Ep o Gilgameu je najstarije knjievno delo za koje znamo. Smatra se
praizvorom sve epske poezije. On prikazuje dva sveta: svet bogova i svet ljudi. I sam Gilgame je dve treine Bog, a jednu treinu ovek. Samim tim to je bio ovek, bio je i smrtan. Posle Enkidove smrti, Gilgame bez njega vie nije hteo da ivi, nije jeo, bio je tuan i lutao zaputen po pustinji. Humanizam u ovom delu je veoma izraen u druenju Gilgame i Enkidua, a tek je tuga za prijateljem i samoa naterala Gilgame da razmilja o smrti. Sama re smrt se nigde ne nalazi u epu, nego se u njoj govori posredno. Bez obzira na starost epa, neke teme su bliske i vene svakom oveku, elja da se prevazie smrt, da se delima ovekov ivot pomeri u venost. Ljubav prema prijatelju za koga sve treba uiniti i bez koga je ivot prazan. Pokuaj da se ivot odri i smrt prevazie je u tome da se stvori besmrtno delo. Govori o nemogunosti da se ovek priblii venosti, a to moe samo stvaranjem dela trajne vrednosti, koje e o njemu da govore i nakon njegovog fizikog nestanka.