BRUNO BUI

HRVATSKI
USTAE I
KOMUNISTI










Digitalna obrada by STric
Godine Gospodnje 2009.


stranica 1



BRUNO BUI - KRATKO PRIJ E SMRTI


Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila
hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su
hrvatskom ustakom pokretu nastojali dati
faistika obiljeja i oni koji su iz hrvatskih
komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog
suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare
postojane veze izmeu hrvatskih ustaa i
komunista, te prizivaju u sjeanje stare nesree i
zlokobne, prevladane opreke.

Istinski hrvatski komunisti i ustae podjednako
su duboko u sebi nosili ideju slobodne i
nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta
unutar hrvatskih povijesnih i etnikih granica.

BRUNO BUI
stranica 2




BRUNO BUI je bio progonjen, zatvaran i na koncu
ubijen po reimu koji se deklarira kao komunistiki i koji
je kao takav i poznat u svijetu. Ustvari, boje su se mije-
njale a u biti su svi jugoslavenski reimi bili veliko-
srpski, imperijalistiki, pa tako i ovaj koji se deklarira kao
komunistiki. Dobro upueni nisu se stoga iznenadili to
je Bruno Bui svoju zadnju i nedovrenu, a politiki
najvaniju raspravu posvetio upravo hrvatskim ustaama i
komunistima. Meutim oni koji imaju svoje posebne
raunice, za ivota su ga htjeli "spakovati i poslati u
Moskvu", da bi ga kasnije proglasili antikomunistom,
isprobavajui svoje mjere na njemu.

Bruno Bui je unato gorkog osobnog iskustva koje je
okrunio i muenikom smru, ili upravo zahvaljujui tom
iskustvu, shvatio da se ne moe ni govoriti o naci-
onalnom osloboenju Hrvatske ako se istovremeno ne
ostvaruje nacionalno jedinstvo iznad svih ideolokih i
konfesionalnih pripadnosti. Toj ideji hrvatskog naciona-
lnog jedinstva posvetio je svoju zadnju raspravu.

Bruno Bui je dao i ivot radi povezivanja emigracije s
domovinom i borei se protiv ideolokih zabluda, kojima
se rtvuje nacionalno osloboenje Hrvatske. Nakladnici
smatraju da e mu se ovim izdanjem malo oduiti i po-
moi da njegove smjernice ne stanu s njegovim fizikim
nestankom.






stranica 3


HRVATSKI USTAE I KOMUNISTI


BRUNO BUI




Na prologodinjem Sajmu knjiga (g. 1977.) u
Frankfurtu ponajvee zanimanje meu hrvatskim posjeti-
teljima izazvala je knjiga Fikrete Jeli-Buti: "Ustae i
Nezavisna Drava Hrvatska 1941/1945" (Liber i ko-
lska knjiga, Zagreb 1977.). U predgovoru knjige stoji da
je ona "rezultat viegodinjeg autorova rada, planira-
nog u sklopu znanstvenog programa Instituta za hi-
storiju radnikog pokreta Hrvatske u Zagrebu".

Inicijativu za pisanje te monografije dao je
zapravo dr. Franjo Tuman, koji je od godine 1961. do
1967. bio direktor Instituta za historiju radnikog pokreta
Hrvatske. Autorica, koja je tek diplomirala povijest na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poradi svoje neupu-
enosti, podugo se opirala Tumanovu zahtjevu da pri-
hvati rad na toj monografiji, pod izgovorom da se o
Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj nema to vie pisati, jer je
sve ve napisano i objanjeno. Obmamljena pamfle-
tskim napisima Mate Rajkovia, ime Balena, Viktora
Novaka, Ferde ulinovia, te mnogobrojnim novi-
nskim feljtonima sroenim na isti kalup, ona je zaista tako
i mislila. Tijekom vremena Fikreta Buti sve se vie
uivljavala u problematiku postanka Nezavisne Drave
Hrvatske i njezina postojanja, tako da je u razgovoru
nesvijesno rabila nazivlje i jezine izriaje uobiajene u
Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, te se poesto alila na
nedostatak vremena i injenicu da je hrvatski ratni arhiv
stranica 4

prenesen iz Zagreba u Beograd, zapravo iz Hrvatskog
dravnog arhiva u beogradski Vojnoistorijski institut,
u koji je teko dobiti pristup i u kojemu uz svakog
istraivaa hrvatske dravne i ratne povijesti neprestano
bdije naoruani vojnik, kojemu se moraju dati na pregled
sve nainjene biljeke. Ona, a i drugi znanstveni radnici u
Institutu, znali su poesto izrei svoje negodovanje zbog
te injenice i podsjetiti se vremena kad je ban i grof Karlo
Khuen-Hedervary bio usred Hrvatskog sabora oamaren
i udaren nogom u stranjicu, zato to je dio hrvatskog
arhiva poslao u Budimpetu.

Fikreta Jeli-Buti radila je na ovoj monografiji
skoro punih petnaest godina, pa je stoga razumljivo da
knjiga obiluje mnogim podacima, koji su i najupue-
nijem itatelju, slabo ili nikako poznati. Meutim, u njoj
su isto tako lako uoljive pojedine netonosti, ishitrene
tvrdnje, a i poesto zatajivanje ili zaobilaenje znanstve-
ne istine, pa i neznanstveno suprostavljanje nepobitnim
injenicama. Autorica je olako dopustila da je zavedu
"istrani i sudski materijali narodne vlasti iz procesa
odranih jednom broju glavnih nosilaca ustakog
reima". Osim toga, u monografiji je vidljiva stanovita,
unaprijed odreena, politika tendencija, kojoj je auto-
rica morala prilagoditi svoje analize i zakljuke. Tako ona
ustvruje da su ustae, u svojoj iskljuivosti i mrnji,
najveu vanost polagali "na objanjavanju opra-
vdanosti upotrebe sile svih sredstava prinude i terora
u postizanju glavnih ciljeva pokreta", te da je "parola
osvete davala (je) osnovni ton i u obuci kadra i u
samoj propagandi" (str. 26). Tu svoju tvrdnju ona po-
tkrepljuje citatima iz Ustae, vjesnika hrvatskih revo-
lucionaraca, u kojima se kae:


stranica 5

Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupilo toliko
doklaarenih iardija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji
ivu od hrvatskog naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i
da mu pomognu u njegovoj nadovjenoj borbi za slobodu, oni
slue tuinskom nametniku i tiranu, a piju i siu krv hrvatskom
seljaku i radniku. Ustaa, srpanj 1932.
Revolucijom, krvlju i orujem treba sruiti tuinsku tiraniju
i uspostaviti nezavisnu dravu Hrvatsku. U tu svrhu kupe se
borci u revolucionarne ustake redove, za taj cilj opremaju se i
naoruavaju ustae. Ustaka hrvatska revolucionarna organiza-
cija znade uzroke nesree, nu znade i sredstva, kojima se stie
sloboda, spas i srea hrvatskog naroda. U tom cilju, na tom putu,
pregaziti e sve zapreke vrstom oruanom rukom.
Ustaa, veljaa 1932.

Razraujui dalje tu svoju tvrdnju autorica otvoreno
priznaje da je Hitlerova "Njemaka bila zainteresirana
za stabilan poloaj Jugoslavije" i da "joj je davala
podrku" (str. 30), ona citira (str. 31) pisanje Ustae iz
listopada 1932. u kojemu se napadaju svi oni "koji ne
znaju i koji nee da znadu, daje doba papirnate i
jezine borbe prolo, da nita nije koristilo, da sada
vodi i da e voditi glavnu rije portvovanost, revo-
lveri, bombe i otri bodei hrvatskih ustaa (...)", ali pri
tome potpuno zaobilazi injenicu da je u to vrijeme, a i
mnogo godina kasnije komunistika promidba imala ista
obiljeja i da je ustvrivala iste neosporne injenice u
emu se posebno ikticao Proleter, glasilo Centralnog
komiteta Komunistike partije Jugoslavije, koji je
izlazio od godine 1929. do 1942. Radi ilustracije navo-
dimo nekoliko citata iz Proletera, kojemu je jedno
vrijeme bio urednik i J osip Broz Tito:

Mase radnog naroda dovedene do nezapamene bede i ne-
volje pljakakom kapitalistikom i veleposjednikom politi-
kom velikosrpske vojno-faistike diktature i privrednom
krizom diu se na borbu protiv vlade krvavog kralja Aleksandra
poslednjeg. Po itavoj zemlji valja se talas protesta protiv zloi-
stranica 6

nake vojno-faistike diktature. Usprkos zabrana odravaju se
sastanci i zborovi, sve ee i ee dolazi do demonstracija i
sukoba radnika i seljaka sa policijom i andarima. Radniki
trajkovi se mnoe usprkos terora vlade i poslodavaca i izda-
jstvu socijalfasistikih voa. Gladni seljaci u masama juriaju na
dravne magazine i raznose odatle ito da nahrane svoje poro-
dice, isteruju iz sela ekzekutore koji dolaze da prodadu seljaku
poslednju kravu i njivu za porez i dugove zelenaima. Mesti-
mice radnici i seljaci odlaze u umu i zapoinju ustaku borbu
protiv dravnih vlasti. ak i u vojsci, koju je velikosrpska bu-
roazija i njena monarhija smatrala za svoj najsigurniji oslonac i
naroito uvala od svakog revolucionarnog uticaja, poinju da
se organiziraju pobune vojnika i oficira. Nezadovoljstvo se iri
iz dana u dan, iz dana u dan se svrstaju u borbu novi slojevi
radnika, seljaka, gradske sirotinje, radne inteligencije, ugnje-
tenih naroda. Fronta boraca protiv diktature raste svakim danom
i sve vie potkopava tlo pod nogama diktature. Proleter, broj
26, rujan 1932.

Svi kao da oekuju dan opte osvete, dan kad e otpoeti
opta i odluujua borba protiv omraenog reima. (...) U ta-
kvim sluajevima radnicima i seljacima treba tumaiti, da nije
dovoljno ako se sa stisnutom pesnicom u depu eka neki
"osvetniki dan". Ni jedan narod i ni jednu klasu ne moe nitko
osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslo-
bode. Vojno-faistika diktatura nee se raspasti automatski
sama od sebe. Svrgnue velikosrpske voj.-fa. diktature nee se
izvriti na taj nain to e jednog lijepog dana da se dignu mase
same od sebe na oruani ustanak. Oruani ustanak masa mora se
pripremati i to uporno i sustavno. Put koji vodi ka oruanom
ustanku masa jeste uvlaenje njihovo u svakodnevnu borbu za
pojedine i djelomine zahtjeve, irenje i jaanje te borbe i podi-
zanje njeno na stupanj ope borbe protiv diktature. Voj.-fa.
diktatura, nacionalno i socijalno ugnjetavanje, izrabljivanje sa
strane poslodavaca, zelenaa, banaka i veleposjednika sve to
moe se sruiti i unititi samo na osnovu razvijanja svakodnevne
borbe u fabrikama, selima i ulicama.
"Uzdaj se u se i u svoje kljuse" - veli narodna poslovica. Borbu
treba voditi sada i ne ekati da netko drugi doe i tu borbu vodi.
Proleter, broj 2, veljaa 1933.

stranica 7

Brojni lanci u Proleteru zavravali su parolama:
"Dole velikosrpska vojno-faistika diktatura! ivela
radniko-seljaka vlada! Napolje sa srpskim ino-
vnicima, andarima i policijom! Za slobodu tampe,
zbora i dogovora!" (Proleter, br. 24, rujan 1932.),
"Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-faistike
diktature! (Proleter, br. 2, veljaa 1933.), "Ne dajmo
da faisti i furtimai mute i da razbijaju slogu hrva-
tskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti,
u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka!
Dokaimo i rijeju i djelom, da smo mi pravi sinovi
hrvatskog naroda! Dokaimo da mi volimo svoj narod
i svoju domovinu! (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Napisi iz toga doba protiv "doklaarenih iardi-
ja" i svih neprijatelja koji "piju krv" hrvatskom narodu
(Ustaa) i poziv da se to prije obrauna "sa srpskim
inovnicima, andarima i policijom" (Proleter) nije
bio izraz nikakve iskljuivosti ili mrnje ustaa i komu-
nista, nego borba "protiv svakog oblika nacionalnog
ugnjetavanja sa strane srpskih zulumara" (Proleter,
br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je "doba papirnate i
jezine borbe prolo, da nita nije koristilo" (Ustaa) i
da "ni jedan narod i ni jednu klasu ne moe nitko
osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne
oslobode" (Proleter) ostale su, naalost, nepobitne
povijesne injenice sve do dananjih dana.

Na prijeratno pisanje Ustae i Proletera u brojnim
lancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika,
glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilake
fronte ili krae reeno partizanskog Vjesnika, kojega su
ureivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao dananji
zagrebaki Vjesnik. Iz tih lanaka mogli bismo navesti
stranica 8

podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti
zaista mislili da e kroz klasno osloboenje hrvatski narod
postii i nacionalnu slobodu, koja mu je u faistiko-
monarhistikoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana.
Navodimo tek neke citate:

Radnika klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugosla-
venskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim to je
kao dio hrvatskog naroda bila izloena raznim oblicima nacio-
nalnog potlaivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni
izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (...) Radnika klasa
Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljatvom, zadala (je) osjetljive
udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim
redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost.
Vjesnik, br. 12., svibanj 1942.

Pasivnost, ekanje i raunica nije osobina naeg naroda. (...)
Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne
dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba
boriti. (...) U narodno-oslobodilaku borbu mora danas da
pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje
more, njive i planine... (...) Velikosrpska ovinistika klika uz
svesrdnu pomo okupatora naotrila je svoje zube i usmjerila
svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i
direktnu pomo ake hrvatskih izroda.
Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942.

Mnogonacionalna Austrougarska monarhija u kojoj su
stoljeima robovali brojni, preteno slavenski narodi, nestala je
1918. godine pod udarcima Antantinih armija na frontama i pod
unutranjim udarcima potlaenih naroda: Poljaka, eha,
Slovenaca, Hrvata itd. Ovi narodi, koji su desetljeima vodili
oslobodilaku borbu, ustali su u toku rata 1914-1918., osobito
nakon revolucionarnih dogaaja u Rusiji i zadali smrtonosne
udarce nasilnikoj monarhiji. Uslijed nepostojanja organizirane
revolucionarne snage hrvatski narodu tom najpogodnijem
povijesnom momentu nije uspio ostvariti svoje davne ciljeve,
nego je pod pritiskom velesila pobjednica, velikosrpske politike
a naroito izdajom vodeih politiara u Hrvatskoj uao u sklop
versajske Jugoslavije i tako polufeudalni austromaarski jaram
stranica 9

zamijenio velikosrpskim, Antanta je naime na ovome dijelu
Evrope trebala svoju strateko-politiku poziciju, velikosrpska
gospoda traila su poveanje Srbije, stvaranje velikosrpske
drave, a izdajnika vodstva hrvatskih politikih klika iz straha
pred revolucionarnim valom naroda traila su spas svojih
sebinih interesa i pozicija u naruju velikosrpske arijske i
generalske reakcije. Tako je 1. XII 1918. protiv volje hrvatskog
naroda, protiv volje svih ostalih nesrpskih naroda, a bez pitanja i
privole i samog srpskog naroda, stvorena versajska tvorevina
Kraljevina SHS, kasnije J ugoslavija, u kojoj ne samo to nije
ostvareno nikakvo i niije osloboenje ni ujedinjenje, nego je
postala glavnjaom svih naroda, u kojoj je i sam srpski narod, za
volju odranja te reakcionarne tvorevine izgubio sve one demo-
kratske tekovine, koje je u dugim i krvavim borbama izvojevao
u predratnoj Srbiji. (...)
23 godine ivotarila je nasilno stvorena versajska J ugo-
slavija. itava povijest te reakcionarne tvorevine nije nita
drugo do povijest besprekidnog, stalno pojaavanog nasilja,
pljake i terora nad svim potlaenim narodima Jugoslavije -
povijest oslobodilakih borbi i rtava naroda protiv veliko-
srpskog jarma. - Vjesnik, br. 19, prosinac 1942.

U 20-godinjem razdoblju ivota u versajskoj dravi
hrvatski je narod amio u najcrnjem nacionalnom ropstvu,
izloen politici bezprimjerne pljake i terora od strane veliko-
srpske arije. Ne imajui ni asa nita protiv bratskog srpskog
naroda i zajednikog dravnog ivota s njime, hrvatski je narod
bio prinuen da kroz itavo to razdoblje vodi ogorenu borbu za
nacionalnu slobodu i opstanak protiv klike velikosrba, koji su
izazivali razdor i nacionalnu mrnju, razvili krvavu politiku
nacionalnog ugnjetavanja, vladajui nasilnikim protunarodnim
metodama i nad samim srpskim narodom, ime su pripremali
preduvjete sloma drave i ropstva svih naroda J ugoslavije.
Odmah nakon stvaranja drave beogradska je arija
opljakala hrvatski narod i sav preanski svijet, najprije 1919. g.
kada je pri markiranju krunskih novanica jednostavno oduzela
20 posto od ukupnog iznosa svim imaocima kruna a zatim 1920.
g. iste te imaoce kruna sa razmjenom 4 krune za 1 dinar ponovo
opljakala za jo vie stotina milijuna dinara. itava kasnija
financijalna politika voena je u istom protunarodnom i protu-
hrvatskom duhu, naroito putem pljakake inflacije stabili-
stranica 10

zacije dinara, to su naroito teko osjetili radniki i seljaki
slojevi svih zemalja J ugoslavije.
itavih 20 godina poreska politika zasnivala se na nera-
zmjerno viem optereenju Hrvata i preana, a poreski araf
naroito je lopovski i andarski radio u tim krajevima. Kroz 10
godina od 1918. do 1928. g. najnia stavka kuarine u Hrvatskoj
bila je tri puta via od one u Srbiji, zemljarina plaala se dva
puta vie. Porezno optereenje po stanovniku za period od
1924.-1929. u Hrvatskoj iznosi 406 dinara, a u Srbiji 180 dinara
prosjeno. Ukupno hrvatski je narod 1925. g. plaao za 19 posto
vie poreza nego prije rata 1914-1919.
Kreditna politika dravnih zavoda i pitanje razduenja selja-
kih masa bile su obine igrae karte u rukama raznih stranakih
klika i reima naroito u izbornim kampanjama, a uvijek zado-
jene protuhrvatskim duhom. Za teke industrijske krize 1929.
godine politika beogradske arije sunovratila je u propast
desetke hiljada malih hrvatskih tedia i njihove utede samo iz
rivalstva, konkurencije prema zagrebakim bankama, kojima je
drava uskratila pomo u jednom tekom asu i prouzroila
katastrofu, ije su trokove platili u prvom redu hrvatski radni-
ki i seljaki slojevi. Znaajno je napomenuti, da je u to isto
vrijeme drava od narodne imovine godinje otkidala po 45
milijuna dinara kao pomo bjelogardejskom olou, koji se
ugnijezdio u Beogradu, tom sreditu protusovjetske akcije.
(...) Ukratko od godine 1919.-1938. svi dravni prorauni
iznosili su okruglo 180 milijardi dinara od ega je Hrvatska u
porezima i drugim putevima doprinijela 60 milijardi. Od te
svote za dravne potrebe u Hrvatskoj utroeno je okruglo 30
milijardi, a ostalih 30 izneseno je iz Hrvatske svakako ne u
srpska sela ili palanke, ve u pretince beogradskih-arijskih
glaveina.
Prosvjetna i kulturna politika voena je u Hrvatskoj planski
u protuhrvatskom duhu, naturajui djeci u kolama velikosrpske
teorije, pjesme, udbenike, jezik, nastavno osoblje i duh, guei
svako istinsko i nacionalno hrvatsko nastojanje ak zlorabei i
samo hrvatsko ime i kompromitirajui ideju dravnog jedinstva,
koja je postala maskom za svaku protunarodnu i napose
protuhrvatsku rabotu.
Hrvati su kao Hrvati na svakom koraku bili terorizirani i
ikanirani, sudbinom itavog naroda vladala je samovolja trulih
reima. Od masovnih teroristikih napada na hrvatsko radnitvo
stranica 11

i seljatvo, od progona inteligencije pa do hapenja vodeih
politiara na elu sa Stjepanom Radiem 1924.-1925., do
njihovog ubojstva usred beogradske skuptine 1928., pa preko
6. januara do nevienih nasilja na izborima 1935. g. i izbe-
zumljenog pucanja na hrvatske manifestacije i zborove, kroz sve
te velikosrpske zloine protee se linija jedne protuhrvatske
politike, koja ni u Srbiji nije imala nita srpskog ni narodnog.
Deseci hiljada osuenih na dravnim sudovima za zatitu
drave, pune robijanice, glavnjae, batinanje kao neophodan
sistem, to dopunjuje sliku one mrane prolosti za kojom danas
lane suze liju londonske izbjeglice i Maek-Krnjevieva
izdajnika druba.
Kroz 20 godina opstojanja velikosrpske drave, na elu
dravne uprave smijenilo se preko 40 vlada sa oko 700
ministara. Nikada nijedna vlada nije dola na vlast niti je bila
oborena parlamentarnim putem, sve su se uvijek ravnale,
dolazile i odlazile utjecajem zakulisnih faktora, napose arije.
Hrvatski narod ne samo to nije imao nikakvog utjecaja na
vladinu politiku, ve su sve vlade bile izrazito protivhrvatske pa
ak i one malobrojne "zajednike, sporazumake" stajale su u
znaku potpune premoi beogradske arije.
U vojsci i njenim vrhovima uope nije bilo predstavnika
hrvatskog naroda, pa ba to to su generalske klike djelovale bez
ikakve kontrole naroda uope i posebno hrvatskog naroda,
dovelo je dobrim dijelom do toga, da su se u tim vrhovima
ugnijezdili protunarodni tipovi, koji su se u pogodnom trenutku
lako razvili u petokolonae, to su se nesavjesno titrali naim
narodima i konano ih bacili u faistike ralje.
Nije nikakvo udo da se protunarodni i protuhrvatski duh
stalno irio i vrsto ugnijezdio u itavom aparatu drave, koja je
i nastala kao barikada narodnih neprijatelja pred svojim
narodima.
Prvi izbori u zemlji, izbori za Ustavotvornu skuptinu
izvreni su na temelju statistike puanstva iz 1910. godine
toboe radi "brojnih ratnih rtava Srbije", a ustvari je to bila
izborna manipulacija, da bi se olakalo stvaranje veine za ce-
ntralistiki ustav. Zatim izglasavanje Vidovdanskog ustava,
temeljnog dravnog zakona, izvreno je grubom povredom na-
rodnih prava i demokratskih naela, obinom kupovinom
glasova neznatnih manjina, a uz odsustvo i protiv predstavnika
radnog naroda, 58 poslanika KPJ i svih predstavnika hrvatskog
stranica 12

naroda, poslanika HRSS dakle protiv volje najpozvanijih
slojeva i naroda. Zar je ta i takva tvorevina mogla postati neim
drugim, ve glavnjaom naroda, napose glavnjaom hrvatskog
naroda? (...)
Nijedan narod, ponajmanje hrvatski narod, ne moe danas
poaliti za tim omraenim stanjem koje je obiljeeno bespra-
vnou, nasiljem, terorom i pljakom od strane velikosrpske
arije, a izdajom i stalnim obmanjivanjem od strane veine
vodstva HSS-a.
Vjesnik, br. 1, sijeanj 1943.

Nedavno su nai borci na Baniji u borbi zarobili jednog
majora domobranskog zdruga. Kad su mu na presluanju
dobacili, da je izdajica hrvatskog naroda, jer se bori protiv
slobodne Hrvatske, zarobljeni major ree:
- J a se borim za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, J a sam
maekovac ...
Vjesnik, broj 16, 16. kolovoza 1944.

Zaista, ideja slobodne i nezavisne Hrvatske duboko je
usaena u svakom Hrvatu, bez obzira na njegovo soci-
jalno podrijetlo i osobno ideoloko i politiko uvjerenje.
Istina je da su ideoloke opreke i razliiti politiki nazori
razdvajali hrvatske ustae, komuniste, maekovce i one
koji su pripadali drugim politikim pokretima, strankama
ili grupama, ali ideja hrvatske dravnosti i slobode njih je
ipak zbliavala i oni su u razliitim, i ne ba povoljnim
prilikama, suraivali na oivotvorenju te ideje. U dana-
njem vremenu injenice o toj suradnji najpomnije se
kriju i dokumenti o njoj unitavaju, ali se zato stare,
izumrle i ve zaboravljene opreke nastoje oiviti.

Fikreta Jeli-Buti ne samo da prikriva njoj vrlo
dobro poznate povijesne injenice o poetnom jedinstvu
hrvatskih komunista i ustaa i o njihovoj suradnji i zaje-
dnikoj borbi protiv velikosrpske Jugoslavije, a za slo-
bodnu i nezavisnu dravu Hrvatsku, tovie, ona izvre
povijesnu istinu, te se uz to poziva na Proleter, na ijim
stranica 13

stranicama se oituje potpuno druga zbilja. Razglabajui
o akciji hrvatskih ustaa na Velebitu u rujnu 1932.
(Velebitski ustanak), o ciljevima i politikim domaajima
te akcije, ona pie (str. 41):

Poslije ustake akcije u Lici, vlasti su pootrile policijski i
andarmerijski nadzor nad mnogobrojnim osobama, a slijedile
su i otre represalije nad samim stanovnitvom. U nekim opi-
nama odrane su konferencije s istaknutim opozicionim politi-
kim linostima, koje su bile upozorene na posljedice zbog
ukljuivanja u ustaku propagandu. Pod sumnjom ustake
propagande vrena su hapenja i u drugim krajevima Hrvatske.
Istodobno je akcija ustaa naila na stvarnu osudu progre-
sivnih snaga u zemlji, u prvom redu Komunistike partije
J ugoslavije.

Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici
donosi izvjetaj o toj ustakoj akciji u lanku pod na-
slovom "Ustaki pokret u hrvatskim krajevima" u
kojemu se kae:

U posljednje vrijeme poinje da se iri osobito u Lici i
sjevernoj Dalmaciji ustaki pokret protiv srpskih okupatorskih
vlasti. Bilo je vie sukoba izmeu naoruanih ustaa i andara.
Meu ibenikom i Benkovcem ustae su digli u zrak etiri
andarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustae 5
andara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da ugui pokret
proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400
andara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih
puaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati
neregularni odredi takozvane "Narodne odbrane" Koste Peanca
(srpski komite). Jugoslavenske torpednjae krstare meu
Rijekom i Splitom i najstroe paze da se iz Italije ne bi
vercovalo oruje ustaama. Po selima ne smije se poslije 8 sati
u vee izlaziti iz kua, a kad neko hoe da nekamo putuje, mora
moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustakim pokretom hapse se
ljudi po selima u masama. J avljaju iz Zagreba da tamo u
policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga
oko 90 uhapenih iz Zagreba radi zadunica Hraniloviu. Kod
Gline, gdje je nedavno bila seljaka pobuna bilo je prema
stranica 14

vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.
Iz svih tih vijesti - koje djelomino potvruje i slubena
agencija Avala - vidi se da situacija u J ugoslaviji postaje iz dana
u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror reima nad stano-
vnitvom prevrili su ve sve mjere i seljaci dovedeni do oaja
bjee u umu i sa pukom u ruci poinju da se bore protiv
velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaki pokret zapoinje
u Lici i sjevernoj Dalmaciji - najsiromanijim krajevima J ugo-
slavije - moe se zakljuiti da socijalno-ekonomski momenti
igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali znaenje nacionalnog
momenta takoer je veliko, jer je pokret najvie razvijen u
hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.
Komunistika Partija pozdravlja ustaki pokret likih i
dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.
Dunost je svih komunistikih organizacija i svakog komuniste
da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.

U lanku se nadalje kae da je "borba za rairenje
masovne baze ustakog pokreta" zadaa komunista, jer
"velikosrpska vojno-faistika diktatura ne moe da
se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez uea
najirih masa", te da "borba za nacionalno oslobo-
enje treba da bude ispunjena konkretnim sadrajem
i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe
protiv mjesnih bogataa-lihvara, kole itd." lanak
zavrava tvrdnjom da se komunisti bore:

protiv nacionalnog i socijalnog potlaivanja, za
samoodreenje potlaenih naroda do otcejepljenja za
vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju
najaktivnijeg uea u ustakom pokretu i predvode
taj pokret, vezujui borbu ustaa za nacionalno
osloboenje sa borbom irokih masa radnog naroda
za rad, hljeb, zemlju i slobodu.

Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za velja-
u-oujak 1933. potvreni su ovi raniji stavovi Centra-
stranica 15

lnog komiteta Komunistike partije Jugoslavije u odnosu
na ustaki pokret. Preko itave prve strane i polovice
druge toga broja Proletera zauzima lanak pod naslovom
"Za svakodnevne interese radnog naroda" u kojemu
su iznesene i slijedee tvrdnje i programatski stavovi:

Preduslovi revolucionarne krize u J ugoslaviji postepeno, u
posljednje vrijeme naglo, sazrijevaju. J edinstvo versailleske
J ugoslavije ugroeno je i iznutra i spolja. Velikosrpska
vojno-faistika diktatura nalazi se zbog toga u raspadanju. Ona
ne moe da nae izlaz i spas niti u poputanju niti u zaotravanju
svoga terora.
(...) Ogromno nakupljeno nezadovoljstvo, razoaranost,
ogorenost radnoga naroda podie val njegove borbenosti. Val
borbenosti pokreta ugnjetenih naroda i radnike klase i najirih
slojeva upropatenog seljatva i osiromaenih srednjih slojeva
uspinje se naglo. Rokovi koji nas dijele od zamanih dogaaja
kratki su! (...)
U toku posljednjih dva tri mjeseca dolo je u J ugoslaviji do
niza dogoaja, koji su traili i trae od svega naeg partijskog
lanstva brzo i konkretno reagiranje kako u usmenoj i pismenoj
agitaciji n. pr. povodom akcije ustaa u Lici i Hrvatskom Primo-
rju bio je pravilan i uinjeni su dovoljno uspjeni pokuaji, da se
mase ugnjetenih naroda sa tim stavom upoznaju. Ali treba
otvoreno priznati, da partija nije uspjela da povodom ustake
akcije pripremi i razvije i u dubinu i u irinu nacionalno-
revolucionarnu borbu ugnjetenih masa. Partija je nedovoljno
konkretno vodila borbu protiv divljeg terora koji bijesni u Lici i
u Hrvatskom Primorju. (...)
iroke mase narodne sve vie dolaze do uvjerenja da su
komunisti u pravu, kada su tvrdili i tvrde, da sve nade srbijanske
buroaske opozicije o dobrovoljnom pristajanju v.-f. diktature
na promjenu oblika buroaske diktature, na raspis izbora za
konstituantu itd. predstavljaju samo zabludu, koja smeta i
oteava borbu protiv v.-f. diktature. Ali te iluzije jo uvijek
igraju vanu ulogu u zavaravanju masa i njih treba uporno
razobliivati.
Iluzije vostva Seljako-Demokratske Koalicije i Slovenske
Ljudske Stranke, da e faistika diktatura s njima pregovarati
na bazi njihovih zagrebakih i ljubljanskih posrednikih i
stranica 16

sporazumakih punktacija, takoer su skrahirale. Skrahirale su
zato jer su nosioci diktature svijesni, da bi hrvatski i slovenski
nacionalno oslobodilaki pokreti masa radnoga naroda pregazili
pregrade koje njihovoj borbi za osloboenje hoe da postave
nacionaino-reformistiki voe. Ali mnogi nai partijski drugovi,
kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji, nisu jo shvatili sav
zamaaj potrebe pravilnog partijskog rada na pomaganju
nacionalno-revolucionarnih pokreta. Tu se ne radi samo o plato-
nskoj solidarnosti sa nacionalno oslobodilakom borbom, nego
je potrebno, da organizacija vodi ilavu borbu za ostvarenje
rukovodstva radnike klase u cijeloj borbi ugnjetenih naroda. To
znai, da borbu protiv sviju oblika nacionalnog sporazumatva i
njegovih nosioca i predstavnika treba udesetorostruiti. Borba
za hegemoniju (za rukovodeu ulogu) radnike klase u borbi
nacionalno ugnjetenih i seljakih masa isto kao i pojaana borba
protiv vostva raznih graanskih i sitnoburoaskih opozicionih
grupa jeste jedan od najvanijih uslova pobjede radnog naroda u
borbi sa tlaiteljima i ugnjetaima.
Interniranje voa nacionalno-sporazumake i preanske si-
tnoburoaske opozicije i ope pootrenje terora opasno ugro-
ene velikosrpske diktature zaotrilo jeposljednjih tjedana sve
suprotnosti u zemlji. Masovni pokreti protiv velikosrpske
vojno-faistike diktature pojaani su, zablude i iluzije buro-
aske opozicije i nacionalnog sporazumatva meu njima, jo su
jake, ali su i one pokolebane. Tijesno povezivanje sa tim
masama radi sistematskog pripremanja i voenja akcija masa
protiv terora faistike diktature vrlo jevana zadaa svih naih
organizacija.

Takvo pisanje Proletera bilo je potpuno u skladu ne
samo s politikim uvjerenjem hrvatskih komunista, nego i
sa zakljucima Prvog kongresa Kominterne u kojima se
kae da je "jugoslavenska drava stvorena primjenom
sile", te da ona ne posjeduje dravnu individualnost, ve
je kao "vazalna drava Antante" umjetno stvorena
(Teze o meunarodnoj situaciji i o politici Antante.
Prvi kongres Tree mternacionale, Rad, Beograd
1953., str. 242). Prvi kongres Kominterne nagovjetava
svjetsku proletersku revoluciju u kojoj e biti rijeen i
stranica 17

problem hrvatske drave, jer e se "proizvodne snage
svih zemalja osloboditi stege nacionalnih drava, uje-
dinivi narode u najtjenjoj ekonomskoj suradnji na
bazi opeg privrednog plana i dati mogunost i najsla-
bijem i najmalobrojnijem narodu da slobodno i neza-
visno upravlja poslovima svoje nacionalne kulture,
bez ikakve tete za ujedinjenu i centraliziranu euro-
psku i svjetsku privredu" (n. dj., str. 245). U toj revo-
luciji nestat e Kraljevina SHS, jer u njoj ivi nekoliko
nacija pod vlau "srpske birokratske veleposjednike
oligarhije" (An das Proletariat der Balkan und Do-
nau, Verlag der Kommunistischen Internationale, Ha-
mburg 1920., str. 233). Obraajui se balkanskim komu-
nistima Kominterna kae da stvaranje Kraljevine SHS
znai "ogromno teritorijalno poveanje Srbije" (n. dj.,
str; 231).

Peti kongres Kominterne (17. lipnja do 8. srpnja
1924.) donio je zakljuak da se "opa parola prava
naroda na samoodreenje koju istie KPJ, mora
izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i
Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih
nezavisnih republika" (Podloga ujedinjena. Kongres
ujedinjenja. Prvi kongres KPJ. Istorijski arhiv
Komunistike partije Jugoslavije, tom II, Kongresi i
zemaljske konferencije KPJ 1919-1937. Istorijsko
odeljenje Centralnog komiteta KPJ , Beograd 1949., str.
421).

Na etvrtom kongresu KPJ odranom 6. studenoga
1928. u Dresdenu zakljueno je, da je atentat na Radia
poetak jednog "ubrzanog razgoliavanja i suavanja
baze hegemonije velikosrpske buroazije, poetak
jednog novog perioda poveanih nacionalnih sukoba i
stranica 18

zaotravanja dravne krize, perioda u kome potlaeni
narodi Jugoslavije otvoreno postavljaju pitanje svoje
borbe za nacionalnu nezavisnost, za otcjepljenje" (n.
dj., str. 147).

Objanjavajui stav hrvatskih komunista prema slo-
bodnoj i nezavisnoj hrvatskoj dravi i njihova nastojanja u
tom pravcu dr. Franjo Tuman u svojoj knjizi "Velike
ideje i mali narodi" (drugo, proireno izdanje, Matica
hrvatska, Zagreb 1970., str. 265-268) pie:

Najvii izraz angairanja Komunistike partije Jugoslavije
oko rjeavanja hrvatskog nacionalnog pitanja bio je pokuaj
stvaranja Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta u
doba estosijeanjske diktature. CK KPJ je potkraj 1932. pokre-
nuo i izdavanje glasila tog pokreta pod imenom Hrvatski put,
koje je tiskano u inozemstvu a bilo je namijenjeno preteito
hrvatskom selu.
U duhu ope linije Tree komunistike internacionale, koja
je u razdoblju od 1924. do 1934. zastupala stajalite da J ugo-
slaviju kao versaillesku tvorevinu i tamnicu naroda treba razbiti,
kao "cilj borbe Hrvatskog Nacionalnog Revolucionarnog
Pokreta" bilo je postavljeno "izvojtenje samoodreenja hrva-
tskog naroda, oivotvorenje njegovog prava na otcjepljenje od
Jugoslavije, ujedinjenje, nezavisnost i osloboenje hrvatskog
naroda od velikosrpskog i svakog drugog imperijalistikog
jarma, te stvaranje slobodne republike Hrvatske, u kojoj e
narod sam odluivati svojom sudbinom".
Kao zadaci borbe Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog
pokreta bijahu postavljeni: "propovijedanje, organiziranje i
voenje svakidanje borbe najirih slojeva hrvatskog naroda
protiv sviju oblika ugnjetavanja i pljake"; "protiv politikog
zarobljivanja i odnaroivanja hrvatskog naroda"; protiv
"ukidanja", "jugoslaviziranja", "posrbljivanja i faiziranja"
hrvatskih ustanova, kola i omladine; protiv "gonjenja hrvatskih
sinova na vojnu slubu izvan hrvatskih krajeva", a "za odstra-
njenje srbijanskih okupatorskih eta s hrvatskog teritorija";
protiv "gospodarskog i financijskog isisavanja i pljake
hrvatskog naroda".
stranica 19

Komunistika partija tei da ope nezadovoljstvo hrvatskog
naroda s monarhistikom Jugoslavijom iskoristi za stvaranje
nacionalno-revolucionarnog pokreta pod svojim vodstvom pa
zbog toga istie da osloboenje hrvatskog naroda pretpostavlja:
"nepomirljivu i bezobzirnu borbu protiv svih izdajica hrvatskog
naroda, te uope svih raznovrsnih saveznika i pomagaa
velikosrpske diktature"; "odluno suzbijanje opasnih ideolokih
zabluda i obmana, koje postoje u hrvatskom nacionalno-
oslobodilakom pokretu, kode borbi za osloboenje hrvatskog
naroda, a stvarno koriste ili velikosrpskim ugnjetaima i
njihovim francuskim imperijalistikim pokroviteljima ili
stavljaju pokrete za osloboenje u slubu drugih stranih
osvajaa".
Kao glavne zablude navode se: a) "zablude, da se oslo-
boenje Hrvatske moe postii federalistikim i kakvim bilo
preureenjem imperijalistike Velike Srbije, prozvane J ugo-
slavijom, putem novog "sporazuma" bilo sa sadanjim vlasto-
drcima, bilo s kojim drugim predstavnicima velikosrpske vla-
dajue klase, a pod pokroviteljstvom francuskog ili engleskog
imperijalizma"; b) "Zablude, da se osloboenje Hrvatske moe
postii u s av ez u s o s v a j a k i m talijanskim,
maarskim, bugarskim i drugim faizmom"; c) "Pacifistika
miroljubivost prema tlaiteljima i pasivno ekanje da se veliko-
srpski jaram srui sam od sebe"; d) "Zablude, da se uporna
revolucionarna borba najirih slojeva... moe nadomjestiti
atentatima... te upadima ustakih eta, zavisnih od stranih
osvajaa. Ali, ustaku borbu, koja nie iz nezadovoljstva i
otpornosti irokih slojeva narodnih, treba svima silama
organizirati i predvoditi (potcrtano u izvoru, F. T.).
Na osnovi toga kao programatski cilj postavljeno je suzbi-
janje sviju zabluda vodstva razliitih stranaka i struja, a isto-
dobno "svestrano pomaganje borbe pristaa tih stranaka i
skupina i zajednika borba s njima (potcrtano u izvoru, F. T.)
protiv raznih oblika i naina ugnjetavanja hrvatskog naroda", i
stvaranje saveza s nacionalnooslobodilakim pokretima u osta-
lim zemljama J ugoslavije koji se bore protiv "vojno-faistike
diktature i velikosrpske monarhije" i priznaju hrvatskom narodu
pravo na samoodreenje.
Iako Kominterna poslije dolaska Hitlera na vlast u Njema-
koj (1933.) zbog faistike opasnosti mijenja stav prema J ugo-
slaviji tako da marseilleski atentat na kralja Aleksandra ocje-
stranica 20

njuje kao "napad faizma na demokraciju", predstavnici
hrvatskog komunistikog pokreta teko i nevoljko primaju tu
promjenu. Hrvatski put, koji je kao glasilo HNRP izlazilo do
1936. nastavio je pisati uglavnom u istom duhu. Na poetku
1935. list pobija miljenje da se "hrvatski narod ne moe
osloboditi" jer je malen i bez svoje vojske dok "Srbi imaju svoju
vojsku, andare i policiju". Takvom malodunom stajalitu list
suprotstavlja argumente da je "hrvatski narod brojano gotovo
jednak Srbima", a zajedno sa Slovencima, Makedoncima, Crno-
gorcima i ostalim ugnjetenim narodima sainjava ogromnu
veinu, a u vojsci su i sinovi hrvatskog i ostalih potlaenih
naroda, koji e u "odlunom momentu stati na stranu" svoga
naroda.
Pozdravivi jedinstvenost i izbornu pobjedu hrvatskog
naroda na svibanjskim izborima 1935. Hrvatski put podvrgava
kritici pacifistiku sporazumasku politiku vodstva HSS-a koje
ne prua otpor divljanju i krvavom nasilju orunitva i redarstva
beogradskog reima. Konstatiravi da je "hrvatski narod za tu
sporazumasku politiku platio deset puta toliko rtava" i da mu
nedostaje "odluno vodstvo i vojnika priprava", list upuuje
poziv: "Hrvati organizirajte svoje obrambene ete, koje e znati
i moi da suzbiju andarska nasilja i da pou u borbu za
slobodnu Hrvatsku Republiku".

Ustaka akcija na Velebitu i policijski teror koji je
nakon nje uslijedio zbliio je hrvatske komuniste i ustae,
oni su se meusobno potpomagali, pa i zajedniki nastu-
pali protiv velikosrpske Jugoslavije, o emu postoji velik
broj dokumenata. Proleter, br. 2 iz veljae 1933. na 5.
strani objavljuje veliki lanak pod naslovom "Za pomo i
osloboenje politikih i vojnih osuenika" u kojemu se
kae:

Za vrijeme etirigodinjeg trajanja velikosrpske vojno-
faistike diktature bilo je za politike "krivice" osueno 20
ljudi na smrt, 5 na doivotnu robiju, preko 800 na 2673 godina i
6 mjeseci robije. Bez suenja bilo je na podmukli nain ubijeno
preko 100 radnikih boraca. -To su grozne injenice, nad kojima
svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner u zemljama veli-
kosrpske J ugoslavije treba da ozbiljno razmisli. Oni koje je
stranica 21

vlada dala ubiti i koje ona baca u tamnice, to su radniki,
seljaki i nacionalni revolucionarni borci. Vlada ih je dala
osuditi zato, jer su oni organizirali i predvodili radnike, seljake i
ugnjetene narode u borbu protiv sniavanja radnikih nadnica i
pogoravanja radnih uslova, protiv poveavanja poreza,
egzekucija i pljake seljaka, protiv nacionalnog ugnjetavanja i
nasilnog posrbljivanja, protiv krvavog reima velikosrpske
vojno-faistike diktature.
Sudbina ovih boraca, koji danas ame u tamnicama je
grozna. Sa njima se postupa gore nego sa obinim zloincima.
Vlada je uvela u tamnicama strahoviti reim, koji ima svrhu da
fiziki uniti politike osuenike, naroito komuniste, koji su
najmnogobrojniji po svima zatvorima. Nedavno je u kaznenom
zavodu u Mitrovici 10 politikih osuenika moralo stupiti u
trajk glau i staviti na kocku svoj ivot, da bi izvojevali
najelermentarnija prava, koja osuenici, naroito politiki,
svagdje imaju, kao to je: grijanje elija, pravo nabavljanja
hrane za svoj novac, pravo itanja knjiga, ukidanje prisilnog
posjeivanja crkve, ukidanja batinjanja i neprestanih surovih
disciplinarnih kazni.
Iz ovoga moe svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner
stvoriti zakljuak, kakav je uasan ivot na robiji onih, koji su se
borili za interese radnog i ugnjetenog naroda. Blagodarei
junakom dranju i solidarnosti politikih osuenika u
Mitrovici, kao i velikom odjeku i protestima protiv takvog
postupka vlade od strane radnih masa u zemlji i u inostranstvu,
zahtjevi mitrovakih drugova su zadovoljeni. Ali radni narod se
ne moe i ne smije zadovoljiti sa tim djelominim uspjehom. Jer
prvo, ako je poloaj politikih osuenika u Mitrovici u nekoliko,
poboljan, on je u svim drugim zatvorima jo uvijek grozan, i
drugo, radnici, seljaci i ugnjeteni narodi ne mogu se zadovoljiti
samo neznatnim poboljanjem poloaja svojih boraca u
zatvorima. Njihova je dunost voditi odlunu borbu za
osloboenje (amnestiju) politikih i vojnih osuenika, u toliko
vie to borba protiv diktature trai stalno nove rtve i to
krvava vlada, da bi uguila borbu radnog naroda u posljednje
vrijeme jo vie pojaava progone i hapenja. Samo koncem
1932. g. uhapeno je i dotjerano u glavnjae u Zagrebu i
Beogradu vie od hiljadu seljaka i radnika iz Like i Hrvatskog
Primorja. Danas vie nego ikada treba radni narod one svoje
drugove, koji ame po zatvorima, da bi zajedno s njima mogao
stranica 22

organizirati i povesti borbu protiv izrabljivanja, pljake i
ugnjetavanja koje iz dana u dan postaje sve nesnosnije.
Razviti borbu irokih masa protiv krvave diktature, za
osloboenje politikih osuenika - to je jedna od najvanijih
zadaa, koja stoji pred revolucionarnim pokretom u svima
zemljama J ugoslavije. U tu svrhu Centralni Komitet Crvene
Pomoi Jugoslavije odluio je u sporazumu sa drugovima u
zatvorima, da u veljai i oujku ove godine organizira i povede
iroku kampanju radnih masa protiv bijelog terora i za pomo i
osloboenje politikih osuenika, i to sa parolama!

- Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-faistike diktature!
- Za poboljanje poloaja sviju politikih i vojnih osuenika u
velikosrpskim zatvorima!
- Za amnestiju (bezuvjetno osloboenje) sviju politikih i vojnih
osuenika!
- Protiv muenja u policijskim zatvorima i kaznionicama! Za
najpuniju pomo politikim kanjenicima od strane najirih
masa radnika i seljaka!
- Za izgradnju i uvrivanje organizacija Crvene Pomoi!
Dolje velikosrpska vojno-faistika diktatura!

Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih politikih
promjena koje su iz nje uslijedile velebitska akcija hrva-
tskih ustaa zabiljeena je i u knjievnosti, pa i onoj
nehrvatskoj. Tako srpski knjievnik Mladen Oljaa (ro.
g. 1926.) u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo
1973., str. 361.) pie, toboe prenosei dnevnik ustakog
pukovnika Franjevia (zapravo proslavljenog hrvatskog
ustakog pukovnika i krilnika J ure Francetia):

Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. J a sam jo
1932. u rujnu predvodio ustaki odred na Velebitu. Minirali smo
vojarnu u selu Bruanima, etrnaestog rujna, na Jadovnom,
tukli smo se sa andarima po planini. Bila je paljba sa obje
strane, prsa u prsa. Teko je ranjen Stipe Devi, kojega nosimo.
Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridruuje
ustaama to su ranije pali; Hraniloviu, Soldinu i Rosiu.
Prenoili smo u Rizvanui, sa etiri ranjena, meu seljacima koji
su nam govorili: "Hrvatski narod trpi kao Krist na kriu. Vie
stranica 23

vrijedi jedan ustaa, nego cijela srpska satnija". Za veeru su
nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli
platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje
brzoglasnih ica. Poslije naeg odlaska u Italiju, andarmi su
pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli,
muili glau i eu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja
Aleksandra Karaorevia, i pokazivali im ustaku kapu i
ogrta, to su ih pronali na mrtvome Deviu.

Oljai, poput mnogih drugih komunista, dobro je
poznato druenje ustaa i komunista, njihove meusobne
simpatije, ideoloka razmimoilaenja i razglabanja, kao i
meusobna suradnja u zajednikoj borbi protiv veliko-
srpske faistike Jugoslavije. Na str. 373, 374 "Kozare"
on na slijedei nain opisuje tobonje sjeanje ustakog
pukovnika Franjevia, na susret i razgovor s poglavni-
kom dr. Antom Paveliem:

Poglavnik me pozvao u neposrednu blizinu. Srce mi je
zaigralo. Stao sam ukipljen, a Poglavnik me upitao:
- Koliko si, Franjo, proveo u Mitrovici?
- Pet godina, Poglavnic.
- Kau da si bio prgav i da si se, svakodnevno, tukao sa
andarima. J e li to istina?
- Nije zgodno da se hvalim, Poglavnie... Gotovo svakoga
jutra tukao sam se sa andarima. Ako ih nisam mogao
mlatnuti, pljuvao sam po njima, ali ni oni meni nisu ostajali
duni: obore me na zemlju ili na beton, pak me gaze
cokulama odozgo kao konji snoplju... Bio sam modar
gotovo svakog jutra - sve dok nam nisu priznali status
politikih zatvorenika.
- To je bilo onda kad ste suraivali s komunistima?
- Nismo suraivali s komunistima, Poglavnie, nego smo na
svoju ruku, kao i komunisti, istodobno kad i oni, trajkovali
glau, neka bi nam se priznao status politikih krivaca i da
nas uprava zatvora ne izjednaava s kriminalcima. Tako
smo se nali zajedno, u zahtjevima, s komunistima u trajku
glau.
- Tada su vam komunisti preoteli Balena i jo neke.
stranica 24

- Tada su vam komunisti preoteli Balena i jo neke.
- Da, Poglavnie, - rekao sam. - Tada je Balen priao
komunistima, pored Maruia i jo nekih.

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvo-
rskih zidina pojedini hrvatski borci kao ime Balen,
Marui i drugi napustili ustake redove i pridruili se
komunistima. Meutim, bilo je i obratnih sluajeva, jedan
od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdi napustio
je komuniste i pridruio se ustaama, pa je bio urednik
Spremnosti, radi ega je kasnije bio osuen na smrt i
smaknut.

Meusobnom razumijevanju ustaa i komunista
pogodovao je i njihov slian socijalni sastav. "Prema
podacima, koje je u proljee 1937. dobio u Rimu
predstavnik jugoslavenskog Ministarstva unutranjih
poslova V. Milievi, u Italiji se nalazilo ukupno 510
pripadnika ustake organizacije. Veinom su bili
smjeteni na otocima Lipari, Stromboli i Gigliu, dok
su istaknutiji ustae bili razmjeteni po dvojica u
raznim mjestima na jugu Italije. Prema tim podacima,
socijalni i profesionalni sastav ustaa u Italiji bio je:
337 seljaka, 77 radnika, 35 mornara, 17 studenata, 12
trgovaca, 10 oficira, 2 novinara, 6 ostalih profesija".
(F. Jeli-Buti, n. dj., str. 35).

Od svih hrvatskih komunista najvei ugled meu
ustaama uivao je Andrija Hebrang, prvi sekretar Ce-
ntralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske. Nakon
odravanja Osme zagrebake konferencije (25.-26.
veljae 1928.) Andrija Hebrang se ilegalno prebacio u
Austriju, gdje je bio uhvaen i predan jugoslavenskim
vlastima koje su ga osudile na 12 godina robije. Na toj
dugogodinjoj robiji on je upoznao mnoge ustake revolu-
stranica 25

cionarce i zbog svojih vrstih hrvatskih uvjerenja, ljudske
postojanosti i uzgoritosti stekao njihovo potovanje,
povjerenje i prijateljstvo, koje oni, a niti on, nisu nikada
iznevjerili unato kasnijih suprotnosti, ideolokih i ratnih
opreka. Kad je godine 1948. Andrija Hebrang bio zatvo-
ren zbog oporbe velikosrpskom nasilju nad hrvatskim
narodom, njemu ne samo da je bilo predbaeno prija-
teljstvo s ustakim revolucionarcima, nego je, tovie, bio
optuen da je kroz to prijateljstvo izdao pokret kojemu je
pripadao, to je bila potpuna neistina.

Iako Hebrang ta svoja robijaka i hrvatska pozna-
nstva i prijateljstva nije nikada zatajivao, u knjizi "Sluaj
Andrije Hebranga" (Kultura, Beograd 1952.), koju je
napisao srpski knjievnik Dobria osi (kao autor knjige
naveden je pukovnik Udbe Mile Milatovi, koji je vodio
istragu nad Hebrangom) tvrdi se suprotno, pa se iz toga
izvlae zakljuci, koji nemaju nikakve podloge. Na 51. i
52. strani te knjige stoji zapisano:

Drugovi su u Zagrebu ve bili sasluali ceo niz svedoka o ivotu
i radu Hebranga u periodu od njegovog dolaska sa robije pa do
hapenja. Ustanovilo se da drugovi iz Partije, s kojima je radio,
nisu znali za njegove veze sa "hrvatskim nacionalistima" -
frankovcima (ustaama). Bilo je interesantno zato je Hebrang
te veze stvarao i tajio ih od drugova. Tu mora neto da se skriva.
Proitah zapisnik Ahmeta Ljubijankia. Ljubijanki je
suen kao frankovac na osam godina robije za vreme bive
J ugoslavije. Kaznu je izdravao u Lepoglavi i Mitrovici, gde se i
upoznao s Hebrangom. Odmah po osnivanju Pavelieve tzv.
"NDH" Ljubijanki je stupio u ustaku obavetajnu slubu. I
kao agent te slube obnovio je svoje veze s Hebrangom.
Ljubijanki navodi da mu je u vreme dolaska ustaa na vlast
Hebrang rekao da svi robijai-frankovci treba da uzmu aktivnog
uea u preuzimanju vlasti u "NDH" i da se odmah odazovu
ustakom pozivu i jave udruenju "Uzdanica", radi dobijanja
dunosti i funkcija. Na jednom drugom sastanku mu je rekao da
stranica 26

treba da se useli u stan dr. lezingera, J cvrejina, koji je prebegao
ispred ustaa, i da e on doi da se tamo smesti. U to vreme
Hebrang je bio u stanu kod jednog drugog robijaa-frankovca,
koji je suen pre rata na deset godina robije, Vladimira Frajtia.
"Ja sam se plaio", izjavljuje dalje Ljubijanki, "mnogobrojnih
veza koje je Hebrang odravao s bivim robijaima-
frankovcima, a meu njima i nekim vrlo vanim ustakim
funkeionerima, no, on me je umirivao da je s njima u dobrim
odnosima jo s robije, i da se nita ne plaim... A kada sam ga
upoznao sa svojom saradnjom sa organima ustake obavetajne
slube, on mi je samo rekao da budem oprezan, jer da je opasno
raditi na dve strane..."
Budilo je opravdanu sumnju ovakvo dranje Hebranga u
odnosu na Ljubijankia, oveka za koga zna da radi za ustaku
obavetajnu slubu. On kod njega ak i stanuje! Ljubijanki ga
vodi na veze s visokim ustakim funkcionerima...

Hebrang nije imao nikakva razloga da skriva svoje
veze s "hrvatskim nacionalistima", kao to to tvrdi Mile
Milatovi, to indirektno priznaje i sam Milatovi kad
prenosi razgovor koji se vodio izmeu njega i Hebranga
za vrijeme od jednih brojnih presluanja, koja su trajala
preko godinu dana (M. Milatovi, n. dj., str. 57):

- Kakvu ste vezu imali sa ustakim pukovnikom J ucom
Rukavinom, pre hapenja?
- Nijesam imao s njim nikakve veze. Negdje po osnivanju
NDH, mislim u svibnju ili lipnju, iao sam jednog dana
poslije podne s Maricom J ot i nekom studentkinjom, ijeg
se imena ne sjeam, i kada smo bili u prosjeku izmeu Ilice
i Tukanca, vidjeli smo da nam dolazi u susret J uco
Rukavina. Kada je bio na jedno tri metra ispred nas, zabavio
se s nekom djecom koja su se tu nalazila, dok smo mi proli
pored njega. Drugom prilikom sudario sam se s J ucom
Rukavinom na uglu izmeu Trenkove i Gajeve ulice. Juco
je iao jo s dvojicom ustakih pukovnika.
- Kako objanjavate to da Rukavina nita ne preduzima
protivu vas?
- Ne znam kako bih to objasnio, ali vjerujem da je izvor u
naem ranijem poznanstvu s robije.
stranica 27

- Moda vas nije prepoznao?
- U to ne sumnjam. Prepoznao me i prvi i drugi put. Naroito
je bilo oigledno za prvi susret. On me je prepoznao, i ne
hotei neto protiv mene preduzeti, namjerno je skrenuo
svoju panju na djecu koja su se tu igrala, dok mi ne
proemo.

Ustaki pukovnik i jedan od sudionika u Velebitskom
ustanku iz godine 1932. J uco Rukavina nije nita htio
poduzeti protiv svoga druga s robije Andrije Hebranga,
jer je vjerovao u njegove potene hrvatske nakane.
Istinski hrvatski komunisti i ustae podjednako su duboko
u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog
punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etnikih
granica. Vjesnik od 30. lipnja 1948. objavio je odluku
Politbiroa CK KPJ o iskljuenju Andrije Hebranga iz KPJ
s obrazloenjem da je ve "1944. godine smijenjen s
dunosti sekretara CK KPJ zbog ovinistikih ispada
u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrene politike
prema masama koje su bile pod utjecajem HSS i zbog
otupljivanja borbe protiv ustaa", nadalje da je "1946.
godine kanjen iskljuenjem iz Politbiroa CK KPJ i
partijskom kaznom - strogim ukorom; istodobno je
smijenjen s funkcije predsjednika Privrednog savjeta
zbog pokuaja da svoje neslaganje s privrednom
politikom CK KPJ i vlade FNRJ zamaskira linom
netrpeljivou druga Tita prema njemu", te da je
"svojim tetoinskim radom podgrijavao ovinizam i
time pokuavao da razbije krvlju steeno bratstvo i
jedinstvo naih naroda, to se vidi iz niza njegovih
postupaka; on je govorio da cijeli Srijem treba da
bude u okviru Hrvatske i na taj nain je zastupao
poznato ustako gledite". U istom lanku Hebrang se
optuuje da je "ometao izgradnju autoputa Beograd -
Zagreb", a "isto tako kanal Dunav - Tisa -Dunav".

stranica 28

Vjesnik, od 23. studenoga 1948. pie:

U pogledu stvaranja Narodnog fronta Hebrang je takoer
imao svoju liniju. On ga je zaista nastojao oformiti kao koaliciju
stranaka razliitih programa. Jasno je da bi ovakva politika
oivjela buroaske utjecaje na sve grupacije u NF i da je ona
vodila k njegovom slabljenju i otvarala mogunost rada
neprijatelja. Takva politika nije odgovarala stvarnom razvoju
odnosa meu grupama i razvoju formiranja jedinstva naroda.
Ona bi otvarala vrata restauraciji staroga.
U pogledu Srba Hebrang je ispoljavao ovinistike tende-
ncije. On je svojim utjecajem na razliite naine pokuavao
nametnuti partijskim organizacijama politiku koja je zaposta-
vljala Srbe, koila njihov nesmetani nacionalni i kulturni razvoj.
Na terenu su iz agitacionog i prosvjetnog rada iezavali srpski
nacionalni elementi. U kolama i u sasvim srpskim krajevima se
onemoguavalo uenje ilirice, srpske historije itd. Na selima se
ak govorkalo da nije sasvim sigurno smije li se sada slobodno
govoriti o Kraljeviu Marku i slino.

Hebrangova odgovornost prema hrvatskoj domovini
u Vjesniku je prikazana kao ovinistika tendencija pre-
ma Srbima, iako se on suprostavljao injenicama preko
kojih se, kao to bi to rekao Vlado Gotovac, "Srbima u
Hrvatskoj oduzima domovina", a "stotine godina
njihova ivota, njihove sudbine, eli se prikazati kao
gostovanje" (Vlado Gotovac: "Autsajderski fragmenti",
Kritika, br. 8, str. 539, Zagreb, rujan-listopad 1969.).

Andrija Hebrang dijelio je miljenje ostalih komu-
nista, a i svih ostalih pripadnika autentinih hrvatskih na-
cionalnih pokreta, da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti
nikakvi "politiki i vjerski gosti", nego punopravni
graani svoje hrvatske domovine i drave. Utvrujui
injenicu da je Hrvatska "njihova domovina" i da bi
"ona bila strana svima da to nije", Vlado Gotovac je
na slijedei nain (opisao) one Srbe u Hrvatskoj koji se
stranica 29

izuzimaju i koji nastoje to svoje politiko i vjersko
izuzimanje prenijeti na sve svoje sunarodnjake:

Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu
za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je ve stoljeima
jezik njihovil otaca, kulturi koja je ve stoljeima kultura
njihovih otaca, osporavajui tako smisao i vrijednost onoga to
su oni uinili, irei umjesto toga prazninu i nudei bezumlje.
Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne moe to proiriti na one, koji su u
Hrvatskoj nali svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni,
koji sada ele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedo-
vskih ognjita, pustoe samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi
ostaju u sudbini koju su ivjeli, u kojoj su radili, ma kako ona
bila gorka ponekada: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeuje u
budunost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i
odravali.
A ve tradicionalno pozivanje na vjere nije pozivanje na nji-
hovo znaenje unutar Hrvatske, nego izvan nje. Jer one stolje-
ima u njoj ne pokazuju nikakve znakove gosta ni u jednoj sferi
ivota. Pozivati se na njih kao na osnovu izuzimanja danas je
suprotno i njihovu smislu i njihovom znaenju. Taj kompletni i
mrani falsifikat spada u uobiajene reakcionarne pothvate na
naem prostoru.
Kritika, br. 8, Zagreb, rujan-listopad 1969., str. 540.

Neistinita je tvrdnja koju je u ljeto godine 1971.
izrekao dr. Vladimir Bakari, tadanji lan Izvrnog
biroa SK J ugoslavije da su jedino "frankovci bili tvrdi
na pitanju hrvatske drave" (Hrvatski tjednik, br. 16,
Zagreb, 30. srpnja 1971.). Zbog nijekanja te tvrdnje i zbog
isticanja tvrdnje III. zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom
(9. svibnja 1944.) da je "hrvatski narod vjekovima teio
za stvaranje svoje slobodne drave" i da e se i dalje
boriti za "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oi-
votvorenje hrvatske dravnosti" (Vjesnik, br. 13, od
15. svibnja 1944.). Meutim, istina je da su frankovci i
ustae vie isticali hrvatski suverenitet, za razliku od
hrvatskih komunista koji su uvijek isticali "klasno i
stranica 30

nacionalno osloboenje hrvatskog naroda". Koliko
god ne stoji tvrdnja da su jedino frankovci bili tvrdi na
pitanje hrvatske drave, toliko ne stoji tvrdnja da su ustae
iznevjerili "vjekovne tenje hrvatskog naroda" i da su
"prodali" Hrvatsku Talijanima i Nijemcima. U J ugo-
slaviji, a i u hrvatskom izbjeglikom tisku, napisano je
bezbroj lanaka o toj "prodaji", neki od tih lanaka
zvuali su podosta uvjerljivo, naroito oni u kojima se
tvrdilo da je dr. Ante Paveli, radi svojih prijanjih obveza
prema Talijanima, Rimskim ugovorom (18. svibnja
1941.) prepustio Italiji grad Suak sa svim otocima
Hrvatskog primorja (osim o. Paga), Dalmaciju od Splita
do Novigradskog mora sa zaleem do Zrmanje i gotovo
sve dalmatinske otoke (osim Braa, Hvara, edra i otoka
dubrovakog primorja), kao i ire podruje Boke
Kotorske. Na osnovu njemakih povijesnih dokumenata
iz doba rata hrvatski povjesniar dr. Bogdan Krizman u
svojoj studiji: "Iz tajne prepiske S. Kasche - J. V.
Ribbentrop 1941 - 1945." (vidi: VUS, br, 1298, Zagreb,
26. oujka 1977., VUS, br. 1299, od 2. travnja 1977.,
VUS, br. 1300, od 9. travnja 1977., VUS, br. 1301, od 16.
travnja 1977., VUS, br. 1302, od 23. travnja 1977. i dr.)
dokazao je da dr. Ante Paveli nije priznavao, a niti imao
nikakve prijanje obveze prema Talijanima i da je u tijeku
pregovora koji su prethodili Rimskim ugovorima velikom
upornou i diplomatskom vjetinom suzbio talijanske
imperijalistike zahtjeve, koji su bili mnogo iri i pogu-
bniji od onih koji su utanaeni Rimskim ugovorima. Ope
je poznato ratno neprijateljstvo hrvatskih ustaa prema
Talijanima, koji su pomagali etnike i u svakoj prilici
nastojali da okrnje hrvatski suverenitet, a evo kako
Mladen Oljaa (n. dj., str. 360) kroz dnevnik ustakog
pukovnika Franjevia, koji je optuen da "guna
protivu Nijemaca i ne priznaje njihova starjeinstva",
stranica 31

opisuje stav hrvatskih ustaa prema Nijemcima:

J a sam to zapravo i govorio, ali sam imao i razloge: jer ako
smo stvorili svoju dravu, imamo pravo u njoj i gospodariti. Mi
smo ovdje gospodari, a ne drugi. Mi smo krvarili. Mi smo
gladovali, tamnovali, umirali. Mi smo se tukli sa andarima i
amili po zatvorima. Mi smo djeca ove zemlje, pa je pravo neka
budemo i njeni gospodari. To je moja pozicija, i ja sam je rekao
Poglavniku.

Nakon to je izabran za predsjednika Vijea za
osloboenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio "Poruku
Hrvatima" (Vjesnik, br. 3, od 20. veljae 1944.) u kojoj
tvrdi:

Tim inom su rodoljubi na mene svratili panju ne samo
Hrvata od akovca u Meimurju i od iarije u Istri do Boke
Kotorske, pa od Loinja na J adranu do Zemuna na Dunavu, no
takoer i ljudi nae krvi i jezika onkraj dalekih planina i irokih
okeana, te osjeam potrebu da na asni poziv odgovorim ne
samo lanovima Vijea, nego i svima koji su u toj odluci nali
izraaj vlastitoj elji.

***
Negdje ve rekoh, da je ovo prvi put to se, nakon Petra
Svaia, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za
svoju ast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi. Energija i
izmuene kosti hrvatskih vojnika u prisilnoj slubi raznih
tuinaca rasue se - jalovo po njih - i po dalekim zemljama.
Feudalci Zrinjski i Frankopani, generali Jelaii i Borojevii -
iako neki od njih doekae ne samo neharnost nego i krvniku
sjekiru sa strane njihova gospodara - nisu predstavnici istog
hrvatskog otpora i nepriguljive enje stare hrvatske due za
davnom slobodom; ak i senjski Uskoci bijahu u vezi, pa i u
slubi habsburkih nadvojvoda.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od
brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog
pokreta bori za svoju hrvatsku "ast, za rodnu grudu", za
stranica 32

svoju hrvatsku domovinu i dravu ujedinjenu "od
akovca u Meumurju i iarije u Istri do Boke Koto-
rske, pa od Loinja na J adranu do Zemuna na Dunavu". U
tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo
ivote, nego i svoju ast, ali ne i san i tenju za suverenom
dravom Hrvatskom.

Piui "o opim uvjetima i znaajkama razvitka revo-
lucionarno-demokratskog pokreta u Hrvatskoj" hrvatski
povjesniar i partizanski general dr. Franjo Tuman (F.
Tuman, n. dj. str. 285-286) utvruje slijedee injenice:

Grupa revolucionara-komunista koja je stradala poslije ne-
uspjela osloboenja iz Kerestinca, srpnja 1941., a u kojoj su bili
August Cesarec, Divko Budak, Ivan Krndelj, Pavao Markovac,
Muhamed Kulenovi, J uraj Bermanec, Duan Grkovi, Josip
Rendi, Stjepan eremet i drugi istaknuti hrvatski marksi-
sti-revolucionari, ostavila je ovaj potresni dokument o svojoj
viziji i o ciljevima zapoete borbe, napisavi na podrumskom
zidu ustakog zatvora u Rakoga ulici br. 9: "U OVIM PRO-
STORIJ AMA PROIVJ EL1 SU POSLJ EDNJ E SVOJ E
ASOVE INTERNIRANI BORCI IZ KERESTINCA, NJ IH
44, OSUDU O STRIJ ELJ ANJ U PRIMILI SU SVI (!) UZDI-
GNUTE GLAVE, J ER SU ZNALI DA UMIRU ZA
PRAVEDNU STVAR, ZA STVAR RADNOG NARODA.
IVJ ELA SOVJ ETSKA HRVATSKA!"
Ta ideja borbe za ostvarenje i revolucionarnih i nacionalnih
ciljeva, s kojom su umirali hrvatski revolucionari, pretee i pre-
dvodnici narodnooslobodilake borbe, proimala je i veinu
pripadnika partizanskog pokreta u Hrvatskoj s takvim inte-
nzitetom da je ak i sam sporazum Tito-ubai izazvao u
irokim slojevima hrvatskog naroda bojazan da se u njemu krije
neka opasnost povratka na staru J ugoslaviju u bilo kom obliku.

Ta bojazan o kojoj govori Tuman, tj. strah da bi
poslije sloma sila Osovine (Njemake, Italije, Japana),
sloma koji je za partizane bio oit i neizbjean, moglo
doi do obnove velikosrpske J ugoslavije i ponovne oku-
stranica 33

pacije Hrvatske, oitovalo se skoro u svakom broju
ratnog, partizanskog Vjesnika. Tako Vjesnik, br. 1 od
sijenja 1943. pie:

Kakvu "obnovljenu prolost" izdajnika Maekova druba i
londonski izbjeglice pripremaju hrvatskom narodu i ostalim
narodima J ugoslavije?
Pokolji koje etnike bande svakodnevno vre nad
hrvatskim puanstvom pod lanom lozinkom "osvete srpstva" a
na nukanje okupatora i uz blagoslov londonske klike i Mae-
kove druine, daju nam naslutiti kako bi ta obnovljena prolost u
stvarnosti izgledala. Graditelji su tog pakla etnike bande i
okupatorske horde, etnici bili bi i jedini sudije. etniki
krvoloni pripjev uz koji vre svoja zvjerska zlodjela nad
hrvatskim narodom - "oj Hrvati, al emo vas klati - kad se Pero
iz Londona vrati" - ta misao vodilja i jedini pokreta tih
krvoednih bandi i njihovih gospodara otkriva nam istinu, da bi
etnici naprosto preuzeli prologodinju ustaku ulogu uz jedinu
razliku, to bi sada hrvatski narod bio glavna rtva. Ali svu
dubinu opasnosti u koju Maekova izdajnika druina i
londonski izbjeglice hoe da survaju hrvatski narod u znaku
"obnove starog stanja" otkriva nam u najpunijem svijetlu tek
tajni plan elitne etnike jedinice, Dinarske divizije, koji je iz
Kninske Krajine pod Pov. br. 0. - 22, do 25. III 1942. g. poslat
vojvodi Biraninu, a preko njega Drai Mihailoviu odnosno
londonskoj "vladi" pa dakle i Krnjeviu na odobrenje. Taj plan
"obnove starog stanja" glasi doslovce: "Zadatak divizije: to
jaa organizacija srpske vlasti u danom momentu, radi obrauna
s Hrvatima i na koncu radi ienja Hrvata i muslimana iz Like,
Sev. Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homo-
gene i isto pravoslavne srpske drave".
Ovaj plan, ustvari plan izbjeglike "vlade" i plan svih voa
HSS-a, koji stoje na liniji Maeka, na liniji bezuvjetne
kapitulacije pred velikosrpstvom, dostojan jeovih saveznika i
uesnika faistikih graditelja "Novog poretka". Ova i ovakva
obnovljena prolost za hrvatski bi narod znaila potpuno
istrebljenje i doivotno krvarenje pod etnikim noem, koji
danas ve bruse i londonski izbjeglice i sam Maek sa svojom
okolinom.
Izdajica Maek danas, ne samo da izdajniki, kao do danas,
sabotira narodnu borbu za slobodu, ne samo da potajice zabija
stranica 34

no u lea narodu, koji jedesetak godina obmanjivao, ve se
danas najaktivnije i u izravnoj vezi sa okupatorima prihvatio
rada na guenju oslobodilake borbe hrvatskog naroda. Maek i
njegova druina, ukoliko ve davno dijelom nije prila ustaama
ili ne sjedi s Draom u izdajnikoj vladi, danas intenzivno radi
na prikupljanju i oivljenju ostataka bijedne "Maekove garde",
prireuje "povjerljive i tajne" sastanke toboe iza lea okupatora
i, kao najnovije, vodi pregovore sa etnikim bandama Drae
Mihailovia, ime dokazuje u punoj mjeri svoju istovetnost sa
velikosrpstvom.
(...) to izdajnika Maeka i njegovu druinu tako snano i
ba danas vue u ponor izdaje, to ih jeponukalo da etniku
velikosrpsku druinu uine svojim idealom?
Nema sumnje, ono to iroke slojeve hrvatskog naroda
ispunja najveom radou, velikim nadama i to im daje snage
za borbu - skoro potpuno i istinsko narodno osloboenje, to sve
potajne i javne narodne neprijatelje izvlai na svjetlo dana, tjera
u sve dublju izdaju.

Na kraju lanka se izraava nada da su "propali i
nestali bez traga" svi planovi o ponovnom usposta-
vljanju velikosrpske J ugoslavije, jer:

To jami u prvom redu sam hrvatski narod, koji svijesno,
jedinstveno i neustraivo ustaje u borbu za svoje osloboenje
ruei sve zapreke, gazei sve izdajnike, imajui pred oima
jednu bolju, sretniju i slobodniju Hrvatsku.

Urednici Vjesnika nisu znali da je dr. Juraj Krnjevi
vie od njih strahovao da ne doe do ponovnog usposta-
vljanja velikosrpske Jugoslavije i da je inio sve to je bilo
u njegovoj moi da suzbije etnike zloine nad
hrvatskim narodom.

Na kongresu pravnika odranom u Glini u prvoj
polovici kolovoza 1944. dr. Ante Kaloera postavio je
slijedee pitanje:


stranica 35

Odlukom AVNOJ -a zabranjen je dolazak kralju u nau
zemlju i odlueno je da e se poslije rata rijeiti pitanje kralja i
monarhije, da budu izbori. To je uneseno u sporazum
Tio-ubai. Molim da se objasni da li bi bilo pravnih ili drugih
zapreka, ako bi u naoj federativnoj dravi bilo drava koje bi
primile monarhiju, a drugih koje bi htjele republiku.
(Spomenica Prvog kongresa pravnika antifaista Hrvatske,
Zagreb 1974., str. 45).

Dr. Ivo Krbek je odgovorio da "tome nema pra-
vnih zapreka, ali da je praktino to teko izvedivo i
odrivo", jer "za federaciju treba da budu osnovna
naela jednaka u svim dravama", nakon ega je dr.
Svetozar Rittig postavio pitanje: "ta je sa konfede-
racijom? " Dr. Krbek, koji je tek par dana prije toga
pristupio partizanima, nije mu mogao dati nikakav odre-
eni odgovor, da je konfederacija "takva tvorevina, gdje
je svaka drava samostalna, samo imaju zajedniko
ministarstvo vanjskih poslova i vojske", te da "iz
konfederacije svaka drava moe istupiti kad ona to
eli", pa da "pravna teorija ide za ivotom", te da stoga
"moramo raunati s tim da bi se vie pribliili tipu
konfederacije" (Spomenica, n. dj., str. 46).

Vjesnik od 29. prosinca 1947. preko itave prve
strane donosi lanak pod naslovom: "Na sveanoj sje-
dnici povodom 80-godinjice Jugoslavenske akade-
mije znanosti i umjetnosti u Zagrebu maral Tito
izabran za poasnog lana Akademije". Predsjednik
J ugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dr.
Andrija tampar u obrazloenju toga imenovanja je
izrazio nadu i uvjerenje da e "maral Tito" taj "na
ovjek iz naroda, kome je kolijevka stajala nedaleko
od Zelenjaka, nae idiline Dubrave na Sutli, gdje je
pjesnik ispjevao nau narodnu himnu" biti onaj koji e
"zamisao naeg hrvatskog politikog i kulturnog
stranica 36

osloboenja" dovesti "do pune pobjede, okrunivi je
svim atributima pune narodne nezavisnosti i
dravnosti".

Naalost, rijei tadanjeg predsjednika JAZU dr.
Andrije tampara u kojima je on "objanjavao narodnu
volju" nisu nale odjeka u poludjelom Titovom srcu, on
nije bio "izmeu naih politikih linosti prvi, koji je
hrvatsku dravnu nezavisnost i suverenitet proirio
na sve krajeve u kojima na narod ivi", kao to mu je
to u svom pozdravnom govoru rekao dr. tampar sugeri-
rajui mu na taj nain da zaista bude prvi koji e to uiniti,
prvi koji e zaista ostvariti "misao hrvatskog suvere-
niteta" i pretvoriti ga u "djelo i svreni in od meu-
narodnog znaenja".

To je pokuao Andrija Hebrang, za vrijeme poslje-
dnjih dana istrage, nekoliko dana prije nego to e, u
tamnoj, beznadnoj, suludoj beogradskoj noi, biti zada-
vljen golim rukama na tvrdom zatvorskom leaju, na upit
Mile Milatovia: "A otkad datiraju vae zablude o
Sremu? ", on je odgovorio: "Nije to zabluda. On je bio
hrvatski i treba da bude..." (M. Milatovi, n. dj., str.
232).

Oni koji ne mogu nai dovoljno snano umirujue
opravdanje za svoje vlastite pogreke, za svoju vlastitu
sukrivnju zbog sadanjeg poloaja Hrvatske i oni koji ne
ele nita rtvovati, nita riskirati, da bi se taj poloaj
izmijenio i da bi se "misao hrvatskog suvereniteta"
pretvorila u "djelo i svren in od meunarodnog
znaaja" skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i
hrvatskih ustaa, razmatrati tek kao demagoke, prije-
tvorne rijei s kojima su htjeli izazivati treptaje u narodu,
stranica 37

njegove sklonosti i nesebinu, ustrajnu privrenost. Oni
zato, prikriveno ili otvoreno, stalno podsjeaju na stare
krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i
jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i nee da
znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i
bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora
uiniti sve to je u njegovoj moi da tu bezumnost obuzda
i da j e nastoji oovjeiti. Mnogi hrvatski intelektualci,
koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i
nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, ve
su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi
hrvatski komunisti umrli pod plutonima ustakih puaka,
zbog toga su Bleiburg i sadanji teror velikosrpske J ugo-
slavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbjeni.
Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima
koji su u izvorni nefaistiki pokret hrvatskih ustaa uni-
jeli faistika obiljeja, kao i na onim hrvatskim marksi-
stima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji
klasne borbe i svjetske revolucije. Danas kad u hrvatskom
kulturnom i politikom ivotu dogmatski marksisti i
klerofaisti nemaju nikakva ugleda sa zaprepatenjem
itamo navod Fikrete Jeli-Buti:

Inteligenciji se pridavala posebna uloga u utjecaju na
ustaku orijentaciju omladine. Naroito je mjesto u toj djela-
tnosti dano uzdizanju kulta Pavelia. "Naa nova inteligencija -
pisao je Vinko Nikoli - mora budue hrvatske narataje
odgajati po ustakim naelima i u prvom redu mora uzgojiti
meu itavom hrvatskom omladinom jo u najranijoj dobi
neogranienu i portvovnu odanost prema voi".
(F. Jeli-Buti, n. dj., str. 205)
Za shvaanje zadae, koju su ustae postavljali pred
knjievnost u NDH, karakteristini su bili tekstovi Vinka
Nikolia. Njegova je osnovna teza bila da je glavni zadatak
hrvatske knjievnosti u NDH "umjetniko oblikovanje velia-
nstvene hrvatske sadanjice". Na hrvatske knjievnike apelirao
je da budu stvaraoci "nove knjievnosti", koja treba pomoi
stranica 38

ustakom pokretu u "stvaranju novoga ovjeka", a glavne
karakteristike tog ovjeka treba da budu; "nacionalistika dua",
"ustako srce", "poglavnikova misao", "ustaka vjera". Zbog
svega toga, prema Nikolievim rijeima, knjievno stvaralatvo
u NDH treba to prije dati dokaze "da se stvara nova, naci-
onalistika, ustaka knjievnost". (F. Jeli-Buti, n. dj., str. 206)

S istom muninom itamo govor Slavka Komara
objavljen u Vjesniku, od 12. svibnja 1945. u kojemu se
kae:

Drugovi i drugarice!
Rat je zavren, ali mi Zagrepani ne kaemo da je za nas
gotov posao. To ne kae nijedan na narod, to ne emo ni mi
kazati. J o se po naoj zemlji skiu, lutaju grupe bandita, koje mi
trebamo unititi. J o se u naoj sredini, ovdje u Zagrebu, nalaze
oni, koji se moda prebojadisae, koji su stavili petokraku
zvijezdu, koji se busaju u prsa, da su bili nai. J o se u Zagrebu
skrivaju banditi u civilnim odijelima, koji trebaju da dou pred
narodni sud. Pozivam sav narod, sve graane i graanke
Zagreba, da uklone to smee iz naih redova.

I drugi njegov govor s omladinskog mitinga u
Zagrebu 12. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku od 13.
svibnja 1945.:

Moemo li imati milosti prema ljudima koji su itavo
vrijeme aktivno pomagali ustaki pokret i bili najvei vikai i
najvei dostavljai i najvei pijuni? (Ne moemo!) Takvima
kaemo: "Smrt njima!" (Tako je!).
Pod najteim uslovima okupacije nai omladinci su ubijali
Nijemce, ustae, talijanske okupatore i razno drugo smee u
naim okupiranim gradovima, a zar mi moemo dopustiti da se
ustaki banditi eu po slobodnom naem gradu Zagrebu, zar
nije sramota za omladinu, da ih ne epa za vrat i dovede pred
Narodni sud? Mi se nadamo da ni zagrebaka omladina nee
imati smilovanja, prema takvim zlikovcima, jer je kanjavanje
ratnih zloinaca zakljueno ugovorom meu Ujedinjenim
narodima, Sovjetskim Savezom, Velikom Britanijom i
Amerikom.
stranica 39

Nijedan pravi, istinski humanizam nije bezopasan,
naroito ne u ratno i poratno doba, ali zato je on jo vea
obveza, nezaobilazna odgovornost da se u humanizmu
ustraje, posebno knjievnika, koji su u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj imali poseban poloaj. Fikreta JeliButi
priznaje da j e ustakom vodstvu "bilo osobito stalo da
privue najutjecajnije hrvatske intelektualce: knjie-
vnike, umjetnike, znanstvenike i druge predstavnike
hrvatske kulture", te dalje navodi:

Posebna je panja pridavana knjievnicima. Priprema se
posebna atmosfera, kojoj glavno obiljeje daje iroka izdavaka
djelatnost i iskazivanje posebne panje knjizi. Tu injenicu
ustaka propaganda osobito koristi kao znaajan argument o
nastanku pravog kulturnog preporoda u hrvatskom narodu, u
odnosu na razdoblje J ugoslavije, tj. pod velikosrpskom hege-
monijom. "Ima mnogo uporita za ovakve tvrdnje - istie
knjievni historiar i kritiar Antun Barac u svom osvrtu i
sjeanju na te dane. Bujnost na knjiarskom tritu iznenauje.
U Zagrebu se godinje izdaje mnogo knjiga, i s opremom, u
kakvoj se one nisu prije pojavljivale. Mogu se opravdavati i
rijei o slobodi: sad se pruila mogunost, da obilno piu i
tampaju svoje stvari ljudi, koji se nekad u knjievnosti nisu
smjeli ni pomoliti". Knjievnike se nastojalo privlaiti
pokazivanjem izuzetne naklonosti prema njima, prihvaanjem
rukopisa za tampanje i honoriranjem. "Ustake vlasti -
konstatira dalje Barac - pokazuju prema knjizi i knjievnicima
neobinu naklonost. Uvele su mnogobrojne dravne nagrade,
koje se svake godine, na Antunovo, dijele uz prigodnu
sveanost. Nagrade su prilino visoke - to je vano, kad se
uzme u obzir, nagraeni pisci dobivaju usto i uobiajan honorar
po tampanim arcima. ini se, da su neki od njih i udesili svoj
rad tako, da bi svake godine mogli dobiti kakvu nagradu. Na taj
nain prihodi od knjievnoga rada znae znatan prilog u
mjesenom i godinjem proraunu pojedinih intelektualaca".
Ministarstvo narodne prosvjete raspisivalo je jedanput godinje
glavni natjeaj "za najbolja knjievna, likovno-umjetnika i
glazbena djela". Po osobito visokim honorarima za knjievne
tekstove isticali su se listovi Hrvatski narod, Nova Hrvatska,
stranica 40

Spremnost i Neue Ordnung. Bili su to glavni mediji za
privlaenje knjievnika. (F. Jcli-Buti, n. dj., str. 205, 206)

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila
hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom
ustakom pokretu nastojali dati faistika obiljeja i oni
koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao
hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare
postojane veze izmeu hrvatskih ustaa i komunista, te
prizivaju u sjeanje stare nesree i zlokobne, prevladane
opreke.

Ustvrujui nepobitnu injenicu da "ne postoji ni
jedna jedina vrijednost koju bi vjernost svojoj domo-
vini onemoguila, kojoj bi se ljubav prema njoj
opirala" Vlado Gotovac kae:

Pozivanje jedne nesree da neprestano opominje izaziva i
odrava tjeskobu grene svijesti. Ali ako se pozivanje kontro-
lira, ako je ono samo sredstvo, ako netko odluuje gdje i kad e
se opomena javiti, onda je u pitanju represivno izazivanje
bolesnog stanja moralne svijesti. Time se ne ele suzbiti
odreene negativne tendencije, ve se nastoje destruirati izvori
oslobodilakog odnosa prema nesrei: s prenoenjem tog
djelovanja na sve ire oblasti prolosti; kao tradicije pada. U
pitanju jemetoda posrednog genocida, koja se slui epizodom
kao sredstvom unitavanja cjeline. Umjesto uiteljica ivota,
historija postaje njegov trova: preko genocidne moralne
interpretacije.
(Kritika, br. 5, oujak-travanj 1969., str. 185)

U prolosti su moralno padali ne samo pojedini
politiki i revolucionarni pokreti, nego i itavi narodi.
Podsjeanje na takve padove nema pogubnu, genocidnu
oznaku, ako je ono proeto povjerenjem u budunost, jer je
takvo podsjeanje "sredstvo kojim se ovjekova savjest
eli odrati budnom, jer je stalno na rubu sna" (Vlado
Gotovac, Kritika, br. 5, oujak-travanj 1969., str. 185).
stranica 41

Godine 1971. su pale sve obmane i nevjerice,
pokazalo se da je "ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i
oivotvorenje hrvatske dravnosti" bila zajednika
hrvatskim komunistima i ustaama i da su se i jedni i drugi
pokazali "tvrdi na pitanju hrvatske drave". Te je
godine Nerkez Smailagi formulirao vjekovnu tenju
hrvatskog naroda za dravom Hrvatskom, koja e imati
sve oznake "pune i nedvojbene afirmacije i osiguranja
nedjeljivog hrvatskog suvereniteta, izraza originalne i
instituirane konstituante vlasti hrvatskog naroda", s
tim da "za narode koji ive s njim u jednoj zajednici i
jednoj te istoj domovini ovaj jedinstveni, nedjeljivi,
neotuivi i nezastarivi suverenitet hrvatskog naroda
jest primarna i nepovrediva osnovica njihove zaje-
dnike povijesti, politike i pravne konstitucije, koja,
dakako, podrazumijeva korektno i neizbjeno pri-
znanje i jamenje jednakosti svih u pravima i duno-
stima" (Hrvatski tjednik, br. 21, Zagreb, 21. IX. 1971.).


















stranica 42

BRUNO ANTE BUI, sin Josipa i Ane roene
Petri, roen je 6. listopada 1939. godine u
Vinjanima kod Imotskog. Majku je izgubio
rano, a otac koji je bio odvjetnik umire 1964.
godine. Gimnaziju je pohaao u Imotskom i
zavrio 1960. u Splitu. Ve 1964. godine
diplomirao je gospodarske znanosti na Zagre-
bakom Sveuilitu, a slijedee godine radi u
Institutu za historiju radnikog pokreta Hrvatske
u Zagrebu. J edan je od najistaknutijih djelatnika
Hrvatskog proljea.

Bruno Bui je pisao u brojnim listovima i
asopisima: Polet, Hrvatski knjievni list,
Vidik, Studentski list, Kritika, Dubrovnik,
Hrvatski tjednik, Svai, Knjievni zbornik
Zajednice samostalnih pisaca TIN.

U emigraciji je od rujna 1975. godine, gdje pie
u raznim listovima a 1978. godine sa svojim
suradnicima pokree vlastiti, Hrvatski list.
Priredio je i napisao predgovor knjizi: Ivan
Bui - Roa, Hajduki harambaa, Liber
Verlag, Mainz 1977., stranica 160.

Bruno Bui je ubijen iz zasjede po agentima
beogradskog imperijalizma 16. listopada 1978.
u ulici Belleville 57 na prolazu kroz Pariz.


Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada
Uredio: Rudolf Arapovi

WASHINGTON, D. C. 1979