Uskrs Pilipa Vrlete

U daljini djetinjskih uspomena, esto mi se privaa i tvoje oblije, striko Pilipe! Progovara mi tvoja kosmata glava, gledaju me tvoje grahoraste oi, smiju se tvoja usta, nad kojima trepere hajduke ti brine. Rast tvoj osrednji bjee suta snaga i hitrina! Pamtim te u suknenim benevrekama, grudnjaku plave boje, u gunju od mrkadine, - sve od domaega tkanja a starinskoga kroja. U aru djetinjskih uspomena, rado te prizivljem, striko Pilipe, jer kao to pri tvojem tijelu ne bjee niega suvinoga, tako ni u dui tvojoj ne bijae ni trunke himbe, ni zle primisli, koje bi smetale njenoj slobodi! Kad bi ti udario u alu, kad bi se od osmijeha zbrkali tvoji preplanuli i obrijani obrazi, kad bi sinule tvoje oice, kada bi zatreperile tvoje brine, tada, nama djeci, ti bjee najmiliji, pa se grabismo ko e prvi na tvoje krilo. A ti bi obino uzviknuo: "Hodite k edu svi redom! Hodite, trista vam nita! Sve u vas redom poeniti i poudati!" I svojim snanim miicama, kojima si lako dizao bremena od pedeset oka, dizao si nas, jedno za drugim, kao perca. A i odrasli su te ljubili. Tvoji drugovi, teaci zagraani, rijetko su te mimogretke pozdravljali, nego bi se gotovo svaki zaustavio da se s tobom porazgovori, posavjetuje, jer iako nijesu vjerovali da si najmudriji, vjerovali su da od tebe dolazi blagoslov, da je dobro ono to ti odobri. Starije ene opet rado su se alile s tobom, "brajo Pilipe!" Meu njima bjee rije, kao poslovica: "Brajo Pilip sve mlai, sve ljepi, a uvijek kao svat". Na to si im obino odgovarao: "Pa, trista vam nita, i jesam mlad udovac. Zar mi je to njeka starost, ezdeset godina!"... Dodue, bivalo je prilika kad bi ti drukijim glasom uzviknuo tvoju najmiliju uzreicu "trista ti nita" Tako te vidjeh u naoj kui kad si razabrao da je vladika blagoslovio vjenanje Danilovia, koji je ivio u grijehu sa sestrom od tetke! Ti, Pilipe, zanijemi od uda, pa te obuze srdba, vikao si: "Kakav vladika, trista mu njegov ijeh! Zar vladika moe dopustiti ono to bog zabranjuje." A bivalo je, Pilipe, da ti plae kao malo dijete, a mi svi oko tebe da se smijemo. A to da krijem!? Ti si ljubio vino, kao i svaki Primorac, a, kao i svakom ovjeku, u vinu se pokazivala tvoja prava ud. A tvoja prava ud bila je boleiva, te im bi se napio, odmah bi udario u tunjavu, sjeajui se svakoga zla koje si podnio i ti i tvoji susjedi poznanici i... bijeli svijet! Spominjem se dobro ta si u jednoj takoj prilici govorio za svoga Luku: "Nije, da kaem, ra, nije nepoten, nije lijen, nije protivan bogu, ali nije pristao meu ljude. Bleka, trista mu nita, pa to ti je! Ma na koga se uvrgao! Za razgovor nije: za svjet jo

manje; da njeto upravi ili uradi iz svoje glave, to najmanje, pa na kome e kua ostati!?" A za snahu, Luinu enu, ree: "Pera je i radna i posluna i pametnija njeto od one bleke. I potuje mene i ljubi onu bleku, ali je s njom ulo proklestvo u kuu, jer i Sveto pismo kae da je ena nerotkinja proklestvo"... Nada sve, Pilipe, bio si bogomoljan mimo Primorce obaju zakona. U tome ti bjee odvojio od tvojih vrnjaka, akamoli od podmlatka. Tvoji vrnjaci: Nikola Slamua, Jovan Krpua, Jakov Korda i Triva Pozdrp ve bjehu poeli mrsiti srijede i "tratiti" dobar dio boitnjeg i Petrova posta, a ti si se ne samo uzdravao od mrsa, kako crkva zapovijeda, nego si pride postio po nedjelu: Pokrovu, Vraevima, Aranelu i Savi. Osim toga, jednoniio si uoi velikih praznika. Osim toga, uz cijeli veliki post, kad je Primorcu najtei rad, kad bi se uvee loman vratio od kopanja vinograda, nikada veerao nijesi, to ne bi prije poloio etrdeset metanija pred ikonom Bogorodiinom, koja je visila nad tvojim krevetom. Dokle bi ti niice padao, apui starinske bonjake molitve, dotle bi Luka i Pera sjedjeli kraj ognjita, nestrpljivo oekujui veeru. A to mi je za udo, Pilipe, nijesi se ponosio svojim bogomoljstvom, nijesi druge otro osuivao zbog otstupanja od starinskih pravila, kao to rado ine prosti ljudi bogomoljci, nego si kroz prste gledao tue grjeie, samo to bi ponjekad blago savjetovao: "Nemojte tako, trista vam nita. Nijesmo na svijetu za hiljadu godina, nego za trenutak!" Kad bi se govorilo o bezakonju koje uzimlje maha, ti bi zavrio: "Valaj, neka radi svijet to god hoe, opet e se on bogu okrenuti kad mu nevolja dojadi. Tako je bilo i prije Isusa"... I ti, Pilipe, pravednie i bogomolje moj, dobra duo, ti, koji si sa tvrdim nadanjem oekivao "mirnu, nepostidnu koninu bez boljezni", ti svri onako alosno da os tade za priu! * One godine, nakon vanredno dobre ljetine, nastadoe mesojee vrlo rano i zapoee veselja, kakva dotle ne zapamtie u Ribniku. Graane i zagraane, teake i lacmane, bogate i uboge, mlado i staro - sve obuze pomama. Po zagrau puka nije preduivala. Toliko svadaba nije prije bivalo ni za tri godine. Zanatlije se ne trijenjahu po krmama, s veera do zore pjesma se orila po ulicama: jutra ne osvitae, a da se njekome ne uje pust glas, jer se krv mladika nemilice proljevala... etvrtkom i nedjeljom od podne, tijesne ulice ribnike bijahu pune nakaraene mladei, a kako se primicahu dani otpatanja, tako je i pomama rasla, te poljednjeg dana nijesi mogao sresti ni dijete, ni babu, ni starca, unjekoliko ne preruena. ta ete vie, kad Pilip Vrleta obavio glavu almom, a za almu zadjede kitu ruzmarina, a za pojas golem bjelokorac, predvodei desetak Slamua, Kordia, Krpua i Pozdrpa. Poljednji je iao Luka "Bleka", sa velikim mjeiem vina o ramenu.

U onolikoj vrevi, Pilip i druina ne svraahu panju na sebe, dokle se ne sretoe sa makarama, sa pravijem makarama, koje noahu slamenoga Krnevala, obuena u arene latinske haljine, sa visokim klobukom na glavi. To se desi pred gradskim vratima. Tada Pilip istre no, viui: - Stoj, trista ti nita! Stoj, lacmanski sine! Ko si ti? Makare, poznavi Pilipa, zabezeknue se, a kad on ponovi pitanje, onda stotinu grla viknu: - Trista ti nita, ovo je Krneval! - Je li ovo onaj iz Mletaka, trista mu njegovijeh! - Jest! jest, Pilipe! - A tebe sam i traio, lacmanski Krnevale! Kamo hara, bre! I Pilip zavitla noem, a Krneval sav uzdrhta, a u gomili se zaori smijeh. - Ne sijeci ga! - viknu "veliki sudija", vo makara. - Hajde s nama da mu najprije proitamo presudu. I povorka se isuka iz gradske upljaje, pa se raskola oko Krnevala. Dodue Pilip i njegova eta ne uestvovae u spaljivanju Krnevala, koje je, po obiaju, izvreno bilo u prvi mrak, na Velikom trgu. U to doba, Pilip, Krpue, Korde, Pozdrpi, sjeahu u prostranom dvoritu brae Krpua. Pilipu bjee dobaplau i tunjavi, te je toga veera kukao samo za starijem vremenima i vitezovima. Tako su poslije priali. * Proe i to, kao i sve, a "licu se brzo vidje opace" (nalije)! Nakon buna veselja, u gradu i zagrau zavlada mrtva tiina i sumornost. Svak se latio svoga obina posla, a, trijeznei se, svak se i prepade, jer prvijeh dana posta, svakog veera, poslije "blagoslova", latinski popovi grmljahu sa propovjedaonica proriui propast Ribniku, zbog njegove raskalanosti, zbog trinaest to mrtvijeh, to ranjenijeh ljudi. Govorilo se da i starac kaluer "soinjava otro slovo", koje e izgovoriti prve posne nedjelje, da e u njemu iz daleka, ali jasno prigovoriti Pilipu, i svijem Slamuama, Krpuama, Pozdrpima i Kordiima...

U tome protee est dana; a na osvit nedjelje zabijesni taka strahovita bura da je malo ko iz kue izaao. Toga dana do podne, mi djeca, ne odmicasmo se od ognjita. Vjetar je duhao neiskazanom silinom, juriajui na krov, na kapke, na dimnjak. Tetka je tutnjila po kui, raspremajui sa najamnicom. Kad pred ruak i ona sjede kraj vatre, ostade za dugo mualjiva, namrtena. Jednom progovori, kao za sebe: "Boe moj, je li brajo Pilip bio u crkvi?... Ba mi ruali na ognjitu, kad bahnu Luka Pilipov, blijed, zadihan i smrznu t. - Otkuda ti po ovakom vremenu, ako boga zna? - zapita tetka razrogaenijeh oiju. Luka sjede, okrete glavu od nas i otre dlanom oi. Bjee mu ispod etrdeset godina, visok, suh, ri. Jedino brinama napominjae oca, ali se brci ne slagahu sa njegovijem mlitavijem pogledom. - Ama otkuda ti, bolan? - pripita tetka. - Eto, do'odim od kaluera, alokanj ti sam! - odgovori on. - A ta si radio kod kaluera? - Borme, zvao ga da priesti au! ... I briznu u pla. Zanijemismo od uda. Tetka jedva progovori: - ta govori bolan? Zar se a naglo razbolio? - Nije naglo, alokanj ti sam! Lei logom ... od onoga, eto ti! - Ama otkada, jadan? - Ama od makara, eto ti. - O, Gospode! M, ti dolazi sedmi dan da mi javi, i to kad je pri skonanju, ako je istina? - A nije on dao. Ti zna njega. Velim mu ja: "Hajde, a..." Tetka ga prekide: :- Ama-ta je Pilipu? Je li punta? (zapaljenje).

- Nije punta. Ne moe da die, a kupi mu se dua u grudima, sve kao klupko, evo ovako. Tetka ustade. - Dajte mi, djeco, ogrta. Brzo ... A ti, Luka, kojeta bulazni. Kakvo klupko. Zar je dua kao konac? - Ama, ne velim to ja, tetka, alokanj ti sam, nego to kae strina Marija Slamuina. Ona ga je lijeila. Kuvala mu je piriku i vruu puru, stavljala mu na grudi, pa nita ne pomae. - Pametni ste vi svi, znam vas ja, - zavri tetka i stra niza stube. Luka blenu u nas, pa stra i on. A ja se ogrnuh, pa za njima. Vjetar bjee utolio za koliko njih dvoje prijeoe dvorite, a kada ja stupih na ulicu nadu se svom silom. Nigdje ive due ne bjee vidjeti. Svi kapci na kuama pozatvarani. More je bjenjelo. Na domaku kua Slamuinih, sretosmo se s kaluerom i crkvenjakom koji se vraahu. Tetka i kaluer progovorie njeto. Onda me ona ugleda. Gledala me otro za njekoliko, pa samo zaprijeti glavom i otide dalje. U dobro mi poznatoj gornjoj kamari bjee oko kreveta desetak ljudi i ena. Pera, suha, crnomanjasta ena, drae elo glave zapaljenu votanicu. Razmakoe se. Pilip je sjedio, naslonjen na mutav u trubu savijen. Bjee skroz preobraen. Tamni, upali obrazi, obrasli u bradi od njekoliko dana, oi usijane, elo prepuno bora. - ta je, brajo Pilipe, bolan! ta si se toliko prepao? - zapoe tetka. - A nijesam se prepao, trista mu... nego mi je krivo to e svijet priati! - odgovori on s nategom. Tetka ugasi svijeu, pa dade znak ostalijem da se odmaknu. - ta imaju da priaju? - veli ona. - Ma, to ne legne lijepo, nego tako previjen? - Ne moe. Gore mu je onda - prihvati snaha, a on zamaha prstom i veli:

- ta e priati!... Eto ti, kako je stari Pilip pod starost iao u makare, sram ga bilo. Kako ga je bog katigao... - Molim te, brajo Pilipe, ne govori lude rijei. To nije nikakav grijeh. - Ne, snajo, ne, grijeh je!... Ja dobro znam... Prekide ga tutanj njeijih koraka uz drvene stube i ue stari gluhi Jakov Korda, najvii ovjek zagraa ribnikoga, drug Pilipov od djetinjstva. - Ha! - uini gluvonja raskoraivi se. - ta je, Pilipalo, stara kozurino? Ti si vazda bio straljiv kao koza! - Bog s tobom! - viknu tetka, ali on nastavi: - Nije mu nita, kad ti kaem. Daj vode da ga polijem, pa ako ne skoi, evo glave. Njeki se poee smijati, ali se bolesniku namrti elo, a onaj gluhi avo, ne marei ni za to, primae se i viknu iz svega grla: - Zbilja, kako se uje Pilipalo? Pilip nas iznenadi viknuvi gotovo kao i Korda: - Jo malo, pa dobro! Ali, i ti e za mnom, prije nego to misli! Od naprezanja iznemoe i zakovrnu oima. Pera zakuka. Jedan Krpua pripali votanicu na kandilu. Sve se prekrstie. Bolesnikove grudi uasno se nadimahu, pa poe tie dihati. Njeko anu: - Sad e! Ali odjednom Pilip pogleda nas i zapita: - e je Luka? - Evo me, a - odgovori kroz jecanje Bleka. - Ne mui ni sebe, ni ove Ljude. Neu noas umrijeti. To mi je sad rekla pokojna ti mati. Svi se zgledae. Gluhi Korda prodera se: - Ama ta govori Pilipenda?

- Veli da ga ostavite na miru! - viknu tetka, pa izgura mene prvoga, pa sve ostale. U dvoritu Krpue, Slamue, Kordii i Pozdrpi u malo ne dooe do ruku, jer gluvonja viknu: - Ode Pilipenda, ode! I pravo je vala! Neka ga vrag nosi! - A kao zato je pravo, stara tovarino! - izdere se Nikola Pozdrp, paenog Pilipov... Ti si ga i naveo na grijeh. Ti si ga nagovorio da ide u makare. Bilo bi pokora da ih ene ne razdvojie. Ali proe est nedjelja posta, a stari, ilavi Primorac nikako da se s duom rastavi. Luka i Pera dvorili su ga svojski, ali na mahove oboje bi se zagledalo u njega, kao da pitahu: "Boga ti, a, hoe li se to kad svriti?" A "a", odgovarajui glasno na njihova nijema pitanja, govorae: "Boga mi, eco, i ja jedva ekam da svrim, ali ne mogu na silu!" Ja sam s tetkom jo dva puta bio svjedok kad su mu palili svijeu. Svijet se poe baviti udnijem dogaajem. Odnjekuda poe glas da je Pilip morao njeto teko zgrijeiti (osim makara), te se nee moi sa svijetom rastati, dokle se javno ne ispovjedi. Malo pomalo, to postade miljenje cijeloga Ribnika. Po svoj prilici, to su vjerovali Luka i Pera. Bilo je govora da se to bolesniku pomene, ali pred onijem muenikim licem, pred onijem blagim pogledom, pored uspomena na njegovo prolo ivljenje, niko ne imaae srca da to uini. Mogue je da bi stari Korda kadar bio to napomenuti, ali ga ne putahu u kuu. I tako, striko Pilip, sveti ovjek, na kraju ivota potpade runoj sumnji. Najzad, na veliki ponedjeljak, Pilip suvie oslabi, te se svakoga trenutka oekivalo njegovo skonanje. Ali Pilip doeka i Uskrs. Osvanu divno proletnje jutro. Crkvena porta bjee dupkom puna. Kad zvona zabrujae, kad se zaori pobjednika pjesma "Hristos voskrese", kad svetenik pred narodom ue u crkvu, tada ja i tetka, meu poljednjim bogomoljcima, ugledasmo Luku Pilipova. Ne bismo se vema zaudili da ugledasmo glavom Pilipa.

Luka je metanisao. Ispravljajui se, on je dizao ruke k nebu i izvrao glavu, kao to nikad od nikoga nije mogao vidjeti u Ribniku. Svi okoni gledahu ga u najveem udu. Tetka i ja jedva se progurasmo do njega. Ona ga povue za gunj. - ta je, Luko, bolan? Je li aa iv? On se najprije zagleda u nju, kao da ne razumijevae ta ga pita pa utee iz crkve. Mi se nadadosmo za njim. - Stani bolan! Stani za trenutak! Najzad se ustavi i stade zvjerati oko sebe, kao da se boji njeega. - ta je, Luko, ako boga zna? - Ne znam - poe on, obzirui se... Velika je stvar ... a me je poslao u crkvu ... Zakleo me je svaim na svijetu da idem... Rekao mi je: "Idi, sine; pa kad zazvone zvona, kad se zapoji "Hristos voskrese", onda u i ja vaskrsnuti... Bog mi je uinio milost da umrem u trenutku kad pravednici umiru!" Luka otra. Tetka ostade kao ukovana., pa joj lice sinu, prekrsti se i ree: - Slava tebi, Gospode... Dobri moj Pilipe, blato tebi! I poosmo najbrim korakom za Lukom. U dvoritu zatekosmo Peru, gdje cijepa drva. Tetka se naslonila na dovratak i stavi ruke na grudi. - ta je, Pera? ... Je li preminuo? Pera slegnu ramenima, baci sjekiru, pa sjede na kladu i briznu u pla. - ta je? Govori. - Nije umro. Ne moe da se rastavi s duom, - odgovori ena kroz jecanje. Onda i tetka sjede da plae... Koliko smo tako ajali, ja ne znam, tek me tre agor s ulice i tutanj koraka. Ue prvi gluhi Jakov Korda, a za njim Slamue, Krpue, Korde i Pozdrpi - njih desetak.

Pred kutnjim vratima, Jakov se okrete i rairi ruke rekavi: - Hajdemo, brao! Na moju duu sav grijeh! Tetka vrisnu i htjede potei prije njih, ali iznemoe. Oni ustrae uza stube. Ja se popeh poljednji. Pilip je leao kao i vazda. Luka je sjedio na kovegu. Poto opkolie krevet, Jakov stade elo nogu, rairi ruke i stade vikati: - Ristos voskrese, Pilipe brate! Ristos te zove, Pilipe brate, a mi emo da izvrimo stari obiaj, poto ne moe da se rastane s duom... Pilip ga. gledae uasnut. Pogleda naokolo, pa malo die ruke. Grozni starac dodade: - Pratajte se s njim, brao, pa da ga prihvatimo. Die se potmula grmljavina od glasova: - Oprosti, Pilipe!... Prataj, Pilile!... Zbogom, striko Pilipe!... Za divno udo, ni tetka, ni Pera, ni Luka, kao da nemahu moi ni snage da progovore, ni da mrdnu, premda im se vidjelo na licu da se protive, te u tren boji Kordii, Pozdrpi, Slamue, Krpue spopadoe bonog, iznemoglog starca i ispravie ga, a on zatrepta oima i glava mu klonu... Onda ga naelak spustie i poee ga redom cjelivati. Tetka, Pera i Luka zakukae, a ta mi kuknjava i dan danji odjekuje u uima, moj nezaboravljeni striko Pilipe!