KRIVULJE I REIMI PEENJA

SIROVINE
Sirovine za keramiku mogu se svrstati u plastine i neplastine. Pod pojmom plastinosti
gline smatra se sposobnost gline (koja je natopljena izvjesnom koliinom tekuine - vode) da
se izradi glinena smjesa, koja pritiskom dobiva eljeni oblik, a nakon pritiskanja taj oblik
zadrava.

Glina je osnovna plastina sirovina za izradu keramike.

ista glina je plastina (masna), a neista mrava (posna).
Masne gline sadre vei postotak kaolina, mogu upiti puno vie vode i vrlo su plastine.
Posne gline imaju velik broj primjesa, naroito pijeska, pa upijaju manje vode. Suha glina je
trona i pod tlakom se lako raspada. Gline sitnog zrna imaju veu plastinost od krupnozrnih.
Masnija se glina skuplja vie od posne jer upija vie vode

Vrste gline:
dijelimo ih u dvije glavne skupine :
a) Primarne- nalazimo ih na mjestu postanka ili malim pomakom od njihova prvobitnog
leita. U ovoj skupini prevladavaju kaolini,
Osobine kaolina su srednja plastinost, mala vezivna mo, veliko sakupljanje poslije peenja i
visoka otpornost na velike temperature
b) Sekundarne- nastaju premjetanjem ili transportom prvenstveno vodom od mjesta
nastajanja
Obje skupine glina istiu se vatrostalnou i velikom izdrljivou na visokim temperaturama.
Omekavaju i otapaju se na 1580 C. To su visoke vatrostalne gline. U ove gline spadaju:
kaolini, kriljevci i gline bogate ugljikom, feldspati ili glinenci, neki oksidi metala i kalcijeva
karbonata.

Kod proizvodnje porculana upotrebljava se smjesa dviju ili vie glina s taliteljima
ili nekim drugim sirovinama. Dodavanjem razliitih sastojaka u te mase mijenjamo njihov
sastav, kvalitetu i prilagoavamo ih razliitim namjenama. Kod neplastinih smjesa minerali
kremena daju glinenoj masi boju, veu otpornost na temperature (umanjuje mogunost
puknua), dok kod kalcijeva karbonata glina dobiva vrstou prilikom peenja na visokim
temperaturama. Tinjac ili luskovin (silikat) poveava otpornost na promjene temperatura te
zajedno s drugim organskim primjesama uzrokuje da gline tamnosive do crne boje prije
peenja, poslije peenja postaju svijetle, jer organske smjese u vatri izgore. Rupice u profilu
keramike ukazuju na prisutnost organskih primjesa, koje su u trenutku peenja izgorile.
Nakon peenja boje keramikog predmeta ovise o vrsti minerala eljeznih oksida i o tipu
atmosfere (oksidacijska ili neoksidacijska). Boja istih glina u sirovom stanju je bijela, uta
(lemonit), crvena (hematit), siva ili crna (sitne estice ugljena), a poslije peenja njihova se

boja povrine mijenja. Zbog toga kod opisivanja keramikog predmeta ne govorimo o boji
gline, ve o povrini peenog keramikog predmeta ili crijepa.

Skupljanje gline prilikom suenja i poslije peenja je intenzivno, odnosno glineni predmet
postaje manji, skuplja se. Ovdje se radi o linearnom skupljanju. Tijekom suenja na zraku
gline gube vee koliine vode (ne svu, ostaje oko 6 % kod masnih, a kod posnih glina oko 4
% vode). Kod peenja gline kemijski se gubi sva voda te nastaje daljnji proces sakupljanja
zapremine ili volumena keramikog predmeta. Prilikom suenja na zraku i peenja u pei,
trenutak skupljanja je razliit i kod masnih i posnih glina. Masne se gline jako skupljaju
prilikom suenja, dok prilikom peenja imaju manji intenzitet gubljenja volumena. Posne
gline bogate kaolinom imaju suprotni efekt: pri suenju se manje skupljaju, dok se kod
peenja njihovo skupljanje intenzivira.

Tehnologija peenja keramike

Peenje je proces pri kojem glineni predmeti dobivaju na tvrdoi, boji i kvaliteti.
Fizikalne i kemijske promjene glina koje nastaju tijekom peenja ovise o:
vremenu stupnja zagrijavanja (za potrebne reakcije i rezultate, mora biti
dovoljno vremena)
prikladnoj temperaturi (prekoraenje moe izazvati oteenja ili razliite
deformacije posuda)
atmosferi kod zagrijavanja i hlaenja (koju odreuje koliina zraka pri peenju
potrebna za gorenje materijala).
Navedeni elementi kod analize peenja moraju se obraditi zajedno. Kod temperature peenja
osobitu pozornost treba posvetiti atmosferskom njihanju (kolika je bila atmosfera na
maksimalnoj temperaturi peenja, kolika je temperatura u razdoblju konstantne temperature
peenja i kakva je bila temperatura kod hlaenja).
Peenje keramikih proizvoda izvodi se na dva naina: na otvorenom - nema
izgraenog objekta i u zatvorenom - izgraeni objekti, pei (sl. 53-56).

Faze peenja keramike

Ope promjene kod peenja keramike ovise o sastavu glinene mase, stupnju
zagrijanosti, maksimalnoj temperaturi i atmosferi. Kod zatvorenog naina peenja na
temperaturi do 120 C u glini dolazi do isparavanja vode, koja je nakupljena izmeu pora ili
na povrini glinenih minerala. U toj fazi dolazi do krenja ili skupljanja predmeta.

Na temperaturama od 200 C do 350 C dolazi do raspadanja ili oksidiranja svih prisutnih

primarnih ili sekundarnih (umjetno dodanih) tvari u glini. Tada neki od minerala zapoinju
gubiti vodu kao npr. montmoriloniti i iliti. Te se organske osnove odvajaju od povrine
keramike u obliku ugljinog dioksida. Na temperaturi od 430 do 850 C dolazi do termikog
raspada glinenih minerala i njihovo sintetiziranje (rubovi glinenih sastojaka poinju se taliti i
mijeati). Ta je temperatura veoma znaajna za glaziranu keramiku. Za analizu pribline
temperature peenja arheoloke keramike moramo uzeti u obzir odreene minerale
kao to su kremen (573 C), kalcit (740-800 C), hematit i glineni minerali ilit,
kaolin (585 C), halozit 558 C) i montmorilonit (678 C). Ti su minerali neka
vrsta termometra, jer se na tim temperaturama dogaaju promjene. Od oko 300 do 700 C
dolazi do gorenja organskih osnova (djelii ugljena i humusa). Do 900 C izgorjet e sav
ugljik, osim grafita, koji moe izdrati temperaturu do 1200 C. Za odstranjivanje organskog
materijala u glinenoj masi potrebna je oksidacijska atmosfera, gdje ugljini dioksid nestaje.
Oksidacija ugljika ide bre, ako je keramika jako porozna. Vane su i dimenzije tih pora, jer
to su vee to je oksidacija bra. Na temperaturama od 700 do 950 dolazi do poetka
topljenja - vitrifikacije (silikatni minerali i kisik dovoljno su zagrijani da se ponu taliti, a
time poinje mijeanje i stvaranje viskozne tekuine), koja se zbiva samo kod visokih
temperatura. Rijetko kada zapoinje pri temperaturama ispod 900 C, zbog ega taj proces
nije mogue ustanoviti na prapovijesnoj keramici . Kod hlaenja proces peenja je zakljuen,
kada se prestaje dodavati novo gorivo ili kada ono izgori.
Od otvorenog naina peenja, oksidacijsko hlaenje dobiva se tako da se predmet jednostavno
udalji od vatre, pazei da nije prekriven pepelom ili ugljenom. Ako se eli postii povrina
tamne boje treba se sprijeiti dovod kisika (predmeti se prekrivaju pepelom). Na intenzivnost
tamne boje na povrini keramike utjee i dimljenje u peima na temperaturi od oko 400-650
C. Nakon hlaenja, pei se na oko 40 C prazne.

1.4.
PONAANJE GLINE KOD PEENJA
Proces peenja glinenih proizvoda predstavlja proces termike obrade, koji se odvija
zagrijavanjem iznad temperature suenja i arenjem
sustava tijekom vremena uz odreeni reim promjene temperature. Ovakva toplinska obrada,
peenje, obuhvaa temperature do oko 900 -1100 0C i ona je nedovoljna da dovede do
potpunog taljenja proizvoda, ali je dovoljna da omogui odvijanje visokotemperaturnih
reakcija i reakcijau krutom stanju te reakcija sintriranja. Ovim reakcijama realizira se konana
mikrostruktura peene gline, odnosno gotovog keramikog proizvoda. Kao i proces suenja
tako i proces peenja provodi se u vie
faza koje se kontinuirano odvijaju jedna za drugom.
U prvoj fazi, koja obuhvaa temperaturni interval od 120 - 200 oC, glina gubi zaostalu vodu,
koja nije uklonjena prethodnim suenjem. Posljedica gubitka ove vode je skupljanje glinenog
materijala, i daljnje poveanje poetne gustoe glinene mase.
U drugoj fazi, zagrijavanjem od 500 - 800 oC dolazi do termikih razlaganja glinenih
minerala. Pri tome se odvija proces dehidroksilacije, tj. uklanjanje konstitucijski vezane vode
iz glinenih minerala uz stvaranje novih spojeva, koji e u treoj fazi procesa dati konane
produkte procesa peenja. Proces dehidroksilacije jednog minerala glina, kao to je kaolinit. U
ovoj fazi ve kod 450 oC potpuno nestaje plastinosti gline, gustoa materijala raste, dolazi

do transformacije glinenog minerala uz izdvajanje i otputanje konstitucijski vezane vode. A

kod 980 oC kada je sva konstitucijski vezana voda dehidroksilacijom uklonjena, dolazi do
daljnje transformacije glinenog minerala.Takoer u ovoj fazi dolazi do poveanja poroznosti
materijala zbog oksidacije prisutnih organskih tvari koje ako su prisutne u glinenom
materijalu sagorijevaju kod ovih uvjeta i
izlaze iz njega.
U treoj fazi, koja se dogaa u temperaturnom intervalu 900 - 1250 o C, tj. u fazi stvaranja
silikata i odvijanja reakcija u vrstom ili krutom stanju s procesima sintriranja, glinena masa
se transformira u mulit uz izdvajanje i tekue faze razliitih silikata. Ovim procesom stvaranja
mulita, nastala tekua faza popunjava pore, cime dolazi do poveanja gustoe i smanjenja
poroznosti materijala.
U etvrtoj zavrnoj fazi, fazi hlaenja, koja se dogaa nakon zagrijavanja na oko 900 - 1250
oC i koja traje sve dok se peeni glineni materijal ne ohladi do temperature okoline, nastala
struktura mulita hlaenjem kristalizira, a ovrava i prethodno nastala tekua faza. Gotovi
peeni proizvod dobiva konana svojstva. Proces hlaenja mora se kontrolirano izvoditi uz
polagani pad temperature kako bi se izbjegla naprezanja i pucanje materijala.
Za ispravnu provedbu procesa peenja glinenih materijala i odreivanje uvjeta, odnosno
reima peenja svake pojedine vrste keramikog proizvoda posebno vanim postaje pitanje
poznavanja i vatrostalnosti same gline. Vatrostalnost gline predstavlja svojstvo koje glina
pokazuje kroz otpornost na mehanika i kemijska djelovanja pod utjecajem visoke
temperature. Ta svojstva karakterizira otpornost da sve do visokih temperatura ona ne
omekava. Da je inertna i ne reagira s agensima s kojima dolazi u dodir. Da nije osjetljiva na
nagle promjene temperature, te da je pri tim uvjetima dovoljno vrsta. Ovo svojstvo posebno
je vano za vatrostalnematerijale.
Prema vatrostalnosti gline se mogu podijeliti na lako taljive i teko taljive. Lako taljive su
one, koje sadre vee iznose primjesa tipa topitelja koji sniavaju temperaturu sinteriranja.
Tako obine opekarske gline s prisutnim eljeznim spojevima poinju se sinterirati vekod
1100 o, dok se teko taljive sinteriraju tek kod 1200 do1400 0 C. Stoga se kod provedbe
procesa peenja glinenih materijala strogo mora voditi rauna o karakteristinim
vrijednostima temperatura za provedbu procesa koje su usko vezane za njihova fizikalna i
kemijska svojstva.