In Tyrannos

Gavrilu
28.VI 1914.-2014.

A topla no, zvezdana no, raspaljena od jednog lepog ubistva
Milo Crnjanski, Dnevnik o arnojeviu

Animus, a bez Animae, prije Junga
i nakon Friedjunga.
Jugendstil, zlato i tamjan,
za kojim i danas plau skorojevii,
razne non-governmental due i sirotinjski borojevii.
Centrum civilizacije, dakle - a on ostaje ipak jednako ivotinjske krvi gladan:
lani za ivinsko kri Franz, Erzherzog Ferdinand
in Die Abenteuer der Schwarzen Hand.
Stoji u ki, po hiljaditi put, i gleda, hladan:
dok ispred njega digao je divne rogove jedan jelen, i majestuozan i jadan -
ne dvoji Nasljednik ni trena, pa da, makar jednom!, poput De Nira ispali metak
umjesto u plemenito stvorenje - u zrak.

Dvije stotine hiljada ivotinja postrijeljao je, u komadu
poslao ih maloumni rastrojenik, u nita, u mrak:
Njegovo Visoanstvo puca Manlihericom dvocjevnom - i ubija ivotinjsku armadu,
kau, to mu je jedini plaisir, Genu i merak.
U lovu to mu je bratski priredio Wilhelm Kaiser-krvnik od Verduna,
od Somme, Ypresa do Korduna
pao je taj dan pedesetdeveti vepar,
a ezdeseti epao je na krvavoj api
(ujem ga, i ujem tragae, za njim, vidim im eljusti, napeta lea i sapi).
U ekom dvoru, u jednom danu dvije hiljade i sto pedeset komada
sitne lovine, a malo prije Sudbine i Grada,
izrazio je zadovoljstvo nad trofejem berlovac
pao je, vapski precizno izbrojen, trihiljaditi jelen-petogodac.

Moda...moda su ivotinje, te preivjele, krenule, kao u dogovoru
kao u slavenskoj nenapisanoj bajci, ka Jugu, dolje, nie
da se zavijanjem tunim potue, nekome svom
jednom garavom anelu, a istom kao bijelom, mileevskom.
On, kao bogumil, kao sveti Franjo uje, slua ih i razumije
i odluuje onda: i njemu je oz'go
dopalo da ubije zvijer
da ubije zmaja
i spremao se dalje do te toke kad poinje Sve
pa do samog kraja
i poslije - do naeg obeanog pa olako Izgubljenog raja.
Navjestivi se, aneo Gabriel bosanski
sree, miltonovski, epavog Satana
tuberkuloznog ejtana
da oglednu se kao nekad, blagi kos i vraja vrana.
Sreli su se iznad vremena
tamo gdje gorjela je vijekovima, rna naa rana.
I odjeknuo je pucanj, i zauo se odmah svugdje, ak i dovdje, tu gdje
grobnica nagog je Pana

U crnu mjestu od tuina obavijenom u uto i crno
poao je da objavi blagovijest:
mjesto glasa - sindirli-zrno,
kao melek Debrail
kao Kranjeviev, ba sarajevski, Mojsije
nogom da stupi i stane, kao zalog za na budui Izrail

Dok Carevinu dere bu, i trule zapahne u suton Carstva
to e izjesti, zatvorski i tu, i Gavrila, zaustavivi ga
da i sam zauje glas, da doivi zemlju za nas, zemlju za sve nae ljude,
to je nova i ista,
i kad je nema
kao i Ideja onoga kome nije trebao
ni spomenik
ni bista.
A evo, na dananji dan - ni plou da mu ostave, ni nje nema
pa da skromna i crna i mala, kao i on
na teku mjestu u teko vrijeme svima
pod zlom zajedno, zajedniki, kao alem zablista

Umjesto ljudi opet
umske ivotinje su ga uvale
dobre zvijeri i ptice iz gnijezda na sigurnom svijenih
s duama onih ubijenih -
od iste trule, beskrvne ruke,
to kolje narode, mirno
kliniki, bez bijesa i buke.

Jazavci i srne i meedi
to su dugo poslije slobodno disali (i onda kad su odumirali),
nakon svega, preko novih granica
izluene ivotinje bjee, zapoela nova je klanica

A Gavrilo, Gavro, kao Gavroche,
makar ilirski garav, sve to vrijeme ostaje, vjena, ista i bijela stranica.
I tu je jo:
u peru, u rijei i kistu
u slavjanskoj umi
i grani, drvu, pavetini i listu.

Nije ni Arsen u pravu: samo on je bila mladost kao nijedna,
kao pjesma, Kada moja mladost proe, kao sevdalinka i sevdah i
posljednji udah
do vjenoga, nezaprljanoga sjaja
i trajni moto Vuitela: jer se nije pucalo iz obijesti, nego iz oaja...

Evo t mladosti
Kao freska, lijepa, grubom, zografovskom rukom slikani likovi
I imena, kao sonet, kao najljepi stihovi:

Danilo Ili
Nedjeljko abrinovi
Bogdan eraji
Ibro Fazlinovi

Vasa ubrilovi
Mehmed Mehmedbai
Vladimir Gainovi
ulaga Bukovac

Cvetko Popovi
Ivo Kranjevi
Trifko Grabe

Dobroslav Jevevi
Ivo Andri
Gavrilo Princip


***

Od parafa na sarajevskoj presudi
do rijekih Parafa
koji su, o kako tajnovito
za jednog etrnaestogodinjaka, i udno i mutno, snovito
enskim glasom, od kvarnerske soli i studi
pjevali:pamtit e te narod ko Gavrila, eljko -
i kako silno neobino, neobjanjivo je to bilo!
i kako od stiha, od nevinog i neznanog znanja,
svaki put, svaki put bl je i moje mladalako blo

E, onda da ne lae, i ne skriva se vie:
nego kae, kao i On tada na stranom sudu
Jugoslaven - Srbo-Hrvat
to nema snage danas biti kao Ljuba Vrape, i lik i brat
pa da se uzda
jo jedino u rat

Danas, kad kolac i konopac, i Gog i Magog
i svaki dananji glavati demagog
to godinama dizao se na Uspomenu oholo i gnjilo
(sasma naki: kakve veze to se prije samo par godina govorilo!)
sad suprotno govori, sad kad je lako, kad se vrijeme promijenilo.
Dvadeset godina zvali su ga teroristom
djecoubojicom, i naravno nacionalistom svi!, i lijevo i desno
kad, vidi ni par mjeseci, a ve drugom pjevaju pjesmom
i dok polako ipak dolazi na nau,
i oni evo drugu sada i poju i popevaju mau.

Njih je falanga, a ovamo aica, pa svejedno opet ne prijei -
jer nikad nismo promijenili ni bandijeru ni boju -
i ponavljamo i dalje oajno i gordo Savine rijei:

"Nijesam ja doao u njihovu zemlju da se bijem, nego oni u moju.


Na dan Svetog Vida,
u dane ostataka ponosa, i mnogo stida

28. 6. 2014.