Professional Documents
Culture Documents
zaetke krize treba traiti u ezdesetim godinama, kada privredni razvoj poinje da
malaksava, da bi 1980. bio konano zaustavljen. Tadanja privredna reforma imala je i
dobrih zamisli, kao to su debirokratizacija privrede, davanje veeg prostora tritu,
uklanjanje dispariteta cena, integracija jugoslovenske privrede u svetsku. Naalost, samo je
disparitet cena unekoliko smanjen, ali ne i potpuno otklonjen, dok ostale zamisli nisu bile ni
delimino ostvarene. Tome nasuprot, nasrene improvizacije u strategiji razvoja i neuspela
reenja u privrednom sistemu ne samo to su ostala, vo su doivela jo neuspelija
uobliavanja sedamdsetih godina.
Privredni razvoj se naao na stranputici ve u ezdesetim godinama, kada je 1964.g.
opozvan Petogodinji plan 1961 1965. godine, koji je, u nastojanju da otkloni uska grla
porast proizvodnja sirovina i energije postavio kao najvaniji zadatak. Dobro je poznato da
ova uska grla ni do danas nisu otklonjena. Da nevolja bude naroito velika, postarala se
strategija razvoja sa svoja dva krupna promaaja. Prvo, ona nije uvaavala osnovni zahtev
optimalnog razvoja privrede, da proizvodne inioce koristi srazmerno njihovoj
raspoloivosti. Opredeljujui se za veu upotrebu drutvenog kapitala, koji je kod nas
najoskudniji inilac - strategija je u isti mah tedela ivi rad koji je najobilniji inilac
proizvodnje, jugoslavija se u meunarodnu podelu rada nije ukljuila sa iniocem koji joj
daje komparativne prednosti. Privredni razvoj je zbog toga neizbeno bio suboptimalan, a
istovremeno je otvaran irok prostor za eksplozivno irenje nezaposlenosti. Drugi strategijski
pomaaj bio je u oekivanju da e porast realnog linog dohotka, bez preduzimanja drugih
mera, biti snaan pokreta rasta produktivnosti rada i proizvodnje po uzoru na razvijene
zemlje. Meutim, primena ove koncepcije u jugoslovenskim uslovima ubrzo se pokazala kao
pogreka sa mnogim ekonomskim posledicama.
Promaaja je bilo naroito mnogo u izboru osnovnih reenja u privrednom sistemu, pre
svega, planiranje je temeljno razoreno. Za drugu polovinu ezdesetih godina petogodinji
plan uopte nije donet, a kasniji petogodinji planovi, bez neophodne podrke sredstava i
mera, ostali su deklaracije koje nikog nisu obavezivale. Ukidanjem planiranja ugaene su
koordinirajue funkcije federacije, a sputavanjem snaga trita guena je unicijativa privrede.
Drugaije reeno, niti je privreda usmeravana, niti je preputena zakonima samoregulisanja.
Pokuaj da dogovaranje i sporazumevanje zamene plan i trite pokazao se potpuno
neuspenim. Sistem u kojem svi sa svima treba da se sporazumevaju o svemu nije imao
nikakvog izgleda da dobro funkcionie. Zbog toga se moralo, vie nego to to moe biti
delotvorno, apelovati na subjektivne snage i preduzimati politiko-propagandne kampanje
radi regulisanja privrednih tokova.
Decentralizacija, prvobitno zamiljena kao osloboenje privrede od birokratskih snaga,
izrodila se u dezintegraciju po teritoriji i po privrednim granama. Stvoreno je osam
privrednih podruja sa nacionalnim ekonomijama kao ideolokom podlogom. Jedinstveno
jugoslovensko trite bilo je time razbijeno. Republike i pokrajne su sve vie zaokruivale i
zatvarale svoje privrede. Na ovu republikanizaciju privrede nadovezala se atomizacija
postojeih preduzee u idu Osnovnih Organizacija Udruenog Rada. To je bio jedon od
najmanje oekivanih koraka. Usitnjena preduzea vapila su za integracijom, ne bi li
iskoristila prednosti ekonomije velikog obima, a doivela su, sa osamostaljivanjem osnovnih
organizacija udruenog rada, dalje usitnjavanje. Tako su dva vida dezintegracije odvukla
privredu na antiistorijske puteve razvoja. Jednoj privredi se nita gore ne moe dogoditi.
Promaaji u strategiji razvoja, ukoliko se o osmiljenoj strategiji uopte moe govoriti,
kao i mnogi nedostaci privrednog sistema izrazili su se u opadanju ne samo stope rasta
izgleda da e, zbog promaenih koncepcija ili neuspenog rada, drukija koncepcija i njeni
protagonisti dobiti poverenje, mogue je postii toliko neophodnu odgovornost. Demokratski
centralizam ima opravdanje ako manjina u procesu donoenja odluke bude ravnopravan
partner u dijalogu, ako je argumentima poraena i nadglasana posle istinski demokratske
rasprave. Tim putem se nije ilo. Svako drugaije miljenje se proglaavalo za frakcionako.
Duboko usaenu nespremnost za promene najbolje pokazuje otpr predlozima da se za jedno
izborno mesto ostave dva ili vie kandidata, iako to bez alternativnih koncepcija ne bi moglo
ugroziti unapred utvrenu politiku liniju. Meutim, znaaj eventualnog takvog poteza je
ogroman ako se posmatra sa gledita kadrovskog monopola politikog vrha koji bira delegate
da bi ovi njega izabrali. Stanje je takvo da se unutar republika i pokrajina obrazuju
neformalne grupe za osvajanje to uticajnijih poloaja. Isto tako, i na nivou Jugoslavije
umesto principijelne i argumentovane borbe miljenja, formiraju se koalicije radi
zadovoljenja republikih i pokrajinskih interesa i samostalnog monopolistikog poloaja
politikih garnitura u njima.
Postoje, meutim, i drugi vidovi politike skuenosti graana. Pokuaji da se uini toliko
neophodan korak u pravcu osloboenja misli i rei dali su do sada skromne rezultate. Ne da
se, istina, sporiti da se u javnim glasilima slobodnije raspravlja, ak i o nekim temama koje
su donedavno bile pod zabranom. Iz politikih izvora dopire poneki glas o potrbi dijaloga, o
tome da u razliitim shvatanjima ne treba gledati nita neobino. To, na alost, ne znai da
javno izgovorena re obavezuje nosioce moi. Javna re je ostala potpuno nemona i ostaje
bez ikakvog dejstva i kada saoptava krupne istine. Javno mnjenje nije korektiv, niti
sagovornik u dijalogu. ak ni nauno i struno miljenje ne uspeva da se nametne svojim
argumentovanim ocenama i sugestijama ako su one drukije od utvrenih miljenja i stavova
politikih inilaca.
Koliko je uloga javnog mnjenja beznaajna, najbolje se vidi po lakomislenom zaduivanju
u inostranstvu i velikom broju promaenih investicija. Kuriozitet je da se nije znalo koliko i
kojim sve stranim poveriocima duguje Jugoslavija, pa se za utvrivanje pravog stamja
morala angaovati strana firma. Posebno je pitanje zato se veliina duga skrivala od naroda.
Danas se zna koliki je dug stranim poveriocima, ali javnosti nije poznato kolike je kredite
dala Jugoslavija i da li se oni uredno vraaju. Resprava o nuklearnim centralama pokazuje da
se nastavlja sa nedemokratskom praksom u donoenju investicionih odluka i zaduenja u
inostranstvu. No, nije re samo o pojedinim odlukama nego i o odsustvu osnovne
demokratinosti u razreenju nedoumice da li zadrati ili menjati politiki i privredni sistem.
Nije sporno da su javno i struno mnjenje odluno za radikalne promene, no takvo
raspoloenje ostaje neobavezno za politiku. To je i najbolji dokaz da nisu izgraeni
demokratski kanali kojima se prenose obavezujue poruke politikim vrhovima. to se, pak,
tie verbalnih delikata i njihovog proizvoljnog tumaenja, nijedno drutvo koje tei da bude
demokratsko ne moe biti ponosno na ta kompromitujua sredstva represije.
Bio bi to civilizacijski, a ne samo demokratski zahtev da te represije zauvek nestanu.
Pojaana represija bi itekako dobro dola u onosu na privredni i drugi kriminal. to represije
ima suvie tamo gde ne treba, a malo gde je neophodna, razloge valja traiti i u tome to se
drava rukovodi ideolokim pobudama i kriterijama kao primarnim. Dezorganizovana preko
svake razumne granice, drava se degenerisla u institucionalni oblik republikog,
pokrajinskog i optinskog voluntarizma. Mnoge nevolje proizlaze iz toga to ne postoji dobro
organizovana i demokratski kontrolisana drava sa struno kompetentnom i drutveno
odgovornom administracijom za sprovoenje usvojene politike. Za sada odreene
ekonomske funkcije drave niko drugi ne moe uspeno obavljati. To se pre svega odnosi na
dugorono planiranje, fiskalnu i monetarnu politiku, kao i politiku dohotka. Ovakva drava je
neophodna drutvu da bi se ono oslobodilo paralelnog oluivanja. Kako stvari danas stoje,
oni koji formalno nemaju vlast u stvari odluuju, a oni koji formalno imaju vlast stvarno ne
odluuju. Drutvo nee utemeljiti odgovornost ukoliko se ne oslobodi neformalnog
odluivanja koje je uvek van vida i kontrole javnosti.
Kimu politikog sistema ini Savez komunista Jugoslavije ije rukovodstvo ima
apsolutni monopol drutvene moi. Postoje pouzdana saznanja da se podleglo iskuenjima
ovog monopola, da Savez komunista ivi od revolucionarne rente, da je on u velikoj meri
privatizovan, da u njemu postoji hijerarhizovana struktura profesionalnih kadrova koja se
odrava linom lojalnou pretpostavljenima i bezuslovnom poslunou, da se demokratski
centralizam svodi na to da rukovodioci odluuju, a lanstvo bespogovorno izvrava te
odluke. SKJ je srastao sa dravom. Od idejno vodee on je postao rukovodea partija. Svi ovi
nedostaci demokratije unutar Saveza komunista prenose se na drutvo u celini. Pretenzije
Saveza da bude drutvena avangarda oigledno nisu u skladu sa nesreenim stanjem u njemu.
Takvo stanje je moglo biti neposredan povod za svestrano preispitivanje svih odnosa u
drutvu, kao to se to pokualo u SSSR-u i Kini posle smrti Staljina i Maocetunga. To se,
meutim, nije dogodilo. Potreba temeljnog preispitivanja se stalno osporavala, utoliko vie
to su tendencije pogoranja to upornije zahtevale. ak ni vei deo kratkoronih mera sa
neposrednim uinkom nije bio preduzet. Umesto energinog delovanja vode se duge i
neplodne rasprave kojestvaraju samo privid aktivnosti. Na obilje uoptenih preporuka niko se
vie i ne osvre. Ako postoji nebriga za probleme koji zbog hitnosti ne trpe odlaganja, ta
nebriga je bila i vea za pitanja koliko je jugoslovensko drutvo u tokovima savremene
civilizacije i da li je dovoljno pripremljeno da se ukljui u treu tehnoloku revoluciju.
Ova pitanja se ne bi postavljala da se revolucionarni pokret nije pretvorio u partiju
poretka, da pogled vladajuih snaga jugoslovenskog drutva na sopstveno bie nije zbog toga
postao duboko konzervativan. O strukturi drutva i radnike klase oporno se odravaju davno
formirana shvatanja koja bitno odstupaju od savremene stvarnosti. Konzervativizam se,
naravno, ne ispoljava samo u isticanju mesta i uloge fizikih radnika koje, uzgred bude
reeno, drutvo nije afirmisalo u meri koliko je to potrabno i mogue u socijalizmu, ve se
ponajvie izraava u tome to se sa velikim podozrenjem gleda na strunjake i stvaraoce koji
i brojno i po svom kreativnom doprinosu dobijaju sve znaajnije mesto u razvijenim
zemljama. Radnika klasa ne moe dugo ostati istinska avangarda ako se njen intelektualni
deo smatra nepouzdanim saputnikom revolucije. Ogranieno poverenje koje se poklanja
inteligenciji moda se najsudbonosnije vidi u gubljenju koraka sa tehnikim progresom.
Promiljanja o proizvodnim odnosima, donoenju investicionih odluka, organizaciji i razvoju
proizvodnje ne izlazi iz misaonog horizonta druge tehnoloke revolucije koja je na putu da
sie sa istorijske scene. Pravi trenutak za ukljuenje u treu tehnoloku revoluciju je, po
svemu izgleda, proputen.
Nedostaci politikog sistema toliko su mnogobrojni i veliki da predstavljaju sredite
potresa u itavom jugoslovenskom drutvu. Uklanjanje tih nedostataka mora zapoeti sa
temeljnim preispitivanjem Ustava i to bez ikakvih predubeenja i ideolokih optereenja.
Pobude za takva preispitivanja ne lee samo u slabostima politikog sistema, ve i u
sutinskim ekonomskim nedostacima Ustava kao to su : neadekvatni sadraji i
institucionalizacije drutvene svojine, pogreno postavljeni odnosi izmeu celine i delova,
nefunkcionalnost samoupravnog mehanizma, nauna neutemeljenost principa dohotka,
svake moderne drave. To, dalje, znai da je svaka moderna drava veliki sistem iji se
pojedini delovi na jedinstven nain reguliu, usklauju i usmeravaju, da su pravila igre jasna,
stabilna i promenljiva samo nakon ozbiljnog prouavanja i pripreme, da se dravni inovnici
biraju pre svega po kriterijumu kompetentnosti i linog integriteta, da se donoenj odluka u
najveoj meri oslanja na pouzdane informacije i analizu trokova i verovatnih dobiti. Ni
jedan od tih uslova racionalne politike nije u nas zadovoljen : nau dravu ine osam
odvojenih i slabo povezanih sistema, jedinstvena politika razvoja ne postoji, a i kad bi na
papiru i postojala ne bi se mogla realizovati u praksi; pravila igre se stalno ad hoc menjaju i u
najboljem sluaju se mogu znati samo za jednu godinu unapred; funkcioneri se biraju pre
svega na osnovu kriterijuma lojalnosti, pa su u velikoj meri nekompetentni i povodljivi;
odluke se donose na brzinu, proizvoljno i pristrasno, bez prethodne javne diskusije, na
osnovu nepouzdanih, jednostranih informacija i ne uzimajui u obzir mogue alternative.
Dok ovakav neracionalan stil rada preovlauje u naoj politici, mi se ne moemo smatrati
modernim drutvom.
Iz ove analize sledi da su politika demokratizacija i korenita kadrovska obnova, istinsko
samoodreenje i ravnopravnost pripadnika svih jugoslovenskih naroda, ukljuujui i srpski,
puno ostvarenje ljudskih, graanskih i socijalno-ekonomskih prava, i dosledna racionlizacija
jugoslovenskog politikog sistema i politike razvoja oni neophodni preduslovi bez kojih se
ne moe ni zamisliti izlaz iz sadnje krize jugoslovenskog drutva.
Poloaj Srbije i srpskog naroda
6. Mnoge nevolje koje mue srpski narod iznikle su u prilikama koje su zajednike svim
jugoslovenskim narodima. Meutim, srpski narod pritiskuju i druge nedae. Dugorono
zaostajanje razvoja privrede Srbije, neregulisani dravno-pravni odnosi sa Jugoslavijom i
pokrajinama, kao i genocid na Kosovu, pojavili su se na politikoj sceni sa udruenom
snagom koja ini situaciju napetom, ako ne i eksplozivnom. Ova tri muna pitanja, koja
proizilaze iz dugorone politike prema Srbiji, svojom dramatikom ugroavaju ne samo srpski
narod, ve i stabilnost itave Jugoslavije. Zbog toga se ona moraju nai u sreditu panje.
Nije trebalo mnogo znanja i podataka da se utvrdi dugogodinje zaostajanje privrede
Srbije. Ipak je to zvanino uinjeno tek u Planu 1981-1985., u kome je bilo zapisano da e se
u tom razdoblju preduzimati mere za zaustavljanje takve tendencije.Ta je obaveza brzo pala u
zaborav. Petogodite je prolo u novom ispitivanju da li Srbija gubi korak u razvoju. Nalazi
su, meutim, argumentovano potvrdili ono to se i ranije znalo, da se po relevantnim
pokazateljima njena privreda stalno kree ispod jugoslovenskog proseka uz sve vee
zaostajanje. Usporeniji razvoj nije imao dovoljno snage da savlada ekonomsku nerazvijenost
na delu njene teritorije na kojoj ivi 1.5 miliona stanovnika sa narodnim dohotkom po
stanovniku preko 30% niim od odgovarajueg dohotka u tri nedovoljno razvijene republike.
Ispitivanja nisu ostavila ni trunku sumnje da je relativno zaostajanje Srbije prvenstveno
nastalo zbog manjih investicija po stanovniku, a ne zbog slabije efikasnosti investicija. Prema
zvaninim statistikim podacima efikasnost investicija je u Srbiji za itav posleratni period
nia samo od one u Sloveniji i Vojvodini, a tokom poslednje decenije (period 1976-1983)
najvia je u Jugoslaviji. Vea efikasnost mogla je samo delomino nadoknaditi gubitak
drutvenog proizvoda zbog manjih investicija, ali nije bila u stanju da sprijei formiranje
vrednosti osnovnih sredstava po stanovniku na nivou od svega 80,5 % jugoslovenskog
proseka, to je ak nie od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, dveju republika koje imaju
status nerazvijenih. Tokom itavog posleratnog perioda privreda Srbije je bila izloena
neekvivalentnoj razmeni. Aktuelan primer takve razmene je niska cena elektrine energije
koja se u velikim koliinama isporuuje drugim republikama. Instrumenti i mere tekue
ekonomske i kreditno-monetarne politike, a naroito doprinos fondu federacije za razvoj
privredno nedovoljno razvijenih podruja su u novije vreme najvaniji inioci njenog
relativnog zaostajanja. Doda li se tome da su najrazvijenije republike, zbog oskudice
sredstava akumulacije Srbije, sa svojim kapitalom ule u njenu privredu (poljoprivreda,
prehrambena industrija, trgovina i bankarstvo), dobija se slika jedne podreene i
zapostavljene privrede u okviru jugoslovenskog prostora. Dosledna diskriminacija privrede
Srbije u posleratnom periodu ne da se potpuno razjasniti bez uvaavanja meunacionalnih
odnosa izmeu dva rata kako ih je videla i ocenivala Komunistika partija Jugoslavije. Na te
poglede odluujue je uticala autoritativna Kominterna, koja je u naporima da ostvari svoje
strateke i taktike zamisli na meunarodnom planu teila razbijanju Jugoslavije. Nalazei
svoje ideoloko opravdanje u sueljavanju srpske "ugnjetake" nacije i ostalih "ugnjetenih"
naroda, takva politika je drastian primer uzmicanja marksistikog uenja o klasnoj
podeljenosti svake nacije pred politikim pragmatizmom, koji je, u nastojanju da koristi
meunacionalna trvenja, potisnuo u pozadinu klasni internacionalizam. To donekle
objanjava zato se KPJ nije potrudila da sopstvenim istraivanjima doe do prave istine o
ekonomskoj prirodi meunacionalnih odnosa. Ocena tih odnosa, koja se svodi na to da je
politika hegemonija srpske buroazije praena i odgovarajuom ekonomskom dominacijom
Srbije, preuzeta je u stvari od separatistiki orjentisanih graanskih partija. Ni pre, ni posle
rata KPJ nije bila voljna da neposrednim saznanjima utvrdi pravo stanje, niti da ulazi u bilo
kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje davno date ocene i zauzete stavove na kojima
je istrajala sve do danas. Doslednost je bila utoliko neobinija to se i bez posebnih studija,
elementarnim uvidom u osnovne pokazatelje nivoa razvijenosti u popisnoj 1948. godini
moglo ustanoviti da Srbija nije mogla imati ekonomski privilegovan poloaj izmeu dva rata.
Na zaostajanje u industrijalizaciji je jasno ukazivao naglaeniji agrarni karakter njene
privrede. Uee poljoprivrede je bilo vee, a udeo industrije u formiranju drutvenog
proizvoda industrije manji nego u jugoslovenskom proseku. KPJ ne samo to na osnovu svih
injenica nije revidirala svoju ocenu, ve nije poklonila ni najmanju panju radovima
naunih ustanova u kojima je ve poetkom pedesetih godina dokumentovano utvren bitno
drugaiji ekonomski poloaj Srbije izmeu dva rata. Uporno ponavljanje predratne ocene
tokom etiri decenije ukazuje na izuzetno veliku politiku i ekonomsku zainteresovanost da
se takva pogrena ocena odri. Njen smisao lei u tome da se srpskom narodu usadi oseanje
istorijske krivice ne bi li se time osujetio njegov otpor politikoj i ekonomskoj podreenosti
kojoj je stalno izloen. Na predratnoj oceni zasnovana je i posleratna politika prema privredi
Srbije, koja je dovoljno jasno deklarisana u ekspozeu o Prvom petogodinjem planu. Srbiji je
u tom planu neosnovano odreen, posle Slovenije, najsporiji tempo industrijalizacije. U
praksi je ta politika zapoela preseljavanjem u druge republike industrijskih pogona za
proizvodnju aviona, kamiona i oruja, da bi se nastavila obaveznim otkupom, makazama
cena na teret sirovina i poljoprivrednih proizvoda, niim investicijama po stanovniku od
jugoslovenskog proseka i doprinosom za razvoj nerazvijenih podruja. No nita tako
ubedljivo ne pokazuje podreen poloaj Srbije kao injenicu da ni u jednom kljunom
pitanju politikog i privrednog sistema ona nije imala inicijativu. Stoga, poloaj Srbije valja
koaliciju radi odranja postojeeg stanja u kome zadovoljava svoje interese na raun Srbije.
Antisrpska koalicija nastupila je u sluaju stope doprinosa otvorenije i sa manje politikog
takta nego bilo kada ranije. S neprikrivenim pritiskom Srbiji je nametnuto da prihvati stopu
doprinosa u celini. Ovaj pritisak vaan je i kao znak da ve tradicionalna diskriminacija
Srbije nije oslabila, ako se ak nije poveala.Imajui u vidu ta se sve dogaalo u
posleratnom periodu, takav pritisak ne predstavlja nita novo. Nov bi mogao biti odluan
otpor Srbije tom pritisku. Na alost, to se nije dogodilo. Otpora je bilo vie nego ranije, ali
ipak sasvim nedovoljno.Srpski rukovodioci nisu iskoristili ni sva pravna sredstva kao to je
mogunost upotrebe veta, koje im jedino preostaje u situaciji kada se nau usamljeni sa
svojim opravdanim zahtevima, a izgleda nisu ni pomiljali na odgovarajui odgovor koji
podrazumeva i otvaranje politike krize ako se drugaije ne moe. Politiari Srbije su se
pokazali nespremnim za istorijski zadatak koji im je nametnula izuzetno teka konstelacija
odnosa u jugoslovenskoj zajednici. Istorijski trenutak je od njih zahtevao da odluno stave do
znanja da je doao kraj posleratnoj praksi smenivanja politiara koji su postavljali pitanje
ravnopravnosti Srbije, prakse diskriminacije ekonomista, sociologa, filozofa i knjievnika iz
Srbije koji su blagovremeno ukazivali na drutveno maligne pojave i upozoravali na
posledice pogrenih reenja, kao i prakse udaljavanja sposobnih privrednika kojim se
razoruavala privreda Srbije u pojaanoj konkurenciji na tritu.
7. Odnos prema ekonomskom zaostajanju Srbije pokazuje da revanistika politika prema
njoj s vremenom nije slabila. Naprotiv, hranjena sopstvenim uspehom sve vie je jaala da bi
se konano izrazila i u genocidu. Politiki je neodriva diskriminacija graana Srbije kojima
su zbog paritetne zastupljenosti republika manje nego drugima dostupna mesta saveznih
funkcionera i delegata u Saveznoj skuptini, a glas glasaa iz Srbije vredi manje od onoga iz
bilo koje druge republike ili pokrajine. U toj svetlosti Jugoslavija se ne prikazuje kao
zajednica ravnopravnih graana ili ravnopravnih naroda i narodnosti, nego kao zajednica
osam ravnopravnih teritorija. Ipak ni ova ravnopravnost ne vai za Srbiju zbog njenog
posebnog pravno-politikog poloaja, koji odraava tenje da se srpski narod dri pod
stalnom kontrolom. Ideja vodilja takve politike bila je "slaba Srbija, jaka Jugoslavija", koja je
napredovala u uticajno miljenje: ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji dozvolio brz
ekonomski razvoj, to bi predstavljalo opasnost za ostale nacije. Otuda korienje svih
mogunosti da se njenom privrednom razvoju i politikoj konsolidaciji postave to vea
ogranienja. Jedno od takvih, veoma aktuelnih ogranienja jeste sadanji nedefinisan i pun
unutranjih konflikata ustavni poloaj Srbije.
Ustavom od 1974. godine Srbija je faktiki podijeljena na tri dela. Autonomne pokrajine
su u svemu izjednaene sa republikama, sem to nisu definisane kao drava i to nemaju isti
broj predstavnika u pojedinim organima federacije. Ovaj nedostatak one nadoknauju time
to se preko zajednike republike skuptine mogu meati u unutranje odnose UeSrbije,
dok su njihove skuptine potpuno autonomne. Politiko-pravni poloaj Ue Srbije je sasvim
neodreen, to nije ni republika ni pokrajina. Odnosi u republici Srbiji su konfuzni. Izvrno
vee koje je organ republike Skuptine u stvari je Izvrno vee Ue Srbije. To nije jedina
neloginost u razgraniavanju nadlenosti. Preiroka i insitucionalno vrsto utemeljena
autonomna pokrajina stvara dve nove raseline u srpskom narodu. Istina je da su autonomake
i separatistike snage insistirale na proirenju autonomije, ali bi to teko ostvarile da nisu
dobile moralnu i politiku podrku od republika u kojima separatistike tendencije nisu
iezle. Proirenje autonomije obrazlagano je uveravanjem da e se postii vea
ravnopravnost izmeu nacija i bolje obavljanje javnih poslova. Dogaaji na Kosovu krajem
ezdesetih godina bili su opomena ta se sve moe dogoditi ukoliko se autonomija povea.
Razloga za veu autonomiju Vojvodine pogotovu nije bilo. To proirenje dalo je silnog
podstreka birokratskom autonomatvu, ozbiljnim pojavama separatizma koga ranije nije bilo,
zatvaranje privrede, politikom voluntarizmu. Porastao je uticaj onih van pokrajina i u
Vojvodini koji irenjem dezinformacija nastoje da srpski narod podele na "Srbijance"
"preanske Srbe". Pokrajine su uz svesrdnu pomo drugih postale "konstitutivni elemenat
federacije", to im je dalo povoda da se oseaju i ponaaju kao federalne jedinice,
zanemarujui injenicu da su sastavni deo republike Srbije. I ovom prilikom ravnotea u
dualizmu ovakve vrste nije se mogla odrati. Sadanje ponaanje pokrajina pokazuje da su u
praksi potpuno nadvladale separatistiko-autonomake snage. Republici Srbiji je
onemogueno da u vitalnim pitanjima nastupaju jedinstveno u interesu naroda kome
pripadaju.
Splet nereenih odnosa u republici Srbiji logino proizlazi iz njenog ustavnog poloaja i
izbora separatistikih i autonomakih kadrova, koji su upravo zbog takve orijentacije uivali
blagonaklonost onih koji su drali kadrovski monopol u Jugoslaviji. Bez odgovarajue
protivtee u koordinaciji, regionalizacija se po pravilu pretvara u provincijalnu uskogrudnost
i slepilo za ire nacionalne interese. Oni koji su svesrdno pomogli da se klice unutranjih
sukoba usade u ustave danas se javljaju kao arbitri - izmiritelji koji po dobro poznatoj
simetriji jednakih krivica dele lekcije i uoj Srbiji i pokrajinama, sugeriui da se reenja
trae u doslednoj primeni tih istih ustava. Na taj nain jednom zamrena situacija ostae
kakva je bila, a Srbija e i dalje roiti svoju drutvenu energiju u prevazilaenju konflikata
bez izgleda da u tome potpuno uspe. To se valjda i htelo sa proirenjem autonomija
pokrajina, pogotovu to odravanje konfliktnih situacija u Srbiji daje mogunost drugima da
se meaju u njene unutranje odnose i na taj nain produe dominaciju nad njom. Posle
izvrene federalizacije SKJ takvo meanje u unutranje odnose jedne republike mogue je
jedino u Srbiji.
Odnosi izmeu Srbije i pokrajina ne mogu se svesti jedino, a ni preteno na formalnopravna tumaenja dva ustava. Re je prvenstveno o srpskom narodu i njegovoj dravi. Nacija
koja je posle duge i krvave borbe ponovo dola do svoje drave, koja se sama izborila i za
graansku demokratiju, i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika
doivela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle etiri decenije
u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju dravu. Gori istorijski poraz u miru ne da se
zamisliti.
8. Izgon srpskog naroda sa Kosova je spektakularno svedoanstvo njegovog istorijskog
poraza. Srpskom narodu je u prolee 1981. godine objavljen jedan odista specijalan, ali
otvoren i totalan rat pripreman u raznim razdobljima administrativnih, politikih i
dravnopravnih promena. Voen vetom primenom raznih metoda i taktika, s podeljenim
ulogama, uz aktivnu, a ne samo pasivnu i ne mnogo prikrivanu podrku pojedinih politikih
centara u zemlji - pogubniji i od one koja je dolazila iz susedstva - taj otvoreni rat, kome se
jo uvek gleda pravo u oi i koji se ne naziva svojim pravim imenom, odvija se skoro pet
godina. On, dakle, traje mnogo due nego itav oslobodilaki rat u ovoj zemlji, od aprila
1941. do 9. maja 1945. godine. Balistika pobuna na Kosovu i Metohiji pred sam kraj rata,
dignuta uz sadejstvo nacistikih jedinica, bila je 1944-45. vojniki razbijena, ali pokazuje se,
ne i politiki pobeena. Njen sadanji vid, preruen u nov sadraj, uspenije se razvija i
nasilje nad Srbima nae politiki alibi u tobonjoj uzajamnosti mrnje, netrpeljivosti i
revanizma, a u poslednje vreme sve ee i u izmiljenom dejstvu "spoljanjeg" neprijatelja
- van pokrajine, srpskog nacionalizma "iz Beograda". Sluaj Martinovi je znaajan ne samo
zbog naroitog, nevienog nasilja, koje podsea na najmranija vremena turskog nabijanja na
kolac, nego i zbog upornog odbijanja da se u redovnom sudskom postupku ustanovi i prizna
istina. Umesto da bude povod za potvrdu vrhovne vrednosti zakona i ljudskih prava, taj
sluaj je na Kosovu shvaen kao prilika da se istakne suverenost pokrajine, koju ona ni po
Ustavu nema te da se SR Srbiji nametne princip "nemeanja u unutranje poslove" pokrajine,
kao da se radi o meudravnom, meunarodnom odnosu. Srbi na Kosovu i Metohiji imaju ne
samo svoju prolost, olienu u dragocenim kulturnoistorijskim spomenicima, ve i ivo
prisustvo svojih duhovnih, kulturnih, moralnih vrednosti: imaju matinu zemlju svog
istorijskog postojanja. Nasilja koja su kroz vekove proreivala srpsko stanovnitvo Kosova i
Metohije - u ovom, naem vremenu, dobijaju svoju neumoljivu zavrnicu. Iseljavanje Srba sa
Kosova i Metohije u Socijalistikoj Jugoslaviji po svome obimu i karakteru prevazilazi sve
ranije etape ovog velikog izgona srpskog naroda. Jovan Cviji je u svoje vreme procenjivao
da je u svim seobama, od one velike pod Arsenijem arnojeviem 1690. do prvih godina
naeg veka, izgnano preko 500.000 Srba; od toga broja izmeu 1876. i 1912. godine oko
150.000 Srba moralo je napustiti svoja ognjita pod surovim terorom lokalnog i povlaenog
albanskog baibozuka.
U toku poslednjeg rata, proterano je preko 60.000 srpskih kolonista i starinaca, ali je posle
rata ovaj talas iseljavanja doiveo pravu plimu: za poslednjih dvadesetak godina Kosovo i
Metohiju napustilo je oko 200.000 Srba. Ostatak srpskog naroda ne samo to stalno i
nesmanjenim tempom naputa svoju zemlju, nego se, prema svim saznanjima, gonjen
zulumom i fizikim, moralnim i psiholokim terorom, preprema za svoj konaan egzodus. Za
manje od desetak sledeih godina, ako se stvari bitno ne promene, Srba na Kosovu vie nee
biti, a "etniko isto" Kosovo, taj nedvosmisleno iskazani cilj velikoalbanskih rasista,
utemeljen jo u programima i akcijama Prizrenske lige 1878-81., bie u potpunosti ostvaren.
Peticija 2016 Srba iz Kosova Polja, podneta Saveznoj skuptini i drugim organima u zemlji,
zakonita je posledica ovog stanja. Nikakvim se forumskim ocenama ne moe srpskom
narodu osporiti pravo da se od nasilja i unitenja titi svim zakonskim sredstvima. Ako tu
zatitu ne moe ostvariti u Pokrajini, narod je moe i mora traiti u Republici i Federaciji.
Izraz je graanske svesti o tome pravu i poseta graana Pokrajine Saveznoj skuptini. Samo
se sa jednog automako-separatistikog i ovinistikog stanovita ovi koraci graana mogu
osuivati kao neprihvatljivi i smatrati kao neprijateljski.
Dananja sudbina Kosova nije vie "sloena", niti se i dalje moe svoditi na prazna
samoocenjivanja, izuvijane, neitljive rezolucije, uoptene platforme - ve jednostavno,
pitanje jugoslovenskih konsekvenci! Izmeu pokrajinske segregacije koja postaje sve
iskljuivija i saveznih arbitraa koje samo paraliu svaku pravu, uz to i neodlonu meru splet nereenih situacija zatvara se u krug nereivih. Sudbina Kosova ostaje ivotno pitanje
itavog srpskog naroda. Ako ono ne bude reeno ednim pravim ishodom nametnutog rata,
ako se uspostavi istinska bezbednost i nedvosmislena ravnopravnost za sve narode koji ive
na Kosovu i Metohiji, ako se ne stvore objektivni i trajni uslovi za povratak iseljavanja
naroda - taj deo Republike Srbije i Jugoslavije postae i evropsko pitanje, sa najteim,
nedoglednim posledicama. Kosovo predstavlja jednu od najvanijih taaka unutranjeg
Balkana. U skladu je sa etnikim profilom balkanskog poluostrva etnika izmeanost sa
mnogim balkanskim terenima, i zahtev za etniki istim Kosovom, koji se sprovodi u delo,
ne samo da je direktna i teka pretnja narodima koji su se tamo nali u manjini, nego e, ako
se bude ostvario, zapoeti talas ekspanzije predstavljati realnu i svakodnevnu pretnju svim
narodima u Jugoslaviji.
Kosovo nije jedino podruje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije.
Apsolutno, a ne samo relativno, opadanje broja Srba u Hrvatskoj dovoljan je dokaz za ovu
tvrdnju. Prema popisu iz 1948. u Hrvatskoj je bilo 543.795 Srba, ili 14,48%. Po popisu iz
1981. godine njihov broj se smanjio na 531.502, stoje od ukupnog broja stanovnika u
Hrvatskoj iznosilo 11,5%. Za 33 mirnodopske godine broj Srba u Hrvatskoj je opao ak i u
odnosu na ono posleratno vreme, kada je izvren prvi popis i kada su posledice rata po broj
srpskih stanovnika bile dobro poznate.
Lika, Kordun i Banija ostali su najnerazvijenija podruja u Hrvatskoj, to je silno
podstaklo emigraciju Srba u Srbiju, kao i seobe u druge krajeve Hrvatske, gde su Srbi, kao
doljaka, manjinska i drutveno inferiorna grupa, veoma podloni asimilaciji. Uostalom, i
inae je srpski narod u Hrvatskoj izloen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici.
Sastavni deo politike je zabrana svih srpskih udruenja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja
su imala bogatu tradiciju iz vremena Austro-Ugarske i meuratne Jugoslavije, zatim
nametanja slubenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oliavajui time
nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom uinjen obaveznim i za Srbe u
Hrvatskoj, a nacionalistiki nastrojeni hrvaski jezikoslovci sistematskom i odlino
organizovanom akcijom sve ga vie udaljavaju od jezika u ostalim republikama
srpskohrvatskog jezikog podruja, to doprinosi slabljenu veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim
Srbima.
Ovakav uinak spremno se plaa kidanjem jezikog kontinuiteta kod samih Hrvata i
ukljanjanjem meunarodnih termina dragocenih za komunikaciju sa drugim kulturama;
naroito u oblasti nauke i tehnike. No srpski narod u Hrvatskoj nije samo kulturno odseen
od matice, ve matica nema mogunosti da se o njegovoj sudbini, o ekomskom i kulturnom
poloaju obavesti ni priblino onoliko koliko neke nacije u Jugoslaviji imaju veze sa svojim
sunarodnicima u drugim zemljama. Integritet srpskog naroda i njegove kulture u itavoj
Jugoslaviji postavlja se kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja. U optu sliku
prilika uklapa se i sudbina srpskih ustanova nastalih u ratu i neposredno posle rata. U
narodnooslobodilakoj borbi i neposredno po njenom okonanju nacionalni ivot Srba u
Hrvatskoj intenzivno se razvijao u njihovim posebnim politikim, kulturnim i obrazovnim
institucijama. Tako je naelnom odlukom Izvrnog odbora ZAVNOH-a od 10. novembra
1943. najpre osnovan, a 12. januara 1944. u osloboenom Otocu i konstituisan Srpski klub
vijenika ZAVNOH-a kao nacionalno i politiko vodstvo srpskog naroda u Hrvatskoj. Po
okonanju rata, a na inicijativu Srpskog kluba, 30. septembra 1945. u Zagrebu je odran Prvi
kongres Srba u Hrvatskoj, na kojem je preko 30.000 uesnika obrazovalo Glavni odbor Srba
u Hrvatskoj kao "iroku politiku organizaciju jedinstvenog srpskog naroda u Hrvatskoj", u
sastavu Narodnog fronta. Uz neposredno angaovanje ovih politikih tela Srbi su potom
osnovali svoje kulturne ustanove i poeli raditi na obezbeivanju nacionalne prosvete. Tako
je 22. oktobra 1944. na ruevinama glinske crkve, u kojoj su izvreni strahoviti ustaki
pokolji, osnovano Srpsko pevako drutvo "Obili", a nepun mesec kasnije, 18. novembra,
ponovo u Glini, obrazovano Srpsko kulturno-prosvetno drutvo "Prosvjeta". Uz "Prosvjetu",
u ijim okvirima se razvijala i izdavaka delatnost sa sopstvenom tamparijom, 4. januara
1948. godine osnovani su u Zagrebu Centralna srpska biblioteka i Muzej Srba u Hrvatskoj.
Uz sve to, od 10. septembra 1943. pa dalje, NOP se srpskom narodu u Hrvatskoj obraao
politiko pitanje. Ukoliko se reenja ne pronau, posledice mogu biti viestruko tetne, ne
samo po odnose u Hrvatskoj ve i po itavu Jugoslaviju.
Bitnu teinu pitanja poloaja srpskog naroda daje okolnost da izvan Srbije, a pogotovu
izvan Ue Srbije, ivi veoma veliki broj Srba, vei od ukupnog broja pripadnika pojedinih
drugih naroda. Prema popisu iz 1981. godine van teritorije SR Srbije ivi 24%, odnosno
1,958.000 Srba, to je znatno vie nego to je u Jugoslaviji Slovenaca, Albanaca,
Makedonaca, uzetih pojedinano, a skoro isto koliko i Muslimana. Van ueg podruja Srbije
ivi 3,285.000 Srba ili 40,3% ukupnog njihovog broja. U optem dezintegracionom procesu
koji je zahvatio Jugoslaviju, najteom dezintegracijom pogoeni su Srbi.
Sadanji tok kojim se kree nae drutvo u Jugoslaviji potpuno je obrnut od onog kojim se
ono decenijama i vekovima kretalo dok nije stvorilo zajedniku domovinu. Taj proces
usmeren je ka potpunom razbijanju nacionalnog jedinstva srpskog naroda. Kao najbolja
ilustracija koliko je sve podreeno takvim ciljevima moe da poslui dananja Vojvodina sa
svojom autonomijom.
Vojvodini je data autonomija izmeu ostalih razloga i zato to je srpski narod u
habzburkoj monarhiji njoj teio ve od kraja XVII veka. Srbi u Austriji i kasnijoj AustroUgarskoj teili su stvaranju autonomne oblasti (despotovini ili vojvodini koju su, meutim,
nazvali Srbijom) stoga da bi, okrueni brojnijim i nadmonijim Maarima i Nemcima,
sauvali svoju nacionalnu individualnost i svoju versko-pravoslavnu pripadnost. Stavaranjem
posebne autonomne oblasti u tuoj dravnoj teritoriji Srbi su radili na slabljenju te drave, a
sve sa ciljem da se u pogodnom momentu to lake izdvoje i ujedine sa svojom sabraom
juno od Save i Dunava. Tako je to bilo u prolosti sa Srpskom Vojvodinom, ije stvaranje su
u revoluciji 1848/49. godine svojom krvlju pomogli i Srbi iz Srbije. Danas je sve obrnuto.
Politiki rukovodioci AP Vojvodine ne rade na zbliavanju i spajanju, ve na to veem
osamostaljivanju i izdvajanju iz SR Srbije. Ma koliko taj proces bio neprirodan, suprotan
istorijskoj logici, on daje oigledne rezultate, mono doprinosei dezintegraciji srpskog
naroda.
9. Nosei na sebi due od pola stolea peat i optereenje da je bio tamniar drugim
jugoslovenskim narodima, srpski narod nije bio u mogunosti da oslonac potrai u
sopstvenoj istoriji. U mnogim svojim vidovima i sama ta istorija bila je dovedena u pitanje.
Demokratska graanska tradicija, za koju se Srbija borila i izborila u devetnaestom veku
zbog uskogrudosti i neobjektivnosti zvanine istoriografije ostala je sve donedavno potpuno
u senci srpskog socijalistikog pokreta. Time je istorijska slika pravnih, kulturnih i
dravnikih doprinosa Srbije graanskog drutva toliko osiromaena i suena da tako
izobliena nije nikome mogla da poslui kao duhovna i moralna potpora ili kao oslonac za
ouvanje i obnovu istorijske samosvesti. estiti i hrabri oslobodilaki napori
bosanskohercegovakih Srba i itave jugoslovenske omladine, kojoj je pripadala i Mlada
Bosna, doiveli su slinu sudbinu i pred istorijom bili potisnuti u drugi plan doprinosa klasne
ideologije iji su nosioci i tvorci bili austromarksisti kao osvedoeni protivnici nacionalnih
oslobodilakih pokreta. Pod dejstvom vladajue ideologije kulturne tekovine srpskog naroda
otuuju se, prisvajaju ili obezvreuju, zanemaruju ili propadaju, jezik se potiskuje, a irilisko
pismo postepeno gubi.
Oblast knjievnosti u tom smislu slui kao glavno poprite samovolje i bezakonja.
Nijednom drugom jugoslovenskom narodu nije tako grubo osporen kulturni i duhovni
integritet kao srpskom narodu. Nijedno knjievno i umetniko naslee nije toliko razrovano,
ispreturano i poharano kao srpsko naslee. Politika merila vladajue ideologije nameu se
srpskoj kulturi kao vrednija i jaa od naunih i istorijskih. Dok se slovenaka, hrvatska,
makedonska i crnogorska kultura i knjievnost danas integriu, srpska je jedina sistematski
dezintegrie. Ideoloki je legitimno i samoupravno da se slobodno vri podvajanje i
rasturanje srpske knjievnosti na vojvoanske, crnogorske ili bosansko-hercegovake pisce.
Od srpske knjievnosti otkidaju se njeni najbolji pisci i najznaajnija dela da bi se vetaki
ustanovile nove regionalne knjievnosti. Prisvajanje i rasparavanje srpskog kulturnog
naslea ide tako daleko da se u kolama ui kako Njego nije srpski pisac, da su Laza Kosti
i Veljko Petrovi vojvoanski, a Petar Koi i Jovan Dui bosanskohercegovaki pisci.
Koliko jue Mei Selimoviu nije bilo doputeno da se izjasni kao srpski pisac, a ni sada se
ne potuje njegova volja da se vodi u srpskoj knjievnosti. Srpska kultura ima vie
nepodobnih, zabranjenih, preutanih ili nepoeljnih pisaca i intelektualnih stvaralaca no
ijedna druga jugoslovenska knjievnost, mnogi su ta vie i sasvim izbrisani iz knjievnog
seanja.Ugledni srpski knjievnici jedini su na crnim listama svih jugoslovenskih masovnih
medija. U obaveznoj kolskoj lektiri srpska knjievnost je teko oteena jer je meheniki
podreena administrativnom merilu republiko-pokrajinskog reciprociteta, a na merilu
koliine ili vrednosti. U kolskim programima nekih republika i pokrajina istorijska prolost
srpskog naroda je ne samo grubo ideoloki redukovana, nego i izloena ovinistikim
tumaenjima. Na taj nain srpska kulturna i duhovna batina se ini manjom no to ona jeste,
a srpskom narodu se izmie vaan oslonac moralne i istorijske samosvesti.
Impozantan i odista revolucionarnih razmera kulturni polet prvih posleratnih decenija,
izraen i u zasnivanju iroke mree prosvetnih ustanova, od osnovnog obrazovanja do
visokog kolstva splasnuo je krajem ezdesetih godina. Stupilo se u fazu stagnacije i sve
izraenije regresije, pa je danas nae obrazovanje i vaspitanje sa postojeim kolskim i
prosvetnimsistemom, vrlo ekstenzivno i primitivno i sa teko nadoknadivim zaostajanjem iza
potreba i ciljeva savremenog drutva i civilizacije u kojoj ivimo. kolski sistem zasnovan na
tzv. usmerenom obrazovanju, sa niskim kvalitetom nastave, doiveo je potpun krah.
Nekoliko generacija su duhovno osakaene i osiromaene; dobili smo hiperprodukciju
primitivnih polustrunjaka, nesposobnih da se kvalifikovano ukljue u privredu i drutvene
delatnosti, nepripremljenih za stvaralaki intelektualni razvoj. Nema zemlje na svetu koja je
svoje obrazovanje sredila razgranatijom pravnom regulativom. Ukupno u Jugoslaviji ima
stotinu i deset saveznih, republikih i pokrajinskih zakona, koji se bave raznim vidovima
kolstva, i od kojih su mnogi viekratno novelirani, tako da je ponekad potreban istraivaki
rad da bi se dolo do preienog teksta nekog zakona. Uprkos tome u Jugoslaviji kolstvo
nikad nije bilo toliko ekstenzivno, rainjeno, niskog kvaliteta kao danas. Zakonodavna
praksa zakonito stvara osam prosvetnih sistema koji se sve vie udaljuju jedan od drugoga i
nikakvo dogovaranje o zajednikim jezgrima ne moe da zaustavi takav pravac razvoja koji
je zakonom utemeljen. Veanje i dogovoranje o zajednitvu uestalo u poslednje vreme,
posle petnaest godina sistematskog razjedinjavanja jugoslovenske zajednice lii na besplatnu
utopiju.
Potrebno je najpre ukloniti zakone koji dovode do razjedinjavanja da bi se mogla
produiti ona crta zajednitva i jedinstva koja je na ovom prostoru vuena vie od stotinu i
pedeset godina. U protivnom, mi emo stvarati, i stvaramo, generacije koje e sve manje biti
Jugosloveni, a u sve veoj meri nezadovoljni nacionalni romantici i samoivi nacionalisti.
Zemlja koja nema jedinstven prosvetni sistem ne moe raunati na to da e u budunosti biti
jedinstvena. Od vremena humanizma, od XV do XVI veka, traje misao o tome da kola ima
da slui ostvarivanju pune ivotne mere svakog pojedinca, ostvarivanju svih antropolokih
mogunosti koje ovek donosi svojim ulaskom u ivot. Pogubna je ideja o tome da kola ima
da slui samo radu i struci i njima da bude uslovljena. Ona je posledica neprevazienih
proletkulrovskih sedimenata, koji, u krajnoj crti, vode stvaranju jedne ropske i primitivne
svesti. Usmerenje deaka i djevojica od njihove 14 godine ka jednom zanimanju tvorenje je
fundamentalne neslobode.
Ideoloka bitka protiv "elitizma" urodila je nesrenim plodom: mi smo najmanje dve
decenije, na svim drutvenim podrujima i u prosveti, ugaali prosenosti. Nijedno drutvo
se ne bori protiv elite znanja i umenja, nauke i novatorstva. Borbom protiv takve elite, mi
smo stvorili elitu dobrostojeih pojedinaca koji su kadri da svojoj prosenoj deci stvore
mogunosti sticanja veih znanja, koje osnovna i srednja kola vie ne daju. Materijalni
poloaj kolstva obezvredio je njegov drutveni poloaj, a odrednica "moralno-politike
podobnosti", osobito na Univerzitetu strahovito je podstakla moralni i politiki konformizam
i karijerizam, pa je Univerzitet, a naroito neki humanistiki fakulteti, lieni najboljih
intelektualnih kadrova nae generacije. Ni u jednoj evropskoj zemlji prosveta nije dovedena
u ovakav stagnantan materijalni i drutveni poloaj.
Upravo u vreme kada su se nemilice rasipala sredstva dodatne akumulacije voena je
restriktivna politika prema Univerzitetu, koji je dobijao sve manje sredstava. Deceniju i po
fakulteti nisu imali mogunosti za biranje novih asistenata, tako da najstariji jugoslovenski
univerziteti, poglavito beogradski, nikada nisu imali vii starosni prosek nastavno-naunog
kadra. Ono to je u svim zemljama osnovna poluga razvoja u vremenu tehnolokokumpjuterske revolucije, univerzitet i nauka, u nas je potpuno zapostavljeno. "Reforme
Univerziteta, najee nametane politikom silom, a ne naunim razlogom (trostepena
nastava, "orurizacija" fakulteta i tome slino) bile su promaene. Naroito je veliku tetu
nanelo odvajanje nauke od Univerziteta, stvaranje pregrada, sistematskih i administrativnih,
izmeu "institutske" i "univerzitetske" nauke: Univerzitet je izgubio laboratorijsku bazu,
stvarali su se paralelni programi, nauka se kadrovski razjedinila, onemoguen je normalan
protok naunih kadrova sa univerziteta u institute i iz instituta na fakultete. Prema tome: valja
menjati kolski sistem, prosvetne zakone, modernizovati i humanizovati kolske programe,
otvarati specijalizovane kole, posebno potpomagati darovite uenike, izmeniti u celini
nepovoljan materijalni poloaj kolstva, obratiti posebnu panju na duhovni, a ne samo
ideoloki profil nastavnika, privui na Univerzitet najjae naune i intelektualne snage i
zakonom ostvariti jedinstvo prosvetnog sistema u SR Srbiji.
U ovom tekom kriznom trenutku moramo ve danas poeti razmiljati i o sutranjici, i
XXI veku, iako nam drutveno-ekonomske okolnosti nisu naklonjene, stvarati viziju
sutranjeg sveta u kome e civilizacija biti zasnovana na mikro-elektronici, artificijelnoj
intelegenciji, robotici, informatici, vetakom oploavanju, manipulaciji genima. Radi svega
toga Srpska akademija nauka i umetnosti predlae da se odmah i bez ikakvih dogmatskih
ideolokih optereenja i "samoupravne" inercije prie studioznoj i temeljitoj reorganizaciji
drutvene, institucionalne osnove nae nauke u pravcu modernizacije i efikasnosti, sa veim
materijalnim ulaganjima, veom brigom za nauni podmladak, sa irim slobodama i
samostalnou stvaralakih linosti u kreiranju naunih i istraivakih programa. Jednom
reju, potrebno je to pre i sa celoklupnim naunim potencijalom ukljuiti se u savremene
tokove svetske nauke.
10. Posle dramatinih meunacionalnih sukoba tokom drugog svetskog rata izgledalo je
da je nacionalizam naglo splasnuo, da je bio na putu da potpuno iezne. Takav utisak se
pokazao varljivim. Nije dugo potrajalo, a nacionalizam je zapoeo svoj uspon, da bi se
svakom ustavnom promenom upotpunjavale institucionalne pretpostavke za njegovo bujanje.
Nacionalizam je stvaran odozgo, njegovi glavni inicijatori bili su politiki ljudi. Osnovni
uzrok viedimenzionalne krize lei u idejnom porazu koji je nacionalizam naneo socijalizmu.
Dezintegracioni procesi svih vrsta, koji su jugoslovensku zajednicu doveli na rub propasti,
zajedno sa raspadanjem sistema vrednosti, posledice su tog poraza.Njegovi koreni su u
ideologiji Kominterne i nacionalnoj politici KPJ pre rata. U tu je politiku ugraen revanizam
prema srpskom narodu ka "ugnjetakoj" naciji koji je imao dalekosene posledice na
meunacionalne odnose, drutveno ureenje, privredni sistem, sudbinu moralnih i kulturnih
vrednosti posle drugog svetskog rata. Srpskom narodu je nametnuto oseanje istorijske
krivice, a jedino on nije reio nacionalno pitanje, niti je dobio dravu kao ostale nacije. Zbog
toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda,
da se zvanino opovrgne tvrdnja da je on imao ekonomski privilegovan poloaj izmeu dva
rata, da se ne porie njegova oslobodilaka istorija i doprinos u stvaranju Jugoslavije.
Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, neovisno od
toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo.
Sticanje ravnopravnosti i samostalan razvoj za srpski narod imaju dublji istorijski smisao. Za
manje od pedeset godina, u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izloen fizikom
unitenju, prinudnoj asimilaciji, pokrtavanju, kulturnom genocidu, ideolokoj indoktrinaciji,
obezvreivanju i odricanju od sopstvene tradicije pod nametnutim kompleksom krivice,
intelektualno i politiki razoruavan, srpski narod je bio izloen pretekim iskuenjima da to
ne bi ostavilo tragove u duhovnom stanju koje se na kraju ovog stoljea velikih tehnolokih
uzleta ljudskog uma ne bi smelo zanemariti. Ukoliko rauna sa svojom budunou u
porodici kulturnih i civilizovanih naroda sveta srpski narod mora dobiti mogunost da
ponovo nae sebe i postane istorijski subjekt, da iznova stekne svest o svom istorijskom i
duhovnom biu, da jasno sagleda svoje ekonomske i kulturne interese, da doe do
savremenog drutvenog i nacionalnog programa kojim e se nadahnjivati sadanje i budue
generacije.
Postojee depresivno stanje srpskog naroda, sa sve eim ispoljavanjima ovinizma i
srbofobije u nekim sredinama, pogoduje oivljavanju i sve drastinijem ispoljavanju
nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna.
Dunost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom sluaju ne previdimo i ne potcenimo te
opasnosti. Ali pri tome se, u principijelnoj borbi protiv srpskog nacionalizma, ne moe
prihvatiti vladajua ideoloka i politika simetrija u istorijskim krivicama. Odbacivanje te
simetrije kobne po duh i moral, sa ovetalim nepravdama i neistinama, uslov je za mobilnost
i delotvornost demokratske, jugoslovenske, humanistike svesti u savremenoj srpskoj kulturi.
to graani i radnika klasa nisu u Saveznoj skuptini zastupljeni u odgovarajuim
veima ne moe se pripisati samo favorizovanju nacionalnog, ve i tenji da se Srbija dovede
u neravnopravan poloaj i na taj nain oslabi njen politiki uticaj. No najveu nevolju ini to
to srpski narod nema dravu kao to je imaju svi ostali narodi. Istina, u prvom lanu Ustav
SR Srbije sadri odredbu da je Srbija drava, ali se neizbeno postavlja pitanje kakva je to
drava koja se proglaava nenadlenom na sopstvenoj teritoriji i koja nema na raspolaganju
sredstva da zavede red na jednom delu svog podruja, da obezbedi linu i imovinsku
sigurnost svojih graana, da stane na put genocidu na Kosovu i zaustavi preseljenje Srba sa
vekovnih ognjita. Takav poloaj pokazuje politiku diskriminaciju prema Srbiji, pogotovo
ako se ima u vidu da joj je ustav SFRJ nametnuo unutranju federalizaciju kao trajan izvor
konflikata izmeu Ue Srbije i pokrajina. Agresivni albanski nacionalizam na Kosovu ne
moe se suzbiti ako Srbija ne prestane biti jedina republika ije unutranje odnose ureuju
drugi.
Ustavom SFRJ formalno utvrena ravnopravnost svih republika u stvarnosti je
obezvreena nametanjem Republici Srbiji da se odrekne dela svojih prava i ovlatenja u
korist autonomnih pokrajina, iji je status u najveoj meri regulisan ustavom federacije.
Srbija mora otvoreno rei da joj je to ureenjem nametnuto. To se naroito odnosi na poloaj
pokrajina, realno promovisanih u republike koje se osjeaju neuporedivo vie kao
konstitutivni elemenat federacije nego kao deo Republike Srbije. Pored toga to nije vodio
rauna o dravi srpskog naroda, ustav SFRJ je stvarao i nesavladive tekoe njenom
konstituisanju. Radi zadovoljenja legitimnih interesa Srbije, neizbeno se namee revizija tog
ustava. Autonomne pokrajine bi morale postati pravi sastavni delovi Republike Srbije, tako
to bi im se dao onaj stepen autonomije koji ne naruava integritet Republike i obezbeuje
ostvarivanje optih interesa ire zajednice. Nereeno pitanje dravnosti Srbije nije jedini
nedostatak koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974.
godine postala veoma labava dravna zajednica u kojoj se razmilja i o drugim alternativama,
a ne samo jugoslovenskoj, kao to pokazuju skoranje izjave slovenakih javnih poslanika i
raniji stavovi makedonskih politiara. Ovakva razmiljanja i temeljno izvrena dezintegracija
navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastoavanja. Srpski narod ne
moe spokojno oekivati budunost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti
mogunost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim tenjama i namerama. Srbija
bi se u tom sluaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Takav
razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava. Naravno, pri tome Srbija ne bi
smela zauzeti pasivan stav, iekujui samo ta e drugi rei, kao to je to do sada mnogo
puta inila.Zalaui se za avnojevska opredelenja, Srbija mora raunati i sa time da to ne
zavisi samo od nje, da ostali mogu imati i neke druge alternative. Zbog toga se pred nju
postavlja zadatak da jasno sagleda svoje ekonomske i nacionalne interese da ne bi bila
iznenaena dogaajima. Insistiranjem nafederativnom ureenju, Srbija bi doprinela ne samo
ravnopravnosti svih naroda u Jugoslaviji, ve i reavanju politike i ekonomske krize.
Ravnopravan poloaj za koji se Srbija mora zalagati podrazumeva i inicijativu u reavanju
kljunih politikih i ekonomskih pitanja u meri koliko takva inicijativa pripada i drugima.
etiri decenije pasivnog poloaja Srbije pokazale su se loim i za itavu Jugoslaviju, koja se
liila ideja i kritike jedne sredine sa duom dravnikom tradicijom, izotrenim oseanjem za
nacionalnu nezavisnost i bogatim iskustvom u borbi sa domaim uzurpatorima politikih
sloboda. Bez ravnopravnog uea srpskog naroda u itavom procesu donoenja i realizacije
svih vitalnih odluka Jugoslavija ne moe biti snana; i sam njen opstanak kao demokratske i
socijalistike zajednice doao bi u pitanje.Jedna razvojna epoha jugoslovenske zajednice i
Srbije oigledno se okonava sa istorijski istroenom ideologijom, optom stagnacijom i sve
izraenijim regresijama u ekonomskoj, politikoj, moralnoj i kulturno-civilizacijskoj sferi.
Takvo stanje imperativno nalae korenite, duboko promiljene, nauno zasnovane i odluno
sprovoene reforme celokupne dravne strukture i drutvene organizacije jugoslovenske
zajednice naroda, a u sferi demokratskog socijalizma i breg i plodotvornijeg ukljuenja u
savremenu civilizaciju. Drutvene reforme treba da u najvioj meri aktiviraju i ljudske snage
itave zemlje kako bismo postali produktivno, prosveeno i demokratsko drutvo sposobno
da ivi od svog rada i stvaranja, mono da daje svoj doprinos svetskoj zajednici.Prvi uslov
naeg preobraaja i preporoda je demokratska mobilizacija celokupnih umnih i moralnih
snaga naroda, ali ne samo za izvravanje donesenih odluka politikih foruma, nego i za
stvaranje programa i projektovanje budunosti na demokratski nain, ime bi se prvi put u
novojoj istoriji na optedrutvenom zadatku stvarno sjedinjavali znanje i iskustvo, savest i
hrabrost, mata i odgovornost na osnovama dugoronog programa.
Srpska akademija nauka i umetnosti i ovom prilikom izraava svoju spremnost da se
svesrdno i celokupnim svojim snagama zaloi na ovim sudbonosnim zadacima i istorijskim
nalazima nae generacije.