NARODNE ALjIVE PRIE Svijetu se ne moe ugoditi Jedan ovjek, idui iz varoi kui, jahao na magarcu, a njegov sin,

momi od desetak godina, iao pored njega pjeice. Susretne ih jedna ena i ree: - To nije pravo, brate da ti jae a dijete da ti ide pjeice; tvoje su noge jae od njegovih! Onda starac sjae sa magarca, a podigne sina na sedlo. Malo dalje, sretne ih druga ena koja ree: - Nije lijepo od tebe, mome, da ti jae a otac da ti ide pjeice. Tvoje su noge mnogo mlae. Na to i otac i sin uzjau magarca, pa krenu dalje. Sretne ih trea ena, pa kae: - Kakva je to budalatina: dva matora magarca na jadnoj, slaboj ivotinji! Trebao bi neko da uzme batinu, pa da vas obojicu stjera. Onda otac i sin sjau sa ivotinje i obojica krenu pjeice: otac sa jedne strane, sin sa druga, a magarac u sredini. Sretne ih etvrta ena pa kae: - Ala ste vi tri udna druga! Zar nije dosta da dvojica idu pjeice? Ne bi li bilo lake da jedan od vas jae? Onda otac ree sinu: - Mi smo obojica svakako jahali na magarcu, sada valja da magarac jae na nama. Otac i sin obore magarca na zemlju, jedan mu svee prednje a drugi zadnje noge, pa ga onda uzmu meu se na kolac i tako ga ponesu. Kako su se ene, koje su ih susretale, jos vie smijale i udile, otac baci magarca na zemlju, i poevi ga drijeiti povie: - Ja sam lui i od ovoga magarca, jer hou cijelome svijetu da ugodim! Od sada u sa svojim magarcem da inim to je meni volja, a ljudi neka govore to im je drago. Tako otac uzjae magarca, a sin krene pjeice pored njega kui.Opis likova: Otac: strpljiv, mudar Sin: posluan, Pouka: Ljudima se nemoe ugoditi.

 , . : , . , , ; , . ; , ; , , ; , ; , , . Sve, sve, ali zanat Poe nekakav car sa svojom enom i sa keri da se eta po moru na lai. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune vjetar, pa ga baci ak u nekakvu zemlju, e se o njegovu carstvu nita i ne uje (kao ni on o ovome to do sad nita nije uo ni znao). Kad iziu na suvo, on nije smijo ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom nita, a ne znajui nikaka zanata, nijesu se mogli drukije raniti, nego se on najmi, da uva seoska goveda. Poto tu preive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu ker, koja je bila vrlo lijepa i ve dorasla do udaje, pa kae svom ocu i majci, da se drugom nikakom evojkom nee oeniti, do keri govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani stanu ga odvraati, da se proe te sramote; kako bi on, carski sin, uzeo govedarsku ker, kod toliki drugi carski i kraljevski keri itd. Ali sve zaludu! on kae: "Ja nju, ja ni jednu? Kad ve vide, da drukije ne moe biti, onda car polje jednoga svog vezira, da javi govedaru, da e car da mu uzme ker za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat zna carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, ovee! Kako e carev sin znati zanat? to e zanat carevu sinu? Zanate ljudi ue da se rane njima, a carev sin ima zemlju i gradove " Govedar kae opet: "E! ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam moje keri." Vezir se vrati, te kae caru, ta govori govedar. Sad postane udo jo vee. Oni su mislili, da e to za govedara biti najvea milost i est, to mu carski sin uzima ker; a on pita kakav zanat zna carev sin! Car polje drugoga vezira; ali govedar kae jedno te jedno: "Dok carev sin (veli) ne naui kakav go zanat, i ne donese mi svoju rukotvorinu, dotle nema nita od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati, te kae, da govedar neda evojke, dok carev sin ne naui zanat kakav go (samo nek je zanat); onda carev sin zae po ariji, da gleda kakav je zanat najlake nauiti. Odajui od duana do duana, i gledajui kako razlini majstori rade, doe na duan, e se pletu rogoine, i to mu se uini najlaki zanat; pa ga pone uiti, i naui za nekoliko dana; pa onda oplete sam jednu rogoinu, te je odnesu govedaru, i kau mu, da je carev sin nauio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogoinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mu kau: "etiri pare.'" - "E! (veli) dobro! etiri pare danas, etiri sjutra, to je osam, a etiri preko sjutra, to je dvanaest itd. Da sam ja taj zanat znao, ne bi danas uvao seoski goveda."

Pa im onda kae, ko je on, i kako je tu doao; a ovi se onda obraduju jo vema (to uzimaju evojku od cara, a ne od govedara), i s najveim veseljem vjenaju momka i evojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru lae i vojsku, te otide preko mora i nae svoju zemlju.