Thimas S.

Kuhn
STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA
Ovo djelo posveeno je izuavanju prirode znanstvenih primjena i najire je prihvaeno
kao poticaj i sama sutina suvremenog promiljanja naina na koji se odvijaju procesi
napredovanja u znanosti. Raspravlja o tome da su znanstveni rad i misao definirani
paradigmama koje se sastoje od formalnih teorija, klasinih eksperimenata i metoda u
koje moemo vjerovati. Nadvladavanje Ptolomejeve kozmologije Kopernikovim
heliocentrizmom i Newtonove mehanike kvantnom fizikom i opom teorijom relativnosti
su primjeri fundamentalnih paradigmatskih promjena. Kako se zananost mijenja,
tj.razvija? Znanost do tada pozotovostiko vienje, a povijest znanosti disciplina koja
kronoloki biljei uzastopna poveanja i zapreke. Kuhn pokazuje da se znanost ne razvija
akumulacijom znanja ve revolucijom pristupa. Premda akumulacija znanja igra
odreenu ulogu u znanosti, istinite i stvarno znaajne primjene nastaju kao
revolucioniranje znanstvenog pristupa paradigme.
Termin paradigma sugerira da neki od prihvaenih primjera stvarne znanstvene prakse,
tj.koji ukljuuju zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju zajedno, moemo razumjeti
kao modele iz kojih potjeu posebne koherentne tradicije znanstvenog istraivanja.
Prouavanje paradigmi, tj.upravo prihvaenih primjera stvarne znanstvene prakse kao
modela, jest ono to studente priprema za lanstvo u nekoj znanstvenoj zajednici.
Postojanje pravila i standarda preduvjeti su za normalnu znanost, tj.za stvaranje i
odravanje svake posebne istraivake tradicije.
Stjecanje paradigme su za Kuhna znak zrelosti u razvoju nekog znanstvenog podruja.
Jedna zrela znanost u jednom odreenom vremenu odreena je samo jednom
dominirajuom paradigmom. Taj period je period normalne znanosti period
akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade na akumulaciji i proirenju (interpretaciji)
vladajue paradigme. Od jedne nezrele do normalne (zrele) znanosti koja uspostavlja
drutveno konstruiranu teorijsku matricu ili paradigmu.
Da bi neka teorija bila prihvaena kao paradigma, mora izgledati boljom od suparnikih,
mora objasniti vie injenica ali ne mora objasniti sve injenice s kojima se moe suoiti.
Prelazak iz predparadigmatske, nezrele situacije koja je obiljeena brojnim kolama
koje dijele znanstvenu disciplinu poinje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put
izvedu sintezu koja moe privui veinu praktiara iz sljedee generacije. Starije se kole
tada poinju postupno gasiti, a njihovo je isezavanje djelomino uzrokovano prelaskom
lanova na novu paradigmu, a djelomino interesom studenata i mlaih znanstvenika koji
svoja oekivanja usmjeravaju prema novoj paradigmi zanemarujui stare kole.
Znanstvena istraivanja vie nee biti pretoena u knjige koje se obraaju svakome tko bi
mogao biti zainteresiran za predmet odreenog podruja. Izvjetaji znanstvenog
istraivanja e se sada pojavljivati u vidu kratkih lanaka u specijaliziranim znanstvenim
asopisima.
Paradigme stjeu svoj status zbog toga to su uspjenije od svojih suparnika u rjeavanju
onih problema koje znanstvenici praktiari prepoznaju kao znaajne. Uspjeh jedne
paradigme znai da ona na samom svom poetku u velikoj mjeri obeava uspjeh u
rjeavanju izabranih, znaajnih problema. Period normalne znanosti je period u kojem
vladajua paradigma nuno zahtjeva brojna doraivanja. Postupci dotjerivanja vladajue
paradigme ine normalnu znanost.

Znanstvenici tijekom rada u normalnoj znanosti ne tee stvaranju novih teorija.

Znanstveni rad u okvirima normalne znansoti usmjeren je ka to jasnijoj i to manje
proturjenoj artikulaciji onih pojava i teorija koje donosi ve sama paradigma. Cilj
znanstvenika koji djeluje u normalnoj znanosti je da izlae novu primjenu zadane
paradigme ili da poveaju preciznost neke ve uinjene primjene.
Problemi artikulacije paradigme istodobno su i teorijski i empirijski. Istraivai rade i s
injenicama i s teorijama, a njihov rad proizvodi ne samo nove informacije ve i
precizniju paradigmu do koje se dolazi eliminacijom neodreenosti koje su bile
karakteristine za njen izvorni oblik. Preformulacije paradigme se uvijek iznova dogaaju
u svim znanostima.
Ogromna veina problema kojima se bave znanstvenici spada u jedan od 3 razreda
problema: odreivanje znaajne injenice, usklaivanje injenica s teorijom i artikulacija
teorije.
Rad u okvirima odreene paradigme ne moe biti proveden ni na koji drugi nain do
rjeavanjem nekog od problema iz navedenih kategorija problema, a sve drugo je
naputanje paradigme = prestanak bavljenja problemima ija je rjeenja paradigma
anticipirala, tj.prestanak prakticiranja znanosti koju ta paradigma definira.
Termini zagonetka i odgoneta dobro osvjetljavaju djelatnost normalne znanosti.
Zagonetke su ona posebna kategorija problema koja moe posluiti za provjeru
otroumnosti ili vjetine u postizanju rjeenja. Kriterij da li je neka zagonetka dobra je
osigurano postojanje rjeenja.
Ako problemi imaju rjeenje onda su oni zagonetke koje valja odgonetnuti. Ovako
shvaeni problemi kao zagonetke su u velikoj mjeri i jedini problemi koje e zajednica
priznati kao znanstvene. Drugi problemi odbacuju se kao metafiziki, kao stvar druge
discipline ili kao previe problematini.
Normalna je znanost visoko odreena aktivnost, iako ne mora biti u cijelosti odreena
pravilima. Zbog toga Kuhn izvor koherentnosti u tradiciji normalnog znanstvenog
istraivanja vidi u znanstvenoj zajednici zajednikoj paradigmi, a ne u zajednikim
pravilima. Pravila se izvode iz paradigmi, ali paradigme mogu voditi istraivanje i kad
nema pravila.
Pravila postaju vana, a karakteristina nebriga za njih nestaje svaki put kad se osjeti da
su paradigme ili modeli nesigurni. este i duboke rasprave o legitimnim metodama,
problemima i standardima rjeenja su posebna znaajka predparadigmatokog razdoblja,
iako u tim razdobljima ove rasprave vie slue za definiranje kola, nego za postizanje
suglasja.
Kako paradigma postaje artikularnija, znanost postaje sve krua. to je neka paradigma
preciznija i dalekosenija, to ona daje osjetljiviji pokaziva nepravilnosti, a time i prigodu
za promjenu paradigme.
Neoekivane i nove injenice ili otkria poinju s pitanjem o nepravilnosti. Ono se zatim
produbljuje s manje ili vie irokim istraivanjem podruja nepravilnosti, a zavrava
izumom, tj.tek onda kad se zadana paradigmatska teorija prilagodi tako da ono to je
smatrano nepravilnou postane ono to se oekuje. Dok znanstvenik ne naui vidjeti
prirodu na drugaiji nain, nova injenica uoe nije sasvim znanstvena injenica.
Tijekom vremena e akumulacija znanja u normalnoj znanosti istovremeno akumulirati i
anomalije teorijski nepredvidljive i neobjanjive nepravilnosti, tj.da e tijekom vremena
biti sve vie takvih nalaza koji ne mogu biti objanjeni iz perspektive vladajue

paradigme. Ove anomalije, gomilajui se s vremenom, dovode do krize. Znaaj kriza

sastoji se u tome to one ukazuju na to da je dolo do prigode za izmjenu instrumenata.
Premda su krize nuan prethodni uvjet za nastajanje novih teorija i nove paradigme,
znanstvenici su suoeni s teim i dugotrajnijim nepravilnostima. Najee se ne odriu
one paradigme koja ih je odvela u krizu. Znanstvena teroija se proglaava nevaeom
samo onda ako postoji i suparniki kandidat koji e zauzeti njeno mjesto.
Tek onda kada neka nepravilnost pone izgledati kao neto vie od samo jo jedne
zagonetke normalne znanosti, zapoinje prijelaz ka krizi i znanstvenoj revoluciji.
Neotklonjiva nepravilnost mijenja izgled znanstvenog podruja izuavanja. Nastaje
situacija u kojoj iako paradigma jo uvijek postoji, malo je praktiara koji se slau u tome
to ona jest.
Naputanje paradigme u krizi i prelazak na novu, iz koje e nastati nova tradicija
normalne znanosti, nije kumulativan proces. Do prelaska na novu paradigmu ne dolazi se
artikulacijom (bruenje znaenja temeljnih pojmova paradigme) ili proirivanjem stare
paradigme, ve rekonstrukcijom podruja na temelju novih osnovnih stavova. To je
preokret revolucija.
Kriza uvjetuje nemogunost daljnje upotrebe paradigme. Kriza svoje razrjeenje nalazi u
znanstvenoj revoluciji koja dovodi u fokus novu paradigmu ime proces ponovno
zapoinje.
Znanstvena revolucija zapoinje izlaganjem brojnih razliitih alternativnih novih
paradigmi. Svaka nova paradigma sebe u odnosu na svoje prethodnice vidi kao napredak.
Kuhnov evolutivni model znanstvenog razvoja razumijeva znanost u svom temelju kao
povijesni drutveni poduhvat. Znanstvenici su pripadnici konkretne znanstvene zajednice.
U znanstvenoj zajednici nastaje opa podaika privrenost pojedinoj znanstvenoj
paradigmi koja predstavlja itavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika itd., koje
dijele lanovi jedne date zajednice. Za zajednicu se smatra da posjeduje takvu temeljnu
bit kao to je kriterij za istinu, verifikaciju, valjanost, objektivnost i potvrdu znanja.
Znanstvena istina je stvar konsenzusa znanstvene zajednice.
Znanost je nesposobna odluiti o alternativnim paradigmama na osnovu pozivanja na
eksperiment i logiku. Paradigme su meusobno nesumjerljive i odluka o novoj paradigmi
mora biti donesena kroz revolucioniranje znanosti i razrjeenje krize e tada voditi do
revizije. Prijelaz s jedne paradigme na novu je poput politikih prevrata silovit. S
promjenom paradigme znanstvenik djeluje u jednom posve drugaijem svijetu.
Ljudi su kao znanost skloni vidjeti svako ono podruje u kojem se dogaa napredak.
Neka znanost je znanost zato to napreduje. Rezultat uspjenog kreativnog rada jest
napredak!
Paradigme generalne pretpostavke=naini za promatranje svijeta opi
kavzimetafiziki uvidi ili slutnje; disciplinarne matrice=specijalna supkultura zajednice,
uvijek implicitne i nikada posve artikulirane; primjer koji pribavlja preutno praktino
znanje=inicirajui, konkretni problem i njegovo rjeenje, koje student susree od samog
poetka svog znanstvenog obrazovanja, a koje ga kasnije kao znanstvenika neprestano
usmjerava preko znanstvenih tekstova, istraivakih izvjea.
Kuhn konkretno odbacuje shvaanje o znanstvenom progresu kao jednolinijskom
kumulativnom procesu. Njegov model znanstvenog progresa pati kako od konceptualnih
tekoa tako i od nekih isto empirijskih tekoa.

Za Kuhna je znanost u svom temelju drutveni pothvat. Znanstvenici su pripadnici

konkretne znanstvene zajednice u kojoj nastaju vani uvjeti za odravanje i zadravanje
ove pripadnosti. U znanstvenoj zajednici nastaje opa podanika privrenost pojedinoj
znanstvenoj paradigmi.
Istina za Kuhna nije nita drugo do jedna volunatristiki odreena konstrukcija
pojedinane znanstvene zajednice. Istina tako postaje stvar konsenzusa.
Najvei nedostatak ove koncepcije je teza o monopolskom poloaju vladajue paradigme,
tj.teza o nemogunosti istovremenog postojanja u ravnopravnom statusu vie paradigmi
nesumjerljivost meu paradigmama.
Kuhn je evolucionist vjeruje u razvojni slijed teorija koje su meusobno povezane
svojim porijeklom. Evolucija nema cilja.