100

Ratko R. Boovi
Filozofski fakultet
Niki



AGRESIJA I NASILJE U SPORTU


AGRESSION AND VIOLENCE IN SPORT

ABSTRACT This paper seeks to examine to what extent the contemporary mass professional
sport includes not only the aggressive success winning aimed toward prestige goals, but also the
question of the impertinence of aggression. This impertinence is manifested through the open
violence, inappropriate behavior and relationship with others (sport rivals) which are going
beyond the limits of spontaneous and creative game. The game is neglected in todays sport.
There is another game around a real one. The primary goal is to win at all costs, or, ultimately,
not to lose. In order to achieve this, it is allowed to use different means which are destroying
the true, impassioned game.
There is an economic interest behind these aggressive and violent tendencies. Sportsmen
(players) sell their bodies of their own accord thus becoming destructive and auto-destructive.
Everything they do is aimed at reaching a well-defined goal, record or prestige that goes along
with material wealth. Their aggression and violence are extorted or derived phenomena and the
main strategists that rule the modern mass sport are economic and political forces.
Key words: aggression, violence, sport, sportsmen, game, players

APSTRAKT U radu se nastoji pokazati koliko savremeni masovno-profesionalni sport sobom
nosi ne samo agresivno osvajanje uspjeha kao rezultata u svrhu prestia nego i pitanje drskosti
agresivnog, ak i putem otvorenog nasilja, ponaanja i odnoenja prema drugome (sportskom
protivniku) bez sutinskih svojstava spontano-stvaralake igre. Igra je zapostavljena u dananjem
sportu; ostvaruje se neka druga igra oko prave igre. Osnovni cilj jeste pobijediti, po svaku cijenu,
ili u krajnjem ne izgubiti. A da bi se to postiglo, dozvoljena je upotreba raznih sredstava koja
dovode do gubitaka rasplamsane istinske igre.
Iza takvih agresivnih i nasilnikih tendencija stoje, prije svega, ekonomski interesi, gdje
sami sportisti (igrai), dobrovoljno prodajui vlastito tijelo, postaju sami destruktivni a i autode-
struktivni a sve u cilju osvajanja zacrtanog uspjeha, rekorda i prestia koji im donosi materijalno
bogatstvo. Tako su agresija i nasilje kod sportista, na neki nain, iznuene ili izvedene pojave,
gdje su glavni stratezi ekonomske i politike sile koje vladaju u savremenom masovnom sportu.
Kljune rijei: agresija, nasilje, sport, sportisti, igra, igrai


Agresivnost profesionalnog sporta motor uspjeha
Savremeni profesionalni sport skoro da ne moe opstati bez uporne borbe
za uspjehom, rezultatskim rekordom, ujedno i drutvenim (domaim i me-
unarodnim) prestiom, te time dananji sport ne moe bez agresivnog napada i
korienja latentnih i otvorenih metoda i sredstava u svrhu dolaenja do
planiranog cilja. Agresivna igra postala je vrlina savremenog sporta koja se
javno afirmie. Ona se ne odnosi samo na ofanzivnu nego i na defanzivnu
utakmicu ili takmienje, tj. zasnovana je na borilakom agonu koji se prvo izra-
101 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
ava na strategiji onemoguavanja, po svaku cijenu, protivnika da doe u ansu
koja vodi do pobjede. Dakle, prvo se postavlja zadatak na odbrani isklju-
ivanju gubitka, pa onda na strategiji da se i kroz iglene ui doe do pobjede.
Takva kalkulativnost je opasna za ljepotu igre, ali i za ovjekov fizioloki
organizam kao trajnu fiziku sposobnost za bavljenje sportom, zbog vjerovatnih
tekih povreda. Sport je time postao oblikom industrijske robe tejlorovske
izraunljivosti koja prolazi ili ne prolazi u sportsko-trinoj konkurenciji. Zato
sport, sve vie, postaje mukotrpan rad i to bez slobodnog vremena, bez sponta-
niteta igre, i ne samo bez zabave u njemu i njim nego i sa malo mogunosti
zabave poslije njega. Kondicija, snaga i brzina pobjeuju leernost, lakou
pokreta i razigranu matu. U fudbalu su, npr., danas postala dva kljuna igraa
golman (sa zadatkom da ne primi gol) i gol-igra (da zabije gol protivniku), to
znai najprije i najsigurnije doi do rezultata. Time sport i sportska takmienja
postaju kopija globalne svjetske (ekonomske, politike i vojne) utakmice u
nadmoi jednih u odnosu prema drugima. Jedino postaje vano pobijediti, i to
utoliko vie ukoliko je protivnik bolji. A to se postie agresivnom igrom u napadu
i u odbrani. uro unji e dobro, ujedno i lijepo, rei: Savremeni (profesio-
nalni) sport vie lii na moan proizvodni pogon, nego na lepu zajednicu ljudi,
koja prireuje sveanost za ula i duh. Sportisti sve manje ude za tim da
pokau i dokau svoju smelost, snagu i vetinu, ve tee da steknu novac, mo i
slavu (objavljeno u: D. Kokovi, 1990: 11). To je pojava u kojoj se preko sporta
obavljaju i izvravaju drutveni, ekonomski i politiki poslovi (pobjeda, poraz,
napad, odbrana, otpor, rasturanje i razbijanje protivnika, bacanje na koljena i
sl.), da bi istovremeno sportsko takmienje gubilo izvorne osobine igre kao to
su: zanos, prirodnost, radost, osjeajnost (Ibid., 1990: 11). Zato nije ni najmanje
sluajno to to se u sportu gaji agresivnost. Agresivnost sporta, dakle, potie iz
drutvene strukture u kojoj se, po vladajuem poretku vrijednosti, organizuje i
stimulie odgovarajui sport, a koji podstie bioloku prirodu i psihu ovjeka da
se bori i nadjaa protivnika i tako dolazi do eljenog rezultata, i u psiholokoj
estini i ushienosti zadovolji svoje strasti (prije svega materijalne interese i
strasti slave). A da bi se agresija manifestovala, mora imati nesumnjiv izvor
energije u ovjeku (V. Jeroti, 1989: 18). Kod sportista javlja se nagomilana
energija koja se u borbenim takmienjima prazni agresivnom igrom, da bi kod
vatrenih navijaa nagomilano nezadovoljstvo njihovom svakodnevnom
egzistencijom eksplodiralo na stadionima.
Rije agresija potie iz korijena aggredi ili od ad gradi, gdje gradus
oznaava korak a prefiks ad prema, to upuuje na znaenje kretati se
naprijed, ii ili koraati naprijed. Nasuprot tome, regredi (regresija) znai kretati
se nazad (E. Fromm, 1975: 15). Prema tome, od izvornog znaenja izvodi se
znaenje koje se koristi u akciji kao blie prii, iznenada napasti, ili narodski
reeno nasrnuti. To znaenje se, prije svega, odnosi na napad prema nekom
drugom ili prema samom sebi, tj. kao destrukcija ili autodestrukcija, a moe i
kao oblik odbrane. U kolokvijalnom govoru rije agresija upotrebljava se u
veoma rastegljivom znaenju, tako da se moe govoriti o agresivnim govorenju,
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 102
Socioloka lua I/2 2007
ak i o agresivnoj ljubavi iako je rije ljubav na odreeni nain inkompa-
tibilna rijei agresija. Takoe, agresija se zna izjednaavati sa terminom
nasilje i njegovim znaenjem, iako je nasilje najizotrenija i najgrublja
agresija, to e rei svako nasilje je agresija, ali svaka agresija nije ili ne mora
biti nasilje.
Postavlja se pitanje koliko su agresivne radnje stvar nagona i to da li su
vie vezane za pojedinca ili za grupu ili drutvenu organizaciju. Rudi Supek,
kritikujui tradicionalne psihoanalitike teorije koje uzimaju samo jedan ili dva
nagona kao stalni izvor agresivnog ponaanja, istie da se agresivnost pojedinca
zna prenositi na drutvenu organizaciju ili drutvenu grupu, ali da biva i obrnuto
kad drutvena organizacija ili grupa raaju agresivnosti i prenose ih na
pojedinca, to opet ne znai da svaka drutvena organizacija nuno akumulira i
kanalie agresivnost (R. Supek, 1973: 63). Samo one organizacije koje po
svojoj strukturi ne samo kanaliu nego i raaju, stvaraju, upotrebljavaju i
primjenjuju silu i nasilje, snano djeluju na pojedince da se u razliitim obli-
cima drutvenih odnosa agresivno ponaaju. A sm grupni ivot, kae Supek,
pogoduje agresivnom ponaanju pojedinaca, ak ih pospjeuje, ali ih moe i
obuzdavati i kanalisati u pravcu racionalne saradnje ili tolerantne konkurencije.
Sportsko-ekipni ivot u grupama profesionalnih igraa uz organizovanje na-
vijakih grupa moe biti pogodan za ispoljavanje agresivnog ponaanja
pojedinaca. Drutvene organizacije vezane za sportska takmienja (uprave
klubova kao i struno-trenerski timovi), iako se ne pojavljuju javno ili se tako
rjee pojavljuju, mogu biti glavni inspiratori agresivnog ponaanja sportista, pa
ak, neposredno i posredno, agresivnog ponaanja publike, posebno dijela
organizovanih navijaa koji ine jezgra navijake publike. Agresivna akcija
ne potie, s pravom zakljuuje Dragan Kokovi, samo od neke spontane,
agresivne energije ve je [...] rezultat odreene spoljanje stimulacije i
autoriteta (D. Kokovi, 1990: 27). Prema tome, sportisti i publika, posebno
strastveni navijai, postaju neposredni instrumenti agresivnog ponaanja i
djelovanja sportskih organizacija (uprave klubova i trenera), a i instrumenti
posredovanja monih drutvenih organizacija sa nivoa globalne strukture
drutva. Nasilje u profesionalnom masovnom sportu jeste opta odlika svih
savremenih drutava. A njegovi inspiratori su, prije svega, mone drutvene
(ekonomske i politike) organizacije kao i posebno sportske organizacije. Tu
pojavu, s pravom istie Ljubinko Pui kada kae: Ne moe biti sumnje da
nasilje u sportu i oko sporta predstavlja pojavu koju nije u stanju da izbjegne ni
jedno savremeno drutvo. Moe se govoriti samo o razliitim oblicima i shodno
tome razliitom intenzitetu njihovog ispoljavanja. Takoe se ini nespornom
teza da se urbano ispostavlja kao najiri ekoloki okvir za manifestaciju
dominantnih procesa i istovremeno prostorno-drutveni centar iz koga se ove
pojave emituju na najire okruenje (Lj. Pui, 2001: 85).
Moni postindustrijski drutveni sistemi koji organizuju veoma pro-
duktivnu i efikasnu proizvodnju u kojoj se mnogo bolje zarauje nego ikada u
prolosti, ipak, uz tu materijalnu proizvodnju, proizvode bol, frustracije i nemo
103 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
na individualno psiholokom planu. Otuda, prema Markuzeu, proizilazi da odgo-
vornost za organizaciju ovjekova ivota lei u drutvenom sistemu, tj. u
ukupnim drutvenim ustanovama koje odreuju, zadovoljavaju i kontroliu
njegove potrebe. Agresivni poticaj udara u prazno ili zapravo mrnja se
sukobljava sa nasmijanim kolegama, zaposlenim takmiarima, poslunim slube-
nicima, korisnim drutvenim radnicima koji svi vre svoju dunost i koji su
nevine rtve (H. Marcuse, 1955: 93). Sportisti, inae, postaju najposluniji
slubenici ili radnici, posebno zbog podudaranja linih interesa sa interesima
monih drutvenih ustanova, gdje se uspjeh nastoji postii svim sredstvima iako
u okviru reglementiranih pravila i normi sportskih takmienja, a i ne tako rijetko
skrivenim zaobilaenjem te sportske reglementacije na domaem i meunarodnom
planu. Prema tome, agresivnost u sportu i agresivnost koja proistie iz sporta
direktno su izvedeni iz strategije osvajanja svih prostora ljudske egzistencije koju
namee struktura ekonomske moi i politike vlasti globalnog drutva.
Osvajanje uspjeha u sportu nasilnim metodama
Savremena civilizacija prepuna je razliitih oblika nasilja, i to kako u
realnom ivotu ljudi tako i u imaginarnim formama sa poplavom masovne kul-
ture. Profesionalni sport, i to u veoma razliitim oblicima ispoljavanja, ne isklju-
uje se iz tih tendencija savremenog svijeta. Utakmice, spektakularni plesovi i
opasne trke, masovne izlobe i sastanci, sve je to potrebno i kao kompenzacija i
da bi se pokrenule animalne potrebe iz njihove nepokretne obamrlosti (I. Ku-
vai, 1979: 169). U savremenom razvijenom svijetu svaku volju za uspjehom
obavezno prati sticanje profita. Zato nije sluajno to to se sportska igra,
utakmica, takmienje, pretvaraju u agresivnu borbu za rezultat, rekord, presti.
U to se ukljuuje i publika, i bez sopstvene koristi upotrebljava sva dostupna
sredstva da bi ostvarila slast pobjede. Ako nema smrti ili opasnosti od smrti,
publika smatra da je prevarena. Miroljubive igre kao to je koarka ili konjske
trke moraju biti praene klaenjem, da bi bile isto tako uzbudljive kao rodeo ili
mototrke (Ibid.). Sportski stadioni postaju arene za ispoljavanje nagomilane i
potisnute agresije koja lako eksplodira u najsurovije oblike nasilja. To se, prije
svega, deava kod mlade generacije a pogotovu onih njenih slojeva koji u
realnom ivotu ne zadovoljavaju potrebe prema svojim aspiracijama. A kada se
ne zadovoljavaju na pravi nain neke osnovne potrebe kao to su glad, e, seks
i dr., onda, pored toga to te potrebe naprosto kljuaju u ovjekovoj prirodi,
javljaju se i sekundarne ili derivativne potrebe kao to su takmienje, borbenost,
uspjenost, ekspanzivnost, s ispoljavanjem u agresivnoj formi koja ide sve do
najekstremnijih oblika nasilja. No, uopte sa otuenjem sportske igre od bitnih
svojstava istinske igre javljaju se razliiti oblici nasilja koji provociraju publiku,
posebno navijaka jezgra koja se znaju vandalistiki i destruktivno ponaati.
U sportskom svetu, pa i u nas, sportski susreti se sve vie legitimiu brutal-
nou. Zanemarivanje pravila ponaanja dovodi do sve izrazitijeg nasilnikog
ponaanja. U tom pogledu fudbalski susreti su na prvom mestu (A. Kerkovi,
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 104
Socioloka lua I/2 2007
1983: 349). To se, pogotovu, dogaa u nekim odluujuim momentima takmie-
nja, kada je u pitanju osvajanje odreenog mjesta, posebno prvog, ili jo vie
kada je u pitanju opstanak na odreenom rangu takmienja, npr. opstanak u
prvoj ligi. Tada se ne biraju sredstva, samo da se doe do planiranog i eljenog
rezultata. Evo kako to Ljubidrag Simonovi, bivi vrhunski koarka, kae:
Ako situacija na tabeli ne obeava nita dobro, onda se na pobedu ide po
svaku cenu. Kada je u pitanju opstanak u ligi, onda nema ni za koga pardona.
Ma da ti je roeni burazer, ima sve zube da mu izbije! (Lj. Simonovi,
1981: 39). Veoma je irok dijapazon oblika upotrebe nasilja u profesionalnom
pa i u poluprofesionalnom sportu. U stvari, svi oni oblici koji se koriste da bi se
dolo do planirano-eljenog rezultata, a izvan su fair-play sportske igre kao
nadmetanja i konkurencije u kvalitetu igre, predstavljaju manje-vie oblike skri-
venog ili otvorenog nasilja u sportu. No, pored toga to postoje razliiti oblici
skrivenog nasilja u sportu, nijesu rijetke pojave otvorenog brutalnog nasilja u
kojima se gube ivoti ljudi, i to ne samo onih koji se nau u direktnom
meusobnom sukobu zbog sporta ili oko njega nego i nevinih i mirnih posmatraa
sportskih utakmica. Ali, istina je kako to zakljuuje Kristofer La, da nasilje go-
mile ne proizlazi, kako se to esto jednostavno smatra, iz same prirode nasilnosti
modernog sporta i navike da se takav sport shvata preozbiljno, nego, naprotiv, to
se sport i sportska igra ne shvataju u duhovnoj mjeri ozbiljno, a i to nema
pravila koja bi na pravi nain obavezivala ni igrae ni gledaoce (Ch. Lasch,
1986: 124). A kada je rije o vandalistikim i uopte destruktivnim nastupima
huliganskih navijaa jednih na druge, te na protivnike igrae, sudije i na mate-
rijalne objekte, ne radi se o ludacima koji ubijaju nego o normalnim, posebnim
sluajevima hipertrofirane normalnosti i izvjesne neurotike karakterne
normalnosti. Naime, kako Dejvid Kuper istie za savremeno drutvo, radi se o
tome kako stvaramo disciplinovanu neposlunost uopte u drutvu u kojem se
javljaju oblici normalnog ludaka i oblici jezika ludila koji se mogu na razne
naine ispoljiti i opet uklopiti u postojei red stvari. Takva disciplina predstavlja
pravi nain da se kae Ne, ne nadzoru, ali i nadu za ponovno strukturisanje
unitenog (D. Cooper, 1986: 3637). Drutvo je esto protivurjeno u pogledu
toga koliko stvara uslove drutvene ravnotee, kohezije i unutranje stabilnosti.
Naime, postoji bitna razlika izmeu javne aklamacije o redu i harmoniji drutva
i realne prakse odigravanja niza oblika nesaglasja i pritajenih, ak i jasno
izraenih nasilnih ataka pojedinaca i razliitih drutvenih grupacija. To e Hans
Toh dobro zapaziti: Drutvo esto propoveda nenasilje, a istovremeno stvara
sve pogodnije uslove u kojima to nasilje postaje privlano velikim segmentima
stanovnitva. Idealno uzevi, drutvene reforme trebalo bi da idu rame uz rame
sa kompanijama protiv subkulture agresije (H. Toh, 1978: 306). Inae, H. Toh
smatra da drutvo treba da funkcionalistiki stvara uslove kao to su materijalni
progres, unapreenje meuljudskih odnosa i ponaanja, u kojima nema mjesta
za one agense koji izvlae linu (sebinu) korist iz destruktivnosti, kao ni za one
osobe koji upravljaju razaranjem velikih razmjera. Posebno mjesto i vanost on
daje civilizovanim meuljudskim odnosima i ponaanjima, sa naglaskom na
105 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
nesebinosti i samopouzdanju, odnosno svemu onome to vodi pozitivnom
komuniciranju. Koliko bi sport i uopte sportska takmienja mogli da budu
ambasadori mira u odnosu na to kako se praktikuju rat s prijateljskim oru-
jem (K. Petrovi) ili odreenije reeno sportski rat ak do nemilosrdnog
oblika sa sopstvenim unitenjem, a pogotovu unitenjem protivnika mnogo vie
zavisi od drutvenih okolnosti nego od samog sporta kao posebne aktivnosti.
Prema tome, ako sport nije slijepi odraz stvarnosti a ono je ipak dio stvar-
nosti, dio postojeih drutvenih odnosa, te bez obzira na to to posjeduje do
izvjesne mjere svoju samostalnu ulogu, opet je sa tom ulogom integrisan u
cjelokupna politika i ekonomska kretanja svijeta. Vieslojnost svjetskih
problema ini njegovu situaciju sloenijom nego to to nekim na prvi pogled
izgleda. Svijet je doao do takvog stadija saovisnosti da se sport i sporski odnosi
ne mogu zadrati na drutvenim granicama (K. Petrovi, 1983: 137). Ove
refleksije K. Petrovia o relaciji sporta i optedrutvenih kretanja u svijetu mo-
raju se dopuniti i konstatacijom da u sportu, kao uostalom i u svim drugim
oblastima drutvenog ivota, mone svjetske sile diktiraju nain i tempo
sportskih takmienja i postizanja rekorda, iz kojih proizlaze oblici agresije i
nasilja u sportskim dogaanjima.
Jo je Frojd upozoravao na ovjeka kao na ne ba tako krotko bie, koje
ne samo to umije da se brani od napada drugih, nego je i bie koje po svojim
nagonskim svojstvima u velikoj mjeri zna da se agresivno odnosi prema
drugima. ovjek zna da blinjeg ne samo iskoristi kao pomagaa ve i kao
seksualni objekat, da na njemu zadovolji svoju agresiju, da bez naknade
iskoristi njegov rad, zna da prisvoji imovinu drugog, da ponizi tog drugog, da
mu priini bol, da ga mui i konano da ga i ubije. Frojd naglaava da se svirepa
agresija obino hvata za neku provokaciju ili se stavlja u slubu neke zamisli,
gdje se cilj i blaim sredstvima moe postii. Ali, ukoliko su takva sredstva
nedovoljna, onda se ne preza ni od najgrubljih sredstava. U stvari, biraju se
najpovoljnije okolnosti im otpadnu duhovne kontrasile koje obuzdavaju agre-
siju, to razobliava ovjeka kao divlju zvijer (S. Frojd, 1984: 318). A kada je
rije o kulturi, onda e Frojd s pravom naglasiti: Bili bismo nepravini prema
kulturi ako joj pri tome zameramo da tei da iz ljudskih aktivnosti odstrani
sukob i takmienje. Oni su, oigledno, neophodni, ali po znaenju suparnitvo
nije isto to i neprijateljstvo, ve se zloupotrebljava kao povod za to (Ibid.). A
sportske aktivnosti esto postaju povoljan poligon da se iz suparnitva
eksponiraju kao oblici neprijateljstva i nasilja. Agresija mora biti, poruuje
Frojd, strahovita prepreka kulturi im odbrana od nje moe da unesrei isto
koliko i sama agresija. Takozvana prirodna etika nema ovde ta da prui osim
narcistikog zadovoljstva mogunosti da se smatramo boljim od drugih
(Ibid.). Kada okolnosti koje namee odreeni kulturni kontekst, dominantni
poredak vrijednosti i uopte strategija globalnog drutva forsiraju vrhunski
profesionalni sport na utrb njegovanja drugih elemenata fizike kulture, onda
se postavlja pitanje emu sve to slui ako ne, prije svega, prestiu vladajuih
drutvenih struktura i zadovoljavanju njihovih interesa.
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 106
Socioloka lua I/2 2007
Fizika kultura kao kompenzacija
od moguih oblika agresije i nasilja

Fizika kultura jeste, posebno kod mlade generacije, djelatnost i nain
korienja jednog dijela slobodnog vremena koji direktno doprinosi fiziko-
psiholokom zdravlju, energiji i linoj stabilnosti pojedinaca pa i drutvenih
zajednica u kojima pojedinci egzistiraju. Kontinuirano aktivno odnoenje prema
vlastitom tijelu ne stvara samo bolje prednosti fiziko-bioloke spremnosti
ovjeka nego, uporedo s tim, i bolju psiholoku uravnoteenost kod istog tog
ovjeka. A izvedeno iz toga, to takoe doprinosi uspostavljanju boljih odnosa
meu ljudima u razliitim formama ljudskih zajednica. Odreeni oblici fizike
kulture odigravaju se u spontanitetu igre i oputenosti zabave, gdje se ovjek
istovremeno fiziki rekreira i psihiki relaksira. ak i onda kada se ovjek sa-
mostalno fiziki rekreira, izolovano od drugih, stvaraju se izvjesne pretpostavke
njegove vee drutvenosti, po principu, vee pokretljivosti na osnovu te
rekreacije i time vee mogunosti susretanja sa drugim ljudima. To posebno
ima vrijednost u vrijeme ovjekove fizike pasivnosti poslije svih obaveza koje
proistiu iz nunog rada i drugih prateih obaveza svakodnevne egzistencije,
line i porodine. Meutim, sredstvima fizike kulture vrimo neposrednu
kompenzaciju kod izrazite negativne ljudske situacije, koja se ogleda u
nedovoljnoj fizikoj aktivnosti. Najbolji nain da se pomogne oveku koji je
naglo promenio sadraj ivota, koji je prestao da se kree nalazi se u igri,
sportu i gimnastici (. ivanovi, 1975: 9). Neki direktni strunjaci fizikog
vaspitanja simplifikovano dijele slobodno vrijeme koje ovjek koristi za
osvjeavanje svoje egzistencije na dva dijela pozitivno i negativno korienje
slobodnog vremena. Tako to ini Srbislav Vukovi, prema kome se pozitivno
korienje odnosi na aktivno, pasivno (posmatrako, perceptivno) i stvaralako
rekreativno. Aktivno vrijeme, kao to je npr. amatersko bavljenje sportskim
aktivnostima, ima prednost u odnosu na pasivno posmatranje drugih koji se bave
sportskim aktivnostima. U negativne oblike korienja slobodnog vremena
Vukovi ubraja razne oblike devijacija, kao to su: kocka, pijanenje, lutanje bez
cilja i tome slino, koje ne samo da ne doprinose efektima razvoja individue,
ve time jo smetaju drugim individuama da sadrajno i kulturno racionalno
koriste slobodno vrijeme. On, takoe, istie znaenje korienja slobodnog
vremena u pogledu kvantitativne i kvalitativne odreenosti (vrednovanja)
slobodnog vremena. U stvari, koliko god nastoji da svoju istraivaku panju
usredsredi na oblast fiziko-rekreativnog korienja slobodnog vremena,
pogotovo kada ve pominje devijantne tendencije (ne)slobodnog vremena, ipak
je neshvatljivo da uopte ne pominje druge oblike (van fizike kulture i njenog
dijela kao to je fizika rekreacija) korienja slobodnog vremena. Takoe, on
fiziku rekreaciju, ili, jo ue, amatersko bavljenje sportskom aktivnou,
identifikuje sa stvaralakom rekreacijom, to je ipak pretjerano, tj. svako ozna-
avanje koje predstavlja vie od rekreativnog obiljeavanja zaista je njegovo
neadekvatno odreenje. Iako S. Vukovi istie znaajnu prednost aktivnog
107 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
korienja slobodnog vremena u odnosu na njegovo pasivno korienje, ipak je
udnovato da ne uvia koji su sve nedostaci pasivnog korienja, koji ne samo
to negativno djeluju na ljudsko zdravlje, nego i ovjeka pretjerano umiruju u
razliitim oblicima otuene egzistencije ostavljajui ga pomirenim sa sopstve-
nim nezadovoljstvom.
Stvaranjem potrebe za njegovanjem u drutvu fizike kulture, pogotovu
kroz razliite forme rekreacije kod raznih kategorija graana, posebno mladih, u
dananje vrijeme raznih devijantnih tendencija, predstavlja preventivnu mjeru u
pogledu izbjegavanja onih iskuenja mladih koja ih direktno vode u
destruktivne i autodestruktivne pojave individualnog i grupnog karaktera. Za
razliku od fizike rekreacije, kao fizikog vjebanja za svoju duu, pro-
fesionalni sport, masovan (po publici) i strogo institucionalizovan, predstavlja jo,
kroz razliite oblike agresije i nasilja, oduak od raznih frustracija i uopte
drutvenih zategnutosti. Tu ulogu savremenog sporta dobro uoava Boo Milo-
evi kada kae: Masovan i dobrim delom, drutveno institucionalizovan
(organizovan) nain za ublaavanje drutvenih i, posebno, radnih frustracija
izraava se u sportu i aktivnostima oko njega. U tom pogledu, sport se po-
javljuje kao moderna delatnost u kojoj se saima nasilje (agresija), kao oduak
kriznim (napetim) odnosima u raznim segmentima globalnog drutva i, po-
sebno, u uslovima rada (B. Miloevi, 2001: 148). Razliiti oblici agresije i
nasilja koji esto nastaju zbog frustracija sa kojima se ovjek sreta u
svakodnevnom ivotu, nijesu nezavisni ni od pasivnog gubljenja vremena kada
ovjek ne zna ni gdje je ni kuda e. Neke situacije pokazuju naroitu tenju da
izazivaju agresivnost i svaki e pojedinac u tim situacijama pokazati stepen
agresivnosti. Ali znaajan je momenat da neki pojedinci u odreenoj situaciji
pokazuju vie agresivnosti nego drugi i mogu po pravilu da je pokazuju vie u
mnotvu raznovrsnih situacija. Dovedeni smo do zakljuka da takvo karakte-
ristino ponaanje izraava osobinu agresivnosti kod datog pojedinca (D.
Kre, R. S. Krafild, I. L. Balaki, 1972: 107108). A sportska takmienja danas,
naroito na osnovu svoje organizacije i usmjerenja, permanentno stvaraju
pretpostavke za agresivno ponaanje sportista igraa i publike, gdje se ide do
najsurovijih oblika nasilja. Drutvo ne stvara preventivne mjere kako bi ele-
minisalo te situacije koje pretpostavljaju uslove za ispoljavanje agresivnosti,
nego, naprotiv, te agresivne pojave smatra nekim oblikom ventila sigurnosti
za oduivanje agresije, tj. manje opasnim za drutvo ako se odigrava na
stadionima, uopte sportskim borilitima, nego ako se to dogaa na trgovima i
ulicama sa uperenou protiv vladajueg poretka vrijednosti. Ukoliko drutvo
vie zanemaruje amatersko bavljenje sportom, fiziku rekreaciju i uopte fi-
ziko vaspitanje kroz kolski sistem, a naspram toga preforsirano profesiona-
lizuje, institucionalizuje i komercionalizuje vrhunski (manjinski) sport, utoliko
vie stvara uslove omasovljenja pasivno-posmatrakog i euforino navijakog
bavljenja sportom. Eto prilike da mnogi frustrirani pojedinci organizovani u
buntovnike grupacije ispoljavaju svoje impulsivne navijake strasti, usmjera-
vajui ih u raznorodne oblike agresije i nasilja. Moramo biti svjesni i toga da
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 108
Socioloka lua I/2 2007
agresija, kao i nasilje u sportu nijesu nezavisne kategorije od globalnog drutva
kojem inae pripadaju. Naime, nasilnitvo u sportu nije mogue posmatrati
izvan konteksta drutvenog nasilja uopte, jer je ono samo jedan od njegovih
segmenata, za koji je javnosti vie nego za druge oblike pribavljen atribut
normalnosti i abolicije (M. Bokovi, 2001: 162). No, moramo biti svjesni
istine da drutveno organizovanje i stvaranje preduslova njegovanja fizike
kulture nije dovoljan uslov interiorizovanja linih potreba za bilo koji oblik
fizike aktivnosti, ako u drutvu nedostaje niz drugih uslova za zadovoljavanje i
dalje razvijanje raznovrsnih ljudskih potreba. To, u stvari, predstavlja samo
palijativnu mjeru gdje ovjek samo trenutno, samozadovoljavajui se, odlae
svoju nevoljnu poziciju u drutvu. Prema tome, kompenzaciona uloga koju
fizika rekreacija moe imati od svih ljudskih nevolja koje ovjeka sretaju u
svakodnevnoj egzistenciji nije dovoljna za ostvarivanje njegove sree i slobode,
jer su opet vee mogunosti da takvi uslovi ivota ovjeka usmjere u de-
struktivno ili autodestruktivno, a moe i jedno i drugo, ponaanje i djelovanje.
Ako on (ovjek um. R. R. B.) doivljava samo nepotpuno zadovoljene
veine svojih potreba, stalno zadovoljavanje jedne odreene potrebe moe
dovesti do fiksacije na tu potrebu. Njegov prag izazivanja te potrebe postaje sve
nii i nii i on e uporno teiti ka traganju za zadovoljenjem te potrebe u svojim
odnosima sa stvarima i ljudima (D. Kre, R. S. Krafild, I. L. Balaki, 1972:
77). A sama fiksacija za tu usmjeravajuu potrebu lako proizvodi agresiju i
upotrebu nasilnih metoda i sredstava da se potreba zadovolji bez obzira na to
koliko postizanje cilja moe unesreiti druge ljude.

Oblici agresije i nasilja u sportu

Kada je rije o agresiji i nasilju u sportu, onda ono prvo to se namee u
promiljanju ove pojave odnosi se na same sportiste, odnosno kako sve to
raznim represivnim mjerama djeluje na sportiste, sportske pripreme i sportska
takmienja da bi se iz sportista izvukao maksimum energije i uinka za po-
stizanje to boljeg rezultata, rekorda, a odatle profita i posebno drutveno-
politikog prestia. Aleksandar Kerkovi iznosi neka socioloka tumaenja
nasilja u sportu, a koja se odnose na sportiste u pogledu toga kako bi se to vie
izvukao sportski uspjeh iz sportskih takmienja. Prije nego to izloimo est
oblika nasilja u sportu, koje istie A. Kerkovi, a koja se, prije svega, odnose na
agresiju i nasilje nad samim sportistima, namee se potreba da se prvo ukae na
njegovu sljedeu tvrdnju: Mahnita trka ka komercionalizaciji i profesionali-
zaciji sporta dovela je do toga da on postane unosan posao u kojem moe dobro
da se zaradi. Tako smo poeli sve vie da se udaljujemo od stvarnih vrijednosti
sporta; za uzvrat, dobili smo sportska takmienja koja se sve vie odlikuju
nasiljem i brutalnou (A. Kerkovi, 1983: 349). Anomalije u sportu, prema
Kerkoviu, mogu biti:
1. Agresivno i nasilniko ponaanje nad sportistima javlja se kod svih
kategorija, od vrhunskog do amaterskog sporta. To obuhvata: izgrede sportista,
109 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
to posebno dokazuju brojne kazne prema njima; agresije na sudije, ak do
ubistava sudija zbog dosuivanja penala ili prekida utakmica zbog fizikog
napada na sudije; te nasilja igraa jednog tima nad igraima drugog tima, kao i
publike prema sportistima i obrnuto.
2. Pretjerana duina i intenzitet treninga sve vie optereuje i iscrpljuje
organizam sportista. Sve je usredsreeno na uspjeh, to sportisti prihvataju zbog
sopstvenih zarada, gdje se ak privremeno zalijeuju povrede i bolest samo da bi
se postigao trenutni uspjeh, nezavisno od rizika trajne onesposobljenosti.
3. Doping-kontrola ugroava organizam sportista i istovremeno dovodi
do manipulacije takmienjem. Da bi se postigao rezultat i to bez realne zasluge,
koriste se: vitaminske injekcije, sredstva za umirenje, transfuzije krvi, lokalni
anestetici, elektrostimulacije i dr. To dovodi do sumnje u etiku ljekara, spe-
cijalista sportske medicine, pogotovo to te represivne mjere dovode u pitanje
zdravlje, pa ak i ivot sportista.
4. Trening i takmienja sa nehumanom orijentacijom obuhvataju i djecu
ak predkolskog uzrasta, kao to je npr. rana sportska specijalizacija.
Naime, sa djecom radi se kao sa istim biolokim materijalom ili, jo gore,
kao sa stvarskim predmetom samo da bi se otkrili i pripremili budui svjetski
takmiari i eventualni rekorderi. Kerkovi istie da se svugdje u svijetu vodi
borba za skraenje radnog vremena, a za uzvrat tome produetak treninga i svih
obaveza u vezi sa sportom, do te mjere da mladi sportisti treniraju i 50 asova
nedjeljno.
5. Usavravanje sportskih rekvizita i sprava ide na raun zdravlja
sportista. Sportski rekviziti i sprave ubrzavaju stizanje do cilja (uspjeha), ali isto
tako ugroavaju ivot. Nije sluajno da je as alpskog smuanja Karl Schanz
poslije slasti pobjede sa zadrkom straha rekao: Uspio sam preivjeti!, a da
drugi nijesu imali ni ansu da to za sebe kau, kao John Semmelink i Toni
Mark, jer nijesu preivjeli svoj pokuaj da dou do uspjeha. Tome treba dodati
jo neto, a to je da rekviziti i sprave tjeraju takmiare u pobjedu po cijenu
gubitka ivota, gdje takmiar jo krade pobjedu rekvizitima ili spravama po
kriterijumu, kako je to Brana Crnevi sarkastino izrekao: Mrzim trke, konj
pobjeuje, a jaha dobija venac.
6. Psiholoka priprema profesionalnih sportista kao motivacija za po-
stizanje eljenog rezultata predstavlja pravi psiholoki doping. To je tipini
psiholoki presing na sportiste, to oni koriste kao kompenzaciju u pravcu
potpuno hladnokrvne i bezosjeajne agresije na protivnike igrae, gdje se
koristi nekontrolisana energija na utrb spontane i kreativne igre samo da se
doe do (ne)zasluenog rezultata, uspjeha.
Na osnovu postavljene pozicije profesionalnog sporta u drutvu, optih
drutvenih okolnosti, kulturnog konteksta i, napokon, na osnovu svih frustri-
ranosti gledalaca, nastaju izraena agresivna i nasilna reagovanja podgrupa ili
potpublika u okviru globalne publike, koja znaju da se kreu do najbrutalnijih
javnih, pa i tajnih ili anonimnih, istupa. U tim istupima nijesu poteeni mnogi
nevini ljudi, koji nemaju nikakve veze sa uzrocima sukoba, ak neki nijesu ni sa
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 110
Socioloka lua I/2 2007
intimnim navijakim osjeanjima, ali ipak stradaju, i to ne samo bez svoje
krivice, nego i bez namjerne krivice izazivaa nereda, agresije i nasilja. Nekada
nasilje proistie iz emotivnih naboja silnika otrgnutih od racionalnih rasu-
ivanja, pogotovo otrgnutih od efikasne socijalne kontrole. Edgar Moren e
takve oblike nasilja oznaiti upotrebljivim sintagmama: metama nasilja i
poludjelim nasiljima. Takoe, on e upozoriti da se neki oblici nasilja ne moraju
izraavati fizikom silom bez obzira na to to mnoga zastraivanja i prijetnje
nose sobom ogromno potencijalno nasilje, koje opet biva lieno primjene
brutalne sile. Prinuda i prisila predstavljaju revolt nasilje. Prema tome, nasilje
revolta se moe pretvoriti u jedno sredstvo koje e skriti zastraivanje i biti
spasonosni odgovor na prinudu (E. Moren, 1983: 305).
Nacionalistika divljanja znaju da eskaliraju u nasilje do nesluenih
razmjera za vrijeme utakmica izmeu ekipa iz meusobno suprotstavljenih
drava. Stvari samo jo pogoravate, upozorava D. Orvel, ako poaljete
momad od jedanaest igraa, s aureolom nacionalnog ampiona, da se bori
protiv suparnike momadi, dozvoljavajui pri tom osjeanje da e poraena
nacija izgubiti obraz (G. Orwel, 1977: 161). Koristei ovu D. Orvelovu mi-
sao, Dragan Kokovi e je i dopuniti na sljedei nain: Ako svemu navedenom
dodamo i zvanini nacionalizam kao strategiju vladanja i usmeravanja svesti
masa, onda nije udo to stadioni postaju mesto rituala, a mladi ljudi njihove
rtve (D. Kokovi, 1990: 109). Uostalom, ne potvruje li to, na pravi nain,
izjava izrazito nacionalistiko-politikog voe F. Tumana, predsjednika
nove Hrvatske, kada na Evropskom prvenstvu u koarci u Grkoj javno
istakne da bi bio sreniji ako Hrvatska pobijedi Jugoslaviju, nego ako bez te
pobjede zauzme prvo mjesto. Taj njegov otvoreno i javno izreen stav je-
dnostavno je operacionalizovala njegova koarkaka reprezentacija na dodjeli
medalja za prva tri mjesta, kada je sa najveom dozom neukusa, zasnovanog na
mrnji, napustila ceremonijalno mjesto tree pozicije u momentu kada su se nji-
hovom najveem i ujedno najneomiljenijem protivniku, tadanjoj (treoj) Jugo-
slaviji, dodjeljivale zlatne medalje za osvojeno prvo mjesto. Drugi primjer, bez
osvojenih medalja, ak i bez kvalifikovanja jedne ili druge suparnike ekipe za
dalji rang takmienja, dogodio se na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, kada Irak
(kao vojno-ratni gubitnik od istog protivnika) do besvijesti slavi pobjedu nad
SAD, tj. nad najveim agresorom na njihov nacionalni ponos i dravni inte-
gritet, taman tako kao da je protivnika pobijedio u oruano odbrambenom ratu.
Nijesu tako rijetke katastrofalne posljedice od nasilnikih ponaanja i
djelovanja razularenih navijaa na sportskim utakmicama, gdje je nasilje u
prvom, a sportska igra u drugom planu. U takvim situacijama pada u vodu
svaki smisao sportskih takmienja kao konkurentnog nadmetanja u igri. Gube se
jednostavno kriterijumi na osnovu kojih bi se moglo uspostavljati odreena
reglementacija u sportskim takmienjima. Ivan Kovaevi registruje neke naju-
asnije dogaaje na fudbalskim utakmicama sa kobnim posljedicama velikim
brojem mrtvih i povrijeenih gledalaca, iji su jedni uzroci nesreni sluajevi
(poar, poputanje graevinske konstrukcije, bezrazlona panika), a drugi oni
111 R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu
Socioloka lua I/2 2007
koje proizode same navijake strasti, kao to su tue izmeu navijakih su-
protstavljenih klubova ili tue izmeu navijaa i policije. Karakteristian je
sluaj to se desio 28. maja 1985. godine, na stadionu Hejsel u Briselu (na
neutralnom terenu), i koji se odigrao ak jedan sat prije finalne utakmice Kupa
evropskih ampiona u fudbalu izmeu italijanskog Juventusa i engleskog
Liverpula. Epilog je bio 30 poginulih i oko 350 povrijeenih gledalaca.
Navijai Liverpula su ak doli pripremljeni na nemilosrdni sudar sa na-
vijaima Juventusa. Tako je fudbalska utakmica potisnuta u drugi plan, dok
su vandalizam i destrukcija izbili u prvi plan, a koji je ostvaren na najbrutalniji i
najsvirepiji nain (I. Kovaevi, 1987: 7173). Jedan od novijih primjera uasne
nesree na fudbalskoj utakmici odigrao se u Gani (2001. godine), izazvan su-
kobom navijaa i policijskih snaga, koji je ostavio pusto od preko 100 mrtvih
ljudi. Uzroke ovakvih pojava, ponaanja i djelovanja navijaa, Ivan Kovaevi
smatra, ne treba traiti na etnoeksplikativnom planu u smislu oboavanja svoga
kluba i zajednice iz koje se dolazi, nego na bazi suprotstavljenosti navijaa i
njihovih idola. Naime, objekat identifikacije jesu sportisti (posebno fudbaleri)
koji su slavni, bogati, privilegovani, dok bi oboavaoci na potpuno drugom
kraju te hijerarhijske ljestvice bili siromani, nezaposleni i anonimni ljudi, ak
esto drutveni autsajderi. Tome treba dodati i potpuno razliito dodjeljivanje
uloga na utakmici: jedno su posmatrai a drugo igrai; jedni pasivni a drugi
aktivni u sportskom dogaanju. Kovaevi dalje eksponira svoju tezu u smislu
da se opozicija u samom fudbalskom ritualu razrjeava direktnom akcijom kao
funkcionalnom spoju ilinx-a i agona. Inae, navijaka jezgra sve manje reaguju
na kvalitet i ljepotu na osnovu kojih se postie prava igra (lijep gol, dobra
akcija, efektan potez, fer ponaanje, razigran dribling i sl.), a sve vie na
negativne impulse (gruba igra, pogreno suenje, nezasluena pobjeda, na-
mjetena utakmica). Ako se prihvati stav da navijai sve manje reaguju a sve
vie rade, deluju (viu, skau, pevaju, guraju se, tuku), onda je razumljivo da su
prvo nestale reakcije na pozitivne impulse dok se neto sporije gube one na
negativne (Ibid., 81). Koliko ova teza, koju iznosi Ivan Kovaevi, pogaa u
potpunosti istinu (vjerovatno je plodna, pored ostalog, kao dio istine) pitanje je,
ali je ipak veoma interesantna za dalje istraivanje i eventualno njeno
verifikovanje.
Kada je rije o destruktivnosti ili nanoenju bola drugome, onda se po-
stavlja pitanje da li je to sekundarno ili izvedeno ponaanje, dakle, ne primarna
motivacija. Sve vie preovlauje, tvrdi Abraham H. Maslov, miljenje da je
neprijateljsko i destruktivno ponaanje rezultat nekog vidljivog razloga, reakcije
na neko drugo stanje koje je proizvod, a ne prvobitan izvor. A ljudsko pona-
anje, kae Maslov, nije samo determinisano unutranjom motivacijom ve i
spoljanjim faktorima. U stvari, odreeno je: 1) sklopom karaktera, 2) pritiskom
kulture, i 3) neposrednom okolnou ili poljem. Tako destruktivno ponaanje
determinie splet ova tri faktora, a ne samo specifian instinkt kako neki to
simplifikovano tumae (A. H. Maslov, 1982: 172). Na taj nain su mnoga
ponaanja u sportu, ili bolje rei u vezi sa sportom, ba determinisana svim
R. R. Boovi, Agresija i nasilje u sportu 112
Socioloka lua I/2 2007
trima faktorima i to sa razliitim udjelom, to zavisi od osobenosti pojedinaca
kao i grupacija kojima pojedinci pripadaju.
L i t e r a t u r a

Bokovi, Milo (2001), Kriminoloki aspekti nasilja u sportu, Banja Luka: Defendo-
logija, godina IV, br. 10, avgust.
Cooper, David (1986), Jezik ludila, Zagreb: Naprijed.
Frojd, Sigmund (1984), Iz kulture i umetnosti (Poglavlje: Nelagodnost u kulturi), Oda-
brana dela, Knjiga peta, Novi Sad: Matica srpska.
Fromm, Erich (1975), Anatomija ljudske destruktivnosti, Druga knjiga, Zagreb:
Naprijed.
Jeroti, Vladeta (1989), ovek i njegov identitet, Gornji Milanovac: Deje novine,
Medicinska knjiga.
Kerkovi, Aleksandar (1983), Neki socioloki aspekti nasilja u sportu, Beograd: Fizika
kultura, br. 5.
Kokovi, Dragan (1990), Doba nasilja i sport, Novi Sad: Sports World.
Kovaevi, Ivan (1987), Fudbalski ritual, Beograd: Gledita, br. 56.
Kre, Dejvid; Krafild, Riard, S.; Balaki, Igerton, L. (1972), Pojedinac u drutvu,
Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva Srbije.
Kuvai, Ivan (1979), Obilje i nasilje, Zagreb: Naprijed.
Lasch, Christopher (1986), Narcistika kultura, Zagreb: Naprijed.
Marcuse, Herbert (1955), Eros i civilizacija, Zagreb: Naprijed.
Maslov, Abraham, H. (1982), Motivacija i linost, Beograd: Nolit.
Miloevi, Boo (2001), Uslovi rada kao izvor nasilja u sportu, Banja Luka: Defendo-
logija, godina IV, br. 10, avgust.
Moren, Edgar (1983), Kako izai iz 20-og stoljea, Zabreb: Globus.
Orwel, George (1977), Zato piem i drugi eseji, Zagreb: Naprijed.
Petrovi, Kreimir (1983), Svjetska kriza poloaj i drutvena uloga sporta, Beograd:
Ideje, br. 34.
Pui, Ljubinko (2001), Urbano okruenje i nasilje u sportu, Banja Luka: Defendo-
logija, godina IV, br. 10, avgust.
Simonovi, Ljubidrag (1981), Pobuna robota, Beograd: Zapis.
Supek, Rudi (1973), Drutvene predrasude (Socijalno-psiholoka razmatranja), Beo-
grad: Radnika tampa.
unji, uro (1990), Otvoreno i prikriveno nasilje (Predgovor za knjigu: Dragan
Kokovi, Doba nasilja i sport), Novi Sad: Sports World.
Toh, Hans (1978), Nasilnici, Beograd: Prosveta.
ivanovi, ika (1975), Slobodno vreme i fizika kultura, Beograd: Fizika kultura,
br. 2.