Ivan: Ba mi je palo na pamet, a to mi je priao jedan Bugarin, da se ondje kod njih po cijeloj Bugarskoj

Turci i erkezi inili nedjela bojei se opeg ustanka Slavena. Palili su, klali, silovali ene i djecu, pribijali
zarobljenike avlima na plot i ostavljali ih tako preko noi, a ujutro ih vjeali, ukratko, inili su nedjela
koja su neobina i za samog ovjeka. Ponekad se govori o zvjerskoj ovjekovoj okrutnosti, ali to je
nepravda i uvreda za zvijeri jer zvijer nikad ne moe biti tako okrutna, tako artistiki, tako umjetniki
okrutna, kao ovjek. Meutim, neobino me zainteresirala jedna sliica. Predstavi sebi na rukama
uzdrhtale majke dijete, a uokolo upali Turci. Oni smislili veselu alu. Miluju dijete smijui se, da i njega
nasmiju, i to im polazi za rukom. Dijete se nasmijalo. U tom trenutku uperi Turin pitolj u njegovo lice.
Dijete se veselo hihoe, prua ruice da dohvati pitolj i u tom trenutku odapne Turin ravno u njegovo
lice i razmrska mu glavu. Je li da je to umjetniki?
Aljoa: Brate, zato sve ovo?
Ivan: Ja mislim, ako ne postoji avo i ako ga je dakle ovjek stvorio, da ga je stvorio na svoju sliku i
priliku.
Aljoa: Dakle, isto kao i Boga?
Ivan: Lijep li je taj tvoj Bog, ako ga je ovjek stvorio na svoju sliku i priliku.
()
Ivan: Kad ti tako kae, moj pustinjae. Vidi kakav avoli lei u tvom srcu, Aljoa Karamazove!
Aljoa: Rekao sam glupost, ali...
Ivan: Vidi, u tome i jest taj avo, taj ali. Sluaj, pustinjae, na glupostima stoji svijet jer su gluposti
vrlo potrebne na zemlji. Bez njih se nita ne bi ni dogodilo. Mi znamo to znamo.
Aljoa: to ti zna?
Ivan: Nita ne znam i ne elim nita znati.