajao, i mirisao po plijesni, gljivicama, morskoj travi i da, to je to po zoolokom vrtu. Kako se sputao, postajalo je sve tamnije, a kad je stigao do dna stepenica naao se u apsolutnoj crnini koju bi razbio tek pokoji slabani treptaj koji je mogao dolaziti od kakve daleke glavnje to se reflektirala oko vie od jednoga ugla, ili su to naprosto mogle biti one kaotine zvjezdice za koje se iz dosade brine dokona mrenica. Hodao je polako preko neravnoga poda u smjeru iz kojeg je, kako se inilo, dopiralo stenjanje i graktanje, ali kad mu je preostalo jo svega nekoliko metara pa da pronae kaveze, smrzao se od jednoga krika to je odjekivao i odjekivao, a u kome je bilo umora i beznaa koliko i bola. A to je to? upitao se. Moja ambicija, okovana i na rubu smrti od gladi zbog moje indolencije? Ne, na krivom sam putu; mnogo je vjerojatnije da je to otjelovljenje mojih dunosti od kojih nije najmanja moja dunost prema vlastitom talentu a koje sam zanemario i zatoio u najdubljim elijama svoje svijesti. Nastavio je napredovati i u trenutku osjetio hladne reetke najblieg kaveza. Neto je unutra teko pljesnulo na tlo, onda je uslijedio zvuk kao da netko polako vue mokru krpu preko kamenog poda, a odmah je potom Coleridge shvatio da je isprekidani povjetarac to ga je osjeao na ruci zapravo dah neega. Zdravo, ovjee, reklo je to neto strahovito dubokim glasom. Zdravo, odgovorio je Coleridge nervozno. A onda je, nakon smetene stanke, dodao: Zakljuan si? Svi smo mi zakljuani, suglasio se nevieni stvor, a onda su potvrde, u vidu gunanja i cvrkutanja, dole i iz drugih kaveza s obadvije strane. Jeste li vi onda, promrmljao je Coleridge, uglavnom sebi u bradu, poroci to sam ih ve uspio sputati? A ne bih ni pomislio da ima i jedan takav. Oslobodi nas, rekao je stvor. Klju je u bravi kaveza na kraju. Ili ste vi, nastavio je Coleridge, to je mnogo vjerojatnije, vrline koje sam bio prelijen iskazivati, a iznakaene dugim zatoenitvom i zanemarivanjem ovdje dolje? Ja ne znam sve to, ovjee. Oslobodi nas. Ali ne bi li izvitoperena snaga bila neto ega bi se trebalo vie straiti negoli zakrljalog poroka? Ne, prijatelju, mislim da vas je bolje ostaviti u

360

kavezima. Sigurno sam imao valjana razloga kad sam te reetke nainio tako debelima. Poeo se okretati od njega. Ne moe nas naprosto zaobii. Coleridge je zastao. Zar ne mogu? upitao je zamiljeno. To bi moglo biti istina. Sigurno je da se nikad nije dolo ni do kakva valjana odgovora ako je bio iskljuen ijedan faktor problema; bila je to pogreka puritanaca. Ali sigurno je da ti kavezi predstavljaju manifestaciju ah, kako rijetku! moje volje, moje samokontrole. to znai da sam vas ve i prije uzeo u razmatranje. Oslobodi nas pa da postane siguran. Coleridge je stajao itavu minutu u tami i duboko razmiljao, a onda. Ne vidim kako bih mogao ne uiniti proaptao, pa pipajui pronaao put do posljednjega kaveza, gdje je Carringtonov kljuarski kolut jo visio iz brave otvorenih vrata.

*
Otre su amonijane pare odvukle Ashblesa natrag u stanje svijesti i u uasnu sobicu, osvijetljenu zubljama i s podom od blata u sve to jo jedanput. Nakon posljednjeg oivljavanja isforsiranog amonijakom otkrio je u sebi sposobnost da se odvoji od izmuenog tijela vezanog za stol ili, da bude toniji, da potone tako duboko u dubine grozniavog sna to su se otvarale u njegovoj glavi, da je Romanellieve oajnike kirurke zahvate osjeao samo kao daleka potezanja i zavrtanja, nako kao to dubinski ronilac sablasno osjea komeanje na povrini. Bila je to dobrodola promjena, ali je u ovom novom trenutku bistrine shvatio da umire. Iako nijedna od ozljeda koju mu je Romanelli bio zadao nije bila trenutno smrtonosna, Ashblessu bi da bi se oporavio makar samo ogranieno, bila potrebna obrada odjela za intenzivnu njegu iz 1983. Zdravim je okom zamirkao na bliski zid pa zapazio, ak se nimalo ne zaudivi, red deset centimetara visokih ljudi-igraaka du police iznad crpke za vodu, a onda je prevalio glavu i zagledao se u slabano osvijetljeno Romanellievo lice. Rekao bih da je to na koncu ipak jedan alternativni svijet, pomislio je s hladnom distanciranou. Ashbless ovdje umire 1811. No molim, umrijet e i bez rijei. Ja ne mislim, Romanelli, da bi ti mogao ekstrapolacijom dobiti lokaciju nekog budueg procijepa

361

kad bi doznao ono to ja znam o prethodnima ali ti neu dati priliku. Umrijet e ovdje i sa mnom. Sad ste ga pretjerali, dopro mu je iza leda Horrabinov miki-mausovski glas. Ne moe se to ni tako brzo ni tako jednostavno kao naprosto otvoriti sanduk. Vi ga naprosto ubijate. Moda i on tako misli, dahnuo je Romanelli. arobnjak je stajao u oito bolnoj mrei minijaturnih munja. Ali uj me, Ashblesse nee umrijeti dok ti ja to ne dopustim. Mogao bih ti odsjei glavu a moda to i uinim a ipak ti u njoj magijom sauvati ivot. Vjerojatno sebi zamilja da e do zore biti mrtav. Dopusti mi da te uvjerim da mogu tvoje smrtne muke produiti desetljeima. Vrata su bila tono iza dva arobnjaka, i Ashbless se prisilio da ne pomakne ni oka niti pokae ikakvu reakciju kad je vidio kako se u njima pojavljuju udovini oblici da bi se tiho prikrali u mranu prostoriju. to god oni bili, pomislio je, nadam se da su stvarni, i da e nas sve pobiti. Ali je s police iznad crpke dopro siuni odbljesak pokreta jedna se od lutkica trznula, uprla majunom rukom i zavritala: Pogreke su na slobodi! Horrabin se zavrtio na jednoj hodulji poput estara pa je, nakon to je isplazio jezik toliko da mu je dodirnuo nos, ispustio prodoran dvotonski zviduk od kojeg su Ashblessu protrnuli preostali zubi. U istom je trenutku Romanelli duboko udahnuo zazvualo je to kao da se otvoreni kiobran provlai kroz dimnjak pa potom protektao tri sloga i izbacio krvlju zamrljane ruke, okrenuvi dlanove prema naprijed. Jedna od Pogreaka, visoki, krznati stvor golemih uiju i nosnica ali bez oiju, odrazio se prema Horrabinu majim skokom, ali je tresnuo u barijeru pa se prevalio natrag da bi pljasnuo u blato na mokrome podu. Ota otarasi ih se, zajecao je Romanelli. Krv mu je slobodno ikljala iz nosa i uiju. Ne mogu podii jo jednu ovakvu.. Pet-est Pogreaka, ukljuujui tu i divovskog vodozemca s ovjeenom eljusti i viestrukim redom klinastih zubi, sad je buno grizlo barijeru i udaralo po njoj. Otvorite po podu rupice, rekao je Horrabin napregnutim glasom. Kad se pojave moji Malci linjaci, bit e im drago da se mogu vratiti u kaveze.

362

Ne ne mogu to, slabano je procvilio Romanelli. Ako pokuam izmijeniti barijeru ona e se naprosto slomiti. Iz oiju mu je poela tei krv poput suza. Ja se raspadam na komade. Vidi lakrdijau gae, zabuio je stvor sa svim onim zubima. Horrabin je mahinalno pogledao nadolje, i u svjetlosti zublji opazio da su mu vreaste bijele hlae utrapane blatom to ga je ras-pljeskala krznata Pogreka kad je pala u blato. Blato prolazi, viknula je kreatura, istrgla iz poda kamen veliine ake i ispalila ga. Kamen je tresnuo o Horrabinov trbuh i on je posrnuo natrag na hoduljama, hvatajui zrak, no onda su ga pogodila jo dva, jedan u orukavlje s tokastim uzorkom i drugi u bijelo elo, tako da se presavio prema natrag, pri emu mu se lice pretvorilo u masku uasnutoga gnjeva, da bi s glasnim pljaskom sjeo u blato. Malci linjaci poskakali su s police poput prevelikih skakavaca, jo u zraku polegli siune maeve, pljusnuli u blato i zavaljali se njime, da bi potom skoili kroz barijeru pa se u roju okomili na noge Pogreaka. Romanelli je Ashblessu presavio upropatenu nogu prema natrag pa mu gleanj remenom privrstio za bedro, a onda, uz napor koji je mrvio zube meu vrsto stisnutim eljustima, podigao polumrtva pjesnika i zateturao s njim preko poda prema dalekom nadsvoenom prolazu. Svaki je korak niz dvoranu dovodio do daljnjih pucanja i unutranjih prskanja, ali je Romanelli klipsao dalje, dok mu je dah vritao i pri udisaju i pri izdisaju, prema nadsvoenom prolazu to je vodio prema nizbrdo nagnutom podrumu i tada su za njim iz bolnice erumpirali krici i lomljava. Carringtonovi ljudi, skutreni uza zid ispod jedne od zublji, sve su nestrpljivije iekivali povratak svoga voe, pa su se stali aptom zaklinjati jedan drugome da e, doavola, ui i bez njega, ali su i problijedili i ustuknuli pred sablasnim prizorom kad je kroz luk uao Romanelli sa svojim sablasnim bremenom i proao mimo njih. Isuse, proaptao je jedan od njih i napipao drku bodea, da poemo za njim i ubijemo ga? Zar si slijep? progunao je jedan od njegovih prijatelja. Ta on je ve mrtav. Da epamo lakrdijaa!

363

Ba su krenuli prema luku kad je unutra banula, sve posrui i poskakujui, druba Pogreaka, temperamentno progonjena rojem Malaca linjaka koji su im skakali za nogama. Ashbless je, unato svim kemijskim i maginim sredstvima za odravanje svijesti, bio utonuo u polukomatozno stanje iz kojeg bi se znao probuditi tek na trenutak. U jednom je trenutku postao neodreeno svjestan toga da ga nose niz otru strminu; u drugom je zamijetio da ovjek koji ga nosi bezbrino i uljetavim glasom pjeva nekakvu veselu pjesmicu; no onda se sve pobrkalo: iza njih se digla nekakva dreka, a u svjetlu osobne elektrine oluje svog nosaa vidio je nekakva stvora, nalik na golemu krastau to je nosila trorogi eir, kako promie s jedne strane, dok je s druge progalopirao esterononi pas s ljudskom glavom, a onda se zrak ispunio bubama to su skakale, ali koje uope nisu bile bube nego siuni ljutiti ovjeuljci to su mahali malim maevima. A onda se njegov nosa spotakao, i sad su se svi zavaljali niz sve strmiju nizbrdicu, da bi na koncu ono posljednje to je Ashbless zahvatio okom prije nego to je jo jednom izgubio svijest, izazvalo zbunjenost ak i kroz tu samrtnu maglu: bilo je to Jackyno lice, izbrazdano suzama i lieno brka, to ga je iznenaeno pogledalo kad se prokotrljao pokraj nje. To neto iskriavo i treperavo to je udarilo Jacky sudarilo se i s Bezokim Sestrama i zakotrljalo ih u tminu, to je bilo popraeno razoaranim ptijim glasanjem, i Jacky se uskobeljala na ruke i noge navrijeme da bi vidjela kako je to neto to je proizvodilo plave bljeskove zapravo ovjek i da William Ashbless, oito mrtav, klizi odmah za njim niz strminu; tada je Jacky pognula glavu pa zabila i rune i none prste izmeu kamenih ploa, jer se ubrzo mimo i preko nje prelila strka razlajalih i kmeavih stvorova, koje je u petu slijedilo neto to se glasalo poput velikih skakavaca. Nekoliko trenutaka zatim taj se paklenski cirkus izgubio ispod nje, i ona je poela puzati natrag uz kosinu. Zvukovi su dopirali i odozgo, tihi vriskovi i povici i luaki smijeh to je slabano odjekivao spiljom, i ona se oamueno pitala kakvo je to ludilo noas spopalo takorski zamak. Nakon mnogo minuta osjetila je kako se pod ispod nje izravnao, a kad je podigla pogled, ugledala je daleke zublje i nadsvoeni prolaz. Carringtonovi ljudi nisu vie ondje vrebali, i bez obzira to se dogaalo, dogaalo se negdje drugdje, pa je Jacky ustala i sumanuto potrala prema svjetlu.

364

Kad je stigla onamo, unula je, zadihana, na nekoliko minuta u polukrug prekrasnoga utoga svjetla, uivajui u iluziji sigurnosti koju joj je davao, poput Spas za mene! u igri skrivaa u kojoj je sudjelovala prije ne ba jako mnogo godina, i kad je naposljetku ustala i kroz luk ponovno zakoraila u tminu, uinila je to protiv volje. Iz smjera mola zaula je glasove, pa je zato tiho zatapkala hodnikom to je vodio do stepenica to su se uspinjale, ali je zastala kad ih je zaula i ondje. Straa, pomislila je najvjerojatnije Carringtonovi ljudi koji osiguravaju da nitko ne izae iz tog mravinjaka. Odluila je da se vrati i negdje sakrije dok se straari ne vrate na povrinu, a onda da zapliva niz vodotok sve do Temze, i upravo se bila okrenula i krenula natrag, kad je stalna dreka podvostruila snagu a sumrani je, odraeni sjaj sinuo hodnikom. Sjaj je hitro rastao kao da se ljudi s bakljama upravo spremaju pojaviti iza ugla pred njom. Jacky se panino oglednula, sve u nadi da e ugledati nekakav dovratak u koji bi se mogla sakriti, ali nigdje nije bilo nijednog. Priljubila se tik uza zid. Vikanje je sad postalo jo glasnije, a zaula je i brzo drveno kuckanje, a onda je iz jednog od daljih tunela banuo Horrabin, koji je sav u plamenu trao na hoduljama, dok ga je s bokova i lea pratilo neto to je bilo nalik hordi takora koji su cvrkutali i skakali; trenutak kasnije njegovi su progonitelji kliznuli iza istoga ugla i u skokovima potrali za njim, pri emu su bacali kamenje i lajali poput lovakih pasa. Jacky se osvrnula prema stepenicama i nejasno ugledala dvojicu kako ue ba pred nadsvodenim prolazom i kako nekakvim orujem niane u opor koji im se pribliavao. Otuda nikakve pomoi, pomislila je. U oaju se bacila na pod tik uza zid i rukom pokrila lice, sve u slabanoj nadi da bi je obadvije strane mogle zabunom proglasiti za le. Dva su pitolja opalila u jednom produenom urliku i bljesku to je na punu sekundu osvijetlio tunel, a kad su sa zidova i stropa poletjele kamene okresine, zapaljeni se lakrdija zanjihao i stao ali je onda vratio ravnoteu, oito neozlijeen pogotkom; njegov ga je udarac, meutim, ipak zaustavio dovoljno dugo da bi ga dostigli njegovi zvjerski progonitelji. Mnogi su Malci linjaci i njihovi stopu visoki istovrsnici bili razneseni i odneseni snopovima same, ali su se preivjeli okrenuli i bacili u lica pohlepno prodrljivih Pogreaka, koje su tresnule zapaljenog, uzvritalog lakrdijaa o zid i sad mu blatnjavim pandama razdirale noge. Minijaturni

365

su ljudi skoili ravno izmeu aporaka Pogreaka i zatjerali im svoje malene maeve u oi i grkljane i ui, potpuno ravnoduni na vlastitu sudbinu; ali su se Pogreke borile do smrti i bile spremne izloiti se pogibli maeva Malaca linjaka, kao i opasnosti da se oprlje kad bi se dovoljno primakle Horrabinu da bi mu zablaenim zubima odgrizle bilo koji dio tijela koji se dao dosegnuti, ili mu pak jo vie izmaknule koju od hodulja. Ta se luaka predstava odvijala svega nekoliko metara ispred Jacky, pa se ona nije mogla oprijeti elji da malo pridigne glavu kako bi je promatrala. Pocrnjeli, cmizdravi lakrdija nije vie gorio onako jarko kao ranije, ali je jo bilo dovoljno plamena da bi vidjela pokoju pojedinanu borbu: vidjela je kako jedna od Pogreaka, stvor veliine pudlice s ticalima po itavom tijelu i s oba oka unitena maevima homunkulusa, zagriza zubatim ustima Horrabinovu desnu aku kojom se grevito pridravao i kako odgriza njen najvei dio; a vidjela je i dva stvora nalik puevima golaima, koja su umirala pod divljim nasrtajima tuceta ovjeuljaka, kako se uspijevaju zavui izmeu zida i lijeve hodulje da bi je posljednjim, samrtnikim naporom gurnule mimo uporita, tako da se lakrdija uz prasak strovalio na njih. Kad je Horrabin udario o pod, svjetlo se uglavnom ugasilo, tako da je sve to je Jacky mogla vidjeti bila izmuena masa umiruih oblika, masa to se nadizala, a sve to je mogla uti bio je sve slabiji kor pohlepnih udisaja, hripanja, cmizdrenja i dugih, egrtavih isputanja zraka. Odvratan smrad, nalik smradu zapaljenog smea, guio je itav tunel. Jacky je ustala i protrala kraj te gomile smrti, sve dublje u labirint, da bi nakon dvadeset koraka u tmini izgubila oslonac i pala, a kad je otklizila i oamueno se zaustavila, na zapeu joj se vrsto stegla neija aka. Poela se izvijati, pitajui se je li joj preosalo snage da nekoga zadavi, ali je stala kad je zaula glas svoga nevidljivog protivnika. Molim vas oprostite, gospoo Misao ili Kaprica ili Odbjegla Vrlino, no biste li mi moda mogli pokazati put prema budnim nivoima moje svijesti? Ashbless je ve neko vrijeme bio samo mutno svjestan toga da lei na dnu amca kojim je slabim silama veslao doktor Romanelli, ali se jo jednom potpuno razbudio kad je opazio da se promijenila povrina na kojoj je leao. U posljednjem trenutku kojeg se sjeao bila je od tvrdog, uglatog drveta, no sada je, kako se inilo, bila od meke koe labavo razapete izmeu nekakvih savitljivih rebara. Otvorio je oko i blago se iznenadio kad je otkrio da vidi iako nije bilo svjetla. amac je prolazio

366

kroz golemu tronu dvoranu, a du njenih su zidova stajali uspravljeni sarkofazi to su sjali intenzivnom crninom. uo je kako je Romanelli dahnuo, pa je pogledao u njegovu smjeru. Ispijeni je arobnjak takoer sjao u tom antisvjetlu: s dubokim je strahopotovanjem zurio u neto iznad Ashblessova ramena. Ashbless je pod sebe podvukao lakat i uspio nekako okrenuti glavu, da bi vidio kako na krmi stoji nekoliko visokih, tamnih spodoba, kao i malo svetite u sreditu amca, opasano zmijom s repom u ustima, svetite na kojemu je stajao disk ljudske visine to je blistao tako tamno svojom arkom crninom, da je od nje Ashblessa zaboljelo oko pa je morao skrenuti pogled. Ipak mu se uinilo da je na disku uspio vidjeti tamno ucrtani lik skarabeja. Kad mu se vratio vid, opazio je kako se Romanelli smijei od olakanja i kako mu se suze razlijevaju u mrlje po izbrazdanom obrazu. Raov brod, proaptao je, brod Sektet, u kojemu Sunce putuje kroz dvanaest sati noi, od zalaska do zore! A ja jesam u njemu i u zoru, kad ponovno izronimo u svijet, plovit u u brodu Atetu, brodu jutarnjeg neba, pa u se obnoviti! Odvie izmrcvaren da bi ga za to bilo briga, Ashbless se svalio natrag na kou ispod koje je, kako je opazio, mogao uti otkucavanje pulsa. Jaukanje to ga je, kako se inilo, sluao itavu no, sada je postalo glasnije i zadobilo moleivi ton. Prevalio je glavu i pogledao preko niske ograde prema obali rijeke pa ugledao nejasne oblike kako ispruaju ruke prema brodu dok je prolazio; a kad je proao mimo njih, zauo je njihov beznadni pla. Na obali su bile motke to su stajale u pravilnim razmacima i oznaavale sate, pomislio je od kojih je svaka imala na vrh nataknutu zmijsku glavu a koje bi pak, kad bi brod proao pokraj njih, i samo na jedan trenutak, postajale pognute i ljudske. Ashbless se uspravio u sjedei poloaj i prvi put opazio da je brod zapravo golema zmija, s proirenjem u sredini nalik na pretjerano veliku glavu kobre, a koja se i na pramcu i na krmi suavala u dugaak vrat to je zavravao ivom zmijskom glavom. To je ta poema, pomislio je: dvanaest sati noi. To je ono o emu sam pisao. Sad sam u brodu koji samo mrtvi mogu vidjeti. Onda je osjetio kako je onaj disk iv ne, zapravo sasvim mrtav, ali svjestan ali da ga dva slijepa putnika uope ne zanimaju. Ni visoke prilike na krmi, za koje se inilo da su ljudi sa zmijskim i ptijim glavama,

367

takoer nisu na njih obraale nikakvu panju. Ashbless se ponovno svalio na lealjku. Nakon nekog vremena brod je zaplovio kroz mrana vrata ograena s dva sarkofaga visoka kao telefonski stupovi, dok su prilike na obali s druge strane vritale i prebacivale se s noge na nogu du itavog toka, a onda je Ashbless meu njihovim ustraenim krikovima uo polagano metalno struganje Apep! vikale su utvare. Apep! A onda je vidio kako se die nekakav oblik sazdan iz crnine, i shvatio da je to glava zmije tako velika da je kraj nje njihov groteskni brodi postao udesno mali. Iz gubice su joj se zibala tijela ljudskog oblika, a onda je zatresla dostojanstvenom glavom, odbacila ih i zavrtjela, pa se polako izvila preko rijeke. Zmija Apep, proaptao je Romanelli, ije tijelo lei u dubokim krajevima keku samua gdje ista tama postaje neprobojno gusta krutnina. Ona je osjetila kako je na ovom brodu dua koja nema pravo da u zoru ponovno izroni. Romanelli se smijeio. Ali i tako mi vie nisi potreban. Sad ve nesposoban ak i da se podupre na lakat, Ashbless je gledao apsolutno crnu glavu kako brie sve drugo iznad njega. Kad se ova pognula nie zrak je otro zahladnio, a kad je otvorila goleme ralje uinilo mu se da vidi negativne zvijezde kao sjaju u dalekoj daljini, jer Apepova su usta bila dveri prema svemiru apsolutne hladnoe i potpunog nedostatka svjetla. Ashbless je zatvorio oko i preporuio duu brizi bilo kojeg dobrostivog boga koji moda ipak negdje postoji. Visoki je vrisak ponovno privukao njegovu panju vanjskome svijetu pa je podigao pogled, kako je vjerovao, po posljednji put i ugledao lik doktora Romanellia kako se raspada i nestaje gore u golemim raljama.

*
Tek toliko da bi bila sigurna, Jacky se zagledala u tamu prema zapadu gdje je iroka Temza zavijala na jug pokraj Whitehalla prije nego to e se ponovno izravnati u zapadnom smjeru, pa je istom onda ponovno pogledala na istok. Nasmijeila se s olakanjem. Da, nebo je nedvojbeno poelo blijediti. U slabanom je odsjaju to je najavljivao zoru mogla vidjeti lukove Blackfriars Bridgea.

368

Opustila se i ponovno sjela na niski kameni zid, odjednom svjesna koliko je studeno vani na zemljanoj obali iznad Adelphi Archesa. Skupila je kaput oko ramena i stala se tresti. Koliko god beznadno bilo ovo bdijenje, pomislila je, svejedno u priekati sve dok ne svane zora da vidim nee li moda Ashblessa nanijeti ovamo ipak je mogue da nije bio mrtav kad je mimo mene pao u duboki podrum, i da je stigao do podzemne rijeke i ve dobrano njome odmakao prije nego to je poelo to uasno skruivanje. Stresla se i sigurnosti radi zirnula na rastue istono svjetlo, a onda sebi dopustila prisjeanje na uspon iz dubokih podruma. Bila je uhvatila Coleridgea za ruku i oprezno poela napipavati put uz potpuno mrani prolaz, i tada zapazila tiinu. Ne samo da je prestalo daleko jaukanje, ve je nestalo i profinjeno sloenih rezonanci u zraku, odjeka neprekidnog vjetra kroz sve te kubine milje podzemnih prolaza i komora ispod njih. Kad su prolazili mimo mjesta na kome je, znala je to, lealo Horrabinovo mrtvo tijelo, Jacky se pritisla uza zid i tada zamalo vrisnula kad im se iz tame obratio neki zastraujue duboki glas. Nije ovo mjesto za ljude, prijatelji, rekao je. O ovaj, da, zacvilila je Jacky. Upravo odlazimo. Zaula je teko disanje i udaranje nogama kao i poneto metalnog zveckanja a kad je glas ponovno progovorio, uinio je to odnekud iznad njihovih glava. Ja u vas ispratiti, rekao je tekim glasom. ak i kad je na samrti, izbockan od lakrdijaevih ovjeuljaka, Veliki Ujeda je zatitnik kome bi se malo tko usudio stati na put. Ti e nas pratiti? upitala je Jacky u nevjerici. Da. Stvor je teko uzdahnuo. Dugujem to tvome prijatelju, koji je oslobodio moju brau i sestre i mene sama i pruio nam priliku da se prije smrti osvetimo svome tvorcu. Jacky je opazila da glas stvorenja ne odjekuje, ba kao da stoje u nekakvoj prostoriji a ne u tunelu. Pourite, rekao je Veliki Ujeda i krenuo naprijed, tama se skruuje. Neobini se trio probio do stepenica pa zatapkao uz njih. Na prvom odmoritu Coleridge je poelio predahnuti, ali mu je Veliki Ujeda rekao da za to nema vremena. Stvor je naprosto podigao Coleridgea pa su nastavili. Nemoj zaostajati, upozorio je pratilac Jacky.

369

I neu, uvjerila ga je Jacky, jer je shvatila da sad vie nema ni zvuka ni odjeka iz hodnika iz kojeg su izili, pa ak ni s reda stepenica kojima su se upravo bili uspeli. to joj ono rekoe Bezoke Sestre ima tome pola godine? Mrak se skruuje, poput gustog mulja, a ne bismo eljele biti u njemu kad postane vrst kao stijena ne smijemo ostati zauvijek uhvaene u stijeni koja je skrutnuta no. Jacky se potrudila da svoj korak poravna s korakom Velikog Ujedaa, i bilo joj je drago to se ovaj kree tako brzo. Kad su napokon stigli do vrha pa zakoraili u arko svjetlo zublji kuhinjskog predvorja u takorskom zamku, dva su Carringtonova ovjeka zakoraila prema njima i zatim dvaput otkoraila kad su ugledala kreaturu to je u svojim masivnim rukama nosila Coleridgea. Jacky je podigla pogled na Velikog Ujedaa pa zamalo i sama ustuknula. Njihov je pratilac bio divovski vodozemac, s dugakim crnim ticalima morskog pauka razmjetenim oko lica poput kakve karikaturalne brade ili kose, s oima nalik na staklene drae papira i svinjskim rilom, ali su najokantniji detalj bila usta: bio je to trideset centimetara dugaki prorez preko lica koji je, zbog redova golemih zubi u njemu, jedva mogao i zatvoriti. Nosio je nekakav prastari kaput to je sprijeda bio razderan i mokar od crvene krvi. Te mi se gnjide nee usuditi smetati, rekao je tiho Veliki Ujeda. Idemo. Spustio je Coleridgea pa otiao s njima do ulinih vrata. Sad idite, rekao je. Brzo. Pripazit u dok ne nestanete iz vida, ali se moram vratiti dolje prije nego to se tama potpuno skrutne. U redu, odgovorila je Jacky, zahvalno udiui relativno svje zrak, onakav kakav je pred svitanje, Buckeridge Streeta. I hvala ti za Uinio sam to za tvog prijatelja, zatutnjao je Veliki Ujeda. Sad idite. Jacky je kimnula pa izgurala Coleridgea van pa niz mranu ulicu. Vratili su se u Hudsons Hotel bez nezgoda, i kad su doli u Coleridgeovu sobu, Jacky ga je pljusnula u krevet. Ovaj je zaspao prije nego to je Jacky dola do hodnika i tiho za sobom zatvorila vrata. Vidjela je laudanum na nonom ormariu pa je povjerovala da je shvatila zato su se Carringtonovi postupci pokazali tako neefikasni u sluaju vremenog pjesnika. Kako je Carrington mogao znati koliku je strahovitu toleranciju prema opijumu Coleridge uspio razviti?

370

Potom se odetala do Temze, do Adelphi Archesa gdje se podzemna pritoka praznila u rijeku, a sve zbog mogunosti da bi Ashbless, ili ve to je od njega ostalo, moglo izniknuti iz tunela. Nebo je sad na istoku bilo sjajno i elino plavo, a iskrzana je vrpca oblaka iznad horizonta poela tinjati i ariti se. Sunce e se pojaviti svakoga asa. Zatim je dolo do komeanja vode u jo dubokim sjenama ispod arkada, pa je Jacky bacila pogled dolje tono na vrijeme da vidi kako iz njih nie sablasni, poluprozirni brod. Kad je izronio u sivilo zore istovremeno je postao i zaaren i prozirniji, da bi se potom udaljio prema istonom horizontu takvom brzinom, da je Jacky postala u trenutku sigurna da je to bila samo halucinacija stvorena potpunom iscrpljenou; ali je ve djeli sekunde potom postala svjesna dvoga: da se nad dalekom crtom londonskog nebosklona pojavio prvi crveni iverak ishodeeg sunca i da se na etiri pet metara od obale praaka nekakav ovjek, koji je oito bio propao kroz avetinjski brod kad je ovaj izgubio supstancu. Jacky je skoila na noge jer ga je bila prepoznala, tog ovjeka koji je sad, pomalo oamueno, plivao prema obali. Mister Ashbless! povikala je. Ovamo! Ba kad je brod-zmija prolazio izmeu dviju motki od kojih je svaka nosila glavu s faraonskom bradom to su uokvirivale posljednji nadsvoeni prolaz, Ashbless je osjetio kako je u njemu prsnula nekakva strahovita, rastua toplina i razderala tu opsjednutu krpu u koju se bila pretvorila njegova svijest, i sve dok nije pljusnuo u ledenu Temzu bio je blaeno siguran da je rije o smrti. Kad se mlatarajui rukama uspeo na povrinu i otresao dugu kosu s oiju, tek mu je tada palo na um da ponovno ima kosu i dva oka. Ispruio je najprije jednu pa potom i drugu ruku pred lice, pa se iroko nasmijeio kad je vidio da su mu svi prsti na broju i da koa nije nigdje proderana. Obnova kojoj se doktor Romanelli bio utaman ponadao dogodila se njemu kad je Sunce u zoru uskrslo i ponovno postalo i cijelo i ivo, Ashblessu je bilo doputeno Bog bi ga znao zato da u tome sudjeluje. Upravo je bio zaplivao prema obali, kad je zauo poziv. Zastao je i prikiljio prema zasjenjenom nasipu, a onda prepoznao osobu to je sjedila na zidu, mahnuo, i nastavio sa zamasima. Okolo Adelphieve arkade voda je sukljala i pjenila se, a kad se u sjeni nogama dodirnuo plitkoga dna i pljuskajui rukama krenuo prema

371

zemljanoj obali, vidio je i zato: podzemni se vodotok prestao ulijevati u Temzu, tako temeljito kao da je netko negdje zatvorio kakav golemi pipac i sada, kad je jenjao onaj neposredni zaostali kovitlac, rijeka je mimo toke na kojoj je Ashbless bio iziao tekla tako glatko kao to je klizila i niz ostatak obale. Nekoliko se rijenih ptica obruilo da bi radoznalo zirnulo na uzmuljano blato to se komealo noeno strujom. Podigao je pogled na krhku priliku to je sjedila na zidu. Zdravo, Jacky, zazavo je. Nadam se da se i Coleridge izvukao. Da, sir, odgovorila je Jacky. I usudio bih se rei, nastavio je Ashbless dok se uspinjao na obalu, da se nee sjeati ba niega to je vidio ove noi. Mislim, rekla je Jacky, ne razumijui vie nita, kad se taj bradati gorostas s kojeg se cijedilo uspentrao uz kosinu pa se podigao da bi sjeo do nje na zid, ustvari, mogao bi se i ne sjeati. Paljivo se zagledala u nj. Kad ste ondje dolje kliznuli mimo mene, mislila sam da ste mrtvi. Vae oi, i Da, odgovorio je Ashbless blago. Bio sam na samrti ali je sino s lanca bila putena magija, i nije ba sva bila zloudna. Sad je na njemu bio red da se zagleda u nju. A vi ste nali vremena da se obrijete? O! Jacky se protrljala po golome mjestu ispod nosa. Taj brk Osmudilo mi ga je. Blagi boe. Ali mi je u svakom sluaju drago to vidim da ste se izvukli. Ashbless se zavalio, zatvorio oi i duboko udahnuo. Ostat u sjediti ovako, rekao je, sve dok se sunce ne podigne dovoljno visoko da me osui. Jacky je zadigla obrvu. Umrijet ete od prehlade to se ini u najmanju ruku kao besmisleno razbacivanje, nakon to ste preivjeli saeta Danteova djela. On se iroko nasmijeio ne otvarajui oi, pa odmahnuo glavom. Ashbless, prije nego to umre, mora jo napraviti toliko toga. O? Kao naprimjer? Ashbless je slegnuo ramenima. Mislim oeniti se, to kao prvo. I ve petoga idueg mjeseca, zapravo. Jacky je bezbrino zabacila glavu. Ba krasno. A kime?

372

Djevojkom koja se zove Elizabeth Jacqueline Tichy. Lijepa djevojka. Nikad je nisam sreo, ali sam vidio njenu sliku. Jacky je podigla obrve. Kime? Ashbless je ponovio ime. Lice joj se neodluno trzalo izmeu uvrijeenog smijeka i mrtenja. Nikad je niste sreli? Kako onda moete biti tako prokleto sigurni da e vas htjeti? Ja, znam da hoe, Jacky, deko moj. Moglo bi se rei da i nema izbora. Da, to je injenica, odgovorila je Jacky ljutito. Pretpostavljam da je to zbog vaih irokih ramena i plave kose da e je to uiniti nemonom da vam se odupre, ha? O ne, nemojte mi rei to je zbog vae poezije, zar ne? Naravno, proitat ete joj nekoliko stihova iz vaih prokletih nerazumljivih Dvanaest sati, zar ne, pa e ona pomisliti da je to, zato to to ona ne moe razumjeti, zacijelo nekakva umjetnost, je l tako? Mislim, vi umiljeni mamlazu Ashbless je u uenju otvorio oi pa sjeo. Doavola, Jacky, to je s vama? Boe, pa nisam rekao da u je silovati, i O, ne! Vi ete joj samo pruiti jedinstvenu ivotnu ansu da to, stupi u brani odnos? s pravim poetom. Kakva joj se srea nasmijeila! Mome, a zbog ega toliki iz? Ja sam samo rekao Jacky je skoila na zid i usadila ake na bokove. Predstavljamo vam Elizabethu Tichy! Ashbless je zamirkao na nju. to je sad ovo? Vi je poznajete? O, moj Boe, bit e da je tako, vi je zaista poznajete, zar ne? Sluajte, nisam mislio O, proklet bio! Jacky je prstima ieljala kosu. Ja sam Elizabeth Jacqueline Tichy! Ashbless se nelagodno nasmijao i onda pogledao jo jedanput. Boe presveti. Jeste jeste li zaista! To je jedna od moda etiri stvari u koje sam sigurna, Ashblesse. Oamueno je pljesnuo rukama. O proklet ja, jako mi je ao, Jac gospoice Tichy. Mislio sam dla ste naprosto dobri stari Jacky, moj prijatelj iz starih dana u kui Kapetana Jacka. Ne bih bio ni sanjao da ste sve to vrijeme vi

373

Nikad vi niste bili u kui Kapetana Jacka, rekla je Jacky. A onda je dodala gotovo moleivo: Mislim, jeste li? Na neki nain jesam. Vidite, ja I tu je zastao. to velite na to da o tome raspravimo za dorukom? Jacky se ponovno namrtila, ali je nakon stanke kimnula. U redu, ali samo zato to je siroti Doyle imao tako visoko miljenje o vama. To ne znai da i na to pristajem, jesmo li se razumjeli? iroko se nasmijeila, ali je onda shvatila to radi i strogo se namrtila. Idemo, znam mjesto u St. Martins Laneu gdje bi vam mogli ak i dopustiti da sjednete kraj vatre. Kad je Ashbless ustao, ona je skoila sa zida pa zajedno odetae, i dalje se peckajui, na sjever, prema Strandu, u bistrome svjetlu zore.

374

Epilog2.travnja1846.
Kasno za svijet novi trait nije. Otisni se, bezdane potuci vrsto stoje sutonu za lea i kupkama svih zapadnih zvijezda, dok ne umrem ja ploviti hou. Alfred, Lord Tennyson

akon to je u svojim vratima stajao gotovo etvrt sata, zurei preko sivoga, grbavog prostranstva movara kod Woolwicha to su se protezale miljama pod nebom to je prijetilo kiom, William Ashbless je zamalo skinuo ogrta i vratio se unutra. Ognjite je, naposljetku, dobro vuklo, a nije sino ni dokraja dotukao onu bocu glenliveta. Ali se onda namrtio, nabio kapu nie na poput kosti bijelu kosu, dodirnuo jabuku na balaku maa to ga je bio opasao za ovu priliku, pa za sobom povukao vrata i zatvorio ih. Ne, toliko dugujem Jacky, pomislio je kad je zaklipsao niza stepenice. Ona je na svoj sastanak dola tako viteki, ima tome sedam godina. Za vrijeme posljednje dvije samotne godine Ashbless je zlovoljno opazio da je izgubio sjeanje na Jackyno lice prokleti su portreti djelovali krasno dok su bili novi i dok je ona bila iva pa ih je mogla nadopuniti, ali odnedavna mu se inilo da je nisu bili uhvatili s onim njezinim pravim smijekom. Ali danas, shvatio je, mogao bi je se sjetiti isto onako bistro kao da je ba jutros sjela u koiju za London; mogao bi se sjetiti njenog sarkastinog smijeka, povremene otresitosti i srane ljepote tipa Leslie Caron koju je ona, u njegovoj predodbi, zadrala sve do smrti od groznice u etrdeset sedmoj godini ivota. Vjerojatno, pomislio je kad je preao preko glavne ceste i krenuo stazom kroz movaru koju je s nekakvom morbidnom radou, promatrao kako se pojavljuje za posljednja dva godinja doba i znajui da e danas njome poi vjerojatno je se danas tako dobro sjeam jer u joj se danas pridruiti. Staza se uzdizala i sputala preko grbave movare, ali kad se nakon deset minuta ustroga hoda pojavila rijeka, korak mu je bio i dalje gibak i

375

uope se nije zadihao, jer je ve godinama prouavao i vjebao maevanje, odluan da bar ozbiljno ozlijedi onoga, tko god on bio, kojemu je sueno da ga ubije. Priekat u ovdje, odluio je stojei na blagoj uzviici s koje se otvarao pogled na vrbama obrubljenu obalu Temze, pedeset metara daleku. Tijelo e mi nai blie obali, ali bih prije volio baciti jedan dug i bistar pogled na svog ubojicu. A tko e to, pod kapom nebeskom, na koncu biti? Opazio je da drhti, pa je sjeo i nekoliko puta duboko udahnuo. Samo polako, staro mome, rekao je samome sebi. Znao si ve trideset pet uglavnom sretnih godina da e doi ovaj dan. Zavalio se i podigao pogled na uskomeene sive oblake. I veina je tvojih prijatelja ve mrtva, pomislio je. Byron je otiao i on od groznice u Missolunghiu, ima tome dvadeset i koja godina, a Coleridge je kapnuo 1834. Ashbless se nasmijeio i zapitao, ne prvi put, koliko su neke od posljednjih Coleridgeovih pjesama a posebice Limb i Ne Plus Ultra svoju nestvarnost vukle iz mutno zapamenih doivljaja one noi poetkom travnja 1811. Izvjesni su stihovi u Ashblessu pobudili radoznalost: Prizor taj ljupki zid Limba ne tvori, ve duevnog tog ropstva bedem stvori sam uas istog Niega uope i Noi Pozitive isti! Antipatisu Svjetla bistri! Saeta crnina, orkan sred bezdana Protrljao je oi i ustao i ukoio se a prsa su mu postala ledena i uplja jer dok je on bio gledao na drugu stranu, netko je za vrbu privezao amac na vesla, i sad se neki visoki, miiavi mukarac bodro uspinjao strminom, dok mu se o desnom boku njihao ma u koricama. Zanimljivo, pomislio je Ashbless ljevak poput mene. Okej, rekao je samome sebi, sad samo mirno. Zapamti, rana na trbuhu bit e jedina koju e na tebi nai, i zato se nemoj gnjaviti s pariranjem udaraca koji zasijecaju, jer to titi ruke, noge i glavu pariraj samo ubodima prema tijelu znajui ipak sve vrijeme da e naposljetku doi jedan kojemu nee uspjeti parirati. Desnica mu je zatreperila iznad trbuha, i on se upitao koji e se djeli u ovom asu zdrave koe razdvojiti da bi u tijelo primio nekoliko palaca hladnog elika. Za jedan sat sve e biti gotovo, pomislio je. Pokuaj junaki izdrati taj posljednji sat kao to ga je izdrala i Jacky. Jer je i ona znala da dolazi

376

znala sve od one noi 1815. kad si se bio dovoljno napio da bi popustio njenom zahtjevu da dozna datum i okolnosti svoje smrti. Ashbless je uspravio ramena pa siao s vrha uzviice i krenuo stazom prema rijeci da bi svog ubojicu susreo na pola puta. Ovaj je podigao pogled, i u istom se asu uinilo da ga je zaprepastilo to to vidi Ashblessa kako dolazi prema njemu. Pitam se oko ega emo se zakaiti, pomislio je Ashbless. Ali bar nije mlad brada mu je sijeda koliko i moja. I on je bio u stranim krajevima, sudei po preplanulosti. I lice mu djeluje na neodreen nain poznato. Kad je meu njima ostalo jo desetak metara, Ashbless se zaustavio. Dobro jutro, nazvao je i bio ponosan zbog vrstine vlastitoga glasa. Onaj je drugi zamirkao i prepredeno se nasmijeio, i Ashbless je s ledom u srcu osjetio da je ovjek umobolan. Ti si on, rekao je stranac napuklim glasom. Nisi li? Ja sam tko? Doyle. Brendan Doyle. Ashbless je odgovorio, tonom koji je prikrivao iznenaenost: Da ali to je ime kojime se nisam posluio trideset pet godina. Zato? Je l se mi znamo? Ja tebe znam., rekao je pa potegao ma, doao sam da te ubijem. To sam i mislio, odgovorio je Ashbless tiho pa uzmaknuo i potegao ma iz korica. Vjetar je zaaptao u visokoj travi. Ima li smisla pitati zato? Zna ti zato, odgovorio je ovaj drugi, nasrnuvi brzo na ono zato; Ashbless je uspio otparirati udarac divljim vanjskim zamahom u sixti, ali je zaboravio ripostirati. Uistinu ne znam zato, dahnuo je pokuavajui stei vrsti oslonac na blatnome tlu. To je zato, odgovorio je ovaj i udario brzom fintom pa oslobodio oruje koje je Ashbless jedva izbjegao kripavom krunom paradom, to dok si ti iv, sad mu je ma zabrzao iz veze i sunuo prema Ashblessovim prsima, tako da je Ashbless morao skoiti natrag izvan dohvata, ja ne mogu biti. Kad se povratio iz nasrtaja, otrica mu je pljotimice tucnula po Ashblessovoj podlaktici, i sad je Ashbless osjetio kako mu je brid zasjekao ravno kroz kaputi i koulju pa zastrugao o kost.

377

Ashbless je bio tako oamuen, da je zamalo zaboravio otparirati idui nasrtaj. Ali to je krivo, pomislio je smeteno, ja znam da me ne mogu nai s ranjenom rukom! A onda se nasmijao, jer je uspio smisliti. Predaj se ili umri, doviknuo je Ashbless gotovo veselo svom protivniku. Ti si taj koji mora umrijeti, promrmljao je suncem opaljeni, poeo napad i onda naglo stao usred njega, tako da bi Ashblessa isprovocirao na prijevremenu paradu; ali Ashbless nije na to pao, pa je vrh protivnikova maa zahvatio donjom polovicom otrice, a onda nasrnuo snanim vezanim udarcem koji je njegov vrh u spirali doveo do toga da ubode a potom i proburazi trbuh preplanuloga. Osjetio je kako se uska otrica zaustavila i potom grevito izvila na kimi. ovjek je sjeo na mokru travu i stegao trbuh rukama ve zamrljanima krvlju. Brzo, dahnuo je i problijedio ispod svoje preplanulosti, ja da sam ti. Ashbless je naprosto odozgo zurio u njega, naglo izaavi iz euforije. Hajde, zastrugao je glasom ovjek na tlu, ispustio ma i poeo puzati. Izvedi trik. Zamijeni. Ashbless je otkoraio. Njegov je protivnik propuzao jo metar ili dva a onda prsimice pao u travu. Prolo je nekoliko minuta prije nego to se Ashbless pomakao, a onda je kleknuo kraj tijela koje je prestalo disati, i njeno poloio ruku mrtvacu na rame. Ako postoji kakva nagrada poslije smrti, za takve stvorove kao to si ti, kladim se da si je zasluio. Bog sam znade kako si uspio iz Kaira doi sve do Engleske i kako si me naao. Moda te je neto privuklo natrag k meni, ba onako kao to duhove, smatra se, privlai mjesto na kojem su umrli. Dakle, ipak e imati nekakva udjela, makar tako sitnog, u mojoj biografiji: ti si priskrbio le. Na koncu je Ashbless otro ma na iupanom busenu trave pa ustao da ga spremi u korice; a osim toga je i otparao traku s marame i zavezao je oko rasjeene podlaktice. Studeni mu je proljetni vjetar ispuhao iz glave sve misli o prolosti pa se, s osjeajem avanture koji nije poznavao ve

378

desetljeima, spustio stazom do privezanog amca, ostavljajui za sobom ka to ga je doktor Romanelli bio stvorio iz njega prije toliko godina. Sve je nepoznato, sve to mi se bude dogodilo od sada pa nadalje, pomislio je dok je u njemu poelo tinjati uznoenje i dok je razvezivao konop. Nijedna knjiga to sam je ikada itao ne moe mi pomoi da ita naslutim. Moe se dogoditi da ve za pet minuta prevrnem amac i utopim se, a moglo bi biti i da poivim jo dvadeset godina! Uspeo se u nj i namjestio vesla u viljuke, da bi se ve nakon tri snana zaveslaja naao dobrano od obale, odmakao prema matici rijeke. I dok je tako veslao dalje, prema neemu, tko zna emu, to e se pokazati kao prava sudbina ovjeka koji je bio Brendan Doyle i Mutavi Tom i Eshylis obuar i William Ashbless, i koji vie nije niti jedan od njih, razveseljavao je rijene ptice svojim pjesmama Beatlesa kojih se mogao sjetiti osim Yesterdayem.

379