Professional Documents
Culture Documents
Agata Kristi - Imanje Hollow PDF
Agata Kristi - Imanje Hollow PDF
IMANJE HOLOU
1
U est i trinaest, u petak ujutro, Lusi Angkatel otvorila je svoje velike
plave oi, doekavi tako jo jedan dan; kao i uvek, bila je istog asa
sasvim budna i odmah poelela da razmislja o problemima koje je
dozvao njen neverovatno delatni um. Osetivi veliku potrebu da se sa
nekim posavetuje i porazgovara i odabravi za to svoju mladu roaku,
Mid Hardkasl, koja u Holou bee stigla prethodne noi, ledi Angkatel
skliznu urno iz kreveta, prebaci neglie preko svojih jo uvek
zamamnih ramena i uputi se hodnikom ka Midinoj sobi. Poto je bila
ena koja je zbunjujue brzo mislila, ledi Angkatel po svom
ustaljenom obiaju zapoe razgovor u svom umu, odgovarajui
umesto Mid, i sluei se pri tom svojom bujnom matom.
Razgovor je bio u punom zamahu kada je Ledi Angkatel irom
otvorila Midina vrata.
- ... I tako, draga, mora se stvarno sloiti da e nam ovaj vikend
doneti dosta potekoa!
- A? Baa! - neartikulisano proguna Mid, naglo probuena iz
prijatnog i dubokog sna.
Ledi Angkatel pree sobom do prozora, raskrili zastore i jednim
naglim trzajem podie roletnu, pustivi unutra bledu svetlost
septembarske zore.
- Ptice! - primeti ona, zurei sa dobrodunim zadovoljstvom kroz
staklo. - Tako su slatke.
- ta?
- U svakom sluaju, vreme nam nee stvarati probleme. Izgleda da se
ustalilo i da e biti lepo. Pa, i to je neto. Jer, ako zatvori unutra
mnogo raznorodnih linosti - ubeena sam da e se sloiti sa mnom moe biti i deset puta gore. Razne igre moda, ali bi to onda bilo kao i
prole godine; nikada neu sebi oprostiti zbog jadne Gerde. Kasnije
1
Ledi Angkatel sede na ivicu kreveta i Mid pomisli kako ona to ini
kao niko drugi. Kao da se kakva vila spustila tamo na tren, toliko je to
bilo nestvarno.
Ledi Angkatel rairi svoje treperave bele ruke u predivnom,
bespomonom gestu.
- Dolaze sve sami pogreni ljudi - mislim pogreni, jer ih ne bi trebalo
spajati - ne sami po sebi pogreni. Iako su svi zaista armantni.
- Ko dolazi?
Mid svojom jedrom, tamnoputom rukom ukloni pramenove guste
otre crne kose sa svog pomalo etvrtstog ela. U njoj nije bilo nieg
nestvarnog niti vilinskog.
- Pa, Don i Gerda. To je samo po sebi u redu. Hou da kaem, Don
je divan - veoma privlaan. A to se tie jadne Gerde - ovaj, hou da
kaem, moramo svi biti veoma ljubazni. Veoma, veoma ljubazni.
Podstaknuta nejasnim instinktom da se brani, Mid primeti:
- Oh, ma hajde, nije ona tako loa.
- Oh, draga, patetina je. Te oi. Kao da nikada ne razume nijednu
izgovorenu re.
- I ne razume, - odvrati Mid. - Bar ne ono to ti govori - ali ne bih
rekla da je krivim zbog toga. Tvoj um, Lusi, radi tako brzo da ovek,
ako eli da ga u stopu prati tokom razgovora, mora biti spreman na
neverovatne skokove. Sve to ih povezuje je izostavljeno.
- Ali, ko jo dolazi, pored Kristovih? Pretpostavljam, Henrijeta?
Lice ledi Angkatel se ozari.
- Da - i oseam da e ona biti izvor snage. Uvek je tako. Zna,
Henrijeta je zaista ljubazna - skroz na skroz, ne samo na povrini. Ona
e mi mnogo pomoi oko jadne Gerde. Prole godina bila je naprosto
divna. Slagali smo aljive pesmice ili rei ili navode - ili neto slino i
svi smo ve bili zavrili i proeli da ih itamo naglas, kada smo
ustanovili da jadna Gerda nije jo ni poela. Nije ak bila sigurna ni
koju igru igramo. Uasno, zar ne, Mid?
- Nije mi jasno zbog ega bilo ko uopte dolazi u posetu
Angkatelovima, - primeti Mid. - Da i ne pominjem te tvoje mozgalice
i grupne igre, Lusi, kao i taj tvoj neobini stil razgovora.
- Da, draga, mora da smo teki - mora da je Gerdi to uvek bilo mrsko i
esto pomislim da ne bi ni dolazila kada bi imala makar trunice
3
10
11
13
14
15
3.
Don Krajstou sedeo je u svojoj sobi za preglede sa svojim
poslednjim, ali ne i jedinim pacijentom toga jutra. Njegove oi
posmatrale su je saoseajno i ohrabrujue dok je opisivala objanjavala - ulazila u pojedinosti. Povremeno bi klimnuo glavom,
izraavajui razumevanje. Postavljao je pitanja, davao uputstva. Blagi
sjaj proe paenicu. Dr Krajstou bio je zaista velianstven! Bio je u toj
meri zainteresovan - tako iskreno zabrinut. ovek se ve posle samog
razgovora s njim oseao okrepljenim.
Don Krajstou privue sebi list hartije i poe da pie. Pretpostavljao je
da e biti najbolje da joj prepie laksativ: onaj novi ameriki
patentirani lek - lepo umotan u celofan i privlano prevuen
neobinom nijansom narandasto-ruiaste boje. Bio je veoma skup i
teko se nabavljao - nije se mogao nai u svakoj apoteci. Verovatno e
morati da ode do one male, u ulici Vordur. To e joj koristiti verovatno e je naterati da ivne na mesec ili dva, a potom e morati
da smisli neto drugo. Nita nije mogao da uini za nju. Krhka graa i tu se nita nije moglo uiniti! Nije bilo niega za ta bi se ovek
mogao uhvatiti. Ni nalik staramajei Krebtri...
Dosadno prepodne. Finansijski isplativo - ali nita vie od toga. Boe,
kako je bio umoran! Umoran od bolesnih ena i njihovih
neraspoloenja. Ublaavanje, olakavanje - nita drugo. Ponekad se
pitao da li je vredelo. Ali, tada bi se uvek setio sv. Kristofera i
dugakog niza kreveta u odeljenju Margaret Rasel, i gospoe Krebtri
kako mu se osmehuje svojim bezubim osmehom.
On i ona su razumeli jedno drugo! Bila je borac, ne poput one
mlitavue u krevetu do njenog. Bila je na njegovoj strani, elela je da
ivi - sam Bog zna zbog ega, ako se uzme u obzir beda u kojoj je
ivela, sa muem pijanicom i gomilom rasputene deurlije, dok je
ona sama bila primorana da radi od jutra do mraka, ribajui beskrajne
podove bezbrojnih kancelarija. Teak rad bez prestanka i svega
nekoliko zadovoljstava! Ali, ona je elela da ivi - uivala je u ivotu ba kao to je i on, Don Krajstou, uivao u ivotu! Nisu oni uivali u
okolnostima u kojima su iveli, ve u samom ivotu - slasti postojanja.
udno - to ovek nije umeo da objasni. Pomislio je kako mora o tome
da porazgovara sa Henrijetom.
16
Veronika frknu.
- Onim smenim, zlovoljnim stariem?
- Taj smeni zlovoljni stari, - ljutito joj je odrezao, - obavio je neka
od najvrednijih istraivanja Pratove bolesti...
Ona ga prekinu:
- Koga briga za Pratovu bolest? Kalifornija ima arobnu klimu... A i
bilo bi zabavno videti svet. - Polom dodade: - Bie mi mrsko bez tebe.
elim te, Done - potreban si mi.
Tada je on izneo Veroniki zapanjujui predlog da odbije ponudu iz
Holivuda, da se uda za njega i da se oboje skrase u Londonu.
To ju je zabavilo; ali, ostala je odluna. Nameravala je da ode u
Holivud, volela je Dona i zato se Don morao oeniti njome i poi sa
njom. Uopte nije sumnjala u svoju lepotu i svoju mo.
Shvatio je da mu preostaje samo jedno - i uinio je to. Napisao joj je
pismo u kome je raskinuo njihovu veridbu.
Dosta je patio zbog toga, ali uopte nije sumnjao u mudrost svoje
odluke. Vratio se u London i poeo da radi sa Redlijem, a godinu dana
kasnije oenio se Gerdom koja ni u kom pogledu nije liila na
Veroniku...
Vrata se otvorie i njegova sekretarica, Beril Kolins, ue unutra.
- Ostala vam je jo gospoa Forester.
- Znam, - odgovori on kratko.
- Pomislila sam da moda niste zaboravili.
Ona pree preko prostorije i izie kroz vrata na suprotnom kraju.
Krajstou nemim pogledom isprati njeno smireno povlaenje. Bezbojna
devojka, Beril, ali prokleto efikasna. Bila je kod njega ve est godina.
Nikada nije pogreila, nikada nije bila razdraljiva, ni zabrinuta, niti se
ikad urila. Imala je crnu kosu, neist ten i odlunu bradu.
Kroz debele naoare posmatrala je svojim sivim oima i njega i
ostatak veseljene istom ravnodunom panjom.
eleo je bezbojnu sekretaricu koja nee praviti nikakve gluposti - i
dobio je bezbojnu sekretaricu koja nije pravila gluposti - ali ponekad,
sasvim nelogino, Don Krajstou bio je alostan! Prema svim
pravilima drame i romana, Beril bi trebalo da bude beznadeno odana
svom poslodavcu. Ali, oduvek je znao da sa Beril nee probiti led.
Nije bilo nikakve odanosti, nikakvog samoodricanja - Beril ga je
20
21
4.
U trpezariji u stanu iznad sobe za konsultacije Gerda Krajstou je zurila
u komad ovetine.
Da li da ga poalje ili ne nazad u kuhinju, kako bi ostao topao?
Ako se Don jo zadri ohladie se - stisnue se, a to e biti grozno.
Ali, s druge strane, i poslednji pacijent je otiao i Don e se svakog
asa popeti, i ako meso poalje nazad u kuhinju doi e do kanjenja a Don je bio tako nestrpljiv. - Sigurno si znala da samo to nisam
doao...
U glasu e mu se nazirati onaj prizvuk potisnute ozlojeenosti koji je
poznavala i koga se uasavala. Uzgred, prepei e se, osuiti - a Don
je mrzeo prepeeno meso.
S druge, pak, strane, zaista je mrzeo hladna jela.
U svakom sluaju, jelo je sadabilo fino i toplo.
Kolebala se, a oseanje emera i straha se produbljivalo. Kao da se
itav svet saeo u taj oviji but koji se hladio u iniji.
S druge strane stola oglasio se njen sin Terens.
- Borne soli gore zelenim plamenom, dok su soli natrijuma ute.
Gerda se pometeno zagleda preko stola u njegovo etvrtasto, pegavo
lice. Nije imala pojma o emu on to govori.
- Da li si to znala, majko?
- ta, mili?
- O solima.
Gerdin pogled smueno odlete prema slaniku. Da, so i biber bili su na
stolu. To je bilo u redu. Prole nedelje Luis bee zaboravio da ih
iznese, to je iznerviralo Dona. Uvek je postojalo neto...
- To je jedan od hemijskih testova, - dodade Terens snenim glasom. Strano je zanimljiv. Bar ja tako mislim.
Zena, devetogodinjakinja, ljupkog, ispraznog lica, zacvile:
- Hou da veeram. Zar ne moemo da ponemo, majko?
- Za minut, mila, moramo saekati oca.
- Mi bismo mogli da ponemo, - primeti Terens. - Otac nee imati
nita protiv. Zna i sama kako brzo jede.
Gerda odmahnu glavom.
Da isee ovetinu? Ali, nikada nije mogla da se seti sa koje strane
treba da zarije no. Razume se, moda ju je Luis stavio u iniju kako
23
26
27
- Nije li, Done, pravi lepotan? Naprosto prede? (Za Henrijetu su kola
uvek bila mukog roda.) - Prevalie put do Bejl Hila u treoj - bez
imalo napora - bez po muke. Sluaj kako ravnomerno radi.
Dok, iznenada, nije ljutito planuo:
- Ne misli li, Henrijeta, da bi mogla da malo obrati panju i na mene
i na minut ili dva zaboravi na ta prokleta kola!
Uvek se stideo tih ispada.
Nikada nije znao kada e uslediti, kao grom iz vedra neba.
Ista stvar bila je i sa njenim poslom. Bilo mu je jasno da je dobra.
Divio se njenim radovima - i mrzeo ih -istovremeno.
Najea svaa koju su imali izbila je oko toga.
Jednog dana mu je Gerda kazala:
- Henrijeta me je zamolila da joj poziram.
- ta? - Kada sada o tome razmisli, njegovo zaprepaenje nije ba
bilo pohvalno po nju.
- Idem sutra kod nje u atelje.
- Za ime sveta, ta e joj ti?
Da, nije bio naroito ljubazan. Ali, sreom, Gerda to nije shvatila. Bila
je zadovoljna. Podozrevao je da je re o jednoj od onih Henrijetinih
neiskrenih ljubaznosti - Gerda je moda nagovestila da bi volela da
bude model. Neto slino.
A onda, otprilike desetak dana kasnije, Gerda mu je pobedniki
pokazala malu statuetu u gipsu.
Bila je ljupka - tehniki veto uraena, kao to su to bili svi Henrijetini
radovi. Idealizovala je Gerdu - i bilo je jasno da je Gerda veoma
zadovoljna njome.
- Zaista, Done, mislim da je veoma armantna.
- Je li to Henrijeta uradila? To nita ne znai - zaista nita. Ne shvatam
kako je mogla tako neto da napravi.
- Razlikuje se, razume se, od njenog apstraktnog rada - ali, smatram da
je dobra, Donc, zaista to mislim.
Nita vie nije rekao - konano, nije eleo da pokvari Gerdi veselje.
Ali, prvom prilikom obruio se na Hernijetu.
- Zato si elela da napravi tu smenu stvaricu sa Gerdinim likom?
Nije vredno tebe. Konano, obino odbija da radi pristojne stvari.
28
29
Gledala sam sve to, elela - svaki put kada sam videla Gerdu... Na
kraju sam jednostavno morala da dobijem sve to!
- To je bezobzirno!
- Da, pretpostavljam da jeste. Ali, kada neto eli, na taj nain,
jednostavno to onda mora i da uzme.
- Hoe da kae da te nimalo nije briga ni za koga drugog. Nije te
briga za Gerdu...
- Ne budi glup, Done. Zbog toga sam i napravila onu statuetu. Da bih
zadovoljila Gerdu i usreila je. Nisam ja neovek!
- Upravo to i jesi, neovek.
- Zar misli - iskreno - da e Gerda ikada prepoznati sebe u ovome?
Don nevoljno pogleda u tu stvar. Po prvi put su njegov bes i zlovolja
ustuknuli pred zainteresovanou. udna, smerna prilika, prilika koja
je nudila oboavanje nekom nevidljivom boanstvu - podignuto lice slepo, tupo, odano - strano jako, strano fanatino...
- Napravila si prilino uasavajuu stvar, Henrijeta! - primeti on.
Henrijeta se blago strese.
- Da - i ja sam to pomislila... - sloi se ona.
- U ta ona to gleda - ko je to? - upita Don otro. -Tamo ispred nje?
Henrijeta je oklevala.
- Ne znam, - odgovori ona sa udnim prizvukom u glasu. - Ali, mislim
- da bi mogla gledati u tebe, Done.
5.
Teri je u trpezariji dao jo jednu naunu izjavu.
- Olovne soli lake se rastvaraju u hladnoj nego u toploj vodi. Ako
doda kalijum-jodid, dobija uti talog olovo-jodida.
On se s oekivanjem zagleda u majku, ali, zapravo, bez prave nade.
Roditelji su, po miljenju mladog Ternsa, bili tuno razoaravajui.
- Da li si to znala, majko...
- Ne znam nita o hemiji, mili.
- Moe proitati u knjizi, - ree Terens.
Bilo je to jednostavno iznoenje injenica, meutim, iza toga krila se
izvesna enja.
Gerda nije ula tu enju. Bila je uhvaena u zamku straha i emera. U
krug, u krug, u krug. Oseala se jadno od trenutka kada se probudila
30
31
33
34
35
37
38
6.
Mid Hardkasl sila je negde oko jedanaest sati u subotu ujutro.
Dorukovala je u krevetu, itala knjigu, malo odremala i tek onda
ustala.
Lepo je bilo ovako lenariti. Ve je bilo vreme da uzme odmor! Nema
sumnje u to, gospoa Alfrid ila joj je na ivce.
Izila je na prednja vrata na prijatno jesenje sunce. Ser Henri Angkatel
sedeo je na rustinoj klupi i itao Tajms. On podie pogled i osmehnu
se. Voleo je Mid.
- Zdravo, draga moja.
- Jesam li mnogo okasnila?
- Nisi propustila ruak, - odvrati ser Henri, smeei se.
Mid sede pored njega i ree uzdahnuvi:
- Ba je lepo biti ovde.
- Neto si mi smrala.
- Oh, sasvim sam dobro. Ba je divno nalaziti se negde gde nema
debelih ena koje pokuavaju da se uvuku u odeu za nekoliko brojeva
manju nego to nose!
- To mora da je uasno! - Ser Henri zastade, a potom ree, bacivi
pogled na runi sat: - Edvard stie oko 12:15.
- Zaista? - Mid zastade, a zatim primeti: - Dosta dugo nisam videla
Edvarda.
- Nije se nimalo promenio, - ree ser Henri. - Vrlo retko dolazi iz
Ejnsvika.
Ejnsvik, pomisli Mid. Ejnsvik! Srce joj bolno zalupa. Oni divni dani
u Ejnsviku. Posete kojima se radovala nedeljama unapred! Idem u
Ejnsvik. Noima je leala budna razmiljajui o tome. I konano doao bi i taj dan! Mala seoska stanica na kojoj je voz - veliki
ekspresni iz Londona - morao da stane ako biste prethodno upozorili
konduktera! Napolju je ekao dajmler. Vonja - poslednji zaokret, pa
kroz kapiju, pa uzbrdo kroz ume dok ne izbijete na otvoreno, a tamo
se nalazila kua - velika i bela i ispunjena dobrodolicom. Stari ujak
Defri u svom zakrpljenom sakou od tvida.
- A sada, mlaarijo, uivajte. I oni su uivali. Henrijeta je dolazila iz
Irske. Edvard je stizao kui iz Itona. Ona, iz fabrikog grada na
mranom severu. Kako im je sve ovo liilo na raj.
39
40
41
42
- Mogue je.
- ovek nikada ne zna, - ree polako Henrijeta, - ta se zbiva u
Lusinoj glavi... - ta si radio, Edvarde, od kada sam te poslednji put
videla?
- Nita, Henrijeta.
- To mi zvui veoma spokojno.
- Nikada nisam bio naroito dobar - mislim, u obavljanju stvari.
Ona ga na brzinu osmotri. Bilo je neeg u njegovom glasu. Meutim,
spokojno joj se osmehivao.
Ponovo je osetila onaj nalet duboke naklonosti.
- Moda si, - ree ona, - mudar.
- Mudar?
- Zato to nita ne radi.
- $udno je to ti to kae, Henrijeta, - odvrati Edvard polako. -Ti, koja
si imala toliko uspeha.
- Misli da sam uspena? Ba smeno.
- Ali jesi, draga moja. Ti si umetnica. Mora da se ponosi sobom; ne
moe da se ne ponosi.
- Znam, - odgovori Henrijeta. - Mnogi ljudi mi to govore. Ali, oni ne
razumeju - ne razumeju ono najvanije u tome. Ni ti ne razume,
Edvarde. Vajarstvo nije neto ime odlui da se bavi i uspe u tome.
To je stvar koja te uhvati, koja te nagriza - progoni - tako da ranije ili
kasnije mora da se nagodi s njom. Aonda, na trenutak, stekne
izvestan mir - sve dok itava stvar ne krene iz poetka.
- eli li da nae mir, Henrijeta?
- Ponekad, Edvarde, mislim da nema toga na svetu to vie elim nego
da pronaem svoj mir!
- Mogla bi da ivi na miru u Ejnsviku. Mislim da bi tamo mogla biti
srena. ak... ak i kada bi morala mene da podnosi. ta misli o
tome, Henrijeta? Zar nee da doe u Ejnsvik i tamo svije gnezdo?
Oduvek je tamo, zna, i eka na tebe.
Henrijeta polako okrenu glavu. - Volela bih da mi nisi tako strano
drag, Edvarde, - ree ona tihim glasom. - Utoliko mi je tee da stalno
ponavljam... ne.
- Znai... ne?
- ao mi je.
46
- I ranije si govorila 'ne' - ali, ovog puta - ovaj, mislio sam da bi moglo
biti drugaije. Bila si srena danas popodne, Henrijeta. To ne moe
porei.
- Bila sam veoma srena.
- ak i tvoje lice - deluje mlae nego jutros.
- Znam.
- Bili smo sreni zajedno, razgovarajui o Ejnsviku, mislei na
Ejnsvik. Zar ne shvata ta to znai, Henrijeta?
- Ti si taj koji ne shvata ta to znai, Edvarde! itavog ovog
popodneva iveli smo u prolosti.
- Prolost je ponekad odlino mesto za ivot.
- Ne moe se vratiti. To je jedino to ovek ne moe da uradi - da se
vrati.
Trenutak ili dva je utao. Zatim je rekao tihim, prijatnim i potpuno
ravnodunim glasom:
- U stvari, hoe da kae da nee da se uda za mene zbog Dona
Krajstoua?
Henrijeta ne odgovori i Edvard nastavi.
- To je posredi, zar ne? Da Don Krajstou ne postoji, ti bi se udala za
mene.
- Ne mogu da zamislim svet bez Dona Krajstoua! - odgovori
Henrijeta hrapavim glasom. - To je ono to ti mora razumeti.
- Ako stvari tako stoje, zato se za ime sveta momak ne razvede, kako
bi mogla da se uda za njega?
- Don ne eli da se razvede. A ni ja nisam sigurna da bih elela da se
udam za Dona, ukoliko bi se zaista razveo. To nije - to uopte nije
onako kako se tebi ini.
Edvard ree zamiljeno, kao da razmilja:
- Don Krajstou. Ima previe Dona Krajstoua na ovom svetu.
- Grei, - odvrati Henrijeta. - Ima veoma malo ljudi kao to je Don.
- Ako je tako - onda je dobro! Bar ja tako mislim!
On ustade. - Trebalo bi da se vratimo.
47
7.
Kada su uli u kola i Luis za njima zatvorio ulazna vrata kue u ulici
Harli, Gerda oseti kako je proima oseanje odbaenosti. To
zatvaranje vrata delovalo je tako konano. Bila je izbaena - i taj
uasni vikend se obruio na nju. A bilo je stvari, zapravo mnogo stvari,
koje je trebalo da obavi pre no to je pola. Da li je zatvorila slavinu u
kupatilu? I priznanica za perionicu - stavila ju je - gde li ju je stavila?
Hoe li deci biti dobro sa madmoazel? Madmoazel je bila tako...
tako... Hoe li Terens, naprimer, uraditi bilo ta to mu madmoazel
naloi? Imala je utisak da nijedna francuska guvernanta nije imala
nikakav autoritet.
Smestila se na sedite za vozaa i dalje se oseajui bedno, i nervozno
je pritisla gas. Pritisnula ga je jo jednom, pa jo jednom.
- Kola e lake krenuti, Gerda, ako najpre upali motor, - dobaci joj
Don.
- Oh, Boe, ba glupo. - Ona uputi jedan brz, uznemireni pogled ka
njemu. Ako se Don iznervira na samom poetku... Meutim, na njeno
olakanje on se smeio.
To je stoga, pomisli Gerda u trenutku retke otroumnosti, to je toliko
zadovoljan jer ide kod Angkatelovih.
Jadni Don, tako je naporno radio! Vodio je krajnje nesebian ivot, u
toj meri je bio odan drugima. Nije udo to se raduje ovom
produenom vikendu. Ponovo se u mislima vratila na razgovor koji su
vodili za vreme ruka, i ona ree, poto je suvie naglo pustila kvailo,
tako da su kola odskoila od trotoara:
- Zna, Done, zaista ne bi trebalo da zbija ale oko toga koliko mrzi
bolesne ljude. Lepo od tebe to ne pridaje mnogo vanosti onome to
radi, i ja to razumem. Ali, deca ne razumeju. Naroito Teri, on sve
tako bukvalno shvata.
- Ponekad mi Teri izgleda, - primeti Don Krajstou, - gotovo kao
ljudsko bie - za razliku od Zene! Koliko dugo devojicama treba da
prestanu da afektiraju?
Gerda se tiho i kratko nasmeja. Znala je da je Don zadirkuje.
Nastavila je zapoeti razgovor. Gerda je imala prijemiv um.
- Zaista mislim, Done, da je za decu dobro da shvate u kojoj meri je
ivot lekara nesebian i ispunjen odanou.
48
49
50
51
55
56
57
Kada je to sebi ponovio tri puta, osetio se mnogo bolje. I dalje je bio
smrknut, ali je bar uspeo da ostavi hleb na miru.
Iako je revnosno prionula na posao posle znaka datog obrvama,
Henrijeta nikako nije uspevala da probije led. Dejvidovi kratki
odgovori bili su krajnje otresiti. Na kraju je pribegla metodu koji je i
ranije primenjivala sa mladima kojima su jezici bili vezani.
Namerno je napravila jednu dogmatsku i krajnje neopravdanu
primedbu na raun nekog modernog kompozitora, znajui da je Dejvid
dobro tehniki i muziki potkovan.
Na njenu radost, plan je uspeo. Dejvid se isprsio, prestavi da se manje
vie oslanja na svoju kimu. Glas mu vie nije bio tih i nije vie
mrmljao. Prestao je i da mrvi hleb.
- To, - poe on glasno i jasno, ledeno se upiljivi u Henrijetu, - samo
pokazuje da nemate pojma o tome!
Od tada pa do kraja veere drao joj je predavanje jasno i zajedljivo, a
Henrijeta je krajnje pokorno dopustila da je poduava.
Lusi Angkatel uputila joj je dobroudan pogled, a Mid se osmehivala
u sebi.
- Ba si pametna, mila, - promrmlja ledi Angkatel, uhvativi Henrijetu
pod ruku na putu do salona. - Grozne li pomisli da ljudi, to imaju
manje u glavi, to bolje znaju ta e sa rukama! Srca ili brid ili remi,
ili moda neto mnogo jednostavnije kao to je magarac, ta ti misli?
- Mislim da bi se Dejvid prilino uvredio ako bismo igrali magarca.
- Moda si u pravu. Onda, brid. Ubeena sam da e misliti kako je
brid prilino bezvredna igra, te e tako moi da nas sve lepo prezre.
Postavili su dva stola. Henrijeta je igrala sa Gerdom protiv Dona i
Edvarda, iako nije smatrala da je to najbolja mogua podela. Htela je
da odvoji Gerdu od Lusi, i, ako je mogue, i od Dona ali, Don je bio
odluan. A onda je Edvard pretekao Mid.
Atmosfera nije bila, pomisli Henrijeta, naroito prijatna, ali nije mogla
tano da odredi odakle je ta nelagodnost proisticala. U svakom
sluaju, ako su karte pruale makar kakvu takvu priliku, nameravala je
da omogui Gerdi da pobedi. Gerda uopte nije bila lo igra brida daleko od Dona, bila je sasvim prosean igra - ali nervozan; loe je
procenjivala i nije znala vrednost karata koje je drala u ruci. Don je
58
59
61
62
64
67
69
78
79
86
88
- Jue po podne. Pucali smo u metu u bati i ovaj revolver je bio jedan
od onih koje smo koristili.
- Ko je tom prilikom pucao iz ovog revolvera?
- Mislim da su svi ispalili bar po jedan hitac iz njega.
- Ukljuujui i gospou Krajstou?
- Ukljuujui i gospou Krajstou.
- A kada ste zavrili sa pucanjem?
- Spremio sam revolver na uobiajeno mesto. Ovde.
On izvue ladicu velikog pisaeg stola. Do pola je bila puna revolvera.
- Imate veliku zbirku vatrenog oruju, ser Henri.
- Godinama je to bio moj hobi.
Pogled inspektora Grejnda zamiljeno je poivao na bivem
guverneru Haoluin ostrva. Zgodan, istaknut ovek, ovek koga bi
voleo da ima za efa - u stvari, ovek koga bi mnogo vie voleo da mu
bude ef od sadanjeg glavnog pozornika Veldira - bunog despota i
ulizice. On odagna te misli i vrati se poslu koji je trebalo obaviti.
- Revolver, razume se, nije bio ponovo napunjen pre nego to ste ga
sklonili, ser Henri?
- Svakako da nije.
- A gde drite municiju?
- Ovde. - Ser Henri izvadi klju iz pregrade i otkljua jednu od donjih
ladica na stolu.
Sasvim jednoslavno, pomisli Grcjnd. Krajstouova je videla gde ser
Hcnri dri municiju. Trebalo je samo da doe i poslui se. Ljubomora,
pomisli on, ume avolski da se poigra sa enama. Mogao je da se kladi
u deset prema jedan da je po sredi bila ljubomora. Stvar e biti
dovoljno rasvetijena kada zavri rutinsku istragu ovde i pree u ulicu
Harli. Ali, stvari se moraju obavljati po redu.
On ustad i ree:
- Hvala, ser Henri. Obavestiu vas kako je prolo sasluanje.
13.
Za veeru su imali hladne patke. Posle patki posluen je karamel krem
za koji je ledi Angkatel kazala da samo pokazuje koliko je gospoa
Midvej imala takta.
89
91
praznina! A nas evo ovde, svi smo tu, jedemo karamel krem i
smatramo se ivim - a Don, koji je bio vie iv od bilo koga od nas,
sada je mrtav. Zna, ponavljam to sebi sve vreme. Mrtav... mrtav...
mrtav... mrtav... mrtav. I uskoro je ta re izgubila svako znaenje nita vie ne znai. To je samo jedna mala smena re, nalik na
otkidanje istrulele granice. Mrtav... mrtav... mrtav... mrtav. Podsea
na tam-tam u dungli. Mrtav... mrtav... mrtav... mrtav... mrtav...
- Henrijeta, prestani! Za Boga miloga, prestani!
Ona ga znatieljno pogleda.
- Zar nisi znao da u se ovako oseati? ta si mislio? Da u sedeti i
neno plakati, stiskajui neku lepu maramicu dok me ti dri za ruku?
Da e sve to izazvati veliki ok, ali da u uskoro poeti da se
oporavljam? I da e me ti lepo teiti? Ti jesi fin, Edvarde. Ti si veoma
fin, ali si tako... tako neprimeren.
On se povue. Izraz lica mu se ukoi.
- Da, oduvek sam to znao, - ree on suvim glasom.
Ona mahnito nastavi:
- ta misli... kako sam se oseala itave veeri, premetajui se s
jedne stolice na drugu, dok je Don mrtav i nikome nije stalo osim
meni i Gerdi! Tebi je drago, Dejvidu je neprijatno, Mid je potresena,
a Lusi delikatno uiva u tome to News of the World iz tampe prelaze
u ivot! Zar ne shvata koliko sve to lii na fantastinu nonu moru?
Edvard nita ne ree. Povukao se jo jedan korak u senku.
Posmatrajui ga, Henrijeta ree:
- Veeras... nita mi ne deluje slvarno, niko nije stvaran... osim Dona!
Edvard tiho ree: - Znam... ja nisam ba stvaran.
- Ba sam surova, Edvarde. Ali, ja tu nita ne mogu. Ne mogu da
prestanem da zameram to je Don, koji je bio tako iv, sada mrtav.
- I to sam ja, koji sam napola mrtav, jo iv.
- Nisam tako mislila, Edvarde.
- Mislim da jesi, Henrijeta. I mislim da si moda u pravu.
Ali ona je zamisljeno govorila, vrativi se na preanju misao:
- Zna, to nije bol. Moda nisam u stanju da osetim bol. Moda nikada
ni neu. Pa ipak... volela bih da alim za Donom.
Njene rei zvuale su mu fantastino, ali se jo vie zaprepastio kada
je iznenada dodala, gotovo poslovnim glasom:
94
- Moram do bazena.
Odlebdela je izmeu drvea.
Ukrueno hodajui, Edvard se vrati kroz otvoreni prozor.
Mid podie pogled kada Edvard proe kroz prozor, nita i nikoga ne
primeujui. Lice mu je bilo sivo i delovao je potiteno. Kao da u
njemu nije bilo ni kapi krvi.
Nije uo slabi uzdah koji je Mid istog asa priguila.
Gotovo mehaniki, Edvard ode do stolice i sede. Svestan da se od
njega neto oekuje, on ree:
- Hladno je.
- Je li ti jako hladno, Edvarde? Da li da... da li da... zapalim vatru?
- Molim?
Mid uze kutiju ibica sa police iznad kamina, pa klee i zapali vatru.
Obazrivo je, ispod oka, posmatrala Edvarda, pomislivi kako ama ba
niega nije svestan.
- Vatra je lepa, - ree ona. - Moe da te zagreje.
Deluje kao da mu je strano hladno, pomisli ona. Ipak, nemogue je da
je napolju ba toliko hladno? To je zbog Henrijete! ta li mu je rekla?
- Prinesi stolicu blie, Edvarde. Prii vatri.
- Molim?
- Oh, nita. Samo vatra.
Obraala mu se glasno i polako, kao da razgovara sa gluvom osobom.
A onda iznenada, toliko iznenada da joj je srce poskoilo od olakanja,
Edvard, pravi Edvard, vrati se. Neno joj se smeio.
- Jesi li se to meni obraala, Mid? Izvini. Bojim se da sam
razmiljao... razmiljao o neemu.
- Oh, nita. Samo vatra.
Granice su pucketale, a nekoliko iarki jele gorelo je jasnim, istim
plamenom. Edvard ih je posmatrao.
- Lepa vatra, ree on.
Ispruio je dugake, tanke ruke prema plamenu, svestan da se
oslobodio napetosti.
- Uvek smo imali iarke jele u Ejnsviku, - ree Mid.
- I sada ih imam. Svakog dana donese se puna korpa i stavi pored
ograde kamina.
95
14.
Mid se naglo probudi u ponedeljak ujutro.
Nekoliko trenutaka ostala je da pometeno lei, zbunjeno bacajui
poglede na vrata, jer je oekivala da se pojavi ledi Angkatel. ta li je
ono Lusi kazala kada je uplovila onog prvog jutra?
Teak vikend? Bila je zabrinuta - mislila je da bi se neto neprijatno
moglo dogoditi.
Da, neto neprijatno se dogodilo - neto to je lealo Mid na srcu i
dui poput debelog crnog oblaka. Neto o emu nije elela da
razmilja - ega nije elela da se sea. Neto to ju je, oigledno,
plailo. Neto to je imalo veze sa Edvardom.
Seanje joj se naglo povratilo. Jedna runa, iskriava re - ubistvo!
Oh, ne, pomisli Mid, to ne moe biti istina. To je samo san. Don
Krajstou, ubijen, upucan - lei pored bazena. Krv i plava voda - poput
oblande kakve detektivske prie. Fantastino, nestvarno. Jedna od onih
stvari koje se ne deavaju nama. Kada bismo sada bili u Ejnsviku. To
se ne bi moglo dogoditi u Ejnsviku.
Crna teina skloni se sa njenog ela. Smestila joj se potom u dubinu
stomaka, od ega joj je bilo pomalo muka.
To nije bio san. To se zaista dogodilo - News of the World uivo - a
ona, Edvard, Lusi, Henri i Henrijeta - svi su bili umeani.
To nije bilo fer - nipoto nije bilo fer - jer, ako je Gerda upucala svog
mua, to nije imalo nikakve veze s njima.
Mid se nelagodno promekolji.
Tiha, glupa, pomalo patetina Gerda - Gerdu niste mogli povezati sa
melodramom - sa nasiljem.
Gerda, sasvim sigurno, nije mogla nikoga da ubije.
Ponovo se javila ona unutranja nelagodnost. Ne, ne, nedopustivo je
na taj nain razmisijati. Jer, ko je drugi mogao ubiti Dona? A Gerda
je stajala tamo pored njegovog tela sa revolverom u ruci. Revolverom
koji je uzela iz Henrijeve radne sobe.
Gerda jeste rekla da je zatekla Dona mrtvog i da je samo podigla
revolver. Ali, ta je drugo mogla da kae? Morala je neto da kae,
jadnica.
98
99
101
Iznenada, ona oseti kako postaje ogorena. Lusi, Henri, Edvard - da,
ak i Henrijeta - nju je od njih delila nepremostiva provalija; provalija
koja je delila one koji uivaju od onih koji rade.
Oni nisu imali pojma o tome koliko je teko nai posao i koliko je
teko zadrati ga kada ga jednom dobije! Neko bi mogao rei, moda,
da ona, u stvari, nije morala da zarauje za ivot. Lusi i Henri bi joj
rado pruili dom - Isto tako rado bi joj obezbedili i izdravanje.
Edvard bi isto tako rado uradio ovo drugo.
Ali, neto u Mid bunilo se protiv toga da prihvati lagodan ivot koji
su joj nudili njeni dobrostojei roaci. Bilo je divno povremeno doi i
zaroniti u lepo sreeni luksuz Lusinog ivota. Mogla je da uiva u
tome. Meutim, izvesna nepopustljiva nezavisnost duha nije joj dala
da prihvati takav ivot kao poklon. Istovetno oseanje ju je spreilo i
da otpone neki vlastiti posao sa novcem koji bi pozajmila od roaka i
prijatelja. Toliko je toga videla.
Nee ona pozajmljivati novac - niiji uticaj nee koristiti. Sama je
pronala posao za etiri funte nedeljno, mada je u stvari dobila posao
zato to se madam Alfrid nadala da e joj Mid dovesti 'elegantne'
prijateljice da kod nje kupuju. Madam Alfrid se, meutim, razoarala.
Mid je nepokolebljivo obeshrabrivala svaki takav pokuaj svojih
prijateljica.
Nije gajila nikakve naroite iluzije o poslu. Nije joj se dopadala
radnja, nije joj se dopadala madam Alfrid, nije joj se dopadala veita
snishodljivost prema naroguenim i neutivim kupcima; ali, sumnjala
je da bi mogla da dobije bilo kakav drugi posao koji bi joj se vie
sviao, poto nije imala potrebne kvalifikacije.
Edvardova jutronja primedba - da je mogla da bira - bila je naprosto
nepodnoljiva. Odakle Edvardu pravo da ivi u svetu koji nema ba
nikakve veze sa stvarnou?
Svi su oni bili Angkatelovi. A ona je bila - ali, samo polu Angkatel! A
ponekad, kao jutros, uopte se nije oseala kao Angkatelova! Bila je
oeva ker.
Setila se oca sa uobiajenom ljubavlju i griom savesti - tog
sedokosog, sredovenog mukarca umornog lika. oveka koji se
godinama borio da odri mali porodini posao koji je bio predodreen
102
da, uprkos svoj njegovoj brizi i naporima, polako propadne. Nije kriva
bila njegova nesposobnost - ve napredak.
udno, ali Mid je oduvck bila odana svom umornom ocu, a ne
savrenoj Angkatel majei. Svaki put kada bi se vratila iz onih poseta
Ejnsviku, koje su predstavljale neopisivo uivanje u njenom ivotu,
odgovorila bi na blaga usrdna pitanja na oevom umornom licu tako
to bi ga obgrlila oko vrata i rekla: - Drago mi je to sam kod kue drago mi je to sam kod kue.
Majka joj je umrla kada je Mid bilo trinaest godina. Ponekad bi Mid
postajalo jasno da je veoma malo znala o svojoj majei. Bila je
neodreena, armantna, vesela. Da li je zaalila zbog udaje, udaje koja
ju je odvojila od kruga Angkatelovog klana? Mid nije imala pojma.
Otac je jo vie osedeo i postao jo tii posle enine smrti. Njegova
borba da odri posao postala je jo uzaludnija. Umro je tiho i
neprimetno kada je Mid bilo osamnaest godina.
Mid je od tada ivela kod raznih Angkatel roaka, primala je poklone
od Angkatelovih, lepo se provodila sa Angkatelovima, ali je odbila da
finansijski zavisi od njihove dobre volje, Koliko god da ih je volela,
bilo je trenutaka, kao to su ovi, tada bi iznenada osetila da se potpuno
razlikuje od njih.
Nita oni ne znaju! ogoreno je pomislila.
Edvard, osetljiv kao i uvek, posmatrao ju je zbunjeno.
- Uzrujao sam te? Zato? - neno ju je upitao.
Lusi dolebde u sobu. Bila je u sred jednog od onih svojih razgovora.
- ... vidite, ovek zapravo ne zna da li bi ona vie volela 'Belog Jelena'
ili nas?
Mid je prazno pogleda, pa skrenu pogled ka Edvardu.
- Nema svrhe da gleda u Edvarda, - primeti ledi Angkatel. - Edvard to
jednostavno ne bi znao; ti si, Mid, uvek tako praktina.
- Ne znam o emu pria, Lusi.
Lusi je delovala iznenaeno.
- O sasluanju, draga. Gerda e morati da doe ovamo zbog njega. Da
li da odsedne ovde? Ili da ide u 'Belog Jelena'? Ovde bi je sve, razume
se, bolno podsealo - a onda, opet, u 'Belom Jelenu' bie ljudi koji e
zuriti u nju i sva sila reportera. Sreda, u jedanaest, ili moda u pola
dvanaest? - Osmeh ozari lice lediAngkatel. - Nikada nisam bila na
103
sasluanju! Mislim da moja siva - i eir, razume se, kao za crkvu - ali
bez rukavica.
- Znate, - nastavi ledi Angkatel, preavi preko sobe i podigavi
slualicu telefona iskreno se zagledavi u nju. - Mislim da vie ni
nemam nikakve rukavice, osim onih za batu! I, razume se, mnogo
dugakih, sklonjenih iz dana provedenih u vladinoj slubi. Rukavice
su prilino glupe, slaete se?
- Jedino mogu posluiti da se izbegne ostavljanje otisaka prstiju, primeti Edvard osmehujui se.
- Veoma zanimljivo da ti to kae, Edvarde - veoma zanimljivo. ta e
mi ovo? Ledi Angkatel se sa blagim gaenjem zagleda u telefonsku
slualicu.
- Moda si htela nekoga da pozove?
- Mislim da nisam. - Ledi Angkatel neodreeno odmahnu glavom i
krajnje oprezno spusti slualicu.
Prelazila je pogledom sa Edvarda na Mid.
- Mislim, Edvarde, da ne bi trebao da uznemirava Mid. Mid je
osetljivija na iznenadne smrti vie od nas.
- Draga moja Lusi, - uzviknu Edvard. - Samo sam izrazio svoju
zabrinutost zbog mesta na kome Mid radi. Uopte mi ne zvui dobro.
- Edvard smatra da bi trebalo da imam divnog saoseajnog
poslodavca, koji e umeti da me ceni, - suvo primeti Mid.
- Dragi Edvarde, - izgovori Lusi blagonaklono.
Osmehnula se Mid i izila.
- Ozbiljno, Mid, - nastavi Edvard, - zabrinut sam.
Ona ga, meutim, prekide:
- Ta prokleta ena mi plaa etiri funte nedeljno. Samo je to vano.
Ona se oea o njega i izie u batu.
Ser Henri je sedeo na svom uobiajenom mestu na niskom zidu, ali
Mid se okrenu i uputi prema cvetnoj aleji.
Njeni roaci bili su armantni, ali jutros joj njihov arm nije mogao
biti od pomoi.
Dejvid Angkatel je sedeo na klupi na kraju staze.
Dejvid nije bio preterano armantan, i Mid se uputi pravo prema
njemu, i sede pored njega, primetivi sa zlobnim zadovoljstvom
njegov obeshrabreni pogled.
104
109
- Poslao sam oveka da se malo raspita u ulici Harli, - nastavi on. Kasnije u i sam tamo otii. Morali bismo bar neto tamo da
iskopamo. Usuujem se da kaem, znate, da je ta Krajstouova ena
morala to ta da izdri. Neki od tih pomodnih lekara i njihove
pacijentkinje - bili biste iznenaeni! A koliko sam doznao od ledi
Angkatel, izgleda da je bilo i nekih nevolja sa nekakvom bolniarkom.
Razume se, bila je veoma neodredena.
- Da, - sloi se Poaro. - Ona bi bila neodreena.
Veto izgraena slika... mogunosti koje prua doktorski ivot mnogobrojni razlozi da Gerda Krajstou postane ljubomorna, a vrhunac
je bilo ubistvo.
Da, veto nagovetena slika koja je odvukla panju u pravcu zalea
ulice Harli - to dalje od Holoua - to dalje od trenutka kada je
Henrijeta Savernake, stupivi napred, uzela revolver iz ruke Gerde
Krajstou koja se nije opirala... to dalje od onog trenutka kada je Don
Krajstou, umirui, izgovorio Henrijeta.
Iznenada otvorivi oi koje su bile napola sklopljene, i ne mogavi da
odoli znatielji, Herkul Poaro upita:
- Da li se vai deaci igraju igrakama za sklapanje?
- Molim? - Inspektor Grejnd se tre iz sanjarenja, i on se namrti i
zablenu u Poaroa. - Pobogu? Jo su suvie mali, ali, uistinu, razmiljao
sam o tome da im poklonim za Boi jedan takav komplet. ta vas je
nagnalo da me lo pitate?
Poaro odmahnu glavom.
Ledi Angkatel je bila opasna, pomisli on, jer su ta njena intuitivna,
nasumina nagaanja esto mogla biti tana. Jednom usputnom rei
(naizgled usputnom) ona je izgradila sliku... i ako je deo slike bio
taan, zar ne biste, ak i ako to ne elite, poverovali da je i drugi deo
slike taan?...
Inspektor Grejnd je govorio.
- elim na neto da vam ukaem, gospodine Poaro. Ta gospoica Krej,
glumica... dolutala je ovamo po ibice. Ako je ve elela da pozajmi
ibice, zato nije dola do vas; vi ste joj na svega korak ili dva? Zbog
ega je bilo potrebno da prevali pola milje?
Herkul Poaro slee ramenima.
110
111
112
113
- Da... da, shvatio sam. To je sasvim sigurno, zar ne? Nema mesta
greci. Da... da... da, dolazim. Jo malo pa sam zavrio ovde. Da.
Vratio je slualicu i na trenutak ostao nepokretno da sedi. Beril ga je
znatieljno posmatrala.
On se najzad sabra i upita glasom koji se potpuno razlikovao od onog
kojim je prethodno postavljao pitanja:
- Pretpostavljam, gospoice Kolins, da o ovome nemate vlastitih
ideja?
- Hoete da kaete...
- Pitam da li imate pojma ko je ubio dr Krajstoua?
Ona ravnoduno odvrati:
- Nemam pojma, inspektore.
Grejnd lagano ree:
- Kada je telo pronaeno, gospoa Krajstou stajala je pored njega sa
revolverom u ruci...
Namerno je to izgovorio kao da nije zavrio reenicu.
Reagovala je istog asa. Nije se uzbudila, bila je hladna i odmerena.
- Ako mislite da je gospoa Krajstou ubila svoga mua, sasvim sam
sigurna da greite. Gospoa Krajstou nije nimalo nasilna ena. Veoma
je krotka i smerna i uvek je bilo onako kako bi doktor kazao. Smeno
mi je da neko makar na trenutak moe pomisliti kako ga je ona ubila,
koliko god injenice govorile protiv nje.
- Ako nije ona, ko je onda? - upita on otro.
- Nemam pojma, - odvrati Beril lagano.
Inspektor krenu ka vratima, i Beril ga upita:
- elite li da vidite gospou Krajstou pre nego to odete?
- Ne... da, moda bi trebalo.
Ponovo se Beril zamislila; ovo nije bio isti ovek koji ju je ispitivao
pre nego to je telefon zazvonio. Kakve li je to vesti dobio, koje su ga
u toj meri izmenile?
Gerda nervozno ue u sobu. Delovala je nesreno i zbunjeno. Rekla je
tihim, drhlavim glasom:
- Da li ste ita saznali o tome ko je ubio Dona?
- Ne jo, gospoo Krajstou.
- To je nemogue - apsolutno nemogue.
117
17.
Ser Henri je znatieljno zurio u inspektora Grejnda. Potom je polako
izgovorio:
- Nisam ba siguran da vas razumem, inspektore.
- Sasvim je jednostavno, ser Henri. Traim od vas da proverite svoju
kolekciju vatrenog oruja. Pretpostavljam da je katalogizovano i
popisano?
- Prirodno. Ali, ve sam identitlkovao revolver, iz moje je zbirke.
- Nije to ba tako jednostavno, ser Henri. - Grejnd napravi malu
pauzu. Njegovi instinkti uvek su mu govorili da ne treba da otkrije
nijedno obavetenje, ali u ovom trenutku bio je primoran da to uini.
Ser Henri je bio vana linost. Izvan svake sumnje, udovoljie zahtevu
koji mu je iznet, ali e takoe zahtevati da uje razlog. Inspektor
zakljui da e morati da mu otkrije taj razlog.
- Dr Krajstou nije ubijen iz revolvera koji ste jutros identifikovali, ree on tiho.
Ser Henri izvi obrve.
- Izvanredno! - ree on.
Ovo je Grejnda uteilo. I sam je oseao da je to bilo izvanredno. Bio
je zahvalan ser Henriju to je to kazao, a bio mu je isto tako zahvalan i
to nita vie nije dodao u tom trenutku. Stvar je bila izvanredna inae, jednostavno, nije imala smisla.
Ser Henri upita:
- Imate li razloga da verujete kako oruje iz koga je ispaljen fatalni
hitac potie iz moje kolekcije?
- Ba nikakvog. Ali, recimo da moram da se uverim da ne potie.
Ser Henri klimnu glavom u znak pristanka.
- Cenim vae gledite. Pa, bacimo se na posao. Potrajae.
On otvori krilce na stolu i izvadi poveu kutiju u konom povezu.
Dok ju je otvarao, on ponovi:
- Potrajae dok sve ne proverimo...
Grejndovu panju privue neto u njegovom glasu i on naglo podie
pogled. Ser Henri bee dozvolio da mu se ramena malo poviju iznenada je delovao starije i umornije.
Inspektor Grejnd se namrti.
Do avola ako znam ta da mislim o ovim ljudima ovde, pomisli on.
119
- Ah...
Grejnd se okrenu. Pogledao je koliko je sati, trideset minuta, dvadeset
minuta - od kada je ser Henri kazao: - To e potrajati.
Grejnd otro ree:
- Da, gospodine?
- Nedostaje Smit i Veson od .38 kalibara. Nalazio se u mrkoj konoj
futroli, na kraju pregrade u ovom stolu.
- Ah! - Inspektor se potrudi da mu glas ostane miran, ali, bio je
uzbuen. - A kada ste ga, gospodine, koliko je vama poznato, poslednji
put videli na mestu?
Ser Henri je trenutak ili dva razmiljao.
- Na to pitanje nije lako odgovoriti, inspektore. Poslednji put sam ovu
ladicu otvorio pre otprilike nedelju dana, i mislim... gotovo sam
siguran... da bih primetio prazninu da revolver nije bio tamo. Ali, ne
bih ba smeo da se zakunem da sam ga i video.
Inspektor Grejnd klimnu glavom.
- Hvala vam gospodine, sasvim vas razumem. Sada moram da krenem.
On izie iz sobe; delovao je kao da ima puno posla i da zna kuda se
uputio.
Izvesno vreme, poto je inspektor otiao, ser Henri ostade da
nepokretno da stoji, a zatim lagano izie kroz francuska vrata na
terasu. Njegova ena se bavila batovanstvom; nosila je batenske
rukavice i korpu. Potkresivala je neko retko grmlje batenskim
makazama.
Ona mu vedro mahnu rukom.
- ta je hteo inspektor? Nadam se da nee ponovo da uznemirava
poslugu. Zna, Henri, oni to ne vole. Njima to nije ni zabavno, niti
novo kao nama.
- Zar mi tako gledamo na tu stvar?
Njegov ton privue joj panju. Ljupko mu se osmehnula.
- Ba deluje umorno, Henri. Zato te sve to toliko brine?
- Ubistvo i jeste stvar zbog koje treba brinuti, Lusi.
Ledi Angkatel razmisli trenutak o tome, odsutno odsecajui grane, a
onda joj se lice smrknu.
- Oh, dragi - najgore je to to su batenske makaze tako oaravajue ovek naprosto ne moe da se zaustavi i uvek potkree vie nego to je
120
121
122
126
- Zato - ta?
- Zato ga je Lusi pozvala ovamo... Dejvid i Ejnsvik? - Ona odmahnu
glavom. - Njih dvojica se, nekako, ne uklapaju.
Poaro pokaza na stazu ispred njih.
- Ovom stazom ste se sputali, gospoice, jue ka bazenu?
Ona se nakratko strese.
- Ne, onom blie kui. Ovim putem je prispeo Edvard. - Ona se
iznenada okrenu ka njemu. - Zar moramo i o tome da razgovaramo?
Mrzim taj bazen. Mrzim ak i Holou.
Poaro promrmlja:
''Mrzim tu uasnu upljinu iza umarka; Njene usne u polju iznad,
umrljane krvavo-crvenom toplotom,
Crveno-rebraste izboine kapaju sa tihim uasom krvi i odjek tamo,
Sta god ga pitali, odgovara: 'Smrt'.''
Henrijeta okrenu svoje zaprepaeno lice ka njemu.
- Tenison, - ree Herkul Poaro, ponosno klimajui glavom. -Poezija
vaeg lorda Tenisona.
Henrijeta je ponavljala:
- ...i odjek tamo, ta god ga pitali, odgovara... - Zatim nastavi, gotovo
kao da razgovara sama sa sobom: - Svakako... razumem... to je to odjek!
- Kako to mislite, odjek?
- Ovo mesto - sam Holou! Gotovo da mi je postalo jasno - u subotu
kada smo Edvard i ja otili do ivice. Odjek Ejnsvika. A to smo i mi,
Angkatelovi. Odjeci! Mi nismo stvarni - nismo stvarni, kao to je
Don bio stvaran. - Ona se okrenu ka Poarou. - Volela bih da ste ga
poznavali, gospodine Poaro. Svi smo mi senke u poreenju sa
Donom. Don je bio stvarno iv.
- Shvatio sam to, gospodice, iako je u tom trenutku umirao.
- Znam. ovek je to oseao... A Don je mrtav, a mi, odjeci, mi smo
ivi... To mi lii, znate, na veoma lou alu.
Ponovo joj sa lica bee iilela mladost. Usne su joj bile iskrivljene,
ogorene usled iznenadnog bola.
Kada je Poaro ponovo progovorio, postavio pitanje, ona nije, na
trenutak, shvatila ta govori.
- Izvinite. ta ste rekli, gospodine Poaro?
130
131
133
19.
Poto je Henrijeta otila, Poaro ostade da sedi dok ispod sebe nije
ugledao inspektora Grejnda kako odlunim, lakim korakom prolazi
pored bazena i kree stazom pored paviljona.
Inspektor je iao sa ciljem.
Moglo je to znaiti da se uputio ili u 'Rajski odmor' ili u 'Golubarnik'.
Poaro se upita kuda.
On ustade i krenu nazad istim putem kojim je doao. Ako se inspektor
Grejnd uputio do njega, zanimalo ga je da uje ta je inspektor imao
da mu kae.
Meutim, kada se vratio u 'Rajski odmor', tamo nije bilo ni traga
posetiocu. Poaro se zamiljeno zagleda uz stazu u pravcu
'Golubarnika'. Znao je da se Veronika Krej nije vratila u London.
U meuvremenu, bio je doao do zakljuka da ga Veronika Krej sve
vie zanima. Bledo, sjajno krzno lisice, gomila ibica, ta iznenadna
loe objanjena invazija u subotu uvee, i konano ono to mu je
Henrijeta Savernake olkrila o Donu Krajstouu i Veroniki.
Bilo je to, pomisli on, zanimljivo ustrojstvo. Da, tako je on to video:
kao ustrojstvo.
Uzorak isprepletenih oseanja i sudar linosti. udan, sloeni uzorak,
proaran mranim nitima mrnje i eljom.
Da li je Gerda Krajstou ubila mua? Ili, moda, stvari nisu bile tako
jednostavne?
Razmislio je o svom razgovoru sa Henrijetom i zakljuio da stvari
zaista nisu bile jednostavne.
Henrijeta je brzopleto zakljuila da on nju sumnjii za ubistvo, ali,
zapravo, on uopte nije otiao tako daleko u svom razmiljanju. Stigao
je tek do uverenja da je Henrijeta neto znala. Znala neto, ili je neto
krila - ali, ta?
On nezadovoljno zavrte glavom.
Scena pored bazena. Nametena seena. Pozorina scena.
Ko ju je postavio? Za koga je bila postavljena?
I te kako je bio sklon da posumnja kako odgovor na drugo pitanje
glasi... za Herkula Poaroa. Ranije je tako mislio. Ali, tada je mislio i da
je posredi drskost - ala.
A kakav je bio odgovor na prvo pitanje?
134
135
- Otili ste sve do Holoua? Zato niste svratili kod svog prvog suseda,
gospodina Poaroa?
Osmehnula se... savreno, samouvereno, kao da je pred kamerom.
- Nisam znala ko mi je prvi sused - inae bih to uinila. Mislila sam da
je to neki mali stranac i palo mi je na pamel, znate, da bi mogao
postati dosadan - poto stanuje tako blizu.
Da, pomisli Grejnd, sasvim uverljivo. Pripremila se unapred za ovu
priliku.
- Dobili ste ibice, - ree on. -I, kako sam shvatio, prepoznali ste
starog prijatelja, dr Krajstoua?
Ona potvrdno klimnu glavom.
- Jadni Don. Da, nisam ga videla petnaest godina.
- Zaista? - U inspektorovom tonu oseala se utiva neverica.
- Zaista. - Njen glas bio je odluno potvrdan.
- Bilo vam je drago to ga vidite?
- Veoma mi je bilo drago. Uvek je divno, zar ne mislite i vi tako,
inspektore, naleteti na starog prijatelja?
- Ponekad moe biti.
Veronika Krej nastavi, ne ekajui daljnja pitanja:
- Don me je ispratio kui. Zanimae vas da saznate da li je rekao bilo
ta to bi mogio biti vano za ovu tragediju, i veoma paljivo sam
razmislila o naem razgovoru - ali, zaista nije bilo nikakvog
nagovetaja.
- O emu ste razgovarali, gospoice Krej?
- O prolim danima. 'Sea li se ovoga i onoga?' - Zamiljeno se
nasmeila. - Upoznali smo se na jugu Francuske. Don se zaista
veoma malo izmenio - ostario je, razume se, i postao samouvereniji.
Pretpostavljam da je bio veoma poznat u svojoj profesiji. Uopte nije
priao o svom linom ivotu. Stekla sam utisak da ba nije bio
najsreniji u braku - ali, to je samo bio veoma neodreen utisak.
Pretpostavljam da je njegova ena, jadnica, jedna od onih glupih,
ljubomornih ena - koja je uvek pravila frku zbog njegovih
pacijentkinja koje su izgledale bolje od nje.
- Ne, - ree Grejnd. - Izgleda da nije bila takva.
Veronika brzo ree:
136
137
138
139
Inspektor Grejnd naini krug ili dva po sobi, a onda zastade ispred
Poaroa.
- Doao sam do vas danas po podne, gospodine Poaro, iz dva razloga.
Jedan je taj to znam - Policiji je to dobro poznato - da ste ovek sa
velikim iskustvom, koji je obavio podosta nezgodnih poslova ovog
tipa. To je razlog broj jedan. Ali, postoji jo jedan razlog. Bili ste tamo.
Bili ste svedok. Vi ste videli ta se dogodilo.
Poaro potvrdno klimnu glavom.
- Da, video sam ta se dogodilo... Meutim, inspektore Grejnd, oi
nisu nimalo pouzdan svedok.
- Kako to mislite, gospodine Poaro?
- Oi ponekad vide, ono to im je namenjeno da vide.
- Mislite da je sve to bilo unapred isplanirano?
- Podozrevam da je tako. Sve je liilo, razumete, na pozorinu scenu.
Ono to sam ja video bilo je sasvim jasno. Mukarac u koga je upravo
bilo pucano i ena koja je pucala u njega, i koja je jo drala pitolj to
ga je upotrebila. To je ono to sam video - ali, ve znamo da jedna
pojedinost te slike nije bila tana. Tim pitoljem nije ubijen Don
Krajstou.
- Hm! - Inspektor snano povue svoje oputene brkove nanie. Hoete da kaete da je jo neka od pojedinosti sa te slike moda
takoe pogrena?
Poaro potvrdno klimnu glavom.
- Bilo je prisutno jo troje ljudi, - ree on, - troje ljudi koji su
oigledno tek pristigli na lice mesta. Ali, ni to ne mora biti tano.
Bazen je okruen gustim gajem mladih kestenova. Od bazena vodi pet
staza, jedna ka kui, jedna u umu, jedna do cvetne aleje, jedna od
bazena nanie ka farmi i jedna do puteljka ovamo.
To troje ljudi dolo je razliitim stazama, Edvard Angkatel spustio se
iz ume, ledi Angkatel popela se od farme, a Henrijeta Savernake
dola je od cvetne aleje iznad kue. To troje stiglo je na mesto zloina
skoro istovremeno i nekoliko trenutaka posle Gerde Krajstou.
Meutim, jedno od to troje moglo je biti kod bazena pre nego to je
stigla Gerda Krajstou; moglo je ubiti Dona Krajstoua i mogla se
141
146
147
148
- Kao to ste upravo i sami rekli, ledi Angkatel, istina je ona do koje
elim da doprem. Uzeli ste pitolj odavde... uzgred budi reeno, koji je
to pitolj bio?
Ledi Angkatel pokaza glavom prema polici pored kamina. - Drugi od
kraja. Mauzer .25. - Neto u jasnom, tehnikom nainu na koji je
odgovorila, uini da se inspektor Grejnd trgne. Nekako, nije oekivao
da ledi Angkatel, koju je do sada u svom umu smatrao 'neodreenom' i
'tek pomalo udarenom', opie vatreno oruje sa takvom tehnikom
preciznou.
- Uzeli ste pitolj odavde i stavili ga u kotaricu. Zbog ega?
- Znala sam da ete me to pitati, odgovori ledi Angkatel. Njen ton,
sasvim neoekivnao, zvuao je gotovo pobedniki. - Svakako da mora
postojati neki razlog. Zar ne misli i ti tako, Henri? - Ona se okrenu
muu. - Zar ne misli da sam morala imati neki razlog da uzmem
pitolj tog jutra?
- Svakako bih pomislio tako neto, draga moja, - ukoeno odgovori ser
Henri.
- ovek ini stvari, - nastavi ledi Angkatel, zurei zamiljeno pred
sebe, - a posle se ne sea zbog ega je neto uradio. Ali, znate,
inspektore, smatram da uvek postoji razlog, samo ako ovek moe da
ga se seti. Mora da mi je bilo neto na pameti kada sam stavila mauzer
u kotaricu sa jajima. - Ona se obrati inspektoru. - ta mislite da je to
moglo biti?
Grejnd je zurio u nju. Uopte joj nije bilo neugodno - bila je samo
znatieljna, poput deteta. To ga je porazilo. Do tada nije imao prilike
da sretne nekoga kao to je Lusi Angkatel i tek na trenutak nije znao
ta da radi.
- Moja ena, - ree ser Henri, - krajnje je rasejana, inspektore.
- Izgleda da je tako, gospodine, - primeti Grejnd. Nije to, meutim,
rekao ba naroito lepim tonom.
- ta mislite, zbog ega sam uzela taj pitolj? - upita ponovo, kao u
poverenju, ledi Angkatel.
- Nemam pojma, ledi Angkatel.
- Ula sam ovamo, - promrmlja ledi Angkatel. - Razgovarala sam sa
Simons o jastunicama... i neodreeno se seam da sam otila do
149
153
154
22.
Kvaka na kapiji se oglasila i Poaro je na vreme pogledao kroz prozor,
tako da je uspeo da vidi posetioca koji se pribliavao stazom glavnim
vratima. Odmah je znao ko je to. Veoma ga je zanimalo ta to bee
dovelo Veroniku Krej kod njega.
Unela je u sobu predivan blagi miris, miris koji je Poaro odmah
prepoznao. Na sebi je imala kostim od tvida i sportske cipele - ali,
zakljuio je da se u mnogome razlikovala od Henrijete.
- Gospodine Poaro. - U glasu joj se naziralo oduevljenje, izvesna
dirnutost. - Malopre sam otkrila ko mi je sused. Oduvek sam elela da
vas upoznam.
Prihvatio je njene ispruene ruke i naklonio se nad njima.
- Oaran sam, gospoo.
S osmehom je prihvatila to iskazivanje potovanja i odbila ponueni
aj, kafu ili koktel.
- Ne, dola sam samo da porazgovaram sa vama. Ozbiljno. Zabrinuta
sam.
- Vi, zabrinuti? ao mi je to to ujem.
Veronika sede i uzdahnu.
- Re je o smrti Dona Krajstoua. Sasluanje je sutra. To vam je
poznato?
- Da, da, poznato mi je.
- A itava ta stvar bila je veoma neobina...
Ona za trenutak zauta.
- Veina ljudi ne bi poverovala. Ali vi hoete, bar mislim da hoete, jer
poznajete ljudsku prirodu.
- Znam poneto o ljudskoj prirodi, - priznade Poaro.
- Posetio me je inspektor Grejnd. Utuvio je sebi u glavu da sam se
posvaala sa Donom - to je na izvestan nain tano, mada ne na
nain na koji on to misli. Rekla sam mu da nisam videla Dona
petnaest godina - ali on mi, jednostavno, nije poverovao. Ali, to je
istina, gospodine Poaro.
- Poto je istina, moe se lako dokazati, - primeti Poaro. - emu, onda,
zabrinutost?
Uzvratila mu je osmeh na najprijateljskiji mogui nain.
155
- Baci pogled preko ramena, Mid, - ree ona. - Vidi ona kola iza
nas?
- Da?
- To je ventor 10.
- Stvarno? - Mid nije bila naroito zainteresovana.
- To su korisna mala kola, troe malo, dobro se ponaaju na putu, ali
nisu naroito brza.
- Zaista?
Ba udno, pomisli Mid, kako su kola i njihove mogunosti uvek
oaravali Henrijetu.
- Kao to rekoh, nisu brza - ali ta kola, Mid, uspela su da odre
rastojanje iako smo ile preko ezdeset.
Mid se zabezeknuto zagleda u nju.
- ta hoe da kae...
Henrijeta potvrdno klimnu glavom. - Verujem da policija ugrauje
naroite motore u sasvim obina kola.
- Hoe da kae da nas i dalje sve dre na oku? - upita Mid.
- To je prilino oigledno.
Mid se strese.
- Hcnrijeta, razume li ti kakve veze ima taj drugi pitolj?
- Ne, ali on oslobaa Gerdu. Pored toga, izgleda niemu ne doprinosi.
- Ali, ako je to bio jedan od Henrijevih pitolja...
- Neznamo zasigurno. Nije jo pronaen, zar si zaboravila?
- Nisam, to je tano. Moda je re o nekom sa strane. Zna li,
Henrijeta, za koga bih volela da mislim da je ubio Dona? Ona ena.
- Veronika Krej?
- Da.
Henrijeta nita ne ree. Nastavila je da vozi pogleda uprtog u put pred
sobom.
- Zar ne misli da je to mogue? - ostade uporna Mid.
- Mogue je, da, - lagano odgovori Henrijeta.
- Znai ti ne smatra...
- Nije dobro misliti neto samo zato to eli da to misli. To je
savreno reenje - koje izuzima sve nas!
- Nas? Ali...
161
- Svi smo u tome - svi mi. ak i ti. Ali draga - tu bi im bilo leko da
pronau motiv zbog koga bi ti upucala Dona. Svakako da bih valela
da to bude Veronika. Ni mi ne bi priredilo vee zadovoljstvo nego da
je vidim kako divno glumi, kako bi Lusi rekla, na mestu za optuene!
Mid je prostreli pogledom.
- Reci mi, Henrijeta, osea li zbog svega ovoga elju da se osveti?
- Misli... - Henrijeta napravi krau pauzu. - Misli, zato to sam
volela Dona?
- Da.
Dok je izgovarala ovu re, Mid uz blagi ok shvati da je upravo, po
prvi put, ta gola injenica bila izreena. Svi su oni prihvatali - Lusi i
Henri, Mid, ak i Edvard - da je Henrijeta volela Dona Krajstoua, ali
niko nikada nije ak ni nagovestio tu injenicu reima.
Nastupila je pauza, tokom koje se inilo da Henrijeta razmilja. Potom
je kazala zamiljenim glasom:
- Ne mogu ti objasniti ta oseam. Moda ni sama ne znam.
Upravo su se vozile preko Albertovog mosta.
- Bie najbolje, Mid, da svrati do mog ateljea, - ponudi je Henrijeta.
- Popiemo aj i posle toga u te odvesti do tvoje jazbine.
Ovde u Londonu je kratka poslepodnevna svetlost ve bledela.
Odvezle su se do vrata ateljea i Henrijeta uvue klju u bravu. Potom
je ula i upalila svetlo.
- Hladno je, - primeti ona. - Bie najbolje da upalimo pe na plin. Oh...
htela sam usput da kupim ibice.
- Moe li upalja?
- Moj ne valja, a i teko je upaliti pe na plin upaljaem. Raskomoti
se. Slepi starac dri tand na uglu. Obino kod njega kupujem ibice.
Vraam se za minut ili dva.
Ostavi sama u ateljeu, Mid krenu unaokolo da razgleda Henrijetine
radove. Obuzelo ju je sablasno oseanje kada je shvatila da deli prazan
atelje sa ovim ostvarenjima od drveta i bronze.
Naila je na glavu od bronze sa visokim jagodinim kostima i limenim
eirom - moda je to bio vojnik Crvene armije - i na vazduastu
strukturu od izuvijane trake nalik na aluminijum, koja je veoma
zainteresova. Bila je tu i golema nepomina aba u ruiastom granitu,
162
163
Za Edvarda e ona uvek biti 'mala Mid'. Nikada nita vie od toga.
Nikada ena koju treba voleti.
Edvard je, na nesreu, bio od onih vernih. E pa, ti verni obino na
kraju dobiju ono to ele.
Edvard i Henrijeta u Ejnsviku... bio bi to odgovarajui kraj dotine
prie. Edvard i Henrijeta, zauvek sreni.
Sve je jasno mogla da vidi.
- Razvedri se, Mid, - ree Henrijeta. - Ne sme dozvoliti da te ubistvo
porazi. Hoe li da kasnije iziemo da zajedno veeramo?
Mid meutim urno odgovori da se mora vratiti u svoj stan. Ima
posla - mora napisati neka pisma. U stvari, bie najbolje da krene im
popije aj.
- Dobro. Odveu te.
- Mogu pozvati taksi.
- Gluposti. Koristimo kola, kada ih ve imamo.
Izile su u vlano vee. Dok su se vozile pored kraja Mjuza, Henrijeta
pokaza na kola pored ivinjaka.
- Ventor 10. Naa senka. Videe. Sledie nas.
- Kako je sve to zverski!
- Zaista tako misli? Meni zapravo ne smeta.
Henrijeta odveze Mid do njenog stana, vrati se u Mjuz i smesti kola u
garau.
Zatim ponovo ode u atelje.
Nekoliko trenutaka ostala je da stoji odsutno dobujui prstima po
polici iznad kamina. Potom uzdahnu i promrmlja sebi u bradu:
- Na posao. Ne treba traiti vreme.
Skinula je kostim od tvida i navukla pregau.
Sat i po kasnije odmakla se i stala da prouava ta je uradila. Imala je
komadie gline na obrazu i kosa joj je bila u neredu, ali odobravajui
je klimnula glavom modelu na postolju.
Ovla je podseao na konja. Glina je bila nabacan; velikim
nepravilnim gomilama. Bio je to konj zbog koga bi konjikog
pukovnika udarila kap, jer nije bio ni nalik nijednom konju od krvi i
mesa koji je ikada bio odrebljen. Takoe bi uznemirio i Henrijetine
irske lovake pretke. Ipak, bio je to konj - konj zaet u apstraktnom.
164
165
Iz kabine izie ena loe volje i kose boje peska, nosei nekoliko
paketa i izie na ulicu. Mid, u strogoj crnoj haljini, otvori joj vrata.
Bila je bleda i delovala je nesreno.
- Doao sam da te izvedem na ruak, - ree Edvard bez ikakvog uvoda.
Mid urno baci pogled na sat.
- Biu slobodna tek u jedan i petnaest, - poe ona.
Bilo je jedan i deset.
Gospoa Alfrid graciozno im dobaci:
- Moete krenuti odma', ako elite, gospodice Hardkasl, poto je
prijatelj doao po vas.
- Oh, hvala vam, madam Alfrid, - promrmlja Mid zatim se obrati
Edvardu. - Biu spremna za tili as, - pa nestade u zadnjem delu
radnje.
Edvard, koji se trgao kada je madam Alfrid naglasila re prijatelj,
ostade bespomono da eka.
Madam Alfrid upravo se spremala da ue u prepredeni razgovor sa
njim, kada se vrata otvorie i unutra nosei pekinezera, ue ena koja
je delovala kao bogataica. Instinkt za posao nagna madam Alfrid da
se uputi pridolici.
Mid se pojavi u kaputu, i uhvativi je za lakat, Edvard je izvede iz
radnje na ulicu.
- Blagi Boe, - ree on, - zar takve stvari mora da trpi? uo sam
kako ti se ona prokleta ena obraala iza zavese. Kako to trpi, Mid?
Zato joj nisi proklete haljine bacila u glavu?
- Ako bih radila takve stvari, odmah bih izgubila posao.
- Ali, zar ne eli - da gaa ene takve vrste?
Mid duboko uzdahnu.
- Svakako da elim. A ponekad, naroito prilikom kakve sparne
nedelje, za vreme letnjih rasprodaja, uplaim se da u se jednog dana
otkaiti i svima rei tano ta mislim - umesto: 'Da, gospoo', 'Ne,
gospoo', 'Pogledau ima li jo neto, gospoo.'
- Mid, draga mala Mid, ne moe to da trpi!
Mid se nasmeja pomalo uznemireno.
- Ne uzbuuj se, Edvarde. Za ime sveta, zato si morao da doe
ovamo? Zato me nisi nazvao?
168
170
172
Angkatel bee ljubazno zamolila da luta kuda god eli, u svako doba.
U dotinom trenutku Herkul Poaro je upravo razmatrao ljubaznost ledi
Angkatel.
S vremena na vreme uo je pucketanje granica u umi iznad mesta na
kome je sedeo ili bi na trenut ugledao kakvu priliku koja se kretala
kroz gajeve kestenova ispod njega.
Uskoro potom, stazom iz pravca uskog puta, naila je Henrijeta.
Zastala je na trenutak kada je ugledala Poaroa a zatim je prila i sela
pored njega.
- Dobro jutro, gospodine Poaro. Ba dolazim od vile ali vas tamo nije
bilo. Izgledate kao neko sa Olimpa. Da to nadgledate kako tee lov?
Izgleda da je inspektor veoma aktivan. ta trae, revolver?
- Da, gospoice Savernake.
- ta mislite, hoe li ga pronai?
- Mislim da hoe. I to uskoro, rekao bih.
Ona se upitno zagleda u njega.
- Da li to znai da pretpostavljate i gde se nalazi?
- Ne. Ali, mislim da e uskoro biti pronaen. Ve je vreme da bude
pronaen.
- Ba umete da kaete udne stvari, gospodine Poaro!
- Ovde se deavaju udne stvari. Brzo ste se vratili iz Londona,
gospoice.
Izraz lica joj otvrdnu, i ona se kratko i gorko nasmeja.
- Ubica se vraa na mesto zloina? Tako glasi staro praznoverje, zar
ne? Znai, ipak mislite da sam... ja to uinila! Ne verujete mi kada
vam kaem da ne bih... da ne bih mogla nikoga da ubijem?
Poaro nije odmah odgovorio. Konano je zamiljen rekao:
- Od poetka mi se inilo da je ovaj zloin ili veom jednostavan toliko jednostavan da je teko poverovati u toliku jednostavnost (a
jednostavnost, gospoice, ume da bude udno prevarna) ili krajnje
sloen. to e rei, borim se protiv uma koji je sposoban da zamrsi
stvar i genijalno je domiljat, tako da svaki put kada se uini da smo se
primakli korak blie istini, bivamo, u stvari, navedeni na trag koji nas
odvlai od istine i odvodi do take koja se... zavrava u praznom. Ta
oigledna uzaludnost, ta stalna jalovost, nije stvama - vetaka je,
175
177
26.
Grejnd bee svratio u 'Rajski odmor' da popije olju aja sa Herkulom
Poaroom. aj je bio upravo onakav kakav je podozrevao da bi mogao
biti - veoma slab, pravi kineski.
Ti stranci, pomisli Grejnd, uopte ne umeju da priprave aj. Ne
moe ih nauiti. Meutim, to mu nije mnogo smetalo. Bio ga je
obuzeo toliki pesimizam da mu je, u stvari, jedna nova
nezadovoljavajua stvar zapravo omoguavala da iskusi neku vrstu
mranog zadovoljstva.
- Odloeno sasluanje je prekosutra i gdesmo stigli? - ree on. - Ama
ba nigde. Do avola, taj pitolj mora biti negde! Stvar je u ovom
prokletom zemljitu - milje i milje uma. Bila bi potrebna vojska da se
pretrai kako valja. Kao da traite iglu u plastu sena. Moe biti bilo
gde. injenica je, moramo se s tim suoiti - moda nikada neemo
pronai taj pitolj.
- Pronai ete ga, - samouvereno odvrati Poaro.
- E pa, to se nee dogoditi samo zato to elimo da ga naemo!
- Pronai ete ga, ranije ili kasnije. Rekao bih, ranije. Jo jednu olju
aja?
- Nemam nita protiv- ne, ne sa toplom vodom.
- Nije valjda suvie jak?
- Oh, ne, nije suvie jak. - Inspektor je bio svest podznaenja.
Smrknuto je pujuckao bledo pie boje slame. - Ovaj sluaj pravi
majmuna od mene, gospodine Poaro - majmuna od mene! Ne mogu da
pohvatam te ljude. ini se da vam pomau - ali, sve to vam kau kao
da vas odvlai na uzaludno traganje.
- Uzaludno, - ponovi Poaro. Izraz zapanjenosti bljesnu mu u oima. Da, razumem. Uzaludno...
Inspektor poe da produbljuje svoje oseanje emera. - Uzmite, na
primer, taj pitolj. Krajstou je bio ubije - prema medicinskim
dokazima - samo minut ili dva pre vaeg dolaska. Ledi Angkatel imala
je tu kotaricu sa jajima gospoica Savernake imala je korpu za vrt
punu cvea, a Edvard Angkatel na sebi je imao komotan kaput sa
velikira depovima punim patrona. Svako od njih mogao je odnet
revolver sa sobom. Nije bio sakriven nigde u blizini bazena - moji
ljudi preturili su itavo to mesto, tako da to konano ne dolazi u obzir.
178
da mu nije jasno zbog ega ljudi ele da prave takve stvari otromboljene i naduvene kipove, komadie bronze i aluminijuma
izuvijene u pomodne oblike, konje za koje ne biste rekli da su konji.
Poaro se malice promekolji.
- Konje, kaete?
- Ovaj, jednog konja. Ako biste to nazvali konjem. Ako neko eli da
modeluje konja, zato ne ode i pogleda kako konj izgleda?
- Konj, - ponovi Poaro.
Grejnd okrenu glavu.
- to vas to toliko zanima, gospodine Poaro? Niji mi jasno.
- Asocijacija - psiholoko stanovite.
- Re asocijacija? Konj i kola? Drveni konji? Sto za suenje rublja.
Ne, nije mi jasno. Svejedno, posle dan dva, gospoica Savernake se
pakuje i ponovo dolazi ovamo. Znate li to?
- Da, razgovarao sam s njom i video sam je kako ide kroz umu.
- Nemirna, da. Ovaj, imala je vezu sa doktorom, to je on pred smrt
izgovorio 'Henrijeta' doista je bila optuba. Ali, ne i dovoljno blizu,
gospodine Poaro.
- Ne, - zamiljeno ree Poaro, - nije dovoljno blizu.
Grejnd s mukom nastavi:
- Postoji neto ovde u atmosferi... to vas uplie grla! Kao da svi neto
znaju. Ledi Angkatel, na prime nije uopte uspela da nam prui
pristojan razlog zbog ega je ponela pitolj sa sobom toga dana. To je
ludo - ponekad pomislim da je ona luda.
Poaro jedva primetno odmahnu glavom.
- Ne, - ree on, - nije ona luda.
- Tu je zatim i Edvard Angkatel. Pomislio sam da u moi neto njemu
da prikaim. Ledi Angkatel je rekla - nagovestila - da je godinama bio
zaljubljen u gospoicu Savernake. To bi mogao biti motiv... A sada
otkrijem da je u pitanju druga devojka - gospoica Hardkasl - da se s
njom verio. I tako, puf, ode sluaj protiv njega.
Poaro neto saoseajno promrmlja. - Tu je i onaj momak, - terao je
dalje inspektor. - Ledi Angkatel se omaklo neto o njemu. Izgleda da
je njegova majka umrla u duevnoj bolnici - manija gonjenja - mislila
je da svi kuju zavere da je ubiju. I sami uviate ta bi to moglo da
znai. Ako je deak nasledio tu odreenu nit ludila, moda je uvrteo
180
184
187
- O dr Krajstouu?
- Da. Smatram da je neophodno da se stavi taka na itavu tu stvar.
Razumete ta hou da kaem, zar ne?
- Nisam ba siguran da znam na ta mislite, ledi Angkatel.
Uputila mu je svoj ljupki, oaravajui osmeh i spustila dugaku belu
ruku na njegov rukav.
- Dragi gospodine Poaro, znate vi to savreno dobro. Policija e morati
da juri unaokolo traei vlasnika onih otisaka prstiju i nee ga pronai
i na kraju e morati da se okane itave te stvari. Ali, plaim se, znate,
da je se vi neete okanuti.
- Ne, neu je se okanuti, - odvrati Herkul Poaro.
- Tako sam i mislila. I zato sam dola. elite istinu, je li tako?
- Svakako da elim istinu.
- Vidim da se nisam jasno izrazila. Pokuavam da saznam zbog ega
neete da se okanete itave te stvari. Nije u pitanju va presti - niti
elja da obesite ubicu (oduvek sam smatrala da je to krajnje neprijatna
smrt - tako srednjevekovna). Mislim da je u pitanju samo vaa elja da
saznate. Jasno vam je ta hou da kaem, zar ne? Ako biste saznali
istinu - ako vam, smatram, bude reena istina mislim da bi vas to
moglo zadovoljiti? Da li bi vas zadovoljilo, gospodine Poaro?
- Da li vi to nudite da mi kaete istinu, ledi Angkatel?
Ona potvrdno klimnu glavom.
- Znai, vi znate istinu?
Ona irom otvori oi.
- Oh, da, odavno je ve znam. Volela bih da vam kaem. A onda bismo
mogli da se sloimo da... ovaj, da je sve gotovo i da smo s tim zavrili.
Osmehnula mu se.
- Jesmo li se nagodili, gospodine Poaro?
Herkul Poaro s tekom mukom natera sebe da kae:
- Ne, gospoo, nismo se nagodili.
eleo je... eleo je, strano je eleo da se okane itave te stvari,
jednostavno zbog toga to ga je to zamolila ledi Angkatel.
Ledi Angkatel je trenutak nepomino ostala da sedi. Zatim je izvila
obrve.
- Pitam se, - ree ona. - pitam se znate li zaista ta radite.
189
28.
Mid je leala suvih oiju i budna u tami, nemirno se prevrui na
jastucima. ula je kako se neka vrata otkljuavaju, korake u hodniku
ispred svojih vrata. Bila su to Edvardova vrata i Edvardov korak. Ona
upali lampu pored kreveta i pogleda na sat koji se nalazio pored lampe
na stolu. Bilo je deset do tri.
Edvard je proao pored njenih vrata i siao niz stepenice u ovo doba.
To je bilo udno.
Svi su rano otili u krevet, u pola jedanaest. Ona nije mogla da zaspi,
leala je dok su joj kapci goreli i grozniavo je razdirao suv, bolni jad.
ula je sat kako dole otkucava - ula je sove kako huu ispred prozora
njene sobe. Osetila je da potitenost dostie vrhunac u dva sata ujutro,
pa je pomislila: Ne mogu to da podnesem... ne mogu to da podnesem.
Sutra je... novi dan. Dani za danima, koje treba izdrati.
Sama sebe prognala je iz Ejnsvika - liila se sve lepote i ljupkosti
Ejnsvika, koji je mogao biti njen.
Ali, bolje je bilo i prognanstvo, bolje samoa, bolje i jednolian i
nezanimljiv ivot, nego ivot sa Edvardom i Henrijetinim duhom. Sve
do tog dana u umi nije ni znala koliko je u stanju da bude ogoreno
ljubomorna.
Konano, Edvard joj nikada nije kazao da je voli. Naklonost,
ljubaznost, nikada se nije ni pretvarao da osea neto vie od toga.
Prihvatila je ogranienje i sve dok nije shvatila kakav e joj biti ivot
u zatvorenom prostoru sa Edvardom u ijem je umu i srcu Henrijeta
bila stalni gost, tek joj je tada postlo jasno da joj Edvardova naklonost
nee biti dovoljna.
Edvard je proao pored njenih vrata i siao niz prednje stepenite. To
je bilo udno - veoma udno. Kuda se to uputio?
U nju se uvlaio sve vei nemir. I na tom nemiru, kao i na onom
preaSnjem, trebalo je da zahvali Holouu. ta li je Edvard radio tamo
dole u ove sitne sate? Da li je iziao napolje?
Na kraju vie nije mogla da podnese da nita ne prcduzme. Ustala je,
navukla kunu haljinu i uzevi bateriju otvorila vrata i izila u hodnik.
Bio je u potpunom mraku, svetlo nije bilo upaljeno. Mid zavi nalevo i
stie do poetka stepenita. I dole je sve bilo u mraku. Ona potra niz
stepenice i posle trenutnog oklevanja upali svetlo u hodniku. Sve je
190
194
195
196
- Ali, ne moe znati... - nastavi Gerda. - Don nije bio... nije bio... Stajala je tamo, otupela i udno patetina. A onda iznenada podie
pogled i zagleda se u Henrijetino lice. - Sve je bila la - sve! Sve to
sam mislila da je on bio. Videla sam mu lice kada je one veeri krenuo
da isprati onu enu. Veroniku Krej. Znala sam da mu je bila draga,
razume se, pre mnogo godina, pre nego to se mnome oenio, ali
mislila sam da je s tim gotovo.
- Ali, i bilo je gotovo, - ree neno Henrijeta.
Gerda odmahnu glavom.
- Nije. Dola je i pretvarala se da godinama nije videla Dona - ali, ja
sam videla Donovo lice. Iziao je s njom. Otila sam u krevet. Leala
sam pokuavajui da itam - pokuala sam da itam onu detektivsku
priu koju je Don itao. A Don nije doao. Na kraju sam izila...
Pred oima kao da joj se odvijala nekadanja scena.
- Bila je meseina. Krenula sam stazom do bazena. U paviljonu je bilo
svetlo. Bili su tamo - Don i ta ena.
Henrijeta ispusti prigueni zvuk.
Gerdino lice bee se izmenilo. Na njemu nije bilo nieg od one njene
uobiajene, pomalo isprazne srdanosti. Bilo je bezoseajno,
neumoljivo.
- Imala sam poverenja u Dona. Verovala sam mu... kao da je bio Bog.
Smatrala sam ga najplemenitijim ovekom na svetu. Mislila sam da je
on olienje finoe i plemenitosti. A sve je bila la! Nita mi nije ostalo.
Ja... oboavala sam Dona!
Henrijeta je zadivljeno zurila u nju. Jer, pred njenim oima nalazilo se
ono to je naslutila i oivela, rezbarei ga u drvetu. Pred njom se
nalazio Vernik. Slepa odanost, vraena sebi samoj, bez iluzija, opasna.
- Nisam to mogla da podnesem! - uzviknu Gerda. - Morala sam da ga
ubijem! Morala sam - shvata li, Henrijeta!
Izgovorila je to kao da vodi kakav obian razgov gotovo prijateljskim
glasom.
- I znala sam da moram biti paljiva, jer je policija veoma pametna.
Ali, ja ipak nisam onoliko glupa koli ljudi misle da jesam! Ako si
veoma spor i samo bulji, ljudi misle da ne kapira - a ponekad, u sebi,
ti im se sme. Znala sam da mogu da ubijem Dona i da to niko ne
sazna, jer sam u onoj detektivskoj prii proitala da je policija u stanju
197
198
- Ne bi trebalo da pijete taj aj, - ree Poaro, uzevi joj olju i vrativi
je na posluvanik. - aj za koji nije upotrebljena kipua voda nije
dobar za pie.
- Da li je takva sitnica kao to je kipua voda zaista vana?
- Sve je vano, - blago primeti Poaro.
Iza njega se zau neki zvuk i Gerda ue u sobu. U rukama je drala
torbu za rad. Pogledom je prelazila sa Poaroovog lica na Henrijetino.
- Bojim se, Gerda, da sam veoma sumnjiva, - ree Henrijeta brzo. Izgleda da me gospodin Poaro prati. Misli da sam ja ubila Dona - ali
ne moe to da dokae.
Govorila je polako, naglaavajui rei. Samo da se Gerda ne oda.
- Tako mi je ao, - primeti Gerda neodreeno. - elite li aja,
gospodine Poaro?
- Ne, hvala, gospoo.
Gerda sede, tako da se posluavnik naao ispred nje. Poela je da
govori na svoj izvinjavajui nain, kao da vodi neki obian razgovor.
- Ba mi je ao to su svi izili. Moja sestra i deca otili su na izlet.
Nisam se oseala ba najbolje, tako da su me ostavili kod kue.
- ao mi je, gospoo.
Gerda podie olju i otpi malo aja.
- Sve je to tako zabrinjavajue. Sve me tako brine. Vidite, uvek je
Don sve sreivao, a sada Dona vie nema... - Glas joj uminu. Dona vie nema.
Njen pogled, dirljiv, zbunjen, prelazio je sa jednog drugo.
- Ne znam ta u bez Dona. Don se brinuo o meni. Sada njega vie
nema, niega nema. A i deca - postavljaju mi pitanja, a ja ne umem da
im odgovorim kako bi trebalo. Ne znam ta da kaem Teriju. On stalno
ponavlja pitanje: 'Zato je otac ubijen?' Jednog dana e, razume se,
otkriti zbog ega. Teri uvek mora sve da zna. Ali, mene zbunjuje to
uvek pita zato, ne ko.
Gerda se zavali u stolicu. Usne su joj bile veoma plave.
Potom, nekako kruto, ree:
- Oseam se... strano slabom... Ako Don... Don.,
Poaro zaobie sto i postrance je poloi u naslonja. Glava joj klonu
napred. On se nagnu i podie joj kapak, onda se ispravi.
- Laka i prilino bezbolna smrt.
199
201
Da, samo se jedna stvar moe uiniti ako elite da skinete sumnju sa
osobe koja je zapravo kriva. Morate nagovestiti da je neko drugi kriv,
ali nikada ne rei tano ko. Zato je svaki trag toliko obeavao, da bi
potom presahnuo i zavrio u orsokaku.
Henrijeta pogleda priliku patetino sklupanu na stolici.
- Jadna Gerda, - ree ona.
- Je li to ono to ste sve vreme oseali?
- Mislim da jesam. Gerda je strano volela Dona, ali nije elela da ga
voli zbog onoga ta je bio. Izgradila je za njega pijedestal i prikaila
mu sve mogue najbolje, najplemenitije i najnesebinije karakteristike.
A ako oborite idola, nita ne ostaje.
Malo je zastala, pa nastavila:
- Medutim, Don je bio neto mnogo vie od idola na pijedestalu. Bio
je stvarno, ivo, vitalno ljudsko bie. Bio je velikoduan, topao i iv, i
bio je vrhunski lekar - da, vrhunski lekar. A sada je mrtav i svet je
izgubio velikog oveka. A ja sam izgubila jedinog oveka koga u
ikada voleti.
Poaro neno spusti ruku na njeno rame.
- Ali, vi ste i jedna od onih koji mogu da ive sa maem zarivenim u
srce - koji mogu da nastave sa osmehom...
Henrijeta podie pogled prema njemu. Usne joj se iskrivie u gorak
osmeh.
- To je pomalo melodramatino, je li tako?
- To je zato to sam stranac i to volim da upotrebljavam lepe rei.
- Bili ste veoma ljubazni prema meni, - ree odjednom Henrijeta.
- Zato to sam vam se od poetka veoma divio.
- Gospodine Poaro, ta emo da uradimo? Mislim na Gerdu.
Poaro privue k sebi torbu za rad od rafije i izrui i sadraj - komadie
mrke jelenske i ostale koe u boji. Bilo je i nekoliko komada debele,
sjajne, mrke koe. Poaro ih spoji.
- Futrola. Ja u je uzeti. A jadna gospoa Krajstou bila je prenapeta,
muevljeva smrt predstavljala je preveliko breme za nju. Svee se na
to da je oduzela sebi ivot u trenutku neuraunljivosti...
- I niko nikada nee saznati ta se zapravo dogodilo? - upita lagano
Henrijeta.
202
203
207