1.

Uvod u filozofiju
1.1 to je filozofija? (problem definiranja filozofije)
1.2 Problem poetka filozofije. Izvori filozofije.
to filozofija jest i koliko vrijedi, to je prijeporno. Od nje se oekuju izvanredna razjanjenja ili se pak kao
bespredmetno miljenje ravnoduno ostavlja po strani.
Sa strahopotovanjem se smatra znaajnim nastojanjem neobinih ljudi ili se pak prezire kao suvino mozganje
sanjara.
Smatra se da je ona neto to se tie svakoga, te
bi stoga u osnovi trebala biti jednostavna i razumljiva, ili
se pak dri tako tekom da je beznadno baviti se njome.
Ono to nastupa pod imenom filozofije doista prua primjere za tako suprotne odredbe.
(Karl Jaspers, Uvod u filozofiju)

Nema definicije filozofije. Njena definicija je istovjetna s eksplicitnom vrijednodu onoga to ima kazati.
Meutim, neke primjedbe i o definicijama i o filozofiji
mogu osvijetliti ulogu koju bi ona mogla odigrati.
(Max Horkheimer, O pojmu filozofije)
Kakva su naa oekivanja od filozofije?
Koliko je smisleno postavljati pitanja na
koja ionako nema odgovora, ili su
odgovori previe brojni?
Ljudi u svakodnevnici esto upotrebljavaju termin filozofirati u pogrdnom znaenju besmislenog
postavljanja neodgovorivih pitanja i suvinog kompliciranja ivota.
Filozofija je nerijetko razapeta izmeu njenog elitizma i otuenja u vidu priznate sveuiline znanosti na jednoj
strani (bjelokosna kula), te njene banalizacije i komercijalizacije koja prati pokuaje njene popularizacije.
Ipak, pokuaji njene popularizacije ne moraju nuno biti promaeni ili uzaludni, ved naprotiv mogu biti
zanimljivi, duhoviti i korisni.
Filozofija je samo jo jedan glas u golemoj sveopoj civiliziranoj konverzaciji.
(Richard Rorty, Filozofija kao ogledalo prirode, 1979.)
Amerika edicija Popular Culture and Philosophy series objavljuje knjige koje na filozofski nain analiziraju
fenomene iz podruja popularne kulture
Eugen Fink o filozofiji kao nastavnom predmetu na sveuilitu pie:
"Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj nain kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit... Je li
mudrost uope mogua kao kolski predmet?
(E. Fink, Uvod u filozofiju)
Miljenja o ovom pitanju se razlikuju. No, ved od poetaka filozofije u staroj Grkoj, filozofi prenose znanje na
svoje uenike. Platon je smatrao da se filozofija ne smije uiti prije tridesete godine, no za razliku od
uobiajenih strogo patrijarhalnih stavova toga
vremena drao je kako i ene mogu uiti filozofiju i voditi dravu.
Filozofska pitanja imaju svoju tradiciju, te se vremenom razvila svojevrsna problematska svijest u filozofiji,
koja naem vlastitom filozofiranju moe posluiti kao neko mjerilo. Drugim rijeima, filozofiranje se moe
odvijati na razliitim razinama.
Filozofirati se moe nauiti samo tako da se upustimo u dijalog to ga filozofi vode od poetaka nae
kulture. Kao to filozofska pitanja koja veinom postoje jo u antici ne zastarijevaju, tako ni jedna
istinska filozofija ne zastarijeva. Utoliko je napredak u filozofiji vrlo relativan i teko ga je izmjeriti.
Filozofija ne napreduje, ona nema neko sadanje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije. ...
Znanost poput matematike prolazi kroz povijest tako da uvijek ima sadanje stanje.
(Eugen Fink, Uvod u filozofiju)
Filozofiju u otuenom obliku knjikog znanja valja ukljuiti u vlastito filozofiranje i na taj je nain oivjeti, tj.
najbolje je u tradiciji filozofije otkrivati probleme
naeg vlastitog filozofiranja. Kada mi filozofiramo? Oigledno tek onda kad
povedemo razgovor s filozofima. To ukljuuje da s njima pretresemo ono o emu oni govore.
(Martin Heidegger, to je to - filozofija?)
Ovaj tvoj i moj, zajedniki na uvod u filozofiju utoliko je, s obzirom na nas same, samouvod ili sebe-
uvoenje. Izuzetnost je filozofijskog uvoda u tome da je on sebe-uvod. Tu nitko nikoga ne uvodi u neto zbog
neega, radi neega i putem neega, nego sopstvo uvodi sebe u svoju sopstvenost kroz sebe, zbog i radi sebe,
svojim putem i po svojoj
sopstvenoj mjeri. Ovo i ovakovo pak uvoenje nije vie nikakav uvod u filozofiju nego ved jest filozofiranje.
Svi su pravi filozofi autodidakti. U istinskoj filozofiji koja nije imenica nego je glagol, nema niti
prethodnika a niti sljedbenika.
Branko Despot, Uvod u filozofiju, (1987.)
PODRIJETLO IMENA FILOZOFIJA:
gr. philia = ljubav, prijateljstvo
gr. philein = ljubiti, teiti neemu
gr. sopha = mudrost
gr. sophs = mudrac
gr. philosophs = ljubitelj mudrosti
gr. philosopha = ljubav spram mudrosti, tenja k mudrosti
Platon je drao da samo bog moe biti sofos, tj. mudar, a najvie to moe ovjek kao nesavreno bide jest da
bude filosofos, tj. onaj koji tei mudrosti .
Tradicija pripisuje Pitagori (VI.st.pr.Kr.) da je prvi upotrijebio rije filozofija, neto kasnije Heraklit (VI.-V.
st.pr.Kr.) spominje one koji mudrost ljube (philosophoi), no pouzdano je da su tek Sokrat i Platon prvi uveli
tu rije u stalnu upotrebu.
U dijalogu izmeu Sokrata i mudre Diotime, Platon u svom djelu Gozba ili o
ljubavi, oznauje filozofiju kao ljubav prema mudrosti, personificirajudi
ljubav prema istinitome, dobrome i lijepome u liku demona Erosa:
Kao sinu Porosa (bog domiljatosti) i boice Penije (boica siromatva),
Erosu je sudbina ovakva: u prvom redu, on je vjeiti siromah te nije nimalo
njean i lijep, kao to se opdenito misli, nego je grub i upav, bos i bez krova
nad glavom; uvijek spava na tlu i bez pokrivaa, nodi ispred vrata i uz cestu
pod vedrim nebom; po tome je nalik svojoj majci, jer ga vjeno prati nuda. A
od oca je naslijedio to ga privlai sve lijepo i dobro, to je muevan, lukav i
uporan, veliki lovac koji neprestano neto snuje, to traga za spoznajama i
pronalazi putove, ljubi istinu cijeloga ivota, to je silan arobnjak, vjetac i
sofist. Nije poput besmrtnika, ali ni poput smrtnika: dok slijedi svoj put
cvate i ivahan je kao i otac mu, ali uvijek iznova zaluta. Tako Eros nikada
nije ni bogat ni siromaan, pa i izmeu mudrosti i neznanja stoji u sredini.
To je naime stoga to nijedan bog nije filozof i ne tei za time da postane
mudar jer on to ve jest... Ali se isto tako neznalice ne bave znanodu, te
im takoer mudrost nije cilj. I ba je zato neznanje neto grozno, jer je,
nimalo razborito i plemenito kakvo jest, uvijek sobom zadovoljno. Tko ne
misli da mu ita nedostaje, taj i ne tei za onim to mu ne manjka.
1.2 Problem poetka filozofije. Izvori filozofije
Polazite filozofije je iskustvo, i to nama blisko, svakidanje iskustvo svijeta kojeg poznajemo i u kojem se
snalazimo. Utoliko su pred-znanstveno iskustvo i kolokvijalni jezik
osnovna pretpostavka filozofije.
No, na neka pitanja jednostavno nemamo odgovore, ili se postojedi odgovori ine neuvjerljivima. Poinjemo se
protiviti uzimanju stvari zdravo za gotovo. Aristotel kae da znatielja potie prve mislioce. U tom smislu
moemo govoriti i o uenju i udivljenju kao izvorima filozofije. U uenju se svakidanje iskustveno znanje
pokazuje kao neznanje.
... filozofija nastaje u negiranju neposrednosti ljudskog ponaanja prema bidu, time to upravo tu
neposrednost kao takvu dovodi u pitanje.
(Eugen Fink, Uvod u filozofiju)
Filozofija je poput buenja iz vezanosti za ivotnu nudu.
(Karl Jaspers)
Ne bismo mogli normalno ivjeti da ideje vremena, broja, znanja, jezika, pravog i krivog uglavnom ne uzimamo
zdravo za gotovo; meutim, upravo su te ideje ono to istraujemo u filozofiji. Cilj je produbiti
razumijevanje svijeta i samih sebe. Oito je da to nije lako. to su ideje koje nastojite istraiti temeljnije, to
vam manje sredstava stoji na raspolaganju. Malo je toga to moete pretpostaviti ili uzeti zdravo za gotovo.
Stoga je filozofija aktivnost od koje se, na neki nain, gubi tlo pod nogama i rijetki su rezultati koji dugo
ostaju prihvadeni.
(Thomas Nagel, to sve to znai?)
Sokrat tvrdi: Znam da nita ne znam. To je osvjeivanje vlastitog neznanja, u Sokratovoj metodi prvi
stupanj, poetak spoznavanja. Dogaa se da se dekor pocijepa. Ustajanje, tramvaj, etiri sata rada u uredu
ili tvornici, jelo, tramvaj, etiri sata
rada, jelo, san i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, etvrtak, petak i subota u istome ritmu: taj se put lako slijedi.
No, samo jednoga dana bukne: zato, i sve poinje s tim
zamorom u znaku uenja. Poinje, to je znaajno. Zamor je na koncu ina makinalan ivot, ali istodobno s
njim poinje kretanje svijesti. On je budi i zaziva na nastavak.
Nastavak to je nesvjesni povratak lancu ili to je konano buenje.
(Albert Camus, Mit o Sizifu)
Platonova alegorija o peini iz Drave:
Ljudi su od roenja tako okovani da mogu gledati jedino u zid pred sobom. Jedino to su u ivotu vidjeli jedino
to je za njih stvarnost sjene su na tom zidu. Prema toj alegoriji, i mi smo na neki nain robovi osjetila,
svakodnevnog iskustva, vjerovanja i
navika. Moemo li se u njih pouzdati?
Karl Jaspers pojmom granina situacija oznaava ivotni poloaj u
kome se ovjek naao pred nekom neotklonjivom tekom situacijom. Ta situacija izaziva posebni, promijenjeni
oblik njegove egzistencije. Takve su granine situacije na primjer: trpnja, krivnja, borba, smrt...
Stoga i strah, tjeskoba i potresenost mogu biti izvori filozofiranja.
Jaspers istie kako u suvremenom dobu na filozofiranje pokrede
naroito potreba za istinskom komunikacijom (Ali ja postojim
samo kad sam s drugima, sam sam nita.)
Alegorijski primjeri poetka filozofiranja kao svojevrsnog buenja iz
sna - tj. iz neznanja mogu biti i film Matrix , kao i Buddhino
naputanje doma i obitelji na poetku njegovog puta spoznaje istine
(pogledaj film Mali Buda).
Istina e vas osloboditi. (Iv 8,32)
Kao izvor filozofiranja povezan s dosad spomenutom znatieljom
i uenjem moe se navesti i sumnja ( gr. skpsis) ili dvojba.
Sumnja je ovdje u vedini sluaja zapravo tenja da se kritikom
iskustvenog znanja i svakidanjeg iskustvenog svijeta postigne
nova izvjesnost, tj. da se prevlada sumnja njenim dosljednim
provoenjem (primjerice, kod Descartesa i Aurelija Augustina).
Pa i onda kada netko dvoji, on ivi; kada dvoji, sjeda se onoga o
emu dvoji; kada dvoji, uvia da dvoji; kada dvoji, eli biti siguran;
kada dvoji, misli; kada dvoji, zna da neto ne zna; kada dvoji,
prosuuje da se s neime ne treba olako sloiti.
(Augustin)
Filozofirati znai sumnjati.
(Michel de Montaigne)
Poticaji filozofiji mogu biti i religija, znanost, umjetnost, kao i niz drugih ivotnih fenomena i situacija...
"Filozofija ne koristi ba nita. Naprotiv, ona ovjeka udaljuje od vanosti svakidanjice u kojoj se nalaze
njegove dunosti, patnje i radosti, remeti ga u sigurnosti njegova ophoenja sa stvarima svijeta, baca ga u
bezdan upitnosti i, doe li do toga, pribavlja mu znanje s kojim ne moe nita zapoeti.
(E. Fink, Uvod u filozofiju)
Trebamo se dakle baviti filozofijom ili se oprostiti od ivota i otidi
odavle jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje. (Aristotel)
1.Uvod u filozofiju
1.3 Pokuaj razgranienja filozofije u
odnosu na znanost, religiju i
umjetnost
to je znanost?
Znanost je sistematizirani skup metodiki steenih znanja,
a ujedno i djelatnost njihova stjecanja.
(u uem smislu pod znanodu se misli na znanja o
odreenom podruju ili aspektu zbilje, tj. o razliitim
znanostima)
Filozofija je isprva u starih Grka bila isto to i znanost
uope, obuhvadala je bitno znanje.
Nakon Aristotelove sinteze znanja (384-322 pr. Kr.) zapoelo je u helenistikom razdoblju osamostaljivanje
pojedinih znanstvenih podruja. Taj se proces
specijalizacije dodatno intenzivira nakon renesanse.
Aristotel je polihistoriar bez premca u povijesti, sa izvanrednim
smislom za organizaciju istraivakog rada i sintezu postignutih
rezultata. Pod njegovim je vodstvom atenska filozofska kola Likej
djelovala kao istraivako sredite i ostvarila sintezu cjelokupnog
znanstvenog iskustva stare Grke. Time je omogueno i otvoreno
razdoblje izdvajanja i specijalizacije pojedinih znanosti u doba
helenizma (epohe koja u uem smislu traje od Aleksandra Velikog do
cara Augusta).
Aristotelov rad dao je znanostima i filozofskim disciplinama imena
koja i danas koristimo, poput logike, fizike, politike znanosti,
ekonomije, psihologije, meteorologije, retorike, metafizike i etike.
Izmislio je i termine u tim poljima istraivanja, koji se od tada koriste, a
rijei u drugim jezicima izvedene su ili iz njegovih grkih termina ili
njihovih kasnijih latiniziranih oblika (npr. energija, dinamika, indukcija,
demonstracija, supstancija, atribut, esencija, svojstvo, sluaj,
kategorija, tema, propozicija, univerzalno itd.).
Kako se i filozofija i teologija u odreenom smislu mogu smatrati
znanostima, i to univerzalnim znanostima,znanost(i) u uem smislu
ovdje demo nazvati terminom pojedinane znanosti.
Klasifikacija pojedinanih znanosti (uvjetno):
Realne znanosti dijelimo na:
1.Prirodne znanosti (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija)
2.Kulturne znanosti
2.1. Humanistike ili duhovne znanosti (za predmet imaju povijest,
jezik, umjetnost)
2.2. Drutvene i ekonomske znanosti (npr. pravo, politilogija,
sociologija, ekonomija)
Za razliku od filozofije koja je upravljena na cjelinu, predmet je
realnih znanosti isjeak iskustvene zbilje, tj. ograniena sfera bida
koju one istrauju pomodu odreene metode i s odreenog aspekta.
U sluaju prirodnih znanosti, taj je isjeak iskustvene zbilje (tj. njihov
predmet) dio prirode.
U sluaju kulturnih znanosti to je ono to je nastalo ljudskim djelovanjem i
stvaranjem, pri emu se povijest, jezik i umjetnost (njima se bave
humanistike znanosti) kao djela ljudskog duha mogu donekle razlikovati od
struktura i zakonitosti s kojima se bave drutvene i ekonomske znanosti.
Posebno razlikujemo formalne znanosti (npr. logika i matematika). Njihova
tema nije neki isjeak iskustvene zbilje, ved isti oblici i apstraktno
kalkuliranje (raunanje) matematikim ili logikim izrazima.
U Hrvatskoj je Nacionalno vijede za znanost 2008. donijelo
Pravilnik o znanstvenim i umjetnikim podrujima, poljima i granama
Moemo navesti tri karakteristina obiljeja realnih znanosti.
One su:
a) empirijske, tj. njihov je predmet isjeak iskustvenog svijeta, te
one neto empirijsko uvijek objanjavaju neim empirijskim
b) tematski reducirane, tj. ograniavaju svoj predmet na odreeno
gledite
a) metodiki apstraktne, tj. svoj predmet istrauju samo na nain
koji doputa njihova metoda
(primjer za b i c: utjecaj matematike na novovjekovnu prirodnu
znanost; Galileo Galilei: Izmjeriti sve to je mjerljivo i pokuati
uiniti mjerljivim ono to jo to nije)
Odnos izmeu filozofije i realnih znanosti
Tri navedena obiljeja realnih znanosti (to to su one empirijske,
tematski reducirane i metodiki apstraktne) ne znai da su one
manje vrijedne. Napredak realnih znanosti je i bio mogu ba
zato to su takve. No, kakav je odnos filozofije prema prirodnim
znanostima?
Nijedna znanost ne zadaje sama sebi metodu i objekt. Nasuprot
tome, filozofija ima svoju metodu kao svoj, tj. filozofski problem.
Utoliko je filozofija liena pretpostavki.
Kako treba filozofirati moe se odgovoriti samo u filozofiji, njoj se
metoda ne moe nametnuti izvana (tj. iz drugih znanosti)
Filozofija pita o krajnjim uvjetima i temeljima iskustva, tj. pita o neempirijskim
uvjetima svega empirijskog.
Za razliku od filozofije koja je upravljena prema cjelini, realne se
znanosti ne bave cjelinom, ve jednim njezinim isjekom. I onda kad
se filozofija bavi pojedinim isjekom zbilje, ona pita o cjelini.
(npr. filozofska antropologija, za razliku od bioloke, socijalne,
psiholoke, etnoloke ili kulturne antropologije).
Kako realne znanosti ne poznaju cjelinu (ona nije njihov predmet),
one ne mogu ni znati domet svojih rezultata u cjelini. Primjerice,
znanosti se ne bave posljedicama uporabe tehnologija koje
proizlaze iz njih (npr. problem zagaenja okolia, promjena navika
zbog informatizacije itd.).
Postoje tri osnovna shvadanja o odnosu filozofije prema realnim
znanostima:
1.filozofija je slukinja znanosti (scijentizam), tj. ona treba biti
teorija i metodologija realnih znanosti
2. filozofija kao sinteza rezultata realnih znanosti (blai oblik
scijentizma)
3. filozofija je obzirom na svoju upravljenost prema cjelini i neempirijski
karakter bitno razliita od realnih znanosti; dakle, ona
je autonomna u odnosu na realne znanosti i njihove metode.
17. stoljee je od izuzetnog znaaja za analizu odnosa znanosti i filozofije. U
tadanjoj filozofiji prevladava pitanje ispravne metode znanstvenog
istraivanja (naroito kod Francisa Bacona u djelu Novi organon ili upute za
tumaenje prirode (1620), ili kod Ren Descartesa u Raspravi o metodi (1637)).
S jedne strane, kako tadanji filozofi svoj doprinos matematici i prirodnim
znanostima jo smjetaju u okvir filozofije (tonije, tzv. filozofije prirode),
time se potvruje ugled i znaaj filozofije.
S druge strane, na taj se nain filozofija u cjelini poinje bitno usmjeravati
prema egzaktnom modelu matematike i prirodnih znanosti. Iako filozofi tog
perioda jo postavljaju metafizika pitanja (npr. Descartes i Leibniz dokazuju i
opravdavaju postojanje Boga), funkcija tako shvaene znanstvene filozofije je
u tome da ovjek najbolje iskoristi svoje pravo na prirodu (Bacon), tj. da
postane gospodarem i vlasnikom prirode (Descartes). Takav smjer filozofije
ima do danas puno pristaa meu filozofima, no javio se jo vedi broj kritiara
koji smatraju da na tom putu filozofija odustaje od svojih najvanijih pitanja,
kao onog oTRADICIONALNA I SUVREMENA ZNANOST
- vidi istoimeni podnaslov u: B. Kalin, Povijest filozofije, str. 20-21
(u novom izdanju) smislu ivota.
U suvremenoj teoriji znanosti veliki je utjecaj djela Thomasa Kuhna
Struktura znanstvenih revolucija.
Nasuprot vjerovanju u stalni napredak znanja i pribliavanje istini,
Kuhn pokazuje da razvitak znanosti nije izoliran od opeg duha
vremena , nego je izraz cjelokupne povijesti neke epohe.
Po Kuhnu se novi modeli i nove paradigme (gr. pardeigma =
uzor, obrazac) spoznaje ne dogaaju postupno i kumulativno,
nego iznenadno i skokovito. Tvrdedi da sve paradigme (npr.
Newtonova u fizici) na kraju bivaju oborene, Kuhn ak negira
mogudnost znanstvenog znanja o prirodi opdenito. Drugim rijeima,
u znanosti ulogu uvijek igra i znanstvenikova subjektivna
perspektiva.
Prema Kuhnu stoga, primjerice, Aristotelova fizika nije tek loa
Newtonova fizika; ona je potpuno razliita i u pristupu i u
osnovnim postavkama. Stoga ih treba tumaiti unutar njihovih
vlastitih pretpostavki .
Kuhn razvoj znanosti dijeli u tri osnovne faze:
normalna znanost nastupa nakon poetne faze
predvianja, a znai postojano, normalno stanje znanosti to
se temelji na istraivanjima koja vrsto poivaju na jednoj
znanstvenoj paradigmi. Normalna znanost odreuje pravila i
mjerila za rjeavanje zagonetki jer postoji konsenzus o
dopustivim (i nedopustivim) problemima koje smije istraivati
znanstvena zajednica, kao i o nainima njihova rjeavanja.
Uvjet rasta znanosti nije u pobijanju postojede paradgime (kao
kod Poppera), ved upravo suprotno: u snanoj predanosti
znanstvenika zajednikoj disciplinarnoj matrici
kriza nastupa kada vaeda paradigma suoena s novim
injenicama nema odgovora na nova pitanja
revolucionarna znanost prihvada se nova paradigma, koja
uspijeva obuhvatiti stare rezultate i one nove koje prethodna
paradigma nije uspijevala obuhvatiti
Teologija je uenje o bogu, a nastoji odrediti znaenje dogmi.
Utoliko je i ona umna znanost.
Za razliku od teologije, filozofija je umna znanost koja
iskljuuje sve iskaze koji ne proizlaze iz ljudskog uma. Upravo
je ljudski um krajnja instanca filozofije. Argumentacija u
filozofiji treba biti dosljedna i uvjerljiva, te ne smije sadravati
nita fantastino.
S druge strane, teologija (kao znanstveno-sustavna refleksija
religijskog vjerovanja) poiva na iskazima koji se ne mogu
izvesti iz samog uma. Temelj teologije i izvor smisla u teologiji
je Bog, Objava, tj. ono to je iznad uma.
Platon, Aristotel, Kant, Hegel, Jaspers i brojni drugi filozofi
ukljuuju pojam Boga u svoju filozofiju. Do pojma Boga
mogue je doi i iskljuivo umom, odozdo. No, taj pojam u
filozofiji uglavnom ima granini poloaj, jer je za filozofiju
krajnja instanca ljudski um. S druge strane, teologija (odnosno
religija) poiva na vjeri u boju objavu ljudima koja je
zapisana u svetoj knjizi (npr. Bibliji). Drugim rijeima teologija
je utemeljena na nadumnom shvadanju smisla.
Miljenje da izmeu religije i filozofije postoji proturjeje:
a) Religija protiv filozofije:
Zar nije Bog uinio ludom mudrost svijeta? (1 Kor 1,20)
Vjerujem jer je apsurdno. (Tertulijan)
Um je vraja bludnica. (Martin Luther)
b) Filozofija protiv religije:
Ludwig Feuerbach: Bog je obogotvoreni ovjek
Karl Marx: Religija je opijum za narod
Friedrich Nietzsche: Bog je mrtav
(Prema jednoj anegdoti iz svibanjskih dana ezdesetosme,
na jednom je parikom zidu bio grafit: Bog je mrtav.
Nietzsche. Drugi je dan ispod njega osvanuo drugi grafit:
Nietzsche je mrtav. Bog.)
Postoji i miljenje da religija i filozofija nisu ni na koji nain
povezane, da svaka ima svoje podruje, vlastitu istinu i
vlastite probleme. Neki filozofi (tzv. neopozitivisti)
smatraju da su iskazi koje ne moemo niti potvrditi niti
opovrgnuti besmisleni, pa po njima to vrijedi i za religiju i
za dobar dio filozofije.
Postoji i trede miljenje da religija i filozofija tvore jedinstvo.
Sa stajalita religije, to jedinstvo u krdanskoj filozofiji nastoji
podrediti filozofiju.
Augustin: Spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao.
Sa stajalita filozofije, ona pokuava religiju svesti na filozofiju
i utemeljiti je na naelima uma.
Immanuel Kant u tom smislu svoj filozofski projekt naziva
religija u granicama pukog uma, a Karl Jaspers filozofska
vjera.
Odnos filozofije i umjetnosti
Umjetnost, kao i filozofija uostalom kao i religija - izraava nazor o
svijetu i ivotu, obavlja funkciju rasvjetljenja egzistencije i snalaenja u
svijetu nadilazei svakodnevno iskustvo (tj. transcendirajui). Neki
filozofi stavljaju upravo umjetnost na najvie mjesto: primjerice,
Schelling i Nietzsche.
Umjetnika djela kao i djela filozofije - stare drugaije nego znanstvena
i tehnika dostignua. Povijesnost bitno pripada i umjetnosti i filozofiji.
Za razliku od filozofije, u umjetnosti se ono duhovno izraava u mediju
osjetilnosti. Nasuprot tome, filozofija svoje osnovne funkcije obavlja u
mediju uma. U filozofiji je istinita dosljednost argumentacije, a u
umjetnosti je ono istinito savrenstvo lijepog prikaza.
Filozofija je kritika umna znanost o uvjetima mogunosti
iskustvene zbilje kao cjeline. (Arno Anzenbacher)
Drugim rijeima, filozofija je:
-fundamentalna znanost (postavlja pitanje o temeljima i uvjetima
svega iskustvenog)
- univerzalna znanost (zbilju promatra cjelovito, tj. pita o uvjetima
mogudnosti iskustvene zbilje u cjelini)
-umna znanost (iskazi filozofije moraju biti umni, tj. svatko mora
uvidjeti da je njena argumentacija dosljedna i uvjerljiva)
-kritika znanost (filozofija dovodi u pitanje cijeli na iskustveni
svijet, ona je univerzalna kritika koja se protivi dogmatizmu te
kritiki prosuuje svaki svjetonazor, ideologiju, religiju, znanost,
tehnologiju, drutvo konano, i samu sebe)
zakljuni argument u korist filozofije svakako je u tome to ona
postavlja pitanje o svrhama ivota. Kao misao vodilja filozofija u
sklopu pitanja o smislu ivota postavlja i pitanje o svrsi znanosti.
obzirom na tetne, dehumanizirajude i ekoloki neprihvatljive
aspekte tehnike primjene znanosti (npr. u vojnoj industriji, ali ne
samo u njoj) aktualno je pitanje rascjepa izmeu humanistikih
znanosti i tzv. tehnoznanosti.
Pojam tehnoznanosti uveo je belgijski filozof Gilbert Hottois krajem
1970-ih, a njime se naglaava socioloki i tehnoloki kontekst razvoja
znanosti (npr. ovisnost istraivakih projekata o ulaganjima koja stiu
iz podruja industrije).
Uloga filozofije u nastojanju oko prevladavanja spomenutog
rascjepa vidi se u nizu njenih primjena na podruja posebnih
znanosti, npr. u medicinskoj etici, ekoetici, bioetici, poslovnoj etici
itd.
Moe se zakljuiti da je pitanje smisla bitni monopol 1.4 Filozofske discipline:
teorijska filozofija filozofije.
Filozofske discipline nisu radikalno samostalni dijelovi, nego su najee u uskoj meusobnoj
vezi. Problemi razliitih filozofskih disciplina esto su samo razliiti aspekti istih pitanja. Standardna
podjela filozofskih disciplina ima podrijetlo kod Aristotela koji je razlikovao teorijski, praktini i
pojetiki odnos prema svijetu (gr. theoria = gledanje, promatranje; gr. praxis = djelovanje,
inidba; gr. poiesis = sainjanje, tvorba, stvaranje, proizvoenje).

U skladu s time, uobiajena je podjela filozofije na teorijsku, praktiku i pojetiku. Podjela
filozofije na posebne grane ili discipline pretpostavlja neki
filozofski sustav u kojem se obavlja ta podjela. Obzirom na svojevrsnu krizu sistematske filozofije
nakon Hegela (1770-1831), tu podjelu treba shvatiti
uvjetno. Napomenimo i kako nema nijednog podruja ljudskog spoznavanja koje ne bi moglo
postati tema filozofskog istraivanja.
Metafizika i ontologija -knjiniarsko podrijetlo metafizike (Andronik s
Rodosa: met t fizik) i njen dublji smisao - metafizika kao Aristotelova prva filozofija -
metafizika kod Aristotela obuhvaa ontologiju
(tzv. metaphysica generalis =opa metafizika), zatim teologiju, psihologiju i kozmologiju (sve tri su
tzv. metaphysica specialis = posebne metafizike)
-metafizika o od Aristotela nadalje obuhvaa pitanja due, kozmosa, Boga, bitka, bivanjailozofi
jOntologija (opa metafizika) je filozofija bitka, tj. nauk o biu kao biu (gr. n = bie)
Postoji znanost koja promatra bie kao bie i ono to mu pripada po sebi. Ta znanost nije ista ni s
jednom od pojedinih znanosti, jer nijedna od drugih
znanosti ne bavi se biem uope i biem kao takvim, nego one za sebe odsijecaju neki dio bia i
promatraju mu svojstva, kao matematike znanosti.
(Aristotel, Metafizika)
Iza mnotvenosti stvari ontoloka kritika kao svojevrsna redukcija trai pravo bie u temelju
relativnosti pojava (ona razlikuje pravi bitak u odnosu na prividnu pojavnost u kojoj se ovaj javlja)
Temeljni pojmovi ontologije
- bie (lat. ens) = sve to postoji, neovisno o
nainu
- bit (gr. ousa, to ti en einai; lat. essentia) = ono to tvori postojanu prirodu neke stvari, temelj
njene odreenosti, osebujnost neega, ono
istinsko i zbiljsko to se ne mijenja i ostaje nepromjenljivo, ope to nadilazi pojedinano -
razlikujemo egzistenciju (to da neto jest) od
esencije (to to neto jest)
- suprotno od bitnog je akcidentalno (nebitno, sporedno, ono to ne pripada biti neke stvari),
Bitak ono po emu jest sve to jest, ono po emu bia jesu, ono to biima daje njihovu jestost ili
bievitost, bit bia kao bia
Bitak je sredinji pojam ontologije.
Bitak zapravo znai biti ili jest, i treba ga shvatiti kao glagolsku imenicu (supstantivirani infinitiv
glagola biti), kao to je to u nekim stranim jezicima (lat. esse, gr. to einai, tal. lessere,
njem. das Sein; engleski Being). Postoji i hrvatski
izraz za bitak bivstvovanje.
Izraz ontoloki odnosi se na ono to pripada bitku i
biti kao temelju bia, dok se izraz ontiki odnosi na zbiljsko bie u njegovoj faktinosti i
pojedinanosti. Martin Heidegger smatra kako se ontoloka
diferencija bitka i bia u povijesti filozofije tradicionalno zanemaruje, te se bie predstavlja kao bitak
i tako zaboravlja bitak sam.
Bitak kao neodreen, sveobuhvatan i besadrajan zapravo je nita. Strogo uzevi, ne moemo za
bitak ni rei da jest, jer tada ne bi obuhvaao nita, tj. ne bi bio
sveobuhvatan i bio bi sveden na bie. Problem kod definiranja bitka je u tome to se samo pomou
toga jest moe uope definirati, a kod definicije bitka tek
trebamo definirati ba to jest!
(Hegel: isti bitak i isto nita su jedno te isto.)
Obzirom na kvantitet bitka razlikujemo:
a) Monizam (bitak je jedinstven, tj. sva raznolikost stvari svedena je na jedno naelo ili supstanciju
npr. Tales-voda,Toma Akvinski-
Bog, Hegel-ideja)
b) Dualizam (postoje dva meusobno nesvodljiva naela svega - Descartes)
c) Pluralizam (bitak je mnotven npr. Empedoklo, Anaksagora, Leibniz)
Prema temeljnom ili kvalitativnom odreenju bitka
razlikujemo:
1. Materijalizam: bitak je materijalan, tj. materija (tvar) je primarna, a duh, svijest i miljenje
sekundarni (tj. oblici su postojanja materije)
2. Idealizam: bitak je ideja ili misao, miljenje, duh, svijest, volja, bog, a pojavna su bia sekundarna tj.
izvedena
2.1 Objektivni idealizam: idejni bitak postoji objektivno i neovisno o ovjekovoj svijesti (Platon)
2.2 Subjektivni idealizam ili solipsizam (naa svijest je primarna, a zbilja je idejna tvorba subjekta ili
sveanj percepcija (G. Berkeley)
Spoznajna teorija ili gnoseologija
- gr. gnosis = spoznaja, znanje
- spoznaja kao djelatnost utvrivanja istine i kao rezultat te djelatnosti (tj. znanje)
- u engleskom govornom podruju prevladava termin epistemology, tj. epistemologija (gr.
epistme = znanost). Kod nas epistemologija oznaava vie filozofiju znanosti, u smislu teorije o
znanostima, njihovim metodama i sistematici
Moja je namjera istraiti podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje (John Locke, Ogled o
ljudskom razumu, 1690.)
Iako spoznajno-teorijska problematika datira od poetaka filozofije (npr. kod Heraklita: Oi su i ui
ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske due, fr. 107), ova problematika dobiva sredinji znaaj
u 17. stoljeu. Osim Lockea vaan je neto ranije i Descartes (1596- 1650), a gotovo stoljee
kasnije naroito Immanuel Kant (1724-1804). Kako Lockeova citirana namjera sadri gotovo itavu
spoznajno-teorijsku problematiku (preostaje jo problem predmeta spoznaje i problem istine), u
sljedeem emo koraku prema njoj podijeliti razliite gnoseoloke
koncepcije.,,
Prema podrijetlu spoznaje:
1.Empirizam (gr. empeira=iskustvo)
Nema nieg u razumu to prethodno nije bilo u osjetilima (J. Locke);
(tabula rasa, eksperimentalna metoda)
1.1 Senzualizam (lat. sensus=osjet) - radikalni empirizam (svi intelektualni procesi
su samo transformirani osjeti).
Locke ipak upozorava: Razum mora biti na najvii sudac i vodi u svemu. Takoer, Locke
razlikuje izvanjsko i unutranje iskustvo, tj. iskustvo o radnjama naeg uma
2.Racionalizam (lat. ratio=um, intellectus=razum)
(elejci, Heraklit, Descartes, Spinoza)
3. Kriticizam
- prevladavanje jednostranosti i dogmatizma kod empirizma i racionalizma, njihova kritika sinteza
-Zorovi su bez pojmova slijepi, pojmovi bez zorova prazni (Immanuel Kant).
Spoznaja je po Kantu sinteza sadraja koji spoznaji prua njen objekt, i oblika spoznaje koji spoznaji
daje subjekt spoznaje.
4. Intuicionizam (lat. intuor = gledam u)
-neposredno gledanje ili uvid, bez sloenog dokaznog postupka i dedukcije. Kod Descartesa:
... svatko moe duhom neposredno intuitivno zreti da sam postoji, da misli, da se trokut granii sa
samo tri linije, lopta jedinstvenom povrinom i
sl.). Kod Lockea ona je opaanje slaganja ili neslaganja dviju ideja bez posredovanja tree (npr. Bijelo
nije crno, 3 > 2 i sl.).
-Henry Bergson (1859-1941) tumai intuiciju kao instinkt koji prodire dublje u bit ivota, to
inteligencija ne moe.
5. Iracionalizam
5.1 Voluntarizam
(Aurelije Augustin: Ja jesam, ja spoznajem, ja hou. Jesam ukoliko znam i hou; znam da jesam i da
hou, hou biti i znati.; Schopenhauer: Volja predstavlja gospodara, a intelekt slugu.; Nietzsche:
Gdje god sam naao ono to ivi, naao sam i volju za moi; i jo u volji sluge naao sam volju da
bude gospodar.)
5.2 Misticizam (gr. mistiks=skriven, tajan)
- Istina shvaena kao neposredni odnos s natprirodnim dosee se posebnom vrstom intuicije,
ekstazom (gr.
Ekstasis= biti izvan sebe). Kod Plotina (3. stoljee) to je odvajanje due od svega osjetilnog i
tjelesnog. U stanju ekstaze mistik se osjea sjedinjen s apsolutnim ili
boanskim
Podjela prema izvjesnosti i dosegu spoznaje:
1.Dogmatizam (gr. dgma=miljenje)
-Pozivanje na neispitano i nekritiki preuzeto uenje
-Gledite koje smatra da je mogua sigurna spoznaja istine, odnosno da svijet i stvari spoznajemo
kakvi su po sebi
2.Skepticizam (gr. skpsis=sumnja)
-nema sigurnog kriterija u odreivanju istine, pa je prema tome nemogua objektivna spoznaja. Um
se ne moe odluiti izmeu teze i antiteze, pa je najbolje da se svatko suzdri od bilo kakvog izricanja
sudova. Od apsolutnog
skepticizma treba razlikovati metodiki skepticizam (npr. Descartes)
3. Kriticizam (pomirenje 1 i 2 kao odbacivanje njihove
jednostranosti)
Podjela prema premetu spoznaje:
1.Realizam (postoji vanjski svijet neovisno o ovjekovoj svijesti)
1.1 naivni realizam (nae predodbe su pasivni odraz realnih predmeta, stvari su upravo takve kakve
opaamo ili bez bitne razlike)
1.2 kritiki realizam (postoje slinosti, ali i bitne razlike izmeu stvarnosti i nae slike o njoj)
2.Subjektivni idealizam ili solipsizam
- stvarnost je sveanj percepcija ili idejnatvorba subjekta
Pojam istine: vidi teorije u:
Boris Kalin, Povijest filozofije
(tema:
Spoznajna teorija ili gnoseologija,
podnaslov:
to je istina)
1.5 Osnovna filozofska pitanja i pojmovi
Filozofske discipline: Praktina filozofija
Aristotel je odredio predmet
praktine filozofije kao ono to
moe biti i drugaije nego to
jest, za razliku od teorijske
filozofije iji je predmet ono to
je nuno, vjeno i
nepropadljivo.
Filozofska antropologija
Heraklit: Ja sam prouio sama sebe.
Gnthi seautn. (Spoznaj samog sebe natpis na
Apolonovom hramu u Delfima)
Kant: Polje se filozofije dade svesti na sljededa pitanja:
1. to mogu znati?; 2. to trebam initi?; emu se smijem
nadati? to je ovjek?
Ali u osnovi bi se sve to moglo uraunati u antropologiju,
jer prva se tri pitanja odnose na posljednje.
Za razliku od razliitih empirijskih antropolokih disciplina
(bioloka, medicinska, socijalna, kulturna, psiholoka,
paleontoloka, etnoloka a.), filozofska antropologija ima
za predmet ovjeka kao cjelinu.
Postoje dva oprena stajalita o odnosu antropologije i
filozofije:
1.svaka filozofija govori na neki nain o ovjeku pa je stoga
filozofija uvijek antropologija, ili filozofija ovjeka u irem
smislu (kod Kanta a. obuhvada itavu filozofiju)
2.antropologija je kao filozofska disciplina striktno
nominirana u 16. i 17. stoljeu, kao dio tradicionalne
metafizike
Neki je smatraju teorijskom, neki praktikom disciplinom.
U uem smislu, filozofska antropologija kao disciplina
zapoinje objavljivanjem knjige Maxa Schelera Poloaj
ovjeka u kozmosu (1928.)
Filozofska antropologija s ontolokog stajalita nastoji
osvijetliti ontiku strukturu ljudskog bia i njegovu
esencijalnost koja se oituje u svim svagda
promjenljivim oblicima njegove egzistencije kojima se
ovjek razlikuje od drugih bida u svijetu.
(Filozofijski rjenik, ur. Vladimir Filipovid)
Osim problema razgranienja filozofske antropologije u
odnosu na druge filozofske discipline, u njoj je prisutan i
problem povezivanja raznolikih znanstvenih spoznaja
o ovjeku i filozofije ovjeka.
Obzirom na povijesnu promjenljivost oblika ovjekove
egzistencije, filozofska antropologija je naroito
povezana s filozofijom povijesti.
Rije je o pitanju smisla progresa u povijesti, tj. odgaja
li se ovjeanstvo kroz povijest?
Iz kvrgavog drva kao to je ono iz kojega je napravljen
ovjek ne moe se nainiti nita potpuno ravno. (Kant)
Je li zadatak da se bude ovjekom tj. da u razliitim
prilikama ozbiljimo svoje ljudske mogudnosti doista
uvijek isti?
Biti ovjekom znai postajati ovjekom. (K. Jaspers)
ovjek beskonano nadmauje ovjeka. (Blaise Pascal)
Usporedba ovjeka i prirodnog svijeta (naroito ivotinja)
klasina je tema filozofske antropologije. Redi kako je ovjek
prirodno bie naravno nije netono, ali ipak ne pogaa bit
ovjeka u dovoljnoj mjeri.
ovjek nije naprosto u svijetu, ved je ujedno suprotstavljen
svijetu. Svijet je ovjekov predmet (pred-metnuti), ovjek je
predmetno bie. S druge strane, ivotinja nema nikakvih
predmeta, te ekstatino uranja u okolinu koju nosi (kao pu
svoju kudicu) kao svoju strukturu svuda gdje prispijeva.
ovjek je slobodno od okoline, svijetu otvoreno bie.
Utoliko je ovjek pozicionalno ekscentrino bie.
(Helmuth Plessner)
ovjek je vjeni protestant zbilje. (Max Scheler)
ovjek je nespecijalizirano bie. (Arnold Gehlen)
ovjek je bolesna ivotinja. (F. Nietzsche)
ovjek je neutvrena ivotinja. (F. Nietzsche)
ovjek je ivotinja koja moe obeati. (F. Nietzsche)
Priroda je opda bludnica, uvijek tei za novim formama.
(Francis Bacon)
Prirodu treba svezati i napraviti je ropkinjom, natjerati ju
da ti slui. (Francis Bacon)
Ren Descartes je smatrao kako su ivotinje kompleksni
organski strojevi, ije se sve radnje mogu objasniti bez
ukljuivanja ikakvih misaonih operacija.
Da ivotinje misle kao i mi, imale bi besmrtnu duu poput nas. To nije
vjerojatno, jer nema razloga to vjerovati samo za neke ivotinje umjesto
za sve, a mnoge su od njih poput kamenica i spuava previe
nesavrene da bi se u to moglo povjerovati. (R. Descartes)
Dovreni naturalizam = humanizam = komunizam
(Karl Marx)
Je li razlika ovjeka i ivotinje gradualna (tj. pitanje razlike
u stupnju inteligencije) ili je to esencijalna razlika?
Antropoloki pesimizam:
Ljudi su glupi, nerazboriti, naivni, egoistini, skloni zlu.
Treba im usaditi strah i silom nad njima vladati
(Niccolo Machiavelli)
Prirodno stanje ljudi, prije nego to su se okupili u drutvo
bio je rat, i to ne rat uopde, nego rat svih protiv sviju.
(bellum omnium contra omnes)
(Thomas Hobbes)
ovjek je djelatno, stvaralako i samostvaralako bie.
Kao povijesno bide, ovjek je bududnosti otvoreno bide,
koje simultano proivljava prolost, sadanjost i bududnost.
ovjek je slobodno bie, sloboda je bit ovjeka. (Je li ovjek
doista nedeterminirano bide za razliku od ivotinje?)
ovjek je osuen da bude slobodan ovjek je odgovoran za ono to
on jest. (Jean-Paul Sartre)
Razlikuje se sloboda za (tzv. pozitivna sloboda ili sloboda kao
samoodreenje) i sloboda od (tzv. negativna sloboda - od prepreka
na putu nae volje)
Erich Fromm, Bijeg od slobode (knjiga sadri kritiku pasivnog
prihvadanja postojedeg u suvremenim drutvima)
Etika
Potuj oca i majku da dugo ivi i dobro ti bude na zemlji.
(Stari zavjet)
Doe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, enu i
djecu, bradu i sestre, pa i sam svoj ivot, ne moe biti moj
uenik. (Novi zavjet, Lk 14, 26)
Moral je skup nepisanih pravila i obiaja koji reguliraju
meusobne odnose ljudi i oblike ponaanja u nekoj
drutvenoj zajednici.
Moral ima normativni karakter, on postavlja pravila i
propise da neto treba biti, osim to deskriptivno
potvruje postojede odnose u nekoj zajednici.
Moral je drutveno-povijesno uvjetovan, relativan je, pa i unutar
istog drutva.
Postoji li univerzalni moral?
Projekt Weltethos (svjetska etika) njemakog teologa i filozofa
Hansa Knga pokuaj je ocrtavanja minimalnog skupa pravila koja
bi svi potovali, na temelju onoga to je zajedniko svjetskim
religijama.
Nede biti mira meu narodima bez mira meu vjerama. Nede biti
mira meu vjerama bez dijaloga meu vjerama.
(Hans Kng)
Amoralizam=ignoriranje morala i etike u cjelini
Imoralizam=suprotstavljanje postojedem moralu, no ujedno i pokuaj
utemeljenja novog morala (npr. Nietzsche prevrednovanje svih vrijednosti)
Od morala kao objektivne kategorije razlikujemo moral
ovjeka pojedinca koji je uvijek i neto osobno, kao svjesno i
slobodno prihvaanje ili neprihvaanje odreenih normi
meusobnog ponaanja. Objektivni i subjektivni moral mogu
biti u suglasju, kao i u nesuglasju, ili ak sukobu.
Ne sudite da ne budete sueni! (Mt 7,1-2)
Kao dio osobnosti moral se oituje u svijesti i savjesti
pojedinca (tj. u zadovoljstvu i ponosu, ili kajanju i grinji
savjesti).
Savjest (lat. conscientia) je osjeaj moralne odgovornosti,
skup naela moralnog procjenjivanja postupaka kao dobrih ili
loih.
Etika je filozofska disciplina koja ispituje podrijetlo, kriterije i
svrhe moralnog djelovanja i vrednovanja.
Postavlja pitanja slobode volje, pravog i krivog, dobra i zla, i dr.
Etika je filozofija morala, ispituje njegove izvore i
utemeljenost.
Filozofija se u svojim poecima u staroj Grkoj bitno razvijala
kao kritiko propitivanje ustaljenih obiaja i morala, koji su
tradicionalno smatrani prirodnima, zdravo za gotovo.
Zakon je silnik nad prirodom ovjeka. (Hipija)
Etike dobara svrhu ljudskog djelovanja vide u
ostvarenju nekog dobra, koje se obino smatra ujedno i
nekom vrstom sree (gr. eudaimonia).
Nekoliko etika dobara:
-hedonizam (dobro kao uitak, zadovoljstvo, naslada,
ugoda; gr.= hedon)
-utilitarizam (dobro kao korist; Jeremy Bentham: vrhovno
dobro je najveda sreda za najvedi mogudi broj ljudi; sredu je
mogude izraunati; takav stav kritizira J. S. Mill: Bolje biti
nezadovoljan ovjek nego zadovoljna svinja)
- perfekcionizam (dobro kao usavravanje ili postizanje
savrenstva)
- egoizam (vlastito dobro je iznad svih ostalih interesa;
suprotno: altruizam)
Immanuel Kant u svojoj Kritici praktinog uma kritizira sve
etike dobara kao heteronomne etike, u smislu da kod njih
objekt volje propisuje volji moralni zakon.
Prema Kantovoj autonomnoj etici dunosti zakonodavan
moe biti samo um a ne neto izvan njega koji odreuje
volju u skladu s opevaljanim i nunim moralnim zakonom
(tzv. kategoriki imperativ: Radi tako da moe htjeti da
maksima tvog djelovanja postane opdi zakon).
Heteronomna etika ravna se pak prema hipotetikom
imperativu (ako eli ovo, onda mora uraditi ono).
Drugim rijeima, dobra moe biti samo volja, a ne neto to
se njome ima postii (kao kod tzv. konsekvencijalistikih
etika, u kojima se moralnost ina mjeri prema pozitivnim
posljedicama).
Filozofija politike
Kaem da pravednost nije nita drugo nego korist jaeg.
(Trazimah u Platonovoj Dravi)
I zato ja, dok u mislima promatram i razmiljam o
dravama koje danas u svijetu postoje, svuda vidim, tako
mi Boga, samo neku zavjeru bogatih, koji se, toboe za
raun i u ime dravnih interesa, bore jedino za svoje line
interese. (Thomas More, Utopija)
ovjek se raa slobodan, a ipak je posvuda u lancima.
(Rousseau, Drutveni ugovor)
Drava je najhladnija od svih hladnih nemani. (Nietzsche)
Tko ne moe ivjeti u zajednici ili je ak ne treba, jer je
sam sebi dovoljan, taj nije lan drave, i prema tome je ili
zvijer ili bog. (Aristotel, Politika)
Zoon politikon (Aristotel je ovjeka definirao kao
drutveno i politiko bide, tj. ivotinju)
Pojam politike (gr. ta politik) oznaava ukupnost
poslova vezanih uz dravu kao zajednicu graana.
Dakle, jo u antikoj Grkoj upuduje na javnu djelatnost
koja se tie sviju, za razliku od bavljenja privatnim
interesima.,
Mi imamo ustav koji se ne ugleda u zakone susjeda, nego
smo mi sami tovie uzorom nekome a ne da bismo se
ugledali u druge. I nazvan je imenom puka vlada, jer se
ne oslanja na malo njih, nego na mnotvo, a oni imaju
jednakost pred zakonima. to se pak tie javnog dobra,
svako se potuje kako je u emu na dobru glasu, ne po
pripadnosti jaoj dravnoj stranci, nego po vrsnodi; nitko
opet nije zbog siromatva sprijeen neznatnim ugledom,
ako samo moe uiniti dravi to dobro Isti ljudi brinu
se jednako za domae poslove kao i za dravne, a i oni,
koji se posvetie drugim poslovima, nisu nevjeti
dravnoj upravi. Mi jedini drimo onoga, koji ne
sudjeluje u dravnim poslovima, ne dokonim, nego
beskorisnim lanom
(Periklov govor, u: Tukidid, Povijest peloponeskog rata)
Osnovna razlika suvremene i klasine demokracije je u
tome to je prva predstavnika (reprezentativna), a druga
direktna ili neposredna. Takoer, antika je demokracija
postojala u drutvu u kojem je tek manjina imala pravo
glasa (npr. u vrijeme Perikla atenski odrasli mukarci
dakle, iskljuene su ene, robovi i stranci kojima su oba
roditelja atenski graani).
U novom vijeku praktino od Machiavellijeva Vladara
(odvajanje etike od politike) politika se shvaa kao sila i
mo (suverenitet) nadreena drutvu i odvojena od
njega.
I kroz kritiku apsolutizma i otuenja politike modi provlai
se takvo shvadanje (kod Lockea, Rousseaua, Marxa i drugih).
Estetika
(gr. aisthetos=osjetni,opaajni) je filozofija umjetnosti, odnosno filozofija lijepog. Ova filozofska
disciplina ispituje kriterije stvaranja, doivljavanja i vrednovanja lijepog, odnosno umjetnosti
(umjetnosti kao eminentnog podruja lijepog)
Izraz (djelo Aesthetica) prvi 1735. koristi Alexander Gottlieb Baumgarten, njemaki filozof, za kojega
estetika kao znanost o osjetilnoj spoznaji podrazumijeva znanost o lijepom u umjetnosti i u prirodi
(ljepota kao savrenstvo osjetilne spoznaje). Termin estetika jo neko vrijeme (npr. kod Kanta) bitno
oznaava uenje o osjetilnoj spoznaji.
Interes filozofa za umjetnost i lijepo zapoinje jo u antici, pa se osnivaima estetike smatraju Platon i
Aristotel.
Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvodi iz metafizikih ideja dobra, lijepog i istine)
predstavlja uzor tzv. estetike odozgo, koju kasnije nastavljaju npr. Schelling i Hegel.
S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos (Poetika ili O pjesnikom umijeu) predstavlja
uzor estetike odozdo, koja izvor estetskih normi trai u samoj umjetnosti. Dakle, ovaj je pravac
utemeljen na nekim empirijskim zakonomjernostima umjetnikog stvaralatva.
Kalokagatia (gr. kals=lijep, agaths=dobar) ili lijepa dobrota je antiki pojam koji sjedinjuje i
najue povezuje ljepotu i dobrotu.
Kao specifini ideal naina ivota, obrazovanja i odgoja u starih Grka, kalokagatia ukazuje na izvornu
neodvojivost etikog i estetskog podruja.
Ovaj de ideal doivjeti nakon antike vie kritika.
Primjerice, kod Nietzschea: Istina je grozna starica.
Filozofiji i umjetnosti zajednike su osnovne funkcije duha:
obje izraavaju nazor o svijetu i ivotu, rasvjetljuju egzistenciju, obavljaju funkciju snalaenja u svijetu,
prekorauju granice iskustva (tj. transcendiraju)
Umjetnika djela kao i filozofija stare drukije nego dostignuda znanosti i tehnike. Svakako ne u
smislu da bi kasnija umjetnost (ili filozofija) prevladala raniju umjetnost kao zastarjelu.
Osnovna razlika umjetnosti i filozofije je u tome to umjetnost funkcije duha obavlja u mediju
osjetilnosti, dok filozofija to radi pomodu pojma i umne argumentacije.
Za umjetnost je istina savrenost lijepog prikaza.
S druge strane, prema Kantu je znanost koja bi kao takva trebala biti lijepa besmislica.
Platon ideju lijepog (sklada, harmonije) poistovjeduje s idejom dobra i istine, dakle onim najviim.
No, ideju lijepoga ne poistovjeduje s umjetniki lijepim.
ovjeku, dakle, koji bi se svojim raznolikim umijedem pokazivao sposobnim oponaati sve stvari, kada bi
takav doao u grad i htio nam prikazati svoja pjesnika djela, iskazali bismo tovanje kao svetom i udesnom i
ugodnom ovjeku, no rekli bismo mu da takva u gradu nema i ne treba biti, te bi ga ovjenanog i okidenog,
ispratili u neki drugi grad. (Platon, Drava, 398a-398b)
Onda je svaka umjetnost koja oponaa daleko od istine i to je, kako se ini, sve to ona moe da izrazi, jer od
svake stvari obuhvada samo jedan mali dio i to samo njen izgled (sliku) ako je slikar dobar, on de stolarevom
slikom, koju izdaleka pokazuje, modi prevariti djecu i nerazumne ljude, pa de kod njih stvoriti vjerovanje da je
to zaista stolar.
(Platon, Drava, 332)
Platon umjetnost shvada kao oponaanje (gr. mimesis) lijepih stvari, a njih kao kopije ideja. Stoga je
umjetnost kopija kopije, ili treda od istine, tj. posao iz trede ruke. Dakle, obmana.
Aristotel umjetnost shvada kao stvaralako i oplemenjujude oponaanje stvarnosti.
Hegel (19. st.) ljepotu definira kao osjetilnu pojavu ideje. Ideja je pravi sadraj umjetnosti, dok je njen
oblik u umjetnosti osjetilni slikoviti lik. Umjetnost kao oitovanje duha dolazi po njemu iza filozofije i
religije.
Schelling u umjetnosti vidi spoznaju onoga najviega. Schopenhauer u umjetnosti vidi bezinteresni
doivljaj koji ovjeka oslobaa (glazba naroito) i tjei. Nietzsche u umjetnosti vidi najpotpunije
prihvadanje ivota, smisao ivota i jedini nain prevladavanja pesimizma.
Nakon objavljivanja Baumgartenove Estetike sredinom 18. stoljeda, estetika je umjesto religije
poela zauzimati sredinji dio odgoja i obrazovanja, a umjetnost i knjievnost posvedene ubudude
rafinaciji due, osjedaja i ukusa prestaju biti samo zabava.
Umjetniko djelo otada postaje model visoke kulture.
Friedrich Schiller u svojoj estetici (naroito u pismima
O estetskom odgoju ovjeka) razlikuje tri stupnja ovjeka:
1. Stanje nude (Notstaat) ili nagona u kojemu ovjekom upravljaju strasti, pokrede ga materija
2. Stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu ovjek uspijeva
savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe
kao tabue
3. je nevino, djetinje stanje kojim vlada nagon za igrom (Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene
od razuma. Ono oslobaa ovjeka, a moe se dosegnuti jedino u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik
igre.
Stoga nijedna znanost, pa ni estetika ne mogu odrediti pravila umjetnikog stvaranja, kao to nitko ne moe
odrediti pravila stvaranja uopde, nego naprotiv pojedinci svojim stvaralatvom, pa tako i umjetnici svojim,
mijenjajudi svijet odreuju i pravila njegove proizvodnje, dok njegova praizvodnja uvijek ostaje u domaaju tek
ovjekova stvaralakog uma.
umjetnici, svaki na svoj nain, izraavaju vlastito poimanje svijeta koje je uvijek vie ili manje, osvijeteno
ili neosvijeteno, neposredno i posredovano, utemeljeno u nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojedince teko
redi jesu li oni filozofi koji se bave umjetnodu, ili umjetnici koji se bave filozofijom.
(Milan Polid)
Primjerice, Friedrich Nietzsche, Jean-Paul Sartre, Albert Camus, Vladan Desnica
A za umjetnika djela, koja nisu uspjela, vrijedi ovaj paradoks: lijepo nam prikazuje jedinstvenost ljepote,
runo nam prikazuje mnogostrukost ljepote Zbog toga, kad je govor o nekom vie ili manje neuspjelom
djelu, obino se raspravlja o njegovim odlikama, to jest o njegovim lijepim stranama, to nikako nije sluaj kod
savrenih djela, jer ova nemaju lijepih strana. Kod ovih, naime, nemogude je nabrojiti odlike ili oznaiti lijepe
dijelove ili strane, jer ona kao potpuno stapanje imaju jednu jedinu odliku: ivot struji cijelim njihovim
organizmom, a nije se povukao ni u jedan od dijelova toga organizma.
Dvije su forme ljudske spoznaje: jedna je intuitivna, druga logika; do spoznaje se dolazi naime, ili putem
fantazije ili putem intelekta; i to do spoznaje individualnog ili do spoznaje univerzalnog, do spoznaje
pojedinanih injenica ili do spoznaje njihovih odnosa. Jednom rijeju, spoznajom se u nama stvaraju ili slike ili
pojmovi Svaka prava intuicija ili predodba u isti mah je i izraz Mi smo sasvim slobodno i otvoreno
poistovjetili intuitivnu ili izraajnu spoznaju s estetskom ili umjetnikom injenicom.
(Benedetto Croce, Estetika)
Povijesnost je bitno obiljeje i filozofije i umjetnosti.
Aristotel dri kako je pjesnitvo vie filozofska i ozbiljnija stvar negoli historiografija, jer pjesnitvo prikazuje
vie ono opde, a historiografija pojedinano.
Sofisti
- prosvjetitelji i odgajatelji stare Grke
Miljenje ranijeg, kozmolokog razdoblja je u neku ruku dogmatino: ono je uvjereno u mod ljudskog
duha i posve se u nj pouzdaje, uzdiudi se nad iskustvo (npr. Tales, Pitagora, Heraklit, Parmenid,
Empedoklo i dr.)
Sredinom V. st. pr. Kr. filozofski interes okrede se od objekta prema subjektu. Rastao je interes za
razmiljanje o fenomenima kulture i civilizacije (posljedica sve drutvenih promjena u Grkoj i sve
intenzivnijih dodira Grka sa stranim narodima; ne samo s civilizacijama Egipta, Babilona i Perzije).
Postavljaju se pitanja: Jesu li razliiti narodni i mjesni naini ivota, religiozni i moralni zakonici, samo
konvencije ili nisu? Je li grka kultura u odnosu na negrke ili barbarske kulture neto promjenljivo ili
ona poiva na prirodi? Je li ona boanski ustanovljena ili prilagodljiva?
Poelo je antropoloko razdoblje filozofije, koja se bavi sve vie mikrokozmosom nego
makrokozmosom
(I Demokrit je rekao: ovjek je mali ureeni svijet)
Dok je ranija filozofija postupala prema deduktivnoj metodi, sofisti su ili empirijsko-induktivnim
putem, da prikupe to vie pojedinanih zapaanja i injenica
Oni su svojevrsni enciklopedisti; na temelju prikupljenih podataka o razliitim narodima, obiajima i
vjerovanjima stvaraju teorije o podrijetlu civilizacije, jezika, drutvenih i politikih normi ili pak
relativistiki zakljuuju da nije mogude objektivno znanje o drutvu (obzirom na uoene razliitosti).
Njihov cilj nije bio uspostavljanje objektivnih normi utemeljenih na nekoj nunoj istini.
Cilj sofista bio je praktino-filozofski; postali su orue obrazovanja u grkim gradovima, nastojedi
poduavati umijedu ivljenja
Kod predsokratovskih filozofa cilj je bio istraivanje istine, dok je okupljanje uenika oko uitelja bilo
od sporednog znaaja
Suprotno, povezanost sofista s uenicima je bitna, jer cilj je sofista poduavanje. Sofisti dre
predavanja po gradovima, oni su lutajudi uitelji koji putuju iz grada u grad, prikupljajudi pritom nova
znanja i iskustva. Upudivali su ljude u razna podruja: gramatiku, tumaenje pjesnika, filozofiju
mitologije i religije itd. No, iznad svega, bavili su se poduavanjem retorike.
Nakon grko-perzijskih ratova (492-449) intenzivirao se politiki ivot u Grkoj, a posebno u
demokratskoj Ateni, u Periklovo vrijeme. Sve je vie slobodnih graana naroito mladi htjelo
napredovati u politikom ivotu, za to je bila potrebno vjebanje u nekoj vrsti umijeda. Ranije je
stjecanje dravnikih umijeda bilo uglavnom stvar obiteljske tradicije ili osobnih veza s istaknutim
dravnicima, kao i stvar praktinog stjecanja iskustva osobnim sudjelovanjem u politikom ivotu.
Sofisti daju naelno svakome slobodnom graaninu mogudnost teorijske pripreme za praktini,
drutveni i politiki ivot. Sofisti nauavaju politiko umijede za novu aristokraciju uma i sposobnosti.
Tu je retorika bila apsolutno nuna, a s njome i gramatika (kao nauka o sastavljanju govora), logika i
dijalektika (nauka o pravilima za pobijanje i dokazivanje teza; umijede raspravljanja na temelju pitanja
i odgovora).
Sve je obuzela neka neodoljiva tenja za vedom obrazovanosti, nego mu je podaje saobradaj u
svakidanjem ivotu, koji je za atenskoga mladida do onda bio jedina kola. Kad je proao osnovnu
nauku, gdje je uio itati, pisati i raunati, kad je u gimnaziji izvjebao tijelo, da bude gipko i spretno,
da mu hod bude elegantan i cijela pojava odlina, kad je uz to nauio udarati u kitaru i uz nju pjevati
pjesme starijih pjesnika, kojih su misli imale ujedno da budu osnov moralnome uzgoju kad je to sve
proao, onda bi ga otac poveo u vijede, u sudnicu i gdje se ved graani sastaju, da vijedaju o udesu
grada. Tu je imao prilike, da se naui, to dolikuje graaninu i da se tako pripravi kad de i on kao
graanin utjecati na javni ivot; tu se nauio govornitvu, koje mu je bilo najpotrebnija vjetina, i sve
ostalo nauio je gledajudi i sluajudi (A. Bazala, Povijest filozofije)
Ti putujudi uitelji (sofisti) bili su iritelji prosvjete onoga vremena. Za novac prodavali su oni
mudrost vie tuu, nego svoju, i smatrali poglavitim zanimanjem svojim uzgajanje mladida. A ovi bi
hrlili k njima ne aledi platiti veliku kadgod naukovinu, sjedjeli bi im do koljena i pozorno sluali svaku
njihovu rije; a sofista bi se znao uiniti dostojanstven i vaan, govorio bi u biranim rijeima,
odgovarao na sva pitanja u dugim govorima sad zaodijevajudi govor svoj u pjesniko ruho, sad u
dugim raspravljanjima navradajudi i neopazice tijek misli onamo, kamo bi sam elio. Putujudi po
gradovima grkim konano bi se nastanio u Ateni
(Albert Bazala, op. cit.)
Sofisti su dakle, nudedi zadovoljenje duhovnih potreba onih kojima su se obradali, vlastito djelovanje
utemeljili upravo na nain koji jedino i moe biti djelotvoran. Oni nikome nisu propisivali niti nametali
odreeno oblikovanje njegovih modi, nego su mu nudili odreene uvjete njihova razvitka. Nije stoga
nimalo neobino da je njihov utjecaj na omladinu bio velik Mladidi dakle nisu alili novaca da bi mogli
sluati sofiste, a najbolji su meu njima bili itekako skupi
Ne zato to su za svoje pouavanje uzimali novac, ved zato to su mnogi i esto pouavali ne da bi
zadovoljili vlastitu odgajateljsku potrebu, nego prvenstveno zato da bi zaradili, oni su od odgoja lako
skliznuli u manipulaciju. Kao i svi, tako su se i ovi prvi profesionalni odgajatelji nali u procijepu
izmeu vlastite potrebe da se odrede kao ljudi i odgajatelji i potrebe pribavljanja sredstava za ivot
(novca) Profesionalizam je uvijek i svuda pa tako i u odgoju optereden proturjenodu.
(Milan Polid, K filozofiji odgoja)

Druga strana u odgoju, a to je odgajanik, dakako, u svemu tome nije neduna. Povrnost sofista u pristupu
odgoju (obrazovanju), tamo gdje je postojala, dobrim je dijelom bila uvjetovana povrnodu potreba onih
koji su taj odgoj (obrazovanje) traili. Oni naime nisu uvijek teili odreenim znanjima radi zadovoljenja
vlastitih potreba ved su i sami manipulirali svojim modima radi ostvarenja neke koristi. (M. Polid, op. cit.)
Kako su sofisti pouavali rjeitosti (govornitvu), razvili su logika umijeda da o jednoj stvari govore s
razliitih stajalita pro et contra.
ovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu, da jesu, a onih koje nisu da nisu. (Ova postavka je kasnije
poznata i kao Homo-mensura)
O svakoj stvari postoje dvije tvrdnje, jedna drugoj protivne.
(Protagora)
Tako su sofisti i sofistika doli na lo glas zbog skepticizma i relativizma, ispraznog mudrijanja koje je
samo sebi svrhom (tzv. eristika). Otuda i sofizam kao naziv za namjerno pogrean zakljuak s ciljem
zbunjivanja i ismijavanja sugovornika.
Ja kaem da pravednost nije nita drugo nego korist jaega
(Trazimah)
Niega nema. Ako bi neto i postojalo ljudi to ne bi mogli spoznati. Ako bi se i moglo spoznati, ne bi se
dalo priopditi drugim ljudima. (Gorgija-nihilizam)
O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, ni kakvog su oblika; jer puno toga sprjeava
pouzdano znanje: nejasnoda stvari i kratkoda ljudskog ivota. (Protagora-agnosticizam)
Potom su, ini mi se, ljudi ustanovili zakone da bi pravda nasilje drala u suanjstvu. Ako bi tko
grijeio bivao bi kanjen. Nakon toga, kad su ved zakoni prijeili ljudima da javno ine nasilna djela a
oni ih injahu tajno, onda je, ini mi se, neki pametni i mudri ovjek izmislio za smrtnike strah od
bogova, da bi zlotvore bila neka strava i onda ako bi tajno neto radili
(Kritija)
Shvadanje religije prema:
Prodiki Protagori Kritiji
Oni koji su potekli od uglednih otaca mi pazimo i potujemo, a one koji nisu iz ugledne kude niti pazimo niti
potujemo. U tom smislu odnosimo se meu sobom kao barbari, jer po prirodi svi smo mi, i barbari i Heleni, u
svemu jednako stvoreni. To se moe vidjeti po onome to je po prirodi svim ljudima nuno. Na isti nain svi
imaju mogudnost to postidi, i u svemu tome ne razlikuje se od nas niti ijedan barbar niti Helen. Jer svi mi diemo
zrak kroz usta i kroz nos i svi jedemo rukama
(Antifont)
Zakon je silnik nad prirodom ovjeka (Hipija)
(razlika prirodnog i pozitivnog prava kao protivnog prirodi)
U svojoj poznatoj Povijesti filozofije Frederick Copleston primjeduje kako je Sokrat ono to je u
sofistici dobro razvio neusporedivo vie u odnosu na dostignuda samih sofista.
Svojom tezom Protagora je svaku ideologiju doveo u pitanje otvarajudi tako prostor odgoju nasuprot
manipulaciji Moe li uopde istinski odgajatelj odgajati, a da se javnost (itaj: vlast), utoliko vie ukoliko je
autoritarnija i sklonija instrumentalizaciji odgoja, prije ili kasnije ne uznemiri. Ako je suditi po sudbini Protagore,
a onda i onih koji su mu slijedili, ini se da ne moe.
(M. Polid, op. cit.)
Sofiste je poetkom 19. stoljeda rehabilitirao Hegel:
Kao obrazovani ljudi, sofisti su bili svjesni toga da se sve moe dokazati. Ta svijest nije nedostatak, ved spada
u njihovo vie obrazovanje Meutim, poznavanje tako mnogih stajalita ini kolebljivim ono to je u Grkoj
predstavljalo moral (tu nesvjesno obavljanu religiju, dunosti, zakone). (Hegel, Povijest
filozofije)
Sofisti nisu razlikovali odgoj i obrazovanje, te su sve smatrali predmetom uenja, pa i odgoj nije bio
drugo nego obrazovanje.
Odgoj se naravno ne moe svesti samo na obrazovanje, jer ovjekove modi i odgojne potrebe nisu
samo razumske, ali jednako tako ni "moralni odgoj" ne moe biti zamjena za obrazovanje. Odgoj ne
moe, a da i dalje ostane odgoj, zaobidi pitanja i o vaenjima vrijednosti kada se takva pitanja
pojave, a s obrazovanjem ona se obavezno pojavljuju, pa samim tim ni obrazovanje nije vrijednosno
neutralno. Iako nisu propitivali bit i smisao odgoja, sofisti su svojim pristupom odgoju omogudili da
odgoj uskoro postane predmetom filozofskog interesa. No oni su jednako tako omogudili da se
djelovanje svih bitnih inilaca u odgoju uini vidljivim i dostupnim kritikom propitivanju. Konano,
oni su ti koji su ovjeka doveli u sredite filozofskog interesa. Ako je naime ovjek mjera svih stvari kao
to je to rekao Protagora, onda i mjera odgoja mora biti ovjek.
(M. Polid, op. cit.)
Cjelokupni povijesni razvitak odgoja, kao djelatnosti kojom se ovjek neposredno samooovjeuje,
ukazuje na to da je odgoj bez slobode odgajanika i odgajatelja nemogud. Svaki pokuaj da ga se
instrumentalizira, bez obzira u ijem interesu, zavravao je njegovim izvrgavanjem u vlastitu
suprotnost, tj. u opetovanje kulturnih obrazaca u kojima je povijesno-nagovjesna bit kulture ved bila
mrtva. Time je na djelu bio ne vie odgoj kao istinska potvrda biti kulture i ovjeka nego djelatnost
kojom kultura potire samu sebe, jer u ovjeku gui ono bududnosno, tj. ono to nosi budude kao
mogudnost drukijeg. To to mi danas jesmo moemo zahvaliti tome to potpuna instrumentalizacija
odgoja dosad nije uspjela, iako pokuaja nije nedostajalo.
(Milan Polid, op. cit.)
Sokrat:
Izmeu slobode odgoja i dogmatizma
Za razliku od sofista, nije bio profesionalni uitelj, ved potpuni amater (fr. amateur = ljubitelj). Iako
nije pouavao za novac, nije bio neznalica, ved istinski mislilac i odgajatelj.
Hodajudi po atenskim trgovima raspravljao je s ljudima svih zanimanja, eledi da svi dou do njegove vizije
pravog ivotnog puta.
(B)og me je postavio uz bok ovome gradu, kao velikom i plemenitom konju, no koji je zbog svoje veliine
postao mlitav i treba mu netko da ga podbode. Tako se ini da je bog mene poslao u ovaj grad kao kakva
obada da vas, premedudi se sad ovamo sad onamo, razbuujem, potiem, podbadam, jednog po jednog, bez
prestanka.
(Platon, Obrana Sokratova)
Iako je Sokrat tvrdio kako nikada nije bio neiji uitelj doista, formalno to nije bio i zaista formalno
nije imao vlastite kole nastojao je sve atenske graane pretvoriti u svoje uenike. Pritom je stvorio
sljedbenitvo od vedeg broja mladih sluatelja, koji se utoliko mogu smatrati njegovim uenicima (npr.
Platon).
Stoga je Sokrat smatrao svojim glavnim zanimanjem da odgoji sebe samog i svoje sugraane za ozbiljno
samoispitivanje. (W.Windelband, Povijest filozofije)
Sokrat se nadasve suprotstavlja sofistima i njihovom etikom relativizmu kao opasnosti za drutvo i
kulturu. On smatra da je slobodoumni i kritiki duh sofista zapravo destruktivan.
Oni su htjeli pruiti svojim sluateljima svijest o onome do ega je stalo u moralnom svijetu; osim toga o
onome to ovjeku priinjava zadovoljstvo. Nagoni i sklonosti koje ovjek ima predstavljaju njegovu mod;
kada njih zadovolji on postaje zadovoljan. (Hegel, Povijest filozofije)

U dijalogu Gorgija Platon prikazuje dijalog Sokrata i sofista Kalikla, Gorgijinog uenika. Kalikle ui da jake
individualnosti ne trebaju nikakav zakon osim zakona svoje prirode, jer zakon titi slabe od jaih, a prirodno
je i pravedno da jaki vladaju nad slabima. Sokrat ukazuje Kaliklu da ako vedina slabih zaista tiranizira jake,
onda je ta tiranija slabih u stvari jaa, i stoga prema Kaliklovom kriteriju opravdana.
Kalikle se brani kako je mislio na mudrije pojedince, kojima pripada da vladaju i imaju vie od potinjenog
mnotva. Sokrat ga opet pita treba li onaj koji vlada nad drugima vladati i samim sobom, a Kalikle mu
odgovara kako jak ovjek treba dati punu slobodu svojim eljama i strastima. Zatim Sokrat usporeuje
Kaliklovog idealnog ovjeka sa upljom bavom: takav ovjek sebe stalno puni zadovoljstvima, ali ih nikad
nema dovoljno; njegov ivot je ivot prodrljive patke a ne ovjeka.
Kalikle je poslije prinuen priznati kvalitativnu razliku izmeu zadovoljstava, to dalje vodi k zakljuku da je
zadovoljstvo podreeno dobru i da um mora biti sudac zadovoljstvima. Dakle, nije neumjeren ved umjeren
ovjek taj koji je istinski dobar i sretan.
Poto je, s jedne strane, postojala potreba za subjektivnom slobodom, po kojoj ovjek treba uvaavati i
priznaje samo ono to on sam uvia, to nalazi u svome vlastitom umu zakone, religijske predstave treba
priznavati samo ukoliko ih ja osobno usvajam na temelju vlastitog miljenja a s druge strane, u miljenju jo
nije bio naen neki siguran princip na taj nain ono to je ostalo neodreeno mogla je ostvariti samo
samovolja
(Hegel, Filozofija povijesti)
Sofisti su razvili razumsko (analitiko) miljenje koje je samo po sebi instrumentalno; nedostaje mu
vizija smisla i svrhe ljudskog ivota
Nasuprot sofistikog relativizma, traedi znanje o etikim pitanjima o onom to vrijedi za sve
dolazi do pojmova, kao onoga opdeg. Sokrat je prvi odredio bit miljenja kao spoznaju opdeg
pojmovnu spoznaju, primjeduje Aristotel.
Nasuprot sofistima, Sokrat trai dobro i vrlinu (krepost gr. aret), i nalazi je u potovanju zakona,
istinoljubivosti, umjerenosti, razboritosti, pravednosti, hrabrosti, samosvladavanju, usavravanju.
Vrlina lei u boanskom i umskom dijelu ovjeka dui, za nju treba skrbiti pomodu filozofije.
Za sofiste i za Sokrata odgoj i obrazovanje svodili su se na spoznaju bez obzira na to dolazi li znanje
ovjeku izvana (sofisti) ili se razvija unutar ovjeka, razvojem i osvjetavanjem onoga to je ved
prisutno u ovjeku (Sokrat).
Utoliko su za Sokrata i vrline glavni predmet njegove filozofije neto to se moe nauiti; u smislu
razvoja onoga to je ved prisutno u ovjeku. Vrlina je znanje, te tko zna to je dobro, taj i djeluje
dobro. Dobar je onaj koji zna. Ovakvo izjednaenje vrline i znanja naziva se etiki intelektualizam;
rije je ujedno o etikom i odgojnom optimizmu.
Za razliku od sofista, Sokrat se odgojem nije samo bavio, ved ga je bitno promiljao. Otvorio je
pitanja o svrsi, sadraju i nainu odgoja. Instrumentalnom razumu sofista suprotstavio je stvaralaki
um.
Ali on sam vlastito djelovanje nije povijesno u mogudnosti razumjeti, a da mu ne oduzme vjerodostojnost.
Zato je njegovo uvjerenje dogmatino. On trai istinu kao ono to je opde, to dakle nije relativno i podlono
sumnji, uvjeren da takva istina postoji i da ju je mogude spoznati.
(Polid, 1993)
Sokrat je uvjeren o tom, on vjeruje u istinu, i to je uvjerenje u njega dogmatino: on ga ne dokazuje, ved ga
pretpostavlja.
(A. Bazala, op. cit.)
S druge strane, osim to vjeruje da je istina apsolutna, konana i jedna za sve ljude, Sokrat vjeruje i to
kako je ona u svakom ovjeku ved prisutna, i da je svatko kroz odgovarajudi postupak u sebi moe
nadi (Sokratovo je geslo ono iz Apolonova hrama u Delfima: Spoznaj samog sebe!). Stoga Sokrat svoj
zadatak vidi u asistenciji ljudima da do te istine u sebi i dou.
Sokratov princip je to da ovjek mora dodi do istine sam od sebe, da on u samom sebi ima nadi to je njegova
namjena, to je njegova svrha, to je krajnja svrha svijeta, to je istinito, ono to postoji po sebi i za sebe.
(Hegel, Povijest filozofije)
Sokrat nije nikome nudio neku gotovu nauku, nije nametao svoje miljenje, niti se za neije znanje
smatrao zaslunim. Smatrao je da nitko, pa ni on sam, ne moe nikoga niemu nauiti, ved mu moe
samo pomodi da spozna istinu koju ved nosi u sebi.
Sokrat je odgoj i obrazovanje shvadao kao djelatnost kojom se ono ved prisutno u ovjeku razvija i
osvjetava. S druge strane, za sofiste je obrazovanje neto to ovjek dobiva izvana; u krajnjoj liniji
kupuje za novac.

Sokratovski odgoj stavlja najvedi dio odgovornosti za uspjeh uenja na uenika. Kako primjeduje Paul
Woodruff (u: Philosophers on Education), ovoj vrsti odgoja nita nije vanije od resursa koje uenik
unosi u nj (iskustvo, pojmovne i logike sposobnosti, elja za spoznajom istine). Najvanije je unijeti
barem potivanje dosljednosti i ozbiljnu elju za uenjem.
Ipak, Woodruff tvrdi i kako je Sokrat vie uitelj negoli to eli priznati. Iako govori dosta ponizno,
njegov cilj nije nimalo skroman: transformirati ivote ljudi zavodedi ih da misle poput filozofa.
Sokrat je poznat po samozatajnosti, tajenju svojih ciljeva i stanja vlastitog znanja putem ironije. Dok
neki misle da Sokrat zna odgovore, ali ih sakriva, ostavljajudi tek nagovjetaje koji su dostupni samo
najfilozofskijoj publici, Woodruff smatra kako je Sokrat ipak ozbiljan kad kae kako nije niiji uitelj
jer mu nedostaje znanje koje ni sam ne posjeduje ved trai.
Kako je duu kojoj bi nastojao asistirati smatrao ved bremenitom istinom, svoju je pomod dui s
ciljem da ova rodi istinu nazivao maieutika (primaljstvo, porodiljsko umijede), a sebe
majeutiarem, a ne uiteljem.
Prvi negativan korak te Sokratove metode bila je ironija. Naime, Sokrat bi govorio suprotno
od onog to misli, pravio se nevjet, pretvarao se, sugovornika je inio smijenim pod vidom
odobravanja. Dobro usmjerenim pitanjima Sokrat bi pripremio obrat u dijalogu, kada bi sugovornik
ono to je na poetku shvadao kao pravo doivio sada neodrivim, suoio se s vlastitim neznanjem i
stekao respekt prema znanju. Uvid u vlastito neznanje poetak je svega znanja.
Rije je o metodi imanentne (samo)kritike kojom je sugovornik uz Sokratova dobro usmjerena pitanja
sam promiljao vlastite stavove i postupno eliminirao proturjeja. Drugi pozitivni korak
Sokratove metode zavravao je poraanjem istine (majeutika).
Sokratova metoda postavljanja pitanja je istraivaka. U njoj i postavlja pitanja traga za novim
spoznajama, pa se Sokratovu metodu naziva jo i zetetikom (gr. zeteo= istraujem). Zetetika je
umijede da se ispitivanjem drugih doe do novih spoznaja, do kojih ovjek zbog specifinog tijeka i
pravca svog vlastitog razmiljanja nije mogao dodi. Ved Sokratov stav da on sam zna jedino to da nita
ne zna, govori o njegovoj spremnosti da ui od drugih. Proces uenja i odgoja za Sokrata
podrazumijeva obostranu potrebu, i uenika (odgajanika) i uitelja (odgajanika).
Sokrat ima velike zasluge u postavljanju logike kao formalne znanosti o valjanim oblicima misli. S
logikog aspekta on postupa induktivno, jer ispituje niz pojedinanih miljenja o npr. pravednosti,
hrabrosti, prijateljstvu, dobru, zlu itd. da bi doao do opdeg pojma i njegove definicije.
Sokrat nije tradicionalist, nije okrenut u prolost. U svom odgajateljskom nastojanju ne ali za
prevladanim autoritetima mita i polisa, nego potvruje nov duh vremena, istiudi odgovornost
pojedinca i njegov individualni sud. (Boris Kalin, Povijest filozofije)
Traedi dakle istinu u ovjeku Sokrat je, iako protivedi se relativizmu sofista, prihvatio i na najbolji
nain potvrdio Protagorin stav da je ovjek mjera svih stvari. On je taj stav, meutim, potvrdio tako
to ga je nekritiki, ali plodonosno obogatio pretpostavkom da je istina jedna i opda , tj. da prebiva u
svima. To je plodonosna ali i opasna pretpostavka. Onima koji misle da su se ved domogli istine, ona
irom otvara vrata duhovnog nasilja i manipulacije ime tu (svoju) istinu nastoje silom osvijestiti u
svima. Ali Sokrat je bio trailac a ne posjednik istine, stoga je ta pretpostavka u njega bila
plodonosna(M. Polid, K filozofiji odgoja)
Sokrat: Ne govori li on (Protagora) ovako nekako: Kakve se meni sve stvari ine, takve za mene i jesu, a
kakve tebi, takve su opet za tebe Zar se kadikad ne dogaa kada pue isti vjetar da je jednome od nas
zima, a drugome nije i da je jednome malo (zima), a drugome mnogo?
Teetet: Svakako.
Sokrat: Hodemo li onda vjetar sam za sebe nazivati hladnim ili demo vjerovati Protagori da je za onoga
kojemu je zima hladan, a za drugoga da nije?
Teetet: ini se.
Sokrat: Da li rije ini se znai osjeda?
Teetet: Svakako.

Sokrat: Ali sam se zaudio poetku njegova govora to nije rekao da je mjera svih stvari svinja ili
pavijan ili neko jo udnije bide koje osjeda. Ondje nam je na poeo govoriti velianstveno i veoma
napuhano, dokazujudi time da smo mu se mi kao bogu divili zbog mudrosti, ali da on, to se razuma
tie, nije ba bolji od punoglavca, a kamoli od nekoga drugog ovjeka.
Platon, Teetet
Sokrat: Ja pripadam onima kojima bi godilo da ih se pobije ukoliko bi rekli neto to nije istinito -
tonije, vie bi bili zadovoljni da budu pobijeni nego da pobijaju.
(Platon, Gorgija)
Sokratova praksa filozofije je zapravo odgoj namijenjen svima, ukljuujudi njega samog. On ne trai
nikakve preduvjete od mladida i mukaraca koje uvlai u razgovore (mladog Menona koji je rob
kvalificira ved samo poznavanje grkog jezika), te ne polae pravo na to da bi posjedovao neke
posebne kvalifikacije za svoj odgojni projekt. Sokratovski odgoj zamiljen je kao cjeloivotna
potraga. Sam Sokrat istie da nije doao do svoje filozofije u ranoj dobi, te kasnije ak tvrdi da filozofija
nije primjerena vrlo mladima, koji nemaju utemeljene moralne nazore i stoga ih filozofska kritika moe
odvesti u nepotivanje pravednog i plemenitog.
Svejedno, u nizu Platonovih dijaloga Sokrat ne odustaje od razgovara s mladima.
Iako je Sokratov proklamirani cilj samospoznaja kako u sluaju njega samog, tako i njegovih
sugovornika u brojnim dijalozima rezultat je uglavnom negativan, primjeduje Woodruff. Naime, kao
da se konstantno oivljava osjedaj filozofova neznanja o stvarima koje su od najvede vanosti.
Platon u svojim dijalozima pokazuje kako Sokrat ispituje samog sebe i indirektno, propitujudi
sugovornike koji su prihvatili sokratovsku poziciju, ali kao da ju nisu u stanju adekvatno braniti. Prema
Woodruffu upravo takvi sluajevi dramatino ilustriraju neuspjeh Sokratovih najvanijih misli da se
nametnu i smatraju znanjem koje je pouzdano i stoga branjivo.
Paul Woodruff usporeuje sokratovsku metodu odgoja/obrazovanja putem razgovora s nama
suvremenim popularnim obrazovnim oblikom pouavanja otvorenim pitanjima (open-question
teaching). Pri toj metodi uenici razvijaju sposobnost prihvadanja odgovora drugih uenika, dok su
uitelji ujedno paljivi da ne bi kritikom obeshrabrili svoje uenike. Cilj je ovakvog propitivanja
ohrabrivanje diskusije. Uitelji pritom nastoje pronadi pozitivnu vrijednost u doprinosima svakog
uenika, hvaledi razliitost miljenja.
Woodruff tvrdi da su ti uitelji esto fascinirani Sokratom, ali i da su mnogi pritom jednako okirani,
ak i ogoreni Sokratovom metodom koja ih u konanici pogaa kao manipulativna, pretjerano
voena i nadzirana od strane Sokrata.
Nasuprot Sokratove metode, open-question teaching ne kontrolira evaluaciju odgovora. Naprotiv, ostavlja
uenike potpuno slobodnima da budu suci vlastitih odgovora. Isto esto vrijedi i za fakultetsku razinu
obrazovanja, primjeduje Woodruff.
Tako je i sam Sokrat preuzeo odgovornost za ono to ini, kada ga je atenska demokracija optuila da
ne vjeruje u bogove u koje vjeruje drava i kvari mlade. Proglaen je krivim. Sokrat je odbio
zatraiti da se izvue s prognanstvom to je bilo mogude prema atenskom zakonodavstvu. Naprotiv,
predloio je da mu se kao prava nagrada dodijele besplatni obroci u pritaneji. Poslije je pristao
predloiti malu novanu globu, no ravnoduno i bez pokuaja da utjee na porotu. Iziritirana porota
ga je osudila na smrt. Kasnije je odbio i pobjedi iz zatvora to su mu uenici omogudili s
obrazloenjem da bi to bilo suprotno njegovim naelima.
Sokrat je svoju savjest suprotstavio sudskoj presudi, pred viim sudom svoje savjesti on je oslobodio sebe
odgovornosti A prvi princip svake drave uopde je da iznad prava koje ona priznaje ne postoji nikakav vii um,
nikakva saavjest, nikakva estitost i tome slino Sokrat se nije htio ni poniziti pred narodom i zamoliti ga za
oprotaj kazne; tako je Sokrat osuen na smrt i presuda je izvrena zbog toga to nije priznao velianstvo
naroda ne kao kazna za prijestupe za koje je proglaen krivim.
(Hegel, op. cit.)