UVOD

U OPU PSIHOLOGIJU
SAMO ZA INTERNE POTREBE
STUDENTATA
TEKST NEDOVREN

Prof. dr. sc. fra Ilija ivkovi

Zagreb 2009.

SADRAJ
PREDGOVOR..........................................................................................................................6
OPI UVOD U PSIHOLOGIJU.............................................................................................8
to je psihologija........................................................................................................................8
Koje ciljeve slijedi psihologija.....................................................................................................8
Dade li se psihologija definirati...................................................................................................9
Povijesna pozadina psihologije.................................................................................................10
Suvremeni pravci psiholokih istraivanja................................................................................12
Kako se grana psihologija.........................................................................................................18
Opa psihologija i diferencijalna psihologija.............................................................................18
Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija............................................................18
PSIHOBIOLOKI I NEUROLOKI POGLED NA MOZAK........................................20
Mozak i njegova struktura........................................................................................................20
Dijelovi mozga i limbiki sustav...............................................................................................21
Endokrini sustav.......................................................................................................................22
Metode istraivanja mozga.......................................................................................................23
Mozak i kontrola ponaanja......................................................................................................25
Uloga dodira.............................................................................................................................25
RAZUM, SPOZNAJA I STANJA SVIJESTI......................................................................31
Funkcioniranje razuma..............................................................................................................31
Funkcije svijesti.........................................................................................................................32
Panja, san na javi i spavanje....................................................................................................33
Podsvijest i njena uloga.............................................................................................................35
Potisnuto pamenje...................................................................................................................37
Freudovo stajalite o podsvijesti...............................................................................................38
Hipnoza i uloga hipnoze...........................................................................................................39
Funkcije dviju polutki mozga....................................................................................................40
OSJETILA I PERCEPCIJA..................................................................................................42
Uloga percepcije.......................................................................................................................42
Osjetila i njihova funkcija..........................................................................................................42
Vizualna percepcija...................................................................................................................43
Proces prepoznavanja informacija.............................................................................................44
UENJE..................................................................................................................................46
Uenje kao sredstvo prilagodbe i preivljavanja.......................................................................46
Klasino uvjetovanje.................................................................................................................47
Instrumentalno uvjetovanje.......................................................................................................48
Skinnerov pristup uenju..........................................................................................................49
Operantno uvjetovanje..............................................................................................................50

PAMENJE I ZABORAVLJANJE.....................................................................................52
to je pamenje?.......................................................................................................................53
2

Senzorno i kratkorono pamenje............................................................................................53

Dugotrajno pamenje................................................................................................................55
Vrste dugotrajnog pamenja.....................................................................................................56
Automatsko pamenje i pamenje koje zahtijeva napor...........................................................57
Kako ispitujemo pamenje?......................................................................................................57
Zato zaboravljamo?.................................................................................................................58
Postupno gubljenje tragova pamenja.......................................................................................58
Nemogunost pronalaenja informacije u dugoronom pamenju............................................58
Smetnje pamenja.....................................................................................................................59
Poboljanje pamenja................................................................................................................60
Anatomija pamenja..................................................................................................................61
KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA...........................................................................................63
Misaoni proces...........................................................................................63
Kako biolozi tumae misaoni proces.........................................................64
Mentalni koncepti......................................................................................64
KOGNITIVNA NEUROLOGIJA......................................................68
Studij mozga prilikom povreda.................................................................68
RAZVOJ GOVORA.....................................................................73
Bioloki kapacitet govora..........................................................................73
Uloga socijalne interakcije i uenje jezika.................................................74
Faze govora...............................................................................................75
Usvajanje gramatikih pravila...................................................................77
PSIHOLOKA TESTIRANJA.........................................................79
Mjerenja u psihologiji................................................................................79
Testovi koje koristi psihologija..................................................................79
Kvocijent inteligencije...............................................................................80
Pouzdanost testa inteligencije..................................................................82
Vrste inteligencije......................................................................................83
PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUIVANJA................................85
Uzroci iracionalnosti..................................................................................85
Grupno donoenje odluka.........................................................................88
Proces donoenja odluka...........................................................................89
MOTIVACIJA I UVSTVA (EMOCIJE)...........................................................................91
Motivacija.................................................................................................................................92
Ljudske potrebe i motivi...........................................................................................................93
Klasifikacija potreba i motiva....................................................................................................94
Motivacijski ciklus....................................................................................................................95
Hijerarhija motiva.....................................................................................................................96
Sukob motiva............................................................................................................................97
Frustracija i stres.......................................................................................................................98
Izvori stresa............................................................................................................................100
Naini reagiranja na stres i frustraciju.....................................................................................101
Obrambeni mehanizmi.............................................................................................................103
3

Eksplanatorni stilovi...............................................................................................................105
Uinci uspjenog i neuspjenog suoavanja sa stresom..........................................................106
uvstva (Emocije)..................................................................................................................107
Vrste uvstvenih doivljaja.....................................................................................................107
Od ega se uvstva sastoje?....................................................................................................108
Tjelesne promjene koje prate uvstva.....................................................................................108
Kognitivna interpretacija emocija...........................................................................................109
uvstveni izraaj ili ekspresija................................................................................................111
Uinci uvstvenih izraaja.......................................................................................................112
Uinci uvstvenih doivljaja....................................................................................................113
Kulturalne razlike....................................................................................................................114
OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"..............................................116
Tri aspekta "jastva".................................................................................116
Kako psihologija gleda na "jastvo"..........................................................117
SPOL I SEKSUALNOST.............................................................123
Kako drutvo gleda na muki, odnosno enski spol?..............................123
Bioloko i psiholoko promatranje spolnih razlika...................................124
Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?................................................126
LINOST I OSOBINE LINOSTI....................................................................................128
Linost i prilagoavanje..........................................................................................................128
to je linost?..........................................................................................................................129
Kako nastaju razliite osobine linosti?..................................................................................130
ivani sustav i linost............................................................................................................131
Endokrini sustav i linost........................................................................................................131
Tjelesna konstitucija...............................................................................................................131
Glavni pristupi razumijevanju linosti.....................................................................................132
Psihoanalitiki pristup.............................................................................................................133
Humanistiki pristup...............................................................................................................135
Socijalni pristup......................................................................................................................135
Teorije crta linosti.................................................................................................................136
PSIHOPATOLOGIJA (OPI UVID)................................................................................139
to je psihopatologija?............................................................................................................139
Glavni tipovi mentalnih bolesti................................................................................................141
Kako se prouava izofrenija?................................................................................................143
PSIHOTERAPIJA................................................................................................................146
Biomedicinski pristup psihoterapiji.........................................................................................146
Psiholoki pristup psihoterapiji...............................................................................................148
DIJETE U RAZVOJU.........................................................................................................152
Novoroeno dijete i njegove sposobnosti...............................................................................152
SAZRIJEVANJE I STARENJE..........................................................................................158
Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja.............................................................................158
Levinsonova shema razvojnih razdoblja.................................................................................159
4

Kvaliteta ivota u starijem ivotnom razdoblju.......................................................................160

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA............................................................................................164
Socijalne karakteristike ljudskog bia.....................................................................................164
Lewinov eksperiment o dinamici voe i sljedbenika...............................................................164
Utjecaj autoriteta Eksperiment Salomona Asha...................................................................165
Konformizam i slijepa poslunost Eksperiment Stanleya Milgrama.....................................165
Ljudsko ponaanje u loim uvjetima Eksperiment Philipa Zimbarda....................................166
Pozitivno ponaanje zbog situacije Langerov eksperiment..................................................168
Socijalna realnost....................................................................................................................168
Predrasude..............................................................................................................................169
PSIHOLOGIJA KULTURE...............................................................................................174
Ponaanje promatrano kroz kulturalne razlike........................................................................174
Kultura i psiholoki procesi....................................................................................................175
Preivljavanje u drugoj kulturi................................................................................................176
ZDRAVLJE, UM, PONAANJE........................................................................................179
Psihologija i medicina.............................................................................................................179
PSIHOLOGIJA NA DJELU...............................................................................................184
ZNANSTVENA ISTRAIVANJA U PSIHOLOGIJI.......................................................189
Znanstvene metode.................................................................................................................189
Znanstveni eksperimenti.........................................................................................................189
Potreba kritikog pristupa......................................................................................................190
Placebo efekt...........................................................................................................................191
imbenici odgovorni za uinak...............................................................................................192
Odabir uzorka u istraivanju...................................................................................................193
Pseudo znanstvene tehnologije...............................................................................................193
Opi principi potrebni u znanstvenim istraivanjima...............................................................194

PREDGOVOR
Psihologija je znanost koja u svom sreditu ima prouavanje ovjeka, osobe i
osobnosti. Pri tom prouavanju psiholog se koristi znanstvenim metodama, koje naravno i
pored sve vee savrenosti i tehnolokog dostignua nisu uvijek adekvatne. Psihologu mora
biti jasno da osobnost odnosno linost predstavlja jednu cjelinu i da je teko prouavati dio po
dio ovjeka, jer se takvim pristupom gubi jedinstvo koje se eli opisati ili prouiti. Meutim
znanstveniku je takoer jasno da je ovjeka nemogue razumjeti ukoliko znanstveni pristup ne
polazi od pojedinih cjelina. Tako psiholog u svom bavljenju ovjekom razbija cjelinu na
dijelove te svaki taj dio intenzivno prouava putem takozvane analize i spoznaje. Analize i
spoznaje objedinjuje, te donosi zakljuak o cjelini.
Na pristup prouavanja ljudskog bia polazi najprije od analize ljudskih opaanja.
Ispitujemo vid, sluh, ulo mirisa i pokuavamo otkriti kako ljudsko bie osjea svijet oko sebe.
Potom nam interes prelazi na motive i emocije tog ljudskog bia, zanimaju nas njegove
potrebe, elje, aspiracije, brige i ljubav. Nakon toga prouavamo osobu u njenim pokuajima
da se prilagodi zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Drugim rijeima, zanima nas kako
osoba rjeava svoje probleme, kako ui, pamti, zaboravlja. U na kraju promatramo ovjeka
kao jedinstvenu individuu koja ivi u svijetu drugih ljudi, njegovu linost i njegove odnose u
drutvu.
Meutim sluei se metodom analize, psiholog je u biti razjedinio mnoga svojstva
kompletnosti osobe. Stoga psiholog koristi i drugu metodu prouavanja a to je metoda sinteze
koja za cilj ima objediniti mnotvo manjih cjelina u jednu.
Svaki ovjek ivi u svom vlastitom svijetu koji je onakav kakvog ga osoba doivljava,
opaa, osjea i kako ga predstavlja. A ono to osoba doivljava, opaa i predstavlja ovisi od
fizike i socijalne sredine u kojoj pojedinac ivi, od njegove bioloke grae a naroito od
funkcionalnosti njegovog mozga i ivanog sustava.
Ponaanje jedne osobe ovisi od njenog vlastitog svijeta. Za razumijevanje ponaanja
osobe potrebno je razumjeti izvanjski svijet koga osoba opaa, i njen unutarnji svijet. Za
opaanje je jako vano psiholoko stanje osobe. Trenutano psiholoko stanje u kojem se
osoba nalazi uvelike utjee na ono to e osoba vidjeti, uti ili osjeati. ovjek koji umire od
ei, netko tko je u situaciji straha, ili bezbrini student u parku na Zrinjevcu, istu situaciju
6

mogu vidjeti odnosno opaziti, na potpuno drugaije naine. Karakter osobe, njena linost te
iskustvo takoer u velikoj mjeri odreuju karakter opaanja. Imajui to u vidu, psiholozi su
napravili odreene generalizacije kako bi se dobili parametri zakona o odnosu izmeu
percepcije (opaanja) i linosti. Kao to emo vidjeti tijekom naih lekcija proces opaanja je
jako kompliciran.
Psihologu je takoer jasno da ljudsko bie nije samo promatra. Ljudsko bie je i
akter, neprestano djeluje. Za djelovanje su nezaobilazne motivacije i emocije. Ljudsko bie tei
ka nekom cilju, izbjegava opasnosti, osjea ljubav, mrnju, gaenje.
Ljudsko bie u ispunjenju svojih fizikih i psihikih potreba mora takoer uiti, misliti,
stjecati iskustva i adaptirati se prema izvanjskom svijetu kojim je okruen.
Stoga smo ovaj materijal koga imate podijelili na poglavlja koja e obuhvatiti vie ili
manje kompletnu grau potrebnu za razumijevanje ovjeka u njegovoj kompletnosti.
Materijal koga pred sobom imate pripremljen je u velikoj mjeri prema shemi
amerikih udbenika "Ope Psihologije". Shemu i metodologiju koju slijedimo preuzeo sam
od istaknutog amerikog psihologa Philipa Zimbrada. Najvei dio eksperimenata koje u ovoj
knjizi navodim temelje se na Zimbardovoj knjizi "Psychology and life".

OPI UVOD U PSIHOLOGIJU

to je psihologija?
Svakidanje predodbe o psihologiji samo se djelomino poklapaju sa stvarnou ove
znanosti. Relativno je malo onih koji se dobro snalaze na ovom irokom podruju i postoji
puno predrasuda. Za nekoje je psihologija tajanstvena znanost, povezana sa miljenjem da
obrazovani psiholozi mogu brzo i lako prozreti neiji izgled, zai u neiju nutrinu, deifrirati
neije geste ili rukopis. Meutim psiholozi prosuuju puno trjeznije i skromnije svoju
disciplinu.
Psihologija je relativno mlada znanost koja svoje korijenje ima u mnogovrsnim
disciplinama od filozofije pa do fiziologije. Wilhelm Wundt, koji je 1879 osnovao svoj prvi
psiholoki laboratorij u Leipzigu, bio je filozof i psiholog. Ivan Pavlov, Rus, koji je zaetnik
istraivanja o uenju, bio je fiziolog. Sigmund Freud, teoretiar osobnosti, bio je austrijski
lijenik. vicarac Jean Piaget, najutjecajniji istraiva iz podruja razvojne psihologije bio je
biolog.
U nekoliko posljednjih desetljea psihologija je doivjela svoj procvat u Sjedinjenim
Amerikim Dravama u kojima ima neto vie od 300.000 psihologa. Broj psihologa u Europi
je neto preko 150.000. No, rauna se da ih u cijelom svijetu ima preko pola milijuna (Podaci
iz 2007. godine).
Koje ciljeve slijedi psihologija?
U psihologiji se ne radi o spretnosti ili trikovima kojim bi se na druge moglo utjecati
bez njihova znanja. Njeni ciljevi i zadae sastoje se u opisu, mjerenju, objanjenju i kontroli
ljudskog doivljaja i ponaanja kod ega se s kontrolom misli na postupak na primjer u smislu
savjetovanja ili terapije.
Njen interes upravljen je primarno prema normalnom, zdravom ponaanju i
doivljavanju; samo dio podruja klinike psihologije bavi se smetnjama osobe, uvjetima
oteenog doivljavanja i ponaanja kao i mogunosti terapije.

Dade li se psihologija definirati?

8

Psiholozima je dosta teko definirati svoju znanost. Za one izvana, psihologija moe
izgledati kao zaokrueno podruje uenja i istraivanja. Nakon poblieg razmatranja
uspostavlja se da je psihologija ipak skup najrazliitijih dijelova ije se spajanje bez daljnjega
ne moe odrediti. Konano postoji ak i nejedinstveno miljenje o tome da li se psihologija
uope dade smisleno definirati. Naime, uz istraivanja koja obuhvaaju aktivnosti ivane
stanice, pa do istraivanja efektivnosti psihoterapije, nije lako pronai jedinstvenu definiciju.
Psihologija je poela kao znanost o duevnom ivotu i takvom ju se smatralo sve do
1920-tih. Od 1920-tih pa do 1960-tih ameriki psiholozi su redefinirali psihologiju kao
"znanost uoavajueg i mjerljivog ponaanja". Po njima, svaka znanost poiva na principima i
promatranju. Nemogue je, istakli su oni, promatrati uvstva i osjeaje ili misli. Meutim
mogue je promatrati i mjeriti ljudsko ponaanje prilikom odgovora na razliite situacije i
podraaje. Tisuu devetsto ezdesetih godina, psihologija se poela znaajno usmjeravati na
svoj poetni interes studiranja a to je na mentalne procese tj. kako na mozak procesira i
zadrava informacije. Da bi stavila u fokus ponaanje i nutarnje procese, psihologija je postala
znanost o ponaanju i mentalnim procesima. to to znai? Ponaanje naime ukljuuje sve
oblike reakcija organizma, svaku akciju ili reakciju koju smo u stanju zamijetiti i pribiljeiti:
viku, smjeh, trepanje, znojenje, govor, itanje itd. Sve ove radnje su ponaanja koja se mogu
promatrati i mjeriti.
Meutim procesi su pak nutarnja subjektivna iskustva do kojih dolazimo putem
ponaanja, osjetila, percepcija, snova, misli, uvjerenja i osjeaja. Prema tome, iako nas
definicija "per se", previe i ne zanima, u principu emo se sloiti s Krech-om (1985) da je
"Psihologija znanost o ponaanju, doivljavanju i iskustvu obojega". Stoga uhodana fraza o
psihologiji kao nauci o dui ne samo da ne vrijedi sa znanstveno psiholokog stajalita nego
ak niti teoretski nije ispravna.
Povijesna pozadina psihologije
Psihologija ima dugu prolost iako je njena realna povijest kratka, napisao je jedan od
prvih eksperimentalnih psihologa Herman Ebbinghaus 1908. godine. On je elio naglasiti da
psihologija vue svoje korijene tisuama godina ali kroz cijelo to vrijeme nije bilo gotovo
nikakvog progresa to se tie sistematinog pristupa psihologiji. Iako su neki oblici psihologije
bili prisutni i u starodrevnim indijskim Yogi tradicijama, korijeni moderne psihologije u stvari
zadiru u vremena stare Grke. U etvrtom i petom stoljeu prije Krista, klasini filozofi:
Sokrat, Platon i Aristotel poeli su racionalnu analizu o tome kako funkcionira ljudska misao,
9

uputali se u diskusije o slobodnoj volji te o odnosu izmeu pojedinanih graana i drutva u

kome su ivjeli. I dok su ti filozofi i njihovi sljedbenici postavljali fundamentalna pitanja o
tome to to znai biti racionalan, senzitivan, odgovorno ljudsko bie, dokazi za njihove
odgovore nisu mogli biti dani drugaije doli na bazi logike i racionalnog obrazloenja. Kasnije,
kako su se ideje katolianstva irile svijetom, teolozi su poeli nauavati o slobodnoj volji, u
koju su ukljuena i dua i pamet tako da niti dua niti pamet nisu mogli biti subjekti prirodnih
zakona i principa koji bi odreivali akcije fizikih osobina ivih bia. Teko se moglo pobjei
od teolokog principa da su pamet, dua a i tijelo Boji dar. U to se nije previe diralo. No
uostalom to su vremena kad osim filozofije, teologije i astrologije i nije bilo nekih drugih
znanosti.
Za slubeni poetak psihologije redovito se uzima 1879. godina kad je u Leipzigu
Nijemac Willhelm Wundt osnovao laboratorij eksperimentalne psihologije. Svega nekoliko
godina kasnije slian laboratorij je otvoren i u Americi. Do godine 1900. u svijetu je ve bilo
40 laboratorija eksperimentalne psihologije. Kako je do toga dolo? Vjerojatno zbog pobune
protestanata protiv katolike Crkve 1880-tih godina kada su njemaki lijenici, fiziolozi i
filozofi poeli postavljati u pitanje teoloku tvrdnju da je ljudski organizam iznad svih ivih
organizama na ovoj zemlji, te pokuali dokazati da prirodni zakoni odreuju ljudsko
ponaanje. Herman von Helmotz, lijenik po struci, poduzeo je jednostavne eksperimente o
percepciji i ivanom sustavu. On je bio prvi koji je poeo mjeriti brzinu ivanog impulsa.
Otprilike u isto vrijeme jedan drugi Nijemac Gustav Fechner, poeo je studirati kako se fiziki
podraaj odraava na osjetila i kako se to psiholoki doivljava. Kao i sam Wundt, i Fechner
je iao s pretpostavkom da je psiholoke procese mogue objektivno prouavati
eksperimentalnom metodom po uzoru na metode prirodnih znanosti koje su koritene u fizici i
fiziologiji. Ovi prvi psiholozi su zagovornici determinizma, pravca koji tvrdi da su sve fizike,
mentalne radnje, kao i samo ponaanje, odreeni specifinim uzronim faktorima.
Wundt je poeo opirno pisati o novoj psihologiji i odgojio je mnoge mlade
znanstvenike koji su poli svijetom navijetati nove ideje o znanstvenoj psihologiji. Meu
njegovim uenicima nalazio se i Edward Titchner, Amerikanac koji je po povratku u Ameriku
osnovao laboratorij na sveuilitu Cornell. Ideje i intelektualne tradicije kako filozofije tako i
prirodnih znanosti bile su objedinjene u pokuaju razvijanja novog smjera psihologije. U
Americi je 1890. mladi profesor filozofije na Harvardu, koji je zavrio medicinu, i jako se
zanimao za literaturu i religiju William James, poeo razvijati jedinstveni pristup amerike
psihologije.
10

Kada je psihologija postala laboratorijska znanost organizirana oko eksperimenata,

njen specifini doprinos znanju poeo je davati odjeka. Psihologiju su poeli priznavati kao
znanost. U Wundtovom laboratoriju subjekti su davali jednostavne odgovore. Odgovarali su
sa da ili ne i pritiskivali dugme. Na vanjske podraaje subjekti su mogli odgovarati to osjeaju
ili doivljavaju. Budui da su podaci mogli biti sakupljani putem sistematskih i objektivnih
procedura, svaki nepristrani promatra bio je u stanju replicirati, ponoviti rezultate Wundtovih
eksperimenata. Naglasak na eksperimentalnoj metodi te posebna panja posveena preciznom
mjerenju kao i statistika analiza, bile su odlike Wundtove psiholoke tradicije.
Kada je Edward Titchner donio Wundtove ideje u Ameriku on se takoer poeo
zalagati da psihologija pone istraivati podruje svijesti. Meutim postavilo se pitanje kako je
mogue studirati elemente mentalnog ivota? Metodu koju su odabrali za takve vrste studija
onoga vremena bila je metoda introspekcije, sistematskog ispitivanja subjektivnih misli i
osjeaja na temelju nekih osjetilnih iskustava. Titchner se u svojim istraivanjima zadravao
na pitanju samog mentalnog sadraja ali ne i na pitanju kako i zato do tog sadraja dolazi.
Njegov pristup psihologiji kao znanosti poznat je pod nazivom strukturalizma. Taj naziv je
doao zato to je interes njegovog istraivanja bio baziran na otkrivanju strukture ljudske
pameti i ponaanja kao posljedice. Strukturalizam je polazio od pretpostavke da se ljudsko
mentalno iskustvo moe razumjeti kao kombinacija jednostavnih elemenata i dogaaja. Cilj tog
pristupa bio je otkriti bazinu strukturu ljudskog mozga analizom temeljnih elemenata osjetnih
i drugih iskustava koja sainjavaju mentalni ivot pojedinca. Mnogi psiholozi su napali
strukturalizam i to s tri gledita. Prvo zamjerali su mu da je previe redukcionistiki a to znai
da se tim pristupom kompleksno ljudsko iskustvo smanjuje (reducira) na vrlo jednostavne
osjetne reakcije. Drugi prigovor je bio da je takav pristup previe elementaran jer se
pokuavalo djelie prikupiti u jednu cjelinu, umjesto da se prouava itav niz ljudskog
ponaanja direktno. I trei prigovor strukturalizmu bio je taj da je to odvie mentalistiki
pristup jer je uvaavao jedino verbalne izvjetaje ljudskog stanja svijesti a izbjegavao
prouavanje subjekata koji nisu bili u stanju opisati svoje introspektivne doivljaje. Glavni
protivnici strukturalizma dolazili su iz redova jednog drugog psiholokog pravca tog doba
poznatog pod imenom funkcionalizam. Idejni zaetnik tog pravca bio je William James koji se
slagao s Titchenerom da je ljudska svijest centralna tema studija psihologije. Ali za njega
svijest nije ograniena na elemente, sadraje i strukture, nego je to sastavni dio neprestane
interakcije svijesti s okoliom. Dakle ono to je vano za studij svijesti i svjesnoga prema
Jamesu, su akcije i funkcije mentalnog procesa a ne sami sadraji svijesti. Stoga je
11

funkcionalizam prvotni naglasak stavio na steene navike koje omoguavaju organizmu da se

prilagodi okolini i da efektivno funkcionira. Kljuno pitanje na koga su funkcionalisti htjeli dati
odgovor bilo je "to je funkcija ili cilj bilo koga ina ponaanja?" Osniva funkcionalistike
kole bio je John Dewey. Zagovornici ovog pravca su u svojim istraivanjima odustali od
slijepe pokornosti laboratorijskim metodama. U njihovom pristupu bilo je mjesta za emocije,
jastvo, volju, vrijednosti i ak za religiozno i mistino iskustvo. Taj pristup ostavio je prostora
za pojedinca koga se nije svodilo na formule ili brojeve. Za pristae ove metode su objanjenja
bila vanija od eksperimentalne kontrole.
Sve do 1859. godine nije se javno postavljalo u pitanje crkveno tumaenje o tome kako
smo stvoreni, zato postojimo i kamo idemo. Vjera, pogotovo katolianstvo uilo nas je, i ui,
da su sva iva bia, a ovjek kao najvie bie (slika Boja) stvoreni od Boga i da svako od
stvorenih bia ima svoj cilj boravka na zemlji. Za ovjeka, gledajui kroz prizmu vjere, nema
dileme kamo on ili ona ide nakon ovoga ivota. Meutim 1859. godine Charles Darwin je
izaao sa svojom teorijom o evoluciji. Ta teorija je uspjela dati biologiji centralno mjesto u
pokuaju razumijevanja kompleksnosti postojeih organizama na ovoj zemlji. Darwin je
izmeu ostalog plasirao svoju ideju o prirodnoj selekciji a to je da organizmi koji su bolje
prilagoeni okolini uspjenije prenose svoje gene na potomke nego oni koji su slabije
prilagoeni. Pravac poznat pod imenom Evolucionizma gleda sve vrste ivota na zemlji kao
ivote u neprestanoj mutaciji i razvoju. Darwinova teorija je uspjela izgurati ovjeka iz centra
panje dajui mu mjesto meu ivotinjskim vrstama.
Suvremeni pravci psiholokih istraivanja
Psihologija se danas zaustavlja na est pravaca vanih za suvremena znanstvena
istraivanja. To su: bioloki, psihodinamini, behevioristiki, kognitivni, humanistiki i
evolucijski.
Biolokom pravcu pripadaju psiholozi koji istrauju uzroke ponaanja u funkcijama
gena, mozga, ivanog sustava i endokrinog sustava (kontrolirajuih hormona). Prema ovom
modelu utemeljenom na biologiji, funkcije organizma objanjavaju se fizikim strukturama i
biokemijskim procesima. Svako iskustvo i akcije organizma objanjavaju se kao rezultat
djelovanja ivanih impulsa. Ono to potie na djelovanje su kemijske i elektrine aktivnosti
koje se dogaaju unutar ivanih stanica. Ovaj pristup se bazira na etiri pretpostavke: a)
psiholoki i drutveni fenomen se moe razumjeti u sklopu biokemijskih procesa; b)
kompleksniji fenomeni se mogu razumjeti putem analiza ili redukcije na manje specifine
12

dijelove; c) svako ponaanje ili potencijalno ponaanje odreeno je fizikim strukturama i u

velikoj mjeri nasljednim procesima i d) iskustvo moe mijenjati ponaanje koregirajui bazine
bioloke strukture i procese.
U prolosti je ovaj pristup bio poznat pod imenom fizioloke psihologije, ali danas ovi
znanstvenici zahvaljujui sve veim otkriima o strukturi i funkcijama mozga sebe radije
nazivaju neurolozima. Oni studiraju procese poevi od procesa pamenja kod jednostavnih
organizama kao to su puevi na primjer, pa sve do toga kako ljudski mozak reagira na
iznenaujue stimulativne informacije. Dok neki neurolozi rade po sveuilinim laboratorijima,
drugi rade po bolnicama i klinikama. Prvi mogu istraivati da li je na primjer mogue
poboljati pamenje kod starijih takora, majmuna i ostalih ivotinja, dok se drugi bave
bolesnicima koji su izgubili pamenje.
Psihodinamiki pravac polazi od pretpostavke da je ponaanje motivirano snanim
nutarnjim porivima. Prema pristaama ovog pravca ljudsko ponaanje izvire iz naslijeenih
instinkata, biolokih nagona, sa ciljem da se rijei sukob izmeu osobnih potreba i drutvenih
zahtijeva. Zaetnik ovog pravca je beki lijenik Sigmund Freud (1856-1939), inae osniva
psihoanalize. Sa svojom dinamikom psihologijom podsvijesti uveo je revoluciju s obzirom na
cjelokupno razumijevanje ovjeka i njegove kulture. Svojim uenjem nije utjecao samo na
psihologiju nego takoer i na umjetnost, literaturu, filozofiju i medicinu. Do svojih ideja doao
je radei s mentalno nestabilnim pacijentima. Prema njegovoj teoriji svaka osoba je u
potpunosti odreena kombinacijom nasljednih faktora i iskustva iz ranog djetinjstva.
Naglaavao je da u djetetu dominira uroeni instinkt za samoodravanjem i elja za fizikim
uitkom. Ti primitivni impulsi su potisnuti zbog dva tabua: prvi tabu su roditelji a drugi je
drutvo. Freudov model je prvi poeo uvaavati iracionalnost u ljudskom ponaanju odnosno
u ljudskoj prirodi. On je prvi ustvrdio da ljudski postupci mogu biti motivirani podsvjesnim
silama. Dakle, bio je prvi psiholog koji je ukazao da bi ljudsku podsvijest takoer trebalo
studirati. Freud je u svom psiholokom pristupu polazio od dviju pretpostavki: prvo da se sve
psihiko dogaanje moe kauzalno interpretirati. Nema nita sluajno na duevnom podruju;
Drugo: djelovanje i doivljavanje dogaa se puno ee iz podsvijesti nego iz svijesti. ovjeka
vode dva poriva, seksualni poriv i poriv agresije, kojeg je neko vrijeme promatrao i kao poriv
smrti. Njegovo jako naglaavanje seksualnog nagona donijelo mu je jaku kritiku strunih
krugova kao i krugova katolike i evangelike crkve. Ilo se je ak tako daleko da se je
razmatrala mogunost zabrane psihoanalize, mislilo se je da nije spojiva sa kranskom
vjerom. Danas je takva kritika uglavnom otupjela. "Strukturu osobe" Freud vidi u svom
13

poznatom strukturalnom modelu pod aspektom triju instanci psihike energije: id (koji je
prisutan pri roenju i cilj mu je jedan: sluiti instinktima traei prilike i objekte koji e te
instinkte zadovoljiti), ego (koji je ujedno i sluga i gospodar idu) racionalan je i pronalazi
realistine putove kako bi zadovoljio instinktne potrebe ida, ali u isto vrijeme ima funkciju
obuzdavati iracionalne impulse ida. Super-ego predstavlja moralni i socijalni aspekt linosti.
Predstavlja ono to se razvilo uenjem normi socijalne sredine u kojoj pojedinac raste i ivi.
Nesocijalizirani porivi ida esto su u sukobu sa socijaliziranom kontrolom ponaanja to je
namee super-ego.
Cilj psihoanalitike terapije je osloboenje i jaanje svoga ja, posvjeivanjem
potisnutih djejih snova. Jo za vrijeme Freudova ivota razdvojio se je psihoanalitiki pokret.
Carl Gustav Jung (1875-1961) i Alfred Adler (1870 - 1937) osnivaju svoje kole, analitika ili
kompleksna psihologija (Jung) i individualna psihologija (Adler). I danas mnogi psiholozi
prihvaaju Freudov psihodinamiki model, samo ne vie u najuem smislu Freudovih teorija od
kojih mnoge nikada znanstveno nisu mogle biti provjerene. Zapravo dokazi za Freudove
teorije su vrlo rijetko dole iz laboratorija. Oni dolaze iz mitologije, legendi, drama i
arheologije. Stoga je danas teko nai istog Freudovca. Sljedbenici njegovih teorija se danas
zovu neo-freudovci koji su Freudove ideje proirili i pokuavaju ih inkorporirati u drutvene
utjecaje i interakcije. Neofrojdovci vie ne govore iskljuivo o iskustvu i traumama iz ranog
djetinjstva nego o traumama koje se kupe tijekom dueg razdoblja ljudskog ivota.
Behevioristiki pravac se bavi golom reakcijom na podraj. Behevioriste ne zanimaju
biokemijski procesi ili nutarnje motivacije nego su usredotoeni na specifine odgovore na
podraaje i to one koji se mogu mjeriti. Glavni cilj behevioristike analize je razumjeti koju i
kakvu vrstu ponaanja izaziva odreeni podraaj. Prema ovoj teoriji ponaanje je u potpunosti
odreeno izvanjskim uvjetima. Ljudi nisu niti dobri niti loi nego jednostavno reagiraju na
podraaje okoline, tvrde zagovornici behaviorizma. Ljudsko ponaanje je mogue mijenjati
tako to se mijenjaju izvanjski uvjeti. Behavioristi tvrde da je osoba uglavnom onakva kakva
jest zahvaljujui iskustvu i uvjetima ivota i kulture u kojoj ivi. Malo dre do nasljednih
faktora. Tipini znanstveni pristup behaviorista je sakupljanje rezultata laboratorijskih
eksperimenata. esto prouavaju ivotinje jer je u eksperimentima s ivotinjama lake postii
kontrolu okolia. Pretpostavljaju da se rezultati dobiveni sa ivotinjama u principu mogu
primijeniti i na druge vrste ivota, ukljuujui i ljude. Zaetnik behavioristike ideje je John
Watson koga je inspiriralo istraivanje ruskog fiziologa Ivana Pavlova. Pavlov je naime otkrio
da fizioloki odgovor u obliku izluivanja sline kod psa, moe biti izazvan zvukom ili bilo
14

kakvim simbolom koji se redovito prezentira psu u vrijeme donoenja hrane. Glavni interes
Pavlova u njegovim istraivanjima na podruju psihologije bio je princip uvjetovanja. Prije
Watosna na instinkte se gledalo kao na nasljedne mehanizme koji bi mogli objasniti osobnost i
ponaanje. Watsonova pretpostavka da je svako ponaanje rezultat uenja, otvara mogunosti
za promjenu neeljenog ponaanja. On je vjerovao da se mentalne dogaaje ne moe
znanstveno istraivati i stoga je iz svoje teorije izbacio introspekciju i sve pokuaje
prouavanja mentalnih procesa. Stoga je zacrtao novi pravac u psihologiji, dao se u potragu za
uzrocima u okolini umjesto u samoj osobi i bio je prvi koji je poeo insistirati na tome da
psiholozi trebaju jedino studirati ponaanje koje je mogue zabiljeiti. Meutim glavni arhitekt
behaviorizma bio je B.F. Skinner. Sve do svoje smrti 1990. Skinnerovi planovi i vizije
usmjeravali su behevioriste u njihovom pristupu znanosti. Sa Skinnera u psihologiji nije bilo
prostora za neurologiju ili kognitivnu znanost. Po njegovu nacrtu, psihologija bi se mogla
smatrati znanstvenom disciplinom jedino ukoliko je ograniena na pruavanje mehanizma kako
funkcionira ponaanje u odnosu na okolinu i obratno. Vei dio ovoga stoljea amerikom
psihologijom je dominirao behavioristiki pravac. Iako su Skinner i njegovi uenici u veini
sluajeva eksperimentirali s golubovima i takorima, behavioristiki principi su se nairoko
primjenjivali i na ljudske probleme. Pod utjecajem njihovih principa prihvaen je "humaniji"
pristup odgoju djece na bazi nagrade umjesto na bazi kazne, uvedene su nove vrste terapija za
modificiranje ponaanja itd. Kritiari prigovaraju behaviorizmu da je ponajprije svojim
metodama i pristupom desetljeima zasjenjivao i stavio u stranu druge vrste istraivanja koje bi
trebale biti cilj psihologije i da behavioristi umanjuju znaenje istraivanja specifinih
karakteristika ljudskog bia a to je govor, misao i svijest.
Kognitivni pravac je u posljednjih pedeset godina u psihologiji dostigao svoju
kulminaciju kao izazov ogranienoj perspektivi behaviorizma. Centralna tema kognitivnog
pristupa je ljudska misao i procesi kao to su stjecanje znanja, miljenje, sjeanje, rjeavanje
problema, fantaziranje i ljudska svijest. Gledajui iz kognitivne perspektive ljudi djeluju jer
misle, a misle jer su ljudska bia koja su jedino sposobna to initi s obzirom da nam je Bog ( a
kognitivisti kau - priroda) dao razum. Ovi psiholozi istiu da ljudi nisu bia koja jednostavno
reagiraju na podraaj nego da su zapravo aktivna bia koja sama odabiru i kreiraju pojedinane
odgovore na okolinu i podraaje. Ponaanje je, po njima, samo djelomino odreeno
podraajnim elementima. Neka od najvanijih ponaanja, po njima su posljedica kreativnog
miljenja a ne predvieni naini koji su koriteni u prolosti. Ljudi poinju ivot ne kao dobri ili
zli nego s potencijalom mentalnih sposobnosti da budu dobri ili zli. Kognitivni psiholozi 199015

tih godina bave se pitanjem na koji nain ljudi tumae sadanje podraaje okolnog svijeta. Oni
ele otkriti kako ljudi procjenjuju razliite akcije koje su u stanju poduzeti, kako to prosuuju,
te kako se odluuju na adekvatni postupak.
Kognitivni psiholog Herbert Simon dobitnik je nobelove nagrade za ekonomiju na
temelju svoga istraivanja o tome kako ljudi donose odluke pod neizvjesnim uvjetima a to
znai u nedostatku potrebnih informacija. On je dokazao da ekonomski modeli utemeljeni na
pretpostavkama racionalnih analiza o tome kako bi se ljudi trebali ponaati ne funkcioniraju
ukoliko situacija nije jasna. Umjesto toga predvianja se poboljavaju psiholokom i opisnom
analizom naina kako se ljudi ponaaju u nejasnim situacijama. Teorije Alberta Bandure
obuhvaaju kognitivne procese u njegovim objanjenjima socijalnog uenja, psihoterapije
utemeljene na principima kognitivne psihologije pa ak i u analizi terorizma. Mnogi psiholozi
na novu kognitivnu orjentaciju gledaju kao na dominirajui pravac suvremene psihologije.
Humanistiki pravac pojavio se 50-tih godina kao alternativa pesimizmu i
determinizmu psihodinamikog i behavioristikog pristupa. Prema humanistikom modelu
ljudi nisu voeni snanim silama instinkta kao to tvrde Freudovci, niti su izmanipulirani
izvanjskim svijetom to jest, okolinom, kao to tvrde bihevioristi. Ljudi su, tvrde humanisti,
aktivna stvorenja koja su duboko u sebi dobra i u stanju se odluiti za pravi izbor. Glavni cilj
ljudskih bia je prema humanistima, neprestani trud na rastu i razvijanju svoga potencijala. Za
razliku od bihevioristia, ovi psiholozi su usredotoeni na iskustveni subjektivni svijet osobe
umjesto na objektivni svijet kakvoga vide izvanjski promatrai i znanstvenici to je odlika
behavioristikoga pristupa. Stoga pristae humanistikog pravca nazivaju i fenomenolozima
onima koji prouavaju osobne doivljaje i poglede pojedinca. Za razliku od kognitivno
orijentiranih psihologa koji su usredotoeni na unutarnje procese specifinih indikatora
ponaanja, psiholozi humanistikog pravca su vie zainteresirani za pitanja kako ti unutarnji
procesi vode ka novim spoznajama i potom vrednuju odluke i izbore osobe. Humanistiki
pravac se bavi cjelokupnom osobom odabirui holistiki pristup a to znai pridravaju se
naela da se pojedine psihike pojave uvijek moraju promatrati u sklopu psihike cjeline. Oni
smatraju da se razumijevanje osobe postie putem integracije misli, tijela i ponaanja sa
sklopom socijalnih i kulturnih utjecaja. Najistaknutiji predstavnici ovog pravca su: Carl
Rogers, Rollo May i Abraham Maslow. Rogers je u svom pristupu naglasak stavljao na
prirodnu tendenciju pojedinca ka psiholokom rastu i zdravlju kao i vanost pozitivnog
pristupa samom sebi u ovom procesu. Rollo May je bio jedan od prvih psihologa koji je
istraivao fenomene poput tjeskobe na primjer iz perspektive pojedinca a ne kao fenomen za
16

sebe. On je takoer pokuao integrirati principe egzistencijalne filozofije u novi psiholoki

pristup. (Egzistencijalizam je dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije drugog svjetskog
rata. Osnovao ju je Paul Sartre. Odie najdubljim pesimizmom, nevjerovanjem u ivotne snage
ovjeka i pomanjkanjem perspektive. Meutim taj egzistencijalizam ipak ostavlja prostora za
osobne odluke i slobodnu volju u svijetu bez smisla i razloga. Rollo se uhvatio za upravo ova
dva faktora: slobodnu volju i osobne odluke ali u pozitivnijem svjetlu). Abraham Maslow je
naglaavao samo-aktualizaciju i studirao ljude koji su slovili kao oni koji su se aktualizirali
odnosno pronali svoj smisao i sobom bili zadovoljni. Mnogi kritiari ovog pravca istiu da je
humanistiki pristup nedovoljno znanstven. Nazivaju ga popularnom psihologijom koja ima
geslo: Osjeaj se dobro i ne brini.
Evolucijski pravac. Doista je iznenaujue da je evolucijski pristup jedan od
najnovijih pravaca psihologije. Ovaj pristup pokuava spojiti modernu psihologiju s najstarijom
i gotovo centralnom idejom biologije: Darwinovom teorijom evolucije putem prirodne
selekcije. Koncept ponaanja i mentalne prilagodbe temelj je evolucijskog pristupa. Taj pristup
polazi od pretpostavke da su se ljudske mentalne i fizike sposobnosti razvijale milijunima
godina s posebnim ciljem prilagodbe okoliu. Osim to govore o evolutivnom razvoju organa
i organizma openito, oni naglaavaju da se slino dogaa i s mozgom. Mozak se razvija kako
bi se prilagodio okoliu odnosno izazovima.
Dakle, kao to je vidljivo iz gore izloenog teksta, raznolikost je jedna od upeatljivih
oznaka psihologije. S lakoom se moe doi do iznad 50 "psiholokih pravaca", ograniujui
se samo na najpoznatija imena. Tako se moe pitati to uope ujedinjuje psihologiju? Metode i
sadraji zasigurno ne. U pristupima postoje djelomina slaganja ali su jo naglaenija
neslaganja.
Kako se grana psihologija?
Obino se razlikuje bazinu, to jest znanstvenu i teorijsku psihologiju od primijenjene
psihologije. Bazina psihologija je usredotoena na istraivanja dok je primijenjena usmjerena
na primjenu znanja u praksi. No mi emo se ograniiti na dva slijedea pojma.
Opa psihologija i diferencijalna psihologija
Opa psihologija pokuava istraiti zakonitosti doivljavanja i ponaanja, dogaaje koji
mogu zahtijevati ope ili generalne vrijednosti i zakonitosti. Pojedini segmenti predmeta su:
psihologija opaanja, psihologija motivacije, psihologija emocija, psihologija uenja, miljenja,
17

govora. Diferencijalna psihologija je naprotiv zainteresirana za razlike izmeu individua s

obzirom na temperament, inteligenciju ili izriaj. Diferencijalna

psihologija je uglavnom

identina sa psihologijom osobe odnosno istraivanja osobe. Vaan dio je psiholoka

dijagnostika. Meutim ova podjela se moe i pojednostavniti tako to se moe govoriti o
teoretskoj i primijenjenoj psihologiji.
Teoretska (odnosno ista) psihologija je zapravo zainteresirana samo za temeljna
pitanja neovisno o svakoj praktinoj primjeni. Naprotiv primijenjena psihologija neposredno
cilja na korisnost psiholokog znanja. Nabrojit emo nekoje discipline: klinika psihologija,
psihologija rada, poduzea i organizacije, reklamna psihologija, pedagoka psihologija,
pastoralna psihologija. Religiozna, socijalna i razvojna mogu pripadati obim kategorijama.
Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija
Jedno od trajnih pitanja kojima se bavi suvremena psihologija usredotoeno je na temu
stabilnosti nasuprot promjene. Naime ova tema se bavi pitanjima poput onih da li nae
sposobnosti i navike ostaju iste bez obzira na nau dob, da li dijete koje je istraivake prirode
i nemirna duha, postaje nezainteresirana odrasla osoba? Da li srameljivi uenici mogu postati
otvoreni, veseli brbljavi odrasli? Mogu li problematini tinejderi jednom postati ozbiljni
rukovodioci? Da li ljudi u razliitim epohama ivota posjeduju razliite vrste osobnosti? To je
itav niz pitanja kojim se bavi psihologija a kojim emo se i mi baviti tijekom nae nastave.
Drugo podruje zanimanja psihologije je pitanje ljudske razumnosti nasuprot
nerazumnosti. Naime u kolikoj mjeri ljudi zasluuju da pripadaju rodu "homo sapiensa". Kao
to emo vidjeti, ljudi po svojim kognitivnim - intelektualnim - svojstvima, nadilaze
kompjutore. Jednostavan in vaeg razumijevanja teksta koga upravo itate, ukljuuje milijune
ivanih impulsa, koji su rasporeeni u razliite sfere mozga gdje ih se procesira. I dok smo s
jedne strane nezamislivo komplicirano bie, uistinu savreno stvorenje s obzirom da se u ovom
momentu u svakome od nas odvija na tisue nezavisnih kompliciranih operacija- od disanja pa
do probave -, dotle smo u psiholokom smislu skloni ka prilino velikoj nesavrenosti. Nije
rijedak sluaj da realnost zamijenimo krivim konceptima. Imamo tendenciju preuveliavanja
svojih sudova. esto vidimo razloge i uzroke stvarima koje ne postoje. esto postupamo s
drugima na nain kako bi oni potvrdili nae predrasude o njima. Govorimo naime o nekim
zakonima koji ograniavaju ljudsku razumnost.
Najvea tema po obujmu, a moda i po vanosti u psihologiji je utjecaj biolokih
faktora iskustva na ivot i ponaanje pojedinca. U psihologiji je vjerojatno najstarija debata o
18

ulozi nasljednih faktora na ivot pojedinca. Jo je Platon tvrdio da su karakter i inteligencija

osobe u najveoj mjeri nasljedni, a za Platona su ak i odreene ideje koje imamo nasljednog
karaktera. Aristotel je pak tvrdio da se u naoj svijesti nita ne dogaa to ve u nas nije dolo
iz izvanjskog svijeta putem osjetila. Rene Decartes je s druge strane tvrdio da ljudsko bie
posjeduje odreene kvalitete i nazovimo to "potencijalno znanje" prilikom samog roenja. Ove
vrste rasprava jo ni danas nisu dovrene. Suvremeni psiholozi ih vode pokuavajui
odgovoriti na slijedea pitanja: Da li su inteligencija, osobnost, psihiki poremeaji vie pod
utjecajem nasljednih faktora ili pod utjecajem okoline? Da li je djeje poznavanje gramatike
uroeno ili se razvija pod utjecajem iskustva? Da li su pohlepa za jelom i seksualnim
potrebama vie uvjetovana biolokim faktorima ili izvanjskim, socijalnim i kulturnim
podraajima? Da li je depresija poremeaj mozga ili je poremeaj u mislima? Da li su spolne
razlike predodreene bioloki ili socijalno? Na sva ova pitanja koja se odnose na debatu to u
nama vie prevladava: da li drutvo-okolina ili nasljedni faktori - biologija, suvremena
psihologija nema jednostavnog odgovora. ovjek je u biti ono to genetski sa sobom nosi ali
je u isto vrijeme i produkt drutva, kulture, vjere i tradicije iz koje dolazi.
PSIHOBIOLOKI I NEUROLOKI POGLED NA MOZAK
Mozak i njegova struktura
Tendencija suvremene psihologije je dokazati da je svaka psiholoka akcija u isto
vrijeme i bioloke naravi.
Mozak odrasle osobe, teak je otprilike kilogram i pol. Dosta slian karfiolu? Meutim
to je najkompliciranija struktura koja postoji u svemiru. Mozak posjeduje toliki broj stanica da
po svom broju, vjerojatno premauje broj zvijezda u naoj galaksiji. Mozak broji oko 100
milijardi stanica. Iako ih ima oko dvjesto vrsta, ove stanice se naziva neuronima i glijama.
Svrha im je trostruka: primati informacije od drugih stanica, procesirati informacije i prenijeti
ih do svih dijelova tijela. Svaka vrsta ponaanja poinje akcijom neurona. Ponajprije neuron
prima dolazeu informaciju na svom kraju. Ti krajevi su receptori koji su razgranati u obliku
grane i naziva ih se dendritima. Potom informacija dolazi do stanice neurona ili some koja se
spaja sa drugom dolazeom informacijom.
Tada kompletni zbroj informacija prolazi kroz nit neurona koja se zove akson. Potom
dolazi do elektrinog pranjenja koji se zove ivani impuls. Impuls zavrava na kraju aksona
koji ima oblik tikvice. Te tikvice sadre kemikalije koje prenose informacije odailjajui
kemijsku poruku slijedeem neuronu.

19

Iako su jedan do drugoga, dva neurona se u stvari ne dodiruju. Poruke s neurona na

neuron alju se preko likvidnog razmaka koji se zove sinapsa. Ovi kemijski kuriri se nazivaju
neuronski transmiteri (odailjai). Kada je neuronski transmiter ubrizgan u sinapsu, on se
prilijepi na specifino mjesto receptora dendrita susjednog neurona precizno kao to klju ulazi
u bravu. Neke sinapse su podraavajue. One podraavaju membranu na daljnje prenoenje
ivanih impulsa. Druge vrste sinapse su takozvane inhibitorne, to znai imaju za cilj smanjiti
ili sprijeiti impulse. Primajui kanali u dendritima odreuju koji e biti efekt neuro-odailjaa.
ivana stanica posjeduje mo odabiranja kad e i da li e doi do elektrinog pranjenja. Tek
kad cjelina podraavanja i koenja prijee odreenu granicu, mijenja se elektrini potencijal na
membrani stanice te impuls putuje dalje.
Taj neprestani protok ivanih impulsa i kemikalija kroz nae tijelo ini ljudsko
ponaanje jako kompleksnim. To regulira na metabolizam, temperaturu, disanje. Omoguuje
nam uenje, pamenje i donoenje odluka.
Teko je shvatiti da je u prostoru ovih ivanih stanica, u sinapsi, zapravo baza svega
naega znanja i iskustva. Kako se to dogaa? To je velika zagonetka za sve one koji studiraju
ponaanje i funkciju mozga. Postoji itava jedna grana znanosti koja se time bavi, to je
neuro-znanost (neurologija). Neurologija obuhvaa oko dvadeset disciplina meu kojima je i
psihologija.
Neurolozi polaze od pretpostavke da je sve ono to mozak radi u konanici mogue
objasniti biolokim i kemijskim reakcijama koje se zbivaju bilo u cjelokupnom mozgu ili pak u
odreenim podrujima mozga. Za neurologe razumjeti ponaanje znai razumjeti bioloku
podlogu.
Dijelovi mozga i limbiki sustav
Mozak je sastavni dio naeg ivanog sustava. Funkcionira tako da su svi njegovi
dijelovi meusobno povezani, iako su neki dijelovi mozga specijalizirani za posebne radnje.
Primozak, je dio mozga koji povezuje mozak s kimenom modinom. To je centar za
temeljne funkcije ivota: disanje, kucanje srca, budnost i spavanje. Neposredno iznad nalazi se
mali mozak, koji ima ulogu koordiniranja pokreta tijela, kontrolu dranja i odrava
ekvilibrijum. Dublje u mozgu nalazi se limbiki sustav koji se sastoji od nekoliko struktura
koje imaju svi sisavci, i to je ono to imamo zajedniko sa sisavcima. Zadatak mu je drati
balans nutarnjih funkcija tijela, temperaturu, tlak i koliinu eera u krvi. Takoer regulira
emocije i strahovito jak nagon za samoodranjem ukljuujui i seksualni nagon.
20

Limbiki sustav je dio ivanog sustava koji sudjeluje u regulaciji instinktivnog

ponaanja i uvstvenog doivljavanja i ponaanja.
etiri najvanija dijela limbinog sustava su: amigdala, hipokampus, hipotalamus i
talamus.
Amigdala je prolaz u limbiki sustav za osjetne impulse. Podruje amigdale
odgovorno je za pojavu straha i srdbe naroito u situacijama kad je ugroen ivot organizma.
Hipokampus je temeljni procesor informacija koji usporeuje nove informacije sa ve
pospremljenim informacijama u mozgu. Takoer pravi bazu svojevrsnih podataka pamenja.
Hipotalamus djeluje kao veza izmeu tijela i ostalog dijela mozga i izluuje najmanje
sedam razliitih hormona u hipofizu, koja opet izluuje hormone u krvotok to utjee na rast i
spol.
Talamus je odailja koji odailja signale dijelova tijela u odreena podruja tijela.
Veliki mozak okruuje evolutivno stare primitivnije strukture mozga. Ovdje se ivani impulsi
pretvaraju u slike i simbole. Veliki mozak je podijeljen na dvije polutke koje su povezane
milijunima ivanih vlakana koje tvore korpus kalosum, provodnik poruka koje dolaze od
lijeve ka desnoj strani mozga i obratno. Vanjski sloj velikog mozga je korteks (modana kora).
To je centar svjesne misli, procesa opaanja i integracije svih osjeaja i reakcija. To je centralni
dio modanih aktivnosti.
Endokrini sustav
Ljudski organizam posjeduje dvije vrste lijezda: lijezde s kanalima i lijezde bez kanala.
Kanali prenose kemijske tvari od jednog mjesta do drugoga. Tako znoj, slina, suze ili
majinsko mlijeko stiu na svoja odredita putem kanala. Meutim u centru promatranja
psihologa su lijezde bez kanala, koje zapravo ine sustav lijezda s unutranjim izluivanjem i
tvore endokrini sustav. Te lijezde izluuju hormone koji se otputaju izravno u krvotok. I
hormoni poput neurotransmitera imaju svoja specifina receptorska mjesta. Neki hormoni koji
se izluuju iz hipotalamusa djeluju samo na hipofizu, neki koje izluuje hipofiza djeluju na koru
nadbubrene lijezde itd. U endokrini sustav spadaju slijedee lijezde: hipotalamus, hipofiza,
guteraa, nadbubrene lijezde, testisi i jajnici.
Hipotalamus izluuje sedam hormona koji djeluju izluivanje nekih drugih hormona iz
prednjeg renja hipofize. Uzrokuje da hipofiza izluuje hormon rasta i druge hormone (s ijim
nazivom vas neemo optereivati).

21

Hipofiza, koju se naziva i lijezdom "gazdraricom", veliine graka, smjetena je neposredno

ispod hipotalamusa. Potie rast miia, kostiju i lijezda. Regulira koru nadbubrene lijezde,
dovodi do stvaranja i sazrijevanja spermalnih i jajnih stanica, uzrokuje ovulaciju, potie
proizvodnju mlijeka, koi proizvodnju urina, te potie kontrakcije maternice pri poroaju itd.
Guteraa

odnosno endokrine stanice u njoj reguliraju razinu eera u krivi, odnosno

proizvodi inzulin koji omoguuje organizmu metaboliziranje eera, te regulira skladitenje

masti.
titnjaa odnosno tireoidna lijezda izluuje hormon tiroksin koji regulira ili ubrzava
metabolizam.
Nadbubrene lijezde smjetene su iznad bubrega. Imaju vanjski sloj ili koru, te unutarnji dio
ili sr. Kora izluuje ak 20 razliitih hormona poznatih kao kortikosteroidi ili kortikalni
steroidi. Kortikalni steroidi poveavaju otpornost na stres, potiu razvoj miia a uzrokuju i
oslobaanje uskladitenog eera iz jetre, i tako stavljaju energiju na raspolaganje organizmu u
potrebnim situacijama. Iz sri nadbubrene lijezde izluuju se adrenalin i noradrenalin. Ti
hormoni pobuuju organizam i pripremaju ga na sueljavanje sa prijetnjama i stresom.
Adrenalin poveava veinu emocija i vaan je za doivljaje straha i tjeskobe. Noradrenalin pak
poveava krvni tlak i u ivanom sustavu djeluje kao neurotransmiter.
Testisi i jajnici proizvode spolne hormone. Testisi izluuju muki spolni hormon testosteron,
koji tijekom puberteta dovodi do rasta miia i kostiju, te razvoja primarnih i sekundarnih
spolnih obiljeja. U primarna obiljeja spada rast spolnog organa i proizvodnja spermalnih
stanica. U sekundarna obiljeja spadaju rast brade i poveanje dubine glasa.
Jajnici proizvode estrogen i progesteron. Estrogen je zajedniko ime za nekoliko enskih
spolnih hormona koji potiu enske reproduktivne sposobnosti i sekundarne spolne
karakteristike poput odlaganja masti u dojkama i kukovima. Progesteron pak stimulira rast
enskih reproduktivnih organa i odrava trudnou.
Metode istraivanja mozga
Ulazak u tajne svih ovih dijelova mozga zahtijeva provjeru mnogih metoda. Najranije
informacije o djelovanju pojedinih sfera mozga dolaze putem povreda mozga, modane kapi i
razliitih bolesti prilikom ega se oituje nesposobnost funkcija kao na primjer nemogunost
govora, gubitak pamenja itd.
Jedna od suvremenih metoda istraivanja mozga, odnosno slikanja mozga, je takozvani
brain immaging. Ova metoda omoguava slikovite podatke o radu mozga, meutim
22

najuobiajenija metoda analize mozga je elektronsko snimanje aktivnosti mozga. Budui da su

neuroni biokemijski elektrini generatori, neurolozi snimaju elektro aktivnosti pojedinih
neurona na podraaj. Elektro aktivnost cijelog mozga takoer moe biti snimljena. Aktivnosti
se snimaju elektro encefalogramom. Predstavlja cjelokupnu aktivnosti neurona i velikog
mozga.
Znanstvenici istrauju elektro aktivnosti neurona od mozga djeteta pa do mozga
odrasle osobe od est pa do devedeset godina. Podatke analiziramo kompjutorski. Pronali
smo da se elektro aktivnost neurona mijenja na vrlo slobodan nain. Kompjutorski programi su
tako dizajnirani da elektro aktivnost normalnih neurona vidimo u sivoj boji. Ukoliko se radi o
nepravilnoj aktivnosti, to se na kompjutoru pokazuje u crvenoj boji, to su aktivnosti
nepravilnije to boja postaje svjetlija i pretvara se do narandaste. Ukoliko je u nekom podruju
mozga dolo do kakvih oteenja ili poremeaja, to se na kompjutoru vidi u plavoj boji. Kad
se radi o abnormalnostima onda odreena podruja na monitoru ponu migati. To nam
pomae pri identifikaciji glavnih psihikih poremeaja poput depresije, demencije i izofrenije.
ak smo u stanju prepoznati i alkoholiare.
Neuro metrika analiza je u stvari funkcionalna analiza. Ona nam pomae otkriti
abnormalnu transakciju meu regijama mozga. Abnormalni meusobni odnos moe nastati iz
nekoliko razloga. Prvo jer je njihova anatomska struktura nenormalna. Drugo i pored
normalne anatomske strukture, neurokemijske reakcije su abnormalne. Tree, ak i uz
normalnu anatomsku strukturu i uz normalne neurokemijske reakcije, mozak moe imati
odreene podraaje povezane s neugodnim osjeajem tako da dolazi do nenormalnih reakcija.
Za primjer imamo normalnu djevojku ija je aktivnost mozga prilikom testa bila sasvim
uredna. Na kraju testa, tehniar koji je dobro poznavao djevojku, upitao ju je za njenog deka.
Meutim, ispostavilo se da je djevojka upravo tih dana prekinula sa svojim dekom. U tom
trenutku razgovora, elektro aktivnosti mozga su pokazali da se kod nje radi o patolokoj
depresiji. Signali patoloke depresije pokazali su se na kompjutoru tijekom itavih pet minuta,
sve dok se djevojka nije smirila. Nakon to se primirila, aktivnost njenog mozga postala je
sasvim normalna, kao i prije. Ovdje imamo situaciju da sasvim normalni mozak u roku od
nekoliko minuta moe slati signale patoloke slike pacijenta. Dakle mozak reagira na svaku
nau situaciju. Poznajemo dosta ljudi koji idu k psihijatru ali se rezultati ne vide. to to znai?
Pa znai da mnogi ljudi pate od patoloko fizioloke stresne situacije koja se ne moe tako
lako prepoznati.

23

Ve due vrijeme psihologija na funkciju mozga gleda kao na princip tamne komore.
Informacije i percepcije nadolaze unutra dok vani izlazi odreeno ponaanje. U tu zamrenu
kutiju i u zbivanju stvari u njenoj unutranjosti nitko ne moe ui. O svemu onome to se u
nama dogaa, zakljuuje se prema ulazu i izlazu informacija.
I dok neki neurolozi ispituju elektro aktivnosti mozga, drugi studiraju kemijsku
aktivnost mozga. Jedna od najperspektivnijih metoda istraivanja dananjice je efekt lijekova
na specifine funkcije mozga.
Mozak je u biti biokemijska tvornica lijekova koji proizvodi molekule poput opioda.
Te molekule se zovu opiodnim peptidima a dio su kompleksnog sustava neurotransmitera koji
alju signale od stanice do stanice i konano do svih organa tijela. Iako ima vie vrsta opiodnih
peptida, skupno ih se naziva endorfinima. Oni takoer dolaze sa odgovarajuim opiodnim
receptorima irom tijela. Imaju izvanredno dobro podijeljene funkcije koje izvravaju endorfini.
Svaki endorfin slijedi specifini put kroz nervni sustav. Akcija svakoga odvija se putem
razliitih vrsta receptora kao to klju ulazi u bravu . Endorfin djeluje poput narkotika, moe
dovesti do euforije, smanjiti bol i slino. Endorfini u stvari igraju glavnu ulogu pri veini
iskustava koja su povezana sa osjeajem ugode i bola. Ustanovljeno je da igraju ulogu u
emocionalnim reakcijama pri smijehu, plau ili pak agresivnosti, kao na primjer tui.
Mozak i kontrola ponaanja
Mozak je organ ivota, unutarnji svemir inteligencije, sklonosti, radosti, bola i
kreativnosti. Razumijevajui funkcije mozga razumijemo temeljnu praktiku snagu ljudskog i
ivotinjskog ponaanja. Potrebno je naglasiti da je odnos izmeu mozga i ponaanja u stvari
reciproan. Mozak kontrolira ponaanje ali ponaanje u isto vrijeme daje popratne informacije
koje utjeu na mozak. U ovom smislu moemo govoriti o mozgu koji se ravna prema
podraaju jer je mozak tako sainjen da ga ponaanje moe modificirati.
Ponaanje ga je u stanju stimulirati tako da je konstantno otvoren promjenama. Mozak
je u stanju nadvladati principe svoga vlastitog funkcioniranja pa ak i svoje strukture pri
stjecanju novih spoznaja o svijetu oko njega. Sposobnost nutarnje modifikacije ini mozak
jednim od najdinaminijih sustava na naoj planeti.
Uloga dodira
Da bismo razumjeli ovaj dvosmjerni proces izmeu mozga i ponaanja, uzeti emo za
primjer dodir. Dodir je bezvuni govor koga koristimo pri svakoj komunikaciji, od prijateljstva
24

preko izraza ljubavi pa do potrebe kontroliranja drugih. Osobni kontakt se uspostavlja putem
univerzalnih kulturnih normi i pravila. U naoj kulturi dodir je sredstvo komuniciranja kojima
se ene vie slue od mukaraca. ena je na primjer sklonija dodirima, ljubljenjima sa
prijateljima i obitelji, dok su muki pri dodirima suzdrljiviji i skloniji rukovanjima. Prema
jednoj studiji, ene koje su medicinske sestre ee doticale i tapale prije operacije, reagirale
su daleko pozitivnije na operaciju sa manjim krvnim tlakom i manjom manjom nervozom i
manjim uzbuenjem. Muki su pak na iste izljeve panje reagirali obrnuto, povienim krvnim
pritiskom, veom nervozom i veim uzbuenjem. Znanstvenici su utvrdili da bez obzira na
spol osobe, vrsta ljudi koja pri komunikaciji ima tendenciju doticati druge pokazuje daleko
veu ivost, manje je sklona ulizivanju i manje je nepovjerljiva. One osobe koje nisu sklone
ovoj vrsti izraavanja, imaju nie miljenje o sebi i daleko manje su drutvene.
Posljedice pomanjkanja dara dodira druge osobe su vrlo znaajne ne samo u smislu
psihike i emotivne sigurnosti nego i u smislu fizikog zdravlja. I upravo na ovoj toci dolazi
do izraaja uloga mozga. Naime, izmeu ina dodira ili momenta kad smo dodirnuti stoji
mozak koji regulira pozitivne i negativne posljedice. Mozak u stvari stvara potrebu za dodirom
a ta potreba see u sam poetak ljudske egzistencije, pri roenju. Potreba novoroeneta za
majinim dodirom toliko je velika da dijete ili pak ivotinja, ukoliko toga nema, snosi
dramatine posljedice.
Kada se nedonoe (prerano roeno dijete) stavi u inkubator koji ima sve to dijete ima
u majinoj utrobi, tom djetetu ipak nedostaje jedna stvar, a to je dodir.
Psiholog Tifany Fild (1990.), postavila je pitanje da li e se oitovati kakva razlika
ukoliko se djetetu u inkubatoru barem jedanput dnevno pokae panja dodirom. Dvadesetoro
novoroenadi u inkubatorima, nasumice je odabrano u grupu kojoj se svakodnevno davala
masaa, a drugih dvadesetoro djece dobivalo je redovitu njegu predvienu za novoroenad u
inkubatoru. to se dogodilo.
Djeca koju se masiralo 45. minuta dnevno u roku od deset dana, prije nego ih se
izvadilo iz inkubatora, udebljalo se za 47. posto vie u odnosu na grupu djece kojima nije
pruana masaa. Masirana djeca su postala aktivnija i ivahnija. To se odrazilo i na njihovom
boljem motornom i kognitivnom razvoju. I ne samo da se djeca bre oporavljaju, nego je
takoer ustanovljeno da preputanje djece inkubatoru bez majine njege odnosno dodira, kota
drutvo velikih sredstava jer su ta djeca redovito poslije bolesna.

25

U isto vrijeme Saul Sanberg (1991.) sa sveuilita Duke, provodi istraivanja na

novoroenim takorima. Rezultati do kojih je doao, identini su rezultatima pokusa sa
djecom.
Dodir majke je apsolutno potreban da bi mali takorii mogli normalno rasti. Kad se
na vrlo kratko vrijeme odvojilo takorie od majke ak i nakratko, taj enzim, vrlo vaan za
rast zvan ODC naglo se spusti i mali takori su naglo propali. Tjelesna teina se smanjila i
njihov organizam je poeo nepravilno funkcionirati. Znanstvenici su shvatili da se takorii
mogu vratiti u normalu pod dva uvjeta. Ponajprije da ih se odmah vrati majci koja ih onda lie
i mazi, ili ih tehniar mora svako toliko pogladiti etkicom.
U predavanjima smo istaknuli primjer gdje su takorii odvojeni od majke na dva sata.
Nedostatak majinskog dodira zamjenjivan je etkicom. Naime ovakvim nainom glaenja
stimuliraju se enzimi mladih ivotinja. to su dulje bez majke to se kasnije tee oporavljaju.
Potreba za majinskim dodirom je u uskoj vezi s funkcijom mozga. Dodir nije samo
neto ugodno, to je naime uvjet normalnog rasta i normalnog tjelesnog razvoja.
Postavlja se pitanje: da li nedostatak ljubavi moe poremetiti normalan razvoj djeteta?
Na alost odgovor je da.
Dvoje amerikih znanstvenika John Bobly i Rene Spitz, bavili su se prouavanjem
mentalno poremeene djece koja bila su liena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala im
se sva potrebna medicinska njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje
normalne vrnjake. To pokazuje da je fiziki razvoj nedvojbeno ovisan o psiholokom
iskustvu.
Mehanizam koji koi djeji razvoj zbog pomanjkanja emocija je, ini se, hipotalamus
koji normalno stimulira rad hipofize i luenje hormona za rast. Nedostatak majinog dodira
ima isti efekt kao u sluaju mladih takora a to znai da nedostatak majinske panje kod djece
izaziva smanjenje kemijskih supstanci neophodno potrebnih za rast djeteta. Kada se ovakvu
djecu vrati u obiteljsku atmosferu ta djeca odmah poinju debljati i vraaju se u normalu. U
Spitzovoj studiji (1946), zabiljeeno je da su ovakva djeca, u poetku liena majinske
njenosti, usvajana i odgajana sa ljubavlju godinje rasla i do 24 centimetra. Vano je naglasiti
da je normalna stopa rasta za ovu dob oko 7 i pol centimetara godinje. Dakle, jasno je da
funkcioniranje mozga moe biti stimulirano, ak i promijenjeno ponaanjem i ljudskim
dodirom.
Recimo neto o strukturi mozga. Jedan od prvih pokuaja doao je sa sveuilita
Californije - Berkley. Grupa znanstvenika studirala je efekte psihikog i fizikog razvoja
26

takora u obogaenoj okolini, normalnoj i stimulativno osiromaenoj okolini. I takori koji su

odrasli u stimulativno obogaenoj okolini ne samo da su bili u stanju bre uiti u svojoj
odrasloj dobi nego su i njihovi mozgovi fiziki bili vei zbog bogatijeg iskustva. Mozgovi su
im bili po obujmu vei i imali veu modanu koru. Posebno im je bilo razvijeno podruje za
vid. Pronaeno je da ti isti takori imaju vei broj neurotransmitera i ustanovljeno je da su
posjedovali razgranatije dendrite. Fizike promjene u mozgu mogu imati strahovito veliki
utjecaj na ivot osobe u svim fazama njena ivota. U eksperimentima sa takorima pokazalo se
da majinska ljubav i dodir smanjuju stres tijekom itavog ivota tih takora. tovie oni
takori koje je majka njegovala, gladila i lizala, sporije su starjeli i due zadravali sposobnost
uenja i pamenja.
Michael Meany (1988), razvojni psiholog sa sveuilita Mc Gill, prouava kako
najranije iskustvo moe utjecati na promjene strukture mozga i ponaanja kod ivotinja.
Konkretnije: kako se stres odraava na ivotinju i djelovanje hormona gluko-kortikoida. Kada
se bilo koga sisavca izloi situaciji stresa, onda je uoljivo jako veliko poveanje luenja
gluko-kortikoida. Ovi hormoni poveavaju rad srca, smanjuju probavu i sprjeavaju organizam
da se suprostavi izazovu stresa. Problem sa prevelikom dozom hormona gluko-kortikoida je
taj da oni u velikoj koliini ubijaju stanice u mozgu, posebno neurone osjetljive na glukokortikoide u hipokampusu.
Hipokampus je pak dio mozga koji je od strahovito velike vanosti za proces uenja i
memoriranja. Dakle uz unitenje neurona u hipokampusu, vidimo da se kod takve ivotinje
primjeuju duboka oteenja u procesu uenja i pamenja. Ako se ivotinji pomae prilikom
stresa, osjetno se smanjuje izluivanje gluko-kortikoida. ivotinje kojima se ne pomae a ee
ih se izlae stresu, u kasnijoj dobi imaju velikih potekoa sa uenjem i pamenjem. .................
Mogunosti uenja i pamenja esto se ispituju u vodenom labirintu. takori su odlini
plivai, ali u biti ne vole vodu i pokuati e izai iz nje im prije. U eksperimentu

je

sudjelovala grupa starijih takora kojima se u mladosti pomagalo pri stresu. Ta grupa je
izgledala identino grupi daleko mlaih takora, kojoj se nije pomagalo pri stresu. to je
pokazao eksperiment? Grupa starijih takora, koja je u mladosti primala ljudsku pomo pri
stresu, vrlo brzo je uila i pronalazila skrivenu platformu. Druga grupa (mlaih takora), kojoj
se pri stresu nije pomagalo, pokazivala je velike potekoe u uenju. I kad im se pokazivalo
gdje je platforma, vrlo brzo su zaboravljali.
Pitanje na koje elimo dobiti odgovor u ovom experimentu na ivotinjama je: da li
sposobnost pojedinca da se uhvati u kotac sa stresom moe biti faktor koji e predvidjeti
27

hoemo li kod dotinog ovjeka uoiti intelektualna ogranienja i kada e se to pokazati. Lako
je mogue da individualne razlike funkcioniranja starijih ljudi mogu itekako biti plod njihove
sposobnosti odhrvavanja stresu. Takoer se moe rei za osobe u dobi od 45 do 60 godina,
ukoliko pokazuju deficit pamenja i uenja, da su djetinjstvo proivjeli poput onih takora
kojima se prilikom stresa nije pomagalo.
Meutim, vjerojatno najbolji primjer mozga koji mijenja svoju strukturu i nain
funkcija u odgovoru na socijalne situacije je pri situaciji kada mozak surauje sa zakonima
evolucije u momentima kada omoguava preivljavanje vrste.
Sa svojom, istina u mnogoemu nesavrenom teorijom evolucije, Charles Darwin je
pokuao predoiti snagu instinkta borbe za opstanak. Njegova teza je, da samo oni ivi
organizmi koji su se u stanju prilagoditi okolini preivljavaju i svoje gene prenose na potomke.
Rusar Fernard sa sveuilita u Oregonu svojim istraivanjima pokuava osvijetliti
teoriju preivljavanja vrste. Studira ponaanje ivotinja u prirodnom okoliu. Impresioniran je
dinamikom kako mozak kontrolira ponaanje i kako ponaanje modificira mozak. Istraivanja
vri na jednoj vrsti afrike ribe koja se zove Siklit. Ta riba koristi vizualne signale u
meusobnoj komunikaciji. Socijalni sustav ove ribe temelji se na teritorijalnoj kontroli. Muke
ribe predstavljaju otprilike 10% populacije odreenog teritorija. Ova riba u biti prolazi kroz
fizike promjene bazirane na dogaajima socijalnog okolia. Taj fenomen nam prua
mogunost zaviriti u mehaniku fiziolokih promjena na osnovu drutvenih dogaanja. Kada
ne-teritorijalni mukarac prepozna ansu da moe postati dominantan, on e vrlo brzo dobiti
svijetle boje i odmah e poeti napadati i progoniti druge muke te okupirati teritorij. to se
ovdje znanstveno dogaa? Signal prepoznavanja ove drutvene prilike odlazi do podruja
mozga koji se zove hipotalamus. Hipotalmus ima u sebi posebne stanice koje sadravaju
signalizirajue peptide. Ova riba u tom momentu drutvene vanosti dobiva osam puta vee
impulse signalizirajuih peptida nego normalno. Sama riba postaje vea i naglo joj se razvijaju
spolni organi. itav ovaj proces se odvija u pet do est dana. Priroda se naime pobrine da
osposobi organizam za ulogu koja mu se namjenjuje. Obratno se dogaa kad ta riba izgubi
teritorij u borbi s nekim drugim mukarcem. Poraeni vrlo brzo gubi svoju svjetlost, smanjuju
mu se stanice u mozgu, a spolni organi mu gotovo iezavaju. Dakle ini se da se u mozgu
nalazi svojevrsno ogledalo drutvenog uspjeha ivotinje. Ova istraivanja se mogu aplicirati i
na ljudsko ponaanje. Ono to nam je jasno je, da svi dijelimo veliki dio genetskih informacija.
Spomenuta riba ima 90 posto iste peptide kao i ovjek.

28

Vano je podsjetiti da o mozgu mislimo kao o centru koji upravlja cjelokupnim

ponaanjem. Meutim samo ponaanje utjee na nain na koji mozak reagira. Na konani
primjer mozga koji odgovara i prilagouje se izazovima, dolazi iz podruja gdje kombiniramo
rezultate laboratorijskih istraivanja sa istraivanjima u prirodi.
Robert Sopolski sa sveuilita Stanford prouava vrstu majmuna Baboona u istonoj
Africi.
Babooni su naglaeno drutvene ivotinje. ive desetljeima u grupama po 100 do
150. Najkritinija stvar za babune je tko je od njih tko u grupi. Kvaliteta ivota tih majmuna
ovisi o tome kakvo mjesto pojedinac zauzima u hijerarhiji grupe. Funkcija njihovog tijela
odgovara funkciji koju imaju u grupi. Imuni sustav, kolesterol u krvi, reproduktivni sustav, svi
ti sustavi kod ovih majmuna funkcioniraju prema rangu u drutvu. Ono to se kod njih dogaa
je to da majmun prvo stie svoj status a onda se prema statusu razvija i njegovo tijelo.
Dominantni status upravlja fiziolokim promjenama. Tijelo dominantnog majmuna je manje
izloeno stresu, jae je, zdravije, ilije. Dominantni majmuni imaju daleko bolju kontrolu nad
funkcijama svoga tijela nego li majmuni podanici. Onaj koji je voa, obino je najbistriji i
najjai. No zanimljivo je da to postaje tek nakon to stekne svoje dominirajue mjesto. I
majmunsko ponaanje se moe usporeivati s ljudskim. Majmuni su neprestano izloeni stresu
kao i mi ljudi. Njihov svijet je svijet natjecanja gdje se treba boriti da se moe opstati. I mi ljudi
najvie energije troimo na obranu od stresa uzrokovanog socijalnim razlozima od toga to e
drugi misliti o meni do toga kako u se iskazati da mogu funkcionirati.

29

RAZUM, SPOZNAJA I STANJE SVIJESTI

Funkcioniranje razuma
Kao to zemlja prolazi ciklusne promjene svjetla i tame tako i sva iva bia izmjenjuju
cikluse spavanja i aktivnosti. Ritmovi u prirodi, izlazak i zalazak sunca, mjeseeve mijene,
godinja doba, usklaeni su sa biolokim ritmovima u nama. ak i biljke poznaju dvadeset
etverosatne promjene.
Dnevni ciklus odmora i aktivnosti, prisutan je u svakoj biolokoj funkciji, tjelesnoj
temperaturi, krvnom tlaku, pulsu, razini eera u krvi, razini hormona. Sve funkcije naeg
organizma usklaene su biolokim satom u svakome od nas. Taj sat isto odreuje na svjesni
kontakt s okolinom. Ljudska svijest, svijest o nama i svijetu oko nas, neprestano se mijenja.
Moe se usporediti s plimom i osekom mora. Svakodnevno doivljavamo mnotvo promjena u
naoj svijesti od opaanja dok smo budni, do dnevnih fantazija, matanja. Od matanja na
poetku sna, takozvanog hipnagognog stanja pa do spavanja i snivanja. Bez svijesti ne
bismo mogli preivjeti, barem ne na due vrijeme. Ne bismo nita znali o svijetu oko nas.
Da bi mogao funkcionirati, razum stvara skup radnih nacrta - svojevrsnih matrica
okoline. Te matrice ukljuuju realna oekivanja, predosjeaje i predvianja koje bi razum
mogao sresti u toj okolini. Naa svijest nam omoguava da u odreenom trenutku zanemarimo
te matrice i reagiramo pravilno i brzo, usmjeravajui nae ponaanje prema eljenom cilju,
izbjegavajui nepoeljno.
Modana kora, svjesni dio naeg mozga, slui kao unutarnji dekorater koji usmjerava i
rasporeuje informacije koje pristiu. Drugim rijeima odreuje redoslijed objekata i
doivljaja.
U normalnim okolnostima svjesni smo samo malog dijela onoga to se dogaa u nama,
ali vei dio naeg zapaanja nije ogranien samo svjesnim. Nesvjesna razina neprestano je na
djelu takoer. Veina po ivot vanih fiziolokih funkcija odvija se automatski, tako da ne
moramo misliti o naem disanju, cirkulaciji krvi ili probavi, ukoliko se neto ne poremeti.
Veina jednostavnije obrade osjetilnih informacija je takoer na nesvjesnom nivou, npr.
procjena udaljenosti veliine objekata, uoavanje rubova itd. Na mozak neprestano rauna,
izvodi sloene proraune neophodne za preivljavanje, iako toga nismo svjesni.

30

Funkcija svijesti
Nauene vjetine koje se obavljaju automatski zahtijevaju minimalno sudjelovanje
svijesti. To mozgu ostavlja prostora da se pozabavi neim novim, nepredvidivim, tj. neim to
nema vrstu sliku u naoj svijesti. Stoga postoji vie razina funkcioniranja svijesti koje
obuhvaaju:
1. Reduciranje broja osjetnih stimulacija na dvije skupine: vanu i opaenu, i nevanu i
zanemarenu (bez toga bi dolo do pre zasienja informacijama).
2. Svijest omoguuje mentalnim procesima obradu i analizu prijanjih iskustava te
pravilnu reakciju na njih objedinjujui ono to znamo otprije, to opaamo sad i to oekujemo
u budunosti.
3. Svijest nam omoguuje da shvatimo nau vlastitu smrtnost to proizlazi iz nae
spoznaje o prolosti, sadanjosti i budunosti.
Svatko bi pomislio da je svijest bila u sreditu interesa psihologa kroz povijest, ali
znanstveni interes za nju je rastao i opadao slino njenoj oscilaciji u svakodnevnom ivotu.
Krajem 19. stoljea njemaki psiholog Wilhem Wundt, istraivao je svjesne misli i
osjeaje subjekata u namjeri razotkrivanja prirode ljudskog uma. Edward Kitchner je nastavio
Wundtov rad u Americi. On je takoer smatrao da se psihologija treba baviti onim to je
ljudima u svijesti a ne pitanjima zato i kako je dolo do neega u svijesti. Tako se u psihologiji
razvio pravac strukturalizma.
Nasuprot tomu, William James je smatrao da je svijest neophodna za prilagodbu
okolini. Po njemu svijest nije trebalo promatrati kroz njen sadraj ve u smislu njene funkcije.
Prvo obiljeje svijesti po Jamesu je da je ona osobna i jedinstvena. Svijest je stalna, ali u
neprekidnom toku. Naposljetku ona je selektivna i odabire samo ono to je vano za
pojedinca.
Dvadesetih godina ovog stoljea, poznati biheviorist John Watson ustvrdio je da je znanstveni
pristup svijesti nevaan i da jedino vanjsko ponaanje moe biti promatrano i studirano. Tek
pedesetih godina subjekt svijesti je ponovno doao u centar sa novom grupom psihologa.
Danas se svijest istrauje na mnogo razliitih naina. Najzanimljivije je pitanje kako i zato
svjesno pridajemo panju odreenim stvarima a drugima ne. Spona za prijelaz informacija iz
vanjskog svijeta u unutranji je panja. To je stanje usmjerene svijesti. Na togod obratimo
panju to e biti obraeno i preraeno od osjetnih signala. Panja je ona koja selekcionira i
filtrira, iskljuuje ostale podraaje, sprjeava konfuziju i preplavljuje podraajima.
31

Panja, san na javi i spavanje

Britanski psiholog Donald Brodbent (1954), pokazao je kako panja radi, na jednom
prirodnom pokusu. Ispitanici su dobili slualice i trebali su obratiti panju na priu koju su uli
na desno uho a takoer i na drugu priu koju su sluali na lijevo uho. Poslije pokusa ispitanici
se nisu mogli sjetiti niega to im je bilo reeno na uho na koje nisu obraali panju. Panja
dakle ima ogranieni kapacitet. Ona je selektivni filter. Kad je sadraj poruke u uhu na koga ne
obraamo panju, npr. nae ime, neto to ima osobnu vanost, u tom sluaju to primjeujemo
i pamtimo.
Ponekad je teko obratiti panju na neke stvari. Vi studenti, odlutate u mislima kad
vam je dosadno. To lutanje u mislima poznato je kao sanjarenje na javi. San na javi otkriva
drugu karakteristiku svijesti.
Njenu sposobnost stvaranja unutarnjih privatnih stvarnosti nepovezanih sa vanjskim
svijetom. Suprotno uobiajenom miljenju, san na javi je dobra stvar. Omoguuje nam
prevladati dosadu, nositi se s problemima, stimulira rad naeg mozga, koji bi inae bio
nedovoljno podraen.
Spavanje u drugu ruku smanjuje podraaj. Fenomen spavanja je dugo vremena
zapostavljan od strane psihologa zbog prividno malih dogaanja u njegovu toku. Iako
spavamo jednu treinu naega ivota malo smo o tome znali sve do 1937-me godine, kad je
otkriveno da je mozak mnogo aktivniji nego to se prije mislilo. Zapaene su promjene
modanih valova s poetkom spavanja.
Psihijatar Ernest Hartman (1990), strunjak za poremeaje spavanja tvrdi da spavanje
ima obnavljajuu funkciju. Odvija se sinteza proteina potrebna cijelom tijelu, ali i viim
sloenim modanim procesima. Drugi proces u toku spavanja je povezivanje prije pohranjenog
materijala s novopridolim od tog dana prije spavanja. Koristei elektro-encefalograf, praenje
modanih valova uz pomo elektroda utisnutih u skalp i lice, pratilo se odrasle osobe u toku
dugih nonih spavanja. Otkriveni su uzorci modanih valova koji se pojavljuju u predvienim
ciklusima kod gotovo svih ispitanika. Takoer je opaeno da u toku takozvanog REM-a
(brzog pokreta oiju) spavanja dolazi do jakih brzih, nepravilnih promjena, niskih voltaa u
mozgu. Kad se ispitanik probudi u toku REM-a koji se pojavljuje redovito, svakih devedeset
minuta u toku noi, veina njih kae da sanja.
Dijagram sna zdrave osobe pokazuje da prije buenja osoba ide sve dublje i dublje u
non-rem spavanje, s prateim sporim valovima. Poslije 90 minuta dolazi REM, s mnogo
32

aktivacija. To se ponavlja etiri puta u toku noi. Isto tako dolazi do jednog ili dva buenja u
toku noi.
Ovakav dijagram je prisutan kod svih ljudi, iako neki pamte oko 200 snova godinje a
drugi niti jedan. Snovi otprilike traju dva i pol sata svake noi.
to snovi znae?
Od pamtivijeka su ih ljudi analizirali da bi proricali budunost ili se sastajali sa
duhovima umrlih. Sigmund Freud je dao jedinstveno mjesto snovima. On istie da su snovi
vani jer pokazuju duboko skrivene tajne to ih nesvjesni dio skriva od razuma.
U svom uredu u Beu, Freud je analizirao snove pacijenata koji bi leali na kauu i
priali. Freud je pokuavao otkriti skrivenu povezanost i simboliko znaenje snova za koje je
vjerovao da skrivaju nesvjesne elje i strahove. Najea znaenja po njemu su seksualne
naravi.
Meutim najnovija moderna teorija koja kae da su snovi rezultat sluajnih izbijanja
elektrinih impulsa negdje u dubini modanog debla.
Zagovornici te nove istina kontroverzne teorije su Robert McKarly i Alan Hamsen .
Oni istiu da modano deblo posjeduje automatski sustav za aktivaciju koji se prazni svakih
devedeset minuta proizvodei aktivacije koje su strukturirane te ih osoba koja sanja povezuje.
Sam smisao sna, istiu znanstvenici, je ugraen u san naknadno i nije od poetka u njemu
prisutan. Mckarly i Hasman su to nazvali teorijom sinteze aktiviranja. U toku sna, dio mozga takozvani most- alje elektrine impulse primozgu. To je aktivacija. Osoba koja sanja, to
sintetizira dajui tomu sadraj to oni nazivaju sintezom. Stoga McKarly i Hasman istiu da je
mozak velianstven organ koji pokuava organizirati i pronai sadraj iako naoigled sadraja
nema. Oni su takoer mjerili elektrine impulse u toku snivanja, i otkrili da su ti impulsi
namijenjeni svrsi odravanja tjelesnih funkcija i pohrane informacija, a ne svrsi samog snivanja.
Slina stvar je i sa fenomenom non-REM-a i REM-a. REM spavanje je prisutno kod
svih sisavaca, ak i ptica. Dakle to je dio nasljedstva tokom tisua godina. Pretpostavlja se da
REM spavanje opskrbljuje unutranji izvor aktivacije koji djeluje stimulirajue na rast i razvoj
mozga. REM spavanje je prisutno i kod novoroenadi iako je njihov psiholoki razvoj tek u
poetku. Sanjanje se odvija ak i prije roenja.
Mckarly-Hasmanova teorija snova je jo uvijek dosta sporna. Njihov lanak u
American Journal of Psychiatry (1990), potakao je najvei broj pisama uredniku u povijesti tog
asopisa. Postoji sredina izmeu dviju teorija, njihove po kojoj su snovi potpuno fiziolokog
porijekla i Freudove po kojoj su potpuno psiholoke prirode.
33

Pomirljiva teorija kae da mozak ima mogunost stvaranja slike o vanjskom svijetu na
osnovu informacije koja mu je dostupna. Taj model stvoren modanom korom obavjetava nas
i usmjerava nau daljnju aktivnost. Nasuprot tome u toku sna, informacije izvana ne pristiu.
Stoga mozak moe samo-oblikovati, osmiljavati informacije unutranjeg svijeta, pohranjena
sjeanja, nedavne preokupacije, trenutana osjeanja i oekivanja koja dolaze elektrinim
putem unutar samog mozga. Snovi su rezultat uzajamnog djelovanja fiziolokih izbijanja
modanih valova i psiholoke obrade.
Stephen la Berz, prouva to uzajamno djelovanje na nizu pokusa u toku spavanja.
Postoji izrazita povezanost izmeu onoga to se dogaa u snu i onoga to se dogaa u tijelu i
mozgu, tako da mozak tumai kao stvarno sve ono to se dogaa u snu kao radnju.
La Berz (1990), je u svojim studijama otkrio posebno stanje sna a to je lucidno
sanjanje. To je san kada je osoba svjesna da sanja. Ispitanici su u laboratorijskom
eksperimentu, trebali stisnuti ruku ili na poseban nain pokrenuti oi kako bi psiholog znao da
imaju lucidan san. Psiholog ih je tada obasjavao baterijskom lampom i tako ih dovodio do
osvjetenja sna. Spava je u tom momentu u stanju preuzeti svjesnu kontrolu nad svojim snom
i okrenuti ga u eljenom smjeru.
Ideja mijenjanja smjera sna je sporna. Mnogi psiholozi smatraju da bi trebalo ljudima
dozvoliti da san proive svojim tokom kako bi profitirali od simbolizma sna. La Berz misli da
kritiari nisu u pravu. On smatra da se lucidni san odvija spontano i nitko taj proces ne bi smio
kvariti ili ga prekidati.
No bez obzira na ovu podjelu miljenja, psiholozi su fascinirani fenomenom lucidnog
sna uglavnom zato to predstavlja novi nain namjernog mijenjanja svijesti.
Podsvijest i njena uloga
Zamislite jednu obinu operaciju pod anestezijom. Pacijentica nije
svjesna svoga stanja. Svi pokazatelji su normalni, meutim najednom
kirurg spazi jednu izraslinu koja bi mogla biti zloudna. Glasno izree da
bi pacijentica mogla imati rak. Na sreu bila je to lana uzbuna, izraslina
je dobroudna, operacija je uspjena i prognoza je izvrsna. Pacijentica bi
se kroz nekoliko dana trebala osjeati dobro. Meutim zbog nekog
razloga ona se ne osjea dobro.
Poslije operacije postala je apatina i zlovoljna. Nitko ne moe razumjeti
zbog ega, a najmanje ona sama. Kako se njezino depresivno stanje
34

pogoravalo, ona napokon potrai pomo psihoterapeuta koji nakon

odreenog vremena odlui primijeniti hipnozu da bi istraio uzroke
njezinoj depresiji. Kada je pod hipnozom pacijentica pokuala govoriti o
svojoj operaciji, istina je izala na vidjelo. Iako je bila u nesvjesnom
stanju, ula je kirurga kako govori da se moda radi o zloudnom tumoru.
Ta vijest je bila tako bolna da ju je bacilo u depresiju, iako se pokazalo da
je vijest bila netona. Kirurgove rijei su bile zakopane u njenoj
podsvijesti. Takve stvari moemo izvui vani jedino uz pomo hipnoze.
U pokusima koji su uslijedili nakon ovog dogaaja anesteziolozi su
poeli davati razliitim pacijentima pod anestezijom tijekom operacija,
dvije vrste poruka: negativne i pozitivne. Pokazalo se poslije da nitko od
pacijenata nije rekao da je svjestan to se dogaalo tijekom operacije.
Meutim neki od pacijenata koji su bili izloeni negativnim porukama pod
hipnozom, gotovo su doslovno ponavljali negativne poruke anesteziologa
koje su primali dok su bili pod anestezijom i pokazivali su simptome
anksioznosti. Pacijenti druge grupe, koji su bili izloeni pozitivnim
porukama za vrijeme operacije pod anestezijom, nisu se toliko sjeali
samih poruka ali su zato trebali daleko manje lijekova protiv bolova
poslije operacije i redovito su otputani kui daleko prije od onih koji su
bili izloeni negativnim porukama ili ak od onih kod kojih se operacija
izvodila bilo u tiini bilo uz prisutnost glazbe, ali bez ikakvih poruka.
Meutim

moramo

napomenuti

da je podsvjesno

procesiranje

pod

anestezijom sloeno i da ga je teko pouzdano pokazati. Fenomen

podsvjesne svijesti postavlja duboka pitanja o prirodi ljudskoga uma i o
tome kako um djeluje da nas ukljui odnosno iskljui iz svijeta oko nas.
Mogu li dogaaji i iskustva koja su se dogodila ispod razine svijesti
stvarno utjecati na naa raspoloenja, uiniti pristranim naa djelovanja
pa ak promijeniti i nae zdravlje? I zato nismo upoznati s onim to
sadrava naa podsvijest?
U zapadnoj civilizaciji tradicionalno se dri da razum, sloboda izbora
i paljivo odvagnute odluke vode nae ivot i akcije. Pretpostavljamo da
imamo

slobodan

pristup

naim

najvanijim
35

mislima,

osjeajima

uspomenama i da je stvarno mogue poznavati samoga sebe.

Istodobno se na mozak gleda kao na monolitski komandni centar
koji moe znati sve jer je gospodar svega to motri.
Meutim

posljednji

pokusi

neuroloke

znanosti

sugeriraju

alternativnu koncepciju. Izgleda da su nai mozgovi angairani u vie

zasebnih mini mozgova, ili kognitivnih modula. Svaki od njih je dizajniran
da radi poseban posao: kao govor, itanje ili crtanje. tovie nai umovi
su posveeni prikrivanju nekih istina s kojima se radije ne bismo suoili
bilo da se radi o neugodnim uspomenama ili neemu kroz to trenutano
prolazimo
Ljudi su kroz povijest bili fascinirani i prestraeni idejom nagle
transformacije identiteta od naeg svjesnog ja u neto to je izvan nae
kontrole. To najvie nalazimo u priama o vragu koji oduzima i upravlja
duom svojih rtava, to esto sreemo u rezbarenim crteima sjeverno
zapadnih Indijanaca. Predstavlja se ivotinju koja se obiavala pretvarati
u ljude. I mi imamo mnotvo pria o vukodlacima. Dakako da nemamo
potvrda da je itko ikada vidio ovjeka pretvorenog u ivotinju i obratno,
isto kao i vjetice ili vragove.
Znamo da neke kemijske supstance mogu dramatino promijeniti
nain kako um ili neija osobnost moe funkcionirati. Naa svijest moe
biti duboko izmijenjena psihoaktivnim haluciogenim drogama kao to su
LSD, meskolin, marihuna ili doint.
Skupljeni podaci iz gotovo 500 zajednica irom svijeta pokazuju da
90%

vraeva

ili

kultnih

sveenika

obavljanju

vjerskih

kultova

prakticiraju neku vrstu kulturalnog obrasca promjene svijesti. Nekada se

uz pomo droga, nekada meditacijom ili postom postie izmjena svijesti
koju zapaamo preteno u kultnim radnjama.
Potisnuto pamenje
Psiholog Jonathan Scooler istrauje kontroverzni fenomen otkrivanja
potisnutog pamenja. Otkrivanju pamenja pristupa se kod ljudi koji
vjeruju da su negdje rano u svom djetinjstvu pretrpjeli neko nasilje. Jedan
36

dio psihologa vjeruje da su ta vaenja pamenja iz podsvijesti uglavnom

produkt sugestija psihijatra ili psihologa i da te stvari u podsvijesti
pojedinca zapravo i ne postoje. Meutim ima i puno onih koji vjeruju u
ovu vrstu potisnutog pamenja. Posao psihologa je provjeriti da li sadraj
podsvjesnih pamenja ima osnovu ili nema.
Istraivanje je Scoolera (2004), dovelo na sluaj pacijenta koji se
podsvjesno (pod hipnozom) prisjeao kako je kao dijete bio zlostavljan.
Meutim toga se bio u stanju prisjetiti samo kad je doao u odrasle
godine. Jednog dana

poao je u kino pogledati film u kome je jedan

enski lik prolazio kroz uspomene nasilja u svojoj mladosti. Nakon filma
postao je jako nervozan i ak je morao lei. Tada mu je postalo jasno da
se isto dogodilo i samom njemu.
Jedan od glavnih principa u otkrivanju valjanosti podsvjesnih
prisjeanja je doi do evidencije koja to moe potvrditi. Spomenuti
pacijent je psihologu rekao da se nakon tog filma poeo raspitivati kod
onih koji su ga poznavali u mladosti i da su mu mnogi potvrdili situacije
seksualnog nasilja nad njim. No zanimljivo je koliko je ljudi to u stanju
potisnuti u podsvijest i ne sjeati se toga kroz due vrijeme. Primjer
ovoga pacijenta ilustrira na tisue sluajeva koji su se pojavili u Americi a
i u Europi u posljednjih deset godina o pedofilskim radnjama sveenstva,
politiara, uitelja itd.
Sve nas ovo upuuje na zakljuak koliko jo uvijek malo znamo o
pitanju podsvjesnih stvari i ini se da je predominantna teorija i danas
ona koju je plasirao Freud.
Freudovo stajalite o podsvijesti
Freud kae da su traumatske misli prozori naih podsvjesnih
osjeaja koji bi inae ostali sakriveni. On je vjerovao da su u podsvijesti
zatvorene primarne seksualne elje, agresivni porivi i bolna sjeanja. Te
traumatske misli i osjeaji koji prijete da potpuno obuzmu pojedinca, ako
ih se oslobodi, sigurno se udaljavaju iz nae svijesti procesom represije.
Meutim s vremenom veza koja ih dri zatvorenima u podsvijesti poinje
37

poputati dok se ne upali alarm.

Alarm je akutna tjeskoba koja signalizira da je bijeg potisnutoga u svijest
neizbjean. Da bi se sprijeio taj bijeg, trae se nove obrane. Egoobrambeni sustav, u biti sputava zatvorene misli i osjeaje pod svaku
cijenu.
Ali togod je obrana jaa, to je vei pritisak za bijeg i osoba ima sve
manje energije za suoavanjem sa realnou, dok cijeli sustav ne popusti
pod teinom i razvije se mentalna bolest.
Za Freuda, dinamika ljudske podsvijesti utjee na sve nae izbore, odluke,
sjeanja i snove. Ona stoji iza svih naih zabuna. Kao na primjer kad
doekamo goste i kaemo ao nam je to ste doli. Umjesto drago nam
je to ste doli". Stvari poput ovakvih su u biti prozor u nae podsvjesne
osjeaje, koji bi u nekim drugim situacijama ostali sakriveni.
Meutim suvremeni znanstvenici vjeruju da je podsvijest puno vie
od skladita neugodnog i zabranjenog. Podsvijest djeluje kad god
spontano osjeamo ili radimo neto a da za to ne znamo pravi razlog ili
nismo svjesni toga to utjee na nas.

Hipnoza i uloga hipnoze

Hipnoza je drugi, esto dramatini prozor u razliite nivoe svijesti.
Ljudi koji imaju posebnu sposobnost da budu hipnotizirani, ili da sami
sebe hipnotiziraju, mogu iskusiti znaajne promjene u percepciji, sjeanju,
emocijama, ponaanju i tjelesnim funkcijama. Hipnotiar je samo trener
koji omoguava ulazak osobi u stanje hipnoze na sugestivan nain.
Psiholog hipnotizira osobu i kae: koncentrirajte se na palac. To e
vam omoguiti da vam tijelo doe u stanje duboke relaksacije i osjeat
ete se vrlo udobno, oputeno. Opustite se..uite u duboko stanje
hipnoze..poite u duboko stanje relaksacijesad znadete da ste pod
hipnozom i u mogunosti ste promijeniti neke aspekte realnosti u
predodbi stvari i te slike e utjecati na nain kako mislite, osjeate i
38

djelujete. a sada bi vas htio upitati da usporedite dvije vrste parfema.

Najprije u vam pod nos staviti jedan francuski parfem. elio bih da ga
pomiriete i da ga poslije usporedite s jednim drugim koga u vam poslije
ponuditiKako biste opisali ovaj parfem? ..Ugodan, mirie nekako na
cvijee, malo slatkast. ..Da li biste ga vi eljeli ubudue upotrebljavati?
Ne bih nije moj tip, previe mi je sladak.A sada bih vas molio da
isprobate ovaj drugi. To je jedan parfem iz Kalifornije. to mislite o
njemu? On je malo vie muki, da muevniji Koji vam se vie dopada?
Ja bih vjerojatno radije koristio ovaj drugi A sad u vas dotaknuti po
ramenu i onda ete se probuditi. Da li se dobro osjeate? ..Evo vidite ovo
je onaj prvi parfem. Pomiriete ga sadaDobar je, no malo je drugaiji
nego

mi

se inio

dok

sam bio

pod

hipnozom.

Da

li

biste

ga

upotrebljavali?.. Moda je malo preblag za mene. ..A ovo je onaj drugi

parfemOh, oh, pa to je strano, pa to je amonijak. No bili ste rekli da
biste ga radije upotrebljavali nego onoga prvoga.. Pod hipnozom mi je
ljepe mirisao.
Psiholozi openito osjeaju da je hipnoza posebni oblik disocirane
svijesti. Nakon oekivanja da e pomirisati dva razliita parfema osobi
pod hipnozom je blokiran oubiajeni odgovor osjetila na supstancu kao
to je amonijak, na primjer.
Hipnoza moe takoer utjecati na bioloke funkcije. Jedna od
najvanijih praktinih primjena hipnoze je kontrola bolova u kirurgiji,
zubarstvu i prilikom poroda.
Usprkos dokazima, veini od nas vrlo teko je prihvatiti misao da
ljudski um moe djelovati na nain koji je u suprotnosti sa najboljim
interesima osobe ili da se toliko toga moe staviti pod tepih svijesti sa
toliko vanih ideja i osjeaja izvan vidokruga. Pretpostavimo da moemo
pokazati da dijelovi uma mogu zapravo biti odijeljeni i da mogu djelovati
zasebno, da um moe biti dvostruki agent: pijun i protu-pijun koji
istovremeno razotkriva i preuuje, zna

i ne zna, svjestan i zbunjen.

Kako? Dijeljenjem mozga na dva dijela i gledajui to se dogaa.

39

Funkcije dviju polutki mozga

Pacijentima koji pate od neizljeivih napada epilepsije (padavice)
esto se pomae tako da se preree veza izmeu dvije modane polutke.
Dvije polovice mozga su zrcalna slika jedne druge. Meusobno su
povezane sa takozvanom poveznicom pod imenom "corpus callosum".
Corpus

calossum je poveznica koja se sastoji od oko 200 milijuna

ivanih vlakana koja prenose informacije s jedne strane mozga na drugu.

Kad je ta veza prekinuta, modani elektrini impulsi, koji uzrokuju napade
epilepsije, ne mogu se iriti.
Mozak je na neki nain ve sam po sebi podijeljen. ivani sustav je
tako oien, povezan i isprepleten icama da su recimo impulsi osjeaja
vida ili na primjer dodira dovedeni putem razliitih strana mozga. Ako
neto vidimo desnim okom ili dodirnemo desnom rukom, ti impulsi odlaze
na lijevu polutku mozga dok desna polutka mozga dobiva signale od
lijevog oka i lijeve ruke. Corpus callosom je taj mehanizam koji organizira
i omoguava da obje polutke mozga koriste sve dobivene impulse i
informacije. No kad ga se presjee sve se promijeni.
Slijedea konstatacije je ta da svaka polutka mozga ima svoje
prednosti i nedostatke, odnosno neka polutka je bolja za neke funkcije od
druge. Desna polutka mozga je bolja za konceptualne procese (dakle
razmiljanje) i za prostornu orijentaciju, dok je lijeva polutka jaa glede
uenja i strukture jezika, misaonih analiza i tumaenja stvari.
Profesor Michael Gazzaniga specijalist je za pacijente s podijeljenim
mozgom. On kae: gledajui nove pacijente kojima je prerezan corpus
callosum, iz njihova ponaanja smo shvatili da u mozgu mora postojati
kognitivni sustav koji objedinjuje i spaja sva ponaanja koja od nas
proizlaze, bilo da se radi o obinom ponaanju, bilo o promjenama u
raspoloenju. Na mozak treba sustav koji omoguuje integraciju svih
naih ponaanja kako bismo bili u stanju stvoriti jednu kompletnu sliku o
tome tko smo i to smo, kamo idemo i odakle dolazimo (1990).
Studij neuropsiholokih pacijenata sa slomljenim mozgom da se
tako izrazimo, doputa nam da shvatimo da je mozak organiziran u obliku
40

mnotva modula sa puno podprocesa. Mnotvo tih modula moe kreirati

mnoge oblike ponaanja, stvarati promjene u raspoloenju. Meutim
nemogue je ne primijetiti sustav koji povezuje djelovanje modula
odnosno integrira ih u jednu cjelinu. Dakle postoji nekakav mehanizam u
mozgu koji objedinjuje sve impulse i sva iskustva. Stoga neuropsiholoki
podaci o pacijentima s odvojenim stranama polutki mozga i drugaijih
tipova bio-psiholokih bolesti sugeriraju da u lijevoj polutci mozga postoji
neto to se naziva interpreter ili bi se hrvatski to reklo tuma, to je
mehanizam koji obavlja posao integracije kritine veze za ljudsku
svijest. Smatra se da je taj

tuma presudan za osobni biljeg u naim

ivotima, jer objedinjuje nae osobne odgovore na okruenje u kome

ivimo te im daje tumaenja. I to je sustav koji je odgovoran za nae
jedinstvene poglede i na jedinstveni smisao za doivljaj samih sebe.
Neki neuroznanstvenici istiu da mozak kao konfederacija mnotva
modula ima ovakvu funkciju: jedan modul radi na prepoznavanju lica,
drugi na matematikim operacijama, trei na opaanju prostora itd. Ti
mali specijalizirani moduli unutarnjom regulacijom tumaa dolaze ili se
udaljavaju iz svijesti, ve prema potrebama. Meutim ukoliko regulacija
nije prisutna, na povrinu svijesti ispadne impulsi nepotrebnog modula za
neku situaciju i onda dolazi do greaka u rasuivanju a i ponaanju.

41

OSJETILA I PERCEPCIJA
Uloga percepcije
Percepcija je nae sredstvo kontakta sa okolinom i otkrivanja svega onoga to se
dogaa oko nas i naeg mozga.
Sve ivotinjske vrste imaju razvijen senzorni aparat kojim sakupljaju informacije
potrebne za odravanje ivota. Orlovi i druge ptice grabljivice imaju izvanredno dobar vid. Psi
mogu nanjuiti stvari sa stotinu puta jaim intenzitetom nego mi ljudi. imii koriste radar
kojim otkrivaju i love insekte. Psiholozi studiraju ovu vrstu osjetnih procesa: sluh, okus, njuh
itd.
Meutim glavni interes psihologa je vizualna percepcija. Nae senzorne sposobnosti
obino se mjere apsolutnim pragom, to je u stvari najnii stupanj reakcije koja se moe
registrirati u najmanje pedeset posto sluajeva.
Za ljude to u praksi znai biti u stanju vidjeti plamen svijee na pedeset kilometara
udaljenosti u mraku, pod perfektnim vremenskim uvjetima, ili uti otkucaj runog sata u tiini
na udaljenosti od est metara, ili osjetiti slador jedne liice eera u osam litara vode, ili
kapljicu parfema u prostoru jednog etverosobnog stana, ili podrhtavanje krila pele na svom
licu na udaljenosti od jednog centimetra.
Osjetila i njihova funkcija
Nae znanje o osjetilima i ovim podraajima dolazi zahvaljujui milijunima specijalnih
receptora rasporeenih irom naeg tijela. Ti receptori su u svakom naem organu, oima,
uima, nosu, jeziku, koi, miiu, zglobovima, unutarnjem uhu pa ak i u probavnom traktu.
Svaki receptor registrira razliite vrste energije poput valova svjetlosti, valova zvuka itd. Ta
valovna stimulacija se potom pretvara u specijalne kodove -elektro-kemijske signale, koji se
nazivaju neuro impulsi. Neuro impulse ivani sustav prenosi do modane kore. Posao
modane kore je sabrati sve informacije i potom pravo djelovati. Razliita podruja modane
kore pretvaraju razliite ivane impulse u razliita psiholoka iskustva, kao to je melodija ili
dodir. Vizualna informacija se prvo prenosi u "akcipitalnom lobusu" u podruju zatiljka, a
slune i informacije njuha u "temporalnom lobusu". Percepcija govora u frontalnom dijelu
mozga a osjeti tijela u parjentalnom lobusu (tjemenom renju) Primarni senzorni centri
prosljeuju rezultate sakupljenih informacija na relejnu stanicu Hipotolamus koji informacije
42

prosljeuje u odgovarajua podruja modane kore. Vjeruje se da se ovdje dogaa proces

apstraktnih informacija. Tu se stare informacije spajaju sa novima.
Vizualna percepcija
Vizualna percepcija na primjer procesira se u tri podruja: u mrenici oka, u prolazima
mozga, i u vizualnom dijelu modane kore. Slika u mrenici se formira u mrenici oka
obrnuto. Nejasna je, puna rupa i zasjenjena krvnim ilama. U stvari pravo je udo da vidimo
ovako jasno kako vidimo. Ali treba upamtiti da je pravi zadatak percepcije odrediti to je
stvarni objekt u prirodi ili kako se to kae "Distalni stimulus" (stvar izvan nas). Meutim jedini
nain identifikacije tog vanjskog stimulusa je putem informacija koje dolaze od senzornog
receptora koji u tijelu stimulira objekt. Taj proces se naziva "Proksimalni stimulus". U sluaju
stvaranja slike u mrenici, mozak prepoznaje jedino sliku. Ono to u stvari mora prepoznati je
prava priroda objekta, dakle distalni stimulus. Stoga je zadatak mozga eliminirati konfuzne
(zbunjujue) signale, popraviti nedostatke, pretvoriti slike u trodimenzionalnu perspektivu,
ispraviti sliku iz obrnutog u normalni poloaj i staviti je u perspektivu. Ovaj proces
transformacije dogaa se u hipu i neprestano je u toku.
David Hobel sa sveuilita Harward dobio je Nobelovu nagradu skupa sa svojim
kolegom Wiselom, zbog toga to su uspjeli napraviti kartu receptorske akcije putanje
informacije od mrenice pa do korteksa.
Stanice receptora u vidnom putu primaju energiju i pretvaraju je u elektrine signale.
Mrenica se sastoji od 125 milijuna unia i tapia. Dakle u sluaju vidnog puta, informacija
ulazi u mrenicu i izlazi u optiki ivac koji se sastoji od milijuna vlakanaca. Ta vlakanca ili
niti, zavravaju u hijazmi gdje se kriaju niti iz nazalnih dijelova mrenice. Od hijazme vidni
traci odlaze prema subkortikalnim vidnim centrima. Sve se to naziva vidnim putem. U tom
primarnom centru vida modane kore, stanice reagiraju na vizualnu stimulaciju jedino ukoliko
linija dolazi u mrenicu i ta linija mora biti posebne orijentacije. U stvarnosti bilo koja od linija,
svjetla, tamna ili ona izmeu, funkcionira. Meutim pozicija linije i orijentacija su od neobino
velike vanosti i ukoliko sve ne odgovara, stanice ne reagiraju.
Proces prepoznavanja informacija
Kada je u pitanju nae razumijevanje procesa prepoznavanja neijeg lica na primjer,
onda se mora rei da je znanost tek na poetku. Poznato nam je jedino koje podruje u mozgu
obavlja te funkcije ali nemamo pojma kako se odvija proces na razini stanica. U biti smo tek na
poetku.
43

Misha Pavel sa sveuilita Stanford prouava faze procesa informacije koji se odvija
dok promatramo svijet. Uz pomo kompjutorske grafike pokazao je kako vidni sustav
razluuje podraaje u milijune komadia informacije koju prepoznajemo.
Kad neto gledamo imamo dojam kako je to aktivnost koja ne zahtijeva napor. I teko
je zamisliti da se radi o vrlo kompliciranom procesu. Jedino kad pokuavamo napraviti robot
koji je u stanju vidjeti i prepoznati objekte shvatimo kako je to kompliciran zadatak. Vidjeli
smo sliku make. No to nam je omoguilo vidjeti sliku make?
Kada u nau mrenicu ue prvo svjetlo, slika je vrlo nejasna zbog optike u oku. Potom je ta
slika razbijena u milijune sitnih komadia. Svaki komadi predstavlja minijaturni dio originalne
slike. Razliiti receptori u mrenici procjenjuju jasnou i boju svjetla i usklauju te informacije.
Ove radnje vre neuroni koji registriraju i podeavaju broj linija i rubove svjetlosnog vala.
ini se da mozak gleda na konzistenciju i jednostavnost. Zamislite da ste dio vidnog sustava.
Dobivate djelomine informacije od aktivnih neurona ali tim informacijama ne moete dati
smisao. U stanju ste vidjeti sliku jer su sve tokice slike make, aranirane skupa.
U drugom sluaju imali smo jedinstven objekt kvadrat. Kako su kutovi kvadrata
nestajali, tako je kvadrat postajao manji. Kada su se kutovi opet pojavili, objekt je postajao je
vei. Otkrili smo da kvadrat gubi svoj oblik jer vidni neuroni nisu u stanju svaki put registrirati
cjelovitu sliku i nisu u mogunosti otkriti smjer dijelova objekta koji se mie.
Svaki puta kada mozak treba stvoriti odreeni broj odluka percepcije, on mora
izraunati odnos izmeu udaljenosti i veliine objekta. Odmjeriti gdje su krajevi i mee
svjetlosti, i izdvojiti figuru iz pozadine, usmjeriti nae tijelo ka objektu ili ga pokrenuti da
izbjegne objekt koji predstavlja opasnost.
Mnoge od ovih odluka donosi naa podsvijest i svega toga ak nismo niti svjesni.
Mozak automatski proraunava sve povratne informacije i usmjerava tijelo na potrebne radnje.
Glavni zadatak naeg vidnog sustava je dobiti tone informacije. Meutim da bismo
osjetili i zapazili svijet oko nas koristimo dva razliita procesa. Prvi je taj da nai osjetni
receptori primaju izvanjske podraaje i alju ih mozgu na analizu. To je jedan proces. Pri
drugom procesu mozak pridodaje svoje ve postojee informacije, znanje, memoriju o
kontekstu nadolazee informacije, te o nainu kako odreenu sliku treba obraivati.
Kada nam na primjer, osoba dolazi u susret znamo da ta osoba svojim pribliavanjem u
stvari ne postaje vea, ili ako sjena dolazi na novine koju itamo ne doivljavamo to kao da
novine tamne. Mozak nam dakle osigurava stabilnost percepcije. Taj fenomen je u psihologiji
poznat pod pojmom stalnosti percepcije. Naime, realna veliina, oblik, smjer i jasnoa objekta
44

spoznaju se kao relativno konstantne vrijednosti i onda kada su prisutne velike varijacije u
slikama koje do nas dolaze.
Nae opaanje nije samo pasivna, nego dapae aktivna konstrukcija stvarnosti. Vidimo
ono to oekujemo vidjeti. Stvari vidimo pameu isto kao i oima. Jedno od objanjenja
aktivne percepcije je i to da pri zapaanju stvari u obzir uzimamo i kontekst. Taj kontekst ak
moe odrediti prirodu percepcije. Neki objekti drugaije izgledaju u drugaijem kontekstu.
Da bi percepcija bila efektivna, mozak mora izdvojiti minimalni broj informacija
potrebnih da stvori impresije cjelokupnog dogaaja. Vidna percepcija bi bila prespora kad
bismo morali dobiti svaku informaciju o objektu i pozadini. Mozak uglavnom proiava
informacije i daje nam samo one potrebne. Meutim ponekad mozak registrira i slijed
dogaaja koji u realnosti i ne postoji. To se naziva subjektivnom slikom. Te iluzorne slike su u
stvari subjektivne konture koje nastaju loim proraunom poloaja omeenih podruja i
granice svjetlosne informacije.
Zbog kompleksnosti svijeta oko nas i kompliciranosti naeg mozga mogue je da
katkada vidimo i neto ega nema, jer upravo to oekujemo vidjeti ili pak ne vidimo ono to
postoji jer to ne oekujemo. Kod percepcije veliku ulogu igra nae prethodno iskustvo,
oekivanja, interesi, predrasude. Sve to utjee na mo i kvalitetu naeg zapaanja.
Svatko od nas posjeduje nevjerojatno savreni osjetni aparat za primanje i obradu
podataka. udotvorni mehanizam zvani mozak, u ovjeku se usavrava i adaptira novim
izazovima ve milijunima godina. Kao i kod kompjutora na mehanizam se sastoji od hardwara
-osjetnog aparata, i softwara -programa koji obrauje grube informacije. Oba ova
kompjutorska elementa izvanredno skladno surauju. I kao to ste uoili percepcija je vrlo
kompleksan proces. Percepcija nije neto to nam je darovano. Pri tom procesu potreban je
veliki rad. Radi se dakle o procesu koji je kompliciraniji od bilo kojeg procesa super
kompjutora.

45

UENJE
Uenje kao sredstvo prilagodbe i preivljavanja
Za svaku ivotinju najvanije je preivljavanje. Pravila su jednostavna. Pronai hranu i
vodu, jazbinu ili gnijezdo, skloni se s puta neprijatelju i uvaj se nepoznatoga. Oni koji preive
i koji se razmnoavaju prenijeti e svoje gene na slijedeu generaciju. Ovo je pravo znaenje
preivljavanja vrste. Na sreu priroda ide na ruku, ona ivotinjama osigurava uroene
sposobnosti i sklonosti koje su prisutne ve pri samom roenju ili pak odmah nakon tog. Te
sposobnosti se nazivaju refleksima. Neki refleksi poput sisanja omoguavaju potrebno
bioloko preivljavanje. Drugi refleksi su jednostavno uroeni, a cilj im je samo odravanje.
Postoje takoer uroeni instinkti preivljavanja koji su povezani sa godinjom sezonom.
Primjer je riba losos koja se nakon provedenog ivota po tko zna kojima vodama svijeta, prije
nego umire, vraa na mjesto gdje se okotila. Ptice selice se takoer sele svake godine u isto
vrijeme na istu lokaciju.
Kada analiziramo razvijenije ivotinje onda emo uoiti razlike od vrste do vrste, i sve
vee individualne razlike kod odreene vrste. Neke ivotinje su se u stanju dobro prilagoditi na
promjene okoline zato to posjeduju mogunost uenja.
Uenjem, ivotinjske vrste profitiraju u svom iskustvu. Uenje obuhvaa mehanizam
koji regulira i potie da prethodno iskustvo bude baza buduoj prilagodbi. Ovo se odnosi na
ljudsku vrstu i neke vrste ivotinjskog svijeta.
Uenje kod ljudi obuhvaa irok dijapazon aktivnosti, od uenja razliitih jezika do
uenja u koli, od igre pa do glazbe. Kod procesa uenja osoba stjee nove spoznaje, ideje itd.
Uenje nam omoguava dvije vane stvari u preivljavanju. Prvo da smo u stanju na
bazi iskustva predviati, odnosno anticipirati budunost, a drugo da smo u stanju kontrolirati
kompleksnu i promjenjivu okolinu.
Tradicionalno se mehanizam i proces uenja studirao u laboratorijima. Subjekti su
uglavnom bile ivotinje, a radili su se eksperimenti i na ljudima. Bihevioristi su na taj nain
doli do zanimljivih zakljuaka. Jedan od njih je da svako razumno ivo bie od svog roenja
pa do smrti neprestano ui.
Klasino uvjetovanje
Kad govorimo o studijama posveenim uenju esto se uje ime Ivana Pavlova. To je
ruski znanstvenik, dobitnik nobelove nagrade 1904-te za otkria u fiziologiji i medicini. U
46

svojim prvim eksperimentima, Pavlov se bavio pitanjem probave i fenomenom sline. Mjerio je
koliinu sline koju bi pas izluivao tijekom probave. Kada bi pas okusio hranu odmah bi mu
potekla slina.
Meutim prilikom tog fiziolokog eksperimenta najednom se vidjelo da bi kod psa
potekla slina i prije nego li bi vidio hranu. Mjesto gdje bi pas dobivao hranu i neto to bi ga na
nju potaklo bilo je dovoljno da pas razvije takozvani uvjetovani refleks.
To je Pavlova potaklo da potrai odgovor na fenomen uvjetovanog refleksa. Tako se
odluio na uvoenje stimulatora u obliku jedne tik tak naprave, arulje i sl. Otkrio je da nije
vana vrsta stimulatora. Stimulirao je u biti samo simbol za hranu koja e stii.
Pavlov je otkrio fundamentalni tip uenja poznat pod nazivom klasinog uvjetovanja.
Dakle originalni stimulans izaziva automatski nenaueni odgovor. Stimulans i odgovor na
njega dogaaju se spontano i prirodno i taj proces nije uvjetovan. Potom neposredno prije
prezentacije originalnog stimulansa nastupa drugi prirodni stimulans koji po sebi nikada ne
izaziva neuvjetovani odgovor.
Ukoliko je signalizirajui stimulans prezentiran sam za sebe i dolazi do odgovora kao
da se ve radi o originalnom stimulansu, onda kaemo da je rije o uvjetovanom refleksu.
Arbitrarni neutralni stimulans postaje uvjetovani stimulans. Mogu je i obratni proces.
Ove vrste istraivanja dovele su do zakljuka da je svaki stimulans koga organizam
moe percepirati u stanju izazvati reakciju onakvu kakvu je organizam u stanju pruiti. To
znai da svaki zvuk, prizor ili miris, moe utjecati na nae miie da se opuste ili pak skupe,
moe mijenjati nae raspoloenje pa ak utjecati na formiranje naih navika i ponaanja. Ako
kaem opusti se, pa puknem pitoljem bome se i nee opustiti. No ako to ponovim desetak
puta, na kraju nas pucanj nee vie nervirati.
Klasino uvjetovanje moe biti tako snano da nas moe napraviti bolesnima tako to
zakoi na imuni sustav. Imuni sustav je kompleksni mehanizam posebnih organa i stanica koji
tite tijelo od bolesti. Oslobaa antitijela kada se treba boriti protiv opasnih bakterija, virusa ili
drugih nametnika. Kada je imuni sustav uvjetovan da ne radi, rezultati mogu biti katastrofalni.
Na medicinskom fakultetu sveuilita Rochester, znanstvenici uvjetuju takore, da
recimo zamrze neto to inae jako vole. Na primjer slatku vodu. Jedan znanstvenik je to
uspio kod takora, ali je istodobno otkrio da je takoer uvjetovao imuni sustav takora da se
zatopa. Davali su takorima slatku vodu u koju su stavljali lijek "cyklofosimid" koji izaziva
trenutane bolove u elucu. Pronali su da su takori vrlo brzo razvili averziju prema slatkoj
vodi. Neke ivotinje su ak i uginule. Meutim radi se o eksperimentu gdje ivotinja ne bi
47

smjela uginuti zbog samog lijeka. Zbog averzije na slatku vodu, koja uzrokuje bol u elucu,
imuni sustav takora je zakazao. Naime bol u elucu je zakoila djelovanje imunog sustava.
Dok su uvjetovali ponaanje, a to je u ovom sluaju izbjegavanje slatke vode, takoer su
uvjetovali efekt lijeka, a to znai reakciju imunog sustava. Praktiki to znai da smo svi u
stanju nauiti kako oboljeti i ak umrijeti.
Klasino uvjetovanje nije jedina vrsta uvjetovanja. Behavioristi imaju svoj pristup
ovom fenomenu.
Instrumentalno uvjetovanje
Dok je Pavlov ukazao na vanost odnosa pri uenju izmeu dva stimulirajua
dogaaja, ameriki psiholog Edward Thorndike, je pri kraju prolog stoljea zapoeo
istraivanja o procesu uenja iz jedne druge perspektive. Njega je zanimalo kako su ljudi u
stanju pronalaziti rjeenja pri kompleksnim dilemama.
Kako ljudi i druge ivotinje stjeu navike i nova iskustva koja nam omoguavaju
snalaenje u labirintu ivota? Thorndike se odluio na laboratorijske eksperimente koristei
model labirinta. Promatrajui ponaanje ivotinja prilikom eksperimenta on je ovu vrstu uenja
nazvao instrumentalnim uvjetovanjem. Uoio je da akcije ivotinja a konsekventno i ljudi, koje
su instrumentalne u postizanju cilja, postaju nauene akcije. On smatra da posljedice
kontroliraju uenje. Ponaanja koja su uvjetovana pozitivnim posljedicama odabiru se i
ponavljaju. Put koji ne vodi k cilju vie inteligencije ne slijede.
Drugi Ameriki psiholog John Watson je bio pod velikim utjecajem Pavlova. On je
vjerovao da je naueno ponaanje koje se moe uoiti jedina stvar u psihologiji koja je vrijedna
znanstvenog istraivanja. Napao je teorije o uroenim sposobnostima i instinktima kao
uzrocima ponaanja. Umjesto toga, Watson je gorljivi zagovornik neizmjerne vanosti
uvjetovanja i kontrole nad okolinom kao snage koja oblikuje ljudsko i ivotinjsko ponaanje.
Za studij vanosti uvjetovanja Watson je u eksperimentima koristio malu djecu, kao to
ste imali priliku vidjeti iz originalnih snimaka iz 1920-tih godina. Watson je pokazao da je jake
emocije mogue nauiti u svega jednoj situaciji putem uvjetovanja. To uvjetovanje mogue je
generalizirati, potom transformirati na slinu situaciju a da se ne mora prelaziti na originalno
uvjetovanje. Watson i njegova asistentica Rozeli Rena uvjetovali su dijete da se pone bojati
bijelog takora, nakon to je dijete pokazalo da mu je takor drag. Eksperiment je napravljen
sa djetetom starim osam mjeseci. Taj eksperiment je poznat pod imenom "Mali Albert".
Svako pojavljivanje takora bilo je popraeno snanim udarcem gonga koji je preplaio dijete.
48

Nedugo nakon toga kad bi se pojavio sam takor bez pratnje gonga, dijete bi poelo u strahu
plakati. Ovo je tipini primjer klasinog uvjetovanja. Kada bi dijete otpuzalo, pobjeglo od
takora, bilo je nagraeno. Ta nagrada je uvjetovala da se strah djeteta smanjivao. To je
primjer instrumentalnog uvjetovanja. Kasnije u eksperimentu kada bi djeca vidjela bilo koji
stimulans koji je sliio na takora, npr. zeca, psa, maku ili krzneni kaput, njihov naueni strah
je bio prisutan u svim ovim sluajevima. Watsonov eksperiment je postao kontroverzan jer je
za subjekte uzeo djecu. Danas bi na primjer bilo nemogue poduzeti slian eksperiment jer bi
ga se smatralo nehumanim.
Nekoliko godina kasnije Watsonova uenica Mary Jones, razradila je tehniku brisanja
prirodno uvjetovanih strahova kod djece. Ona je to inila putem terapije i nju se obino uzima
kao prvog behavioristikog terapeuta.
Skinnerov pristup uenju
Uz Watsona i Thorndike-a kljuna osoba bihevioristikog pravca u psihologiji bio je
Burhus .Frederick Skinner. Taj psiholog sa Harwarda najjai je autoritet u podruju uenja.
On je svoje ideje o eksperimentalnoj kontroli uvjetovanja nadogradio na ideju Pavlova.
Takoer je prihvatio Thorndajkovu ideju o vanosti posljedica okoline, a prihvatio je
Watsonov pristup promatranja ponaanja. Ljudsko ponaanje je, prema Skinneru uvjetovano
posebnim evolutivnim promjenama, koje su omoguile da doe do pojavka govora, kultura.
Njegova istraivanja uzimaju u obzir ono to ljudi izriu, usredotouju se na mentalni proces i
ljudske namjere.
Za mnoge psihologe ponaanje se definira kao efekt unutarnjih procesa, bilo mentalnih
bilo ivanih. Za njih je ponaanje vanjski izraaj unutarnjeg doivljaja. Meutim Skinner se s
time ne slae. On ponaanje promatra kroz tri vida. Prije nekog izricaja ponaanja postoje neki
preduvjeti, nakon toga slijedi sami in ponaanja, a potom dolazi do posljedica.
Operantno uvjetovanje
Poetkom etrdesetih godina, Skinner je poeo istraivati sinonim odgovora na
podraaj na obinim ivotinjama kao to je golub, na primjer. Golub je stavljen u jednu
napravu koja se zove skinnerova kutija. Ako bi golub okrenuo glavu u lijevo, dobio bi za
nagradu pristup hrani. Pokazalo se da se ponaanje goluba moglo mijenjati, mijenjajui
posljedice. Skinnerov nain instrumentalnog uvjetovanja zove se operantno uvjetovanje. Pod
operantnim ponaanjem podrazumijeva se snalaenje u okolini. Posljedice snalaenja imaju
poseban efekt koga nazivamo pojaanim efektom. U praksi to znai da ono to je organizam
49

ve napravio, napraviti e ponovno jer su posljedice dovoljno dobra motivacija. I zato prema
Skinneru traiti unutarnje impulse ljudskog ponaanja nema prevelikog smisla.
Danas psiholozi rade masovna istraivanja koja obuhvaaju operantno uvjetovanje
razraujui Skinerov model. Bihevioristiki psiholog Raklin sa sveuilita u New Yorku
istrauje kako poveati vlastitu kontrolu, koristei metode operantnog uvjetovanja.
Samokontrola je kao i sve drugo. Ulogu igraju i okolina i genetsko nasljedstvo. Samokontrola
je zapravo izbor izmeu kratkotrajne i dugorone nagrade. Dugoronu nagradu je teko
opipati ali recimo da se radi o nagradi dobrog zdravlja onda emo razumijeti koncept.
Stvari poput dobrog zdravlja ili zadovoljstva na poslu, esto su rezultati dugoronog
ponaanja sa odreenim ciljem. Raklin gleda kako obrazci ponaanja djeluju kao potkrepa
samokontrole. Kao i Skiner, Raklin izstraivanja vri na golubovima. U svom eksperimentu
golub se moe odluiti na malu, i nagradu koju dobiva odmah, ali moe se odluiti za vee
nagrade koje e doi kasnije, ne odmah. Ako kljucne zeleni gumb dobit e nagradu odmah,
ako se odlui za crveno dugme onda e morati ekati nekoliko sekundi i dobit e duplo vie
hrane. Golubovi su impulsivne naravi. Gotovo redovito e se odluivati za manje koliine, ali
odmah. U drugim uvjetima ponudit emo golubu mogunost da ne kljucne napravo samo
jednom da bi dobio nagradu, naprotiv treba kljucnuti petnaest puta. Ako kljucne petnaest puta
na zeleno dugme dobit e hranu odmah ali ne puno. Ako kljucne na crveno dugme dobit e
hranu nakon pet sekundi ali duplo vie. U ovakvim uvjetima golub e radije kljucati po
crvenom dugmetu gdje ga oekuje vea koliina hrane.
Nagrade za samokontrolu ne dolaze odmah po sebi. One nisu jednostavno zbroj nekih
stvari koje treba napraviti, na primjer uivati dok slua glazbu, ne znai da osoba uiva u
mnotvu nota no ono to znai je da uiva u cjelokupnoj melodiji koja zahtijeva vrijeme da
bude otpjevana i odsluana. Raklin istie da ivotinje kao i ljudi mijenjaju svoje ponaanje,
prepoznavajui mogunosti nagrade. Na primjer ako elimo prestati puiti onda se ne radi
samo o odricanju drage nam cigarete, nego je u pozadini dugorona nagrada koja e se
oitovati u podruju zdravlja itd.
Razlika izmeu ovoga pristupa i pristupa Skinera je ta da Raklin i njegovi suradnici ne
gledaju jedino na posljedice specifinog ponaanja koga ele promijeniti, nego gledaju i na
alternative. Operantno uvjetovanje ima primjenu i izvan laboratorija. Skinnerova teorija uenja
ima dostatne primjene u svakodnevnom ivotu. Raklinova ekipa ne samo da ljude ui jeziku,
nego ih takoer i odgajaju kad su u pitanju reakcije. Ue ih na primjer da znaju kako u hipu
sekunde reagirati na situacije kad se neto dogaa izmeu njih i njihovog psa. Koristei
50

bihevioristike principe, trenira se pse kako bi pomagali hendikepiranim ljudima. Ti psi naue
donositi stvari, gurati invalidska kolica pa ak i pritisnuti dugme u liftu.
Vidjeli smo kako funkcionira motivacija za uenjem kad je u pozadini nagrada. Ali
kako reagirati u situacijama kad uenje ne daje mnogo zadovoljtine.
to se dogaa kad osobe naue da je najbolje predati se i ne initi nita. Da li moemo
primijeniti model uvjetovanja da bismo promijenili ponaanje takvih koji su digli ruke od sebe.
Sreom za mnoge osobe odgovor je pozitivan.
Imali smo priliku vidjeti enu koja prolazi kroz bihevioristiku terapiju zbog
agorafobije. Agorafobija je strah od javnih mjesta i od nje boluje dosta ljudi, uglavnom ena.
Cilj ove terapije je promijeniti ponaanje, odagnati strah. U terapiji se ne pokuava
otkriti to uzrokuje ovakvo ponaanje, nego se pokuava poi od situacije i promijeniti je.
Pacijenti se moraju nauiti nositi sa osjeajem straha i prevladavati ga.
Dakle uenje moe biti i pozitivno i negativno. Pri uenju ne samo da spoznajemo nove
stvari i da se prema spoznajama ravnamo nego uenjem stjeemo znanje koje je pohranjeno u
naem mozgu, u naoj memoriji i koje nam mozak iz memorije pozove natrag kad god je to
potrebno. Uenje bez pamenja je nemogue. Pamenje bez uenja je beskorisno.

51

PAMENJE I ZABORAVLJANJE
Razlog zato psiholozi misle da ima vie vrsta pamenja treba zahvaliti neemu to se
zove stereo pozicioni efekt. Ukoliko se elim okoristiti onim to sam danas nauio, moram
zapamtiti informaciju, lokaciju, zvuk a u nekim situacijama ak i miris i okruenje. Sve te
informacije na neki nain moraju biti prevedene u kodove kako bi moj mozak to mogao
pospremiti i poslije staviti na raspolaganje kad bude potrebno. Ukoliko elim preivjeti moram
zapamtiti to je sve opasno, to je sve jestivo. Moram pamtiti rijei, ideje, slike. Dakle
pamenje ili memorija je od nezaobilazne vanosti za normalno funkcioniranje ivota.
Psiholozi i neurolozi, koji se bave pitanjima pamenja procjenjuju da je ljudski mozak u
stanju pospremiti oko bilijun jedinica (bit-a) informacija. Pa i pored toga mi smo u stanju
zaboraviti i najjednostavnije stvari. Kada krahira na sustav memorije, u stanju smo zaboraviti
sve, od govora, vida, razmiljanja pa do toga da ne znamo jesti, piti itd. Znanstvenici smatraju
da je sustav pamenja vrlo kompleksan i dinamian psiholoki proces na koga utjeu mnogi
faktori. Pamenje ovisi o tome koliku panju osoba posveuje, koliko je osoba motivirana za
neto zapamtiti i koliko esto se stvari ponavljaju.
Pamenje se danas intenzivno istrauje u psihologiji. Postoji niz razloga za to. Zahtjevi
za pamenjem sve veeg broja informacija prate razvoj dananjega drutva. eli se poveati
broj informacija s kojima se moe istovremeno raditi, a pamenje uiniti dugotrajnijim, manje
osjetljivim na zaboravljanje. eli se pomoi ljudima s razliitim smetnjama pamenja. Nastoje
se poboljati metode poduavanja. Mnogo sudskih odluka donosi se iskljuivo na osnovi
svjedoenja. Stoga je i za kriminalistiku praksu vano istraivanje pamenja i svega to je s
njim u vezi.
Moderna epoha istraivanja pamenja zapoela je neto prije sto godina sa njemakim
psihologom Hermanom Ebinghausom. On je zapoeo studij o pamenju preko metode
memoriziranja silabli kako bi dobio istu kvantitativnu mjeru memorije neoptereene
prethodnim uenjem. Napravio bi na primjer listu od recimo deset rijei i pokuao je nauiti na
pamet. Potom bi dodao drugu listu iz koje bi uio nove silable. Potom se pokuao prisjetiti
popisa sa prve liste. Ako se pogleda njegov originalni grafiki prikaz procesa pamenja onda
se vidi da se u poetku primijeti brzo zaboravljanje nauenih rijei, dok se to zaboravljanje
postupno usporavalo tijekom nekoliko mjeseci. Ebinghaus se zapitao zato taj tip memorije
ishlapi tako brzo i pored prakticiranja i nastojanja da stvari upamti. Shvatio je da su silable
koje je uio bile izvan konteksta, bezvezne rijei koje je uio samo da ih se naui. Tada je
52

shvatio da se memoriju ne moe prouavati ukoliko ona nije strukturirana prema

koordinatama u ljudskom mozgu. A to znai da se kod studija memorije mora pratiti znaenje
memoriranog, red memoriranja i organizacija memorirane misli. Tip Ebinghausovih
istraivanja nastavljen je tijekom nekoliko desetljea na ljudima kao i na ivotinjama. S
dolaskom kompjutora studij o memoriji je doivio preporod. Znanstvenicima je bilo
omogueno na ljudski mozak gledati kao na kompjutorski procesor. Bilo koja informacija do
koje je na mozak doao procesira se i u kontekstu razumije. Prvo svaka nadolazea
informacija se pretvara u "kod" (ifru) koga je mozak u stanju razumjeti. Potom se taj kod
posprema u memoriju bilo na kratko ili za due vrijeme. Konano taj kod je u takvoj formi da
ga je mogue prizvati u svako vrijeme.
to je pamenje?
Pamenje odreujemo kao mogunost usvajanja, zadravanja i koritenja informacija.
Kakvi bismo bili bez pamenja? Bili bismo nemoni kao novoroenad na razini refleksa. Ne
bismo imali svoj identitet. Zato je pamenje preduvjet razvoja vlastite linosti. Pamenje
"uva" prolost i "upravlja" budunou.
Kad kaemo da netko ima dobro pamenje, onda na pamenje gledamo kao na
sposobnost prema kojoj se ljudi razlikuju. Pritom obino shvaamo pamenje kao jedinstven
sustav ili mjesto na kojem su ouvane informacije. Meutim, na pamenje se moe gledati i
kao na proces. Danas u objanjavanju psihikih procesa prevladava pristup ovjeku kao
"procesoru" koji obrauje informacije. Postoje tri faze pamenja kroz koje informacija prolazi:
senzorno, kratkorono i dugorono pamenje. Vano je pri tom naglasiti da tijek kretanja
informacije odreuju kontrolni procesi - panja, ponavljanje, kodiranje, pronalaenje i
dosjeanje.
Senzorno i kratkorono pamenje
Senzorno pamenje vrlo kratko zadrava nadolazee informacije u nepromijenjenom
obliku. Za vid to vrijeme iznosi priblino 0,5 sekundi, a za sluh oko 2 sekunde. Ako npr. u
mraku vrtimo upaljenu cigaretu, percipiramo krug. A kad ujemo neku stranu rije ijeg se
znaenja ne moemo odmah sjetiti, pustimo je da "zvoni" u uhu jo neko vrijeme ne bismo li se
dosjetili njezina znaenja. Dakle, kao da je rije o svojevrsnom zadravanju podraenosti
receptora koje omoguuje odabir vanih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se
ostvaruje u kratkoronom pamenju. Kodiranje pri pamenju zapravo je promjena informacije
53

u oblik koji se moe pohraniti i pronai. Na takav se nain informacije pripreme za pohranu u
dugorono pamenje. Kad se njima koristimo, informacije se iz dugoronog pamenja vraaju
u kratkorono.
Kratkotrajno pamenje ima dvije karakteristike. Prvo jedino mali dio pamenja moe
biti pospremljen u njoj i moe u njoj stajati samo na kratko. Drugo, to pamenje nestaje im
svoju panju usredotoimo na neto drugo. Nove informacije uvijek potiskuju stare. Meutim
naa kratkorona radna memorija je bitni dio nae psiholoke prisutnosti. Ona povezuje
razliite podraaje u epizode a potom u povezane cjeline. Kapacitet prijemnika kratkoronog
pamenja je pola minute i u stanju je raspolagati sa otprilike sedam razliitih informacija. Kako
moemo nadvladati ogranienja kratkotrajnog pamenja?
Ponajprije u stanju smo due zadrati informacije ukoliko ih neprestano ponavljamo,
uz maksimalnu koncentraciju. Drugo u stanju smo sauvati vie informacija ukoliko ih drimo
skupa sa ve poznatim pojmovima. Na primjer. Ako vas upitam da mi ponovite ove brojeve. 1,
9, 1, 4, 1, 9, 1, 8, 1, 9, 4, 1, 1, 9, 9,0. Rei ete da to nije ba lako. Meutim ako vam
pomognem pa vam ove iste brojeve poveem s neim drugim, nee biti tako teko. Ako ove
brojeve grupiram i kaem ponovite za mnom godine, 1914, 1918, 1941, 1990. i uputim vas na
povijest onda e ii daleko lake, zar ne? Umjesto esnaest bezveznih brojeva imate etiri
znaajne povijesne godine.
Kratkotrajno pamenje nam slui za obavljanje triju razliitih funkcija:
1. Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadravamo je ponavljanjem dok nam je
potrebna, a zatim se ona gubi. Na primjer, nazovemo telefonske informacije i ako ne zapiemo
broj, moramo ga u sebi ponavljati da ga ne zaboravimo. U toj je fazi kratkorono pamenje
osjetljivo na ometanje (ako nas u trenu dok ponavljamo broj netko neto upita, obino
zaboravimo broj!).
2. ako nam informacija treba na dui rok, onda je nastojimo tako kodirati da je to
uspjenije pohranimo.
3. Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoronog pamenja vratimo u
kratkorono. Budui da tada obino neto "radimo" s tom informacijom, takvu ulogu
kratkoronog pamenja nazivamo radnim pamenjem.
Senzorno i dugorono pamenje imaju praktiki neogranien kapacitet. Meutim, dok
se informacije iz senzornog pamenja na koje nije obraena panja vrlo brzo gube, nemali broj
informacija u dugoronom pamenju ostaje cijeli ivot. Kapacitet kratkoronog pamenja

54

iznosi izmeu pet i devet estica. To znai da se odjednom moe zapamtiti pet do devet bita ili
pet do devet nepovezanih brojeva.
Dugotrajno pamenje
Dugotrajno pamenje (memorija) je u stvari spremite svih informacija koje
posjedujemo poevi od spoznaja o svijetu, sebi, iskustvima itd. Jednostavnim rjenikom
reeno, to je naa osobna biblioteka. Umjesto knjiga mi posjedujemo itavu memorativnu
mreu gdje je svaku informaciju mogue povezati sa ostalim popratnim informacijama kako
bismo doli do konteksta i znaenja. Ta memorativna mrea se pokree putem aktiviranog
procesa. Taj proces je mogu upravo zahvaljujui dugoronom pamenju odnosno spremitu
dugorone memorije koje je u biti svojevrsno pasivno skladite. Da bi se posegnulo u to
skladite, potreban je prvotni impuls koji poruuje da neto traimo. Taj prvotni impuls je
impuls kratkotrajne memorije. Taj tip memorije zapravo dri na okupu sve znanje koje se
trenutano koristi i slui kao pokreta dugorone memorije. Sve informacije s kojima
trenutano raspolaemo moraju proi kroz jedan uski kanal. Kroz njega takoer zbog razloga
inspekcije prolaze povratne informacije iz dugoronog spremita pamenja.
Dugotrajno pamenje mora biti dobro organizirano, jer ga ne moemo tako brzo
pregledati kao kratkorono pamenje traei potrebnu informaciju. Damo li ispitanicima na
uenje listu od 30 rijei u kojoj su pomijeana imena biljaka, ptica, pokustva i apstraktni
pojmovi (npr. sloboda, strah, potenje i sl.) i onda ih pitamo to su sve zapamtili, utvrdit emo
sljedee: ispitanici e se pokuati najprije dosjetiti rijei iz jedne, zatim iz druge kategorije
rijei itd. Dakle, nastaje spontana organizacija materijala. Osim toga utvrdit emo i da su
ispitanici zapamtili znatno vie konkretnih nego apstraktnih pojmova. To se objanjava
injenicom da se pri pamenju djelotvorno koristimo predoavanjem, stvaranjem slikovnih
predodaba. Za konkretne pojmove pravimo ih znatno lake. Na taj nain stvaraju se dvostruki
tragovi pamenja: slikovni i verbalni. Budui da se za apstraktne pojmove obino stvara samo
verbalni trag, manja je i vjerojatnost zadravanja i pronalaenja tih pojmova.

Vrste dugotrajnog pamenja

55

Razlikujemo tri vrste dugotrajnog pamenja. One su meusobno povezane, ali imaju i
nekih posebnosti. To su autobiografsko pamenje, znanje (ili tzv. semantiko pamenje) i
proceduralno pamenje. Za autoblografsko pamenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili
neku informaciju. Informacije kojima se esto koristimo "sele" u semantiko pamenje. Ako
npr. mlaem bratu trebamo objasniti to je dinosaurus, definicija e doi iz dijela naega
dugoronog pamenja gdje je pohranjeno znanje. Ali kad ocu kaemo da je juer mlai brat
pitao: "to je dinosaurus", ta informacija dolazi iz naeg autobiografskog pamenja. Znanje
vie nema tu autobiografsku notu; neke stvari jednostavno znamo, ne znajui kada i gdje smo
ih nauili.
Za proceduralno pamenje bitno je da se stvaraju nizovi asocijacija izmeu
pojedinanih operacija. Najvaniji su oblik proceduralnog pamenja vjetine, npr. tipkanje na
pisaem stroju, igranje tenisa, pranje zuba ili programiranje igre na kompjutoru. Proceduralno
pamenje ukljuuje tri faze.
Prva je kognitivna faza. Treba shvatiti to sve treba napraviti (npr. pri usvajanju
vjetine vonje automobila kako se mijenjaju brzine, gdje je starter, svjetlo itd.); faza
povezivanja poinje kada odredimo najdjelotvorniji nain obavljanja dijelova zadataka i kako
ih povezati u cjelinu. Greke su utvrene i eliminirane. Sve se manje koriste verbalni aspekti
pamenja (npr. samoinstrukcija: "prva brzina gore, druga dolje" itd.), a sve se vie koriste
motoriki aspekti pamenja; u zadnjoj fazi na osnovi dugotrajne vjebe dolazi do
automatskog odvijanja vjetine. Izvoenje vjetine zahtijeva minimum svjesne kontrole. To
omoguuje poklanjanje panje viim elementima vjetine, kao to su to stil (npr. pri skijanju ili
gimnastici) ili strategija igre (npr. pri tenisu). U toj fazi nema vie verbalnih samoinstrukcija,
pa usporedno s provoenjem vjetine moemo normalno razgovarati. tovie, u toj nam je fazi
teko rijeima opisati proceduru jer je ona potpuno automatizirana.
Vjetina usvojena do zadnje faze ne zaboravlja se i vrlo duge stanke malo ili nimalo ne tete
njezinu izvoenju.

Automatsko pamenje i pamenje koje zahtijeva napor

56

Podatke o mjestu gdje se neto nalazi, kuda se kreemo (prostorna dimenzija),

vremenu zbivanja, njegovu trajanju i uestalosti, pamtimo automatski. To znai da na te
znaajke dogaanja ne moramo obratiti panju, a ipak emo ih zapamtiti. Ako namjerno na
njih obraamo panju, neemo biti mnogo uspjeniji, samo to emo imati manje slobodnog
kapaciteta naega radnog pamenja. Nabrojeni automatski procesi se nasljeuju, vrlo brzo se
razvijaju u djece i otporni su na stres, umor, bolest, raspoloenje i sl. Omoguuju nam dobru
orijentaciju u prostoru i vremenu, a da se pritom ne "troe" nai ogranieni kapaciteti panje.
Uenjem slova postiemo da nam se automatski pojavljuje znaenje rijei. Tako moemo
dobro pratiti smisao teksta. Mala djeca koja jo uvijek sriu slova ne mogu pratiti tekst dui
od nekoliko rijei. Znaenje rijei i slova pojavljuje se automatski. Ti procesi pamenja ne
samo da se pojavljuju automatski, nego ih i ne moemo namjerno "iskljuiti".
Kako ispitujemo pamenje?
Je li neto zapameno ispitujemo na tri naina: prepoznavanjem, dosjeanjem i
metodom utede. Kad nakon uenja nekog gradiva ispitujemo prepoznavanje, zadaje se to
isto gradivo pomijeano s nekim novim. Ispitanik treba izdvojiti prije zadano gradivo. Taj je
zadatak najlaki: samo treba usporediti zadano s onim to je pohranjeno u pamenju. Pri
dosjeanju ili reprodukciji materijal vie nije zadan i zadatak je znatno tei. Moe se dogoditi
da ispitanik ne prepoznaje neki materijal niti se moe dosjetiti. Tada se pri ponovnom uenju
koristimo metodom utede. Naime, gradivo koje smo jednom nauili, pa "potpuno" zaboravili,
jer ga se ne dosjeamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom uenju redovito bre nauimo.
Razlika izmeu poetnog i ponovnog uenja moe se izraziti u postocima vremena ili broja
pokuaja da se taj materijal naui.
Metodom prepoznavanja i dosjeanja koristimo se najee u psihologijskim
istraivanjima, ali i pri kolskom ispitivanju znanja. Pritom se redovito pojavljuju dvije pojave
koje treba imati na umu pri uenju. Jedna je razliita uspjenost pamenja u odnosu prema
mjestu estica u nizu koji se ui. Druga se odnosi na to je li posrijedi neposredno ili odgoeno
ispitivanje pamenja.
injenica je da se pri neposrednom ispitivanju pamenja (znai odmah nakon uenja)
najbolje pamte zadnje estice. To se tumai time to se one jo uvijek nalaze u kratkoronom
pamenju. Ali, dobro se pamte i estice s poetka niza. Smatra se da je to zato to su one
kodiranjem prve dole u dugorono pamenje i tu se zadrale. To pravilo vrijedi za oba naina
ispitivanja pamenja - neposredno i odgoeno.
57

Zato zaboravljamo?
Koliko se imena kolega ili kolegica iz srednje kole moete sjetiti? Koliko se gradiva
matematike ili knjievnosti sjeate drugog razreda srednje?

Na koliko ste dogovora

zaboravili? Ako itajui navedena pitanja "osjeate laganu paniku", ne brinite - zaboravljanje je
normalna pojava. Sadraje koje uimo uz napor zaboravljamo. Prvih nekoliko sati i dana
zaboravimo vei dio sadraja. to vrijeme vie prolazi, taj je pad sporiji. Odgovor na pitanje
zato zaboravljamo nije jednostavan. Sjetimo li se koliko ima oblika pamenja i to sve utjee
na njega, bit e nam jasno zato nema jednostavnog odgovora.
Postoje etiri osnovna uzroka zaboravljanja: postupno gubljenje tragova pamenja,
nemogunost pronalaenja pohranjene informacije, represija i interferencija. Ti se uzroci
meusobno ne iskljuuju. Koji e od ta etiri uzroka biti najizraeniji, ovisi o situaciji u kojoj
se ui, vrsti pamenja, vremenu zadravanja i sl.
Postupno gubljenje tragova pamenja
esto koriten trag pamenja (tzv. engram) ima u ivanom sustavu dobro uhodan put
i lako se aktivira. Moemo ga zamisliti kao dobro ugaenu stazu kroz travu. Ne koristimo li je,
staza e zarasti - nastupit e zaboravljanje. Strani jezik koji smo slabo nauili i zatim se njime
nismo koristili, vrlo brzo zaboravljamo. Dakle, za odravanje engrama najvanije je
ponavljanje ili esta upotreba. Brzo gubljenje tragova iz senzornog i kratkoronog pamenja
nuno je jer neprekidno dolaze nove informacije!
Nemogunost pronalaenja informacije u dugoronom pamenju
Da bismo se sjetili neke informacije, moramo doi do nje. Ona moe postojati u naem
dugoronom pamenju, ali ako nemamo dobar put do nje, kao da je i nema. Ljudi koji
pohranjuju informacije na taj nain da ih na vie naina dobro poveu sa starim znanjem
otvaraju vie putova do te informacije. Ti se putovi jo zovu "znaci za dosjeanje". to ih je
vie i to su istaknutiji, vea je vjerojatnost da emo do informacije doi kada nam zatreba.
Represija. Kao to postoji namjerno (motivirano) i nenamjerno uenje, tako je i sa
zaboravljanjem. Motivirano zaboravljanje ostvaruje se potiskivanjem (represijom) onih
sadraja koji su nam neugodni ili ih se plaimo: imena ljudi koji nam se ne sviaju brzo
zaboravljamo, a da o odlasku zubaru i ne govorimo! Prisjetimo se da nastupa zaboravljanje, a
neugodne sadraje obino ne volimo ponavljati. Ugodne sadraje sami sebi esto obnavljamo i
58

volimo s drugima priati o njima. Zato ugodne sadraje rjee zaboravljamo. Postoji iznimka od
tog pravila. I kad ve govorimo o tome kako mukotrpno uimo a brzo zaboravljamo, utjeimo
se pitanjem: "Da li bi bilo dobro da ba sve to nam se dogaa zapamtimo?"
Interferencija. Openito, kad uenje jednog gradiva ometa uenje drugoga, govorimo o
interferenciji. Ako novo uenje potire prije naueno, rije je o retroaktivnoj interferenciji ometanje djeluje unatrag. Ako neto prije naueno ometa uenje novog gradiva, posrijedi je
proaktivna interferencija - ometanje djeluje unaprijed. Ako smo jedan sat uili engleski, a zatim
nakon krae stanke njemaki, uenje njemakoga nepovoljno e djelovati na zadravanje
lekcije engleskoga. to je gradivo slinije a stanka kraa, jae je djelovanje retroaktivne
interferencije. Ometa li svako novo uenje zadravanje starije grae i da li sva stara znanja
ometaju usvajanje novih? Na sreu ne! Osim negativnog transfera, to je zajedniki naziv za
proaktivnu i retroaktivnu interferenciju, postoji i pozitivni transfer. Ako smo nauili voziti
automobil to nam olakava uenje vonje kamiona iako je potrebno i odreeno novo uenje.
Smetnje pamenja
Osim normalnih procesa zaboravljanja ije bolne posljedice esto osjetimo, postoje i
patoloke smetnje pamenja. Nakon ozljede mozga ne moemo se sjetiti dogaaja koji su se
zbili prije i nakon ozljede. Nemogunost dosjeanja dogaaja prije ozljede mozga zove se
retrogradna amnezija. Znatno je vei problem anterogradna amnezija - nemogunost
stvaranja novog dugoronog pamenja. Anterogradna amnezija se, osim nakon ozljede i
oteenja odreenih podruja mozga, esto pojavljuje i kao posljedica dugotrajnog
neumjerenog pijenja alkoholnih pia. Naime, zbog kalorija dobivenih iz pia ne smanjuje se
samo uzimanje hrane, ve prevelike koliine alkohola spreavaju normalno iskoritavanje
vitamina B iz hrane. Nedostatak tog vitamina nepovoljno djeluje na procese pamenja, osobito
na pohranu novih informacija u dugorono pamenje.
Openito, smanjena mogunost pamenja naziva se hipomnezijom. Postoji i
hipermnezija - poremeaj koji se oituje u pamenju svih informacija koje se percipiraju.
Osobe s takvim poremeajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom
praenju znanstvenika. Naime, takve su osobe dragocjeni primjeri za bolje razumijevanje
procesa pamenja. Jedan je od zakljuaka tih istraivanja da im takvo pamenje smeta za
normalno kognitivno funkcioniranje. Slike se preklapaju. Ukratko, previe je informacija
istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio djelotvoran.

59

Lana sjeanja ili paramnezije esto se pojavljuju u starih ljudi. Nastaju tako to se
"praznine" u sjeanju na novije dogaaje popunjavaju izmiljenim podacima (ne radi se o
namjernom laganju). U paramnezije ubraja se i poznati fenomen "deja vu" pri kojem imamo
snaan dojam da se upravo odvija sekvenca koju smo ve na potpuno isti nain doivjeli pa
imamo snaan osjeaj da znamo to e biti sljedee to e netko uiniti ili rei.
Poboljanje pamenja
Gordon Fawler, psiholog sa Stanforda radi sa takzvanom pneumoninom tehnikom za
poboljanje memorije. On kae: "Svaki problem sa memorijom dade se rastaviti na nekoliko
faza. Prva faza je faza pospremanja materijala a druga je proces prizivanja pospremljenih
informacija u potrebnom trenutku. Postoji nekoliko tehnika poboljanja memorije. I jedna od
njih je pneumonina. Ta tehnika pokuava svaku stvar povezati sa drugom koja nam je
neprestano prisutna u dugoronoj memoriji".
Sigmund Freud je bio prvi koji je otkrio da sve ono to pamtimo i sve ono to svjesno
odluimo zaboraviti pomae u odravanju integriteta i samopotovanja svake osobe. Taj
proces je Freud nazvao represijom, o emu smo ve govorili. No, vratimo se pamenju.
U procesu pamenja, svaku novu informaciju pridodajemo ve postojeim koje
zapravo sainjavaju kontekst nove informacije. Ono to emo upamtiti ovisi o onome tko smo
i to ve znamo. Odgovor na ovo lei u takozvanim shemama. Te sheme su kostur naih
temeljnih ideja i pra-koncepcije drugih ljudi, objekta i situacija. Sve nove spoznaje do kojih
doemo organizirane su tako da su u suodnosu sa ve postojeim shemama. Koliko emo na
primjer trebati vremena da se prisjetimo neijeg ureda. U jednom eksperimentu studenti su
proveli nekoliko minuta u jednom uredu. Kasnije ih se pitalo da opiu ured i stvari u njemu.
Memorija ispitanika je pod velikim utjecajem njihovih prethodnih shema o uredu openito.
Vrlo dobro su se sjeali stvari koje prema njihovoj predodbi trebaju biti u uredu a jako slabo
su se prisjeali onoga to prema njihovim shemama ne bi trebalo biti u uredu. Sheme takoer
utjeu na nau percepciju i razumijevanje svijeta.
Svaki dio informacije koju osoba upija pretvoren je u kodove u mozgu koji tvore vrstu
memorije koja je uvjet za svaku ljudsku akciju. Druga vrsta ili drugi sloj memorije povezuje
sve ono to znamo u jednu cjelinu. Trei, nazovimo ga sloj memorije, ukljuuje osobna
iskustva. Spoj svih ovih elemenata memorije tvori na identitet.
Anatomija pamenja
60

Znanstvena istraivanja o anatomiji pamenja poela su pred etrdeset godina.

Zapoeo ih je psiholog Karl Lashley. Njegovi eksperimenti su provoeni na ivotinjama.
Najprije ih je trenirao u labirintu. Nakon dobrog treninga, odstranio bi ivotinjama dijelove
cerebralmnog korteksa. Pronaao je da odstranjivanje bilo kog dijela korteksa (modane kore)
dovodi do gubitka memorije. Lashley je zakljuio da memorija nije lokalizirana na specifinim
mjestima modane kore. Meutim u kasnijim istraivanjima se dolo do toga da je Lashley
imao pravo kad se radi o kompleksnoj memoriji, no o jednostavnoj memoriji je imao krivo.
O ovoj vrsti istraivanja psiholog Richard Thompson sa sveuilita June Kalifornije
kae: "Prvi cilj naega istraivanja je uspostaviti tonu lokalizaciju gdje je memorija
pohranjena u mozgu. Metoda naega istraivanja preuzeta je od Pavlova. Koristimo klasino
uvjetovanje. Pratimo aktivnosti pamenja u mozgu i snimamo elektrine aktivnosti ivanih
stanica u nastojanju da vidimo aktivnost ivanih stanica pri procesu uenja". Ovu vrstu
istraivanja vre na zeevima kojima se daje relativno neutralni podraaj u obliku zvuka ili
svjetla. Taj podraaj je popraen utrcavanjem zraka u oko zeca to naravno uzrokuje da zec
refleksno zatvori oko. Svako zatvaranje oka se kompjutorski registrira. S vremenom zec
formira uvjetovani ili naueni odgovor, ili odgovor koji je ve u njegovoj memoriji. Naime zec
naui da odmah im je uo zvuk, trepne prije nego mu automat puhne u oko. Potom zecu
otete jedan mali dio mozga gdje pretpostavljaju da je uskladitena ova specifina memorija.
Pri takvom eksperimentu zec sve zaboravi. Ta specifina memorija je smjetena u dijelu malog
mozga pod imenom interpositus nucleus.
Pamenje je od nezaobilazne vanosti za identitet osobe. Dok pamenje funkcionira i
osoba intelektualno i duevno funkcionira. Meutim nisu rijetka oboljenja koja oteuju
pamenje. Gubljenje pamenja se zove amnezija a uzroci su joj psiholoke naravi. Osobe koje
su histerine koje esto pobjegnu od neke neugodne situacije tako to jednostavno ele neke
uspomene izbrisati iz svog sjeanja. Druga vrsta amnezije je takozvana organska amnezija iji
uzroci su esto povreda mozga, neka bolest, alkoholizam, kemijska otrovanja i senilnost.
Svaka od ovih stvari dovodi do poremeaja kruga memorije u mozgu. Kod Alchajmerove
bolesti od koje boluju milijuni ljudi u starosti veoj od pedeset godina dolazi do atrofije mozga
ili umiranja neurona u mozgu.

61

KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA
Misaoni proces
U sedamnaestom stoljeu veliki francuski filozof De Cartes je ustvrdio: "Mislim, dakle
postojim" (Cogito ergo sum). Bez spoznaje o vlastitoj svijesti ne bismo imali osobnog
identiteta. Misaoni proces nam daje sve, memoriju, iskustvo, oekivanja. Jedino ljudski rod
posjeduje sposobnost miljenja. Zato se zovemo "animal rationale". "Cogito ergo sum" dolazi
od glagola cogito-cogitare=misliti. To je opi terrmin koga koristimo za znanje. To ukljuuje
sjeanje,odluivanje, planiranje, rjeavanje problema, komunikacije ideja. Stoga u pravcu
psihologije, koji se zove kognitivnom psihologijom govorimo o procesu miljenja. U taj proces
spadaju: pamenje, odluivanje, planiranje, rjeavanje problema i izmjena ideja. Kognitivni
psiholozi studiraju naine kako ljudi dolaze do informacija, kako ih pohranjuju, transformiraju
i s njima manipuliraju.
Tek u novije vrijeme poneto otkrivamo o procesu miljenja. Kognitivna psihologija
obuhvaa sva istraivanja o procesu miljenja i rjeavanju problema. Nakon pojavka
kompjutora strunjaci su uoili da je na primjeru kompjutora mogue razumjeti proces
informacija. Od tada se i na ljudski um poelo gledati kao na svojevrsni sustav procesora.
Naime tridesetih i etrdesetih godina prolog stoljea najsnaniji trend psihologije bio je
biheviorizam. Psiholozi su se uglavnom koncentrirali na akcije i ponaanje koje je bilo mogue
mjeriti. Malo tko se uputao u mentalnu pozadinu ljudskog ponaanja, osim naravno
psihoanalitiara, iji pristup je kao to i sami znate bio i ostao dosta jednostran. Britanski
psiholog Donald Brodbent je 1958. prvi poeo koristiti pristup procesiranja tako to je
pokuao opisati etape odnosno faze procesiranja misli. Poeo je na rad mozga gledati prema
modelu kompjutora.

On je prvi psiholog koji je izaao sa modelom kako informacije

pospremamo u memoriju.
Prvo ih primamo preko osjetila, zatim ih mozak selktira, a onda ih mozak posprema u
memoriju. Ovaj model se pokazao izvanredno vrijednim u svim kasnijim istraivanjima. Proces
se moe slijediti i imate osjeaj da mozak funkcionira poput kompjutera.
Dobitnik nobelove nagrade Herbert Simon sa sveuilita Carnegie Melon radi od
1955. na projektu razvoja robota koji rjeavaju probleme na nain kako to ine i ljudi.
On i njegovi suradnici su zainteresirani za mogunost koritenja kompjutora kao
modela ljudskog miljenja. Kompjutori su u stanju osim raunanja prepoznavati simbole, rijei
i slike. Stoga su mislili da bi slijedei proces koga kompjutori ine u prepoznavanju i
62

raunanju, ljudi mogli donekle ui u tajne procesa u mozgu. Ukoliko budu uspjeni tada bismo
mogli napraviti matematike modele za proces misli.
Kako biolozi tumae misaoni proces?
Veina dananjih biologa vjeruje da organizmi imaju mehaniko svojstvo koje djeluje u
skladu sa prirodnim zakonom i u skladu sa prirodnim procesima. Pamet je za biologe vrsta
mehanikog stroja koji funkcionira po jednostavnom principu. Prvo prima informacije, potom
ih oitava, zatim ih usporeuje sa poznatim simbolima te ih posprema u spremita memorije.
Dakle za biologa je ljudski mozak identian kompjutoru, osim to umjesto "hardwara" od
metala, stakla, pijeska i plastike, na kompjutor ima ivo tkivo. to se "softwara" (programa)
tie, programi u ljudskom mozgu nalaze se u neuronima, tvrde biolozi.
Koristei pristup kompjutorskog modela procesa informacija, kognitivni psiholozi su
poeli davati odgovore na funkcionalna pitanja poput toga kako se ljudsko iskustvo pretae u
znanje, onu vrstu znanja koje ravna naim akcijama i ponaanjem. Jedan od centralnih principa
nae pameti kojim se kognitivni psiholozi bave je naa sposobnost formiranja mentalnih
predodbi izvanjskog svijeta - fizike i socijalne realnosti u kojoj se nalazimo. Mentalne
strukture su toliko dio nas da ih zapravo u potpunosti nismo niti svjesni. Kognitivni psiholozi
stoga razlikuju svaki aspekt predodbe realnosti.
Mentalni koncepti
Kategorije koje formiramo u svojoj pameti nazivaju se koncepti. To su mentalni uzorci
stvari koje idu skupa. Koncept moe sadravati sve elemente nekog fizikog predmeta
-objekta. Recimo npr. cipela, i s time e biti povezano hodanje, dolazi nam u svijet pojam
ovjeka, neki atribut e se brzo uklopiti kao i recimo apstraktni pojam ljubavi.
Neki koncepti su strahovito kompleksni, kao to uostalom moemo vidjeti na
primjerima peinskih crtea australskih domorodaca. Uoili smo slike koje predstavljaju
bogove, groma, kie itd. Naa mata je u stanju unijeti jako puno elemenata u crtee kao to je
sluaj s onim crteima australskih domorodaca. U tim crteima domoroci su uvrstili svoju
kategoriju u kojoj je ena povezana sa vatrom i mnogim drugim pogubnim stvarima. U
njihovoj mitologiji, sunce je ena mjeseca i sve ene su supruge sunca, stoga je sa enama
povezana vatra.
Kako mi dakle dolazimo do koncepta u naoj pameti? Imamo li mi na primjer u svojoj
pameti definiciju ptice?
63

Znanstvenici vjeruju da mnogi koncepti s kojima raspolaemo, u sebi sadre takozvani

prototip - generalnu predodbu svakog pojma i svake stvari. Na primjer svatko od nas ima
svojevrsni prototip ptice u svojoj svijesti. Ptica mora imati odreena svojstva. U taj prototip
teko da e spadati tukac - pura.
Mi ljudi takoer imamo tendenciju organizirati koncepte u jedan hijerarhijski model.
Ako vidimo stolicu udnog oblika upitati emo se da li je to dio namjetaja - stol, stolica, ili
samo stolica. Bazini nivo hijerarhije koncepta stolice daje nam onoliko detalja koliko
trebamo. Vjeruje se da dobar dio naih misli posveen konceptu funkcionira na ovom
bazinom nivou.
Koncepti su jedan od naina na koji na mozak kategorizira stvari. No to se dogaa
kada informacija koju procesiramo sadri mnotvo koncepata? Kako obraujemo kompleksne
ideje i iskustva?
Odgovor je uz pomo shema. Za primjer pogledajte ovu reenicu: Marko se razljutio
kada je shvatio da je zaboravio staviti senf u koaru za piknik. Kako to da odmah razumijemo
to ova reenica znai? Razumijemo zato to organiziramo itav splet informacija i oekivanja
povezanih sa shemom koare koju se nosi na piknik. Dakle u stanju smo imati jako puno
asocijacija povezanih sa odlaskom na piknik. tovie kada nam se informacija ne podudara sa
naom shemom, ostajemo zbunjeni i na mozak podsvjesno u hipu reagira na nepravilnost.
Npr. Umjesto tvrdnje da je nazdravila iz alice, netko kae nazdravila je iz kompjutora.
No ponekad imamo situaciju da nemamo dovoljno informacija koje bi bile u skladu sa
naom shemom. Tada se zbunimo ili odemo na krivi kolosijek jer aktiviramo shemu koja nije
odgovarajua.
Za razliku od kompjutora, mi ljudi katkada misli nedovoljno procesiramo. Kada su
ispitanike na primjer zapitali da isplaniraju kupovinu, oni su planove pravili preskaui sa
objekta na objekt, odnosno artikla na artikal. Umjesto da se o problemu misli na direktni,
linearni nain, mi imamo tendenciju procesirati informacije prema znaenju koje informacija
ima za nas. Ukoliko radije idete u trgovine nego li apoteke, naravno je da ete planove
kupovine usredotoiti na predmete interesa. No, ukoliko nemamo sve poznate elemente, na
primjer da planirate kupovinu u prodavaonici kompjutora, onda neki ne bi bili u stanju
napraviti plan to treba kupiti. esto forma problema, a ne sam kontekst, predstavlja bitni
faktor. Dakle, pored toga to ljudski mozak pokuava funkcionirati racionalno, nismo graeni
tako da smo u svakom momentu logini i tu se zasigurno razlikujemo od kompjutora.

64

Mislim da nas sama injenica da koristimo kompjuter kao model procesa miljenja
upuuje na zakljuak da u mnogim sferama ljudi nisu ba previe racionalni. Naini na koje
mislimo su dosta stereotipni, dosta prejudicirani i proizlaze iz itavog niza imida umjesto iz
jednog loginog slijeda. Paradoks svega ovoga sastoji se u tome da nam je trebao
kompjutorski model da uvidimo raznolikost putova kojima ljudska bia izvrdavaju
sistematskom i loginom racionalizmu.
Dok znanstvenici poneto saznaju o funkcioniranju mozga, kako racionalnom tako i
iracionalnom, veina od njih se u biti nije pozabavila mehanizmom po ijem principu zapravo
funkcioniramo. Tek sada neki kognitivni psiholozi postavljaju pitanje kako nam zapravo
psihologija mozga omoguava da ipak logiki mislimo, uimo i pamtimo.
Michael Posner sa sveuilita Oregon koristi tehniku imida mozga i gleda koja
podruja mozga obavljaju kognitivne radnje, kao na primjer proces itanja. On koristi
kompjutorsku tehniku koja mu omoguava pratiti protok krvi u razliitim podrujima mozga
kod normalnih ljudi tijekom itanja.
"Dajemo ljudima da itaju pojedinane rijei koje im se stavljaju ispred njih. U jednom
tipu studija dajemo im da jednostavno vide rije, u drugom da rije itaju na glas. U treem
modelu im dajemo da klasificiraju rije. Ako im se predoi npr. rije eki, onda tu rije
moraju s neim povezati, na primjer sa avlom. Pri svakom ovom procesu smo u stanju uoiti
aktivna podruja mozga u trenutku dok osoba ita ili izgovara rije".
Ta podruja su na kompjutoru predstavljena u razliitim bojama. Podruje koje je jako
aktivno, na kompjutoru se pojavljuje u svijetloj boji, bijeloj ili svjetlo crvenoj. U crnoj ili plavoj
boji su podruja mozga koja ne reagiraju.
Na taj nain otkrivamo to se u kome dijelu mozga dogaa. Kada na primjer subjekt
treba misliti to ide skupa sa ekiem, taj proces aktivira dva podruja u modanoj kori. itav
proces se odvija u prednjem, frontalnom dijelu korteksa. Druga podruja modane kore, su
ini se aktivnija, kad se radi o pitanju panje. U istraivanjima je otkriveno da svaka testirana
osoba posjeduje isti intenzitet aktivacije mozga i aktivacija se odvija u identinim dijelovima
mozga.
I dok neki znanstvenici pokuavaju otkriti principe po kojima na mozak funkcionira,
drugi pokuavaju istraivako znanje primjenjivati na svakodnevni ivot, posebno na podruje
odgoja.

65

Robert Glaser profesor u centru za uenje i znanstveni razvoj na sveuilitu

Pittsburgha, studira procese uenja u svim oblicima od uenja u koli, na ulici, na selu itd.
Dakle prirodu uenja u svakom ambijentu.
Neki znanstvenici se bave itanjem i shvaanjem. Oni ispituju odnose izmeu bazinih
sposobnosti itanja i viih nivoa razumijevanja. Ispituju odnos izmeu automatskog
razumijevanja neega, a to znai podsvjesni proces rijei potrebnih za razumijevanje
odreenog sadraja sa ematizmom cijelog paragrafa.
Takoer ih zanimaju razlike izmeu ljudi koji nisu razvili bazine sposobnosti i onih
koji te sposobnosti imaju nadprosjeno razvijene. Npr. u igranju tenisa poetnik mora dosta
vremena potroiti da bi uvjebao bazine pokrete ruke i koordinaciju ruke, reketa i loptice.
Meutim kad smo to jednom uvjebali, onda nam za igru tenisa nije vie potreban tako veliki
svjesni napor. Igra postaje automatizirana i osloboen nam je kapacitet memorije i panje koje
moemo usredotoiti iskljuivo na finese. Tako je i sa itanjem. Kad smo savladali slova,
poslije s vjebom radnju itanja moemo s lakoom obavljati.
Cilj istraivanja funkcije mozga i procesa misli, bez sumnje je pokuaj pronalaska
metode kako bi se poveala ljudska inteligencija. Uvijek smo smatrali da ovjekom dominira
intelekt, meutim kognitivni psiholozi na inteligenciju gledaju kao na sredstvo kojim smo u
stanju uiti i rjeavati probleme. to vie uimo o ljudskom pamenju to smo u stanju bolje
rjeavati probleme povezane s memorijom.
Revolucija u podruju kognitivne psihologije je zapravo tek zapoela no i pored toga
ve su uli u privatni dio ljudske svijesti i prirode ovjeka. Uli su u tajnu neprocjenjivo
velikog kapaciteta mozga za izume, kreativnost i mudrost.

66

KOGNITIVNA NEUROLOGIJA
Tisuu osamsto etrdeset i prve godine nesrea jednog ovjeka uputila je psihologe u
misterij ljudskog mozga. Finis Gage radnik na eljeznikoj pruzi pretrpio je katastrofalnu
povredu mozga dok je stavljao dinamit u liticu stijene. Cijev koju je drao u ruci raznijela mu
je dio gornjeg dijela lubanje tako da se vidio mozak. Gage zaudo nije pao u nesvijest, ak se i
alio sa lijenikom koji je doao na mjesto dogaaja. Nakon nekoliko mjeseci ini se da je
Gage fiziki potpuno ozdravio. No sada vie to nije bio onaj Gage, postao je bezobrazan,
impulzivan, nije bio u stanju obuzdavati svoje emocije, a psovao je kao koija. S tim
psiholokim potekoama ivio je jo punih 13 godina. S ovim sluajem psiholozi su poeli
dovoditi u svezu povrede mozga sa promjenom ponaanja. Psiholozi su sada ak u stanju
napraviti kartu identificirajui mjesta koja su odgovorna za odreena ponaanja.
Studij mozga prilikom povreda
Studij mozga prilikom povreda je dug i kompliciran proces. Koriste se mnoge tehnike
kako bi se mjerilo funkcije mozga kod normalnih osoba. Elektro encefalogram snima valove
mozga i registrira kognitivne podraaje u mozgu. Ket sken (kompjutorska tomografija) je u
mogunosti prikazati strukturu mozga. Takozvani Pet sken omoguava vidjeti mozak u akciji.
Krajem devedesetih godina prolog stoljea, pojavila se magnetska rezonanca koja prikazuje
rad mozga u vrlo visokoj rezoluciji. Po prvi puta su psiholozi bili u stanju vidjeti funkcije
mozga u njegovoj dubini.
Kad je na mozak aktivan, u podruje aktivnosti dolazi kisik. Taj aktivni dio je prepun
kisika, to djeluje kao magnet za krvna zrnca koja brzo naviru u to podruje. Kompjutorska
tehnologija e brzo dati sliku aktivnosti tog podruja. Sa ovom novom tehnologijom
znanstvenici su u stanju prouavati mnoge do sada nepoznate funkcije mozga. Od percepcije
do motivacije.
Jedna od naih ogromnih sposobnosti je nain kako vidimo svijet. Vid je tako
kompliciran da je oko 40% naeg mozga u funkciji vida. Deseci godina prouavanja pokazuju
nam to se dogaa u procesu vida. Svjetlosna energija se pretvara u neuro signale ide od retine
-mrenice oka- do Talamusa. Ti signali odlaze do svake polutke mozga u podruje prvoga
vizualnoga dijela modane kore. Upravo ovaj dio modane kore znanstvenici istrauju uz
pomo magnetske rezonance.
67

Jedna treina modane kore u zadnjem dijelu lubanje je na ovaj ili onaj nain ukljuena u
procesiranje vida. Centralno podruje vizualnog dijela je mjesto gdje se prvo primaju signali.
Kroz taj dio informacije idu na drugu stranu modane kore. Odatle neuro signali odlaze u sva
druga podruja gdje se registriraju vizualni signali. U biti izgleda da postoji oko 40 vizualnih
podruja u modanoj kori. Neki od tih vizualnih podruja snimaju ono to vidimo gotovo
fotografski. To je proces koga se zove retina topic maping. Pokusi na ivotinjama pokazuju
kako to funkcionira. U mozgu majmuna, neuroni vida su kemijski obraeni tako da potamne.
Nakon to vidi neku sliku, mozak majmuna e snimiti tu sliku koja se vidi u vizualnom dijelu
modane kore majmuna. Ta reprezentacija fizikog svijeta je poetni korak za daljnje
procesiranje vida. Na primjer ispred mene je neki objekt, ne trebam znati puno o tome objektu
niti kako daleko je niti koliko je veliki. Moda elim znati koja je boja objekta, ima li kakav
natpis?
Magnetska rezonanca je u stanju oslikati vizualni proces u stranjem dijelu mozga.
Moemo pogledati koliko podruja modane kore je okupirano pitanjem vida.
Podruja za vid alju informacije u dva rafiniranija podruja mozga. Podruje parijentalnog
lobusa pomae u odreivanju prostorne orijentacije tako da moemo neto uhvatiti, bacati,
upravljati, a temporalni lobus nam pomae u odreivanju vrste objekata u koje gledamo i s
kojima imamo posla.
Psiholozi studiraju aktivnosti u podruju temporalnog lobusa u kome se prepoznaju
objekti od visoke vanosti meu ostalima ljudsko lice. Iz stranjeg dijela mozga u desnoj
polutci dolaze puno jai signali kad osoba gleda u lica ljudi nego u neto drugo. Ova aktivnost
mozga pojavljuje se dok gledamo bilo koju stranu ljudskog lica, pa ak i lice make e izazvati
jaki odgovor mozga. No pitanje je da li ovaj efekt uzrokuje cjelokupno lice ili samo dio lica?
Mi smatramo da je posrijedi lice samo po sebi a ne dijelovi lica, oiju ili sjena.
Kod ljudskih bia i ivotinja dekodiranje imida lica je od bitnog znaenja. Lice e nam
puno rei od toga o kome se spolu radi pa do raspoloenja osobe te prijateljskog ili
neprijateljskog dranja. Ponavljanje prepoznavanja lica u biti u mozgu mijenja strukturu dijela
za pamenje. Poznato je da je modana kora vrlo prilagodljiva i organizira samu sebe prema
iskustvu koje ima. U ivotu jako puno gledamo i pratimo lica. U povijesti ljudskog razvoja,
prepoznavanje lica bilo je pitanje preivljavanja, tako da je mozak morao stvoriti jaki
mehanizam percepcije.
Postoji jo jedna vrsta procesiranja vida u kojoj je mozak dobro zaposlen, a zove se
proces oiju mozga koji se oituje kad mislimo na neke scene ili objekte a da ih ne moramo
68

vidjeti. Otkriveno je da su mnoga podruja mozga koja su zaposlena s procesom vida u

funkciji nae mate ili zamiljanja.
Znanstvenici ispituju povezanost vizualnih sustava. Bila bi teta imati 40% mozga za
iskljuive potreba percepcije. Zato ne koristiti taj kapacitet i za miljenje?
Mentalno predoavanje omoguava nam manipuliranje s materijalom koga smo
pospremili u vizualnoj memoriji. U stanju smo koristiti te informacije kako bismo predusreli ili
rijeili probleme. Dakle stvarno gledamo oima mozga. Ne moramo stvari vidjeti da bih ih
predoili. Pomislimo na nau sobu. Kad u nju uemo prvo emo sve pogledati od zidova do
prozora. Kad zamiljamo tu sobu u stanju smo vidjeti i razgledavati isto kao da smo tamo, ak
emo neke predmete moi i detaljno zamiljati i pribliavati kao to to ini kamera. U stanju
smo ploviti svijetom na bilo koju toku na bilo koji detalj. U stanju smo razmiljati to bi radili,
to bi mislili na nekom dijelu svijeta u nekoj situaciji.
Zahvaljujui snimcima, znanstvenici su u stanju vidjeti kako se mozak mijenja i
prilagoava zahvaljujui iskustvima, kako je dinamian, kako se struktura mozga mijenja
zahvaljujui njegovim funkcijama. Na mozak je prilagodljivi mozak, koji se mijenja ve
prema onome to smo nauili, to smo iskusili i to prakticiramo. Jedan od pokazatelja
takvoga mozga je proces uenja kako itati. Nauiti kompleksni sustav simbola koji
predstavljaju jezik je najvei izazov koji stoji pred malom djecom. To je proces uenja koji se s
vremenom reorganizira i oblikuje na mozak da to usvoji kao neto automatsko.
Da bismo razumjeli kako se mozak adaptira na itanje, znanstvenik John Gabrieli
subjektima daje teak zadatak. Daje im rijei napisane naopako. Subjekti e ih deifrirati vrlo
polako s puno greaka naravno i to sve snimamo. Kad zavrimo snimanje onda ih
uvjebavamo istim rijeima dok dobro ne uvjebaju. Nakon tisuu pokuaja itanje rijei
naopako gotovo postane rutina. Kada su ve dobro uvjebani opet ih se stavlja u aparat i
snima se to se dogaa u mozgu. Usporedimo snimke kad su bili vrlo loi i sadanje gdje su
odlini. Na prvim snimcima dok se subjekti mue s rijeima primjeujemo veliku aktivnost u
korteksu parijentalnog lobusa koji je vrlo aktivan u vizualno prostornom razmiljanju. Kad
subjekti postanu dobri u itanju unatrag, aktivnosti mozga u ovom dijelu parijentalnog lobusa
jako su smanjene i gotovo nestanu, no lijeva polutka mozga postaje jako aktivna. Kad neto
dobro nauimo onda mozak ono to nam je poznato stavlja u druge dijelove modane kore,
tamo gdje su pospremljena naa iskustva i stvari koje smo kasnije u stanju raditi automatski.
No za neke je itanje teak proces i potrebne su im godine da naue itati, radi se o
dislektiarima. Kod disleksije se ne radi samo problemu vida nego se radi o govornom dijelu
69

jezika. U lijevoj polutci mozga je centar za govor. Mi govorimo tako da su nam neka slova
izgovorena u milisekundama ali ih nae uho registrira. Za mnogu djecu s disleksijom ovo
podruje se ne uspije aktivirati. To je problem koji se oituje kod nemogunosti itanja.
Znanstvenici takoer provode studije o utjecajima drutvene stvarnosti na mozak.
Socijalni psiholozi skupa sa neurolozima pokuali su saznati neto vie o socijalnom ponaanju
i centru za to. Mazharin Banadji locirala je centar za predrasude u naem mozgu. Na mozak
vrlo brzo naui to je to i gdje to pripada. Kako emo koristiti mozak u procjeni osobe koju
ne poznajemo. Na mozak je pun znanja o statusu osoba u drutvu, to su informacije koje smo
nesvjesno nauili i pospremili okrueni kulturom u kojoj ivimo. Predrasude mogu biti
automatski dio naega ponaanja ak i onda kad svjesno tvrdimo da smo tolerantna osoba.
Kako se to odraava na mogunost da budemo lanovi sudske porote. Da li emo se ponaati
korektno u trenucima kad treba brzo reagirati? U elji da otkrije nae skrivene predrasude,
doktorica Banadji, izradila je test kojim se mjeri vrijeme reagiranja kad smo izloeni pozitivnim
ili negativnim informacijama, u ovom sluaju kad nam se pojavi crnako ili bjelako lice. Ona
nudi nekoliko pojmova koji izraavaju lijepe i pozitivne osobine a onda te pojmove usporeuje
sa pripadnicima crne ili bijele koe. Brzina kojom subjekti odgovaraju ukazuje nam na
podsvjesnu orijentaciju na predrasude. Bijelci Amerikanci preferiraju bijelce, povezuju bijelce
sa dobrim stvarima. Crnci pak daju drugaiju sliku. U prosjeku ne pokazuju da imaju
predrasude glede boje koe. Polovica crnaca ipak sve dobro radije pripisuje crncima nego
bijelcima no druga polovica pokazuje obrnuto. Ovakvi odgovori upuuju nas na vanost
kulture iz koje dolazimo.
Ukoliko imamo tendenciju preferirati bijelce nasuprot crncima to mora biti smjeteno
negdje u naem mozgu u centru za osjeaje u amigdali. Neurolog Lis Feltz kae: "kad u
okolini nauimo neku situaciju, straha na primjer, onda je u to ukljuena amigdala". Oekivali
bismo da je amigdala vana u uenju o socijalnim sferama ivota. Prvo se testira bijelce da se
vidi odgovor njihove amigdale na pitanje predrasuda. Kad pacijent uje buni signal onda
trepne okom. Jakost trepanja okom se mjeri kao orijentir predrasuda. Subjektima pokazuju
lica crnaca ili bijelaca. Veina bijelaca jae trepne na sliku nekog crnca a to ukazuje ili na strah
od njih, ili na to da mu nisu dragi. U skeneru im se mjeri aktivnost amigdale. Psiholozi su
pronali korelaciju izmeu treptaja kapkom oka i reakcijom amigdale.
Ovakva istraivanja imaju za cilj upitati se to rezultati zapravo u stvarnosti znae. Da li
ove razlike ili sklonosti predrasudama treba uzimati u obzir kad se ljudi odluuju za profesiju.

70

Da li crnac treba biti policajac ako u njega nemam povjerenja i obratno da li policajci trebaju
biti bijelci. Takva pitanja su bez sumnje vana za funkcioniranje odreenih institucija.

71

RAZVOJ GOVORA
Bioloki kapacitet govora
Bit jezika je ljudsko komuniciranje. Jezik je sredstvo kojim s drugima dijelimo vlastitu
stvarnost. Sluajui dijelimo realnost drugoga.
Studirajui kako se djeca koriste jezikom, psiholozi se nadaju da e bolje prodrijeti u
istinu o ljudskom mozgu a i o samom drutvu i kulturi. Oni nastoje otkriti kako se ta posebna
sposobnost razvila kod ljudske vrste.
Da li smo roeni sa sposobnou govora? Kako se uimo strukturirati reenice? Koju
ulogu imaju roditelji pri procesu razvoja govora kod djeteta? to je to to potie dijete da
progovori?
im se dijete rodi ono stupa u zadivljujui, ali komplicirani proces, proces razvoja
komunikacijskih sposobnosti. Djeca ue nevjerojatnom brzinom. Od prvog krika prilikom
roenja, pa do prve izgovorene rijei jedva da proe godina dana. Do vremena kad polaze u
kolu, djeca govore gotovo kao i odrasli sa rjenikom od otprilike etrnaest tisua rijei. Kako
oni to postiu? Kakav je proces uenja govora? Kolika je uloga prirode pri tom procesu a
kolika je uloga nasljedstva?
Sve donedavno se pretpostavljalo da je u procesu razvoja govora iskljuivo priroda na
djelu. Mislilo se da djeca jezik ue imitirajui odrasle, posebno roditelje. 1957. godine, lingvist
Noam Chomsky (omski), zapoeo je prouavati razvoj govora, te pokuao objasniti prilino
veliki fenomen, kako to da malo dijete s prilinim ogranienjima glede iskustva, stjee sustav
jezika i u stanju je izgovarati rijei, nove reenice.
Chomski i njegovi uenici vjeruju da se djeca raaju sa aparatom za govor to je u biti
neuroloka struktura u podruju mozga. Oni ne znaju gdje se ta struktura nalazi, ali istiu da
je, zahvaljujui tom centru naeg mozga svako dijete na bilo kojoj toci svijeta, u stanju nauiti
jezik sredine u kojoj je roeno. Jedino ljudska vrsta posjeduje aparat za govor. Taj aparat nam
omoguava uenje jezika i razumijevanje jezine strukture jer su nam temeljni principi govora
uroeni.
Ideja o biolokom kapacitetu jezinih sposobnosti postala je interes za novo
znanstveno podruje poznato pod imenom razvojne psiholingvistike.
Meutim, mnogi psiholozi vjeruju da socijalna interakcija izmeu djeteta i roditelja
takoer igra znaajnu ulogu u razvoju govora.
72

Uloga socijalne interakcije u uenju jezika

Socijalni odnosi su vjerojatno preduvjet za aktiviranje govornog aparata. Istraivanja
su pokazala da bebe preferiraju ljudski glas iznad svakog drugog zvuka i ljudska lica iznad
svega. ak i kad su vrlo mala, djeca se uzbude kad se pojavi lice nepoznate osobe u pratnji
glasa roditelja.
Uloga socijalne interakcije u razvoju jezika predmet je znanstvenog istraivanja.
Znamo da se djeca raaju sa posebnim mehanizmima u mozgu koji su centri za jezine
sposobnosti. ini se da to ima samo ljudska vrsta. Meutim sama neuroloka sposobnost ne
jami djelotvornost aparata za govor. Da bi se uroene sposobnosti govora razvile, dijete
mora biti u kontaktu sa drugim ljudskim biima. Mora uti rije i govor, no ono to je
najvanije rije mora biti upuena upravo djetetu. Socijalna interakcija je baza razvoja
govornih sposobnosti.
Djeca ue jezik prema onome to se oko njih dogaa, ne ue jezik apstraktno. Ue iz
konteksta dogaaja. Na primjer ako majka djetetu prua boicu s mlijekom i kae ovo je tvoje
mlijeko, djetetu je automatski jasno da je govor o mlijeku. U takvim sluajevima dijete
deifrira namjeru govornika.
U komunikaciji s djetetom, majka, ak i nesvjesno svoje rijei prati akcijama i
mimikom. Majke govore puno sporije nego obino. Reenice su kratke, rijei razgovijetne.
esto se ponavljaju iste fraze. "Vidi knjigu, gledaj knjigu. Ovo je knjiga".. To je perfektan
primjer majinskog govora djetetu. Majka katkada govori povienim tonom, polagano i to o
stvarima koje zaokupljaju panju djeteta. Majka moda i nesvjesno odnosno instinktivno
pokuava naglasiti da jezik ima znaenje. Dakle pri uenju jezika u igri su i priroda i briga.
Meutim, u procesu uenja govora takoer vrlo vanu ulogu igra bioloko
sazrijevanje, to jest bioloka spremnost za uputanje u govor. Dijete mora ui u odreenu
ivotnu dob da bi poelo govoriti. Kao i pri hodanju, ili jelu, za sve mora doi vrijeme
sazrijevanja, zatim potrebno je vrijeme da se razviju miii u ustima i grlu, za potrebe
komunikacije.
Faze govora
Prva faza govornih mogunosti je pla. To je prvi in ljudskog komuniciranja. Cilj
plaa je svratiti panju na potrebe gladi, osjet boli, hladnoe itd. Zvuk koga dijete plaem
producira obino nailazi na drutveni odgovor.

73

Drugi slini znakovi kod djeteta su gugutanje i kikotanje. Djeca s time poinju u
drugom mjesecu ivota.
Druga faza govora je upotreba zvukova u formi slogova (ba, ba, ma, ma, pa, pa).
Upotreba ovih slogova je od jako velike vanosti. Time se naime djeca uvjebavaju u
produciranju zvukova i grupiranju znakova. Na tom stupnju dijete je u stanju razlikovati
glasove svakog jezika i u stanju ih je reproducirati. To se zove univerzalnom prilagodbom. No
kad dijete navri prvu godinu ivota gubi ovu vrstu fleksibilnosti postaje ekspert u svom
vlastitom rodnom jeziku te pokuava reproducirati i razlikovati samo one glasove koji su
primjereni njegovom materinjem jeziku.
Prve djeje konverzacije jezino nisu smislene. Djeca komuniciraju s
roditeljima koordinirajui i prilagoavajui zvukove i tonove dok roditelji
za uzvrat koriste melodine intonacije koje inae ne koriste u redovitim
verbalnim komunikacijama s odraslima.
Poznata je posebna vrsta govora koja se zove mamin govor ili roditeljski govor.
Psiholog Ann Flenord sa sveuilita Stanford bavi se fenomenom majinskog obraanja
djeci u mnogim kulturama. Ona istie da djeca komuniciraju s roditeljima puno prije nego li
ponu govoriti. Nju zanima kako se uspostavljaju pre verbalne komunikacije. Stoga ona i
njene kolege snimaju majin glas dok tepa djetetu, ili ga pak upozorava na neku opasnost.
Ovaj proces prate i u dosta evropskih zemalja, u Americi, Nigeriji, Japanu i drugdje.
Pronalaze da su melodije majinog govora s malom djecom vrlo sline, bez obzira na jezik ili
kulturu majke Pretpostavka je da kroz te melodije i konture glasova dijete ve nasluuje
znaenje rijei i puno prije nego pone govoriti. Takoer misle da djeca ak i ne obraaju
veliku panju na znaenje rijei koje im roditelji upuuju nego kroz njih razumijevaju majine
emocije, nakane i osjeaje.
Nakon to se djeca upuste u elementarnu praksu izgovaranja slogova ve su spremna
za trei stupanj razvoja govora. Za tu fazu djeca su spremna kad im je otprilike godina dana.
To je takozvana faza jedne rijei. Prve rijei su povezane sa ritualom ponaanja npr. Bog,
Ciao, Zdravo..
Slijedei niz rijei odraava razliite vrste odnosa. Prvo iz podruja akcija i izvanjske
stvarnosti. Npr. dijete e rei, lopta, kua, pas... Potom iz podruja odnosa meu objektima.
Ako vidi prazan akvarijum dijete e rei riba. I konano dolaze rijei koje se odnose na
dogaaje gdje djeca imaju tendenciju ponavljati u smislu jo ili opet..

74

Kad djeca naue koristiti rijei predmeta ili ivotinja, ona zapravo ue koristiti simbole.
Simbol ili rije, predstavlja neto drugo - objekt ili akciju. Meutim da bi se kompliciranija
simbolika donekle ustalila u psihikom razvoju djeteta potrebno je da se razviju odreene
mentalne sposobnosti. Do toga dolazi pri kraju druge godine ivota.
Da bi koristilo rijei kao simbole dijete mora posjedovati memoriju koja je u stanju
pospremiti slike predodbe ili kodove pamenja i objekata koji e moi sve te pospremljene
predodbe i podatke dozvati iz pamenja i povezati sa odgovarajuim rijeima koje ih
simboliziraju.
U isto vrijeme dijete takoer mora razumjeti i nauiti manipulirati objektima ili
roditeljima kako bi dolo do akcije odnosno dogaaja. U stvari roditelji su sredstvo kojim
dijete manipulira kako bi postiglo svoj cilj. A jezik je efektivan nain za to.
Slijedea faza je faza dviju rijei. Djeca od godinu i pol dana poinju koristiti izriaje
od dvije rijei kako bi izrazila zajednike funkcije, locirala, zahtijevala, eljela i imenovala
stvari.
Konano u posljednjoj formalnoj fazi ranog razvoja dolazi do takozvane telegrafske
faze. Dvogodinje dijete poinje koristiti jednostavne reenice sastavljene od glagola i imenica.
Te reenice su najee u singularu, bez pridjeva i priloga ili imaju tipini gramatiki redoslijed
rijei. Te reenice nemaju mnoine, nemaju padea ili glagolski vremena. Imaju tipini
redoslijed: prvo onaj tko je aktor, potom slijedi akcija i na kraju slijedi imenovanje nekog
objekta.
Nakon navrene dvije godine dijete sa razvojem mentalnih sposobnosti razvija i
obogauje rjenik, gramatika struktura se poboljava i dijete postaje slobodnije u izraavanju.
U etvrtoj ili petoj godini ivota, dijete se jezikom koristi gotovo kao i odrasli. Jedino to im
preostaje je uenje pravopisa i gramatike, zapravo kolsko usavravanje.
Usvajanje gramatikih pravila
Dan Slobin psiho-lingvist na sveuilitu Kalifornije prouava naine kako mala djeca
usvajaju i razvijaju sustav gramatikih pravila bez mogunosti imitiranja odraslih. U posljednjih
dvadesetak godina alju znanstvenike po dunglama, gradovima, selima da snimaju glasove
male djece te da vide kako ta djeca ue svoje materinje jezike. Ustanovili su da bez obzira na
kulturu i okolinu, djeca od dvije godine poinju primjenjivati gramatike strukture vlastitog
jezika.

75

Na primjer djeca nastoje slijediti striktni raspored rijei. Mi kaemo: Daj mi kola, pij
mlijeko, pokai mi ruku. Prva rije je uvijek rije akcije a druga se odnosi na objekt. Razlike
izmeu akcije i objekta dijete uoava dosta rano. Takoer se brzo usvaja i redoslijed rijei.
Rijetkost je da dijete kae kola hou, ili daj mlijeka mi jo. Dakle ve govore gramatiki.
Da upitate nekog roditelja na ulici kako im djeca ue jezik, dobit ete odgovor da djeca
imitiraju roditelje. Meutim ako pomno pratite vidjeti ete da djeca koji puta kau stvari koje
od nikoga ne naue. Na primjer moe rei razbio sam au ili pao sam. To zapravo znai da
dijete samo ve u sebi formira osjeaj za prolo vrijeme. Koji puta e koristiti neke
nepostojee gramatike oblike, to zapravo znai da djeca stvaraju svoj vlastiti sustav po kome
se dosta dugo ravnaju. Djeca izmeu tree i pete godine ivota jako puno rade na
usavravanju osnova gramatike. To se dogaa identino u svakoj kulturi i u svakom jeziku.
estogodinjaci su ve jako napredni i ve imaju svoj vlastiti gramatiki sustav. No to
se dogaa kad se sretnu sa vrnjacima koji imaju isto tako vlastiti gramatiki sustav.
Pitanje je kako djeca ue pravila komuniciranja u socijalnim situacijama. Kako vode
dijalog?
Dijalog se sastoji od tri bitna dijela koje moraju poznavati oba sugovornika. Prvo je
zapoinjanje razgovora na nain na koji se simbolizira volja za razgovorom.

Drugo je

razumijevanje nepisanog pravila da je razgovor naizmjenian i tree je da razgovor treba

zavriti uz obostran dogovor. Ukoliko se ova tri pravila ne potuju dolazi do velike
zbunjenosti i neugode.
Roditelji koriste brojne naine da djecu naue pravilima razgovora. Uvlae ih u
razgovor, pitaju i ekaju na odgovor. Ue ih to kazati kad im netko neto da ili ih pita. Ove
rane socijalne aktivnosti ne samo da pomau djeci u njihovom razvoju nego im daje stabilnu
strukturu u verbalnoj komunikaciji sa svijetom a komunikacija je temelj naeg intelektualnog,
kulturnog i socijalnog ivota, dimenzija bez koje je ivot nezamisliv. Djecu treba uiti kako
suraivati s drugima u komunikaciji. to bi ivot bio bez jezika? Imali bismo svijet bez ideja,
bez povezanosti srca i pameti. Jezik je bitna karakteristika nae humanosti.

76

PSIHOLOKA TESTIRANJA
Dozvolite da vas priupitam kolege/ice, koliko ste pametni? U procjeni morate u obzir
uzeti sve svoje uspjehe, ocjene, snalaljivost, ono to posjedujete. Od sposobnosti rjeavanja
krialjki do ideje kako uhvatiti mia u kui. Ili jednostavno rei va kvocijent inteligencije.
Pretpostavimo da mi kaete da je va kvocijent inteligencije 100. Dakle rekli ste mi da spadate
meu prosjene ljude s obzirom na vau inteligenciju. To praktiki znai da vas otprilike 50
posto ljudi kojima je mjeren kvocijent inteligencije premauje, a pedeset posto je ispod vas. No
pitanje je da li se kompleksnost pojma inteligencije moe svesti na broj i postotak. Zato
psiholozi troe toliko vremena i energije da bi doli do nekakvog broja. A kakav efekt taj broj
zapravo moe imati na razvoj pojedinca?
Mjerenja u psihologiji
Cilj mjerenja u psihologiji je ustanoviti kako i koliko se ljudi razlikuju u svojim
sklonostima, sposobnostima, ponaanju i osobnosti. Koristei itav niz metoda testiranja,
psiholozi pokuavaju izmjeriti domet inteligencije. Oduvijek je bilo pitanje kako to da se ljudi
toliko razlikuju, stoga su psiholozi izali sa instrumentima mjerenja. Njihove metode su
psihometrike a njima mjere se razliite sposobnosti ili poremeaji.
Testovi koje koristi psihologija
Najpoznatiji testovi se odnose na sfere inteligencije, akademskih potencijala, SAT
(ES EI TI), mogunosti i sposobnosti uenja, jednom rijeju radi se o kognitivnim testovima,
jer se njima mjere razliiti aspekti mentalnih sposobnosti.
Druga vrsta testova su takozvani testovi linosti kojima se ne mjere kognitivne
sposobnosti ve interesi, vrednote i osobne sklonosti pojedinca.
Trea vrsta testova se odnosi na klinike testove kojima se ustanovljuju mentalna i
emotivna stanja osobe.
Uzmimo na primjer multi fazini inventar linosti (MMPI1 i MMPI2) koga su izradili u
Minnesoti. Subjektima se ponude stotine pitanja na koje treba odgovoriti da li su tvrdnje
istinite ili nisu. Pitanja se odnose na podruja ljudskog gledanja na stvari, dogaaje i moralne
kategorije. Prema odgovorima se procjenjuju karakteristike testiranih osoba i svrstava ih se
meu normalne ili abnormalne.

77

Vi vjerojatno niste bili esti predmet testiranja. U Hrvatskoj (a i u Evropi) testovi

inteligencije se prave u iznimnim sluajevima. Meutim u amerikom svijetu testovi
inteligencije su gotovo rutinska stvar. Djecu se evaluira u vrtiima, osnovnoj koli, pa sve do
fakulteta. Mnoga poduzea ili institucije prije nego vas zaposle trae psiho evaluaciju. To je
postao jedan od glavnih preduvjeta zasnivanja karijere.
Izgleda da testiranje prirode ljudi datira jo iz najranijih dana zabiljeene ljudske
povijesti. Adam i Eva su proli kroz svojevrsni test, zar ne? Kineski carevi su ve 2200.godine
prije Krista imali testove inteligencije za svoje dvorske slubenike. U modernije vrijeme, pri
kraju prolog stoljea, englez Francis Gaulten sastavio je test mentalnih sposobnosti. On je
pokuao dokazati vanost nasljednih faktora za inteligenciju. Drugi vaan izumitelj testa
inteligencije bio je francuz Alfred Binet koji je svoj prvi test inteligencije objavio 1905. Ovaj
test je napravljen za mjerenje intelektualnih sposobnosti kolske djece kako bi ih se moglo
klasificirati i staviti u zasebne razrede. Cilj testa bio je zamijeniti osobne i esto pristrane
evaluacije aka od strane njihovih nastavnika. Bineov test u stvari ne daje uvid u samu
inteligenciju aka nego vie u njihove kolske sposobnosti.
Klju Bineovog pristupa bio je kvantifikacija akog znanja. Testiralo se djecu
razliitih dobi. Prosjek poena bi se izraunao za svaku ivotnu dob. Zatim bi individualne
rezultate usporedili sa rezultatima prosjeka. Potom bi zbrojili poene i zakljuili da normalno
dijete od 5 godina treba dobiti izmeu 80 i 100 poena. Dijete od 8 godina izmeu 130 i 150,
dijete od 11 godina izmeu 180 i 200. Naravno da je to nelogino. No rtve ovog testa bila su
djeca doseljenika u ameriku u prvoj polovici dvadesetog stoljea, koji su imali potekoa sa
jezikom i kulturom, a ista stvar je bila i sa stotinama tisua regruta izmeu dva svjetska rata.
Cilj testa bio je staviti neki red u kaotino drutvo. Jeftinim testom moglo se ipak procijeniti
tko je bolji za kakav posao, na koga se moe raunati itd. Takoer je bilo potrebno ustanoviti
da li boja koe utjee na intelektualne sposobnosti. U Americi se previe vjerovalo da su crnci
inferiorna rasa a isto se vjerovalo i za doseljenike posebno iz slavenskih zemalja.
Kvocijent inteligencije
Tisuu devetsto i esnaeste godine, Luis Turman sa sveuilita Standford adaptirao je
Bineov test prilagoavajui ga kolskoj djeci. Nova verzija bila je poznata kao Standford-Bine
test inteligencije. Predviene su nove mjere za utvrivanje kvocijenta inteligencije. Formula je
bila ova. Zbroj poena mentalne sposobnosti kroz dob puta 100. Dakle broj zadobivenih poena
na testu, dijelio bih se s brojem godina djeteta te pomnoio sa sto. Tako imamo ove brojeve:
78

10 (sakupljenih poena) kroz 8 (tj. godina djeteta) puta sto, to iznosi 125. Drugim rijeima to
znai dijete je na testu dobilo onoliko poena koliko je predvieno za dob od osam godina i
njegov kvocijent inteligencije odgovara prosjeku to je 125.
Ovaj test je najednom postao norma inteligencije i sposobnosti. Dapae poelo se
vjerovati da test obuhvaa sve unutarnje intelektualne sposobnosti.
Tisuu devetsto trideset i devete godine, psiholog David Wexler napravio je novi test
ne-verbalnih pojmova kako bi se eliminirao problem emigranata i onih koji nisu bili u velikoj
kontroli jezika. Uz verbalne upite davao bi djeci i crtee ili slike. Djeca su trebala poredati
slike u logikom slijedu.
Ovaj test se neprestano dopunjuje i adaptira, tako da je danas ova vrsta testiranja
postala neizbjena. Vie od tri milijuna Amerikanaca polae ovaj test svake godine. Psiholoko
testiranje je u Americi postao veliki biznis. Na tisue psihologa se danas bavi mjerenjima
inteligencije. No pitanje je da li ti psiholozi doista rade ono to bi trebali. Pitanje je u kojoj
mjeri test ima svoju vrijednost za ispitanika?
Psiholog William Banks sa sveuilita Harward pokuava objasniti smisao i ulogu
psiholokog testiranja. Njegove teze su slijedee: Ponajprije treba biti siguran da je test valjan
a to znai da se njime mogu izmjeriti sve stvari od interesa. Ako se testom eli predvidjeti da
li netko ima anse biti dobar ak, onda taj test mora mjeriti iskljuivo kolske sposobnosti.
Ako se eli vidjeti da li je netko u stanju raditi posao za koji se kandidira, onda taj test mora
mjeriti praktine sposobnosti ispitanika. Drugi princip je da test mora biti pouzdan a to znai
da bi isti subjekt pri svakom uzimanju tog testa bio u stanju dobiti gotovo identian broj
poena. Tree, veliku panju treba posvetiti standardiziranju testa to znai odrediti tona
pravila koja se ne mogu mijenjati iz sluaja u sluaj.
No potrebno je takoer ustanoviti da li se ovi testovi koriste u prave svrhe ili se mogu i
zloupotrebljavati. Sam Binet i mnogi drugi su prieljkovali da test inteligencije bude neovisni i
pravedni kriterij ake sposobnosti. U Americi su ti testovi doli na glas kao demokratsko
sredstvo u procjenjivanju ljudske inteligencije bez obzira na spol, rasu, nacionalnost ili vjersku
pripadnost ili vanjski izgled. Meutim ovi ciljevi esto ne dou do izraaja.
Pouzdanost testa inteligencije
Nijedno podruje psihologije nije ovoliko moralno korumpirano kao podruje
testiranja inteligencije. Naime rezultati testa, koji ne moraju uvijek biti toni, opeauju osobu
za cijeli ivot. Koji puta se dogodi da rezultati testa pokazuju da odreena osoba nije u stanju
obavljati neki intelektualni posao, iako to u praksi ne mora biti istina. Naime dogaa se da
79

odreeni testovi ne uzimaju u obzir sve okolnosti.

Pokazalo se na primjer da ameriki

policajci razliitih rasa dobivaju razliiti broj poena na testovima inteligencije dok im se testira
sposobnost za izvravanje nekog zadatka. Pokazalo se da recimo crni policajci na odreene
zadatke gledaju drugaije nego li na njega gledaju bijelci ili hispanici. Openito postoje
predrasude glede inteligencije i sposobnosti kad su u pitanju: spol osobe, dob ili pak rasa.
Psiholog Klod Still prouava u kojoj mjeri se etiketiranje i stereotipi odraava na
sposobnosti osoba u ovim testovima. On ovaj fenomen naziva potekoom stereotipa.
To je potekoa koja je povezana sa okolinom u kojoj pojedinac ivi, mogunost da e
vas procjenjivati prema identitetu, bilo nacionalnom, vjerskom, spolnom ili godinama starosti.
Ne trebamo vjerovati u stereotipe jer esto ne odgovaraju istini. Za primjer uzmimo ene koje
izlaze na test.
U naem drutvu je prisutno mnotvo stereotipa, jedan od njih je da su ene ograniene
kad trebaju rjeavati matematike probleme. I taj tip stereotipa uistinu predstavlja psiholoki
problem. Kad ene polau taj test neke od njih ve u sebi imaju strah da ga nee poloiti, dok
se mukarac ve pri samom poetku moe osjeati samouvjerenije jer je u njegovoj svijesti
prisutan taj stereotip. Kako se ovo pokuava eliminirati? Pa tako to se prije uzimanja testa
ljudima objasni da ovaj test ne mjeri ogranienje osobe nego njene mogunosti. Nakon dobrih
objanjenja psihologa prije testa, rezultat je taj da ene rjeavaju test isto, a u nekim
sluajevima i bolje nego li muki.
Binet je vjerovao da je inteligencija dinamiki kognitivni proces, ali na alost mnogi
mjerai inteligencije su na nju gledali kao na jednostrani potencijal koji je u stanju predvidjeti
akademski i profesionalni domet.
U posljednjih nekoliko godina kognitivni psiholozi poput profesora Howarda Gardnera
nude nam nove perspektive u pogledu inteligencije.
Vrste inteligencije
Pogled na inteligenciju je dosta jednostran ako ga se promatra kroz IQ testiranje
(testiranje kvocijenta inteligencije). On razlikuje sedam vrsta inteligencije koje bi testovi trebali
uzeti u obzir.
Prva vrsta inteligencije je lingvistika inteligencija, sposobnost koju u lingvistikom
smislu posjeduju pjesnici, pisci ili govornici.
Druga vrsta inteligencije je psiholoko matematika inteligencija. To je uglavnom
kolska inteligencija koja ukljuuje logiku, matematiki nain razmiljanja.

80

Trea vrsta inteligencije je glazbena inteligencija, etvrta inteligencija orijentacije u

prostoru, peta koja ukljuuje sposobnost sagledavanja itavog svijeta i podudarnih realnosti.
Potom postoji inteligencija koja ukljuuje harmoniju tjelesnih izraaja, koritenje tijela
u rjeavanju problema (ono to bismo mi zvali praktinom ili primijenjenom inteligencijom).
Razlikujemo dvije vrste osobne inteligencije. Interpersonalna inteligencija koja
obuhvaa razumijevanje ljudi oko nas, i osobna takozvana intra inteligencija koja je u sklopu
inteligencije linosti. To znai posjedovanje sposobnosti dubokog razumijevanja svega onoga
to se u nama dogaa. Inteligencija koja se bavi pitanjima bitka, pitanjima poput onih tko sam,
koje sklonosti imam, koje i kakve su mi potrebe.
Dakle sve ono to posjeduje osoba koju zovemo pametnom i lukavom. Svih ovih
sedam vrsta inteligencije treba uzeti u obzir da bi se dolo do jedne realnije vrijednosti
kvocijenta inteligencije. Veinu od nabrojenih inteligencija i sposobnosti dananji test za
mjerenje inteligencije ne uzima u obzir. Stoga tipino mjerenje kvocijenta inteligencije nee
imati neku svijetlu budunost.
Psiholog Robert Sternberg sa sveuilita Yale, studira fenomen praktine inteligencije.
Primjer praktine inteligencije je da ste se u stanju snai prenatrpanim ulicama kao u
kompliciranoj gradskoj situaciji. Pretpostavimo da ste trebali poi do fakulteta. Postoji
nekoliko alternativnih prilaza. Osoba sa veom praktinom inteligencijom biti e u stanju brzo
shvatiti koji je najblii put do faksa.
Sternberg je nedavno izradio specifian test kojim se mjere praktine sposobnosti
orijentacione inteligencije. Subjekti moraju rjeavati zadatke poput tog kako se orijentirati
izmeu dva mjesta na karti.
Ustanovili smo, navodi Sternberg, da postoji vrlo mala korelacija izmeu praktinog
aspekta inteligencije i aspekta potrebnog za akademska dostignua, koji je obino standard u
testovima kvocijenta inteligencije. Dakle itekako je mogue da su neki ljudi odlini u testu
praktine inteligencije a loi u testovima koji predviaju akademske sposobnosti. Na
inteligenciju treba gledati kao na dar sposobnosti prilagoavanja postojeim uvjetima ivota.
Shvatili smo da normativni test kojim se mjeri kvocijent inteligencije nije dovoljan da bi se
njime svrstavalo ljude u kategorije inteligentnijih ili manje inteligentniji. Poznato nam je i to da
garancija ocjena na fakultetu ili bilo kojoj koli nije garancija kasnijeg praktinog uspjeha u
ivotu. Mnogi ljudi istiu da tek nakon fakulteta naue raditi svoj posao. Dakle nije toliko
vana inteligencija po sebi, nego iskustvo i praktine sklonosti ljudi. Stoga psiholozi rade na

81

izradi testova za pojedina zanimanja, ve prema tome kakva je orijentacija osobe koju se
testira. Jednu vrstu testa treba imati za trgovce, drugu za matematiare, treu za lijenike, itd.
Neurolozi takoer primjenjuju svoju vrstu testova inteligencije. Njihovi testovi imaju
za cilj mimoii inteligenciju i praktinost i zadrati se jedino na kapacitetima mozga. Koristei
posebni instrument koji mjeri odreene valove mozga, znanstvenici su u stanju mjeriti
reagiranje mozga na odreene podraaje. Snimci elektro-encefalograma koji registriraju valove
mozga zvane P-300 izvanredno su dobra mjera za reakcije mozga. Teorija je ova. Mozak
pametnije osobe e pokazivati manji intenzitet vala P 300 tijekom vremena jer se u stanju bre
prilagoditi na podraaje i u stanju je bre apsorbirati nove podraaje. Meutim ova teorija jo
uvijek nije objeruke prihvaena u svijetu znanosti jer o podraajima i reakcijama mozga ne
znamo previe i nikada nismo u stanju definirati sve uzroke podraaja ili pak reagiranja mozga.
I na kraju, bez obzira koliko su svi dosadanji testovi realni pokazatelj inteligencije,
jedna stvar je ipak sigurna. Ljudi se razlikuju. Razlike su vidljive i mjerljive, no nai zakljuci
esto ne moraju biti toni.

82

PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUIVANJA

Uzroci iracionalnosti
Svakog dana donosimo odluke, od onih poslovnih pa do elementarnih, kad na primjer
odluimo jesti. Bez obzira kako je ivot nesiguran mi uvijek moramo nastupati odrjeito, pa
ak i u situacijama kad moramo nekoga zaposliti da za nas donosi odluke. I pravo govorei
gotovo da smo zadovoljni sobom, dobro mi to radimo zar ne? Meutim sve bi bilo dobro kad
ne bi bilo psihologa koji nam pomau stvari zakomplicirati. Vei dio psiholokih istraivanja
stavlja u pitanje racionalnost i mudrost koje stoje iza naih odluka.
Tradicionalno znanstvenici navode dva razloga zbog kojih su ljudi skloni iracionalnosti.
Prvi je pod utjecajem mase, kad je pojedinac dio rulje, u tom sluaju pojedinac nije u stanju
neovisno misliti. U ekstremnim sluajevima psihologija mase jednaka je histeriji.
Druga teorija koja potjee od Freuda i njegovih pristaa istie da ljudi prestaju biti
racionalni i postaju slini ivotinjama kada se povedu za primitivnim potrebama koje
zahtijevaju neposredno zadovoljstvo. Misli se prvenstveno na seksualni nagon i agresivnost.
Po Freudu, zadaa drutva je staviti pod kontrolu te ivotinjske nagone, a drutvo to i ini
preko uvoenja odgovarajuih pravila ponaanja.
Dananji kognitivni i socijalni psiholozi istrauju korijene iracionalnosti ili mentalnog
zakazivanja u samom procesu misli. Kada sistematski nain miljenja zakae u prosuivanju,
taj proces se naziva kognitivnom iluzijom. U biti to znai da neki ljudi jednostavno u procesu
miljenja koriste odreene mentalne strategije razliite od strategija koje koriste oni koje
nazivamo mudrima.
U stvari ljudska iracionalnost i glupe odluke su odrezane od istog platna iz koga se,
govorei simbolino, kroji ljudska racionalnost i pametne odluke. Kako se to dogaa?
Amos Tevreski sa sveuilita Standford i Daniel Toubmam sa sveuilita Kalifornije
dvojica su vodeih strunjaka koji se bave pitanjem kako dolazi do neloginih izbora u
odluivanju.
Oni istiu da postoje dva pristupa studiju o donoenju odluka. Jedan je normativni
pristup, kojim se analiziraju naini kako bismo trebali donositi odluke i ispituje se bit stvaranja
racionalnih odluka. Drugi pristup, koji je deskriptivan, dakle opisan, usredotoen je na pitanja
procesa donoenja odluka.

83

Kada se ljude testira onda se vidi da i pored toga to je njihova intuicija esto ispravna,
ipak se otkriva da su ti ljudi esto sistematski u krivu. Mi na primjer, koristimo vrlo
jednostavna pitanja o kojima ljudi ve imaju predodbu. I tako usporeujemo naine na koje
pojedinci razmiljaju dok rjeavaju neki problem.
Predoiti u vam primjer nekih odgovora u jednom istraivanju, na upite koji se
odnose na donoenje odluka. Da li ima vie rijei koje poinju sa slovom K ili vie rijei u
kojima slovo K dolazi na treem mjestu?
Veina ljudi je sklona odgovoriti da ma vie onih rijei koji poinju sa slovom K.
Drugo pitanje je bilo formulirano ovako. Zamislite da trebate provesti mjesec dana na
srednjem istoku. to vas vie brine: da ete imati prometnu nezgodu ili da e vas zarobiti
teroristi?
I na jedno i na drugo pitanje veina subjekata je odgovorila krivo. Ponajprije daleko
vie je rijei u kojima je slovo K na treem mjestu, nego li onih koje poinju sa slovom K.
Drugo na bliskom istoku je daleko realnija opasnost od prometnih nesrea nego li od
terorizma. Odgovori na ova pitanja objanjavaju centralni princip koga ljudi koriste prilikom
prosuivanja u situacijama kad im je predoen nesigurni, odnosno dovoljno nepoznati uvjet.
Jasno je da ljudi ne znaju koliko rijei poinje sa slovom K za razliku od onih koji K imaju na
treem mjestu. No zamislimo proces koji se u nama odvija kad trebamo na ovakvo to
odgovoriti. Mi prvo pokuavamo zamisliti rijei koje poinju sa slovom K, i samim tim, jer
onih drugih se ne moemo lako sjetiti, odluujemo se za varijantu koja nam je blia i lake
zamisliva. to se drugog primjera tie, esto sluamo o terorizmu na bliskom istoku. Ukoliko
su nam to najprisutnije informacije, a pretpostavimo da malo znamo to se u tim zemljama
dogaa na internom planu, onda emo svoj zakljuak donijeti na osnovu prvih impresija koje
nam dou na pamet.
Slijedei primjer nam pokazuje kako ljudi dolaze do zakljuka na temelju evidencije.
Linda ima 31. godinu. Neudana je i vrlo inteligentna. Diplomirala je filozofiju. Lijepo se i
ukusno odijeva. Kao student bila je vrlo aktivna u pokretu protiv diskriminacije i esto je
sudjelovala u anti-nuklearnim demonstracijama. Na temelju ovih informacija, subjekti su
trebali opisati Lindu, pogoditi njeno sadanje zanimanje i pretpostaviti ime se u slobodno
vrijeme bavi. Veina je odgovorila da Linda radi na alteru u banci i da je aktivni feminist. Sad
je pitanje kako ljudi dolaze do ovakvog zakljuka. Naime, ljudi poveu nepoznatu osobu sa
nekom sebi poznatom i onda mataju. Prema opisima Lindina izgleda studenti su procijenili
da bi ona mogla biti kakva slubenica u banci, a zahvaljujui dobivenim informacijama o
84

njenom studentskom ivotu pretpostavili su da je i dalje nekakav aktivist. Budui da nije udana
onda su ljudi skloni misliti da je nekakav mukomrzac. Dakle ljudi u svojoj glavi ve imaju
model odreenog tipa osobe i onda donose sud vjerojatnosti. I naravno esto se dogodi da
ovakva prosudba nije ispravna. Zato?

Zato jer su ovakve prosudbe protivne temeljnim

principima logike.
Znanstvenici su postavili jo jedno pitanje? Da li je rijeka Dunav dua ili kraa od 700
km. Potom su pitali drugu grupu da pogaa koliko je rijeka Dunav duga, a treu grupu su
pitali da li je rijeka Dunav dua ili kraa od 3000 km.
Na prvo pitanje gdje se zadalo 700 kilometara kao granica, prosjean odgovor je bio
1400 km. Na drugo pitanje da li je rijeka dua ili kraa od 3000. km, prosjean odgovor je bio
950. km a u biti stvarna duina rijeke Dunav je 2897. km.
Odgovori gdje ljudi pokuavaju od prenisko ponuenog broja povisiti ili od previe
ponuenog broja sniziti kilometrau, nazivaju se odgovori po principu efekta sigurnosti. Iako
koji puta nemamo tonu informaciju po nekoj intuiciji shvaamo da istina treba biti negdje u
sredini. Efekt sigurnosti se ne odnosi samo na brojeve nego i na mnoge druge ivotne situacije.
Opi psiholoki princip ovdje je ovaj. Ako imamo informaciju ili utisak o neemu, bez
obzira koliko je taj utisak toan ili ne, on ipak ima odreenu teinu po kojoj se ravnamo. Ako
o nekoj osobi imamo svoje miljenje i onda nam dou drugi nabacujui se protiv nje drvljem i
kamenjem, mi emo jo dugo u sebi drati svoje prve impresije o toj osobi i dugo e nam
trebati da se u potpunosti razoaramo.
Na posljednji primjer odnosi se na podruje rizinog izbora.
Zamislite da ste kockar. Imate izbor. Pred vama je 85-postotna ansa da dobijete
tisuu kuna ili imate stopostotnu ansu da dobijete 85. kuna. Veina ljudi se opredjeljuje za
opciju sigurnih 85. kuna. Ovaj princip je poznat pod imenom averzije prema riziku.
Ali pretpostavimo da imate stopostotnu ansu izgubiti 100. kuna ili 85. posto anse
izgubiti sto kuna. Svi ispitanici bi se odluili za 85-postotnu ansu da izgube 100. kuna.
to nam ovo kae? Naime u odreenim nepoznatim uvjetima ne bismo previe smjeli
vjerovati svojoj intuiciji. U takvim situacijama ljudi imaju tendenciju praviti greke. I u svim
ovim situacijama gdje nas prvotni impuls zanese, trebalo bi zastati i malo razmisliti.
Postoje i drugi psiholoki faktori koji utjeu na nae prosuivanje. Na primjer, postoji
takozvani crveni faktor u situacijama kad su rizici nepoznati i katastrofalni, ljudi imaju
tendenciju doivljavati ih daleko snanijima nego li bi doivjeli rizike o kojima imamo iskustva.
Moe nas jako plaiti rizik od nuklearne katastrofe. Meutim esto zaboravljamo da jedan
85

obini nepaljivi prijelaz ulice za nas osobno moe biti daleko katastrofalniji od mogue
nuklearne katastrofe o kojoj nemamo nikakvog iskustva.
Grupno donoenje odluka
A to ako odluke ili prosudbe donosimo grupno? to ako vjerujemo da je naa grupa
najpametnija i najkompetentija za donoenje odluke o nekoj stvari.
Tisuu devetsto i ezdesete godine, ameriki predsjednik John Kenedi naredio je
pogubnu invaziju na Bay of Pigs (zaljev svinja). Fidel Kastro i njegova vlada uspjeli su suzbiti
invaziju koju su predvodili Amerikanci. I to je bio strahoviti udar na vladu predsjednika
Kenedija.
Psiholog Irwing James, studirao je snimke sa sastanaka kabineta predsjednikove vlade
na kojima je donoena odluka o invaziji Kube. I u tim primjerima je pronaao sluajeve
poremeenog prosuivanja koje naziva grupnim miljenjem.
ini se da je u ovoj odluci, pravilo dominantne odluke sauvalo harmoniju u grupi po
principu neka se nitko ne protivi i neka nitko ne uzburkava vode. U grupi je bio nepoeljan
svaki onaj koji je elio postavljati kritina pitanja. I ovo nas upuuje na jednu od glavnih
simptoma grupnog miljenja, a to je samocenzura sumnji. A drugi simptom je osjeaj
jednodunosti u grupi utemeljen na pretpostavci da utnja znai slaganje. Prisutni su i drugi
simptomi kao na primjer iluzija nepovredivosti i nepogreivosti. Naime lanovi
predsjednikovog kabineta u ovom sluaju su vjerojatno polazili od pretpostavke da je problem
ozbiljan, ali da su oni dovoljno moni i dovoljno pametni, te da e oni uspjeti i u onim
situacijama u kojima obini smrtnici ne bi uspjeli. Dodatni simptom koga psiholozi nazivaju
simptomom intelektualne nadmoi, takoer je bio ovdje prisutan. Grupa je naime osjeala da je
ona odabrana, struna i da je to grupa eksperta koja je u stanju zadrati svaku informaciju koja
bi eventualno mogla dovesti do poremeaja jednodunosti. Ovdje je prisutan jo jedan
simptom a taj je da svi lanovi ovakvih visokih grupa zamiljaju da moraju predsjednika
potedjeti od loih vijesti ili vijesti koje se moda predsjedniku ne bi svidjele.
Grupno miljenje se moe izbjei. Kako?
Jedan od naina zatite od grupnog miljenja je i taj da bi svaka grupa morala imati
takozvanog avoljeg advokata, koga bi voa grupe morao pronai kako grupa ne bi izgubila
osjeaj za realnost. Trebalo bi uvijek pozvati eksperte na sastanke i ohrabriti ih da sasvim
slobodno govore svoje miljenje.

86

Nismo u stanju pobjei od odluivanja ali bismo mogli eliminirati neke od pogreaka
koje doprinose loim odlukama. Stoga je razvijena jedna od novijih grana psihologije a to je
psihologija pregovora. Cilj ove grane psihologije je eliminirati mogue fatalne posljedice loih
odluka.
U posljednje vrijeme psiholozi studiraju pitanje zato pregovori ne uspijevaju i kako bi
se proces pregovora mogao poboljati na korist sviju strana.
Max Bazerman je izdvojio pet najeih kognitivnih pogreaka koje prave
pregovarai. Prvo pregovarai ne uzimaju u obzir prosudbe druge strane. Druga pogreka se
sastoji u neracionalnom poveanju zahtijeva u odnosu na prethodno dogovorenu stvar, tree,
pregovarai esto imaju preuski okvir u kome sagledavaju perspektivu dobitka, etvrto pregovarai imaju preveliko samouvjerenje da e upravo oni postii ono to ele u delikatnim
situacijama i peto, pregovarai pregovorima pristupaju sa minimalnim manirama uz ponaanje
ja pobjeujem ti gubi ili obratno.
Proces donoenja odluke
Psiholoka pria procesa donoenja odluka nije zavrena sa inom stvaranja odluke.
Taj proces potie itav niz drugih procesa, posebno ako stvari nisu iste. Katkada odluimo
napraviti neto to je u suprotnosti sa naim uvjerenjima ili osjeajima ili pak moralnim
vrednotama. U takvim sluajevima javlja se stanje kognitivne disonance (nesklada), napetosti
izmeu onoga to mislimo i osjeamo, i onoga to radimo. Kada napetost postane znaajna,
onda imamo potrebu smanjenja te napetosti a to inimo na nekoliko naina. Moemo
promijeniti nain na koji mislimo o nekoj odluci ili promijeniti nain na koji drugi misle o naoj
odluci, tako da nas drugi ponu podravati. Ili moemo promijeniti neke aspekte svog
ponaanja kako bi naa odluka vie pristajala naem karakteru. Drugim rijeima pokuavamo
smanjiti nesklad izmeu naina naeg reagiranja i naina na koji mislimo da trebamo reagirati.
Sredinom 1950.tih godina Leon Festinger je zapoeo klasini studij u kome su studenti
trebali odgovarati ne jedan izvanredno dosadan test. Psiholog je podijelio studente u dvije
grupe. Sudionicima prve grupe podijelio je po dvadeset dolara da pred drugim psihologom
lau kako im je test strano interesantan. Sudionicima druge grupe ponuen je po jedan dolar
kao nagrada za istu vrstu laganja. Dogodilo se to da sudionici kojima je ponuena mala
nagrada, jedan dolar, za laganje jednostavno nisu mogli odoljeti a da ne kau da je test
dosadan. Oni su u biti doli do ove odluke da bi smanjili nesklad - disonancu - izmeu
nametnute sugestije i svoje vlastite prosudbe. Nagrada je bila premalena da bi se stvarao
87

nesklad u savjesti. Studenti kojima je pak ponuena nagrada u iznosu od dvadeset dolara ( u
pedesetim godinama to i nije bio mali novac), s lakoom su lagali, jer im je ponuena suma
koja je bila dostatna motivacija. Opravdali su in laganja time to su sebe uvjerili da su plaeni
da lau.
Neki teoretiari e ustvrditi da e osobe kojima se vie plati imati veu motivaciju. I
zato ima neto istine u izreci da svaki ovjek ima svoju cijenu, koja dodue znatno varira u
iznosu.

88

MOTIVACIJA I UVSTVA (EMOCIJE)

Kad gledamo maratonske trke, divimo se dok se posljednji trkai dovlae prema cilju.
Premda su postigli neugodno sporo vrijeme, ipak idu dalje, odluni da e zavriti trku. Utrka
je izgubljena i to gadno izgubljena, ali to nije zaustavilo trkae da se i dalje kreu prema
zavrnoj crti.
Psiholoki termin "motivacija" dolazi od latinske rijei movere - kretati se. Motivacija
je opi termin za sve fizike i psiholoke procese koji zapoinju neko ponaanje odravaju ga i
zaustavljaju. Ona je dio objanjenja zbog ega trkai ostaju u igri, kada bi veina nas odustala.
elimo znati to motivira ljude da ine dobra djela i to ih natjera da ine zlo! Kada psiholozi
studiraju motivaciju prvo gledaju razloge ponaanja, pokuavajui odvojiti razloge ponaanja
koji dolaze iz okolia, od onih koji dolaze od same osobe. Na primjer motivacija za jedan in
agresije moe biti rezultat politikih faktora, ili moe biti pod utjecajem vruine, neprijateljske
mase. Sve ovo su faktori iz okolia. Agresija moe takoer biti prouzroena faktorima unutar
osobe - internim faktorima; psiholokim faktorima - poput neprijateljstva ili frustracije, ili
fizikim razlozima kao npr. poremeajima u mozgu. Meutim bez obzira na faktore, rezultat
je pokret, akcija.
Prema tome kada psiholozi prouavaju to motivira organizme, oni u stvari prouavaju
zbog ega organizmi funkcioniraju- zbog ega se kreu prema nekim stvarima a izbjegavaju ili
ignoriraju druge. Kada se ne moemo prestati kretati prema neemu, imamo adikciju koja
dominira naim ostalim djelovanjem. Motivira nas snana elja. A kad imamo neprirodnu
averziju prema neemu, radi se o fobiji. Motivirani smo silnim strahom. Izmeu ova dva
ekstrema lei struja motivacije koja oblikuje tok naeg svakodnevnog ivota: motivacije koje
se stalno reflektiraju u naem izboru kako djelovati, u intenzitetu onog to inimo, i u
ustrajnosti naeg djelovanja. Na primjer, veina ivih stvorova je motivirana iznad svega da
preivi. Oni daju prioritet onim akcijama koje ih odravaju ili tite. One ih vre sa velikim
intenzitetom i zadravaju ponaanje koje im daje maksimalnu mogunost preivljavanja.
Evolucija je oduvijek na strani onih koji su vrsto motivirani da preive, koji se kreu prema
onome to im je potrebno, a ostavljaju ono to im prijeti ili im se suprostavlja. Obino smo
motivirani da dobijemo ono to je ugodno, a da izbjegnemo ono to je bolno. Ovo je vrlo
jednostavan i u mnogo sluajeva vrlo uspjean mehanizam opstanka. Meutim kultura, obitelj i
osobno iskustvo takoer odreuju to je poeljno a to nije. Kad ugodne stvari na nas imaju
lo uinak, kao npr. puenje, alkohol ili droge, rezultat je negativan, i obratno, mukotrpne
89

stvari poput tekog uenja imaju pozitivne rezultate. U stvari u ivotu se esto susreemo sa
sukobom, sa osnovnom motivacijom traenja zadovoljstva u ogranienjima u drutvu koje nas
upuuje da sami sebe obuzdavamo. Vitalni dio razvoja u veini drutava ukljuuje odgoj o
tome kako kod mladih ljudi odstraniti napetost izmeu elje i obuzdavanja. Meutim da li elja
ikada nestaje? Sigmund Freud misli da ne. "elja nikada ne iezava" kae Freud, bez obzira
koliko je jako suzdravanje. Freud je analizirao ponaanje - u smislu osnovne nesvjesne
motivacije, procesa koji je duboko skriven u podsvijesti. Prema Freudu postoje dvije osnovne
motivacije koje se moraju obuzdati: naa motivacije kao djece da traimo seksualno
zadovoljstvo ili ugodan fiziki kontakt, i naa motivacija da izrazimo agresivne nasilne elje
protiv onih koji su se suprostavili naoj tenji za uitkom. Meutim, tvrdi Freud, bez obzira
koliko suzbijamo ove osnovne instinkte, oni uvijek nau naina da uu u nau svijest. Nae
skrivene elje otkrivaju se i oituju kao anksioznosti, lapsuzi linguae, snovi i fantazije. Freud je
imao prilino negativan, restriktivan pogled na motivaciju na osnovu svog vlastitog iskustva i
iskustva njegovih neurotinih pacijenata. Kasnije su teoretiari, kao npr. Carl Rogers, i
Abraham Maslow dali pozitivniju dimenziju studiji psiholoke motivacije sa fokusom na
normalne zdrave ljude i uzajamni utjecaj izmeu ljudske prirode i drutva. Nakon to su nae
osnovne potrebe zadovoljene, Maslow vjeruje da nas motivira potreba za povezivanjem s
drugima i za potovanjem. ini se da postoji hijerarhija potreba koja dominira motivacijom
osobe. Nakon to je svaki stupanj adekvatno zadovoljen, vie potrebe zauzimaju panju i
napor osobe.
Motivacija
Svi se mi gotovo svakodnevno pitamo zato se ponaamo ba na odreeni nain i zato
to ine nai blinji. Zato netko usprkos brojnim zaprekama ustraje u onom to je zapoeo, a
drugi vrlo brzo odustaje? Kada sebi ili drugima postavljamo takva pitanja, mi zapravo
postavljamo pitanja o motivaciji, sili koja pobuuje i odrava ponaanje usmjereno prema
nekom cilju. Psiholozi esto opisuju motivaciju zajedno s emocijama, jer nas i uvstva mogu
motivirati da se ponaamo na odreeni nain, kao npr. srdba da viemo, ljubav da grlimo, a
strah da bjeimo. Motivacija je pretpostavljeni proces u ivom biu koji to ivo bie pokree
prema odreenom cilju. Na motivaciju, kao i uvstvene doivljaje utjeu razliiti imbenici, od
kojih su glavni bioloki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline. Primjerice, nain na koji
se hranimo odreen je kombinacijom tjelesnog osjeta gladi, koji je uzrokovan potrebom
organizma za hranom (bioloki faktor), naom preferencijom za odreenu vrstu hrane (faktor
90

uenja) i naim znanjem o hranjivosti razliitih vrsta hrane (kognitivni faktor). Meutim, vrlo
privlana hrana ili neko jelo koje osobito volimo, moe nas potaknuti na hranjenje i kada
nismo gladni (poticaj iz okoline). Gotovo uvijek kada se pitamo zato se ljudi ponaaju ba na
odreeni nain moramo razmotriti sve tri determinante motivacije.
Ljudske potrebe i motivi
Svi mi nastojimo protumaiti svoje i tue ponaanje i razumjeti to nas i nae blinje
pokree na odreene akcije. U dugoj povijesti ljudskog roda postoje najrazliitija vjerovanja o
uzrocima ljudskog ponaanja, kao i iscrpne filozofske rasprave o slobodnoj volji, koja ljudima
omoguuje da sami odluuju to e initi ili ne initi. Ljudsko se ponaanje tumailo utjecajem
nadnaravnih sila, kretanjem zvijezda, okolnostima u kojima ive, naslijeenim osobinama.
Razvoj prirodnih znanosti, posebice biologije i zoologije, utjecao je i na tumaenja ljudskog
ponaanja, koje se, analogijom s ponaanjem ivotinja, pokuavalo protumaiti uroenim
instinktima. Instinkti su naslijeeni, kompleksni oblici ponaanja, tipini za odreenu vrstu
ivih bia. Instinktivno ponaanje obino ukljuuje itav lanac ponaanja, npr. graenje
gnijezda ptica, ili pletenje mree pauka. Instinktivna sekvenca ponaanja ne mijenja se u
promijenjenim okolnim uvjetima, ve se uvijek zbiva istim redoslijedom i na isti nain. Kako je,
meutim, ljudsko ponaanje izvanredno raznoliko i prilagodljivo i stanjima u organizmu i
okolnim uvjetima, ne moemo ga tumaiti uroenim instinktima. Instinktivistiko tumaenje
ljudskog ponaanja odralo se, na primjer u Freudovoj psihoanalitikoj teoriji i u
svakodnevnom govoru. Katkada, kad ne znamo tono na emu se osniva na dojam o nekoj
osobi ili nekoj situaciji, kaemo: "Instinktivno sam znao da je tako" ili "Instinktivno sam to
uinio." Takva je upotreba pojma "instinkt", dakako, pogrena, jer nije posrijedi instinktivan,
ve intuitivan dojam ili reakcija. Suvremena psihologija tumai ljudsko ponaanje uroenim i
steenim potrebama i motivima, te vanjskim poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti
ljudsko ponaanje. Uroene potrebe (bioloke ili fizioloke) vane su za preivljavanje
organizma. Opisuju se kao fizioloka-stanja deprivacije ili lienosti neeg to je organizmu
nuno za ivot, npr. hrana ili voda. Kada je npr. zbog nedostatka hrane smanjena koliina
eera u krvi, javlja se fizioloka potreba koju doivljavamo kao osjet gladi. Psiholoki aspekt
potrebe je uzbueno, napeto stanje koje aktivira ivo bie da ukloni neravnoteu u organizmu,
tj. potrai hranu. Svaki poremeaj unutarnje ravnotee ili homeostaze potie organizam da se
usmjeri prema odreenom cilju koji e tu neravnoteu ukloniti. Motiv je svaka pobuda koja
usmjerava ovjekovo ponaanje prema odreenom cilju ili ciljevima, odrava to ponaanje i
91

odreuje mu intenzitet. Iako se nazivi "motiv" i "potreba" esto koriste kao sinonimi, to nije
sasvim opravdano, jer potreba, kao stanje lienosti, ne mora nuno ukljuiti i motivacijsko
stanje. To naroito vrijedi za steene potrebe, koje nisu vezane uz preivljavanje, npr. potreba
za udovoljavanjem nekim navikama.
Klasifikacija potreba i motiva
Pokuaji popisivanja ljudskih potreba i motiva uskoro su pokazali da je zapravo
nemogue odrediti to sve moe motivirati ljudsko ponaanje, pa su tako nastali razliiti
pokuaji klasifikacije motiva. Najee se koristi klasifikacija na primarne ili bioloke potrebe i
motive koji potiu organizam da osigura sve to mu je potrebno za preivljavanje (voda,
hrana, zrak...) i sekundarne motive, koji su naueni i razlikuju se od osobe do osobe. Umjesto
naziva "primarni" i "sekundarni" motivi, koriste se i nazivi "fizioloki" i "socijalni" motivi.
Socijalni motivi, npr. potreba za drutvom drugih ljudi, potreba za poloajem u drutvu,
ugledom, slavom i sl., stjeu se uenjem u okruuju obitelji i ire drutvene zajednice. To znai
da e socijalni motivi pojedinca biti manje ili vie usklaeni s drutvenim motivima kulture u
kojoj ivi. Antropoloka istraivanja pokazala su npr. da postoje drutvene zajednice koje
cijene natjecateljski duh, pa veina lanova te zajednice ima potrebu za takmienjem (npr. u
radu, sportu). Drutvene zajednice koje posebno cijene suradnju potiu meu svojim
lanovima potrebu za kooperacijom. To drugim rijeima znai da je drutvena vrijednost
nauenih, steenih potreba i motiva odreena kulturom u kojoj pojedinac ivi. Podjela na
bioloke i socijalne motive nije, meutim, tako jednostavna kao to na prvi pogled izgleda.
Nain zadovoljavanja potreba odreen je u svakoj ljudskoj zajednici drutvenim normama i
standardima. Stoga ljudi u procesu socijalizacije ue doputene i prihvatljive naine
zadovoljavanja svojih potreba. Na taj nain mnoge uroene potrebe, npr. potreba za hranom,
za seksualnim kontaktom i dr., postaju mjeavina naslijeenih i steenih potreba, jer ih
pojedinac moe zadovoljavati samo na odreene, nauene naine. Toj klasifikaciji neki
istraivai dodaju kao posebnu grupu motiva i osobne motive. Osobne potrebe i motivi mogu
proizai iz nekih navika, preferencija pojedinca ili sustava osobnih vrijednosti. Tako npr.
potreba za alkoholom moe postati snaan motiv koji odreuje gotovo cjelokupno ponaanje
ovisnika o alkoholu. Potreba za mirom i tiinom moe motivirati pojedinca da trai samou,
kao to potreba za vjernou ili lojalnou domovini ili nekom idealu moe svojom snagom
nadjaati ak i potrebe vezane za preivljavanje pojedinca. U nekim suvremenim
klasifikacijama ljudskih i ivotinjskih potreba i motiva sve se vee znaenje pridaje znatielji
92

kao posebnom motivu koji ivo bie potie na istraivanje okoline, eksploraciju svijeta oko
sebe. Veina psihologa dri da je znatielja jedan od glavnih ljudskih motiva koji nas tjera da
istraujemo, otkrivamo i tumaimo to se u nama i oko nas dogaa. Ljudi stalno nastoje
uskladiti i uravnoteiti svoju naklonost prema poznatom sa svojom znatieljom koja se
usmjeruje na novo i nepoznato. elja da dotaknemo nove i nepoznate objekte tolika je, da
zapovijed "Ne diraj" ne slijede ni djeca ni posjetioci muzeja ili prodavaonica sa zanimljivim
novim stvarima. Ljudske se potrebe i motivi razlikuju svojom vanou i intenzitetom u danom
asu. Intenzitet motiva odreen je, s jedne strane, stupnjem deprivacije neke fizioloke ili
socijalne potrebe i trajanjem te deprivacije. Ako smo lieni neeg to je vano za nae
preivljavanje, npr. hrane, tada e intenzitet potrebe za hranom rasti u funkciji trajanja te
lienosti. S druge pak strane, intenzitet motiva odreuju i situacijski faktori, npr. blizina cilja
koji e zadovoljiti neku potrebu. to je cilj blii, motivacija da ga postignemo postaje jaa.
Motivacijski ciklus
Mnogi motivi, naroito bioloki uvjetovani, pojavljuju se u ciklusima. Motivacijski
ciklus sastoji se od tri dijela koji se u odreenim vremenskim razmacima ponavljaju. 1. Nastaje
neka tjelesna potreba, npr. za hranom. 2. ivo bie je aktivirano da zadovolji tu potrebu, pa
kree u potragu za hranom. 3. Kad je glad utaena, nestaje potreba za hranom, pa neko
vrijeme taj motiv ne djeluje na ponaanje ivog bia. Cijeli se ciklus obnavlja ponovnom
pojavom potrebe koja aktivira organizam i usmjeruje ga prema cilju koji e je zadovoljiti.
Ciklus, meutim, moe biti potaknut i samim ciljem, npr. privlanom hranom, koja moe
djelovati kao poticaj i kad ne postoji potreba za hranom. Tako prikazan motivacijski ciklus
izgleda kao vrlo jednostavan nain ponaanja, koji e se u pravilnim razmacima javljati uvijek
na manje-vie slian nain. To dodue vrijedi za veinu ivotinjskih vrsta, ali ne i za ljude.
Ljudsko zadovoljavanje i biolokih potreba uvelike je odreeno kulturom u kojoj je pojedinac
odrastao i ivi, pa tako i svaki motivacijski ciklus moe biti promijenjen ili modificiran
utjecajem razliitih inilaca. Jako uvstveno uzbuenje moe npr. na neko vrijeme doslovno
prebrisati osjet gladi, pa kada npr. oekujemo prvi sastanak s nekim tko nas privlai, i ne
mislimo na zadovoljavanje potrebe za hranom. Kultura kojoj pripadamo odreuje uvelike to
jedemo i u ijem drutvu i kada se hranimo. Ljudi se uglavnom hrane onim to postoji u
njihovoj okolini, a ne jedu ono to im neke kulturalne ili religijske norme zabranjuju (npr.
svinjetinu ili meso u dane posta). Socijalni utjecaji na potrebu za hranom toliko su snani, da
se ljudi katkada hrane i kada nisu gladni ili ne jedu, unato snanom osjetu gladi, jer su prema
93

nekim postojeim drutvenim normama npr. predebeli. Snaga motiva ovisi i o istovremenoj
pojavi veeg broja motiva. Ljudska su bia najee viestruko motivirana, pa je njihovo
ponaanje rezultanta djelovanja razliitih motiva. ak i motivi potaknuti fiziolokim potrebama
(npr. potreba za hranom) malo kad se javljaju sasvim izolirani, ve su najee praeni
steenim motivima, poput elje da jedemo u drutvu odreene osobe, ba neku specijalnu
hranu pripremljenu na odreeni nain. Ima ljudi koji e posebno briljivo odabrati i mjesto gdje
e se hraniti (npr. neki vrlo cijenjeni i skupi restoran), kako bi istovremeno mogli zadovoljiti
neki socijalni motiv, poput motiva za drutvenim ugledom. Veina ljudi najprije zadovoljava
vanije i intenzivnije potrebe, a tek onda one manje vane ili manje intenzivne. To znai da je
nae ponaanje najee odreeno potrebom koja je nezadovoljena, a ako ih je vie, onom koja
je za nas bitnija.
Hijerarhija motiva
Ameriki psiholog Abraham Maslow dri da postoji hijerarhija motiva na ijem se dnu
nalaze fizioloke potrebe, kao potreba za hranom, vodom, zrakom, zaklonom. Tek kada su te
potrebe zadovoljene, ovjek se moe okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih potreba, kao
to su potreba da se prui i primi ljubav, potreba za ugledom, samopotovanjem i
ostvarivanjem svih svojih potencijala. Tek kada je ovjek zdrav, siguran, voljen i kompetentan
u onome ime se bavi, moe se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili samoaktualizaciju. Do
samoaktualizacije ljudi dolaze u svojoj potrazi za znanjem, ljepotom, prirodom i ostvarivanjem
svih svojih mogunosti. Iako nema sumnje da su neke ljudske potrebe vanije od drugih ili da
neki motivi imaju prioritet u zadovoljavanju, Maslowljevoj hijerarhiji motiva postavljaju se i
neki prigovori. Tako neki istraivai smatraju da se ljudske potrebe umjesto u obliku piramide
mogu poredati horizontalno, jer ovjek moe istovremeno eljeti i da zadovolji svoje bioloke
potrebe i razumijevanje i ljubav svojih blinjih. Osim toga, redoslijed zadovoljavanja potreba i
nije jednak za sve ljude. Povijest obiluje primjerima portvovanih ljudskih akcija kojima su
pojedinci ugrozili vlastiti ivot da bi pomogli ak i nekoj nepoznatoj osobi. Postoje i pojedinci
kojima su neke "vie" potrebe vanije od "niih", pa su spremni rtvovati svoj ivot za neku
ideju ili vlastitu sliku o sebi. Moda bi stoga bilo najtonije ustvrditi da svatko od nas ima
svoju hijerarhiju motiva koja se za veinu ljudi uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u
toku ivota mijenja i prilagoava dobi i prilikama u kojima ivimo.
Sukob motiva
94

Motivi se, kao i uvstva, esto javljaju zajedno, a katkada su i meusobno suprotni, pa
zadovoljavanje jednog od njih iskljuuje mogunost zadovoljavanja drugoga. U svakom
narodu postoje izreke ili poslovice koje pokazuju da su ljudi znali za sukob motiva i prije
psihologijskih istraivanja. Tako se kod nas, kad netko istovremeno eli dva meusobno
iskljuujua cilja, kae "Ne moe imati i ovce i novce" ili "eli da bude vuk sit i koza cijela."
Razliite mogue sukobe motiva moemo svrstati u etiri grupe. Konflikt istovremenog
privlaenja nastaje kad moramo birati izmeu dva podjednako privlana cilja, npr. izmeu
naklonosti dva momka ili dvije djevojke. To je svakako i najlake rjeiv sukob motiva, jer u
svakom sluaju dobivamo neto to smo i eljeli. Konflikt istovremenog privlaenja i odbijanja
javlja se kad neki cilj ili aktivnost ima istovremeno i pozitivne i negativne strane. Takav se
sukob motiva npr. javlja kad se mladi ili djevojka ele natjecati za neku stipendiju ili neku
ulogu, (npr. na audiciji), a istovremeno sumnjaju u svoje sposobnosti ili strepe od neuspjeha.
Kod ovog konflikta i privlaenje i odbijanje rastu to smo blie cilju, ali je odbijanje obino
intenzivnije. To esto dovodi do odustajanja i udaljavanja od cilja. No sada odbijanje bre
slabi, a privlaenje zadrava svoj intenzitet, tj. pojedinac zaboravlja svoj strah od neuspjeha ili
svoje skromne sposobnosti, ve samo vidi prednosti stipendije ili funkcije za koju se natjee.
To najee uzrokuje ponovno pribliavanje cilju, u kojem sluaju i opet bre raste intenzitet
odbijanja. Zato se taj sukob motiva teko razrjeava. Konflikt istovremenog odbijanja imamo
kad pojedinac mora izabrati "manje od dva zla", tj. odluiti se za jedan od dva nepoeljna cilja
ili aktivnosti. Takav se konflikt esto javlja kod vjernika koje zbog nekog grijeha mui grinja
savjesti, a ne usude se otii na ispovijed. Ili kod osoba koje se boje zubara, a boli ih zub. Kad
se odlue na posjet zubaru, intenzitet straha toliko poraste da gotovo vie i ne osjeaju
zubobolju. Kad odustanu od posjeta zubaru, zubobolja se javlja jo veim intenzitetom, pa se i
taj konflikt, koji neminovno donosi neugodu, teko moe razrijeiti.
Dvostruki konflikt istovremenog privlaenja i odbijanja postoji kada treba izabrati
izmeu dva podjednako privlana i odbojna cilja. Mladi ljudi, koji se jo koluju, esto se nau
u tom konfliktu kad vjeruju da su nali osobu s kojom bi eljeli osnovati brak, a istovremeno
ele zavriti kolovanje i ostvariti profesionalnu karijeru. Oba su cilja istovremeno i privlana i
odbojna: osoba koju su sreli ini im se osobom njihova ivota, ali brak znai odgovornost,
obveze i gubljenje "slobode"; s druge strane studij i profesionalna karijera donose intelektualno
zadovoljstvo, ugled i status u drutvu, ali zahtijevaju veliki trud, samodisciplinu i razliita
odricanja. Pored toga ini se da izbor bilo kojeg od ta dva cilja ujedno oteava ili onemoguuje
postizanje onog drugog. U suvremenom drutvu sukob motiva esto nastaje zbog odreenih
95

karakteristika meuljudskih odnosa, koje ne odgovaraju naim potrebama i eljama. Tako npr.
suvremeno drutvo esto od nas trai da se takmiimo s drugima (od vrtia i kole do radnog
mjesta i rekreacije), iako bi mnogi vie voljeli suradnju umjesto natjecateljstva. U odgoju djece
naglaava se razvoj samostalnosti, pa mnogi mladi ljudi doivljavaju sukob motiva zbog
istovremene elje za samostalnou i potrebe za ovisnou o drugima (roditeljima,
prijateljima). Slino tome, mnogi od nas ele s drugim ljudima ili nekom odreenom osobom
biti bliski i intimni, povjeriti joj svoja uvstva i misli, ali se boje da ih ona ne pozlijedi ili
odbaci. Tako nastaje sukob motiva za intimnou i motiva izolacije i osamljivanja. Sukob ili
konflikt nastaje uvijek unutar nas samih, a nije sukob izmeu nas i okoline (premda ova druga
vrsta sukoba moe biti bilo uzrok ili posljedica naih unutranjih konflikata). Svaki sukob
motiva, pa ak i onaj najbezazleniji, kada smo prisiljeni birati izmeu dva podjednako privlana
cilja, znai nemogunost zadovoljavanja jednog od njih. Nemogunost postizanja odabranog
cilja, bilo da je izazvana konfliktom motiva, preprekama na putu do cilja, pomanjkanjem
sposobnosti pojedinca da ostvari ono to eli ili djelovanjem drugih ljudi, izaziva neugodna
uvstva i doivljaje, koje zovemo frustracija.
Frustracija i stres
Frustracija je stanje uvstvene napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva izazvano
zaprekama ili potekoama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke na
koje nailazimo u naim nastojanjima da ostvarimo nae elje i tenje brojne su i razliite. Sve te
potekoe moemo otprilike podijeliti u vanjske zapreke koje proizlaze iz prirodne ili
drutvene okoline i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom
motiva. Vanjske zapreke mogu biti prirodne nepogode (potres, poplava) ili npr. nestanak
elektrine energije, zbog koje ostajemo zatoeni u dizalu, prisiljeni propustiti neki vaan
sastanak. Unutarnje zapreke mogu biti neke osobine linosti, npr. neodlunost, skromne
sposobnosti ili neki tjelesni nedostaci. Bilo bi, meutim, pogreno zakljuiti da svaki tjelesni
nedostatak ili neka ispod prosjeno razvijena sposobnost nuno uzrokuju frustraciju. Stanje
frustracije najee je izazvano raskorakom izmeu razine tenja ili aspiracija i mogunosti
pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagoena individualnim mogunostima, pojedinac e
najee birati ciljeve koje e moi ostvariti. Tako npr. djevojka izrazito niska rasta nee
eznuti da postane manekenka, niti e mladi krhka zdravlja i slabe tjelesne konstitucije
odabrati sportsku karijeru. Ali osim razliitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da
postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloeni i nizu pritisaka iz okoline,
96

koji nas npr. nagone da u to kraem vremenu to vie uinimo. esto smo suoeni sa
zahtjevima kojima ne moemo udovoljiti, ivimo u buci, zagaenom zraku, zaplaeni
mogunostima razliitih katastrofa koje ne moemo sprijeiti. Svi smo na neki nain sve vie
izloeni stresu, s kojim se, kao i s frustracijom, nosimo na razliite, manje ili vie uspjene
naine. Stres je engleska rije koja oznaava muku, prisilu, nevolju ili pritisak, koji djeluje na
neki materijal ili osobu. U svakodnevnom govoru nazivom stres oznaavamo doivljajno stanje
koje vrlo slii doivljaju frustracije, ali i uzroke i posljedice tog stanja. U psihologiji pod
nazivom stres razumijevamo stanje koje nastaje kada su ljudi suoeni s dogaajima koje
smatraju prijeteima za svoju dobrobit ili koji od njih trae ulaganje posebnih napora kako bi
udovoljili zahtjevima koji se na njih postavljaju. Pritom je za doivljaj stresa odluujue kako
pojedinac procjenjuje svoju ugroenost u odreenoj situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s
tom situacijom nosi. Tzv. primarna procjena odnosi se na znaenje dogaaja ili situacije za
dobrobit pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovi kojih pojedinac
procjenjuje da li je neki dogaaj za njegovu dobrobit: 1. nevaan, 2. pozitivan ili 3. stresan.
Dogaaj procijenjen kao nevaan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno
procijenjeni dogaaji i situacije izazivaju uvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija
procijenjena kao "stresna" moe za pojedinca znaiti: 1. neposrednu opasnost, povredu ili
gubitak, 2. prijetnju ili 3. izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na ve
postojeu situaciju u kojoj je osoba ve npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu.
Procjena prijetnje oznaava anticipirani gubitak ili povredu, koja moe, ali i ne mora nastupiti.
Doivljaj prijetnje ili ugroenosti osniva se na direktnom ili indirektnom, zamiljenom ili
stvarnom znanju o moguoj opasnosti. Treba naglasiti da procjena ugroenosti pojedinca ne
mora biti realistina. Poznato je da se mnogi ljudi ne ele odrei potencijalno opasnih ili
nezdravih navika, poput puenja ili brze vonje. Iako znaju da puenje kodi zdravlju, a brza
vonja moe uzrokovati prometnu nesreu, takvi ljudi sami sebi govore: "To za mene ne
vrijedi." Nerealistina procjena opasnosti moe proizlaziti i iz nedovoljne obavijetenosti o
odreenoj pojavi, ali i iz nesposobnosti pojedinca da se s nekom situacijom nosi. Procjenu
vlastitih sposobnosti i mogunosti savladavanja odreene situacije nazivamo sekundarnom
procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanja poput:" to ova situacija znai za
mene? Je li to opasno, moe li mi koristiti?", sekundarna procjena odgovara na pitanje:" Mogu
li se nositi s tom situacijom?" Ako pojedinac na osnovi sekundarne procjene zakljui da je u
stanju savladati neki zadatak, rijeiti problem ili iskoristiti neku situaciju u svoju korist,
primarna procjena, npr. prijetnje, moe se pretvoriti u izazov. Pojedinac e tada zakljuiti da
97

e uz ulaganje dodatnih napora postii neto korisno ili za sebe povoljno. Kako i zapreke do
cilja koje izazivaju frustraciju mogu ugroziti osobnu dobrobit pojedinca, a trae i ulaganje
dodatnih napora kako bismo ih zaobili ili uklonili. U novije se vrijeme i frustracija smatra
vidom stresa.
Izvori stresa
Unutarnje ili vanjske podraaje, dogaaje ili situacije koje izazivaju stanje stresa
nazivamo stresorima. Postoje razliite klasifikacije stresora na osnovi njihova trajanja (npr.
kratkotrajan, dugotrajan) ili intenziteta (slab, umjeren, jak). Na osnovi reakcija koje izazivaju
stresori se najee dijele u fizioloke (npr. ozljede), psiholoke (npr. doivljaj ugroenosti) i
socioloke (npr. poremeaj u radu neke ustanove ili organizacije). Najee se koristi
klasifikacija koja stresore svrstava na osnovi njihova trajanja, veliine reakcija koje izazivaju i
broja ljudi na koji djeluju u tri ope kategorije: Kataklizmini dogaaji ili stresori koji djeluju
naglo, snano i manje ili vie univerzalno na veinu ljudi. Dogaaji poput prirodnih nepogoda,
ratova ili nesrea u nuklearnim pogonima snana su prijetnja za sve ljude koji su im izloeni.
Osobni stresori su dogaaji koji pojedinca gotovo jednako ugroavaju, kao i kataklizmini, pa
zahtijevaju velike adaptivne napore. U ovu skupinu stresora ubrajaju se npr. teke tjelesne
bolesti, smrt bliske osobe, prekid neke romantine veze i sl. Svakodnevni stresori su dugotrajni
repetitivni dogaaji koji ine dio svakodnevnog ivota. To su tzv. dnevne trzavice, koje se
mogu dogaati u obitelji, koli, trgovini, na ulici.
Naini reagiranja na stres i frustraciju
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivou na frustrirajue situacije, reakcijama na stanje
frustracije i stresa. Za one koji mogu mirno podnijeti potekoe na koje nailaze u ostvarenju
svojih ciljeva kaemo da su tolerantni ili otporni na frustraciju. Osobe koje teko podnose
frustrativne situacije, pa ih i najmanja zapreka moe izbaciti iz ravnotee, imaju nisku
toleranciju na frustraciju.

Osjetljivost na frustrirajue situacije donekle je povezana i s

nainom reagiranja u takvoj situaciji. Osobe koje dobro podnose frustrirajue situacije
najee trae naine kako da zaobiu zapreku, uklone potekou ili promijene cilj koji se
pokazao nedostinim. Reakcije na stresne situacije ovise o intenzitetu stresa, ali i o nainima
suoavanja sa stresorom. Ljudi razliito reagiraju na istu stresnu situaciju, ve prema tome to
ona za njih znai i kojim mehanizmima za njeno savladavanje raspolau. Intenzitet doivljenog
stresa primarno ovisi o kognitivnoj procjeni pojedinca, ali i o nekim karakteristikama stresora.
98

Naroito intenzivan doivljaj stresa izazivaju dogaaji koje nismo mogli predvidjeti i nad
kojima nismo imali nikakve kontrole (npr. prirodne katastrofe poput potresa, poplave, ili nagla
smrt bliske osobe). Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrka, doivljaj pojedinca da
nije sam, ve da je okruen prijateljima i ljudima koji mu ele pomoi. Stres se lake podnosi
ako ga moemo s nekim podijeliti. Ljudi se nose sa stresom na razliite naine koje su u toku
ivota nauili i koji su se pokazali manje ili vie uspjenima. U neto pojednostavnjenom
obliku mogu se reakcije do kojih dolazi u povodu nekoga stresnog dogaaja svesti na tri
osnovna oblika: 1. toleriranje djelovanja stresora i/ili rezultirajueg stanja stresa, 2.
kontroliranje, tj. djelovanje na uvjete koji uzrokuju stres ili na simptome stresa, te 3.
rezignacija, tj. odustajanje od pokuaja da se situacija savlada. Tolerancija stresora i stanja
stresa znai podnoenje, izdravanje i prihvaanje situacije kao takve, a da time nije znatno
smanjena mogunost djelovanja pojedinca. Redovito se toleriraju kratkotrajni stresori ili oni za
koje pojedinac smatra da ih je bolje podnijeti nego se protiv njih boriti. Pojedinac moe
tolerirati i zahtjeve okoline za koje smatra da su u funkciji postizanja nekoga dugoronog ili
udaljenog cilja, pa je podnoenje situacije dio nastojanja da se taj cilj postigne. Na primjer,
student koji vjeruje da odreeni profesor iz nekih osobnih razloga uporno od njega zahtijeva
vie nego od drugih studenata, moe toleriranje te situacije odabrati kao najbolji nain
suoavanja. Svaki oblik suprotstavljanja profesoru mogao bi za studenta imati samo tee
posljedice, pa je tolerancija u ovom sluaju prilagoeni nain ponaanja. Ako utjecaj nekog
dogaaja ili situacije prelazi granice onog to je pojedinac voljan ili u stanju podnijeti, javlja se
nastojanje da se neto promijeni. Pokuaji promjene trae poveane adaptativne napore, ije su
glavne odlike: a) poveana psihofizika aktivacija i traenje novih informacija, te b)
usmjeravanje svih postojeih snaga na savladavanje stresora. Usmjeravanje na simptome stresa
znai usmjeravanje na mijenjanje vlastitog doivljaja ugroenosti. Pojedinac nastoji smanjiti
intenzitet uvstvenih reakcija izazvanih djelovanjem stresora. Ako osoba smatra da ne moe
svladati zahtjeve situacije u kojoj se nalazi, ona odustaje, to dodue ne rjeava situaciju, ali
pojedinac barem vie ne troi svoje snage uzalud. Ponaanje koje smanjuje stanje frustracije i
djelovanje stresora a ne izaziva nove potekoe zovemo prilagoeni ponaanjem.
Usmjeravanje na promjenu situacije, rjeenje problema, uklanjanje stresora, zamjenu
nedostinih ciljeva dostinima, primjeri su takvog prilagoenog ponaanja. Usmjeravanje na
promjenu vlastitoga doivljaja (emocija, kognitivnih procesa) najee se smatra manje
prilagoenim ponaanjem, jer pojedinac ne rjeava situaciju ili problem s kojim je suoen.
Meutim, postoje ivotne situacije u kojima je promjena vlastitog doivljaja jedino to
99

pojedincu preostaje. Ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba
(roditelj, dijete, suprug, prijatelj) oboli od neke neizljeive bolesti, sve to moemo uiniti jest
mijenjati svoj doivljaj (smanjiti intenzitet svoje tuge i boli, razmiljati o sretnim trenucima
koje smo zajedno proveli, i tome slino). Meutim, u stanju frustracije i stresa mnogo se ee
pojavljuju razliiti oblici manje prilagoenog ili neprilagoenog ponaanja. Ustrajanje u
nastojanjima da postignemo prvobitno odabrani cilj, koji nam je zbog vanjskih i/ili unutarnjih
zapreka nedostupan, najee pojaava stanje frustracije, a moe izazvati i nove konfliktne
situacije. Stresne i frustrativne situacije izazivaju snane uvstvene reakcije, koje djeluju na
kognitivne procese. Smanjuje se mogunost koncentracije i mogunost logikog miljenja. U
vrijeme djelovanja stresora ljudi najee pribjegavaju nainima ponaanja koji su u nekim
ranijim situacijama bili prikladni, ali uope ne moraju odgovarati situaciji u kojoj se pojedinac
nalazi. Tako osoba sklona agresiji moe postati snano agresivna iako takav nain reagiranja
nije prikladan za situaciju u kojoj se nalazi. Ako su poetna nastojanja pojedinca da se nosi sa
stresom neuspjena, raste uvstveno uzbuenje, pa pojedinac vie ne vidi alternativno rjeenje
problema ili situacije. Za vrijeme poara npr. ljudi esto stradaju jer uporno guraju vrata prema
van umjesto da ih povuku prema sebi. U normalnim uvjetima svatko bi odmah pokuao povui
vrata prema unutra, ali u panici potpuno zaboravlja na alternativnu mogunost. uvstvene
reakcije koje se javljaju u stanjima stresa kreu se u rasponu od radosnog uzbuenja (kada
ovjek procjenjuje da se moe nositi sa situacijom), do anksioznosti, srdbe, obeshrabrenja i
depresije. Anksioznost je najea uvstvena reakcija na neku situaciju koju osoba procjenjuje
kao prijeteu ili frustrirajuu. Pod anksioznou razumijevamo neugodno uvstvo
"zabrinutosti, napetosti i straha", koje moe biti razliitog intenziteta. Anksioznost ili tjeskoba
razlikuje se od straha time, to najee nije izazvana poznatim, odreenim uzrokom, ve
pojedinac strepi zbog onog "to bi se moglo dogoditi".
Obrambeni mehanizmi
U frustrirajuim i stresnim situacijama ljudi esto koriste i neke oblike ponaanja,
zvane obrambeni mehanizmi. Sigmund Freud definirao je obrambene mehanizme kao
nesvjesne procese iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Obrambeni
mehanizmi ne mijenjaju stresnu ili frustrativnu situaciju, ve samo ono to pojedinac misli ili
doivljava. Kod obrambenih mehanizama radi se o upotrebi razliitih kognitivno-uvstvenih
strategija pomou kojih ljudi nastoje smanjiti anksioznost u situacijama koje ne mogu
kontrolirati. Svi obrambeni mehanizmi ukljuuju u manjoj ili veoj mjeri neki oblik
100

samozavaravanja.

Najei

obrambeni

mehanizmi

jesu:

racionalizacija,

supstitucija,

kompenzacija, projekcija, regresija, fiksacija, negiranje i rezignacija. I agresija, kao est oblik
reagiranja u frustraciji, moe biti obrambeni mehanizam. Direktna agresija na zapreku ili
stresor moe, dodue, u nekim sluajevima biti i prilagoen oblik ponaanja, kao kada se npr.
borimo za neka svoja prava ili graanske slobode. Naalost, mnogo je ea pomaknuta
agresija, kada i ne napadamo izvor potekoa, ve svoju napetost i nakupljenu agresivnost
usmjeravamo na svoje blinje ili npr. na razbijanje predmeta u kui.
Racionalizacija se najee oituje kao umanjivanje vrijednosti nekog cilja koji nismo
mogli postii ili kao pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Prvi
oblik racionalizacije esto moemo primijetiti kod mladih ljudi koji npr. nisu uspjeli upisati
eljeni studij, pa tada omalovaavaju profesiju koju su prvobitno eljeli ("Medicina i pravo
samo su za trebere"). To je tzv. racionalizacija tipa "kiselo je groe'; za razliku od drugog
oblika nazvanog "slatki limun'; kada pojedinac hvali upravo ono to je bio prisiljen izabrati, pa
npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega "ba ono pravo".
Supstitucija se sastoji u zamjeni ciljeva, i to na taj nain da novo izabrani cilj barem
djelomino zadovoljava onemoguenu potrebu, kao npr. kada ena koja ne moe imati djece
bira zvanje djeje odgojiteljice kako bi na taj nain zadovoljila svoju elju za djecom. ...............
Kompenzacija je ulaganje veeg truda i napora da bi se pojedinac istakao u aktivnosti
ili podruju za koje posjeduje odgovarajue sposobnosti (npr. u radu s kompjutorom) i time
kompenzirao neke nedostatke koji mu onemoguavaju postizanje uspjeha npr. u sportskim
aktivnostima.
Projekcija je obrambeni mehanizam koji pojedincu omoguuje da se ne suoi s nekim
svojim manama, drutveno neprihvatljivim eljama i motivima, jer ih pripisuje drugim ljudima.
Svadljive osobe npr. optuuju druge za svadljivost, krte ili lijene za krtost i lijenost.
Regresija je impulzivno, neprikladno ponaanje nalik ponaanju djeteta, pa se stoga i
naziva regresivnim (vraanje na prethodne faze razvoja). Tipian je primjer regresivnog
ponaanja kada se npr. plakanjem ili krikom i vikom pokuava rijeiti neka frustrirajua
situacija.
Fiksacija se sastoji u upornom ponavljanju nekih akcija za koje je oito da ne dovode
do cilja ili u ustrajanju u aktivnosti za koju nemamo odgovarajuih sposobnosti. Primjere
fiksacije moemo svake godine vidjeti na klasifikacijskim ispitima za pojedine studije, kada
npr. nenadarene osobe uporno, iz godine u godinu, nastoje upisati neki umjetniki studij.

101

Negiranje je oblik odbijanja pojedinca da se suoi s nekim svojim nedostatkom ili

nekom ugroavajuom situacijom s kojom se ne moe nositi. Negiranje je npr. esto kod
roditelja ije je dijete oboljelo od neke neizljeive bolesti. Roditelji tada smatraju da se radi o
pogrenoj dijagnozi ili netonim informacijama da za tu bolest ne postoji lijek, pa i sebe i druge
uvjeravaju da e njihovo dijete ozdraviti. Blai oblik ovog obrambenog mehanizma jest pojava,
karakteristina za neke ljude, da ne prihvaaju kritiku ili previaju sve znakove koji upuuju da
drugi ljudi nisu zadovoljni njihovim ponaanjem.
Rezignacija je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca iji su
ciljevi bili onemogueni. Treba naglasiti da ove, a i mnoge druge postojee obrambene
mehanizme, ne moemo bez detaljnog poznavanja pojedinca i situacije u kojoj se nalazi
svrstati u neprilagoeno ponaanje. Ima ivotnih situacija u kojima je obrambeno reagiranje
prilagoen oblik ponaanja, pa moemo zakljuiti da obrambeni mehanizmi postaju
neprilagoenim oblicima ponaanja samo onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajui
oblik reagiranja. Svi se mi tu i tamo koristimo nekim od obrambenih mehanizama kako bismo
lake izali iz neke frustrativne ili stresne situacije ili sami pred sobom opravdali svoje
neuspjehe.
Eksplanatorni stilovi
Martin Sellgman sa Sveuilita Pennsylvania je prouavao zato neki ljudi uspijevaju,
dok drugi propadaju zbog svojih eksplanatornih stilova: " Poeli smo razgledavati
eksplanatorne stilove raznih ljudi, navike koje su stvorili u objanjavanju tragedije u svom
ivotu, zbog ega se loe stvari dogaaju. Koncentrirali smo se na tri dimenzije:
Prva dimenzija je vanjska/unutarnja; da li je razlog ovog dogaaja neto to se tie
mene, ili drugih ljudi, ili okolnosti. Ova dimenzija je najneznaajnija.
Ostale dvije dimenzije su stabilne i globalne: neto to ostaje zauvijek, ili neto to
iezava s vremenom. Tako na primjer kad padnete na ispitu moete rei :"Glup sam" i ideja
gluposti ostaje, ona je vrlo stabilna. U drugu ruku moete rei :" Bio sam mamuran", "Bio sam
iscrpljen", iscrpljenost doe i poe, mamurluk izblijedi s vremenom, nestabilan je.
Trea dimenzija je specifina i globalna: da li je razlog mog neuspijeha neto specifino
samo ovoj situaciji, ili neto to e unititi sve to radim? Dakle, ako ste odbijeni od nekoga
koga volite, moete rei "Bezvrijedan sam", "Nisam zasluio ljubav". Biti bezvrijedan ima
globalni znaaj, unitava sve to radite. U drugu ruku moete rei "Dotina osoba je loe
volje", njezin problem. Kad imate takvo obrazloenje onda odluka dotine osobe ne e utjecati
102

na vas u drugim situacijama". Prema tome 3 dimenzije, unutarnja, stabilna i globalna

pridonose optimizmu ili pesimizmu na slijedei nain: oni koji obino kau "Ja sam kriv, ovo
e trajati zauvijek, unitit e sve to inim" su pesimisti. Oni koji vjeruju "Ovo si mi ti
napravio, kriva je situacija" su ljudi koje nazivamo optimistima.
Postoje tri opa podruja u kojima istraujemo optimizam i pesimizam. Prvo je
depresija, drugo uspjeh, a tree je zdravlje. Uzmimo prvo podruje - depresiju. Ako uzmemo
djecu izmeu etvrtog i estog razreda osnovne kole i izmjerimo njihov stupanj depresije i
njihov eksplanatorni stil u raznim etapama dok rastu, vidimo da ona djeca koja poinju kao
pesimisti, premda nisu sada pesimisti, do petog ili estog razreda, postaju deprimirani. Ona
djeca koja poinju deprimirana, ali su openito optimisti, popraviti e se.

Prouavanje

ivotinja pokazuje da ivotinje koje se osjeaju bespomone dobivaju tumore daleko bre od
onih koje se ne predaju oaju. Njihov imuni sustav ne ini ono to treba. Psiholozi se pitaju o
istoj situaciji kod ovjeka. Da li optimistina ljudska bia, t.j. ljudi koji su vie sposobni da se
nose sa neuspijehom i bespomoi, ive zdraviji ivot od neoptimistinih? I pronali su da u
tridesetoj i etrdesetoj godini ne postoje nikakve posljedice, da optimizam i pesimizam nemaju
nikakvog utjecaja na zdravlje. Ono to kontrolira zdravlje je stanje zdravlja u 25-oj godini
ivota. Meutim poevi od 45-te godine, pesimisti poinju dobivati kronine bolesti povezane
sa srednjim godinama, a optimisti nemaju tu tendenciju. Ovaj model se nastavlja do ezdesetih
godina. To pokazuje da za pesimiste postoji vei rizik za kronine bolesti za vrijeme srednjih
godina nego za optimiste. Pesimizam je ivotna navika koja neprimjetno utjee na zdravlje,
uspjeh i depresiju. Otkuda dobivamo pesimizam?
Postoje 3 mogunosti otkuda ga dobivamo:
1. Majin pesimizam se ini isti kao i na - izgleda da ga nauimo na majinim grudima.
2. Vrste kritika koje primamo od uitelja, od vanih odraslih ljudi dok smo u osnovnoj
koli izgleda formiraju na optimizam ili pesimizam.
3. Realnost prvog vanog dogaaja koji se dogodi djetetu moe oblikovati njegov
optimizam ili pesimizam. Tako na primjer dijete ija majka umre prije njegove jedanaeste
godine ima beznadniji, pesimistiniji eksplanatorni stil. Razlog je tome izgleda taj, da kad
majka umre djetetu od 7 godina, to predstavlja stabilan, globalni gubitak. Ona odlazi, nikad se
vie ne vraa. To moe postati forma kroz koju dijete kasnije u ivotu gleda tragediju.
Uinci uspjenog i neuspjenog suoavanja sa stresom

103

Popularno znanstvene knjige, kao i mnogi asopisi stalno nas upozoravaju na tetnost
stresa za zdravlje. Pritom se redovito zanemaruje injenica da su svi ljudi, u svakoj ivotnoj
dobi, gotovo stalno izloeni djelovanju nekih stresora. Veina ljudi mora se povremeno odrei
ostvarenja svojih elja, tenja i ciljeva. Pa ipak, veina ljudi zbog toga ne obolijeva. Osobe
koje se uspjeno nose sa stresom, koje su nauile kako podnijeti stresnu situaciju ili kako je
promijeniti u svoju korist izlaze iz stresnih situacija snanije i otpornije na budue stresove.
Osobe koje nemaju prikladnih mehanizama za suoavanje sa stresom ni socijalne podrke
svojih blinjih mogu se u povodu dugotrajnog ili vrlo intenzivnog stresa zaista i razboljeti.
Dugotrajna i/ili intenzivna stresna stanja mogu pogodovati nastanku niza tjelesnih i psihikih
bolesti, pa je stoga nuno pomoi ljudima da steknu prikladne mehanizme suoavanja sa
stresom. Ve smo spomenuli da nae reakcije na dogaaje i pojave oko nas ovise o tome kako
ih interpretiramo. Tumaenja dogaaja znatno su pod utjecajem oekivanja i vrijednosti
pojedinca.
uvstva (Emocije)
Sjeate li se kako su vas kao maleno dijete prijatelji i znanci vaih roditelja ispitivali:
"A koga vie voli - mamu ili tatu?" Ili: "Boji li se mraka?" Upitate li dijete koje je tek
progovorilo koliko voli npr. svoju mamu, ono e intenzitet svoje ljubavi pokazati iroko
rairenim ruicama, a za iskazivanje naklonosti prema nekoj teti bit e dovoljan i razmak
izmeu dva prstia. Oito je da djeca ve vrlo rano razlikuju ne samo razliita uvstva (npr.
ljubav i strah) ve i njihov intenzitet. Prva sjeanja veine ljudi sadre upravo neke uvstvene
doivljaje radosti ili straha. Pokuate li se prisjetiti svojih prvih djejih strahova ili veselja
izazvanog nekom novom igrakom, primijetit ete da se vai dananji uvstveni doivljaji ne
razlikuju od uvstava koje ste doivljavali u djejoj dobi. I danas vas smijeak na licu neke
vama drage osobe moe ispuniti radou, kao to je to u djejoj dobi mogao smijeak majke.
Promijenili su se samo dogaaji, situacije, poticaji koji e u vama izazvati odreena uvstva.
Vrste uvstvenih doivljaja
Strah, srdba, radost, srea - samo su neke od oznaka za nae uvstvene doivljaje u
razliitim situacijama. Psiholozi ih dijele na razliite naine. Najee se koristi podjela
uvstava na primarna i sekundarna. Primarna uvstva su univerzalna - nalazimo ih kod svih
ljudi. Sekundarna uvstva su sklopovi razliitih uvstava ili kulturalne varijacije uvstvenih
doivljaja. Primarna uvstva oituju se u karakteristinom izraaju lica, ija je prepoznatljivost
104

takoer univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu tono prepoznati i imenovati. Lista
primarnih uvstava sastoji se po miljenju nekih psihologa samo od etiri uvstva: radosti,
alosti, srdbe i straha.
Primarna ili osnovna uvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove
izraaje moemo uoiti ve u male djece. Iako neki istraivai dodaju tome popisu jo i neka
sloenija uvstva, poput prezira, interesa, gaenja, uzbuenja, srama i krivnje, veina
psihologa smatra ta sloena uvstva sekundarnima. Njihovo javljanje zahtijeva, naime, ve
odreenu razinu sazrijevanja kognitivnih procesa i mogunost percipiranja meuljudskih
odnosa. Tako se npr. ljubomora, kao sloeno uvstvo povrijeenosti, straha, krivnje, alosti i
srdbe, moe javiti tek kada dijete uvia postojanje "suparnika" u svojim nastojanjima da
pridobije panju i ljubav majke. Sva se uvstva mogu prema svom osnovnom hedonistikom
tonu podijeliti na ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju
univerzalno ugodnim uvstvima, a mrnja, stid, krivnja i sl. uvstva univerzalno neugodnima.
uvstva se klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. uvstvena stanja slabog intenziteta, a
dueg trajanja nazivamo raspoloenjima. Kratkotrajna uvstva jakog intenziteta nazivamo
afektima.
Od ega se uvstva sastoje
uvstva ili emocije sastoje se od: 1. fiziolokog uzbuenja ili aktivacije (npr. lupanje
srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izraaja ili
ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4. ponaanja ili reakcije na doivljeno
uvstvo. Da biste prepoznali pojedine sastavnice uvstava, pokuajte se prisjetiti nekih svojih
snanih uvstvenih doivljaja. Da li vam se npr. dogodilo da u posljednji as izbjegnete autu
koji vam se velikom brzinom pribliavao? Sjeate li se to ste tada doivjeli? Veina ljudi
nakon trenutanog bijega od neke nagle opasnosti najprije osjea drhtavicu i probijanje
hladnog znoja na elu, a tek ih tada preplavi uvstvo straha. Ljudi to ponekad i izraze rijeima:
"Tek sam se sada, kada je ve sve prolo, preplaio." Slino se dogaa i pri pojavi naglih
ugodnih uvstava. Kada npr. pomislite na neki radostan dogaaj koji vas oekuje, osjetit ete
kako vam je srce poelo ubrzano kucati, a zrcalo bi vam pokazalo i da se smijeite, radujui se
onome to slijedi. Na pitanje kako se ti sastavni dijelovi ili komponente stapaju u
prepoznatljive cjeline koje zovemo uvstvima, pokuat emo odgovoriti razmatranjem svake
od komponenata.

105

Tjelesne promjene koje prate uvastva (emocije)

Svako uvstveno uzbuenje izaziva fizioloku aktivaciju koja se oituje u nizu tjelesnih
promjena. Osnovna je funkcija tjelesnih promjena, nastalih u toku dugotrajne evolucije, da
organizam opskrbe dovoljnom koliinom energije kako bi se mogao ili suoiti s nekom
opasnou, boriti za neki cilj ili pobjei. Neke tjelesne reakcije toliko su oite da ih svatko
moe primijetiti i prepoznati, npr. drhtanje ruku od straha. Ali postoje i suptilnije tjelesne
promjene koje pripremaju organizam za bijeg ili borbu. Tako npr. jetra naglo izluuje eer u
krv, a ubrzano disanje omoguuje bre pretvaranje eera u energiju. Probava se usporava,
tako da krv odlazi iz probavnih organa u mozak, miie i na povrinu tijela. To je i razlog to
ne moemo jesti kada smo ljuti ili tuni, zaljubljeni ili preplaeni. Sve su te tjelesne promjene
posljedica pojaanog izluivanja hormona adrenalnih lijezda - adrenalina i noradrenalina zbog pobuivanja simpatikusa. esto je takvo poveano tjelesno uzbuenje adaptativno, tj.
pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili koju oekuje. uvstveno
uzbuenje i tjelesne promjene koje ga prate omoguuju i bolje pamenje, veu koncentraciju
panje i bolji uinak svakoga djelovanja, ali samo do odreene granice. Ako razina hormona u
krvi postaje prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i suvie intenzivne, koncentracija i
uinak se smanjuju. Tako npr. svaki profesionalni glumac zna da malo straha uoi nastupa
poticajno djeluje na njegovu uspjenost, a prevelika ga trema moe onemoguiti da uspjeno
odigra svoju ulogu. Slino je i sa strahom od ispita. Slab strah pripomoi e dosjeanju
nauenih sadraja, ali jak strah moe sasvim zakoiti pojedinca da iskae to je nauio.
Hormoni, dakle, izazivaju stanje poveane aktivacije, ime organizam postaje spreman
za brzu i prikladnu akciju, koja u suvremenom svijetu najee vie nije bijeg ili borba. To
meutim ne znai da su tjelesne promjene koje prate svako uvstveno uzbuenje izgubile svoju
funkciju. Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekoga neugodnog razgovora koji nas oekuje,
nije nam poveana koliina eera u krvi nuna za miinu aktivnost tranja. Ali i suoavanje s
nekom zastraujuom ili samo kompliciranom situacijom trai poveanu koliinu energije, pa
je stoga odreena fizioloka aktivacija organizma nuna u svim ivotnim uvjetima. Postoji
optimalna razina te aktivacije, koja je razliita za razliite ljude i razliite situacije.
Istraivanja pokazuju da su manje vie sva uvstva praena gotovo istim tjelesnim
promjenama, iako se uvstveni doivljaj znatno razlikuje. Ako npr. mjerimo fizioloke
promjene ljute, alosne i radosne osobe, te e promjene biti tako sline da samo na osnovi
izmjerenih promjena neemo znati koje uvstvo ta osoba doivljava. Ali ako bismo

106

istovremeno mogli i promatrati te osobe, vidjeli bismo da e ljuta osoba crvenjeti od srdbe,
uplaena problijedjeti od straha, dok emo tugu prepoznati po karakteristinom izgledu lica.
Kognitivna interpretacija emocija
uvstva mogu biti potaknuta nekim dogaajem, situacijom u kojoj se nalazimo,
akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili naim mislima, oekivanjima, planovima.
Meutim, bez obzira na poticaj koji je izazvao neko uvstvo, mi ga procjenjujemo u skladu s
naim ciljevima i osobnom dobrobiti. Konaan rezultat takve procjene ili interpretacije jest
uvjerenje li vjerovanje da je odreena situacija (osoba, planirana akcija, dogaaj) za nas
pozitivna ili negativna, korisna ili tetna. Naa procjena situacije, dogaaja ili osobe odreuje
intenzitet i kvalitetu uvstvenog doivljaja. Uzmimo kao primjer doivljaj uspjeha, za koji
veina ljudi smatra da izaziva uvstva zadovoljstva i sree. To, meutim, i nije uvijek tako, jer
uvstva koja e se javiti glede uspjeha ili neuspjeha ovise o interpretaciji pojedinca, njegovu
tumaenju kako je taj uspjeh postignut. Ako pojedinac pripisuje svoj uspjeh u nekoj aktivnosti
srei ili sluaju, nee se javiti uvstvo zadovoljstva i ponosa, ali ako ga pripisuje vlastitim
sposobnostima i trudu, osim sree osjeat e i ponos. Istraivanja reakcija uenika i studenata
pokazala su da oni koji svoj odlian uspjeh na ispitu pripisuju svom trudu i radu osjeaju
ponos i zadovoljstvo. Uenici koji isti takav uspjeh tumae sretno izvuenim pitanjima ili
naklonou nastavnika, osjeaju samo blagu zahvalnost ili ak i uvstvo krivnje zbog
nezasluene dobre ocjene. Slino tome uenici koji padnu na ispitu, a svoj neuspjeh tumae
nedovoljnim uenjem, doivljavaju uvstva krivnje i kajanja. Pojedinci, pak, koji svoj neuspjeh
pripisuju drugima (npr. profesoru, drugim studentima), pa ga tumae njihovim djelovanjem,
doivljavaju neprijateljska uvstva i srdbu. Oito je, dakle, da e i kvaliteta i intenzitet
uvstvenog doivljaja najee ovisiti o naim tumaenjima, sjeanjima i oekivanjima, koja
mogu ali ne moraju odgovarati realnosti, tj. mogu biti i netona.
Konkretan primjer kako dimenzije poeljnosti i ostvarenja nekoga dogaaja djeluju na
uvstvene reakcije ukljuenih osoba mogao bi izgledati ovako: dvije djevojke zaljubljene su u
istog privlanog mladia ija je mana prekomjerno konzumiranje alkohola. Jedna od tih
djevojaka udaje se za njega, pa doivljava ostvarenje svoje elje i radost. Suparnica doivljava
ostvarenje neeljenog doivljaja i alost. Roditelji djevojke koja ulazi u brak obuzeti su
uvstvom oaja to im se ki udaje za mladia sklonog piu. Roditelji mladia doivljavaju pak
uvstvo olakanja, nadajui se da e brak spasiti njihova sina od alkohola.

107

U tom su primjeru navedene samo dvije dimenzije dogaaja ili situacije, ali takvih
dimenzija ima, dakako, vie. Tako e npr. uvstva potaknuta nekom akcijom ili situacijom
ovisiti i o naporu to e ga pojedinac prema vlastitu predvianju morati uloiti u tu akciju, a i
o doivljaju kontrole, odnosno vjerovanju da ima kontrolu nad svojim akcijama i njihovim
posljedicama.
Iako su kognitivne procjene vrlo vane za uvstvene doivljaje, ima uvstava koja se
pojavljuju i bez kognitivne interpretacije dogaaja ili situacije. To su najee trenutane
uvstvene reakcije izazvane nekim naglim, neoekivanim dogaajem ili podraajem koji ne
ostavlja pojedincu vremena za procjenu. Meutim, u veinu uvstvenih reakcija ugraene su i
nae kognitivne interpretacije. To drugim rijeima znai da i nai kognitivni procesi
(percepcija, pamenje, miljenje) djeluju na naa uvstva, mijenjaju ih i usklauju s onim to o
nekom dogaaju mislimo ili vjerujemo, kako ga se sjeamo iz iskustva ili kako smo ga u
danom asu opazili i protumaili.
uvstveni izraaj ili ekspresija
uvstvo koje netko doivljava moemo donekle prepoznati na osnovi opaanja izraza
lica, dranja tijela i tona glasa. Treba naglasiti da je to samo donekle mogue, jer svako
uvstvo moe biti izraeno na vrlo razliite naine. Stoga isti ili slini izraaji i znakovi mogu
ukazivati na iste ili sline emocije, ali i na vrlo razliite. Osim toga, znaenje razliitih pokreta i
izraza lica razlikuje se od kulture do kulture. Tako npr. Kinezi pljeu kad su zabrinuti ili
razoarani, a u zapadnoj je civilizaciji pljesak najee znak odobravanja i izraavanja
zadovoljstva. Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdba, strah, tuga i radost) praene su
univerzalnom ekspresijom, tj. karakteristinim izrazom lica koji se prepoznaje u svim
kulturama irom svijeta. uvstva se izraavaju i brzinom govora i naglaavanjem odreenih
rijei. Osim rijeima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima, kao to su npr. izraz lica,
pokreti ruku ili geste. No ljudi mogu ak i bez spomenutih oblika komunikacije ipak jasno
pokazati to osjeaju. alostan ovjek npr. pokazuje svoju tugu dranjem tijela, nainom
hodanja, dranjem glave. U nijemim filmovima glumci su bili prisiljeni sva svoja doivljajna
stanja izraziti samo govorom tijela, pa lako moemo prepoznati koje su uvstvo nastojali
izraziti. No u nijemim filmovima neverbalni znakovi emocija najee su bili pretjerani kako bi
ih svaki gledalac mogao prepoznati. U svakodnevnom ivotu, pa dakako i u suvremenom
filmu, uvstva se ne izraavaju tako izrazito naglaenim znakovima, pa je time njihovo
prepoznavanje esto i oteano. Ljudi se i razlikuju osjetljivou na neverbalne znakove, pa ih
108

neki prepoznaju bolje, a drugi slabije. Smatra se da su ene openito osjetljivije na govor tijela,
tj. da bolje prepoznaju neverbalne znakove uvstava od mukaraca. Zanimljiv je podatak
dobiven u psihologijskim istraivanjima da djeca koja su odrasla uz kunog ljubimca s kojim je
mogua komunikacija, npr. psa ili maku, bolje prepoznaju znakove uvstava ne samo u
ivotinja ve i u ljudi. Oito je da uimo prepoznavati znakove uvstvenog uzbuenja ne samo
kod drugih bia ve i nas samih.
Uvianje ljudi da na osnovi tjelesnih znakova mogu prepoznati uvstva svojih blinjih
utjecalo je na pojavu mnotva popularnih knjiga koje pokuavaju tumaiti taj govor tijela. U
takvim se knjigama npr. navodi da nas osoba koja prekrii noge odvraajui se tijelom od nas,
ne prihvaa, a ako to uini okreui se prema nama, onda nas prihvaa. Problem je takvih
tumaenja u tome to svako uvstvo moe biti izraeno na vrlo razliite naine. To znai da
isti ili slini znakovi mogu upuivati na iste ili sline emocije, ali i na vrlo razliita uvstva.
uvstveni izraaj ne mora uvijek biti u skladu s doivljenim uvstvom. Ljudi, kada to
ele, mogu ne samo glumiti uvstva koja ne doivljavaju ve i prikrivati ona koja osjeaju.
Takvo prikrivanje uvstava moe biti potaknuto razliitim pobudama, npr. eljom da se djeluje
hladnokrvno ili superiorno, ali i potrebom da se neka uvstvena stanja ne izloe pogledima
stranih ljudi. Kada i u kojoj mjeri pokazujemo uvstva odreeno je obiajima i normama
drutva u kojem ivimo. U procesu socijalizacije djeca ve vrlo rano naue koje emocije smiju
pokazati, a koje ne, pa ak i kada treba pokazati uvstvo koje ne doivljavaju. Ve od 6.
godine ivota neka djeca npr. dobro znaju da se treba smijeiti i pokazivati radost zbog dara
koji ih uope ne raduje. ini se, meutim, da se paljivim opaanjem i analizom uvstvenog
izraaja mogu ipak razlikovati doivljene od glumljenih emocija. Suvremena fotografska
tehnika omoguuje utvrivanje vrlo sitnih razlika u izraaju lica koji prati glumljene i
doivljene emocije. Tako je npr. utvreno da se lani, glumljeni smijeak bre pojavljuje,
asimetrian je i traje 4-5 sekundi, to se kod pravog smijeka koji izraava uvstvo ne dogaa.
Uinci uvstvenih izraaja
injenica da su izraaji lica koji prate radost, alost, strah i srdbu podjednaki i
prepoznatljivi u svim kulturama govori o uroenoj osnovi takvih ekspresija. Pretpostavlja se
da su uvstveni izraaji, kao dio naega biolokog nasljea, bili izuzetno vani za
preivljavanje ljudske vrste. I u suvremenom ivotu postoje situacije kada npr. od straha
ostajemo bez rijei, ali svojim izrazom lica upozoravamo okolinu na opasnost koju smo otkrili
(npr. zmiju u travi). Glavni je, dakle, uinak facijalne ekspresije uvstava komunikacija, tj.
109

pokazivanje vlastitih uvstvenih stanja drugim ljudima, bilo da bismo ih na neto upozorili, bilo
da bismo potakli njihovo razumijevanje za nae doivljavanje. Meutim, suvremena psihologija
smatra da to nije i jedini uinak uvstvene ekspresije. Istraivanja su pokazala da ljudi kojima
je reeno da izraajem lica glume srdbu postaju i ljuti, a oni kojima je reeno da glume radost
- veseliji. Zato je tako? Oito sretno, alosno ili ljutito lice alje signale autonomnom
ivanom sustavu koji kontrolira tjelesne promjene izazvane uvstvima. To znai da u
odreenoj mjeri moemo sami, vlastitim izrazom lica, ispravljanjem tijela, dizanjem glave,
energinim pokretima i sl. poboljati svoje raspoloenje. Istraivanja su potvrdila da u osobe
koja glumi npr. radost ili srdbu moemo utvrditi i tjelesne promjene koje prate uvstva. I jo
neto: glumimo li izraz lica neke druge osobe, moi emo bolje razumjeti u kakvom se
uvstvenom stanju ona nalazi, jer emo i sami poeti doivljavati neto slino. Stoga, ako
elimo to bolje razumjeti tue uvstveno stanje i uivjeti se u neiju radost ili tugu, najbolje to
moemo postii tako da to vjernije pokuamo oponaati izraz lica npr. prijatelja koji nam
povjerava svoje brige.
Uinci uvstvenih doivljaja
uvstvena stanja mogu usmjeravati i odravati odreene oblike ponaanja. Svatko od
nas tei da bude s osobama koje voli, u situacijama koje ga raduju ili mu priinjaju ugodu. Isto
tako, svatko od nas izbjegava ljude koje ne voli ili situacije u kojima doivljava neugodu.
uvstvena stanja mogu djelovati aktivirajue, tj. potaknuti pojedinca na neku akciju, ili,
obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije. Aktivacija ili pasivizacija koja nastaje u
povodu uvstava ovisi donekle o intenzitetu i trajanju uvstvenog doivljaja, ali i o osobi koja
ga doivljava. S obzirom na intenzitet moe se openito ustvrditi da uvstva blagog intenziteta
aktiviraju pojedinca, poveavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i uspjenost u aktivnosti
kojom se bavi. Utjecaj snanih, intenzivnih uvstava na doivljavanje i ponaanje najee je
nepovoljan. Prekomjerna aktivacija suzuje perceptivno polje, smanjuje koncentraciju, oteava
dosjeanje prijanjih iskustava i smanjuje sposobnost logikog zakljuivanja. To potuju i
pravne norme, koje djelo poinjeno u afektu (vrlo intenzivnom uvstvenom uzbuenju)
kanjavaju blaom kaznom od djela poinjenog u smirenom uvstvenom stanju. to e za
nekog biti pretjerana uvstvena aktivacija, razlikuje se od osobe do osobe. Opaanja ljudi u
nekim kriznim situacijama, kao to su potres, poar ili poplava, pokazala su da priblino 15%
sudionika takvih dogaaja i dalje uspjeno djeluje. Veina ljudi, oko 70%, pokazuje razliite
stupnjeve smanjene efikasnosti. Preostalih 15% zahvaa panika, neprikladno se ponaaju i
110

uope ne mogu uspjeno djelovati. Oito, dakle, postoje ljudi kod kojih ni u dramatinim
okolnostima uvstvena aktivacija ne prelazi optimalnu razinu, kao i oni u kojih suvie
intenzivna uvstvena aktivacija uzrokuje dezorganizirano i nedjelotvorno ponaanje. Naa
uvstvena stanja, naroito ona blagog intenziteta a dueg trajanja, koja zovemo
raspoloenjima, mogu djelovati i na nae procjene drugih ljudi. Svakodnevno iskustvo prua
nam za to bezbroj primjera. Kada smo npr. dobro raspoloeni, nee nas neke navike naih
prijatelja uope smetati, moda ih ak neemo ni primijetiti. Ako npr. neka naa prijateljica ima
obiaj da u toku razgovora stalno provjerava svoj izgled u ogledalu, ta nas navika nee smetati
ako smo dobre volje. Meutim u loem raspoloenju mnogo emo otrije suditi o takvu
ponaanju i najvjerojatnije ga smatrati neuljudnim i nepaljivim prema sugovorniku. uvstveno
stanje djeluje i na nau percepciju svijeta u kojem ivimo. U loem raspoloenju vidimo oko
sebe vie opasnosti i potencijalnih neugoda, dok nam se u dobrom raspoloenju svijet najee
ini bezazlenim i lijepim.
Kulturalne razlike
uvstveni doivljaji svakog pojedinca nastaju kombinacijom tjelesnih promjena i
kognitivnih procesa. Ali kako je svatko od nas uronjen u odreenu drutvenu i kulturalnu
zajednicu, nastanak i ekspresija uvstava odreeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i
obiajima. Velike potekoe u istraivanju uvstvenih doivljaja u razliitim drutvenim
zajednicama i kulturama ini jezik. Tako npr. u japanskom jeziku ne postoji rije "razoaran"
ili "obeshrabren". Psiholozi se ne slau sasvim u tumaenju takvih razlika. Neki smatraju da
pripadnici kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna rije i ne doivljavaju to uvstvo, a drugi
vjeruju da to uvstvo postoji, ali se oznaava nekom drugom rijeju. Neke kulture potiu
intenzivna uvstva, a u drugima se uvstvena smirenost smatra idealom. Svaka kultura, osim
toga, odreuje situacije i meuljudske odnose u kojima se uvstvene reakcije smatraju
prikladnima, kao i naine njihova izraavanja. Na primjer, kada dva susjeda u bilo kojoj
mediteranskoj zemlji mau jedan drugom akama ispred nosa i viu iz petnih ila, to ne mora
znaiti nita vie nego da se u neem ne slau. Suprotno tome, Eskimi smatraju svako
podizanje glasa i najmanje mrtenje znakom prave srdbe, koju odrasle osobe smatraju
potpuno neprihvatljivim uvstvom. Oitovanje srdbe Eskimi doputaju samo djeci, duevno
bolesnim osobama i bijelcima. Kulturalne norme i standardi ponaanja odreuju i nain odgoja
djece, pa tako djeca ve odmalena ue kada, kako, gdje i u kojoj mjeri mogu pokazati svoja
uvstva, a kada je uputno kontrolirati uvstvenu ekspresiju. Razliito vrednovanje uvstvene
111

ekspresije, kao i pojedinih varijeteta uvstvenih reakcija u razliitim kulturama upuuje nas na
vanu ulogu uvstava u prilagodbi pojedinca na sredinu u kojoj ivi. uvstvo neugode, koje u
svakome od nas izaziva kazna ili vrijeanje, kao i ugoda, koju osjeamo u povodu pohvale ili
nagrade, potiu nas da usmjeravamo svoje ponaanje prema izvorima ugode, a da izbjegavamo
sve to bi moglo izazvati neka neugodna uvstva. uvstva na taj nain djeluju i kao motivi koji
usmjeravaju nae ponaanje i nagone nas da ustrajemo u nekim aktivnostima, kako bismo
doivjeli ugodna uvstva radosti, sree i zadovoljstva.
.....................................................................................................................................................

112

......................................................................................................................................................
OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"
U ovom kratkom osvrtu na "nae vlastito ja jastvo panja je usredotoena na nas,
nau nutrinu, na psiholoki koncept vlastite osobnosti, nae ja, jastvo. U biti obraujemo
svijest pojedinca o njegovom identitetu. to nae unutarnje oko vidi kada gleda u vlastitu
osobnost, kada se susree s tim posebnim ogledalom koje otkriva najintimnije misli i osjeaje
naeg privatnog svijeta koga esto krijemo od drugih? Jo su stari Grci koji su putovali u
proroite Delfi u njemu mogli proitati natpis: "Upoznaj samoga sebe".
Tri aspekta "jastva"
Puno stoljea poslije, ameriki psiholog William James je 1890. pripremio tlo modernoj
psihologiji da se pozabavi pitanjem jastva. On je u svojoj knjizi Principi psihologije
posvetio itavih stotinu stranica temi jastva. Prouavajui, kako je on to sam nazivao,
unutarnju svijest, James je razluio tri aspekta jastva: materijalni, duhovni i drutveni,
odnosno socijalni ja.
Materijalni dio jastva obuhvaa svjesnost fizikog svijeta, svjesnost postojanja naega
tijela, ljudi i stvari oko nas. Duhovni dio jastva obuhvaa sve ono to nam omoguuje misliti i
doivljavati. Ukljuuje sve ono to je lijepo a neopipljivo, vjeru, poeziju, ljubav, savjest itd.
Trea dimenzija jastva - socijalna - obuhvaa sve ono to se odnosi na druge u svezi nas. To je
u biti na odnos i stav prema drugima. Ono to nas potie da se oblaimo ovako ili onako, da
govorimo na ovaj ili onaj nain, da se trudimo ili ne trudimo ostaviti odreeni dojam itd.
Mnogi filozofi i pisci koji su se indirektno bavili psihologijom, jo daleko prije Jamesa
usredotoili su se na pitanje psihike dimenzije ljudske prirode. Mnogi su isticali, a dananji
psiholozi to istiu jo vie, da je postupno odvajanje djeteta od svoje majke, proces koga se u
psihologiji naziva individuacija vrlo bitan za razvoj jedinstvenog smisla za jastvo i zdrave
osobnosti. Nesposobnost stvaranja nezavisnog samoidentiteta moe dovesti do velikih
psiholokih poremeaja. ...............................................................................................................
Dananja psihologija je prilino zainteresirana za prouavanje razliitih dimenzija i
funkcioniranja jastva u odnosu na nekoliko desetljea unazad kad je glavnina psihologa bila
gotovo iskljuivo usredotoena na ljudsko ponaanje. Naime uoeno je da je svjesnost svoga
ja jedna od ljudskih specifinih karakteristika koja ga izdvaja iznad svakog drugog bia na
zemlji.
113

ak i kod Freuda svjesno jastvo funkcionira vie od slabane poveznice u njegovoj

trijadi ida, ega i superega. Freud je definirao

Id, kao primitivni, nesvjesni dio

osobnosti. To je dio jastva iz koga izviru porivi i strasti. Superego kontrolira id. Za Freuda je
superego kombinacija svijesti i idealnog jastva. Ego - svjesni dio vlastitog identiteta posreduje izmeu ida i superega, izmeu primitivnih impulsa i osjeaja moralne obaveze.
Freuda je puno vie zanimao dramatini sukob izmeu nesvjesnoga dijela osobnosti ida i
superega, kombinacije svijesti i idealnog jastva nego li svjesni procesi kod ega.
Kako psihologija gleda na "jastvo"?
Psihologija na jastvo gleda kao na subjektivno doivljen entitet, koji predstavlja
integraciju opaanja, osjeanja i misli. Jastvo nije isto to i ego ili linost nego predstavlja
samo jedan aspekt onoga to podrazumijevamo pod linou. Najmaterijalniji dio ovjekovog
jastva je njegovo fiziko tijelo, koje je u isto vrijeme i objekt percepcije i instrument za
percepciju. Ukupna svijest o sebi sastoji se od brojnih i razliitih svojstava, crta linosti,
navika, vlastitosti, motiva socijalnih uloga, statusa itd.
Meutim drugi psiholozi poput Paula Rogersa, stavljali su vei naglasak na razliite
vidove jastva. Rogers je naime bio na elu humanistikog pokreta u psihologiji koji je zasluan
za povratak interesa za jastvo. Umjesto Freudovog pesimistikog pogleda na ovjeka u
stalnom sukobu sa vlastitim nagonima, Rogers je ponudio optimistiku viziju psiholokog
rasta i zdravlja. Tako je Rogers izmeu ostalog tvrdio da u svakom pojedincu postoji kapacitet
za samorazumijevanje, za samousmjerenje, za mogunost da svoje ponaanje usmjerava u
zacrtanom pravcu. Sve je to mogue odravati, tvrdio je Rogers, ukoliko smo u stanju sebi
omoguiti prave uvjete. Drugim rijeima pojedinac posjeduje unutarnja svojstva i nutarnji
potencijal za razvoj, promjenu i integraciju.

Dakle u sklopu psiholoke humanistike

perspektive jastvo je nutarnja snaga koja osobu vodi ka pozitivnoj akciji i osobnom ispunjenju.
Na taj nain jastvo postaje vrlina koja ljude povezuje sa svemirom.
Nakon to su psiholozi opisali svojstva jastva, njihov interes je bio i ostao objasniti
kako ta dinamina mentalna struktura funkcionira u kontroliranju ponaanja. Tako se na
koncept jastva gleda kao na svjesnost pojedinca da je njegov identitet osobe u neprestanom
kontinuitetu. Na jastvo se gleda kao na nutarnji regulator misli, osjeaja, ponaanja, na neto
to interpretira i organizira nae neprestano novo iskustvo. Jastvo je onaj mehanizam koji
reflektira kako se nae sadanje akcije podudaraju s naim standardima i oekivanjima, te
regulira nae ponaanje nudei planove, ciljeve i inicijative. Mi organiziramo naa uvjerenja i
114

informacije o samima sebi u terminima matrica-kategorija znanja- i shema koje nam stavlja
kultura u kojoj ivimo. .................................................................................................................
Za neke ljude su na primjer sheme spola, jako vane jer njihovim nainom razmiljanja
dominira spolna orijentacija. Drugi ljudi imaju sklonost svijet promatrati kroz sheme vanjskog
izgleda pa za njih recimo biti debeo znai biti osoba koja se ne zna kontrolirati, dok biti mrav
znai da se radi o osobi koja zna to radi. Naa matrica o nama samima (vlastita predodba)
moe imati strahovito jak utjecaj na nae ponaanje. Ukoliko je naa matrica o nama samima
dobro postavljena, onda pokuavamo ivjeti prema vlastitim standardima, sebe prisiljavamo na
mnoga odricanja i napore te se prisiljavamo da postignemo vie. Ukoliko je naa shema o sebi
slaba onda se pokuavamo prilagoditi niim standardima i oekivanjima te imamo tendenciju
estih neuspjeha i padova. Prema tome, naa predodba o nama samima moe isto tako esto
biti na neprijatelj koliko i prijatelj.
U ovom duhu je ameriki psiholog Albert Bandura izaao s teorijom koju naziva
teorijom djelotvornosti jastva. Ta teorija nam pomae razumjeti kako neki ljudi mogu
maksimalno ostvariti svoja obeanja i oekivanja. Bandurina teorija se bavi uvjerenjima i
mogunostima ljudi i nainom kako ti ljudi postiu kontrolu nad svojim ivotom. Osobe koje
imaju visoki smisao za djelotvornost, sklone su se suprostaviti izazovima i upustiti se u kotac,
dok osobe koje nemaju velikog samopovjerenja, imaju sklonost ka srameljivom pristupu i kad
se suoe s izazovima onda malaksaju jer se osjete nedoraslima.
Takve predodreene odluke mogu utjecati na izbor karijere i ivotnog puta ovih dviju
tipova ljudi. Bandura i njegovi suradnici izvrili su pokus u kome su manipulirali faktore koji
utjeu na smodjelotvornost, te demonstrirali kako samodjelotvornost utjee na djelovanje. U
eksperimentu koga smo vidjeli, istraiva je subjektu dao u zadatak da pokua utjecati na
unapreenje proizvodnje u tvornici pokustva. U uputama je reeno da se mogunosti
donoenja odluka subjekta temelje na njegovoj prirodnoj inteligenciji i sposobnosti. Drugom
subjektu je reeno da se sloena sposobnost donoenja odluka moe nauiti i da svoje ideje
moe unaprijediti vlastitim zalaganjem. Onaj prvi subjekt koji je mislio da je sposobnost
donoenja odluka izraz njegove inteligencije, nastupao je vrlo oprezno. Zadavao si je nie
ciljeve i frustriran je sve veim brojem pogrenih odgovora. Njegovo samopouzdanje je stalno
opadalo kao i njegov osjeaj djelotvornosti.
Drugi subjekt doivljavao je svoje poetne greke kao nezaobilazni dio procesa uenja
i unapreenja svojih ideja. Zadavao si je ambicioznije ciljeve i njegovi odgovori na pitanja koja
mjere samopouzdanje pokazivali su porast osjeaja djelotvornosti.
115

Bandura istie da bit ove teorije nije u tome koje kvalitete posjedujemo, nego kako se
njima koristimo. U tom smislu pojedinci mogu imati istovjetnu sposobnost ali neki ih koriste
ispod prosjeka, neki prosjeno a neki nadprosjeno, a sve u skladu sa njihovom vjerom u same
sebe. Zato se na temelju pokazatelja o samopoimanju mogu bolje predvidjeti budua
postignua pojedinca nego na temelju njegovih ranijih ostvarenja ili pak inteligencije.
Do sada smo se koncentrirali na ovaj dio jastva koje je usmjereno prema unutra i koje
samo sebe propituje. Meutim postoji i drugi vid jastva, koji je usmjeren prema vani. Ovaj
izvanjski element jastva -drutvena svijest pita se kako me drugi doivljavaju, kakve utiske
ostavljam. Da li me se vidi onakvim kakvim ja vidim sebe, da li me se vidi onako kakvim bih
elio da me drugi vide?
U odsijeku za dramu na sveuilitu Standford, Patricia Rian predaje dramu. Ona istie
da na primjer u drami poznajemo koncept drutvenog statusa glede manipulacije efekta koje
naa gluma ima na druge. Razlikujemo etiri aspekta manipulacije u terminima takozvanih
statusnih transakcija. Kontakt oima je ope poznato sredstvo unutarnjeg autoriteta. Dok
netko govori, ponite skretati pogled s jedne strane na drugu. Uskratite mu kontakt pogleda
ali ostanite i dalje sluajui ga. Samo promijenite nain na koji se odnosite prema njemu. Neto
se promijeni. U stvari se nita nije dogodilo osim to vi vie ne gledate u tu osobu. to se tada
dogaa?

Niste vie usklaeni na nain kako ste to bili ranije. Izvanjski element jastva

prepoznaje se i po tjelesnim pokretima. Ako priamo i pravimo otre tjelesne trzaje, osjetit e
se promjena u naem govoru. Teko je pravilno govoriti kada se mie glavom. Mnogi ljudi
ine pokrete glavom na utrb svoga drutvenog statusa, odnosno doivljaja svoga statusa.
Ljudi znaju dodirivati lice i kosu. Ti pokreti ukazuju na osjeaj nervoze ili upuuju na
slabost koja umanjuje njihov status. Sve pokrete koje smatramo nervoznim gestama, moemo
svrstati u kategoriju umanjenog statusa. Dojam visokog statusa ostavlja netko tko je smiren,
govori u zaokruenim reenicama, duboko die, ostvaruje kontakt s oima i ne gestikulira
nervozno.
Statusne transakcije se neprestano dogaaju u naim ivotima. One su oblik osobne
komunikacije koje ljudi meusobno uspostavljaju. Jasno pokazuju koncept socijalnog
-drutvenog- vida jastva. Da bismo zamislili kakav dojam ostavljamo na drugoga, uputamo se
u takozvano strategijsko samopredstavljanje. Predstavljanje drugima na nain kako sami sebe
vidimo.
Drugi ljudi reagiraju na nas u skladu sa kontekstom naega ponaanja. Tada uoavamo
reakciju, koja, naravno, potvruje nae uvjerenje o tome s kakvom osobom imamo posla. I to
116

je zatvoreni krug koga znanstvenici nazivaju bihevioristikom potvrdom. Nae uvjerenje,

naa svijest o sebi stvara nau vlastitu stvarnost. Stoga depresivni ljudi izazivaju neugodne
reakcije i esto ih se neadekvatno tretira. U biti oni i jesu neadekvatni, dok nasuprot njima
ekstravertirane osobe postiu oputeno drutveno okruenje u kojima drugi na njih vrlo
pozitivno reagiraju.
Slika o sebi, to smo i tko smo, neprestani je ciklus koji ovisi od unutarnjeg doivljaja
svakoga od nas, naih uvjerenja i ponaanja. Ali jedan od glavnih faktora koji utjeu na na
identitet je kontekst kulture u kojoj ivimo.
Kada govorimo o jastvu, govorimo o nainu u kome bioloko bie postaje osoba.
Postati osoba nije bioloki nego drutveni izazov. Postati osoba, postati neto, znai da mora
usvojiti i prihvatiti kulturna znaenja, ideje i praksu. Sve se to mora u sebi ukomponirati da
biste postali osoba. Kultura nije neto utemeljeno na biologiji nego neto to se temelji na
vrijednostima drutva. Sredstvo odreivanja naega identiteta je naa kultura.
Mnotvo ljudi na kulturu gleda kao na neto to se nalazi unutar ljudi, neto to ima
svaka nacija. Nema amerikih gena ili hrvatskih gena. Kultura je neto to ini uspostavljajui
vezu sa vrijednostima svoje kulture. Jedan Hrvat e polazei od svoje kulture i uvaavajui
recimo kulturu Japana i prilagoavajui se njoj postati odlian japanac. Kultura predstavlja
skup zajednikih ideja i stvari. Kultura sama po sebi funkcionira po principu obostranog
nadopunjavanja obiaja, tradicije, predmeta, knjievnosti pa u posljednje vrijeme i medijskih
sredstava.
Svi smo izloeni tisuama reklama koje apeliraju na nau kulturu npr. kupujte
hrvatsko. Neke nacije rade reklame u kojima potiu da budemo kao netko tko je vaan, dok
neke kulture kao na primjer Japan, nikada nee izdvajati pojedinca nego uvijek naciju
pojedinac nije toliko vaan.
Mnoge osobe danas imaju priliku ivjeti dvije ili tri kulture, posebno imigranti.
Emigriranje postaje sve uestaliji fenomen.
U nekim sluajevima najvea opasnost jastvu dolazi izvana od strane drutva. Etike
i druge predrasude dominantne kulture mogu ugroziti samosvjesnost manjinskog naroda.
Predrasude su oblik psiholokog genocida koji se prenosi s generacije na generaciju. Rezultate
tog djelovanja u Americi vidimo u urbanim geto-ima gdje su oaj uivanje droga i nasilje
svakodnevna pojava. Isto se oituje i u visokom stupnju depresije, alkoholizma i
samoubojstava.

117

Pa ipak, usprkos potekoama postoji i druga strana osobnosti, koja moe stvarati
novu stvarnost pretvarajui ivot u umjetnost. To je fenomen koga Alfred Adler naziva
stvaralaka osobnost. Tijekom povijesti ljudi su ostvarivali svoj kreativni trag na svemu to
se moe oblikovati, obojati ili preurediti. ak i u najdubljem oaju, zatvorenici u njemakim
koncentracionim logorima, pravili su umjetnike zapise na komadiima papira koje su mogli
sakriti od svojih uvara u elji da dadu smisao svojim ivotima i umiranjima pod uvjetima
nezamislivog terora.
Tereza Anabile vodea je znanstvenica iz podruja psihologije stvaralake osobnosti. Ona
istie da ljudi koji misle i djeluju stvaralaki, zamjeuju stvari u svom okruenju koje su
mnogima nevidljive. Oni pronalaze nove poglede na probleme, preuzimaju rizik i na
intelektualnom i na perceptivnom planu. Ako ljudi osjeaju da e biti nagraeni, i to im
postane osnovni motiv, onda e biti daleko manje stvaralaki nastrojeni. Pred neko vrijeme
napravljeno je istraivanje o utjecajima natjecateljstva na stvaralatvo kod djece. Natjecanje
oito ukljuuje elemente nagrade i procjene, kao i onaj natjecateljski aspekt. Istraivanje je
provedeno u kontekstu zabave. Organizirane su dvije razliite zabave u drutvenom centru
jednog naselja. Polovica djevojica koje su ivjele u tom naselju, pozvane su na umjetniku
zabavu u subotu, a druga polovica u nedjelju. Dobna granica djevojica kretala se od 7 do 11
godina. Osnovna umjetnika aktivnost bila je stastavljanje kolaa. Djeci su rekli da mogu
napraviti togod hoe, no neka bude neto otkaeno. Obje grupe su dobile istu temu pri emu
je subotnjoj grupi reeno kako ih oekuju tri vrlo zgodne nagrade. Nedjeljnoj grupi je reeno
da e tri najbolja rada biti nagraena. Stupanj rastresenosti i nedostatak koncentracije bio je
podjednak u obje grupe jer se radilo o nagradama. Svi su zgotovili svoje radove kolaa a
potom su ih umjetnici vrednovali. Istraivanje je pokazalo da su radovi djevojica iz
natjecateljske grupe, dakle one nedjeljne, bili znatno manje kreativni. Djeca iz te grupe su
koristila prosjenu simboliku, dok su djeca iz subotnje ne-natjecateljske grupe- iskoristila sve
boje papiria sa svoje kolae. Djeca te grupe su se izrazila na nekonvencionalan nain. Poruka
ovog istraivanja je da su ljudi najkreativniji kada ih motivira vlastiti interes, uitak,
zadovoljstvo i izazov koji izvire iz samog procesa rada.

118

SPOL I SEKSUALNOST
Prije nego li zapitamo za zdravlje novoroeneta elimo znati je li deko ili djevojica. Spol je
prva stvar odnosno temeljni nain kako kategoriziramo osobu tijekom njenog ivota.
Zato je spol tako vaan? Jer imamo itekako vane predodbe o muku ili ensku, zato su
sposobni, kako ih treba tretirati, to je za njih najbolje i kakva je njihova vrijednost u drutvu.
Te ideje utjeu na nae razumijevanje spola, od roenja pa do odrasle dobi.
Kako drutvo gleda na muki, odnosno enski spol?
Istraivanja Geofria Rubina pokazuju kako roditelji gledaju na svoje sinove ili keri,
ak i nakon samog roenja. Kerkice je obino opisuje lijepima, delikatnima i slabanima.
Muke se opisuje jakima, koordiniranima i ivahnim iako u prvom danu nakon roenja razlike
meu djecom nema. Razlike koje uistinu postoje izmeu enskog i mukog djeteta su bioloki
i genetski predodreene. Govorimo o razliitim seksualni organima, genima i hormonima.
Znaenje seksualnih kategorizacija obuhvaaju daleko vie od tipinih biolokih karakteristika.
injenica da je dijete muko ili ensko usmjerava sve nas na potpuno drugaiju drutvenu
stvarnost. Razliite kulturalne razlike mukosti i enskosti, razliita oekivanja upravljaju
psiholokom nainu doivljaja mukoga ili enskoga. Iako bioloka datost uspostavlja poetnu
kategorizaciju, spol je u biti vie nauena nego li naslijeena stvar.
Nae drutvo ne definira ene prema njihovim seksualnim organima nego po nainu
kako se ponaaju, kako izgledaju, kako se oblae, kakve su im uloge odreene u naem
drutvu. Te karakteristike su subjekt ogromnog kulturalnog utjecaja. Kad govorimo o
enskosti ili mukosti u biti govorimo o ulogama u drutvu. Te uloge imaju svoje specifinosti
po kojima se razlikuje muko od enskoga. Druge uloge su utemeljene na drutveno opisanim
oekivanjima. U ovom sluaju o idealistinim seksualnim ulogama.
Imid ene u zapadnim kulturama je da je pristojna, njena, emocionalna, ovisna. Imid
mukarca je agresivan, neovisan, dominantan.
Spolne uloge su esto ocrtane kao polarno oprene i ak meusobno iskljuive. No
psihologija se s time ne slae. Govori o mnogim mukim elementima ponaanja kod ena i
obratno. Ne podrava polarne oprenosti. Mnogi istiu da se prave razlike ne vide u ponaanju
mukoga i enskoga nego razlike treba traiti u biolokim ili u socijalnim terminima.
Na primjer jedna od opih kljunih razlika u spolu je ta da su deki u djetinjstvu skloniji
izazovnijim i opasnijim igrama uz prisustvo agresivnosti. To se pripisuje seksualnim
119

hormonima. Iako je oblik igranja u velikoj mjeri odreen kulturom pojedinih nacija. Ako
gledamo na igru djece uviamo da muki i djevojice imaju drugaije igre. Deki e se igrati
grublje, boks, hrvanje nadjaavanje. Djevojice su sklonije igrati se u mirnijem ambijentu, one
se eljaju, bave lutkama itd.
U koli vidimo da su deki vrlo aktivni u motornim aktivnostima. Dok djevojice
koriste motorne aktivnosti, ali na umjereniji nain. Djeca trebaju aktivirati ove motorne
mehanizme zbog razvoja miia. A k tome radi se i o dobroj zabavi. Meutim motorne
aktivnosti stimuliraju odreena podruja mozga. I tu vidimo razlike, jer su neki dijelovi mozga
vie stimulirani kod mukih nego kod enskih. Zahvaljujui hormonima, za muke su neke
aktivnosti ugodnije nego za enske i obratno. Te razlike koje primjeujemo kod modanih
aktivnosti kasnije se odraavaju i na ponaanje odreenog spola. Radi se naime o razlikama u
iskustvu i razlikama u iskustvu okoline.
Bioloko i psiholoko promatranje spolnih razlika
Primjer interakcije biologije i psihologije u stvaranju spolnih razlika je fiziko zdravlje.
Kad se radi o fizikom zdravlju onda postoji stereotipno miljenje da su muki jaki a ene
slabe. Takvo miljenje nije tono. Muki su naime vie skloniji bolestima, fizikom hendikepu i
smrti. U biti ugroeniji su od ena tijekom svih razvojnih faza ivota. Oito je da ulogu igraju
bioloki faktori. Na primjer muki su genetski skloniji nekim bolestima kao hemofiliji i
daltonizmu. ene se bolje nose sa bolestima srca od mukih. Nauena ponaanja, to je
centralni dio tradicionalne muke uloge, igraju veliku ulogu u fizikom zdravlju mukih. Muki
su skloniji puenju, piu, fizikim rizicima, oruju, poslovima koji su izvrgnuti opasnostima.
Zahvaljujui tomu muki su skloniji umirati od sranih udara, raka plua, bronhitisa, enfizeme,
ciroze jetre, nesrea, samoubojstava. Drugim rijeima genetska uloga mukoga kombinirana sa
fiziolokim razlikama moe uzrokovati probleme zdravlja kod mukih.
Neke razlike u spolu se razvijaju tijekom vremena i uglavnom se pod utjecajem
nauene uloge ponaanja spola. Uzmimo za primjer pla. Sve bebe plau bez obzira na spol.
Ali kad rastu muka djeca se vjebaju zadrati suze prema poslovici: muki ne plau. No
veina ena misle da je pla sasvim u redu i esto ide u prilog. Dakle, deke se kritizira kad
plau, a ensku djecu se ohrabruje da to ine. Pla se ui u sklopu procesa socijalizacije. To
mlade priprema da preuzimaju svoje uloge u drutvu. Kao to vidimo, fizioloka funkcija
prolijevanja suza uvjetovana je drutvenim uenjem.
Kako dolazi do ovih vrsta uenja? Od roenja djeca rastu u socijalnom i kulturnom
120

miljeu neprestano bombardirani porukama o ulozi spola izmeu ostaloga u reklamama. Deki i
djevojice su drugaije obueni, imaju drugaije igrake i daju im se drugaija zaduenja u
kui. Djeca takoer vide odrasle drugaije obuene, s drugaijim ponaanjem i ulogama. Tata
je trener momadi, dok mama navija izvan igralita.
Ove razlike u ponaanju odraavaju se takoer i na televiziji i filmovima koje djeca
gledaju, kao i u knjigama koje itaju. Te uloge djeca ne samo da vide nego ih se u to i
praktiki uvodi. Deke i curice se neprestano nagrauje ili kanjavaju ako neto ine ili ne ine
to je kulturom priroeno upravo njihovom spolu. Takve nagrade ili kazne esto su socijalne
naravi i dolaze od vanih osoba u ivotima djece, roditelja, uitelja ili samih kolega i kolegica.
Prema rijeima Jean Block sa sveuilita Kalifornija, ova iskustva drutvene stvarnosti kreiraju
razliite psiholoke arene za muke i enske. To utjee na naine kako djeca misle o samima
sebi i svijetu oko njih.
Djeca se razvijaju u razliitim kontekstima ambijenta. Ambijentalni kontekst za malu
djevojicu je bolje strukturiran, vie nadgledan i vie zatien. Majke djevojica se trude da im
keri budu blie. Cilj je toga da se mala djevojica usredotoi na kuu, da se ui biti domaica.
U vrlo ranom razdoblju ivota djevojicu se usmjerava na zadatke u kui i ona polako stjeu
iskustva. Dekima se pak nude vee prilike za otkrivanja i aktivno razumijevanje svijeta,
svijeta nabavljaa stvari za domainstvo.
Deki se vie igraju vani od curica. Igre su im raznovrsne i daleko im je tee mirovati
nego li curicama. Njihovo ponaanje je puno znatielje, ele otkrivati kako stvari funkcioniraju
te imaju vei i raznolikiji broj prijatelja ali nikada ni blizu nisu u povjerljivoj i bliskoj vezi kao
to su djevojice sa svojim prijateljicama. Za djevojice su prijateljstva daleko vanija. Curice
imaju manje prijateljica ali jaa prijateljstva.
Postoje naravno i pozitivne i negativne posljedice spolnih razlika. Za mukarca
pozitivna strana je sloboda, sloboda da moe ui u rizike, istraivati, poduzimati, otkrivati,
mijenjati status quo. Negativne posljedice su velika mogunost formiranja identiteta u smjeru
ostvarenja uspjeha i karijere a ne u podruju osjeaja vlastitog zadovoljstva ili osjeaja da
pripada zajednici ili ak obitelji. Mnogi muki koji su postali vrlo uspjeni, ale se da nemaju
bliskih prijatelja i ak se osjeaju udaljeno od vlastite obitelji.
Pozitivne strane za ene su da su puno jae od mukih u izraavanju svojih osjeaja i
brige za druge ljude. One su slobodnije kad treba potraiti ili pruiti pomo. Troe vie
vremena za izgraivanje jake mree podrke u obitelji i meu prijateljima. Negativna strana je
ta da je enama zbog njihovih aktivnosti esto smanjena mogunost odlaenja u intelektualne
121

karijere. Izloene su umjetno stvorenim predodbama da ene obavljaju samo neke vrste
poslova. Zbog toga to neke jake ene ne mogu biti prisutne u podrujima za koje bi imale
sposobnosti, mnoge ene imaju tendenciju padati u depresiju. Istu tendenciju imaju i
samohrane majke u obiteljima bez oca.
Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?
Iako naa iskustva koje stjeemo u drutvu od djetinjstva pa nadalje, stvaraju drugaije
psiholoke okolie za pretpostaviti je da muki i enski odgovaraju pasivno na ova iskustva.
Dogaa se obratno. Djeca su aktivno ukljuena u pokuaj da sama razumiju ulogu svoga
spola.
Elenor Makabi sa sveuilita Stendford studira pitanje spolnih razlika. Godinama studira kako
se deki i cure snalaze u drutvu. Otprilike u drugoj godini ivota djeca se poinju pribliavati
drugima prema spolnom identitetu. Ve nakon druge godine, djeca poinju dobivati jasnu sliku
o svome spolu. Ta mala djeca e se vie igrati i biti aktivniji kad su u drutvu svoga vlastitoga
spola. Naime ima neto zajedniko u stilovima igranja kod istih spolova. Kad djeca poinju
odlaziti u vrti ve u sebi imaju pripremljenu shemu igranja sa kolegama ili kolegicama istoga
spola. Ta se tendencija vidi i u prvim razredima osnovne kole. Ako se neki djeak priblii
djevojici i s njom uspostavi dobre odnose, njega e kolege poeti ismijavati. Djeca sama
promatraju i reguliraju prijateljstva. Djeca meusobno vre jaki socijalni pritisak jedno na
drugo. Djeca se po vlastitoj volji vie grupiraju u vlastite spolne grupe nego li to ele roditelji.
Muki i enski spolovi se razlikuju i po jeziku. Deki u svom rjeniku koriste rijei zahtjeva i
zapovijedi kako bi dobili to trae. Curice meutim pokuavaju utjecati jedna na drugu putem
sugestija ili izraza kao zato ne bismo to ovako, uvijek u mnoini. Deki imaju tendenciju
komandirati i prekidati jedan drugoga te koriste jezik da bi se iskazivali, da bi doli do izraaja,
dok curice imaju sklonost davati jedna drugoj priliku da svaka kae to misli. I kad ponu
govoriti sklone su isticati to je ona druga curica rekla. Naravno ima i curica koje se ponaaju
kao efice.
Kad deki trae neto od djevojica oni e ih traiti da naprave to i to. Curice su dosta
bespomone kad pokuavaju utjecati na ponaanje deki. Poznato nam je da e se ljudi druiti
i razvijati prijateljstva onda kada mogu utjecati jedan na drugoga. Ovdje je poetni razlog
zato se djevojice pri igri udaljavaju od deki, ne mogu na njih utjecati. Iako treba priznati da
su curice uvijek te koje se prve priblie dekima za igru, ali brzo odustaju.
Mala djeca su vrlo intenzivna, kad su u pitanju stereotipi odnosno predrasude, posebno
122

u godinama izmeu est i deset. To je vrijeme kada su skloni pretjerivanju u onome to vide
oko sebe. ak i dijete ija mama je policajka, vjeruje da samo muki trebaju biti policajci.
Takve predrasude ue na televiziji ili okolini. Zanimljivo je da sam roditelj u ovoj fazi ivota
djeteta ne moe puno utjecati na njegove percepcije spolnih uloga. Tek kad postanu tinejderi
onda e biti u stanju gledati na primjer roditelja i po tome se orijentirati.
Svima nam je jasno da kad deki i cure odrastu, intenzivnije razmiljaju o razliitim
zvanjima i drutvenim ulogama. No istraivanja nikada nisu mogla povezati nain naeg
stereotipnog razmiljanja o ulogama mukih i enskih u naim genetskim predispozicijama. U
biti muki i enski su vie slini nego li su razliiti u psiholokom pogledu. Tamo gdje se vide
razlike, uoava se da i nisu tako velike.
ena poput tefi Graf vjerojatno nije bila u stanju pobijediti svakog mukarca u tenisu,
ali bila je u stanju s lakoom pobjeivati enske kolegice. Kad je o tranju rije, poznato je da
su muki neto bri, ali ne previe. U najveoj mjeri se mogunosti mukih i enskih
podudaraju ako imaju identinu vrstu treninga i uvjeta. Kad je u pitanju sposobnost obavljanja
poslova, ni tu nema velikih razlika, pitanje je samo kvalifikacija. Tradicionalno su se razvila
poimanja da samo jedan spol moe raditi neke poslove ili vriti neka zvanja. Vano je znati da
nain na koji mislimo da se muko i ensko razlikuje, utjee vie na nas i nae miljenje nego li
mogunosti spolova same po sebi.
Dakle spol predstavlja vaan put u stvaranju socijalnih kategorija ljudi. Stvaramo
stereotipe o pojmu spola u reklamama poput onih, gdje se vidi mao mukarac ili poudna
ena, te se ponaamo prema vlastitim stereotipima mislei da se takav nain miljenja od nas i
oekuje. Ovakav pristup ne samo da smanjuje nau slobodu nego nas i ograniava u
iskustvima.
......................................................................................................................................................
LINOST I OSOBINE LINOSTI
Linost i prilagoavanje
to svakog od nas ini takvim kakav jest, razliitim od svih drugih, a ipak na tolike
naine slinim svim ljudima? Zato nekim ljudima injenica da su takvi kakvi jesu priinjava u
ivotu niz potekoa i onemoguava ih da se razviju u zrele linosti? Ljude je oduvijek
zanimalo zato se neki pojedinci uspjeno nose sa ivotnim problemima ili se u potpunosti

123

koriste svim svojim potencijalima da bi ostvarili svoje ciljeve, dok drugima to, usprkos
postojeim sposobnostima, nikako ne polazi za rukom.
Opaajui i ispitujui ljude razliitih sposobnosti i osobina linosti u razliitim
situacijama i kulturama, psiholozi su sve oblike doivljavanja i ponaanja koji pridonose
dobrobiti pojedinca i drutva nazvali prilagoenima, a one koji tete bilo pojedincu bilo
drutvu neprilagoenima. Pritom proces prilagoavanja ne oznaava podreivanje pojedinca
zahtjevima okoline u smislu zatiranja njegove individualnosti ili onemoguavanja izraavanja
individualnih interesa, elja ili ciljeva.
Prilagoeno doivljavanje i ponaanje oznaava takvu interakciju pojedinca s okolinom
koja omoguuje postizanje drutveno prihvatljivih ciljeva pojedinca na nain koji ne oteuje
druge lanove zajednice ili ne ugroava zajednicu u cjelini. Neki oblici neprilagoenog
ponaanja, kao uzimanje droga ili samoubojstvo, ugroavaju ponajprije samog pojedinca, a
drugi, npr. izrazito agresivno ponaanje, ugroava i njegovu okolinu.
Svako drutvo nastoji se zatititi od djelovanja neprilagoenih pojedinaca, ali takoer
nai naine da im pomogne u procesu prilagoavanja. Tako je nastao niz razliitih oblika
profesionalne pomoi ija je osnovna svrha pomoi osobama s potekoama u prilagoavanju
da odaberu drutveno prihvatljive ciljeve u skladu sa svojim sposobnostima i interesima, koje
e tada ostvariti na nain koji ne oteuje ni druge ljude ni zajednicu u cjelini. U psihologiji
esto prouavamo odreene grupe psihikih procesa odvojeno, pa tako zasebno prouavamo
percepciju, posebno uenje i pamenje, uvstva i motivaciju itd. Meutim, svi se ti razliiti
psihiki procesi ne pojavljuju odvojeno, ve su u svakoj ljudskoj aktivnosti istovremeno
prisutni. to i kako percipiramo, esto ovisi o naim prethodnim iskustvima, uenju, motivima
koji nas pokreu, eljama koje djeluju na nae misaone procese. Znaenje koje pridajemo
onome to percipiramo djeluje na ono to radimo, a ono to radimo odreuje sadraje koje
emo nauiti i upamtiti.
Ali uz tu povezanost psihikih procesa vidimo i odreenu dosljednost u ponaanju
pojedinca, na osnovi koje donosimo i neke zakljuke, poput: "Zdenka je marljiva i pouzdana",
ili "Josip je agresivan i lijen".
Kada paljivo promatramo ponaanje ljudi oko nas, uoit emo da kod svakog od njih
postoji odreena jedinstvenost u ponaanju, kojom se razlikuje od svih drugih ljudi.
Prouavanjem psihikog ivota kao cjeline, kao opeg naina doivljavanja i ponaanja bavi se
psihologija linosti.

124

to je linost?
Tragove pokuaja razumijevanja i tumaenja ljudske linosti nalazimo od poetka
pisane povijesti. Tako je ve Hipokrat, najpoznatiji antiki lijenik, 400 godina prije Krista,
traio vezu izmeu tjelesnih sokova i linosti pojedinca. Smatrao je da e pojedinac kojemu u
organizmu prevladava uta u (gr. kole) biti kolerik, razdraljiv i buran u svojim uvstvenim
reakcijama. Ako prevladava crna u (gr. melaina), ovjek e biti melankolik, spor i turoban.
Osoba u koje prevladava krv (gr. sangvis) bit e sangvinina: puna energije,produktivna i
optimistina. Kada u organizmu dominira sluz (gr. flegma), pojedinac e biti flegmatian:
miran i ravnoduan. Hipokratova podjela temepramenata, iako znanstveno opovrgnuta, jo se
uvijek susree u svakodnevnom govoru. esto moemo uti upozorenja poput: "Ne budi tako
flegmatina" ili "Samo oprezno, on je pravi kolerik".
U suvremenoj psihologiji postoji mnotvo razliitih definicija linosti, kao to postoji i
mnotvo razliitih teorijskih pristupa tumaenju linosti. Najee se linost definira kao
jedinstvena organizacija osobina, koja se oblikuje uzajamnim djelovanjem pojedinca i
drutvene sredine, a odreuje opi karakteristian nain doivljavanja i ponaanja osobe.
Veina definicija linosti istie njezinu jedinstvenu organizaciju, naglaavajui time da su kod
svake osobe crte ili osobine linosti strukturirane na jedinstven nain po kojem se ta osoba
razlikuje od svih drugih ljudi. Velik broj definicija linosti istie razvoj crta ili osobina, tj. ne
smatra da je linost dana roenjem, ve da se razvija zavisno od okoline u kojoj pojedinac ivi.
Daljnja je pretpostavka, ukljuena u veinu definicija linosti, da ta, za pojedinca specifina
organizacija osobina djeluje na doivljaje i postupke pojedinca. Stoga ponaanje odreene
osobe ne ovisi samo o situaciji u kojoj se nala ve i o njezinim osobinama linosti. Osobinama
linosti nazivamo razliite vrste dispozicija, naslijeenih i steenih, koje ine da pojedinac
reagira na odreeni nain. Kada osobine linosti definiramo tako openito, moemo ih
meusobno razlikovati time koliko su one same openite, tj. da li se oituju u velikom broju
razliitih situacija ili samo u nekim specifinim prilikama.
Prema tom nainu podjele osobina linosti razlikujemo navike, tj. spremnost da se u
istim situacijama reagira na jednak nain, od crta linosti, koje smatramo opim dispozicijama.
Crte linosti su, dakle, dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaa na slian nain ne
samo u istim situacijama ve i u svim situacijama koje doivljava kao sline.
U osobine linosti ubrajamo i motive, stavove, interese, kao i karakteristian nain
rjeavanja konflikata i potekoa u ivotu. U prouavanju linosti najvea se pozornost pridaje
utvrivanju crta linosti. Dosljednost u doivljavanju i ponaanju ljudi objanjava se upravo
125

postojanjem relativno trajnih i openitih osobina linosti. Netko je npr. u veini situacija
neodluan, pa teko donosi odluke, a neka druga osoba u gotovo svakoj prilici odluuje brzo,
pa za neke osobe moemo rei da im je osobina linosti neodlunost a za neke odlunost.
Poznavanje osobina linosti neke osobe omoguuje nam da s odreenom vjerojatnou
predvidimo kako e se ona ponaati u razliitim situacijama, koje npr. zahtijevaju brzo
donoenje odluka. Crte linosti mogu biti vie ili manje openite. Openita crta linosti oituje
se u velikom broju razliitih postupaka pojedinca, a neka manje openita crta linosti
manifestira se samo u malom broju situacija. Suzdranost ili kontrola vlastitog ponaanja vidi
se npr. u gotovo svim situacijama, a ustrajnost se moe oitovati samo u situaciji koja od
pojedinca zahtijeva ustrajno ponaanje. Crte linosti mogu biti i manje ili vie univerzalne, tj.
zajednike veem broju ljudi ili samo nekim pojedincima. Zbog postojanja odreenih ljudskih
potreba, koje su zajednike svim ljudima, kao i zbog mnotva zajednikih ivotnih problema,
koji se pojavljuju u ivotu veine ljudi, mnoge su crte linosti univerzalne, tj. sline u razliitih
ljudi. To znai da ljude moemo meusobno usporeivati s obzirom na univerzalne crte
linosti. Potpuno univerzalne crte linosti bile bi one koje postoje kod svih ljudi, npr. tjelesne
karakteristike: visina i teina.
Kako nastaju razliite osobine linosti?
Iako svaki teorijski pokuaj tumaenja linosti nudi neto drugaije tumaenje, svi se
slau u tome da linost, kao i ostali dijelovi nae psiholoke strukture, ima svoju bioloku
osnovu danu naslijeem. Postoje tri grupe biolokih inilaca, koji ine osnovu linosti: ivani
sustav, endokrini sustav i tjelesna konstitucija.
1. ivani sustav i linost
Ovisnost razvoja linosti o ivanom sustavu proizlazi iz injenice da o njegovoj
strukturi i funkcioniranju ovise dispozicije za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti.
Funkcioniranje autonomnoga ivanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom, odreuje i
temperament - za pojedinca tipian nain uvstvenog doivljavanja i ponaanja. Razlike u
temperamentu oituju se ve u tromjesene djece, pa tako ima npr. mirnih i dobroudnih beba,
koje mnogo spavaju i malo kad plau. "Zahtjevna" novoroenad malo spava, mnogo plae i
na svaki nagli podraaj iz okoline (npr. buku) burno reagira. Longitudinalno praenje djece od
roenja do odrasle dobi pokazalo je da postoji velika stabilnost u opoj razini aktivacije i
tipinom nainu uvstvenog reagiranja. Utvreno je da mirna, dobroudna dojenad zadrava i
126

u odrasloj dobi svoju neto niu razinu ope aktivacije i uvstvenog reagiranja. ivahna djeca,
iji autonomni ivani sustav na svaku promjenu u okolini bre i intenzivnije reagira, pokazuju
i u odrasloj dobi veu ivahnost i intenzivnija uvstva.
2. Endokrini sustav i linost
Zbog ve spomenute vanosti razliitih hormona za uvstveni ivot pojedinca, svakako
ini dio bioloke osnove linosti. Udio endokrinog sustava u razvoju linosti naroito se jasno
oituje u sluaju nekih endokrinih poremeaja, kada nastaju i znaajna odstupanja od
normalnog razvoja linosti. Najpoznatiji primjer su poremeaji u radu lijezde titnjae, to je
uzrok teke intelektualne defektnosti i vrlo deficitarnog razvoja linosti.
3. Tjelesna konstitucija
Pod tjelesnom konstitucijom se podrazumijeva veliina i razvijenost pojedinih dijelova
tijela i njihov meusobni odnos. Iako se veina pokuaja povezivanja tjelesnih osobina sa
znaajkama linosti pokazala neupotrebljivom, ne moe se sasvim negirati mogunost
postojanja stanovite podudarnosti izmeu tjelesnih i psihikih osobina. Opravdano je
pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj tjelesnih i psihikih
karakteristika pojedinca. Meutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluju na formiranje linosti
i nezavisno od pretpostavljene zajednike nasljedne osnove. Svima nam je iz svakodnevnog
iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinca djelomino ovisi ponaanje drugih ljudi
prema njemu, a ponaanje okoline prema pojedincu djeluje na formiranje odreenih osobina
linosti. Poznato je npr. da se ljudi sasvim drugaije ponaaju prema izrazito lijepoj eni nego
prema izrazito runoj. Iako, na sreu, nitko nije svima lijep, niti svima ruan. Kod osobe, koju
veina smatra lijepom, moe se razviti umiljenost, nastojanja da se sve u ivotu postigne samo
zahvaljujui vanjskom izgledu i sl. Kod osobe iji tjelesni izgled veina ljudi smatra
neprivlanim, moe se javiti nesigurnost, povlaenje u sebe, a moda i agresivnost kao osobina
linosti.
Treba naglasiti da bioloki imbenici ine samo osnovu za razvoj linosti, koja se
oblikuje pod utjecajem socijalnih imbenika. Stoga moemo zakljuiti da je linost rezultat
djelovanja socijalnih imbenika na bioloki danu osnovu. Na oblikovanje linosti utjeu mnogi
faktori, npr. obitelj i obiteljski odnosi u kojima dijete raste, kola, grupe vrnjaka, roaci i
prijatelji, brak i odnosi u braku, zanimanje i uspjeh u odabranom zanimanju, kultura u kojoj se
pojedinac razvija, te konano i sam pojedinac, odnosno njegova briga i rad na vlastitoj linosti.
127

Linost se, naime, razvija tijekom ivota i tim razvojem postaje sve usklaenija i zrelija. Svi
ljudi, meutim, ne postiu istu ravnoteu u isto vrijeme i na isti nain, pa tako neki pojedinci
uspijevaju stabilizirati svoju linost ve rano u ivotu, a drugi se stalno mijenjaju u trajnom
procesu razvoja. Polagane promjene u prirodi linosti pridonose vjerovanju da se u biti uope
ne mijenjamo, ve da samo sve vie postajemo to to jesmo.
Glavni pristupi razumijevanju linosti
Svaki je ovjek vrlo sloena struktura, pa stoga ne zauuje injenica da postoje mnogi
razliiti pokuaji objanjenja ljudske linosti. Zajedniko je svim teorijskim pristupima linosti
da zapravo raspolau istim podacima, ali ih razliito interpretiraju. Sve se teorije linosti
osnivaju na podacima prikupljenim opaanjem ponaanja pojedinaca i situacija u kojima se to
ponaanje pojavilo. Izvori informacija jo ukljuuju introspektivne izvjetaje ili samoiskaze
pojedinaca o njihovu doivljavanju i ponaanju, te opaanje i mjerenje motornih i fiziolokih
reakcija osoba iju linost ispitujemo. Razliiti pristupi linosti mogu se promatrati pod vidom
odgovora koje nude na nekoliko bitnih pitanja kao to su: Je li ljudsko ponaanje preteno
svjesno ili nesvjesno motivirano? Jesu li osnovne teorijske postavke odreenog pristupa
nastale opaanjem i prouavanjem zdravih ljudi ili osoba s potekoama? Mogu li se postavke
tog pristupa na neki nain mjeriti? Usmjeruje li se teorija linosti na vidljivo ponaanje ili na
neke unutarnje osobine, crte ili karakteristike? Mnotvo razliitih teorijskih pokuaja
tumaenja nastanka, razvoja i mijenjanja linosti moemo svesti na etiri glavna pristupa.
Psihoanalitiki pristup
Psihoanalitika teorija Sigmunda Freuda, iako u mnogim svojim dijelovima znanstveno
nepotvrena, jedna je od najutjecajnijih teorija linosti. Utjecaj psihoanalitike teorije see
daleko izvan granica psihologije i psihijatrije. U prvoj polovici 20. stoljea Freudova
tumaenja ljudskog doivljavanja i ponaanja snano su djelovala na umjetnost, filozofiju,
socijalne znanosti i drutvo u cjelini. Iako je uloga psihoanalize u psihologiji danas kudikamo
manja nego prije 50. godina, mnoge psihoanalitike pretpostavke i ideje ugraene su u
psihologiju. Freud je zapoeo svoju karijeru kao neurolog, lijeei tzv. "nervozne bolesti".
Kako konvencionalni medicinski tretman esto nije davao nikakve rezultate, Freud se poeo
koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potiui svoje pacijente da mu kau sve
to im padne na pamet. Paljivo sluajui njihove iskaze, otkrio je sadraje koje je smatrao
manifestacijama nesvjesnih strahova i elja. Sline sadraje pronalazio je i u snovima i
128

sjeanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinanih sluajeva
koje je prouavao, oblikovao je svoju teoriju. U svom opisu linosti Freud se esto koristio
metaforama. Tako je ljudski psihiki ivot usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji viri iznad
vodene povrine, predstavlja svjesno doivljavanje, a onaj mnogo vei, ispod vode, podsvjesno
i nesvjesno. U tom nesvjesnom dijelu nae linosti nalaze se nagoni i nedohvatna sjeanja, koja
djeluju na naa uvstva, miljenje i ponaanje. Freud nije prvi govorio o nesvjesnim psihikim
procesima, jer ih je ve Shakespeare opisao u svojim dramama. Freud im je, meutim, prvi
pridao veliku ulogu u naem doivljavanju i ponaanju. Strukturu linosti Freud je izgradio od
tri dijela: ida, ega i superega. Id (lat. ono) je najprimitivniji dio linosti, iz kojeg se postepeno
izgrauju ego i superego. Id je sjedite nesvjesnog, te dvaju osnovnih nagona koje je Freud
nazvao prema grkim bogovima. To su nagon smrti (Thanatos) i nagon ivota (Eros). Eros se
koristi posebnom vrstom energije, nazvanom libido. Libido je izvor svakog ponaanja koje
dovodi do ugode, pa tako Eros uvijek slijedi naelo uitka. Thanatos tei smrti, destrukciji i
agresiji. Ego (lat. ja) razvija se iz ida pod utjecajem okoline. Ego je posrednik izmeu ida i
okolne realnosti, pa procjenjuje jesu li zahtjevi ida opravdani i mogu li se u postojeim
prilikama zadovoljiti. U klasinoj psihoanalitikoj teoriji ego ine svi perceptivni i kognitivni
procesi (npr. pamenje, rjeavanje problema, zakljuivanje). Osim toga, ego sadri i pojam o
samome sebi, doivljaj vlastitog "ja", pa se u tom znaenju koristi i u nazivima egoizam i
egocentrinost. Freud je odnose izmeu ida i ega metaforiki usporeivao s jahaem i konjem.
Konj je izvor energije, a jaha upravlja njegovim pokretima. Ali, kae Freud, esto se jaha
mora podiniti konju, pa ii putem kojim ga ovaj vodi. U takvim sluajevima na scenu stupa
superego.
Superego (lat. nad-ja) sadri ideale i moralne vrijednosti usvojene u ranom djetinjstvu
od roditelja, a kasnije i od drugih vanih osoba u ivotu (npr. uitelja, poznatih linosti).
Superego se esto opisuje i kao savjest. Ako se kre "zapovijedi" superega, ego doivljava
anksioznost ili tjeskobu, krivnju i stid. Tri zamiljena dijela linosti esto su u meusobnom
sukobu. Razlog takvog sukoba moe npr. biti to ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih
superego smatra neprihvatljivima. Kod zdrave linosti, kae Freud, ego uspijeva uravnoteiti
zahtjeve ida i superega, pa linost funkcionira u skladu s realnou. Kako bi protumaio
nastajanje neadekvatnog ega, Freud je velik dio svoje teorije posvetio psihoseksualnom
razvoju. Prema Freudovim postavkama slabi ili neadekvatni ego nastaje kao posljedica
traumatskih iskustava koja dovode do zastoja u nekoj od faza razvoja. Freudova teorija vrlo je
iroka, pa se stoga ne moe u cjelini proglasiti tonom ili netonom. injenica je da su mnoge
129

postavke ove teorije nedostupne znanstvenom provjeravanju ve i zbog metafora u kojima su

prikazane. Veina psihoanalitikih pojmova ne moe se podvrgnuti znanstvenoj analizi i zbog
toga to se ni na koji nain ne mogu mjeriti. Kako npr. izmjeriti libido, kao hipotetsku ivotnu
energiju? Psihoanalitika teorija nastoji obuhvatiti sve aspekte linosti (razvoj, strukturu,
normalno i abnormalno funkcioniranje), ali ne prua nikakvu mogunost predvianja ljudskog
ponaanja. Svaki pretpostavljeni konflikt, frustracija ili psihika trauma moe se manifestirati
na vrlo razliite naine, pa stoga uope nije mogue predvidjeti njihove posljedice. Istraivanja
linosti potvrdila su, meutim, Freudovu pretpostavku da postoje nesvjesni i podsvjesni
procesi, ali je sadraj tih procesa drugaiji od Freudovih pretpostavaka. Freud je npr.
pretpostavljao da se u nesvjesnom dijelu linosti nalaze neki potisnuti, nerijeeni konflikti koji
djeluju na nae doivljavanje i ponaanje. Danas znamo da zaista nismo svega svjesni. Dogaa
se npr. da reagiramo na neke podraaje iz okoline koje nismo svjesno percipirali. To znai da
iako postoje nesvjesni procesi, oni ne sadre neke nae rane traume i doivljaje, to ne
umanjuje Freudovu zaslugu u ukazivanju na nesvjesne dijelove nae linosti. Znaajan
doprinos razumijevanju ljudske linosti jest i Freudov opis i tumaenje obrambenih
mehanizama. Naglaavao je da je za razumijevanje ega vano shvatiti kako se ego nosi s
konfliktima i anksioznou. Smatrao je da ego esto negira ili iskrivljuje pravo znaenje svojih
konflikata i strahova kako bi se zatitio od tjeskobe. Ta negiranja realnosti, Freud je opisao
kao obrambene mehanizme. Time je dao i osnovu za razvoj tzv. ego-psihologije, koja
objanjava i proiruje Freudovu psihoanalitiku teoriju.
Humanistiki pristup
Humanistiki pristup, kao i psihoanaliza, usredotouje se na potrebe i motiv pojedinca,
ali za razliku od psihoanalize naglaava vanost vlastitih nastojanja pojedinca da oblikuje svoj
ivot. Unutar ovog pristupa naglaava se vanost subjektivnih iskustava svake osobe i tenju
za samoostvarenjem ili aktualizacijom svojih potencijala.
Najpoznatije humanistike teorije linosti su Maslowljeva teorija samoaktualizacije i teorija
Carla Rogersa, poznata pod nazivom "teorija usmjerena na pojedinca". Rogers se usmjerava
na sliku o sebi, vlastitom ja, koju ima svaki pojedinac, smatrajui pojam o sebi jezgrom
linosti. Poznavanje samog sebe, slika vlastitog ja, nastaje na osnovi ranih iskustava iz
djetinjstva, naklonosti i potovanja koje nam iskazuju drugi ljudi. Svatko od nas ima svoju
jedinstvenu konstelaciju sjeanja, snova, elja i iskustava. Posljedica toga je doivljaj vlastitog
kontinuiteta, koji neki istraivai zovu "privatna linost".
130

Humanistiki pristupi nastali su u okviru psihologije, uglavnom prouavanjem i

opaanjem zdravih ljudi. Posebna je zasluga ovih pristupa to su potakli ispitivanje pozitivnih
emocija, poput radosti, sree i zadovoljstva, te uspjenih, dobro prilagoenih pojedinaca.
Socijalni pristup
Glavna je znaajka okolinskih pristupa to razvoj i rezultirajuu strukturu linosti
objanjavaju procesima uenja. Za razliku od psihoanalize i humanistikih pristupa, pristae
okolinskih pristupa usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponaanje pojedinca, na kojem
grade svoja tumaenja linosti. Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi raaju kao tabula
rasa, a onda postepeno uenjem stjeu odreene osobine linosti.
Ameriki psiholog Burrhus Skinner, jedan od vodeih predstavnika ovog pristupa, poznatog i
kao behevioristiki pristup, smatra da se ljudsko ponaanje sastoji od aktivnosti za koje smo
bili nagraivani ili pohvaljivani, i da je usmjereno posljedicama koje od odreenih oblika
ponaanja oekujemo u budunosti.
Albert Bandura, ameriki psiholog, predstavnik je socijalne teorije uenja. Smatra da
uglavnom uimo od drugih ljudi, bilo oponaanjem njihova ponaanja, bilo uoavanjem
posljedica koje odreena ponaanja imaju za druge ljude koji nam slue kao modeli.
Pokuaji tumaenja linosti zakonitostima uenja znaajan su doprinos razumijevanju nekih
dijelova ljudske linosti, ali ipak ne tumae njezinu cjelokupnost. Najvaniji doprinos tih
teorija jest niz tehnika za modifikaciju ponaanja i uklanjanje nekih psiholokih potekoa u
prilagoivanju pojedinca.
Teorije crta linosti
Teorije crta linosti nastoje ljude podijeliti u odreene tipove linosti ili ih klasificirati
prema nekim izmjerenim crtama linosti. Meutim, dosadanji pokuaji podjele ljudi u
odvojene tipove linosti nisu potvreni. Istraivanja su pokazala da ne postoje tzv. isti tipovi,
jer sva mjerenja pretpostavljenih tipova linosti daju normalnu raspodjelu rezultata. To vrijedi
i za pristup engleskog psihologa Hansa Eysencka, koji govori o dimenzijama linosti. Svaka
dimenzija linosti ujedinjuje nekoliko razliitih crta ili osobina, koje mogu biti razvijene u
razliitom stupnju. Eysenck glavnim dimenzijama linosti smatra: neurotizam, emocionalnu
stabilnost i introverziju - ekstraverziju. Prva dimenzija neurotizma, odnosno emocionalne
stabilnosti oznaava opseg u kojem je neka osoba anksiozna, depresivna, opsesivna i hostilna,
ili pak smirena, vedra i stabilna u svojim raspoloenjima. Druga dimenzija oznaava kao
131

ekstravertirane one osobe koje su drutvene i pune energije, a kao introvertirane one povuene
i tihe. Najvie je ljudi obino negdje izmeu ekstrema tih dimenzija, pa su samo u odreenoj
mjeri skloni nekim emocionalno nestabilnim reakcijama ili su ambivertirani, tj. ne priklanjaju se
ni introverziji ni ekstraverziji. Kao i svi ostali, i ovaj je pristup razumijevanju linosti bio
podvrgnut nekim kritikama. Osnovno je pitanje postoje li zaista neke trajne osobine linosti
koje moemo nazvati crtama ili dimenzijama, ili je ponaanje svakog od nas vie ovisno o
situaciji u kojoj se nalazimo. Rezultati mnogih istraivanja govore kako u prilog postojanja
nekih karakteristika linosti koje se pojavljuju u vrlo razliitim situacijama i ne mijenjaju se s
prolaskom vremena (npr. neurotizam i ekstravertiranost), tako i u prilog snanog utjecaja
situacije na ljudsko ponaanje.
Doivljaj kontinuiteta vlastite linosti, ali i relativne nepromjenljivosti linosti ljudi koje
dobro poznajemo (roaka, dobro poznajemo) uvjetovan je razliitim imbenicima. Bioloki
faktori naslijea (npr. podraljivost autonomnoga ivanog sustava) ne prolaze u toku ivota
kroz neke velike ili nagle promjene. Navike i motivi, steeni uenjem i iskustvom, takoer se
ne mijenjaju ni snano, ni brzo. Brojne socijalne uloge, koje svatko od nas ima, npr. uloga sina
ili keri, sestre ili brata, nastavnika ili uenika itd., takoer pridonose doivljaju stabilnosti
linosti. Zbog toga i ne treba oekivati da e se neka osoba, osim u dramatino promijenjenim
okolnim prilikama, naglo i bitno mijenjati u toku vremena. Pa ipak, svatko je od nas ve
doivio neke iznenaujue reakcije od osoba za koje smo vjerovali da ih dobro poznajemo.
Najee su takva iznenaenja neugodna jer otkrivaju neku nepoeljnu karakteristiku, koju ba
od te, odreene osobe, nismo oekivali. Dogaa se npr. da nas prijatelj od kojeg smo oekivali
pomo u nevolji ostavi "na cjedilu". Suoeni s takvim iskustvom, skloni smo ga optuiti za
izdaju ili proglasiti nepouzdanom osobom. Uvijek kada na taj nain prosuujemo neije
neoekivane postupke zanemarujemo mogui utjecaj neposredne okoline na ponaanje. Neka
nova ili uzbudljiva situacija moe npr. svakog od nas toliko ponijeti da zbog toga previdimo
prijatelja koji oekuje nau pomo. Snana uvstva, poput oduevljenja, zaljubljenosti, straha,
mogu u svakome od nas potaknuti neka ponaanja koja e i nas same iznenaditi. To, meutim,
ne znai da se naa linost naglo promijenila, ve da su nove okolnosti ili doivljaji pobudili
neka ponaanja koja e i nas same iznenaditi. Takva neoekivana ponaanja nas samih, a i
naih blinjih, najvie nas pogaaju u podruju tzv. osobina karaktera. Nekada se u psihologiji
pod pojmom karaktera govorilo o moralnim normama koje je pojedinac usvojio i u skladu s
kojima se ponaa. Pojam karaktera ukljuivao je osobine poput potenja, vjernosti,
pouzdanosti. Smatralo se da je nain na koji se netko ponaa uglavnom odreen
132

temperamentom, a ono to ini karakterom. Osobine karaktera smatrane su stabilnima, pa se

tako govorilo o "karakternim" ljudima i onima "bez karaktera". Iako se takva upotreba pojma
"karakter" zadrala u svakodnevnom govoru, suvremena psihologija vie ga ne koristi.
Ispitivanja openitosti i dosljednosti tzv. karakternih osobina pokazala su da su i te osobine
snano pod utjecajem situacije, prethodnih iskustava osobe, intenziteta motiva, koji u tom asu
usmjerava ponaanje, te procjene moguih posljedica odstupanja od moralnih normi. To
drugim rijeima znai da se npr. svakome od nas (iako sebe smatramo potenom osobom)
moe dogoditi da u situaciji u kojoj poteno ponaanje zahtijeva npr. od nas neko odricanje ili
poseban napor pokuamo ponajprije procijeniti kolika je vjerojatnost da u nekoj nepotenoj
akciji budemo "ulovljeni". Vjeruje li pojedinac npr. da nee biti uhvaen u lai ili prijevari, a ta
mu prijevara omoguuje zadovoljenje nekoga vanog motiva, moda e podlei napasti i
uiniti to to eli. Smatra li, meutim, da bi ta prijevara mogla biti otkrivena i imati neke
neeljene posljedice, najvjerojatnije e se pridravati uobiajenih moralnih norma. Rezultati
ankete u kojoj je sudjelovalo 23340 amerikih itatelja asopisa "Psihologija danas" ilustriraju
injenicu da se moralno ponaanje pojedinaca razlikuje od situacije do situacije. U tim
rezultatima je vidljivo da bi mnogi ljudi uinili neto to se smatra nepotenim kad bi bili
sigurni da u tome nee biti uhvaeni. Nae je ponaanje, dakle, posljedica interakcije naih
dominantnih osobina linosti i situacije u kojoj se nalazimo. Na osnovi analize dosad
prikupljenih podataka o ljudskoj linosti mogli bismo zakljuiti da je svaka linost mjeavina
stabilnih i nestabilnih oblika doivljavanja i ponaanja. Odreena ravnotea stabilnih i
nestabilnih reakcija ovisi o uroenim dispozicijama (npr. neka svojstva ivanog sustava,
karakteristike endokrinog sustava itd.), psiholokim procesima i individualnom iskustvu svake
osobe.

133

PSIHOPATOLOGIJA (OPI UVID)

izofrenija, agorafobija, depresija -- to su samo neki od stotina naina na koji se mozak
i um, nai najvei atributi, mogu okrenuti protiv sebe. Zato jer moemo voljeti, moemo biti
ljubomorni, zato jer se moemo sjetiti dobroga, moemo se sjetiti i loeg i zastati na njemu;
zato jer moemo razmiljati o budunosti, moemo se bojati nesigurnosti koju ona nosi. To
nam hoe rei da svaki novi psiholoke sfere ima svoje lice i nalije. .....................................
to je psihopatologija?
Psihopatologija je nauka o mentalnim poremeajima. Mentalni poremeaji definirani su
kao kliniki znaajan psiholoki sindrom ponaanja ili nepravilnost koja se pojavljuje kod
pojedinca i obino je u svezi s bolnim simptomima ili hendikepiranou u jednom ili vie vanih
podruja djelovanja. Koliko su ovakvi poremeaji prisutni? Nekoliko dugoronih istraivanja
pokazalo je da svaki peti Amerikanac ili 20% amerikog stanovnitva pati od nekog nedavno
dijagnosticiranog mentalnog poremeaja, a to znai da se radi o desetinama milijuna ljudi samo
u Sjedinjenim dravama ( a ima ih i kod nas i vie nego mislimo).
Ukoliko elimo pomoi ljudima s mentalnim poremeajima, najprije ih trebamo
identificirati. To to neka osoba ima odreeni problem ne znai odmah da ju moemo
klasificirati kao osobu s mentalnim poremeajem. Svi mi imamo probleme. Ali postoje osobe
ije ponaanje je uistinu abnormalno. Naime, neki aspekti mentalnog funkcioniranja u domeni
ponaanja su nekako pomaknuti. Ovakvu procjenu se daje promatranjem ponaanja osobe, ili
analizom rezultata postignutih na dijagnostikom testu, ili pak procjenjivanjem informacija
koje dolaze od same osobe ili osoba koje poznaju "abnormalnu" osobu.
Specijalisti za mentalno zdravlje strunjaci su za donoenje ovakvih sudova. To su
kliniki psiholozi, ili psihijatri koji prvo moraju zavriti medicinu ili psihoanalitiari
specijalizirani za uporabu Freudovskih tehnika u svojoj terapiji itd. Ovi specijalisti potom
odreuju koji od slijedeih kriterija mentalnog poremeaja zadovoljava odreena osoba: koliko
osoba pati, da li se ponaa na nain kojim radi protiv svoje osobne dobrobiti, da li stvara
neugodnosti drugima? Kod teih poremeaja kao to je izofrenija, gdje treba provjeriti da li
osoba govori ili djeluje iracionalno, uzimaju se drugi kriteriji. Kod ovakvih osoba se promatra
da li se moe predvidjeti njihovo ponaanje iz situacije u situaciju. Kod njih treba obratiti
panju na izgled ili ponaanje koje je u sluajevima izofrenije izrazito nekonvencionalno.
134

Mentalne bolesti treba klasificirati zbog nekoliko izrazito praktinih razloga:

1. Najvaniji je da treba znati o kojem se tipu poremeaja radi kod osobe kako bi se lake
isplaniralo odgovarajui tretman.
2. Zbog pravnih razloga sudovi mogu uporabiti psihijatrijsku dijagnozu kako bi utvrdili da li se
osobi moe suditi, ili da li moe upravljati imanjem.
3. Istraivaki razlozi - kako bi se prouilo razliite aspekte psihopatologije, i kako bi se
evaluiralo terapiju.
4. Gospodarski razlozi, kako bi se osiguralo plaanje od strane osiguravajuih drutava i
zdravstvenih institucija u sluajevima mentalnih poremeaja.
Dakako ludilo je bilo dio ljudskog ivljenja od samih poetaka. Pronaene su lubanje iz
pretpovijesti, u kojima su bile izbuene rupe. Neki eksperti vjeruju da te rupe predstavljaju
primitivni pokuaj istjerivanja demona iz mozga. Donedavno se na mentalno poremeene
osobe gledalo gotovo kao na ivotinje koje se moe muiti, i okivati, pokazivati publici i tako
dalje. Sve do 18. stoljea ljude s psiholokim problemima nije se smatralo bolesnicima. Veliki
francuski lijenik, Dr. Phillipe Pinel napisao je da mentalno bolesne osobe ne snose krivnju za
svoje postupke i zbog toga ih ne bi trebalo kanjavati. On je ustvrdio da se ovdje radi o bolesti
i da njihovo jadno stanje zasluuje svu dunu panju koju zasluuje ljudsko bie koje pati.
Ovaj prosvijeeni pogled rijetko je prihvaala javnost i posebno rijetko dravne vlasti.
Naprotiv, etiketa ludila esto se lijepila svakome tko je dovodio u pitanje status quo, ili bio
drugaiji od drugih. Francuski impresionisti, na primjer, u poetku su nazivani luacima. U
novija vremena politiki i vjerski disidenti u Sovjetskom savezu bili su zatoeni u mentalnim
institucijama. Sline metode koritene su za crnce u Americi. Njima se pripisivalo da boluju od
bolesti za slobodom.
Mnogi psiholozi i psihijatri zapravo postavljaju u pitanje dijagnoze ludila, izofrenije i
openito mentalnih stanja.
Jedan kritiar dijagnoza mentalnih stanja, psihijatar Thomas Szaz, tvrdi da je mentalna
bolest u stvari samo mit. On sumnja u nae kriterije mentalnih bolesti i simptome mentalne
bolesti smatra najobinijim izgovorom vlastima za represiju nad ljudima koji su razliiti, koji
kre socijalne norme. Szazovo miljenje je naravno ekstremno i mnogi su ga odbacili. No u
isto vrijeme je i donekle provokativno jer nas prisiljava da preispitamo nae "stereotipe" o
tome to je normalno, a to nije.
Drugu vrstu kritike, ali jednako provokativnu dao je Dr. David Rosenthan. Izmeu
1969. i 1972. godine on i njegovi suradnici dolazili su u psihijatrijsku bolnicu simulirajui ili
135

pravei se da imaju samo jedan simptom a taj je da uju glasove. Rekli su da su ti glasovi
prazni, tupi, da tutnje. Nakon to su primljeni u bolnicu prestali su govoriti o simptomima i
ponaali se normalno. Opisali su svoje iskustvo kao dehumanizirajue. U bolnici nitko s njima
nije govorio. Nitko ih nije kontaktirao. Prosjeno vrijeme koje je osoblje provodilo s
pacijentima bilo je 6 i pol minuta dnevno. Nitko ih nije doao posjetiti. Kada su prvi puta
primljeni u bolnicu smjeteni su na prijemni odjel s 41 mukarcem. Rosenthanova supruga ga
je posjetila svega etiri puta u sedam tjedna. Stoga Rosentham tvrdi da su psihijatrijske
bolnice spremita za ljude u drutvu koje uistinu ne elite ili ne razumijete i za koje ste izgubili
veliki dio saaljenja. Postavljao je pitanje: da li je itko mogao otkriti da sam u bolnicu doao
zdrav? Problem je u tome da u biti nitko ne prepoznaje normalne simptome. "Nas su u bolnicu
primili s dijagnozom Paranoidne izofrenije, a otpustili s dijagnozom Paranoidne izofrenije u
remisiji" (ovo u remisiji znai isto to i zdrav). Da li je neizbjeno tako se odnositi prema
pacijentima? Teko je rei.
Osoblje bi trebalo uvijek podsjeati da ljudi koji su im povjereni na brigu nisu samo
skupina simptoma, to su ljudi koji imaju roditelje, ene i mueve, svoje domove, djecu, posao.
No oni su, u potpunom smislu te rijei jako nesretni. Pouak iz tog eksperimenta bio je da
doslovno svatko moe biti dijagnosticiran kao mentalno bolestan u zavisnosti od situacije.
Meutim to ne znai da su mentalni poremeaji samo izmiljotina drutvene mate. Daleko od
toga. Tu se radi o stvarnoj patnji. Od tri glavna tipa mentalnih bolesti pati vie od 25 milijuna
ljudi samo u Sjedinjenim dravama.
Glavni tipovi mentalnih bolesti
To su: tjeskobe- anksiozni poremeaji kao to su npr. fobije; afektivni poremeaji
(karakterizirani poremeajima raspoloenja poput depresije i manije i izofreni poremeaji).
1. Anksiozni poremeaji odnosno tjeskobe imaju tri dimenzije prepoznatljivih simptoma:
a) fiziku - popraenu poveanjem broja otkucaja srca i disanja, vrtoglavicom,
napetou miia. Intenzivna strepnja da e se neto loe dogoditi, osjeaj napetosti, drhtavica,
trenja. Ekstremna tjeskoba postaje fobija -- stalan i iracionalni strah od nekog objekta ili
specifine situacije izvan proporcija stvarne opasnosti- kao na primjer strah od visine.
b) psihiku - u kojoj nema nekog specifinog arita straha. Jedna pacijentica opisala je
svoju tjeskobu kao stanje kada disanje postaje plie, osjeaj da e se njen sustav ugasiti, strah
da e pasti i umrijeti.

136

c) Agorafobija najvie onesposobljuje. Radi se o ekstremnom strahu od javnog

prostora i javnih mjesta Od tri do est milijuna Amerikanaca, najvie ena, pati od agorafobije.
Dok neki znanstvenici misle da su ovakvi poremeaji utemeljeni na organskoj osnovi,
Freud je prouavao tjeskobu kao jednu od neuroza. Za Freuda neurotina osoba nije svjesna
odnosa izmeu njenih tjeskoba i uzroka koji lee negdje ispod zbog toga, jer predstavljaju
nerazrijeene sukobe iz djetinjstva koji su bili potisnuti. Vano je shvatiti da prema Freudovoj
teoriji nema jasne crte koja dijeli neurotsko i normalno. Postoje jednostavno dijelovi istog
kontinuuma funkcioniranja. Razlika je samo u stupnju.
2. Druga vrsta poremeaja poznata je pod imenom afektivnih poremeaja, od kojih je patio
slikar Van Gogh. Slike Van Gogh-a su vizualni zapis bolesti koja je donosila velike promjene
raspoloenja s prekomjernim zanosom koji se zove manija, ili pak dubokom depresijom ili i
jednim i drugim. Tijekom maninih epizoda osoba je puna neograniene energije, optimizma,
grandioznih ideja, uzima nepotrebne rizike, svata obeava. Manina osoba gotovo uvijek
prolazi kroz povremene epizode osjeanja depresije; kada je depresivna gubi energiju, osjea
tugu, krivnju, osjeaj neuspjeha.
Depresija je karakterizirana kao obina prehlada psihopatologije. U svom blaem
obliku, osjea je gotovo svatko. Kada postane ekstremna i kronina, pojedincima moe biti
potrebno lijeenje. Depresija najee predstavlja uzrok zbog kojeg se osobu prima u bolnicu
na lijeenje, ali 80 posto onih koji pate od ozbiljne klinike depresije nikada ne proe nijednu
vrstu terapije.
Pojam neuroza psiholozi a ni psihijatri vie ne rabe kao dijagnostiku kategoriju za
afektivni poremeaj ili kroninu tjeskobu, zato jer se dri da je neprecizan. S druge strane to je
pojam kojeg openito svi u naem drutvu razumiju i koji je posebno uporabljiv u stvaranju
kontrasta izmeu njega i psihoza.
Poznato je da je kod psihotinih pacijenata, onesposobljena percepcija, miljenje i
emocije. Oni gube kontakt s realnou; potrebno im je intenzivno lijeenje a esto i
hospitalizacija. Glavna pod-klasa psihotinih poremeaja je izofrenija -- potpuno razvijeno
ludilo. izofreni poremeaj pogaa oko 1 posto svjetske populacije; manje od 1 treine putem
terapije postigne poboljanje, a ostatak - jedna polovina je povremeno bolesna-povremeno
zdrava, dok druga polovina nikada ne doivi poboljanje stanja. Simptomi ukljuuju: odvajanje
od realnosti, kriva vjerovanja, jake ljubomore i halucinacije. Jezik se esto rabi na udan nain,
misli su nepovezane, a osoba rascijepljena.

137

Kako se prouava izofrenija?

...............Znanstvenici imaju dva primarna pristupa u prouavanju izofrenije: bioloki i
psiholoki.
Znanstvenik Dr. Fuller Torrey, istie kako "bioloka teorija kae da je izofrenija bolest mozga
ba kao i alzheimer, multipla skleroza ili parkinson. Neto ue u mozak, promijeni kemizam
mozga i zbog toga mozak ne funkcionira normalno. izofrenija, zbog toga, postaje bolest kao
i diabetes, radi se jednostavno o bolesti tijela s tom razlikom to je pogoeni dio tijela mozak".
Jedan bioloki imbenik koji moe predisponirati osobu za mentalnu bolest jest genetika. Geni
koji se prenose u nekim obiteljima mogu znaajno utjecati na dijelove ivanog sustava.
Abnormalnosti u strukturi mozga prouzroene oteenjima tkiva mogu takoer igrati ulogu u
mentalnim poremeajima kao to to mogu i hormonalni poremeaji.
Najvei broj znanstvenika uzima, kako to zovemo, interakcijski pristup. Oni vide ove
poremeaje kao kompleksne interakcije biolokih i psiholokih imbenika. Genetska
predisponiranost utjee na hormone i funkcioniranje mozga, ali psiho-socijalni stresovi
odreuju da li e se poremeaj pojaviti na povrini.
Erning Gottesman, sa Sveuilita Virginije, elni je ekspert u genetici izofrenije.
Istraivanje s blizancima uvjerilo ga je da postoji put genetskog prijenosa za neke oblike
izofrenije. On istie da su geni na neki nain ukljueni u nastanak ove mentalne bolesti koju
zovemo izofrenija, ali znanstvenicima nije polo za rukom otkriti detalje.
Kako bi otkrio detalje on surauje s Dr. Torry-jem u jedinstvenoj studiji identinih
blizanaca na St. Elizabeth, u Washingtonu, DC. Cilj je istie on Pokuati otkriti to je to
razliito u mozgu izofrenog blizanca od mozga drugog blizanca koji nema izofreniju.
ezdeset parova blizanaca iz Sjeverne Amerike ukljueno je ovu studiju, u 30 parova jedan
blizanac ima izofreniju, a drugi ne. Kod 20 parova oba blizanca imaju izofreniju, a kod 10
parova, koji predstavljaju normalnu kontrolnu skupinu, nema izofrenije. Znanstvenici mjere
strukturu i funkcioniranje mozga kod identinih blizanaca, a razlog je tomu taj to kod
identinih blizanaca, kada jedan ima izo, a drugi ne, izofrenija je po definiciji ne-genetska.
Jedan par blizanaca od kojih jedan blizanac ima izo a drugi ne, dovedeni su na tjedan dana
testiranja. Na njima su napravljeni svi mogui testovi od testova krvi pa do detaljnih intervjua.
Intervjuirani su i roditelji blizanaca o njihovom djetinjstvu. Znanstvenike je zanimao protok
krvi u mozgu dok recimo blizanac radi na rjeavanju razliitih vrsta problema. Blizanci gledaju
dva razliita problema na televizijskom ekranu koja trebaju rijeiti mentalno. Dok rjeavaju
138

problem, krv koja ide u razliite dijelove mozga pokazuje se razliito i taj proces se snima. Na
tim testovima su se pokazale razlike meu blizancima. Bilo je oito da blizanci koji imaju izo
imaju ire ventrikle -prostori u mozgu kroz koje prolazi tekuina.
U izo sluajevima dio tkiva mozga bio je izgubljen, tekuina se razlila i zauzela
prostor. Dakle istraivanja su pokazala da se kod bolesnika koji pate od izofrenije radi o
nekim fizikim nepravilnostima u samom mozgu koje onda mijenjaju strukturu mozga.
Blizanci koji nemaju izo imali su relativno normalne ventrikle dok su kod oboljelih duplo vie
proirene..
Geni su izuzetno vani u prijenosu velike veine izo sluajeva, ali geni nisu dovoljni
sami po sebi da bi proizveli ovaj razarajui oblik bolesti. Morate imati imbenike u okoliu koji
doprinose oboljenju od izofrenije. Ti imbenici su psiholoki ili bioloki a javljaju se kasnije u
ivotu pojedinca, npr. zbog jake virusne infekcije, gripe, automobilske nezgode s povredama
mozga, uzimanja droga poput LSD-a, PCP-a, i drugih vrsta takozvanih ulinih droga koje
nisu preporuljive. Kau da je izofrenija rak mentalnih oboljenja. Iako ne moemo dobiti
kompletnu sliku onoga to uzrokuje izofreniju zasigurno znamo da je jedna od najgorih
psihikih bolesti. Poetkom dvadeset i prvog stoljea na ovoj zemlji ima dvostruko vie
oboljelog stanovnitva na ulicama nego li u bolnicama. Mnoge se ne lijei.
Postoji i drugi nain gledanja na psihopatologiju preko kulturalnih faktora. Tereza
LaFrambor je strunjak za psihike potekoe amerikih Indijanaca. Ona naglaava neka
specifina oboljenja kod razliitih indijanskih plemena. Glavni uzrok njihovih bolesti je utjecaj
amerike kulture i sukob s njom. Indijanci su nasilno premjetani puno puta irom Amerike.
Njihova djeca se miu iz mjesta u mjesto u kole. Mnogi Indijanci su se tijekom svoga ivota
premjetali i po tri puta. Veina problema s kojima se susreu su depresija i otuenje. Suoeni
su sa siromatvom i nezaposlenou koja dostie stopu do 80%, skupa sa loom naobrazbom
ova situacija im ne daje previe nade. Oni itekako osjeaju pritisak okolnog stanovnitva i
svojevrsnu elju da ih to prije nestane.
U potrazi za nastankom psihopatologije specijalisti za mentalne bolesti rabili su i rabe
bioloki i psiholoki pristup i kombinaciju oba, to se naziva interakcijskim pristupom. Postoji i
drugi nain kako gledati na nastanak psihopatologije, a taj je kroz ulogu kulturnih imbenika.

139

PSIHOTERAPIJA
Ako nam se auto pokvari, odvezemo ga automehaniaru. Ali to se dogaa kada se
na organizam "pokvari", kada nae ponaanje postane ekscentrino i obrambeno, kada nae
misli i osjeaji postanu poremeeni i bolni. Kome se tada obratiti, da li razgovarati sa
prijateljem, roakom, nastavnikom ili lijenikom ope prakse? Ako se problemi pogoravaju,
treba potraiti profesionalnu pomo.
Profesionalna pomo je dostupna od strane cijelog niza medicinskih strunjaka,
klinikih psihologa, psihijatara, socijalnih radnika. U stvari najvei dio profesionalaca koji rade
u podruju psihologije su praktini terapeuti. No, mentalni problemi, ba kao i fizike bolesti
mogu varirati u svom obliku i obujmu, mogu biti ogranieni na strah od visine ili mogu
potpuno naruiti ponaanje osobe. Postoji gotovo isti broj vrsta terapija koliki je broj vrsta
bolesti, preko 250.
Psihoterapiju dijelimo u dvije ope grupe na biomedicinski pristup bolesti i psiholoki
pristup mentalnim bolestima.
Biomedicinski pristup psihoterapiji
Biomedicinski pristup se koncentrira na promjenu odreenih aspekata naeg fizikog
funkcioniranja. Ovaj pristup se bazira na pretpostavci da su odreeni duevni poremeaji
bolest i da lijeenje mora imati bioloku podlogu kako bi se bolest zaustavila i otklonila.
Moderne tehnike kao kompjutorizirana tomografija esto se koriste pri otkrivanju problema.
Biomedicinski terapeuti su psihijatri, neurolozi i drugi profesionalci koji su se specijalizirali u
otkrivanju, izoliranju i identificiranju bolesnih stanja za koje se smatra da su bioloka podloga
duevnim poremeajima kao to su: depresija, izofrenija i ostale mentalne bolesti. Kako je
ravnotea psihe rezultat dobro balansiranih procesa, ona jednostavno moe biti poremeena
razliitim biokemijskim procesima i smatra se da su mentalni poremeaji vidljivi popratni
znakovi ovakvih poremeaja u biokemijskim procesima.
Jedan od najradikalnijih zahvata u bio-medicinskom pristupu je kirurki zahvat.
Najpoznatiji zahvat ove vrste je frontalna lobotomija, presjecanje ivanih vlakana koja
povezuju prednje renjeve velikog mozga s talamusom. Tipini kandidati za lobotomiju su
agresivni izofreniari ili osobe sa izrazitom osjetljivou i anksioznosti. Operacija otklanja ove

140

simptome prekidajui veze izmeu pacijenta i trauma njegove prolosti i strahova za

budunost.
Ali operacija isto tako smanjuje sposobnost jasnog prisjeanja stvari i planiranja
budunosti. Duevna tupost, djeje ponaanje i nedostatak brige za miljenje drugih, nakon
operacije zamjenjuju prijanje osjeaje krivnje, ljutnje i straha. Kako su rezultati ovakvog
lijeenja esto gori od simptoma bolesti koja se pokuava lijeiti, ovakva terapija se iskljuivo
ograniava na najtee sluajeve kod kojih niti jedan drugi medicinski pristup ne pomae.
Drugi kontroverzni tretman je elektrokonvulzivna terapija. ok terapija, kako je
popularno poznata. Smatra se najmonijim nainom lijeenja depresije kod pacijenata koji ne
podnose lijekove. Ipak postoje primjedbe da nepravilna primjena ove terapije dovodi do
gubitka pamenja kod nekih pacijenata. Iako donekle djelotvorna, ok terapija moe pomoi
samo manjem broju pacijenata.
Prava revolucija u biomedicinskom pristupu lijeenja bila je primjena lijekova u
lijeenju mentalnih bolesti i poremeaja ponaanja. Do pedesetih godina prolog stoljea,
mentalne bolnice su bile strano mjesto. To je bilo mjesto gdje su pacijenti vritali, nametali se
svojim ponaanjem, upadali u divlje izljeve bijesa i razmazivali fekalije po zidovima. Neki od
njih su upadali u stanje potpune mentalne tuposti, druge je trebalo stavljati u luake koulje.
Sve se to promijenilo sredinom pedesetih godina prolog stoljea, sa primjenom sedativa.
Kloropromazin je bio jedan od udotvornih lijekova koji je djelovao na mnoge simptome
izofrenih bolesnika kao to su: simptomi obmane, halucinacije, socijalno ponaanje i
agresivnost. Drugi antipsihotik, litijum, regulira ekstremne razlike u ponaanju kod manijano
depresivnih psihoza. Terapija lijekovima ne samo da potiskuje simptome mentalnih bolesti i
donosi olakanje pacijentima, nego i omoguava da se provede psihoterapija kod pacijenata
kojima se u protivnom ne bi moglo pomoi. Opasnost terapije lijekovima je ta to
prezaposleno osoblje u bolnicama namjerno pretjerano sedira pacijente i ostavi ih u takvom
stanju, ili kad pojedinac namjerno predozira uzimanje lijeka kako bi se lake borio sa
svakodnevnim problemima. Valijum, koji je zasigurno najpoznatije sredstvo za smirenje, isto
tako moe uzrokovati ovisnost. Svakodnevno ga koristi preko osam milijuna Amerikanaca od
kojih se mnogi jednostavno odustali od pronalaenja pravih uzroka svome stresu. Ako je
kemo-terapija bila jedna od posljednjih revolucija u bio-medicinskom pristupu lijeenja,
genetika bi moda mogla biti slijedea. Spoznaja kako su neki mentalni poremeaji nasljedni,
do sada je ve dovela do koritenja genetskih savjetovalita u kojima se obiteljima sa rizikom
govori o ansama da svoju bolest prenose na potomstvo. Kronina izofrenija, neki oblik
141

mentalne retardacije, depresija, alchajmerova bolest, samo su neke od bolesti kod kojih
genetski faktori imaju udjela. Nedavno je grupa znanstvenika identificirala gen na jedanaestom
kromosomu, iji poremeaj dovodi do oblika depresije. Istraivanje provedeno meu
obiteljima Amia u Americi je meutim donekle zbunilo znanstvenike. Naime polovica osoba
sa poremeenim genom nije vidljivo bila bolesna. Meutim to je dobar primjer bioloke
predrasude pri emu se tvrdi da su odreene osobe predisponirane za odreenu bolest.
Meutim genetska predodreenost igra ulogu i izgleda samo onda kada su takve osobe
izloene konstantnom i dugotrajnom psiholokom stresu. Vidjeli smo kako funkcionira
bioloko medicinski pristup.
Psiholoki pristup psihoterapiji
Psiholoki pristup se odreuje prema vrsti bolesti. Bira se jedna od postojeih terapija
kojih sveukupno ima oko 250 vrsta. ............................................................................................
Psihoterapiju u principu dijelimo na etiri grupe. Prvi oblik je psihoanalitika ili
psihodinamina terapija. Vjeruje se naime da su sva naa ponaanja motivirana snanim
unutarnjim silama. Izvori mentalnih poremeaja se trae u zabranama, traumama, konfliktima,
frustracijama, otuenosti i nerijeenim napetostima.
Psihodinamini terapeuti pomau pacijentima da prepoznaju ove skrivene motivacije i
da pronau naine da ih promjene.
Hans Strupp sa Venderbilta, vodea je osoba psihodinamine terapije. Kljuni elementi
psihodinamine terapije su: pacijent koji je u stanju sudjelovati u terapiji i terapeut koji moe
provoditi terapiju sa pacijentom. Meusobni odnos pacijenta i psihoterapeuta je neophodan za
proces terapije. Pacijenti moraju biti motivirani za terapiju, i maksimalno sudjelovati u njenom
procesu. Terapeut mora biti dobar slua, mora se pokuati suivjeti sa svijetom i problemima
pacijenta.
Psihoterapija je u osnovi vrsta odnosa izmeu ljudi, nije tretman u pravom
medicinskom smislu rijei. Radi se o odnosu u kojem dvije osobe rade zajedno i rezultat tog
odnosa je poboljanje pacijentovog mentalnog zdravlja. Sigmund Freud je bio taj koji je razvio
psihodinaminu terapiju na prekretnici stoljea u Beu. U klasinoj Freudovoj psihoanalizi,
trenutani problem odrasle osobe se pokuava pronai u simbolima prolosti. Prema Freudovu
shvaanju najvei dio ovjejeg uma su podsvjesne misli koje se ne mogu tako jednostavno
dovesti na povrinu i iskazati rijeima jer su zastraujua naem vidljivom "ja". esti su

142

primjeri sa takvim pacijentima kad vam kau: "Ima neto to bih vam htjela rei ali bojim se
kako ete reagirati".
Psihoanalitiar treba otkriti podsvjesne motive koji dovode do neurotskih simptoma i
oprezno dovoditi pacijenta do spoznaje da postoji veza izmeu simptoma i uzroka koji su
potisnuti u ranom djetinjstvu. Naglasak se uz to stavlja i na razvitak ega.
Jedna od temeljnih tehnika psihoanalize su "slobodne asocijacije", pri kojima pacijent
verbalizira sve ono to mu je tog trenutka dolo na pamet, reflektirajui tako svoje nesvjesne
misli. Ostale tehnike ukljuuju analizu pacijentovih snova.
Razgovori se vode tri do pet puta tjedno pri emu terapeut interpretira materijal koga
je iz pacijentovog prianja pokupio. Tijekom godina psihoterapeuti su modificirali neke od
Freudovih tehnika kao i njegov pristup seksualnosti i agresivnosti prisutnima u ranom
djetinjstvu. Meutim ambiciozni ciljevi psihoanalitiara su i dalje ostali isti: promijeniti
strukturu osobe pacijenta a ne samo simptome, a to zahtijeva veliki napor te dugo vrijeme i
dosta financijskih sredstava. Prema tome, psihonaliza moe pomoi samo manjem broju ljudi.
Drugi pristup ovoj terapiji je jednostavniji. U veini sluajeva u praksi se koristi kombinacija
kratkoronih terapija koje mogu trajati est, deset ili petnaest sati. Ta terapija se temelji na
psihoanalitikim idejama i principima i moe biti manje ili vie intenzivna. Danas je ovo
najuhodaniji pristup kome je cilj modificirati problematina ponaanja putem principa
kondicioniranja i prisile, drugim rijeima promijeniti simptome i ponaanje i time e pacijent
funkcionirati puno efikasnije.
Vidjeli smo primjer terapeutskog smanjivanja straha gdje je terapeut pokuao pomoi
djeaku prevladati strah od zubara.
Neka ponaanja se daju promijeniti tako da se ljudi naue suprotnim reakcijama, na
primjer nauiti kako se opustiti u trenucima napetosti, ili se pak pacijente ui samokontroli.
Terapeuti primjenjuju itav niz pristupa za promjenu oblika ponaanja.
No katkada nije problem samo ponaanje, problemi se znaju kriti u nainu naeg
miljenja, u prenaglaavanju negativnih stvari u ivotu, u neprestanim mislima na vlastite
padove ili pak negativno interpretiramo svoje stavove, vjerovanja itd. U takvim sluajevima se
ne koristi vie psiho nego kognitivna terapija. Ta terapija je nastala ezdesetih godina ovog
stoljea. Primijenio ju je kognitivni terapeut Albert Ellis. Cilj kognitivne terapije je nauiti
pacijente da prepoznaju i mijenjaju nerazumne stavove, kriva uvjerenja i oekivanja neuspjeha.
Ellis svoju terapiju naziva racionalno emotivnom terapijom. To je vrlo uobiajena tehnika kae
on. Naime on, kako je sam rekao, eli igrati ulogu vrajeg advokata tako to pokazuje
143

pacijentu da i pored svih muka koje ga snalaze on jo uvijek nema tako veliki razlog da se
razljuti i nervira. Nastoji pacijentu ukazati na vlastitu vrijednost i pokrenuti njegovu nutarnju
snagu da se bori. Uvjerava ga da nije u pravu u doivljavanju svijeta oko njega. Tako terapeut
uvjerava pacijenta da stvari krivo i vjerojatno preosjetljivo doivljava. Terapeut nastoji to vie
pacijentu osvijetliti pozadinu odnosa, i ako ima uspjeha pacijent e se smiriti. U kasnijim
ezdesetim godinama prolog stoljea, snimljen je jedan od Elisovih razgovora sa pacijentom.
"Imam problema sa svojim vezama, bojim se da u osobu povrijediti ukoliko s njom uem u
vezu". Psiholog joj kae da je ona zapravo sama sebe uvjerila da nije dobro da ue u vezu sa
nekim. I istie, "opet smo doli na istu stvar, pretpostavite da odluite s nekim izlaziti i doete
do zakljuka da osoba nije va broj. Ta se osoba osjeti jako povrijeenom jer ste kreirali
frustraciju jer vas ta osoba ne moe imati u svojoj blizini. Upitajte se da li ste doista tu osobu
povrijedili"? Pacijentica je odgovorila da ne zna. U biti terapeut je ukazao pacijentu da
vjerojatno krivo i preosjetljivo reagira na situacije i nastoji ju ohrabriti da na stvari gleda sa
vie optimizma.
Slijedei alternativni pristup terapije je takozvani humanistiki terapeutski pristup koga
je izmislio Rolo May. Taj pristup se u stvari odnosi na normalne osobe od kojih psiholog eli
postii maksimum to ga osoba moe dati. Rolova logika je pomoi ljudima da uvjebavaju
svoje ljudske moi, ljubav, stremljenja, ciljeve, potencijale. Za njega je humanizam jedna
vrijedna tradicija koja je nastala u renesansi i njime uspostavljamo osnove svih potencijala nae
ljudske linosti. Uloga terapeuta u ovom pristupu je da maksimalno ohrabruje ljude i u njima
pokuava otkriti sve ono najplemenitije i najkorisnije za ivot same osobe. Do sada je to bio
posao sveenika, meutim Rolovi sljedbenici smatraju da ljudi u sveeniku ponajprije gledaju
religioznu stranu a onda humanu. Isti je sluaj i sa lijenicima kojima je ovo takoer bila
domena, no oni su se previe orijentirali na tehniku crtu lijeenja tako da esto zaboravljaju
da su pacijenti i ljudi.
Naglasak humanistikih terapeuta je na psiholokom rastu cijele linosti unutar njenog
socijalnog konteksta. Ne iznenauje stoga injenica da je klasian pristup jedan pacijent jedan
terapeut u ovom modelu terapije proiren na terapiju sa itavom obitelji, parove ili pak grupe...
Pitanje je kako odrediti koja vrsta terapije je najprikladnija za odreene vrste problema.
Kliniki psiholog Enriko Johns sa sveuilita Burkley u Californiji pozabavio se ovom temom.
Danas na primjer postoje studije koje pokuavaju odrediti, koji bi od gore spomenutih pristupa
bio najdjelotvorniji na primjer za depresiju. Stvar je vie nego komplicirana. Ako ustanovite da
se radi o depresiji, ve ste u dilemi jer postoji vie desetina razliitih tipova depresije. Za to se
144

opredijeliti? Tretman ne ovisi samo o vrsti bolesti koju pacijent ima nego ovisi i o tipu linosti i
karakteru pacijenta.
Veina terapeuta o kojima smo govorili imaju neto zajedniko, a to je da ekaju da doe do
nekog psihikog poremeaja pa onda prilaze tretmanu. Meutim sada je u jeku novi pristup
ouvanju mentalnog zdravlja a to je preventivni pristup. Stvara se nova grupa strunjaka koje
se naziva zdravstvenim psiholozima koji se bave problemima mijenjanja socijalne i fizike
okoline osobe. To djelovanje bi moglo biti dobar klju za prevenciju i smanjenje uestalosti
mentalnih bolesti.

145

DIJETE U RAZVOJU
Novoroeno dijete i njegove sposobnosti
Pred otprilike dvjesto godina, nova znanost mentalne medicine, rana verzija suvremene
psihologije, svratila je panju filozofa, prosvjetitelja i lijenika. Filozofi su se bavili pitanjima
ljudske egzistencije te usporedbama izmeu ljudskog i ivotinjskog svijeta. Na jednoj strani
filozofske rasprave u to vrijeme, bio je francuski filozof (an ak Russo) J.J. Rousseau, koji
je smatrao da su ljudi roeni sa sklonostima i karakteristikama koje ljudsku osobu ine ono to
ona jest, kasnije u ivotu. Prema Roussoau priroda se pobrinula za na psihiki i duhovni
razvoj. Roeni smo kao plemeniti divljaci, koji su korumpirani od naih kasnijih ivotnih
iskustava. Nasuprot Roussoau stajao je engleski filozof John Lock. Za Locka je novoroeno
dijete u stvari tabula raza, prazna ploa liena bilo kakvog znanja i sposobnosti. Na razvoj se,
prema njemu bazira na temelju iskustva koje nam prua drutvo u kome se nalazimo. Iskustvo
koje se na nas prenosi, u stvari odreuje nau budunost. Dakle, Roussoaov princip je princip
prirode, dok je Lockov princip ucjepljivanja znanja na praznu ali plodnu podlogu. Oko 1800-te
godine ova debata je pojaana otkriem divljeg dvanaestogodinjeg djeaka u jednoj umi u
Francuskoj. Pred znanstvenicima se nalo dijete bez ikakvog iskustva i znanja koga je moglo
dobiti od ljudi. Sve ime je dijete raspolagalo dolo je od prirode. Jedan mladi lijenik
prihvatio se posla edukacije i civiliziranja divljeg djeaka komu je dao ime Viktor. Na poetku
se inilo da njegov intenzivni program donosi plodove. Viktor je nauio kako izbjei
opasnosti, kako slijediti upute. Meutim nakon pet godina progres prvog razvoja je zastao.
Lijenik je odustao od svoje inicijative i digao ruke od Viktora. Viktor je umro u etrdesetoj
godini nesposoban govoriti i ponaati se na nain na koji to ine normalne osobe.
Za mnoge ljude onoga vremena sluaj Viktora bila je potvrda da priroda daleko vie
utjee na ljudski razvoj nego iskustvo steeno u ljudskoj zajednici. U ovom sluaju se vidjelo
da nova civilizirana zajednica nije bila u stanju utjecati na Viktorovu temeljnu nesavrenost.
Mnogi su i dalje tvrdili da smo mi u najveoj mjeri produkt nae okoline a vrlo malo produkt
genetskog nasljedstva. I sad se postavlja pitanje to je i gdje je istina? S kojim smo kapitalom
roeni i u kojoj mjeri okolina utjee na nas.
Da li ste se ikad zapitali to dijete vidi i kako doivljava svijet kad tek na njega doe
kakva su mu prva iskustva. to dijete voli a to ne? U kojoj mjeri je dijete bespomono?

146

Za Williama Jamesa, jednog od pionira amerike psihologije, dijete dolazi na svijet kao
potpuno zbunjeni i bespomoni organizam. James je vjerovao da dijete doivljava ogroman
ok prelazei iz sigurnosti i mira u majinoj utrobi u svijet izazova, okova i nemira. U
kasnijim 1920-tim godinama John Watson, osniva behaviorizma, opisao je novoroene kao
bespomonu hrpicu ivog tkiva koje je u stanju napraviti nekoliko reakcija. I sve do 1964-te u
medicinskim udbenicima stajalo je da novoroene nije u stanju fokusirati svoje oi ili
odgovoriti na podraaj zvuka. Mnogi lijenici jo uvijek vjeruju da novoroenad ne osjea
bol. Meutim svi su oni u krivu.
U posljednjih trideset godina znanstvena istraivanja su dola do obratnih zakljuaka.
Djeca naime dolaze na ovaj svijet spremna za mnoge ine ponaanja i reagiranja. Nekoliko
minuta nakon roenja, oi djeteta su u stanju okrenuti se u smjeru glasa traei izvor zvuka.
Dijete je u stanju ispruiti ruku da bi uspostavilo kontakt i u stanju je pokrenuti glavu slijedei
lice osobe koja se kree.
Nova istraivanja takoer potvruju da se djeca raaju sa sposobnou da neto vole ili
ne vole. Dvanaest sati nakon roenja dijete je u stanju pokazati da mu je ugodan okus vanilije
i smijei se pri mirisu banane i pokazuje da ne voli okus kampi.
Kod novoroenadi slune funkcije vrlo dobro funkcioniraju ak i prije roenja, tako
da su djeca spremna odgovoriti na odreene zvune podraaje im napuste majinu utrobu.
Novoroenad vie vole uti enski nego li muki glas i lako ih se uspavljuje kad sluaju
otkucaje majinskog srca. U stanju su odmah prepoznati glas majke.
to se tie vida, vid im nije razvijen. Djeca se raaju gotovo slijepa. Postoje za to
dva razloga. Prvo u mrenici oka ne postoji dovoljan broj stanica. Drugo jo uvijek ne postoji
dovoljno veliki broj spojeva meu neuronima i centra za vid u modanoj kori. Meutim obje
ove stvari se razvijaju vrlo brzo.
Mjesec dana staro dijete u stanju je primijetiti konture glave pri velikoj blizini. Sedam
tjedana staro dijete smije se kad primijeti lice majke. Dvomjeseno dijete ve razlikuje boje, sa
tri mjeseca starosti u stanju je staviti udaljenije objekte u fokus gotovo identino odraslima.
Tromjeseno dijete moe razlikovati kontraste tako dobro da razlikuje promjene u
izrazu lica, to znai da razliito reagira na ljutiti, tuni, radosni ili alosni izraz lica.
Prema tome ini se da ljudska bia koja tek dolaze na svijet i nisu tako bespomona
kako se to prije vjerovalo. U stvari djeca su opremljena svim potrebnim kvalitetama za
preivljavanje, ukljuujui obrambeni sustav od pogubnih podraaja i dovoljno razvijen aparat
za socijalne interakcije.
147

Budui da bebe nisu u stanju s nama verbalno komunicirati, pitanje je kako moemo
otkriti to djeca vide, kako osjeaju i kako misle. Znanstvenici pokuavaju od opeg znanja o
relacijama, deduktivno protumaiti znaenje djejeg ponaanja. Djeca vole otkrivati, vole se
uvijek suoavati s novim stvarima. Vole pomicati panju sa pokreta na pokret, stvari na stvar.
Djeca vie vole nove izazove nego li familijarnost. Vrlo brzo gube interes za neku stvar. Radi
se naime o smanjenju intenziteta odgovora na bilo koji viekratni dogaaj to se naziva
habitacijom. Kada dijete reagira na novi podraaj tako da se vidi da dijete shvaa de se radi o
neem novom i razliitom, onda se to naziva dis-habitacijom. I habitacija i dishabitacija su
jedan te isti klju razumijevanja djejih mentalnih procesa.
Znanstvenici provode vrijeme prouavajui kako se djeca ponaaju gledajui objekte.
Takoer mjere broj otkucaja srca kod djece prilikom mjerenja panje, preferencija ili
perceptivnih spoznaja. Uestalost sisanja prsta, osmjeha, plaenje jezika, plaa, takoer se
koristi u mjerenjima djeje reakcije na razliite dogaaje.
1958-e psiholog Robert Vance poeo je eksperimentirati sa djecom promatrajui djeje
reakcije na novosti putem takozvanog nemutog (nijemog) govora. On je primijetio da djeca
vie vole objekte koji imaju konture nego li oble objekte.

Dakle sviaju im se vie,

kompleksniji od jednostavnijih objekata. I takoer im je drae kompletno lice od dijelova lica.

Meutim jedan od najznaajnijih znanstvenika u podruju razvojne pishologije je
vicarski psiholog (an Piae) Jean Piaget.
Piaget nije koristio komplicirane laboratorije.

Primjenjivao je vrlo jednostavne

eksperimente koji su trebali ukazati na funkcioniranje djeje pameti. Npr. kako dijete shvaa
da ako se izgled neega mijenja to ne znai da se i sama stvar mijenja. Jedan od tipinih
Piaget-ovih eksperimenata je sa obojenom vodom u aama. Radi se o identinoj koliini
tekuine ulivene u boice razliitih veliina.
estogodinje dijete vjeruje da je u veoj boci vie tekuine, sedmogodinjak je
nesiguran dok osmogodinjak shvaa da se stvari ne mijenjaju bez obzira na izgled. Kvantiteta
tekuine je jednaka bez obzira na oblik posude u koju se ulijeva kae ovaj djeak.
I pored velikog doprinosa razvojnoj psihologiji, Piaget je ipak podcijenio kognitivnu
mo djece nieg uzrasta iz jednostavnog razloga to je pomijeao djeje fizike sposobnosti sa
njihovom psihikom sposobnou. Naime esto se djeje mentalne funkcije razvijaju prije
nego njihova sposobnost fizikog reagiranja.
Grupa znanstvenika na sveuilitu Illinoisa, pokuava otkriti prethodno nedovoljno
jasne mogunosti novoroenadi i male djece.
148

Profesor Rene Bilargheon istrauje kako djeca razvijaju koncept nepromijenjenog

objekta. Pod tim se misli na itav niz naih zapaanja i uvjerenja o objektima. Prvo i temeljno
uvjerenje je da objekti postoje i onda kad su sakriveni.

Prva osoba koja je istraivala

zapaanje objekta bio je Jean Piaget. On je tvrdio da novoroenad poinje shvaati da objekt
postoji i kad ga se ne vidi, tek kad im je osam do devet mjeseci. Tek sa dvanaest mjeseci
ivota, djeca shvaaju da objekti ne samo da postoje nego imaju i fizike karakteristike, iako ih
se ne vidi.
Primjeuje se da djeca na nelogine stvari gledaju due, kao da pokuavaju pronai
razlog neloginosti. Dijete e krae gledati u dogaaj koji ima svoju logiku. Takoer
otkrivamo da djeca od tri i pol mjeseca, shvaaju da postoji objekt i onda kada je skriven.
Jedan od doprinosa ovog istraivanja je taj da se ozbiljno moramo pozabaviti fizikim znanjem
novoroene djece..........................................................................................................................
Judy Deloache studira kognitivni razvoj malo starije djece na primjerima djejeg
razumijevanja simbola. Simbol je neto to predstavlja neto drugo od onoga to osoba vidi.
Sposobnost razumijevanja simbola je vjerojatno jedna od glavnih karakteristika koja
nas izdvaja iz ivotinjskog svijeta. Dakle jedan od vanih zadataka koji se stavlja pred dijete je
razumijevanje sustava simbola. Djeca moraju nauiti govoriti, itati, pisati itd. U svojim
istraivanjima koristim modele koji upuuju na poetne faze razumijevanja simbola. Svojim
modelima pokuava djeci predoiti da ono to im pokazuje u biti predstavlja neto drugo u
realnosti. Recimo simbol za jedan vei prostor.
Sa tri godine shvaa znaenje simbola. Meutim da bi dola do ovoga stupnja razvoja
djeca moraju stvari uiti. Djeca neprestano pokuavaju shvatiti po kojem principu svijet
funkcionira.

A moraju se dobro namuiti da bi to shvatili, moraju neprestano raditi.

Dvogodinje dijete je misaono (kognitivno) jako zaposleno. Dapae, dvogodinje dijete se vie
napree u miljenju nego li bilo tko od nas starijih.
Drugi znanstvenici primjenjuju vizualne metode istraivanja koje su izmislili Gibson i
Walk 1960-tih godina.

Jedna strana plohe pleksiglasa je obojena a druga providna sa

obojenim rubovima tako da se dobije trodimenzionalni osjeaj i osjeaj da bi mogao propasti.

Beba koja je upravo poela puzati, prepuzati e plohu gdje imate osjeaj da ete
pasti.
Ali beba koja pue vie od mjesec dana nee proi kritinu liniju gdje se ima osjeaj
dubine. Bebe starije od osam i pol mjeseci nee prei kritinu liniju zato to ve imaju osjeaj
straha i percepciju dubine i visine.
149

Kao to vidimo bebe nisu tako bespomone. tovie, djeca na svijet dolaze spremna
uiti. I ne samo to, djeca su opremljena jednim drugim snanim orujem da to je da su se u
stanju smijati. Smijeh djeteta je osvajajui. I to je neto to igra veliku ulogu u preivljavanju
ljudske vrste.

Psiholozi tu metodologiju osmjeha smatraju jednom od najjaih metoda

odravanja na ivotu.
Neke se bebe smiju vie od drugih. To nas vodi ka jednoj drugoj karakteristici koju
kod djece zamjeujemo ve u samim poecima a to je temperament svakoga djeteta. Neke
bebe su ivahne i bune, druge pak mirne i pasivne. Ovaj princip je univerzalan bez obzira na
kulturu, i temelj im je bioloki, to su konstitucioalne tendencije koje odreuju djeju osobnost.
......................................................................................................................................................
Psiholog sa Harvarda Jerome Kagan bavi se razlikama u ponaanju srameljive i tihe
djece nasuprot ivahne i bune. On i njegove kolege promatraju djecu na monitoru televizora
uz pomo skrivene kamere.
Oni istiu da bioloka podloga kod 10 do 15 posto djece igra vanu ulogu to se tie
temperamenta djeteta,to im je na neki nain ve sama priroda usadila. Oni su ili jako otvoreni i
rado se drue ili pak imaju neku dozu zatvorenosti ili stidljivosti ili opreza u sebi. Ovo bi
zapravo moglo upuivati na to da se svako ivo bie na ovoj zemlji raa sa odreenim
predispozicijama za temperament.
to se tie intelektualnih sposobnosti kod tihe ili pak ivahne djece, tu nema nikakvih
razlika. Nema potreba da se roditelji brinu ako su im djeca ovakve ili onakve naravi. To je
temeljno nasljedstvo no kasnije u ivotu e okolina, drutvo i iskustvo uiniti svoje. Prema
tome bioloka nasljedstva nisu sudbonosna mogue su znaajne promjene temperamenta.
Kasnija iskustva u velikoj mjeri mogu pomoi pri oslobaanju od srameljivosti i povuenosti.
Bioloka sklonost ka mirnoi moe biti ispravljena preko uenja, vjebi i iskustva.
Moda pitanje biolokog utjecaja na temperament moemo bolje osvijetliti na primjeru
ivotinjskog svijeta.
Na nacionalnom institutu za mentalno zdravlje na odjelu ivotinjskog centra Steven
Suomi prouava ponaanje srameljivih majmuna. ini se da je srameljivost kod majmuna
uroena osobina. Prema tome genetski uvjetovana. U stanju smo odrediti koja ivotinja e
biti srameljiva, a koja nee. Majmuni koji imaju uroene sklonosti ka tome pokazuju ih ve u
drugom ili treem tjednu po roenju. Majmuni koji nisu srameljivi ve u prvih nekoliko
tjedana odvajaju se od majke i samostalno istrauju okolni svijet. Srameljivi pak ostaju uz
majku i trae njenu zatitu.

150

Znanstvenicima je polo za rukom izlijeiti srameljivost neke mladunadi tako to su

ih odnijeli drugoj majmunici koja se jako brine za mlade. ine to tako to ih svojim primjerom
uvode u drutveni svijet. To su sigurne enke koje srameljive majmunie dovedu do toga da
postanu voe grupe.
Meutim ako te iste majmunie vratimo njihovoj roenoj majci, oni uskoro opet
postaju srameljivi i bojaljivi. ini se da srameljivost kod majmuna ima nekih slinosti sa
srameljivosti kod ljudi. Iz ovih studija izvodimo jedan zakljuak a taj je da je mogu princip
modifikacije temperamenta i ponaanja primijeniti kod ljudi kao i kod ivotinjskog svijeta.
Takoer postoji i jasan dokaz da je genetsko nasljee vrlo vaan faktor za odreene
kognitivne sposobnosti kao npr. mo verbalnog izraavanja kao i odreene psihopatoloke
pojave do kojih dolazi kasnije u ivotu.
Takoer je jasno da faktori okoline igraju vanu ulogu pri svakom kompleksnijem
ponaanju kao i pri razvoju sposobnosti. Iskustva steena u obiteljskoj atmosferi ine nas
specifinima. Isto tako nam i kultura u kojoj smo roeni ostavlja duboki peat. I dok bioloki
nasljedni faktori omoguavaju potencijal razvoja, okolina je ta koja odreuje da li e se
potencijali razviti ili zahiriti. Prema tome, priroda, okolina, panja i ljubav, odnosno odgoj,
tvore temelj ponaanja.

151

SAZRIJEVANJE I STARENJE
Od roenja do smrti svi prolazimo kroz mnoge stadije. Meutim dvije relativno nove,
ali najznaajnije teorije koje su utjecale na razvoj studija o psiholokom razvoju, koncentriraju
se na rani ivot. Po njima je psiha uglavnom determinirana ve krajem adolescentnih godina,
uz samo par iznimaka. Tek 1950-tih godina je poelo stvarno istraivanje o starenju, a uskoro
nakon toga i istraivanje o raznim stadijima odrasle dobi. Od tada su odbaeni mnogi mitovi i
teorije o starenju.
Jedan od najznaajnijih koncepta koji izlazi iz psiholokih istraivanja je koncept
razvitka kroz itav raspon ivota. Ideja je ta da se mnogi aspekti ljudske prirode nastavljaju
razvijati kroz cjelokupni ivotni ciklus. U ovom kontekstu razvoj nije isto to i rast: razvoj
ukljuuje razvitak i postupno gubljenje intenziteta.
Pribliavajui se kraju ivota nailazimo na bioloko starenje - postajemo fiziki stariji.
Meutim u isto vrijeme postoji mogunost psiholokog sazrijevanja - rasta i psiholokog
razvitka do punog potencijala.
Eric Erikson sa Harvardskog Sveuilita je doprinio usmjeravanju razvojne psihologije
prema istraivanju itavog ivotnog ciklusa. Njegov uvid u krizu identiteta proizlazi iz
njegovog osobnog iskustva pridolice u Sjedinjene Drave. "Kao imigrant sam se suoio sa
svim vanim redefinicijama svega onoga to ovjek izgubi u momentu kada gubi svoj jezik na
kojemu su bili bazirani svi koncepti, kao i znaenje bitnih impresija".
Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja
Erikson je identificirao 8 stadija psiho-socijalnog razvitka, od roenja do kasne odrasle
dobi, za vrijeme kojih se osoba mora uhvatiti u kotac sa specifinim krizama ili konfliktima.
Svaki stadij je definiran prema razvojnim zadacima. Osoba se mora odluiti izmeu dva
suprotna zahtjeva: da ih dovede u ravnoteu ili da ih integrira.
Za mladu osobu se ovaj konflikt sastoji u opredjeljenju za izolaciju ili intimnost
sposobnost da se potpuno preda drugoj osobi? Ovo zahtijeva prihvaanje odgovornosti i
djelomino odricanje na privatni ivot i neovisnost. Neuspjeh u rjeavanju ove razvojne krize
moe dovesti do izolacije, do nedostatka znaajne psiholoke veze sa drugim ljudima.
Istraivanja pokazuju da sve ono to nas izolira od oslonca u drutvu moe rezultirati u
mnogobrojnim fizikim i duevnim problemima.
152

Slijedea kriza, kao i mogunost za rast, dolazi u tridesetim i etrdesetim godinama. U

srednjim godinama ljudi obino naputaju koncentriranost na sebe, prihvaaju ire
odgovornosti prema obitelji, radu, drutvu. Meutim oni koji nisu rijeili raniju krizu identiteta
i intimnosti mogu upasti u takozvanu "krizu srednjih godina". Ljudi u krizi srednjih godina
ugaaju vlastitim sklonostima; ele pobjei od odgovornosti da doive jo jedan zadnji plamen,
opredjeljuju se za slobodu, ili iluziju slobode, na raun sigurnosti i odgovornosti prema
drugima.
Posljednja kriza prema Eriksonu dolazi na kraju ivotnog toka. Ako je osoba rijeila
krize ranijih stadija, u starosnim godinama e moi gledati unatrag bez aljenja, uivajui u
smislu kompletnosti. Meutim ako jo postoje nerazrijeene krize, previe neispunjenih elja,
kraj je zasjenjen beskorisnou, oajem i ljutnjom.
Levinsonova shema razvojnih razdoblja
Na Sveuilitu Yale Daniel Levinson prouavao je tok ivota kao niz razvojnih
razdoblja.
Predloio je slijedeu ideju ivotnog ciklusa od kojih svaki traje 20-25 godina.
Prvo razdoblje je djetinjstvo, koje traje do otprilike dvadesete godine. Time zavrava
ono to se obino naziva djetinjstvom i mladenakom dobi.
Drugo razdoblje je rana odrasla dob i traje od oko dvadesetih do poetka etrdesetih
godina. Ovo je doba kada radimo da bismo uspostavili svoje mjesto kao odrasle osobe u
drutvu, formirajui posao za sebe, stvarajui obitelj, podiui djecu na noge, te napredujui
prema korisnim ciljevima.
Tree razdoblje on naziva srednjom odraslom dobi, a protee se od ranih etrdesetih
do ranih ezdesetih godina. Ovo je razdoblje kada postajemo stariji lanovi odraslog svijeta,
kada preuzimamo glavne odgovornosti koje emo ikada preuzeti u svom itavom ivotu na
ovom svijetu.
etvrto razdoblje on naziva kasnom odraslom dobi, a protee se od otprilike ranih
ezdesetih do ranih osamdesetih godina. Negdje u ezdesetim godinama

poinjemo se

udaljavati od centra drutvene scene, vie nemamo glavne odgovornosti, manje osjeamo elju
obavljati onu vrstu posla koju smo ranije obavljali. Imamo mogunost da vie uivamo u
ivotu, da se vie zabavljamo. Meutim postoji i rizik da postanemo nevani. I tako nam
studija o strukturiranju ivotnog razvitka u smislu razvojnih razdoblja nudi kontekst unutar
kojega moemo razmatrati specifine probleme kao na primjer rad, obitelj, slobodno vrijeme,
153

religiju, politiku, itd. Ovakva teorija nee u potpunosti objasniti ove probleme, no pomae nam
jasnije uoiti njihovo znaenje, kao i njihovu uzajamnu vezu.
Na kraju ivotnog ciklusa dolazimo, naravno, do starosti. Meutim veina ljudi ima
zapravo malo razumijevanja o tome kako je to biti star. Kako stariji ljudi osjeaju promjene
kroz koje prolaze? Kako ih drutvo tretira?
U posljednjih stotinu godina prosjeni ivotni vijek ljudskog bia produio se za
gotovo trideset godina. Sve se vie panja svraa na ove godine, to s njima raditi.
Kvaliteta ivota u starijem ivotnom razdoblju
Psiholog Lora Kasternsen istrauje emocionalni ivot u starijem razdoblju ivota.
U svojim istraivanjima dola je do dosta zanimljivih podataka. Mladi ljudi imaju veu
tendenciju biti osamljeni nego li starije osobe. Stariji ljudi iskazuju puno manje negativnih
osjeaja. Potekoe sa osjeajima i procesiranje osjeaja zapravo se poboljavaju sa brojem
godinama. ak se otkrilo da kognitivna ivost redovito ne opada u starijim godinama.
U istraivanjima ispituju pamenje starijih ljudi koje provociraju materijalima emotivne,
osjeajne naravi. Daju im slike koje ih podsjeaju na obitelji ili dogaaje i one koje su neutralne
naravi.
Stariji ljudi pokazuju da im pamenje opada za stvari koje su neutralnog znaenja ali ne
za stvari koje su od osjeajne vanosti za njih.
U podruju emotivnog razvoja imamo dosta podataka da se ljudi emotivno razvijaju
sve do kraja svoga ivota.
Mislite da e problemi starenja izazvati osjeaj samilosti i elju mlaeg drutva da
pomogne starcima, umjesto ravnodunosti, pa ak i neprijateljstva koga se nerijetko iskazuje?
Pat Moore, bila je mlada reporterka koja se transformirala u 85.godinju enu i hodala ulicama
stotinu gradova. Zavezala je noge da bi tee hodala, svezala vrpcom ruke da bi simulirala
artritis, potamnila vid kontakt-leama, te smanjila sluh epiima za ui. Vrlo brzo je shvatila da
je jako teko funkcionirati u svijetu koji je napravljen za mlade, i to one u dobroj fizikoj
formi. U jednoj situaciji je ak bila napadnuta od strane adolescenata.
Nae drutvo nije pravedno prema starijima. O njima se misli da su bespomoni ali da u
isto vrijeme imaju novca i neku imovinu. Radei ovaj eksperiment ostala je iznenaena kako
prisustvo starijih osoba u naem drutvu ne utjee na mlae generacije da malo vie razmiljaju
o starakim godinama.

154

Procesi biolokog starenja genetski su neizbjeni. Psiholoki aspekt starenja moe biti
determiniran

mnogim

faktorima

ukljuujui

vlastita

oekivanja,

vlastiti

osjeaj

samopotovanja, te osjeaj osobne kontrole, kao i sposobnost da osoba ivi neovisno uz

oslonac u okviru zajednice. Moda je ak mogue modificirati neke posljedice starenja sa
mentalnim strategijama, eljom da se povisi individualni osjeaj za optimizam, kao i
samodostojanstvo.
Istraivanja pokazuju da stariji ljudi kao cjelina ne pripadaju psiholoki krhkoj grupi.
Oni su, naprotiv, iznenaujue vrsti uzevi u obzir njihove fizike promjene, izvore stresa,
kao i negativno stereotipiziranje staraca u drutvu. Stariji ljudi, kao grupa, usredotouju se
takoer na elemente potrebne da budu zadovoljni i sretni ivotom. To mi nazivamo
"selektivnom optimizacijom" - dobivanjem maksimuma od onoga ime raspolaemo. Na
primjer: vjebati, ali paljivo, da bi se izbjeglo padove ili ozljede, te ograniiti drutvene
kontakte na one koji su osobi najvaniji. Nepovratno psiholoko propadanje je zapravo
iznimka, a ne pravilo u starosti, naroito kada ne postoji estoke fizike bolesti. Primjerice:
postoji opadanje u emocionalnim izljevima koje dolazi sa godinama, kao i opadanje
psihosomatskih simptoma. Izgleda da starije odrasle osobe lake uu u sr problema. Ovo se
tradicionalno naziva "mudrou koja dolazi s godinama".
ak i najzamjetljivija kognitivna promjena kod staraca, gubitak memorije, moe se
poboljati raznim tehnikama koje modificiraju ponaanje. Premda nisu brzi kao njihovi mladi
partneri, stariji ljudi imaju isto tako dobre rezultate, ili ak bolje, u rjeniku i testovima
memoriranja opih informacija.
Sherrie Willes na Sveuilitu Pennsylvania razvija nove metode u obrazovanju koje
pomae starijima da to bolje funkcioniraju. Mnogi stariji ljudi se boje da ne izgube mentalne
sposobnosti; svuda vide publikacije o senilnoj demenciji. Znaju da se ne mogu natjecati za
vrstu posla, koja zahtijeva onu vrstu mentalne sposobnosti koju su imali prije mirovine.
Vidimo odreenu redukciju njihovih kognitivnih sposobnosti ili vjetina, koje jednostavno
rezultiraju manjkom upotrebe tih sposobnosti. Radi se o fenomenu tipa "to se ne
upotrebljava, gubi se".
Neke vrste nesposobnosti su izvan granica tretmana. Ozbiljno opadanje mentalnih
sposobnosti kao rezultat oteenja mozga je poznato kao demencija. Senilna demencija je
stanje u kasnom ivotu u kojem dolazi do postupne redukcije u mentalnom kapacitetu,
pojavljuje se zbog biokemijskih i neuronskih promjena u mozgu. Demencija moe imati teke
posljedice ukljuujui gubitke pamenja, uenja, jezinih sposobnosti, orijentacije, te smanjenja
155

brige za samog sebe. Sve ovo moe dovesti do neodreenog i besciljnog djelovanja,
neumjesnog seksualnog ponaanja, apatije i agresije.
Samo 5% svih ljudi preko 65 godina, i samo 20% onih preko 80 godina boluju od
demencije.
Suprotno opem miljenju, pojava depresije i tjeskobe meu starijima nije vea u
kasnijim godinama. Premda postoji porast paranoidnih poremeaja iji uzrok obino lei u
gubitku sluha ili vida. Ako se uzmu u obzir stresovi povezani sa starenjem, od prisilnog
penzioniranja do smanjenja financijskih prihoda, do pogoranja zdravlja, te smrti supruga,
iznenaeni smo da stariji ljudi ipak ne pokazuju odgovarajui porast poremeaja uzrokovanih
ovim stresovima. Od ovog ne pate vie, esto ak manje, od ljudi srednje dobi. Moda stariji
imaju poveanu toleranciju prema stresu kao prirodnom dio ivota.
Znanstvenici takoer tvrde da se kod starijih osoba ne mijenja puno i kad su u pitanju
seksualna zadovoljstva, naravno ukoliko se ne radi o bolesnim ljudima. Istraivanja o starenju
postavljaju u pitanje na stav, stav mlaih ljudi. Zbog ega mislimo da postoji daleko vie
poremeaja i oaja meu starijima, nego objektivno postoji? Krivi su izgleda mediji koji
preesto naglaavaju loe pamenje, dajui pretjeranu sliku starenja. Mi isto tako ne
naglaavamo izvanredna postignua meu starijim ljudima - meu onima koji su daleko
vitalniji i kreativniji od njihovim mlaih kolega............................................................................
Na dravnom sveuilitu Pennsylvania psiholog Verner Shy je napravio dugorono
istraivanje o posljedicama starenja. On i njegove kolege su prouavali odrasle osobe od
dvadesetih do osamdesetih godina ivota u posljednjih 30 godina. Slijedili su iste ljude kroz
sve to vrijeme, vrili komparacije sa ljudima istih godina u raznim povijesnim razdobljima.
Konstatirali su da se promjene s godinama dogaaju daleko sporije nego veina ljudi misli.
Ljudi obino dostignu svoj maksimum u srednjim godinama, etrdesetim ili pedesetim, a nakon
toga je samo pitanje kako zadrati to stanje. Mnogi nakon toga prekinu veinu aktivnosti,
mirovina esto znai prestanak izazova. Ljudi kojima dobro ide u prvom redu kad ostare oni
koji se brinu za sebe, koji vode zdrav i aktivan ivot. Drugo, neki ljudi imaju fleksibilne
stavove, koji ne moraju uvijek sve imati na svom mjestu, koji ne moraju sve uvijek initi na isti
nain, nego se akomodiraju na razne situacije, uivaju u novim iskustvima, te prihvaaju
promjene koje im se dogaaju dok pomalo stare. Njima starost postaje kao izazov, a ne poraz.
No to je sa procesom starenja u drutvu? Povijest nam govori o drutvu koje ostavlja
starce da umru onda, kada vie ne mogu doprinositi. U novije vrijeme naa civilizacija
"humaniji nain naputanja staraca" stavlja starije osobe u starake domove, u kojima je
156

fizika i psiholoka briga esto neadekvatna. Statistike pokazuju da otprilike 5% ljudi preko
65. godina, i 23% onih preko 85. ive u starakim domovima. Meutim ovaj broj se
dramatino poveava s obzirom da populacija stari. to je loe sa ivotom u starakom domu?
Gotovo sve. ovjek gubi privatnost, individualnost i upravljanje svojim poslom. Gubi vezu sa
svojom prolou, svojim prijateljima i susjedima. Osoba ivi u stranom ambijentu sa
strancima, u svijetu pretjeranog odmaranja u krevetu, i lijekova. Veze sa obitelji se esto
smanjuju, jer je atmosfera veinom neugodna, a i rodbina ima osjeaj krivnje. I pored najbolje
medicinske njege, osoblje koje je dobro potkovano u psihologiji, esto se ponaa prema
starcima kao prema djeci, a ne kao prema razumnim starijim graanima. to ih se vie ovako
tretira, to vie postaju ovisni i poinju liiti djeci.
Nova istraivanja takoer ukazuju na odreene faktore koji ukazuju na bre
propadanje i raniju smrt meu onima koji su stavljeni u staraki dom. Ironino je da gore
prolaze oni koji su veseli, koji surauju, koji su ekstrovertni, nego li sumnjiavi i agresivni.
Drugim rijeima, dobri umiru ranije. Kada osobe sa najveom dozom nade, budu premjetene
iz svog poznatog ambijenta u nekakav novi i umjetni okoli, onda osobe u biti jako pate i ta
patnja se pretvara u bol i razoarenje.
Mnoge potekoe starijih ljudi mogu biti smanjene, uz pomo treninga i mijenjanja
okoline i mijenjanja naeg mentaliteta. Drutvo bi trebalo u obzir uzeti injenicu da u
europskim zemljama kao i u sjeverno amerikim imamo sve vie starijih ljudi za koje se
moramo brinuti. Tu brigu ostavimo na savjest onima koji vode drave.

157

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA
Socijalne karakteristike ljudskog bia
Vei dio psihologije koncentrira se na pojedinca i njegovu osamljenost, ponaanje,
miljenje, osjeaje. Meutim socijalna psihologija pokuava razumjeti ljudsko ponaanje u
jednom irem drutvenom kontekstu. Socijalni psiholozi istrauju sve vrste utjecaja jedne
grupe ljudi na drugu grupu, drutvene kontakte i proces interakcija. U svakoj fazi ivota od
roenja pa do smrti, okrueni smo ljudima. Ljudi nas nagrauju, kanjavaju, vesele, frustriraju,
nasmijavaju, rastuuju. Potrebno nam je ljudsko drutvo da bismo mogli razviti i realizirati
svoje sposobnosti i obogatiti svoje ivote. Socijalni kontekst takoer moe biti i neto to
ugroava na ljudski integritet pa katkada i ivot. Tijekom 1930-tih i 40tih, svijet je bio
svjedokom faizma i gotovo mu je podlegao. Zbog Hitlera se rat se razbuktao Evropom.
Adolf Hitler je uspio stvoriti politiku strukturu dovoljno jaku da preuzme kontrolu
nad Njemakim narodom. Nacistika vrhovna komanda mogla je izvanredno uspjenom
propagandom opravdati takozvano konano rjeenje. Sociolozi su se pitali kako diktatori
mogu od miroljubivih i racionalnih individualaca napraviti agresivnu i iracionalnu masu. ...........
Lewinov eksperiment o dinamici voe i sljedbenika
Amerika ekipa socijalnih psihologa, neposredno pred poetak drugog svjetskog rata
odluila se podrobnije pozabaviti fenomenom dinamike voa i sljedbenika. Kurt Lewin, koji je
u red rat pobjegao iz Njemake, elio je dublje zaviriti u pitanje magine moi voa. Do
Lewinovog vremena socijalna psihologija se studirala u laboratorijima jedino na modelu
ivotinja. No, trebalo je istraiti fenomen kako uniforma promjeni ovjeka i kako su lideri u
stanju manipulirati ljudskim ponaanjem. Lewin se dakle 1939-te odluio za studij sa djecom
kao subjektima. Razdijelio je djecu u tri grupe. Svaka grupa je imala svog vou.
Grupa kojoj je na elu bio autokratski voa, sluala je vou koji je sve odluke donosio
sam. Djeca su svojstveno radila samo kada je voa bio prisutan. Ovaj voa je u grupi stvorio
agresivno i neprijateljsko ponaanje, podlonost, ulizivanje i slijepo izvravanje naredbi. U biti
stvorio je minijaturne faiste.
Druga grupa je imala nezainteresiranog i permisivnog vou koji nije davao gotovo
nikakvih uputa. Vrlo malo posla je napravljeno, a i ono to su napravili nije vrijedilo nita. U
grupi je vladao kaos, lijenost, nezainteresiranost i apatija.

158

Trea grupa je imala demokratskog vou koji je zahtijevao da cjelokupna grupa donosi
odluke. lanovi grupe su se meusobno pomagali, osjeao se visoki stupanj motiviranosti i
originalnosti, meusobnih pohvala i igre.
Djeca su potom ponovno razvrstana u grupe kako bi bila u stanju iskusiti sva tri
ponuena tipa grupe.
Rezultati studija su pokazali da je grupa sa demokratskim voom uvijek najbolje
funkcionirala. Drugi vaan zakljuak je da su stil vodstva i drutvena atmosfera koja je iz tog
proizlazila bili kritini faktori studije a ne osobne karakteristike pojedinaca u grupi. Centralni
zakljuak je da drutvene situacije znaajno kontroliraju ponaanje pojedinca. Za Lewina je
ljudsko ponaanje uvijek u funkciji individualne i drutvene stvarnosti. Najbolje i najgore
osobine ovjeka moe se otkriti manipuliranjem odreenih vidova drutvene stvarnosti. ak i
nae najoitije zapaanje moe biti izmanipulirano.
Utjecaj autoriteta Eksperiment Solomona Asha
U drugom klasinom eksperimentu pokazalo se da ak i nae najoitije uvjerenje moe
biti izmanipulirano ako je u naoj prisutnosti autoritet koji drugaije misli. Eksperiment
Solomona Asha, poduzet je tako to su sudionici vjerovali da im se ispituje vid. U stvari
istraivanje je bilo posveeno prilagoavanju. Trojici sudionika bi sjedila meu ekipom
psihologa. Prikazali su im tri linije A, B i C i pitali koja od njih je identina nacrtanoj liniji D.
(Linija B je bila identina liniji D). No psiholozi su tvrdili da je to vrlo kratka linija oznaena sa
slovom C. Rezultati su pokazali da je 70% sudionika barem jednom potvrivalo netone
prosudbe grupe psihologa, iako su znali da su netone. Osobe kojima je bilo jasno da su
psiholozi u krivu, osjeale su se neugodno ako se nisu prikljuile miljenju i stavu grupe makar
se sa stavovima grupe nisu slagali.
Konformizam i slijepa poslunost Eksperiment Stanleya Milgrama
Najpoznatiji primjer konformizma i slijepe poslunosti voi napravljen je u
eksperimentu Stanley Milgrama. Naime, Milgram je htio istraiti da li su zlodjela koja su
nacisti inili u ratu izvravana zbog osobnih poremeaja pojedinaca ili se radi o fenomenu da je
svatko u stanju uiniti zlo ukoliko se nae u dovoljno poticajnoj drutvenoj sredini.
Hitlerovom generalu Hajmanu su 1961 sudili zato to je izvravao Hitlerove naredbe. Pitanje
je da li bi obian ovjek isto tako bio u stanju izvravati naredbu ubijanja ljudi. I Milgram se
odluio na ovaj experiment. Sudionicima eksperimenta reeno je da se istrauju vidovi
159

poboljanja pamenja. Sudionik je imao ulogu uitelja koji je trebao aku (koji je u drugoj sobi
i koga nije vidio ali mu je uo glas) pomoi pri uenju. Uitelj bi proitao rije a ak ju je
trebao pamtiti. Svaki puta kada ak ne bi zapamtio, uitelj ga je trebao kazniti elektrinim
okom. (Naravno da nije davan pravi ok, meutim uitelj to nije znao). ak je u drugoj sobi
imao za zadatak davati to vie netonih odgovora i vritati prilikom primljene kazne. I to se
dogodilo? Sudionici u ulozi uitelja bi pod nagovorom psihologa davali okove od onih
najblaih pa do smrtonosnih ak do 450. volti. etrdeset. posto sudionika nije htjelo dati vee
okove od 150. volti. ezdeset posto uitelja je davalo maksimalne okove u iznosu od 450.
volti, iako su znali da je ve ok od 250. volti smrtonosan. Mnogi uitelji su se protivili
povienju elektro oka, no podlegli bi sugestiji psihologa jer nisu eljeli otkazivati poslunost.
Milgrama su poslije tog eksperimenta pitali koliko je uitelja odustalo od eksperimenta i polo
pomoi aku bez pitanja za dozvolu. Odgovor je bio niti jedan.
Slijepa poslunost nije iskljuivo faistiki mentalitet, nego je to bitna ljudska
karakteristika koju diktiraju situacijske snage. Daleko vie zloina je uinjeno u ime
poslunosti nego u ime osvete. U pokuaju da se razumiju neki neobini aspekti ljudskog
ponaanja kao na primjer ponaanje uvara u logoru ili pak ponaanje iz poslunosti, svi
imamo tendenciju to objanjavati preko osobnih sklonosti poinitelja ili eventualno bolestima a
vrlo rijetko u obzir uzimamo utjecaj situacije i sugestija.
Ljudsko ponaanje u loim uvjetima Eksperiment Philipa Zimbarda
Poetkom sedamdesetih godina Amerikanci predvoeni Philipom Zimbardom, poduzeli
su istraivanje sa ciljem da vide kako se ljudi dobre naravi ponaaju u loim uvjetima, u ovom
sluaju u zatvoru. Studenti su se dobrovoljno prijavili za studij. Nasumice su odabrani jedni za
ulogu uvara u zatvoru a drugi za zatvorenike. Da bi se od poetka stvorio dojam realnosti,
one koji su odabrali za zatvorenike dola je doma uhapsiti policija. Zatvorenici su proli kroz
tipine zatvorske procedure, dobili su pravila ponaanja, svezali su ih, odveli u zatvorske elije
i izolirali od vanjskog svijeta. uvari su pak imali osmosatno radno vrijeme i poslije toga
odlazili kuama. Ono to se dogodilo iznenadilo je sve pa ak i psihologa koji je vodio studiju.
Najednom je nestalo granice izmeu uloge i osobnog identiteta. Miroljubivi deki su postali
brutalni zatvorski uvari, zdravi deki su se razboljeli, aktivni su postali pasivni. Situacija se
dramatino pogorala u roku od nekoliko sati. Neke sudionike se moralo diskvalificirati jer
nisu podnosili uasan stres. Meutim niti jedan od sudionika nije traio da se eksperiment
obustavi jer su se toliko uivjeli u svoju sudbinu da im nije bilo do niega. Pokus je trebao
160

trajati petnaest dana, no trajao je svega est. Ljudi su se ponaali tako da se niti sami nisu bili u
stanju prepoznati. Kako su ti uvari koji su u stvari jako dobri ljudi, mogli tako okrutno
postupati sa svojim kolegama? Zato to svatko od nas u sebi posjeduje kapacitet dobra i zla.
Nekoliko godina nakon ovog eksperimenta pozvani su sudionici na razgovor. Niti
jedan od njih nije imao nikakvih negativnih posljedica od eksperimenta. No svi su se sloili da
su kroz tih nekoliko dana u sebi otkrili osobu koju nikada nisu oekivali. Jedan sudionik koji je
bio uvar rekao je "ponaao sam se kao dio sustava. ini ono to ti uloga propisuje. Uzme
palicu i udara ga jer nije posluan". Jedan od zatvorenika je izjavio: "i pored toga to sam
znao da psiholog vodi zatvor i da se radi o eksperimentu, ipak je to u mojoj svijesti bio zatvor.
Bio sam broj 416 i taj 416 u meni je odluivao. Samo sam itao o tome to su ljudi u stanju
postati kad im vlast zapuhne u glavu. No nikako nisam mogao vjerovati da e me ti (rekao je
kolegi koji je imao ulogu policajca), s kojim sam skupa odrastao onako, krvniki tui. Znam
da si dobar ovjek, ali spoznao sam u to se moe pretvoriti".
Ovaj eksperiment je osvijetlio tamnu stranu ljudske prirode i ovakva istraivanja su
danas zabranjena. Stoga su kasnije socijalni psiholozi poeli s istraivanjima koja se
usredotouju na pozitivnije strane socijalnih reakcija i drutva. Pitajui se koliko su ljudi voljni
jedan drugome pomoi.
Tom Mariorly poduzeo je eksperiment na plai. Objavio je da na plai psiholozi vre
istraivanja. Tada je jedan tobonji stranac simulirao krau radija od ekipe psihologa. I kad je
ukrao radio, nitko nije reagirao. Meutim kada se nekoga zamolilo da priuva stvari, vidjeli ste
kako je reagirao onaj podeblji gospon. Dakle ako pokuate ljude zapitati za neto, doivjeti
ete kako se njihovo ponaanje mijenja i kako ljudi nisu neosjetljivi za drugoga.
Pozitivno ponaanje zbog situacije Langerov eksperiment
I pripomenimo jo studiju fenomena pozitivnog ponaanja prema situaciji. Dr. Langer
je poduzeo istraivanje u vojnoj bazi gdje se uvjebava pilote letenju uz pomo simulacija.
Odabrane su dvije grupe. Obje su prole uredan test vida. Jednoj grupi je reeno da svaki pilot
mora imati dobar vid. Ako prou test biti e primljeni u kolu za pilote. Obukli su im pilotska
odjela i stavili u maketu aviona. Za vrijeme leta pilot je pitao sudionika pokusa da proita
natpis na simuliranom avionu koji se pribliavao. Sudionici su isti tekst imali na prethodnom
poetnom testu. etrdeset posto ovih sudionika testa imalo je bolji vid nego na prvom
poetnom testu. U drugoj grupi, kojoj nisu rekli da piloti trebaju imati dobar vid kako bi radili

161

svoj posao, dogodilo se da niti jedan subjekt prilikom drugom testa u avionu nije pokazao
poboljanje svog vida.
Socijalna realnost
Kultne organizacije kao to je Crkva ujedinjenja (Protestantski ogranak) mijenja
realnost kako bi se prilagodila situaciji.
Kao rezultati socijalne realnosti raa se kultno ponaanje koje kontrolira misli i akcije
pojedinca. Kad razmiljamo o pripadnicima kultnih organizacija obino mislimo da se radi o
tupim i slabim ljudima koji dolaze iz razruenih obitelji, no iskustvo nam pokazuje da je stvar
potpuno drugaija. Tamo sreemo vrlo visoko kolovane osobe, inteligentne, realistine,
ambiciozne koji su uhvaeni u kultne organizacije u nekom od svojih kritinih trenutaka
ivota.
Kultni pokreti nisu samo religiozne naravi. Znanstvenik Steven Hutson istie kako
kultno ponaanje moe itave nacije okrenuti u smjeru destruktivnog ponaanja. Kultovi imaju
mnoge oblike, no lanovi tih grupa ne mogu biti ono to jesu, oni moraju slijediti imid lidera
dok su njihove vlastite sposobnosti svedene na minimum. Svi lanovi nastoje isto misliti, isto
initi, isto se odijevati. Cilj kultnih organizacija je ne dozvoliti lanovima da djeluju neovisno.
Kultne organizacije imaju nekoliko taktika pri regrutiranju novih sljedbenika.
Sugestivna pitanja, hipnoza ili nedostatak sna uine ljude ranjivim i izoliranim i na kraju se
predaju. Jedna od metoda je i zabrana da se ue u njihove krugove. To je strategija kojom se
sprjeava svaka mogunost kritine misli. U sluaju Munove sekte svakom lanu se kae da
e ga bilo kakva kritika na raun osnivaa Muna pokvariti. Dobar Munov sljedbenik u svakoj
situaciji se mora braniti od napasti kritike uz pomo molitve. Molitvom se zapravo pokuava
zakoiti svaku mogunost uvianja realnosti i kritinosti. Ljudi se u biti lako adaptiraju, mi
smo drutvena bia i ukoliko netko dovoljno dugo kontrolira okolinu u kojoj osoba ivi, onda
e biti u stanju odrati osobu pod kontrolom da ne misli, pogotovo da ne misli kritiki.
Druga lekcija iz socijalne psihologije koja je bitna za ovu situaciju, ne samo glede
objektivne realnosti, ve i glede naina na koji je shvaena, zamijeena i objanjena od ljudi
koji su se u njoj nali, odnosi se na subjektivnost promatraa. To je onaj subjektivni pogled na
realnost koji stvara temelj za najvei dio socijalnog ponaanja. Psiholozi govore o ovoj
sposobnosti za stvaranje subjektivne realnosti kao o sposobnosti kognitivne kontrole, snazi
ljudskih uvjerenja koja daju razliita znaenja situacijama u kojima se nalaze. Ta uvjerenja
mogu postati ponekad vodea snaga socijalnog ponaanja koja nadvladava objektivne injenice
162

o danoj situaciji. Kadgod zaelite razumjeti poneto neobino ili razliito ponaanje drugih,
upitajte: Kakva je njihova situacija? Da li je ti ljudi na situaciju gledaju drugaije od nas?
Predrasude
Ne bismo trebali pretpostavljati da su opaanja drugih ljudi pogrena samo zbog toga
to su razliita. Na nesreu mi stvaramo tu pretpostavku svaki dan, a ona esto vodi do
predrasuda. U stvari zauujue je kako male razlike meu ljudima mogu pokrenuti lavine
predrasuda i kako je teko zaustaviti predrasude kada do njih doe. U trenutku moemo
stvoriti potpuno novu konstrukciju realnosti kako bi etiketirali one koje ne volimo i kojih se
bojimo, esto samo zbog toga jer su razliiti.
Ilustracija ovoga o emu govorim, dakle o prirodi predrasuda i tome kako neki ljudi
mogu patiti cijeloga ivota ni krivi ni duni, napravljena je u Americi u jednoj koli i to u
treem razredu osnovne. Nakon ubojstva amerikog borca za graanska prava, Martina
Luthera Kinga, 1968. godine, Jane Eliot, uiteljica u treem razredu osnovne kole u
Riceville-u, u saveznoj dravi Iowa, odluila je nauiti svoj razred to to znai iskusiti
takozvanu "arbitrarnu diskriminaciju". Ona je podijelila razred u dvije skupine: na skupinu
inferiornih i skupinu superiornih. Objasnila je djeci da svi oni koji su inferiorni imaju smeu
boju oiju, a superiorni plavu. Rekla im je takoer da su ljudi s plavim oima bolji i pametniji
od ljudi sa smeim oima.
Djeci smeih oiju reeno je da se ne mogu igrati u dvoritu s djecom plavih oiju.
Uenicima smeih oiju dali su ovratnike tako da bi ih se moglo prepoznati. U razredu je
uiteljica dobila povratnu informaciju (feedback): uenici smeih oiju rekli su da su ih nazivali
pogrdnim imenima, da im je reeno da su glupi. Zavrili su na dnu hrpe djece dok su se igrali,
pa nisu vie eljeli nita uiniti, i zapoeli su se tui zbog toga to su ih nazivali pogrdnim
imenima.
Gospoica Eliot je imala priliku vidjeti da su se udesna, prekrasna, paljiva i dobra
djeca (s plavim oima) najednom pretvorila u diskriminatore, zle i pokvarene malene treae u
roku od 15 minuta. Vie informacija je dobila od djece plavih oiju nego li od djece smeih,
zbog toga jer su se osobne karakteristike smeaa najednom promijenile.
Petnaest godina kasnije, uiteljica je upriliila susret nekadanjeg razreda. Zapitala je
sada ve odrasle ljude zbog ega su pred petnaest godina u hipu diskriminirali jedni druge.
Uslijedili su zanimljivi odgovori. Nakon objanjenja da su smeai nia klasa ljudi, plavokosi
su najednom shvatili da su oni u svemu bolji.
163

Rekli su uiteljici i jedni i drugi da je i sada poslije petnaest godina mrze iz dna due
jer ih je stavila na teak test.
Ovaj eksperiment pokazao je kako je lako promijeniti objektivnu realnost. Bez obzira
na to koliko razlike meu ljudima mogu biti povrinske, jednom kada te razlike postanu
indikatori superiornosti nasuprot inferiornosti, vrijednosti nasuprot bezvrijednosti, prihvaanja
nasuprot odbacivanja, one postaju institucionalizirane, stvaraju se pravila, stvaraju se norme i
oekivanja o tome kako se trebaju ponaati ljudi razliitog statusa. Jaz izmeu nas i njih sve
vie se iri. Subjektivna realnost postaje jedina realnost za sve koji su u to ukljueni. Oni koje
se etiketira inferiornima (ili pak nekako drugaije) poinju se i ponaati i osjeati inferiornima,
a oni koje se vidi kao superiorne, ponu djelovati i osjeati se u skladu s tim. Na sreu,
pozitivna oekivanja mogu promijeniti percepciju neke osobe o situaciji jednako dramatino
kao i negativna oekivanja.
Psiholozi to nazivaju pigmalionskim efektom, a dobio je ime po scenariju George-a
Bernarda-a Shaw-a u kojem ak i neobrazovana odrpanka moe biti transformirana u pravu
pravcatu damu.
Dvojica amerikih psihologa Robert Rosenthal i upraviteljica jedne osnovne kole,
Llenor Jacobson, otili su korak dalje glede pigmalionskog efekta. Oni su eljeli pokazati
kolikog uinka moe imati ono to uitelj oekuje od studenta, na intelektualnom planu, kao
to su na primjer rezultati testova inteligencije (IQ). Djeci su dani testovi no nisu im saopeni
rezultati. Rezultate nisu vidjeli niti nastavnici ali je njima reeno da su odreeni deki i cure u
stanju bolje napredovati od drugih. Godinu dana kasnije, ta djeca za koju se uiteljima kazalo
da e postii intelektualni napredak, zaista su pokazala intelektualni napredak. Postala su
pametnija onda kada je uitelj oekivao od njih da postanu pametnija. etiri su imbenika
prisutna u komunikaciji ovih samo-ispunjavajuih predvianja posebno u razredu, ali i ne
samo u razredu. Ti imbenici su:
1. Klima - uitelj stvara topliju klimu oko onih koji imaju pozitivna oekivanja, i to kako
rijeju tako i ponaanjem.
2. Nain predavanja - uitelj pokazuje vie panje studentima od kojih se oekuju dobri
rezultati.
3. prilika za pruanje odgovora - uitelj doputa vie vremena za odgovor, pomae ueniku
oblikovati odgovore, ee ih proziva i zajedno s njima radi kako bi im pomogao odgovoriti.
4. FEEDBACK - ako se vie oekuje od studenta, on je pohvaljen i pozitivno vie potaknut za
dobar odgovor. Diferenciraniji feedback dobiva se ak ako je odgovor bio niske kvalitete ili
164

pogrean. Ukoliko je uitelj malo oekivao od nekih uenika, njihovi odgovori, ako su niske
kvalitete ili pogreni, prihvaeni su bez objanjenja. Uitelj je vjerojatno osjetio da taj student
nee imati koristi od dodatnog objanjenja.
Dakle u ovom eksperimentu se pokazalo da su djeca koja su trebala biti inferiorna
imala loe rezultate zbog negativnih oekivanja profesora a i same djece i napetosti stvorene
predrasudom; a djeca koja su trebala biti superiornija, dobila su potporu kako bi bre ili
naprijed. U oba sluaja subjektivna realnost postala je sama sebi dostatna prekrivajui
objektivne injenice dane situacije. Bez obzira na to kako se to dogodilo, informacija o tome
koliko smo dobri ili loi, i naini na koje se odnose prema nama, mogu promijeniti nain na
koji vidimo sebe te nain naeg ponaanja.
Eliot Aronson i Alex Gonzales, poduzeli su eksperiment kako bi vidjeli mogu li
promijeniti nain na koji studenti gledaju sebe i ostale u razredu. Umjesto da se natjeu jedan
protiv drugog kako bi zadobili pozor uitelja, studente se moe nauiti da se vide kao dio
ekipe koja ui. Uspostavili smo strukturu gdje su studenti suraivali jedan s drugim, umjesto
da se natjeu jedan protiv drugog, gdje su biti neovisni, osjeali potrebu jedan za drugim kako
bi dobro obavili zadatak. Razred je podijeljen u nekoliko skupina. Svaka skupina dobila je
jedan dio lekcije za taj dan. Svaka skupina prouavala je jedan aspekt lekcije, nauila ga,
ponovila gradivo i znala ga toliko da je mogla poduavati druge studente. Potom je uitelj
ponovno podijelio takozvane "ekspertne" skupine u nekoliko grupa. U svakoj grupi bio je
predstavnik ekspertne skupine koji je prezentirao svoj materijal skupini kao cjelini. Tijekom
tog procesa, svaki student poduava druge lanove skupine dio lekcije koju je on dobro
nauio, i na kraju su svi nauili cijelu lekciju. Studenti koji su bili plaljivi, neartikulirani, koji
su izgledali glupi, sada su se ponaali inteligentnije, jasno se izraavajui, i kako su razvijali
vie samopouzdanja, poeli su davati bolje rezultate. Kako su se drugi lanovi razreda odnosili
prema njima s vie potovanja, njihovi rezultati postajali su jo bolji. Ovi eksperimenti u
razredu ukazuju nam koliko je vana situacija, ne samo zbog svojih objektivnih karakteristika,
ve i zbog naina na koji je doivljena i interpretirana od strane ljudi koji se u njoj nalaze.
Pokazali smo koliko je vana situacija ne samo zbog njenih objektivnih karakteristika
nego i zbog toga kako je viena i protumaena od osoba koje ive u njoj . Taj subjektivni vid
razumijevanja realnosti u biti odreuje drutveno ponaanje i ta subjektivna realnost nigdje nije
tako dobro manipulirana kao u TV reklamama.

165

Ima vie profesionalaca koji koriste manipulativne strategije nego li psihologa koji to
prouavaju. Cilj je jednostavan. ele da kaemo da na ono to nude. Treba doi do toga da
kaem da to je ono to elim, to je ono to trebam. Da elim biti moderan.
Psiholog Robert Chaldini proveo je tri godine istraujui univerzalne principe i taktiku
ovih profesionalaca u reklamiranju. On navodi est principa koje trgovci koriste u reklamiranju
svojih proizvoda.
Prvi princip je princip reciprociteta koji sugerira da imamo dunost uzvratiti oblik
ponaanja koga nam reklame nude. Ukoliko nam naime netko neto ponudi, tendencija nam je
to prihvatiti, oni za uzvrat trae da im se uzvrati na ponueno. Pripadnici hari krishne e na
primjer doi pred vas i dati vam neto, cvijet, knjigu, asopis i slino prije nego od vas zatrae
milodar.
Drugi princip je princip isticanja posebnosti neega, stvari ili artikala koji su rijetki,
vrijedni, atraktivni. Tada ih zaelimo imati. Mnogi trgovci koriste strategiju gdje nam tvrde da
emo biti u stanju to nabaviti samo do tog i tog datuma, ili tvrde kako odreenog produkta
ima jo samo toliko i toliko primjeraka. Naravno da emo se pouriti to nabaviti prije nego li
nestane.
Trei princip koga u reklamama koriste je princip autoriteta. Puno lake emo pasti ne
neki proizvod ako ga reklamira netko tko nam je poznat, vaan, neki autoritet.
etvrti princip je princip vlastite dosljednosti. Kad smo pokazali da nam se neto svia,
lako emo rei svoje da kako bismo ostali dosljedni sami sebi. Trgovci to itekako koriste.
Na primjer jedna studija u Kanadi je pokazala da nagovorivi ljude da nose na reveru svoga
sakoa jedan bed u kome pie pomozimo slijepe, ve nakon dva tjedna noenja takvoga beda
osoba je dvostruko vie sklonija dati donaciju za pomo slijepima.
Peti princip trgovaca je princip poznavanja. Dakako da emo lake kupiti neki
proizvod kod trgovca koga poznajemo jer vjerujemo da e on ba za nas uvijek odabrati
najbolju stvar i k tomu e mi jo dati i popust.
esti princip je princip konsensusa. Puno lake emo se odluiti z neki proizvod ako
ljudi oko nas govore o tom proizvodu i jo ga hvale. S lakoom emo rei pa zato to ne bih
imao i ja kad ve svi moji poznati to imaju.

166

PSIHOLOGIJA KULTURE
to je kultura, je li to odjea koju nosimo, jezik koji govorimo, hrana koju jedemo ili
hrana koju ne jedemo, je li to vjera ili umjetnost koju stvaramo? Je li to nain na koji ivimo ili
nain na koji se igramo?
Kultura predstavlja sve ovo to smo rekli ali i vie od toga. Kultura ukljuuje i nain
kako mislimo, kako se osjeamo, kako se odnosimo prema drugima, tko smosve to ovisi o
kulturi u kojoj ivimo. Nain kako objanjavamo ponaanje moe otkriti nau kulturnu
pozadinu.
Ponaanje promatrano kroz kulturalne razlike
Neki znanstvenici prouavaju

kako ljudi razliitih kultura tumae odreena

ponaanja. Koriste metode crtanih filmova sa ribama koje u biti predstavljaju drutvene
interakcije. U jednoj studiji se pitalo Azijce i Amerikance da objasne kako gledaju na jato riba
gdje je iza jata zaostala jedna riba. Amerikanci veu panju polau na pokrete pojedinane ribe
dok Azijati veu panju posveuju cijelom jatu riba. Slijedee pitanje je bilo da se usredotoe
na zaostalu ribu pri kraju kolone te da objasne razloge ponaanja te osamljene ribe.
Amerikanci govore o ribi koja ima svoj identitet, individualnost, ribi koja eli pobjei od svoje
grupe, koja eli biti neovisna, koja eli biti voa; dok Azijati istiu kako s ribom neto nije u
redu jer se ne snalazi u grupi, te da grupa zapravo ovu ribu tjera iz svojih redova jer ju grupa
ne tolerira.
Ove kulturne razlike i to kako tumaimo ponaanje mogu dovesti do potpuno drugaijih
tumaenja dogaaja.
Imali smo sluaj Kineza koji je ubio enu a potom sebe. To ubojstvo je ameriki tisak
tumaio na jedan nain, a kineski tisak na drugi. Ameriki tisak je komentirao da je Kinez ubio
enu a zatim sebe i svrstao je to u tipini kriminal. Kineski tisak je ovaj sluaj tumaio tako to
je istakao da je Kinez ubojica bio osoba teke naravi te da se nije uspio prilagoditi ivotu u
amerikoj kulturi. Takoer su se raspisali o tome kako je u Americi lako doi do pitolja i
zakljuak je bio da do ubojstva sigurno ne bi dolo da je ovaj Kinez ostao u svojoj domovini.
Kao to vidimo postoje fundamentalne razlike u interpretaciji ponaanja drugih, no kako
vidimo sebe, nae vlastito ponaanje?
167

Znanstvenici istiu da na doivljaj svijeta u velikoj mjeri ovisi o onome to i kako mislimo o
sebi i svojoj svrsi na ovom svijetu.
Kultura i psiholoki procesi
Hesel Markus, bavi se pitanjem komunikacije naega vlastitoga ja i kako nas
kultura nadopunjuje. Na ljude gledamo kao na aktere kulturom oblikovanih bia u vlastitoj
kulturi. Oblikovani smo kulturom i funkcioniramo u sklopu svih tih simbola kulture. No
svojim ponaanjem u biti oblikujemo i kulturno obiljeje. Ljudska priroda je pod velikim
utjecajem socijalnih faktora. Znanstvenici ovaj proces meusobnog oblikovanja nazivaju
obostranim nadopunjavanjem. Svaka kultura proizvodi svojstvene psiholoke procese. Jedan
od tih procesa je proces neovisnosti dok je drugi meuovisan. Neovisni nain ponaanja
najvie se oituje u Americi i Zapadnoj Europi. Meuovisni nain ponaanja u odnosu na
kulturu oit je u azijskom a posebno istono azijskom drutvu. U ameriko-europskom
drutvu pojedinci o sebi misle da su sami odgovorni za svoje ponaanje. Oni nastoje
kontrolirati svoj svijet tako to pokuavaju utjecati na druge. Vano je jasno rei to ti je
drago i to eli, te biti u stanju donijeti brzu odluku. Za mnoge Amerikance i Evropljane
donoenje vlastitih odluka smatra se dobrom i pozitivnom kvalitetom. To se odraava i na
nain kako tretiramo svoje goste. Amerikanci e redovito rei sluite se sami. Za istone
Azijce to je pomalo udan nain ophoenja s gostima. U japanskom kulturnom kontekstu
pozdravljanje gosta je vana ceremonija. Prema gostima se mora iskazati puna panja, ponuditi
im ono najbolje to imate. Ovaj nain tretiranja gostiju povezan je i sa religioznom tradicijom.
Jedna od tih tradicija u Japanu je budizam. Budizam naglaava simpatije i razumijevanje te
transcendenciju koja nadilazi elje pojedinaca. Tijekom stoljea ova snana duhovna dimenzija
ostavila je u ljudima osjeaj da se naglaava vanost drugoga. Religija u velikoj mjeri doprinosi
osmiljavanju vlastitoga ja i u protestantskom okruju u Americi. Protestantizam naglaava
vanost osobnog uspjeha, osobne odgovornosti, samodostatnosti i kontrolu nad okolinom.
Razliitost u poimanju samoga sebe vidi se i u nainu kako ljudi govore o sebi.
Znanstvenici snimaju studente kako daju opis samih sebe. ".Ja sam radina,
optimistina, prilino organizirana" rei e neka Amerikanka.. Kad ameriki studenti opisuju
sebe onda obino istiu etiri pozitivne karakteristike i jednu negativnu. Kad na primjer kau
da su prijateljski raspoloeni

opisuju i svoj odnos s okolinom te istiu svoju nutarnju

karakteristiku otvorenosti. esto e rei kako bi eljeli utjecati na neto vano".

168

Ljudi govore o svojoj nutarnjoj volji i elji da budu dio svijeta, odgovorni za razvoj dogaaja
ili da mogu biti u kontroli dogaaja.
Japanci pak imaju drugaije poglede na sebe. Mlada Japanka sebe redovito opisuje
kao osobu koje je prisutna u mnotvu drutvenih dogaaja kao dio te stvarnosti. Sebe opisuje
kao pesimistinu, lijenu, sporu. Njen fokus na sebe je usredotoen na potrebu neprestanog
rada na sebi. Uvijek moraju u sebi pronai neto negativno kako bi radili na ispravljanju toga.
Upirui na negativne strane svoga ja japanska kultura potie ljude da rade na sebi umjesto
da sa svojim problemima optereuju druge ili da prednjae pred drugima.
Preivljavanje u drugoj kulturi
U Americi u prisustvu mnotva kultura pojedinac je u stanju preivjeti. Ameriki crnci
koji su dovedeni kao robovi doprinose amerikom pluralizmu. Neki emigranti su dobro
doekivani u dominantnu ameriko-europsku kulturu drugi pak nisu.
James Jones, ukazuje na teko iskustvo robovanja amerikih crnaca. Njima se bilo teko
prilagoavati, posebno kad se radi o pitanju shvaanja vremenske dimenzije, ritma potrebe
improvizacije, morala i duhovnosti. On ima teoriju koju naziva TRIOS. Ta teorija obuhvaa
ovih pet nabrojenih dimenzija i identitet amerikih crnaca.
Vrijeme je u Americi dimenzija kojom se odreuje budunost, regulira ekonomija i
ureuje nae ponaanje. Meutim za crnce vrijeme ima drugaiju dimenziju, vrijeme je
prvenstveno usredotoeno na sadanjost. U crnakoj kulturi vrijeme kao dimenzija nema neko
nezavisno znaenje koje bi odreivalo i ograniavalo nae ponaanje. Crnako razumijevanje
vremena ostavlja veliki prostor za improvizaciju. Jones tumai kako ovakvo razumijevanje
dimenzije vremena pomae crncima u Africi da se lake nose sa rasizmom. Rasizam je
potencijalno prisustvo u svakoj situaciji. Kako se nositi s time? Kako stvoriti vlastite
vrijednosti? Improvizacija je zapravo rjeenje situacije u nejasnim i tekim uvjetima i
mogunost da se izrazim tko sam i to imam ponuditi. Kulturni kontekst Afro-Amerikanaca
ima svoje izvore u ritmu i pokretima, nainima prianja dogaaja, propovijedanju i dranju
govora. Sve ove stvari manifestiraju isti nain kombinacija ritma i stila i postaju nain
izraavanja iskustva koga ljudi imaju pri organizaciji svoga ivota. Vana dimenzija tog ivota
je duhovnost, vjerovanje da vie sile utjeu na nae ivote. Duhovnost daje ozbiljnost i snagu
amerikim crncima kako bi se borili s nepravdama u drutvu. Crnci su u stanju ivjeti u
uvjetima koji su za druge rase deprimirajui i demoralizirajui. Oni se ne uzdaju u sebe i svoje
snage. Stoga su u sebi slobodni, u sebi pronalaze nutarnji mir.
169

Ameriki Indijanci se takoer moraju prilagoavati tekim okolnostima. U

devetnaestom stoljeu, zahvaljujui nama Evropljanima, nad Indijancima je poinjen genocid.
Usprkos mnogim nevoljama kroz koje su proli, oko 500. plemena amerikih Indijanaca jo
uvijek je preivjelo.
Joseph Tripl prouava kako su se ameriki Indijanci adaptirali modernoj amerikoj
kulturi. Povijesno su sva plemena imala zajednike kulture koje su bile na visokom nivou.
Svatko je u tom drutvu imao svoju ulogu, odgovornost, i to je predstavljalo integralni dio
ivota zajednice i rada. U mnogim plemenima se uoavala posebna arhitektura i preko
arhitekture se izraavalo shvaanje duhovnosti odreenih plemena.
Preko duhovnosti se razumije sve to je u njima i oko njih. Duhovnost je prema
njihovoj kulturi prisutna ne samo u ovjeku nego i u ivotinjama, oblacima, drveu, vodi, u
svoj prirodi. U takvom kontekstu sve stvoreno je u direktnoj ovisnosti jedno od drugoga.
Nain da se potuje tu ovisnost sastoji se u tradiciji da se doivljaj svijeta i svega to nam on
nudi meusobno dijeli. Nesebinim darivanjem odaje se potovanje svemiru i time se ostvaruje
balans ivota. Upravo ovakav pristup i ovakva tradicija zbunjivala je europske doseljenike.
Druge kulture a posebno evropske, imaju koncept posjedovanja stvari. Kad je Kristofer
Colombo doao u Ameriku bio je preplavljen darovima domorodaca. Kad je odbio te darove,
uvrijedio je plemenske poglavice. Odbiti dar je uvreda za pojedinca, za njegovu obitelj, za
njegov narod. Ove prve interakcije razvile su se u traginu povijest Indijanaca. Povijest onoga
kako se Indijance prisiljavalo na adaptaciju anglo-saksonske kulture vie je nego brutalna.
Ideologija "melting pota" zahtijevala je da se Indijanci prilagode bez oporbe i u potpunosti.
Ideja prihvaanja amerike kulture bila je slati indijansku djecu u javne kole branei im
upotrebu vlastitog jezika. Prisiljavali su ih da se moraju iati, da nose europski tip odjee.
Najgore je to su prisiljavali razliita plemena s mjesta na mjesto i mijeali ih, tako da plemena
meusobno nisu mogla komunicirati zbog nepoznavanja jezika. Danas veina psihologa smatra
da je teorija melting pota zapravo mit. Prilagoditi se nekoj kulturi je dugoroan proces, a on je
jo tei kada domaa kultura ne prihvaa postojanje neke druge kulture.
Dr. Rikardo Munjos bavi se ovim pitanjima prouavajui mentalne potekoe
emigranata iz latinske Amerike u Sjevernoj Americi.
U Americi je oko 35 milijuna latinoamerikanaca. Amerika je jedna od veih zemalja latinosa u
svijetu. Polovica latinosa ne govori engleski. Imaju dosta potekoa a meu inima su i
potekoe mentalnog zdravlja. Na alost usluge za mentalno zdravlje su rijetke. Openito
ovakve usluge meu hispanicima nisu jako popularne jer su na loem glasu. Tko god se priblii
170

ustanovi za mentalno zdravlje bude proglaen ludim. Budui da latinosi izbjegavaju psihologe
(kao i Hrvati) dr. Munjos se prilagoava situaciji. Organizira drutvo dobrovoljaca koji odlaze
meu emigrante i pomau im na licu mjesta u njihovim naseljima. Nedavno napravljena studija
kae da meu meksikancima koji rade po kalifornijskim farmama raste oboljenje od depresije,
posebno za one koji su u Americi vie od 13 godina. Meu nedavno prispjelim emigrantima
depresija je prisutna kod 3% sluajeva, a kod onih koji su ovdje 13 i vie godina stupanj
depresije iznosi 14,4%. Meu cjelokupnim amerikim stanovnitvom stopa depresivnosti je
17%. Dakle, ini se da imigranti postaju sve depresivniji s duim boravkom u Americi.
Zato se s vremenom poveava depresivnost kod imigranata? Psiholozi pokuavaju
nuditi objanjenja. Prvo je to da to imigrant due ivi u zemlji emigracije to je vie izloen
stresu. Kad imigranti tek dou u Ameriku, jo uvijek imaju jake veze sa zemljom roenja,
prijateljima i rodbinom. S vremenom te veze sve vie slabe. Tako da njihov sustav drutvene
podrke polako slabi. Sustav podrke je vitalan za svaije mentalno zdravlje. Za hispanike je
vanije imati obitelj i drutvo nego imati bogatstvo u terminima novca i standarda. Obitelj je za
njih neto sveto, a sveta je i ona toplina odnosa sa prijateljima. Takve potrebe uske i tople
komunikacije nisu meu visokim vrednotama u amerikom drutvu nezavisnosti i izoliranosti
pojedinca. Stoga hispanici imaju tendenciju povlaiti se iz takvoga drutva. No velike
potekoe susree prva generacija roenih hispanika u Americi. Oni su roeni u zemlji gdje se
govori drugi jezik nego u njihovim obiteljima. Budui da su roeni u Americi smatraju da
moraju biti prihvaeni od drutva kao i svi pravi Amerikanci, no na alost nisu.
Drugi razlog depresivnosti je taj da prva generacija sve vie postaje generacija koja
usvaja obiaje Amerikanaca. Oni iskazuju prepoznatljiva psiholoka optereenja. Dananja
psiholoka optereenja su puno drugaije naravi nego ona s kojima se suoavao Freud u Beu.
Dok broj stanovnika zemlje raste i dok se usavravaju nove tehnologije, kulturalni kontekst
sve manje dolazi do izraaja. Svima su nam posljedice budunosti novoga konteksta
nepoznate.

ZDRAVLJE, UM, PONAANJE

Kad bih vas upitao da li psihologija ima udjela u nastanku raka, bolesti srca ili ak
obine prehlade, to biste odgovorili? Kada sam bio student, i moj odgovor bi bio negativan.
Odrastao sam u starom poimanju da je tijelo iskljuivo pod utjecajem fizikih i biolokih
171

faktora. Smatralo se da je psiha moda vana za emocije, vjerovanja ali da nema puno
zajednikog sa tijelom. Dananja istraivanja nas prisiljavaju na ponovno razmiljanje o odnosu
izmeu aktivnosti mozga i tijela. Postoji naime prilian broj dokaza da ljudski um utjee na
prijemljivost i otpor tijela prema bolestima. Kao rezultat toga tradicionalni biomedicinski
model zdruen je sa bio-psiho-socijalnim modelom. Ovaj novi pristup ukljuuje ne samo
tretiranje tijela nego i cjelokupne osobe u njihovom socijalnom kontekstu. Na svakog
pojedinca se gleda kao na ljudski sustav u kojem su mentalni i fiziki procesi u stalnoj
interakciji i pri tom utjeu jedan na drugoga.

Ovakav cjelovit pristup se ve stoljeima

primjenjuje u nekim kulturama. Ameriki Indijanci su tradicionalno jako puno panje

posveivali vezi odnosno harmoniji izmeu uma i tijela. U konceptu Navaho Indijanaca
zvanom HOZO: ljepota, mir uma, blagostanje i zdravlje nedjeljivi su jedan od drugoga. Stoga,
okoli, ljepota i umjetnost kao i odnosi unutar obitelji - sve to skupa mora biti u skladu. Bolest
se u svijetu Indijanaca smatrala posljedicom poremeaja te harmonije. Dok se plemenskim
ritualima pokuava vratiti zdravlje i odagnati bolest, lanovi obitelji rade skupa kako bi
postigli sklad. Bolesnici nikada nisu preputani strancima i nepoznatoj bolnici na dulje
vremensko razdoblje, kao to je to sluaj u naem suvremenom drutvu. Ono to je Navaho
Indijancima od pamtivijeka bilo poznato, zdravstveni psiholozi su tek sada poeli priznavati.
Psihologija i medicina
Podruje zdravstvene psihologije je danas jedno od najinventivnijih podruja
psihologije. Znanstvenici tog smjera bave se razlozima oboljenja osobe, nainima na koje ljudi
odravaju svoje zdravlje.
Postoje barem etiri identificirane metode povezivanja psihologije i medicine. Prvo,
jasno je da neki organski poremeaji ili oteenja tkiva mogu direktno uzrokovati psihike
poremeaje, to znai da je bolest direktno uzrokovana psiholokim stanjima anksioznosti,
napetosti i depresije. irevi eluca mogu biti direktno uzrokovani pretjeranom anksioznou,
isto kao i povieni krvni tlak, alergije i bolesti koe. U drugu kategoriju odnosa um-tijelo,
spadaju sve pritube koje pacijenti iznose lijeniku a koje nemaju vidljivu organsku podlogu:
glavobolje, iscrpljenosti, slabosti. Naime radi se o fizikim simptomima naglaene napetosti i
osobnih psihikih potekoa. Ako se problemi rijee, simptomi nestaju. Tree, psiholoki
faktori mogu djelovati indirektno, oslabljujui ili pojaavajui nau otpornost prema bolesti.
Oni mogu utjecati na razvitak bolesti, potiskujui ili podravajui imuni sustav organizma. I
konano postoje psiholoki faktori koji mogu dovesti do nezdravog ponaanja, koje onda
172

moe uzrokovati bolest. Polovica svih smrtnih sluajeva u svijetu danas se pripisuje nezdravim
oblicima ponaanja kao to je npr. pie, puenje, droge. .............................................................
Zdravstveni psiholozi, kao to je Judith Rodin sa sveuilita Yale nadaju se da e
pronai naine unapreenja zdravlja i opeg blagostanja. U jednom od istraivanja ova
znanstvenica je otkrila kako relativno mali psiholoki faktori mogu dovesti do znaajnih
psiholokih promjena. Naime vjeruje se da postoji genetski uzrokovana psiholoka
deterioracija kao popratna pojava starenja. No nae istraivanje je pokazalo da ljudi starei
mogu osjetiti neku vrstu psiholokog propadanja, ali to nije neizbjeno. Napravljene su cijele
serije studija u starakim domovima gdje se u stvari kod tih starijih osoba povealo osjeaj
kontrole, dan im vei izbor aktivnosti, zaduenja i usaen im osjeaj moi i kontrole nad
okolinom. Pri tom su mjerene vrijednosti cijelog niza fizikih faktora zdravlja i usporeivani s
faktorima koji su uzrokovali smrt. ...............................................................................................
Pronali smo da se ljudi sa veim osjeajem kontrole i odgovornosti pokazuju boljim
bilo na podruju fizikog zdravlja bilo duljine ivota. Kad smo jednom u stanju pokazati da
psihiki faktori mogu utjecati na zdravlje, gorue pitanje na koje treba odgovoriti je kojim se
mehanizmom ostvaruje ova povezanost? Studirajui taj mehanizam usredotoili smo se na
studij imunog sustava organizma, bolje na kompliciranu mreu specijaliziranih organa i stanica
koje brane tijelo od antigena, stranih organizama kao to su virusi i bakterije. Da bi organizam
bio u stanju odstraniti antigene, on ukljuuje itav niz sustava obrane. Na prvom mjestu su
povrinski sustavi obrane: koa i sluznice prikrivene protutijelima. Ukoliko antigen prijee ovu
barijeru, jo uvijek se mora suoiti sa bijelim krvnim stanicama - limfocitima. Kako psiholoki
faktori mogu utjecati na ovaj kompleksni bioloki sustav? Putem mozga.
Dogodila se prava eksplozija u bazinim imunolokim istraivanjima kada je pokazano
da postoji veza izmeu mozga i imunog sustava. Postalo je jasno da mozak direktno surauje
sa imunim sustavom i da je utjecaj mozga na imunoloki sustav jako veliki. Dokaz da se radi o
stvarnoj fizikoj povezanosti izmeu mozga i imunog sustava vidi se na primjeru ivanih
vlakana koja povezuju razliita podruja mozga sa limfocitima i ostalim organima imunog
sustava. Potpuno je jasno da bi mogla postojati direktna komunikacija putem
neurotransmitera. Drugi dokaz je oit preko endokrinog sustava, to je ono to nazivamo
tekuim vezama. Naime na limfocitima postoje receptori za razliite hormone i imuni sustav je
putem njih u mogunosti odgovoriti na promjene u endokrinom sustavu.
Jedno od podruja interakcije izmeu psiholokih faktora i imunog sustava moe imati
izuzetno vaan utjecaj, je bez sumnje, podruje humane reprodukcije. .......................................
173

Psiholog Roden ovo pitanje istrauje u radu sa parovima koji nisu u stanju imati
potomstvo. Njega i suradnike zanimaju parovi kod kojih je neplodnost nepoznatog porijekla.
Mnogi od njih se ukljuuju u programe umjetne oplodnje. Dok je umjetna oplodnja bioloki
vrlo odreena procedura, njen uspjeh je svega 20. postotni. Njihov studij s se bavi pitanjima
stresa kao zapreke zaea, odnosno oplodnje, jer smatraju da imuni faktori mogu dovesti do
odbacivanja oploene jajne stanice tijekom eksperimentalnog postupka.
Postoje i drugi dramatini naini putem kojih um moe utjecati na tijelo. To je vidljivo
obinim oima. Temperatura koe, krvni tlak, napetost miia ili ak crvenjenje, mogu se
poveati ili smanjiti putem obinog razmiljanja. Iako moda zvui neobino, sve ovo je
prisutno kod mehanizma bioloke povratne sprege......................................................................
Psiholog Neal Miller sa sveuilita Yale, zaetnik je istraivanja u ovom podruju. On
koristi primjer koarkaa i kae: kada poetnik ui igrati koarku i ukoliko su njemu i
njegovom treneru zavezane oi, niti jedan od njih dvojice nee znati gdje je lopta zavrila.
Poetnik nee nita nauiti jer nije imao nikakve spoznaje o rezultatima koji bi mu sluili kao
nagrada za uspjeh ili kazna za neuspjeh. Veina poruka naih unutranjih organa ne zapaa se
dovoljno, tako da je osoba u poziciji koarkaa sa povezom na oima. Mehanizam bioloke
povratne snage otklanja taj povez sa oiju i tako nam uz pomo mjernih aparata prua
informaciju o dogaajima unutar organizma. Miller je pokazao da ivotinje mogu nauiti
mijenjati funkciju nekih unutranjih organa.
Najzastupljenije podruje znanstvene psihologije je podruje stresa. Stres je znanstveno
definiran kao obrazac odgovora organizma na dogaanja koja naruavaju ravnoteu i smanjuju
ili pak poveavaju mogunosti organizma. Dakle uznemirujui dogaaji za organizam nazivaju
se stresori. Oni mogu biti dio fizike okoline: buka, guva, bolesti, prirodne nepogode ili
dolaze iz socijalne okoline: nezaposlenost, kriminal, problemi u obitelji ili gubitak voljene
osobe. Stres predstavljaju i sitne ivotne gnjavae poput zakanjavanja. Tablica stresnih
dogaaja, poinje relativno nevanim dogaajima: zakonski prekraji, Boi, praznici,
promjena kreveta ili vremena za spavanje, promjena kole, promjena stana, problemi sa efom,
poetak ili zavretak kolske godine, neki izvanredni uspjeh, problemi s punicom. Dogaaj kad
vam sin ili ker odlaze od kue, odluka o podizanju kredita, svaa sa enom ili muem,
promjena posla, smrt bliske osobe, raanje novoga lana obitelji, seksualne potekoe,
trudnoa, oboljenje nekoga iz obitelji, odlazak u mirovinu, otkaz na poslu, ulazak u brak,
osobna povreda ili bolest, smrt lana obitelji, zatvorska kazna, razvod, smrt branog druga.
Gotovo svako dogaanje koje dovodi do promjene svakodnevnice moe biti stresor. Stresor je
174

tuga, bolest i neuspjeh isto tako kao i nenadana srea, pretjerana radost itd. Nagomilavanjem
stresa sve vee su anse obolijevanja..............................................................Vano je uoiti da
stres nije samo rezultat vanjskih dogaaja. Sami sebi moemo biti izvor ogromnog stresa
prevelikim ambicijama, agresivnou, ljutnjom, prevelikom samokritinou itd.
Najranije studije o stresu poeo je kanadski lijenik Hans Seyle. Reakciju na stres on je
podijelio u tri stupnja. Prvo, reakcija koja dovodi do uzbune u organizmu stimulira hipofizu i
nadbubrenu lijezdu da otpuste hormone koji mobiliziraju obrambene mehanizme organizma.
Zatim slijedi drugi stupanj, stupanj otpornosti. Naime tada su izlueni i aktivirani neki hormoni
kako bi se suprostavili utjecaju stresora. No u isto vrijeme odgovori organizma na ostale
stresore su oslabljeni. Stalnim daljnjim izlaganjem kontinuiranim kroninim izvorima stresa,
svaki otpor organizma se slama, kulminirajui u treem stupnju a to je stupanj iscrpljenosti.
Iako je Syle pomogao pri objanjenju stresa, previdio je psiholoki znaaj stresora na osobu.
Naime, snaga stresora ovisi o osobi koja je pod njihovim utjecajem. Za neke osobe je jedna
situacija stresna za druge nije. Za nekoga je neto stresno dok je to isto za drugoga neto
izazovno........................................................................................................................................
Individualnu procjenu stresa psiholog Richard Lazarus nazvao je "spoznajnom
procjenom". Stres je neizbjean, no na nama je nauiti kako se djelotvorno nositi s njime. A to
je podruje zdravstvene psihologije. Poetkom prolog stoljea uzrok smrti bile su zarazne
bolesti, boginje, tuberkuloza, groznica. Danas je glavni uzronik smrti nain ivota: bolesti
srca, rak, ciroza jetre, nesree, samoubojstva. Umiremo jer previe puimo, pijemo, jedemo,
vozimo prebrzo, radimo preteko. Naa psihoza ini naa tijela podlonijima troenju i vie
nego bi normalno trebala biti. Ukoliko se trai bolest koja dinamino povezuje psiholoke i
medicinske probleme onda je to Sida (Aids)- steeni sindrom imunodeficijencije. Postoji
emocionalna komponenta Side koja djeluje na pacijente, lanove njihovih obitelji i prijatelje.
Postoji strah od Side u grupama visokog rizika za dobivanje bolesti: meu homoseksualcima,
narkomanima i hemofiliarima. Postoji strah u opoj populaciji a postoji ak i psiholoki
element u prijenosu i prevenciji bolesti.
Tomas Coates sa sveuilita u Kaliforniji bavi se prouavanjem side sa psiho-socijalnog
stajalita. On kae da je epidemija side primarno problem ponaanja. Iako izazvana virusom,
iri se neurednim nainom ivota. Treba vidjeti gdje oboljeli od side najee odlaze, s kime
uspostavljaju dublji odnos. Uglavnom su to razliiti klubovi i kune zabave. Otkriveno je da je
uitak u veini sluajeva uzrok side, bilo da se radi o drogama, alkoholu ili seksualnim
uicima.
175

Ukoliko elimo kontrolirati ovu epidemiju nije dovoljno samo ljudima rei koje vrste
ponaanja predstavljaju veliki rizik od oboljenja, nego ih je potrebno motivirati razliitim
sredstvima, a duhovnost je bez sumnje jedno od djelotvornijih da stil ivota treba mijenjati ako
se eli ivjeti. Dakle protiv epidemija potrebna je intervencija na razliitim razinama, ne samo
medicinska, ili psiholoka nego i duhovna i socijalna. U edukaciju preventivne medicine ili
medicinske psihologije treba svakako uvrstiti i medije kako bi se doprlo do to veeg broja
ljudi.
Aids je vjerojatno jedna od najteih bolesti naeg vremena. Za tu bolest jo uvijek
nema lijeka. Potrebna je velika briga drutva za tu vrstu bolesnika. Ono to je neophodno je
povisiti kvalitetu ivota tih osoba. Drugo ne pokuavati negirati tu bolest i tree potrebna je
briga oko ovih bolesnika kad su hospitalizirani. Poznato nam je da depresija dovodi do teeg
stanja kod oboljenja od side, stoga je ove pacijente potrebno neprestano ohrabrivati.

176

PSIHOLOGIJA NA DJELU
Praktina primjena psihologije je djelotvornija od svih poznatih terapija. Koristei
psihologiju u svrhu unapreenja kvalitete ivota oduvijek je bio kljuni aspekt psihologije kao
znanosti. Ovdje navodimo brojne situacije realnog ivota gdje nas psihologija upuuje u
mnoge praktine sfere.
Vaan aspekt psiholoke pomoi u kontekstu realnog ivota je san. Provodimo treinu ivota
u spavanju.
Najranija istraivanja ciklusa spavanja poela su 1950-tih godina s istraivanjima
psihologinje Roslin Kartrajt. Ona je istraivala poremeaje sna i kako se snovi odraavaju na
nae emocije. Njena istraivanja su temelj suvremenog pristupa sve veem problemu
dananjice a to je snu.
U njenim istraivanjima izmeu ostalog pronalazimo i slijedee zakljuke. Osjeaj
umora tijekom dana je abnormalno stanje. Pedeset i est posto ljudi zaspi na radnim mjestima
barem jedanput tjedno. Ljudi putuju na druge kontinente. Imamo sluaj jednog kapetana
prekooceanskog aviona koga su znanstvenici pitali da li kada zaspi vozei avion. On je
odgovorio da dogodi se da zaspim i po dvadesetak minuta a onda se trgnem iz sna te esto
opazim kako su oba moja pomonika u vrstom hrkanju.
Odrasli ljudi trebaju osam sati solidnog spavanja tijekom noi. kolskoj djeci i
studentima potrebno je devet i vie sati dnevno. No veina ljudi spava 6 ili ak manje sati.
Jedna od zanimljivih tema je objasniti to se dogaa kad provedete no bez spavanja. Uzmimo
za primjer situaciju kad normalno odmornom studentu damo neki test iz matematike da ga
rijei. Dok student to rjeava njegov mozak je izrazito aktivan u podruju modane kore, jer
student se naravno mui s rjeavanjem problema. Ako isti test date studentu koji prethodne
noi nije spavao, svaki znanstvenik e biti sretan ako uoi bilo kakvu aktivnost modane kore
kod tog studenta..
Bez obzira da li se radilo o akademskom poslu ili atletskim aktivnostima, spavanje nam
omoguava zadravanje novo pridolih informacija i pibavlja fiziko uskladitavanje
informacija u mozak. Spavanje pomae pri kontroli rada srca, hormonalnim aktivnostima a
kritino je u formiranju dugoronog pamenja.

177

U prva dva i posljednja dva sata spavanja nae kratkorono pamenje odlazi u sferu
dugoronog pamenja. Ukoliko spavate manje od osam sati dnevno, funkcionirate sa
energijom napola ispranjene baterije, drugim rijeima malo ste tupavi. ivimo brzim ritmom
od dvadeset i etiri sata. Za mnoge je spavanje luksuz i stoga nije udno da ne prepoznajemo
koliko smo pospani. Svatko se u svako vrijeme moe zanijeti u san i klanjati glavom.
Analiza spavanja je znanstveni pristup koga psiholozi esto koriste za razumijevanje
poremeaja spavanja poput poremeaja zvanog Apmija. Apmija je jako hrkanje nakon ega
prestaje disanje i do etrdeset i pet sekundi. To se takvoj osobi dogodili lijepih 600 puta
tijekom noi. Naravno da takva osoba slijedeeg dana ne moe biti odmorna jer se svaki puta
morala gotovo probuditi da bi poela disati. Toga su osobe u biti nesvjesne, no zato se tijekom
dana osjeaju pospano.
Apmija esto dovodi do problema kao to su gubitak memorije, visoki tlak i naravno
kronini nedostatak sna. Da li zbog poremeaja spavanja ili hektikog stila ivota, nedostatak
sna ima teke posljedice. Psiholozi i dalje prouavaju negativne posljedice pomanjkanja sna i
nastoje upozoravati javnost na prisutnost problema.
Psiholozi nisu samo zabrinuti kako ivimo ovdje na zemlji. Jedno od najveih
dostignua nae civilizacije je istraivanje svemira. Dok su fizika, inenjerstvo i kompjutorske
znanosti doprinijeli da ljudi i ene mogu letjeti u svemir, psihologija takoer misli da i ona u
tome ima neto rei. Naime ljudska bia odlaze u svemir. Zamislite kako je ivjeti u
besteinskom stanju gdje ono to je gore postaje ono dolje. Istodobno se od astronauta trai
da obavljaju teke i komplicirane radnje. Za astronaute je ovo veliko fizioloko i psiholoko
optereenje.
Psiholog Mel Koen studira efekte mikro-gravitacione okoline na ljudska bia. U nedostatku
gravitacije krv protjee naim tijelom drugaije nego na zemlji. Vea koliina krvi koja se
slijeva u glavu, napuhne lice te je teko ustanoviti da li se osoba smije ili ne. Drugi problem u
svemiru je i taj to astronauti prilikom komuniciranja ne vide direktni izraaj lica jedan
drugoga i to zapravo onemoguava pravu komunikaciju. Svemirske stanice su k tomu vrlo
buna mjesta. Kad smo u buci redovito imamo tendenciju pratiti izraz lica i itati sa usana
sugovornika. Zahvaljujui ovim potekoama, komunikacija u svemiru moe postati problem.
S poveavanjem broja svemirskih ekspedicija i novih zahtijeva astronauta, sve vea panja se
posveuje pitanjima kako se svemirski uvjeti odraavaju na funkcije ljudskog organizma.
Moda ete jednog dana i vi biti odabrani da prevedete neko vrijeme u svemiru. Ako e to
dogodi oekujte da ete biti izloeni ogromnom stresu, anksioznosti, depresiji i agresivnosti. U
178

posljednje vrijeme NASA financira program u kome se ispituju fizioloke i psiholoke

posljedice svemirskih letova. Ta istraivanja su se vrila i u ruskoj svemirskoj stanici MIR. Ta
stanica je boravila kroz 15. godina u svemiru od 1986. pa sve do 2001. Meunarodna ekipa
astronauta radila je mnotvo biolokih i psiholokih eksperimenata.
Psihijatar Nick Kanas prouavao je ponaanje razliitih spolova, kultura te
meuljudske odnose u svemirskoj stanici MIR.
Prouavali su 13. astronauta i kozmonauta te 59. osoba na zemlji koji su se nalazili u
kontrolnom tornju svemirske misije. Promatrali su napetosti kod astronauta u svemiru i
napetost posade na zemlji, te meuljudske odnosi izmeu onih u svemiru i onih na zemlji.
Fenomen nazvan dispolaritet kad ste u prostoru kome ne pripadate, ili ste izbaeni iz takta
pa imate potrebu na nekomu se iskaliti je inae est fenomen u svemiru. Oni gore se ljute na
one dolje. Takve stvari je potrebno studirati da bi se ustanovilo kako e se ljudski faktor
ponaati u buduim slinim misijama.
Od rjeavanja meuljudskih odnosa u svemiru pa do rjeavanja drutvenih izazova,
psiholoka istraivanja mogu utjecati na poboljanje naih ivota.
Jedno od podruja u kome psihologija igra veliku ulogu je i na pravosudni sustav.
Psiholozi u Americi pomau pri izboru porote. U sudnici su od velike vanosti tube koje
dolaze od strane djece zbog maltretiranja, seksualnih zlostavljanja i slino. Psiholozi su
potrebni zbog odabira kritinih informacija u procjenjivanju istinitosti djejih navoda.
Poetkom 1990-tih sedam osoba u dravi Sjeverna Karolina optueno je sa seksualne
prekraje nad djecom, iskljuivo na temelju svjedoanstva djece. Jedan od optuenih bio je i
Bob Kelly koji je osuen na puno godina robije. Nakon nekoliko godina provedenih u zatvoru,
ponitena mu je kazna. Psiholog Steven Chechi bavi se pitanjem pouzdanosti djejih
svjedoenja.
Ako pogledate na brojne optube na raun osoba koje uvaju djecu, uvidjet ete da sve
te optube imaju neto zajedniko. Obino se radi o optubi jednog djeteta. Dijete neto kae
to nas upuuje da trebamo biti paljivi u njegovoj prii. Obino pravnici dijete pitaju i ispituju
ali pri tom i sugeriraju odreene stvari. Ako se prilikom ispitivanja dijete ohrabruje, onda dijete
polako pone fantazirati. Oni koji ga ispituju esto ispitivanja usmjeravaju na potvrde svojih
pretpostavki. Kad psihijatri ispituju djecu onda esto uviaju da dijete ne govori istinu zbog
neke emocionalne blokade, obino zbog straha. Mnogi e djeci govoriti, ne boj se, nema
razloga za strah. U takvim situacijama takvo ohrabrenje moe poveati djeju matu. Djeci

179

esto predstavlja problem razluiti ono ega se uistinu sjeaju od onoga to su zamislili u
svojoj mati.
Iako znamo da su djeca po sebi naivna i iskrena, psiholog Steven Chechi.pokazuje
kakva djeca mogu biti kad im se neto opetovano sugerira. Kad su etvergodinjaka pitali da li
mu se ikada prsti zaglavio u miolovci pa je nakon toga morao u bolnicu, mali je odgovorio
da nikada nije bio u bolnici i da u kui nemaju miolovku. Psiholog ga je zapitao da li moe
pokuati zamisliti da mu se to dogodilo. Maloga su pitali da to zamisli jednom tjedno kroz dva
mjeseca. Nakon toga mali je poeo priati kako mu se to uistinu dogodilo. Na snimci koju ste
vidjeli, mali pria priu kao da mu se sve to dogodilo. Psiholog ga je pitao gdje ti se to
dogodilo? Mali je odgovorio u podrumu. Vidjeli ste snimku na kojoj je mali djeak vrlo
uvjerljivo priao iako je u biti izmiljao, odnosno lagao. Dijete je usvojilo svoju fantaziju i
imaginaciju kao istinu. No treba takoer znati da kad dijete lae, onda su uvijek prisutne
neloginosti.
Zato donosimo ovakve primjere? Zato to je svjedoanstvo djece postao ogromni problem za
roditelje i druge. U Americi i Kanadi je dovoljno da dijete nazove policiju i roditelj je odmah
pod istragom.
Jedan od pristupa psihologije gleda i na problem konflikata i nasilja meu mladima to
postaje sve izraenija i sve traginija realnost. Ljutnja, strah i svae esto su oitovane na
najgori nain.
Psiholog Jery Kuren razvio je

program pregovora za mlade. Taj program nudi

efektivnu tehniku pri rjeavanju konfliktnih situacija. U njegovim istraivanjima on i njegov tim
ukazuju studentima to se sve moe dogoditi ako ne koristimo efektivne naine pregovora i
obratno. Studenti ue tehniku pregovora tako da glume uloge u raznim konfliktnim
situacijama. Otkrivaju to se dogaa s ljudskim biem ako mu se priblii.
Cilj ovog programa je trenirati mlade da budu efektivni u postizavanju ciljeva bez
uporabe nasilja. Ue ih istim metodama tehnike koje se primjenjuju u strategiji pregovora u
poslovnom, politikom ili pravnom svijetu.
Postoji puno vrsta pregovora. Ljudi obino misle da su pregovori neto gdje dobivate
ono to elite i da je pregovaraki proces, proces u kome dobiva ono to si namjeravao
dobiti. Meutim tajna je u tome da su pregovori zapravo izmjena ciljeva onoga to elimo. To
znai ulazak u situacije i odabiranje onoga to e nas zadovoljiti. Uglavnom putem procesa
pregovora zapravo uimo to elimo.

180

Nasilje i sukobi onemoguavaju nam miran ivot kao pojedincima a takoer i kao
nacijama. Otkrivanjem metoda kojima emo smanjiti napetost i promovirati mir meu ljudima
cilj je mnogih psihologa koji se bave psihologijom mira.

181

ZNANSTVENA ISTRAIVANJA U PSIHOLOGIJI

Znanstvene metode
Psiholozi se sueljavaju s tekim zadatkom kada trebaju razumjeti prirodu ponaanja te
rad mozga i uma. Meutim u tom pokuaju imaju jednog jakog saveznika koji uspjeh ini
moguim: Znanstvenu metodu, skupinu opih procedura za prikupljanje i interpretaciju
podataka. Da bi bili toni, podaci moraju biti prikupljeni tijekom pomno kontroliranog
promatranja i mjerenja a drugi istraivai koji rade neovisno moraju imati mogunost postii
iste rezultate uporabom istih metoda. Intervjui, ispitivanja, upitnici i psiholoki testovi samo su
neke od metoda koje psiholozi rabe za istraivanje naih osobnosti, naih vrijednosti i talenata.
Psiholog Kristina Mazlak sa kalifornijskog sveuilita Berkley, koristi znanstvene
metode u istraivanju iscrpljenosti na poslu zbog stresa, nedostatka potpore, ili loeg radnog
uinaka. Doktorica Mazlak koristi psiho-metriki pristup te uz pomo testova sakuplja
podatke u pokuaju objanjenja psiholokih fenomena.
O ovom istraivanju je rekla: Ovo je istraivanje koje je poelo u realnom svijetu. Mi
smo vrili intervjue, anketiranje i ili smo na radna mjesta. Pokuavamo razumjeti kroz to
ljudi prolaze. Nakon uvida u situaciju izraujemo novu verziju upitnika i u konanici
izraujemo standardizirane testove za fenomen koga pronalazimo. Prethodno vrimo psihometrike testove.
Usavravajui svoju metodologiju doktorica Mazlak je izala sa skalom kojoj se mjeri
iscrpljenost. Ta skala je praktian nain dijagnosticiranja.
Poela je raditi primijenjeno istraivanje organizacija umjesto individualnih osoba kako
bi omoguili subjektima da sami organiziraju ispitivanja svojih djelatnika kako bi sauvali
dobro zdravlje kolektiva.
Svojom metodom istraivanja doktorica Mazlak pokazuje da je svako radno mjesto
svojevrsni laboratorij u kome i subjekti i znanstvenici dobivaju beneficije.
Znanstveni eksperimenti
Neki psiholozi izvode eksperimente u laboratoriju. Laboratorij je jedno mjesto gdje
znanstvenici testiraju hipoteze, to znai, predviaju u kakvoj e svezi biti dva ili vie
imbenika. Kako bi testirali hipotezu istraivai nasumino dodjeljuju odreene subjekte

182

eksperimentalnoj skupini koja prima terapiju; drugi subjekti dodjeljuju se kontrolnoj skupini
koja ne prima terapiju. Rezultati se potom usporeuju.
Druga istraivanja izvode se na terenu gdje se prirodne situacije, tekue ponaanje
moe promatrati. Npr. istraivanje o tome kako socijalno ponaanje majmuna babuna utjee
na njihovo zdravlje.
Psiholoko istraivanje takoer se provodi na lokacijama tako neobinim kao to je
simulator letenja u ratnom zrakoplovstvu.
Bilo gdje da se dogaa i koja god se metoda koristi, temeljno psiholoko istraivanje
izvedeno na znanstveni nain, prua nam dobar pogled na istinu. I ako razumijemo kako
znanstvena istraivanja dijele injenice od fikcije, moda moemo izbjei neke od zamki
krivog razmiljanja i neutemeljenih zakljuaka u naem svakodnevnom ivotu.
Uvodei vas u ova istraivanja ne pokuavamo od svakoga od vas napraviti psihologa
nego samo dati mali uvid da bolje razumijemo ivot oko nas.
Potreba kritikog pristupa
Jedna od najznaanijih karakteristika nas ljudi jest da puno toga prihvaamo bez
postavljanja pitanja. To povjerenje stvara subjektivnu realnost koja moe utjecati na to kako
vidimo svijet. Ona mogu utjecati na nae svakodnevne planove, s kim emo se druiti i kome
emo vjerovati. Neka od naih uvjerenja dolaze iz nae kulture, na primjer naa percepcija o
ulogama mukaraca i ene, ljepoti i hrabrosti. Svaka kultura ima svoj osobni sustav vjerovanja
i smisla za humor.
Druga mona vjerovanja dolaze iz osobnih iskustava i motivacija razvijenih kroz
osobnu interakciju sa svijetom. Nae osobno iskustvo moe takoer ukljuiti uenje kritinih
vjetina miljenja tako da moemo testirati naa vjerovanja u usporedbi sa pogledom koga ima
znanost. Ako ne nauimo kritiki misliti, moe nam se dogoditi da povjerujemo u nedokazano
i neobjanjeno, ili da postanemo voljni pristupiti neprekidnoj rijeci vjerskih, socijalnih i
politikih kultova. Istraivanje provedeno u Americi otkriva na primjer da je za mnoge od 25
milijuna Amerikanaca, koji nemaju zavrenu srednju kolu, svijet konfuzno i opasno mjesto.
Ti ljudi esto osjeaju da ih kontrolira sudbina, mogu malo uiniti glede kontrole svog
ivota. Mnogi od njih takoer naginju vjerovanju u proroanstva, mistine sile i astronomske
znakove, to dodue nije samo odlika slabije educiranih. U stvari, vjerovanje u mistine sile,
npr. Haianski voodoo (vudu), moe biti tako jako da moe transformirati psiholoki i bioloki
realitet bilo na bolje ili na gore. Ponekad moe izlijeiti bolesne ili ubiti zdrave.
183

Na Sveuilitu John Hopkins, psihijatar Jerome Frank prouava zajednike

karakteristike udesnih izljeenja, lijeenja vjerom, politike i vjerske konverzije i
psihoterapije. On tvrdi da svi oblici psiholokog lijeenja, a to je, pokuaj utjecaja na ljude
rijeima, imaju odreene zajednike iscjeliteljske crte.
(1) Prva je vrsta veze s iscjeliteljem, osobom koja potjee povjerenje u pacijentu. Ta veza ini
da pacijent osjea da iscjelitelju moe vjerovati, potie nade pacijenta, to je izuzetno vaan
imbenik.
(2) Potom tu je uvijek, ili gotovo uvijek, mjesto na kojem se dogaa izljeenje, hram,
ordinacija, ak klinika.
(3) Tree je poveanje pacijentovog osjeaja za premo, za kontrolu nad onim to se dogaa.
Ono to ljudsko bie najtee podnosi jest kaos; to je najstranije iskustvo koje postoji i bilo
to, to ljudima daje osjeaj da ponovno imaju kontrolu nad situacijom, izuzetno je vaan
poticaj njihovom moralu. Pacijent osjea neke rezultate: sreu, tugu, zaplaenost, ljutnju,
uglavnom, reklo bi se, olakanje. Ponekad tjeskobu, zato jer ulazite u podruja koja pacijenta
ine jo tjeskobnijim nego li prije. Vjerovanje je zaista kljuno za bilo koji iscjeliteljski proces.
Bez vjerovanja osoba ne sudjeluje u procesu na nikakav stvaran nain. Oni mogu initi
pokrete, mogu uljudno sluati kao to to ine mnogi pacijenti, ali im se nita ne dogaa dok
zaista ne povjeruju da bi im to moglo pomoi.
Placebo efekt
Ponekad je mo ovih vjerovanja snaga koja ini da tretman postigne uspjeh i izlijei, a
ne nikakva specijalna sila samog tretmana. Termin koji ovo opisuje naziva se placebo efekt.
U medicini placebo je tvar, kao npr. tableta eera, te nema izravnog farmakolokog uinka,
ali moe imati terapeutski uinak na bol i bolest. Kod ljudi koji vjeruju, biti e uinkovit.
Povijest nas ui da je placebo odgovoran za mnoge od terapijskih uspjeha tijekom stoljea. U
drevnom Egiptu pacijenti su esto dobivali guterovu krv i krokodilsku balegu. Kasnije su
lijenici rabili pijavice koje su sisale pacijentovu krv, ili su kod pacijenata izazivali povraanje,
ili su ih smrzavali, ili pak pregrijavali. Mnogi su od tih pacijenata umirali, ali oni koji su
preivjeli esto su bili zagovornici dotinog tretmana. Placebo moe biti tako uinkovit da
gotovo bilo koji uvjerljiv, drutveno prihvaen tretman, koji se provodi u okviru
odgovarajueg konteksta, moe pokazati umjeren uspjeh. ak i jedva vjerojatna sugestija da
e tretman imati uspjeha dovoljna je da pobolja stanje oko jedne treine bolesnika. Moete
zamisliti kako placebo efekt komplicira posao znanstvenika. Kako ete znati da li je odreeni
184

tretman zasluan za rezultat, ili samo injenica da je osiguran bilo kakav tretman? Jedno
rjeenje je double-blind (dvostruko-slijepa) procedura. Nekim subjektima date stvarni tretman,
a drugima placebo i ne kaete im koji je koji. U stvari, ak i istraiva ili terapeut ne smiju
znati razliku izmeu placeba i prvoga lijeka. Tek tada se moe govoriti o objektivnim
rezultatima.
Katkada se problem sastoji i u tomu da nam se umjesto placeba nude prave prevare i
zaudo ljudi nasjedaju. Svake godine se na sceni pojavljuju takozvani udotvorni iscjelitelji i
tisue ljudi pohrle k njima. Takvi tipovi dobro zarauju. esto se radi o neobjanjivim
fenomenima, o bioenergiji, o energiji koja dolazi iz svemira. Ako bolje pogledate oko sebe
zauditi ete se koliko ima suvremenih vraara i iscjelitelja i koliko im se ljudi obraa.
imbenici odgovorni za uinak
Kada imamo vei broj imbenika koji bi mogli biti odgovorni za zamijeeni uinak,
elimo znati koji je imbenik zasluan za to, tada trebamo izvesti eksperiment. Bit nekog
eksperimenta je sustavna manipulacija varijacija jednog ili vie imbenika ili zadravanje
konstantne svih drugih koji bi mogli biti vani.
Procjenjuju se uinci manipuliranih dogaaja na neke reakcije ponaanja. Dakle, i kada
znamo da se dogodila dramatina promjena, ne moemo pretpostaviti da znamo zato i da
postoji uzrono-posljedina sveza. Mnoge stvari za koje se ini da su u uzrono-posljedinoj
svezi, u stvari nisu. esto se radi o treem imbeniku koji prouzrokuje druga dva. Na primjer,
kada znamo da padaju ocjene uenika na testovima kako se poveava broj sati koje provode
gledajui televiziju, ne moemo zakljuiti da televizija prouzrokuje loe ocjene, ili da je klju
za postizanje boljih ocjena kada roditelji iskljue televizijski prijemnik. Umjesto toga, mogue
je da manje sposobni uenici vie gledaju televizijski program zbog toga jer ne vole kolu ili
domai rad, to u ovom sluaju prouzrokuje njihove loe ocjene. Dobri uenici moda takoer
mnogo gledaju televizijski program.
Odabir uzorka u istraivanju
Drugi potencijalni problem u analiziranju podataka dolazi od uporabe malog uzorka za
donoenje znaajnih zakljuaka. Psiholozi obino mjere nekoliko odgovora na malom broju
subjekata u eksperimentima i pokuavaju zakljuiti neto vano o ljudskom ili ivotinjskom
ponaanju openito. Najbolji nain da bi se to osiguralo jest da uzorak bude izabran sluajno,
inae moe doi do ozbiljne greke u istraivanju. Spomenimo primjer ena i ljubavi,
kontroverznu ameriku studiju o enskom ponaanju glede seksa i braka koja je bila na
185

naslovnim stranicama diljem zemlje. Prema Shere Hite, autorici studije, 98. posto udanih ena
izjavilo je da nisu zadovoljne s nekim od kljunih aspekata svojih veza, a 75. posto je izjavilo
da su imale aferu izvan braka. Meutim, samo 4. posto ena u anketi Shere Hite poslalo je
potom svoje odgovore. Te su ene mogle biti motivirane da poalju svoje odgovore zbog
toga jer su bile nesretne, to je uzorak uinilo beznadno pristranim.
Kada je isto pitanje Hite postavila uzorku ena, koje su izabrane sluajno, rezultati su
se jako razlikovali. Prema anketi ABC NEWS i WASHINGTON POST-a, 93. posto ena je
izjavilo da su zadovoljne svojom vezom, a 7. posto je izjavilo da su imale ili imaju aferu izvan
braka.
Dakle, uvajte se znanou obojenog urnalizma gdje se brojke rabe kako bi se dobilo
znanstvenu dimenziju. I dok o ovome govorimo recimo da se takoer treba uvati i
pseudo-znanstvenih tehnologija.
Pseudo znanstvene tehnologije
Na filmu ste vidjeli poligrafski test - detektor lai. Svake godine vie od 2 milijuna
Amerikanaca prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj test pouzdan?
Leonard Saxe, sa Sveuilita u Bostonu, ekspert za uporabu i zlouporabu poligrafa
tvrdi da ti testovi koji odluuju o tome da li e netko dobiti posao, da li e ii u zatvor, da li e
dobiti starateljstvo nad djecom, da li moe raditi na najvanijim i najosjetljivijim dunostima u
vladi, u znanosti itd. uope ne vrijede. Detektor lai nije valjan test jer ga se moe prevariti.
Instrument koji se rabi u poligrafskom testu zove se poligraf i mjeri neke jako
jednostavne autonomne procese: srani ritam, znojenje i disanje. Osoba koja provodi test
postavlja vei broj kontrolnih pitanja gdje se pretpostavlja da subjekt govori istinu. Potom se
rezultati usporeuju s rezultatima kada subjekt daje odgovore na vana pitanja gdje bi mogao
lagati. Ljudi koji lau ponekad su nervozni, i ponekad im se ubrzava rad srca ili se pojaano
znoje. Meutim takoer je istina da se ljudi koji lau ponekad ne znoje, srce im ne poinje
ubrzano kucati, dakle nema izravne sveze i nema apsolutne sveze izmeu laganja i ovih
psiholokih stanja.
Poduzeto je istraivanje da se razmotri pitanje valjanosti detektora lai. Ispitaniku je
omogueno da ukrade novac i onda mu se reklo da na testu kae da ga nije ukrao. Ako
detektor ne otkrije da on lae novac e biti njegov. Neki subjekti su uvjereni da je svaki
detektor lai mogue prevariti, neki su uvjereni da je detektor uvijek bio u pravu. Rezultati su

186

jasni. Oni koji su bili uvjereni da se detektoru lai nita ne moe sakriti uglavnom su bili
uhvaeni u lai, oni pak koji nisu vjerovali u detektore lai na njemu su prolazili kao isti.
Stvar se sastoji u tome. Ukoliko osoba koja testira na detektoru lai uspije uvjeriti
pacijenta da je detektor vrlo pouzdan test, onda e detektor lai biti pouzdan. Ako se subjekt
osjea krivim on e naravno biti nervozan i lako e pasti pod sugestiju. Ako pak subjekt
vjeruje da je detektor lai samo predstava, ou onda detektor nije u stanju nita otkriti jer
subjekt nee biti uplaen ili nervozan.
Opi principi potrebni u znanstvenim istraivanjima
U znanstvenim istraivanjima doi do jasne istine je teko, ali na sreu postoji nekoliko
vodilja koje moemo slijediti kako bismo izbjegli najee pogreke:
1. Otkriti tko su subjekti u nekoj studiji, koliko ih je bilo ukljueno i kako su izabrani.
2. Izbjei pretpostavku da dvije stvari koje idu zajedno predstavljaju uzrok i posljedicu.
Korelacija ne znaci nuno uzrono-posljedinu vezu.
3. Ne zaboravite da neto vidjeti ne znai da je to to smo vidjeli automatski istina jer
moda je neka vana informacija skrivena od vas.
4. Stavite u pitanje svaki podatak koji nije prikupljen uporabom rigoroznih procedura
znanstvene metode.
5. Bilo koji zakljuak o ljudskom ponaanju toan je onoliko koliko su toni podaci na
kojima je utemeljen.
6. Drite na pameti uinak placeba za procjene realiteta
7. Uzdrite se od entuzijazma za znanstvenim otkriima sve dok rezultati ne budu
potvreni od drugih istraivaa.
8. Iznad svega, uvajte se ljudi koji tvrde da znaju apsolutnu istinu i imaju jednostavna
rjeenja za mnoge nepoznanice i kompleksnosti ljudske prirode. Znanstveni zakljuci uvijek su
provizorni, nikada apsolutni i otvoreni su za promjene ako se doe do boljih podataka

187