Herbert Marcuse - Covjek Jedne Dimenzije

BIBLIOTEKA
LOGOS
Ureuju: M. aldarovi, dr M. Filipovi, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpai, dr V. Jokanovi, dr A. Krei, N. Smailagi, dr V. Sutli, dr Lj. Tadi i A. arevi
HERBERT MARCUSE
Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLI
OVJEK JEDNE DIMENZIJE

RASPRAVE IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUTVA
Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.
POSVEENO
Prevela: BRANKA BRUJI
INGI
IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja ena je, u najmanju ruku, djelomice zasluna za stavove izraene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj zahvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritikim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izotrio svoja shvaanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober itali su rukopis u raznim fazama i pruili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foundation i the Social Science Research Council produili su mi dotacije, koje su uveliko olakale dovrenje ovih rasprava.
UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUTVO BEZ OPOZICIJE Ne slui li prijetnja atomskom katastrofom, koja bi mogla zbrisati ovjeanstvo, ouvanju ba onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se sprijei ovakva katastrofa zasjenjuju traenje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom drutvu. Ovi uzroci ostaju neodreeni, nerazotkriti, nenapadnuti od javnosti jer su u drugom planu, iza ope-razabrane prijetnje izvana za Zapad s Istoka, a za Istok sa Zapada. Jednako opeprihvaena je potreba za spremnou da se ivi na rubu opasnosti, da se sueli s izazovom. Mi se preputamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava, usavravanju rasipanja, kolovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono to oni brane. Pokuaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nainom na koji je organizirano drutvo i na koji ono organizira svoje lanove namah je konfrontiran s injenicom da razvijeno industrijsko drutvo postaje bogatije, vee i bolje perpetuiranjem ove opasnosti. Odbrambena struktura olakava ivot veem broju ljudi i proiruje ovjekovo gospodarenje prirodom. U takvim okolnostima naa sredstva masovne komunikacije nemaju mnogo potekoa kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Politike potrebe drutva postaju individualne potrebe i aspiracije, njihovo zadovoljenje podstie biznis i opi prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma.
10
UVOD
UVOD
11
Pa ipak je to drutvo u cjelini iracionalno. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti; njegov mir je odravan konstantnom prijetnjom rata; njegov rast ovisi represiji realnih mogunosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju individualne, nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako razliita od represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene stupnjeve naeg drutva, danas ne operira s pozicije prirodne i tehnike nezrelosti, ve s pozicije snage. Mogunosti (intelektualne i materijalne) suvremenog drutva su neizmjerno vee nego ikad prije. To znai da je razmjer dominacije drutva nad pojedincem takoe neizmjerno vei nego ikad prije. 'Nae drutvo je karakterizirano upokorenjem centrifugalnih drutvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na dvostrukoj bazi: nadmonom efikasnou i porastom ivotnog standarda., Dio cilja kritike teorije suvremenog drutva jest da se istrae korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i hove povijesne alternative. Kritika teorija analizira drutvo , s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili pervertirane mogunosti za poboljanje bitnih ljudskih okolnosti, t o su mjerila takve kritike? Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojei nain organiziranja drutva je procijenjen spram drugih moguih naina za koje se smatra da pruaju bolje anse za olakanje ovjekove borbe za opstanak; odreena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alternativa. Tako je svaka kritika teorija drutva od poetka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj
*) Pacify i pacification nemaju u Marcuseovoj upotrebi znaenje nasilnog umirenja vanjskim snagama, to bi ova rije mogla asocirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Pacifications u Marcusea znai: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e nismo prevodili stoga to bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea oznaava temeljni smjer transcendiranja postojeeg, to, zbog uestale upotrebe, jezino ne dozvoljava opisno prevoenje. (Op. prev.)
problem se javlja u dva uporita u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. Sud da je ljudski ivot vrijedan ivljenja ili, preciznije, da moe i treba biti uinjen vrijednim ivljenja. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a priori teorije drutva i iz njegova neprihvaanja slijedi (to je sasvim logino) neprihvaanje same teorije. 2. Sud da u danom dutvu postoje odreene mogunosti za poboljanje ljudskog ivota i odreeni putevi i sredstva za realiziranje tih mogunosti. Kritika teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstracija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojee drutvo raspolae ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom intelektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje individualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija drutva je povijesna teorija, a povijest je domena ansi u domeni nunosti. Prema tome, koji meu razliitim moguim i aktuelnim modima organiziranja i koritenja raspoloivih sredstava pruaju najvee anse optimalnog razvoja? Pokuaj da se odgovori na ova pitanja ukljuuje s poetka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila mogunosti optimalnog razvoja, kritika teorija mora apstrahirati od postojee organizacije i koritenja sredstava drutva i od rezultata ove organizacije i koritenja. Teorija drutva principijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaa dani univerzum injenica kao konaan kontekst valjanosti. To je, naime, analiza koja transcendira injenice na osnovu njihovih pritomljenih i negiranih mogunosti. Teorija drutva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog karaktera trascendencije l ).Mogunosti moraju biti unutar
1) Termine transcendentan i transcendencija upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritikom smislu: oni oznaavaju ten
12
UVOD
UVOD
13
dohvata analiziranog drutva; one moraju biti odredljivi ciljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojeih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije tj. transformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanovnitva koje potpada pod njih. Teorija drutva se bavi povijesnim alternativama koje obitavaju u danom drutvu kao subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternative postaju injenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Teorijski koncepti rezultiraju drutvenom promjenom. U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko drutvo konfrontira kritiku sa situacijom koja, ini se, liava kritiku same njezine osnove. Tehniki progres, proiren na cio sistem dominacije i koordinacije, stvara takve oblike ivota (i moi) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poraavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povijesnih mogunosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da je savremeno drutvo u stanju da obuzda drutvenu promjenu kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno drugaije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi nain ovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) drutvene promjene je, moda, najkarakteristinije ostvarenje razvijenog industrijskog drutva. Integraciju suprotnosti, koja je, kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvruje ope prihvaanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem, opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unutar jake drave. dencije, u feoriji i praksi, koje u danom drutvu premauju postojei univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogunosti). *) Kako contain: znai i sadravati, obuhvaati i obuzdavati, zadravati, ograniavati, a kako je izraz containment u ovoj Marcuseovoj knjizi najee u kontekstu: sadranost mogunosti za transcendiranje postojeeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadravanje unutar granica postojeeg to smo ga slobodno prevodili sa: sputavanje, ponekad ak apsorbiranje, nastojei da bar priblino izrazimo sabiranje oba znaenja u jednu rije.
Saeta komparacija izmeu formativnog stupnja teorije industrijskog drutva i njezine sadanje situacije moe pomoi da se pokae kako je izmijenjena osnova kritike. U vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stoljea, kritika industrijskog drutva je, izraujui prve koncepte alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji teorije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjerenosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i politikoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u drutvu: buroazije i proletarijata. To su jo uvijek osnovne klase u kapitalistikom svijetu. No, razvitak kapitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one vie nisu akteri povijesne transformacije. U najrazvijenijim podrujima suvremenog drutva bezobziran interes ouvanja i poboljanja institucionalnog status quoa sjedinjuje prethodno antagonistike snage. U onoj mjeri u kojoj tehniki progres osigurava rast i koheziju komunistikog drutva, uzmie ideja kvalitativnoj promjeni pred realistikim pojmovima neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti aktera i akcija drutvene promjene koje bi se dale demonstrirati, kritika je baena natrag na visoki stupanj apstrakcije. Nema vie tla na kome se sastaju teorija i praksa, misao i akcija, a k i najempiristikije analize povijesnih alternativa poprimaju izgled nerealistike spekulacije, a predanost njima stvari linog (ili grupnog) preferiranja. Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos injenicama koje, po svemu sudei, govore suprotno, kritika analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potrebna? Odgovor je konstantno isti: drutvu kao cjelini, svakom od njegovih lanova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije, ovjeanstvo na rubu unitenja, izruenost misli, nade i straha odlukama postojeih moi, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana konstituiraju optubu koja nije nimalo pristrana, a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'tre ovog drutva, ve samo njegov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamana racionalnost, koja pokree efikasnost i rast.
14
V O D
UVOD
15
Ovo drutvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time to ga ogromna veina stanovnitva prihvaa i to joj je nametnuto da ga prihvaa. Jo je smislena distinkcija istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali ova distinkcija mora biti osnaena. Treba da ljudi dou do toga da je sagledaju i da nau put od krive ka istinskoj svijesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu. tome e prispjeti samo ako je oivotvorena potreba da se promijeni njihov nain ivota, negiranje pozitivnog, odbijanje. Upravo ovu potrebu postojee drutvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za snabdijevanje dobrima u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajui, pri tome, znanstveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje ovjeka. Suoena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog drutva, kritika teorija ne raspolae osnovom za transcendiranje ovog drutva. Vacuum pogaa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritike teorije drutva bile razvijene tokom perioda u kome je potreba za odbijanjem postojeeg i njegovim prevratom bila inkorporirana u akciji utjecajnih drutvenih snaga. Te kategorije su bile bitno negativni i kritiki pojmovi koji su odreivali aktualne suprotnosti u evropskom drutvu devetnaestog vijeka. Ve je i sama kategorija drutvo izraavala otar sukob drutvene i politike sfere drutvo kao antagonistiko dravi. Slino tome, individuum, klasa, privatan, porodica oznaavali su sfere i snage koje jo nisu bile integrirane u dane uslove oznaavali su sfere napetosti i kontradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog drutva, ove kategorije gube svoju kritiku konotaciju i tendiraju tome da postanu deskriptivni, zavaravajui ili operacionalni termini. Pokuaj da se ponovo zadobije kritika intencija tih kategorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana drutvenim realitetom odpoetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu spekulativnu misao: od kritike politike ekonomije na filozofiju. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz injenice da je
analiza, tako, prinuena da proslijedi s pozicije izvan, kako pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i destruktivnih tendencija u drutvu. Moderno industrijsko drutvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U tome i jest sr problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne moe biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu to mora biti zasnovana na sposobnostima danog drutva. Ova neizvjesna situacija ukljuuje jo fundamentalniju neizvjesnost, 'ovjek jedne dimenzije e odpoetka do kraja oscilirati izmeu dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko drutvo kadro sputati kvalitativnu promjenu, konstituens predvidljive budunosti; (2) da postoje snage i tendencije koje e mogue slomiti ovo sputavanje i revolucionirati drutvo.' Ne mislim da moe biti dat jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu i ak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa, ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude sprijeen. Moda neki sluaj moe promijeniti situaciju. No, ni katastrofa nee donijeti promjenu ako poimanje onog to se zbiva i onog to je zaprijeeno ne preokrene svijest i ponaanje ovjeka. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog drutva, u kome tehniki aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih drutvenih i politikih uinaka. Naprotiv, to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i operacije koje mu slue i proiruju ga. U tom drutvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko to determinira ne samo drutveno potrebna zanimanja, vjetine i stavove ve i individualne potrebe i aspiracije. On tako ini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individualnih i drutvenih potreba. Tehnologija slui postavljanju novih, efektivnih i ugodnijih formi drutvene kontrole i drutvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvruje se, izgleda, u jo jednom smislu time to se iri na manje razvijena i, ak, na predindustrijska podruja svijeta,
16
UVOD
UVOD
17
a, isto tako, po tome to proizvodi slinosti u razvitku kapitalizma i komunizma. 4| Ne moe vie u suoenju s totalitarnim karakteristikama ovog drutva biti prihvaeno tradicionalno shvaanje neutralnosti tehnologije. Tehnologija kao takva ne moe biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnoloko drutvo je sistem dominacije koji je djelotvoran ve u pojmu i konstrukciji tehnike.* Nain kojim drutvo organizira ivot svojih lanova ukljuuje prvobitan izbor meu povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeenom razinom materijalne i intelektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. On anticipira specifine mode transformiranja i iskoriavanja ovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To je jedan od vie projekata projekt realizacije 2 ) . A kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim institucijama i odnosima, on tendira tome da postane ekskluzivan i da determinira razvoj drutva u cjelini. Kao tehnoloki univerzum, razvijeno industrijsko drutvo je politiki univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifinog povijesnog projekta iskustva, transformacije i organizacije prirode kao pukog materijala podreivanja. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuinje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, politika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u sveprisutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju drutvo i sadravaju tehniki progres unutar strukture dominacije. Tehnoloka racionalnost je postala politika racionalnost. Raspravljajui poznatim tendencijama razvijenog industrijskog drutva, rijetko sam davao posebne referencije. U obimnoj sociolokoj i psiholokoj literaturi sakupljen je
2 ) Termin projekte naglaava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII.
i opisan materijal tehnologiji i drutvenoj promjeni, znanstvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, promjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima vei broj neideolokih analiza injenicama poput Berle i Means, The Modem Corporation and Private Property, referata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change, takoe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. eleo bih naglasiti vitalan znaaj rada C. Wrighta Millsa i studija koje su esto loe primljene zbog simplifikacije, pretjerivanja ili urnalistikog tretmana. U tu kategoriju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wiliama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo, nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokrivene i zatiene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Moda se najupeatljivija evidencija moe dobiti jednostavno gledajui televiziju ili sluajui radio, glavni program, neprekinuto u trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne iskljuujui oglase, a mijenjajui povremeno stanice. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvijenijim suvremenim drutvima. Ima prostranih podruja unutar i izvan tih drutava gdje ne prevladavaju opisane tendencije rekao bih: jo ne prevladavaju. Ja ocrtavam te tendencije i pruam neke hipoteze, nita vie. Jt
* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. prev.)
JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO
1. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugodna, uhodana, razumna, demokratska nesloboda. To je znamen tehnikog progresa. Zaista, to moe biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji drutveno potrebnih, no bolnih izvedbi; koncentracija individualne inicijative u efektivnije, produktivnije korporacije; reguliranje slobodne konkurencije meu nejednako opremljenim ekonomskim subjektima; ogranienje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koe internacionalnu organizaciju sredstava. Moe se ponegdje zaaliti da ovaj tehnoloki poredak takoer ukljuuje politiku i intelektualnu koordinaciju no, ipak je to razvoj koji obeava. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u poecima i ranijim stupnjevima industrijskog drutva preputaju se viim stupnjevima tog istog drutva: oni gube svoje tradicionalno opravdanje i sadraj. Slobode misli, govora i savjesti su bile upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zatiivale bitno kritike ideje sainjene da bi nadomjestile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali institucionalizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu drutva u kome su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Kako sloboda od nude konkretna supstancija svake slobode postaje realna mogunost tako slobode pripadne stanju nie produktivnosti gube svoj sadraj. Neovisnost misli, autonomija i pravo na politiku opoziciju lieni su svoje bazine kritike funkcije u drutvu koje je, ini se, sve sposobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom naina na koje je organizirano. Takvo drutvo moe s pravom zahtijevati prihvaanje svojih principa i institucija i reducirati
22
OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO
23
opoziciju na raspravljanje i proizvoenje alternativnog programiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, ini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima porasta ivotnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao drutveno nekoristan, tim vie to on ukljuuje osjetne ekonomske i politike reperkusije i prijeti glatkom funkcioniranju cjeline. Zaista, ini se da nema razloga bar to se tie ivotnih potreba da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmiarske konkurencije individualnih sloboda. Slobodna inicijativa ve od poetka nije bila, u cjelini, blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je ukljuivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku veinu stanovnitva. Kad ovjek ne bi vie bio prisiljen da se potvruje na tritu kao slobodan ekonomski subjekt, iezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najveih ostvarenja civilizacije. Tehnoloki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za jo neispisanu domenu slobode s onu stranu nunosti. Sama struktura ovjekova egzistiranja bi bila izmijenjena; ovjek bi bio osloboen svijeta rada, koji mu namee strane potrebe i strane mogunosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u ivotu, koji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba, kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kontrola ne bi prijeila individualnu autonomiju, ve bi je omoguavala. To je cilj unutar mogunosti razvijene industrijske civilizacije, svrha tehnolokog racionaliteta. Pa, ipak, u postojeem djeluje suprotan smjer: aparat namee svoje ekonomske i politike zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u radno vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu kulturu. Suvremeno industrijsko drutvo tendira totalitarizmu na osnovu organizacije njegove tehnoloke baze. Jer totalitaran ne znai samo teroristiku politiku koordinaciju drutva ve, takoer, neteroristiku, ekonomsko-tehnoloku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potrebama, dodjeljujui interese. Ona tako spreava izbijanje efi-
kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu samo odreena forma vladavine ili naela partije ve, takoer, odreeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne iskljuuje pluralizam partija, novinskih listova, sila protutee itd. 1 ) Politike snage se danas potvruju svojom moi nad mainskim procesom i tehnikom organizacijom aparata. Vla"da razvijenih industrijskih drutava, i drutva u industrijskom razvitku, moe se odrati i osigurati samo kad uspije mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehniku, zanatstvenu i mehaniku produktivnost raspoloivu industrijskoj civilizaciji. Ova produktivnost mobilizira drutvo u cjelini, iznad, i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. Gola injenica da fizika (samo fizika?) mo maine nadmauje mo pojedinca i bilo koje posebne grupe pojedinaca ini mainu najefikasnijim politikim instrumentom u svakom drutvu u kome je bazina organizacija organizacija mainskog procesa. No, politiki smjer moe biti preokrenut; mo maine je bitno samo nagomilana i projektirana mo ovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mainu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu ovjeka. Savremeno industrijsko drutvo pokazuje da je doseglo stupanj na kome slobodno drutvo ne moe vie biti adekvatno odreeno tradicionalnim terminima ekonomskih, politikih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga to su te slobode postale beznaajne, ve zato jer su suvie vane da bi bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogunostima drutva. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativnim odreenjima jer bi ona significirala negaciju dominantnih formi. Tako bi ekonomska sloboda znaila osloboenje od ekonomije od nadreenosti ekonomskih snaga i odnosa, osloboenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zaraivanja za ivljenje. Politika sloboda bi znaila osloboenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. Slino tome, intelektualna sloboda bi znaila restauraciju individualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 62, 63.
24
J E D N O D I M N Z I O N A L N O DRUTVO
25
nikaciji i nametnutom miljenju, znaila bi ukidanje javnog mnjenja skupa s njegovim tvorcima. Nerealistian ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistiki karakter ve jakost onih snaga koje prijee njihovu realizaciju. Najefikasnije i najotpornije oruje protiv osloboenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju zastarjele forme borbe za egzistenciju. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i ak karakter ljudskih potreba iznad biotike razine. usmjerenosti predominantnih drutvenih institucija i interesa ovisi da li e mogunost da se neto ini ili pusti, uiva ili uniti, prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome drutvo zahtijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i zahtjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritikih mjerila spram postojeeg. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Krive su one koje su individuumu nametnuli posebni drutveni interesi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje takvih potreba moe u najveoj mjeri ugoditi ovjeku. No, ovakva srea nije okolnost koju treba podravati i tititi ako ona slui tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz anse za ozdravljenje. Rezultat je, tad, euforija u nesrenosti. Veina predominantnih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponaanjem i konzumcijom prema oglasima da se voli i mrzi ono to drugi vole i mrze spada u tu kategoriju krivih potreba. Takve potrebe imaju drutveni sadraj i funkciju koji su predodreeni izvanjskim moima nad kojima individuum nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i uvrene uslovima egzistiranja, mogu postati ovjekove vlastite potrebe, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo, one ostaju to to su bile od poetka: proizvodi drutva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Dominacija represivnih potreba je kompletirana injenica prihvaena u ignoranciji i porazu. No, ova injenica treba da bude rainjena kako u interesu onog sretnog indi-
viduuma tako i u interesu onih ija je bijeda cijena zadovoljenja ove sree. Jedine potrebe iji je zahtjev za zadovoljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe ishrana, odjea, stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne prihvaa preovlaujue drutvene interese kao vrhovni zakon misli i ponaanja postojei univerzum potreba i zadovoljenja je injenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povijesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima ukljuuje mjerila prioriteta mjerila u odnosu na optimalan razvoj ovjeka, svih ljudi, pod optimalnim koritenjem raspoloivih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sredstva su proraunljiva. Istina i krivost potreba odreuju objektivne uslove utoliko to su univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada i siromatva opevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni ne variraju samo u odnosu na podruja i stupanj razvoja ve, takoer, oni mogu biti odreeni samo u (veoj ili manjoj) kontradikciji spram postojeih. Koje sudite moe polagati zahtjev na to da bude autoritet odluivanja? U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje krive potrebe moraju rijeiti sami individuumi. No, samo u konanoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi sprijeeni u tome da budu autonomni, dok im se nameu stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov odgovor na to pitanje ne moe biti prihvaen kao njihov vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne moe s pravom prisvojiti prerogative da odlui koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudite je krivo iako naa osuda ne rjeava pitanje: kako mogu ljudi koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 )
2
) Pogledaj, str. 54, 55.
26
27
Sto represivno upravljanje drutvom postaje racionalnije, produktivnije, tehnikije i totalnije, to je manje mogue zamisliti sredstva i naine kojima bi ljudi mogli slomiti svoje suanjstvo i zadobiti vlastito osloboenje. Nametnuti um cijelom jednom drutvu jest, zacijelo, paradoksalna i skandalozna ideja. No, s druge strane, trebalo bi podvri pitanju pravednost drutva koje nipodatava ovu ideju dok cijelo svoje puanstvo pretvara u objekt totalnog upravljanja. Sve osloboenje ovisi osvijetenosti suanjstvu, a razvoj ove svijesti je stalno prijeen predominacijom potreba i zadovoljenja, to su, u velikim razmjerima, postale vlastite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomjeta jedan sistem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomjetanje krivih potreba istinskim, naputanje represivnog zadovoljavanja. Specifino obiljeje razvijenog industrijskog drutva jest uspjeno zaguivanje onih potreba koje treba da budu osloboene osloboene takoer od onog to je snoljivo, to se isplati i to je ugodno jer podrava i odreuje destruktivnu mo i represivnu funkciju drutva izobilja. Upravo drutvene kontrole insistiraju na svemonoj potrebi za proizvodnjom i konsumcijom suvinog; potrebi za zaglupljujuim radom kad on vie nije nunost; na potrebi za takvim nainima relaksacije koji olakavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje; na potrebi da se odre takve varljive slobode kao to su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slobodna tampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor roba u koje su utisnuti znakovi razliitih tvornica i patenata. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda moe postati moan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren pojedincu, nije odluan faktor u odreenju stupnja ljudske slobode, ve to moe biti izabrano i to izabire pojedinac. Kriterij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. Slobodan izbor u irokoj raznolikosti potronih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dobra i usluge podravaju drutvenu kontrolu nad ivotom rada i tjeskobe, tj. ako podravaju alijenaciju. Spontana rep-
rodukcija ovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomiju; ona samo svjedoi efikasnosti kontrole. Nae insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo mo sredstava masovne komunikacije u nametanju miljenja i da bi ljudi, sami po sebi, osjeali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. Objekcija promauje ono bitno. Ono to predodreuje ne poinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odluna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) izmeu datog i mogueg, izmeu zadovoljnih i nezadovoljnih potreba. Upravo tu takozvano izjednaenje klasnih razlika pokazuje svoju ideoloku funkciju. Kad se radnik i njegov upravitelj raduju istom televizijskom programu i posjeuju ista mjesta okupljanja, kad se tipkaica isto tako atraktivno dotjeruje kao ker njena poslodavca, kad crnac posjeduje Cadillac, kad oni svi itaju iste novine tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa, ve razmjer u kome svi slojevi drutva uestvuju u potrebama i zadovoljenju to slue ouvanju postojeeg. U najrazvijenijim podrujima suvremenog drutva je prevoenje drutvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika meu njima, izgleda, samo isto teorijska. Da li je stvarno mogue razluiti sredstva masovne komunikacije kao instrumente informacije i razonode i kao agense manipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogodnost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno zadovoljstvo i komercijalnu, te politiku korist involviranu u porastu stanovnitva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmunijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim karakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog drutva, njegova sposobnost da uveava i iri udobnost, da preokrene suvino u potrebu i destrukciju u konstrukciju, razmjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produetak ovjekova duha i tijela dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-
28
OVJEK J E D N E DIMENZIJE
29
laze svoju duu u automobilima, hi-fi setovima, kuama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini, u kuhinjskim aparatima. Promijenio se mehanizam koji vee pojedinca za njegovo drutvo, drutvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. Dominantne forme drutvene kontrole su tehnoloke u jednom novom smislu. Tehnika struktura i efikasnost produktivnog i destruktivnog aparata je bila, zacijelo, tokom cijelog novog vijeka glavni instrument podreivanja ljudi postojeoj drutvenoj podjeli rada. tavie, takva integracija je uvijek bila praena oitijim formama prinude: gubitkom sredstava za ivot, upravljanjem pravdom, policijom, oruanim snagama. To je jo uvijek. No, u suvremenom periodu se tehnika kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih drutvenih grupa i interesa, i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna, a svaka kontraakcija nemogua. Tad nije zaudno to je u najrazvijenijim podrujima ove civilizacije drutvena kontrola toliko introjicirana da je ak individualni protest podsjeen u korijenu. Intelektualno i emocionalno odbijanje da se ide naprijed poprima vid neurotinosti i impotentnosti. To je drutveno-psiholoki aspekt politikog zbivanja koje obiljeuje suvremeni period: iezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu, oito, reprezentirale mogunost novih formi egzistencije. Izraz introjekcija, izgleda, vie ne opisuje nain na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vri njegovo drutvo. Introjekcija sugerira raznolike, relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premjeta izvanjsko u unutarnje. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije, razliite i ak antagonistike spram izvanjske nude individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponaanja. )
3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlunu ulogu: njene funkcije socijaliziranja su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i z a c i j a , Naprijed, 1965. g., str. 81. i dalje.
U tome je realitet unutarnje slobode: ona uobliuje privatan prostor, u kome ovjek moe postati i ostati vlastitost. Tehnoloki racionalitet je osvojio i reducirao taj privatni prostor. Masovna proizvodnja i masovna potronja trae cijelog ovjeka, a industrijska psihologija je ve odavno prestala biti ograniena na tvornicu. Mnogostruki procesi introjekcije su, izgleda, okotali u gotovo mehanike reakcije. Rezultat nije harmoniziranje, ve mimesis: neposredno identificiranje individuuma sa svojim drutvom i, posredstvom toga, s drutvom u cjelini. Ovo neposredno, automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruivanja) ponovo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Njegova nova neposrednost je, ipak, proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. U tom procesu je odsjeena unutarnja dimenzija duha u kojoj se moe ukorijeniti opozicija status quo-u. Gubitak ove dimenzije, koja je obitavalite moi negativnog miljenja kritike moi uma, jest ideoloki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrijsko drutvo utiava i pomiruje opoziciju. Udar progresa obre um u podreivanje faktima ivota i dinamikoj sposobnosti da se proizvodi vie injenica i vee injenice istovrsnog ivota. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadrava injenice koje nisu povezane s represivnom moi cjeline. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima koje oblikuju njihov ivot, to nije na osnovu toga to oni daju zakon stvarima, ve na osnovu toga to ga prihvaaju ne zakon fizike, ve zakon njihova drutva. Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alijenacije doao u pitanje kada se ovjek identificira s egzistiranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vlastiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija, ve stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvijeni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektivna; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij-
30
31
skoj optubi tako i opravdanju; pred suditem ovih ostvarenja kriva svijest njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne oznaava kraj ideologije. Naprotiv, razvijeno industrijsko drutvo je, u odreenom smislu, ideologinije nego njegov prethodnik. Ovo utoliko to je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva politike aspekte dominirajue tehnoloke racionalnosti. Proizvodni aparat i dobra i usluge koje on proizvodi prodaje ili namee drutveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne transportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odijevanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa ija donose propisane stavove i navike, izvjesne emocionalne i intelektualne reakcije koje povezuju, vie ili manje ugodno, konzumatore s proizvoaima, a preko ovih s cjelinom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupani sve veem broju ljudi u sve vie slojeva, tad indokrinacija koju oni nose prestaje biti publicitet; ona postaje nain ivota. To je dobar nain ivota mnogo bolji nego prije i, kao takav, on se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jednodimenzionalne misli i ponaanja u kome su odbijene, ili reducirane na odreenja univerzuma postojeeg, one ideje, aspiracije i objektivne mogunosti koje, po svom sadraju, transcendiraju postojei svijet rasuivanja i akcije. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvantitativnog rasta. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene metode: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u drutvenim znanostima. Ope obiljeje je totalan empiricizam u tretiranju koncepata; njihovo znaenje je ogranieno na reprezentaciju odreenih operacija i ponaanja. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje.
novite dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma duine: 5 ) Mi, oito, znamo to podrazumijevamo pod duinom ako moemo rei to je duina nekog i svakog objekta, a od fiziara se vie i ne trai. Da bismo nali duinu objekta, moramo izvesti odreene fizikalne operacije. Pojam duine je fiksiran zato to su fiksirane operacije kojima se mjeri duina: to jest, pojam duine ne ukljuuje nita vie doli skup operacija kojima je duina odreena. Uope, pod pojmom ne razumijevamo nita vie nego skup operacija; pojam je sinonim odgovarajueg skupa operacija. Bridgman je vidio iroke implikacije ovog naina miljenja za drutvo u o p e 6 ) : Usvajanje operacionalnog shvaanja ukljuuje mnogo vie nego to je samo ogranienje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Ono znai dalekosenu promjenu u svim naim postupcima miljenja, u tome da se vie neemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u naem miljenju pojmova kojima ne moemo poloiti adekvatan raun u odnosu na operacije. Bridgmanovo predvianje se ostvarilo. Nov nain miljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psihologiji, sociologiji i drugim podrujima. Mnogi od onih najozbiljnije zabrinjavajuih pojmova su eliminirani na taj nain to se pokazuje da se njima ne moe adekvatno poloiti raun operacijama ili ponaanjem. Radikalni empiricistiki proboj (ja u kasnije, u poglavljima VII i VIII, preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistiki) tako pribavlja metodoloko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ; New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad usavrena i kvalificirana. Bridgman je proirio pojam operacije tako da on ukljui operacije olovkom i papirom teoretiara (u Philipp J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Boston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: poeljno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt, iako moda indirektno, s instrumentalnim operacijama. 6 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s , Ioc. cit., str. 31.
und
32
OVJEK JEDNE
DIMENZIJE
33
lektom. To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajuih elemenata uma formira komplementaran akademski udio u drutveno traenom ponaanju. Ozbiljnija je dalekosena promjena u cjelokupnoj obviknutosti miljenja izvan akademskih ustanova. Ona slui koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postojei sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vladavina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znai da vlada materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizike i boemske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog Oboavajmo ovaj tjedan zajedno, Zato ne probati obraenje Bogu, Zen, egzistencijalizam, bitniki nain ivota, itd. Ali takvi modi protesta i transcendencije vie nisu suprotni status quo-u, nisu vie negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio biheviorizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvorci politike i njihovi snabdjevai masovnim informacijama. Njihov univerzum rasuivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju vaenje, a koje, konstantno i monopolistiki ponavljane, postaju hipnotike definicije ili zapovijedi. Na primjer, slobodne su one institucije koje operiraju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajui modi su, po definiciji ili anarhizam, komunizam ili propaganda. Socijalistiki su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne inicijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer, univerzalno i iroko zdravstveno osiguranje, ili zatita prirode od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih slubi koje mogu otetiti privatni profit. Ova totalitarna logika etabliranih injenica ima svoj istoni pandan. Tamo je sloboda nain ivota koji je uveo komunistiki reim, a svi drugi, transcendirajui modi slobode su ili kapitalistiki, ili revizionistiki, ili lijevo sektatvo. Kretanje misli je zaustavljeno na barijerama koje se javljaju kao ogranienja samog uma. Ovakvo ogranienje misli, zacijelo, nije novo. Rast modernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u
empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kritikog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne strane, i nekritikog kvijetizma u odnoenju spram postojeih drutvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi velika javna tijela netaknuta, a Hobbes je drao da sadanjost treba uvijek biti preferirana, podravana i smatrana najboljom. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i spreavanju subverzije. Pa, ipak, ovim akomodirajuim konceptima uma je uvijek protivurjeila evidentna mizerija i nepravda velikih javnih tijela i djelotvorno, vie ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Postojali su drutveni uslovi koji su izazvali i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojeeg stanja. Bila je prisutna kako privatna tako i politika dimenzija u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opoziciju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane drutva, samoogranienje misli poprima vee razmjere. Povezanost znanstveno-filozofskih i drutvenih procesa, teorijskog i praktinog uma se potvruje iza lea nauenjaka i filozofa. Drutvo iskljuuje itav tip opozicionalnih operacija i ponaanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izgledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizika transcendencija neprihvatljiva znanosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno stanovite, prakticirano na veliko kao habitus misli, postaje nazor postojeeg univerzuma rasuivanja i akcije, potreba i aspiracija. Lukavstvo uma radi, kao to je to esto inilo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okree protiv napora da se misao i ponaanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite alternative. Teorijski i praktini um, akademski i drutveni biheviorizam se susreu na zajednikom tlu: tlu razvijenog drutva, kome je znanstveni i tehniki progres orue dominacije. Progres nije neutralan termin. On se kree prema specifinim ciljevima koji su odreeni mogunou da se poboljaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko drutvo se
34
35
pribliava stadiju u kome bi kontinuirani progres traio radikalan raskid s preovlaujuim smjerom i organizacijom progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (ukljuujui potrebne slube) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovoljene pri reduciranju nunog radnog vremena na marginalno vrijeme. Od tada bi tehniki progres transcendirao domenu nunosti gdje je sluio kao instrument dominacije i eksploatacije, to je, uslijed toga, ograniavalo njegovu racionalnost. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobnosti u borbi za pacifikaciju prirode i drutva. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu ukidanja rada. Izraz pacifikacija egzistencije ini nam se pogodniji da oznai povijesnu alternativu svijeta koji, putem internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog rata. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojeih drutava. Pacifikacija egzistencije znai razvoj ovjekove borbe s drugim ovjekom i prirodom pod uslovima koji vie ne organiziraju konkuretnske potrebe, elje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudici u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Dananja borba protiv povijesne alternative nalazi vrstu masovnu bazu u stanovnitvu, a svoju ideologiju u nepopustljivoj orijentaciji misli i ponaanja na dani univerzum injenica. Potvrivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko drutvo je suoeno s mogunou pacifikacije na osnovu svojih tehnikih i intelektnih ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Prividno dinamiko, ovo drutvo je potpuno statiki sistem ivota: samo sebi daje zamah u svojoj tlaiteljskoj produktivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadravanje tehnikog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojeem smjeru. to tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pacifikacije, uprkos politikim zaprekama koje namee status quo to su duh i tijelo ovjeka organiziraniji protiv ove alternative.
Najrazvijenija podruja industrijskog drutva u svakom pogledu pokazuju ove dvije znaajke: kompletiranje tehnolokog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadri unutar postojeih institucija. Tu je stalna protivurjenost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko drutvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efikasniju dominaciju ovjekom i prirodom, za sve efikasnije iskoritavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije. Organizacija koja slui miru je drugaija od organizacije za rat; institucije koje su sluile borbi za opstanak ne mogu sluiti pacifikaciji egzistiranja. ivot kao cilj je kvalitativno razliit od ivota kao sredstva. Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne moe se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politikih promjena, kao, vie-manje, spontan rezultat novih institucija koje konstituiraju nune preduvjete. Kvalitativna promjena takoe ukljuuje promjenu u tehnikoj bazi na kojoj ovo drutvo poiva bazi koja podrava ekonomske i politike institucije posredstvom kojih je stabilizirana druga priroda ovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehnika industrijalizacije je politika tehnika, a kao takva, ona prejudicira mogunosti uma i slobode. Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a industrijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No, kako sva sloboda ovisi pokoren ju izvanjske nunosti, to ostvarenje slobode ovisi tehnici tog pokorenja. Najvia produktivnost rada moe biti upotrijebljena za perpetuiranje rada, a najefikasnija industrijalizacija moe sluiti restrikciji potreba i manipuliranju s njima. Kad je postignut taj stupanj, proiruje se dominacija u ruhu izobilja i slobode na sve sfere privatne i javne egzistencije, integrira svu autentinu opoziciju, apsorbira sve alternative. Tehnoloka racionalnost razotkriva svoj politiki karakter kad postaje znaajan posrednik bolje dominacije, kreirajui istinski totalitaran univerzum, u kome su drutvo i priroda, duh i tijelo drani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.
JDNOD1MENZIONALNO DRUTVO
37
2. ZATVARANJE POLITIKOG UNIVERZUMA Drutvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u najrazvijenijim podrujima industrijske civilizacije, kombinira, u plodnom sjedinjenju, karakteristike drave izobilja i drave ratne angaovanosti. U poredbi s drutvom koje mu prethodi to je zaista novo drutvo. Oiene su, ili su izolirane, mrlje koje su svjedoile nezgode, a nad elementima koji su potresali drutvo zadobivena je kontrola. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija, pri emu je vlada sila koja stimulira, potpomae, a, ponekad, ak kontrolira; ukljuivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza, monetarnih aranmana, tehnike pomoi i shema za razvoj; postepeno asimiliranje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad, vodstva radnika i biznisa, aktivnosti ili apstrakcije razonode u razliitim drutvenim klasama; njegovanje unaprijed utvrene harmonije izmeu kolovanja i nacionalnog cilja; osvajanje privatnog domainstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem; otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. U politikoj sferi se ovaj tok manifestira upeatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma, dvopartijnost u vanjskoj politici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i iri se u domau politiku, gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju ak do stupnja hipokrizije i prisustva klieja. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upravo za mogunosti drutvene promjene jer obuhvaa nosioce sistema progresa klase, ije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. U Sjedinjenim Dravama je uoljivo sporazumijevanje i saveznitvo izmeu biznisa i organiziranih radnika. U La-
bor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao Centar za istraivanje demokratskih institucija 1963. g., kau nam: Dogodilo se to da se vie sindikat, u svojim vlastitim oima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo pojave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sindikat nee biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kompanija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za vee ugovore proizvodnji projektila i kad pokuavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i zajedniki trae da se prave projektili umjesto bombardera, ili bombe umjesto projektila zavisi od toga kakve ugovore imaju u depu. Britanska Laburistika partija, ije se voe natjeu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapreenju nacionalnih interesa, ima tekoa u ouvanju ak i umjerenog programa djelomine nacionalizacije. U Zapadnoj Njemakoj, gdje je Komunistika partija stavljena van zakona, Socijaldemokratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficijelno odbacivi marksistiki program. To je situacija u vodeim industrijskim zemljama Zapada. Na Istoku postepeno reduciranje direktnih politikih kontrola ukazuje na poveano oslanjanje na efikasnost tehnolokih kontrola kao instrumenata dominacije. Jae komunistike partije, u Francuskoj i Italiji, potvruju opi politiki smjer okolnosti time to prihvaaju minimum program, koji odbacuje revolucionarno uzimanje vlasti, a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku partiju stranim u smislu potpomognutosti stranim silama, postoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su strane utoliko to ilustriraju prolu (ili buduu?) povijest u realitetu naeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojeeg sistema, to nije samo na taktikim osnovama i kao privremena strategija ve zato to je oslabila njihova drutvena baza i jer se transformacijom kapitalistikog sistema promijenila objektivna situacija (kao to se promijenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu, koji potvruje tu promjenu u politici). Ove nacionalne komuni-
38
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
39
stike partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opozicije kojoj je dosueno da bude neradikalna. One svjedoe dubini i obimu kapitalistike integracije i uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojeeg drutva. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se nali razlozi za ove razvojne tokove. to se tie Zapada, oni su u slijedeem: prethodni konflikti unutar drutva su modificirani i sreeni pod dvostrukim (i meusobno povezanim) udarom tehnikog progresa i internacionalnog komunizma. Klasne borbe su smanjene, a imperijalistike suprotnosti suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove opasnosti, kapitalistiko drutvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moni stimulus proizvodnje i zapoljavanja podupirui, tako, visok standard. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije, koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala konflikte posredstvom beneficij alnih uinaka rasta produktivnosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje privremeno, u tom smislu to ne zadire u kor fenove sukoba koji je Marx naao u kapitalistikom nainu proizvodnje (suprotnost izmeu privatnog vlasnitva sredstava za proizvodnju i drutvene proizvodnosti) ili je transformacija same antagonistike strukture koja rastvara suprotnosti tako to ih ini snoljivim? I, ako je ova druga propozicija alternative istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socijalizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje drutvene promjene
Klasina marksistika teorija predvia prelaz iz kapitalizma u socijalizam kao politiku revoluciju: proletarijat razara politiki aparat kapitalizma, ali zadrava tehnoloki aparat podreujui ga socijalizaciji. U revoluciji je kontinuitet: tehnoloka racionalnost, osloboena iracionalnih ogranienosti i razaranja, odrava se i kompletira u novom
drutvu. Zanimljivo je itati sovjetskom marksistikom stavu ovom kontinuitetu, tako odlunom po znaaju za pojam socijalizma kao odlune negacije kapitalizma 1 ): (1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zakonima svake drutvene formacije, on se ne zavrava, poput drugih ekonomskih inilaca, prestankom zakona formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podreena ekonomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se dalje razvija poveanom brzinom. (2) Suprotno razvoju ekonomske baze u antagonistikim drutvima, tehnologija se sad ne razvija skokovito, ve postepenom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri emu iezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevantno u kontekstu). Tehnika racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni aparat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, orua, iskoritavanje sredstava ve i na nain rada kao adaptaciju na mainski proces i rukovanje njime na znanstveno organiziranje. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fiziko utjelovljenje tehnoloke racionalnosti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistiki razvitak svih proizvodnih snaga. No, Marx je drao da e organizacija i usmjerenje proizvodnog aparata od strane neposrednih proizvoaa unijeti kvalitativnu promjenu u tehniki kontinuitet: naime, proizvodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slobodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnolokoj strukturi, i to u onom razmjeru u kome tehniki aparat prodire u javnu i privatnu egzistenciju svih sfera drutva, tj. postaje medij kontrole i kohezije u politikom univerzumu koji inkorporira radniku klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biu alijenirane od ovog univerzuma, da osvje) A. Zworkine, The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning, a Soviet view,. T e c h n o l o g y a n d C u l t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.
1
40
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
41
tavaju totalnu nemogunost da nastave ivjeti u ovom univerzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. tanje ivota i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; kamen temeljac marksistike teorije 2 ) jest stanovite da se oslobodilake povijesne snage razvijaju unutar postojeeg drutva. Sad drutvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, konstituiraju instrumente u cjelini iji je raison d'tre kompletiranje nadmone produktivnosti, zapreuje upravo takvu novu svijest, takav prostor unutar, prostor za transcendiranje povijesne prakse. Vrhunsko obeanje postojeeg drutva jest sve komforniji ivot za sve vei broj ljudi. Budui da je integralni dio danog drutva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima, to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno drugaiji univerzum akcije i rasuivanja. Brutalnost, kojom su ukljueni u dani tok oni iji je ivot pakao drutva izobilja, podsjea na odreena prakticiranja srednjeg vijeka i poetka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, manje neprivilegiranih, zbrinjava drutvo tako to zadovoljava potrebe. Uslijed toga je suanjstvo ugodno, a moda ak neprimjetno. Drutvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnika klasa u razvijenim podrujima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlunoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog sociolokog istraivanja. Nabrojat u glavne inioce transformacija. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihike energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uvelike relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troi i iznurava svoju fiziku energiju u radnom procesu, ak i kad radi s mainama. Marksistiki pojam govori protiv fizike muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizike energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje vika vrijednosti namee revoltirajue, nehumane aspekte eksploatacije. To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i
2
alijenacije fizioloka i bioloka dimenzija klasinog kapitalizma. Tokom prolih stoljea je vaan razlog alijenacije bilo posuivanje biolokog individualiteta ljudskog bia tehnikom aparatu: on je bio nosilac orua; tehnike jedinice ne bi mogle nastati bez inkorporiran ja ovjeka kao nosioca orua. Priroda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihikom i fiziolokom deformacijom. 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapitalizmu modificira ponaanje i status eksploatiranih, iako zadrava eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju vei dio radnog vremena (ako ne i itavo), ostaje, kao ivotni poziv unutar tehnolokog ansambla, iscrpljujue, zagljupljavajue nehumano robovanje. Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja mainskih operacija (vie nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo jo zamornije 4 ) . Dodue, sve to izraava zaustavljenu, djelominu automaciju, koegzistenciju automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. No, ak pod tim uslovima tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) mentalni napor 5 ). Za poduzea koja su vie uznapredovala u automaciji naglaava se transformacija fizike energije u tehniku i mentalnu umjenost: . . . vjetina glave vie nego ruke, logiara radije nego radnika u cehu; nerva prije nego miia; navigatora, a ne manuelnog radnika; ovjeka koji podrava radije nego izvrioca operacije 6 ). Ova vrsta vjetog porobljavanja nije bitno razliita od porobljenosti tipkaice, bankovnog blagajnika, prodavaa koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Standardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne slube.
3 ) Gilber Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s obt e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. biljeka. 4) Pogledaj Charles Denby, Workers Battle Automation, N e w s a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960. 5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX. 6) Ibid., str. 195.
jects
) Pogledaj, str. 54.
44
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
45
Tehnoloka promjena koja tendira da prevlada mainu kao individualni instrumenat proizvodnje, kao apsolutnu jedinicu, dokida, izgleda, Marxovo shvaanje organskom sastavu kapitala i s njim teoriju stvaranju vika vrijednosti. Prema Marxu, maina nikad ne stvara vrijednost, ve samo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok viak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije ivog rada. Maina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se uva minuli rad (mrtvi rad) i determinira ivi rad. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i ivog rada; ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana mainom, a ne individualnim uinkom 1 4 ), tavie, postaje nemogue i samo mjerenje individualnog rezultata: U najirem smislu automacija znai, po svom uinku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne moete mjeriti rezultat rada pojedinog ovjeka; treba mjeriti, naprosto, koritenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta pojma . . . nema vie, na primjer, uope razloga za plaanje ovjeka po komadu ili po satu, to e rei, nema vie razloga da se zadri dvostruki sistem plaanja plaa i nadnica 1 5 ). ' Daniel Bell, autor ovog izvjetaja, ide jo dalje; on povezuje tehnoloku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: industrijalizacija nije nastala s uvoenjem fabrika, ona je ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad moe biti mjeren, kad ovjek moe biti upregnut u slubu, kad moete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada, izraene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu 1 ili po satu, dobili ste modernu industrijacizaciju ) . Ono to je u pitanju na osnovu ove tehnoloke promjene, mnogo je vie nego platni sistem, odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompatibilnost tehnikog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija.
) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chang e , loc. cit., str. 8. 16 ) Ibid.
15 14
(3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se manifestiraju u iroko raspravljanoj drutvenoj i kulturnoj integraciji radnike klase u kapitalistiko drutvo. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji esto daju marksisti, udno je inkonzistentan. Moe li se razumjeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja odreenih promjena u drutvenoj egzistenciji? ak pod pretpostavkom visokog stupnja ideoloke neovisnosti, spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proizvodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimiliranje u potrebama i aspiracijama, u ivotnom standardu, u aktivnosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pitanje da li se moe govoriti dobrovoljnoj integraciji (Serge Mallet) u ikakvom drugom doli ironinom smislu. U sadanjoj situaciji su predominantna negativna obiljeja automacije: ubrzan tempo, tehnoloka nezaposlenost, jaanje pozicije organiziranja, porast nemoi i rezignacije na strani radnika. Kako mnagement preferira inenjere i ljude s fakultetskom diplomom, to opadaju anse napredovanja 1 7 ) . No, postoje i druge tendencije. Ista ova tehnoloka organizacija koja pospjeuje mehaniku zajednicu na radu takoe rezultira veom meusobnom ovisnou 1 8 ) , te integriranjem radnika s fabrikom. Moe se zapaziti gorljivost radnika da uestvuju u rjeavanjima proizvodnih problema, enja da se aktivno pridrue, primjenjujui na tehnike i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se, oito, dobro uklopio u tehnologiju 19 ). U nekima od tehniki najrazvijenijih poduzea radnici ak pokazuju vlastiti interes za njega esto zamijeen rezultat radnikog uestvovanja u kapitalistikom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na vie mjesta. 18 ) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189. 19 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.
46
47
soko amerikanizirane Caltex rafinerije, u Ambsu, Francuska, moe posluiti karakteriziranju ovog smjera. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udruuju s preduzeem: To su profesionalne, drutvene, materijalne spone: vjetina koju stiu u rafineriji, injenica da su se navikli na odreene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni; mnogostruke socijalne beneficije na koje mogu raunati u sluaju nagle smrti, ozbiljne bolesti, nesposobnosti za rad, na kraju, starosti. Ovo proirenje njihove sigurnosti preko produktivnog perioda ivota n a p r o s t o je na temelju toga to pripadaju firmi. Tako iz shvaanja ivom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle financijskom poslovanju firme s neoekivanom usredotoenou i lucidnou. Delegati u .Comits d'enterprise' ispituju i raspravljaju ra unima kompanije s istom ljubomornom panjom koju bi im posvetili savjesni dioniari. Uprava Caltexa moe, doista, zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slau da, radi potrebe novih investicija, odgode svoje zahtjeve za povienjem plaa. No, oni poinju pokazivati znakove ,legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francuskih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zakljuile te filijale. Oni se usuuju da idu tako daleko da osporavaju trokove proizvodnje i sugeriraju mjere za tednju. 20 ) (4) Novi tehnoloki svijet rada tako ojaava slabljenje pozicije radnike klase kao pozicije negacije. Radnika klasa nije vie iva opozicija postojeeg drutva. Ta tendencija je
) Serge Mallet, Le Salaire de la technique, u: La N e f , n o . 25, Paris, 1959, str. 40. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Dravama ilustrira slijedea z a p a n j u j u a izjava sindikalnog voe Ujedinjenih automobilskih radnika: esto . . . bi se sastali u holu sindikata i razgovarali pritubama k o j e su podnijeli radnici, te to da napravimo povodom njih. Kad sam slijedei dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzea, p r o b l e m je bio ve rijeen i sindikatu nije pripala zasluga udovoljenja pritubi. Postaje to borba lojalnosti . . . sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Moramo pronai druge stvari koje r a d n i k eli, a poslodavac nije voljan da mu i h prui . . . M i istraujemo. M i istraujemo L a b o r L o o k s a t L a b o r . A C o n v e r s a t i o n ; Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions, 19R3., str. 16. i dalje.
20
ojaana rezultatima tehnoloke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika na strani organizacije i direkcije. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) Kapitalisti efovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri; onrpreuzimaju funkciju birokrata u maini korporacije. Opipljiv objekt eksploatacije iezava iza fasade objektivnog realiteta, a u sklopu obimne hijerarhije izvrnih i upravnih odbora koji se proiruju daleko preko pojedinane ustanove u znanstveni laboratorij i istraivaki institut, nacionalnu vladu i nacionalni cilj. Mrnja i frustacija su liene svoje odreene mete, a tehnoloki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . U formi mnogih sloboda i komfora, a s tehnikim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu ovjekova podreivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obiljeje je premona racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamraujui razliku krive i istinite svijesti. Jer injenicu da se odluke ivotu i smrti, linoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima ovjek nema kontrole, ne moe kompenzirati ni koritenje administrativne kontrole, za razliku od fizike (glad, lina ovisnost, snaga), ni promjena u karakteru tekog rada, ni asimiliranje razliitih grupa zanimanja, a niti izjednaenje u sferi konzumacije. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi, no oni su robovi jer ropstvo nije odreeno ni poslunou niti teinom rada, ve statusom pukog instrumenta, reduciranjem ovjeka na status stvari 2 3 ). To je ista forma suanjstva: egzistirati kao instrument, kao stvar. Takav nain egzistiranja nije prevla21 ) Je li jo uvijek potrebno optuivali ideologiju revolucije upravljanja? Kapitalistika proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeivanje i prisvajanje vika vrijednosti, te kapital, instrument dominacije ovjeka nad ovjekom. Bitna obiljeja ovog procesa nisu ni na koji nain promijenjena poveanjem broja dioniara, odvajanjem vlasnitva od upravljanja. 22 ) Pogledaj str. 27, 28. 2 3 ) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e ; Paris, Presses Universitaires, 1958., vol. III, str. 600.
48
OVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49
dan kad je ta stvar oivljena i kad bira svoju materijalnu i intelektualnu hranu, kad ne osjea da je stvar, kad je ista, zgodna, pokretna stvar. I obratno, kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnoloke forme, sami organizatori i upravljai sve vie ovise maineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova uzajamna ovisnost nije vie dijalektiki odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za meusobno priznavanje, ve zatvoren krug koji obuhvaa i Gospodara i Slugu. Upravljaju li tehniari ili njihova vladavina pripada drugima, onima koji se oslanjaju na tehniare kao svoje planere i egzekutore? . . . pritisak dananje, visoke tehnoloke utrke u naoruanju oduzeo je iz ruku odgovornih slubenika vlade inicijativu i mo da donose presudne odluke i dao je u ruke tehniara, planera i nauen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduenih za interese svojih poslodavaca. Njihova je dunost da izmisle nov sistem oruja i da uvjere rukovodioce vojske da budunost njihove vojne profesije, a i budunost zemlje ovisi kupovanju toga to su oni izmislili. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoouvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije ne samo radi svoga oruja ve i radi njihova znanja kakvo je oruje njoj potrebno, koliko e ono stajati i za koliko e ga vremena dobiti 2 5 ) . Zatvoreni krug je, odista, adekvatna slika drutva koje samo sebe iri i perpetuira u vlastitom unaprijed utvrenom cilju gonjeno porastom potreba koje ono stvara i, istovremeno zadrava unutar sebe. Izgledi sputavanja
vrlo realnu mogunost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao permanentan, tj. komunizam bi nastavio da koegzistira s kapitalizmom. U isto vrijeme kapitalizam bi, i nadalje, bio sposoban da zadri i, ak, povea ivotni standard za sve vei dio stanovnitva. Ovo, uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodikom rasipanju sredstava i sposobnosti, i posredstvom toga. Ta sposobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizikom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli faistiki sistemi, i posredstvom njih. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d) porastu produktivnosti rada (tehniki progres); poveanju nataliteta stanovnitva; permanentnoj ekonomiji odbrane; ekonomsko-politikoj integraciji kapitalistikih zemalja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim podrujima.
Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokuaj da se suvremeni razvoj projicira u budunost uz pretpostavku relativno normalne evolucije, tj. zanemarujui
) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; American Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9. 25) Ibid.
24
Tad bi produena suprotnost izmeu proizvodnih sposobnosti drutva i njihova destruktivnog i ugnjetavakog koritenja traila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovnitvu da se odstrane ekscesivni potencijaliteti, da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit, te elja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. Vladajui javnim i privatnim poslovanjem, jaajui unaprijed zasnovanu harmoniju izmeu interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih muterija i slugu, sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti upravljanju. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirai sistema dominacije, njega nee izmijeniti sami po sebi ni djelomina nacionalizacija ni proireno uee radnika u rukovoenju i profitu. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jedna od njih je inherentna u samom tehnikom progresu upravo automacija. Smatram da je irenje automacije vie nego kvantitativan rast mehanizacije ona je promjena u
50
51
karakteru bazinih proizvodnih snaga 2 ) . Izgleda da je automacija do granica tehnike mogunosti inkompatibinla s drutvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljee prije nego to je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eksplozivne tendencije: Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje zbiljske moi ovisi manje radnom vremenu i kvantitetu utroenog rada nego moi instrumenata pokretnih u toku radnog vremena. Ti instrumenti i njihova mona efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi postignutom stupnju znanstvenog i tehnolokog progresa drugim rijeima, primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad nije vie zatvoren u proizvodni proces, ve se ovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . . U ovom preinaenju nije vie glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vri sam ovjek niti je to njegovo radno vrijeme, ve prisvajanje njegove proizvodne snage, njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova drutvenog bia jednom rijeju, razvoj drutvenog individuuma. Kraa tueng radnog vremena, na kojoj sad jo uvijek poiva (drutveno) bogatstvo, javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme prestaje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nuno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. Viak rada mase prestaje biti uslov razvoja opeg bogatstva, isto tako kao to i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti ovjeka. Tako se rui onaj nain proizvodnje koji poiva na prometnoj vrijednosti . . . 2 7 )
) Pogledaj, str. 43. ) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje. Pogledaj takoer str. 596.
27 26
Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog industrijskog drutva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan katalizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehniki instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, drutveni proces automacije izraava transformaciju ili, preciznije, transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od ovjeka, postaje neovisan producirajui objekt, te, tako, i sam subjekt. Automacija bi, postavi proces materijalne proizvodnje, revolucionirala cijelo drutvo. Dovedena do savrenstva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu reui lanac koji vee ovjeka za maineriju, tj. mehanizam posredstvom koga ovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Potpuna automacija u domenu nunosti bi otvorila dimenziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstituiralo ovjekovo privatno i drutveno bie. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma organizirana radnika klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Radnika klasa insistira na ekstenzivnom koritenju ljudske radne snage u materijalnoj proizvodnji i utoliko se opire tehnikom progresu. Postupajui tako, ona se suprotstavlja efikasnijem koritenju kapitala prijei intenzivirane napore da se podigne produktivnost rada. Drugim rijeima, kontinuirano zaustavljanje automacije moe oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu poziciju kapitala, prouzrokovati dalekosenu depresiju i, na osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa. Ova mogunost postaje utoliko realistinija to se borba za presti izmeu kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i drutvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven odreen tehniki nivo, automacija u sovjetskom sistemu moe bre proslijediti posredstvom moi totalnog upravljanja. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu prestia u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubrza racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija nailazi na vrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije praen politikom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sjedinjenim Amerikim Dravama rukovodstvo radnika, po svo-
52
30
53
jim ciljevima i sredstvima, ne prekorauje okvir koji je zajedniki nacionalnim i grupnim interesima (pri emu su ovi posljednji izrueni i podreeni prvima). Ove centrifugalne snage se jo uvijek dadu srediti unutar postojeeg. Takoer i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znai umanjenje politike moi opocizije. Kako u tom procesu raste udio inenjera, tehniara, slubenika i slino, politika radikalizacija bi morala biti praena izrastanjem neovisne politike svijesti i akcije unutar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, meutim, mali izgledi u razvijenom industrijskom drutvu. Realiziranje tenje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom industrijskih sindikata 2 8 ) , ako uope uspije, moe rezultirati porastom sindikalne svijesti tih grupa, no teko da bi urodilo njihovom politikom radikalizacijom. Politiki, prisustvo vie radnika .bijelih ovratnika* u radnikim sindikatima dat e liberalnim i radnikim zagovornicima ansu da s vie osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao grupe koja vri pritisak bit e jo vie proirena, a radniki predstavnici e neizostavno biti ukljueni u dalekosena pogaanja oko nacionalne politike ekonomije 2 9 ) . Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifugalnih tendencija ovise, u prvom redu, sposobnosti ovlatenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svoju ekonomiju zahtjevima drave dobrobiti. U te zahtjeve spada ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast njenih trokova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima, proiren program inostrane pomoi, opsena drutvena sigurnost, javni radovi irokih razmjera, mo) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chang e , Ioc. cit. str. 11. i dalje. 29 ) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford University Press, 195ft., str. 319. i dalje. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezina je metafora koja oznaava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik blue collar). Op. prev.
28
da, ak i djelomina nacionalizacija ). Vjerujem da e dominantni interesi postepeno i oklijevajui prihvatiti te zahtjeve i da e povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moi. Preimo sad na izglede apsorbiranja drutvene promjene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom drutvu 3 1 ).Raspravljanje je ve od poetka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnou: a) kronoloki, sovjestsko drutvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim sektorima koji su jo uvijek na pretehnolokoj razini, i b) strukturalno, njegove ekonomske i politike institucije bitno su razliite (totalna nacionalizacija i diktatura). Isprepletenost ova dva aspekta pojaava tekoe analize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da tee bez planiranih rasipanja i antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameu interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje jo uvijek nepodmirenih vitalnih potreba ve je ona prisiljava na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i politikih potreba ili, moda, simultane su s njima. Ima li izgleda da ta vea racionalnost industrijalizacije, samo znak i prednost historijske zaostalosti, iezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, ba ta historijska zaostalost u uslovima prestia u koegzistenciji prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim reimom? I, napokon, da li bi sovjetsko drutvo, nakon to je postiglo cilj dostizanja i prestizanja, bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena?
30 ) Jaki segmenti borbenog radnikog pokreta u onim manje razvijenim kapitalistikim zemljama gdje je taj pokret jo uvijek iv (Francuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologijske i politike racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost internacionalne borbe za presti e vjerovatno ojaati snage ove racionalizacije i pogodovat e adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim podrujima. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press, 1958.
M a r x i s m ; New York:
54
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
55
Argument historijske zaostalosti prema kome, u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaostalosti, osloboenje, nuno, mora biti djelovanje prisile i upravljanja nije samo sr sovjetskog marksizma ve, takoer, i teza teoretiara prosvijeene diktature od Platona do Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teko opovrgnuti. Njena je zasluga to priznaje, bez mnogo hipokrizije, materijalne i intelektualne uslove koji spreavaju genuino i inteligentno samoodreenje. tavie, pred tim argumentima je detronizirana represivna ideologija slobodi, po kojoj ljudska sloboda moe cvjetati u ivotu ispunjenom mukotrpnim radom, siromatvom i glupou. Odista, prije nego to drutvo moe postati slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje lanove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potrebama pojedinca; mora robove osposobiti da ue, vide i misle, pa tek onda oni mogu znati to se zbiva i to oni sami mogu uiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da budu zadovoljni u toj ulozi, nuno je da njihovo osloboenje doe izvana i odozgo. Politiko telo e ga prinuditi slobodom da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve kakvi treba da izgledaju, mora im se pokazati pravi put koji oni trae 3 2 ) . No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne moe odgovoriti na vjeno ivo pitanje: tko odgaja odgajivae i gdje je dokaz da su oni u posjedu dobra? Pitanje ne moe biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako primjenljivo na odreene demokratske forme vladavine u kojima sudbonosne odluke onome to je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvruju izabrani predstavnici) izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaene indoktrinacije. Jedini mogu izgovor (koji je dosta slab!) za prosvijeenu diktaturu jest da oajan rizik
32
koji ona ukljuuje, vjerovatno, nije oajniji, ni po veu cijenu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako i autoritarna drutva. Pa, ipak, dijalektika logika insistira, suprotno jeziku brutalnih injenica i ideologije, da robovi moraju biti slobodni za svoje osloboenje prije nego mogu postati slobodni, te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zadobiva. Marxov stav da osloboenje radnike klase mora biti djelo same radnike klase postavlja to a priori. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti ve u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Istina, tu je i prva faza socijalistike izgradnje, tokom koje novo drutvo nosi na sebi tragove starog drutva iz ije utrobe izlazi 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog u novo drutvo se dogodila poetkom te faze. Prema Marxu je druga faza, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalitativno nov nain ivota, koji izvire iz novog naina proizvodnje, pojavljuje se u socijalistikoj revoluciji. Revolucija je, ujedno, kraj i na kraju kapitalistikog sistema. Socijalistika izgradnja poinje prvom fazom revolucije. Na osnovu toga je prvom fazom odreen i prelaz od svakome prema njegovu radu na svakome prema njegovim potrebama i to ne samo stvaranjem tehnoloke i materijelne baze ve, takoer, (a to je odluno!) nainom na koji se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane neposrednih proizvoaa treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije ovjeka. To je drutvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bia koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svoga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i sposobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i kolektivno, u nunosti koja ograniava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto nunou, bilo istinska samonametnuta nunost. Za razliku od ove koncepcije, faktiki razvoj u sadanjem komunisti33 ) K . Marx, K r i t i k a 1950, str. 21
G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,
) Ruso, D r u t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.
56
57
kom drutvu odgaa (ili je na osnovu internacionalne situacije prisiljen da odgaa) kvalitativnu promjenu prema drugoj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos revoluciji, javlja, jo uvijek, kao kvantitativna promjena. Nastavlja se porobljavanje ovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se objasniti teroristika obiljeja staljinistike industrijalizacije. No, ona je stavila u pokret takoer i snage koje tendiraju k tomu da perpetuiraju tehniki progres kao instrument dominacije; sredstva unaprijed presuuju i sam cilj. Tehniki progres e uroditi kontinuiranim porastom ivotnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nuklearni rat ili kakva druga katastrofa ne presijee njegov razvoj). Nacionalizirana ekonomija e moi eksploatirati produktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reducirajui, u oveoj mjeri, radne sate i poveavajui komfor. I sve to bi mogla izvriti ne naputajui totalno upravljanje ljudima. Nema razloga za pretpostavku da e tehniki progres plus nacionalizacija rezultirati automatskim osloboenjem i odrijeenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da e se poravnati nego da e ojaati suprotnost izmeu rasta proizvodnih snaga i njihove porobljavajue organizacije, koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . t o su oni koji vladaju sposobniji da prue dobra konzumacije, to e stanovnitvo biti vre vezano za razliite vladajue birokracije. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalistikog drutva, iz socijalistike baze proizvodnje proizlaze odlune razlike. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja neposredne
S4 ) razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se moe uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str. 109. i dalje. 35) Economic Problems of Socialism in the U . S . S . R. (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, -.
proizvoae (radnike) od kontrole nad sredstvima za proizvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi sistema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu politike odluke, poslije kratkog herojskog perioda boljevike revolucije, a podrava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor samog proizvodnog procesa; ono nije ugraeno u ovaj proces kao to je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno tomu, vladajui slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih institucija drutva. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlaujua suprotnost zaostalih proizvodnih odnosa i karaktera proizvodnih snaga moe biti razrijeena bez eksplozije i da se usklaenost ova dva faktora moe postii putem postepene promjene 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena jo uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Drave, Partije, Plana itd. kao nezavisnih sila nametnutih ovjeku. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu drutva (nacionalizirani proizvodni proces), bila bi ograniena na politiku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodreenju u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nunog rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potreba bez obzira na radni uinak, snienje radnog vremena na minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija to su preduslovi, no, ne i sadraji samoodreenja. Dok stvaranje ovih preduslova jo uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstituiranje bi znailo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno industrijsko drutvo bi i nadalje ovisilo podjeli rada, koja ukljuuje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuavaju genuine drutvene potrebe, tehniki zahtjevi, te fizike i mentalne razlike meu ljudima. Pa ipak, izvrne i nadzorne funkcije ne bi vie nosile privilegije vladanja ivotima drugih u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid., str. 14. i d a l j e .
58
59
lucioni, ve revolucionarni proces, ak i na osnovama potpuno nacionalizirane i planirane ekonomije. Moemo li prihvatiti pretpostavku da e komunistiki sistem, u svojim postojeim formama, razviti (ili, radije da e na osnovu internacionalne borbe za presti biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki argumenti protiv ove pretpostavke. Apostrofira se moan otpor koji bi pruila uanena birokracija otpor iji je raison d'tre upravo isti onaj motiv koji pokree potrebu za stvaranjem preduslova osloboenja, naime, borba na ivot i smrt s kapitalistikim svijetom. Moemo pokuati potraiti uporite u pojmu ljudskoj prirodi uroenog nagona za moi. Meutim, to je u visokom stupnju dubiozan psiholoki pojam i uvelike neadekvatan za analizu drutvenog razvoja. Nije pitanje u tome da li e komunistika birokracija napustiti svoju privilegiranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguu kvalitativnu promjenu, ve da li e ona biti sposobna da sprijei zadobivanje takve razine. Da bi, pak, to uinila, morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stupnju na kome je dominacija jo uvijek racionalna i ima prednosti, na kome stanovnitvo jo uvijek moe biti vezano za slubu i za interese drave i drugih postojeih institucija. I ovdje je, izgleda, odluan faktor globalna situacija koegzistencije koja je postala, ve dugo, imbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena drutva. Imperativ apsolutnog koritenja tehnikog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog ivota moe se pokazati jai od rezistencije ovlatene birokracije. elio bih dodati nekoliko primjedbi rezoniranju, koje se esto uje, da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih zemalja ve, takoer, konstituirati treu silu koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. Na osnovu prethodnog raspravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi biva kolonijalna i polukolonijalna podruja mogla utrti put industrijalizacije bitno razliit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li ita u autohtonoj kulturi i tradiciji tih podruja to bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograniit u svoje
primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su ve u procesu industrijalizacije, tj. zemlje u kojima industrijalizacija koegzistira s neunitivom pred- i antiindustrijskom kulturom (Italija, Egipat). Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stanovnitvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti, efikasnosti i tehnolokog racionaliteta. Drugim rijeima, s ogromnom veinom stanovnitva koje jo nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Pogoduju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i osloboenja bitno razliitom nainu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi ve i s ciljem pacifikacije borbe za opstanak? Industrijalizacija u ovim zaostalim podrujima se ne zbiva u vacuumu. Ona se dogaa u historijskoj situaciji u kojoj drutveni kapital, potreban prvobitnoj akumulaciji, mora biti dobiven, u velikoj mjeri, izvana, iz kapitalistikog ili komunistikog bloka ili od oba. tavie, iroko je rasprostranjeno stanovite da odranje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao, u najmanju ruku, relativnu autonomiju u konkurenciji s dva dina. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih drutava u industrijska mora napustiti, to je mogue bre, predtehnoloke oblike. To je pogotovo sluaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovnitva daleko od toga da budu zadovoljene, gdje oajan ivotni standard trai, prije bilo ega drugog, koliine en masse, mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. U istim tim zemljama inertnost predtehnolokih i ak predburoaskih obiaja i uslova prua jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mainski proces (kao drutveni proces) zahtijeva poslunost spram sistema anonimnih moi totalnu sekularizaciju i destrukciju vrijednosti i institucija ija desentifikacija jedva da je otpoela. Moe li se, s dovoljno razloga, pretpostaviti da e, pod udarom dva velika sistema totalne tehnoloke administracije, dezintegracija ovog otpora protei u liberalnim i demokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu ui-
60
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
61
niti historijski skok iz predtehnolokog u posttehnolosko druvto u kome ovladani tehnoloki aparat moe pruiti bazu za genuinu demokraciju? Naprotiv, vei su izgledi da e razvoj, nametnut tim zemljama, dovesti do perioda totalne administracije, otrijeg i krueg od onog koji prolaze razvijena drutva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalistikog razdoblja. Da sumiramo: zaostala podruja e, vjerovatno, podlei ili jednoj od razliitih formi neokolonijalizma, ili vie-manje teroristikom sistemu prvobitne akumulacije. No, izgleda da je mogua jo jedna alternativa 3 7 ) . Ako industrijalizacija i uvoenje tehnologije u zaostale zemlje naiu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih naina ivota i djelatnosti otpor koji nije naputen ak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i laki ivot da li bi ta predtehnoloka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor progresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu politiku koja bi, umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne naine ivota i djelatnosti, ove proirila i poboljala na njihovim vlastitim osnovama eliminirajui tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne), koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog ivota. Drutvena revolucija, agrarna reforma i reduciranje nataliteta bili bi preduslovi, no, ne bi oznaili industrijalizaciju po uzoru razvijenih drutava. Autohtoni progres izgleda zaista mogu u podrujima u kojima su prirodna bogatstva, ako su osloboena od zahvata ugnjetavanja, jo uvijek dostatna za human ivot, a ne samo za opstanak. A gdje to nisu, ne bi li mogla biti pospjeena postepenom i djelominom pomoi tehnologije u okvirima tradicionalnih formi? U tom sluaju, postat e predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim drutvima (i nikad nisu u njima postojali). Naime, neposredni proizvoai bi imali ansu da vlastitim radom i u slobodnom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres, da ga procijene
) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Rena Dumonta, naroito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961.
37
i usmjere. Samoodreenje bi teklo iz osnove, rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. ak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvaiti brutalnu ogranienost samoodreenja. Jedva se moe i zamisliti revolucija kao spontana akcija revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj, tavie, autohtoni progres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih industrijskih blokova moi koji danas oblikuju svijet naputanje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada nita ne indicira takvu promjenu. Drava prosperiteta i ratne angairanosti
Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene, koje prua politika tehnolokog racionaliteta, ovise mogunostima drave prosperiteta. Izgleda da je ta drava u stanju da podie standard ivota kojim se upravlja. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim drutvima u kojima tehniki aparat kao predominantni tok zbivanja uspostavljen kao odvojena sila nad ovjekom i iznad njega ovisi, u svom funkcioniranju, intenziviranom razvoju i ekspanziji produktivnosti. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. To je objektivan drutveni proces utoliko to su proizvodnja i raspodjela sve vee koliine dobara i usluga u koloteini racionalnog tehnolokog odnosa. No, drava prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost, drava neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ogranienje (a) tehniki dostupnog slobodnog vremena 3 8 ) ; (b) koliine i kvaliteta dobara i usluga tehniki dostupnih za podmirenje vitalnih potreba ovjeka; (c) inteligencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogunosti samoodreenja. Kasno industrijsko drutvo je vie uvealo nego to
38 ) Slobodnog vremena, a ne dokolice- (leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom drutvu, n o , neslobodna je utoliko to njome upravlja biznis i politika.
62
OVJEK J E D N E DIMENZIJE,
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
63
je reduciralo nunost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca, ono za drutvo kao cjelinu). Trgovaka pro paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastarjevanje nisu vie neproduktivni rashodi, ve elementi osnovnih proizvodnih trokova. Da bi bila efikasna, takva proizvodnja drutveno potrebne suvinosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju beskompromisno iskoritavanje tehnikih otkria i znanosti. Na osnovu toga je dizanje ivotnog standarda, tada kad je ve prevladana odreena razina zaostalosti, gotovo neizbjean nusprodukt politiki manipuliranog industrijskog drutva. Porast produktivnosti rada, ne iskljuujui irenje raznolikosti proizvodnje, stvara uveanje vika proizvoda koje dozvoljava sve jau konzumaciju bilo da je taj viak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i distribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reducira upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insistira na samoodreenju ako je ivot kojim se upravlja udoban i ak dobar. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti, jednodimenzionalnog politikog ponaanja. Tako su sputane transcendirajue politike snage unutar drutva, pa mogunost kvalitativne promjene preostaje jedino izvana. Jedva se moe i zamisliti odbacivanje drave prosperiteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih i politikih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva stoljea, moe izgledati neznatna teta u dravi sposobnoj da zatiti ivot kojim upravlja i da ga uini komfornim 3 9 ) . Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potronim dobrima i servisima koje im prua upravni aparat da se osjeaju sretni, zato bi insistirali na drugaijim institucijama za drugaiju proizvodnju drugaijih dobara i servisa? Nadalje, ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrona dobra, koja ih zadovoljavaju, takoe ukljuuju misli, osjeaje, aspiracije, zato da oni ele da sami za sebe misle, osjeaju i mataju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loe, suvine, nitavne no duh i znanje ne govore protiv zadovoljenja potreba.
39
Kritika drave prosperiteta s pozicija liberalizma i konzervativizma (bez ili s prefiksom neo) poiva, s obzirom na svoje vaenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nadmaila drava prosperiteta naime, na niem stupnju drutvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike pokazuju se u borbi protiv opsenog socijalnog zakonodavstva i adektavnih trokova vlade za sve druge slube osim vojne odbrane. Optuba ugnjetavakih sposobnosti drave prosperiteta slui, tako, zatiivanju ugnjetavakih obiljeja drutva koje prethodi dravi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapitalizma to prevladano drutvo je sistem pluralizma u kome meusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidariziranje moi cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedinca, kojim se upravlja, pluralistika administracija daleko bolja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zatititi protiv neke druge; neka pojedinana organizacija je mogla ublaiti udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko ogranienog, jo uvijek prua neizmjerno veu sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistika forma organizacije drutva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrijsko drutvo je, odista, sistem kontrabalansirajuih snaga. Te snage se meusobno ponitavaju u viem jedinjenju u zajednikom interesu da brane i proiruju postojeu poziciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zaprijee kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne ukljuuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da postojee u cjelini uine imunim protiv negacije, kako iznutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladavanja postojeeg javlja se kao proirenje istosmjerne unutarnje politike.
) Za kritiku i realistiku ocjenu Galbraithove ideologijske koncepcije pogledaj E a r l L a t h a m The Body Politic of the Corporation, u . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.
40
) Pogledaj str. 22.
64
JEDNODOeatnONALNO DRUTVO
65
Stvarnost pluralizma postaje ideoloka, varljiva. On vie proiruje nego to reducira manipuliranje i koordinaciju, izvodi sudbonosnu integraciju vie nego to joj se suprotstavlja. Slobodne institucije se natjeu s autoritarnim u tome da neprijatelja uine avolskom snagom unutar sistema. Ova avolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na osnovu znaaja i ekonomskog prodora sektora obrane, ve na osnovu toga to drutvo kao cjelina postaje odbrambeno drutvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanrednim situacijama, ve u toku normalnog stanja stvari. On prijeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a moda i vie nego za vrijeme rata). Tako on biva ugraen u sistem kao koheziona snaga. Ni rast produktivnosti, kao ni visok ivotni standard ne ovise prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskoritavanje za sputavanje drutvene promjene i perpetuiranje suanjstva. Neprijatelj je zajedniki nazivnik za sve to se ini ili ne ini. On nije identian s postojeim komunizmom ili postojeim kapitalizmom on je, u oba sluaja, sablast osloboenja. Jo jedanput: besmislenost cjeline oslobaa krivnje pojedine ludosti i preokree zloine protiv ovjeanstva u racionalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima, spremni na ivote totalne mobilizacije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja ve, takoer, radi investicija i mogunosti uposlenosti u industriji i razonodi. Postaju smislene ak i najlue kalkulacije: preferira se unitenje pet miliona spram unitenja deset miliona, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civilizacija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, proklamira svoj vlastiti kraj. U takvim uslovima ak i postojee slobode i pribjeita padaju unutar organizirane cjeline. Ublaava li konkurencija, ili intenzivira, na dananjem stupnju dirigiranog trita, trku za veu i bru prou i zastarijevanje? Natjeu li se politike partije u pacifikaciji ili u jaoj i skupljoj vojnoj industriji? Da li proizvodnja obilja stvara, ili odgaa, zadovoljenje jo neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogunosti alternativa istinske mogunosti, tad suvremena
forma pluralizma ojaava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako spreava, a ne nagoni na obrat samoodreenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije. Skica drave izobilja, ocrtane u prethodnim poglavljima, skica je povijesne igre izmeu organiziranog kapitalizma i socijalizma, suanjstva i slobode, totalitarizma i sree. Mogunost drave izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehnikog progresa i dovoljno ugroena eksplozivnim snagama. Najmonija je, svakako, opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat moe okrenuti u realizaciju: zastraivanje slui, takoe, obeshrabrenju napora da se eliminira potreba zastraivanja. U zbivanju su prisutni i drugi inioci koji mogu zaprijeiti ugodno povezivanje totalitarizma i srenosti, manipuliranja i demokracije, heteronomije i autonomije ukratko, perpetuiranje unaprijed zasnovane harmonije izmeu organiziranog i spontanog ponaanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i uvjerenja. ak i najorganiziraniji kapitalizam zadrava drutvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regulatora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realiziranje opih interesa i posebnih ovlatenih interesa. Tako je kapitalizam i nadalje suoen s konfliktom izmeu rasta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nunost da se ta borba intenzi vira; izmeu progresivnog ukidanja rada i potrebe da se ouva rad kao izvor profita. Ovaj konflikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sainjavaju ljudsku bazu drutvene piramide autsajdera i siromaha, nezaposlenih i nezapoljivih, progonjenih obojenih rasa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijee terora u suvremenim komunistikim zemljama perpetuiraju okrutnou obiljeeno dostizanje i prestizanje postignua kapitalizma. Time ojaava prioritet sredstava pred ciljem prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija a kapitalizam i komunizam nastave takmienje bez vojne sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-
66
tnih institucija. Pacifikacija bi znaila nastajanje genuine Svjetske ekonomije smrt drave nacije, nacionalnog interesa, nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. Upravo protiv te mogunosti je sadanji svijet mobiliziran: Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoruanje ni industrija dvadesetog stoljea ne dozvoljavaju 'otadbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom organizacija na kojima je teite ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. No, na Istoku, kao ni na Zapadu, kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Velike sile oblikuju svoja .carstva' ili popravljaju njihovu arhitekturu ne prihvaajui, pri tome, promjene u ekonomskom i politikom reimu koje bi dale efikasnost i sadraj ovoj ili onoj koaliciji, i Izigrane od strane nacije i od klase, mase, koje stradaju, svugdje su ukljuene u okrutnost konflikta. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalaki iskoritavaju mistifikacije industrije i moi. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne moi jest defekt, zbiljskiji od kapitalistikih i komunistikih institucija i struktura, koji nikakva nuna dijalektika nee nuno odstraniti. 4 1 ) Odluna meuovisnost jedina dva vrhovna drutvena sistema u suvremenom svijetu izraava injenicu da je sukob izmeu progresa i politike, ovjeka i njegovih gospodara postao totalan. Kad se kapitalizam sreta s izazovom komunizma, susree on svoje vlastite mogunosti: spektakularan razvoj svih proizvodnih snaga nakon podreivanja privatnih interesa stvaranja profita, koji koe takav razvoj. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogunosti: spektakularan komfor, slobode, olakanje ivotnih tegoba. Oba sistema su te mogunosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju, i, u oba sluaja, razlog je, u posljednjoj instanci, isti: borba protiv naina ivota koji bi rainio bazu za dominaciju.
41) Franois Perroux, loc. cit., vol. III, str. 631-632, 633.
3. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA Nakon to smo ukazali na politiku integraciju razvijenog industrijskog drutva, na postignue rasta tehnoloke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja ovjeka i prirode, prelazimo sad na korespondirajuu integraciju u domeni kulture. U ovom poglavlju e odreeni kljuni pojmovi i slike literature, te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opozicionih i transcendirajuih elemenata vie kulture u procesu razvoja tehnolokog racionaliteta. Ove elemente prevladava, zapravo, proces desublimacije, predominantan u razvijenim podrujima suvremenog drutva, i Ostvarenja i neuspjesi ovog drutva obezvreuju njegovu viu kulturu. Cijenjenje autonomne linosti, humanizma, tragine i romantine ljubavi javlja se kao ideal zaostalih stupnjeva razvoja.Ono to se sad zbiva nije degeneriranje visoke kulture u masovnu kulturu, ve opovrgavanje kulture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu, ovjek danas moe uiniti vie nego heroji i polubogovi kulture; on je rijeio mnoge nerjeive probleme. No, on je i iznevjerio nadu i unitio istinu koje su bile sauvane u sublimacijama vie kulture. Zacijelo je via kultura bila uvijek u suprotnosti s drutvenom stvarnou, a samo je privilegirana manjina uivala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek su koegzistirale dvije antagonistike sfere drutva; via kultura se uvijek prilagoavala, dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Novina suvremenog svijeta jest iezavanje antagonizma kulture i drutvenog realiteta putem zastarjevanja opozicionih, stranih i transcendirajuih elemenata vie kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju
58
69
stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbiva se negiranjem i odbijanjem kulturnih vrijednosti, ve putem njihova inkorporiranja na veliko u postojei poredak, putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. One, u stvari, slue kao elementi drutvene kohezije. Veliina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma, radosti i tuge pojedinca, ispunjenje linosti jesu znaajne stavke u borbi za presti Istoka i Zapada. One teko optuuju sadanje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. Ne uvaava se injenica da protivurjee drutvu koje ih prodaje. Upravo kao to ljudi znaju, ili osjeaju, da oglasi i politike platforme ne moraju nuno biti istinite ili prave, a ipak ih sluaju i itaju, i ak se putaju njima da ih vode tako prihvaaju i tradicionalne vrijednosti i ine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad sredstva masovne komunikacije harmonino i esto neprimjetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s komercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na njihov zajedniki nazivnik na formu robe. Muzika due je takoe muzika trgovine. Uvaava se prometna, a ne istinska vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo kome se povinjava svaka strana joj racionalnost. Kako velike rijei slobode i ispunjenja izgovaraju voe i politiari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju znaenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. On je sputen iz sublimirane domene due ili duha, odnosno ovjekove intime, i preveden u operacionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi masovne kulture. Njihova perverzija indicira injenicu da je razvijeno industrijsko drutvo suoeno s mogunou materijalizacije ideala. Potencijalne mogunosti ovog drutva sve vie reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi ovjekova ivota bili predstavljeni, idealizirani i optueni. Via kultura postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi vei dio svoje istine. Via kultura Zapada ije moralne, estetike i intelektualne vrijednosti industrijsko drutvo jo uvijek dekla-
rira bila je predtehnoloka kultura, kako u funkcionalnom tako i u kronolokom smislu. Njeno vaenje je proizlazilo iz iskustva svijeta koji vie ne postoji i koji se ne moe vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeen tehnolokim drutvom, tavie, ta kultura je ostala velikim dijelom feudalna kultura ak kad joj je buroasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ogranienosti na privilegirane manjine, ne samo zbog inherentnih joj romantinih elemenata (o kojima emo raspravljati neto kasnije) ve, takoe, zbog toga to su njena autentina djela izraavala svjesnu, metodiku alijenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. Iako je taj buroaski poredak naao svoju bogatu i ak afirmativnu reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljea, u Goetheovom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog stoljea, u Thomasa Manna) ostao je to poredak zasjenjen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistika poretku biznisa, optuivala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezentirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su esto podravali postojei poredak), ve vie takvim izopenim likovima kao to su umjetnik, prostitutka, brakolomnica, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundija, avo, luda onima koji ne zarauju za ivljenje, u najmanju ruku ne na regularan i normalan nain. No, ti likovi nisu iezli iz literature razvijenog industrijskog drutva; oni preivljuju bitno transformirani. Vamp, nacionalni heroj, bitnik, neurotina kuanica, gangster, star, idealizirani magnat imaju sasvim razliitu, i ak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni vie nisu likovi drugog naina ivota, ve udljivosti, ili tipovi istog ivota koji slue vie kao afirmacija nego kao negacija postojeeg poretka. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnoloki svijet, svijet dobre savjesti nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad jo uvijek bio sudbinska nesrea. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i ovjek
70
71
jo nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim kodeksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije, ta prola kultura je izraavala sadraj svijeta u kome su doline i ume, sela i krme, plemii i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva realitetu. U stihu i prozi te predtehnoloke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u koijama, onih koji imaju vremena i zadovoljstvo da misle, kontempliraju, osjeaju i pripovijedaju. To je zastarjela i prevladana kultura, a moe se vratiti samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultura je u nekim svojim odlunim elementima takoer posttehnoloka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nadivljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i stimulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogunou svoga ponovnog roenja u kompletnosti tehnikog progresa. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojeih oblika ivota kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima ak i tamo gdje ih ukraavaju. Za razliku od Marxova koncepta, koji oznaava ovjekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalistikom drutvu, umjetnika alijenacija je svjesna transcendencija otuene egzistencije via razina, ili posredovana alijenacija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biznisa, antiburoaski elementi u graanskoj literaturi i umjetnosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantikoj reakciji nostalginom uzvisivanju iezavajueg stupnja civilizacije. Romantian je izraz prezrivog omaloavanja, olako primijenjen na diskreditirajue avangardne pozicije. Isto tako, izraz dekadentan daleko ee diskreditira genuino progresivna obiljeja kulture na umoru negoli stvarne inioce raspada. Tradicionalne slike umjetnike alijenacije su odista romantine jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem drutva. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na to one prisjeaju i uvaju u pamenju pripadno je budunosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastoilo ovo drutvo koje ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilakoj i subverzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealistikoj likovnoj umjetnosti i knjievnosti dvadesetih i tridesetih godina
naeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primjeri iz bazinog literarnog vokabulara: dua, duh, srce; la recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant; the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait; Feme i Heimat; no, takoe demon rum, demon maina i demon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We Dead Awake. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetnike preokupacije obezvaene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preivljavaju u najnaprednijim djelima. Obezvaena je njihova subverzivna snaga, njihov destruktivni sadraj njihova istina. Transformirajui se, one nalaze svoje utoite u svakodnevnom ivotu. Otuena i otuujua djela intelektualne kulture postaju ope rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna reprodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture? Umjetnika istina je uvijek bila doputena (ako je uope bila doputena) kao vii poredak, koji ne bi trebalo da ometa poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono to se promijenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Apsorbirajua mo drutva ispranjuje umjetniku dimenziju time to asimilira njezine antagonistike sadraje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam ba u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijenacija koja je podravala i zatiivala kontradikciju nesrena svijest podijeljenog svijeta, poraene mogunosti, neispunjene nade i iznevjerena obeanja. Ona je bila racionalna, spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju ovjeka i prirode. Njezina istina je bila u probuenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror ivota osvijeten i suspendiran savladan prepoznavanjem. To je udo chef-d'oeuvre; to je tragedija podnoena do kraja, a kraj tragedije je nemogunost njena rjeenja. ivjeti svoju ljubav i mrnju, ivjeti ono to netko
72
73
jest znai poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela drutva, pakao koji je ovjek uinio za ovjeka postaju nepokorljive kozmike snage. Napetost izmeu aktualnog i mogueg je preoblikovana u nerjeiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao promesse de bonheur. U formi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu dimenziju u kojoj se realitet pokazuje kao to jest. Tako on govori istinu sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke, ignorancije i preputanja. Umjetniko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se rui; ono potkopava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaeno i lano. No, umjetnost ima tu maginu mo samo kao mo negiranja. Ona moe govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su ive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojei poredak. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tunih ljubavnih pria suvremene literature injenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog ivota jo uvijek sadravao vizije ove heroine, ili, ona je itala prie koje su sadravale te vizije. Njena tenja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitiara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izlijei. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea, koji ju je unitio. Njena pria je tragina jer je zaostalo bilo drutvo u kome se odigrala, seksualni moral jo neliberaliziran, a psihologija jo neinstitucionalizirana. Drutvo koje je tad tek dolazilo rijeilo je njen problem tako to ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo besmisleno rei da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Julije, rijeena modernom demokracijom. No, isto tako bi besmisleno bilo porei historijsku bit te tragedije. Razvoj tehnolokog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme ve i samu bazu umjetnike alijenacije to jest, on tendira obezvaivanju ne samo odreenih stilova, ve, takoer, same supstancije umjetnosti. Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika umjetnosti. Analiza, a ak i naznaavanje tog problema jest izvan okvira ovog djela, no, moemo pruiti neke sugestije u cilju pojanjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se
javlja kao potpuno integrirana u pripadno drutvo. Egipatska, grka i gotika umjetnost poznati su primjeri; obino se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile pozitivne strane umjetnosti. Mjesto umjetnikog djela u predtehnolokoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je razliito od njegova mjesta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Odluna razlika nije psiholoka izmeu umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sainjene u tuzi, izmeu duevnog zdravlja i neuroze, ve razlika izmeu umjetnike i drutvene zbilje. Bitan kvalitet ak najafirmativnije umjetnosti je rascjep od drutvenog realiteta, iracionalno ili racionalno suprotstavljanje; ona je otuena takoe od same publike kojoj se obraa. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su ivjeli oko njih, oni su ostail u zastraujuem i uzvienom kontrastu spram svakodnevnog ivota roba, seljaka i obrtnika a, moda, ak spram svakodnevnog ivota njihovih gospodara. Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadri racionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je veliko odbijanje protest protiv onoga to jest. Sainjeni modi u kojima se ovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, oglaavaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i kreiranja nanovo njihove faktine egzistencije. No, ti modi negacije plaaju danak antagonistikom drutvu s kojim su vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj drutvo reproducira sebe i svoju mizeriju, ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljee. Via kultura u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlastiti ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalite oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju realiteta. Njihovo posjeivanje zahtijeva pripreme kao za sveanost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Sad razvijeno tehnoloko drutvo sve vie zatvara taj bitni rascjep izmeu umjetnosti i poretka svakodnevnog ivota to ga je odravala umjetnika alijenacija. Njegovim
i . ;
74
75
zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaanje; druga dimenzija je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo drutvo, pa cirkuliraju kao dio ili poiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Ona tako postaju komercijalna dobra prodaju se, pruaju udobnost i uzbuenje. Neokonzervativni kritiari Ijeviarskih kritiara masovne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike ak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe iroke potronje. Oni insistiraju na uvaavanju injenice da su klasici napustili mauzolej i da su oivjeli, da su ljudi ba utoliko obrazovaniji. Istina, no, oivljujui kao klasici, oni ive drugaije nego to su sami; lieni su svoje antagonistike snage, osuenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Tako se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta kontradikcija iezava. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono zasniva jednakost u kulturi, a ouvava dominaciju. Drutvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kulture skupa s njenim sadrajem. To da su transcendirajue istine umjetnosti, estetika ivota i misao bili pristupani samo manjini bogatih i obrazovanih jest greka represivnog drutva. Ona se ne moe korigirati depnim izdanjima, opim kolovanjem, long-play ploama i ukidanjem sveane odjee za kazalite i koncertnu dvoranu *) Privilegije u kulturi su izraavale nepravdu slobode, suprotnost izmeu ideologije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od materijalne. No, one su, takoe, osigurale zatienu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preivjeti u apstraktnoj punini udaljene od drutva koje ih je obuzdavalo. Sad je odstranjena ta udaljenost as njom suprotstavljanje i optuba. Jo uvijek postoje tekst i ton, ali je pokorena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, depna izdanja, ope obrazovanje i long-play ploe istinski su blagoslov.
ten 2 ) . Umjetnika alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazalita i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Takoer su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepa i praktinija od udovita viktorijanske ere. No, ona je i integriranija kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne vlasti ili u sjedite vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da sad gotovo svatko moe imati umjetnika djela u svojim prstima tako to okree dugme svoga televizora ili to samo stupi u oblinju prodavnicu robe iroke potronje. Pa ipak, u tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotaie u maini kulture koja prepravlja njihov sadraj. Skupa s drugim modima negacije, umjetnika alijenacija je prevladana procesom tehnolokog racionaliteta. Kad je sagledana kao uinak tehnikog progresa, promjena razotkriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni stupanj razvoja daje novo odreenje mogunostima ovjeka i prirode u skladu s novim raspoloivim sredstvima za njihovu realizaciju. U svjetlosti tih mogunosti predtehnoloke koncepcije gube svoju mo. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila neukljuenoj i nepokorenoj dimenziji ovjeka i prirode, uskim granicama organizacije i manipulacije, nerastvorljivoj sri koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom industrijskom drutvu tu nerastvorljivu sr sve vie istanjuje tehnoloki racionalitet. Bez sumnje, fizika transformacija svijeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, slika, ideja. Oito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni parkovi niu na negdanjim selima, dolinama i umama, kad motorni amci jure po jezerima, a avioni paraju nebo tad ova podruja, kao podruja suprotstavijenog, gube karakter kvalitativno drugaije stvarnosti. Kako je kontradikcija djelo logosa racionalna konfrontacija toga to nije s onima to jest ona mora
2 ) Stefan George, u Arnold Schnbergovu kvartetu u Fis-molu. Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k , J. C. B. Mohr, Tbingen, 1949, str. 19. i dalje.
76
XIX
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
77
imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, preciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost oituje se u avangardnim naporima da se kreira otuenje koje bi nanovo uinilo umjetniku istinu komunikativnom. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih napora. Totalni karakter postojeeg drutva suoava dramskog pisca s pitanjem da li je jo uvijek mogue predstaviti suvremeni svijet u teatru to jest, predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporui. Brecht odgovara da suvremeni svijet moe biti tako predstavljen samo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je doktrina koju treba nauiti, razumjeti i slijediti u igri. No, teatar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak, zabava i uenje nisu suprotnosti; zabavljanje moe biti najefikasniji mod uenja. Teatar mora slomiti gledaoevo identificiranje s dogaajima na pozornici da bi pouio to suvremeni svijet doista jest iza ideolokog i materijalnog vela, te kako moe biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija, a ne emfaza i osjeanje. Efekat otuivanja (Verfremdungseffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet moe biti raspoznat kao ono to jest. Stvari svakodnevnog ivota su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,4) Ono to je .prirodno' mora poprimiti obiljeja udnog. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i uinka. 5 ) Efekat otuivanja nije nametnut literaturi. To je vlastiti odgovor knjievnosti na opasnost totalnog biheviorizma pokuaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokuaju veliki konzervativac literature udruuje snage s radikalnim aktivistom. Paul Valry insistira na neizbjenoj pripadnosti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika ne parlent ja6 mais que de choses absentes ). Oni govore o onom to, iako
3 ) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9. 4 ) Ibidem, str. 76. 5 ) Ibidem, str. 63. 6 ) Paul Valry, Posie et Pense Abstraite, u O e u v r e s ; dition de la Pliade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324.
odsutno, proganja postojei univerzum rasuivanja i ponaanja kao njegova najzabranjenija mogunost ni nebo ni pakao, ni dobro ni zlo, ve jednostavno le bonheur. Tako poetski jezik govori onome to je ovosvjetsko, to je vidljivo, opipljivo, ujno u ovjeku i prirodi a onome to se ne vidi, ne dodiruje, ne uje. Stvarajui i kreui se u medij umu koji prikazuje otsutno, poetski jezik je jezik spoznaje no, spoznaje koja naruava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: napor iz koga proizlazi da u nama ivi ono to ne egzistira. 7 ) Imenovanje odsutnih stvari lomi opinjenost stvarima koje jesu. tavie, to je ulaenje drugaijeg reda stvari u postojei le commencement d'un monde 8 ). U ovom izraavanju drugaijeg reda, koji je transcendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi transcendentnim elementima u obinom jeziku"). No, totalna mobilizacija svih sredstava u odbrani postojeeg realiteta je koordinirala sredstva izraavanja do te mjere da komuniciranje s transcendirajuim sadrajima postaje tehniki nemogue. Opsesija koja je proganjala umjetniku svijest od vremena Mallarma nemogunost da se govori nereificiranim jezikom, da se komunicira negativno prestala je biti opsesija. Ona se materijalizirala. Istinski avangardna knjievna djela saopavaju prelom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom i nadrealizmom, knjievnost odbacuje upravo strukturu rasuivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetniki i obini jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s reenicom kao jedinicom znaenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To sredstvo izraavanja je bilo zajedniko najsublimiranijoj Ibidem, str. 1333. Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige.
8) 7
78
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
79
eziji i najnioj prozi. Zatim je moderna poezija razorila jezine sveze i vratila govor na stupanj rijei11). Rije odbija sjedinjenje, pravilo smisla reenice. Ona razbija prethodno utvrenu strukturu znaenja i sama postaje apsolutni objekat, oznauje nesnosni univerzum koji sam sebe porauje diskontinuum. Ovo naruavanje lingvistike strukture ukljuuje naruavanje iskustva prirodi: Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih objekata zato to imaju samo faktine veze. Nitko za njih ne izabire privilegirano znaenje, upotrebu ili sluenje. Nitko ih ne reducira na to da znae mentalni odnos ili intenciju, to e rei, u posljednjoj analizi, njenost . . . Taj svijet rijei bez veze, naoruan silom svoje eksplozivne moi, . . . te poetske rijei iskljuuju ljude. Nema poetskog humanizma u, modernosti': to nasilno rasuivanje je puno terora, to znai da povezuje ovjeka, ne s drugim ovjekom, ve s najnehumanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva, ludosti, iste materije itd. 1 2 ). Tradicionalna umjetnika materija (slike, harmonije, boje) javlja se ponovo samo kao citati, rezidijumi prolog znaenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealistike slike jesu skup onog to stvarstvenost zastire tabuom, dok je on opominje na njezino vlastito predmetno bie i na to da ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nadrealizam sabire ono to reifikacija odrie ovjeku; izopaenja pokazuju to su zabrane uinile onom koji tei. Posredstvom njih spaava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz kojih odie enja za sreom ljudima uskraenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu. 13 ) Ili, djelo Bertolda Brechta ouvava promesse de bonheur sadrano u romansi i kiu (mjeseina i plavo more; melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako to ga pretvara u politiki ferment. Njegovi likovi pjevaju izgubljenim ra11 ) Roland Barthes, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris, Editions du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.) 12 ) Ibidem, str. 73. i dalje. l3 ) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , BerlinFrankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160.
jevima i nezaboravnoj nadi (Siehst du den Mond ber Soho, Geliebter? Jedoch eines Tages, und der Tag war blau. Zuerst war es immer Sonntag. Und ein Schiff mit acht Segeln. Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt) a pjesma je okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i lai. Razoarana pjesma njihove izigranosti, no oni ue (ili su nauili) uzroke tomu, a samo uenjem uzroka (i kako da se bake s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku literature snose sudbinu apsorbiranja u ono to opovrgavaju. Moderni klasici avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonoavaju ne dovodei u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. Tehniki progres opravdava ovo apsorbiranje; ublaenje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovrgava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve veeg nadvladavanja neimatine. Ovo drutvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerjeivi konflikti time to obezvreuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajui ih u sveprisutnu svakodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive tehnikom rjeenju i rainjenju. Psihijatar pazi na Don Juane, Rome, Fauste isto tako kao to pazi na Edipa on ih lijei. Vladari svijeta gube metafizika obiljeja. Teko da je pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo pojavljivanje na televiziji, na konferencijama za tampu, u parlamentu, pred parlamentarnim odborima i dravnim komisijama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. Racionalno organizirana birokracija upravlja receptima za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Dua sadri malo tajni i tenji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane. Usamljenost, taj bitni uslov koji je odravao pojedinca protiv i preko drutva, postaje tehniki nemogua. Logika i lin14 ) Jo uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji moe prkositi ak televiziji i tampi njegov svijet je svijet nerazvijenih zemalja.
80
OVJEK JEDNE DIMNZIJE
81
gvistika analiza demonstrira da su stari metafiziki problemi iluzorni. Pitanje znaenju stvari je preformulirano kao p-i tanje znaenju rijei, a postojei univerzum rasuivanja i ponaanja moe pruiti sasvim adekvatne kriterije za odgovor. To je racionalan univerzum koji pukom teinom i snagom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog ivota, kultura prolosti je bila i opozicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takoe i javljanje domene slobode: odbijanje poslunosti. Takvo odbijanje ne moe biti blokirano bez kompenzacije koja, izgleda, prua vee zadovoljenje nego to ga prua odbijanje. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, to nalazi svoje ideoloko velianje u transformaciji vie kulture u popularnu, zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je takoe osnova zamane desublimacije. Umjetnika alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojeim principom realiteta, no koje, budui da su umjetnike vizije, postaju snoljive, ak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvaene. Njihovo inkorporiranje u kuhinju, ured, duan, komercijalno irenje u svrhu biznisa i razonode u izvjesnom smisluje desublimacija, nadomjetanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. To je desublimacija s pozicije snage prakticirana u drutvu koje sebi moe dozvoliti da prui vie nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe graana i jer radosti koje ono prua proizvode drutvenu koheziju i zadovoljstvo. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu realiteta; seksualnost je osloboena (ili, preciznije, liberalizirana) u drutveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ), u poreenju s kojima sublimirani nagoni i objektivi sadre vie zastranjenja, slobode i odbijanja da se respektiraju drutveni tabui. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na
15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X.
djelu kao nusprodukt drutvenih kontrola tehnoloke stvarnosti koja proiruje slobodu intenzivirajui dominaciju. Povezanost desublimacije i tehnolokog drutva e, vjcrovatno, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u drutvenoj upotrebi energije instinkata. Nije u ovom drutvu sve vrijeme potroeno na mehanizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nuan rad) i nije sva energija koju uteuje maina radna snaga. Mehanizacija je takoer pritedjela libido, energiju instinkta ivota to jest, iskljuila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro istine u romantinom kontrastu modernog putnika i pjesnika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekuoj vrpci i obrta, grada i velegrada, tvorniki proizvedenog kruha i domaeg kruha, jedrilice i motornog amca, itd. Istina, taj romantini predtehnoloki svijet je bio proet bijedom, tekim radom i prljavtinom to su okruivali sve zadovoljstvo i radost. Pa, ipak, postao je krajolik, medijum libidinoznog iskustva koji vie ne postoji. S njegovim iezavanjem (historijskim preduvjetom progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je ovjek mogao postii zadovoljstvo koja je mogla biti gotovo tako zadovoljavajui objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduciranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u automobilu, ili etnju ljubavnika van gradskih zidina i u Manhattan ulici. U prvim navedenim sluajevima okolina sudjeluje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone to je proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. Gonjen tenjom da proiri polje erotikih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran, parcijalan nagon; Eros je nagon cijelog organizma.
Eros
civilizacija,
naroito
82
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
83
nja, libido postaje manje polimorfan, manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj intenziviran. Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna energija, tehnoloka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona takoer umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno sniena napetost izmeu onog za ime se ezne i onog to je dozvoljeno, pa princip realiteta ne trai vie zamanu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji vie, ini se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba svijetu koji nije bitno neprijateljski. Tako je preduvjetovano ono to organizam spontano prihvaa kao ponueno. Vea sloboda djeluje u prilog status quoa ope represije, a ne protiv njega, utoliko to ne ukljuuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, ve, naprotiv, njihovo kontrahiranje. To je institucionalizirana desublimacija. Ona je vitalan faktor u sainjanju autoritarne linosti naeg vremena. esto je zamijeeno da razvijena industrijska civilizacija operira s oveim stupnjem seksualne slobode operira u tom smislu to ova postaje trina vrijednost i faktor drutvenog ponaanja. Tijelu je dozvoljeno da izloi svoja seksualna obiljeja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono je omogueno reduciranjem prljavog i tekog fizikog rada, dostupnou jeftine, privlane odjee, kozmetike i fizike higijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglaavanja itd. Seksualno privlane inovnice i prodavaice, muka ljepota pomonika direktora i efa odjela uvelike su podobne robe, a posjedovanje prikladne ljubavnice nekad privilegija kraljeva, prineva i lordova olakava karijeru ak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Funkcionalizam u svom artistikom vidu proizvodi taj trend. Duani i uredi se otvaraju i izlau svoj personal posredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutranjem ureaju je sve manje visokih blagajnikih pultova i neprovidnih pregrada. Iezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku-
ama i domovima predgraa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lake razotkriva atraktivna svojstva tuih ena i mueva. Ovo podrutvljavanje nije suprotno, ve komplementarno deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zadovoljenju. Tehniki progres i konfornije ivljenje dozvoljavaju sistematsko ukljuivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kontrolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to see i do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, tako to ga raduje motorni amac, upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vonja automobila. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojeim, odsustvu terora, predodreenoj harmoniji izmeu individualnih potreba i drutveno traenih elja, ciljeva i aspiracija. Dakle, i u sferi instinkata potvruje se tehnoloko i politiko pokorenje transcendirajuih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako karakteristino za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovoljenje je put koji raa podreivanje i slabljenje ratia protesta. Uveliko je proiren niz drutveno dozvoljenih i poeljnih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduciran je Princip Zadovoljstva on je lien svojih zahtjeva nepomirivih s postojeim drutvom. Zadovoljstvo harmonizirano s postojeim rezultira podreivanjem. Za razliku od zadovoljstava u postojee ukoloteene desublimacije, sublimacija uva svijest odricanju koje represivno drutvo namee pojedincu i time uva potrebu za osloboenjem. Zacijelo, mo drutva ojaava sublimaciju; no, nesrena svijest te moi ve probija kroz alijenaciju. Isto tako svaka sublimacija prihvaa drutvene barijere, zadovoljenja instinkata, ali ih, takoer, i kri. Cenzurirajui podsvjesno i proimajui ga savjeu, Super-ego takoer cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-
84
JEDNODIMENZIONALNO
DRUSTVO
85
gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zadovoljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva, ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijevanja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, izmeu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina sublimacije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrijskom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funkciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha, frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspolaganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije drutvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali nelagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i romantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz djela koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao to su Racineova Fedra, Geotheov Vahverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksualnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-
dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskompromisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros odbija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubij ana, u Tramvaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgijama, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je beskonano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno, muevno i sladokusno, sasvim nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil, jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sredstvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privlanoj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Balzac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njenost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokree sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksploatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Seksualnost nije iznimka. Koncept kontroliranju desublimacije bi ukliuivao mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agresivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspolaganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jednoznano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sublimiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
84
OVJEK
JEDNE
DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
85
gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zadovoljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva, ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijevanja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, izmeu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina sublimacije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrijskom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funkciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha, frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspolaganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije drutvenog poretka. Konflikti nesrenog individuuma su sad daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali nelagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i romantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz djela koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao to su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksualnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-
dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskompromisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros odbija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubijana, u Tramvaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgijama, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je beskonano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muevno i sladokusno, sasvim nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil, jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sredstvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privlanoj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Balzac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njenost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokree sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Seksualnost nije iznimka. Koncept kontroliranju desublimacije bi ukljuivao mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agresivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspolaganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jednoznano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sublimiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
86
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
87
nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom drutvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se ljudi navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezintegracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglaavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoi da dogaanja znaajnije upliviu? U svakom sluaju, rizik izbjeljive destrukcije koju je ovjek sainio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovalita ljudi pa ne moe vie sluiti za optuivanje i opovrgavanje postojeeg drutvenog sistema, tavie, kao dio njihovog svakodnevnog domainstva, ak ih moe vezati za sistem. Dovoljno je transparentna ekonomska i politika povezanost izmeu apsolutnog neprijatelja i visokog ivotnog standarda (te eljenog stupnja zaposlenosti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaena. Pod pretpostavkom da je ruilaki nagon (u konanoj analizi: instinkt smrti) znaajna komponenta energije koja hrani tehniko pokorenje ovjeka i prirode, razvoj sposobnosti drutva da manipulira tehnikim progresom poveava, takoer, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji proizvodno. Tad bi drutvena kohezija ojaala do najdubljih instinktnih korjenova. rtve bi primale najvei rizik, a ak i fakat rata ne samo uz bespomono prihvaanje ve, takoer, s povlaivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat upokorenja transcendencije postignutog u jednodimenzionalnom drutvu. Iste su tendencije drutva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata reduciranje i ak apsorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atrofija mentalnih organa u pronicanju protivurjenosti i alternativa, pa srena svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnolokog ratia. Ona odraava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojei sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvoran pokreta misli i akcije kome njihova vlastita misao i akcija moe i mora biti izruena. U tom transferiranju aparat
preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, opom nunou stvari. U toj opoj nunosti nema mjesta za krivnju. Jedan ovjek moe signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grinje savjesti, te ivjeti sretno navijeke poslije toga. Antifaistike snage koje su bile faizam na bojnim poljima anju beneficije nacistikih nauenjaka, generala i inenjera; oni imaju historijsku prednost onog koji stie kasno. Poinje preokretanje uasa koncentracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na abnormalne uslove ivot ljudi pod zemljom i svakodnevno primanje radioaktivne hrane. Kranski ministar izjavljuje da ne protivurijei kranskim principima da se svim raspoloivim sredstvima sprijei ulazak susjeda u sklonite od bombardiranja. Jedan drugi kranski minisatr oponira svom kolegi i kae da protivurjei. Tko je u pravu? Ponovo se razotkriva neutralnost tehnolokog ratia, u politici i iznad politike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena jer u oba sluaja slui politici dominacije. Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno drutvo. Ono to smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog drutva u koje smo gurani svaki dan. 1 7 ) Izgleda da ak i najlui prestupi mogu biti potisnuti na takav nain da kao praktiki ciljevi prestaju biti opasnost za drutvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcionalnim neprilikama pojedinca (kao u sluaju pilota Hiroime), ono ne naruava funkcioniranje drutva. Bolnica za duevno oboljele sreuje uznemirenja.
17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlae u RAND istraivanju 1959 (RM-2206-RC) da bi trebalo preispitati preivljavanje stanovnitva u okolini slinoj prenapuenim sklonitima (koncentracioni logori, ruska i njemaka upotreba prenapuenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli nai korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program sklonita.
88
89
Sretna svijest nema granica ona prireuje igre smru i razaranjem u kojima se mijeaju zabave, timski rad i strateki znaaj u drutvenu harmoniju koja nagrauje. Kompanija Rand, koja objedinjuje uenje, istraivanje, vojsku, klimu i dobar ivot, izvjetava takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim RAND-om News, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POALITI. Projektili zvee, -bomba eka i sateliti lete, a problem je kako ouvati naciju i slobodni svijet. Sve to zabrinjava vojne planere jer trokovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne pogreke mogu biti strano visoki. No, tad ulazi RAND; RAND prua olakanje i izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj svijet postaje mapa, rakete puki simboli (ivjela utjena mo simbolizma!), a ratovi nita doli (nita doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnologijsku igru, i ovjek moe odahnuti vojni planeri mogu postii vrijedno .sintetiko' iskustvo bez rizika. Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti uee, jer razumijevanje je u iskustvu. Kako sigurnosni igrai dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, moemo tu, u Plavom timu, nai fiziara, inenjera, ekonomistu. Crveni tim e predstavljati slina pomijeana grupa. Prvi dan je utroen u razabiranju emu se radi u igri i u uenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi konano sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra poinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obino priprema lan kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije politici protivnikog tima, objektivnu situaciju s kojom e se tim susresti i budet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istraena iroka skala stratekih mogunosti.) U naoj hipotetikoj igri zadatak plavih ie da zadre sposobnost zastraivanja protivnika za cijelo vrijeme igre
to jest da odre snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim nee biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, takoer, informacije politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjaanje snaga plavih. Budeti plavih i crvenih se uporeuju sa stvarnim budetom obrane . . . Utjeno je uti da igra tee od 1961. g. kod RAND-a, dolje, u naem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta i da jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspoloiva oruja i tehniku opremu to ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset taaka . . .. Tu je i direktor igre, koji tumai pravila igre, jer, iako knjiga pravila, kompletirana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana, problemi neizbjeno niu tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu znaajnu funkciju: bez prethodnog upoznavanja igraa on oglaava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojeih vojnih snaga. No, sad naslov poglavlja najavljuje kava, kola i ideje. Odmor! Igra se nastavlja kroz preostale periode do 1972. g., kad se zavrava. Tad plavi i crveni tim sahranjuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kola na ,post mortem' sjednicu. No, nemojte odvie relaksirati: postoji jedna stvarna svjetska situacija koja ne moe efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO, a to je pregovaranje. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktinoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Oito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjeaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od njene odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjeaj krivnje postaju privatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlodjela ovjeanstva, u individualnom sluaju povijesti, povijest svega. Ta fatalna sveza je uspjeno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao voe i branitelji cjeline mogu praviti pogreke, no, oni ne mogu initi krivo oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad prestane to identificiranje, kad nestanu.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
91
panja demonstriraju njegovo izobilje i visoki stupanj blagostanja; zajednica je suvie bogata da bi morala paziti! 1 ) Jezik totalnog upravljanja
4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUIVANJA

U sadanjem stanju historije svaki politiki napis moe samo potvrditi univerzum javnog poretka, upravo kao to intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu, koja se vie ne usudi rei svoje ime.
Roland
Barthes
Sretna svijest vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporuuje dobra odraava novi konformizam, jedan vid tehnoloke racionalnosti preveden u drutveno ponaanje. On je nov zato to je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podrava drutvo koje je reduciralo a u najrazvijenim podrujima eliminiralo nerazumnosti pripadne ranijim, primitivnijim stupnjevima, drutvo koje produava i poboljava ivot sistematini je nego ikad prije. Rata unitenja jo nije bilo, a nacistiki koncentracioni logori su likvidirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje, taj rat je na rubovima on razara samo nerazvijene zemlje. Inae vlada mir. Efikasnost i produktivnost ovog drutva ga svakodnevno opravdava za silu nad ovjekom koju je provelo. Asimilirajui sve ega se dotakne, apsobirajui opoziciju, igrajui se sa kontradikcijom ono demonstrira superiornost svoje kulture. Isto tako, razaranje sredstava i porast rasi-
Ovu vrstu dobrobiti proizvodna superstruktura nad nesrenom bazom drutva proimaju sredstva komunikacije koja posreduje izmeu gospodara i njima ovisnih. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izraava jednodimenzionalno ponaanje. Njegov jezik svjedoi identifikaciji i unificiranju, sistematskom stvaranju pozitivnog miljenja i djelovanja, sinhroniziranom napadu na transcendentne, kritike pojmove. U predominantnim nainima govora javlja se kontrast izmeu dvodimenzionalnih, dijalektinih moda miljenja i tehnolokog ponaanja ili drutvenih navika miljenja. U tim navikama miljenja izraena je tendencija iezavanja napetosti izmeu pojave i realiteta, fakta i inioca, supstancije i atributa. Elementi autonomnosti, oktrivanja, demonstriranja i kritike povlae se pred parcijaliziranjem, potvrivanjem i imitacijom. Magini, autoritarni i ritualni elementi proimaju govor i jezik. Rasuivanje je lieno posredovanja, koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. Pojmovi koji proniu injenice, i time ih transcendiraju, gube svoju autentinu lingvistiku rerpezentaciju. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izraavanju i proizvoenju neposredne identifikacije uma i injenice, istine i postojee istine, esencije i egzistencije, stvari i njene funkcije. Ova identificiranja, koja smo sreli kao obiljeja operacionalizma 2 ), ponovo se javljaju kao obiljeja rasuivanja u drutvenom ponaanju. Ovdje funkcionaliziranje jezika pomae da se suzbiju nekonformistiki elementi iz strukture i kretanja govora. Pogoeni su i Vokabular i sintaksa. Drutvo izraava svoja potraivanja direktno u jezinom materijalu, no,
1 ) J o h n K . Galbraith, A m e r i c a n Houghton Mifflin, 195fi, str %. 2 ) Pogledaj str. 30.
Capitalism;
Boston.
92
OVJEK EDNE DIMENZIJE
93
ne bez opozicije. Upada u oi popularni jezik svojim prkosnim i neposlunim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. Kao da obian ovjek (ili njegov anoniman govornik) u svom govoru eli potvrditi svoju humanost nasuprot postojeim silama, kao da e odbijanje i revolt, savladani u politikoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: headshrinker, i egghead, boob tube, think tank, beat it i dig it, te gone, man, gone.* No, drugaijim jezikom govore laboratoriji odbrane i slubenici egzekutive, vlade i maine, kontrolori i menederi, eksperti za efikasnost i glasnogovornici politike lakirovke (koji snabdijevaju voe odgovarajuim uresivanjem). Izgleda da zasada ovima pripada posljednja rije. To je rije koja zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i prihvaaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvistika kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura reenice skraena i kondenzirana na takav nain da ne ostaje napetost, prostora izmeu dijelova reenice. Ova lingvistika forma ide na utrb razvijanja znaenja. Pokuat u u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Obiljeje operacionalizma da se pojam uini sinonimom dane skupine operacija 3 ) javlja se ponovo u lingvistikoj tendenciji da imena stvari treba smatrati indikativnim, istovremeno za njihov nain funkcioniranja i za nazive svojstava i procesa simbolinih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu 4 ). Ovo je tehnoloko rezonira5 nje koje tendira identificiranju stvari i njihovih funkcija ).
) Pogledaj str. 31. ) Stanley Gerr, Language and Science, P h i l o s o p h y o f S c i e n c e , April 1942, str. 156. 5 ) Ibidem *) U amerikom slengu head-shrinker (onaj koji suzuje glavu) izraz je za psihijatra; egghead (jajoglavac) znai intelektualac; boob tube (budalasta cijev) televizija; think tank (kanta za mozak) mozak; beat it znai: gubi se, dig it shvaati, gone man gone u transu, ekstreman. Op. prev.
4 3
Kao obviknutost miljenja van znanstvenog i tehnikog jezika ovakvo rezoniranje izraava specifian drutveni i politiki biheviorizam. U bihevioralnom svijetu rijei i pojmovi tendiraju koincidiranju, ili preciznije, rijei sve vie apsorbiraju pojmove. Pojam nema drugog sadraja doli onog modeliranog rijeju u publicistikoj i standardiziranoj upotrebi, a rije treba da nema drugaiji respons doli ponaanje usklaeno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Rije postaje klie i kao klie upravlja govorom i pisanjem; komunikacija tako iskljuuje genuini razvoj znaenja. Bez sumnje, svaki jezik sadri bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova znaenja. To su termini koji izriu predmete i orua svakodnevnog ivota, vidljivu prirodu, vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su ope razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistiki ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su reeni. Sasvim je drugaije s izrazima koji oznaavaju stvari i dogaaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. Ovdje funkcionalizacija jezika izraava stezanje znaenja to ima politiku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo indikativni za nain njihova funkcioniranja ve njihov (aktualni) nain funkcioniranja, takoe, odreuje i zatvara znaenje stvari iskljuujui druge naine funkcioniranja. Imenica vlada reenicom na autoritaran i totalitaran nain i reenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti ona suzbija demonstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i deklariranog znaenja. U centralnim takama danog univerzuma javnog rasuivanja javljaju se analitike propozicije koje same sebe kvalificiraju. One funkcioniraju poput magino-ritualnih formula. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Ve sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske forme u postojeem politikom rasuivanju koje same sebi daju vaenje 6 ). Takve imenice kao to su sloboda, jednakost, demokracija i mir impliciraju, analitiki, odreen niz at) Pogledaj str. 32,
94
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
95
ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotina imenica izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitika predikacija s terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, individuum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja komunizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na obje strane je oponiranje dogaanju koje bi sezalo preko zatvorene analitike strukture neispravno, ili je propaganda, iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kanjavanja veoma razliiti. U takvom univerzumu javnog rasuivanja jezik se kree u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitika struktura odvaja imenicu, po kojoj se ravnaju druge rijei, od onih njezinih sadraja koji bi obezvaili, ili, u najmanju ruku, omeli prihvaenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnjenja. Ritualiziran pojam je uinjen imunim spram kontradikcije. Tako je odreenjem tih poj om va, zatvorenim terminima onih moi koje oblikuju odnosni univerzum rasuivanja, zapreeno izraavanje injenice da je predominantan mod slobode suanjstvo i da je predominantan mod jednakosti nametnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik (mir je rat i rat je mir itd.), koji je, bez sumnje, samo jezik teroristikog totalitarizma. Nita manje nije orwellianski kad kontradikcija nije eksplicitna, ve kad je ukljuena u imenicu. Sasvim je udomaeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva socijalistika, a despotska vlada demokratska, te falsificirani izbori slobodni. Ovakva lingvistika i politika obiljeja datiraju mnogo prije Orwella. Relativno novo je ope prihvaanje ovih lai u javno i privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadraja. irenje i efikasnost ovog jezika potvruje trijumf drutva nad protivurjenostima sadranim u njemu; one se reproduciraju bez pucanja drutvenog sistema. Otvorena, buna kontradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kratica proklamira pomirenje suprotnosti tako to ih spaja u vrste i udomaene strukture. Pokuat u da pokaem da su ista bomba i neopasne radioaktivne padavine samo ekstremne kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim loginim
prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipuliranja realistika karikatura dijalektike. Logika je to drutva koje sebi moe dozvoliti da raspolae logikom i da se igra destrukcijom, drutva s tehnolokim ovladavanjem duhom i materijom. Univerzum rasuivanja u kome su pomirene suprotnosti ima vrstu bazu za takvo sjedinjenje beneficijelnu razornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere ivota koje su ranije bile antagonistike, a ovo jedinjenje se izraava u neometanom ligvistikom spajanju onih dijelova govora koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i tampane rijei ini se nedovoljno prekondicioniranom ovjeku krajnje nadrealistiki. Naslovi poput Radnik trai harmoniju projektila 7 ) i oglasi poput Luksuzno sklonite od radioaktivnih padavina 8 ) jo uvijek mogu evocirati naivnu reakciju da su radnik, projektil i harmonija nepomirljive protivurjenosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i logika i jezik postaju savreno razumljivi kad ujemo da je cijena nuklearne podmornice naoruane projektilima 120,000.000 dolara i da je model sklonita po 1.000 dolara opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Vaenje nije primarno u injenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa sklonitima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar), ve u tome to on proizvodi neposredno identificiranje posebnih i opih interesa, biznisa i nacionalne moi, prosperiteta i potencijalnog unitenja. U kazalinoj najavi Posebna veernja predstava povodom izbora, Strindbergov Ples smrti9) sluajno je promakla istina. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologijskoj formi nego to je ona obino doputena. Unificiranje suprotnosti to karakterizira komercijalni i politiki stil, jest jedan od mnogih naina kojima se rasu7 8
) ) 9 ) *)
N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960. Ibidem, Novembar 2, 1960. Ibidem, Novembar 7, 1960. Drutvena igra op. prev.
96
97
ivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje nai pravu rije kad organi postojeeg poretka priznaju i oglaavaju da je mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oruja nose oznake svojih cijena (u kojima je, dakako, sadran i profit), da sklonite od bombardiranja treba da prui udobnost. Manifestirajui protivurijenosti koje oznaavaju njegovu istinu, ovo rasuavanje se zatvara spram svih drugih rasuivanja koja nisu na njegovom vlastitom stanovitu. Svojom sposobnou da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono prua mogunosti kombiniranja najvee tolerancije s najveom uniformnou. No, ipak njegov jezik svjedoi represivnom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija koje nameu primaocu iskrivljeno i skraeno znaenje, blokiran razvoj sadraja, primanje onog to se nudi u formi u kojoj je servirano. Analitika predikacija je takva represivna konstrukcija. Stalno sparivanje odrene imenice s istim objanjavajuim pridjevima i svojstvima ini reenicu hipnotinom formulom koja, beskonano ponavljana, fiksira znaenje u svijesti primaoca. On ne misli bitno drugaijim (i mogue istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije emo ispitati druge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Svima im je zajedniko zatvaranje i skraenje sintakse to odsijeca razvoj znaenja, a stvara fiksirana oblija koja se nameu premonom i krutom konkretnou. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav jezik metodiki upotrebljava za udomaenje odreenih slika koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomau da se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran oko vrsto fiksiranih pravaca i atraktivnosti to posreduju tipificiranje. Bilo da se govori slobodi, miru, ili simpatinom ovjeku, komunistu, gospoici Rheingold, italac, odnosno slualac, treba da asocira (i on zaista asocira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a, isto tako, treba i da reagira na specifian, utvren nain.
Kako je to jezik istovremeno pripitomljavanja i glorifikacije I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sferu trgovanja i prilino su ozbiljne. Odreenja poprimaju formu sugestivnih zapovijedi ona su vie evokativna negoli demostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima hipnotiki karakter. Ona je istovremeno obojena lanom familijarnou rezultat konstantnog ponavljanja i vjeto sainjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u neposrednom odnosu s primaocem bez distancije statusa, naobrazbe i radnog mjesta pogaa ga u neslubenoj atmosferi kuhinje, spavae sobe ili protsorije za dnevni boravak. Jednaka familijarnost je utvrena posredstvom personaliziranog jezika koji igra znaajnu ulogu u razvijenoj komunikaciji 1 1 ). To je va lan kongresa, vaa autocesta, vaa najdraa robna kua, vae novine; to je doneseno vama, poziva vas itd. Na taj nain su nametnute, standardizirane i ope stvari i funkcije predstavljene kao specijalno za vas. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraa to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipulirane komunikacije jezik namee istinski zapanjujuim konstrukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time moe posluiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njihova mjesta, slube, poslodavca ili poduzea. Predstavljeni su kao Byurd Virdinije, Blough SAD elika, egipatski Naser. Sloenica atributivne konstrukcije stvara utvren sindrom: Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . . prolog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih, politikih zborova.
10 ) Roland Barthcs, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris, Editions du Seuil, 1953, str. 33. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961, str. 161. i dalje.
98
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
99
Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizika obiljeja i njegova politika praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjenljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinou i neposrednou ovladava itaoevom svijeu. Struktura ne daje mjesta distinkciji, razvoju, diferencijaciji znaenja: ona se kree i ivi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominiranja personaliziranih i hipnotikih obrisa, lanak moe proslijediti na davanje ak i bitnih informacija. Naracija je ouvana u dobro publiciranom okviru, manje-vie, ljudski interesantne prie odreene politikom izdavaa. iroko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. Na primjer: etkasto-obrvi Teller, otac -bombe, bikorameni projektila von Braun, znanstveno-vojni banket 1 3 ) i nuklearni-pogon odailja-projektila podmornica. Moda nije sluajno da su ovakve konstrukcije osobito este u tehnolokim, politikim i vojnim frazama. Izrazi koji oznaavaju posve drugaija podruja i kvalitete sagnani su u vrstu, nadmonu cjelinu. To i ovdje rezultira maginim i hipnotikim djelovanjem projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, harmoniju protivurjenosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah, onaj koji ivi ivot raa -bombu za unitenje ivota; znanstveno-vojni povezuje napore za smanjenje strepnji i stradanja sa slubom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slobode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i ista bomba pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizikog integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaaju takav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraivanje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo; esto je kombinacija sasvim blaga kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadanjeg guvernera ve na Mr. Talmadgea. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b . 22. 1958. 14 ) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug. 20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese uredbu osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sainjeno pod nadzorom i uz pomo urednitva magazina L i f e , New York, Holt, Rinehart and Winston, 1960, str. 58.
aju projektila bikovskih ramena ona prenosi ili prijetnju ili, pak, animirajuu dinamiku. No, rezultat je slian. Struktura koja se namee ujedinjuje aktere i akcije nasilja, moi, zatite i propagande u istu silu. ovjeka i stvar vidimo u operaciji, i samo u operaciji, ne moe biti drugaije. Biljeka skraivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, takoe SSSR, DDR itd. Veina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu duine neskraenih oznaka. Pa, ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi lukavstvo uma skraivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neeljena pitanja. NATO ne istie pakt nacija sjevernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znaenja kratice moglo postaviti pitanje lanstvu Grke i Turske. SSSR skrauje socijalistiki i sovjetski; DDR demokratska. UN oslobaa od naglaavanja ujedinjenosti, koje, eto, i nije obavezno; a SEATO od eventualnog objanjenja injenice da neke jugoistone drave Azije ne pripadaju toj organizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne politike razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC samo jedna administrativna agencija meu mnogim drugima. Kratice oznaavaju samo ono to je institucionalizirano na takav nain da je transcendirajua konotacija odsjeena. Znaenje je fiksno, korumpirano, optereeno. Kad je jednom postalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u operasprostranjenoj upotrebi, a sankcioniran od strane intelektualaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i slui samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. Taj stil je nadmona konkretnost. Stvar Identificirana sa svojom funkcijom realnija je od stvari koja se razlikuje od funkcije, a jezini izraz te identifikacije (u funkcionalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraenica) tvori bazian Vokabular i sintaksu, koji zapreuju diferencijaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno namee odraze, suprotstavlja se razvoju i izraavanju pojmova. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koi pojmovno miljenje i tako miljenje uope. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje moe biti le*) Atomic Energy Commission op. prev.
100
101
gitimno, a moda i jedini smisao operacionalnih i tehnolokih pojmova. No, operacionalna i tehnoloka odreenja su specifina upotreba pojmova za specifine svrhe, tavie, ona rastvaraju pojmove u operacije i iskljuuju one intencije pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Prethodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odrie identifikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono to je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojeem realitetu. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izraavaju promjene u nainu miljenja kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima funkcionali'.iran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne misli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat u saeto razlike spram klasine filozofije gramatike, koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvistike kategorije s ontolokim. Prema toj filozofiji, gramatiki subjekt reenica jest, prije svega, supstancija, i to ostaje u razliitim stanjima, funkcijama i kvalitetima koje reenica predicira subjektu. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima, ali ostaje razliit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica, on je vie od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzalno, koji reenica odreuje u posebnom stanju funkcije. Gramatiki subjekt tako pronosi znaenje koje premauje ono izraeno u reenici. Rijeima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gramatiki subjekat oznaava neto to moe ui u odreene 15 odnose ), no, nije identino s tim odnosima, tavie, ona ostaje to to jest u tim odnosima i protiv njih; ona je njihova univerzalna i supstantivna sr. Sinteza propozicije povezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oznaen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili funkcije u kojoj se nalazi u odreenom sluaju. U izreci munja udara ovjek ne misli golom udaranju munje, ve samoj munji koja udara, misli subjekt koji je preao u akciju. Kad reenica daje odreenje svog subjekta, ona ga ne rastva) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254.
15
ra u stanja i funkcije, ve ga definira kao bie u dotinom stanju, vrenju odreene funkcije. Subjekt niti iezava u svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata, ve se konstituira u njima rezultat je procesa posredovanja izraenog u reenici 1 6 ). Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezina skraenja indiciraju kratkou misli koju ona, sa svoje strane, utvruju i izvode. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramatikog, logikog i ontolokog subjekta, pokazuje sadraje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zapreeni u izrazu i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zaprijeen razvoj samovrednovanja, hipnotike formule; imunost spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s njenom funkcijom to su tendencije koje razotkrivaju jednodimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Kad jezino ponaanje blokira razvoj pojma, kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje neposrednim injenicama, ono suzbija prepoznavanje inilaca iza injenica, a time suzbija i saznanje injenica i njihova povijesna sadraja. U drutvu i za drutvo je od vitalnog znaaja ova organizacija funkcionalnog rasuivanja; ona je sredstvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni jezik je nepomirivo antikritian i antidijalektian. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne, negativne, opozicione elemente uma. 17 Ja u raspravljati ) tim elementima u odnosu na napetost jest i treba da, esencije i pojave, potencijalnosti i aktualnosti ulaenje negativnih logikih odreenja u pozitivna. Odravana napetost proima dvodimenzionalni univerzum rasuivanja u kome je na djelu kritika, apstraktna misao. Dvije dane dimenzije su antagonistike, a realitet je prisutan u obje, dok dijalektiki pojmovi razvijaju zbiljske proturjenosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektika misao dola do poimanja povijesnog karaktera protivurjenosti
16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektikom logikom Hegelov koncept supstancije kao subjekta i spekulativne reenice u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . 17 ) U poglavlju V.
des
102
i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Tako se druga dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija potencijalnost kao povijesna mogunost, a njezina realizacija kao povijesno dogaanje. Potiskivanje ove dimenzije u drutvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti, a to nije akademsko, ve politiko pitanje. To je potiskivanje vlastite prolosti drutva i njegove budunosti utoliko to se ta budunost obraa kvalitatavnoj promjeni, negaciji postojeeg. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive, i ak identine sa svojim suprotnostima, ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik ve i suzbija i zaboravlja historijsku stvarnost uas faizma; ideju socijalizma; pretpostavke demokracije; sadraj slobode. Kad birokratska diktatura vlada komunistikim drutvom i odreuje ga, kad faistiki reimi funkcioniraju kao partneri slobodnog svijeta, kad je program prosvijeenog kapitalizma uspjeno poraen tako to ga se etiketira socijalizmom, kad su temelji demokracije harmonino dokinuti u demokraciji, tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeeni modernim operacionalnim redefinicijama. Te redefinicije su falsifikacije, koje, nametnute od strane postojeih sila i moi injenica, slue transformiranju krivosti u istinu. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik; operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razviti centrifugalne sposobnosti i snage sposobnosti i snage koje bi trebale zaprijeiti totalnu koordinaciju individuuma s drutvom? Sjeanje na prolost moe rezultirati opasnim uvidima, a izgleda da je postojee drutvo shvatilo subver18 ) To ne znai da historija, privatna i opa, iezava iz danog univerzuma dogaanja. Dosta esto se evocira bilo u vezi s oevima osnivaima, ili Marxom Engelsom Lenjinom, ili pak sa skromnim porijeklom predsjednikog kandidata. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjeenog sadraja; esto puko zazivanje slui blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povijesnu neadekvatnost.
zivnost sadraja memorije. Sjeanje je mod disocijacije od danih fakata, mod posredovanja koji na trenutke razbija sveprisutnu mo datih injenica. Pamenje sabire teror i nadu prolosti. I teror i nada oivljuju, no dok se u stvarnosti teror ponavlja u uvijek novim formama, nada ostaje nada. Bojazni i aspiracije ovjeanstva potvruju se u individualnoj memoriji koja oivljuje line doivljaje ope je u pojedinanom. Povijest ouvana pamenja. Nadvladava ga totalitarna mo bihevioralnog univerzuma: Ljudsko strailo bez memorije . . . nije proizvod propadanja . . . ve je ono povezano s principima napretka graanskog drutva. Ekonomisti i sociolozi, poput Wernera Sombarta i Maxa Webera, princip tradicionalizma su pridali feudalnim formama drutva, a princip racionaliteta graan- skim. To znai nita manje nego da graansko drutvo u svom razvoju likvidira sjeanje, vrijeme, uspomenu kao neku vrstu iracionalnih ostataka .. ..,9) Sve vei racionalitet razvijenog industrijskog drutva tendira likvidiranju uznemirujuih elemenata vremena i sjeanja kao iracionalnog ostatka, a isto tako i likvidiranju uznemirujuu racionalnost sadranu u tom iracionalnom ostatku. Prepoznavanje prolosti i odnoenje na prolost kao sadanjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojeem realitetu, funkcionalizaciji kao uinku postojeeg realiteta. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuivanja i ponaanja; ono omoguuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojee tako to ga razumijevaju kao povijesnu datost. Suoena s danim drutvom kao objektom svoje refleksije, kritika misao postaje povijesna svi20 jest, a kao takva ona je bitno prosuivanje ). Ovo prosuivanje je daleko od toga da bi nuno ukljuivalo indiferentni relativizam. Ono u zbiljskoj povijesti ovjeka trai kriterije isti19 ) Th. W. Adorno, Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangenheit?, u: Bericht ber Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden; Frankfurt, 1960, str. 14. borbi protiv povijesti bit e dalje raspravljano u poglavlju VII. 20 ) Pogledaj str. 10, 11. i poglavlje V.
104
OVJEK J E D N E
DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO
105
nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredovanje prolosti sa sadanjou razotkriva inioce koji su rezultirali injenicama, determinirali nain ivota, uspostavili gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta kritika svijest govori, ona govori le langage de la connaissance (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuivanja.! njegovu krutu strukturu. Kljuni termini tog jezika nisu hipnotike imenice koje beskonano sazivaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju otvoreno razvijanje; ak, tavie, razvijaju svoj sadraj u kontradiktornim predikatima. Komunistiki manifest prua klasian primjer. Ovdje svaki od dva kljuna termina buroazija i proletarijat, vlada suprotnim predikatima. Buroazija je subjekt tehnikog progresa, osloboenja, pokoravanja prirode, stvaranja drutvenog bogatstva izopaenja i destrukcije tih ostvarenja. Slino tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnjetavanja i totalnog poraavanja ugnjetavanja. Takav dijalektiki odnos suprotnosti, sadran u gornjoj postavci omoguen je poimanjem da je subjekt povijesni inilac iji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i suprotstavljanju povijesnoj praksi, u drutvenoj stvarnosti i nasuprot njoj. Raspravljanje razvija i izrie konflikt izmeu stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezini izraz u reenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logiku jedinicu pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana, uinjena ekspiicitnom, objanjena i optuena. Kontrast izmeu dva jezika kojima je rije ilustrirao sam stilom Marxove teorije, no kritiki kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Moemo ih takoer nai (iako u drugaijim modima) u stilu velike konzervativne i liberalne kritike graanskog drutva u razgranjavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj
21
mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren jo se nije podredio hipnotiko-ritualnim formulama dananjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. Autoritarno ritualiziranje rasuivanja je jo upecati jivije tamo gdje uplivie i sam dijalektiki jezik. Zahtjevi prestia u industrijalizaciji i totalnog podreivanja ovjeka proizvodnom aparatu oituje se u autoritarnoj transformaciji marksistikog jezika u staljinistiki i poststaljinistiki. Interpretacija ovih zahtjeva od strane voa koji kontroliraju aparat odreuje to je ispravno, a to krivo, to je istinito, a to lano. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za raspravljanje koje bi pokazalo rascjepnike mogunosti alternative. Ovaj jezik nije vie uope podoban za rasuivanje. On artikulira injenice i utvruje ih na osnovu moi aparata proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mjestu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Barthesa: Vie nema bilo kakva razmaka izmeu imenovanja i prosuivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . . Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objanjava on saopava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje odreenja, ona postaju odvajanje dobra od zla. Jezik utvruje nesumnjivo ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. On se kree u tautologijama, a tautologije su vraki efektne reenice. One izriu sudove u prejudiciranoj formi; artikuliraju slubenu osudu. Na primjer, objektivni sadraj, tj. odreenje termina kao to su skretanje; revizionist jest kazneni zakon. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojeih moi jezik istine 2 "). Na alost, to nije sve. Proizvodni rast postojeeg komunistikog drutva osuuje, takoe, slobodarsku komunistiku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokuava dozvati u svijest izvornu istinu i ouvati je. Orijentacija rasuivanja (i akcije) na termine kao to su proletarijat, radniki savjeti, diktatura staljinistikog aparata postaje ori22 23
Za dalje raspravljanje ovim kriterijima pogledaj poglavlje
VIII.
) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje. ) Roland Barthes, loc. cit., str. 3740.
206
107
jentacija na ritualne formule, kad proletarijat vie ne egzistira ili ga jo nema, kad bi direktna kontrola odozdo ometala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja moe biti mobilizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. Tu je prolost ukoeno zadrana, no nije posredovana sa sadanou. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji blokiranje njihove dijalektike. Ritualni autoritarni jezik se iri svuda po suvremenom svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalistikim i nekapitalistikim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to je jezik svojstven svim autoritarnim reimima, a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije drutva koje nije pod autoritarnim reimom? Kako se supstancija razliitih reima vie ne javlja u alternativnim nainima ivota, ona se svodi na razliite mode tehnike manipuliranja i kontrole. Jezik ne samo da odraava te kontrole ve i sam postaje njihov instrument, ak i tamo gdje ne prenosi zapovijedi, ve informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podreivanje, ve izbor i slobodu. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvistikih formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradikcije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On odrie ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne traga za istinom, ve uvodi i namee istinu i lanost. No, ovakvo komuniciranje nije teroristiko. Ono je, izgleda, neovlateno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni da vjeruju ono to im se kae. Svojstvo novog magino ritualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a ipak djeluju u skladu s danim trendom. ovjek ne vjeruje u ono to deklarira operacionalni koncept, no, ovaj
) Za Zapadnu Njemaku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu fr Sozialforschung, Frankfurt am Main 19501951: G r u p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takoe, Karl Korn, S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich Scheffler, 1958, za oba dijela Njemake.
24
se opravdava u akciji u obavljanju posla, u prodavanju i kupovanju, u neobraanju panje na druge, itd. Tendencija politikog jezika da postane jezik komercijalne propagande, tj. premoivanje rascjepa izmeu ranije dva razliita podruja drutva, pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije tehnolokog drutva. To ne znai da se umanjila mo profesionalnih politiara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je vea to je globalniji izazov koji izgrauju da bi se s njim suoavali i to normalnije postaje sroavanje s mogunou totalne destrukcije. No, ta dominacija politikih voa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju graana, a simboli politike su, takoe, simboli biznisa, trgovine i zabave. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u politikom ponaanju. U prodaji opreme za oputenu razonodu u sklonitima od bombardiranja, u televizijskim spektaklima konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest kompletna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lana spona i fatalno je preuranjena biznis i zabava su jo uvijek politika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis tragoediae tragedija moe upravo poeti. I ponovo, nije heroj onaj koji e biti ritualna rtva, ve je to narod. Istraivanja preduzeta u totalnom upravljanju
Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jednodimenzionalnog totaliteta u kome je ovjek poduavan da zaboravi da prevodi negativno u pozitivno tako da moe i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagoen i prilino zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zapreuju mentalnu koordinaciju s postojeim realitetom. Odigrava se zamano redefiniranje same misli, njene funkcije i sadraja. Koordinacija pojedinca s drutvom see do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojea stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevoenje rezultira reduciranjem napetosti izmeu misli i zbilje putem slabljenja negativne moi misli.
108
109
To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer njegova naputanja tradicije, analiza mora postati znatno apstraktnija i ideoloka. Rije je sferi najudaljenijoj od konkretnosti drutva, koja najjasnije treba da pokae u kojoj je mjeri drutvo pokorilo misao. tavie, analiza e morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokuati pokazati tendencije koje su vodile ka prelomu. Prije nego to preemo na filozofsku analizu, naime, na putu k apstraktnijem teorijskom podruju, iznijet u saeto dva sluaja (po mom shvaanju reprezentativna) u graninom podruju empirijskog istraivanja, a direktno povezana s odreenim uslovima karakteristinim za razvijeno industrijsko drutvo. Predmet naeg raspravljanja pitanja jezika, miljenja ili pitanja rijei i pojmova lingvistika i epistemoloka analiza opiru se istim akademskim distinkcijama. Odvajanje isto lingvistike od konceptualne analize ve je i samo izraz novog usmjerenja misli, koje e naredna poglavlja pokuati objasniti. Kako je slijedea kritika empirijskog istraivanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu a i poduprta je njome , preliminarno odreenje upotrebi termina koncept, koja rukovodi kritiku, moe posluiti kao uvod. Koncept znai specificiranje mentalnog reprezentiranja neega to je razumljivo, shvaeno, saznato kao rezultat procesa refleksije. To neto moe biti objekt svakodnevne prakse, neka situacija, drutvo, roman. U svakom sluaju, ako su oni shvaeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), postali su objekti misli, pa su im sadraj i znaenje identini s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i razlini od ovih. Identini su utoliko to oznaavaju istu stvar; razlini su po tome to je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje objanjavaju dotinu stvar (posredovanje). Ako pojam nikad ne oznaava odreenu konkretnu stvar, ako je uvijek apstraktan i opi, to je zato to obuhvaa vie, drugo u odnosu spram pojedinane stvari univerzalan uslov, ili odnos bitan za pojedinano koji determinira
formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Pojam bilo ega konkretnog je proizvod mentalne klasifikacije, organizacije i apstrakcije utoliko to ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinano u njegovim opim okolnostima i odnoenju transcendirajui njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedinanih fakata. Ako su injenice drutveni fakti, pojmovi spoznaje prodiru s onu stranu danog konteksta injenica u procese i okolnosti na kojima poiva neko drutvo, a koje su prisutne u svim pojedinanim injenicama proizvode, podravaju i destruiraju dano drutvo. U svojoj upuenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem injenica po onom to stvarno jesu. Nadilaenje operacionalnih pojmova znaenjem razotkriva ogranienu i ak varljivu formu u kojoj je doputeno da se iskuse injenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt izmeu pojma i neposredne injenice konkretne stvari, izmeu rijei koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. Otuda shvaanje realitetu opeg. Otuda, takoer, nekritiki akomodirajui karakter onih moda miljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskoice i prevode ope pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti bilo individualne bilo drutvene, mentalne ili materijalne prispijeva ona u krivu konkretnost konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima politiku funkciju. Pojedinac i njegovo ponaanje su analizirani u terapeutskom smislu u smislu prilagoenja njegovu drutvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu ukoloteeni s injenicama njegova egzistiranja tako da ne ostavljaju prostor za konceptualnu kritiku tih injenica. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se najjasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno miljenje metodiki infiltrira u slubu iskoritavanja i poboljavanja postojeih
110
111
drutvenih uslova u okvirima danih drutvenih institucija u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, trita i javnog mnjenja. Ako dana forma drutva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse, tad se nita ne moe prigovoriti toj vrsti sociologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loe; ugodne uslove za rad umjesto loih, harmoniju umjesto sukobljavanja elja kupaca i potreba biznisa i politike. No, u drugaijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste drutvene znanosti kad dano drutvo, kao okvir razmatranja, postane objekt kritike teorije koja smjera upravo na strukturu drutva, prisutnu u svim pojedinanim injenicama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funkciju. Tad se oituje ideoloki i politiki karakter injenica, pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaenje varljive konkretnosti pozitivistikog empiricizma. Terapeutiki i operacionalni koncept postaje laan utoliko to izolira i atomizira injenice, stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaa stanovite te cjeline kao stanovite analize. Metodoloko prevoenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Za ilustraciju u uzeti klasian primjer industrijske sociologije: ispitivanje radnikih odnosa u poduzeu Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutiki i ideoloki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m openitou poj mova (sistem, dio, jedinka, elemenat, mnogostruke konsekvencije, funkcija). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji sistem koji sociolog odabere kao objekt svoje analize od najmanjih grupa do drutva kao takvog. Funkcionalna analiza je ukljuena u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritike analize koja bi ogranienost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to to jesu. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Opost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja ine sistem povijesnim i koja daju kritiko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama.
ne Zapadne elektrine kompanije 2 6 ). To je stara studija, preduzeta pred oko etvrt stoljea, pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. No, po mom miljenju, njihova supstancija i funkcija su ostali isti. tavie, taj nain miljenja se otada ne samo proirio u druge drutvene znanosti i u filozofiju ve je, takoer, utjecao na oblikovanje subjekata ljudi koji su predmet njegova prouavanja. Operacionalni pojmovi zavravaju u metodama usavrene drutvene kontrole: postaju dio znanosti organizaciji, odio za ljudske odnose. Ovo su rijei radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave nas nisu mogle zapreiti' u spro voenju organiziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom blokiranja i tako su poele izuavati ljudske odnose' u ekonomici, drutvu, politici da bi pronali kako da zaustave sindikate. Analizirajui pritube radnika radnim uslovima i najamnini, istraivai su se oborili na injenicu da je veina tih pritubi formulirana neodreenim, maglovitim terminima, da im nedostaje objektivno pozivanje na ope prihvaene mjere i da ih karakterizira bitna razlika spram svojstava openito povezanih sa svagdanjim injenicama 2 7 ) Drugim rijeima, pritube su bile formulirane takvim openitim izjavama kao to su prostorije za pranje su nezdrave, ova sluba je opasna, najamnina je preniska. Rukovoeni principima operacionalnog miljenja, istraivai su se uputili na prevoenje ili reformuliranje tih izjava, tako da je njihova maglovita openitost mogla biti reducirana na okvire pojedinanog, na termine koji oznaavaju posebnu situaciju iz koje je potekla prituba, ocrtavajui, tako, detaljno uslove u kompaniji. Opa forma je bila rainjana u izreke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je
26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press, 1960, poglavlje 5. i 6. 27 ) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.
112
OVJEK
JEDNE
DIMENZIJE
113
izvedena prituba, dok je pritubi bila posveena briga mijenjanjem tih posebnih operacija i uslova. Na primjer, izjava praonice su nehigijenske brla je prevedena u tom i tom prilikom, iao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavtina. Informiranje je tad potvrdilo da je to poglavito zbog nepanje nekih radnika, bila je provedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i slinih navika, postavljen je deurni na stalnu dunost u praonice. Na taj nain su mnoge od pritubi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljanje 2 8 ). Jedan drugi primjer: radnik izjavljuje da je zarada po uinku u njegovoj slubi niska. Intervju otkriva da mu je ena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u trokove ^ lijeenja. U ovom sluaju se latentan sadraj pritube sastoji u injenici da su sadanje zarade radnika B, uslijed bolesti njegove ene, nedovoljne da podmire njegove financijske obaveze 29 ). Takvo prevoenje znaajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Neprevedena izjava formulira ope stanje u njegovoj openitosti (najamnina je preniska). Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinanu radnikovu situaciju. U svojoj openitosti, i samo u svojoj openitosti, izjava izraava zamanu optubu koja uzima pojedini sluaj kao manifestaciju opeg stanja i daje da se nasluti da ovo nee biti izmijenjeno poboljanjem pojedinih sluajeva. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos izmeu pojedinog sluaja i pripadne cjeline a ta cjelina ukljuuje uslove van pojedine slube, pojedinog poduzea, van pojedine line situacije. Cjelina je u prevoenju eliminirana. Upravo ta operacija ini izljeenje moguim. Radnik moe i ne biti svjestan toga, za njega prituba moe imati odista pojedinano i lino znaenje koje prevoenje iznosi kao latentan sadraj. No, jezik koji on upotrebljava potvruje svoje objektivno vaenje nasuprot radnikovoj svijesti izraava uslove koji jesu, iako oni nisu za njega.
28) I b i d e m , s t r . 256. 29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 .
Konkretnost pojedinanog sluaja koju ostvaruje prevoenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja lei u univerzalnom karakteru dotinog sluaja. Prevoenje povezuje openitu izjavu s linim iskustvom radnika koji je izrie, no, ne ide do uporita na kome bi radnik iskusio sebe kao radnika, i na kome bi se njegova sluba pokazala kao sluba radnike klase. Treba istaknuti da operacionalni istraiva u svojim prevoenjima naprosto slijedi proces stvarnosti, a moda, ak, i radnikova vlastita prevoenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a njegova funkcija nije da misli pretpostavkama kritike teorije, ve da naui nadzornike humanijim i efikasnijim metodama u saobraaju sa svojim radnicima 3 0 ) (no, izgleda da je termin human neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Kako se menederski nain miljenja i istraivanja iri u druge dimenzije intelektualnog napora, tako slube koje prezentira ovaj nain miljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutiki uinak. Kad je lino nezadovoljstvo izolirano iz ope nesrenosti, kad su univerzalni pojmovi koji se protive funkcionalizaciji rainjeni na pojedinane referencij, dati sluaj postaje incident podoban tretmanu i rukovanju. Pojedini sluaj ostaje instanca univerzalnog ne moe nain miljenja ponititi ope pojmove no drugaijeg genusa no to je onaj miljen u neprevedenoj izjavi. Kad se pokazala briga za raune lijeenja, radnik e shvatiti da, openito govorei, najamnina nije odvie niska, i da je ona bila tekoa samo u njegovoj pojedinanoj situaciji (koja moe biti slina drugim pojedinanim situacijama). Njegov sluaj je supsumiran pod drugi genus genus pojedinanih sluajeva tekoa. On vie nije radnik ili najamni radnik (lan klase), ve radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne elektrine kompanije. Autori Management and the Worker bili su uvelike svjesni tih implikacija. Oni kau da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . cit., s t r . V I I I
114
115
ja koju treba da ostvari industrijska organizacija specifina funkcija vlastitog rada, te da se u tu svrhu, u bavljenju odnosima poslodavacradnik, mora imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije ili iz pretpostavki specifinosti mjesta slube nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifinim osobama i grupama . . . Autori odbijaju stav koji ide za prosjekom, tipinim namjetenikom, ili radnikovim preokupacijama openito smatraju ga inkompatibilnim sa specifinom funkcijom linog rada 3 1 ) Rezimirajmo te primjere kontrastirajui izvorne izjave s njihovim prevoenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo izjave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajui po strani problem njihove verifikacije. 1) Najamnina je preniska subjekt suda je najamnina, ne pojedinana najamnina, pojedinog radnika, u pojedinoj slubi, ovjek koji daje izjavu moda misli svom individualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on transcendira to individualno iskustvo. Predikat preniska je relacioni pridjev koji trai referenci ju nepokazanu u sudu preniska za koga i za to? To bi se moglo odnositi, ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajedno s njim rade; no, opa imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraeno sudom, pa i drugi elementi suda imaju opi karakter. Nema poblieg navoenja openito preniska ili preniska za svakog tko je, poput govornika, najamni radnik. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na ope uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim sluajem; znaenje je tranzitivno spram svakog pojedinog sluaja. Sud kome je rije odista trai prevoenje u konkretniji kontekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti odreeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao to je lina historija radnika i njegova posebna funkcija u poduzeu W). Pojam najamnina se odnosi na grupu najamnih radnika koja integrira sve line historije i posebne slube u konkretno ope.
31
) Loc. cit., str. 591.
2) Sadanje zarade B-a su uslijed bolesti njegove ene nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke. U ovom prevoenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni pojam najamnina je nadomjeten sa sadanje zarade B-a, ije je znaenje potpuno odreeno posebnom skupinom operacija koje treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu, odjeu, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iezla je tranzitivnost znaenja; grupiranje onih koji ive od najamnine nestalo je zajedno sa subjektom najamnina, a ono to ostaje poseban je sluaj koji, okljatren od svog tranzitivnog znaenja, postaje podoban za prihvaene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. ta je u tome krivo? Nita. Prevoenje pojmova i propozicija u cjelini je kvalificirano od strane drutva kome se istraiva obraa. Terapija je na djelu jer su poduzee ili vlada kadri da snose, u najmanju ruku, znaajan dio trokova, jer su voljni da to ine i jer je pacijent voljan da se podredi tretmanu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodreeni univerzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritubama odista su ostaci prolosti, njihovo odravanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog znaaja) razumijevanju i suraivanju. Operacionalna sociologija i psihologija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko to doprinose ublaenju neljudskih uslova. No, one isto tako svjedoe ambivalentnoj racionalnosti progresa koji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represivan je u zadovoljstvima koja prua. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obiljeje empirijske sociologije. Ono karakterizira ak veliki dio studija koje ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom posebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto nerealistiko prekoraivanje znaenja, istraivanje je zatvoreno unutar obimnog podruja u kome postojee drutvo kvalificira i diskvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje metodologije ideoloki. Da bismo ilustrirali njegov ideoloki karakter, pogledajmo studiju politikoj aktivnosti u Sjedinjenim Dravama. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu Competitive Pressure and Dmocratie Consent ele da prosude
116
OVJEK JEDNE
DIMENZIJE
117
u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog procesa. Takvo prosuivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa na osnovu uvjeta za odravanje demokratskog drutva, a to sa svoje strane trai odreenje demokratskog. Autori pruaju izbor meu dva alternativna odreenja mandatne teorije demokracije i teorije demokraciji prestia: Mandatne teorije, koje potjeu iz klasinih koncepcija demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizlazi iz jasno profiliranih direktiva koje birai nameu svojim predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osiguravanja suglaavanja predstavnika s direktivama biraa,,2). Ova predrasuda je bila unaprijed odbaena kao nerealistika jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije kljunim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Dravama. Ova prilino otvorena izjava je nekako ublaena utjenom sumnjom da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom birakom tijelu sve od vremena proirenja birakog prava u devetnaestom stoljeu. U svakom sluaju, autori umjesto odbaene koncepcije, prihvaaju teoriju demokracije prestia, prema kojoj su demokratski izbori proces selekcije i odbacivanje kandidata, koji se meusobno bore za javnu funkciju. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna, potrebni su kriteriji na osnovu kojih treba procijeniti karakter politike konkurencije. Kad ona rezultira procesom pristajanja, a kad procesom manipulacije? Predloena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivnikih kandidata koja proima cijelu konstituantu. Mo biraa proizlazi iz njihove mogunosti da izaberu izmeu najmanje dva protivniki orijentirana kandidata za koje se vjeruje da svaki ima uvjerljive anse da pobijedi. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) partije angairaju u ravnotei napora da odre postojee glasa) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavai), P o l i t i B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275.
32
ke blokove, da regrutiraju nezavisne glasae i da zadobiju obraenike iz protivnikih partija. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angairane u nastojanju da pobijede na tekuim izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju teiti da uveaju svoje anse za uspjeh na narednim izborim a . . . 33) Mislim da ova odreenja dosta precizno opisuju stvarno stanje u amerikim izborima 1952, koji su predmet analize. Drugim rijeima, kriteriji za prosuivanje danog stanja su isti oni koje prua (ili, s obzirom da proizlaze iz vrsto etabliranog drutvenog sistema, namee) postojee stanje. Analiza je zatvorena; doseg prosuivanja je ogranien unutar konteksta injenica koji iskljuuje prosuivanje kontekstu u kome su sainjeni fakti, sainjeni ovjekom, i u kome je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj. U tom okviru istraivanje postaje kruno, samo sebi daje valjanost. Ako je demokratski odreen ograniavajuim, no realistikim pretpostavkama aktualnog izbornog procesa, tad je taj proces unaprijed demokratski i prije rezultata istraivanja. Operacionalni okvir jo uvijek dozvoljava (i ak trai) razlikovanje izmeu pristajanja i manipulacije; izbori mogu biti vie ili manje demokratski u srazmjeru s utvrenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do zakljuka da su izbori 1952. g. bili karakterizirani procesom genuinog pristanka u veoj mjeri nego to su to impresionistike procjene mogle implicirati 3 4 ) iako bi bila velika pogreka da se previde barijere pristanka i da se 35 negira da su bili prisutni manipulativni pritisci . Operacionalna analiza ne moe ii dalje od ove izjave, koja jedva da ita rasvjetljava. Drugim rijeima, ona ne moe postaviti odluno pitanje nije li i pristanak djelo manipulacije pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza ga ne moe postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre) Ibidem, str. 276. ) Ibidem, str. 284. 35 ) Ibidem, str. 285.
34 33
cal
118
OVJEK JEDNE
DIMENZIJE
119
postavke i vodilo tranzitivnom znaenju vodilo bi konceptu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao dosta ogranien demokratski proces. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao nerealistian jer on na suvie artikularnoj razini odreuje da je demokracija jasno profilirana kontrola biraa nad predstavnicima narodna kontrola, odnosno narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uope nije izvanjski. On nipoto nije izmiljotina mate ili spekulacije, ve odreuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za koje se vodila bitka za demokraciju i koji jo uvijek treba da budu izvojevani. tavie, taj pojam je nedvojben u svojoj semantikoj egzaktnosti jer znai upravo to to kae naime, da, u stvari, birai nameu direktive predstavnicima, a ne obratno da predstavnici nameu smjernice biraima, koji tad selekcioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birai, slobodni zato to su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista bi bili na razini artikuliranog mnjenja i ideologije razini koja se ne moe nai u stvarnosti. Zato pojam mora biti odbaen kao nerealistian mora, ako se prihvati faktino preovlaujui nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propisuje vaee kriterije socioloke analize. Kad su indoktrinacija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo, vie mu nije transparentno stvarno dogaanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja metodoloki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin empiricizam ideoloki. Autori su svjesni problema. Ideoloka okotalost predstavlja ozbiljnu implikaciju u procjenjivanju stupnja demokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza to? Prirodno uz politike kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostatno jer bi tad pristanak na faistiki reim (a moe se govoriti istinskom pristanku na takav reim) bio demokratski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan preistipan u pogledu njegova sadraja, njegova objektiva, njegovih vrednota a to ukljuuje tranzitivnost znaenja. Pa pak se smatra da takav neznanstveni korak moe biti izbjegnut ako ideoloka orijentacija, koju treba procijeniti, ni-
je druga doli ona dviju postojeih partija koje se efikasno bore za presti i ambivalentno-neutralizirana orijentacija glasaa 3 6 ). Tabela koja daje glasake rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republike i Demokratske partije i ambivalentnih i neutraliziranih nazora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojee partije, njihove politike i makinacije, a ni stvarna razlika izmeu njih, bar to se tie vitalnih pitanja (atomska politika i totalna pripravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratinosti, izim ako analiza operira pojmom demokracije koji naprosto sabira oznake postojee forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani predmet ispitivanja. On dovoljno jasno istie kvalitete koji u suvremenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer, efikasna borba za presti meu kandidatima razliitih partija; sloboda biraa da izaberu meu tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize vie i neto drugo negoli deskripcija ako joj je zadaa da pronikne u injenice, da pojmi to zbiljski jesu, kakvo imaju znaenje za one kojima su date kao injenice, za one koji moraju s njima ivjeti. U drutvenoj teoriji je razotkrivanje injenica kritika injenica. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni ak ni za opisivanje fakata. Oni postiu samo odreene aspekte i segmente injenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, liavaju opis njegova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uzmimo koncept politike aktivnosti u studiji Juliana L. Woodwarda i Elma Ropera Political Activity of American Citizens 38 ). Autori daju operacionalno odreenje termina 'politika aktivnost' konstituiranog s pet naina ponaanja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje moguih glasakih blokova . . . ; 3) lino komuniciranje sa zakonodavcima; 4) uestvovanje u politikoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga36) Ibidem, str. 280. 37) Ibidem, str. 138. i dalje. 38) Ibidem, str. 133.
120
iranje u konstantnom irenju politikih nazora putem neposredne komunikacije... To su, zacijelo, kanali mogueg utjecanja na lanove zakonodavnog tijela i slubenike vlade, no, da li su oni dovoljni da stvarno prue metod za razluivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni? Ukljuuju li oni tako odlune aktivnosti u odnosu na pitanja nacionalne politike kao to su tehniki i ekonomski kontakti izmeu korporacija, biznisa i vlade i izmeu samih kljunih korporacija? Ukljuuju li oni formuliranje i irenje nepolitikih nazora, informacija, razonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu politiku teinu raznih organizacija koje uestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest), tad injenice politikoj aktivnosti nisu adektavno opisane i utvrene. Mnoge, a ja mislim determinantne, konstitutivne injenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na osnovu tog ogranienja tj. metodolokog iskljuenja tranzi- tivnih pojmova koji bi mogli pokazati injenice u njihovu istinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom deskriptivna analiza fakata blokira shvaanje injenica i postaje elemenat ideologije koji ih podrava. Proklamirajui postojei drutveni realitet kao svoju vlastitu normu, sociologija uvruje u ljudima bezvjeraku vjeru u realitet koga su oni rtve: Od ideologije ne preostaje nita doli priznavanje toga to jest model ponaanja koje se podreu39 je nadmonoj sili postojeeg ). Nasuprot tom ideolokom empiricizmu, ista kontradikcija ponovo ustvruje svoje pra40 vo: . . . ono to jest ne moe biti istinito. )
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
39 ) Theodor W. Adorno, Ideologie, u Kurt Lenk (izdava) I d e o l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje. 40 ) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I , Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.
5. NEGATIVNO MILJENJE: PORAENA LOGIKA PROTESTA . . . ono to jest, ne moe biti istintio. Za nae dobro priuene ui i oi ova izjava je neozbiljna i smijena, ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja, koja, ini se, izrie suprotno: to je zbiljsko, to je umno. Pa, ipak, u tradiciji zapadnjake misli obje razotkrivaju, u provokativno skraenoj formulaciji, ideju uma koja je vodila njenu logiku. Cak, tavie, obje izraavaju isti pojam, naime antagonistiku strukturu zbilje i misli koja pokuava razumjeti zbilju. Svijet neposrednog iskustva svijet u kojem se zatiemo mora biti shvaen, transformiran i ak oboren da postane to to on stvarno jest. U jednaenju um = istinito = realnost, to povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonistiko jedinstvo, um je rusilaka mo, mo negativnog, koji ustanovljuje, kao teoretski i praktini um, istinu za ljude i stvari tj. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono to jesu. Izvorna preokupacija zapadnjake misli je bilo nastojanje da se pokae kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna, ve objektivna okolnost. To je i porijeklo njene logike logike ne u smislu posebne filozofijske discipline, ve kao oblika miljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. Totalitarni univerzum tehnoloke racionalnosti jest posljednja preobrazba ideje uma. U ovom i slijedeem poglavlju u pokuati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -- proces po kome je logika postala logika dominacije. Takva ideologijska analiza moe doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko to je usredotoena na jedinstvo
124
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
125
(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktinog uma ujedno. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrijske civilizacije, sa svojom zapanjujuom harmonijom slobode i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije, zacrtan je u toj ideji uma kao specifian povijesni projekt. Neki temeljni pojmovi ovjeku i prirodi zajedniki su tehnolokoj i predtehnolokim etapama; to izraava kontinuitet zapadnjake tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se razliiti naini miljenja. Oni pripadaju razliitim putevima razumijevanja, organiziranja, mijenjanja drutva i prirode. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevrata na koje navodi um, mo pozitivnog miljenja s moi negativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. Sukob datira jo od samih poetaka filozofske misli i nalazi upeatljiv izraz u kontrastu izmeu Platonove dijalektike logike i formalne logike Aristotelova Organona. Naredna skica klasinog modela dijalektike misli neka pripremi teren za analizu kontrastnih obiljeja tehnolokog racionaliteta. U klasinoj grkoj filozofiji um je spoznajna sposobnost razlikovanja istinitog i krivog utoliko to je istina (i krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razotkriva i izraava ono to jest za razliku od onog to se pojavljuje (kao realno). Na temelju tog jednaenja istine i (realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ovo zdanje nije naprosto nita; to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku destrukcija. Borba za istinu je borba protiv unitenja za spasenje () bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojei realitet kao neistinit: Sokrat protiv atenske drave-grada). Utoliko to borba za istinu spaava realnost od destrukcije, istina obvezuje i i angaira ljudsku egzistenciju. Ona je bitno ljudski projekt. Ako je ovjek nauio da vidi i zna to realno jest, on e djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija.
Ta koncepcija odraava iskustvo svijetu, koji je u sebi antagonistian svijetu koga mue htijenje i negativnost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, takoer, svijetu koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim razmjerima u kojima iskustvo antagonistikom svijetu upuuje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kree u univerzumu, koji je u sebi razlomljen (dchirement ontologique)' dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao to emo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontoloke su okolnosti. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstraktne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima uea u teoriji i praksi. U tom univerzumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari o samima sebi i sami sobom i modi u kojima to nisu, tj. u kojima egzistiraju u iskrivljenju, ogranienju ili uskraivanju svoje prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevladavaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen univerzum rasuivanja odgovara injenicama antagonistikog realiteta. to je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu ega je taj status istine pripisan jednom modu ili uslovu vie nego drugom? Klasina grka filozofija se naveliko pouzdava u ono to je kasnije nazvano (u prilino krnjem smislu) intuicija, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono to realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonistikom odnosu spram svog sluajnog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije suvie razliita od kartezijanske. Nije to misteriozna sposobnost duha niti udno neposredno iskustvo, a nije ni rastavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preliminarni) cilj takve jedne analize rezultat metodikog intelektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje konkretnog iskustva. Pojam biti ovjeka moe posluiti kao ilustracija. Analiziran u stanju u kome se zatie u svom svijetu, ini se da je ovjek u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi ga osposobile da vodi dobar ivot, tj. ivot koji je to je vie mogue slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na
126
127
kaznosti. Postii takav ivot, znai postii najbolji ivot: ivjeti u skladu s biti ljudske prirode. Zacijelo, to je jo uvijek dictum filozofa; on je taj koji analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kritikom rasuivanju i to sadrava vrijednosni sud naime, da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad mukotrpnim radom, inteligentan ivot nad glupim. Tako se desilo da je filozofija bila roena s tim vrijednostima. Znanstvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih sudova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijednosti nisu rukovodile organizaciju drutva niti transformaciju prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Ve grko shvaanje sadrava povijesni element bit ovjeka je razliita za roba i slobodnog graanina, za Grka i barbarina. Civilizacija je prevladala ontoloko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). Ali taj razvitak jo neobezvreuje distinkciju izmeu esencijalne i kontingentne prirode, izmeu istinskog i krivog moda egzistencije uz pretpostavku da razlikovanje proistie iz logike analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogunost tako i sluajnost. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja prelaz iz potencijalnog u aktualno, realizacija. Konano bie je nepotpuna realizacija, predmet promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje proeto negativitetom. Tako nije prava realnost istina. Filozofsko istraivanje tee od ogranienog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike izmeu potencije i stvarnog, realnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i nezavisna u samoj sebi slobodna. To otkrie je rad Logosa i Erosa. Ta dva kljuna termina oznaavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i logika spoznaja razbija vlast postojeeg kontingentnog realiteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompatibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Uspinjanje od niih k viim oblicima stvarnosti jest kretanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savrena realnost, bog, privlai svijet ispod 5 ; on je finalan uzrok svih bia. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo
pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadrano je destruktivno odbijanje postojeih naina ivota. Istina transformira mode misli i egzistencije. Um i sloboda konvergiraju. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ogranienja ukoliko se pokazuje da je antagonistiki karakter realnosti, njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontoloka okolnost. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti istinski jer nikada ne mogu poivati u realizaciji svojih mogunosti, u radosti bitka. Tako je u ljudskoj stvarnosti neistinsko i neslobodno sve ono egzistiranje koje se troi u priskrbljivanju onog to tek omoguuje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uope ne ontoloki uslov drutva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnou priskrbljivanja potreba ivota, da je ta aktivnost prirodna funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja ukljuuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. To je zaista predtehnoloka i antitehnoloka konstelacija par excellence. Realna granica izmeu predtehnolokog i tehnolokog racionaliteta nije ona izmeu drutva zasnovanog na neslobodi i slobodnog drutva. Drutvo je jo uvijek organizirano na takav nain da obezbjeivanje ivotnih potreba sainjava zanimanje odreenih drutvenih klasa u punom radnom vremenu i tokom cijelog ivota. One su zbog toga neslobodne i sprijeene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je jo uvijek na snazi klasina pretpostavka prema kojoj je istina inkompatibilna s porobljavanjem putem drutveno nunog rada. Klasino shavanje ukljuuje postavku da sloboda misli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok prevladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju subjektu koji misli i govori, pa ako njegov ivot ovisi izvoenju nametnutih funkcija, ovisi i ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji tako ovisi onima koji kontroliraju te zahtjeve. Granica predtehnolokog i tehnolokog projekta je u nainu kako je organizirao podreivanje potrebama ivota, zaraivanju za ivot i u novim modima slobode i neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.
128
129
Tko je po klasinom shvaanju, subjekt koji razumijeva ontoloki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao istom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovoenom teorijom, tj. filozof-dravnik. Zacijelo, istina koju on zna i razlae potencijalno je dokuiva svakom. Voen filozofom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propadanja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine ostaje puka mogunost sve dok se ne ivi u istini i s njom. Takav nain egzistiranja je zatvoren robu i bilo kome tko mora provesti svoj ivot obezbjeujui ivotne potrebe. Konsekventno tome, ako ljudi vie ne bi morali provoditi svoje ivote u sferi nunosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu rijei. Filozofija nazire jednakost ovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava faktikom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osiguravanje ivotnih potreba jest za veinu posao tokom cijelog ivota, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina moe biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nunosti). Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom; drutvena podjela rada zadobiva dignitet ontolokog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada, i ako je sloboda u drutvenoj realnosti povlastica manjine,tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aproksimaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivurijei univerzalnom karakteru istine koja odreuje i propisuje ne samo teoretski cilj ve najbolji ivot ovjeka kao ovjeka, i s obzirom na bit ovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrjeiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer filozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog drutva. Tako ona pretjee povijest ne ovladavi njome, i titei istinu, izdie je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina sauvana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, ve kao postignue misli nepovrij edena zato jer sam njen pojam izraava uvid da oni koji posveuju svoj ivot zasluivanju za ivot nisu u stanju da ive ljudsku egzistenciju.
Ontoloki pojam istine je u centru logike, koja moe sluiti kao model predtehnolokog racionaliteta. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda miljenja i ponaanja to se razvijaju u izvrenju tehnolokog projekta. Aristotel upotrebljava izraz apophantiki logos da bi razlikovao odreen tip Logosa (govor, saopavanje) onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvoju, razlikom izmeu istine i krivosti (De Interpretation, 16 b 17a). To je logika suda, ali u emfatikom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S) kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne pripada k (S); itd. S te ontoloke osnove aristotelovska filozofija prosljeuje na postavljanje istih formi svih moguih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna logika suda. Kad je Husserl oivio ideju apophantike logike, naglasio je njenu izvornu kritiku intenciju. On je naao to smjeranje ba u ideji logike suda, tj. u injenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), ve pretenzijama, propozicijama bitku 1 ). Husserl u toj orijentaciji vidi suavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadau. Klasina ideja logike zaista pokazuje ontoloku predrasudu struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni realitet. Raspravljanje se kree izmeu iskustva bitka i nebitka, escencije i injenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti opih formi suda i od njihovih (ispravnih ili neispravnih) povezanosti; pa ipak odluni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta nalazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi Bitak, Nebitak, Kretanje, Jedan i Mnogo, Identitet,
1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle, Niemeyer, 1929), naroito str. 42. i 115. i dalje. 2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpretacije vidi na str. 134.
130
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
131
Kontradikcija metodski drani otvorenim, dvosmislenim, nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu sveobuhvatnost znaenja, koje se postepeno strukturira u samom toku saopavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrdnje se preputaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjeravaju. U njemu je subesjednik voen tako da ispituje u svakidanjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zae u novu dimenziju raspravljanja inae je on slobodan i raspravljanje se obraa njegovoj slobodi. On treba da ide iznad onoga to mu je dato kad govornik u svojoj propoziciji ide preko poetnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo znaenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izolirani i stabilizirani. Njihovo logiko razvijanje odgovara procesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni miljenja su zakoni realnosti ili, bolje rei, postaju zakoni realnosti ako miljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao pojavljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi realnosti ideja. Tako je tu sadrana prije kontradikcija negoli korespondiranje izmeu dijalektikog miljenja i da tog realiteta; istinito suenje ne prosuuje taj realitet njegovim vlastitim odreenjima, ve odreenjima koja sagledavaju njegov prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. U klasinoj logici je taj sud koji je konstituirao izvorno jezgro dijalektikog miljenja bio formaliziran u formu tvrdnje S je p. Ta forma vie prikriva nego razotkriva temeljnu dijalektiku postavku koja izrie negativni karakter empirijskog realiteta. Prosuivani s obzirom na njihovu bit i ideju, ovjek i stvari opstoje kao neto drugo nego to jesu; prema tome, misao protivurijei tome io jest (dato), suprotstavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana milju jest ideja. Kao takva, u odreenjima datog realiteta ona je puka ideja, puka esencija mogunost. Ali bitna mogunost nije poput mnogih mogunosti sadranih u datom univerzumu rasuivanja i akcije; bitna mogunost je sasvim razliitog reda. Njena realizacija ukljuuje prevrat postojeeg jer miljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav-
ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao poetak ivota filozofa i nasilno osloboenje iz pilje). Tako ruilaki karakter istine namee misli imperativno svojstvo. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni predikativno je ukljuuje treba da. Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil miljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektike logike ve sve filozofije koja se hvata ukotac s realitetom. Stavovi koji odreuju realitet afirmiraju kao istinito to nije (neposredno) takvo; oni tako protivurjee onom to jest i poriu njegovu istinu. Afirmativni sud sadrava negaciju koja iezava u formi stava (S je p ) . Npr., vrlina je znanje; pravednost je takvo stanje u kome svatko vri onu funkciju koja najbolje odgovara njegovoj prirodi; potpuno realno je potpuno spoznatijivo; Verum est id, quod est; ovjek je slobodan; drava je realnost uma. Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula je izraava treba da, diseratum. Ona sudi stanju u kome vrlina nije znanje, u kome ljudi ne vre funkcije prema svojim sposobnostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorika Sp forma izraava da S nije S; S je odreen kao neto drugo nego on sam. Verifikacija propozicije ukljuuje proces kako u injenici tako i u misli: (S) mora postati to to jest. Kategoriki iskaz se tako preokree u kategoriki imperativ; on ne iskazuje fakat, ve nunost da se ovaj realizira. Npr., to se moe ovako itati: ovjek nije (faktino) slobodan, podaren neotuivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo3 dan u oima boga, po prirodi, itd. ). Dijalektika misao razumijeva kritiku napetost izmeu jest i treba da prije svega kao ontoloku okolnost koja
3 ) Ali zato stav ne k o e treba da ako to z n a i ? Zato negacija iezava u afirmaciji? Da li je metafiziko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono to je istinito (Logos; Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unv u tome to n i j e . A ipak to j e s t, i za neposredno iskustvo (koje je za veinu ljudi nepremaiva realnost) ono je jedini realitet. Dvostruko znaenje jest t a k o izraava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta.
132
OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 1 33
se tie strukture samog bitka. Meutim, razaznavanje tog stanja bitka njegova teorija od poetka smjera na konkretnu praksu. Kad su date injenice sagledane u svjetlosti istine, koja se u njima javlja iskrivljena i poreena, one se same pokazuju krive i negativne. Dakle, misao je rukovoena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu odreenjima jedne druge logike, jednog drugog univerzuma rasuivanja. A ta logika projektira drugi nain egzistiranja: realizaciju istine u rijeima i djelima ovjeka. Ukoliko taj projekt ukljuuje ovjeka kao drutvenu ivotinju, polis, djelovanje misli ima politiki sadraj. Tako je sokratovsko raspravljanje politiko raspravljanje utoliko to protivurjei postojeim politikim institucijama. Traganje za ispravnom definicijom, pojmom vrline, pravednosti, pobonosti i znanja postaje ruilaki poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Misao nema moi da dovede do takve promjene ako se ', ne transcendira u praksu, a ba razdvajanje od materijalne prakse, u kome izvire filozofija, daje filozofskoj misli svojstvo apstraktnosti i ideologinosti. Na osnovu te razdvojenosti kritika filozofska misao je nuno transcendentna i apstraktna. Apstraktnost je zajednika svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga to je dato, tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzrokovali, tko u svojoj svijesti ne rainjava fakte. Apstraktnost je sam ivot misli, znamen njene autentinosti. No, postoje krive i istinske apstrakcije. Apstrahiranje je povijesan dogaaj u povijesnom kontinuitetu. Ono se odvija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa temeljom od koga uzmie: postojeim drutvenim univerzumom. ak tamo gdje kritika apstrakcija stie do negacije postojeeg univerzuma rasuivanja, ta baza preivljava u negaciji (prevratu) i ograniava mogunosti nove pozicije. U klasinim izvorima filozofske misli transcendirajui pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost intelektualnog i manuelnog rada uz postojee drutvo ropstva. Platonova idealna drava reformira i zadrava ropstvo kad ga organizira u skladu s vjenom istinom. I u
Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile jo uvijek kombinirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva moe svojatati prevratniku ulogu i sadraj. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato, ini se, bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. U tom smislu je idealizam bio primjeran filozofskoj misli. Jer shvaanje nadmonosti misli (svijesti) takoer izraava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozofija transcendira i korigira u misli. Racionalnost, u ime koje je filozofija davala svoje sudove , zadobila je tu apstraktnu i opu istotu koja ju je uinila imunom naspram svijeta u kome je ovjek morao ivjeti. Uz izuzetak materijalistikih heretika filozofska misao je rijetko bila muena patnjama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je ba kritika intencija filozofske misli ona koja vodi idealistikom oienju kritika intencija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu, a ne samo na odreene mode miljenja ili ponaanja unutar njega. Kako svoje pojmove odreuje na osnovu potencijaliteta, koji su bitno drugaijeg reda misli i egzistiranja, filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja, pa nastavlja da konstruira domenu uma oienu od empirijske kontingencije. Dvije dimenzije misli ona bitnih i ona pojavnih istina vie se ne prepliu, a njihov konkretni dijalektiki odnos postaje apstraktno epistemoloki ili ontoloki. Prosuivanja danom realitetu nadomjetena su stavovima koji definiraju ope forme miljenja, objekte miljenja i odnose izmeu miljenja i njegovih objekata. Predmet miljenja postaje ista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Za takav formalni predmet odnos 5v promjene i permanencije, potencijaliteta i aktualiteta, istine i krivosti nije vie egzistencijalno pitanje, ve je vie stvar iste filo-
134
135
zofije 4 ). Pada u oi kontrast izmeu Platonove dijalektike Aristotelove formalne logike. U Aristotelovom Organonu silogistiko odreenje (horos) tako je ispranjeno od supstancijalnog znaenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija. Ono je potpuno razliito od metafizikog odreenja (takoer horos) koje oznaava rezultat bitne definicije, odgovor na pitanje: sxtv ?5) Kapp, nasuprot Prantlu, dri da su ta dva razliita znaenja potpuno neovisna jedno drugom i da nikada nisu bila pomijeana kod samog Aristotela. U svakom sluaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma je razliita od Platonovog dijaloga. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svojih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fiziki, bilo da se tiu drutva ili prirode, oni postaju predmet istog opeg zakona organizacije, kalkulacije i zakljuka, i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove odreene supstancije. To ope svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda u logici isto tako kao i drutvu cijena univerzalne kontrole. Openitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logika, ima svoj osnov u realitetu dominacije. 8 ) Aristotelova Metafizika izrie povezanost pojma i ovladavanja: znanje prvih uzroka je, kao znanje opem, najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzrocima znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Na osnovu opih pojmova misao postie savladavanje posebnih sluajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak
4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slino, ivotno pitanje ili da to treba da bude. Sto je bilo smisleno u poecima filozofske misli moe postati besmisleno na njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Historija ovjeanstva je dala definitivne odgovore na pitanje bitku i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su dokazale svoju efikasnost. Tehnoloki univerzum je jedan od njih. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. 5 ) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29. 6 ) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25.
jo uvijek odnosi na najopenitiju strukturu datog svijeta iskustva; ista forma je jo uvijek forma sadraja, koji formalizira. Sama ideja formalne logike je historijski dogaaj u razvitku mentalnih i fizikih instrumenata za univerzalno ovladavanje i proraunljivost. U tom poduhvatu ovjek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmoniju, oistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom procesu drutva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadrava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmislen; materijalni sadraj je neutraliziran; princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreka neispravnog miljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logikog reda. Pojmovi, dobro odreeni u njihovu djelokrugu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladavanja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli samo prvi korak, jer se jo uvijek trai mnogo vii stupanj apstrakcije i matematiziranja da se oblici misli prilagode tehnolokom racionalitetu. Metode logikog postupka su veoma razliite u staroj i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisutna konstrukcija openito vaeeg reda miljenja, neutralna s obzirom na materijalni sadraj. Svijest je postala podatijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego to su ponikli tehnoloki ovjek i tehnoloka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Osloboena protivurjenosti, ili uz sredivu protivurjenost, odreenja podobna za organiziranje koherentnog logikog sistema bila su odvojena od onih za to nepodobnih. Izvrena je distinkcija izmeu univerzalne, proraunljive, objektivne dimenzije miljenja i partikularne, neproraunljive, subjektivne. Ova druga je ula u znanost tek posredstvom niza redukcija. Formalna logika nagovjetava reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti postaju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad elementi misli mogu biti znanstveno organizirani kao to ljudski elementi mogu biti organizirani u drutvenu stvarnost. Predtehnoloka i tehnoloka racionalnost, ontologija i
136
OVJEK JEDNE
DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
137
tehnologija povezane su onim elementima miljenja koji prilagouju pravila miljenja pravilima kontrole i dominacije. Predtehnoloki i tehnoloki modi dominacije su fundamentalno razliiti tako razliiti kao to su ropstvo i slobodan najamni rad, paganizam i kranstvo, grad-drava i nacija, pokolj stanovnitva osvojenog grada i nacistiki koncentracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je povijest dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije. Formalna logika je tendirala univerzalnom vaenju zakona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar, niim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sektore egzistencije. Misao je uvijek vie i neto drugo nego individualno miljenje; kad ponem misliti pojedinim osobama u odreenim situacijama, nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one uestvuju, mislim u opim pojmovima. Svi objekti miljenja su opi pojmovi. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna; konstituirana je u meuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logika apstrakcija je, takoer, socioloka apstrakcija. Postoji logika mimesis, koja formulira zakone misli u zatitnikoj suglasnosti spram zakona drutva, no to je samo jedan mod misli. esto je zapaena sterilnost aristotelovske formalne logike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa ak izvan te logike. Ni idealistika, ni materijalistika orijentacija, niti racionalistike i empiristike kole ne duguju, ini se, u svojim glavnim naporima, bilo to logici. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je kanonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne moe prei ostala^ je analitika. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadrajima koji karakteriziraju ovaj razvoj.
7 ) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i schen Absolutismus.
Odista, ni skolastiari ni racionalizam i empirizam ranog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na nain miljenja koji je kanonizirao svoje ope forme u Aristotelovoj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u suglasnosti sa znanstvenom validnou i egzaktnou, a ostalo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i novih injenica. Suvremena matematska i simbolika logika su, bez sumnje, veoma razliite od njihove klasine prethodnice, ali je objema zajednika radikalna opozicija spram dijalektike logike. I stara i nova formalna logika izraavaju, na osnovu te opozicije, isti nain miljenja. Ono je oieno od negativnog, koje se uvelike naziralo na poecima logike i filozofske misli oieno od iskustva uskraujue, varljive i iskrivljujue moi postojee stvarnosti. Eleminiranjem ovog iskustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, egzaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se odri napetost izmeu jest i treba da i da se postojee obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu nasuprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina kojom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaenoj istini ne sadri osudu postojee stvarnosti. Za razliku od toga, dijalektika misao jest i ostaje neznanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud namee dijalektikoj misli priroda njezina objekta objektivnost. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; dijalektikoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadraj, ve ga za sobom ostavlja neshvaena. Hegel razotkriva u kritikoj filozofiji svoga vremena strah od objekta (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znanstvena misao prevlada tu poziciju i razumije logino i istoumno (das Logische, das Rein-Vernnftige) u samoj kon8 kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektika logika ne moe biti for8 ) Wissenschaft 1923, vol. I, str. 32.
d e r L g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner
138
139
malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Konkretnost se ne protivi sistemu opih principa i pojmova dapae, ona zahtijeva takav logiki sistem jer se kree po opim zakonima, koji potvruju umnost realnog. Umnost je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, elemenata to konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvaeno, pojam realnog. Egzistirajui kao iva kontradikcija biti i pojave, objekti misli su objekti unutarnje negativnosti 9 ), koja je specifino svojstvo njihova pojma. Dijalektika definicija odreuje kretanje stvari od onoga to one nisu ka onome to jesu. Razvoj kontradiktornih elemenata koji odreuje strukturu objekta misli odreuje, takoer, strukturu dijalektike misli. Objekat dijalektike logike nije ni apstraktna, opa forma objektiviteta, ni apstraktna opa forma misli a ni data neposrednog iskustva. Dijalektika logika rainjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije, no, takoer, porie konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo sueno na stvari kako se pojavljuju i kako sluajno jesu ogranieno je, i ak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva inioce iza injenica to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni univerzum u kome su postojei fakti djelo ovjekove povijesne prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu; to je, takoer, realnost koju poima dijalektika logika. Kad povijesni sadraj ue u dijalektiki pojam i kad metodoloki odreuje njegov razvoj i funkciju, dijalektika misao postie konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Logika istina postaje povijesna istina. Ontoloka napetost izmeu biti i pojave, izmeu jest i treba da postaje povijesna napetost, a unutarnji negativitet svijeta objekta je shvaen kao djelo povijesnog subjekta ovjeka u borbi s prirodom i drutvom. Um postaje povijesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojeih drutvenih snaga koje razot-
krivaju iracionalan karakter tog poretka jer racionalan oznaava onaj mod miljenja i djelovanja koji pokree reduciranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja. Transformacija ontoloke u povijesnu dijalektiku zadrava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritiko, negativno miljenje. No, sad se bit i pojava, jest i treba da konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogunosti u drutvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo i krivo jer obje su dio istog postojeeg univerzuma, obje participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob je u mogunosti i da dokine gospodare i da surauje s njima. Gospodari su u mogunosti i da poboljaju ivot roba i da usavre njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktini zahtjev. Dijalektika logika razumijeva proturjenosti kao nunost pripadnu samoj prirodi misli (zur Natur der Denkbestimmungen)10) zato to je proturjenost u samoj prirodi objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko jo uvijek neumsko, a iracionalno jo uvijek racionalno. Konsekventno tomu, postojea stvarnost se protivi logici proturjenosti ona favorizira one mode misli koji podravaju postojee forme ivota i one mode ponaanja koji ih reproduciraju i usavravaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugaiju logiku, istinu koja proturjei. Ove pripadaju takvom miljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna konkretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo rebelirajue miljenje doima kao ostatak prolosti, poput svake neznanstvene i neempiristike filozofije. Ono se povlai pred efikasnijom teorijom i praksom uma.
10)
9
) Ibidem, str. 38.
Ibidem.
1 41
6. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MILJENJU: TEHNOLOKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni, dominacija ovjeka nad ovjekom je u drutvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezuje predtehnoloki i tehnoloki um. Drutvo koje projektira i preduzima tehnoloku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako to postepeno nadomjeta linu ovisnost (roba robovlasniku, kmeta feudalcu, feudalca podaritelju feuda, itd.) ovisnou objektivnom poretku stvari (o ekonomskim zakonima, tritu, itd.). Bez sumnje je objektivni poredak stvari rezultat dominacije, no iz nje sad proizlazi via racionalnost racionalnost drutva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve iroj osnovi zadravajui pri tom hijerarhijsku strukturu. Ogranienost ove racionalnosti i njezina izopaena sila oituju se u sve veem porobljavanju ovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proiruje je u totalnu internacionalnu borbu to osakauje ivote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racionalnost sistema problematina. Problem lei u nainu drutvene organizacije rada. Kako su veliki preduzetnici i sami voljni da rtvuju dobrobiti privatne inicijative i slobodne konkurencije dobrobitima vladinih nareenja i uredaba, a kako se, s druge strane, socijalistika izgradnja odvija putem progresivne dominacije, to ova organizacija rada nije vie podvrgnuta preispitivanju. No, pitanje ovdje ne moe zastati. Kriva organizacija drutva zahtijeva dalje objanjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog drutva, u kome integracija prethodno negativnih i transcendirajuih drutvenih snaga s postojeim sistemom, izgleda, stvara novu drutvenu strukturu.
Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazuje na slijedei problem: postavi totalitarna na unutranjim osnovama, kriva organizacija odbija alternative. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma, koji se javlja kao historijska alternativa, jest, zacijelo, sasvim prirodno i ne izgleda da trai dublje objanjenje. No, to je prirodno samo onom miljenju i ponaanju koje nije voljno, a moda je ak i nesposobno da razumije to se dogaa i zato se dogaa, onom nainu miljenja i ponaanja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojeeg. U onoj mjeri u kojoj miljenje i ponaanje korespondira danoj stvarnosti, izraavaju oni krivu svijest odgovaraju i doprinose ouvanju krivog poretka injenica. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnikom aparatu koji je i sam reproducira. Racionalno i produktivno ivimo i umiremo. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao to je smrt cijena ivota, da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i radosti, da biznis mora napredovati i da su alternative utopistike. Ta ideologija pripada postojeem drutvenom aparatu; ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. Pa ipak, taj aparat poraava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se saini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. Ako, pak, to nije svrha aparata, tad je njegov ratio jo vie sumnjiv. No, on je, takoer, vie logian jer je od poetka negativno u pozitivnom, nehumano u humanizaciji, porobljenje u osloboenju. Ta dinamika pripada stvarnosti, a ne duhu, stvarnosti u kojoj je znanstveni duh imao odlunu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktinim umom. Drutvo se reproduciralo u tehnikom kompletiranju stvari i odnosa koji su ukljuivali tehniko iskoritavanje ljudi. Drugim rijeima, borba za opstanak i eksploatacija ovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko znaenje racionalizacije. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveliko povisile produktivnost ekonomskog, politikog i kultur-
142
OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
nog preduzimanja. Rezultat je: vii standard ivota. Istovremeno, i na istim osnovama, ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponaanja koji je opravdavao i apsolvirao ak i najdestruktivnije i najtlaiteljskije strane preduzimanja. Znanstveno-tehnika racionalnost i manipulacija su slivene u nove forme drutvene kontrole. Moe li se ovjek zadovoljiti objanjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifine drutvene primjene znanosti? Smatram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inherentan u istoj znanosti, ak tamo gdje se nije smjeralo na praktike ciljeve. To se moe pokazati okreui teorijski um drutvenoj praksi. U pokuaju da to pokaem, podsjetit u, saeto, na metodoloke izvore nove racionalnosti kontrastirajui ih s znaajkama pretehnolokog modela, kome se raspravljalo u prethodnom poglavlju. Kvantificiranje prirode, koje je vodilo njezinoj eksplikaciji na osnovu matematskih struktura, odvojilo je realitet od svih inherentnih ciljeva i, sljedstveno tome, odvojilo je istinito od dobrog, znanost od etike. Bez obzira na to kako znanost danas odreuje objektivnost prirode i relacije njezinih dijelova, ona je ne moe znanstveno izraziti posredstvom finalnih uzroka. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opaanjem, mjerenjem i kalkulacijom, on ne igra znanstvenu ulogu kao etiki, estetski, ili politiki agens. Napetost izmeu uma, s jedne, i potreba i elja stanovnitva (koje je bilo objekt uma, no rijetko subjekt), s druge strane, prisutna je od poetka filozofske i znanstvene misli. Priroda stvari, ukljuujui i drutvo, bila je odreena tako da je opravdavala potiskivanje, i ak zatomljenje, kao sasvim racionalne. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima, ako ne i osloboenje od njih. Jedinjenje logosa i erosa ve je u Platona vodilo supremaciji logosa; u Aristotela je odnos izmeu dobra i svijeta koji ono pokree ero tiki samo po analogiji. Tad je pukla nesigurna ontoloka povezanost logosa i erosa, pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. Ono za im moe teiti priroda (ukljuujui ovjeka), znanstveno racionalno jest samo na osnovu generalnih zakona kretanja fizikalnih, kemijskih i biologijskih.
143
U svijetu vrednota ivi se van tog racionaliteta, a vrednote odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini nain da se za njih spase neko apstraktno i nekodljivo vaenje jest metafizika sankcija (boanski i prirodni zakon). Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno objektivna. Vrednote mogu imati vii dignitet (moralno i spiritualno), no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti ivota i to sve manje to su uzdignutije nad realitet. Isto takvo liavanje karaktera realnosti pogaa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. Ma koliko da su sagledane, respektirane i uzvisivane, one, u svom vlastitom pravu, ispataju zbog toga to nisu objektivne. No, ba po odsutnosti njihove objektivnosti one su inbenici drutvene kohezije. Humanistike, religiozne i moralne ideje su samo ideali; one ne uznemiravaju nedolino postojei nain ivota, a nisu obezvaene time to im protivurjei ponaanje diktirano svakodnevnim potrebama biznisa i politike. Ako dobro i lijepo, mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontolokih ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta, ne mogu logiki zahtijevati univerzalno vaenje i realizaciju. Po postavkama znanstvenog uma, ostaju stvar preferiranja. Oivljavanje neke vrste aristotelovske ili tomistike filozofije ne moe spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnuta znanstvenim umom. Neznanstven karakter ideja kojima je rije fatalno slabi opoziciju postojeem realitetu; one postaju puki ideali i njihov konkretni, kritiki sadraj isparava u etiku ili metafiziku atmosferu. Pa ipak, paradoksno, objektivni svijet, opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju, postaje, u svojoj objektivnosti, sve ovisniji subjektu. Taj dugi proces poinje s algebrizacijom geometrije to nadomjetava vidljive geometrijske figure isto mentalnim operacijama. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logike relacije, ini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije suprotstavljene subjektu. Iz veoma razliite usmjerenosti nau-
144
145
enjaci i filozofi znanosti dolaze do slinih hipoteza iskljuenju partikularnih vrsta entiteta. Na primjer, fizika ne mjeri objektivne kvalitete vanjskog i materijalnog svijeta oni su samo rezultati dobiveni izvoenjem takvih operacija 1 ) Objekti se odravaju samo kao pogodni posrednici, kao zastarjele postavke kulture 2 ). Nema vie gustoe i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj objekcijski karakter opozicije subjektu. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platonike metafizike, matematizirana priroda, znanstveni realitet manifestira se kao realitet ideacije. To su ekstremni stavovi; ne prihvaaju ih konzervativ nije interpretacije, koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike jo uvijek odnose na fizike stvari 3 ). No, ispada da su fizike stvari fizikalno dogaanje, pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odnose koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i procese 4 ). Max Born izjavljuje: ... teorija relativiteta . . . nikad nije napustila pokuaje da pripie svojstva materiji .... Ali esto mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari, ve njezina odnosa spram drugih stvari . . . Veinom, mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju, ve neke vrste projekcije u najirem moguem smislu rijei. 5 ) A. W. Heisenberg:
Herbert Dingler, u N a t u r e , vol. 168, 1951. g., str. 630. W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , Cambridge, Harvard Univ. Press, 1953. g., str. 44. Quine govori mitologiziranju fizikih objekata, te da se s epistemolokog stajalita fiziki objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju, a ne po vrsti. (Ibid.) No, mit fizikim objektima je epistemoloki superiorniji po tome to se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sreivanja struje iskustva. Vrednovanje znanstvenih shvaanja odreenjima efikasan, sredstvo i sreivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnoloke elemente. 3) H . Reichenbach, u Philipp G . F r a n k (ed.), T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s , Boston, Beacon Press, 1954, str. 85. i dalje (citirao Adolf G r n b a u m ) . 4) Adolf Grnbaum, ibid., str. 87. i dalje. 5) Ibidem, str. 88. i dalje (potcrtao H. M.).
2) 1)
Ono to matematiki utvrujemo manjim je dijelom Objektivni fakat', a veim pregled mogunosti. 6 ) Sad dogaaji, odnosi, projekcije, mogunosti mogu imati znaenje objektivnog samo za subjekt ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost ve i s obzirom upravo na strukturu dogaanja ili odnosa. Drugim rijeima, subjekt, ovdje ukljuen, jest konstitutivan, to jest mogui subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao dogaanje ili odnos. Ako je to tako, jo vai Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatraa, a smetnje s obzirom na opaanje ne treba pripisati ljudskom faktoru ve instrumentu kao fizikalnoj stvari 7 ). Dodue, moemo zakljuiti da jednadbe postavljene matematskom fizikom izraavaju (formuliraju) stvarnu konstelaciju atoma, tj. objektivnu strukturu materije. Bez obzira na bilo kakvo promatranje i mjerenje, izvan subjekta moe A ukljuivati B, prethoditi B, rezultirati s ; moe biti izmeu C, vee nego C, itd. to bi, jo uvijek, znailo da ovi odnosi impliciraju lokaciju, distinkciju i identinost u razlici izmeu A, B, C. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identinog u razlici, bitka u odnosu s . . . u odreenom modu bitka rezistentnog na druge odnose, itd. Samo, ta sposobnost bi bila u materiji, a tad bi sama materija objektivno bila struktura svijesti. To je interpretacija koja sadri jak idealistiki elemenat: . . . neivi objekti, bez oklijevanja, bez pogreke, naprosto svojom egzistencijom integriraju jednadbe kojima nita ne znaju. Subjektivno, priroda nije duhovna ona ne misli matematskim premisama. No, objektivno je priroda duhovna ona moe biti miljena u matematskim odreenjima 8 ).
6) ber den Begriff, Abgeschlossene Theorie', u D i a l e c t i c a, vol, I I , br. 1, 1948. g., str. 333. 7) Philipp G. F r a n k , loc. cit., str. 85. 8) C . F . von Weizscker T h e H i s t o r y o f N a t u r e ; Chi cago, University of Chicago Press, 1949, str. 20.
146
147
Karl Popper 9 ) prua manje idealistiku interpretaciju. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i odreuje razliite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su naputeni, a njihova intencija je ugraena u naredne pojmove. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj sri realiteta, to jest k apsolutnoj istini. Jer, inae bi slijedilo da je stvarnost plod bez sri, pa sama ideja znanstvene istine moe biti ugroena. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike nijee ili uope postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, ve da, na ovaj ili onaj nain, skida s dnevnog reda prosuivanje tome to bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pitanje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo metodoloki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojaava prebacivanje teorijskog naglaska od metafizikog to jest ...? ( ) na funkcionalno kak o . . . ?, i b) ono uspostavlja praktinu (iako nikako apsolutnu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mirne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Drugim rijeima, teoretski, transformacija ovjeka i prirode nema drugih objektivnih granica osim onih koje daje brutalna injeninost materije, njezin jo uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje primjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao (hipotetikom) sistemu sredstava, metafiziko bie kao takvo ustupa pred biem instrumentom, tavie, provjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija djeluje kao neko a priori ona predeterminira iskustvo, ona projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu. Kao to smo upravo vidjeli, suvremena filozofija znanosti se bori s idealistikim elementima, a u svojim ekstremnim formulacijama se opasno pribliava idealistikom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid C e n t u r y , New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slino: Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje.
anju prirode. U svakom sluaju, novi nain miljenja ponovo postavlja idealizam na svoje noge. Hegel je povukao konsekvencije idealistike ontologije: ako je um zajedniki nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost izmeu subjekta i objekta; bila je proeta konkretnou. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Tako najekstremniji monistiki sistem zadrava ideju supstancije koja se razotkriva u subjektu i objektu ideju antagonistike zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj antagonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla poeti operirati shvaanjem dvije supstancije, res cogitans i res extensa samo to res extensa gubi karakter neovisne supstancije jer se razumijeva matematskim jednadbama, koje, prevedene u tehnologiju, nanovo sainjaju materiju. Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, drugim rijeima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa nije vie prikladno polazite naem razumijevanju moderne znanosti 1 0 ). Kartezijansko razdvajanje svijeta je takoer bilo podvrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego, u konanoj analizi, nije zbiljski neovi-, sna supstancija, ve, zapravo, residuum ili krajnja granica kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaanje svijeta kao univerzalne i apsolutno iste res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom sluaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv, a Descartesova mislea ego-supstancija srodna res extensa, anticipirajui znanstveni subjekt kvantifikativnog opaanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi
10) W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisenberg pie: ,Stvar sebi' je za atomskog fiziara, ako uope upotreb ljava taj pojam, u osnovi, m a t e m a t s k a s t r u k t u r a ; no, ova struktura je nasuprot Kantu indirektno deducirana iz iskustva. 1 1 ) Die Krisis der Europischen Wissenschaft e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e ed. W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81.
148
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
I49
ve ukljuivao svoju negaciju; on bi prije utirao negoli blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda objektivo duhovna, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi prema svom svijetu na sasvim poseban nain. . . . priroda je u znaku aktivnog ovjeka, ovjeka koji upisuje tehniku u prirodu 1 2 ). Prirodna znanost se razvija pod tehnolokim a priori, koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipotetikog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni ke organizacije: Novovjeki ovjek uzima cjelokupnost bia kao sirovinu za proizvodnju i podreuje itav objektivni svijet zamahu i redu proizvodnje (Herstellen).* . . . Upotreba maina i proizvoda maina nije sama sobom tehnika, nego samo tehnici primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala 1 3 ). Tehnoloko a priori je politiko a priori utoliko to transformacija prirode ukljuuje transformaciju ovjeka, kao i utoliko to ovjekove kreacije potjeu iz drutvene cjeline i u nju se vraaju. Netko moe jo uvijek insistirati na tome da su maine tehnolokog univerzuma kao takve indiferentne spram politikih ciljeva one mogu revolucionirati ili retardirati drutvo. Elektronski broja moe sluiti jednako kapitalistiku i socijalistiku upravu; ciklotron moe biti jednako efikasno orue u ratu kao i u vrijeme mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: Runi mlin dae vam drutvo s feu12 ) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951. g., str. 7 . u odnosu n a MarxEngels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e , trad. Molitor, str. 163. i dalje. 13) Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950. g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o e r njegove V o r t r g e u n d A u f s t z e , Pfllingen, Gnther Neske, 1954. g., str. 22, 29. * Uporeujui citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu reenicu nismo nali original, pa je prevodimo iskljuivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. Op-. prev.
dalnim gospodarem, a parni mlin drutvo s industrijskim kapitalistima 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u samoj Marxovoj teoriji: bazini povijesni faktor nije tehnika, ve drutveni nain proizvodnje. No, kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona odreuje cjelokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet svijet. Moemo li rei da evolucija znanstvene metode naprosto odraava transformaciju prirodne stvarnosti u tehniku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos izmeu znanosti i drutva na taj nain znai pretpostaviti dvije odvojene sfere i dogaanja koja se susreu, naime, 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na drutveni realitet. Drugim rijeima, ma kako da je bliska veza izmeu ta dva razvojna reda, oni ne ukljuuju i ne odreuju jedan drugog. ista znanost nije primijenjena znanost; ona zadrava svoju identinost i vaenje neovisno njezinu iskoritavanju. tovie, ovo shvaanje bitnoj neutralnosti znanosti je proireno, takoer, na tehniku. Maina je indiferentna spram drutvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upotrebe ostaju unutar njezinih tehnikih sposobnosti. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u osnovi, instrumentalistiki karakter znanstvene metode. Na djelu je ua povezanost znanstvene misli i njezine primjene, univerzuma znanstvenog rasuivanja i svakodnevnog rasuivanja i ponaanja odnos je to u kome se oba podruja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. . U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve veoj dematerijalizaciji prirode: Mit je novovjekovne znanosti ideja beskrajnoj prirodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali napustiti. Razvoj znanosti je otpoeo razaranjem srednjovjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura. 1946. g., str. 94.
150
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
151
titom konzistentnou da shvati kako je i sama, naprosto, uspostavila jedan drugi mit 1 5 ). Proces koji otpoinje eliminiranjem neovisne supstancije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je veoma specifino ideiranje u kome se objekt konstruira u sasvim praktinom odnosu spram subjekta: A to je materija? U atomskoj fizici je materija odreena svojim moguim reakcijama na ovjekove eksperimente i matematikim to jest, intelektualnim zakonima kojima se povinjava. Odreujemo materiju kao mogu objekat ljudske manipulacije 1 6 ). Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehnoloka: Pragmatika znanost tretira prirodu u skladu s tehnikom erom 1 7 ) U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna taka znanstvenog preduzimanja racionalitet poprima formu metodike konstrukcije; organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole, kao sredstvom koje se prilagouje svim svrhama i ciljevima, instrumentalna je per se, u samoj sebi. Ispravan odnos za instrumentalnost je tehniki pristup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnoloki realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je neutralna kako materija tako i znanost; objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neutralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifinim
15 ) C . F . von Weizscker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc. cit., str. 71. 16) Ibidem, str. 142 (potcrtao . .). 17') Ibdem, str. 71. 18) Nadam se da neu biti krivo shvaen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sainjeni kao orua, t j . da imaju tehniku, praktinu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i intuicija ili shavaanje prirode u kome se kree znanost, u kome se konstituira kao i s t a znanost. ista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. Moda bi bilo jasnije da se govori instrumentalistikom h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t , Paris, Presses Universitaires, 1958, str. 31.
povijesnim subjektom naime sa svijeu predominantnom u drutvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona djeluje vie kao unutarnji negoli izvanjski faktor u samim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. isti i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktini um, znanstveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvravaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstrahiranje posebnih vrsta entiteta. Istina, racionalitet iste znanosti ne sadri u sebi vrednote niti insistira na nekim praktinim ciljevima, neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mogle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno odreenje. Znanstveni racionalitet vodi odreenoj organizaciji drutva upravo zato to projektira puku formu (ili puku materiju inae suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se moe skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni, ista forma su konkretne drutvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inherentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju, drutvo je oslobodilo ljude od prirodne hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao jedinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim jedinicama. Na osnovu racionalizacije naina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva. 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i drutvenog kvantificiranja paralelizmu i uzrono posljedinom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociolokog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj, upravo u svojoj apstraktnosti i istoti utoliko to se razvijala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opaanje, eksperiment niti metodika organizacija i koordinacija data, sudova i zakljuaka ne odvijaju u nestrukturiranom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in19 ) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno, k l r u n g , loc. cit., str. 50.
Dialektik
der
Auf-
152
153
volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od objekata koje sretamo u datom svijetu rasuivanja i djelovanja. Znanost vri opaanje i kalkulacije i daje teorijska objanjenja s odreene pozicije u tom svijetu. Zvijezde koje je opaao Galilej bile su iste u antika vremena, no drugaiji svijet rasuivanja i djelovanja ukratko drugaija drutvena realnost otvorila je nov smjer i krug opaanja, te nove mogunosti sreivanja opaenih data. Ne raspravljam ovdje povijesnom odnosu znanstvenog i drutvenog racionaliteta poetkom novog vijeka. Cilj mi je da pokaem unutarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija, i a priori jedne specifine tehnologije naime tehnologije kao forme drutvene kontrole i dominacije. Utoliko to je ista, novovjekovna znanstvena misao ne projektira odreene praktine ciljeve, niti pojedine forme dominacije. No, ne postoji tako neto kao dominacija per se. U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktiki teleoloki kontekst kontekst datog, konkretnog svijeta ra suivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne poima mogue alternative ije hipoteze proiruju prethodno etabliran realitet, odnosno destruiraju ga. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori strukturirani tako da su mogli sluiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski operacionalizam rezultira odgovarajuim praktinim operacionalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom, pruio je kako iste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje ovjekova ovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajui ist i neutralan, teorijski um je uao u slubu praktinog uma. Meusobno proimanje se pokazalo plodno za oba. U nae vrijeme se dominacija perpetuira i iri ne samo putem tehnologije ve i kao tehnologija; tehnologija prua obimno legitimiranje ekspanziji politike moi koja apsorbira sve sfere kulture. U ovom svijetu, tehnologija prua takoer i obimnu racionalizaciju ovjekove neslobode i demonstrira tehniku
nemogunost da ovjek bude autonoman, da odreuje svoj vlastiti ivot. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracionalna, niti kao politika, ve kao podreivanje tehnikom aparatu koji uveava ivotni komfor i povisuje produktivnost rada. Tako tehnoloka racionalnost ne anulira legitimnost dominacije, ve je titi, pa se instrumentalistiki obzor uma otvara u racionalno totalitarno drutvo; Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe maina u cilju postizanja moi. Maina je samo sredstvo; cilj je pokorenje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom , primarnog porobljavanja: maina je rob koja slui poroblja-, vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja moe ii i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teko je osloboditi samog sebe prenosei porobijivanje na druga bia ljude, ivotinje ili maine; vladati mainama podreujui cijeli svijet, jo uvijek znai vladati, a svako vladanje ukljuuje prihvaanje sheme podreivanja. 2 0 ) Stalna dinamika tehnikog progresa je postala proeta politikim sadrajem, a logos tehnike je nainjen u logos kontinuirane porobljenosti. Oslobodilaka snaga tehnologije instrumentalizacija stvari postaje okov osloboenja; instrumentalizacija ovjeka. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskoritavanja, s odreenim drutvenim projektom, te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racionalnosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Drugim rijeima, univerzum znanosti (to e rei, ne odreene postavke strukturi materije, energiji, njihovu odnosu, itd., ve projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja , vodi hipotetiki pristup i matematsko-logiko izraavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne drutvene prakse koju . konzervira razvoj znanstvenog projekta. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- , stvenog racionaliteta, time jo nije zasnovano socioloko vaGilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.
20)
154
I JEDNODIMENZIONALNA MISAO
155
enje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova odrava meuodnos subjekta i objekta u danom svijetu rasuivanja i djelovanja, povezanost teorijskog i praktinog uma moe se razumjeti na sasvim razliite naine. Tako Jean Piaget u svojoj genetikoj epistemologiji prua drugaiju interpretaciju. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju razliitih apstrakcija iz opeg meuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne tee ni od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao puka neutralna pozicija opaanja i mjerenja, niti od subjekta kao sredstvo istog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznajne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je l'intrieur de l'action comme telle. Nasuprot onom to se esto kae, matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, ve apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti, zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti, gurnuti itd. zato jer insistiraju ba na koordiniranju posebnih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .21) Matematike propozicije tako izraavaju une accomodation gnrale l'objet za razliku od pojedinanih adaptacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika i matematika logika su une action sur l'objet quelconque, c'est--dire une action accomode de faon gnrale 22 ), a to djelovanje je opevaee utoliko to se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proiruje na sam centar naslijeenih koordinacija jer su koordinirajui mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordinacije refleksa i instinkta. 2 3 ) U fizici apstrahiranje tee od objekta, ali na osnovu odreenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahiranje nuno poprima logiko-matematiku formu, jer pojedinane akcije rezultiraju znanjem samo onda
] Introduction l'pistmologie gntique tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287. 22) Ibidem, str. 288. 23) Ibidem, str. 289.
21
kad su meusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logiko-matematika 2 4 ). Apstrahiranje u fizici vodi nuno natrag na logiko-matematike apstrakcije, a matematika je kao ista koordinacija opa forma djelovanja djelovanja kao takvog (l'action comme telle). Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadrava naslijeene refleksne i instinktne strukture. Piagetova interpretacija uoava imanentan praktini karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz ope strukture akcije koja je u osnovi naslijeena bioloka struktura. Znanstveni metod bi, po njemu, primarno poivao na biolokoj fundaciji koja je supra (ili, bolje infra ) povijesna. ak ako prihvatamo da sve nauno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinanih akcija, ne vidim zato bi ona po svojoj prirodi bila logiko-matematika osim ako su pojedinane akcije znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom sluaju se interpretacija vrti ukrug. Za razliku od Piagetove, ponajvie psiholoke i bioloke analize, Husserl je dao genetiku epistemologiju, koja je centrirana oko drutveno-povijesne strukture znanstvenog uma. Ovdje se osvrem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko to ono istie u kojoj mjeri je novovjekovna znanost metodologija prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kree. Husserl polazi od injenice da je matematiziranje prirode rezultiralo valjanim praktinim znanjem: konstrukcijom ideirane stvarnosti koja je mogla biti efikasno dovedena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No, znanstveni rezultati su upuivali na pred-znanstvenu praksu, koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilejske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determinirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo autonomnom (eigenstnIbidem, str. 291. ) Die K r i s i s der E u r o p i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e , loc. cit.
25 24)
156
157
dige) apsolutnom istinom (str. 49. i dalje), dok je, zapravo, ostalo specifina metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho simbola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. 52). t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadraj sauvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogunost upotrebe nekih bazinih formi, oblija i odnosa koji su ope upotrebljivi, kao potpuno isti za egzaktno odreenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa (str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadrava (i maskira) svoju predznanstveno-tehniku strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. Tako klasina geometrija idealizira praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmesskunst). Geometrija je teorija praktine objektivizacije. Bez sumnje, algebra i matematika logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet osloboen neproraunljivih neizvjesnosti i pojedinanosti Lebenswelta i subjekta koji u njemu ivi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika idealiziranja novog Lebenswelta: U matematskoj praksi postiemo ono to nam je uskraeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme je mogue odrediti u odnosu na apsolutnu identinost... kao takve one postaju univerzalno podeljive i uporabljive . . . (str. 24.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svijeta nas osposobljava da projektiramo anticipirane pravilnosti praktinog Lebenswelta: Kad jedanput ovjek posjeduje formule, on posjeduje predvianje eljeno u praksi predvianje onoga to treba oekivati u iskustvu konkretnog ivota (str. 43). Husserl je istakao predznanstvenu, tehniku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi centralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti iste znanosti, ve su pripadni njezinoj unutarnjoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkretnosti, kvantificiranje kvaliteta, to rezultira kako egzakt-
nou tako i univerzalnim vaenjem, ukljuuje odreeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a odreen mod gledanja svijeta. Ovo gledanje je, uprkos svom istom, dezinteresiranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktinog konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodikog, sistematskog anticipiranja i projektiranja. Ali a ovo je odluno specifinog anticipiranja i projektiranja naime, onog koje ima iskustvo svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osnovu proraunljivih, predvidljivih odnosa meu jedinicama koje se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univerzalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati ispreuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju treba iz njih ekstrahirati. No, radi se specifinom drutvenohistorijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umijee anticipacije proireno u beskonanost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht, str. 51). Upravo zato to je galilejska znanost u formaciji svojih ideja tehnika odreenog Lebenswelta, ona ga ne moe transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje sutinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika (str. 112), ali svijet percepcije i iskustva, u kome provodimo na cijeli praktini ivot, ostaje to to jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu, nepromijenjen ... (str. 51; podcrtano . .). Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. Formulacija se ne poziva, jednostavno, na injenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji jo uvijek opaamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos statistikom shvaanju kauzaliteta jo uvijek djelujemo, po zdravom razumu, prema starim zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji stav ne protivurjei stalnim promjenama u svijetu svakodnevne prakse koje su rezultat primijenjene matematike. Mnogo vie je, moda, u pitanju: naime, inherentna granica
158
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
159
postojee znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proiruje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda gledanja i kvalitativno novih odnosa meu ljudima i izmeu ovjeka i prirode. S obzirom na institucionalizirane oblike ivota, znanost bi tako (kako ista tako i primijenjena) imala stabilizirajuu, statiku, konzervativnu funkciju, a k i najrevolucionarnija postignua bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifinim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno samokorigiranje znanosti revolucija njezinih hipoteza ugraena u znanstvenu metodu pokree i proiruje isti povijesni svijet, isto bazino iskustvo. Ono zadrava isto formalno a priori koje vodi ba materijalnom, praktinom sadraju. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrenjem galilejske znanosti, Husserlova interpretacija istie radikalni prelom s predgalilejskom tradicijom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov obzor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktinog uma, no ostala je pripadna odreenom povijesnom svijetu koji ima svoje oite granice kako u teoriji tako u praksi, kako u istim tako u primijenjenim metodama. ini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode ve i njezinu povijesnu subjektivnost, tavie, izgleda da ono implicira potrebu za svojevrsnom kvalitativnom fizikom, oivljavanje teleolokih filozofija itd. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mrane ideje ). Bez obzira na to kako su odreene, istina i objektivnost ostaju u odnosu s ovjekom, akterom teorije i prakse, i njegovom sposobnou da poima i mijenja svoj svijet. Naporedo s tim, ova sposobnost ovisi tome koliko se materija (ma to da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi nanim formama kao to to navlastito jest. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo vee objektivne vrijednosti od prethodne. Moglo bi se ak rei da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.
na metoda jedina metoda koja moe polagati pravo na objektivnu vrijednost; meuigra hipoteza i zamjetljivih injenica provjerava hipoteze i utvruje injenice, elim istai da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i ; proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje ovjekom veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaena i zagospodarena priroda se oituje u tehnikom aparatu produkcije i destrukcije, koji odrava i poboljava ivot ljudi podreujui ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija ispreplie s drutvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu, utjecala, takoer, i na samu strukturu znanosti na znanstveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugaijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacificiranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. Konsekventno tomu, znanost bi dola do bitno drugaijih ideja prirodi i zasnovala bi bitno drugaije injenice. Racionalno drutvo subverzionira ideju uma. Istakao sam da su elementi prevrata, ideje drugaijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena poetka. Antika ideja dravi, gdje bitak postaje ispunjen, gdje je napetost meu jest i treba da razrijeena u ciklusu vjenog vraanja, pripadna je metafizici dominacije. No, ona je isto tako pripadna i metafizici osloboenja pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje represivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovoljenju. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antikom, odnosno novovjekovnom misli, kao to je to uinjeno u formulaciji Johna Deweya od kontemplativnog uitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju i od znanja kao estetskog uitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja 2 7 ). Antika misao sadri dovoljno logike svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu
27) J o h n Dewey, T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y , Minton, Balch and Co., 1929. g., str. 95, 100. New York,
160
161
komponentu optube i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponaanje nuno je gospodarenje, dominacija. Logos je zakon, pravilo, zapovijed na osnovu znanja. Misao ovladava posebnim sluajevima supsumirajui ih pod univerzalne, podreujui ih njihovom opem. Ona postaje sposobna ne samo da ih razumije ve i da djeluje na njih, da ih podvrgne sebi. No, dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike, odvijanje te logike je razliito u raznim modima misli. Klasina formalna logika i moderna simbolika logika, transcendentalna i dijalektika logika svaka vlada drugaijim univerzumom rasuivanja i iskustva. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaaju danak. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima miljenja njihov konformistiki i ideologijski karakter, a onima negativnog miljenja njihov spekulativni i utopistiki karakter. Rezimirajui, pokuat u jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj istoj formi. Ideja znanosti univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonanu materiju u funkciji, puki materijal teorije i prakse. U toj formi je svijet objekta uao u konstrukciju tehnolokog univerzuma univerzuma mentalne i fizike instrumentalnosti, sredstava u samima sebi. Tako je to istinski hipotetiki sistem ovisan subjektu koji daje vaenje i verificira. Procesi potvrivanja i verifikacije mogu biti isto teorijski, no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad nisu ogranieni na privatnu, individualnu svijest. Hipotetiki sistem formi i funkcija postaje ovisan jednom drugom sistemu prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u kome i za koga se on razvija. Ono to se inilo izvanjsko, strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same strukture (metoda i pojmovi); ista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos, ciljeve. U konstrukciji tehnoloke stvarnosti nema neeg takvog kao isto racionalni znanstveni poredak; proces tehnolokog racionaliteta je politiki proces.
Jedino u medijumu tehnologije ovjek i priroda postaju funkcionalni objekti organizacije. Univerzalna efikasnost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikriva posebne interese to organiziraju aparat. Drugim rijeima, tehnologija postaje znaajan nosilac postvarenja postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ne samo da se drutveni poloaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima ve ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter pokazuju se kao proraunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira ak upravljae. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma, i ovo drutvo je sudbonosno upleteno u njega. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojee transcendira i sam um. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u irem smislu, suprotno konfuznom, metafizikom, emocionalnom, alogikom miljenju) van fizike poprima formu istog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma), s jedne strane, i totalnog empiricizma, s druge. (Kontrast nije i konflikt. Pogledaj empirijske primjene matematike i simbolike logike u elektronskoj industriji.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajedniki nazivnik u odnosu na postojei univerzum rasuivanja i ponaanja. Totalni empiricizam razotkriva svoju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. U odnosu na tu funkciju, u slijedeem poglavlju emo razmatrat neke aspekte lingvistike analize. To raspravljanje treba da pripremi tlo za pokuaj da se pokau barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukotac sa zbiljom i da saini (ili bolje, raini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.
163
7. TRIJUMF POZITIVNOG MILJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli, koje pomae koordinaciji mentalnih operacija s operacijama u drutvenoj stvarnosti, pretendira na terapiju. Misao je poravnana s realitetom kad je izlijeena od nadilaenja postojeeg pojmovnog okvira koji je ili isto aksiomatski (logika, matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuivanja i ponaanja. Tako lingvistika analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuznih metafizikih pojmova od utvara manje zrele i manje znanstvene prolosti koje jo uvijek proganjaju svijest iako one ne objanjavaju niti odreuju. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize korigiranju abnormalnog ponaanja misli i govora, odstranjenju opskurnosti, iluzija, zastranjenosti ili, u najmanju ruku, njihovo izlaganje. U poglavlju IV sam raspravljao terapeutikom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog ponaanja u industrijskim poduzeima, postupku koji implicira iskljuivanje kritikih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponaanje s drutvom kao cjelinom. Na osnovu tog ogranienja teorijski proces postaje direktno praktian. On oblikuje metode boljeg rukovoenja, sigurnijeg planiranja, vee efikasnosti, potanje kalkulacije. Analiza u smjeru korekcije i poboljanja zavrava u afirmaciji; empirizam se potvruje kao pozitivno miljenje. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vrste. Terapeutsko tretiranje misli, u poreenju s ostvarenjima sociologije i psihologije, ostaje akademsko. Egzaktno miljenje, osloboenje od metafizikih utvara i besmislenih pojmova odista se moe smatrati svrhom u samoj sebi. tavie, tretiranje misli u lingvistikoj analizi njegova je vlastita stvar
i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodei u vezu borbu protiv pojmovne transendencije preko postojeeg univerzuma rasuivanja s borbom protiv politike transendencije preko postojeeg drutva. Poput bilo koje filozofije koja zasluuje taj naziv, lingvistika analiza govori sama za sebe i odreuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrinkavanju transcendentnih pojmova; za svoj okvir razmatranja proklamira opu upotrebu rijei, razliitost unutar predominantnog ponaanja. S tim karakteristikama ona naznauje svoju poziciju u filozofskoj tradiciji ona je na suprotnom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaanja u napetosti, ak proturjeju spram predominantnog svijeta rasuivanja i ponaanja. Takvi modi misli koji proturjee postojeem svijetu, negativno su miljenje. Mo negativnog je princip koji vlada razvojem pojmova, a proturjeje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). Ovo svojstvo misli nije bilo ogranieno na odreen tip racionalizma; ono je bilo odluan element u tradiciji empirizma. Empirizam nije nuno pozitivan; njegov stav prema postojeem ovisi svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir razmatranja. Na primjer, ini se da su senzualizam i materijalizam per se negativni spram drutva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Za razliku od toga, empiricizam lingvistike analize se kree u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturjeje u preovlaujuem svijetu ponaanja samo-nametnuto ogranienje na predominantno ponaanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Uprkos nepopustljivo neutralnom pristupu filozofa, prethodno ograniena analiza podlijee moi pozitivnog miljenja. Prije nego to pokuam pokazati taj inherentno ideoloki karakter lingvistike analize, treba da opravdam svoje, kako moe izgledati, arbitrarno i omalovaavaj ue poigravanje terminima pozitivan i pozitivizam. To u uiniti tako to u se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Sve od njegove prve upotrebe, vjerovatno u koli Saint-Simona, termin pozitivizam obuhvaa 1) vaenje spoznaje na osnovu iskus-
164
OVJEK
JEDNE
DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO
165
tva injenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivizam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i idealizma kao opskurantistikih i regresivnih naina miljenja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhvaen i transformiran, u kojoj drutvo postaje industrijsko i tehnoloko, pozitivizam nalazi u drutvu medij za realiziranje (i vaenje) svojih shvaanja harmoniju teorije i pra* kse, istine i injenica. Filozofska misao se obre u afirmativnu misao; filozofska kritika kritizira unutar danog drutvenog okvira i igoe nepozitivne pojmove kao puku spekulaciju, sanje ili fantazije 1 ). Svijet rasuivanja i ponaanja, koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnoloke stvarnosti. U njemu se vri transformiranje svijeta objekta u instrumentalni svijet. Mnogo toga to je jo uvijek izvan instrumentalnog svijeta nepokorena, slijepa priroda sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehnikog progresa. Metafizika dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvremenom pozitivizmu, nisu vie znanstveni i tehniki progres ono to motivira odbijanje; suavanje misli nije manje otro zato to je nametnuto po samom sebi kao vlastiti metod filozofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se reducira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju nemo i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojei realitet nedirnut; ona se grozi prestupa. Konformistiki stav pozitivizma, u odnosu na radikalno nekonformistake naine miljenja, javlja se, moda, prvi put u optubama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e , 1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju graanskog drutva kao plod naeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu. Citirano u Andr Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str. 792. Za razne konotacije izraza pozitivan u novoj znanosti drutvu i suprotnosti spram negativan, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t S i m o n , ed. Bougie i Halvy, Paris, Rivire, 1924. str. 181. i dalje.
1)
Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram ope upotrebe rijei i njegovo ozloglaenje onog to razmiljamo popodne u svojim naslonjaama, nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija ostavlja sve takvo kakvo jest takve izjave 2 ) oituju, po mom miljenju, akademski sadomazohizam, samoponiavanje i samooptubu intelektualca iji rad ne rezultira znanstvenim, tehnikim ili slinim ostvarenjima. Ovo afirmiranje nemoi i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ogranienjima razuma, koja, kad su shvaena i prihvaena, tite ovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom to ga okruuje. No, kad je Hume detronizirao supstancije, on se borio s monom ideologijom, dok njegovi dananji sljedbenici pruaju intelektualno opravdanje za ono to je drutvo ve odavno postiglo naime oni ozloglauju alternativne mode miljenja koji proturjee postojeem svijetu rasuivanja. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filozofski biheviorizam. ini se da se on kree izmeu dva pola nepogreivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijarnosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj estoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajuim ti (du thou) 3 ); isto tako, u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza Descartesova mita kao oficijelne doktrine odnosu tijela i svijesti slijedi preliminarno pokazivanje njezine apsurdnosti, a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i to oni misle prosjenom plaaocu takse.
2 ) Za sline deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao to jest moe biti istinita u kontekstu Marxovih Teza Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao samokarakterizacija neopozitivizma, no, netana je kao opi sud filozofskoj3 misli. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Macmillan, 1960. g.: I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose na rijei . . . (str. 49.) Nemoj vie nikada misliti na razumijevanje kao duevni dogaaj! Jer nain govora je ono to te zbunjuje. Nego se upitaj . . . (str. 61). Prevedi sebi slijedei sluaj . . . (str. 62) i passim.
167
U cijelom djelu lingvistike analize prisutna je familijarnost s ovjekom s ulice, iji govor igra tako odlunu ulogu u lingvistikoj filozofiji. Familijarnost u govoru je bitna utoliko to od poetka iskljuuje intelektualni Vokabular metafizike; ona se opire inteligentnom nekonformizmu, ismijava eggheada. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori ovjek na ulici; to je jezik koji izraava njegovo ponaanje; utoliko je znak konkretnosti. No, isto tako je znamen lane konkretnosti. Jezik koji ini veinu materijala za analizu je oien jezik oien ne samo od svog neortodoksnog vokabulara ve takoer od sredstava za izraavanje bilo kojih drugih sadraja doli onih koje individuumu prua drutvo. Lingvistika analiza zatie oieni jezik kao gotovu injenicu i uzima taj osiromaeni jezik onako kako ga nalazi izolirajui ga od onoga to u njemu nije izraeno iako ono pripada postojeem univerzumu rasuivanja kao elemenat i faktor smisla. Respektirajui predominantnu raznolikost znaenja i upotreba, mo zdravog razuma i svakodnevnog govora, a blokirajui (kao sporedni materijal) analizu tome to taj govor kae drutvu koje ga govori, i lingvistika filozofija potiskuje ono to je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasuivanja i ponaanja. Autoritet filozofije blagosilja snage koje ine ovaj svijet. Lingvistika analiza ne uzima u obzir ono to razotkriva svakodnevni jezik u govoru osakaenje ovjeka i prirode. tavie, svakodnevni jezik ponajee nije onaj koji rukovodi analizu, ve su to raspreni atomi jezika, smijeni fragmenti govora koji zvue poput djeijeg razgovora na primjer: To mi izgleda kao ovjek koji jede mak, On je vidio crvendaa, Imao sam eir. Wittgenstein posveuje mnogo otroumlja i prostora analizi Moja metla je u uglu. Citiram analizu iz Other Minds 4 ) J. L. Austina kao reprezentativan primjer.
4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e , Second Series, ed. A . Flew, Oxford, Blackwell, 1959, str. 137. i dalje (Austinove fusnote su isputene). I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom sluei se kolokvijalnim skraenicama svakodnevnog govora: Don't . . . isn't . . ..
Razluujemo dva razliita naina oklijevanja a) Uzimamo sluaj kad osjeamo izvjestan okus. Moemo rei 'Jednostavno ne znam to je to: nikad ranije nisam okusio nita ni izdaleka slino tome . . . Ne, beskorisno je: to vie mislim tome, to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifino, potpuno jedinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira sluaj kad ne mogu nai nita u mom prolom iskustvu s im bih mogao usporediti sadanji sluaj; siguran sam da ovo nije dovoljno slino bilo emu to sam okusio ikad prije, da nije dovoljno slino bilo emu to zavreuje isti opis. Ovaj sluaj, iako dovoljno poseban, stapa se s opijim tipom sluaja kad nisam sasvim siguran, ili kad sam samo prilino siguran, ili gotovo siguran da je to okus, recimo, lovora . . . U svim takvim sluajevima pokuavam prepoznati sadanji sluaj tragajui za neim poput njega u mom prolom iskustvu, za nekom slinou na osnovu koje dati sluaj zasluuje da bude vie-manje pozitivno opisan istom deskriptivnom rijeju; pri tome postiemo razliite stupnjeve uspjeha. b) Drugi sluaj je drugaiji, iako se, prirodno, kombinira s prvim. Tu pokuavam okusiti dato iskustvo, koncentrirati se na njega, osjetiti ga ivo. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema moda upravo onog neeg, specifinog okusa, zagriza, nedostajanje zagriza, prisutni zasitan okus nije ba svojstven ananasu? Nije li tu moda udan nagovjetaj zelenog to iskljuuje svijetloljubiasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je moda to poneto neobino: moram paljivije pogledati, nanovo promotriti: moda naemo neprirodno svjetlucanje, tako da to nije slino obinoj vodi. U onome to je aktualni osjet nedostaje otrine, a s tim se moe izai na kraj, ne tako, ili ne naprosto tako to mislimo, ve otrijim razabiranjem, senzornim razluivanjem (iako
*) heliotrop op. prevo.
168
169
je, jasno, istina da miljenje drugih artikuliranijih sluajeva u naem prolom iskustvu moe pomoi i pomae . sposobnosti naeg razluivanja). to se moe zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnou i jasnou ona je moda nenadmaiva ona je korektna. Ali to je sve, a meni je stalo da pokaem ne samo da to nije dosta ve da se tu radi destrukciji filozofske misli i kritike misli kao takve. S filozofskog stanovita relevantna su dva pitanja: 1) Moe li se eksplikacija pojmova (ili rijei) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuivanja i zavriti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoa same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, odgovaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, ba zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu, te sluiti tome da se objasni nae miljenje i govor tome svijetu poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja eka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposrednu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je ka inbenicima koji proizvode situaciju i ponaanje ljudi koji govore (ili ute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim primjerima transcendentni inbenici su naznaeni u drutvenoj podjeli rada.) Utoliko se analiza ne okonava u univerzumu svakodnevnog rasuivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno razliit svijet, ija odreenja mogu biti ak u proturjeju s danim svijetom svakidanjice. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti reenice kao to je moja metla je u uglu, ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, ak krivi primjeri. Bile bi ono odbaeno, ono to treba prevladati rasuivanjem koje je po shvaanjima, stilu i sintaksi drugaijeg reda rasuivanjem kome nikako nije jasno da je svaka ree5 nica naeg jezika u 'redu kakva jest' ). Deava se sasvim suprotno naime, svaka reenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopava.
5 ) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l cit. str. 45. , (
Gotovo mazohistika redukcija govora na unien i obian sainjena je u programu: ako su rijei Jezik', ,iskustvo', ,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod rijei ,stol', ,lampa', ,vrata' 6 ). Moramo prionuti uz predmete svog svakodnevnog miljenja, ne smijemo zastranjivati i umiljati da treba da opisujemo ekstremne suptilnosti .. .7) kao da bi one bile jedine alternative i kao da ekstremne suptilnosti ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku istog uma. Ne samo da je miljenje (ili, u najmanju ruku, njegov izraz) stijenjeno na svakodnevnu upotrebu ve je njemu i nametnuto da ne trai rjeenja preko onih koja su ve tu. Problemi se ne rjeavaju privoenjem novog iskustva, ve organiziranjem onoga to uvijek ve znamo 8 ). Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija izruena sa svim svojim shvaanjima postojeem, ne vjeruje u mogunosti novog iskustva. Podreenje vladavini postojeih injenica je totalno dodue, samo lingvistikih injenica ,no drutvo govori svojim jezikom, a nama se kae da sluamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: Filozofija ni na koji nain ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika 9 ). Nadalje, ne treba da unapreujemo bilo kakvu vrstu teorije. Nita hipotetino ne smije biti u naim razmatranjima. Moramo prestati s objanjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija 1 0 ). Netko bi se mogao upitati to ostaje od filozofije, t o ostaje od miljenja, od inteligencije kad se iskljui sve hipotetiko, kad se iskljui objanjavanje? U pitanju nije definic i j a i dignitet filozofije, ve anse ouvanja i zatite prava, potrebe da mislimo i govorimo na drugaijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi osnovama koje su smislene, racionalne i valjane upravo zato to su drugaije. Na djelu je irenje nove ideologije koja preduzima da opie to se
6) 7 ) 8) 9) 10) Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem, str. str. str. str. str. 44. 46. 47. 49. 47.
I n v e s t i g a t i o n s , loc.
170
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
171
zbiva (i mnije) eliminirajui pojmove kadre da razumiju to se zbiva (i mnije). U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta svakodnevnog miljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog miljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima je obini jezik odista bihevioralan praktini je instrument. Kad netko stvarno kae Moja je metla u uglu, on moda misli da e netko drugi tko je stvarno pitao metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo, da e biti zadovoljan ili ljut. U svakom sluaju, reenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujui bihevioralnu reakciju: uinak prodire uzrok; cilj apsorbira sredstva 1 1 ) Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili raspravljanju, rije supstancija, ideja, ovjek, alijenacija postaje subjekat stava, ne deava se takva transformacija znaenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Rije ostaje kao to je bila, neispunjena osim u misli gdje inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar historijskog kontinuuma, stav moe pomoi da se uoblii i vodi praksa. No, ak i tad stav ostaje neispunjen samo sujeta apsolutnog idealizma utvruje finalni identitet misli i njenog objekta. Zato rijei na koje je upuena filozofija nikad nemaju upotrebu tako nepretencioznu . . . kao to je upotreba rijei ,stol', ,lampa', /vrata'. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti postignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski pojmovi ciljaju na dimenziju injenice i znaenja koja izvana osvjetljuje atomizirane fraze, ili rijei svakodnevnog rasuivanja, pokazujui taj izvana kao bitan za razumijevanje svakodnevnog rasuivanja. Ili, ako sam univerzum svakodnevnog rasuivanja postaje predmet filozofske analize, jezik filozofije je meta-jezik 12 ). a k kad se kree u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuivanja, taj jezik ostaje antagonistian. On rastvara postojei iskustveni kon11) Paul Valriy, Posie et pense abstraite, u: O e u v r e s , loc. cit., str. 1331. T a k o e r Les Droits du pote sur la langue, u: P i c e s s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje. 12 ) Pogledaj str. 183, 184.
tekst znaenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od neposredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri lingvistike analize kao valjan predmet filozofske analize. Moe li ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema pojanjava kuanje neeg to moe imati ili nemati okus ananasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Moe li ona ikad sluiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti ovjeka okolnosti drugaije od medicinskih ili psiholokih testiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove analize. Izvuen iz ireg i gueg konteksta u kome se govori, i ivi, objekt analize je odsjeen od opeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju rijei, to je taj univerzalni, iri kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo znaenje kontekst koji se ne javlja u pozitivistikoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako primjerima tako i samom analizom? Taj iri kontekst iskustva, realni empirijski svijet, danas je jo uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih logora, Hiroime i Nagasakija, amerikih cadillaca i njemakih mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,' ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus neeg slinog ananasu neto znaajno, u kome su svakodnevni rad i komfor moda jedino to sainjava sve iskustvo. Ovaj drugi, ogranieni empirijski svijet dio je prvoga; moi koje vladaju prvim takoer oblikuju ogranieno iskustvo. Utvrenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi nalaenju metle ili kuanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i znaenje moe postati izvjesno bez naruavanja politikog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi nalaenju metle ili kuanju ananasa a jo manje tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom iskustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistika analiza primjenjuje na politike termine i fraze. Jedna cijela grana analitike filozofije je angairana u tom pothvatu, ali
172
173
ve metod odsijeca pojmove politike, tj. kritike analize. Operacionalno ili bihevioralno prevoenje asimilira takve termine kao to su sloboda, vlada, Engleska s metlom i ananasom, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. Svakodnevni jezik u svojoj nepretencioznoj upotrebi moe odista biti od vitalnog znaaja za kritiku filozofsku misao, ali u medijumu ove misli rijei gube svoju jednostavnu prostodunost i razotkrivaju ono neto skriveno to ne zanima Wittgensteina. Imajte na umu analizu ovdje i sad u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati ovu au vode na stolu. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla vladavinu drutva nad svojim jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuivanja najprije pojavljuje. Rijei se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatikom i formalno logikom ve takoer u materijalnom smislu; naime, kao granice koje odreuju znaenje i njegov razvoj uslovi koje drutvo namee rasuivanju i ponaanju. Ova povijesna dimenzija znaenja vie ne moe biti rasvijetljena primjerima poput moja metla je u uglu ili sir je na stolu. Dodue, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, nedoumice, neobinosti, no, sve su one u istoj domeni jezine igre i akademskog dosaivanja. Orijentirajui se na reificirani svijet svakodnevnog rasuivanja, te izlaui i objanjavajui to rasuivanje odreenjima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno, ono to je strano i antagonistiku i to se ne moe razumjeti na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom znaenja, te njihovim razdvajanjem, ona isti misao i govor od kontradikcije, iluzija i prekraja. Ne radi se prekrajima istog uma. Nisu to metafizika prekoraivanja preko granica mogueg znanja, ve ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. Zatvarajui prodor u tu sferu, pozitivistika filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 170, 171
tien od upadanja uznemiravajuih eksternih faktora. U odnosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematiki, logikih stavova, ili obiaja i upotrebe. Na svaki nain, svi su mogui smisleni predikati prejudicirani. Prejudicirano suenje moe biti tako iroko kao govorni engleski jezik, ili rjenik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput prihvaeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne moe transcendirati. Ovo radikalno prihvaanje empirijskog naruava empirijsko jer u njemu govori osakaeni, apstraktni individuum koji iskusi (i izraava) samo ono to mu je dato (dato u doslovnom smislu), koji ima samo injenice a ne inioce, ije je ponaanje jednodimenzionalno i manipulirano. . osnovu faktine represije, svijet iskustva rezultat je ogranienog iskustva, a pozitivistiko oienje svijesti usklauje svijest s njim. U tako proienoj formi empirijski svijet postaje objekt pozitivnog miljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tumaenjem i raiavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opu konfuznost i opskurnost postojeeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatranja jer metod koji prihvaa spomenuta filozofija diskreditira ili prevodi pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojeeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi pojmove negativnog miljeja. Transformiranje kritikog miljenja u pozitivno dogaa se poglavito u terapeutikom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevoenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociolokim prevoenjem, kome smo prethodno raspravljali. S emfazom se naglaava terapeutiki karakter filozofske analize da lijei od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerjeivih enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pacijent? Po svemu sudei, neka vrsta intelektualca iji se duh i jezik ne suglaavaju s odreenjima svakodnevnog rasuivanja. Zaista, dobra doza psihoanalize analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u opoj bolesti koja ne moe biti izlijeena analitikom terapijom. Odnosno, bolest pacijenta je u odreenom smislu, pre-
174
175
ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u kome on ivi. No, lijenik mora ostaviti po strani moralni problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. Filozof nije lijenik; njegov posao nije da ozdravljuje pojedince, ve da pojmi svijet u kome oni ive da ga razumije u odnosu na ono to je uinio ovjeku i to moe uiniti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest jo uvijek vai) suprotna onom to Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao pothvat koji ostavlja sve takvo kakvo jest. Filozofija ne poznaje beskorisnije otkrie od onog koje daje filozofiji mir tako da vie ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pitanje 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukraava Principia Ethica G. E. Moorea: Sve je ono to jest, a ne neto drugo osim ako se ovo jest razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i nainjenog. Neopozitivistika kritika jo uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizikih pojmova. Pri tom je motivirana egzaktnou shvaenom ili formalno logiki ili empiriki deskriptivno. Bilo da se za egzaktnou tei u analitikoj istoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim jezikom, na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je najzamanije tamo gdje poprima formu tolerancije to jest kad je odreena valjanost istine za transcendentne pojmove doputena u odvojenoj dimenziji smisla i znaenja (poetska istina, metafizika istina). Jer, stavljanje u stranu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i ak kontradiktorni, jest upravo najefikasniji nain da se zatiti normalni svijet rasuivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim idejama. Ma to da je istina sadrana u literaturi, to je poetska istina, ma to da je istina sadrana u kritikom idealizmu, to je metafizika istina njezina valjanost, ako je uope ima,
14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51.
ne obvezuje ni svakodnevno rasuivanje i ponaanje niti filozofiju ovima prilagoenu. Ova nova forma doktrine dvostrukoj istini sankcionira krivu svijest poriui relevantnost transcendirajueg jezika za svijet uobiajenog jezika, proklamirajui totalno njihovo neproimanje. U stvari se valjanost istine transcendirajueg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobiajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i ive moe miso bilo koji mod miljenja koji nije ogranien na pragmatiku orijentaciju unutar statusa quo shvatiti injenice i reagirati na njih samo tako da ide preko njih. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet neto to se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava razuma, kao u lingvistikoj analizi, niti purificirani subjekti znanstvena mjerenja, ve kao subjekti i objekti povijesne borbe ovjeka s prirodom i s drutvom, injenice su ono to jesu kao dogaanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan ak tamo gdje je jo uvijek okrutna, nepokorena priroda. Misaono rastvaranje i ak destrukcija danih injenica je povijesna zadaa filozofije i filozofske dimenzije. Znanstveni metod takoer ide preko injenica neposrednog iskustva. On se razvija u tenziji izmeu pojave i stvarnosti. No, posredovanje izmeu subjekta i objekta misli je bitno drugaije. U znanosti Je medijum subjekt koji opaa, mjeri, kalkulira, eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; apstraktni subjekt projektira i odreuje apstraktni objekt. Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji sa svijeu za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i njihov meusobni odnos. Filozofski pojmovi zadravaju i razvijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnevne prakse, ekonomske organizacije, politike akcije), koje je uinilo svijet objekta onim to zbiljski jest svijet u kome su sve injenice dogaaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan dogaaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za prvu znanost ontologiju. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po razliitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u
176
177
otkriu raznih slojeva stvarnosti) ve takoer, a moda primarno, na osnovu razliitih povijesnih projekata, razliitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugaiju kako prirodu tako i drutvo. S novim iskustvom i razumijevanjem prirode, s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta, Aristotelova fizika postaje objektivno kriva, pa se ovo novo shvaanje da je Aristotelova fizika kriva sada proiruje unatrag u prolo i prevladano iskustvo i razumijevanje 1 5 ). No, bilo da su integrirani u znanost ili ne, filozofski pojmovi ostaju antagonistiki spram domene svakodnevnog rasuivanja jer kontinuirano ukljuuju sadraje koji nisu ispunjeni u govornoj rijei, javnom ponaanju, uoljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Filozofija tako kontinuirano sadrava privide, fikcije i iluzije koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko to su to pojmovi koji uviaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. Oni izraavaju iskustvo koje Wittgenstein odbija naime da je nasuprot naim prethodno koncipiranim idejama mogue misliti ,tako i tako' ma ta da to znai 1 6 ). Zanemarivanje, odnosno sreivanje ove specifino filozofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kree u sintetiki osiromaenom svijetu akademske konkretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je razorio. Rijetko kad je filozofija pokazala zakuastiji esprit de srieux od onog u takvim analizama kao to je interpretacija Tri slijepa mia u raspravi Metaphysical and Ideographic Language, gdje se raspravlja umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mijoj sljepoi, asimetrikoj sekvenciji konstruiranoj prema istim principima ideografije 17 ). Moda ovaj primjer nije fer. Ali je sasvim u redu da se kae kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao to su one ponikle u vezi
) Pogledaj poglavlje VI, naroito str. 157, 158. ) Wittgenstein Joe. cit., str. 47. ) Margaret Masterman, u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d C e n t u r y , ed. C. A. Mace, London, Allen and Unwin, 1957, str. 323.
16 17 15
s problemima redukcije, prevoenja, opisa, oznaavanja, vlastitih imena, itd. Primjeri su vjeto drani u balansu izmeu ozbiljnosti i ale: razlike Scotta i autora Waverly; elavost francuskog kralja; Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici prosjenog plaaoca taksi Richarda Roea; vidim ovdje i sad mrlju crvenog i govorim to je crveno; otkrovenje u injenici da ljudi esto opisuju osjeanja kao uzbuenja, probadanja, otru bol, jaka kucanja srca, uganua, svrbe, ubod, studen, uarenost, pretrpanost, munine, enje, zgruavanje, tonjenje, napetosti, izgrizanje i okove 1 8 ). Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet metafizikih privienja, mitova, legendi i iluzija svijetom pojmovnih i osjetilnih izrezaka, rijei i izraza koji su tad organizirani u filozofiju. Sve to ne samo da je legitimno ve je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ideje, aspiracije, sjeanja i likovi postali istroeni, iracionalni, zbunjujui, ili besmisleni. U raiavanju tog nereda analitika filozofija koncipira ponaanje u prisutnoj tehnolokoj organizaciji realiteta. Ona prihvaa takoer presude ove organizacije; degradiranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. Nisu degradirane samo iluzije ve i istina sadrana u njima. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao to je filozofija izjavljuje samo ono to svatko priznaje, ili da opeupotrebljavane rijei obuhvaaju sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povuene. to su svakidanje rijei? Ukljuuju li one Platonovu ideju, Aristotelovu esenciju, Hegelov duh, Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevoenju? Ukljuuju li kljune rijei poetskog jezika? Ili nadrealistike proze? Ako ih ukljuuju, da li ih sadravaju u njihovoj negativnoj konotaciji to jest kao obezvreivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne ukljuuju, tad je odbaen, premjeten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je ovjeanstvo smatralo vrijednim da budu povuene, a osakaena, iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle, T h e i dalje. concept of M i n d , loc, cit., str. 83.
JEDNODIMENZIONALNA 178 OVJEK JEDNE DIMENZIJE
MISAO
179
luuje smislu i izrazu onog to jest. Ostalo je optueno i odobreno kao fikcija ili mitologija. No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime, mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije obezvauje mit (to je gotovo definicija progresa), no on moe, takoer, vratiti racionalnu misao na mitoloki status. U tom sluaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povijesne mogunosti treba da postanu iracionalne, naime one poprimaju izgled iracionalnog jer protivurjee racionalitetu postojeeg univerzuma rasuivanja i ponaanja. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit dolasku Mesije pod udarom sve vee racionalizacije. Nemogui (povijesno) elementi su odvajani od moguih san i imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom stoljeu su teorije socijalizma prevele u socioloka odreenja ono to je primarno bilo mit one su, naime, otkrile u danim povijesnim mogunostima racionalnu sr mita. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realistiki pojmovi od juer izgledaju mitoloki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Stvarnost radnike klase u razvijenom industrijskom drutvu pretvara Marxov proletarijat u mitoloki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuijenou izmeu teorije i injenica protivurjenou koja sama po sebi jo ne ini teoriju pogrenom.'Neznanstveni, spekulativni karakter kritike teorije proizlazi iz specifinog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i odreuju iracionalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitoloki prizvuk odraava mistifikatorska svojstva danih injenica varljivo harmoniziranje drutvenih protivurjenosti. Tehniko postignue razvijenog industrijskog drutva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivnosti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je rei da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proizvodnje, a isto tako da, u ovom drutvu, racionalno, vie no iracionalno, postaje najefikasnije orue mistifikacije. Faizam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovite da se sve vee potiskivanje u suvremenom drutvu manifestira u ideologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-
lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi zajednici nasuprot drutvu, krv i tlo, itd.). Ovi reimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne filozofije potpunom tehnikom organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija materijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistificirajui silu nad drutvom. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Danas su mistificirajui elementi savladani i iskoritavani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Odavanje magiji, arolijama i ekstazi je ukoloteeno u svakodnevici doma, duana, ureda, a racionalno kompletiranje prikriva iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uznemiravajuem problemu meusobnog unitenja matematika i kalkulacije usmrenja i prekobrojnih usmrenja, mjerenja irenja, i ne tako potpunog irenja, radioaktivnih padavina, eksperimenti izdravanju u abnormalnim situacijama mistificira utoliko to proizvodi (i ak zahtijeva) ponaanje koje prihvaa ludost. Ono se tako suprotstavlja istinski racionalnom ponaanju, naime naporima da se dokraje uslovi koji proizvode ludost. Treba razluiti novu mistifikaciju, koja preokree racionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno, a razlika izmeu egzaktnog utvrivanja, te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Nevolja je u tome to statistika, mjerenja i polje istraivanja sociologije i politike znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni mistificiraju utoliko to su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze injenice, konteksta koji determinira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je iri i drugaiji od onog istraivanih poduzea i institucija, razmatranih gradova i velegradova, podruja i grupa kojih je javno mnjenje registrirano brojem glasova ili ije su anse preivljavanja predmet kalkulacije. Kontekst kome je rije je, takoer, zbiljskiji u tom smislu to proizvodi i determinira istraivane, kalkulirane i brojem glasova utvrene injenice. Taj zbiljski kontekst, u kome predmeti posebnih istraivanja zadobivaju svoj istinski znaaj, odredljiv je jedino unutar teorije drutva. Jer
180
OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
181
inioc i injenice nisu neposredno data opaanja, mjerenja i presluavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokae strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi drutva i koja determinira njihov meusobni odnos. Odrediti Drutvo (s velikim D) kao taj metakontekst znai hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hipostaziranje se deava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga moe prevladati samo tako da ga ne zaobie i da shvati njegov doseg i njegove uzroke. Drutvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu mo nad jedinkama, pa je to drutvo neuhvatljiva sablast. Njegovo vrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojei i zaleeni odnosi meu ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mjerenja, ispitivanja i kalkulacije ali iskrivljeni dimenziji koja se ne oituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacijama, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Ona zadravaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj mistifikatorska. . JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji oznaavaju transcendentno, neodreenih pojmova, metafizikih openitosti i tome slino, lingvistika analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time to ih ostavlja u represivnom kontekstu postojeeg univerzuma rasuivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija znaenja eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvistikih privienja kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. Lingvistika analiza ustvruje da Joe Doe i Richard Roe, kad govore onom to im je na pameti, naprosto ukazuju na odreene, pripadne im percepcije, pojmove i raspoloenja; svijest je verbalizirano privianje. Isto tako, volja nije realna sposobnost due, ve naprosto odreen mod odreenih raspoloenja, sklonosti i aspiracije. Slino je sa svijeu, vlastitou, sloboda, one se daju eksplicirati izrazima koji oznaavaju posebne naine i mode usmjerenja i ponaanja. Vratiti u se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Analitika filozofija esto stvara atmosferu denunciranja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan na odgovornost, t o mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate
li neto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi drugi, poput ovjeka s ulice, ve kao stranac koji ne spada ovdje. Moramo vam podsjei krila, razotkriti vae trikove, oistiti vas. Nauit emo vas da kaete ono to mislite tako da bude jasno, da pokaete svoje karte. Dakako, mi se ne nameemo vama i vaoj slobodi misli i govora; moete misliti to god hoete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje misli na naem jeziku ili na vaem. Zacijelo moete govoriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv i bit e preveden. Moete govoriti poeziju to je u redu. Mi volimo poeziju. Ali mi elimo da razumijemo vau poeziju, a to moemo samo ako intepretiramo vae simbole, metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista eli da njegova poezija bude razumljiva i shvaena (ta radi toga je i pie), no ako bi ono to on kae moglo biti reeno rjenikom svakodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam uinio. On ', e moda rei: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru- 1 enje i obezvreenje upravo onog svijeta rasuivanja i pona- :. sanja u koji je vi elite prevesti. Moj jezik se moe nauiti po- } put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, takoer, va via- a titi jezik) i tad e se pokazati da moji simboli, metafore itd. >. nisu simboli, metafore itd., ve da znae upravo to to kau. .; Varljiva je vaa tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak znaenja i znaaja, pruate mi azil za nenormalne i nerazumne, no, po mom shvaanju, ludnica je negdje drugdje. Pjesniku se moe takoer initi da solidna trezvenost lingvistike filozofije govori jezikom predrasuda i emocionalnim jezikom jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Njihov Vokabular obiluje s neprimjeren, udan, apsurdan, zbunjujui, suvian, blebetav, brbljalo. Neprimjerene i zbunjujue suvinosti treba odstraniti ako hoemo da dominira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije biti iznad ljudi; sadraji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasuivanja. No, kritika analiza se mora disocirati od onog to tei razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter19 mina, filozofija mora upotrebljavati drugaije ). Jer posto-
182
J83
jeci svijet rasuivanja je potpuno oznaen specifinim modima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti lanovi drutva. U svom ivotu ljudi ovise efovima i politiarima, slubama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto to i oni; drutvenom nunou su ljudi prisiljeni da identificiraju stvar (ukljuujui svoju vlastitu linost, svijest, osjeanje) sa njezinim funkcijama. Kako to znamo? Gledamo televiziju, sluamo radio, itamo novine i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima. Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individuuma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova meusobna odnosa. Govorei svojim vlastitim jezikom, ljudi govore, takoer, jezikom svojih gospodara, dobroinitelja, oglaivaa. Tako oni ne izraavaju samo sami sebe, svoje vlastito znanje, osjeanja i aspiracije, ve takoer neto drugo nego to su sami. Kad samostalno opisuju politiku situaciju, bilo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo oni ukljuuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono to im kau sredstva masovne komunikacije a to je stopljeno s onim to oni stvarno misle, i vide i osjeaju. Kad opisujemo jedan drugom ono to volimo i ono to mrzimo, nae sentimente i resentimane, moramo upotrijebiti izraze naih oglasa, filmova, politiara i bestselera. Moramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo nae automobile, hranu i pokustvo, kolege i suparnike i mi se savreno razumijemo. To nuno mora biti tako jer jezik nije neto privatno i vlastito, ve je privatno i vlastito posredovano raspoloivim lingvistikim materijalom koji je drutveni materijal. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u analitikoj filozofiji. Ono to ljudi misle kad kau . . . jest u relaciji s onim to ne kau. Ili, ono to ljudi misle ne
19 ) Suvremena analitika filozofija je na svoj nain sagledala ovu nunost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed, str. 184.
moe se uzeti po nominalnoj vrijednosti ne zato to ljudi lau, ve zato to je totalitet misli i prakse u kome oni ive totalitet manipuliranih kontradikcija. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu izjava poput svrbi me, ili on jede mak, ili to mi sada izgleda crveno, no, one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno neto kau (ona ga je naprosto voljela, on nema srca, to nije fer, to mogu uiniti s tim u vezi?). One su vitalne i za lingvistiku analizu etike, politike itd. Kad ih lingvistika analiza ne uzima u obzir, ona ne moe postii empirijsku egzaktnost drugaiju od one na kojoj se insistira u postojeem, niti drugaiju jasnou od one koja je doputena to jest, lingvistika analiza ostaje unutar granica mistificiranog i varljivog rasuivanja. Tamo gdje se ini da ga nadilazi, kao u logikom istunstvu, ostaje samo skelet istog svijeta sablast daleko sablasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija vie negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuivanje osakaen i varljiv univerzum. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psihologiju znai uiniti metodoloki princip iz postojee podjele akademskog rada. Zadaa se ne moe odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvistike analize da samo razjasni konfuzno miljenje i govor. Ako takvo razjanjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju moguih znaenja u moguim kontekstima, ostavljajui svakome iroko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo samo ne skroman zadatak. Razjanjenje bi ukljuivalo analiziranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim podrujima prepoznajui konfuzno miljenje ondje gdje se ono to najmanje priinja, razotkrivajui iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistika analiza zadobila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi odreeni drutveni procesi koji oblikuju i ograniavaju postojee rasuivanje. Tu nastaje problem metajezika; termini kojima se analizira smisao odreenih termina moraju biti drugaiji, razluivi od analiziranih. Oni moraju biti neto vie i drugo od pukih sinonima koji jo uvijek pripadaju istom (neposred-
184
185
nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojeeg svijeta rasuivanja, u kome su integrirane i asimilirane razliite dimenzije jezika, mora on biti kadar da ukae na drutvene procese koji su determinirali i zatvorili postojei svijet. Prema tome, to ne moe biti tehniki metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantiku ili logiku jasnost. eli se postii to da iz postojeeg jezika progovori skriveno ili iskljueno; ono to treba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta rasuivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira metajezik. To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao kako unutarnje preispitivanje govora i pisanja, interpunkcije, ak tipografskih pogreaka moe razotkriti itav moralni, odnosno politiki sistem. Ovo preispitivanje se jo uvijek kree unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba artificijelna via razina jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Rije, te sintaktika forma itane su u kontekstu u kome se pojavljuju na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podravaju odreena shvaanja posredstvom pera odreenih lica. Leksiki i sintaktiki kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju koja nije izvanjska, ve konstitutivna za znaenje i funkciju rijei dimenziju beke tampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega, stava njegovih izdavaa u odnosu prema masakrima, monarhiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba rijei i struktura reenice poprimaju znaenje i funkciju koja se ne oituje u neposredovanom itanju. Ogresenja jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom politikom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju moralni i politiki ini. Kontekst moe biti i estetski ili filozofski: knjievna kritika, obraanje uenom skupu ili slino. Ovdje lingvistika analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac naao u literaturnoj tradiciji i koji je transformirao. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme budu razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri emu
svako izraeno znaenje spada u nekoliko meusobno povezanih, djelomino ukrtenih i suprotnih sistema. Na primjer, ono pripada: a) individualnom projektu, tj. odreenoj komunikaciji (novinski lanak, govor), sainjenoj u odreenom sluaju za odreenu svrhu; b) postojeem supraindividualnom sistemu ideja, vrijednosti i objektivnih okolnosti na kojima participira individualni projekt; c) odreenom drutvu koje integrira razliite, i ak suprotne individualne i supraindividualne projekte. Da ilustriramo: neki govor, novinski lanak, ili ak privatno saopenje sroio je neki pojedinac koji je (autoriziran ili neutraliziran) govornik odreene grupe (politike, intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odreenom drutvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objektivne okolnosti, norme miljenja i ponaanaja koje ulaze afirmirane ili suprotstavljene u individualnu komunikaciju uz razliite stupnjeve osvijetenosti i eksplicitnosti. Tako individualno saopavanje individualizira supraindividualni sistem znaenja koji konstituira dimenziju rasuivanja razliitu od individualnog saopavan ja, a ipak isprepletenu s njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsene, sveprisutne sfere znaenja koju razvija i obino zatvara drutveni sistem unutar koga, i od strane koga, tee komunikacija^ Doseg i ospeg drutvenog sistema znaenja znatno varira u razliitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno odreene, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne odnose i instrumente svakodnevnog ivota. Danas drutveni sistem znaenja objedinjuje razne nacionalne drave i jezina podruja. Ovi obimni sistemi znaenja koincidiraju, s jedne strane, s podrujem vie ili manje razvijenih kapitalistikih drutava, a s druge, s komunistikim drutvima u razvoju. Dok se drutveni sistem znaenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvruje u kontroverznom politikom univerzumu rasuivanja, djeluje on takoer, na mnogo prikriveniji, nesvjestan, emocionalan nain, u svakodnevnom rasuivanju. Istinski filozofska analiza znaenja mora uzeti u obzir sve te
186
JEErNODIMENZIONALNA MISAO
187
dimenzije znaenja jer lingvistika oitavanja sudjeluju u svima njima. Prema tome, lingvistika analiza u filozofiji upuuje na neto vanlingvistiko. Kad odluuje dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe, autentikog i varljivog znaenja, smisla i besmisla, obraa se ona politikom, estetskom i moralnom suenju. Moe se prigovoriti da je takva izvanjska analiza (pod znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, ve je unutarnji razvoj znaenja) neumjesna kad je intencija da znaenje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upotrebe u svakodnevnom rasuivanju. Istiem da je upravo to ono to ne ini lingvistika analiza u suvremenoj filozofiji. Ne ini to utoliko to transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je proien i sintetian ak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim jezikom. U tom analitikom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je uinjen jednodimenzionalan, a u ovome se razliita i suprotna znaenja vie meusobno ne proimaju, ve su drana odvojeno jedno od drugog; utiana je eksplozivna povijesna dimenzija znaenja. Ponovo moe posluiti kao primjer Wittgensteinova beskonana jezina igra elementima kompozicije, ili konverzacije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoi primjera, ostaju neodreeni govornici i njihova situacija. Oni su i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasuivanju su i y privienja. Oni ne egzistiraju, proizvod su analitiara filozofa. Dodue, razgovor x-a i y-a je savreno razumljiv i lingvistiki analitiar se s pravom obraa standardnom razumijevanju prosjenih ljudi. No, u stvarnosti se meusobno razumijevamo samo u cijelim podrujima nesporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog jezika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen, mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objanjenje. I, vie, takvo objanjenje treba da ispuni terapeutiku funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, dola bi odista na svoje. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobaa misao od njena porobljivanja od strane postojeeg svijeta rasuiva-
nja i ponaanja, ukoliko pokazuje negativnost postojeeg (njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom sluaju, dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Dodue, filozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ideologija i upravo taj ideoloki karakter je sudbina filozofije koju ne moe prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin ideologijski napor moe biti istinski terapeutiki da pokae stvarnost kao ono to ona zbiljski jest i da pokae ono to ta stvarnost prijei da bude. Kako postojei svijet svakodnevnog jezika tendira skruivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet, terapeuticka zadaa filozofije u totalitarnoj eri mora biti politika zadaa. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbilju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize, ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistika analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaenog svijeta svakodnevnog rasuivanja, tad je ona, u najbolju ruku, nekonsekventna. Zapravo je gore od toga bijeg u nekontroverzno, nezbiljsko, u ono to je samo akademski kontroverzno.
ANSE ALTERNATIVA
8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitike filozofize osakaenoj zbilji miljenja i govora oituje se u njezinu tretiranju univerzalnih pojmova. Problem je ve prethodno pomenut iz aspekta inherentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, opeg karaktera filozofskih pojmova. tome je sad potrebno opirnije raspraviti. Pitanje statusu opih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe ono je u samom centru filozofske misli. Tretiranje opih pojmova razotkriva poloaj filozofije u sklopu kulture njezinu povijesnu funkciju. Suvremena analitika filozofija eli odagnati takve mitove ili metafizika privienja kao to su Duh, Svijest, Volja, Dua, Sopstvo, rastvarajui intenciju tih pojmova u izjave pojedinanim odredljivim operacijama, izvedbama, snagama, sklonostima, tendencijama, vjetinama itd. Na udan nain rezultat pokazuje nemo destrukcije privienja i dalje proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevoenje, moe adekvatno opisati pojedinaan mentalni proces, to zamiljam kad kaem ja ili to misli sveenik kad kae da je Mary dobra djevojka, ini se da ni jedna od tih reformulacija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaa, a ak i ne opisuje puno znaenje takvih termina kao to su Svijet, Volja, Sopstvo, Dobro. Ovi opi pojmovi se odravaju kako u opoj tako i u poetskoj upotrebi, a obje upotrebe ih razluuju od raznih moda ponaanja i dispozicije koji, po analitikim filozofima, ispunjavaju njihovo znaenje. Takvi opi pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani tvrdnjom da oni oznaavaju cjelinu koja je vie i drugo nego njezini dijelovi. Oni, zapravo, oznaavaju cjelinu, no ona zahtijeva analizu neosakaenog iskustvenog konteksta. Kad se
192
OVJEK
JEDNE DIMENZIJE
ANSE
ALTERNATIVA
193
odbija ta supralingvistika analiza, kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti tj. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom opeg razumijevanja meu ljudima tad su inkriminirani opi pojmovi odista prevodljivi, a njihova mitoloka supstancija moe biti rastvorena u mode ponaanja i dispozicija. No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pitanju ne samo u ime filozofa ve i u ime obinih ljudi u ijem se ivotu i rasuivanju dogaa rastakanje kome je rije. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita rije; ono se ljudima dogaa i oskvrnjuje ih tako to su okolnostima prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim procesima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u drutvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevoenja i identificiranja kao drutvene procese tj. kao osakaenje duha (i tijela) nametnuto ovjeku od strane njegova drutva filozofija se bori samo s privienjem supstancije koju eli demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova duh, sopstvo, svijest, itd., ve od njihova bihevioralnog prevoenja. Prevoenje je lano upravo zato to pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponaanja, tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaene i organizirane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. No, ak i u tom ratu privienja su naznaene snage koje bi mogle dokrajiti taj fiktivni rat. Jedan od uznemirujuih problema u analitikoj filozofiji jesu izjave opim pojmovima kao to su nacija, drava, Britanski ustav, Oxfordski univerzitet, Engleska 1 ) Nikakav pojedinaan entitet ne odgovara tim opim pojmovima, a ipak je
1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc. cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, Metaphysics and Verification, u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.; A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Series), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, Universals, u ibid., Second Series, Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s , Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y , r u i i t i c s a n S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.
sasvim smisleno, ak nezaobilazno rei da je nacija mobilizirana, da je Engleska objavila rat, da sam studirao na Oxfordskom univerzitetu. Svako reduktivno prevoenje takvih izjava, smatram, mijenja njihovo znaenje. Moemo rei da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njegovih raznih koleda, biblioteka itd., ve je upravo nain na koji su ovi organizirani. Isto modificirano objanjenje moemo primijeniti na druge izjave. No, nain na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje kao entitet razliit od njegovih sastavnih dijelova i to do te mjere da raspolae ivotom i smru, kao u sluaju nacije, ustava. Lica koja izvravaju odluku, ako se uope daju identificirati, ne djeluju kao individuum, ve kao predstavnici nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Drava, okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava direktora i organizatora, predsjednik, lanovi vijea i fakultet jesu, sastajui se i odluujui svojoj politici, opipljivi i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sainjavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima njihovih zakona, u nuklearnom oruju koje naruuju i proizvode, u imenovanjima, plaama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa stajui se na skupovima, pojedinci su govornici (esto nesvejsni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizacicijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda) nroizaloj iz konkurencije mstitucija i interesa nacija, partija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, ouvana i reproducirana kao (relativno) posljednja, univerzalna stvarnost to nadilazi podreene joj institucije ili ljude. Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadreenu egzistenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadre zbiljski ope i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinani entiteti. S druge strane, potreba da se pokua takvo prevoenje, protest protiv njegove nemogunosti indicira da neto nije u redu. Da bi bile potpuno smislene, nacija ili partija treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sainjavaju. injenica da to nisu jest povijesna pa se ispreuje lingvistikoj i logikoj analizi.
194
A N S E ALTERNATIVA
195
Disharmonija izmeu individualnih i drutvenih potreba, nepostojanje takvih predstavnikih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnou takvih openitosti kao to su nacija, partija, ustav, korporacija, crkva stvarnou koja nije identina ni sa jednim od pojedinanih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili institucija). Takve optenitosti izraavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena utoliko to je pripadna odreenim moima koje su organizirale dano drutvo u cjelini. Jo je uvijek diseratum, no politiki diseratum, takvo prevoenje koje bi rainilo krivu openitost u njezinoj supstanciji. Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industrijalce. Vjeruju da umiru za slobodu Linosti, a umiru za Slobodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Drave, a umiru za novac koji drava dri. Vjeruju da umiru za naciju, a umiru za bandite koji joj zaepljaju usta. Oni vjeruju ali zato bi ovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati umrijeti? kad je stvar u tome da se naui ivjeti? 2 ). Ovo je genuino prevoenje hipostaziranih openitosti u konkretnosti, a ono ipak uvaava stvarnost openitosti nazivajui je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se opire analitikom rastvaranju; ne zato to je neki mitski entitet s onu stranu pojedinanih entiteta i izvedbi, ve zato to je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom drutvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona je stvarna snaga koju ljudi osjeaju i provode u svojim djelovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak nain); ona odluuje njihovoj egzistenciji i njihovim mogunostima. Realna utvara je stvarnost veoma prinuavajueg karaktera odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Cjelina kojoj je rije nije puki zamijeen Gestalt (kao u psihologiji), ni metafiziki apsolut (kao u He2 ) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc. cit., vol. III, str. 631.
gela), niti totalitarna drava (kao u looj po'itikoj znanosti) to je postojee stanje stvari koje deteriminira ivot ljudi. No, ak ako i doputamo stvarnost takvih politikih openitosti, nemaju li druge openitosti sasvim drugaiji status? Imaju, ali je njihova analiza olako drana u granicama akademske filozofje. Nae raspravljanje ne pretendira da ue u problem uni verzali ja; ono pokuava da samo osvijetli ogranieni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaenja ovih granica. Raspravljanje e i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne ope pojmove za razliku od logiko-matematskih opih pojmova (skup, broj, razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmove koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Supstancijalan opi pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta ve i oznaava drugaiji entitet. Svijest je drugo i vie nego svijesni akti i ponaanje. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao nain ili mod individuumova sintetiziranja, integriranja pojedinanih akata. Moglo bi se rei da su pojedinani akti a priori sintetizirani transcendentalnom apercepcijom u tom smislu to integriranje sinteze prethodi pojedinanim procesima i aktima, omoguuje ih, oblikuje i distingvira od drugih svijesti. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti kome govorimo empirijski, a ukljuuje nadindividualno iskustvo, ideje, aspiracije pojedinih drutvenih grupa. U pogledu navedenih karakteristika moemo svijest nazvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, ve, u striktnom smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajednika lanovima neke grupe, klase, drutva. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svijest e sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim injenicama to potpunije i to adekvatni je odraavaju dano drutvo. Socioloku definiciju ne sugeriramo zbog predrasuda u korist sociologije, ve radi stvarnog ulaenja drutva u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje drutva u vezi s formiranjem pojmova izraeno u akademskom ograniavanju iskustva, restrikciji znaenja.
196
ANSE ALTERNATIVA
197
tavie, uobiajena restrikcija iskustva proima napetou svijest i mentalne procese, svjesne akte; ak rezultira njihovim konfliktima. Kad govorim svijesti neke osobe, ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese oitovane u njezinu izrazu, govoru, ponaanju itd., ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskuene, odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono to ovjek ne izraava, na ono za to ne pokazuje sklonost, a to je ipak prisutno i to u znatnoj mjeri determinira njegovo ponaanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih pojmova. Tako su negativno prisutne odreene snage okoline koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal. Njihova odsutnost je stvarnost pozitivan faktor koji objanjava aktuelne mentalne procese pojedinog ovjeka, smisao njegovih rijei i ponaanja. Smisao za koga? Ne samo za profesionalnog filozofa, iji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuivanje, ve za one koji snose tu iskrivljenost iako je moda nisu ni svjesni za Joea Doea i Richarda Roea. Suvremena lingvistika analiza izmie iz tog zadatka tako to pojmove interpretira odreivanjima pripadnim osiromaenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je neokljatrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih kljunih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti u nekonformistikoj, kritikoj misli. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisustvom stvarnosti u sadraju takvih pojmova kao to su duh i svijest i na druge apstraktne, a supstancijalne ope pojmove ljepota, pravda, srea i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih opih pojmova, kao kljunih pojmova misli, odraava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to to jest insuficijentno spram onog to moe biti, i ak ga nijee. ini se da je ireducibilna razlika opih pojmova i odgovarajuih pojedinanih sluajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti dviju dimenzija jednog svijeta. Opi pojam obuhvaa u jednoj ideji
mogunosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blokirane. Kad govorimo lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lijepoj slici, zacijelo mislim na razliite stvari. Ono to im je svima zajedniko ljepota nije ni misteriozan entitet ni misteriozna rije. Naprotiv, moda nema nita direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objektima. Zaljubljen mladi i filozof, umjetnik i ameriki vlasnik pogrebnog poduzea mogu je definirati na razne naine, no svi oni odreuju isto specifino stanje ili okolnost neki kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doivljena u lijepom to jest, ona je viena, sluana, mirisana, dotaknuta, osjeana, shvaena. Doivljena je gotovo kao ok, to, moda, proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (iji integralni element moe biti strah) 3 ). Ovaj opis je upravo taj metafiziki karakter koji pozitivistika analiza eli eliminirati prevoenjem, ali prevoenje eliminira ono to je trebalo odrediti. Ima mnogo, vie ili manje, zadovoljavajuih tehnikih definicija ljepote u estetici, no ini se da je samo jedna koja uva iskustveni sadraj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija ljepota kao promesse de bonheur 4 ). Ovo odreenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos izmeu ljudi i stvari, koji se zbivaju trenutno, iezavaju i javljaju se u toliko razliitih formi koliko ima ljudi, a iezavajui manifestiraju ono to moe biti. Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizikog karaktera takvih opih pojmova, insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zatitnikoj sigurnosti zdravog razuma i znanosti jo uvijek pokazuje neto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezinu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana i sigurnost su jo uvijek znaajne stavke kako u intelektual3 4
) Rikle, D e v i n s k e ) Stendhal.
E l e g i j e , Prva Elegija.
198
SANSE
ALTERNATIVA
199
nom tako u nacionalnom budetu. Neprofiltriranom iskustvu je, izgleda, blie apstraktno i univerzalno nego analitika filozofija; ini se da se ono smjeta u metafiziki svijet. Univerzalije su primarni elementi iskustva openitosti ne kao filozofski pojmovi, ve upravo kao svojstva svijeta s kojim je ovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na primjer, snijeg, kiu ili vruinu; ulicu; ured ili efa; ljubav ili mrnju. Pojedinane stvari (entiteti) i dogaaji se pojavljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao sluajevi i dijelovi u opoj konfiguraciji (i ak kao opa konfiguracija) od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugaije a da ne izgube svoj identitet. Pojedinane stvari i dogaaji jesu samo na potki opeg koje je vie nego potka ono je konkretna osnova na kojoj pojedinano nastaje, egzistira i prolazi. Struktura te osnove su opi pojmovi kao to su boja, oblici, gustoa, tvrdoa ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili mirovanje. U tom smislu ope oblikuje materijal svijeta. Moda bismo mogli odrediti ,grau' svijeta kao ono to je modelirano rijeima koje su, kad su pravilno upotrijebljene, subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu graa svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta slinih bjelini, radije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli. Tradicionalno, kvalitete kao to su bijelo, tvrdo ili slatko smatrali su univerzalijama, no, ako gornja teorija vai, oni su sintatiki srodniji supstancijama. 5 ) Supstancijalan karakter kvaliteta ukazuje na iskustveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na nain kojim pojmovi potiu iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozofija jezika naglaava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i rijei; on ga dovodi do postavke izvornoj srodnosti ne samo izmeu pojmova i rijei ve, takoer, izmeu pojmova i glasova (Laute). No, ako je rije, kao sredstvo pojmova, realan elemenat jezika, ne saopava ona gotov pojam niti sadri ve fiksiran i zatvoren pojam. Rije samo sugerira pojam, postavlja se u odnos s opim. 0 )
5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t , New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170171. 6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,
Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa rijei spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne moemo za izvor jezika prihvatiti signifikaciju objekata rijeima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). U stvarnosti, govor nije sastavljen od rijei koje bi prethodile, ve je upravo obrnuto: rijei nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). 7 ) Cjelinu o kojoj je ovdje rije treba osigurati od krivog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, Gestalt-a i tome slino. Taj pojam na neki nain izraava razliku i tenziju izmeu potencije i aktualnog identitet u toj razlici. Ova se javlja u odnosu izmeu kvaliteta (bijel, tvrd; no takoer lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajuih pojmova (bjelina, tvrdoa, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan karakter ovih posljednjih pokazuje, ini se, ona konkretnija svojstva kao djelomine realizacije, aspekte, manifestacije, univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta to dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel, no nije bjelina, djevojka moe biti lijepa, ak ljepotica, no ne ljepota, zemlja moe biti slobodna (u poreenju s drugim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo utjelovljenje slobode, tavie, pojmovi su smisleni samo u iskuenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim, lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti prevedene u pozitivne: nebijelo u crno ili sivo, nelijepo u runo. Ove formulacije ne mijenjaju odnos izmeu apstraktnog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam oznaava ono to pojedinaan entitet jest i to nije. Prevoenje moe eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znaenja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira stvarnu tenju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadrano je vie nego u svojstvima (lijep, slobodan) prida7) Ibidem, str. 7475. 8) Pogledaj str. 200, 201.
200
A N S E ALTERNATIVA
201
nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan opi pojam smjera na kvalitete koji nadmauju sve pojedinano iskustvo, no perzistiraju u svijesti ne kao izmiljevine mate niti kao loginije mogunosti, ve kao graa iz koje je sainjen na svijet. Nijedan snijeg nije isto bijel, nijedna okrutna zvijer, ili ovjek, nije sva okrutnost koju ovjek poznaje poznaje kao gotovo neumornu silu u povijesti i imaginaciji. Postoji iroka skupina pojmova usuujemo se rei filozofski relevantnih pojmova u kojoj kvantitativan odnos opeg i pojedinanog poprima kvalitativan aspekat, gdje apstraktno ope, ini se, oznaava mogunosti u konkretnom povijesnom smislu. Ma kako da su definirani ovjek, priroda, pravednost, ljepota ili sloboda, oni sintetiziraju sadraje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedinane realizacije kao neto to treba nadii, prevladavati. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu jo ne realiziranu; pojam slobode svu jo ne postignutu slobodu. Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam ovjek smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su njegove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogunosti uslova u kojima ovjek stvarno ivi. Pojam artikulira svojstva koja su smatrana tipino ljudskim. Ova maglovita fraza moe posluiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama naime, one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih ivih bia, a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najvia realizacija ov9 jeka ).
9 ) Ovu interpretaciju, koja naglaava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova, moemo dovesti u vezu sa shvaanjem univerzalnog u grkoj filozofiji naime, s pojmom najopijeg kao najvieg, prvog po eminentnosti i zato zbiljskom realnou: . . . opost nije subjekt ve predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. Opost, to e rei ope upravo zbog toga, i samo utoliko, to je ,popuf prvosti. Tad ono nije ope na nain logiki univerzalnog ili pojma vrste, ve kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnotvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je vano da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehaniki
Takve univerzalije se na taj nain javljaju kao pojmovni instrumenti za razumijevanje pojedinanih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogunosti. One su povijesne i nadpovijesne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet iskustva, i to u svjetlosti njegovih mogunosti, u svjetlosti njegove stvarne ogranienosti, priguenosti i prikraenosti. Ni iskustvo ni prosuivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti opem stanju u povijesnom kontinuumu; oni su izraeni s individualne pozicije unutar odreenog drutva. Tako je materijal misli povijesni materijal ma kako apstraktan, openit i ist moe postati u filozofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istovremeno povijesni karakter ovih vjenih predmeta misli uvia i jasno izraava Whitehead u Science and the Modem Worlds). Vjeni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni. Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono to je vjeni objekt po samom sebi to e rei, njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinano iskustvo. Biti apstraktan znai transcendirati pojedinane sluajeve stvarnog zbivanja. No, transcendirati neki aktualan sluaj ne znai biti' van veze s njim. Naprotiv, smatram da svaki vjeni objekt ima svoju vlastitu specifinu povezanost sa svakim takvim sluajem to oznaujem njegovim modom ulaenja u taj sluaj. Tako je metafiziki status vjenog objekta status mogunosti neke aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni sluaj odreen time kako su te mogunosti realizirane za taj sluaj.
(cjelina = suma njezinih dijelova), ve imanentno teleoloki (cjelina = razliito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o teleoloki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen ivota, nije primarno organizmika kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i j uj e mnotvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnotva ba kao mnotva. Harold A . T . Reiche, G e n e r a l B e c a u s e F i r s t : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no. 52, str. 105. i dalje. 10) New York, Macmillan, 1962. g str. 228. i dalje.
202
S ANSE ALTERNATIVA
203
U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anticipacije realnih mogunosti u respektabilnoj formi kao hipoteze, a u nerespektabilnoj kao metarizika. Mogunosti variraju samo u stupnju nerealistinosti, a sve su nerealistine zato jer prelaze okvire postojeeg; u interesu tanosti i egzaktnosti ak mogu biti i nepoeljne. Zacijelo, u filozofskoj analizi malo stvarnog napretka . . . se moe oekivati od proirenja naeg univerzuma ukljuivanjem takozvanih moguih entiteta, 1 1 ) ali, sve ovisi tome kako se primijeni Ockhamova britva, to e rei koje mogunosti treba odrezati. Mogunost posve razliite drutvene organizacije ivota nema nita zajedniko s mogunou da se sutra pojavi na vratima ovjek sa zelenim eirom, a to da ih se tretira istom logikom slui diskreditiranju neeljenih mogunosti. Kritizirajui uvoenje moguih entiteta, Quine pie da je takav prenapueni univerzum mnogostrano nezgodan. On vrijea estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik, no, to jo nije najgore. (Takva) bijeda mogueg je plodno tlo za elemente koji unose nered 1 2 ). Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentiniju formulaciju konfliktu svojih intencija i svoje funkcije. Lingvistiki sindrom zgodnost, smisao za estetsko i osamljen krajolik evocira slobodarski duh Nietzscheove misli presijecajui zakon i poredak, dok plodno tlo za elemente koji unose nered pripada jeziku koji govore autoriteti za istraivanje i informacije. Ono to se s logikog stanovita javlja kao nezgodno i kao unoenje nereda moe se skladno uklopiti u drugaiji poredak i moe tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose nesklad ulaze u najistije objekte misli. Oni su takoe odvojeni od drutvene osnove, pa isputeni sadraji vode apstrakciji.
1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , loc. cit., str. 4. 12) Ibidem. ,
Tako nastaje udovite historicizma. Ako misao polazi od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji li objektivna baza za distnkciju izmeu raznih mogunosti projektiranih milju za distinkciju izmeu razliitih i suprotnih naina pojmovne transcendencije? tavie, tom pitanju se ne moe raspravljati samo s obzirom na razliite filozofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologian on je dio povijesnog projekta to jest svojstven je odreenom stupnju i razini drutvenog razvoja; kritiki filozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alternativne mogunosti tog razvoja. Pitanje kriteriju za prosuivanje razliitih filozofskih projekata vodi, tako, pitanju kriteriju za prosuivanje razliitih povijesnih projekata i alternativa, razliitih aktualnih i moguih puteva razumijevanja i mijenjanja ovjeka i prirode. Izloit u samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost ve i odreuje osnovu za njihovo objektivno vaenje. ' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odreene pozicije u svom drutvu, i to s materijalom koji to drutvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj nain on govori i misli u zajednikom univerzumu injenica i mogunosti. Putem razliitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem razliitih projekata koji rukovode nain miljenja od biznisa svakodnevnog ivota do znanosti i filozofije, perzistira interakcije izmeu kolektivnog subjekta i zajednikog svijeta i konstituira objektivno vaenje univerzalija. Ono je objektivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene subjektu koji zamjeuje i shvaa. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (ak ako je struktura posve matematsko-logik a ) . Ne moe biti valjan onaj pojam koji odreuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer, individuum ne moe biti odreen kao
13
) Za upotrebu izraza projekt pogledaj Uvod, str. 16.
204
ANSE ALTERNATIVA
205
sposoban da postane identian s nekim drugim individuom; ovjek kao sposoban da ostane vjeno mlad). No, materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je promjenljiv. 2) Na osnovu strukture odreenog drutva u kome se odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednika svima subjektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirodnim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim nainom iskoritavanja drutvenog bogatstva, istim nasljeem prolosti, istom skalom mogunosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa, pojedinaca odvijaju se unutar istog zajednikog okvira. Objekti miljenja i percepcije, onako kako se pruaju pojedincima prije svake subjektivne interpretacije, imaju zajednike izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fiziku (prirodnu) strukturu materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolektivnoj povijesnoj praksi to materiju ini objektima za subjekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fiziki i povijesni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog; povijesni aspekt nikad ne moe biti tako radikalno eliminiran da bi preostao apsolutni fiziki sloj. Pokuao sam pokazati da, na primjer, u tehnolokoj stvarnosti objektni svijet (ukljuujui subjekte) dolazi u iskustvo kao instrumentalem svijet. Tehnoloki kontekst unaprijed odreuje formu u kojoj se javljaju objekti. Nauenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elementi ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efikasan matematsko-logiki sistem; zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Objektni svijet je tako svijet specifinog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organizira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktini pothvat. Upotrebljavam izraz projekt tako uestalo zato to mi se ini da najjasnije apostrofira specifini karakter povijesne prakse. Ona rezultira iz odreenog izbora, posezanja za jednim izmeu razliitih naina razumijevanja, organiziranja
i transformiranja realiteta. Primaran izbor odreuje opseg mogunosti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne mogunosti inkompatibilne s njim. Predloit u sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi razliitim povijesnim projektima. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat realizira dane mogunosti ne formalne mogunosti, ve one koje ukljuuju naine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako postojee drutvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira prejudiciranju racionalnosti moguih projekata, tei da ih dri unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojee drutvo konfrontirano s aktualnou ili mogunou kvalitativno razliite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani institucionalni okvir. Postojee drutvo je ve demonstriralo vrijednost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u organiziranju ovjekove borbe s ovjekom i prirodom; ono reproducira i titi (vie ili manje adekvatno) ljudski ivot (uvijek s izuzetkom ivota onih koji su proglaeni za otpadnike, tuinceneprijatelje, i drugih rtava sistema). Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a meu njima oni koji bi totalno promijenili postojei. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s realnim mogunostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. 2) Da bi diskvalificirao postojei totalitet, transcendentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da a) ima perspektive za ouvanje i poboljanje produktivnih ostvarenja civilizacije; b) da odreuje postojei totalitet u njegovoj bitnoj strukturi, bazinim tendencijama i odnosima; c) da njegova realizacija prua vee izglede za pacifikaciju egzistencije u okvirima institucija koje daju vee anse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.
206
A N S E ALTERNATIVA
207
Bez sumnje, ovakvo shavaanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadri vrijednosni sud. Podsjeam na ono to sam ve ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne moe rastavljati istina od vrednote uma. Pacifikacija, slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti ove pojmove moemo naznaiti empirijski kao raspoloiva intelektualna i materijalna sredstva i mogunosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalnosti. Kad sam povijesni kontinuum prua objektivne osnove za odreenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, takoer, njihov slijed i njihove granice? Povijesna istina je poreenje; racionalnost mogueg ovisi racionalnosti aktualnog, istina transcendirajueg projekta istini projekta to je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskvalificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se uva kroz prelome: kvantitativni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojeeg; postojea racionalnost postaje iracionalna onda kad mogunosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unutarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera realnosti. Otud i kritika usmjerenost pojmova koji poimaju realnost. Oni uviaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojeeg projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija definitivna naime, predodreuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz projekt varljiv. Ono to je povijesna mogunost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaene nunosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odluno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram ovjeanstva koja civilizacija kontinuirano vri i tako olakava tu kontinuiranost.
Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nunost, predlaem izraz determiniran izbor. Ovaj izraz samo saima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifine proturjenosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestacije konflikta izmeu potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotinom sistemu; 3) raspon teorijske i praktine slobode kompatibilne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogunosti razvoja i iskoritavanja raspoloivih sredstava, alternativne mogunosti osiguravanja ivotnih potreba, organiziranja ovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija moe tei na razliite naine, pod privatnom ili kolektivnom kontrolom, a ak i pod privatnom kontrolom u razliitim smjerovima progresa i s razliitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kontrolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira nain ivota za cjelinu, a porobljujua nunost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Mogue prevladavanje te nunosti ovisi novom proboju slobode ne bilo kakve slobode, ve slobode ljudi koji u danoj nunosti vide nepodnoljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektiki proces ukljuuje svijest: uvianje i iskoritavanje oslobodilakih mogunosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojeeg drutva, ona je neslobodna; naporedo s iracionalnou postojeeg drutva svijest postaje slobodna za viu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojeeg drutva. Istina i sloboda negativnog miljenja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilaka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sainjavaju to drutvo. Proleterska svijest je kako pretpostavka tako i element prakse negiranja. Ovo ako je bitno za povijesni progres ono je elemenat slobode (i ansa!) koja
208
otvara mogunosti ovladavanja nunou danih injenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene prirode. Ve smo se sukobili s circulus vitiosus slobode i osloboenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika odreene negacije. Transcendencija preko postojeih uslova, (miljenja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih uslova. Ta negativna sloboda tj. sloboda od ugnjetavake i ideoloke moi danih injenica a priori je povijesne dijalektike; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaciji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaena u cilju slamanja moi nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, loginijih uslova koje omoguuju dani uslovi. U svakom sluaju, racionalnost i logika, na koje se pozivaju miljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empirijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i ansa da bude odreen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest injenicom da je prihvaen i realiziran od strane drutva. Galilejska znanost je bila istinita jo u vrijeme osude; Marxova misao je bila istinita jo u vrijeme Komunistikog manifesta; faizam ostaje neistinit ak ako se iri u internacionalnim razmjerima (istinit i neistinit uvijek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odreena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendiraju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta kapitalizam i komunizam, a ishod, ini se, ovisi dvije antagonistike serije inilaca; 1) sve veoj sili destrukcije; 2) sve veoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim rijeima, via povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji prua vee anse za pacifikaciju.
9. OBRAT OSLOBAANJA Pozitivno miljenje i njegova neopozitivistika filozofija suprotstavljaju se povijesnom sadraju racionalnosti. Taj povijesni sadraj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba ukljuiti u analizu; on ulazi u pojmovno miljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojee drutvo iracionalno, analiza koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat kritiku, proturjenost i transcendenciju. Negativan element ne moe biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmjerenosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapitalistike ili nekapitalistike, koja djeluje kao neovisna sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezaposlenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaene sve dok se javljaju kao puki, manje-vie neizbjeni nusprodukt, kao druga strana prie rastu i progresu. Dodue, moe se desiti da totalno upravljanje pospjei efikasno iskoritavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moi; iscrpljujui rad i irevi na elucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fatalne, stupidne greke i zlodjela voa naprosto nain ivota. ovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i politiko ludilo i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup drugoj strani dio je i aspekt konsolidacije postojeeg, zamanog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvalitativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko to je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistiranju koje se udomailo u svijetu gdje je ak i iracionalno umno.
) Pogledaj, str. 55.
210
A N S E ALTERNATIVA
211
Toleriranje pozitivnog miljenja je nametnuta tolerancija nametnuta ne kakvom teroristikom akcijom, ve od strane nadmone, anonimne moi i efikasnosti tehnolokog drutva. Ona prodire u opu svijest i svijest kritike. Apsorbiranje negativnog pozitivnim potvruje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doivljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost no tad postajem svjestan injenice da e on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da e ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i povrina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veliina idiotska; zatim, da neu nai mjesta za parkiranje. Poinjem misliti svojim kolima kao proizvodu jedne od velikih triju automobilskih korporacija. One odreuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastarjelost. Osjeam se djelomino prevaren, ini mi se da moj automobil nije ono to bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi ovjek treba da ivi. Plae i takse su previsoke; potrebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost izmeu pojave i zbilje iezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjeanje. 2) etam u prirodi. Sve je kao to treba da bude: priroda je tako lijepa kako samo moe biti. Ptice, sunce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i zavrava na autoputu. Ponovo sam meu reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostionicama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio rezervat, neto to se uva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, tandovi sa sendvi-kobasicama i moteli ve bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahvalan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .
3) Podzemna eljeznica u veernjim satima guve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mrnju i ljutnju, ini mi se da svaki trenutak netko moe potegnuti no. Ljudi itaju ili, jo bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili depna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obueni ili svueni, vjerovatno, bit e sreni i njeni, stvarno e se smijati i zaboraviti (ili e pamtiti). No, veinu njih, po svoj prilici, eka oajno vee kod kue nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srenu simbiozu pozitivnog i negativnog objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato to tok mojih senzacija i refleksija odgovara nainu meusobnog odnosa injenica iskustva u stvarnosti. Ovaj meuodnos, kad je shvaen, razara harmonizirajuu svijest i njezin lani realizam. Kritika misao nastoji da pokae iracionalan karakter postojee racionalnosti (koji postaje sve oitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta racionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. Svojom vlastitom utoliko to je kao povijesni totalitet razvila snage i mogunosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojeeg. To su mogunosti sve vee tehnoloke racionalnosti, a kao takve one ukljuuju cjelinu drutva. Tehnoloka transformacija je istovremeno politika transformacija, ali e se politika promjena obratiti u kvalitativnu drutvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehnikog progresa to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojea tehnologija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u vii stupanj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijebljena za pacifikaciju borbe za ivot. U cilju jasnog indiciranja prevratnike implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehnikog progresa bilo obrat postojeeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znanstvenog i tehnolokog) racionaliteta, ve njegova prevratnika transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.
212
OVJEK JEDNE DIMENZIJE ANSE ALTERNATIVA 213
Nova ideja uma je izraena u Whiteheadovoj postavci: Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost ivljenja 1 ). U pogledu tog cilja, Um je smjer destruiranja onog to nas okruuje, to proizlazi iz trostruke potrebe: 1) da se ivi, 2) da se ivi dobro, 3) da se ivi bolje 2 ). Whiteheadove postavke izraavaju stvarni razvoj Uma, kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da Um jo uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa ak i uniti potrebu da se ivi, da se ivi dobro i da se ivi bolje odnosno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. Termin umjetnost u Whiteheadovoj definiciji funkcije Uma sadri i suznacenje specifine negacije. Um je u svojoj aplikaciji u drutvu bio uvelike suprotstavljen umjetnosti, dok je umjetnosti pruena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna da ne bude predmet znanstvenog, tehnolokog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjetnosti integrirajui umjetnost u univerzum dominacije. odvajanju je opravdano govoriti utoliko to je znanost od poetka sadravala estetski Um, slobodnu igru i ak ludorije imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mogunosti znanost je pruala zadovoljstvo. No, ova slobodna igra je ostala izruena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila roena i od koje je apstrahirala. Mogunosti s kojima se znanost igrala bile su takoer mogunosti osloboenja mogunosti jedne vie istine. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest diskrepanciji izmeu realnog i mogueg, pojavne i autentine istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepancija. Razlika izmeu bogova i ljudi, konanosti i beskonanosti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je dola do izraza diskrepancija kojoj je rije. Neto od te
1 ) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston, Beacon Press, 1959, str. 5. 2 ) Ibidem, str. 8. 3 ) Pogledaj poglavlje V.
mitoloke relacije izmeu stvarnog i mogueg preivjelo je u znanstvenom miljenju; i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je matematika realna i dobra u istom smislu kao Platonove metafizike ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim razmjerima ule u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu i nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka ivota, koji je filozofija transcendirala subordinirajui ga pod dobar ivot drugaijih principa i poretka. Taj drugi poredak, to je pretpostavljao visoki stupanj slobode od teka rada, ignorancije i bijede, bio je nerealan kako u poecima filozofske misli tako i tokom njezina razvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizika; ona nisu bila, a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojeeg svijeta rasuivanja i djelovanja. Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naroito pitanje smislenosti i istine metafizikih postavki povijesno pitanje. To e rei da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki odreuju povijesni, a ne isto epistemoloki uslovi. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizike postavke se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta mogueg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s postojeim, ve se protee u granicama onog svijeta koji moe s; biti sainjen transformiranjem postojeeg, a pomou sredstava koje ovaj prua ili sadrava. U tom smislu skala onog to se moe verificirati raste u toku povijesti. Tako spekulacije Dobrom ivotu, Dobrom Drutvu, Permanentnom Miru poprimaju sve realistiniju sadrinu; na tehnolokim osnovama metafiziko moe postati fiziko. Osim toga, ako je istinitost metafizikih postavki determinirana njihovom povijesnom sadrinom (tj. ukoliko odreuju povijesne mogunosti), tad je odnos izmeu metafizike i znanosti striktno povijestan. U naoj vlastitoj kulturi je prihvaen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava
214
SANSE ALTERNATIVA
215
po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civilizacije. Da li je to konaan slijed? Ili, sadri li znanstvena transformacija svijeta svoju vlastitu metafiziku transcendenciju? Znanstveni racionalitet, preveden u politiku mo, na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odluan faktor u razvoju povijesnih alternativa. U vezi s tim se namee pitanje: tendira li ta mo svojoj vlastitoj negaciji to jest k proizvoenju umjetnosti ivota? S mehanizacijom cjelokupnog drutveno nunog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojeih drutava dosegla bi krajnju taku. (Pod drutveno nunim ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije moe izvesti mainama, ak ako ta proizvodnja proizvodi prije luksuz i nepotrebno negoli nuno.) Taj stupanj bi takoer bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj postojeoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi znaio prelom, pretvaranje kvantiteta u kvalitet. On bi otvorio mogunost bitno nove humane stvarnosti naime, egzistiranja u slobodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobodan za transutilitarne ciljeve, slobodan za umjetnost ivljenja s onu stranu nunosti i luksuza dominacije. Drugim rijeima, kompletiranje tehnoloke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet ve, takoer, i zasnovanost transcendiranja tehnolokog realiteta. To bi znailo obrat tradicionalnog odnosa izmeu znanosti i metafizike. Ideje koje odreuju zbilju iz drugaijih pretpostavki nego to su one egzaktnih i bihevioralnih znanosti izgubile bi svoj metafiziki ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Tad bi znanstvene koncepcije mogle projektirati i odrediti mogue komponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Izrada takvih koncepcija bi znaila vie nego to je evolucija predominantnih znanosti. Ona bi obuhvaala znanstveni racionalitet kao cjelinu, do sad pripadan neslobodnom egzistiranju, znaila bi: novu ideju znanosti, uma. Ako kompletiranje tehnolokog projekta ukljuuje prelom s predominantnom tehnolokom racionalnou, to, s druge strane, prelom ovisi kontinuiranom postojanju same teh-
nike baze. Jer ta baza omoguuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena lei u rekonstrukciji te tehnike baze to e rei, u njenom razvoju orijentiranom po drugaijim ciljevima. Naglasio sam da to ne znai oivljavanje vrednota, duhovnih ili drugih, koje su dopuna znanstvenoj transformaciji ovjeka i prirode 4 ). Naprotiv, povijesna ostvarenja znanosti i tehnologije omoguila su prevoenje vrednota u tehnike zadae materijalizaciju vrednota. Dakle, treba zadobiti novo odreenje vrednota u tehnikim odreenjima, uspostaviti ih kao elemente tehnolokog procesa. Novi ciljevi kao tehniki ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstrukciji mainerije, a ne samo u njezinu koritenju, tavie, njih bi trebalo uspostaviti ak i u konstrukciji znanstvenih hipoteza u istoj znanstvenoj teoriji. Znanost bi prela od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vrednota. Na primjer, ono to je proraunljivo jest minimum rada za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih lanova drutva uz preduvjet da su raspoloiva sredstva upotrijebljena u tu svrhu, da nisu restrikcionirana drugim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nunoj za razvoj dotinog drutva. Drugim rijeima, raspoloivi nivo osloboenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili, proraunljiv je stupanj do koga se moe, pod datim uslovima, osigurati briga za bolesne, nejake i starce to jest dade se kvantificirati mogue smanjenje tjeskobe, mogua sloboda od bojazni. Zapreke to se ispreuju materijalizaciji u navedenom pravcu oite su politike zapreke. Industrijska civilizacija je dola do razine na kojoj je neodrivo znanstveno zapostavljanje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na humano egzistiranje, dakle, neodrivo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Sama znanost je omoguila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. Drutvo
4
) Pogledaj poglavlje I, naroito str. 35.
216
ANSE
ALTERNATIVA
217
mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehnike sfere tretirati kao tehnike probleme pitanja finaliteta, pogreno smatrana za etika, a ponekad religijska pitanja. Nekompletnost tehnike fetiizira probleme finaliteta, zarobljuje ovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. 5 ) U tom aspektu neutralna znanstvena metoda i tehnologija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevladavaju njezina vlastita ostvarenja faze koja je dola do svoje odlune negacije. Nasuprot dosadanjoj odvojenosti metafizikih ideja osloboenju od znanosti i znanstvenog metoda, za razliku od njihove preputenosti subjektivnom preferiranju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one postati pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaom da postane politika da shvati da je znanstvena svijest politika svijest i znanstveno preduzimanje politiko preduzimanje. Jer transformiranje vrednota u potrebe, finalnih uzroka u tehnike mogunosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavakih, nesavladivih snaga kako u drutvu tako i u prirodi. Ono je akt osloboenja: ovjek se sam oslobaa od svoje situacije podreenosti svrhovitosti svega, i to tako to ui da kreira svrhovitost, da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosuuje, ovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajui svrhovitost . . .e) Konstituirajui se metodiki kao politiki pothvat, znanost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podreene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politiki instrumenti. Tehnoloko redefiniranje finalnih uzroka te tehniko ovladavanje njima jest konstrukcija, razvoj i koritenje sredstava (materijalnih i intelektualnih) osloboeno svih partikularnih interesa koji su prijeili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih sposobnosti. Drugim rijeima, to je racionalno preduzimanje ovjeka kao ovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako moe pruiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5
bode, po kome ovjek moe postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnjetavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spomenuta korekcija nikad ne moe biti rezultat tehnikog progresa per se. Ona involvira politiki preokret. Industrijsko drutvo posjeduje instrumente za transformiranje metafizikog u fiziko, unutarnjeg u vanjsko, avantura duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) inenjeri dua, head shrinkers, nauno rukovoenje, nauka potronji saimaju (u jadnoj formi) sve veu racionalizaciju iracionalnog, spiritualnog nijekanje idealistike kulture. No, kompletiranje tehnolokog racionaliteta bi prevoenjem ideologije u realitet transcendiralo takoer materijalistiku antitezu idealistike kulture. Prevoenje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces materijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). U tom je procesu odnos izmeu materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamentalnoj promjeni. Slobodna igra miljenja i imaginacije poprima racionalnu i usmjerujuu ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja ovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i humaniteta postiu svoju istinu, umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu na osnovu zadovoljenja ovjekovih materijalni potreba, racionalne organizacije domene nunosti. - Izraz pacificirana egzistencija nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok to stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugaijih odnosa izmeu ovjeka i ovjeka i ovjeka i prirode. S tim u vezi moramo otro reagirati opomenuti na opasnost tehnolokog fetiizma. Tehnoloki fetiizam je nedavno doao do izraaja poglavito meu marksistikim kritiarima suvremenog industrijskog drutva u idejama buduoj omnipotenciji tehnolokog ovjeka, tehnolokom
) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M. ) Ibidem, str. 103.
218
A N S E ALTERNATIVA
219
Erosu itd. vrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfatiku opovrgavanje mistifikacije koju one izraavaju. Tehnika kao instrumentalan svijet moe poveati kako mo tako i bespomonost ovjeka. Na sadanjem stupnju je on moda nemoniji spram svog sopstvenog aparata nego to je bio ikad ranije. Mistifikacija se ne otklanja prenoenjem tehnoloke omnipotencije s pojedinih grupa na novu dravu i centralni plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ciljevima koji nisu imanentno tehnoloki, t o vie drutvenu produkciju determinira tehnoloki racionalitet osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, to e on vie postati ovisan politikom usmjerenju kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. Pacifikacija egzistiranja ne sugerira akumuliranje moi, ve obratno. Mir i mo, sloboda i mo, Eros i mo gotovo su kontrarni pojmovi! Pokuat u da pokaem da rekonstrukcija materijalne baze drutva, s obzirom na pacifikaciju, treba ukljuiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu redukciju moi da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produkcije potaknute samoodreenjem. Poimanje ovog preokreta je znaajan motiv u dijalektikoj teoriji. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mijenja se odnos izmeu tehnologije i njezina primarna objekta, prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom koja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, postoje dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilako. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti. Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, znamen neimatine, trpljenja i lienosti. To su svojstva slijepe materije, sfere neposrednosti u kojoj ivot pasivno podnosi egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povijesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljudskog svijeta utoliko su svojstva prirode povijesna. U procesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto
liko ukoliko je borba slijepih sila shvaena i savladana ukoliko je oitovanje slobode 7 ). Povijest je negacija prirode. Ono to je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomou moi uma. Metafiziki pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. On ih ustvruje kao povijesne granice kao zadatak koji treba dovriti, ili bolje, koji treba tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moi ve i uma kao slobode; ne samo dominacije ve, takoer, oslobaanja. S pojavom ovjeka kao animal rationale bia kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogunosti materije puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Kako um uspijeva u podreivanju materije racionalnim standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje kao lienost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna zadaa. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako prirodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomonog i bezosjeajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subracionalan ivot prirode osuen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta druge vrste. Kad se Drutvo za spreavanje okrutnosti nad ivotinjama obratilo papi za podrku, on ih je odbio s argumentacijom da ljudska bia nemaju obaveza spram niih ivotinja i da loe postupanje s ivotinjama nije greno. To zbog toga to ivotinje nemaju duu. 8 ) Nezaraen takvom ideolokom preverzijom due, materijalizam ima univerzalniju i realistiniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, realizacija prirode nije i nikad ne moe biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijesno transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, osloboenje prirode. Ili, Hegelovim rijeima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna duh. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , NewYork, Simon and Schuster, 1950, str. 76.
220
ANSE
ALTERNATIVA
221
nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom odreenom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio ovjek (i priroda). Dio tog pakla je loe postupanje sa ivotinjama djelo ljudskog drutva ija je racionalnost jo uvijek iracionalna. Sva radost i sva srea proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podreeno osloboenju i pacifikaciji egzistencije. Spokoj i uitak su rezultat svijesnog posredovanja, autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja titi neprirodno drutvo u njegovoj borbi protiv osloboanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovnitva je instruktivan primjer. U nekim zaostalim podrujima prirodno je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju otpatke i da se ne moe bez biznisa. Prirodno je, takoer, to da velika riba guta sitnu ribu iako se to moe initi neprirodno sitnoj ribi. Spoznajnom moi uma i njegovom moi transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za osloboenje prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insuficijentnosti, njezine vlastite sljepoe. Um moe ispuniti tu funkciju samo kao posttehnoloki ratio kome je i sama tehnika sredstvo pacifikacije, organon umjetnosti ivota. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. Grko shvaanje povezanosti umjetnosti i tehnike moe posluiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju odreenih stvari upravo kao to inenjer ima ideje koje kao finalni uzorci vode konstrukciju maine. Na primjer, ideja obitavalita za ljudska bia determinira arhitektovu konstrukciju kue; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima determinira konstrukciju aparata koji treba da poslui toj svrsi. Naglaavanje bitne veze izmeu umjetnosti i tehnike istie specifinu racionalnost umjetnosti. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet miljenja i djelovanja nasuprot postojeem, a unutar njega. No, u kontrastu spram tehnikog svijeta, svijet umjetnosti je svijet iluzije, privida, Schein Ali taj privid podsjea na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obeanje onoj postojeoj 9 ). U raznim formama preruenosti i tiine svijet umjetnosti je
organiziran slikama ivota bez straha u prikritosti i tiini jer je umjetnost nemona da ostvari taj ivot, i ak nemona da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemona iluzorna istina umjetnosti (nikad nemonija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog drutva) oituje vrijednost svojih slika, t o se upadljivije oituje iracionalnost drutva, to je vea racionalnost svijeta umjetnosti. Tehnoloka civilizacija uspostavlja specifian odnos umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva Tri stupnja i revalorizaciju metafizike na bazi znanstvene i tehnoloke transformacije svijeta. Isti princip se moe sad proiriti na odnos znanosti i tehnologije spram umjetnosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da projektira egzistenciju, da odredi jo nerealizirane mogunosti, tad bi mogla biti sagledana tako to bi ona bila vrednovana i djelotvorna u znanstveno tehnolokoj transformaciji svijeta. Od slukinje postojeeg aparata, koja uljepava njegov biznis i mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog biznisa i te mizerije. Estetska redukcija, ini se, karakterizira tehnoloku racionalnost umjetnosti: . . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban spoljanjoj pojavi za njeno samoodravanje, u granice u kojima spoljane moe biti manifestacija duhovne slobode. 10 ) Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrgnuta izvanjskim zahtjevima koji prijee njezino realiziranje u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju spravljeno (apparatus) utoliko to nisu puko prirodno, ve su predmet slobodne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnika transformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ugnjetavalako; tako je estetska transformacija oslobaanje. Estetska redukcija nastaje u tehnolokoj transformaciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja
9) Pogledaj poglavlje I I I . 10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.
222
SANSE ALTERNATIVA
223
s osloboenjem usmjerujui gospodarenje prema osloboenju. U tom sluaju pokorenje prirode reducira slijepost, okrutnost, breme prirode a to ukljuuje i reduciranje okrutnosti ovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno razliito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogatstava od pustoenja, raiavanje uma od likvidiranja uma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla njihovo reduciranje i uklanjanje je osloboenje ivota. Civilizacija je ostvarila ovu drugu, oslobodilaku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima u rezervatima. Izvan tih malih, zatienih podruja civilizacija tretira prirodu onako kako tretira i ovjeka kao instrument destruktivne produktivnosti. Estetske kategorije bi ule u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mainerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot tehnolokom Erosu i slinim nesporazumima, rad ne moe postati igra . . . ; Marxov stav nepopustljivo iskljuuje svako romantino interpretiranje ukidanja rada. Ideja blagodati takve vrste je jednako ideoloka u razvijenoj industrijskoj civilizaciji kao to je to bila u srednjem vijeku, moda i vie. Jer, ovjekova borba s prirodom je sve vie borba s njegovim drutvom, ije moi nad pojedincem postaju sve racionalnije i zato nunije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nunosti ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno razliite ciljeve promijenilo bi ne samo nain ve i opseg drutveno nune proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: . Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugaiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt. 11 ) ' U vie navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. U slobodnom i racionalnom drutvu e ak i ivotne potrebe iznad animalne razine biti drugaije od onih proizvedenih u neslobodnom drutvu i za to drutvo. I ovdje redukcija moe ilustrirati razliku.
1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.
U suvremenom svijetu je savladavanje bijede jo uvijek ogranieno na mala podruja razvijenog industrijskog drutva. Njihov prosperitet sakriva uas unutar i izvan njihovih granica; on takoer iri represivnu proizvodnju i krive potrebe. Represivna je to proizvodnja po tome to zadovoljava one potrebe koje trae nastavljanje utrke u dostizanju partnera i planiranom zastarijevanju, po tome to apstinira od naprezanja mozga, to radi sa sredstvima razaranja i za sredstva razaranja. Nesumnjiv komfor koji prua ova vrsta proizvodnje, a jo vie podupiranje koje ona prua sistemu beneficijalne dominacije, olakava njezino importiranje u manje razvijena podruja, gdje uvoenje takvog sistema jo uvijek znai ogroman ljudski i tehniki progres. Uska povezanost tehnike i politiko-manipulativne umjenosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, prua svladavanju bijede orue za apsorbiranje osloboenja. Ovo apsorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom dobara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zemljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvantitativnu promjenu u razvijenom ivotnom standardu, reduciranje prekomjerne razvijenosti. Ako je pacifikacija cilj, tad ivotni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim podrujima nije prikladan model razvoja. S obzirom na to to je standard uinio od ovjeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on rtvovanje i rtve podnoene za njegovu obranu. Ovo pitanje nije neodgovorno postavljeno jer je drutvo obilja postalo drutvo permanentne mobilizacije protiv rizika unitenja, jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuiranje rada i stvaranje frustracija. U tim okolnostima osloboenje od drutva obilja ne znai povratak na zdravo i robustno siromatvo, na moralnu istotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitanog traenja povealo bi drutveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu drutva da uskrauje vlastita zadovoljenja individuuma da odrie ono to je sad kompenzirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.
224
ANSE ALTERNATIVA
225
Danas, u dravi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao asocijalni i nepatriotski kvaliteti poput neprihvaanja zahtijevane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlunosti spram tiranije veine; priznavanje straha i slabosti (najracionalnija reakcija spram ovog drutva!); senzibilna inteligencija bolesna zbog onog to se ini; pribjegavanje nemutim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljudskosti e biti narueni nunim kompromisom nunou da se ovjek zatiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos, tj. ivio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitarnom drutvu sve vie postaju stavovi izmicanja, slijede savjet Samuela Becketta: Ne ekaj da bude gonjen da se sakrije . . . Cak i lino povlaenje mentalne i fizike energije od drutveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je mogue samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji. Nadilazei domenu pojedinca, samoodreenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upotrijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom radu. Energija mora biti slobodna takoer i u tom smislu da nije kanalizirana u pogonu dobara i usluga to zadovoljavaju ovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu egzistenciju, da shvati mogunosti suzbijene posredstvom njegova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u drutvu koje se sprema za nuklearno unitenje i protiv njega moe posluiti kao univerzalan primjer porobljujueg zadovoljenja. Osloboenje energije od radnji koje podravaju destruktivan prosperitet znai smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Novi standard ivota po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja takoer smanjenje populacije u budunosti. Razumljivo je, ak je smisleno, da industrijska civilizacija smatra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno rtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajua briga i zatita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi izbjegavanju prirasta stanovnitva u drutvu koje
je jo uvijek u jarmu planiranog unitenja ivota u nacionalnom interesu i neplaniranog liavanja ivota u ime privatnih interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom drutvu je potreban sve vei broj potroaa i nosilaca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapaciteta. No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profita nisu nuno identini sa zahtjevima ovjeanstva. Problem nije samo (i moda ak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi populaciji to je prije svega, problem broja, pukog kvantiteta. Optuba koju je prije pola stoljea izrekao Stefan George vie je nego licentia poetica: Schon eure Zahl ist Frevel! Zlodjelo je to drutva kad u njemu rast populacije oteava borbu za ivot uprkos njezina mogua otereenja. Poriv za vie ivotnog prostora prisutan je ne samo u internacionalnoj agresiji ve takoer unutar nacije. Tu je ekspanzija u svim formama timskog rada, zajednikog ivota i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktino je eliminirala mogunost takve izolacije u kojoj pojedinac, povuen u samog sebe, moe misliti, pitati i nalaziti. Ova vrsta privatnosti jedina okolnost koja, na bazi zadovoljenih vitalnih potreba, moe dati smisao slobodi i neovisnosti misli odavno je ve postala najskuplja roba, dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom pogledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ogranienost. Ona moe postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije, tj. ako drutvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pruajui ih svima i titei ih za svakoga. Uskraenju slobode, ak mogunosti slobode, korespondira pruanje takvih sloboda koje ojaavaju represiju. Zastraujue je u kolikoj mjeri je stanovnitvu dozvoljeno da naruava mir gdje jo ima mira i tiine, da bude gadno i da zagauje stvari, da izluuje familijarnost, da se ogreuje dobru formu. Zastraujue je zato to izraava dozvoljene i ak organizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima, da se sprijei autonomija ak i u malim rezervatima egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve vei dio
226
A N S E ALTERNATIVA
227
stanovnitva postaje ogroman zarobljen auditorij zarobljen ne od strane totalitarnog reima, ve slobodama graana ija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima. Moe li drutvo koje je nesposobno da zatiti privatnost , pojedinca ak unutar njegova etiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno drutvo? Bez sumnje je slobodno drutvo odreeno s vie dostignua i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje ak i najuglednijih institucija ekonomske i politike slobode time to . je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podrutvljavanje poinje kod kue i prijei razvoj svijesti i savjesti. Ostvarenje autonomije trai takve uslove u kojima oivljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo osloboenje, pak, zahtijeva ograniavanje heteronomnih potreba i zadovoljenja koje organiziraju ivot u ovom drutvu, t o ove postaju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to e se vie njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno liavanje. No, ba po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primarni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu naime, redefiniciju potreba. Uzmimo jedan (na alost fantastian) primjer: kad naprosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajuih sredstava za informiranje i razonodu, ovjek bi bio gurnut u traumatsku prazninu, gdje bi imao ansu da se udi i da misli, da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje drutvo. Lien svojih lanih otaca, voa, prijatelja i predstavnika on bi ponovo morao uiti svoju abecedu. Rijei i reenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugaije, a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podravati kontinuirano stvaranje nuklearnih oruja, radioaktivnih padavina i problematine hrane, oni ne mogu (ba zbog istog tog razloga!) tolerirati liavanje od takve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje ureaja za odbranu i ili unitenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo poeti ostvarivati
neto to nisu postigle unutarnje proturjenosti kapitalizma dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je ve odavno postalo dio drutveno naunog rada nunog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao odrati postojei nain proizvodnje. Ne radi se ni problemima psihologije ni estetike, ve materijalnoj bazi dominacije.
ANSE
ALTERANTIVA
229
10. ZAKLJUAK Rast jednodimenzionalnog drutva mijenja odnos izmeu racionalnog i iracionalnog. U kontrastu spram fantastinih i suludih aspekata racionalnosti ovoga drutva, domena iracionalnog postaje obitavalite zbiljski racionalnog ideja koje bi mogle proizvesti umjetnost ivota. Kad postojee drutvo sreuje svu normalnu komunikaciju tako to je prema svojim zahtjevima uvaava ili ne uvaava, tad vrijednostima, koje su tue tim zahtjevima, preostaje, ini se, jedino medij abnormalne komunikacije putem fikcije. Estetska dimezija jo uvijek zadrava slobodu izraza, koja omoguuje piscu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima da imenuje ono to je inae neizrecivo. Stvaran profil naeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta; njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tu vie ne govori imaginacija, ve um u stvarnosti koja opravdava sve i razrjeava od svega, osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Imaginacija abdicira pred ovom stvarnosu, koja ju dostie i prestie. Auschwitz je i nadalje prisutan ne u memoriji, ve u ovjekovim ostvarenjima svemirskim letovima, raketama i projektilima, labirintskom suterenu ispod restorana, zgodnim elektronskim poduzeima, istim, higijenskim i s gredicama cvijea, u otrovnom plinu koji zaista ne teti ljudima, u tajnosti u kojoj svi uzimamo uea. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti, medicine, tehnologije; jedino obeanje u opasnosti jesu napori da se spase i pobolja ivot. Hotimina igra s fantastinim mogunostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvruju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. To je
instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojeem drutvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajui tempo i stil politike, mo imaginacije u manipuliranju rijeima, preokretanju smisla u besmisao i besmisla u smisao, daleko premauje Alisu u Zemlji uda. Na tehnikim i politikim osnovama stapaju se prethodno antagonistine domene magije i znanosti, ivota i smrti, radosti i mizerije. Ljepota kao visoko klasificirana nuklearna tvornica razotkriva svoj teror, laboratoriji postaju industrijski parkovi u ugodnoj okolini; centar civilne zatite izlae luksuzno sklonite od radioaktivnih padavina, sa sagovima od zida do zida (mekim), dubokim naslonjaima, televizijom i Scrabbleom projektirano kao kombinacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 sklonita od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat )- To to uas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i to je prihvaen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignua a) savreno racionalna s pretpostavki postojeeg; b) da su znak ljudskog umijea i moi koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filozofije koje suprotstavljaju poetsku imaginaciju znanstvenom i empirijskom umu. Tehnoloki proces je praen sve veom racionalizacijom i ak realizacijom imaginarnog. Arhetipovi kako strave tako i radosti, kako rata tako i mira gube svoj katastrofiki karakter. Njihovo javljanje u svakodnevnom ivotu ljudi ne spada vie u iracionalne snage njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehnoloke dominacije. Reducirajui, ak dokidajui romantiki raspon imaginacije, drutvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mate prevode u povijesne mogunosti i projekte. Prevoenje e biti tako loe i tako iskrivljeno kao to je i drutvo koje ga preduzima. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s , Novembar 11, 1960. g., izloeno u New York City Civil Defense Headquarters, Lexington Ave i Fifty fifth Sreet.
230
SANSE ALTERNATIVA
231
treba, imaginacija je bila puka igra, nevaea u domeni nunosti, a pripadna samo fantastikoj logici i fantastikoj istini. Kad tehniki progres dokida to odvajanje, on ulae u tvorevine mate svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu; on reducira slobodnu sposobnost duha. On isto tako reducira rascjep izmeu imaginacije i uma. Ove dvije antagonistike sposobnosti postaju meuovisne na zajednikoj osnovi. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije, sva igra imaginacije igranje tehnikim mogunostima koje mogu biti potvrene kao mogunosti realizacije? Romantika ideja znanosti imaginacije poprima, izglede, sve vie empirijski aspekat. Ve je odavno prepoznat znanstveni, racionalni karakter imaginacije u matematici, u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. On je isto tako sadran u psihoanalizi, koja je teorijski bazirana na prihvaanju specifinog racionaliteta iracionalnog; tu shvaena imaginacija biva preusmjeravana, postaje terapeutika snaga. No, ta terapeutika snaga moe ii mnogo dalje od lijeenja neuroza. Uenjak, ne pjesnik, skicira slijedee perspektive: Cjelokupna materija psihoanalize nam moe pomoi da se izlijeimo od naih tvorevina imaginacije ili, u najmanju ruku, da ograniimo opsesiju tih tvorevina. Tad se ovjek moe nadati da e usreiti fantaziju, da e joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izraavanja, sve materijalne slike to nastaju u prirodnim snovima, u normalnoj aktivnosti sna. Omoguiti imaginaciji da bude srena, dozvoliti joj svu njezinu bujnost, znai, zapravo, dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihikom impulsu i snazi.2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. Opsjednuti smo tvorevinama nae imaginacije, one nas mue. Psihoanaliza je to dobro znala, i znala je konsekvencije. Pa, ipak, bila bi to regresija da se dadu imaginaciji sva sredstva izraavanja. Osakaeni ljudi (osakaeni takoer u svojoj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i unitili ak vie
2 ) Gaston Bacherald, L e M a t r i a l i s m e r a t i o n n e l , Paris, Presses Universitaires, 1953. g., str. 18.
nego to im je to sad dozvoljeno da ine. Takvo oputanje bi bilo neobuzdan uas ne katastrofa kulture, ve slobodan zamah njezinih najrepresivnijih tendencija. Racionalna je ona imaginacija koja moe postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzistenciji, prema ivotu bez straha. To ni u kom sluaju ne moe biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominacije smrti. Osloboenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izraavanja pretpostavlja potiskivanje mnogo toga to je sad slobodno i to perpetuira represivno drutvo. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike, ve politike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ovdje od poetka: prakse kojom su razvijene, odreene, odravane i mijenjane bazine drutvene institucije. Praksa je to ovjeka, kakogod da je on organiziran. Tako opet ne moemo zaobii pitanje: kako moe ovjek kojim se upravlja koji od svog osakaenja ini svoje vlastite slobode i zadovoljenje, te ih tako ekstenzivirano reproducira osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se moe uope zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je, no ini se da pojam novih drutvenih institucija ne predstavlja najvee tekoe u pokuaju da se odgovori na to pitanje. Sama postojea drutva mijenjaju ili su ve izmijenila bazine institucije u smjeru porasta planiranja. Kako je razvoj i iskoritavanje svih raspoloivih sredstava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostavka pacifikacije, to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koe postizanje tog cilja. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa, pa slobodno i racionalno drutvo moe nastati samo na toj bazi. Tako se institucije unutar kojih se moe sagledati pacifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikacije, na autoritarnu i demokratsku, centraliziranu i liberalnu upravu. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberalne demokracije, koja je u stvarnosti negirana, slui represivnim interesima kao ideoloko uporite. Postizanje autentinog samoodreenja ovjeka ovisi efikasnoj drutvenoj
232
A N S E ALTERNATIVA
2 33
kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potreptina (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kulture). Tehnoloki racionalitet, osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, jest tu, u planiranju i razvoju raspoloivih sredstava za sve, jedino mjerilo i usmjeritelj. Samoodreenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potronih dobara bilo bi suvino. To je tehniki posao, i kao istinski tehniki doprinosi redukciji fizikog i mentalnog iscrpljivanja. U toj sferi je centralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodreenje. Ono tad moe postati efikasno u navlastito svojoj domeni u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog vika te u individualnom egzistiranju. U svakom sluaju, kombiniranje centraliziranog autoriteta i direktne demokracije moe beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. Samoodreenje e biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase rainile u individuume osloboene od sve propagande, indoktriniran ja i manipuliranja, sposobne da znaju i shvate injenice i procjene alternative. Drugim rijeima, drutvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano, odravano i reproducirano bitno drugaijim povijesnim subjektom. Na dananjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog drutva i materijalni sistem i sistem kulture nijeu taj zahtjev. Mo i efikasnost ovog sistema, potpuno asimiliranje duha s injenicom, misli s zahtijevanim ponaanjem, aspiracije s realitetom ispreuju se nastajanju novog povijesnog subjekta. Ovi nabrojeni aspekti u postojeem se takoer suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje kontrole odozdo nad proizvodnim procesom znailo zbivanje kvalitativne promjene. Ova ideja je vrijedila i jo uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili, odnonso gdje su jo uvijek iva negacija i optuba postojeeg drutva. No, tamo gdje radnika klasa postaje potporanj postojeeg naina ivota njihovo promicanje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj nain u razliitoj postavi. Pa ipak, prisutne su sve injenice koje potvruju kritiku teoriju ovog drutva i njegova fatalnog razvitka: sve
vea iracionalnost cjeline; suvinost i restrikcije produktivnosti; potreba za agresivnom ekspanzijom; konstantna prijetnja rata; intenzivirana eksploatacija; dehumanizacija. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskoritavanje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada, transformiranje dokolice u slobodno vrijeme, pacifikaciju borbe za opstanak. No, injenice i alternative su prisutne poput fragmenata koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez subjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Dijalektika teorija nije opovrgnuta, no ona ne moe pruiti izbavljenje. Ne moe biti pozitivna. Zacijelo, poimajui injenice, dijalektiki pojam ih transcendira. Ba to je znak njegove istinitosti. On odreuje povijesne mogunosti, ak nunost. No, njihova realizacija moe biti samo u praksi koja odgovara teoriji, a dananja praksa ne daje takav odaziv. Dijalektiki pojam izraava svoju vlastitu bespomonost kako u teoriji tako u empiriji, ovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti, a u njoj proturjenosti ne eksplodiraju same od sebe. Ma kako da postane oita suprotnost izmeu beneficijalne dominacije, smjera danog toka, s jedne strane, i njezinih dostignua koja omoguavaju samoodreenje i pacifikaciju, s druge strane lako se moe desiti da to i nadaije ostane podeljiva, ak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje ovjeka od strane ovjeka. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nuno a priori oslobaanja. Radi se slobodi misli u jednom jedinom smislu slobode misli u upravljanom svijetu kao svijesti represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uini proboj iz danog totaliteta. No, ba ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretaka snaga povijesne prakse, efektivan inilac kvalitativne promjene. Bez te materijalne snage ak i najizotrenija svijest ostaje nemona. Ma koliko da se jasno oituje iracionalni karakter cjeline, a s njima nunost promjene, uvid u nunost nije nikad dostatan za zahvat moguih alternativa. Konfrontirane sa sveprisutnom efikasnou danog sistema, alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Uvid u nunost, svijest zlu nee biti
234
A N S E ALTERNATIVA
235
dostatni ak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative kad je postojei realitet utopijski vie nego njegova suprotnost. Znai li to da kritika teorija drutva abdicira i preputa polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, osloboena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlijee obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili, pak, dijalektiki pojmovi jo jedanput potvruju svoju istinitost time to shvaaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju drutva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritika teorija s obzirom na njezinu najveu slabost da nije kadra demonstrirati oslobodilake tendencije unutar postojeeg drutva. U vrijeme svog nastanka kritika teorija drutva bila je suoena s prisutnou stvarnih snaga (objektivnih i subjektivnih) u postojeem drutvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodnijim institucijama, dokidajui postojee smetnje napretku. To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je proizala ideja osloboenja inherentnih mogunosti razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i potreba, razvoja koji je inae iskrivljen i blokiran. I bez demonstriranja takvih snaga, kritika drutva bi jo uvijek bila smi- i slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u odreenja povijesne prakse. Zakljuak? Osloboenje inherentnih mogunosti ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu. Sputane mogunosti razvijenog industrijskog drutva su: razvoj proizvodnih snaga na sve iroj osnovi, proirenje pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj ., ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove mogunosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ; koje dokidaju njihov oslobodilaki potencijal, pa proces realizacije uplivie ne samo na sredstva ve i na sam cilj. Instru- , menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran sistem determiniraju ne samo aktualno ve i mogue iskoritavanje.
Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcionira kao administracija; u najrazvijenijim podrujima masovne kozumcije ivot kojim se tako upravlja postaje dobar ivot cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je ista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje ista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan zahtjev za ukidanje dominacije jedini istinski revolucionaran imperativ, dogaaj koji bi uvaio postignua industrijske civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojeeg sistema, ova negacija se javlja u politiki impotentnoj formi apsolutnog odbijanja koje se ini to nerazumnije to postojei sistem vie razvija svoju produktivnost i to vie ublauje ivotne tegobe. Rijeima Maurica Blanchota: Ono to odbijamo nije bez vrijednosti i znaaja. Upravo je zbog toga nuno odbijanje. Ne prihvaamo vie razlog, pojava mudrosti nas uasava, a opravdanja za suglaavanje i pomirenje nee vie biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Reducirani smo na takvu otvorenost koja vie ne tolerira kompliciranost. 3 ) No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat totalne reifikacije, tad jo uvijek mora postojati konkretna osnova odbijanja, inae je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sjedinjenje suprotnosti u medijumu tehnolokog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost izmeu rasta produktivnosti i njezine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razrijei ova suprotnost. No, borba za rjeenje suprotnosti je prerasla tradicionalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog drutva ine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva moda, ak i opasnim jer oni gaje iluziju narodnom suverenitetu. U toj iluziji je i neto istine: narod, ranije ferment drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona karakteristika razvijenog industrijskog drutva.
3
Le Refus u
Le
14
J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.
236
Dodue, ispod povrine konzervativne baze naroda je supstrat odbaenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih drugaije rase i boje, nezaposlenih i nezapoljivih. Oni egzistiraju izvan demokratskog procesa; njihov ivot je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajenjem nesnosnih uslova i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, ak i ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema; ono je elementarna snaga koja rui pravila igre i u tom ruenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe i izlaze na ulice, nenaoruani i bez zatite, da trae svoja elementarna graanska prava, oni znaju da ih ekaju psi, kamenice i bombe, zatvor, koncentracioni logori, ak smrt. Njihova snaga je s onu stranu politike demonstracije za rtve zakona i poretka, injenica da oni poinju odbijati da sudjeluju u toj igri mogla bi oznaiti poetak kraja jednog doba. Nita ne ukazuje da e to biti dobar kraj. Ekonomske i tehnike sposobnosti postojeeg drutva su suvie velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa, a oruane snage toga drutva dovoljno uvjebane i ekipirane da bi se osjeale ugroenim. Dodue, opet je sablast tu, unutar i izvan granica razvijenih drutava. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugroavaju carstvo civilizacije prejudicira ishod; drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. No, ansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvijenija svijest humanitetu i njegova naj eksploatirani ja snaga. To nije nita do li ansa. Kritika teorija drutva ne raspolae pojmovima koji bi mogli premostiti jaz izmeu sadanjeg i njegove budunosti; ne posjedujui obeanja i ne pokazujui uspjeh, ona ostaje negativna. Tako ona hoe da ostane lojalna prema onima koji su, bez nade, dali i daju svoj ivot Velikom Odbijanju. Na poetku faistike ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.
POGOVOR
iJ
ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da imanentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvremenom svijetu i da postojea konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive konstatacija koja je zakljuak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika izreene kako na Istoku tako na Zapadu insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimistikih dijagnoza. Veina kritika izraava ope raspoloenje naeg doba: samouvjerenost u napredak, grananje i kompletiranje postojeeg tehniki progres, progres u drutvenoj i politikoj organizaciji to bi sve trebalo da znai povijesni napredak. U ovom spletu korijeni se i iroko rasprostranjena nekritina upotreba pojma socijalizam, koja ne uzima u obzir njegovu visoku idejnu pretenziju, nego ga nivelira na dane tokove porasta ivotnog standarda, smanjenje disproporcija u koritenju drutvenog bogatstva, demokratizaciju u politikom ivotu, a ponekad, u sluaju dekolonijaniziranih zemalja, i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom drave uz restrikcije privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek esto, u neodreenoj prosjenosti, naziva vijekom socijalizma. Ako se opseg znaenja i suzi na one pokrete koji se izrino pozivaju na Marxa, nedostaje ipak razumijevanje njegova temeljnog usmjerenja na destrukciju itavog sklopa drutva koji je i danas jo svugdje na djelu, ugroeno je razumijevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti, a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. Iz odluujue upuenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su, vie od nauka bilo kojeg drugog mislioca, u frapantnoj disproporciji njegova nominalna proirenost i stvarno razumijevanje. Historija mark-
240
ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E
241
sizma je u znaku revizionizma izigravanja onog to Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na raun onog to znai tek dovravanje, konsolidiranje postojeeg svijeta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX stoljeu koji, oivljavajui naspram revizije izvornog Marxa, razvijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti prelom povijesnih svijetova 1 ) Knjizi koju sad pruamo naem itaocu u osnovi je razmatranje suvremenog drutva pod vidom povijesne konkretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadrava upuenost na Marxov nauk i odreuje tendencije njegova produbljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom to zbivanje svijeta ini povijesnim, tj. od pribliavanja samoj povijesnosti, ovisit e i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmjerenosti, tematiziranje suvremenog industrijskog drutva prikladno je da pokae da li je Marcuseovo misaono stanovite dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastupljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka.
1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e roen 1898. u Berlinu, studirao u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxova misao i povijest, publicira u periodu 192833. u asopisima Philosophische Hefte, Die Gesellschaft, Archiv fr Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik. U Zeitschrift f. Sozialforschung surauje od 1933, a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontologie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ. Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor Biljeka dijalektici napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Maslea, 1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed 1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimensional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina, uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemake sklapajui se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. ivi u SAD. Profesor je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of California. Njegovo ime se esto vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Adorna na osnovu viegodinjeg zajednikog r a d a te umnogome zajedniku misaonu orijentaciju: Kritiku teoriju drutva. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. R. Njemakoj.
U dosadanjem Marcuseovom opusu dominira, meutim, orijentacija izraena kao Kritika teorija drutva. Stoga e biti potrebno da najprije prikaemo u kakvoj smislenoj vezi Marcuse prihvaa Marxov nauk kao supoziciju povijesne angairanosti Kritike teorije drutva, koja bi trebalo da iskazuje temeljna obiljeja industrijski visoko razvijenog drutva (a time i suvremenog svijeta uope, budui da su tzv. manje razvijena podruja na putu u razvijeno industrijsko drutvo). No, valja odmah naglasiti da postavke izloene u ovoj knjizi sadrajno nadmauju Kritiku teoriju drutva. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suvremenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualnosti. Implicitno prelaenje preko pozicije Kritike teorije dodiruje preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzije podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznaio, dotaknuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti olako prezentirane redukcijom na induistrial society. Tako nije mogao biti zadovoljen postulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kritiko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimenziju uope omoguavajue povijesnosti. Imamo posla, dakle, s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke. I Marcuse u Marxovoj kritici kako politike ekonomije tako i filozofije, u postulatu destrukcije graanskog drutva, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike, vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjerenost Marxove misli. . . . Graanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit ovjeka i njegovu povijest, dakle, u krajnjem smislu nije znanost ovjeku, nego neovjeku i neovjenom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu2 ) u Die Gesellschaft, Bd. I, 1932. g.: N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialism u s , str. 141. (Dalje u tekstu oznaeno s . Q.)
242
OVJEK
JEDNE DIMEN2IJE
ZATVORENI S V I J E T BADA I A N S E KBVOLUCIJK
243
je bit ovjeka kao slobodnog subjekta u izvravanju (Leistung) istine, tj. zbilje za umnost u Hegelovoj filozofiji koja je, kao u itavoj novijoj filozofiji pravi bitak, konstitutivno je zbivanje zbilje kao njezino proizvoenje (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri razjanjenju nunosti u slobodu 3 ). Politika ekonomija sadrava faktike zakonitosti, znanje je fakticiteta, a filozofijska istina, smjerajui na istovetnost uma i zbilje nemoguu u danoj diobi rada, dobivena je apstrakcijom od faktinog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T., str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij graansko drutvo, u kome je ukorijenjeno razdvajanje egzistencije i esencije. No, politika ekonomija i filozofija za Marxa nipoto nisu spoznaje istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporinih taaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj postavci problema, da je: Kritika politike ekonomije u samoj sebi filozofijski utemeljena, kao to, s druge strane, filozofija, koja je utemeljuje, ve u sebi nosi revolucionarnu praksu. I jo, na istom mjestu: Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politika baza teorije revolucije na temelju potpuno odreene filozofijske interpretacije biti ovjeka i njegova povijesna ozbiljenja. (N. Q. str. 137.) t o je, dakle, Marcuse tada ispostavio kao bit ovjeka i njegovo povijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo odreenje da je ovjek generiko bie: bit ovjeka je u njegovu odnosu spram openite biti bia. To znai da ovjek moe sve mogunosti koje lee u biu sebi spoznati i zahvatiti, da nije ogranien jednokratnim neposrednim odnosom, nego moe bie, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti, ) Hegel, Encyclopdie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, 158, Dodatak. Usp. u Zeitschrift f. Sozialforschung, Jg. VI/1937 (takoer u Kultur u. Gesellschaft ): . Marcuse: P h i l o s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e , str. 634. (Dalje u tekstu oznaeno s Ph. und k. T.)
3
prevladati njegovu neposrednu predmetnu odreenost. Dakle, izraditi ga, promijeniti, sainjavati ga, obraivati, dalje voditi (.proizvoditi') (N. Q. str. 147). Oitovanjem svoje biti, ospoljenjem svojih sutinskih snaga, bivstvuje ovjek; predmetni svijet je zbilja ovjeka ovjek jest time to sebe ozbiljuje u predmetu rada. Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti, ovjekovim odnoenjem. Van tog odnosa on je o sebi, zatvoren u sebe, u puninu svojih mogunosti, koje bivaju proizvedene, u odreenost postavljene tek u ovjekovu radu. Radom je posredovana priroda o sebi i ozbiljen ovjek o sebi tako da u predmetu svog ospoljenja jest za sebe u predmetu rada se slobodno ozbiljuje (N. Q. str. 155). Svojom ljudskom prirodom je ovjek u jedinstvu s prirodom iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da je priroda uvijek ve ljudska priroda. U tom smislu kasnije Marxovo odreenje rada kao posredovanja ovjeka i prirode sadri kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad uslov ovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih drutvenih oblika, vjeita prirodna nunost da se posreduje razmjena materije izmeu ovjeka i prirode, dakle ljudski ivot.4) Pojam rada u Marxa upuuje na ontologijske implikacije: rad je priroda (bit) jednog odlikovanog bia ovjeka, koje izvodi prirodu sebi u odreenost, ispostavlja je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bia. istovetnosti rada se moe govoriti samo u smislu opeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. Kao jedan odreen, konkretan svijet svijet je specifian i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden radom. Objekat rada je ve rezultat rada prolih generacija. U tome je postojanost (Stndigkeit) rada po Mar) Usp. K. Marx: Kapital I, izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcusea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Archiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u. Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu oznaeno s Grund, des Arbeitsbegriffs).
4
244
ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E
245
cuseu jedno od bitnih odreenja rada u ontologijskom njegovu odreenju. Pri radu treba neto ,proizai to po svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadivljuje pojedini dogaaj rada, to pripada ,opem' dogaanju. Ono na emu se radi, to se obrauje biva uraeno u svijet rada, isto tako kao to je iz tog svijeta preuzeto u obraivanje. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 18.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogunosti nadmaivanja zateenog, sadrane u biti ovjeka: ovjekov bitak je uvijek vie od njegova danog tubitka (Dasein) on nadilazi svaku moguu situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtijeva trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak ovjeka nikad ne moe poivati u posjedu samoga sebe i svoga svijeta. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.) Marxovo odreenje da je ovjek generiko bie ukljuuje i odnoenje spram vlastitog roda. Za razliku od ivotinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa, ovjek posreduje svijet u kome se zatie time to mu vlastita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanou: on je dokida ini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str. 155). One interpretacije koje odnos ovjeka spram predmetnog svijeta utemeljuju u sferi biotikih potreba previaju ontologijske implikacije sadrane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje ovjek svojom biti radom. Naj autentinija ovjekova potreba je da svijet u kome se zatie uini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: ovjek potrebuje .totalitet' ljudskih ospoljenja ivota; da bi mogao ozbiljiti svoju bit, treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostavljeni i suprotstavljeni (N. Q. str. 153). Kako je u fakticitetu, koji izraava politika ekonomija, na djelu nebit ovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i
5 ) Radi terminologijske jasnoe napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom znaenju upotrebljavao promiscue izraze rad i proizvodnja, jednoznano suprostavljajui obima otueni rad.
u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Marcuse otuenost rada sabire u slijedea odreenja: 1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troenje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvoenje iz krila prirode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar, robu predmet postaje funkcija akumuliranja kapitala. ovjekova ivotna djelatnost stoji u slubi vlasnitva, umjesto da vlasnitvo stoji u slubi slobodne ivotne djelatnosti. \, 2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika, pa se nuno postvaruje i bie samog proizvoaa njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slobodi uskraena, tua predmetna mo. 3. Dvodimenzionalnost rada nunost i sloboda, razdvaja se i u razdvojenosti poklapa s drutvenim poloajem ; klasa tako da sluajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- ' jed presijeca ljudske mogunosti. 4. Meutim, praksa ekonomske dimenzije podreuje i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti ovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka ovjeka. Liena svoje pune zbilje kao praksa, dola je ona dotle da u krajnjem smislu vie nije rad (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otueni rad nije rad (u punini ontologijskog znaenja rada, koje za Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost). U njemu ovjekova egzistencija nije sredstvo ozbiljenja njegove biti, nego je, obrnuto, bit ovjeka sredstvo njegove puke egzistencije. Kako Marx preduzima kritiku graanskog drutva u obzoru biti ovjeka i njene otuenosti te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost egzistencije i esencije, kako je njegova kritika inspirirana tenjom za oivotvorenjem takve zajednice u kojoj bi one bile u jedinstvu kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili politike krize, nego katastrofa biti ovjeka, ono na to ona zapravo smjera prevladavanje graanskog drutva ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. Taj uvid unaprijed osuuje svaku puku ekonomsku i politiku reformu na neuspjeh. ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasnitva uk-
246
Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I A N S E REVOLUCIJU
2 47
ljuuje (ne samo logiki nego i izrijekom u Marxa) ukidanje otuenog rada kojeg je privatno vlasnitvo samo konsekvencija. Persistiranje drutva kao sile nad individuumom, njegovo ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot individuumu samo prolongira nepoklapanje ivota zajednice s punoom ospoljenja ivota (usp. N. Q. str. 158, 163). II Poto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjerenosti na prevladavanje graanskog drutva te ga nastojao samo ontologijski precizirati, dodue u duhu fundamentalne ontologije, ostajui ipak u okvirima Marxove misli i smatrajui je dostatnom za miljenje povijesti, Marcuse je, ini se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s obzirom na ontologijsko utemlejenje te je preao na koncipiranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prevratu suavajui tematiku svojih spisa na destrukcione tendencije graanskog drutva. Kritika teorija drutva izraava ovaj zaokret. Kritika teorija drutva se distancira od filozofije ne eli biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sama izraz otuenja, i to u dvostrukom smislu: a) odreenja uma, duha, moraliteta, srenosti, bitna za filozofiju, dobivena su apstrahiranjem od faktinog statusa ovjeka u otuenom svijetu i ive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u sklopu otuenja filozofija esto uspostavlja kao bit ovjeka ono to nije ovisno ni emu drugom jer jedino tako jo je mogue participirati na autentinosti i slobodi. I najistinitija filozofija Hegelova, koja iskazuje zbivanje ovjeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s ovjekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time to pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Meutim: Prema kritikoj teoriji nema vie nove teorije, nego samo jo umna zbilja sama (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kritike teorije drutva spram filozofije proizlazi iz usmjerenosti Kritike teorije na ozbiljenje filozofije: filozofija je residuum humanuma u otuenom svijetu, a utopijsko istinski
napredan elemenat. No, kako filozofija ivi u otuenju i od otuenja, prevladavanje otuenja ne moe se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. (Kad um, sloboda, spoznaja, srea od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad e um, sloboda, spoznaja, srea biti neto potpuno drugaije. Oni e meusobno imati isto toliko zajednikog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim drutvom proizvoaa roba. Ph. und k. T. str. 643.) Graansko drutvo je u centru interesa Kritike teorije zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u drutvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije graanskog drutva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom apstraktna sloboda te da ta neprilika dolazi, tako rei, izvana u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati takoer samo van filozofije. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritika teorija je kritika politike ekonomije; kad se pozivamo na zakonitosti politike ekonomije, ne inimo to radi filozofijskog raljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je graansko drutvo u svom totalitetu odreeno ekonomskim odnosima, da neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima, da je takoer sve neekonomsko sadrano u ekonomiji (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija graanskog drutva, drugaije usmjerenje ekonomsko-drutvenih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, preduvjeti su umstvene zbilje vodeeg principa Kritike teorije. Odluno je u tome da proces rada ne odluuje tubitku (Dasein) ovjeka, nego obrnuto: ope potrebe ovjeka procesu rada. Nije bitno to da je proces rada planski reguliran, nego kakav interes odreuje reguliranje, da li su u tom interesu ouvane sloboda i srea masa (Ph. und k. Th. str. 638). Kako se Kritika teorija osniva na tendencijama prevrata u prezentnom totalitetu graanskog drutva, smjerajui tako preko (trans) opstojeeg na budue, ona se otro distancira od svake sociologije koja rauna s datostima. Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne istinom . . . Ono to u prolom znanju plaa danak drutvenoj koordinaciji tako i tako iezava s drutvom kojem je
248
ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE
249
koordinirano. Ne brine se tome Kritika teorija, nego tome da se ne izgube istine oko kojih se ve trudilo prolo znanje (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritike teorije drutva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom lanku Philosophie und kritische Theorie, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na temeljni njegov impuls, to je, i jedno i drugo, Marcuse pokazao u ranijim spisima nastojei da misli konkretno povijesno angairano: ve supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti ovjeka postulira sainjanje takvih uvjeta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim navlastitim mogunostima. Negativno je u centru interesa Kritike teorije s obzirom da sadri takve manifestacije ivota koje pokazuju da se ovjek ne da svesti na opstojanje u otuenom radu. Ono je toliko akcentuirano radi to potpunijeg prezentiranja otuene biti ovjekova bia, osakaen ja razliitih sfera ivota i ivota u cjelini. Kritika teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, historijski aktualan angaman misli u samoosmiljenju navlastitih mogunosti. Meutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmiljenje navlastitih mogunosti i odnos spram vlastitog roda u kontekstu ontologijske interpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u Kritikoj teoriji Marcuse naputa ontologijsku razinu miljenja. Preispitivanje navlastitih mogunosti ovjeka nije vie u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritiku teoriju ontologijski rezultati ranije faze nekako su sauvani i ukinuti u novom, konkretnijem htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odreena programom Kritike teorije drutva, koji implicira da se zadaa misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i ralanjenju onih bitnih manifestacija ivota koje rebeliraju spram otuenja. Zadatak se sada sastoji u pokazivanju konkretnih, zbiljom otuenja ve prireenih kriterija koji istinski prevladavaju graansko drutvo kao sidrite otuenja. To je motiv radova kao to su: Zum Begriff des Wesens (Zeitschrift fr Sozialforschung, 1936. god.), Ueber den affirmativen Charakter der Kultur (isti asopis, 1937.
god. takoer u Kultur u. Gesellschaft, I ) , Zur Kritik des Hedonismus (isti asopis, 1938. god., takoer u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi Eros i civilizacija 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere ivota: folozofija, kultura, te proboji senzualnih tenji za puninom ivota ivljenog, neodgoenog i neukroenog (hedonistika etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskivanje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritika svijest spram opstojeeg sadrana je u filozofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritikom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog sve to biva tokom predaje prikri to tako to pojmovi biti postaju formalnoopi pojmovi struktura. Za kritiko-etiku motiviranost opeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinanog, sluajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razluivanje opeg bitka od mnotva istovrsnog ujedno je i razluivanje istinskog od neistinskog, onog to moe i treba biti od pukog opstojeeg. Temeljni smisao Ideje je u 6 u tome to je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri moe biti i k tom se bie kree (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti ovjek je umno bie. Platon i Aristotel uviali su da je navlastitost ovjeka neostvariva za one koji svoj ivot provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem poloaja robova i stalea koji svoj ivot provode zbrinjavajui potrebe za odranje vitalne egzistencije unaprijed je odsjeena mogunost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit ovjeka ispostavljena je kao ono to po navlastitoj mjeri vrste treba biti po njoj je odmjerena autentinost svakog ovjeka kao ovjeka. . . . ovjek je u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi ga ospobile da vodi ,dobar ivot', tj. ivot koji je to je vie mogue slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Postii takav ivot znai postii .najbolji ivot': ivjeti u skladu s biti ljudske prirode. (ovjek jedne dimenzije, V poglavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o to on po smislu treba biti.
250
Z A T V O R E N I SVIJET RADA I
S ANSE
REVOLUCIJE
251
No, filozofija apelira na ljudski um, a ovjek moe participirati na umstvenom neovisno sluajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama ivota. Tako je, npr., u Kanta, poloaj sluge ili gospodara nebitna oznaka ovjeka koja oznaava njegove sluajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono to izgleda sluajno, nebitno, ne ostaje statino po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bitak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite ukljueni u tu dijalektiku ak su i posebno apostrofirani oituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vremena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i uspostavljena kao posredovana, odreenje je bitka samog, naime bitka kao biti. Nije ovjek onaj koji se sjea biti, koji zahvaa suprotstavljeno mu bie, dokida njegovu lou neposrednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela dogaa u samom umnom bitku, a ovjek uestvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt ukoliko je i sam umni bitak. (B. des W., str. 22.) Medij filozofije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija ivi u otuenju i od otuenja da nema podvojenosti esencije i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'tre. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritika teorija ne akcentuira ovjeka kao umno bie nasuprot sluajnim okolnostima ivota nego ov^ jeka kao slobodnog i umnog stvaraoca (Schpfer) boljeg i srenijeg ivota. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice graanska umjetnost, edo otuenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako to u njoj ive vrijednosti koje ne surauju na stvarnom ivotu drutva. Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama idealistika. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara opom ljudskou, na tjelesnu bijedu ljepotom due, na vanjsko suanjstvo unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bogatstvom vrline dunosti. (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 6263.) Tako kultura, prenosei valere koji primarno ne
odravaju drutvenu maineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajee suprotni, pokazuje da se ovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otueni rad. Medij kulture je ulnost. Odatle proizlazi specifinost njezine pripadnosti otuenju. U drutvu koje vitalne snage ovjeka troi na rad neodrivo je punokrvno proivljavanje ulnosti usmjerene na neto to bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehnikog uma, pa je kulturi dosuena produevljena ulnost, oplemenjivanje, intima due. Ne radi se tome da ovjek ivi svoj ivot, nego da ga ivi tako dobro kako je to mogue. (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen ivot je ono najvie na to kultura poziva i to moe dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojeeg. Afirmativna je zato to vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju ovjeka koju uspostavlja i od koje ivi kultura. Oplemenjivanje ovjeka i produevljenje ulnosti, iako prezentira drugaije vrijednosti od onih koje reproducira fakticitet zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. Duboke i fine due mogu biti i po strani od borbe za bolju budunost ljudi, ili na krivoj strani. Dua se zaprepauje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nunost promjene bijedne forme tubitka: kako moe izvanjsko preinaenje odluiti navlastitoj, unutarnjoj supstanciji ovjeka! (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena tenja za neodgoenom i ivljenom sreom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta odgaanja ili uope obezvreenja uitka na osnovu postulata organizacije i rada nego i spram idealistike kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetnosti) sublimira ulnost, idealistika etika je omalovauje samo ono to ovjek ini bez obzira na uitak, u punoj slobodi i neovisnosti njemu, ak i trpei, konstituira moralnost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i amoralna pobuna, iako relevantni za istisnko ljudsko drutvo time to su u njima sadrani proboji istinitosti punokrvno proivljenog ivota, ostaju unutar opstojeeg pomiruju individualnu sreu s opom nesreom. Ostajanje unutar danih,
252
ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E
253
statiki uzetih mogunosti direktno se dade oitati iz normi hedonizma npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo graanskog tipa), ni zamah participiranja drutva na filozofijskim istinama, a ni oivotvorenje normi hedonistike etike jo ne bi znaili bitno drugaiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog drutva izraz su otuenja. Njihov dignitet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne spram graanskog drutva i njegovih zakonitosti drugaije dimenzije ovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog drutva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvarne anse obrata (catastrophe) postojeeg; ona je preispitivanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritike teorije drutva kako po opoj intenciji pothvata tako i po kritikom oitavanju drutvenih promjena kojima je obiljeen suvremeni svijet. Puko umanjenje pauperizma, sve vee niveliranje klasnih razlika, pa ni golu injenicu preuzimanja vlasti od strane radnike klase ne moe Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim ranijim radovima, smatrati ve i signumom prave destrukcije drutva otuenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, iroko rasprostranjeni u suvremenom drutvu imaju, po Marcuseu, funkciju etabliranja svijeta otuenog rada. t o je temeljna poluga konsolidiranja postojeeg drutva unutar samog sebe kad ak i organizacijske forme, koje su trebale posluiti revolucionarnom zbivanju (vlast radnike klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je irenje proizvodnje roba u sve sfere ivota putem nametanja krivih potreba. Krivih zato to ekstenziviranje i intenziviranje postojee industrijske proizvodnje u visoko razvijenim podrujima prelazi razinu do koje je ono racionalno. Rije je ovdje racionalnom u tom smislu to je putem specijalizirane proizvodnje mogue efikasno, tj. uz krat-
ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vitalne egzistencije i osloboditi slobodan puni ivot individuuma. Radnik se poeo dobro osjeati u otuenju: prihvaanje krivih nametnutih potreba, izraeno u prijanjanju uz trku za stalno preticanje ve postignutog visokog standarda, obilja i luksuza plaeno je cijenom manipuliranog ivota. Najdrastiniji vid manipuliranog ovjeka je ivot na rubu rata pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline i ovdje je rekompenzacija ouvanje i rast drutva obilja. Manipuliranje se to lake podnosi to je manje transparentno izraeno: nastupa indoktrinacija, koja rezultira iezavanjem individualnosti na raun masovnog konformizma (da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem nametanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i intenzivirane proizvodnje, a time i opstojea tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme takoer je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze konzumentskog drutva ili drutva obilja. Uslijed imanentno strukturalnih promjena drutva, radnika klasa nije vie negatorska snaga opstojeeg. U procesu automatizacije pada uee fizikog rada u procesu rada, to rezultira kako sve manjim fizikim iscrpljavanjem radnika tako i predominacijom tehnikog kadra dakle, iezavanjem klasinog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije drutva iz perspektive XIX st. u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve vie je ovisan tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mrai saveznih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naunih instituta koji se brinu tehnikom napretku k sve veoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Strukturalne promjene unutar drutva, dakle, u znaku su depolarizacije drutva na dvije antagonistike klase. Nisu usamljeni sluajevi uestvovanja radnika u tijelima koja rukovode proizvodnjom poduzea, pa ak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehnikog odnosa i rada, sve manje providni za svijest proizvoaa, pa sve vie poprimaju karakter prirodnih
254
255
tokova. Poloaj radnike klase u razvijenim industrijskim podrujima vie nije podoban za probijanje postvarene svijesti i prevladavanje otuenog rada. Ove prilike domestificiranja radnika u otuenom svijetu, ak njihove angairanosti u rastu opstojeeg, dosuuju onim komunistikim partijama u razvijenim industrijskim drutvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu neradikalne legalne opozicije (usp. II poglavlje ove knjige). Opstojei poredak socijalizma je, u biti, jo uvijek i sam zbivanje otuenog rada. Tome pogoduje izvrenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim podrujima, ili pak, u sluaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalistikim zemljama u otrom tempu koji namee potreba bojne spremnosti i prestia. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgaanje obrata postojeeg k umjetnosti ivljenja. No, identificiranje opstojeeg kursa tehnokratizacije drutva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, ak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju idejno odvodi od prevladavanja svijeta otuenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Svi oblici onog to je prije bilo negativno, rebelirajue u sklopu drutva rada, u kojima se manifestiralo, pa ak i osvjetavalo otuenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj organizaciji drutva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i odrava se. Marcuse to pokazuje opirno analizirajui djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom drutvu. Umjetnost je dostupna irokim slojevima: prisutni su ; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojeeg, no suvremeni ovjek se suvie domestificirao u otuenju da bi umjetnost jo mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I I poglavlje knjige). iroka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. vizma pokazuju slabljenje negativne dimenzije misli, gotovo do iezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog to jest
spram onog to moe i treba biti, pozitivizmom se obre u konformizam time to injeniko postaje istinsko. Metafizika dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postaje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju (VIII poglavlje knjige). Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom drutvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog drutva i pozitivistike tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritika teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuenja. Spram fakticiteta drutva rada ono negativno to se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, ukazali smo, ve i model svijeta koji prevladava to drutvo. Nije to zato jer oplemenjivanje kao djelokrug kulture, utopija i nada, podvojenost egzistencije i esencije, kao filozofijska formula samo su komplementarni elementi zbilje takve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaenja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski ivot zajednice razrijeio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznaajna uloga, karakteristina za suvremeno drutvo, nije isto to i razrjeenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta, Marcuse nas suoava s problemom zatvaranja svijeta rada u samog sebe. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada apsorbiranja moi negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog industrijskog drutva unutar samog sebe te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistiki svijet jo uvijek pripada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuenog rada. Kako
6 ) Prigovor upuen Marcuseu da u svojoj kritici drutva polazi od apstraktnog drutveno-udorednog koga su idejni izvori djela romantiara potpuno promauje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iezavanje druge dimenzije u suvremenom industrijskom drutvu. (Usp. I. S. Kon: Weltanschauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A. u Deutsche Zeitschrift f. Philosophie, 2, 19fi. g.)
256
257
je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode, apsolutna organizacija drutva u realiziranju tog odnosa, te zatomljivanje drugaijeg mogueg egzistiranja u osnovi otuenog rada, a kako je nametanje krivih potreba, te u tom smislu indoktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz njegova prolongiran]a, odravanje instrumentalnog odnosa kad vie nije racionalan, to je prevladavanje opstojeeg mogue samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog rasta, kao usmjerenost k pacifikaciji. Kvalitativna promjena bi bila prelaz u vii stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i koritena za pacifikaciju borbe za ivot. U cilju jasnog indiciranja prevratnike implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehnikog progresa bilo obrat opstojeeg. Dakle, ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta, nego njegovo slamanje, transformacija, nastanak nove ideje Uma u teoriji i praksi (IX poglavlje knjige). Povijesni napredak je, istie Marcuse, ostvarljiv putem radikalnog preloma s opstojeim instrumentalnim odnosom spram prirode koji konstituira svijet rada. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignuima civilizacije samo utoliko to iskoritava njezina racionalna ostvarenja: tehnika treba da postane organon umjetnosti ivota. Tako je za obrat pretpostavka transcendencija unutar postojeih uvjeta. Stoga ivotni standard u najrazvijenijim industrijskim podrujima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjetno stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojeeg u samo sebe, i tako njegovom otpornou spram povijesne transcendencije (usp. IX poglavlje knjige). Nadalje, osloboenje inherentnih mogunosti (to znai: razvoj proizvodnih snaga na sve iroj osnovi, ekstenziviranje pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj ljudi i dr.) ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu, ne moe vie biti programatsko geslo prevladavanja graanskog drutva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita odravanja. Uope su, upozorava Marcuse, tradicionalni putevi i forme, sraunati na prevladavanje graanskog drutva, neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrijskog drutva, i to, u prvom redu, zato jer gaje iluziju
narodnom suverenitetu: ,narod' (people), ranije ferment drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona karakteristika razvijenog industrijskog drutva 7 ).
IV
Meutim, Marcuseova analiza industrijski visoko razvijenog drutva nije samo oitavanje biti razdoblja s pozicije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kritika teorija. Marcuse i ostaje na stajalitu Kritike teorije i implicite ga nadilazi. Usredotoenost na negatorsko unutar opstojeeg, konstatacija slabljenja, gotovo iezavanja cijele te spram drutvene stvarnosti druge dimenzije i napokon, podvrgavanje pitanju (to ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revolucije sve je to, oito, na tragu Kritike teorije. ime je, pak, Marcuse prekorauje? Pacifikacija egzistencije u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostrofiran put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojeeg u njegovu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj manipulaciji egzistencijom ovjeka inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu znaenju povjesnotvornosti, kako
7 ) Utoliko su prigovori, npr. S. Malleta, Marcuseu da je uestvovanje radnika u upravljanju poduzeima u razvijenim zemljama kapitalizma pogreno ocijenio kao urastanje u postojee ( . . . radniki pokret ne moe ekati na osvajanje cjelokupne politike i ekonomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravljanja koji mu omoguavaju da u kasnijim stadijima uravnotei i konano eliminira utjecaj tehnokracije Praxis, br. 2, 1965. god.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog drutva. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijentirati idejno i u razradi svoje taktike u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. U svakom drugom sluaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojee, dok samozadovoljno sabire varljive poene. Marcuse apostrofira: Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirai sistema dominacije, njega nee izmijeniti, sami po sebi, ni djelomina nacionalizacija, ni proireno uee radnika u rukovoenju i profitu (II poglavlje knjige).
258
259
mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje znaenje. Jer, rad kao sama subjektnost ovjeka, kao ospoljenje bitnih ovjekovih snaga jest sainjanje, mijenjanje, dalje-voenje pro-izvoenje predmetnog svijeta, a pacifikacija sugerira naputanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uope. Ovo ne navodimo tek radi pukog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Mnogo vie je u pitanju. Anticipirajmo: radikaliziranjem problema rada pozicija Kritike teorije drutva postaje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri neproblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono to zapravo njegovu misao pokree prevladavanje samog izvora otuenja. Da pacifikacija nije pojam kojim Marcuse sluajno barata i koji se radu moe kontrapolirati tek sporadino, dakle, za itavo usmjerenje obrata nebitno, nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugaiji, radu suprotan odnos spram prirode, oito je iz VI poglavlja ove knjige. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehnikog odnosa spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa itav sklop graanskog drutva (dakle, i otueni rad ako je u ovom logikom slijedu jo uope mogue ontologijski razluiti otueni rad od rada). Marcuse presudno utvruje (za razliku od veine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i znanost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s drugom tek naknadno u suradnji. Znanost je u samoj sebi tehnologijska, instrumentalna. Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene ,ista forma' konkretne drutvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inherentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje, drutvo je oslobodilo ljude od .prirodne' hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao jedinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim jedinicama. Apstraktni rad, dakle, otueni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. Dominacija i manipuliranje ovjekom njegova podreenost tehnolokom aparatu nerazdvojno je vezana za dominaciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno
neotuenom radu niti izrijekom revidira svoje ranije postavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvremeno visoko razvijeno industrijsko drutvo, manipuliranje itd.) rezultat jednog ishodinog naina razumijevanja prirode, ne moe otuenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvodnju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam proizvodnje ne moe vie razgraniiti od novovjekovnog aktivizma od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim rijeima: svaki rad, ak i onaj koji je ranije pozitivno oznaio kao proizvodnja, sad je za njega otuenje. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija, direktivnog znaenja, iz zakljunog poglavlja, da osboloenje inherentnih mogunosti ne izraava vie povijesnu alternativu. Na izbavljenje od otuenog rada obratom u biti rada samog upueje i esto naglaavanje tokom cijele knjige da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moi. Shodno stanovitu da drutveni sklop proizlazi iz logosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fenomen drutva ono rebelirajue negativno unutar njega nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponenta artikuliranja odreenog naina razumijevanja i organiziranja prirode. Tako, npr., Marcuse istie pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilejske znanosti. (Descartesov dualizam ukljuuje svoju negaciju res cogitans je srodna res-extensa tj. priroda je sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opaanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svijet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena filozofije bila poduzeta iskljuivo iz perspektive imanentnih suprotnosti, drutva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a , slobode etc. u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: Individuumu kome je do najvee mogune istinitosti i sigurnosti graanske prakse ostaje, zapravo, samo sloboda miljenja kao korelat njegove faktine neslobode* (usp. B. des W. str. fi8).
260
OVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE
261
9)
hodite u formuliranju opeg kao istinskog nasuprot empirijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje opem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzrocima znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Tako izvore treba potraiti jo u Aristotela i dalje u prolosti. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjake misli. Instruktivno je i odreenje koje je Marcuse dao povijesnom projektu u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Povijesna praksa rezultira iz odreenog izbora, posezanja za jednim od razliitih naina razumijevanja, organiziranja i transformiranja realiteta. Primarni izbor odreuje opseg mogunosti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne mogunosti inkompatibilne s njim (VIII poglavlje). I iz ovog odreenja proizlazi da rad nije vie Marcuseu, nasuprot ranijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti jer tehniko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest projekat u realizaciji. Opseg mogunosti se pokazuje, s jedne strane, u nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji, represiji i spekulativnom i utopistikom karakteru negativnog miljenja. Projekt koji transcendira opstojei projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazinim tendencijama, kae Marcuse. Otud pacifikacija nasuprot dominaciji nad prirodom i ovjekom dakle nasuprot radu. Citirano odreenje povijesnog projekta navodi jo na jedan zakljuak. Ono implicite sadri korekciju i onih Marcuseovih postavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti ovjeka iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srenijeg ivota, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe, ali i svi religijski i etiki ideali (usp. B. des W., str. 23, 32, 33). Marcuseovo odreenje povijesnog projekta kao ishodninog odnosa ovjeka spram realiteta dakle, odnosa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (nain razumijevanja, organiziranja), pretpostavlja misao svjetovanja svijeta, porijekla njegove artikulacije, osvjetljenja stvari iz primarnog odnosa koji ih ini onim to jesu i da jesu
oituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera. Znaenje povijesnog projekta u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bia svagda je ve sadran u odreenosti svijeta, no samo je jedan od moguih naina konstitucije svijeta10). Odatle slijedi da Marcuse ne
9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po naem miljenju, u implicitnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na alost, nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uope mogle nai mjesta u Kritikoj teoriji kao orijentaciji (tehniki odnos spram prirode k a o ishodite r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugaiji odnos spram svega to jest pacifikacija; filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojeeg svijeta). Kad Heidegger izriito govori novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. Odreenja tehnike pogaaju novovjekovnu konstelaciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta da u svjetlu bitka ve stoji svako polaenje od bia i povratak njemu. (Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humanismus, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Odreenja tehnike, k a o npr.: Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan nain razotkrivanja. Ili: Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato to postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je udeen zato to je fizika, ve kao ista teorija, postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proraunljiv odnos energija, naime, eksperimenat je udeen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja. (Die Frage nach der T e c h n i k ' u Vortraege u. Aufsaetze, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zaduuje Marcusea svojim odreenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obiljeja suvremenog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u Der Spiegel od 12. j u n a 1967, u povodu Marcuseova eseja Repressive Toleranz, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i velikog odjeka Marcuseovih radova meu zapadno-njemakim studentima (Marcuse = studentski prorok) navodi Marcuseov stav njegovom uitelju: Heidegger je jedini koji misli (str. 104). 10) Utoliko je u pojmu projekat, k a k o mu Marcuse pridaje znaenje, vie razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Zaudno je da Marcuse uope doputa asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat slobode i odgovornosti u pojmu projekt. Vidi
264
OVJEK
JEDNE DIMENZIJE
ZATVORENI SVIJET RAA I ANSE REVOLUCIJE
265
Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj, iz njegovog ranog perioda, interpretaciji ranih Marxovih radova, u kratkim obrisima ve prikazanoj. Nadaju se ba zato to je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih interpretacija. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upuuje na potrebu kritikog promiljanja Marxove misli, bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u nekoj drugoj formi koja bi stroe potovala povijesno miljenje. S obzirom na dosadanji opus, tri su, po naem miljenju, razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaa njegove radove prije formuliranja Kritike teorije i radova u okviru njezina programa u Zeitschrift f. Sozialforschung. U njoj je sredinje djelo Hegels Ontologie. Ona se u cjelini dade rezimirati kao domiljanje biti povijesne prakse proizalo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti, te vice-versa: da se misao povijesno revolucionarno konkretno angaira. Otud impuls: od Heideggera k Marxu, no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. (Usp. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus, u Philosophische Hefte, 1928. god.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokuao pokazati da je ve Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog ivota. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti), sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematian pojam rada u Marxa, kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu vaenju prolongira preko granica graanskog drutva 1 3 ). U toj
13 ) Radi razjanjenja ove ocjene rezimirati emo u k r a t k o temeljna Marcuseova interpretacijska uporita u Hegels Ontologie. Samosvijest, medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije, i prikriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bia. Prikriva utoliko to apsolutno znanje, u mediju duha kao zbiljske svijesti, nema kamo prei, moe jo samo sve ispostavljati u odnosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta; ne prelazi od spoznavajue i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje, nego
se tezi reflektira, nadalje, i utjecaj Heideggerove misli prve faze, niveau Sein und Zeit-a, tj. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom eksplikacijom njegova bitka dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti.
je sainjanje istine same onom to je zbilja. Duhu su, koji zna apsolutno, stalno prezentne ujedno sadanjost, prolost i budunost kao njegova vlastita zbilja i istina apsolutna ideja je atemporalna, vjena je i zato apsolutna sadanjost. No, apsolutno znanje je osvijeteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbivanja priredila ono se uvijek ve zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnoenje ivota (ovjeka) spram predmetnog mu svijeta. ivot je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvoenja, a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta svijest kao svijet. Slijedee su implikacije pojma ivota inherentnog filozofaji apsolutnog znanja, na osnovu kojih Marcuse smatra da je ve Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos ovjeka spram predmetnog svijeta, kojim je proizvoenje, osmiljenje, etc., prirode; 2) odnos ovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogunosti. Ovaj prvi aspekat je sadran u Hegelovoj ontologici, koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetikog objedinjavanja odreenja svijeu. Zahvatanje navlastitih mogunosti ovjeka, kao konstituens ivota zajednice, sadrano je u Hegelovoj filozofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Prije Kojvea, i u mnogo stroe izvedenoj interpretaciji, Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. H e g e l o v a o n t o - l o g i k a , m e u t i m , n e u t e m e l j u j e i uope n e sadri mogunost razliito artikuliranih svjetova. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n , d o m i n a n t n o novovjekovni odnos ovjeka spram prirode odnos rada (iazgraivanje u sebe zatvorenog bitka sebi, posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Ontologija rada mu je dostatno utemeljenje povjesnosti zato to nekritiki prihvaa Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni, specijalizirani, posredovani rad dade prevladati jednostavnim. Analogno prihvaa od Heideggera vie transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje istini bitka, koje ve djeluje na tom niveau. Odluujue je u svemu da mu se zadatak povijesnog miljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uope moe postaviti, na alost, samo kao miljenje (ontologija, etc.) o povijesti.
266
267
Kritika teorija je, kako smo ve napomenuli, logina posljedica ove prve etape utoliko to se, s jedne strane, prethodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angairane misli s obzirom na smisao povijesti povijesno miljenje inilo kao neto to u njegovoj povijesnosti ne treba vie tematizirati, a, s druge strane, utoliko to je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno ve ar1 tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono to u njemu rebelira, a oitovanje je humanuma kao temeljna misaona okosnica Kritike teorije.) Naputanje ontologijske razine miljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na prethodnu ontologijski utemeljenu poziciju oituje prelom i razgraniava prvu etapu od druge. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reperkusija prerano naputenog, nedovoljno promiljenog osiguravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (to je valjalo uiniti u I etapi) te u iskljuivom usredotoenju na konkretni tretman (to je uinio u II etapi). Posljednja etapa Marcuseove misli izraena poev od prvog izdanja Eros i civilizacija, 1955. god., naovamo sadrava, pak, uvid da je pretpostavka obrata nova ideja uma, da je tehnologijska zbilja i mo proizvoda rada nad ovjekom u biti realizacija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za . Um i revolucija). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 ko-kontemplativnom odnosu spram prirode u Eros i civilizacija tematizirajui metapsihologiju S. Freuda. Meutim, ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajui metapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civilizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kriterij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa moe biti samo aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). Pacifikacija kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair
14 ) tome usporedi na lanak: Moe li se Freuovom me tapsihologijom utemeljiti povijesnu budunost?, Nae teme, 6, 1966. god.
obscure-u i u ovjek jedne dimenzije. Kad bi bili dovedeni u izvorniju vezu s temeljitije promiljenom povijesnou pojmovi pacifikacija i igra bi, pretpostavljamo, poprimili puniju i odluniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadanjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj pacifikacija ima znaenje iskonske, ali zatomljene tenje humanuma (Eros i civilizacija) ili naprosto znaenje suprotstavljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (ov jek jedne dimenzije). No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred nama jedno je od najznaajnijih marksistikih djela, a u okviru suvremene misli pri/<samom vrhu najznaajnijih knjiga uope. BRANKA BRUJI
'
ajt.
SADRAJ:
Uvod Paraliziranje kritike: drutvo bez opozicije . . . . Jednodimenzionalno drutvo 9
1. Novi oblici kontrole 21 2. Zatvaranje politikog univerzuma 36 3. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija 67 4. Zatvaranje univerzuma rasuivanja 90 Jednodimenzionalna misao
5. Negativno miljenje: poraena logika protesta . . 123 6. Od negativnog k pozitivnom miljenju: tehnoloka racionalnost i logika dominacije 140 7. Trijumf pozitivnog miljenja: jednodimenzionalna filozofija 162 anse alternativa 191 209 228 239
8. Povijesna sveza filozofije 9. Obrat oslobaanja 10. Zakljuak Pogovor: Branka Bruji Zatvoreni svijet rada i anse revolucije
Herbert Marcuse OVJEK J E D N E DIMENZIJE Izdava VeSelin Maslea, izdavako preduzee, Sarajevo Za izdavaa Ahmet Hromadi Tehniki urednik Ahmed Muhamedagi Korektor Milica Risti tampa: Rade Bitanga, Mostar
o e
I
>' I
I
r
V
. ) .
fr

Herbert Marcuse - Covjek Jedne Dimenzije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Herbert Marcuse - Covjek Jedne Dimenzije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

BIBLIOTEKA

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLI

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. prev.)

) Pogledaj, str. 54, 55.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

) Pogledaj, str. 54.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DrUSTVO 49

) Ruso, D r u t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

) Pogledaj str. 22.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMNZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUIVANJA

OVJEK EDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

Za dalje raspravljanje ovim kriterijima pogledaj poglavlje

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

) Loc. cit., str. 591.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

d e r L g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner

) Ibidem, str. 38.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA 178 OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

) Za upotrebu izraza projekt pogledaj Uvod, str. 16.

) Pogledaj, str. 55.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE ANSE ALTERNATIVA 213

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

) Pogledaj poglavlje I, naroito str. 35.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ZATVORENI S V I J E T BADA I A N S E KBVOLUCIJK

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

OVJEK JEDNE DIMENZIJE ZVTVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

ZATVORENI SVIJET RAA I ANSE REVOLUCIJE

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

You might also like