Podrijetlo

Aleksandar Sergejevi Pukin potjee od razgranatog plemikog

roda Pukina bez titule, koje prema genealokom tumaenju vue
podrijetlo od "mua estita", viteza Ratmira (Rate),
suvremenika Aleksandra Nevskog
[4]
. Pukin je esto pisao o
svojem rodoslovnom stablu u stihovima i u prozi; vidio je u
svojim precima primjer drevnog roda, istinske "aristokracije"
koja je asno sluila domovini, no nije razvijala odnos vladara i
"progonjenog". Vie puta se obraao (ukljuujui i u
umjetnikom obliku) i liku svojeg pradjeda po majci -
Afrikanca Ibrahima Petrovia Hanibala, koji je postao sluga i
pitomac Petra I., a zatim vojni inenjer i general
[5]
. Sin Ibrahima
Hanibala je ruski visoki vojni asnik Ivan Abramovi Gannibal,
Pukinov prastric.Pukinov djed po ocu, Lav Aleksandrovi, bio
je topniki pukovnik, kapetan garde. Pukinovi roditelji, otac
Sergej Ljvovi (1767.-1848.), bio je svjetski dosjetljivac i pjesnik-
amater, a njegova majka - Nadeda Osipovna Hanibal (1775.-
1836.), Hanibalova unuka. Stric po ocu, Vasilij Ljvovi, (1766.-
1830.), bio je poznati pjesnik iz kruga Karamzina. Od djece
Sergeja Ljvovia i Nadede Osipovne, osim Aleksandra, preivjeli
su ker Olga (udana Pavlieva, 1797.-1868.) i sin Lav (1805.-
1852.)
[6]
.
Djetinjstvo
Pukin se rodio 6. lipnja (26. svibnja) 1799. u Moskvi. U matinoj knjizi
crkve Bogojavljenja u Jelohovu (sada se na njezinom mjestu nalazi
Bogojavljenska katedrala) 8. lipnja 1799., izmeu ostalih, nalazi se
ovakav zapis:
27. svibnja. Na dvoru kolekog registratora Ivana Vasiljeva Skvarcova
u njegova stanara Mojora Sergija Ljvovia Pukina rodio se sin
Aleksandar. Krten je 8. lipnja. Kum je grof Artemij Ivanovi Voroncov,
kuma je majka spomenutog Sergija Pukina udovica Olga Vasiljevna
Pukina
[7]

Ljetne je mjesece (1805.-1810.) budui pjesnik obino provodio kod
svoje bake po majci, Marije Aleksejevne Hanibal (1745.-1818., roenoj
Pukin
[8]
, iz drugog ogranka roda) u podmoskovskom selu Zaharovo,
blizu Zvenigoroda. Rani djeji dojmovi odrazili su se u prvim poemama
koje je napisao neto kasnije (Monah, 1813.; Bova, 1814.), u licejskim
stihovimaPoslanica Judinu (1815.), San (1816.). Baka Marija
Aleksejevna je pisala o svojem unuku:Ne znam to e biti od mojeg
starijeg unuka. Djeak je pametan i voli knjige, no loe ui, rijetko
proe lekciju kako treba; ne moe ga potaknuti, natjerati da se igra s
djecom, ali se odjednom tako razmae i ushoda da ga niim ne moe
umiriti; ide iz jedne krajnosti u drugu, kod njega nema sredine.
[7]
Mladost
Pukin je proveo est godina u Carskoselskom liceju otvorenom 19.
listopada1811. Ovdje je mladi pjesnik proivio dogaaje domovinskog
rata 1812., te je tu bila otkrivena i visoko vrednovana njegova
pjesnika nadarenost. Sjeanje na godine provedene u Liceju, na
licejsko bratstvo, zauvijek je ostalo u dui pjesnika
[6]
.
U licejskom razdoblju Pukin je napisao mnogo stihova.
Nadahnue je pronalazio u francuskim pjesnicima XVII. i XVIII.
stoljea, s kojima se upoznao u djetinjstvu itajui knjige u
oevoj biblioteci. Najdrai autori mladog Pukina bili su Voltaire i
variste Dsir de Forges Parny. U njegovoj ranoj lirici spojile su
se tradicije francuskog i ruskog klasicizma. Uitelji Pukina-
pjesnika postali su Konstantin Batjukov, priznati majstor "lake
poezije", i Vasilij ukovski, glava ruskogromantizma. Pukinska
lirika u razdoblju od 1813. do 1815. proeta je motivima
prolaznosti ivota koja je nametala udnju za uitkom radostima
postojanja. Od1816., odmah iza ukovskog, on se
okree elegijama, u kojima razvija motive karakteristine za
taj anr: nerazdvojna ljubav, odlazak mladosti, polagano umiranje
due. Njegova je lirika jo uvijek oponaateljska, puna knjievnih
konvencionalnosti i klieja, no ipak mladi pjesnik izabire svoj
posebni put
[9]
Ne ograniavajui se komornom poezijom, Pukin
se okrenuo sloenijim temama, drutveno vanim. Uspomene u
Carskom selu (1814.), koje je pohvalio Gavrila Deravin, -
poetkom 1815. Pukin je itao pjesmu u njegovoj nazonosti,
posveenu dogaajima Domovinskog rata 1812.
[6]
. Pjesma je bila
objavljena 1815. u asopisuRossijskij muzeum, i potpisana
njegovim punim imenom i prezimenom. A u pukinskoj
poslanici Liciniju kritiki je prikazan suvremeni ivot Rusije, gdje
je u liku "miljenika despota" prikazan general Aleksej Arakejev.
Ve je na poetku svog stvaralatva pokazivao interes za ruske
pisce-satirike prolog stoljea. Utjecaj Fonvizina osjea se u
satirinoj poemi Tenj Fonvizina (1815.); sa
stvaralatvom Radieva povezani su Bova (1814.) i Bezverije
[9]
.U
srpnju 1814. Pukin se prvi put pojavio u tisku u moskovskom
asopisu Vjesnik Europe. U trinaestom broju se nalazila
pjesma Prijatelju stihotvorcu pod pseudonimom "Aleksandr
N.k..p." (sastavljenom od suglasnika prezimena pjesnika,
poredanih unazad)
[7]
.Dok je jo uvijek bio pitomac Liceja, Pukin
je uao u literarni kruok Arzamas koji je istupao protiv rutine i
arhainosti u knjievnom djelu, te je aktivno sudjelovao u
polemici s drutvom Ljubitelji ruske rijei, koje je branilo
klasicistike kanone prologa stoljea. Privuen stvaralatvom
najistaknutijih predstavnika novog knjievnog pravca, Pukin je u
to vrijeme bio pod snanim utjecajem poezije Batjukova,
ukovskog, Davidova
[10]
. Potonji je na poetku imponirao
Pukinu temom odvanog ratnika, a zatim neim to je sam
pjesnik nazivao "okretanjem stiha" - naglim promjenama
raspoloenja, ekspresijom, neoekivanim spajanjem likova.
Kasnije je Pukin govorio da je, oponaajui u mladosti
Davydova, "usvojio njegovu maniru zauvijek"
[
Rano zrelo doba
Pukin je zavrio kolovanje u liceju u lipnju 1817. sa inom
kolekog zapisniara (10.-og razreda prema tabeli rangova), te je
bio postavljen na dunost u ministarstvo vanjskih
poslova Ruskog Carstva. Postao je stalni posjetitelj kazalita,
sudjelovao u sjednicama Arzamasa (u koji je primljen izvanredno,
jo kao uenik Liceja)
[6]
, 1819. je postao lan knjievno-
kazalinog drutva Zelena lampa, kojim je upravljala
tajna dekabristika organizacija Sojuz blagodenstvija.
[6]
Iako nije
sudjelovao u djelovanju prvih tajnih organizacija, Pukin je
prijateljevao sa mnogim aktivnim lanovima dekabristikih
drutava, pisao politike epigrame i stihove, npr. aadajevu (Nas
tiha slava, ljubav, nada..., 1818.), Sloboda (1818.), N.J .
Pljuskovoj (1818.), Selo (1819.), koji su se irili u prijepisima. Tih
je godina bio zauzet radom nad poemom Ruslan i Ljudmila, koju
je bio zapoeo u Liceju i koja je odgovarala programatskom stavu
knjievnog drutva Arzamas o potrebi da se stvori nacionalna
junaka poema. Poema je bila objavljena u svibnju 1820. (prema
prijepisima je bila poznata i ranije), te je izazvala razliite, ne
uvijek dobronamjerne, reakcije. Ve nakon progonstva Pukina
zapoele su rasprave o poemi
[6]
. Neki su kritiari bili revoltirani
sniavanjem uzvienog kanona. Mijeanje rusko-francuskih
naina knjievnog izraavanja s prostim narodskim govorom i
folklornom stilistikom izazvalo je prijekore ak i zatitnika
demokratske narodnosti u knjievnosti. Takve je prigovore
sadravalo pismo Dmitrija Zikova, knjievnog sljedbenika Pavla
Katenina, objavljeno u asopisu Sin domovine
Na jugu (1820.-1824.)
U proljee 1820. Pukina je pozvao vojni upravitelj
gubernije Petrograda, grof Mihail Miloradovi radi objanjenja svojih
stihova (ukljuujui epigrame o Arakejevu, arhimandritu Fotiju i
samom Aleksandru I.), nespojivih sa statusom dravnog inovnika.
Radilo se o njegovom progonstvu u Sibir ili zatoenju u manastiru
na Soloveckim otocima. Kazna je bila umanjena samo zahvaljujui
nastojanjima prijatelja, prvenstveno Karamzina. Premjestili su ga iz
prijestolnice na jug u kiinjevskukancelariju generala Ivana Inzova
[6]
.
Na putu do mjesta slube Aleksandar Sergejevi je obolio od upale
plua, nakon kupanja u Dnjepru. Radi oporavka obitelj Rajevski ga
uzima krajem svibnja 1820. sa sobom na Kavkaz i u Krim
[6]
. Putem su
se zaustavili u Taganrogu, u bivem domu gradonaelnika generala
Petra Papkova.
Pukin u Krimu[uredi VE | uredi]
U Feodosiju je Pukin doputovao 16. kolovoza 1820. godine. Napisao
je svom bratu Lavu:
"Iz Kera smo doputovali u Kafu, zaustavili se kod Bronevskog,
ovjeka potenog po besprijekornoj slubi i po siromatvu. Sada mu
se sudi - i, poput starca Vergilija, ima vrt na obali mora, nedaleko od
grada. Groe i bademi ine njegov dohodak. Nije pametan ovjek, no
dobro poznaje Krim. Zemlji vanoj i zaputenoj. Otuda smo se morem
otputili mimo junih obala Tauride, u Gurzuf, gdje se nalazila obitelj
Rajevskog. Nou na brodu sam napisao elegiju koju ti aljem"
[13]
.
Nakon dva dana Pukin je zajedno s Rajevskim morem otputovao
u Gurzuf.
Pukin je proveo u Gurzufu nekoliko ljetnih i jesenskih
tjedana 1820. godine. Zajedno s Rajevskim se zaustavio u domu
Armanda Emmanuela du Plessisa, vojvode od Richelieua; pjesniku je
bila dana na raspolaganje mansarda s pogledom na zapad. ivei u
Gurzufu, pjesnik je puno etao primorjem i planinama, jahao na vrh
Aju-Daga i amcem plovio do rta Suuk-Su.
U Gurzufu je Pukin nastavio rad nad poemom Kavkaski zarobljenik,
napisao nekoliko lirskih stihova; neki od njih su posveeni kerima N.
Rajevskog - Jekaterini, Jeleni i Mariji (buduoj supruzi dekabrista
Sergeja Volkonskog). Ovdje se pojavila zamisao poeme Bahisarajska
esma i romana Jevgenij Onjegin. Pukin se pred kraj ivota prisjeao
Krima: "Tamo je kolijevka mojeg Onjegina"
[6]
.
U rujnu 1820. na putu prema Simferopolju zaustavio se u Bahisaraju.
Iz pisma Deljvigu:
Uavi u dvorac, vidio sam unitenu fontanu, iz zahrale eljezne
cijevi je kapala voda. Obiao sam dvorac vrlo srdit zbog nebrige u
kojoj propada, i na polueuropske preinake nekih soba
[14]
.
etajui po unutarnjim dvoritima dvorca, pjesnik je ubrao dvije rue i
poloio ih u podnoja "Fontane suza", kojoj je kasnije posvetio stihove
i poemu Bahisarajska esma.
Sredinom rujna Pukin je proveo oko tjedan dana u Simferopolju,
vjerojatno u domu krimskog guvernera Aleksandra Baranova, starog
pjesnikovog poznanika iz Petrograda.
Kiinjev[uredi VE | uredi]
Pukin tek u rujnu dolazi u Kiinjev. Novi naelnik je bio susretljiv, te
mu je dozvoljavao duge izlaske i posjete prijateljima
u Kamjanki (zima 1820.-1821.), putovanja u Kijev, Moldaviju s I.
Liprandijem i Odesu (kraj 1821.). U Kiinjevu Pukin postaje
lan masonske loe "Ovidij"
[16]
, o emu sam pie u svojem
dnevniku
[17]
. Ako je poema Ruslan i Ljudmila bila rezultat kole
najboljih ruskih pjesnika, onda ga je prva "juna poema" Kavkaski
zarobljenik 1822. postavila na elo cijele suvremene ruske
knjievnosti, donijela zasluenu slavu prvog pjesnika, vjerno ga
prativi do kraja 1820-ih. Kasnije, 1830-ih godina, dobio je epitet
"Ruski Byron"
[18]
.
Kasnije izlazi druga "juna poema" Bahisarajska esma (1824.). P.
Vjazemski je pisao iz Moskve tim povodom:
Pojava "Bahisarajske esme" je dostojna panje ne samo ljubitelja
poezije, no i promatraa uspjeha naih u intelektualnoj industriji koja
takoer, nemojte mi zamjeriti, pridonosi, kao i svaka druga,
blagostanju drave. Za rukopis malene poeme Pukinu je bilo
isplaeno tri tisue rubalja; u njoj nema esto stihova; dakle, stih (i jo
kakav? primijetit emo za burzovne procjenitelje - sitni etverostopni
stih) kotao je neto vie od pet rubalja. Stih Byrona, Casimira
Delavignea, Waltera Scotta donosi jo vei postotak, to je istina! No
sjetimo se i toga da inozemni kapitalisti zahtijevaju postotke od svih
obrazovanih potroaa na zemaljskoj kugli, a nai se kapitali okreu u
tijesnom i domaem okruenju. Ipak, za stihove 'Bahisarajske esme'
je plaeno toliko koliko jo nije bilo plaeno ni za jedne ruske
stihove
[19]
.
Uz to se pjesnik trudio posvetiti ruskoj davnini, skiciravi planove
poema Mstislav i Vadim (potonja je zamisao preuzela dramaturki
oblik), stvara satiriku poemu Gavrilijada (1821.), poemu Braa
razbojnici (1822.; posebno izdanje 1827.). S vremenom je u Pukina
sazrelo uvjerenje (na poetku beznadno tragino) da u svijetu djeluju
objektivni zakoni koje ovjek nije u stanju pokolebati, bez obzira na to
koliko su odvane i prekrasne njegove namjere. S takvim je gleditem
bio zapoet u svibnju 1823. u Kiinjevu roman u stihovima Jevgenij
Onjegin; kraj prve glave romana je pretpostavljao povijest putovanja
junaka izvan granica domovine prema obrascu Byronove poeme Don
Juan.
Jo u srpnju 1823. godine Pukin se izborio za premjetaj u Odesu u
kancelariju grofa Voroncova. Upravo u to vrijeme postaje svjestan
toga da je postao profesionalni knjievnik, to je bilo predodreeno
burnim uspjehom njegovih djela kod itatelja. Udvaranje Voroncovoj
supruzi Jelizaveti, a moda i veza s njom, te nesposobnost za dravnu
slubu, zaotrili su njegov odnos s Mihailom Voroncovim.
etverogodinji boravak Pukina na jugu je nova romantiarska etapa
njegovog razvoja kao pjesnika. U to se vrijeme Pukin upoznao sa
stvaralatvom Byrona i Andra Chniera
[6]
. Oaran Byronom, prema
vlastitom je priznanju pjesnik "bio lud" za njim. Prva je pjesma,
napisana u progonstvu, postala elegija Ugasila se zvijezda danja..., u
ijem je podnaslovu Pukin zabiljeio: "Podraavanje Byrona".
Glavnim pokretaem, osnovnom zadaom njegovih djela postao je
odraz emocionalnog stanja ovjeka, otkrivanje njegovog unutarnjeg
ivota. Pukin je razraivao umjetniki oblik stiha obraajui
se starogrkoj poeziji, prouavajui je u prijevodima. Ponovno
protumaivi slikovito razmiljanje antikih pjesnika s romantiarskog
gledita, uzevi najbolje iz stvaralatva svojih prethodnika, pobijedivi
klieje elegijskog stila, on je stvorio svoj vlastiti poetski jezik. Osnovno
je svojstvo pukinske poezije postala njegova izraajna snaga i
istovremeno neobina saetost, lakonski izraz
[9]
. Uvjetno-melankolini
stil koji je oblikovao izmeu 1818. i 1820. pod utjecajem francuskih
elegija i lirike ukovskog pretrpio je ozbiljnu preobrazbu i stopio se s
novim "byronovskim" stilom. Spajanje starih, zamrenih i
konvencionalnih oblika s romantiarskom izraajnou i intenzitetom
jasno su se oitovali u Kavkaskom zarobljeniku
[10]

Mihajlovsko[uredi VE | uredi]


Prvi je put mladi pjesnik boravio ovdje u ljeto 1817., te je, kako je sam
napisao u jednoj od svojih autobiografija, bio oaran "seoskim
ivotom, ruskom banjom, jagodama i ostalim, - no sve mi se to svialo
kratko vrijeme"
[20]

Dvije godine kasnije, nakon teke bolesti, ponovo je ovdje proveo
ljeto. U to je vrijeme napisao pjesme Selo i Domovomu.
Policija je 1824. pronala Pukinovo pismo u kojem je pisao o
oduevljenju "ateistikim uenjem". To je posluilo kao razlog za
njegov otpust iz slube 8. srpnja1824.
[6]
. Poslali su ga na imanje
njegove majke na kojem je proveo dvije godine (do rujna 1826.) - to
je najdui Pukinov boravak u Mihajlovskom.
Ubrzo nakon dolaska u Mihajlovsko dolo je do velike svae s ocem,
koji je praktiki pristao na tajni policijski nadzor nad vlastitim sinom.
Krajem jeseni su svi roaci Pukina otputovali iz Mihajlovskog
[6]
.
Unato bojazni prijatelja, osama na selu nije bila pogubna za Pukina.
Bez obzira na tekoe, prva je mihajlovska jesen bila uspjena za
pjesnika, koji je puno itao, razmiljao, radio
[6]
. Pukin je esto
posjeivao susjedu po imanju Praskovju Osipovu u Trigorskom i
koristio se njezinom bibliotekom
[21]
(njezin je otac, mason,
suborac Nikolaja Novikova, ostavio veliku zbirku knjiga). Od
mihajlovskog progonstva i do kraja ivota s Osipovom i lanovima
njezine velike obitelji povezivalo ga je prijateljstvo. U Trigorskom
je 1826. upoznao romantiarskog pjesnika Jazikova, ije je stihove
poznavao od 1824.
Pukin dovrava pjesme zapoete u Odesi: Razgovor s knjiarom, u
kojoj formulira svoj profesionalni kredo, Moru - lirsko razmiljanje o
sudbini ovjeka epohe Napoleona i Byrona, o okrutnoj
vlasti povijesnih prilika nad pojedincem, poemu Cigani(1827.),
nastavlja pisati roman u stihovima. U jesen 1824. obnavlja rad na
autobiografskim zapisima, zapostavljenima na samom poetku u
kiinjevskom razdoblju, te razmilja o sieju narodne drame Boris
Godunov (zavrena 19. studenoga1825., objavljena 1831.), pie
aljivu poemu Grof Nulin. Ukupno je u Mihajlovskom stvorio oko sto
djela.
U Trigorskom 1825. susree neakinju Osipove, Annu Kern (bili su se
upoznali 1820. u Petrogradu u salonu obitelji Olenjin), kojoj je, kako se
smatra, posvetio pjesmu Trenutka jo se sjeam....
Mjesec dana nakon zavretka progonstva Pukin se vratio "slobodan
u naputenu tamnicu" i proveo u Mihajlovskom oko mjesec dana.
Slijedeih je godina pjesnik povremeno dolazio tuda, da se odmori od
ivota u gradu i pie na slobodi. U Mihajlovskom je 1827. Pukin
zapoeo roman Arapin Petra Velikog
[22]
.
U Mihajlovskom se pjesnik takoer upoznao s biljarom, i, iako nije
postao poznati igra, prema uspomenama prijatelja, rukovao je
tapom sasvim profesionalno
[23]
.
Nakon progonstva[uredi VE | uredi]


U noi na 4. rujna 1826. u Mihajlovsko je doputovao
kurir pskovskog guvernera B. Aderkasa: Pukin je u njegovoj pratnji
bio duan doi u Moskvu, gdje se u to vrijeme nalazio Nikola I.,
okrunjen 22. kolovoza.
Dana 8. rujna, odmah nakon dolaska, Pukin je bio poslan caru na
osobnu audijenciju. Razgovor s Nikolom I. se odrao u etiri oka
[24]
.
Pjesniku se nakon povratka jamila osobna protekcija i osloboenje
od obine cenzure.
Upravo se tih godina u stvaralatvu Pukina pojavljuje interes za Petra
I., cara-prosvjetitelja. On postaje junak zapoetog romana o
pjesnikovom pradjeduIbrahimu Hanibalu i nove poeme Poltava.
Unutar jednog pjesnikog djela (Poltava) pjesnik je objedinio nekoliko
ozbiljnih tema: meusobnih odnosa Rusije i Europe, zajednice narod,
sree i drame individualca u pozadini povijesnih dogaaja. Prema
vlastitom priznanju, privukli su ga "snani likovi i duboka, tragina
sjena nabacana na sve te uase"
[25]
. Objavljena 1829., poema nija
naila na razumijevanje niti kod itatelja, niti kod kritiara. U skici
lanka "Vozraenija kritikam 'Poltavy'" Pukin je pisao:
Najzrelija od svih mojih pripovijesti u stihovima je ta u kojoj je sve
skoro originalno (a mi se zbog toga samo i muimo, iako to jo nije ni
najbitnije), - 'Poltava', kojoj ukovski, Gnedi, Deljvig, Vjazemski daju
prednost pred svime to sam dosad napisao, 'Poltava' nije bila
uspjena
[25]
.
U to se vrijeme u stvaralatvu pjesnika nazreo novi obrat. Trezvena
povijesna i drutvena analiza stvarnosti sjedinjuje se s razumijevanjem
sloenosti svijeta koji nas okruuje i koji esto izmie racionalnom
objanjenju, to ispunjava njegovo stvaralatvo osjeajem
uzemiravajueg predosjeaja, vodi prema velikom prodoru fantastike,
raa bolna, katkada nezdrava sjeanja, intenzivan interes za smrt.
U to je vrijeme nakon njegove poeme Poltava odnos kritike i dijela
itateljske publike postao hladniji ili kritiniji
[26]
.
Godine 1827. je bila pokrenuta istraga zbog pjesme Andr
Chnier (napisane jo u Mihajlovskom 1825.), u kojoj je bio zapaen
odziv na ustanak dekabrista 1825.
[6]
, a 1828. vladi je postala poznata
kiinjevska poema Gavrilijada. Istraga je bila prekinuta po najvioj
zapovijedi nakon razgovora s Pukinom
[6]
, no pjesnik je bio stavljen
pod tajni policijski nadzor.
U studenome 1828. Pukin upoznaje moskovsku ljepoticu Natalju
Gonarovu. Prema vlastitom priznanju, zaljubio se u nju na prvi
pogled. Krajem travnja 1829. Pukin je zaprosio Gonarovu preko
prijatelja Fjodora Tolstoja-Amerikanca. Neodreeni odgovor djevojine
majke (kao razlog je bila navedena Nataljina mladost) ga je, prema
vlastitim rijeima, "izludio". Otiao je u sluiti u vojsci Paskevia,
na Kavkaz, gdje se u to vrijeme vodio rat protiv Turske. Svoje
putovanje je opisao u putopisuPutovanje u Arzrum. Na zahtjev
Paskevia, koji nije htio preuzeti odgovornost za njegov ivot, ostavio
je djelatnu vojnu slubu, te je neko vrijeme ivio u Tiflisu (ruski naziv
za Tbilisi)
[27]
. Vrativi se u Moskvu, kod Gonarovih je naiao na
hladan doek. Mogue je da se Nataljina majka bojala njegove
reputacije slobodnog mislioca, njegovog siromatva i strasti za
igrom
[27]
.
Boldino[uredi VE | uredi]
Podrobniji lanak o temi: Boldinska jesen
Pukin je osjeao elju za promjenama, te je, nakon ponovne prosidbe
Natalje Gonarove 1830., koja je bila prihvaena, ujesen otputovao
u Boldino, ninjenovgorodsko imanje svojeg oca, radi primanja u
vlasnitvo susjednog sela Kistenjeva, kojeg je dobio od oca kao
svadbeni poklon. Zbog epidemije kolere proveo je u karanteni tri
mjeseca, koja su postala njegovo najpoznatije stvaralako razdoblje, u
povijesti knjievnosti nazvano Boldinska jesen. Tada je nastao itavi
niz djela kao to su Pripovijesti pokojnog Ivana Petrovia
Belkina (Belkinove pripovijesti), Iskustvo dramskih prouavanja (Male
tragedije), posljednje glave Jevgenija Onjegina, Kuica u
Kolomni, Povijest sela Gorjuhina, Bajka o popu i o njegovu pomoniku
Baldi, nekoliko skica kritikih lanaka i oko 30 pjesama.
Meu boldinskim djelima, meusobno razliitim po anru i osnovnom
tonu, naroito odudaraju prozni i dramski ciklus. To su dvije krajnosti
kojima tee ostala djela napisana u tri jesenska mjeseca 1830.
Djela u stihovima iz tog razdoblja predstavljaju sve anrove i
obuhvaaju iroki krug tema. Jedno od njih, Moj, kritiaru tusti, tebe
ba do suza... ima zajednikog s Povijeu sela Gorjuhina i toliko je
daleko od idealizacije seoske stvarnosti da je prvi put bilo objavljeno
tek posmrtno, u sabranim djelima pod promijenjenim nazivom
(Kapriz)
[9]
.
Belkinove pripovijesti su prve iz dovrenih djela pukinske proze koja
su dola do nas, stvaralaka iskustva koja je esto ponavljao.
Godine 1821. je formulirao osnovni zakon svojeg proznog
pripovijedanja: "Tonost i kratkoa - evo prvih vrlina proze. Ona treba
misli i misli - bez njih prekrasni izrazi niemu ne slue".
Te pripovijesti su takoer svojevrsni memoari obinog ovjeka koji, ne
pronalazei nita znaajno u svojem ivotu, ispunjava svoje zapise
prepriavanjem pria koje je uo, koje su ga zadivile svojom
neobinou. Pripovijesti ... su obiljeile oblikovanje Pukina
kao prozaika, proces koji je zapoeo1827. Arapinom Petra Velikog.
Ciklus je odredio daljnji pravac Pukinovog stvaralatva, - posljednjih
est godina svojeg ivota se posveivao veinom prozi i cijelom, dotad
nerazvijenom, umjetnikom proznom govoru
[9][28]
.
Petrograd 1831.-1833.[uredi VE | uredi]
U to je vrijeme Pukin aktivno sudjelovao u izdavanju "Knjievnih
novina" (koje su izlazile od 6. sijenja 1830. do 30.
lipnja 1831. u Petrogradu) svojeg prijatelja A. Deljviga. Deljvig je,
pripremivi prva dva broja, privremeno otputovao iz Petrograda i
povjerio asopis Pukinu, koji je i postao urednik prvih trinaest
brojeva
[29]
. Konflikt"Knjievnih novina" s urednikom poluslubenog
asopisa "Severnaja pela"Faddejem Bulgarinom, agentom tzv. treeg
odjela Osobne kancelarije Njegovog carskog velianstva, doveo je,
nakon izdavanja katrena Casimira Delavignea o rtvama Srpanjske
revolucije, do ukidanja asopisa.
[6]

U moskovskoj crkvi Velikog Uzaaa kod Nikitskih vrata 2.
oujka 1831. Pukin se vjenao s Nataljom Gonarovom. Prilikom
razmjene prstena Pukinov je pao na pod, a zatim mu se ugasila
svijea. On je problijedio i rekao: "Sve su to loi predznaci!"
[30]
.
Odmah nakon svadbe obitelj je kratko ivjela u Moskvi na Arbatu (k.
br. 53 prema suvremenoj numeraciji; danas muzej
[31]
). Tamo su
suprunici ivjeli do sredine svibnja 1831. kada su, ne doekavi kraj
isteka najma, otputovali u prijestolnicu jer se Pukin posvadio sa
svekrvom koja se mijeala u njihov obiteljski ivot
[27]
.
U ljeto je Pukin unajmio dau u Carskom selu. Ovdje pie Pismo
Onjegina, ime konano zavrava rad nad romanom u stihovima, koji
je bio njegovim "vjernim suputnikom" tijekom osam godina ivota.
Novo shvaanje stvarnosti, naznaeno u njegovom stvaralatvu
krajem 1820-ih, zahtijevalo je iscrpno prouavanje povijesti: u njoj je
bilo potrebno pronai izvore glavnih pitanja suvremenosti.
Godine 1831. dobio je doputenje za rad u arhivima. Pukin je opet
stupio u slubu kao "povjesniar", dobivi carski zadatak da napie
"Povijest Petra". Jake epidemije kolere i poljski ustanak protiv ruske
vlasti 1830.-1831., koji su doveli Rusiju na rub rata s Europom,
pjesniku su predstavljali prijetnju ruskoj dravnosti. Jaka vlast u tim
uvjetima ine mu se jamstvom spasa Rusije - tom su idejom nadahnuti
njegovi stihovi Pred grobnicom svetom..., Klevetnicima
Rusije, Borodinska obljetnica. Posljednje dvije pjesme, napisane
povodom osvajanjaVarave, zajedno s pjesmom V. ukovskog Staraja
pesnja na novyj lad, bile su objavljenje u specijalnoj brouri Na vzjatije
Varavy, te su izazvale vieznane reakcije. Pukin, koji nikada nije
bio neprijatelj bilo kojeg naroda, koji se druio s Adamom
Mickiewiczem, ipak se nije mogao pomiriti s pretenzijama ustanika na
spajanje litavskih, ukrajinskih i bjeloruskih zemalja
[32]
. Njegovi su
prijatelji na razliite naine primili odaziv Pukina na dogaaje u
Poljskoj: negativno Vjazemski i povjesniar Aleksandr Turgenjev.
Vjazemski je zapisao 22. rujna 1831. u svom dnevniku:
Pukin im u svojim stihovima: 'Klevetnicima Rusije' pokazuje figu iz
depa. On zna da oni nee proitati njegove stihove, znai, nee
odgovarati na "pitanja" na koje bi lako odgovorio ak i sam Pukin.
<> I kakvo je to opet svetogre povezivati "Borodino" i "Varavu"?
Rusija e vikati protiv ovog bezakonja
[33]
.
Pjotr aadajev je pak uputio nakon pojave pjesama njihovom autoru
oduevljeno pismo, a njegovo su gledite dijelili i
prognani dekabristi
[32]
Uz to je F. Bulgarin, povezan s treim odjelom,
optuivao pjesnika za privrenost liberalnim idejama.
Poetkom 1830-ih proza u Pukinovom stvaralatvu poinje
prevladavati nad poetikim anrovima. Belkinove
pripovijesti(izdane 1831.) nisu imale uspjeha. Pukin zamilja veliko
epsko djelo - roman iz epohe pugaovtine s junakom-plemiem koji
prelazi na stranu pobunjenika. Zamisao se na neko vrijeme zaustavlja
zbog nedovoljnog poznavanje te epohe, te zapoinje rad nad
romanom Dubrovski (1832.-1833.). Njegov junak, osveujui oca,
kojemu su nepravedno oteli oevinu, postaje razbojnik. Plemeniti
razbojnik Dubrovski je prikazan romantino, dok su ostali likovi
prikazani realistino
[28]
. Iako je osnovu siea preuzeo iz suvremenog
ivota, tijekom rada na romanu on je sve vie dobivao obiljeja
tradicionalnog avanturistikog pripovijedanja koji se openito ne
podudara s ruskom stvarnou. Mogue je da je, predviajui
nesavladive probleme sa cenzurom u svezi s objavljivanjem romana,
Pukin napustio rad nad njim, iako se bliio kraju. Zamisao o djelu s
temom pugaovskog ustanka ga opet privlai, te on, vjeran povijesnoj
tonosti, privremeno prekida prouavanje Petrovske epohe, istrauje
tiskane izvore o Pugaovu, upoznaje se s dokumentima o
guenju ustanka Pugaova (sam "Predmet Pugaov" je bio strogo
povjerljiv i nedostupan), a 1833. putuje na Volgu i Ural da bi osobno
vidio mjesta tih dogaaja, uo ive legende o pugaovtini. Pukin
putuje kroz Ninji Novgorod, Kazan i Simbirsk u Orenburg, a otuda
na Oral, niz drevnu rijeku Jaik, preimenovanu nakon seljakog
ustanka u Ural.
Pukina su izabrali za lana Carske ruske akademije 7.
sijenja 1833. istovremeno s pjesnikom i dramaturgom P. Kateninim,
prozaikom i dramaturgom M. Zakoskinim, povjesniarem D. Jazikovim
i protojerejem A. Malovim.
U jesen 1833. vraa se u Boldino. Sada je Boldinska jesen Pukina
dvostruko kraa nego prije tri godine, no po vanosti je jednaka
Boldinskoj jeseni 1830. Za mjesec i pol Pukin dovrava rad
nad Priom o Pugaovu i Pjesmama zapadnih Slavena, zapoinje rad
nad pripovijesti Pikova dama, stvara romane Andelo i Bronani
konjanik, Bajku o ribaru i ribici i Bajku o mrtvoj kneginji i o sedmorici
delija, pjesmu u stancama Jesen.
Petrograd 1833.- 1835.[uredi VE | uredi]
U prosincu 1833. Pukin se vraa u Petrograd, osjeajui potrebu
promijeniti ivot i udalji se od tutorstva dvora.
Uoi 1834. godine Nikola I. je dao svojem povjesniaru nii dvorski
in kamerjunkera. Prema rijeima njegovih prijatelja, on se razbjesnio
zbog toga to se taj in obino davao mladim ljudima. 1.
sijenja 1834. Pukin zapisuje u svoj dnevnik:
Treeg dana mi je dan in kamerjunkera (to doista ne dolikuje mojim
godinama). Na dvoru su htjeli da N.N. (Natalja Nikolajevna) plee u
Anikovu
[27]
.
Tada je pak bilo zabranjeno izdavanje Bronanog konjanika.
Poetkom 1834. Pukin je napisao drugu pripovijest u prozi -Pikovu
damu, te ju je izloio u asopisu "Biblioteka dlja tenija" koji je platio
Pukinu brzo i u veem paualu. Pripovijest je bila zapoeta u Boldinu,
te je bila namijenjena, po svoj prilici, zajednikom almanahu
"Trojatka" (Pukina, V.F. Odojevskog iN.V. Gogolja).
Dana 25. srpnja 1834. Pukin daje ostavku s molbom da zadri pravo
rada u arhivima, koje mu je bilo potrebno za Povijest Petra. Kao motiv
su bili navedeni obiteljski razlozi i nemogunost da stalno boravi u
prijestolnici. Molba nije bila prihvaena te je na taj nain Pukin ostao
bez mogunosti da nastavi rad. Posluavi savjet ukovskog, Pukin
je opozvao molbu.
[27]
. Kasnije je Pukin zamolio za dopust u trajanju
od 3-4 godine: u ljeto 1835. napisao je svekrvi da planira s cijelom
obitelji otputovati na selo na nekoliko godina. Meutim, molba mu je
bila odbijena, a umjesto toga mu je Nikola I. predloio polugodinji
dopust i 10 000 rubalja, kako je bilo reeno - "kao ispomo". Pukin ih
nije prihvatio te je zamolio za 30 000 rubalja pod uvjetom da ih naplate
iz njegove plae, ime mu je bio dan dopust u trajanju od etiri
mjeseca. Na taj je nain Pukin bio nekoliko godina unaprijed vezan
za slubu u Petrogradu
[27]
. Taj iznos nije pokrivao ni polovicu
Pukinovih dugova, s prestankom isplate plae mogao se samo
pouzdati u prihode od knjievnog rada, koji su pak ovisili o potranji
itatelja. Krajem 1834. - poetkom 1835. izalo je nekoliko sabranih
izdanja djela Pukina: puni tekst Jevgenija Onjegina (u razdoblju
od 1825. do 1832. roman je izlazio u dijelovima), zbirke
pjesama, pripovijesti, poema, meutim, sve se razilazilo s trudom.
Kritika je ve otvoreno govorila o opadanju njegova talenta, o kraju
njegove epohe u ruskoj knjievnosti. Dvije su jeseni - 1834. godina (u
Boldinu) i 1835. godina (u Mihajlovskom) bile manje plodonosne. Trei
je put pjesnik doao u Boldino ujesen 1834. zbog problema na imanju,
te je tamo proveo mjesec dana, napisavi samo Bajku o zlatnom
pjetliu. U Mihajlovskom je Pukin nastavio raditi nad Scenama iz
vitekih vremena, Egipatskim noima i napisao pjesmu Ja posjetih
opet....
iroj je publici, kojoj je bilo ao zbog opadanja njegova talenta, bilo
nepoznato da njegova najbolja djela nisu bila putena u tisak, da je tih
godina trajao stalan intenzivan rad nad velikim zamislima: Povijeu
Petra, romanom o pugaovtini. U stvaralatvu pjesnika su se nazrele
radikalne promjene. Pukin-liriar tih godina postaje prvenstveno
"pjesnikom za sebe". Uporno eksperimentira s proznim anrovima koji
ga u potpunosti ne zadovoljavaju, ostaju u zamislima, skicama,
obrisima, trai nove oblike knjievnosti.
"Suvremenik"[uredi VE | uredi]

Prema rijeima S.A. Sobolevskog:
Misao o velikom periodinom izdanju koje bi se ticalo, vjerojatno, svih
glavnih strana ruskog ivota, tenja da posredno slui domovini svojim
perom, okupirali su Pukina gotovo neprekidno posljednjih deset
godina njegove kratkotrajne karijere... Prilike su mu smetale, te je tek
1836. uspio isposlovati pravo na izdavanje "Suvremenika", no u
opsegu vrlo ogranienom i skuenom
[34]
.
Od ukidanja Knjievnih novina borio se za pravo na vlastito periodino
izdanje. Nije uspio ostvariti zamisli novina (Dnevnik), razliitih
almanaha i zbornika, asopisaSevernyj zritelj, kojeg je trebao ureivati
V.F. Odojevski. Odojevski i Pukin su imali namjeru
od 1835. izdavati Sovremennyj letopisec politiki, nauk i literatury.
Godine1836. je dobio jednogodinju dozvolu za izdavanje almanaha.
Pukin se takoer nadao prihodu koji bi mu pomogao da isplati
najhitnije dugove. asopis osnovan1836. godine dobio je
naziv Suvremenik. U njemu su bila objavljivana djela samog Pukina,
a takoer N.V. Gogolja, Aleksandra Turgenjeva, V. ukovskog, P.
Vjazemskog.
Ipak, asopis nije imao uspjeha kod itatelja: na novi tip ozbiljnog
periodinog izdanja, posveenog aktualnim problemima, o kojima se
prema potrebi govorilo u aluzijama, ruska se publika tek trebala
naviknuti. asopis je imao svega 600 pretplatnika ime je donio
gubitke svom izdavau budui da nije pokrivao ni trokove tiskanja ni
honorare suradnika. Dva zadnja toma Suvremenika Pukin je vie od
pola ispunio vlastitim djelima, uglavnom anonimno. U etvrtom tomu
asopisa objavljen je, konano, roman Kapetanova ki. Pukin je
mogao izdati roman kao posebnu knjigu, ime bi mu donio potrebnu
zaradu. Meutim, ipak je odluio izdatiKapetanovu ker u asopisu te
nije mogao raunati na istovremeno objavljivanje posebne knjige jer je
u to vrijeme to bilo nemogue. Roman je vjerojatno bio izdan u
asopisu pod utjecajem Krajevskog i izdavaa asopisa koji su se
bojali njegovog neuspjeha. itatelji su blagonaklono
doekali Kapetanovu ker, no Pukin nije doekao odazive
oduevljenih kritiara na svoj zadnji roman. Bez obzira na financijski
neuspjeh, Pukin se do zadnjeg dana bavio izdavatvom, "nadajue
se da e, unato sudbini, nai i odgojiti svojeg itatelja"
[34]
.
Razdoblje 1836.- 1837.[uredi VE | uredi]
U proljee 1836. godine nakon teke bolesti preminula je Nadeda
Osipovna. Pukin je, zbliivi se s majkom posljednjih dana njezina
ivota, teko podnosio taj gubitak. Stjecajem okolnosti on je jedini iz
cijele obitelji pratio njezino tijelo do mjesta ukopa u Svetim gorama. To
je bio njegov zadnji posjet Mihajlovskom. Poetkom svibnja je zbog
izdavanja i rada u arhivima doputovao u Moskvu. Nadao se suradnji
izmeu Suvremenika i autora asopisa Moskovskij nabljudatelj.
Meutim, Jevgenij Baratinski, Mihail Pogodin, Aleksej Homjakov,
Stepan evyrjov se nisu urili s odgovorom, neizravno ga odbijajui.
Uz to se Pukin nadao suradnji s Bjelinskim, koji je bio u konfliktu s
Pogodinim. Posjetivi arhive ministarstva vanjskih poslova, uvjerio se
da e rad s dokumentima iz petrovskog razdoblja trajati nekoliko
mjeseci. Na zahtjev supruge, koja je bila u visokom stupnju trudnoe,
Pukin se krajem svibnja vratio u Peterburg.
Prema sjeanjima francuskog izdavaa i diplomata Franois-Adolphea
Love-Veimarsa, koji je u ljeto 1836. boravio kao gost kod pjesnika,
Pukin je bio oduevljen Povijeu Petra, podijelio je s gostom
rezultate istraivanja arhiva i izrazio bojazan da itatelji nee prihvatiti
knjigu u kojoj e car biti prikazan "takvim kakav je bio prvih godina
svoje vladavine, kada je gnjevno rtvovao sve zbog svog cilja".
Saznavi da Love-Veimarsa zanimaju ruske narodne pjesme, Pukin
je za njega preveo jedanaest pjesama na francuski jezik. Prema
miljenju strunjaka koji su ih prouavali, prijevod je bio napravljen
besprijekorno
[35]
.
Smrt[uredi VE | uredi]
Beskonani pregovori sa svkom o raspodjeli imanja nakon majine
smrti, brige o izdavatvu, dugovi i, najvanije, javno udvaranje gardista
carske konjike garde Georgesa d'Anthsa njegovoj supruzi, koje je
izazvalo ogovaranje u drutvu, bili su uzrok pjesnikove potitenosti u
jesen 1836. Dana 3. prosinca je njegovim prijateljima (Vjazemskima,
Karamzinima, Jelizaveti Hitrovoj, Vladimiru Sollogubu, Rossetijima,
Mihailu Vijeljgorskom i, po svoj prilici, N. Skalon
[35]
) bila poslana
anonimna paskvila s uvredljivim aluzijama upuenima Natalji
Nikolajevnoj. Pukin je, doznavi o pismima slijedei dan, bio uvjeren
da su ona djelo d'Anthsa i njegova ouha Luisa Heeckerena.
Naveer 4. prosinca Pukin je izazvao d'Anthsa na dvoboj.
Heeckeren je (nakon dvaju susreta s Pukinom) dobio odgodu
dvoboja na dva tjedna. Naporima prijatelja i, prvenstveno, ukovskog i
tetke Natalje Nikolajevne, Jekaterine Zagrjaske, uspjelo im je
sprijeiti dvoboj. 17. prosincad'Anths je zaprosio sestru Natalje
Nikolajevne Jekaterinu Gonarovu. Isti je dan Pukin poslao svojem
sekundantuVladimiru Sollogubu pismo u kojem odustaje od
dvoboja
[27]
. No brak nije rijeio konflikt. D'Anths je Natalju
Nikolajevnu, susrevi se javno s njom, progonio. irile su se glasine o
tome da se d'Anths oenio Nataljinom sestrom da spasi njezin ugled.
Prema svjedoanstvu Konstantina Danzasa, Natalja je predlagala
Pukinu da na neko vrijeme napusti Petrograd, no on je, "izgubivi
strpljenje, odluio postupiti drugaije"
[27]
. Pukin je poslao 26.
sijenja 1837. Luisu Heeckerenu "krajnje uvredljivo pismo"
[27]
. Jedini je
odgovor na njega mogao biti izazov na dvoboj, a Pukin je to znao.
Dobio je slubeni poziv na dvoboj od Heeckerena, kojeg je odobrio
d'Anths isti dan preko ataea francuskog veleposlanstva vikonta
Adolphea de Saint-Simona d'Archiaca. Budui da je Heeckeren bio
veleposlanik strane drave, nije mogao izai na dvoboj jer bi to znaio
siguran kraj njegove karijere.
Dvoboj s d'Anthsom se odrao 27. sijenja na Crnoj reke. Pukin je
bio ranjen: metak mu je probio kuk i prodro u trbuh. U to je vrijeme
takva vrsta ranjavanja bila smrtonosna. Pukin je za to doznao od
dvorskog lijenika Nikolaja Arendta koji, poputajui njegovim
molbama, nije skrivao istinu.
Prije smrti je Pukin, dovodei u red svoje poslove, razmjenjivao
poruke s carem Nikolom I. Poruke su prenosila dva ovjeka:Vasilij
ukovski (pjesnik, u to vrijeme odgojitelj nasljednika prijestolja,
budueg cara Aleksandra II.) i Nikolaj Arendt (dvorski lijenik cara
Nikole I., i Pukinov lijenik).
Pjesnik je molio za oprost zbog naruavanja carske zabrane
dvoboja... ekam carsku rije da umrem spokojno...
Car:
Ako nam Bog ne zapovijeda da se vie viamo na ovome svijetu,
aljem ti svoj oprost i zadnji savjet da umre kao kranin. O
eni i djeci se ne brini, ja u ih imati na brizi.
(Smatra se da je ovu poruku predao ukovski.)
Nikola I. je vidio u Pukinu opasnog "vou slobodnih mislioca"
(bili su ogranieni narodni govori u znak sjeanja na pjesnika), te
je kasnije uvjeravao da je on "s tekom mukom doveo Pukina
do kranske smrti", to nije odgovaralo stvarnosti: jo prije
primitka careve poruke Pukin je, doznavi od lijenik da je
njegova rana smrtonosna, poslao po sveenika da
sepriesti. 29. sijenja (10. veljae) u 14 sati i 45 minuta Pukin
je umro od peritonitisa.
Nikola I. je ispunio dana obeanja: platio je njegove dugove,
imanje Pukinova oca pod hipotekom oistio od dugova, udovici
dodijelio mirovinu, a keri davao primanja do udaje, sinove je
kolovao za paeve i davao 1500 rubalja za njihovo obrazovanje
do stupanja u slubu, Pukinova djela izdao o dravnom troku
u korist udovice i djece, te im jednokratno isplatio 10000 rubalja.
Potujui Pukinovu elju, pokopali su ga u fraku, a ne
u kamerjunkerskom mundiru
[35]
. Opijelo, odreeno u
Isaakijevskoj katedrali, slueno je u Konjuennoj crkvi.
Ceremoniji je nazoilo puno ljudi, a u crkvu su ulazili s
pozivnicom.
Bilo je, po obiaju, i apsurdnih odluka. Narod su prevarili: rekli su
da e sluiti opijelo u Isaakijevskoj katedrali, - tako je pisalo na
pozivnicama, - meutim, tijelo su iz stana iznijeli nou, potajno,
te je ono poloeno u Konjuennoj crkvi. Sveuilite je primilo
uputu da profesori ne naputaju svoje katedre i da studenti budu
prisutni na predavanjima. Nisam se suzdrao, te sam izrazio
naelniku svoj oaj povodom toga. Rusi ne mogu oplakivati
svojeg sugraanina koji im je iskazao ast svojim
postojanjem! (Iz dnevnika Aleksandra Nikitenka)
[35]
.
Poslije su koveg spustili u podrum, gdje se nalazio do 3.
sijenja, do otpremanja u Pskov. Tijelo je pratio Aleksandar
Turgenjev. U pismu gubernatoru Pskova, A. Peurovu, A.
Mordvinov je po nalogu A. Benkendorfa i cara ukazivao na
potrebu da se zabrani "svaka osobna izjava, svaki susret,
jednom rijeju svaka ceremonija, osim onoga to se prema
naem crkvenom obredu vri pri sahrani tijela plemia"
[35]
.
Aleksandar Pukin je sahranjen na teritoriju Svjatogorskog
manastiraPskovske gubernije. U kolovozu 1841., prema odluci
N.N. Pukine, na grobu je bio postavljen nadgrobni spomenik,
rad kipara Aleksandra Permagorova (1786.-1854.)
[37]

Pukinovi potomci[uredi VE | uredi]
Od etvero Pukinove djece samo je dvoje ostavilo potomstvo -
Aleksandar i Natalja. Potomci pjesnika danas ive po cijelom
svijetu: u SAD-u, Engleskoj, Njemakoj, Belgiji. Oko pedeset
potomaka ivi u Rusiji, ukljuujui lijenicu Tatjanu Ivanovnu
Luka, ija je prabaka (Pukinova unuka) bila udana za unuka
brata Gogolja. Danas Tatjana ivi u Klinu
Knjievni ugled i kulturna uloga Pukina[uredi VE | uredi]
Aleksandar Pukin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika,
prema enciklopediji Krugosvet
[2]
, Ruskom biografskom
rjeniku i Knjievnoj enciklopediji. U filologiji se Pukina smatra
tvorcem suvremenog ruskog knjievnog jezika (v. radove Viktora
Vinogradova), a Kratka knjievna enciklopedija (autor lanka Sergej
Averincev) govori o abloniziranosti njegovih djela, slino
djelima Dantea u Italiji ili Goethea u Njemakoj. D. Lihaov je pisao o
Pukinu kao o "naem najveem nacionalnom dobru"
[39]
.
Jo za ivota Pukina su poeli zvati genijem, takoer i u tisku
[40]
. Od
druge polovice 1820-ih poeli su ga smatrati "prvim ruskim pjesnikom"
(ne samo meu suvremenicima, nego i meu svim ruskim pjesnicima),
a meu njegovim itateljima stvoren je pravi kult linosti
[40]
. S druge
strane, 1830-ih, nakon poeme Poltava, dio itateljske publike je postao
ravnoduan prema Pukinu
[40]
.
U lanku "Nekoliko rijei o Pukinu" (1830-e) N. Gogolj je pisao da je
"Pukin osobita pojava te, moda, jedinstvena pojava ruskog duha: to
je ruski ovjek u svojem razvitku kakav e se, vjerojatno, pojaviti za
dvjesto godina"
[39]
. Kritiar i filozof-zapadnjak V. Bjelinski nazvao ga je
"prvim pjesnikom-umjetnikom Rusije"
[41]
. F. Dostojevski je opazio da je
"u Onjeginu, u toj besmrtnoj i nedostinoj poemi, Pukin veliki narodni
pisac, kakvog do njegove pojave nije bilo" i govorio o "svjetskosti i
humanosti njegovog genija"
[39]
. Najopseniju je karakteristiku predloio
A. Grigorjev (1859.): "A Pukin je - nae sve."
[42]

Pukinistika[uredi VE | uredi]
Shvaanje Pukina u ruskoj kulturi moe se podijeliti na dva pravca -
umjetniko-filozofsko, esejistiko, iji su utemeljitelji biliN. Gogolj i
Apollon Grigorjev (uz mnoge ruske pisce,
ukljuujui Dostojevskog, Marinu Cvetajevu i Aleksandra Solenjicina,
te filozofe), i znanstveno povijesno-biografsko, koje su utemeljili Pavel
Annenkov i Pjotr Bartenjev. Procvat znanstvene pukinistike u Rusiji
poetka 20. stoljea povezan je s osnivanjem Pukinskog
doma 1905., Pukinske kole 1908., pojavom serijskih publikacija o
Pukinu. U sovjetsko doba, u ogranienim uvjetima prouavanja
ideologije Pukina, snano se razvila pukinska tekstologija i
istraivanja njegovog stila. Niz vanih dostignua je povezan s
pukinistikom u inozemstvu (Poljska,Francuska, SAD i dr.), ukljuujui
i rusko iseljenitvo.
Negiranje Pukinova stvaralatva i kritika njegovog kulta[uredi
VE | uredi]
Publicist-"ezdeseta" i knjievni kritiar Dmitrij Pisarev negirao je
znaenje Pukinovog stvaralatva za suvremenost: "Pukin se koristi
svojom umjetnikom virtuoznou kao sredstvom da posveti sve ruske
itatelje u tune tajne svoje unutarnje pustoi, duhovnog siromatva i
umne nemoi"
[43]
. Iza tog su gledita stajali i mnogi nihilisti 1860-ih,
npr. Maksim Antonovi i Varfolomej Zajcev.
Vladimir Majakovski, David Burljuk, Velimir Hljebnikov, Aleksej
Kruonih, Benedikt Livic pozivali su na "odbacivanje Pukina
[zajedno s nizom drugih klasika] s parobroda suvremenosti" u
manifestu futurista 1912. uka drutvenom ukusu
[44]
. Dalje u
manifestu pie: "Tko ne zaboravi svoju prvu ljubav nee upoznati
posljednju." (parafraza rijei Tjuteva povodom Pukinove smrti:
"Tebe, kao prvu ljubav, srce Rusije nee zaboraviti.").
Prema miljenju niza istraivaa, od 1937. u Sovjetskom
Savezu slubena je ideologija uvodila "kult Pukina"
[45][46]
; "kult
Pukina postaje dijelom kulta Staljina"
[47]
. Postoji takoer miljenje da
se "isto komunistiki kult Pukina izvodi po istom modelu kao i kult
linosti Lenjina i Staljina"
[48]
.