SVEUILITE U SPLITU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Seminarski rad

SPLITSKA MONUMENTALNA FONTANA BAJAMONTUA

Profesor: dr.sc. Ivan imat Banov Kolegij: Umjetnost XIX.st. - opi pregled i komparativne studije Studenti: Rudolf Mareti Katarina Sui

Split, 2013.

SPLITSKA MONUMENTALNA FONTANA BAJAMONTUA

Naziv Fontana monumentale, odnosno u hrvatskom prijevodu, Monumentalna esma, najee se navodio u mjesnim i pokrajinskim dnevnim listovima u vrijeme kada je Split imao svega 15 000 stanovnika, malu luku, neasfaltiranu i pranjavu obalu zasaenu murvama pa je velika i reprezentativna fontana na obali zaista izgledala monumentalno. Od 1890. do 1918., zbog podilaenja tadanjem politikom reimu, u upotrebi je naziv esma Franje Josipa I., dok je u dananje vrijeme fontana poznatija kao Bajamontijeva fontana Bajamontua.

Ova fontana, nekad toliko hvaljena, kasnije toliko napadana, nije postavljena na splitskoj obali isto kao ukras grada ve predstavlja spomenik podignut kao simbol tekuoj vodi koju je Split dobio 1880. godine nakon dugog razdoblja krajnjeg oskudijevanja vodom. Obnovom Dioklecijanovog vodovoda, od izvora rijeke Jadro do grada, zapoinje epohalan zahvat izvedbe smione arhitektonske ideje splianina Vicka Andria. Jo 1853., za vrijeme neelnika Vitturija, Andri istrauje ostatke rimskog akvedukta i izrauje projekt njegove obnove. Poticaj za dovod obilne koliine u grad vezan je i uz potrebe izgradnje eljeznice koja se u to vrijeme probija prema sjevernim dijelovima grada i ire okolice. S obzirom da splitska opina nije imala dovoljno novca za financiranje svih graevinskih radova, tadanji splitski naelnik, Ante Bajamonti, kao najvei investitor pri obnovi akvedukta i gradnji fontane, ponudio je izvedbu zahvata o svom troku. Koliko je obnova akvedukta, u duini od 9 kilometara, bila znaajna za Split, govori nam injenica da je do prije svega 50-ak godina voda iz Dioklecijanovog akvedukta potpuno opskrbljivala grad. Nakon to je 14. oujka 1880. godine do grada potekla ista i obilna voda s izvora Jadra, Bajamonti u Italiji naruuje nekoliko ukrasnih fontana koje je naumio postaviti na glavnim gradskim trgovima i mjestima okupljanja. Nedugo zatim zavrava njegov naelniki mandat, njegov nasljednik postaje Gajo Bulat koji, sreom, nastavlja s postavljanjem esmi i fontana u gradu.

Najvea, najistaknutija i najljepa bila je fontana na obali. Prema zamislima Bajamontijevih alegorija koje su se morale nai na fontani, talijanski kipar Luigi Ceccon izrauje umanjeni gipsani model i alje ga, poetkom 1880. godine, u Split na ogled. Nakon to je kartonski model u prirodnoj veliini, postavljen na dno obale, naiao na oduevljenje i odobravanje graana, zapoelo je skupljanje priloga za postavljanje fontane. U rujnu 1880. godine podignuta je fontana u cijeloj visini te je uspjeno isproban pritisak vode. Tijekom iduih mjesec dana montirani su bazeni i postavljene su ukrasne skulpture. Na vrhu fontane iz jedne mramorne peine izvirali su bogati mlazovi vode to su aludirali na rijeku Jadro dok su neto nie koljke koje su skupljale vodu predstavljale Salonitanski zaljev. Osmerokutni bazen, promjera 2.7 metara, predstavljao je Jadransko more na ijim su valovima bili izvedeni dupini, koljke i druga morska bia. Iz Jadrana su se razvila etiri vjetra, simbolizirana glavama koje su izbacivale velike mlazove vode, a takoer su dio skulpturalne dekoracije inila etiri morska konja koje su krotile sirene. Donji bazen, promjera 6.3 metara, bio je ukraen na svakom uglu velikom koljkom koje su doprinijele elegantnosti fontane. Osam figura, etiri tritona i etiri nereide, jedne s veslima, a druge s trozubima, u lijevoj ruci drale su koljku iz kojih su takoer izlazili veliki mlazovi vode. Konano, na vrhu same fontane, oko etiri zamiljena izvora Jadra, stajala su etiri genija: Civilizacija, Snaga Volje, Trgovina i Industrija. Nad izvorom, na ijem je podnoju s jedne strane bio uklesan opinski grb, a s druge strane datum otkria fontane, nalazio se velianstven lik visok dva metra. Predstavljao je zaviajnu ljubav, gol od pasa navie, desnom rukom oslonjen na konzulski snop simbol sloge graana, odlunim pogledom pruao je ruku prema istoku prema budunosti grada Splita. Stepenice i platforme bile su izvedene od bijelog brakog kamena, arhitektonski dio iznad njih od mramora iz Verone, a osam dekorativnih figura od mramora iz Carrare. Za vrijeme talijanske okupacije, 1941. 1943., faisti su u kipu na samome vrhu fontane vidjeli svoj borbeni simbol te su odluili obnoviti okrhnuti komad ruke. Naalost, 1944. godine, zapoinje dobrovoljna radna akcija Spliana kojom zapoinje sustavno devastiranje fontane na obali pri kojem je prvo nastradao lik na samome vrhu. Dvije jake detonacije 1947. godine rue fontanu do temelja, svi eventualni ulomci koji su preivjeli detonaciju, otueni su runo, a Vjeko Para, tadanji ravnatelj Galerije umjetnina, uspio je spasiti svega nekoliko ulomaka figura tritona, nereida i konja. Na molbu Duka Kekemeta, Para je nekoliko ulomaka ustupio Muzeju grada Splita u kojem se nalaze i danas zajedno s olovnom kutijom s posvetom na pergameni.

Iako ne postoje izvorni nacrti ni detaljni snimci, sauvana je obilna fotografska dokumentacija cjeline i pojedinih dijelova, a neki su izvorni ulomci sauvani u Muzeju grada pa prema tome postoje temelji za obnovu splitske fontane na obali. Danas postoji neosporna elja Spliana za obnovom, a pitanje koje se postavlja je obnoviti fontanu u izvornom obliku ili raspisati natjeaj za najbolje umjetniko rjeenje i nainiti neto sasvim novo? Miljenja smo da je fontana, sa crkvom svetoga Frane, palaom Bajamonti i Prokurativama koji su je okruivali, tvorila najljepu klasicistiku cjelinu dalmatinske arhitekture te je stoga treba obnoviti faksimilno.

LITERATURA: Duko Kekemet: Splitska fontana, Logos, Split, 1994. http://www.splitskafontana.com/