KARL MAY U BALKANSKIM GUDURAMA

PO INJE PROGON
S HALEFOM, Omarom i Oskom u pratnji trojice zaptija krenuo sam iz Jedrena.
Nismo dugo jahali kad zausmo za sobom konjski topot. Okrenusmo se i ugledasmo
konjanika koji je jaio u galopu da nas stigne. Odmah zaustavismo konje da ga
poekamo a ubrzo prepoznasmo Malhema, Hulamova vratara. Jahao je na teko
natovarenom konju.
Selam! kratko nas pozdravi, skoivi s konja. Uzvratismo mu pozdrav, a
kad je vidio da ga zaueno gledamo, ree mi:
Oprosti mi, efendijo, to sam prekinuo vae urno jahanje. Moj gospodar je
zapovjedio da poem za vama.
emu? upitah.
Da vam dovedem ovoga konja.
to si natovario?
ivene namirnice i druge stvari koje e vam moda ustrebati.
Pa ve smo opskrbljeni za vie dana!
Usprkos tome! Moj gospodar misli da bi ljudi koje progonite mogli skrenuti s
ceste. Zau li u planine nai ete ondje samo hranu za konje i drugo nita.
Tvoj gospodar je veoma dobrostiv, ali taj teko natovareni konj e nam samo
usporiti jahanje.
Doveo sam vam ga. Moram sluati. Ostajte sad zdravo! Alah vam dao ugodno
putovanje!
Rekavi to, Malhem prebaci konju uzde preko vrata i urno krenu prema
Jedrenima.
Halef okrenu konja prema gradu i upita:
Da poem za njim sidi?
emu?
Da ga uhvatim i dovedem ovamo kako bi uo to mu zapovijeda!
Nemoj, pusti ga! Ne smijemo gubiti vrijeme.
to li je to ovdje umotano u pokrivae i rogoine?
U ovom asu to ne moramo znati. Pogledat emo uveer. Uzmi konja za uzde!
Krenimo dalje!
Nastavili smo prekinuti put. Ja sam jahao na elu a ostali za mnom, i to zato jer
sam ja morao traiti tragove, iako se to inilo gotovo bezizglednim.
Na put nebismo nipoto mogli nazvati cestom, ali na njemu je ipak vladao iv
promet. Mali Hadi imao je pravo, rekavi da se ovdje trag progonjena ovjeka ne moe
lako otkriti kao u Sahari. Zato nisam pazio na sam put, ve na njegov lijevi rub. S druge
strane puta pruala se obala Arde. Dokle god ne naem tragove koji bi mi rekli da su tri
konjanika skrenula sa smjera kojim smo ili, mogao sam biti prilino siguran da se
traeni ljudi nalaze ispred nas.

Sreli smo konjanike, teka kola i pjeake, ali ja nikog nisam nita pitao. Budua
da su bjegunci projahali ovuda ve prole veeri, nije ih mogao sresti niti jedan od onih
ljudi na koje smo naili.
Nisam se zaustavio ni uz male skupine kua kraj kojih smo projahali jer se kraj
njih nisu odvajali nikakvi putevi kojima bi Barud el Amazat mogao proi. Ali kad smo
stigli u neko malo mjesto, nazvano 'Ortakej, gdje je u stranu skretalo nekoliko staza,
zaustavio sam konja i upitao prvog prolaznika:
Selam! Postoji li u ovom mjestu, Alah ga blagoslovio, moda kakav bekdija?
ovjek na koga sam se obratio nosio je o boku golemi saras, u desnici stranu
toljagu, oko fesa prljavu krpu i bio je bos. Neko me je vrijeme promatrao, a zatim se
okrenuo da isto tako pomno promotri i ostale.
No? nestrpljivo rekoh.
Java, java polako, polako opomenu me on. Podupro se o toljagu i
poeo vrlo pomno promatrati lik moga malog Hadija, ali Hadi prui ruku prema
obluju sedla te izvue bi.
Pozna li moda ovakvu stvaricu?
Odrpanac se isprsi, lativi se sablje.
A pozna li ti ovo, malianu?
Malian! Ni jedna druga rije ne bi mogla tako duboko uvrijediti Halefa. On
zamahnu biem, ali ja brzo potjerah konja izmeu njega i ugroena ovjeka pa ga
opomenuh:
Ne uri se, Halefe! Taj ovjek e mi ve odgovoriti na moje pitanje.
Izvukao sam iz depa neto sitnia, pokazao ga nosau sarasa i ponovio:
Dakle, postoji li ovdje kakav bekdija?
Hoe li mi dati taj novac? upita.
Hou.
Onda ovamo s njime kratko odgovori ovjek i prui ruku.
Najprije odgovori!
Da, ovdje postoji bekdija. A sad mi daj novac! Bilo je to svega nekoliko
bakrenih para.
Evo ti! rekoh. Gdje stanuje bekdija?
On spremi novac, zakima glavom, naceri se i upita:
Plaa li i za to pitanje?
Ve si plaen!
Za prvo pitanje, ali nisam za drugo.
Dobro, evo ti jo dva komada po pet para! Dakle, gdje stanuje bekdija?
Tamo u posljednjoj kui izjavi ovjek pokazuljui na neku zgradu slinu
staji.
Krenusmo u naznaenom smjeru. Kad smo stigli do truevne prizemne kolibe,
sjahah s konja da uem kroz rupu koja je sluila tkao ulaz. U tom trenutku pojavi se na
njoj neka ena koju mora da je namamio topot naih konja.
Vaj! Zatvori oi! viknu ona i brzo se povue.

Lice joj naime nije bilo pokriveno velom. Zbog toga se poplaila. I ona je bila
bosa. Tijelo joj je bilo zavijeno u staru poderanu haljinu, a kosa joj je izgledala kao da joj
se na tjemenu nalazi tvornica pusta. inilo se kao da se voda ve nekoliko mjeseci nije
dodirnula njezina lica. Pomislio sam da se ta ena nee vie pokazati, ali kad sam je
nekoliko puta nestrpljivo pozvao, ipak se pojavila. Sad je pred licem drala dno neke
potrgane koare. Mogla nas je vidjeti kroz pukotine vrbinoga pletiva, ali mi nismo mogli
uivati u njezinoj ljepoti.
to hoete? bojaljivo upita.
Stanuje li ovdje bekdija? upitah ponovo.
Stanuje.
Jesi li ti njegova ena?
Ja sam njegova jedina ena ponosno odgovori ona. Posebno je naglasila
injenicu da je jedino ona bila vlasnik srca svoga pononog pae.
Je li on kod kue?
Nije.
A gdje se nalazi .tvoj gospodar?
Izaao je.
Kamo?
Da vri svoju slubu.
Pa sad jo nije no!
Moj gospodar ne uva padiahove podanike samo nou, ve i danju. On nije
samo bekdija, nego i kjajin sluga pa mora izvravati njegove naloge.
Kjaja je glavar sela. Uto se sjetih ovjeka s kojim smo maloas razgovarali.
Okrenuo sam se, i zaista, on nam se polako i ponosno pribliavao. To mi je ipak bilo
odvie. Smrknuo sam se to sam vie mogao i poao mu nekoliko koraka u susret.
Jesi li ti sam bekdija? upitah nosioca sarasa.
Jesam samosvjesno izjavi on.
Hadi Halef Omar opazi da nisam vie dobre volje pa pritjera svoga konja k
danjem i nonom uvaru, drei me pri tom neprekidno na oku. Znao sam to hoe pa
sam mu kimnuo u znak odobrenja.
Zato to nisi rekao odmah kad sam maloas s tobom govorio? strogo ga
upitah.
Nije bilo potrebno. Ima li jo novaca?
Dovoljno za tebe. Pripazi, sad u te za sva ostala pitanja odmah unaprijed platiti.
Opet dadoh znak, a Halefov bi pljesnu o lea uvara padiahovih podanika. Htio
je da odskoi, ali mali Hadi je tako sigurno upravljao svojim konjem samim stegnima
da je pritisnuo ovjeka o zid neprekidno ga udarajui.
Izbijeni ovjek uope i nije pomislio da se poslui svojim sarasom ili toljagom.
Vikao je iz sveg glasa, a njegova jedina ena mu se pridruila. Pri tom je zaboravila da
i dalje dri pred licem dno svoje koare. Odbacila ga je daleko, priskoila Halefovom
konju, zgrabila za rep, a stala ga iz sve snage natezati viui:
Teko tebi, teko tebi! Kako smije vrijeati padiahova slugu i ljubimca?
Natrag! Natrag! U pomo! U pomo!

Na te kretave povike oivje prostor ispred kua i koliba. Mukarci, djeca i ene
izjurie napolje i priose blie da vide koji je uzrok te dreke.
Domahnuo sam Halefu da prestane i on me poslua. Noobdija je dobio odprilike
dvanaest snanih udaraca. Ispustio je toljagu, izvukao sablju iz korica i ljevicom stao trti
lea.
to si se to usudio? Hoe li da te skratim za glavu? Natjerat u cijelu opinu
na tebe da te razdere!
Halef se nasmije. Htio je neto odgovoriti, ali nije dospio jer se neki ovjek
progura izmeu gledalaca i osorno mi se obrati:
to se tu zbiva? Tko ste vi?
Preda mnom se svakako nalazio veliki gospodin, seoski poglavar, no ja ga ipak
upitah:
A tko si ti?
Ja sam kjaja ovoga sela. Tko vam daje pravo da tuete moga redara?
Njegovo vladanje.
Kako to?
Zatraio sam od njega obavjetenja, a on je zahtijevao da mu svaki odgovor
pojedinano platim.
On moe svoje odgovore prodavati kako god hoe.
A ja ih mogu plaati kako god elim. Dobio je unaprijed plau a sad e mi
morati odgovarati.
Ni rijei! viknu noobdija.
Nee ti odgovoriti ni rijei potvrdi kjaja. Vi ste tvorno napali moga
slugu. Smjesta poite za mnom! Istrait u tu stvar pa ete dobiti svoju kaznu!
Mali Hadi pokaza svoj bi i upita:
Sida, treba li da i kjaja Ortakeja okua lijepu kou nilskog konja?
Sad jo ne treba, ali moda kasnije odgovorih.
to, pasji sine? Mene hoe bievati? viknu glavar.
Moda hou mirno mu rekoh. Ti si kjaja ovoga sela. Ali zna li tko sam
ja i to sam?
Glavar zauti. inilo se da ga je moje pitanje smelo. Nastavih:
Ti si toga ovjeka nazvao redarom?
Jesam. On to i jeste.
Ne, on to nije. On je stanovnik ovoga mjesta i ti si ga uinio svojim slugom, ali
redar nije. Pogledaj naprotiv 'ova tri konjanika koji nose sultanovu uniformu! Ti ima
jednog noobdiju, a ja imam uza se tri prava zaptija. Sluti li sad da sam ja posve drugi
ovjek nego to si ti?
Da potkrjepi moje rijei, Halef je tako mahao kjaji pred licem da se ovaj
prestraeno povukao. Uzmakoe i oni ljudi koji su stajali iza njega. Na svim njima sam
razabirao da me smatraju nekim velikim gospodinom.
No, odgovaraj! zapovjedih mu.
elebim gospodaru, reci najprije tko si ti! ponizno zamoli kjaja.
Halef ga smjesta napadne:

 Ti crve! Kako smije zatraiti da ti takav gospodin rekne tko je on. Ali ja u ti
u milosti saopiti da stoji pred Visokim i plemenitim Kara Ben Nemzi-bejem kome
neka Alah poda jo mnogo tisua ljeta, ne raunajui zime. Nadam se da si uo za njega!
Nisam nikada uvjeravao me je zaplaeni ovjek to je bila istina.
to? Nikada? zagrmi malian na njega. Treba li moda da tvoj mozak
tako dugo stiem dok ne nadoe na pravu misao? Razmisli malo!
Da, ve sam uo za njega prizna kjaja sav uplaen.
Zar moda samo jednom?
Ne, mnogo, mnogo puta.
To je tvoja srea, kjajo. Ja bih te zarobio i poslao u Stantbul da te dadu utopiti
u Bosporu! A sad uj to ti eli rei ovaj uzvieni efendija!
Rekavi to, malian povue konja do ugroena ovjeka. Oi su mu prividno jo
uvijek ljutito bljeskale, ali usne su mu se izdajniki trzale. Moj vrijedni Hadi morao se
teko svladavati da ne prasne u glasan smijeh.
Svi su pogledi bili upereni u moja usta. Smirio sam kjaju:
Nisam doao da vam namesem kakvo zlo, ali sam navikao na to da na svoja
pitanja smjesta dabijem odgovor. Ovaj je ovjek odbio da mi dobrovoljno dade
obavijesti i htio je od mene iznuditi novac. Zato sam dao da ga izbiju. Od njega zavisi
hoe li moda dobiti ak i bastonadu.
Dok sam se okrenuo noobdiji, glavar sela je naglo dao neki znak svom sluzi i
apnuo mu:
Alaha ti, odgovaraj brzo!
Noni zatitnik sultanovih podanlika stane u tako vrsti stav mirno kao da u meni
gleda vladara svih vjernika.
Pitaj me, efendijo.
Jesi li noas uvao strau? upitah ga.
Jesam.
Kako dugo?
Od veeri pa do jutra.
Jesu li u selo doli kakvi stranci?
Nisu.
Nikakva stranci nisu projahali kroz Ortakej?
Nisu.
Prije nego to je to odgovorio bekdija upitno pogleda u kjaju. Nisam dodue
mogao promatrati kjajino lice, ali sam ipak vidio dovoljno da ne povjerujem tom
odgovora. Zato strogo rekoh:
Lae!
Gospodine, govorim istinu!
U istom trenutku maglio se okrenuh kjaji i opazih kako je u znak opomene
poloio ruku na usta. Najprije je apnuo noobdiji da brzo odgovara, a sad ga je naveo da
uti. To je bilo upadljivo. Upitao sam uvara:
Nisi razgovarao ni s kakvim strancem?
Nisam.

 Dobro. Kjaja, gdje je tvoj stan?

Ona kua tamo prijeko odgovori ovaj.
Ti i bekdija, vi ete me otpratiti onamo. Samo vas dvojica. elim govoriti s
vama.
I ne osvrui se vie, uoh u kuu. Bila je sagraena na bugarski nain i sastojala
se od jedne prostorije koja je pletivom od vrbovog prua bila razdijeljena u vie odjela. U
prednjem naoh niski tronoac i sjedoh na njega.
Oba pozvana ovjeka nisu se usudila da mi se opru. Uli su u kuu gotovo
neposredno za mnom. Kroz otvor u zidu, koji je sluio kao prozor, opazih da se seljaci i
dalje okupljaju, drei se podalje od mojih pratilaca.
Kjaja i njegov podreeni oito su se vrlo nelagodno osjeali. Obojica su se bojali i
to sam morao iskoristiti.
Bekdijo, ostaje li i sad kod onoga to si malo prije rekao? upitah.
Ostajem.
Premda si lagao?
Nisam lagao.
Lagao si i to samo zato jer je tako zahtijevao kjaja. Glavar sela se prestraeno
trgnu.
Efendijo!
to je? to eli rei?
Ja nisam s njime progovorio ni rijei! uvjeravao me kjaja.
Ali domahnuo si mu.
Nisam, efendijo.
Kaem vam da obojica laete. Poznajete li onu poslovicu o idovu koji se
utopio jer je legao u bunar da spava?
Poznajemo.
I vi ete proi kao onaj idov. Srljate u opasnost koja e vas zgrabiti kao voda
u bunaru i uguiti vas. Ja ne elim vau nesreu pa u vas opomenuti. Govorim s vama
ovdje da vai potinjeni i prijatelji ne doznaju da ste rekli neistinu. Vidite da sam prema
vama blag i prijazan, ali zato oekujem od vas istinu!
Mi smo ti je ve rekli ivo ustvrdi kjaja.
Noas dakle nisu nikakvi stranci projahali kroz Ortakej?
Nisu.
Kako god hoete. Ja sam samo mislio dobro, ali vi sami elite sebi zlo. Budui
da laete otpremit u vas u Jedrene i to samom valiji. Zbog toga sam i poveo ona tri
zaptije. Ondje e vam ubrzo suditi. Oprostite se od svoje obitelji.
Opazio sam da su se obojica estoko preplaila.
ali se, efendijo? promuca glavar sela.
to ti pada na um? odgovorih ustajui. Nemam vie to da kaem pa u
sad pozvati policajce.
Krenuo sam prema vratima, ali mi kjaja ubrzo za kri put i upita:
Efendijo, je li istina na si nas htio spasiti?
Svakako.

 I sad jo?
Hm! Ne znam. Poricali ste!
Ali ako sad priznamo?
Onda e moda jo biti vremena.
Ti e dakle biti obziran i nee nas uhapsiti?
Vi nemate pitati, ve odgovarati. Razumijete li me? Onda ete doznati to sam
odluio. Okrutan meutim nisam.
Oni se pogledae. Noobdija malo podigne ruku kao da nijemo moli.
I nitko ovdje nee doznati to smo ti rekli, efendijo? upita kjaja.
Teko da e doznati.
Dobro, onda e uti istinu. Nemoj izai! Ostani ovdje i reci nam to eli
znati. Mi emo ti sad iskreno odgovoriti.
Sjeo sam na svoje staro mjesto i obratio se noobdiji:
Dakle, jesu li stranci nou prola kroz selo?
Jesu.
Tko?
Nakon ponoi prola su jedna volovska kola, a kasnije jo tri konjanika.
Na kakvim konjima?
Na dva bijelca i jednom mrkovu.
Jesu li razgovarali s tobom?
Jesu. Stajao sam usred ulice i oni su me oslovili.
Sva trojica?
Ne, samo jedan.
ta je rekao?
Zamolio me da nikome ne kaem da sam ih vidio ako tko pita. Dao mi je
baki.
Koliko?
Dva pijastera.
Ah, to je zaista veoma mnogo nasmijah se. I zbog ta dva pijastera
ogrijeio si se o prorokovu zapovijed i slagao nam?
Efendijo, tome nisu bili krivi samo pijasteri.
A to jo?
Upitali su me kako se zove na kjaja, a kad sam im rekao njegovo ime,
zatraili su da ih odvedem k njemu.
Jesi li ih poznavao, ili bar jednog od njih?
Nisam.
ini se meutim da su oni poznavala kjaju jer su zatraili da govore s njime.
Jesi li ih odveo k njemu?
Jesam.
Sad sam se obratio glavaru sela koji je oito bio mnogo vie zabrinut od njegovog
potinjenog. Njegov nesigurni pogled odavao je da nema istu savjest.
Tvrdi li jo uvtijek da nitko nije proao kroz selo? upitah ga.
Efendijo, bojao sam se prizna glavar sela.

 Tko se boji taj je neto skrivio! Time sam sebi daje lou svjedodbu.
Efendijo, nisam svjestan nikakve krivnje!
emu se onda boji? Izgledam li ja kao ovjek pred kojim se treba bojati?
Ah, efendijo, tebe se nisam bojao.
A koga si se onda bojao?
Manaha el Bare.
Ah, pozna li ga?
Poznam.
Gdje si ga upoznao?
U Masitanliju i u Ismilanu.
Kako si se sastao s njime?
On je bio ubira glavarine u Skopju pa je doao u Seres da se ondje dogovori
sa stanovnicima. Odande je poao na glasoviti sajam u Milniku.
Kad je to bilo?
Prije dvije godine. U to vrijeme imao je Mainah el Bara posla u Ismilanu i
Masitanlijiu ipa sam ga vidio u oba mjesta.
Jesi li govorio s njim?
Nisam. Ali nedavno sam uo da je Manah ubirao vei porez nego to je smio
pa je zato pobjegao. Otiao je u planine.
Kako sam ve jednom spomenuo, otii u planine znai prikljuiti se
razbojnicima. Zato sad rekoh strogo:
Onda ti je bila dunost da ga uhapsi im je doao k tebi.
O, efendijo, kako bih se to mogao usuditi?
Zato ne?
To bi me stajalo glave. U planinama ivi vrlo mnogo ljudi. Puni su ih svi
klanci, saveznika imaju na stotine. Svi se oni meu sobom poznaju i veoma su sloni. Da
sam ga uhapsio, doli bi njegovi prijatelji i ubili me.
Ti si kukavica i boji se izvriti svoju dunost. Ne bi smio vie ni trena ostati
glavar sela.
Vara se, gospodine! Ne bojim se ja za sebe, ali ti ljudi bi sruila cijelo nae
seoce.
Uto se otvoirie vrata i pokaza se glava moga malog Halefa.
Sidi ree mi moram s tobom na as govoriti.
Da ga ne razumiju kjaja i noobdija, rekao je to zapadnosaharskim narjejem
svoje domovine.
to je?. upitah.
Doi ovamo, brzo! pozove me malian bez daljnjih razjanjenja.
Poao sam. Sigurno mi je imao neto vano saopiti.
Govori! apnuh.
Sidi tiho e on da ga ona dvojica nisu mogla razumjeti. Jedan od seljana
mi je dao kradomice znak i iezao iza kue. Neprimjetno sam poao za njim pa oni je
rekao da e nam neto saopiti ako mu platimo deset pijastera.
Gdje je on sada?

 Jo uvijek iza kue.

Nije ti rekao nita drugo?
Ni rijei, sidi.
Poi u k njemu. Ostani na as ovdje da se ta dva ovjeka ne mogu
sporazumjeti protiv nas.
Deset pijastera, otprilike dvije marke, niije bilo previe za vrijednu vijest. Nisam
dakle izaao sprijeda na seosku ulicu, ve sam napustio kuu kroz uski stranji izlaz. Tu
sam ugledao etvorokutnu ogradu iza koje je bilo nekoliko konja. U blizini je stajao neki
ovjek, oito ekajui na mene. Kad me je ugledao, brzo mi prie i tiho upita:
Hoe li platiti, efendijo?
Hou.
Onda mi daj!
Evo.
Dao sam mu taj mali iznos. On ga spremi u dep i ree:
Ta tri konjanika bila su ovdje! .
Znam.
Kjaja je s njima zamijenio konja, jednog bijelca. Htjeli su imati tri bijelca pa su
jednog mrkova ostavili ovdje. Eno ga, stoji tamo u kutu.
Pogledao sam onamo. Boja konja odgovarala je onom to su mi o njemu rekli.
Je li to sve to si mi htio kazati? upitah.
Nije, znam i vie. Neposredno nakon podneva stigao je jedan ovjek i raspitao
se za njih.
Kod koga?
Kod mene. Zato i znam. Kad je on doao, ja sam stajao na putu pa me je
upitao za tri konjanika od kojih su dvojica jahala na dogatima. Nisam nita znao pa sam
ga uputio noobdiji, a ovaj ga je odveo kjaji.
Je li se taj stranac dugo zadravao?
Nije. inilo se da se silno uri.
Moe li mi ga opisati?
Mogu. Jahao je na starom kulau koji se jako znojio. Na glavi je imao crveni
fes, a budui da se zavio u dugaki sivi bini, mogao sam vidjeti samo njegove crvene
kundulare.
Je li stranac imao bradu?
Nije. Bio je golobrad, osim malih svijetlih bria.
Kamo je odjahao?
Prema Mastanliju. Ipak jo uvijek nisi uo ono glavno. Kjaja ima naime u
Ismilanu sestru iji je mu Zutov brat.
To je zaista bilo tako vano da sam od iznenaenja uzmaknuo za korak.
Na jugu Balkana vlasti nisu mogle nikad stati na kraj razbojnikovanju. I ja sam,
poevi od Damaska, stekao na tom podruju svoje iskustvo. Spoetka sam smatrao
Stambul glavnim stanom tih zloinaca, a ustu Davuda Arafima ili Ibrahima Mamura
vrhovnim voom, no kasnije sam promijenio miljenje. Upravo u posljednje vrijeme
novine su gotovo neprekidno javljale o pobunama, napadajima, paleima i drugim

dogaajima koji su se tumaili nezadovoljstvom stanovnitva turskih pokrajina na

Balkanu. Gore u planinama Sar Daga izmeu Prizrena i Kalkandelena prouo se neki
Arbanas koji je s nezadovoljnicima, to ih je okupio oko sebe, krstario prijeko do
Kurbeke planine i dolje u dolinu Babuna. Pripovijedalo se da su ga vidjeli ak u
klancima Perin Daga te da je i na osamljenoj Despot planini imao svoje pristalice.
Njegovo pravo ime nije nitko znao. Nazivali su ga El Asfar, Sara, Zut, ve prema
jeziku kojim su se sluili. Sve tri rijei znae isto: ut. Moda je tu boju dobio uslijed
utice. inilo mi se da je taj Zut glava svih onih bandi tamo od crnogorske obale pa do
Bospora. ena toga hajdukoga harambae, uta, bila je dakle roakinja kjaje iz
Ortakeja. To mi je zaista dalo povoda za razmiljanje, ali nisam htio da se odam.
Ima li jo togod rei? mirno ga upitah.
Nemam. Zar nisi zadovoljan?
Jesam. Ali kako to da mi odaje svoga pretpostavljenog?
Efendijo, on nije dobar ovjek. Nitko ga ne voli i svi trpe zbog njegove
nepravde.
Zna li jo tkogod da govori sa mnom?
Ne zna. Molim te da nikom ne rekne.
utjet u.
Upravo sam htio prekinuti razgovor kad se sjetih da umalo to nisam zaboravio
neto veoma vano.
Poznaje li Ismilan? upitah ga.
Poznajem.
Onda vjerojatno zna i kjajinog urjaka za kojeg si rekao da mu je sestra
Zutova ena.
Da, poznajem.
to je on?
On je silahdija, a istodobno ima i kavanu u kojoj svoje oruje izlae na
prodaju.
Gdje stanuje?
U ulici koja vodi u selo Catak.
Hvala ti. Sad uti kao to u i ja.
Vratih se u kuu. Na kjajinom i noobdijinom licu nisam razabrao je li prekid
naeg razgovora izazvao njihovo nepovjerenje. Halef se smjesta povue.
No nastavih prekinuti razgovor sad bih volio znati to je taj bivi ubira
poreza iz Skopja htio od tebe.
Upitao me je za put odgovori kjaja.
Kamo?
U Sof alu.
Sofala se nalazila na jugu, a ja sam bio uvjeren da su bjegunci pojahali prema
zapadu. Taj vrijedni kjaja me je dakle htio skrenuti s pravoga, traga. Nisam dopustio da
opazi kako mu ne vjerujem. Upitah:
Zar ne, Manah el Bara stigao je iz Jedrena?
Tako je.

 Onda je odande preko Samanke i Gingerlija pojahao ravno prema zapadu, a

ovdje je odjednom krenuo na jug. Ako je iz Jedrena htio u Sofalu, onda bi mogao kraim
putem preko Tatara, Ade, ahande, Demotike i Mandre pojahati prema jugu. Zato je
poao u tom otrom kutu tako zaobilaznim putem od vie nego esnaest sati jahanja?
To ga nisam pitao.
A ja to ne mogu shvatiti.
Manah el Bara ne smije dopustiti da ga itko vidi. Njega hvataju. Moda je
htio zaptije zavesti u bludnju.
Moda.
Zar ga i ti trai, efendijo? eli li ga uhvatiti?
elim.
Onda mora poi oniim smjerom koji sam ti naveo.
Vrlo je dobro to si mi to rekao. Stanuje li u tom junom smjeru moda kakav
tvoj roak ili znanac na koga bih se u sluaju potrebe mogao obratiti?
Ne.
Ali roaka ima?
Nemam.
To je bila la. Noobdija, koji je svakako poznavao obiteljske prilike seoskog
glavara, nije pokuao da oda istinu. Ta dva ovjeka smatrala su me nekim velikim
gospodinom pa ipak su me zavarala. Kao stranac, upuen jedino sam na sebe, nisam
imao protiv njih nikakve vlasti. Mogao sam se jedino pretvarati kao da mu vjerujem. Izvukao sam iz depa biljenicu, prelistao je i onda udesio lice kao da sam pronaao ono
to sam traio.
Da, to je tano, rekao sam kjaja iz Ortakeja, krut, bezobziran i nepravedan
slubenik. K tome pridolazi da si pustio bjegunce da pobjegnu umjesto da ih uhapsi. Ti
e...
Krut? Bezobziran? Nepravedan? prekinu me on. Efendijo, to se nikako
ne moe odnositi na mene.
A na koga drugoga? Danas nemam vremena da se dulje bavim s tobom, ali
budi siguran da svaku nepravdu sigurno stae kazna. Jesi li ikad uo to je prorok rekao o
u jun Vlahu?
Jesam, efendijo maloduno e kjaja.
One su otrije od noa koji ti prodire u srce da te ubije. One prodiru jo i
dublje, prodiru ti u duu i pred njima ne moe nita poricati. Sad odlazim, Alah te
uvao!
On se duboko i s potovanjem pokloni te odgovori:
Blagoslovljene bile tvoje godine!
Noobdija se pokloni tako duboko da umalo to licem nije dodirnuo tlo i ree mi
turski:
Neka va svretak bude dobar, gospodine.
Oslovio me dakle u mnoini umjesto u jednini to je bila velika uljudnost. Ali kad
sam proao kroz vrata, zauh kjaju koji mi je upravo poelio blagoslovljene godine, kako
ogoreno mrmlja: Idi do avola!

Dalo se predvidjeti da mu moja iskrena opomena nee mnogo koristiti.

Uzjahao sam i mi izaosmo iz sela, ali ne prema zapadu ve prema Demotiki.
Kad nas vie nitko nije mogao opaziti, skrenusmo na put koji nas je imao odvesti u
Geren, selo udaljeno otprilike dva sata.
Tek sad opazih da su uz nas samo jo dva redara.
Gdje je tvoj potinjeni? upitah onbau zaptija.
Vratio se u Jedrene.
To je odgovorio tako mirno kao da se radi o neem to se samo po sebi razumije.
Zato?
Dobio je vrtoglavicu. Nije vie mogao izdrati.
Kako je doao do vrtoglavice?
Zato jer mu je konj trao ozbiljno odgovori onbaa.
Ta ti si rekao da umijete izvrsno jahati!
Umijemo,ali konj mora stajati. Ako tri onda se klima, trese i ljulja da je to
strano. To moe izdrati samo kozaki eludac. Moja su crijeva iezla. Nema ih vie.
Skliznula su dolje u konjska crijeva. Vie ih ne osjeam, osjeam samo jo alvare koje
su mi se zalijepile ondje gdje sam jahanjem izgubio svoju dobru vlastitu kou. Kad bih
morao kazniti avla, osudio bih ga da s vama odjai u Melnik. Onamo bi stigao bez koe
i kosti, i radije bi sjedio u najgoroj vatri pakla nego na konju.
To je bila optunica kojoj smo se morali nasmijati, no ipak mi je toga ovjeka bilo
ao. Zaista je bijedno izgledao. U to kratko vrijeme to je sjedio na konju koa mu se
izlizala na nekoliko mjesta. Njegov drug nije nita bolje proao jer je promrmljao u
bradu:
Alaha mi, tako je!
Nismo dodue uli vie nego taj jedan uzdah, ali na njegovu licu se jasno
razabiralo da je izvrgnut istim bolima kao i njegov pretpostavljeni.
Tko je vaem drugu dopustio da se vrati? upitah vou te trojice junaka.
Ja odgovori on, oito se zaudivd to sam ga tako neto mogao upitati.
A ja sam mislio da sam ja onaj koga bi mogao upitati.
Ti? Efendijo, jesi li ti onbaa ili ja?
Dakako da si ti, ali ti zna ije zapovijedi mora izvravati.
Kadijine. Ali kadija mi nije zapovjedio da jaui izbuim rupu u leima ovoga
konja tako da e mi na kraju iz nje izviriti samo glava. Pjevat u i klicati kao aneo kad
se opet naem u Jedrenima u svojoj kasarni.
Uto se umijea mali Hadi:
Klipane, kako smije s efendijom razgovarati tako bez potovanja! On je tvoj
gospodar dokle god mu se prohtije. Ako ti on zapovjedi da jai, mora jahati pa sve da ti
i itava uniforma priraste uz kou. Zato si toliko razjapio usta i ustvrdio da umijete tako
izvrsno jahati?
to je trebao taj malian? ljutito odvrati onbaa. Kako me je nazvao?
Klipanom? A ja sam onbaa vladara svih vjernika. Kad se vratim u Jedrene, potuit u se
kadiji!

Halef mu je htio odgovoriti ali ga Osko pretekne. Uhvatio je onbainog konja za

uzde i nasmijao se rekavi mu srpski:
Doite, preuzvienosti! vrsto se prihvatite sedla, blagorodni gospodine! Sad
zapoinje trka!
Narednog trenutka odjurio je s onibaom u galopu. Istodobno Omar zgrabi uzde
drugoga zaptije i pojuri za njima.
Prokletstvo! Nitkove! Nitarijo! avolov sine! Paklenski unue! Vjetaji
oe! urjae opakoga!
To i jo mnogo ega drugoga uli smo kako viu oba slubenika javne sigurnosti
vrsto se prihvaaju rukama o sedla i grive. Brzo pojahasmo za njima jer mi je bilo ao te
dvojice siromaha. Kad smo ih stigli, potpuno ih je izdao dah.
Sad su oba padiahova sluge stala psovati najotrijim izrazima arapskog, turskog,
perzijskog, rumunjskog i srpskog jezika. Na tom podruju je Istonjak, a pogotovu
vojnik u jezinom pogledu veoma mnogostran. Morao sam se mnogo potruditi da
ublaim njihovu srdbu pa je proteklo prilino vremena prije nego to smo mirno mogli
nastaviti put.
Sad smo imali prilike da se porazgovorimo o onome to smo doivjeli u Ortakeju.
Halefu je bilo kao i meni. I on je zapazio okolnost da je danas popodne neki konjanik
pitao za ona tri bjegunca.
Mora da ih poznaje ree Hadi. Mora da zna za nijahov bijeg. Zato nije
odmah pojahao s njima, sidi?
Vjerojatno jer uope nije namjeravao da pojae s njima.
Ali zato je taj ovjek onda poao za bjeguncima?
Nasluujem da ih obavijesti o onome to se danas dogodilo.
to e Barud el Amazat rei na to?
Prepast e se i razbjesniti, pretpostavivi da tome konjaniku uspije da ga stigne
i da mu preda vijest.
Zato da mu to ne uspije? Ta on je jahao tako brzo da mu se konj oznojio.
Kako smo uli, kula je star. Upravo zato jer se toliko uznojao nee dugo
izdrati. Uostalom, ja ne namjeravam dopustiti da taj ovjek postigne svoj cilj.
Zato ne?
Saopit e bjeguncima da sam slobodan i da ih progonimo. To nam nipoto ne
moe biti pravo. to se oni sigurnije osjeaju, to e nemarnije bjeati, i to bre i lake
emo ih stii. Zato bih elio brzo pojahati za onim konjanikom o kome je rije, da ga
sprijeim u njegovoj namjeri.
On ima preveliku prednost.
Misli li moda da Ri ne umije vie trati?
Tvoj vranac, sidi? Oh, Ri znai vjetar i on leti poput vjetra. Ve dugo vremena
nije imao priliku da pokae da ima eline tetive. Koliko bi se samo veselio da se
jednom utrkuje s olujom!. Ali mi ostali ne bismo mogli drati korak s tobom.
Nije ni potrebno. Odjahat u sam.
Sam, sidi? A to emo mi?
Doi ete za mnom to je bre mogue.

 Kamo?
Ostanite neprekidno ina putu u Mastanli. I ja u odjahati onamo, ali to
ravnijim pravcem. Budui da ne znam gdje u sresti toga konjanika, ne mogu ni kazati
gdje u ekati na vas.
A zna li je li jaha na kulau krenuo ravnim smjerom?
To sigurno nije uinio. Taj put je svakako preteak za njegovo staro kljuse.
A to onda ako ga pretekne?
Poekat u ga.
A kako e doznati nalazi li se iza tebe ili ispred tebe?
Nadam se da u doznati.
Ali ti ne pozna taj kraj. Moe dakle lako zalutati, a moe te zadesiti i kakva
nesrea. Povedi me sa sobom, sidi.
Ne brini, dragi moj Halefe. Imam dobroga konja i isto tako dobro oruje. Tebe
ne mogu nikako povesti sa sobom jer mora ostati voa preostalih.
To je polaskalo njegovoj tatini. Pristao je dakle na moj plan pa sam njemu, Osku
i Omaru dao upute. Budui da smo pri tome morali uzeti u obzir sve mogunosti i
dogovoriti se o njima, nismo se neko vrijeme obazirali na oba zaptije. Kad sam se onda
okrenuo prema njima, ugledao sam dodue onbau umjetnika u jahanju, ali nisam vidio
njegovoga druga.
Gdje je tvoj drug? zaueno upitah.
Onbaa se takoer okretne i zapanjeno vikne:
Efendijo! Jahao je za mnom!
Nipoto nije hinio zapanjenost. Na licu sam mu vidio da je zaista bio uvjeren da
se njegov drug nalazi iza njega.
A gdje je onda? nastavih.
Nestao je, ispario se, izgubio, uniten, izbrisan, probavljen! promuca
neopisivo zapanjeni policajac.
Ali ti si morao ipak opaziti da je zaostao.
Kako da to opazim! Jesi li ti to opazio? Odmah u se pouriti natrag i dovesti
ga.
Pokrenuo se da to uini. Tako bi se i on mogao posve lijepo izgubiti.
Stoj! zapovjedih mu stoga. Ostat e ovdje! Nemamo vremena da
traimo bjegunca ili da ekamo dok ga ti nae.
Ali i on treba da jae s nama!
To kasnije obavi s njime kad se opet vrati u Jedrene! A sad poi za nama.
Hadi Halefe Omaru i vas dvojica, dobro pripazite da taj onbaa za vrijeme moje
odsutnosti vri svoju dunost.
Sad sam potjerao svoga vranca pa ubrzo nisam vie mogao vidjeti svoje drugove.
U onom su kraju seoca izgraena na bugarski nain. Bugarska sela vrlo esto lee
po strani od ceste ili od onoga to se naziva tim imenom, pa prema tome ostaju za veinu
putnika nevidljiva. Obino se proteu na nekom travniku ili uz rub potoka koji slui kao
jarak i prirodna zatita.

Svako od tih sela, koja prilino gusto slijede jedno iza drugoga, obuhvaa svega
nekoliko posjeda, livadama odijeljenih jedno od drugoga. est do deset koliba sainjava
jedan posjed. Kolibe su ugraene u zemlju i pokrivene unjolikim krovom od slame ili
granja ili su pak sagraene od vrbovoga pletera. U tom sluaju sline su velikim
koarama. Postoje kolibe za ljude,za konje, za goveda, za svinje, ovce i kokoi. ivotinje
izlaze po miloj volji iz svojih nastambi i mirno se kreu izmeu posjeda.
vrsto graenih cesta po zapadnoevropskom uzoru uope nema. eli li putnik
otii iz jednog sela u drugo, obino e uzalud traiti cestu. Tko je stran u tim krajevima ili
ne trai posve blii cilj, taj mora, ako skrene s koloteina volovskih taljiga koje ovdje
vrijede kao cesta, raspolagati prirodnim nagonom ptice selice, a u stvari je u jo teem
poloaju jer ptica moe nesmetano letjeti u svakom smjeru, a ovjek nailazi na stotinu
zapreka.
Zaista je bilo smiono skrenuti s puta koji je vodio u Adaali. Znao sam samo da
Mastanli lei prema zapadu pa sam mogao oekivati potoke bez mostova, neugodne
doline i predjele obrasle umom.
Tako sam izmeu osamljenih oranica i ruinjaka te preko travnika opaljenih
suncem, proao kraj nekoliko sela sve dok mi se nije javila potreba da se malo raspitam o
putu.
Iza neke ograde od grubih vrbovih iba ugledao sam nekog starca kako skuplja
ruine latice. Pritjerao sam konja do ograde i pozdravio ga. Nije opazio da dolazim pa se
prestrai zauvi moj glas. Vidio sam da starac vjerojatno razmilja o tome treba li da
prie blie ili da se povue u ruino grmlje pa sam odluio, da mu s nekoliko rijei
vratim povjerenje. Priao je blie.
to hoe?' nepovjerljivo upita.
Ja sam dilendija odgovorih. Ne bi li mi htio pokloniti jednu dul es
semavat? Vrt ti je pun tih najdivnijih rua.
On mi se prijazno nasmjehne.
Jae li prosjak na takvom konju? Jo nikad te nisam vidio. Jesi li ovdje
stranac?
Jesam.
I voli rue?
Vrlo ih volim.
Zao ovjek nije prijatelj cvijea. Dobit e najljepe od mojih nebeskih rua,
upola pupoljke, a upola rascvale jer onda miriu tako slatko i ushitno kao da dolaze
ravno s Alahova prijestolja.
ovjek je odrezao dva cvijeta i pruio mi ih preko ograde.
Evo ti, strane! ree. Postoji samo jedan jedini miris koji nadmauje
miris tih rua.
Koji?
To je miris debeli tutuna.
Poznaje li ga?
Ne, ali uo sam da ga slave kao najdivniji od svih miomirisa. Alah mi nije
dopustio da ga upoznam. Mi ovdje puimo samo bogdaj tutun.

 Sauvaj nas boe! Odvratno!

Da, veoma smo siromani uzdahnu starac. Ja sam stari uvar rua, a
moram puiti lo duhan.
A ipak je vae ruino ulje skupo.
Sus uti! Ne bismo bili tako siromani ali Babi humajun, Babi humajun!
Ona ima uvijek otvorene ruke za ono to treba da ucuri u njih. Pae i ministri sigurno
mogu puiti debeli. Kad bih ga bar jednom mogao pomirisati, samo pomirisati!
Ima li lulu?
Alah! Pa valjda u imati svoj ibuk!
Dobro, onda doi ovamo.
Izvukao sam vreicu s prsiju i otvorio je. Starac je bio veoma prijazan prema
meni; morao sam ga obradovati. Pogled mu je bio upravljen u moju vreicu.
Tutun debi! ree. Zar ne, u njoj je duhan?
Jeste. Ti si mi dao dvije od svojih najdivnijih rua, a ja u ti zato dati malo od
svojega duhana.
O efendijo, kako si dobrostiv!
Imao sam sa sobom nekoliko omota za pisma. Jednoga od njih napunih duhanom
i pruih ga starcu. On ga prinese nosu, omirisa i uzdignu obrve.
To je dobar duhan! kimne u znak priznanja.
To je pravi debeli! nasmjehnuh mu se.
Debeli! viknu on. Efendijo, govori li istinu?
Govorim. Nisam te prevario.
Onda ti nisi efendija, ve paa, a moda i ministar. Nije li tako?
Nije, prijatelju moj. Debeli se ne pui samo na Visokoj Porti. Bio sam ondje
gdje on raste.
Sretnie! Ali ipak si veliki gospodin.
Nisam. Ja sam siromaan pisac, ali Visoka Porta mi je ipak prepustila malo
debelija.
I od to malo daje jo meni? Alah te blagoslovio! Kamo si poao?
U Mastanli.
Onda si skrenuo s puta. Morao si od Ortakeja poi niz tok rijeke Arde, a zatim
skrenuti u Geran te dalje u Derekej.
Namjerno sam skrenuo s toga puta. Htio bih da to ravnijim pravcem odjaem
u Mastanli.
To je za stranca vrlo teko.
Moe li mi moda opisati put?
Pokuat u. Eto pogledaj tamo prema jugozapadu! Upravo ondje gdje
sunce objasjava vrhunce nalaze se planine Mastanli. Sad zna smjer. Proi e kroz
brojna sela, a meu njima i kroz Koikavak. Ondje mora prijei rijeku Burgas pa e ti se
Mastanli nai ravno prema zapadu. Jasnije ti to ne mogu rei. Sutra uveer bit e ondje.
Osmijehnuo sam se.
Ti vjerojatno nisi konjanik.
Nisam.

 No, danas u svakako stii do Koikavaka.

Nije mogue. Umije li arati?
Ne umijem, ali moj konj juri poput vjetra.
uo sam da ima tako brzih konja. Hoe li prenoiti u Koikavaku?
Vjerojatno.
To mi je drago. Nemoj otii u han jer na poetku sela stanuje moj brat Simin,
kova, koji e te rado primiti.
Moda bi mi ta ponuda mogla biti od koristi. Zato mu odgovorih:
Hvala ti. Pozdravit u tvoga brata bar kad projaim kraj njega.
Ne, nemoj tako! Mora ostati kod njega. Ti si mi dao od tvojega valahi!
Kakva li mirisa! Kao iz Cabe svetog grada Meke.
uvar rua je naime, dok smo govorili, izvukao lulu i napunio je. Sad je povukao
prvi dim i stao oduevljeno klicati.
Prija li ti? upitah.
Prija? Prija? Prolazi mi kroz nos kao zrake sunca kroz rumenilo zore. Tako
lebdi dua pravednika u sedmo nebo. Poekaj, efendijo, donijet u ti neto.
uvar otra to god su ga nosile njegove stare noge i opet se ubrzo pojavi.
Pogodi, efendijo, to drim u ruci! upita prije nego to je stigao do plota.
Ne vidim nita.
Oh, to je maleno, ali je gotovo isto tako vrijedno kao i tvoj debeli.
Pokai mi!
Evo. to je to?
Pruao mi je malenu virsto zaepljenu boicu.
to je u njoj? Reci, efendijo!
Da nije ruina vodica?
Od njega, siromanog uvara mogao sam samo to oekivati, ali mi on
povrijeeno odgovora:
Ruina vodica! Efendijo, eli li me uvrijieiti? To je ruino ulje, pravo ruino
ulje kakvo jo nikad u ivotu nisi vidio!
A odakle ti?
Odakle? Moje je!
Ta ti si samo uvar ovoga vrta.
Istina je, ja sam samo uvar. Ima pravo. Ali moj gospodar mi je dopustio da
jedan kut vrta zasadim za sebe. Odabrao sam najbolju vrstu i dugo sam tedio. Skupio
sam dvije takve boice. Jednu od njih htio sam danas prodati, ali su me prevarili. Ova
druga je tvoja. Poklanjam ti je.
to kae? zaudih se.
Tvoja je! izjavi stari uvar rua smijeei se.
Kako se zove?
Jafis.
No, Jafise, ta si poludio!
Zato me vrijea, efendijo?
Jer eli pokloniti to ulje.

 Ulje? Ulje? Oh, ne reci tu rije. To je esencija, a nije obino ulje. U toj maloj
boici stanuju, due od deset tisua rua. Hoe li je odbiti, efendijo?
Ne mogu to primiti.
Zato ne? upita Jafis.
Ti si siromaan. Ne smijem te orobiti.
Kako me moe orobiti ako ti ja to poklanjam? Tvoj debeli je isto tako
skupocjen kao i ta esencija.
Da 'bi se dobila jedna unca takvoga ulja, treba est stotina funti najboljih ruinih
latica. Znao sam to, pa sam dakle ustrajao u svom odbijanju.
Pa ipak ne smijem primiti tvoj poklon.
Kani li me raalostiti, efendijo?
Ne kanim.
Ili uvrijediti?
Ni to, Jafise.
No, onda ti kaem: ako ga ne primi ja u ulje smjesta izliti na zemlju.
Vidio sam da starac govori ozbiljno.
Stoj! zamolih ga. Ti si napravio ulje da ga proda?
Jesam.
Dobro, kupit u ga od tebe.
Vrtlar mi se nadmono nasmijei i upita me:
Koliko bi mi ponudio?
Izvadio sam onoliko novaca koliko sam prema svojim prilikama mogao dati i
pruio mu ga.
Evo, ovoliko.
Jafis ga primi u ruku, prebroji i, nakrenuvi glavu u ustranu, znaajno se
nasmijeivi, ree:
Efendijo, tvoja dobrota je vea od tvoje novarke.
Zato te molim da zadri svoje ulje. Odvie si siromaan da mi ga pokloni, a
ja nisam dovoljno bogat da ga kupim.
On se nasmjehne.
Dovoljno sam bogat da poklonim ulje jer imam tvoj duhan, a ti si dovoljno
siromaan da ga uzmogne od mene primiti. Vraam ti dakle tvoj novac!
Taj je poklon bio odvie dragocjen, a da bih ga mogao primiti. Mogao sam
zamisliti da i onaj mali iznos to sam mu ga ponudio nije za njega ipak bio bez
vrijednosti. Isto sam tako vidio da nee primiti boicu. Zato sam odluno odbio novac.
Nas obojica elimo obdariti jedan drugoga, pa je zato bolje da zadrimo ono
to smo jedan od drugoga dobili. Kad se sretno vratim u domovinu, ja u lijepim
enama, koje e uivati u miomirisu tvoga ulja, pripovijedati o uzgajau orua Jafisu koji
je bio tako prijazan prema meni.
inilo se da je starca to obradovalo. Oi mu zasjae. On mi zadovoljno kimnu i
upita:
Jesu li ene tvoje zemlje prijateljice miomirisa, efendijo?
Jesu. One vole cvijee, svoje sestrice.

 A mora li dugo jahati prije nego to stigne k njima?

Moda jo itave tjedne. A zatim, kad sjaim s konja, moram se jo dane i
dane voziti brodom i eljeznicom.
To je veoma daleko. Hoe li moda stii u opasne krajeve, k zlim ljudima?
Mogue. Moram proi kroz zemlju ljudi koji su otili u planine.
Jafis se najprije zamiljeno zagleda preda se, zatim me pomno omjeri i
naposljetku ree:
Efendijo, ovjekovo je lice kao povrina vode. Jedna je voda ista, svjetla i
bistra pa se kupa rado povjerava njezinom sjajnom ogledalu. Druga je pak tamna, gusta
i prljava; tko je ugleda nasluuje opasnost i brzo prolazi dalje. Prva je voda slina licu
dobrog ovjeka, a druga licu opakoga. Tvoja dua je prijazna i svjetla, oi su ti bistre, a u
tvom srcu ne vreba ni opasnost ni izdaja. Htio bih ti rei neto to sam dosad rijetko
saopio ak i znancima, a ti si stranac.
Njegove su me rijei obradovale, premda nisam imao ni pojma to mi eli kazati.
Rijei su ti tople i sunane, kao zrake sunca to padaju u vodu rekoh mu.
Samo nastavi!
Kojim smjerom kani pojahati dalje iz Mastanlija?
Najprije u Melnik. Ondje e se odluiti kojim putem imam poi. Moda u
morati otii u Skoplje, a odande u planine Kistendila.
Pripazi dobro! izmakne se Jafisu.
Smatra li taj put tako opasnim?
Veoma opasnim. Ako stigne u Kistendil i odande poe na more, mora
prijei preko ar planine u Prizren, a ondje su se sakrili bjegunci. Siromani su. Imaju
samo svoje oruje pa moraju ivjeti od grabea. Oduzet e ti sve to ima, a moda i tvoj
ivot.
Umjet u se ja obraniti. Jafis mirno odmahnu rukom.
Mlada krv ima tisuu hrabrosti! A ti si jo mlad. Ima sa sobom dodue
mnogo oruja, ali to e ta ono pomoi protiv pedeset neprijatelja?
Moj konj je brz.
Ja nisam poznavalac, ali vidim da je tvoj vranac lijep, ali i oni ljudi ikoji su
poli u planine imaju brze konje. Lako e te stii.
Moj vranac je istokrvan. Zove se Vjetar i juri poput vjetra.
Onda e te pogoditi njihovi meci jer tane leti bre od najbrega konja. Hajduci
se razumiju u konje. Odmah u razabrati da je tvoj konj bolji od njihovih pa te nee
doekati na otvorenom, ve iz zasjede. Kako e se zatititi pred njima?
Opreznou.
Ni opreznost te nee spasiti jer poslovica veli: opreznost je preduvjet za zloin.
Ti si poten ovjek, a oni e biti deset puta oprezniji od tebe. Dopusti mi da te
opomenem.
Stoji li tvoja opomena u vezi s onim to si mi htio rei?
Stoji, efendijo.
Onda sam radoznao da to doujem.

 No, povjerit u ti da postoji papir koji ti prua sigurnost i koji imaju prijatelji,
znanci i saveznica ljudi iz planina.
Odakle to zna, Jafise?
To ovdje svatko zna, ali ih vrlo malo poznaje put kojim se dolazi do papira.
A zna li ti kako se moe dobiti taj papir koji daje sigurnost?
Ne znam. Ja mirno ostajem u svom vrtu i ne zalazim meu ljude, ali moj brat
Sajmin je upuen. Smijem ti rei samo to jer imam povjerenja u tebe i jer e ubrzo
otputovati iz ove zemlje.
Onda bi bilo dobro da i Simin ima jednako povjerenje u mene.
On e ga i imati ako te ja poaljem.
Ne bi li mi mogao dati nekoliko redaka za njega?
Ne umijem pisati, ali pokai Siminu ruino ulje. On poznaje boicu i znade da
je neu prodati ni pokloniti,nikom nedostojnom. A zatim, kad si mu je pokazao, reci da
te k njemu alje njegov ojekarda i njegov jarikarda. Nitko i ne sluti da smo imali
razliite majke. Kad god Siminu poaljem kakvu povjerljivu vijest, onda oje ili jari
uvijek slue kao znak da moe u glasnika imati povjerenja.
Hvala ti. Ti dakle misli da e mi on saopiti potankosti o tom papiru koji daje
sigurnost?
Nadam se. U ovom kraju...
uvar osluhnu. Odnekle izdaleka iz vrta uo se glasan zviduk kojd se ponovio.
Moj me gospodar zove nastavi on. Moram k njemu. Jesi li upamtio sve
to sam ti rekao?
Sve.
Dobro, onda to nemoj putem zaboraviti! Neka Alah bude s tobom i neka ti
dopusti da lijepim enama tvoje domovine odnese mirise iz moga vrta!
Prije nego to sam uspio odgovoriti Jafis se udalji od ograde i u narednom
trenutku utihnu um njegovih koraka.
Jesam li mogao na susret nazvati sreom? Je li istina ono to je rekao o papiru
sigurnosti? Nije izgledao kao laac. Svakako bi bilo dobro da potraim njegova brata ija
se kovanica vjerojatno nalazila na putu kojim su morali proi moji pratioci i onaj
konjanik kojeg sam htio uhvatiti.
Pojahao sam dalje. Moj se konj za vrijeme toga razgovora odmorio pa je mogao
bolje pojuriti. Nastavim li ravnim pravcem, morao bih prijei preko bregova, a to bi mi
svakako zadavalo velikih tekoa. Zato sam odluio ostati na njihovu podnoju.

KOVA SIMIN
DOLAZEI s visoravni Tokaik, rijeka Burgas probija se na sjever prema Ardi u
koju utie kod Ade. Na toj maloj rijeci lei Koikavak. Tupi kut to ga tvori Burgas s
Ardom, zatvara nizinu koja se prema jugu uspinje, a zatim prelazi u visoravan Talik.
Htio sam da izbjegnem taj brijeg. Uspjelo mi je premda nisam poznavao taj kraj, nisam
pronaao prave putove i morao sam prijei ili bolje rei pregaziti nekoliko rjeica koje su
utjecale u Ardu.
Sunce se sputalo sve nie i na kraju je iezlo iza dalekih planina. Mogao sam
raunati samo s kratkim sumrakom pa sam potjerao vranca u galop sve dok nisam stigao
do neke prilino iroke rijeke i opazio da preko nje malo nie vodi most.
Odjahao sam onamo i naao cestu. S one strane mosta prvi put sam u Turskoj
opazio putokaz. Bio je to komad kamena koji je virio iz tla a na njemu su vapnom bile
ispisane dvije rijei. Da nisam ve unaprijed pogodio svrhu toga kamena saznao bih to
ve od prve od dviju rijei upisanih na kamenu: Kulagus to znai putokaz. Druga je
glasila Derekej. Znao sam da je to ime nekog sela. Ali gdje je lealo selo? Putokaz je bio
ovdje, na njem je bilo zabiljeeno ime, ali naalost kamen je bio sploten, a na tom
vodoravnom splotenju stajale su samo te dvije rijei.
Ono to sam maloas nazvao cestom vodilo je nadesno, du rijeke, a isto takva
tobonja cesta vodila je i ravno. Koja od njih vodi u Derekej? to mi je dakle koristio taj
prvi putokaz?
Zakljuio sam da rijeka, na koju sam naiao, nije Burgas i da bih otiao odvie
sjeverno poem li uz nju. Zato sam odluio da jaim ravno.
U meuvremenu se potpuno smrailo. Nisam vie vidio tri li moj konj jo uvijek
po toj takozvanoj cesti, no znao sam da se u njega mogu pouzdati.
Tako sam kasao otprilike pola sata kad odjednom moj konj tiho njisne i zakima
glavom.
Napeo sam oi i s desne strane ugledao neki iroki tamni predmet iz kojega je
neto strilo prema mranom nebu. Bila je to kua s visokim dimnjakom. Da nije to
traena kovanica? U tom sluaju morao bih se nalaziti u blizini Koikavaka koga sam
traio. Prijahao sam blie kui.
Bana bak ujte! viknuh. Nitko mi nije odgovorio.
Hej, ljudi!
Sve je ostalo mirno, a nisam vidio ni svjetla. Da kua nije moda nenastanjena, da
nije ruevina?
Sjahao sam s konja i doveo ga posve do zida. Ri poe ponovo njiskati. To mi se
uinilo sumnjivim. Premda je moj pastuh bio Arapin, ja sam mu kasnije dao jo i
indijansku kolu. Ako je njiskao na taj nain, da je kroz irom otvorene i ispruene
nozdrve ispitljivo uvlaio zrak, a zatim ga izdisao u isprekidanim tihim mahovima, onda
je to bio siguran znak da je neto trulo u dravi Danskoj.
Izvukao sam revolver i poeo kuu pretraivati izvana. Bila je prizemna i
podugaka. Vrata su bila zakljuana. Nekoliko puta sam uzalud zakucao. Lijevo od njih

naao sam tri prozora sa zatvorenim kapcima, to je bila rijetkost u tom kraju, a nadesno
druga mnogo ira vrata zatvorena lokotom. Kraj njih je leao razliit poljoprivredni alat i
drugi predmeti koja su me uvjerili o tome da je ta kua kovanica.
Sad sam krenuo dalje, oko ugla. Naao sam naslagana drva, oito odreena da se
upotrijebe kao gorivo. Iza kue pruala se mala etvorina okruena kolcima zabijenim u
zemlju onako kako se u sjevernoj Evropi ograuje ispust za svinje ili guske. inilo se da
je ta etvorina prazna jer u njoj nisam nita opazio. Pa ipak je moj vranac upravo ovdje
njiskao mnogo bojaljivije nego prije i kao da se plaio prii ogradi.
To me je navelo da udvostruim oprez. Kua je bila zakljuana, dakle nastanjena.
Zar e netko svoj stan u takvom kraju ostaviti nou bez nadzora? Bilo je mogue da se
ovdje dogodilo neto neobino pa sam preduzeo sebi da u stvar potanko istraiti ve i
zbog toga jer sam sa Siminom htio razgovarati zbog onoga papira sigurnosti. Budui da
me je konj smetao, a osim toga bi lako mogao zapasti i u kakvu nepredvienu opasnost,
morao sam ga osigurati. U tu svrhu nisam trebao mi klina, ni lasa, ni ueta, ni remena,
ve sam ga pustio da prednjim nogama stupi u uzde. Time je bio tako sputan da se nije
mogao daleko udaljiti sve kad bi to protiv svog obiaja i htio. Bude li Ri pak za vrijeme
moje odsutnosti na bilo koji nain ugroen, bio sam uvjeren da e se stranjim kopitima
veoma hrabro braniti.
Tek sad sam priao tik do ograde i izvadio igicu od kojih sam u Jedrenima kupio
malu zalihu. Zapalio sam je i posvijetlio preko ograde. Tu je leala neka ivotinja,
golema a obrasla gustom dlakom, upravo kao medvjed. Plamiak ugasnu, pa opet
zavlada mrki mrak. Kakva li je to ivotinja? Je li iva ili mrtva? Stavio sam revolver za
pojas, skinuo opetuu i gurnuo ivotinju. Nije se ni pomakla. Udario sam je snanije, ali
ona je ipak ostala nepokretna. To nije bio san ve smrt. Preskoio sam preko ograde
visoke pun metar. Oprezno sam se sagnuo i dotaknuo ivotinju. Bila je hladna i ukoena,
dakle mrtva. Krzno joj je na nekoliko mjesta bilo ljepljivo. Je li to od krvi? Opipao sam
tijelo. Medvjed nije bio jer sam osjetio dugaak upav rep.
Da ustanovim s kakvom to ivotinjom imam posla, opipah joj ui. Prestraih se.
Glava te ivotinje bila je smrvljena; i onaj koji ju je ubio posluio se sigurno veoma
tekim orujem! Zapalio sam jo jednu igicu i opazio da je ubijena ivotinja golemi pas
kakvoga jo nikada nisam vidio.
Tko ga je ubio i zato? Vlasnik ivotinje to sigurno nije uinio, a stranac koji
takvo neto radi, ini to svakako u zloj namjeri.
Ovdje je bio izvren zloin! Odmah mi se dodue nametnulo pitanje to se to
zapravo mene tie, ali kovanica je bila vlasnitvo vrtlareva brata pa sam se osjeao
obaveznim da stvar potanje istraim.
Imao sam zaista pravo pomislivi da bi mi mogla zaprijetiti opasnost. Moda se
poinitelji nalaze jo u kui? Moda su samo zbog toga mirni jer su uli topot kopita
mojega konja i opazili me gdje se pribliavam? Ali kako da doem do njih? Treba li da
poekom dok ne stignu moji pratioci? to se dotle moglo zbiti u unutranjosti kue? Ne,
moramo sam se latiti posla sam.
Zapadnu uu stranu kue nisam jo pretraio. Tiho sam se uuljao onamo i opazio
dva prozora. Jedan od njih bio je iznutra privren, ali drugi se dao otvoriti. Razmiljao

sam: pokuam li ui mogao bih smjesta dobiti tane u glavu. Ali okolnost da od pet
prozora tri su se nalazila na prednjoj strani samo jedan nije bio zatvoren, navela
me na pomisao da se u kui ne nalazi nitko. Da bi se otkrie to vie odgodilo, poinitelji
su zatvorili sve prozore a zatim izili kroz ovaj. Mogli su kapke izvana vrsto pritisnuti,
ali ih nisu mogli zakljuati.
Tiho sam otvorio kapke ali samo toliko da sam mogao provui ruku i posegnuo u
unutranjost. Prozorska stakla su u tim krajevima rijetka pa sam zato pronaao ono to
sam i oekivao, samo prazan prozor koji nije bio zatvoren ni staklom niti bilo im.
Osluhnuo sam. Uinilo mi se kao da iz kue ujem neku muklu priguenu tutnjavu. Je li
se netko nalazio u njoj? Da pozovem? Ne.
Sad sam se vratio na protivni kraj kue i donio odande cio rukovet granja to sam
ga ondje naao. Nainio sam od toga gusti sveanj, zapalio ga i bacio kroz prozor.
Oprezno se drei po strani zavirio sam u kuu.
Zgrada nije bila visoka pa je i prozor leao nisko. Granice su jasno gorjele i ja
sam ugledao veliku etvrtastu prostoriju iji se pod sastojao od nabijene ilovae, a
posvuda naokolo predmete kakvi se obino nalaze u rumelijskom stanu. Inae nije u sobi
bilo niega ivog.
Bacio sam jo malo granica na vatru, skinuo fes sa glave, natakao ga na cijev
svoje opetue i polako ga gurnuo kroz otvor. To je iznutra moralo izgledali kao da elim
ui u kuu. Moja lukavtina imala je namamiti ljude koji bi moda mogli biti skriveni u
kui, da me napadnu. Ali u kui se nije nita pomaklo.
Povukoh dakle opetuu natrag pa nju i medvjedarku naslonih na zid jer bi me
obje puke mogle samo smetati, a zatim opet stavih fes na glavu. Jednim zamahom
prebacio sam gornji dio tijela kroz prozor. Bio sam spreman da ga brzo opet povuem,
ali ve prvi pogled bio mi je dovoljan da mi pokae da u sobi nema nikoga. Sad sam
posve uao u nju, pruio sam ruku i dohvatio svoje puke a zatim se ogledao.
U tom trenutku ponovi se ona buka to sam je maloas spomenuo. To me je tim
vie uznemirilo jer se moja vatra upravo gasila irei povrh toga otar i jedak dim.
Obradovao sam se kad sam u kutu ugledao hrpu dugakih lui kojima se u tim
predjelima obino rasvjetljavaju kue.
Zapalio sam jedan Lu i stavio je u trupu odreenu u tu svrhu u zidu, kako sam to
razabrao po tome to je zid iznad rupe bio sav crn od dima. Zatim sam zatvorio kapke i
privrstio ih pomou uzice privezane uz njih da bih prema van bio siguran.
Zapalio sam i drugu lu i poeo pretraivati prostorijtu. Zidovi su bili od nabijene
ilovae i okruivali sobu sa tri strane dok je etvrtu stranu sainjavao pleter koji se
pruao od poda do stropa i u kojemu se nalazio jedan otvor. Proao sam kroz ,ta vrata a
naao se u drugoj, manjoj sobi. U njezinom sam podu gledao vrata od vrstog vrbovog
pletera. Zar je ovdje postojao podrum? To je u takvim kuama bilo rijetko. Sad sam
ponovo uo onaj um. Bilo je to neko ukanje i lupanje, a dopiralo je ispod vrata u podu.
Donio sam jo nekoliko lui, a zatim podigao vrata. Vrbin pleter mogao je
podnijeti teinu ovjeka i bio je vrsto privren uz pod. Posvijetlio sam dolje. Lu je
tako slabo gorjela da sam tek s mnogo muke uspio razabrati da je podrum dublji od

ovjekove visine. Nisam ugledao ni ljestve ni stepenice, ali im je svjetlo palo u podrum
uo sam odande jasno stenjanje.
Tko je to dolje? upitah glasno.
Odgovorilo mi je dvostruko stenjanje. To je zvuilo opasno. Nisam imao
vremena da traim ljestve. Uzeo sam zapaljenu lu i skoio dolje.
Tamo sam nogama udario o neki predmet i pao. Lu se ugasila, ali ja sam je za
nekoliko trenutaka ponovo zapalio i osvijetlio oko sebe. Nalazio sam se u etvorokutnoj
podrumskoj jami i prepoznao ljestve o koje sam udario. Malo dalje leala je hrpa ugljena
i kojekakvi otpaci koji su se poela micati.
Naao sam rupu ,za lu, stavio je u nju i poeo odbacivati ugljen. Ruke mi
naioe na ljudski lik pa ga izvukoh iz ugljena. Bio je to neki ovjek vezanih ruku i nogu,
a glava mu je bila ovijena krpom.
Brzo sam odrijeio vor na krpi. Pojavilo se plaviasto-crno lice, a kod slabe
rasvjete nisam mogao odmah razabrati je li ta boja posljedica ae ili je znak da se taj
ovjek umalo nije uguio. On sad duboko udahne i zastenje, a onda se zagleda u mene
izbuljenih oiju, podlivenih krvlju i zastenje:
U pomo! Milost, milost!
Budi miran, ja sam ti prijatelj! odgovorih. Donosim ti spas!
Najprije brzo spasi moju enu! prigueno e on.
Taj estiti ovjek vie je mislio na svoju enu nego na sebe.
Gdje je?
Ondje!
Nije mogao pomaknuti svezane ruke, ali pogled mu je bio sav pun straha uperen
u drugu hrpu ugljena na kojoj su bile nabacane kojekakve ve spomenute starudije.
Uklonio sam sve to i izvukao enu koja je bila isto tako vezana kao i njezin mu.
Kad sam joj skinuo rubac s lica opazih da su joj usta pokrita gustom pjenom. Umalo to
se nije uguila.
U pomo, u pomo! zahrope ona.
Tijelo joj se grevito trzalo. Noem smjesta prarezah konopce. ena zamahnu
rukama kao da se utaplja, zatope nogama i udahne zrak. Ti su joj pokreti olakali
disanje. Promuklo je kriknula, a onda duboko udahne zrak koji joj je ve dugo
nedostajao. Sad sam prerezao i mukareve spone. On nije toliko pretrpio kao ona pa se
smjesta uspravi. Dok sam pripaljivao novu lu, zastenje:
Boe! Bili smo posve blizu smrti. Hvala ti, hvala! Zatim klekne k svojoj eni
koja je potresno jecala.
uti, ne plai! zamoli je on. Slobodni smo!
Zagrlio ju je i poljupcima joj otro suze s obraza. I ona je njega zagrlila, ali je i
dalje jecala. Ne obazirui se na mene, on ju je umirivao, sve dok joj pla nije postao tii i
konano posve prestao. Zatim ovjek uspravi svoju enu i okrene se ponovo k meni. Ja
sam bio upravo zabavljen time da pomou nove lui odrim svjetlo.
Efendijo ree ti si na spasilac, na osloboditelj! Kako da ti zahvalim?
Tko si ti i kako ti je uspjelo da nas pronae? .

 To je nekoliko pitanja odgovorih na koja u vam odgovoriti kasnije.

Moe li tvoja ena opet hodati?
Moi e.
Onda se popnimo gore jer ne smijem odvie dugo ostati ovdje.
Ima li kakve drugove gore?
Nemam, ali oekujem jednog konjanika kojeg ne smijem propustiti.
Onda emo se uspeti pa emo ondje nastaviti razgovor.
Prislonio sani ljestve i mi se uspesmo gore. ena se oito morala jako napregnuti.
Ja sam u veem odjelu opazio leaj pa sam joj savjetovao da se odmoni. Bola je toliko
iscrpena da je smjesta utke legla.
Dobro mi doao! ree njezin mu. Smijem li doznati tko si?
Sad nemam vremena za duge razgovore. Reci ti meni kako se zove.
Zovem se Simin.
Onda si ti brat vrtlara Jafisa.
Jesam.
To je dobro. Traio sam te. Brzo zapali vatru u svojoj kovanica.
On me iznenaeno pogleda i upita:
Ima li kakav hitan posao za mene?
Nemam. Ali vatra na tvom ognjitu treba da osvijetli cestu.
Zato, efendijo?
Zato da jaha o kome sam ti govorio ne bi mogao proi, a da ga mi ne
opazimo.
Tko je to?
Kasnije, kasnije! Pouri!
Iz onog manjeg dijela sobe u kojem su se nalazila vrata za podrum to smo ih
opet zatvorili, vodila su kuna vrata napolje. Imala su samo posve jednostavni drveni
kraun. Povukli smo ga i izali. Simin izvue klju iz depa i otvori lokot na vratima
kovanice. Uskoro je na ognjitu zaplamsala vatra bacajui svoj sjaj daleko u no.
Upravo to sam i htio.
Dok je kova bio zaposlen vatrom, ja sam otiao iza kue da vidim to radi moj
konj. Jo uvijek se nalazio tik do kue pa sam se s toga umiren vratio.
Evo, vatra gori ree Simin. to zapovijeda jo?
Odmakni se iz osvijetljenog podruja! Sjest emo ovamo kraj vrata gdje je
tamno.
Ja sam naime malo prije, ogledavajui se, opazio drvenu kladu u blizini vrata koja
je oito sluila kao klupa. Povukao sam ga onamo. Sjedosmo jedan kraj drugoga i ja
otpoeh razgovor.
Dogovorimo se najprije o onome to je najpotrebnije. Ovuda e proi
moda vrlo skoro 'konjanik s kojim elim govoriti, ali on ne smije prije toga naslutiti
da sam ovdje. Vjerojatno e se ovdje zaustaviti da te kojeta upita. Molim te da ga
navede da sjae i da s tobom ue u kuu.,
Ti si moj spasilac. Uinit u sve to trai i neu pitati zato to trai. Zna li
moda to e me taj ovjek upitati?

 Znam. Upitat e te jesu li ovuda prola tri konjanika.

Tri .konjanika? brzo upita Simim. Kada?
Vjerojatno prije podne.
Kakvi konjanici?
On e te upitati za dva bijela i jednog tamnog konja. Oni su meutim putem
toga tamnog konja zamijenili za jednog dogata.
Dakle sva trojica jau na bijelcima?
Tako je.
Ta valjda ne misli na onog Manaha el Baru iz Skopja? Simin je kod tih rijeci
uzbuen skoio s klupe. Tren kasnije stajao sam i ja na nogama, toliko me je iznenadilo
njegovo pitanje.
Poznaje li ga? upitah ga.
Ve odavno, ve odavno, ali danas je prvi put bio kod mene.
Ah! Manah el Bara je bio kod tebe!
Jeste. On i njegova dva pratioca su me iznenada napali, svezali i bacili dolje u
podrum gdje bih se ja i moja ena morali uguiti da nisi ti doao.
To su dakle bili oni! Oni! No, onda u ti rei da je taj ovjek kojeg oekujem
njihov saveznik.,
Ubit u ga, zadavit u ga! krine kova zubima.
elio bih uhvatiti toga konjanika.
Ago, efendijo, kako da te nazovem? Jo uvijek mi nisi rekao tko si.
Nazivaj me efendijom.
Efendijo, pomoi u ti ako kani uhvatiti toga ovjeka.
Dobro. Ja dodue ne znam tano hoemo li ga ovdje jo ugledati. Moda je
ve projahao. Sigurno se ni ti nisi obazreo na njega. Ah, otkad ste u podrumu?
Bacili su nas onamo neposredno prije podneva.
Onda ga sigurno nisi mogao vidjeti sve da je i projaio ovuda...
Da se raspitam? brzo uskoi on.
Gdje? Kod koga?
Pourit u u Koikavak i upitati starog trgovca voem koji sve do kasno
uveer sjedi na ulici uz svoje koare.
Koliko e potrajati dok se vrati?
Samo deset minuta. Selo je posve blizu.
Ali molim te da ipak preuti to si danas doivio.
Neu govoriti o tome ako ti to eli.
Dobro, pouri se!
Ukratko sam Siminu opisao konjanika onako kako su ga meni opisali, a on zatim,
odjuri. Nije jo prolo spomenuto vrijeme i on se vrati.
Jo nije proao ree.
Zatim je najprije otiao u kovanicu da podjari vatru, a onda opet sjede uza me.
Sad mi opirno ispripovjedi to si danas doivio! pozvah ga.
Zaista nita dobra , odgovori on. Stajao sam za svojim poslom u
kovanici kad naioe tri konjanika i zastadoe kraj mene. Jedan od njih kojeg nisam

poznavao ree mi da je njegov konj izgubio potkovu. Ja sam kova i potkiva pa sam
smjesta bio spreman da pribijem novu potkovu. Najprije sam gledao samo u ovjeka
koji je sa mnom razgovarao, ali za vrijeme rada pade mi pogled i na drugu dvojicu pa
sam u jednom od njih prepoznao poreznika Manaha el Baru iz Skopja.
Je li i on tebe poznavao?
Jeste, efendijo.
Gdje ste se upoznali?
Prije etiri godine u Rasluhu. Mora naime zrnati da poznajem sve bolesti
konja a i lijekove za njih. U Rasluhu i u okolini izbila je u to vrijeme velika poast meu
konjima, a budui da nitko nije umio pomoi, poslali su po mene. Stanovao sam kao
gost kod nekog bogatog trgovca konjima koji je u svojim stajama imao stotinu konja. K
njemu je doao Manah el Bara da kupi konja. Pokazali su mu ih nekoliko. Jedan od njih
se bio prehladio pa mu je tekla slina. Ubira poreza mu je rekao da to nije prehlada ve
slinavka, pa da e on taj sluaj prijaviti zdravstvenoj policiji. Manah el Bara je
vjerojatno htio od trgovca iznuditi jednoga konja da time naplati utnju.
Mene su poznavali kao strunjaka pa sam rekao kakva je to bolest. Poreznik se
poeo prepirati sa mnom te me je naposljetku ak udario biem. Zato sam mu raspalio
estoku zaunicu kakvu sigurno jo nikad nije dobio jer je kovaeva ruka vrsta poput
toljage. Manah el Bara je zatim sav bijesan otiao i prijavio me. On je bio poreznik, a ja
obian siromani kova. Dobio sam dvadeset udaraca po tabanima a morao sam platiti i
pedeset pijastera globe. Nekoliko tjedana sam odleao bolestan dok se nisam mogao
vratiti u domovinu. Sigurno e mi povjerovati da ga ba ne volim.
To mogu zamisliti.
Danas sam dakle potkivao konja. Manah el Bara me je promatrao mranim
pogledom, a kad sam bio gotov upitao me je da li ga se jo sjeam. Potvrdio sam jer
nisam pomislio da bi mi to moglo nakoditi. Nato on sa svojim pratiocima izmijeni
nekoliko rijei pa svi uoe u kuu. Bio sam sam jer je moja ena otila u polje do
donese pinat za ruak. to su ta trojica traila u sobi? Zatvorio sam kovanicu, premda
je vatra jo gorjela i poao za njima. im sam uao sva trojica me napadae. Razvila se
estoka borba, efendijo. Kova ima vrste miie i snane tetive. Ali oni su me ipak
oborili i svezali me konopcima to su ih nali u kui. Od bijesa sam rikao kao bik. Onda
su mi krpom ovili glavu i bacili me u podrum. Upravo u asu kad su me odvlaili
onamo, stigla je moja ena. Prola je jednako kao i ja. Pokrili su nas ugljenom da se ne bi
gore nita ulo a zatim odoe. Nisam se ni sjetio na svog Aja koji je bio iza kue jer bih
ga inae odrijeio prije nego to sam uao u kuu.
Tko je Aji?
Moj pas. Tako se zove jer je velik kao medvjed. uo sam ga gdje laje kad sam
se viui borio s razbojnicima, ali se nije mogao otkinuti. Da je bio uza me, razderao bi
svu trojicu.
To znai da jo nisi pogledao to je s njime?
Nisam. Pa ti zna da jo nisam zaao za kuu.
ao mi je to te moram raalostiti.
Raalostiti? Zar se psu neto dogodilo?

 Jeste. Mrtav je. Kova skoi na noge.

Mrtav? viknu. Aji je bio zdrav i veseo! Da ga nisu ona trojica ubili?
Smrvili su mu glavu.
Simin je nekoliko trenutaka stajao nijemo i nepomino, a zatim sikne kroz
stisnute usne:
Neka te nitkove zadesi tisuustruki smrtni strah i prokletstvo!
Viknuvi to, potri odmah u kovanicu, vrati se iz nje s lui i pouri iza kue.
Odande odjeknu njegov ljutiti glas. Nisam htio da sluam kako estoko psuje pa sam
ostao sjediti dok se nije vratio. Bio je tako bijesan da sam uo jo mnogo onih grubih
izraza kojima obiluju istonjaki jezici.
Dok je tako psovao ja sam oi i ui upravio onamo odakle je morao doi ovjek
koga sam oekivao. Nisam meutim zapazio nita. Ili sam ja zbog brzine svoga Rija
stekao pred njim veliku prednost ili je njega neto zadralo.
Malo po malo smirio se i moj ljutiti Simin. Sad je htio da i od mene neto uje pa
je poeo ispitivati:
Hoe li sad imati vremena da mi rekne svoje ime, efendijo?
Zovu me Kara Ben Nemzi.
To znai dakle da si Alaman?
Jesam.
Jo nikad nisam vidio jednog Alamana. Ali tek juer je kod mene bio neki
ovjek iz grada Trsta u Avusturiji, s kojim sam mnogo razgovarao.
Austrijanac? To me udi. to je htio?
Trgovac. Kani nakupovati duhana i svilenih tkanina. Pukla mu je ostruga pa
sam mu je popravio.
Je li govorio turski?
Samo toliko da sam shvatio to hoe od mene.
Pa ipak kae da si mnogo s njime razgovarao.
Veinom smo se sporazumijevali gestama.
Je li ti rekao kako se zove?
Zove se Madi Arnaud. Vrlo je dobar pjeva pa mi je otpjevao mnogo pjesama
koje su mi razveselile srce.
Odakle je doao taj ovjek?
Iz Girrnena gdje je kupovao robu.
A kamo ide?
Na velika godinji sajam u Melnik. Ondje ima glasovitih oruara. I od njih bi
htio kupovati.
Onda u ga moda putem sresti.
Kani li i ti u Melnik, efendijo?
Kanim.
Jesi li i ti moda trgovac?
Nisam. Jaem u Melnik jer se nadam da u ondje nai ona tri nitkova koji su te
danas napali.
to e uiniti ako ih nae? . .

 Uhvatit u ih i predati policiji da budu kanjeni.

Hvala Alahu! Ja sam htio odmah sutra ujutro staviti prijavu.
To moe ipak uiniti; ali prije nego to tvoja prijava uspije, lupei e se ve
vjerojatno nalaziti u mojitm rukama. Onda u pred sucem spomenuti njihov dananji
zloin.
Pravo e uiniti, efendijo. Izgleda da pozna sva ta tri razbojnika. Ne smiju
umaa zasluenoj kazni. Reci tko su bila ona dvojica koja su se nalazila uz poreznika?
To je dugaka pripovijest, ali ja u ti je ukratko ispripovjediti.
Rekao sam dakle Siminu sve to je bilo potrebno. Paljivo me je sasluao, a zatim
kazao:
Da sam bar to znao! Zatvorio bih ih u podrum i postavio svoga psa da ih uva
dok ne doe.
Nisu li moda ita spomenuli po emu bi mogao zakljuiti kojim putem kane
odavde krenuti dalje?
Ni rijei. Samo kad su me svezali, uo sam od onoga kojeg ti naziva Barud el
Amazat da me ele uiniti nekodljivim kako ih ne bih mogao odati ako ovamo stignu
njihovi progonitelji.
To sam i mislio. Manah el Bara vas nije napao samo zbog osvete, ve i zbog
opreza. Nisu vas htjeli ubiti, samo su eljeli da na neko vrijeme ieznete jer si ti
prepoznao poreznika.
A ipak umalo to se nismo uguili!
Na sreu se to 'nije dogodilo. Onaj jaha, kojeg ovdje oekujem, pourio je za
njima ili su ga za njima poslali da im rekne kako sam opet slobodan te da u ih sigurno
progoniti. To bi ih opomenulo, a upravo to elim sprijeiti.
Pomoi u ti, efendijo! to emo uiniti s njime?
Bacit emo ga u tvoj podrum a onda ga predati policiji. Kako ga kani dovesti
u podrum?
Nismo li dvojica protiv jednoga?
Nemoj misliti da ga se bojim mirno promrmlja kova. Htio sam samo
znati hoemo li se posluiti silom ili lukavtinom.
Bez sile se to nee dati obaviti.
To mi je drago. Svakako ga ne kanim gladiti. Ali, efendijo, sad se sjeam da si
me upitao jesam li ja Jafisov brat. Poznaje li ga?
Danas sam projahao kraj njegova vrta, razgovarao s njime i zamijenio s njime
debeli za boicu ruinoga ulja.
Alah! Moj brat ima dakle taj duhan nad duhanima?
Nema ba mnogo! dobacih.
Je li ga dobio od tebe?
Jeste.
Ti si dakle imao taj duhan?
Dakako. Inae ga Jafis ne bi mogao od mene dobiti.
Simin je neko vrijeme utio. Znao sam koje mu pitanje lebdi na usnama.
Konano prasnu.

 I sad tog duhana vie nema? Nestao je?

Nije ba do kraja. Da mu malo olakam stvar, nastavih: Pui li i ti?
Vrlo rado!
Debeli?
Jo nikad nisam ni omirisao taj duhan, a jo manje sam ga puio.
Onda ui u kuu i donesi svoj abulk.
Nisam jo do kraja izgovorio taj svoj poziv, a kova je ve iezao kroz vrata. Isto
tako brzo vratio se s lulom.
Kako je tvojoj eni? upitah ga.
Kod takvih jednostavnih ljudi iznimno se moe upitati za enu to je inae na
Istoku zabranjeno. Uostalom, na selima ene i djevojke esto idu bez koprene.
Ne znam odgovori. Sigurno spava.
Toliko mu je bilo stalo do duhana da je zaboravio enu prema kojoj je jo malo
prije pokazao toliko ljubavi.
Daj lulu ovamo! Ja u ti je napuniti.
Kad je Simin polako otpuhnuo slatki dim kroz nos, ree sav ushien :
Efendijo, to su rajski mirisi! Ovako nije puio ni sam prorok!
Nije. U njegovo vrijeme nije postojao debeli.
Da je postojao, Muhamed bi sjeme odnio na onaj svijet da ga zasije na polja
sedmoga neba. to u uiniti ako sada naie onaj konjanik? Hou li nastaviti puenje ili
u ustati?
Svakako e ustati.
I odrei se tako sjajne lule?
Moe je kasnije opet pripaliti, a ja u ti dati jo malo duhana.
Efendijo, tvoja dua je puna prijaznosti kao to je more puno vodenih kapljica.
Nije li ti moj brat rekao da me pozdravi?
Jeste. Rekao je da eli da ti je teko dobro kao to je njemu. Treba da ti izruim
pozdrav od onoga koji je tvoj ojekarda i tvoj jarikarda.
Kova nape ui.
to to ujem? Jesu li to njegove rijei?
Jesu.
Onda ste razgovarali o vrlo vanim sitvaniima.
Govorila smo o onima koji su otili u planine.
Je li ti moj brat neto obeao?
Obeao mi je neto to e po njegovom miljenju ti ispuniti.
Kako dugo si razgovarao s njime?
etvrt sata.
Onda se dogodilo pravo udo, efendijo! Jafis se inae kloni ljudi. On nerado
govori, utljiv je i veoma suzdrljiv. Mora da te je brzo zavolio i da ti je poklonio veliko
povjerenje.
Rekao sam mu da u moda morati pojahati u Sar planinu.
Onda je sigurno govorio o opasnosti koja te ondje eka.
Opomenuo me je i savjetovao mi da budem na oprezu.

 Sigurno je pri tome spomenuo papir sigurnosti.

Jeste, govorio je o njemu.
I rekao da ti ja mogu pribaviti taj papir?
Jeste.
Prevario se.
Ah? Zaista? Ti mi vie ne moe nabaviti takvu zatitu?
Ne mogu.
Ali Jafis je to tako vrsto ustvrdio.
Moj brat je vjerovao da je sve jo onako kao nekad.
Onda ti vie nisi upuen?
To je pitanje na koje mogu odgovoriti samo prokuanom prijatelju. Ali ti si
nas spasio, dobio si ulje moga brata i njegovo prijateljstvo pa u ti rei istinu: da, ja sam
bio upuen i jo uvijek sam upuen.
Onda svakako mora znati da vie ne postoji papir sigunosti.
Ne postoji vie. Ni jedan bjegunac ne ispostavlja vie takve papire.
Zato?
Jer oni ne ispunjavaju svrhu. Ne pruaju vie onu zatitu to bi je trebalo
pruati.
To znai da ih vie ne potuju?
Nije tako. Ni jedan ovjek iz planine nee prezreti zatitno pismo to ga je
ispostavio neki drugi ovjek iz planine. Ali tko vidi taj papir?
Ne treba li ga pokazati?
Ako je to mogue, treba. Ali ima i drugih sluajeva. Ti jai kroz umu. Dva ili
tri bjegunca vidi te gdje dolazi. Bolje si oboruan od njih pa zato odluuju da se s tobom
nee upustiti u otvorenu borbu. Napadaju te iz zasjede. Ne znaju da nosi sa sobom papir
koji te titi. Ima ga u depu i pouzdava se u njegovo djelovanje, ali ipak te pogaa
ubojiko tane onih ljudi koji bi za tebe stavili na kocku svoj ivot kad bi znali da stoji
pod zatitom.
To je lako shvatljivo. Ipak ti ljudi iz planine ne mogu biti bez prijatelja, a ako
ih imaju, onda je potrebno i da ih tite. Nasluujem dakle da je namjesto papira stupilo
neto bolje.
Pravilno nasluuje. Uvia dakle da ti ne mogu nabaviti papir sigurnosti?
Uviam. Ne moe mi dati ono to vie ne postoji. Ali moda mi smije rei
kakvim se znakom sada slue?
Rei u ti. Umije li utjeti, efendijo?
Kao bilo tko drugi.
Onda znaj da se sad zatitnici i zatieni prepoznavaju po kopi.
Te su rijei u meni odmah izazvale jednu slutnju.
Je li to srebrna kopa? upitah.
Jeste.
Iskovana je u obliku prstena u kojem se nalazi akan.
Tako je. Odakle zna to, efendijo?

 Nasluujem, jer tu kopu nose osobe za koje ili znadem ili nasluujem da su
bjegunci, odnosno da bar stoje u vezi s njima.
Mogu li doznati njihova imena?
Moe. Manah el Bara imao je takvu kopu na fesu. Nekoliko ljudi koji su u
Jedrenima sluali kako kadija vodi raspravu protiv Baruha el Amazata nosilo je tu
kopu. Zatim sam danas, kad sam s bivim derviem jahao kroz grad, sreo ovjeka koji
me je neobino pogledao, a zatim obavijestio saveznike bjegunaca. Vjerojatno imam
njemu zahvaliti za ona dva hica ispaljena na mene i Ali Manaha Ben Baruta el Amazata.
I taj je ovjek imao kopu.
Danas sam opazio da je ima i nekadanji ubira poreza iz Skopja.
Moda te oni ne bi tako zlostavili dobacih da si doao na pomisao da im
rekne kako i ti ima kopu.
Ne vjerujem usprotivi se kova pa zato to nisam ni pokuao. Ubira
poreza me strano mrzi a ovjek kao to je on rtvovat e svojoj mrnji svaki obzir. Pred
njime me ne bi zatitila ni kopa.
Siguran sam da je ne dobiva svatko.
Ne dobiva izjavi Simin.
Kakvi se zahtjevi postavljaju?
Tko eli dobiti kopu mora prije svega biti ovjek koji moe svojim
prijateljima da bude od koristi. Osim toga mora dokazati da ne osuuje one koji su otili
u planine.
Ne mora li ih svatko osuditi? Dosad sam susreo same zloince. Oni su se
iskljuili iz drutva koje stoji pred zatitom zakona.
Nema pravo, efendijo. Istina je da je u planine pobjeglo i dosta pravih
zloinaca, ubojica, varalica i razbojnika, ljudi koji mogu samo ondje nai utoite pred
zakonom. Ali mnogo je vie takvih koji su se u planine morah zakloniti pred nepravdom
i nasiljem vlastodraca. Ja sam Turin, ali ne mogu uvijek da branim turske vlasti. Zakon
je dobar, ali drutvo ne vrijedi nita. Dobili smo mudre zakone, ali vlastodrci ih krivo
primjenjuju. Mo to je zakon daje pojedincima, zlorabljuje se. Kojekakvi namjesnici,
naelnici, pisari, oficiri i kjaje gnjetu i pljakaju narod. Siluju ene i otimlju keri. to
preostaje takvoj raji? Bjei u planine i odande se osveuje zulumarima. Mi takve ljude
nazivamo hajducima. Cio narod je uz njih. Krivo mi je da je do toga dolo i da se narod
ovih krajeva bori protiv turske vlasti. Turin je dobar ovjek. Bio je a i jo uvijek je estit,
vjeran, poten i voli istinu. Kad bi bilo drukije, tko ga je izmijenio?
Zaudio sam se to mi taj jednostavni ovjek, seoski kova, govori tako neto.
Odakle mu takvi nazori? Je li to plod vlastitog razmiljanja ili je moda boravio u
drutvu ljudi s takvim nazorima?
Hajduci se bore da nas, Turke, istjeraju odavde nastavi Simin. Turin je
osvojio ovu zemlju. Je li to razlog da ga istjeraju iz nje? Odgovori mi, efendijo.
Samo nastavi!
Nisu li Englezi, Nijemci, Rusi, Francuzi i svi drugi isto tako osvojili svoja
carstva? Nije li pred kratko vrijeme Pruska bila tako malena kao posuda za pijesak kojim
se posipava pismo, a sad je postala tako velikom da obuhvaa milijune ljudi? ime je

postala tako velika? Pomou baruta, bajuneta i maa, ali i pomou diplomatskog pera.
Svi ti narodi nisu nekad imali ove zemlje to ih danas posjeduju. to bi rekao Amerikaly,
kad bi Turin doao k njemu i kazao: Mora otii odavde, jer je ova zemlja nekad
pripadala crvenom narodu? Samo bi se nasmijao Turinu.
Simin se na as prekinu, a zatim oduevljeno nastavi:
Samo se ogledaj! Prebroji zloine koji se zbivaju. Skupi klevetnike, varalice i
sve one koja se ogreuju o zakon, ali su odvie lukavi a da bi se dali uhvatiti. Ui u
mrane kue u kojima zaudara po opaini tko su i odakle potjeu ljudi to bi ih ondje
mogao nabrojiti? Zato su postali takvi? Ne prolazi li kroz itavu Aziju golema kraa to
je izvode Inglisa? Ne nalazi li na neprekidno tlaenje i manje naroda koji im se isprijee
ina putu? To rade krani. Turin je sretan ako ga ostave na miru.
Simin se tako zanio u svoj govor da je dopustio da mu dogori lula. Pripalio sam
igicu i pruio mu je.
Povuci! opomenuh ga. On ponovo pripali duhan i ree:
Vidi li da sam zaboravio ak i debeli! A sad mi kai imam li pravo ili
nemam ?
Mogao bih ti u mnogo emu protusloviti.
Onda to uini!
Nemamo vremena za to.
Takvi ste vi Zapadnjaci. Osuujete nas, a ne elite nas pouiti. Isto tako nas
napadate ne pitajui nita. Tko ima najbolje poloaje u zemlji? Tko ima najvei utjecaj?
Tko se neprekidno obogauje? Grk, Englez i Francuz. Tko jede nae meso? Tko sie sok
naeg ivota, tko gloe nae kosti? Tko nepreikidno podjaruje zlovolju, nepovjerenje,
nezadovoljstvo, neposlunost? Nekad smo bili zdravi. Tko nas je tako oslabio i uinio
nas bolesnima?
Simine, u mnogome ti dajem pravo, ali ipak pretjeruje. Odakle ti takvi
nazori?
Stekao sam ih svojim vlastitim oima i uima. Uinio sam ono to ine
obrtniki pomonici u vaim zemljama kad odlaze u svijet da naue vae nego to bi
mogli nauiti kod kue od svoga majstora. Radio sam u Beu, u Peti i u Beogradu.
Ondje sam dovoljno vidio i uo da uzmognem samostalno misliti. Moe ti oboriti moje
rijei?
Prije svega ti trai uzrok vae bolesti izvan tijela same drave, a klica bolesti
leala je u njemu ve od samog poetka.
Moe li mi to dokazati, efendijo?
Mogu.
Onda dokai! Ah stoj!
Iz daleka se zau topot konjskih kopita.
uje li? upita kova.
ujem.
Moda je to onaj koga oekujemo?
Vrlo vjerojatno jeste.
To mi je ao. Trebao si mi najprije odgovoriti.

 Iznijet u ti svoje dokaze kad svrimo s onim ovjekom.

A to emo sada?
Taj ovjek me zasad ne smije vidjeti jer me moda poznaje. Mora pokuati
da ga namami u kuu.
To e biti lako samo ako ne projae kraj nas.
Nikako ne smije projahati. Dovoljno je tamno. Izai u nasred ceste. Ako
pokua proi, uhvatit u njegova konja. Ako pak sjae ui u u kuu odmah za njim.
A ako to nije on?
Onda ga neemo dirati.
Topot se sve vie pribliavao. Jasno smo uli da je to samo jedan konj. Potrao
sam usred puta i unuo ondje.
Jaha je stigao. Zaustavio se ba na osvijetljenom mjestu kamo je dopirale svjetlo
ognjita iz kovanice. Ipak nisam mogao tano razabrati lice toga ovjeka.
Hej! viknu glasno.
Kad se nije nitko ipojavio, on pozove ponovo. Sad se kova pokaza na vratima.
Tko je tu? upita Simin.
Stranac. Tko stanuje ovdje?
Ja odgovori kova.
A tko si ti?
Ja sam vlasnik ove kue.
To mogu i zamisliti, budalo! Htio bih dakako da znam kako se zove.
Zovem se Simin.
A to si?
Kova. Nema li oiju da to razabere po vatri koja te osvjetljuje?
Ne vidim nita drugo nego da ti ne samo to si budala nego si i prostak. Doi
ovamo. Moram te neto upitati.
Zar sam moda tvoj rob ili tvoj sluga da dolazim k tebi? Tko eli sa mnom
razgovarati neka se potrudi k meni.
Ta ja sam na konju.
Onda sjai i ui u kuu.
To nije potrebno.
Potrebno je. Imam hunjavicu. Zar da se zbog tebe jo jae nahladim i obolim
umjesto da radim? nastavi Simin i ue natrag u kuu. Jaha proguna jo nekoliko
grubijantina, ali ipak pritjera konja blie.
Sve dosad nisam znao je li to ba onaj ovjek koga sam oekivao, ali sada, kad se
zaustavio u blizini kovanice da sjae, jasno sam razabrao da mu je konj kula. Taj
ovjek je nosio crveni fes, sivu kabanicu i imao male plave brkove. Kad je sjahao,
ugledah crvene turske cipele. Bio je dakle onaj pravi!
Svezao je konja na vratima kovanice i uao u kuu.
Oduljao sam se za njiim. Kova je uao u veu prostoriju kue, a kako je stranac
krenuo onamo za njiim, mogao sam i ja ui pa sakriven iza pregradnog zida od vrbovih
grana sluati sve to se govorilo. Stranac je stajao okrenut leima prema meni a kova

pred njim drei lu u ruci. inilo se da se ena malo oporavila; otvorila je oi, poduprla
glavu rukom i sluala to njih dvojica govore.
Stranac je i dalje predbacivao kovau to ga je tako neprijazno primio. To je
ovoga ogorilo. Onako u ljutnji dao se zavesti na neopreznost.
Ja sam prijazan samo prema potenim ljudima mrko e on.
Zar moda misli da ja nisam poten?
Da, upravo to mislim.
Ti si prostaina kakvog jo nikad nisam vidio! Kako moe znati jesam li
,poten ili ne? Poznaje li me moda?
Da, poznajem te! ustvrdi Simin.
Gde si me vidio?
Nisam te jo vidio, ali uo sam za te.
Gdje a od koga?
Ovdje od jednog efendije koji tano znade da si lupe.
Kada?
Danas, pred malo vremena.
Lae! trgne se stranac.
Govorim ti istinu. To mogu i dokazati. Tano znam to eli od mene doznati.
To je nemogue!
Pa ipak posve tano znam! Htio si me upitati za Manaha el Baru i za Baruda
el Amazat.
Pridolica se oito prestrai.
Odakle zna?
Upravo od onog efendije pobjedonosno e kova.
A tko je on?
To ne treba znati. Bude li on htio, doznat e.
Gde je taj efendija?
To ti ne moram rei.
Misli li? A to onda ako te prisilim?
Ne bojim se prkosno e Simin.
Ne boji se ni ovoga?
Stranac izvue bode i upravi ga prema kovau.
Ne, ne bojim se noa uporno e Simin. Nisam sam.
Ja sam u tom asu stupio u otvor u vrbovom pleteru koji je sluio mjesto vrata.
Izgovarajui posljednje rijei kova pokaza na me. Stranac me ugleda, okrenu se i viknu:
Do avola!
inilo se da se estoko prestraio, a i ja sam se iznenadio jer sam u njemu
prepoznao onoga ovjeka koji me je tako neobino promatrao kad sam s derviem
prolazio ulicama Jedrena. Posljednje rijei viknuo je rumunjski. Je li bio Rumunj? U
takvim trenucima iznenaenja obino se ovjek slui svojim materinjim jezikom.
Morao sam nastojati da popravimo ono to je kova pokvario. Simin nije smio
odati to zna o strancu. Morao je poekatl da ga ovaj pita, a tek onda bi bilo vrijeme da
sam uzme rije.

 To je zaista istina odgovorih mu rumunjski. avo e te odnijeti!

ovjek iz Jedrena se sabere i spremi no kojim se zaprijetio kovau.
to hoe? zarei. Ne poznajem te.
Nije ni potrebno. Dovoljno je da ja tebe poznajem.
Udesio je zaueno lice, zaklimao glavom i javio se najiskrenijim glasom:
Ne poznajem te!
Ipak me poznaje. Ve si me vidio.
A gdje?
U Jedranima.
Kada?
Pah! Govori li turski?
Govorim.
Onda se kani tog rumunjskoga. Ovaj estiti kova treba takoer da zna o emu
govorimo. Sigurno priznaje da si bio prisutan kad je Barud el Amazat bio osuen u
Jedranima jer se ogrijeio o zakon.
Nisam bio prisutan i ne znam nita.
Istina je da ga nisam opazio meu gledaocima pa sam morao utnjom prijei
preko njegovog odgovora. No ipak sam pitao dalje:
Poznaje li Baruda el Amazata?
Ne poznajem.
Ne poznaje ni njegovoga sina Ali Manaha?
Ne.
Zato si se onda tako prestraio kad si vidio da je moj zarobljenik?
Nisam vidio ni tebe ni njega.
Ah, tako! Onda vjerojatno ne poznaje ni handiju Doksatija u Jedrenima?
Ne poznajem drsko je taj ovjek poricao i dalje.
I nisi li smjesta, kad si ugledao mene i Ali Manaha, pourio da opomene tvoje
i njegove saveznike?
Ne shvaam kako mi moe stavljati ovakva pitanja. Kaem ti da o svemu
tome ne znam ba nita!
A ja tvrdim da si upuen u uhapenikov bijeg, da si skrivio Ali Manahovu
smrt, iako nisi kriv tome to je drugo tane umjesto mene pogodilo zaptiju, te da si sad na
putu da opomene Manaha el Baru i Baruda el Amazata. To su injenioe.
Pa ipak se vara. Zamjenjuje me s nekim. Gdje se navodno zbilo sve to o
emu govori? Kako nasluujem iz tvojih rijei, u Jedrenima?
Tako je.
I to nedavno? Gle, a ja ve vie od godine dana nisam bio a Jedrenima.
Ti si veliki laac. Gdje si bio posljednjih dana?
U Mandiri.
A odakle dolazi danas?
Iz Boldibaka, gdje sam bio od juer ujutro.
Bio si dakle u Mandri na Marici? Hm, na Marici si bio, ali dobar komad puta
iznad Mandre, naime u Jedrenima.

 Treba li da prisegnem da se vara?

To bi bilo krivokletstvo. Zar se moda Ortakej nalazi na putu od Mandre
preko Boldibaka ovamo?
Ortakej? To mjesto ne poznam.
Dakle nisi bio ondje?
Nisam.
I nisi ondje nikoga pitao za ona tri jahaa koja su jahala na dva bijelca i
jednom mrkovu?
Nisam.
Nije li te neki ovjek uputio noobdiji, a taj te je onda odveo kjaji?
Nije uporno je poricao glasnik.
udno! Svi se mi varamo, samo ti ne. Nee li mi moda rei to si?
Agent za sve poslove.
A kako se zove?
Pimosa.
Neobino ime. Nisam ga naao jo ni u jednom jeziku. Nisi li ga moda
izmislio?
On prijetei smrknu obrve.
Gospodine upita me tko ti daje pravo da tako govori sa mnom?
Ja ga sam uzimam. A kova doda:
To je naime efendija o kome sam ti maloas govorio.
Vidim ja to odvrati navodni agent. Ali neka je on efendija svih efendija,
ja mu ipak ne doputam da neuljudno postupa sa mnom. Veoma tano poznajem nain
kojim ljude njegovog kova treba uiniti uljudnima.
No, kako se to ini? nasmjeih se.
Ovako!
On poloi ruku na pojas za kojim je bilo zataknuto njegovo oruje i napola izvue
pitolj.
Dobro, to je jezik iju jasnou svakako potivam. Bit u dakle uljudniji. Hoe
li moda biti tako prijazan da mi rekne gdje si roen?
Ja sam Arbanas i roen sam u Lopatici na Ibru.
Vladat u se kao da ti vjerujem, ali te u sebi ipak smatram Rumunjem. Kamo
e?
U Ismilan ustvrdi tobonji agent Pimosa.
Divno. Tako si pametan ovjek, a krenuo si toliko zaobilaznim putem. Kako si
doao u Koikavak, ako si kanio iz Mandre preko Boldibaka odjahati u Ismilan? Tvoj
put bi te poveo mnogo junije.
Imao sam posla u svim tim mjestima kroz koja sam projahao. Ali sad vie ne
doputam da me ispituje. Jesi li ti moda policajac da me ispituje kao kakva zloinca?
Dobro, udovoljit u ti i u tome. Sad mi samo jo reci zato si ovdje sjahao.
Zar sam ja moda htio sjahati? Taj me je kova prisilio jer mi vani nije htio
odgovoriti na moja pitanja.
Jesi li mu dakle stavio svoja pitanja?

 Nisam.
Onda ga pitaj sada da dozna to si htio znati. Pirnosa se smete, ali se brzo
sabere i odbije:
Izgubio sam volju za to. Kad s ovjekom tako postupaju on otrese svoju
odjeu i ode.
Pri tom rukom zatrese rub kabanice kao da iz nje istresa gamad i okrenu se da
poe.
Naziva li to moda uljudnou? nasmijah se.
Uz grubu kladu spada i tvrdi Min.
To je opet bilo rumunjski, nov dokaz da je taj ovjek bio Rumunj.
ini se da se voli sluiti poslovicama dobacih zakrivi mu put.
Preduzeo sam sebi da budem prema tebi uljudan pa te dakle molim da jo malo ostane.
to u ovdje? Nemam vremena, moram otii.
Treba da poeka i druge goste koji e jo doi. Oni bi htjeli da se ovdje
sastanu s tobom.
Tko su ti ljudi?
Zaptije iz Jedrena.
Idi do vraga!
Ne pada mi ni na um. Ostat u kod tebe. Ovdje ima dosta mjesta. Budi tako
ljubazan pa sjedi!
Jesi li lud! Mii se odavde!
Pokuao je da proe kraj mene, ali ga zgrabih za ruku.
Zaista te moram zamoliti da ostane kod nas rekoh pri tome. Zaptije, o
kojima sam maloas govorio, htjeli bi govoriti s tobom.
Oi mu ljutito bljesnue.
Skidaj ruku s mene! zapovjedi on.
Mani se toga! Pobrinut emo se za to da ne stigne Manaha el Baru.
Stajao sam pred njim, a kova koji je zapaljenu lu zataknuo u rupu u zidu, stajao
je iza njega. Stranac to nije opazio. Uvidio je da smo ga progledali a razabrao je i to da bi
morao nastaviti put pa sam bio uvjeren da e to pokuati pa makar morao upotrijebiti i
silu. Premda sam se drao ravnoduno, ipak sam otro promatrao njegove obje ruke.
Ne poznajem toga ovjeka! ljutito viknu. Hou da idem, moram da
idem! Ukloni se!
Pokuao je da proe kraj mene, ali sam ga ja pretekao. Stao sam izmeu njega i
izlaza.
Prokleo te Alah!
Rekavi to, ustuknu za korak. No mu bljesne u ruci. Htio je da me ubode ali
kova mu naglo odostraga zgrabi ruku.
Pseto! zaurla Pimosa okrenuvi se Siminu.
Time je meni okrenuo lea. Brzo isam ga obujmio rukama i tako mu vrsto
stisnuo laktove uz tijelo da se nije mogao maknuti.
Donesi ue, remen ili konopac! doviknuh kovau.
To vam nee uspjeti! zakrinu Rumunj.

Napeo je svu snagu da se oslobodi, ali uzalud. Stao se ritati nogama, no kova
urno donese konopce. Nakon nekoliko trenutaka ovjek je leao vezan na tlu.
Tako! zadovoljno e Simin. Tako e proi i tvoji saveznici koji su mene
i moju enu jednako svezali.
Nemam ja nikakvih saveznika! zasopljeno e zarobljenik.
Mi to bolje znamo!
Zahtijevan da me mjesta pustite!
Nije to tako hitno! nasmijei se Simin.
Vi me s nekim zamjenjujete. Ja sam poten ovjek.
Dokai.
Propitajte se za me!
Gdje bismo to mogli uiniti?
Poite u Dnibali.
Oh, to i nije daleko! Kome?
Bojadisaru Goaku.
Njega poznajem izjavi Simin.
A on poznaje mene. On e vam rei da ja nisam onaj ovjek kojim me
smatrate.
Kova me upitno pogleda.
Tako jako nam se ne uri odbio sam. Najprije emo pogledati to ima u
depovima i u pojasu.
Pretraili smo ga, a on se opirao i grdio nas. Nala smo veliki iznos novca i neke
beznaajne sitnice pa mu sve to stavismo natrag u depove. Kova koji je bio blage udi,
upita:
Da se nisi zabunio, efendijo?
Nisam, siguran sam u svoju stvar.. Sve ako i nita ne naemo, zadrat emo
ga. Najprije emo pregledati i njegovog konja.
ena je dosad bila mirna, ali kad je opazila da elimo izai, upita:
Treba li da pripazim na njega?
Pripazi odgovori njezin mu.
Ona ustane s leaja, pripali svjeu lu i ree:
Samo mirno izaite. Pokua li da se makne oei u ga ovom lui. Ne bih
htjela da sam neosveena leala u podrumu!
Hrabra enice! zacereka se kova. Nije li istina efendijo?
Konj je jo uvijek stajao privezan na vratima kovanice. U bisagama se nalazila
mala zaliha hrane, ali inae ne naosmo nita.
to e sad? upita Simin.
Najprije emo konja odvesti onamo gdje se nalazi moj konj.
A zatim?
Zatim emo zarobljenika baciti u onu istu jamu u kojoj si ti leao sa svojom
enom.
A to dalje?
Onda emo poeka ti dok dou moji ljudi.

 to e biti s tim zarobljenikom?

Poslat u ga u Jedrene.
Kad smo se pobrinuli za konja i kad je kovaeva ena doznala to emo uiniti s
agentom, oito je bilo vrlo zadovoljna. Zarobljenika smo usprkos njegovom otporu, koji
se uostalom uglavnom sastojao od grdnji i prijetnja, smjestili na sigurno mjesto. Premda
je bilo ve vrlo kasno, dobra ena ipak je otila da priredi jednostavnu veeru.
Nas dvojica sjedosmo meutim pred vrata pri emu je kova pripalio drugu lulu.
Neobina pustolovina ree on. Jo nikad nisam bio zatvoren u podrumu
niti sam dolje imao nekog zarobljenika.
Vrijeme nam je brzo proteklo u razgovoru. Prola je veera, a ja sam jo uvijek
uzalud ekao Halefa i one ostale. ena je ponovo legla, a nas dvojica ostadosmo sjediti
pred vratima. Prola je pono, pa jo jedan sat, a mi smo uzalud ekala.
Mora da su putem nali na kakav han pokuao je Simin razjasniti injenicu
to oni jo nisu stigli.
Nisu. Dobili su uputu da jau do Mastanlija. Sigurno ih je zadrala nekakva
nepredviena zgoda. Putem sigurno nee prenoiti.
Da tvoji ljudi nisu izgubili put?
Ne vjerujem, a pogotovu ne moj Hadi Halef Omar.
Onda moramo i dalje ekati. Svakako nam to nije tako teko kao onom
ovjeku dolje u podrumu. Tko zna kako on provodi vrijeme?
Tano onako kao to si ga a ti provodio kad si maloas bio ondje.
Ti dakle ne vjeruje da je Arbanas?
Ne, on lae.
Ni da se zove Pimosa?
I u to sumnjam.
Ali se ipak moe prevariti!
Ne. Izvukao je no i zaista bi me bio ubo. Zato nije zatraio da ga odvedemo
kjaji? To bi uinio svatko tko ima mirnu savjest. Kako sam uo, ti poznaje bojadisara o
kome je govorio? Kakav je to ovjek.
Debela okrugla lijenina.
To je bio neobian odgovor. Bojadisara su nazvali Goak to znai trom, lijen.
Vjerojatno mu je to bio nadimak. Upitao sam dalje:
Je li imuan?
Nije, ba zato jer je lijen. Uostalom, on ne samo to je bojadisar, ve je i pekar.
Je li kao pekar marjiviji?
Nije. Kua umalo to mu se nije sruila jer je odvie trom da bi neto popravio.
Njegova ena sagradila je penicu, skucala korito za mijeanje tijesta, a raznosi i pecivo
muterijama.
Onda ona vjerojatno i pee.
Da. Pee.
I sama bojadie?
Tako je.
A to radi njezin mu?

 Jede, pije, pui i odraje kef.

Onda nije udo to ostaje siromaan. Zar ne, on stanuje u Dnibaliju?
Jeste, efendijo.
Je li to selo?
Prilno veliko selo.
Je li daleko odavde?
Dva sata na konju. im proe kroz na Koikavak prijei e mostom preko
rijeke. Odande vodi put na jug u Dnibali.
Uiva li taj pekar i bojadisar moda zao glas?
Hm! Ne znam.
Govori jasnije!
Prije nekoliko godina su mu odrezali ui.
Zato?
Ne zna li koga kanjavaju takvom kaznom?
Vjerojatno je pecivo izraivao premaleno.
Ne, ve preveliko. Pekara koji pee premaleno pecivo pribijaju uhom o
vratnice pekarne, ali uho mu se ne ree.
Ako je tako siromaan, onda se udim da je pekao preveliko pecivo.
Ah, usprkos tome nije uzimao previe brana. Njegovo pecivo prelazilo je
granicu. Ondje su ustanovili da je preteko. Raskidali su pecivo i pronali da se u njemu
nalazi kojeta to bi na granici trebalo ocariniti.
Ah, tako! Goak je dakle krijumar.
ini se. Bar je to bio.
Hm! Onda bih ipak htio govoriti s njime.
Zato? Mislio sam da eli smjesta nastaviti put im stignu tvoji pratioci.
To sam zaista i htio, ali na zarobljenik se pozvao na pekara. Sad mi se ini da
bih od toga ovjeka mogao doznati neto to bi mi bilo od koristi.
Onda bi morao ekati do ujutro.
Tako je. Za to vrijeme mogli bi moji ljudi nastaviti dalje. A ja bih ih ubrzo
stigao.
Zato onda eka ovdje na njih? Mogao bi u kui dobro spavati.
Oni bi projahali ovuda i ne bi se zaustavili budui da ne znaju da sam ovdje.
Ja u bdjeti, efendijo.
Ne mogu to traiti od tebe.
Zato ne? Nisi li nas izbavio iz jame? Bez tebe bismo umrli od gladi ili bismo
se uguili. Pa zar ja ne bih mogao nekoliko sati bdjeti za tebe? Ti mora sutra jahati pa
nee moi spavati, a ja mogu nadoknaditi ono to sam propustio.
Simin je imao pravo, a budui da me je nagovarao, ispunio sam mu elju.
Njegova ena mi je pripremila leaj. Obeali su mi da nee dopustiti da se vani ugasi
vatra i ja legoh na poinak.

KNJI AR ALIJA
KAD SAM se probudio, bilo je oko mene jo tamno. Ipak sam osjetio da sam se
potpuno ispavao. Zagonetka se rijeila kad sam ustao i ustanovio da su zatvoreni svi
kapci na prozorima.
Otvorio sam jedan i opazio da je sunce ve prilino visoko. Prema
zapadnoevropskom raunanju vremena moglo je biti izmeu osam i devet sati.
Izvana se ulo marljivo ekianje i struganja. Izaao sam. Kova je stajao za
svojim poslom, a ena mu je navlaila mjeh.
Dobro jutro! doviknu mi on smijui se. Vrlo si dobro spavao, efendijo.
Naalost! Ali i ti si spavao!
Ja? Kako to?
Ne vidim svoje drugove.
Ni ja ih nisam vidio.
Sigurno su noas projahali kraj tvoje kue.
Oh, misli da sam spavao?
Bar to nasluujem.
Nisam sklopio oka! Pitaj moju enu! Kad si zaspao, ona je izala van k meni.
Sjedili smo jedno uz drugo i uzalud ekali da dou tvoji pratioci.
I vatra je cijelo vrijeme gorjela?
Sve dosad, efendijo. Govorim ti istinu!
Zbog toga se sad brinem za drugove. Pojahat u im u susret.
A ja sam mislio da kani odjahati u Dnibali!
Htio sam! Ah...
Ne brini, efendijo! Doi e oni. Tvoji su prijatelji vjerojatno bih toliko pametni
pa nisu htjeli nou jahati kroz nepoznati kraj.
Ne, zbog toga nisu zakasnili. Ili su naili na neku nepredvienu zapreku, ili su
promaili put.
No, u oba sluaja je bolje ako odjai u Dnibali. Tvoji drugovi e ukloniti
zapreku i doi za tobom. Ako su pak zali na krivi put, pronai e pravi. Kroz koja
mjesta su imali proi?
Uputio sam ih da iz Derekeja odjau u Mastamli.
Onda svakako moraju proi ovuda. Ako treba da im netko poe u susret, ja u
to rado uiniti. Uzet u zarobljenikova konja.
To bi mogao uiniti! Uostalom jesi li ve razgovarao s njime?
Pogledao sam to radi.
to je rekao?
Psovao je iz sve snage. Traio je da ga odmah pustim, a kad sam mu izjavio da
ne mogu, zahtijevao je da govori s tobom.
Tu elju u mu ispuniti. Hajdemo!
Upravo smo htjeli podii podromska vrata kad prie kovaeva ena.
Nala sam! apnu ona.

 to to? upitah ispustivi vrata.

Njegovo lice, njegovu brazgotinu.
Da ne misli zarobljenikovo lice i njegovu brazgotinu?
Jeste, efendijo. Bila sam oboje zaboravila.
To znai da si ga ve vidjela?
Jesam, ali sam zaboravila gdje i kada. Cijele sam noi razmiljala o tome.
Naprezala sam mozak, ali se nisam uspjela dosjetiti. No sad sam se odjednom sjetila.
Doi u drugu sobu! On bi nas mogao uti.
Oboje pooe za mnom u drugu sobu. Ondje se kova zaueno obrati svojoj
eni:
Ti sa ga ve vidjela? Zaboravila si potankosti pa si cijelu no sjedila kraj mene
i razmiljala o tome? Zato mi nisi nita rekla?
Nisam te htjela zbuniti. Da sam govorila, vjerojatno se ne bih dosjetila.
Moda ima pravo rekoh. Dobro da si se sjetila. Dakle, gdje si ga
vidjela?
U Topokli.
Kada?
Proljetos, kod svoje prijateljice.
Onda kad si bola u Topokli u posjetama? zaueno updta kova.
Da, onda.
to je radio kod tvoje prijateljice?
Kupovao je barut i kapisle. Okrenuvi se k meni nastavi: Mora naime
znati da mu moje prijateljice ima sitniariju. Pozvali su me onamo jer je ona bila
bolesna i nije imala nikoga tko bi je njegovao. Sjedila sam kraj nje kad je netko doao
pred duan i zatraio municiju. Htio ju je odmah okuati. Trgovac ga je zamolio da to ne
ini jer da mu je ena bolesna pa ne moe podnijeti pucnjavu. Ali taj ovjek je ipak nabio
svoj pitolj i opalio u konjsku glavu na suprotnoj kui.
Bugari naime vole iznad vrata ih ispod kune strehe privrstiti konjske glave ili
glave drugih veih ivotinja, goveda, mazga ili mula.
uvi hitac moja je prijateljica glasno viknula od straha, ali se stranac
nasmijao i opalio jo nekoliko puta. Kad mu je trgovac zatim strogo zabranio pucanje,
on mu se zaprijetio da e pucati u njega. Naposljetku je platio i otiao, ali prije toga je
rekao da zapravo ne bi trebao platiti budui da spada meu zavjerenike.
Kakvi su to ljudi? upitah.
To ne zna? upita kova.
Jo nikad nisam uo za njih.
Zavjerenik je ovjek koji ne eli sluati padiaha ve hoe samostalnu
bugarsku dravu s vlastitim nezavisnim kraljem.
To je posve shvatljivo, ali me udi kako se ljudi usuuju da to otvoreno reknu.
Zato ne? Padiah stanuje u Stambulu, a to se dalje odmie od toga grada,
njegova vlast postaje sve slabija. Nae li se netko u opasnosti odlazi u planine.
Pripovijedaj dalje pozove Simin svoju enu.

 Virila sam kroz pukotinu u stijeni nastavi ona i vidjela toga ovjeka. Na
desnom obrazu nosio je veliki povoj. Kad smo onda upitale trgovca tko je taj stranac,
rekao nam je da je to jedan od zavjerenika i da stanuje u selu Palaa. Zove se Moskiam.
Zapravo je trgovac konjima. Tvrdi da je zavjerenik, ali to nije ba provjereno, pogotovu
to se time i odvie razmee. Trgovac nas je zamolio da o tome nita ne govorimo. ule
smo jo i to da je taj konjotrac rijetko kod kue, nego da se neprekidno nalazi na putu.
I ti misli da u njemu prepoznaje naeg zarobljenika?
Mislim. Ne nosi vie povoj pa me je to u prvi as zbunilo sve dok se nisam
sjetila brazgotine na desnom obrazu. Sad tano znam da je to Mosklan.
A on je rekao da se zove Pimosa te da potjee iz Lopatice na Ibru.
To je la.
Ni ja mu to nisam vjerovao. Govorio je rumunjski i to tako kako se govori u
okolini Slatine.
Slatine? Da, da! ivo potvrdi ena. inilo se da ga trgovac bolje poznaje
nego to nam je to htio priznati. Ljutio se na njega pa ga je nazivao Vlahom, kaurinom,
raskolnikom iz Slatine.
Po tome se dade zakljuiti da ga tano poznaje te da zna i to da taj ovjek
potjee iz Slatine. To je znaajno. Moda bih kod debelog pekara u Dnibaliju mogao
vie doznati.
Kani li zaista onamo, efendijo?
Kanim, a pogotovu sada.
Smijeli li to zarobljenik znati?.
Svakako. On me je sam pozvao da poem onamo.
Hoe li mu rei da si doznao tko je on zapravo?
Neu. To bi bilo neoprezno pa to neu uiniti. elite li jo neto rei?
Nita ree ena. Rekla sam sve to znam. Ali dopusti mi da te upitam
neto to me zabrinjuje.
Samo pitaj! Moda se uzalud skrbi.
Nikako! Zarobili smo toga ovjeka pa e nam se osvetiti ili on sam ili njegovi
prijatelji. Nalazimo se dakle u opasnosti.
U tom pogledu zaista ima pravo, ali moda bismo mogli cijelu tu stvar
okrenuti tako da se niega ne morate bojati. Njegovi saveznici su vas zlostavili pa ste
dakle zaista imali povoda da se i vi prema tome vladate. U prvom redu moram sad
ponovo govoriti s njime.
Zapalili smo lu, otvorili podrum, spustili ljestve i ja sioh dolje. Zarobljenik je
leao na hrpi ugljena a doekao me grdnjama.
Misli li da e tako poboljati svoj poloaj? upitah ga.
Pusti me! zarei on. Pusti me na slobodu! Nema pravo da me ovdje
zadrava.
Sve dosad sam uvjeren da imam pravo.
Nije li te bojadisar Goak uvjerio o protivnom?
Nisam jo bio kod njega.

 Zato nisi? Zato oklijeva? Mora da je ve davno prolo podne. Ve si imao

dovoljno vremena da odjai u Dnibali.
Vara se. Nije tako kasno kako misli, ali ja u odmah krenuti na put. Ti dakle
tvrdi da te on poznaje?
Poznaje. Pitaj samo za agenta Pimosu.
Zna li Boak da u posljednje vrijeme nisi bio u Jedrenima?
Zna. Upita li ga on e ti potvrditi da sam u toku posljednjih dana bio u Mandri
i u Boldibaku.
Kako on to moe znati?
Svezani ovjek je malo oklijevao s odgovorom, a onda ree:
To e uti od njega.
Volio bih da mi ti to odmah kae.
Zato?
Jer bi to bio najbolji nain da raspri moje nepovjerenje.
To ne uviam.
Moram li ti zaista razjanjavati? uti jer eli sprijeiti da se tvoja izjava kosi
s njegovom. Reci mi dakle je li on moda bio s tobom u ta dva mjesta?
To ne trebam uiniti. Otii onamo i pitaj ga sam!
ini se da ne eli popraviti svoj poloaj. to me zapravo tjera da odem tom
Boaku? Nita!
Ali ja zahtijevam da poe da bi uvidio da sam nevin.
Da si zaista nekriv, onda bi mi sam rekao ono to te pitam.
Kai bojadisaru da se nalazim ovdje.
Pa da te on spasi iz toga podruma? Misli li da je moja glupost vea od tvoje
mudrosti? Ipak u, da bih izbjegao svakom predbacivanju, otii Boaku. Moda u kod
njega uti upravo protivno od onoga to bi mi on prema tvojoj elji imao rei. Jesi li
gladan?
Nisam.
Hoe li piti?
Neu. Radije u umrijeti od ei nego da od takvih ljudi kao to ste vi primim
kapljicu vode.
Kako god hoe?
Okrenuo sam se da se uspnem kad on otresito ree:
Zahtijevam da mi skinete spone.
Ne moe to zahtijevali od ljudi koji nisu vrijedni da ti ponude kapljicu vode.
To me boli.
Ne smeta nita. ea takoer boli, a ipak je eli podnijeti samo da od nas nita
ne primi. Uostalom, znam da ti spone ne zadavaju nikakve boli. Zato strpljivo .ekaj
dok se ne vratim.
Mosklan mi ne odgovori nita.
Kova je iskoristio to vrijeme da mi izvede konja. Istodobno je doveo i
zarobljenikova konja.
Zar zaista kani pojahati u susret mojim drugovima? upitah.

 Kanim, ako dopusti, efendijo.

Misli li da nee biti ovdje potreban?
Moja ena je ovdje. Ona e uvati zarobljenika.
Nitko ne zna to se moe dogoditi za vrijeme nae odsutnosti.
A to bi se moglo dogoditi? ini se da je potrebno da tvoji ljudi doznaju gdje
si i da eka na njih. Odjahat u samo do Derekeja. Ne naem li ih ondje, vratit u se
natrag.
Mogli biste se mimoii!
Moja ena e se pobrimuti za to da ne prou ovuda a da se ne svrate.
No, kako god hoe. Ona se mora prvenstveno pobrinuti za to da nitko ne
dozna za onog ovjeka u podrumu.
ena je stajala kraj nas i ula sve ,to smo govorili.
Efendijo, odjai bez brige u Dnibali ree. Sve e biti upravo tako kao
da si i sam ovdje.
Nakon toga obeanja uzjahah konja, oprostih se i krenuh dalje. Selo Koikavak se
nalazilo nedaleko od kovanice. Nije bilo veliko pa sam brzo projahao kroz njega. Zatim
sam preao preko mosta i skrenuo prema jugozapadu, a ne prema jugu kako je rekao
kova. Projahao sam nekoliko oranica s kulkuruzom i panjake, a zatim zaao na
neobraeno tlo. Nije bilo izgraenog puta. Ovdje svatko hoda, vozi se ili jae kako mu se
prohtije. Zato se nisam zaudio kad sam zdesna, u znatnoj udaljenosti ugledao jednog
konjanika koji dao da se kretao istim smjerom.
Kad je priao blie, ugleda me. Kao da je as oklijevao, a onda brzo odlui i
potjera konja kasom k meni.
Dobro jutro! pozdravi me na moje zauenje najljepim arapskim jezikom.
Dobro jutro i tebi! odgovorih prijazno.
Taj mi se konjanik svidio. Sigurno nije spadao meu bogatae. Odjea mu je bila
gotovo siromana, no za kraj u kojem smo se nalazili neobino ista, a i konj mu je bio
veoma uredan iako nije bio ba obilno ishranjen. eagija je oito morala nadomjestiti
pomanjkanje zebi. To se poznavaocu konja uvijek ugodno doimlje. Uostalom, taj mladi
je bio lijepo graen a njegovo lice, ukraeno brkovima, imalo je tako poten izraz da se
nipoto nisam ozlovoljio to je prekinuo moje misli.
Ti govori arapski nastavi on zadovoljno kimnuvi glavom i pokazujui da
se raduje to me je pravo prosudio.
Govorim, i to vrlo rado.
Hoe li biti tako ljubazan i rei mi odakle dolazi?
Iz Koikavaka.
Hvala ti.
eli li me moda pratiti?
Bio bih ti veoma zahvalan da mi to dopusti.
Bila je to ljubaznost koja je upravo osvajala srce. Sad sam ga upitao kako je doao
na pomisao da me oslovi arapski. Njegove oi zasjae i on pokaza na moga konja.
Ovakvog nedija moe jahati samo Arapin. To je pravi pustinjski pastuh!
Alaha mi! Crvene nozdrve! Da mu majka nije bila kobila iz uzgoja Koheli?

 Dobre su ti oi. Njegov rodovnik pokazuje da ima pravo.

Ti si sretan i bogat ovjek. Kopita i glenjeva pokazuju da se taj konj nije
okotio u pjeanoj ve u kamenoj pustinji.
I to je tano. Je li ovaj kraj tvoja domovina?
Jeste.
Kako si stekao takav otar pogled to se tie arapskih koinja?
Ja sam hadija. Kad sam u Meki obavio svoje molitve otiao sam u Taif i
stupio ondje u konjanitvo velikog erifa od Meke.
Tu probranu konjaniku etu poznavao sam samo po uven ju, ali sam znao da
ima izvrsne konje. Veliki erif posjeduje sjajnu ergelu. Nije dakle udo da se taj mladi
mogao uvjebati u poznavanju konja.
Uistinu je bilo neobino to sam naiao na nekadanjeg konjanika velikog erifa
iz Meke.
Zato nisi ostao ondje? upitah ga.
Mladi pocrveni, zagleda se u zemlju, a onda podigne pogled i ree samo jednu
rije:
Ljubav.
Jao!
Da, da, tako je!
Ja sam onu svoju rije jao izgovorio u ali, ali njegovo se lice uozbiljilo i on je
tako zamiljeno gledao pred sebe da sam lako mogao odgonetnuti kako mu je pri dui.
Ipak mi nije palo ni na um da ga u toj stvari smetam pitanjima. Naprotiv, skrenuo sam
razgovor i rekao:
to se tie konja, to si pravilno prosudio, ali tvoje miljenje o konjaniku je
pogreno.
Kako? Ta i ti si sigurno Beduin.
Sjedim li ja na konju kao Bedavi?
Ne sjedi. To sam odmah zapazio.
I zaudio si se?
Jesam.
Iskren si.
Zar ne treba da budem iskren?
Samo govori otvoreno!
Nisam mogao shvatiti kako vlasnik takvog konja tako loe jai.
Tako ti je to na svijetu. On me zabrinuto pogleda.
Jesi li mi to moda zamjerio?
Nipoto! To to si rekao, rekli su mi ve i drugi, ali ja to nisam nikome
zamjerio.
Zato se ne potrudi da naui jahati?
Oh, ja sam se ve mnogo trudio!
Vjerojatno! nasmijei se on kao da mi ne vjeruje.
Sumnja li u to? dobacih.
Sumnjam.

 No, rei u ti da sam ,duge mjesece silazio sa sedla samo da spavam.

Alah akbar, bog je velik! On stvara ljude i svakoga dariva posebnom
sposobnou, ali i posebnim nedostatkom. Poznavao sam jednog ovjeka koji nije
mogao zvidati. Trudio se iz svih sila, ali mu to nije uspijevalo. Drugi zvide ve u
kolijevci. Ti si u pogledu jahanja proao upravo kao onaj ovjek sa zvidanjem. Sigurno
ti je onda Alah dao koje drugo dobro svojstvo.
To je tano razjasnih mu prijazno.
Smijem li upitati kakvo je to dobro svojstvo?
Zato ne? Umijem piti.
Piti? zapanjeno upita moj pratilac.
Tako je. Pio sam ve u kolijevci.
aljivino!
Zar mi ni to ne vjeruje?
Vjerujem, ali tom vjetinom smo svi ve zarana raspolagali, pa dakle nema
razloga da se njome ponosi. Jahanje je ve malo tee.
To i ja vidim!
Pogledao me je gotovo s izrazom sauea a zatim ree:
Je li ti hrptenjaa zdrava? Jeste.
I prsa su ti takoer zdrava?
Posve zdrava.
Zato si onda tako svinuo lea i uvukao prsa?
Vidio sam to od tisue drugih.
Onda su to bili loi jahai.
Naprotiv, bih su vrlo dobri! Jaha koji voli svoga konja, tedi ga i nastoji da
mu to vie smanji teret. Ni Turci ni Arapi nemaju pojma kako se to radi.
Ja to ne razumijem. Zar ti nisi Arapin? upita moj pratilac.
Nisam.
A to si onda?
Alaman.
U Stambulu sam vidio ljude iz Almanje. Prodavali su platno i noeve. Pili su
pivo i pjevali pjesme. Ali na konju nisam vidio jo nijednog. Ima li u Almanji mnogo
vojnika?
Vie nego u osmanlijskoj dravi.
Ali konjanitvo mora da im je veoma slabo.
Ono jae upravo onako kao i ja;
alosno, alosno!
To je rekao posve iskreno, a meni nije palo ni na um da se zbog toga na njega
razljutim. No onda mora da mu se ipak uinilo da je zaao predaleko. Zato me upita:
Ti si ovdje stranac. Smijem li te upitati kamo si nakanio? Moda bih ti mogao
biti od koristi.
Ne bi bilo dobro da mu sve reknem pa zato izbjegoh potpuni odgovor.
Najprije u Dnibali.

 Onda emo jo etvrt sati jahati zajedno, a zatim se moj put nastavlja dalje u
Kaba.
Stanuje li ondje?
Stanujem. Moe li pogoditi to sam?
Ne mogu. Ipak se udim to si tako mlad stupio u slubu velikog erifa i onda
opet napustio tu slubu.
Ve si uo zato je dolo do toga. Prije sam bio urar, a sad sam knjiar.
Ima li svoj duan?
Nemam. Moje je skladite ovdje u depu. Prodajem ovakve stvari.
On izvue komadi ispisana papira. Na njemu se nalazila fatiha, prva sura
Korana, ispisana rascjepanom trstikom pomou rastopljene gume slovima neshi, a zatim
ukraena zlatom. Bio je dakle pokretni prodava knjiga, a sa sobom je nosio veliku
zalihu takvih ceduljica.
Je li to napisano u Meki? upitah.
Jeste ustvrdi mladi.
Jesu li to napisala uvari Cabe?
Moj pratilac udesi lukavo lice i zakima glavom.
Razumijem nasmijeih se. Tvoji kupci to vjeruju.
Vjeruju, ali tebi u rei da sam sam napisao ove cedulje, iako u Meki. Donio
sam sa sobom veliku zalihu i pravim s time posve dobre poslove.
Koliko stoji takav list?
Ve prema kupevom imutku. Siromah plaa jedan pijaster, a dobiva ga
moda i badava dok sam od bogatih ljudi dobio ve i deset i vie pijastera. Od ubranoga
novca ivim sa svojim starim ocem koji je kljenut i kupujem materijal za svoj sat.
Dakle jo uvijek radi u svojoj staroj struci?
Radim. Izraujem sat koga u ponuditi na prodaju sultanu. U itavoj zemlji
nee biti slinog. Kupi li ga on, bit u imuan ovjek.
To je dakle umjetnina?
Jesteponosno se nasmijei urar.
Hoe li ti uspjeti da ga zavri?
Posve sigurno. U prvo sam vrijeme imao briga, ali sad sam uvjeren da e oni
to uspjeti. A onda onda u se porazgovoriti s onim Boakom!
Posljednje rijei izgovorio je gotovo prijetei. Mene je iznenadilo to ime Boak!
Tako se zvao onaj bojadisar i pekar kojemu sam krenuo.
Boak? Tko je to? pretvarao sam se kao da ne znam.
To je otac moje ljubavi.
Zato ve i prije ne govori s njime?
Izbacit e me ako sad doem. Ja sam za njega odvie siromaan.
Zar je Boak bogat?
Nije, ali njegova ki je najljepa djevojka u Rumeliji. Pokazao sam rukom
prema suncu i rekao:
Danas je vrue.

 Ondje je vrue! ponovi zaprijetivi se stisnutom akom u onom smjeru

gdje se prema mom miljenju nalazilo selo Dnibali. Bio sam kod njezina oca, ali
me je on potjerao.
Hoe li te potjerati i ta rumelijska ljepotica?
Nee. Mi se uveer sastajemo i razgovaramo. .
Potajice?
Potajice jer drukije ne moemo.
to je njezin otac?
Pekar i bojadisar. Ona se zove Ikbala.
Lijepa li imena! elio bih da se ispuni na tebi.
To e i biti jer je to Alahova volja, a i moja. Majka je naa saveznica.
To je dobro!
Da, ona nas uva kad se sastajemo dok pekar spava. Neka joj Alah zato dade
dugaak ivot i mnogo unuadi! A stari neka vae enjak i pije crnilo sve dok se ne
odlui da postane mojim tastom.
Onda e ga moi upotrijebiti kao tintarnicu kad potroi svoju zalihu pa bude
morao pisati nove cedulje. Gdje stanuje taj ljutiti otac tako slavljene keri?
U Dnibaliju.
Znam. Ali u kojoj kui?
Ako s ove strane stigne u selo, onda je peta kua zdesna. Pred vratima visi
drveni kola, uta rukavica i crvena arapa u znak da je Goak pekar i bojadisar. Zato
pita za njegov stan?
Htio bih da upoznam tog bijesnog ovjeka naalih se.
To je vrlo lako. Zatrai neka ti neto oboji.
Ne znam to bi to moglo biti. Jedino da svoga vranca dadem obojiti u plavo,
ali ni onda ne bih imao vremena da poekam dok se potpuno osui.
Onda kupi od njega slatkia.
Zar je Goak i slastiar?
Jeste. On pee sve.
Ta valjda ne pee i arape i rukavice. Moglo bi se dogoditi da zamijeni svoje
obrte. Stoj! Jesi li neto uo?
Obuzdao sam konja i stao oslukivati.
Nisam odgovori moj pratilac.
Bilo mi je kao da sam uo neko dozivanje iz daljine dodah.
I on je nepomino stajao i oslukivao. Onaj neobini zvuk se ponovi.
To zvui kao glas zazidana ovjeka.
Ne! usprotivi se on. To je zakreketala aba.
Jo nikad nisam uo abu s takvim glasom.
Onda je to gubavica. Ve esto sam uo gubavice da tako krekeu na livadi.
Zov je dopro tamo slijeva iz onog trnjaka, tako niskoga da bismo morali vidjeti ovjeka
da se nalazi u njemu. To je ivotinja i nita drugo. Ali sad se moramo rastati! Moj put
skree ovamo oko Dnibalija i dalje u Kaba.
Smijem li prije toga doznati kako se zove?

 Zovu me knjiar Alija.

Hvala! Kako je daleko iz Dnibalija u Kaba?
Onamo stiem za tri etvrt sata na konju. Kani li moda i u Kaba?
Moglo bi biti.
Onda te molim da doe k meni da ti pokaem svoj sat. Moda u te onda
smjeti upitati ono to sam sad propustio.
Zato ne pita?
Smije li ovjek biti neuljudan?
I ja sam pitao za stvari koje se tebe tiu.
Ti to smije jer ti si neto drugo nego ja. Ti si inkognito, to je sigurno!
Alija mi se pri tome tako s povjerenjem nasmijeio da sam se i ja morao
nasmijati.
Vara se!
Nikako. Ti dodue ne umije jahati, ali to nita ne smeta. Moda si kakav
veliki uenjak ili kakav drugi efendija s padiahova dvora, premda si kranin. Da si
musliman pozdravio bi moje cedulje s fatihom. Znam da padiah ima uza se i krane, a
budui da nisi jaha, znai da si svoga vranca pozajmio iz padiahove staje. Imam li
pravo?
Nema.
Dobro. Onda u utjeti.
To je najpametnije. Moe li mi opisati svoj stan?
Vrlo lako. Kod mene je naime upravo tako kao i ovdje. Ako iz Dnibalija
stigne u Kaba, onda je moja kua peta zdesna. To je mala koliba. Moj otac je bio
siromaan pastir. Kad sam poao na hadiluk u Meku, majka mi je bila jo na ivotu.
Umrla je, a malo kasnije udarila je moga oca kap. Sad se ne moe ni pomaknuti ni govoriti, ve samo tepa. Neprekidno moli Alaha da ga rijei muka kako mi ne bi dulje
padao na teret. Ja pak molim Alaha da mi oca to dulje odri na ivotu. ovjek samo
jednom ima oca i majku. Kad oni umru, onda je grob primio onaj najbolji dio djeteta, pa
mu nitko iv na svijetu nije vie tako dobar i vjeran kao to su bili roditelji. Jednom, kad
sam bio jo malen, neki je starac doao u nau kolibu i zamolio da ga primimo na
noenje. Dobio je leaj, mlijeka i kruha. Vie nismo imah ni sami. Ja sam neto uinio
to je razljutilo majku. Starac je izvadio komadi papira i olovku pa napisao nekoliko
rijei i kazao mi da ih nauim napamet, da se uvijek ravnam po njima i da ih nikada ne
zaboravim. Taj sam papiri nosio kao amajliju uza se sve dok se nije posve rastrgala. Sad
ga vie nemam, ali rijei su mi sve do danas ostale u pamenju i u srcu pa e i dalje ostati
ondje.
To me je dimulo pa upitah mladia ije su se oi ovlaile:
Kako glase te rijei?
Oi koje se rugaju ocu i krate se da sluaju majku iskljuvat e gavrani na
potoku, a mladi e ih orlovi prodrijeti. .
Pruio sam uraru-knjiaru ruku i rekao:
To znai da voli svoga oca?

 Zato pita, efendijo? Moe li uope postojati sin koji ne voli svoga oca?
Moe li dijete zaboraviti roditelje kojima zahvaljuje za sve?
Ima pravo. Moje je pitanje bilo suvino. Moda u upoznati tvoga oca pa u
mu i ja neto napisati. Bude li se pak ispunila elja to je sad potajice gojim u sebi, onda
u ti moi uiniti zaista veliku radost. Ostani kod kue da te naem ondje ako doem!
Ostaj mi zdravo!
I ti mi ostaj zdravo! odvrati on dodirnuvi rukom elo. Zatim Alija odjaha
kasom. Gledao sam za njim sve dok nije nestao iza daleka grmlja.

HAREM
NISAM odmakao daleko kad na zemlji ugledah neto to sigurno ne bih ovdje
nikad mogao potraiti, naime pravu pravcatu emiku, svjeu i lijepo peenu.
To pecivo stiglo je iz Evrope u Tursku gdje ga obino nazivaju frandela,
franako pecivo. Uostalom, ta je fnandela bila malo drukija od naih emiaka pa se
umjesto od dvije polovine sastojala od osam dijelova.
Sjahao sam i podigao emiku, pravu mirisnu uspomenu na domovinu. to da
inim s njom? Otkinuo sam komadi i pruio ga svom vrancu. On jo nikad nije vidio
takvu stvar, ali to ga nije smetalo. Onjuio ju je, prihvatio prueni komadi a zatim
istrgao cijelu emiku iz ruke i pojeo je.
Dobar tek ,ti elim, dobri moj konjiu!
Kad je pojeo neoekivanu poslasticu, moj pastuh protare svoju lijepu glavu o
moje rame. Zatim uzjahah i jedva dvadesetak koraka dalje leala je opet zemika.
to bi to imalo znaiti? Takva mana ne pada s neba. Opet sam sjahao, podigao
emiku i stavio je u bisage ali tek to sam se ponovo vinuo u sedlo, opet opajzilh
emiku. Da opet sjaem? Ne! Potjerao sam vranca i on se isprui ventre a terre, a ja se
sagnuh duboko, podigoh u galopu emiku i ugledah jo nekoliko komada nekog drugog peciva.
Opet sam obuzdao konja. Pokazalo se da je put i dalje u razliitim udaljenostima
posut pecivom. Zaista blagoslovljena zemlja, ta Rumelija! Ostavio sam pecivo na zemlji
i pokuao da stignem velikodunog darovatelja tih slasnih stvari. Usred neobraena polja
nalazio se imali grm. Pojahao sam oko njega i zaista je ondje stajao dobroinitelj, ali u
posve zemaljskome liku. Bila je to mazga.
Da, stajala je ovdje i derala. A to je derala? Nipoto emike koje su tako
izvrsno prijale mom plemenitom konju, ve slastice, skupe i slatke slatkie kakve
zapadnjake dame grickaju nakon ruka, a istonjake ljepotice itavog dana. Po trei
put sam skoio s konja. Mazga pogleda najprije mene, zatim vranca, a onda se posve
mirno okrenu u stranu kao da nije svjesna nikakve krivnje i kao da nema ni najmanje
razumijevanja za to da se pronevjerenje nemilosrdno sudski kanjava. Ili se moda
pouzdala u poznate olakotne okolnosti? Meni je bilo svejedno jer nepoznavanje zakona
ne titi pred kaznom. Poeo sam dakle poblie ispitivati tu stvar sa slasticama.
Mazga je na leima nosila neobinu napravu, upola tovarno, upola ensko sedlo.
S obje strane sedla bila je privrena po jedna koara. Njihov je sadraj za vrijeme trka
olabavio i jedan se njegov dio rasuo po zemlji. A mazga se zatim zaletila usred grmlja
gdje je stala dok su se uzde vukle za njom.
Ondje je jo uvijek bila zapletena, prava slika uhvaenog zloinca. Ja sam pak bio
osvetnika pravda. Zloinac je vakao slastice! Zar je moda umiljao sebi da se proi
bez kazne jer vjerojatno nije postupio u zloj namjeri? Takve doskoice morao sam
istjerati iz njega.
Obje koare strgle su se s mazginih lea pa su sad leale na tlu kraj ostataka
nekadanjeg sadraja. Jahaim biem opalio sam mazgu po njezinoj usnuloj savjesti da

je zapanjeno skoila u stranu i pogledala me vrtei pritom uima kao da mi neto

predbacuje. Onda sam je oslobodio i odveo u stranu te vrsto vezao.
Sad sam spasio bar one slatkie to su preostali. Pitao sam se: je li mazga sama ili
jo s nekim tko se momentalno ne nalazi tu? Bio sam spreman da prihvatim ovu drugu
mogunost. No moda je s njom bilo neko ensko bie? Ni na sedlu ni na mazgi nije se
moglo pronai neto pouzdano o tome. Jedna je stvar meutim bila neosporna: ako je
netko jahao mazgu ona ga je sigurno izbacila sa sedla. Gdje li se sad nalazi?
Morao sam se vratiti natrag da potraim trag. Uinio sam to bez oklijevanja. Prije
nisam na to pazio, a sad sam jasno zamijetio mazgine tragove. Ubrzo su skrenuli s
ravnog smjera na desno prema onom trnjaku iz kojega sam uo onaj mukli zov dok se
urar nalazio jo kraj mene.
Sad ga opet zauh. Zvuao je, kako ve rekoh, kao da doziva zazidani ovjek.
Pourio sam blie i pred ikarom skoih s konja. Sastojala se od samih vitica kupina i
malina i inilo se da je neprohodna.
U pomo, u pomo! uo sam sad prilino jasno.
Tko je tu? upitah.
ileka! glasio je odgovor.
Bio je to enski glas. I ime, koje znai Jagoda, reklo mi je da se radi o enskom
biu.
Odmah, odmah! odgovorih.
Potrao sam po rubu trnjaka i naao mjesto na kojem je bio izvren prodor. Tu je
bar donekle bio utrt put. Probio sam se dalje pomaui sebi noem i naao se na rubu
udubine u obliku lijevka, ali ona nije, kao to sam to oekivao, bila ispunjena trnjem, ve
ilimovima i slinim stvarima. Ovdje na toj strani je mazga ula, a prijeko je opet izala.
Na dnu lijevka, na mekoj podlozi, sjedila je neka ena, tako debela da sline u cijelom
svom ivotu jo nisam ugledao.
U pomo, u pomo neprekidno je vikala.
Ali im me je ugledala, otro zakreti i pokrije lice uglom ilima.
to se ovdje dogodilo? upitah.
Odlazi odavde! Moja koprena, moja koprena!
Zvala je u pomo, ali me je ipak potjerala jer nije imala vela na licu. Kad sam
tanije pogledao, opazih krpe prijeko potrebnog vela na trnju.
Evo, uzmi moj depni rupi! doviknuh eni.
Okreni se, okreni se posve! Posluao sam je.
Sad se opet okreni! zapovjedi ona malo kasnije.
Kad sam se sad ponovo okrenuo prema njoj bila je pokrila lice mojim rupiem
potpuno nepotrebno jer sam unato toga vidio da je tamnocrveno s mlohavim,
objeenim obrazima.
Da je ileka bila mukarac i da se pojavila na natjecanju u rvanju, ona bi ve
samom pojavom iskljuila iz natjecanja sve ostale rvae, ali poto je bila dama, ja je kao
dobro odgojen ovjek ne elim potanje opisivati.
Istonjak mjeri ljepotu ene prema jednadbi: kvadrat polumjera puta Pi,
pomnoeno s kvadratom polumjera daje, izraeno u milimetrima, kubni korijen stupnja

ljepote. Prema toj jednadbi sadravala je udubina okruena tornjem blago neizmjerne
vrijednosti.
ileka je bila odjevena u plavi ogrta kratkih rukava koji je neto malo stradao
uslijed trnja. Iz tih kratkih rukava virio je par veoma dugakih, jarko crvenih rukavica,
oito izvrsno raenih jer su se pnilagoavale aci i ruci bez ijednog nabora.
eni je, ne znam kako, uspjelo da probui ruku kroz moj rupi. Kroz tu rupu me
je neko vrijeme promatrala, a onda teko i gromovito uzdahne i upita:
Strane, hoe li me spasiti?
Hou uljudno odgovorih.
Moe li me nositi?
Strano sam se preplaio, ali onda se pokuah svladati i upitah:
Mora li to biti?
Mora.
Zar ne moe hodati?
Ne mogu zastenje debela ena.
Jesi li se ozlijedila?
Jesam.
Gdje?
Ne znam.
Ta to mora osjetiti!
Osjeam posvuda ustvrdi jagoda.
Jesi li ve pokuala da ustane ?
Nisam.
Zato?
Ne mogu.
Samo mirno pokuaj! Ja u ti pomoi.
Jama je do ilimova bila duboka samo metar. Skoio sam dolje i pruio joj ruku,
ali ona glasno vikne:
Nesrea, nesrea! Ne dotii me! Nisam odjevena.
Gdje nisi odjevena? upitah zaueno.
Ovdje na rukama.
Pa ima rukavice!
Rukavice? Strane, jesi li slijep? To je samo crvena krapova boja!
I zaista, ova jagoda koja je sjedila usred kupina i malina, nije imala rukavica.
Ruke su joj od krapovoga crvenila bile jarko crvene. Da, sad sam shvatio zato je ta
tobonja tkanina tako sjajno i bez nabora pristajala.
Ali istodobno sam shvatio i neto drugo: gospoa Jagoda 'bila je pekarica.
Imala je crvene ruke pa je dakle bila i bojadisarka. Preda mnom se nalazila ena
bojadisara Goaka koga sam elio pohoditi, ona dobra ena koja je titila svoju ker dok
se ova razgovarala sa svojim udvaraem.
O dobra moja jagodo! ovjek iju si ljubav zatitila pod svojim materinjim
krilima smatrao te je jedva pred sat abom, debelom abom, a tvoj glas koji zaziva u
pomo glasom gubavice, prekrivene ljepljivim bradavicama! Zar ljubav ne raspolae

jaom sposobnou nasluivanja? Ne umije li ona naslutiti i osjetiti blizinu svoje zatitnice?
Ali kako da te podignem ako mi ne doputa da te dotaknem?
Podupri me sa stranje strane!
Obiao sam je u polukrugu tako da sam joj zaao s lea i podboio je rukama.
Ne, ne, ja sam kakljiva! zakrijeti ona tako glasno da sam od prepasti
ustuknuo.
Gdje da te onda primam? zbunjeno upitah.
Ne znam.
Onda moramo drukije pokuati.
A kako?
Eno, tamo lei ue. Zaboravili su ga ljudi koji su ovu robu donijeli ovamo.
Uetom u te povui uvis.
Ali valjda me nee povui za vrat? prestrai se debela ena.
Neu. Ovit u ti ga oko bokova.
Pokuaj!
Donio sam ue, ovio ga ileki oko tijela, okrenuo se tako da smo stajali lea o
lea, sagnuo se, prevukao ue preko ramena i poeo brojiti:
Pazi! Jedan dva tri!
Kod tri sam se polako uspravio. Ue se napelo i ja ga poeh povlaiti. Nije ilo.
Pomozi, pomozi, dii se i ti! rekoh zasopljeno.
Ne mogu, ne mogu. Klizim iz ueta! zasope ona jo tee od mene.
Izvukao sam ue i odahnuo. Nespretne li ene! Uostalom, naslaga ilimova na
koje je pala ta golema jagoda bila je zaista glatka, a osim toga je sainjavala kosu
ravan. Nipoto nije lako podii takav teret koji je sam po sebi nepokretan pa moram
priznati da sam, ugledavi bodljikave vitice, doao na jednu zloinaku misao, ali sam je
smjesta odbacio od sebe.
Nisi li bar primijetila jesi li ranjena? upitah je.
Ranjena sam uvjeravala me ileka.
Gdje?
Ne znam, posvuda. O Alahu! to e rei ljudi kad uju da sam s tobom bila
posve sama?
Ne brini nita! Nitko nee nita doznati.
Nee nikome rei?
Neu. Uostalom, ovdje sam stranac.
Stranac? Nisi iz ovoga kraja?
Nisam.
Odakle si onda?
Daleko odavde sa Zapada.
Onda nisi musliman?
Nisam.
Dobro, onda pred tobom ne trebam koprenu. Ne mogu me uvrijediti oi
Zapadnjaka koji gleda tisuu ena. Prui mi ruke!

Pruio sam joj ih i ileka ih uhvati. Povukao sam i ona se uspravi preda mnom,
dodue malo sopui, ali ipak sretno stojea na nogama.
Kako si dugo ve ovdje? upitah.
Oh, vrlo, vrlo dugo!
A kako si dola ovamo?
Mazga mi se poplaila. Trnje ju je bolo po nogama.
Jesi li jahala na njoj?
Jesam.
Siromana, siromana mazga! Sad mi je bilo ao to sam je smetao u gozbi.
Poteno je zasluila slatkie.
Zato si na njoj pojahala u ovo trnje? upitao sam dalje.
Htjela sam. . . htjela sam. . .
ileka je jo jae pocrvenjela, zautjevi. Ogledao sam se. Dolje se nalazila prava
mala zaliha.
ije su to stvari? upitah.
Ne . . . ne . . . ne znam! promuca ileka.
Ali znala si da su ovdje?
Nisam.
Ja sam utljiv ovjek, a k tome sam ovdje stranac. Mene se ne mora bojati.
Dobro da te nisam opazio prije kad se uza me nalazio jo jedan mladi.
Dakle nisi bio sam?
Nisam. Uza me je bio neki mladi iz Kabaa.
Gdje je sada?
Otiao je kui.
Zna li kako se zove?
Znam. To je bio knjiar Hadi Alija.
Taj, ah taj! Ne, Alija ne smije znati to si ovdje vidio. Pozna li ga dobro?
Danas sam ga prvi puta sreo ali mi se veoma svidio.
A kako si me naao?
Ugledao sam pecivo na zemlji, a zatim sam otkrio mazgu. Zaplela se o grmlje.
Odvezao sam je i krenuo njezinim tragom pa sam tako stigao ovamo.
Ta mazga je veoma glupa. Sad moram pokupiti pecivo sa zemlje, a ja se tako
teko sagibam. Hoe li mi pomoi?
Vrlo rado uljudno odgovorili.
Onda doi!
Hoe li ii? Hoe li se moi ovamo uspeti?
Neu. Ali ti e me povui ili gurnuti.
Mislio sam da si kakljiva.
Sad vie nisam kad si ti Zapadnjak.
Hm! Ta je ena imala neobine ivce! Malo sam obiao po tom skladitu
ilimova da ga bolje promotrim, a onda upitah:
Spada li ovo mjesto jo Koikavaku ili ve Dnibaliju?
Dnibaliju.

 Kakav je ovjek va kjaja?

Ja mu nisam prijateljica iskreno odgovori ileka.
Sad sam dosta znao. Sretni sluaj dao mi je u ruke adut pa sam odluio da ga
iskoristim u Alijinu korist.
Hoe li sa mnom? upita debela ileka. Onda doi! Povedi me!
Otpratio sam je od ilimova onamo gdje je poinjalo trnje.
Moja odjea e zapeti za njega zajadikuje ileka.
Napravit u ti mjesta. Noem u odrezati trnje.
Ne, ne bojaljivo odbije bojadisarka. To ne smije!
Zato ne smijem?
Zabranjeno je.
Tko je zabranio?
Onaj opaki kjaja.
Znao sam to je na stvari. Ovo mjesto bilo je izvrsno skrovite za protuzakonite
poslove njezina mua. Seljani su sigurno smatrali da je gusta i neprohodna, ali mora da je
ipak postojao prolaz. Budem li probio iroki put kroz nju, onda e se skrovite lako
otkriti. ileka je pokuavala da to sprijei.
Kamo si jahala s pecivom?
U Geldik. Mazga mi je pobjegla.
ileka je znala da je ta roba donesena ovamo moda u toku posljednje noi pa je,
ne mogavi odoljeti radoznalosti, skrenula s puta da je pogleda. Mazgu je odvie daleko
zatjerala u trnje i uplaila ju je da je pobjegla, nesreom ravno kroz trnje, preko one
udubine.
Odakle dolazi danas? upita me ileka.
Iz Koikavaka.
A kamo si krenuo?
U Dnibali i u Kaba.
to e u Kabau?
Posjetit u knjiara Hadi Aliju.
Zaista? Reci mi, strane, hoe li mi iskazati uslugu?
Vrlo rado.
Htjela bih ti dati neto za njega.
Lijepo.
Ali nemam ovdje. Morao bi sa mnom poi u moj stan. To mi nije bilo pravo,
no ipak rekoh:
Mislio sam da kani odjahati u Geldik.
Sad vie ne mogu. Nemam vie povjerenja u mazgu. Ali moram ti priznati da
moj mu ne smije znati da sam ti dala poruku za Aliju.
utjet u. Tko je tvoj mu?
Zove se Boak te je bojadija i ekmedija. Uope mu neu rei da smo oboje
bili ovdje, a ni ti to nee nikome spomenuti.
Ta je ena smatrala razumljivim da u utjeti. Zatim nastavi:

 Rei u svom muu samo da mi je mazga pobjegla i da me je zbacila, a ti da si

je uhvatio, i da si mene naao na putu. Zatim si me otpratio kui.
to da odnesem Aliji?
To u ti kasnije rei. A sad hajdemo odavde.
Nije bilo ba lako da tu neobinu jagodu uzdignem iz jame i da je proguram
kroz trnje, ali mi je ipak uspjelo.
Sad e opet zatvoriti taj prolaz to smo ga ugazili kratko i odreeno
zapovjedi ileka. Nitko ne smije znati da se dade proi kroz trnje.
Oprezna si gospodarica. Ima pravo.
Rekavi to, latio sam se munoga posla, pri emu mi je trnje bolno prodiralo u
kou.
Dobro je tako pohvali me ona, poto sam zadau rijeio na njezino
zadovoljstvo. Vrlo si spretan u tome. Hvala ti. Sad e mi dopustiti da sjednem na
tvoga konja.
Ne bi li radije pola pjeice?
Zato?
Na mom konju jo nikad nije sjedila ena.
Ali, pa ja mu neu nita nauditi! uvjeravala me je ta golema dama.
Vjerujem ti. Ali pogledaj samo ovo sedlo! Nije nainjeno za njene enske
udove. Tako je usko da u njemu nee nai mjesta.
Onda ga skini! Uzjahat u konja na gola lea. Tamo ima dovoljno mjesta.
To bi iziskivalo odvie vremena. Morao bih voditi konja, a povrh toga ne
bismo mogli skupiti ni tvoje pecivo to ga je mazga prosula po zemlji. Mjesto na kojem
sam je svezao nije daleko odavde.
Svezao si je? To je dobro. Poi u dakle pjeice ako misli da je to bolje,
premda bi mi kretanje moglo koditi. esto u hodu gubim dah pa moram dugo ekati
dok mi se vrati. Od hodanja mi snano lupa srce a onda moram kaljati i kihati i umalo
to ne umrem.
Ne odgovorivi nita, uzeo sam vranca za uzde. ileka se oprla o moju ruku i mi
krenusmo, ali tek to smo preli tridesetak koraka, poe ona soptati i dahtati.
Eto vidi, ve je poelo. Moram se bolje oprijeti o tebe. Nemojmo tako uriti.
Nastavili smo upola sporije od pogreba. Kad smo stigli do mjesta na kojem je
leala prva zemika, ree ona: Evo, tu lei jedna frandela. Poberi je!
Pobrao sam je. Malo kasnije ponovi ona: Eto jo jedne frandele! Poberi je!
Opet sam je posluao.
Uskoro sam imao punu ruku peciva, morao sam voditi konja, a povrh toga jo
podupirati i moju dobru damu. Jo malo kasnije zastane ona, izvue svoju ruku iz moje,
pljasnu dlanovima i vikne:
O Alahu! Tu lei cijela hrpa maslenih kolaa! Mora da je u glavi te mazge
pravo gnijezdo takora kad je ove skupe slastice pobacala na zemlju. Poberi ih!
Vrlo rado. Samo mi najprije reci kamo da ih smjestim. Nemam vie mjesta za
njih.
Stavi ih u svoj kaftan.

 Alah! Ne vidi li koju boju ima moj kaftan?

Bijel je. Bijel je kao snijeg na planini. Drim da je nov.
Tako je. Kaftan je nov i ja sam za njega platio punih dvije stotine pijastera.
To je dobro. Nipoto ne bih dopustila da se ovi kolaii stave u prljavi kaftan.
Alah te obdario lijepim smislom za istou. Zato mu mora biti zahvalna cio
svoj ivot jer istoa je najljepi ukras ene. Ali ja ti kaem da i ja uivam u tom istom
bojem daru. Zaboljela bi me dua a srce bi mi se ispunilo alou kad bi svoj lijepi novi
ogrta uprljao mrljama od maslaca.
Oh, maslac je dobar! Mrlja od maslaca u kaftanu nije sramota. Maslac nije ni
riblje ulje ni konjsko salo.
Ali nitko nee na tim mrljama vidjeti da potjeu od maslaca.
Gospodine, ti si otmjen ovjek, tebi moe biti posve svejedno da li netko mrlje
na tvom ogrtau smatra tragovima maslaca ili ribljeg ulja. Skini kaftan i okreni ga pa se
mrlje moda nee ni vidjeti.
Zar ne zna da je mukarcu zabranjeno da se razodijeva u prisutnosti ene?
Oh, ti si moj prijatelj, moj spasilac, a osim toga ispod ogrtaa nosi kaput i
prsluk.
Ipak se ne bih htio ogrijeiti o zakone uljudnosti i morala. Dopusti da ovo jelo
zavijem u pokriva sa svoga konja.
Je li ist?
Jeste. Svakog ga dana ispraim.
Moram se uvjeriti. Stresi ga malo.
Cio me je taj prizor beskrajno zabavljao. Posljednjih dana nisam dospio da
ispraim pokriva. Bio je smotan i privren iza sedla pa su se na njem jasno razabirali
tragovi praine koja se skupila u toku jueranjega jahanja. Otkopao sam pokriva i
razmotao ga.
Stresi ga! zapovjedi ljupka ileka.
Posluao sam je i praina se uzvinu u cijelom oblaku, ali ena ipak ree:
Da, ist je. Stavi dakle u njega ove maslene kolae.
Savinuo sam pokriva napravivi od njega vreu da mogu strpati pecivo to sam
ga podigao sa zemlje. Tako smo stigli do grmlja u kojem sam privezao mazgu.
Ugledavi koare na tlu, ileka pljesnu rukama i viknu:
O Alahu, O Aio, o Fatimo! Kakvu je nesreu izazvala ova ivotinja! Obje
koare lee na tlu a kraj njih moje najfinije pecivo! Ali gle, nije sve ovdje. Mnogo toga
nedostaje. Gdje je?
ileka me sumnjiavo pogleda.
Efendijo, ove su stvari slatke i prijaju vrlo dobro.
Vjerujem.
Voli li slatkie?
Kadto.
Nisi li moda pojeo ovo to ovdje nedostaje?
Nisam.
Reci mi istinu! Neu se ljutiti ako mi plati.

 Nisam ja to pojeo, ljupka ileko.

Ali kud je onda nestalo? Gdje je? Moram svom muu poloiti raun o svakom
komadu.
Kaem ti da to nije nitko pojeo.
Nego to?
Poderao je! nasmijeih se.
Poderao? A tko?
Tvoja mazga.
O nesreo, o drskosti! Zar zaista misli da mazga moe derati slatkie?
Zatekao sam je gdje dere.
I ti si to vidio svojim oima?
Svojim vlastitim oima uvjeravao sam je.
A meni nije nikad pokazala da voli slatkie. Ta licemjerka! Ta lana svetica!
Efendijo, hoe li mi uiniti uslugu?
Jednu jedinu? Nisam li ti ve dokazao da ti rado stojim na usluzi?
Jesi. Uinio si sve to sam od tebe zatraila. A sad uini jo neto. Uzmi bi i
tako estoko opali mazgu po glavi da joj odlete ui.
To neu uiniti usprotivih se.
Nee? Zato?
To bi bilo muenje ivotinje.
to te se tie? Je li to tvoja mazga?
Nije morao sam priznati.
Tako je. Moja je. A moje vlasnitvo mogu muiti kako god hou. Udari dakle!
Oprosti to to ipak ne inim. Jesi li rekla mazgi da ne smije pojesti kolae?
Nisam.
Onda si teko pogrijeila. Mazga je pomislila da smije jesti slatkie jer oni
pripadaju njezinoj gazdarici. Kad je naredni put uzjai, nemoj propustiti a da joj to ne
kae.
To u odmah uiniti ljutito e pekarica pa se nadam da e razumjeti
moje rijei. Ona izvue bi i prie mazgi koja ju je nepovjerljivo promatrala i zabrinuto
strigla uima.
to si to uinila? vikne. Zna li to si ti? Kradljivka, velika kradljivka.
Evo ti tvoje kazne!
I ona estoko opali mazgu po glavi.
Ti sladokue!
ileka jo jednom opali mazgu.
Ti podmukli nitkove!
Trei udarac zazuji zrakom, ali inilo se da mazga nije bila dobro odgojena i da
nije potivala svoju gazdaricu. Brzo se okrenu i ritne se objema stranjim nogama prema
pekarici. To je uinila tako brzo da sam jedva uspio da debelu enu trgnem u stranu.
Sad je sva srdba iezla. ileka je drhtala od straha.
Efendijo promuca drui to je to uinila? Ritnula se!
Jest.

 Ta mrcina! Ta nezahvalna ivotinja! Je li me pogodila?

Mislim da nije. Boli li te togod?
Dakako da me boli. Cijelo moje tijelo je upravo jedna jedina kvrga.
Jao! Takva kvrga se teko lijei.
Jeste, a ipak mi je kao da su me kopita promaila. Nije li tako?
Drim da sam i ja to opazio.
Hvala Alahu! Da me je mazga pogodila u prsa bila bih mrtva. A to onda da
me je pogodila u lice? Mogla mi je izbiti zub, a moda i sve zube. Nikad vie neu
udariti tu neman.
Ima pravo. Savjetovao sam ti da je ne udara, ali me nisi sluala.
Jer mazga je moje vlasnitvo. Kako se smije usuditi da me rie? Ali doi
sada! Ne smijemo gubiti vrijeme. Sad e staviti u ove koare sve to je preostalo, a
zatim urediti sedlo. Onda emo krenuti.
Posluao sam i ovu zapovijed pitajui se kako u uspjeti da tu teku enu dignem
u sedlo. Ta morao sam se estito napregnuti da joj pomognem da se uspravi na noge.
Kad sam cijelo pecivo smjestio u koare, ona se u neprilici stade ogledavati.
to trai? upitah je.
Stepenice, male stepenice.
Stepenice? Odakle da ovdje na otvorenom polju smognem stepenice?
Ali ja ih trebam da se uspnem na mazgu.
Jao! To je zaista zlo.
Sad sam se i ja stao prilino nemono ogledavati.
Eno ree ileka. Ondje vidim panj!.Odvedi me onamo! Uspjelo mi je
da uz prilian napor podignem debelu enu na panj, a onda na sedlo. Siromana mazga
umalo da se nije sruila pod tim teretom, ali snaga kao da joj se udvostruila kad je
opazila da kree kui. Ubrzo ugledah izdaleka nekoliko kua koje su stajale jedna
podalje od druge.
Je li to Dnibali? upitah.
Nije, to je tek Mali Dnibali. Ali mi stanujemo ovdje odgovori.
Stigosmo onamo i projahasmo kraj nekoliko bijednih zgrada dok nismo stigli do
jedne malo vee kue. Moja pratilica skrene na stranju stranu. Ondje se nalazilo
nekoliko jama u zemlji u kojima su bile bave, pune obojenih tekuina. Nalazili smo se
dakle u stanu bojadisara i pekara Boaka.
Amazonka nekoliko puta otro kriknu, a zatim se otvorie vrata neke male
daare koja se nalazila u blizini i na njima se pojavi mukarac ptijega lica. itava
njegova odjea sastojala se od neke vrste gaica za kupanje. Nije me meutim
iznenadilo to, ve boja njegove koe. Tijelo mu je sjalo u svim bojama od posve tamno
smee pa do jarko naranaste. Pri tome se taj ovjek drao tako ozbiljno i hladnokrvno
kao da su te boje neto posve obino.
Sigirdik, moje stepenice! zapovjedi pekarica. Sigirdik znai vorak.
Tako se zvao taj ovjek. Vjerojatno je to bio nadimak od ale. Hm, uostalom, postoje i
areni vorci kako to zna svaki poznavalac ptica. Onaj ovjek dostojanstveno ue kroz

stranja vrata u kuu pa zaista iznese iz nje male stepenice i postavi ih kraj mazge.
Jahaica sie.
to radi moj gospodar? upita ona.
Ne znam glasio je odgovor.
Pa ipak mora neto raditi.
Ne mora.
Budalo! Gdje je?
Ne znam kratko odvrati pomonik.
Ta sigurno je kod kue.
Nije.
Dakle otiao je?
Jeste.
Zato to nisi odmah rekao? Odvedi mazgu.
areni ovjek je tako ozbiljno odgovarao kao da se radi o vrlo vanim stvarima.
Uzme mazgu za uzde i krenu dalje.
Najprije skini teret! viknu ona.
Pomonik kimne glavom u znak da ju je razumio pa se lati posla.
Ui sa mnom u kuu, efendijo! pozove me ona. Privezao sam konja za
koli zaboden u zemlju i krenuo za njom. Odmah osjetih snaan miris maslaca i vrue
luine. Lijevo opazih ureaj koji sam smatrao krunom pei jer se u kui sigurno nije
mogla nalaziti jazaveva jazbina. Desno su vodila vrata u sobu.
Kad smo uli, naoh se suelici ivoj, iako pomlaenoj slici moje jagode. Nije
bilo nikakve sumnje da joj je to bila ki.
Djevojka je bila odjevena u laganu bugarsku narodnu nonju, ali je gotovo
jednako kao i njezina majka imala onu najveu ljepotu istonjake ene, gojaznost.
Stajala je pred nekoliko zdjela s mlijekom s kojeg je skidala kou i trpala je u irom
otvorena usta.
Ikbalo, to radi? upita je majka.
Skidam kou s mlijeka odgovori djevojka.
A kuda je stavlja?
U usta.
Tu kou s mlijeka treba da stavi na tanjur ili u lonac, a ne u usta.
to u kad mi tako prija!
Priznajem da je to bio valjani razlog. Majka ga je takoer prihvatila jer je prila
djevojci, njeno je potapala po punom obrazu i rekla joj:
Ti pohlepnice!
Tusta pohlepnica me zaueno pogleda pa joj majka odmah razjasni:
Taj efendija se eli kod nas odmoriti.
Zato?
Umoran je.
Neka lei vani u travi. Kako moe bez koprene razgovarati sa strancem i
dovesti ga k meni, premda zna da ja u kui ne nosim vela?
Oh, on je moj spasilac!

 Zar si bila u opasnosti?

U velikoj opasnosti.
Kerka me pogleda manje strogo a zatim se okrenu majci:
Nikako se nisi mogla jo vratiti. Mora da ti se putem neto dogodilo.
Zaista mi se neto dogodilo.
A to to? zaueno e Ikbala.
Nesrea. Nisam mislila na to da je danas jedan od pedeset nesretnih dana u
godini jer bih inae ostala kod kue. Tek to sam pola sata jahala kad se preda mnom
otvori zemlja . . .
O Alahu! prestraeno viknu ki.
. . . iz nje se uzdignu modri dim nastavi ileka.
Jao!
. . . a iz tog dima izae duh, sablast, pa prui prema meni stotinu i etrdeset
ruku . . .
Alah te zatitio! Na svijetu ima mnogo opakih sablasti!
Tako je, dijete moje. Moja mazga se isto tako poplaila kao i ja i pobjegla to
je bre mogla. Ti zna da sam ja dobra jahaica, ali ipak sam pala s nje.
Kakve li nesree! Je li mazga pobjegla?
Nije. Dojahao je ovaj efendija, uhvatio mazgu, mene podigao sa zemlje i
otpratio me kui. Gdje je tvoj otac?
Otiao je u selo.
to e ondje?
Otiao je da kupi groica i badema.
Je li rekao kad e se vratiti?
Rekao je da nee dugo ostati vani.
Onda poslui ovog efendiju dok se on ne vrati. Moram obui drugu haljinu.
ileka je upravo htjela da izae na druga vrata, ali je njezina ki uhvati za rukav.
Najprije mi reci to je bilo s duhom.
Nemam vremena. Pitaj efendiju, on e ti rei sve.
Rekavi to, lukava ena umaknu prepustivi meni da zavrim bajku o duhovima.
Ja sam ve kod prvih rijei, to ih je majka izmijenila s kerkom, sjeo na
rogoinu.
Mlada jagoda ostala je sa mnom na samu. Oito je bila u neprilici. Nakon male
utnje zapoe:
Jesi li gladan, efendijo?
Nisam, dijete moje.
Ali sigurno si edan,
Vrue je. Hoe li mi dati gutljaj vode, ti keri ljupkosti? Ona posegnu za
jednom od onih zdjela s mlijekom s kojih je maloas svojim njenim prstima skinula
kou pa mi prui zdjelu.
Evo ti kravljega mlijeka! Svjee je i prijat e ti. Ili moda vie voli kozje?
Jesi li ve i s kozjeg mlijeka skinula kou?
Jesam. Sama sam to uinila.

 Onda mi daj vode! Mlijeko pijem samo onda ako je koa jo na njemu.
Punana djevojka izae i donese mi glineni krag pun vode koja je upravo tako
mirisala i izgledala kao da je u njoj bila oprana stara vreica za duhan ili kakav prljavi
pas.
Odakle si zagrabila tu vodu? sumnjiavo je upitah.
Iz korita za mijeanje tijesta glasio je odgovor.
Zar nema druge vode?
Imam. Nedaleko kue tee potok.
Ne moe li mi odande donijeti vode?
Mogla bih, efendijo, ali hoe li je ti piti?
Zato je ne bih pio?
U njoj su abe i gubavice krupne kao je kad se dobro ugoji.
Zar nemate u blizini bunar?
Imamo, ali u njemu su vodozemci, dugaki i krupni kao jegulje.
Jao! Onda radije uope neu piti.
Mogla bih ti donijeti dobroga vonog soka, efendijo.
Je li zaista dobar?
Sladak je kao eer i med.
Onda te molim da mi ga donese.
Ikbala ponovo ode. Uskoro se vratila nosei u izdubljenoj tikvi tekuinu koja je
po svemu izgledala opasna za ivot. Omirisao sam je i to me je jo uvrstilo u namjeri da
budem krajnje oprezan. .
Od kakvoga voa je napravljen ovaj sok? upitah.
Od dudova, oskorua i limunova. Kao zain su mu dodane ute gljive, a
zaslaen je sirupom. Osvjeit e te i ojaati kao rajsko pie.
Dakle, dudovi koji su sami po sebi ogavnoga okusa, oskorue kojima se hrane
zimovke i druge ptice i kiseli limunovi! Zainjeno utim gljivama i oslaeno eerom.
Okus se dade zamisliti, a djelovanje naslutiti. Tu bi me oekivao neumitni proljev ili
neto slino. Ali bio sam zaista edan pa sam podigao tikvu na usne, zatvorio oi i
nekoliko puta povukao. Djevojka me meutim smjesta uhvati za ruku.
Stoj, stoj! viknu. Samo jedan gutljaj, samo jedan gutljaj!
Zato? upitah.
Tek kad sam spustio posudu, osjetih kako odvratan okus ima to pie.
Dobit e strane greve u elucu, strane greve! prizna Ikbala.
Zato mi onda to daje?
Oh, sok je dobar, ali ovjek smije popiti samo jedan gutljaj, Evo ovako.
Pripazi!
Ikbala uze tikvu pa zaista srui gutne iz nje jedan polagani, dugaak gutljaj. Lice
joj se pri tome rairilo kao da pije nebeski nektar. Meutim, budui da je moj eludac
uvijek bio zaista izvrstan, nije taj pokuaj umorstva to ga je izvela lijepa pekarova ki
imao nikakvih posljedica.
Djevojka postavi tikvu na pod i odmah joj prie neki stari maak koji je dotad
leao u kutu pa najprije mudro i oprezno umoi brkove u voni sok, zamiljeno strese

glavom, a onda ga ipak poe lizati, isprva polako i s nepovjerenjem, a zatim s oitim
uitkom.
Pij, makice moja ree lijepa Pomakinja i pogladi ga.
Stoj, stoj viknuh i to tako glasno da se Ikbala prestraeno trgnula.
to je, zato tako vie? upita.
Nemoj svom ljubimcu dopustiti da pije taj sok!
Zato ne?
Dobit e greve u elucu.
Nee. On je ve navikao na voni sok.
Znai da ga ee pije.
Tako je.
Iz ove iste tikve?
Da. Tek maloas je pio iz nje, moj dobri, moj dragi maak!
Dakle jo i to! Najprije je iz tikve pio njezin ljubimac, zatim ja, a onda ilekina
ki. I ta krasna dirljiva naivnost kojom mi je to rekla! O Ikbala, kako malo su te dosada
preliili obiaji zapadne Evrope!
Mogao bih se razljutiti, ali sam ipak, daleko od svake osvetoljubivosti, poveo
razgovor o predmetu koji joj je sigurno bio najdrai.
Zar Hadi Alija takoer kadto pije taj voni sok?
To sam pitanje izgovorio posve ravnoduno, ali Ikbala me iznenaeno pogleda.
Poznaje li ga, efendijo?
Da, poznajem.
Gdje si ga upoznao?
Putem iz Koikavaka ovamo, i to danas, otprilike prije dva sata. .
Je li Alija govorio o meni?
Jeste. Treba da ti predam njegove pozdrave.
Onda ti je rekao da me voli?
Priznao mi je to, a rekao mi je i da ti njega voli.
Da, istina je. Mi se volimo od srca. Alija se zbog mene vratio iz Arabije.
A sad ne smije uope razgovarati s tobom?
Naalost. Moj otac to ne doputa.
Ali tvoja majka je duh zatitnik koji vas uva.
Da, tako je. Da nema nje, naa bi tuga bila velika kao najvii minaret u cijelom
carstvu vladara svih pravovjernih.
Tvoj otac e sigurno postati prijazniji prema Aliji dobacih.
Nee. Mosklan to ne doputa.
Tko je taj Mosklan? upitah kao da za njega jo nisam uo.
On trguje konjima, a bavi se jo i kojeim drugim. Ali ti ga ne pozna. Otac
me eli prisiliti da se udam za njega.
Ima li taj ovjek jo kakvo drugo ime? upitah je. Ikbala je oklijevala s
odgovorom.
Moe biti iskrena sa mnom. Ja sam ti zaista sklon dobacih.
Ne, Mosklan nema nikakvog drugog imena izjavi ona.

 To veli samo zato jer se boji i njega i svoga oca.

O ne! Zaista ne znam za neko drugo njegovo ime.
No, nisi li nikad vidjela ovjeka koji se zove Pimosa i potjee iz Lopatice?
Djevojka se smete i upita mucajui:
A gdje sam ga mogla vidjeti?
Ovdje, kod vas, u ovoj kui.
Nisam. Vara se, efendijo.
Onda sam se prevario, a to nije dobro za tebe.
Nije dobro? Zato?
Da ti zna tko je taj Pimosa i ime se bavi, mogao bih nagovoriti tvoga oca da
te dade Hadi Aliji za enu.
Kako bi to moglo biti?
No, priznat u ti da sam doao ovamo da te vidim. Preduzeo sam sebi da u,
ako mi se dopadne, odjahati k Aliji da ga dovedem tvome ocu kao zeta.
To nije mogue! alosno e djevojka.
Naprotiv! Posve je lako mogue.
Kako bi to izveo?
To ti sad ne mogu rei jer nisi iskrena. Htio sam prisiliti tvoga oca da jo danas
pristane na va brak. Jo danas, razumije li?
I ti misli da bi moj otac pristao?
Da, posve sigurno. Ali ti nema povjerenja u mene pa sam ovdje izlian.
Odmah u krenuti dalje.
Htio sam ustati, ali djevojka priskoi i zadri me.
Efendijo, ostani sjediti! Tko si ti da smatra da e imati takvu vlast nad mojim
ocem?
Ja sam efendija sa Zapada. Stojim u padiahovoj sjeni i mogu, ako hou,
prisiliti tvoga oca da se pomiri s tvojom sklonosti prema Aliji. Meutim, sad nemam
vremena. Moram otii!
Ostani ovdje! Bit u iskrena s tobom.
To bi bilo pametno. U tvoju korist. Reci mi dakle poznaje li onog Pimosu?
Da, poznajem ga. Oprosti mi to sam maloas drukije rekla.
Opratam ti. Znam da si to morala porei iz obzira prema svom ocu.
Ali moe li mi obeati da mu nee nakoditi?
Obeajem! izjavih. A sad mi reci tko je taj Pimosa?
On se ne zove Pimosa, ve se katkad samo tako naziva. To je onaj Mosklan
ijom enom bih imala postati.
To sam ve znao. ime se on jo bavi, osim trgovinom konjima?
Krijumar je, a istodobno je i utov glasnik.
Je li ga uti ve kada poslao tvome ocu?
Jeste, efendijo.
U kojoj stvari?
To ne znam.
Tvoj otac je krijumar?

 Nije.
Reci mi istinu.
On nije krijumar. Ali krijumari dolaze k njemu i onda. .
No? I onda . . .
. . . i onda otac ima uvijek mnogo robe.
. . . gdje? Ovdje u kui?
Ne, ve vani na polju.
Na kojem mjestu?
To ne smijem rei. Majka i ja smo se morale zakleti da neemo nita odati.
I ne treba odati jer ja i onako poznajem to mjesto isto tako dobro kao i ti.
To nije mogue, efendijo. Ta ti si ovdje potpuno nepoznat.
Pa ipak ga poznajem. To je ona jama vani u trnjaku. Ikbala zaueno pljesnu
rukama i viknu:
O Alah! Zaista zna!
Vidi li? Upravo danas ima ondje mnogo robe.
Jesi li je vidio?
Jesam. Sami ilimovi nasmijeih se.
Zaista, zaista, ti to zna! Tko ti je odao to mjesto?
Nitko. Odakle su ti ilimovi?
Stigli su brodom preko mora. Iskrcani su u Makriju, a odande su na mazgama
preneseni u Gumurdinu i dalje k nama.
A kamo treba da se otpreme?
Prenijet e ih u Sofiju, a odande dalje, ne znam.
Sudjeluje li i ut u tom krijumarenju?
Ne sudjeluje. Glavni voa je neki silakdija iz Ismilana.
Ah tako! Taj ovjek dri i kavanu?
Jeste potvrdi lijepa Pomakinja razrogaivi oi.
I stanuje u ulici koja vodi u selo Catak.
Efendijo, poznaje li i njega?
uo sam za njega. Zna li kako se zove?
Deselim.
Dolazi li kadto k vama? upitah dalje.
Vrlo esto. Doi e danas ili sutra.
Vjerojatno zbog ilimova koji lee vani na polju?
Tako je. Treba ih otpremiti.
Hoe li Deselim dovesti sa sobom potrebne ljude?
Nekolicinu e dovesti, a ostali stanuju ovdje u blizini.
U Dnibaliju?
Ovdje i u susjednim mjestima.
Tko e ih skupiti.
Moj otac.
Pa valjda ne on sam.
Ne, ve e poslati naeg pomonika koji poznaje sve pouzdanike.

 To je onaj ovjek koji je tvojoj majci pomogao da sie s mazge?

Tako je. Lice mu je premazano svim bojama. Vrlo je lukav i hrabar ovjek.
Ali uj! Netko dolazi!
Vani pred ulazom ulo se neobino soptanje i stenjanje.
To je moj otac apne Ikbala. Nemoj dopustiti da primijeti kako sam
govorila s tobom.
as kasnije iezla je u susjednoj prostoriji kamo je bila otila i njezina majka.

MEU KRIJUMARIMA
OSTAO sam posve sam u sobi, ne raunajui maka koji se opet povukao u kut.
To mi nije bilo drago, ali nisam mogao nita uiniti. uo sam nekoliko tekih koraka,
uzdaha i onda ue gospodar kue.
Umalo se nisam prestraio kad sam ga ugledao. Bio je gotovo isto tako debeo kao
i visok pa se morao progurati kroz vrata. Nosio je bugarsku odjeu. Njegove hlae i
njegova tunika te kratki ogrta s rukavima bili su od vunene tkanine, dok Turin ljeti nosi
lanenu ili pamunu tkaninu, laku i s mnogo nabora. Pekarove noge bile su prema
bugarskom obiaju ovijene debelim trakama. Bugari i Pomaci ne vole nositi drugu
obuu.
Ta ga je odjea jo vie iznakazila. Kratki ogrta, trakama ovijene noge, gotovo
pola metra visoki pojas ovijen oko trbuha, inili su ga jo mnogo debljim i bezoblinijim
nego to je zapravo bio. K tome je Boak brijao glavu. Samo odozgo usred tjemena
ostavio je dugaak uvojak kose koji je visio na zatiljak spleten u dva perina. Nije nosio
fes, ve umjesto njega kapicu zabaenu na zatiljak, a u ruci je drao zauzlani rubac s
nekoliko papirnatih vreica.
Kad bi netko upitao koje je boje bila njegova odjea, ne bih mu to mogao rei.
Sigurno je da je nekad postojala jedna temeljna boja, ali preko nje su se pruale pruge i
mrlje svih moguih boja, tako da se ona prava nije vie razabirala. Vidjelo se samo da je
taj ovjek jednostavno u odjeu otirao prste, bez obzira je li ih zaprljao pri mijeanju
tijesta ili bojadisanju.
Ruke su mu izgledale kao da je pomijeao prainu s uljem i time premazao prste.
Podlaktice nisam vidio. Vjerojatno su bile sline jagodinim iji sam premaz u prvi as
smatrao rukavicama.
A sad lice! Bilo je upravo jedinstveno. Oito je Boak imao dvije ili tri navike
koje se nisu slagale s njegovim poslom: mrkao je duhan, volio je trti oi i ekati se iza
uiju jer su mu nos, te predio oko oaju i uiju bili premazani takorei crnom tintom,
pekmezom od ljiva, malinovim sokom, utanjkom i smrvljenom kredom.
Kad istonjaka ljepotica premae trepavice kolom to daje njezinom pogledu
neku neobinu zamiljenu otrinu. inilo se da je pekar uvjeren da i on postaje lijep
pomou spomenutih boja. Vjerojatno zbog toga, ili iz lijenosti on ve odavno nije
umio svoje lice.
Bilo je zaista aljivo s kakvim me je uenjem pogledao dok sam ja mirno ostao
sjediti. elo mu se uzdiglo, usta irom otvorila, a ui ,kao da su mu se povukle prema
natrag.
Grom i pakao!
Vie nije uspio izustiti. Zasoptao je. Moda zbog pomanjkanja zraka ili od
prepasti.
Dobro jutro! pozdravih ga polako ustajui.
to hoe ovdje? to trai ovdje? prasnu debeljko.
Tebe odgovorih kratko.

 Mene? upita kao da ne vjeruje.

Da, tebe.
Sigurno me zamjenjuje s nekim.
Teko. Tebe e svatko odmah prepoznati.
inilo se da Boak ne osjea uvredu sakrivenu u posljednjim rijeima. On upita,
jo uvijek u sumnji:
Kome si poao?
Bojadiji koji je istodobno i ekmekija a zovu ga Boak.
To sam odista ja.
Vidi li da se nisam prevario.
Ali rekao si da si me odmah prepoznao! Zar si me ve vidio?
Nisam.
Kako me onda moe prepoznati?
Po sjajnom dostojanstvu tvoga stalea koje se zapaa na tvom licu.
Bojadisar nije ni ovaj put shvatio pravi smisao rijei jer mu se lice razvuklo u
iroki dobroduni smijeak.
Ti si vrlo uljudan ovjek. Ima pravo. Moj stale je veoma vaan. Bez nas bi
ljudi morali umrijeti od gladi, a mi isto tako dajemo svakoj haljini pravu ljepotu. ta
eli?
Htio bih da razgovaramo o jednom poslu.
Jesi li moda trgovac branom?
Nisam.
Prodaje boje?
Ni to. K tebi me je doveo drugi posao.
Onda mi reci o njemu neto potanje!
Hou, im se malo udobnije smjesti. Skini ogrta i sjedni k meni!
Da, to u uiniti. Poekaj malo!
Boak izae kroz ona vrata kroz koja su izale njegova ena i ki. Tu su svakako
bile dvije sobe, jedna iza druge, pa sam prema muklom zvuku glasova, koji su dopirali
do mene, razabrao da se obitelj nalazi u stranjoj prostoriji.
Kad se debeljko vratio, stane preda mnom i ree:
Evo me. Bi li htio neto pojesti?
Ne bih odgovorih sjeajui se tragova prstiju obrisanih u njegove hlae.
Popiti?
Hvala.
Dobro, onda emo se porazgovoriti o poslu.
Bilo je upravo neopisivo kako je pekar nakon obilnog stenjanja uspio da sjedne
na pod suelice meni. Kad je napokon to uinio, lice mu postade ozbiljno i on glasno
pljesne tustim rukama.
Umalo da mu se nisam nasmijao u lice videi kako nastoji da se vlada poput
velikog gospodina koji je navikao na zapovijedanje. Oito su vani uli njegovo
pljeskanje jer je u sobu uao bojadisarski pomonik koga je Ikbala nazvala lukavim i
hrabrim.

Mora da je Boak, dok se nalazio odostraga u kui, kroz prozor uputio

pomonika kako se ima vladati. Ovaj je sad prekrstio ruke na prsima, poklonio se, pa
pogledao svoga gospodara i majstora ponizno oekujui njegove naloge.
Donesi lulu zapovjedi debeljko poput pae s tri bunuka. Njegov
privremeni rob poslua. Donio je lulu koja je izgledala kao da je dugo leala u mulju.
Zatim izae, a gospodar izvadi iz pojasa vreicu s duhanom pa ga nabije u lulu.
Pui li? upita.
Puim odgovorih.
Pobojao sam se da e Boak zapovjediti da mi donesu istu takvu lulu i da e je
napuniti iz iste vreice, ali sam bio ugodno razoaran kad je samo upitao:
Ima li igice?
Zar nema kresiva? upitah ga.
On me je, naime, kod toga pogledao lukavo ili bolje rei glupo. U onom kraju se
ne mogu posvuda dobiti igice. Moe pretraiti itava sela, a da ih ne nae. ovjek sa
igicama redovito je otmjen. Pekar je svakako htio da vidi spadam li i ja meu njih. Zato
sam mu tako i odgovorio.
Morao bih opet ustati ree on. Na tebi vidim da ima igice.
Kako to moe vidjeti?
Po itavoj tvojoj odjei. Bogat si.
Da je rekao: ii si od mene, imao bi pravo. Posegnuo sam za pojas, izvukao
kutijicu s votanim igicama i dao mu jednu. On je zaueno pogledao.
To nije drvena igica.
Nije. Ne volim drvene.
To je vosak?
Jest. Pogodio si.
Unutra je stijenj?
Dakako.
udno, zaista udno. Svijea za pripaljivanje duhana! To jo nisam vidio. Ne
bi li mi odmah poklonao cijeli omot?
Upravo je nevjerojatno kakav dojam moe esto poluiti takva sitnica. Odluio
sam da iskoristim tu priliku.
Ove igice imaju za me veliku vrijednost odgovorih. Moda u ti ih
pokloniti, budem li zadovoljan s naim razgovorom.
Onda ponimo. Ali najprije u pripaliti lulu.
Kad je to obavio, opazih da bojadisar ne pui ba lo duhan.
Tako, sad moemo razgovarati dobaci. Najprije reci tko si.
Svakako mora znati s kim govori. Ali moda e biti bolje da ti svoje ime
reknem kasnije.
Zato?
Posao, o kojem se elim s tobom porazgovarati, nije obian. On zahtijeva
lukavost i utljivost, a ja jo ne znam raspolae li ti tim svojstvima.
Ah, sad nasluujem to si.
to?

 Ti se bavi tajnom trgovinom nasmijei se Boak i lukavo mi namigne.

Hm. Moda i nisi ba pogrijeio. Jeftino bih htio prodati robu koja je inae
veoma skupa.
to to? upita debeljko i nagnu se k meni.
ilimovi
Ah, ilimovi! Oni su uvijek mogu prodati. Ali ikakvi ilimovi?
Prava roba iz Smirne.
Alah! Koliko?
Otprilike stotinu komada.
Kako ih eli prodati?
Sve poprijeko. Traim po komadu trideset pijastera. Boak izvadi lulu iz usta,
poloi je na pod i pljesnu rukama.
Trideset pijastera? Zaista trideset?
Ne vie.
I pravi ilimovi iz Smirne?
Svakako.
Mogu li ih vidjeti?
Razumljivo je da ih kupac mora najprije vidjeti.
Gdje su?
Zar zaista misli da u to odati prije nego to znam da je kupac siguran?
Vrlo si oprezan. Reci mi bar nalazi li se to mjesto s ilimovima daleko?
Ne nalazi.
Zatim mi reci zato se obraa upravo meni?
Ti si bojadisar, dakle strunjak, pa e moi prosuditi ima li moja roba zaista
pravu boju.
To je istina polaskano odvrati on.
Zato sam doao k tebi. Ne raunam s time da e sam kupiti ilimove nego
moda pozna nekoga tko bi bio spreman da prihvati tako povoljan posao.
Nisi ba krivo naslutio.
Znai da pozna kupca?
Poznam jednoga naglasi Boak, namignuvi.
A taj moe platiti u gotovom? Tko je to?
Jedan oruar.
Jao! Oruar teko da e kupiti tako veliku koliinu ilimova.
Onaj ovjek, kojeg sam spomenuo, moe ih kupiti. On je istodobno kavanar i
umije prodavati robu.
Gde stanuje?
U Ismilanu.
To je neugodno. Donde je vrlo daleko.
Nita ne smeta. Taj ovjek e danas ili sutra doi k meni.
Do sutra ne mogu ekati.
Zato ne?
To moe i sam zamisliti.

 Kako?
Ako tako jeftino prodajem tako skupu robu, onda mora da je tu neto po
srijedi.
Hm, dakako prizna debeli pekar.
Moram je smjesta prodati jer bih je inae lako mogao izgubiti.
Jesu li ti uli u trag?
Boak pri tom stisnu oi, znaajno mi namigne i mahnu rukom kao da nekoga
hvata, grabi.
Ne, nije to izjavih. Nitko i ne sluti neto o onome to namjeravam. Ali
roba se nalazi na mjestu koje je vrlo nesigurno.
Onda je otpremi odande.
Neka to uini kupac.
Zar je ovjek kod koga si spremio robu nepouzdan?
Nisam je spremio kod nikog.
Nisi? A gdje si je onda spremio?
Na otvorenom polju.
Alah akbar. Kako si doao na tu zamisao?
Nisam ja doao na nju, ve drugi.
Ali ti si to dopustio.
Nisam ni to. Nikad mi ne bi palo na um da toliku vrijednost tako lakoumno
ostavim.
Onda te ne razumijem.
Razjasnit u ti to u povjerenju. Dojmio si me se kao ovjek koji nee izdati.
Ne, to ne bih nikad uinio! stane me uvjeravati Boak poloivi ruku na
srce.
Dobro. Vjerujem. Drim da se i ti slae sa mnom da je trideset pijastera vrlo
malo.
Hm! To ne mogu jo sad rei jer ilimove nisam vidio.
Kaem ti da je cijena vrlo niska. Nitko ih nee tako jeftino prodati.
Ali ti mora da si ih jo jeftinije kupio.
Jesam potvrdih.
Koliko si platio?
uj, to pitanje nije ba osobito pametno. Nijedan trgovac nee rei koliko
uistinu zarauje ali ja u, kako rekoh, biti iskren s tobom.
No, koliko onda zarauje?
Trideset pijastera, samo trideset pijastera. Bojadisar me zapanjeno pogleda.
Na cijeloj zalihi?
Ta ta misli! Valjda neu biti glup da se zadovoljim s tako malenom svotom?
Ne, toliko zaraujem na svakom pojedinom ilimu.
To nije mogue. Ti prodaje komad za trideset pijastera i isto toliko zarauje
na njemu?
Tako je.
Onda mora da ti je netko poklonio robu?

 To nitko ne ini.
Onda nisam dovoljno pametan.
Neka te to ne smeta. Zato sam ja pametniji. ilimove nisam kupio a nisam ih
ni dobio na poklon. Naao sam ih.
Naao? promuca on. Ali gdje?
Ovdje, posve u blizini.
Boak se silno prestrai i stane gutati slinu. Oito se morao jako napregnuti da me
upita;
Ovdje u blizini? Efendijo, zar je to mogue?
Jeste. Ta rekao sam ti.
Smijem li znati gdje se nalazi to mjesto?
Pozna li put koji vodi u Koikavak?
Dakako da ga znam.
Taj put vodi kraj nekog grmlja. Proe li kraj njega i zakrene li malo na
desno, stii e do udubine u zemlji. ini se da je potpuno nedostupna jer je okruena
gustim trnjakom. To je to mjesto. Ondje lee ilimovi.
inilo se da se debeljko upravo skamenio. Nije se ni maknuo, samo su mu se prsa
nadimala u uzbuenom disanju. Izdavao ga je dah. Konano se javi gotovo hropui;
Efendijo, to bi bilo divno!
Tako je. Nitko ne bi mogao zamisliti da bi se na otvorenom polju mogla nai
zaliha skupih ilimova. Uostalom, ovdje rijetko pada kia. Upravo sada je suho godinje
doba pa roba ne moe stradati od vlage.
Ali moe od ljudi.
Kako to?
Mogao bi je netko otkriti.
Nikako. Vi ste ovdje prava djeca. Danas radite samo ono to ste radili juer i
prije. Danas ne elite nita vie znati nego to ste znali ve juer. Ona udubina u tlu je
oduvijek slovila kao nedostupna pa teko da bi ikome palo na um da pogleda je li to
zaista tano. Trnje bode.
Ali kako si uao onamo?
Na konju. Ti zna da jaha ne vlada ba uvijek svojim konjem. Konj se kadto
poplai pa pojuri i ti se pri tome nae usred trnja.
Prokletstvo! izmakne se bojadisaru.
Kako? upitah prividno iznenaen. Ti se ljuti zbog toga to sam to
otkrio?
Ne, nikako! Sjetio sam se samo kako to mora biti neugodno za ovjeka kome
pripadaju te stvari.
Trebao ih je bolje sakriti.
Ali, efendijo, kako si doao na pomisao da proda ilimove?
Nije li to najbolje to mogu uiniti?
Za tebe jeste. Samo pripadaju li ilimovi stvarno tebi?
Svakako. Naao sam ih.

 To jo nije razlog da ih smatra svojim vlasnitvom. Mora ih ostaviti pravom

vlasniku.
Neka mi se samo javi. uvat e se da to ne uini.
Vlasnik e ih odnijeti.
Ili on ili netko drugi. Vrlo bi lako mogao netko naii i biti pametniji od mene.
Ne, prodat u ih.
Boak se oporavi od prepasti.
Savjetujem ti da to ne uini opomenu me on. Zakoniti vlasnik e se ve
pobrinuti za to da ne izgubi svoje vlasnitvo. Ti bi samo postao kradljivac, a ne izgleda
mi da si takav.
Ne izgledam? Hm! Moda ima pravo. U pravi as si izrekao tu rije. Zaista
ne bih htio da budem kradljivac.
Dakle ostavi e ilimove tamo gdje jesu.
Ostavit u ih.
Obeaje ?
Zato da obeam ba tebi? Jesu li to moda tvoji ilimovi?
Nisu, ali ne bih volio da duu optereti zloinom.
Ti si poten ovjek. Zaista mi eli dobro.
Tako je. Obeaj dakle da nee dirnuti u ilimove.
Dobro! Posluat u te! Obeajem ti.
Bojadisar olakano odahnu i ponovo posegnu za svojim ibukom.
Slava Alahu! Spasio sam te s puta grijeha. Pri tome mi se ugasio duhan.
Pokloni mi jo jednu od tvojih votanih igica!
Evo! Drago mi je da si me zadrao na putu potenja. Iskuenje je bilo veliko.
Pobrinut emo se za to da mu ne bi netko drugi moda podlegao.
Kako e to uiniti?
Prijavit u nalaz.
Alah! Kome?
Oblastima.
Pekar smjesta ispusti pripaljenu lulu i uzdigne ruku kao da se brani od neega.
To nije potrebno.
Jest, jest. Sad u otii kjaji. Neka on zaplijeni ilimove.
to ti pada na um? Vlasnik e ve doi po ilimove.
To ne moe izmijeniti moju odluku. Dunost mi je da tu stvar prijavim.
Nipoto! Sve se to tebe ne tie.
Naprotiv, mnogo me se tie. Tko otkrije zloin mora ga prijaviti.
Zato bi se ovdje radilo o zloinu?
estit ovjek ne sakriva svoje vlasnitvo u polju. Budi siguran da to ne ini.
Uostalom, slutim kome su namijenjeni ilimovi.
Sigurno se vara.
Nikako, posve sam siguran u to.
A tko bi trebao biti taj ovjek?
Onaj isti koga si mi maloas predloio kao kupca.

 Misli li oruara?
Tako je. Ba njega.
Oh, taj ovjek nema s time nikakva posla Pozna li ga moda?
Ne poznam, nisam ga jo vidio;
Kako onda moe posumnjati u njega ? Ja ti nisam rekao ni kako se zove.
Znam ja to. Zove se Deselim.
Deselim? Nisam mislio toga ovjeka. Uope ne poznajem nikoga tko bi se
tako zvao.
Ne pozna li ni ovjeka koji se zove Pimosa?
Pimosa? Oh, njega poznam.
Odakle je?.
Iz Lopatice na Ibru. Gdje si ga upoznao?
To u kasnije rei. Dolazi li ti on kadto u pohode?
Dolazi.
Je li u posljednje vrijeme bio kod tebe?
Nije.
Zna li gdje je bio?
Ne znam.
Hm! Nisi li nedavno bio u Mandril i u Boldibaku? Njegovo lice pokazivalo
je posve drukiji izraz nego ranije. Bilo je pravo lisije lice. Taj debeljko je bio opasan
ovjek. Oi mu bljesnue kao da je neto shvatio.
Priznat u ti istinu. Bio sam ondje, a i Pimosa je bio ustvrdi Boak. Pogled
to ga je pri tome upravio u mene bio je pogled pobjednika, ali ja mu ravnoduno poloih
ruku na rame i nasmijah se.
To nisi loe izveo, stari lukave.
Nisam loe izveo? Kako to misli?
Pogodio si da sam nedavno razgovarao s Pimosom.
To mogu zamisliti.
Onda nisi bio ba lukav. Nisi smio priznati da si bio s njime.
Istinu mogu rei.
Dobro, u redu. Osim toga pogodio si da mi je Pimosa kazao da je bio u Mandri
i Boldibaku pa si smjesta nastupio kao svjedok. A to onda ako ti dokaem da uope
nisi odlazio odavde?
To ne moe.
Treba samo da se ovdje raspitam. Ljudi su te vidjeli i znadu da nisi nikamo
odlazio. Ali ja to neu uiniti: emu da se toliko trudim? Odjahat u u selo Palaa pa
drim da u ondje doznati tko je zapravo taj Pimosa.
Kao da je debeljko problijedio ispod boje koja mu je prekrivala lice. No unato
toga odgovorio je to je sigurnije mogao:
Ni ondje nee doznati nita drugo nego to sam ti rekao.
Ah, trgovac konja Mosklan e mi sigurno dati bolje podatke. Uviam da je
moj posjet kod tebe zavrio. Sad u otii kjaji.

Rekavi to ustadoh. Debeljko je takoer ustao i to tako brzo da ga je samo strah

mogao natjerati na takvu neuobiajenu pokretljivost.
Efendijo, nee otii prije nego to se sporazumijemo.
Sporazumijemo? O emu?
O ilimovima.
I o utom, zar ne?
Alah ikina Zaboga! Zato spominje utoga?
A zato si se ti prestraio kad sam ga spomenuo? Zato si rekao da se moramo
sporazumjeti zbog ilimova? Jesu li to tvoji ilimovi?
Nisu, nisu!
Ili zar moda zna tko ih je sakrio?
Ne znam.
Onda moe biti posve miran, a ja moram do kjaje da ga obavijestim o svom
nalazu.
To ti ne donosi nikakvu korist.
ovjek mora da vri svoju dunost i onda ako mu to ne donosi korist.
Boak se nalazno u najveoj neprilici. Postavio se ak pred vrata da me ne pusti iz
sobe.
Tko si ti zapravo da kao stranac dolazi ovamo i da se mijea u nae stvari?
prkosno e on.
Umije li itati? uzvratih pitanjem.
Umijem.
Dobro, onda u ti neto pokazati.
Izvukao sam svoju putnicu i pokazao mu papir, ali tako da je jasno mogao
razabrati samo peat. Zatim ga upitah:
Poznaje li to?
Poznajem. To je padiahov muhur.
No, onda tri kaem da sam uhapsio agenta Pimosu.
Efendijo! Zar si ti policajac? prestraeno upita Boak.
Na to ne moram odgovoriti, ali u uhapsiti i tebe isto kao i Deselima iz
Ismilana im stigne ovamo.
Uhapsit e? Zato?
Zbog ilimova i s razliitih drugih razloga.
Efendijo, ja sam poten ovjek.
Zar se zaista usuuje da to tvrdi? Oito kani to bre odjuriti u propast.
Neka dakle bude po tvom. Protiv tebe bit e provedena istraga: izgubljen si. Pa ipak sam
te htio spasiti. Doao sam k tebi da ti u povjerenju pokaem put koji vodi k spasu.
Bojadisar se nasloni na zid ne znajui to da rekne.
Trebalo bi da se sad dobro pogleda u ogledalo nastavih. Izgleda kao
utjelovljena krivnja i bojazan. Poi sa mnom kjaji.
Uto se pojavie njegova ena i ki. Prislukivale su u susjednoj sobi i ule sve.
Sad obje poee glasno jadikovati i nagovarati me. Pekar se vladao mirno. inilo se da

razmilja to bi bilo najbolje da uini. Neko sam vrijeme sluao jadikovke obih ena, a
zatim ih umirili.
utite! Htio sam ga spasiti, ali on sam mi je to onemoguio. Jo i sad bih bio
spreman da odustanem od prijave, ali vi i same vidite da me nije jo ni jednom rijeju
zamolio da to uinim.
To navede Boaka da progovori:
Efendijo upita to zna o meni?
Sve! Ne moram nabrajati pojedine take. To je stvar suca.
I ti misli da bi mogao odustati od prijave?
Mogao bih. Ne smatram te zloincem. Mislim da si samo zaveden. Zato bih
htio da sam prema tebi blag.
to bih trebao uiniti?
Treba da se odvoji od onih koji te zavode.
To u rado uiniti! obea pekar.
Da, tako govori sada, ali kad ja odem, nee odrati obeanje.
Odrat u. Mogu ti se zakleti.
Onda zahtijevam da prekine prijateljstvo s konjotrcem Mosklanom.
Rei u mu to.
Dobro. Htio si mu dati svoju ker za enu.
Jesam, efendijo.
Ona e prema tome izgubiti zarunika. Potrai za nju kojeg drugog.
Boak nauli ui. Najprije ispitlljivo pogleda obje ene, a zatim mene. Onda
upita:
Jeste li vi razgovarali prije nego to sam doao?
Jesmo odgovorih po istini.
Misli li moda da bi joj knjiara Aliju trebao dati za mua?
Mislim.
Valahi! Onda ste ve govorili o njemu?
Jesmo, a i ja sam ve govorio s njime. To je dobar ovjek. Nije zloinac kao onaj
Mosklan. Alija e usreiti tvoju ker. Sad nemam vremena da tu tratim mnogo rijei.
Kazat u ti slijedee: ja u izai na nekoliko minuta, a ti se za to vrijeme porazgovori sa
tvojima. Bude li mi, kad se vratim, rekao da e rado primiti Aliju za zeta odmah u
odjahati po njega. Ti mu onda daj svoj potpis i sve e biti u redu. Odbije li, otii u kjaji,
a tebe u odmah povesti sa sobom.
Pekaru je izbio znoj na elu, no pak mi se inilo da je sad mnogo mirniji nego
prije. ena i ki su ga htjele obasuti molbama, ali on ih odbije i upita:
eli li dakle odjahati po Aliju?
elim.
Odjahat e dakle Aliji u Kaba?
Svakako, ako kanim poi po njega.
A ako mu onda dadem svoj potpis, hoe li utjeti o svemu?
Kao grob.
Sutjet e i o utom? O konjotrcu?

 Hou.
Nee nikome rei ni za ilimove?
Samo jednom jedinom ovjeku..
Kome?
Aliji. Neka onda radi to hoe.
Alija e utjeti ako mu dam svoju ker. Kad e odjahati u Kaba?
im se odlui. Ne mogu gubiti vrijeme. Dajem ti dakle nekoliko minuta pa
promisli o cijeloj stvari.
Izaao sam i priao mom Riju. Budui da sam, izlazei iz sobe, uo kako su
majka i ki odmah stale salijetati debeljka, bio sam siguran u svoju stvar. Po mom
miljenju nije mu preostalo nita drugo nego da popusti pa sam se zaista upravo
kraljevski radovao da u Aliji tako skoro moi donijeti veselu vijest.
Tako sam se malo udaljio od kue. Onda mi se uini da ujem neko dozivanje.
Okrenuo sam se i opazio da je pomonik priao prozoru i da ondje razgovara s pekarom.
Ali to me se to ticalo? Boak mu je sigurno dao kakav poslovni nalog. Nekoliko
minuta kasnije zauh konjski topot, ali ne ugledah konjanika. Uostalom, nisam nita
posumnjao. Kasnije sam morao uvidjeti da sam bio neoprezan. Pekar je otpremio svoga
pomonika da mi priredi stupicu. Djevojka je rekla za tog ovjeka da je lukav. On je to
odista i bio.
Odjahao je od kue tako da ga nisam mogao opaziti.
Poekao sam otprilike etvrt sata, a zatim se vratio u sobu. Ondje me je ena
zamolila da njenom muu dadem jo malo vremena jer da mu je veoma teko da donese
odluku, budui da ne zna kako bi se bez tete mogao rijeiti Mosklana. Ispunio sam joj
molbu, izaao i poekao dok me nisu pozvali. Pekar mi poe ususret.
Efendijo, ima pravo, uinit u ono to si mi savjetovao. Hoe li poi po
Aliju?
Da, odmah u odjahati po njega.
A hoe li onda danas i naredne dane ostati moj gost?
Hvala ti; na alost ne mogu. Moram otii.
Kamo e?
Daleko na Zapad, u svoju domovinu.
Kako sam kasnije doznao, 'time sam nainio veliku greku.
Onda doi opet u sobu. Moram ti neto pokazati.
Bio je veoma popustljiv, a obje su ene sjale od sree. Nisam mu mogao odbiti
molbu. Ikbala izae na nekoliko asaka a donese neki predmet koji je bio ovijen u
kudjelju i omotan uzicom.
Pogodi to je to, efendijo? ree pekar?.
Tko bi to mogao znati?
Boak odstrani kudjelju a ispod nje se pojavi boca.
To je sok od groa izjavi. Smije li ga piti?
Smijem. Ali ostavi ga u boci. Sami se okrijepite njime.
Nama je zabranjeno. To vino je iz Grke. Dobio sam ga od nekog trgovca i
spremio dok ne doe netko tko ga smije piti,

I dalje sam ustrajno odbijao. inilo se da ga je to uvrijedilo. Neiko je vrijeme

razmiljao, a onda ree;
Ako ga ti nee, onda ga ni ja vie ne elim uvati. ileko, ne bismo li ga dali
siromanom bolesnom Sabanu?
Ona odmah pristane i upita ne bi li smjela dodati i malo peciva. Boak joj to
dopusti, a zatim se obrati k meni:
Ali efendijo, ako taj siromah treba da dobije taj poklon mora i ti neto uiniti
za nas.
Vrlo rado, samo ako mogu. Tko je taj Saban?
Nekad je bio etkar, ali sad je prosjak jer je bolestan i ne moe raditi. On ivi
od milosra onih koje je Alah blagoslovio imutkom.
Da, Saban je prosjak pa kadto dobiva od nas poneki dar ponovi Ikbala.
Stanuje u svojoj kolibi usred ume, na pola puta odavde do Kabaa.
Moralo mi je udariti u oi ve i to to je ponovila te rijei, a jo vie glas kojim ih
je izgovorila. Ikbala je naglo upala ocu u rije. Opazio sam da eli privui moju
pozornost. Stajala je po strani iza pekara, a kad sam je pogledao, ona podignu desni
kaiprst u znak upozorenja tako da to njezin otac nije opazio.
Kakva je to uma? mirno upitah.
Sami hrastovi i bukve odgovori pekar. Samo gdjegdje nalazi se meu
njima poneki empres. Hoe li da ti opiem put?
Da, molim te, opii ga.
Odavde e pojahati prema zapadu neprekidno du koloteina koje vode do
visoravni. Odande koloteine skreu na jug prema Terzi Erenu i Irdku. Ali nai e
takoer tragove koji e te odvesti desno do nekog potoka koji ispod Kabaa utjee u
Soudlu. Nedaleko mjesta na kojem e naii na potok, nalazi se istina a na njezinom
rubu lei Sabanova koliba.
Stanuje li ondje sam?
Da, sam.
Prosjak i tako sami u umi, to je bilo upadljivo. A k tome dranje pekarove keri!
Svakako sam morao bita na oprezu.
Misli li da u ga nai kod kue? upitah.
Mislim. Kako sam uo, Saban ne moe izai. Vele da je bolestan. Zato mu i
aljem darove. Bi li htio ponijeti te stvari pa mu ih predati?
Vrlo rado, samo mi ih zamotaj.
To je uinio. Za to vrijeme je djevojka izala iz kue i potajice mi dala znak.
Poao sam iza njom i naao je iza kue.
eli li mi neto rei? upitah.
elim, efendijo. Htjela bih te opomenuti apne mi Ikbala.
Pred kime?
Pred prosjakom. Saban nije dobar ovjek. uvaj ga se!
Misli li da mi tvoj otac kani nanijeti kakvo zlo?
Ne znam nita. Mogu ti samo rei da ne volim toga prosjaka jer je Alijin
neprijatelj.

 Hm! Tvoja majka mi je htjela dati neto za Aliju, ali tako da tvoj otac za to ne
zna.
To vie nije potrebno, efendijo. Nije ti htjela odmah rei da se radi o poruci.
Trebao je da...
Djevojka pocrveni i obori oi.
No, to je on trebao, ljupka Ekbalo?
Trebao je da veeras doe... doe... doe k majci.
K majci? Dakle ne u va stan?
Ne, efendijo.
Kome dakle? upitah, dodue malo nametljivo, ali ipak vrlo ozbiljno.
Alija je imao ekati na potoku.
Tako, tako. Tvoja majka ugovara mali sastanak s knjiarom?
Jeste odvrati Ikbala tako mirno da sam se morao nasmijati.
A ti si vjerojatno zatitnica tih lijepih sastanaka? naalih se.
O efendijo, ti vrlo dobro zna da Alija ne dolazi majci, ve meni!
No, to zaista mogu zamisliti. Ali budui da ga danas kanim dovesti k vama,
tvoja majka mi vie ne treba predati poruku odreenu za njega.
Tako je, efendijo. Htio si mi dobro pa se moje srce tome raduje. Dao Alah, da
uspije!
On e radou ispuniti i Aliju. U razgovoru sa mnom rekao je da si ti najljepa
djevojka u Rumeliji, pa tako...
Je li to istina? naglo mi upade u rije Ikbala ponovo pocrvenjevi.
Jeste, tako je rekao.
Oh, on samo silno laska i pretjeruje.
Ne, Alija nije pretjerao. Ti si jo slaa od vonog soka to si ga priredila.
Uostaloim, rekla si neka Alah dade da uspijem. Moe li u to sumnjati? Ta tvoj otac je
pristao.
Tebi je rekao da pristaje, ali meni se ini da nije mislio ozbiljno. Oh, efendijo,
slutim opasnost. Zatiti moga Aliju!
A to bi mu moglo zaprijetiti?
Ne znam. Ali ti i Alija, vas obojica, morate jako paziti na sebe da vas ne zadesi
kakvo zlo, jer bih gorko, gorko plakala.
Za njim! Za mnom vjerojatno ne bi ispustila ni jednu suzu.
Pa ti si za mene stranac!
Ikbala je to izrekla tako iskreno, da sam se morao nasmijati.
Dobro odgovorih ako plae samo za njim, onda reci svojoj majci da za
mnom spusti dvije ili tri suze ako nas zadesi kakva nesrea. A sad opet ui u kuu da tvoj
otac ne opazi kako smo potajice razgovarali. Ni ja mu ne vjerujem.
Efendijo, ja u te izdaleka zatiivati.
Otila je. Uinilo mi se da njezine rijei nemaju smisla, a ipak sam kasnije doznao
da joj je uspjelo odrati obeanje.
Odvezao sam svoga konja i stao ekati. Ubrzo izae pekar nosei darove
namijenjene Sabami.

 Gdje su tvoja ena i tvoja ki? upitah ga mirno, ali sam ga pri tome
prikriveno promatrao. Zar se nee oprostiti od mene?
Pa ti e se vratiti, efendijo odgovori on.
Pri tome je njegovim licem preao takav lukav i zloradi izraz da sam mu u znak
opomene poloio ruku na rame.
Misli li da ne zapaam da se u tvojim rijeima skriva poruga? upitah ga
ozbiljno.
Njegovo lice smjeste poprimi izraz zauenosti. On me pogleda.
Ne razumijem te ree. Nadam se da me ne smatra lacem?
Hm! U mojoj domovini ima poslovica koja veli da se nikome ne smije
vjerovati tko ima prorezane ui.
Odnosi li se to na me? povrijeeno e Boak.
Vidim da su ti oba uha prorezana.
To ne znai da te varam. Prije su moje ui bile itave. Ja sam vjeran pristalica
proroka pa ti se kunem Muhamedovoon bradom da emo se opet vidjeti ako se ti toga ne
odrekne.
Ne odriem se i nadam se da e se taj sastanak odviti prijateljski. Ne bude li
tako, lako bi se moglo dogoditi neto to ti ne bi bilo drago.
Za vrijeme toga prijaznoga razgovora privrstio sam sveanj za sedlo, uzjahao i
krenuo.

U PROSJAKOVOJ KOLIBI
NAKON nekoliko minuta projahao sam kroz selo Dnibali, i naao se ponovo
meu kukuruzom i poljima obraslim vrbama, a iza njih u umi.
Jasno su se razabirali tragovi tokova velikih i nespretnih kola s volovskom
spregom. Pratio sam ih i ve sam skoro stigao do ume kad opazih jednog konjanika koji
mi je kasom prilazio slijeva preko ravnice. Budui da sam jahao polaganije od njega, on
me ubrzo stie.
elim ti snetno putovanje pozdravi me.
Hvala ti odgovorih suzdrljivo.
Upitno me je gledao, a ja sam to isto inio, samo to ga nisam promatrao tako
napadno kao on mene. Na tom konjaniku nije bilo nita osobito. Konj mu je bio lo kao i
odjea, a ni njegovo lice nije pobuivalo bolji dojam. Samo pitolji i no, zadjenuti u
njegov pojas, kao da su bili dobri.
Odakle dolazi? upita on.
Iz Dnibalija odgovonih kratko.
A kamo jae?
U Kaba.
I ja. Poznaje li put?
Nadam se da u ga nai.
Nada se? To znai da si ovdje stranac.
Jesam.
Smijem li ti se pridruiti? Ako mi to doputa, ne moe zalutati.
Taj stranac mi se nije osobito svidio, ali to nije bio razlog da ga uvrijedim. Ipak je
mogao biti dobar ovjek. Sve da i nije bilo tako, ne bi mi moglo nita koristiti da ga
odbijem. Time bih samo izazvao njegovu srdbu ili njegovu osvetljivost. Uinio mi se
kao ovjek koja bi u takvom sluaju bio spreman da me uvjeri o kakvoi svoga oruja.
Zato sam prihvatio njegov prijedlog.
Vrlo si ljubazan; ostanimo zajedno!
On se zadovoljno osmjehne i pritjera svoga konja do Rija.
Netko vrijeme jahali smo utke jedan kraj drugoga. Oito radoznalo promatrao je
moga vranca i moje oruje, a pri tome mi se inilo kao da kadto zabrinuto razgledava
okolinu. Zar se ovdje trebalo neega bojati? Smaitrao sam da je najbolje da nita ne
pitam. Kasnije sam zaista doznao za razlog zbog kojega se tako zabrinuto ogledavao.
Hoe li iz Kabaa nastaviti dalje? prijazno upita.
Neu.
Znai da e ondje nekoga posjetiti?
Tako je.
Smijem li znati, koga? Ti si ovdje stranac pa bih ti moda mogao pokazati
kuu toga ovjeka.
Jaem knjiaru Had: Aliji.
Oh, njega poznajem! Projahat emo kraj njegove kue pa u ti je pokazati.

Razgovor je i opet zastao. Nisam osjeao volje da ga nastavim, a i on kao da je

bio isto tako raspoloen. Tako smo projahali dobar komad puta ne rekavi vie ni rijei.
Put je vodio meu umskim drveem malo uzbrdo. Stigli smo na visoravan to ju je
spomenuo pekar, a isto tako i na ono mjesto gdje su se tragovi kola odvajali prema jugu.
Ipak se vidjelo da su ovuda ljudi jahali i na zapad. I mi krenusmo prema zapadu pa se
ubrzo pokaza potok to ga je spomenuo Boak.
Uskoro stigosmo na malu istinu. Na njezinom rubu ugledah nisku duguljastu
kolibu grubo sagraenu od kamena i pokrivenu raskalanim drvom kao indrama. Na
krovu je bila rupa koja je sluila umjesto dimnjaka. Veliki hrastovi pruali su svoje
vornate grane iznad te primitivne zgrade koja je pobuivala dojam turobne
naputenosti.
Moj pratilac pokaza onako usput rukom prema kolibi i ree:
Ondje stanuje neki prosjak.
Nije ni pokuao da zaustavi konja. Ta je okolnost rasprila moju sumnju to sam
je dosad gajio. Zaustavio sam vranca i upitao:
Kako se zove taj prosjak?
Saban.
Nije li nekad bio etkar?
Jeste.
Onda moram na asak k njemu. Treba da mu odnesem dar.
Odnesi mu. Dobro e mu doi. Ja u meutim polako jahati dalje, neprekidno
du potoka. Poe li za mnom nee moi zalutali.
Taj ovjek zaista odjae. Da je i on sjahao, to bi me navelo na oprez ali ovako sam
se osjetio siguran. Pojahao sam prema kolibi i zaokruio oko nje da vidim ne nalazi li se
moda netko u blizini. Premda su im se grane dodirivale stajali su hrastovi i bukve tako
daleko jedno od drugoga da sam izmeu njih mogao duboko zaviriti u umu. Nisam
naao ni traga ljudskom biu.
Umalo to se nisam zastidio da sam bio tako nepovjerljiv. Siromani bolesni
prosjak to mi je on mogao nauditi? Zasjede nije bilo, bar ne u okolini kolibe. Mislio
sam da mogu biti siguran. Ako sam se jo iega trebao paziti, onda je to bila koliba, a u
njoj mi nee biti teko da se obranim od svake opasnosti.
Sjahah pred veim otvorom bez vrata i ne privezan konja da bih u sluaju potrebe
mogao smjeste skoiti na njega i odjuriti. Drei u ruci revolver, uoh. inilo mi se da
oprezniji ne bih mogao biti, ali sam se na prva pogled uvjerio da oprez nije potreban.
Unutranjost kolibe sastojala se od jedne prostorije, tako niske, da umalo glavom
nisam dosegao strop. Ugledao sam zaaeni kamen koji je sigurno sluio kao ognjite, te
nekoliko golih volovskih i konjskih lubanja koje su vjerojatno sluile kao stolci. U
lijevom kutu nepomino je leao ljudski lik na leaju. Kraj njega je stajao lonac,
razbijena boca, no, i jo nekoliko drugih sitnica to je bilo sve to se nalazilo u kolibi.
ega bih se ovdje imao bojati? Spremio sam revolver, donio omot i s njime priao
leaju. Onaj ovjek se jo uvijek nije pomaknuo.
Dobar dan glasno ga pozdravih.
Prosjak se polako okrenu, zagleda se u me kao da se probudio i upita:

 to zapovijedate, gospodine?
Zove li se Saban?
Zovem, gospodine.
Poznaje li bojadisara Boaka?
On kao da se obradova, pa se uspravi u sjedei stav.
Poznajem, gospodine.
Taj je ovjek izgledao bolestan i bijedan. Bio je odjeven u prnje i kao da je bio
sam kostur bez mesa. Pohlepno je gledao u zaveljaj u mojoj ruci.
On ti alje vina i peciva.
Rekavi to, sauesno klekoh uz njegov leaj da otvorim zaveljaj.
Prosjakove oi se uperie u mene i upravo zaplamtjee. Je li to zaista bila glad, ili
neto drugo, opasno? Nisam imao vremena da o tome do kraja promislim. Za sobom
zauh neki zvuk i okrenuh glavu. Dva, tri, etiri ovjeka, progurae se kroz vrata. Onaj
na elu drao je puku za cijev. Sad skoi prema meni i podignu puku na udarac.
Naglo istrgnuh revolver i htjedoh skoiti na noge, ali se tanke mrave prosjakove
take, kao krakovi hobotnice, ovie oko moga vrata i povukoe me dolje. Znam samo da
sam brzo uperio revolversku cijev u izdajnikovu glavu i opalio. Nianiti nisam mogao.
Zatim dobih odostraga straan udarac po glavi.
Umro sam: nisam vie imao tijela, bio sam samo duh. Uasnom brzinom letio
sam kroz vatru iji ar me je htio progutati, a zatim kroz gromke valove, tako ledene da
sam se od hladnoe ukoio, kroz beskrajne slojeve oblaka i magle, visoko iznad zemlje.
Onda sam se sjetio da letim slobodno, onako kao to Mjesec leti oko Zemlje, bez svoje
volje. U meni i oko mene bila je neopisiva praznina. Brzina se malo po malo smanjivala.
Ne samo to sam osjeao ve sam i mislio. Ali to sam mislio? Beskrajno glupe,
besmislene stvari. Govoriti nisam mogao i uzalud sam se naprezao da se javim.
Postepeno su mi se misli sreivale. Sjetio sam se svoga imena, svog zvanja i dobi
ivota u kojoj sam umro. Ali gdje sam i kako sam umro, to mi nije bilo jasno. Padao sam
i padao sve dublje. Nisam vie jurio oko zemlje, ve sam joj se pribliavao kao lako
perce koje polako pada s tornja dok ga daak lahora nosi as amo as tamo. to dublje
sam padao to vie se pojaavalo sjeanje na moj zemaljski ivot. U meni su se sve vie i
vie, kao slike, pojavljivale osobe, doivljaji. Bivalo mi je sve jasnije. Sjetio sam se da
sam bio poao na daleko putovanje; bio sam u Stambulu, u Jedrenima, htio sam poi
kui pa su me putem ubili u nekoj kamenoj kolibi na predbreju Tokaik Daga. Ubojice
su zatim svezale moju leinu i bacile je na leaj, na kojem je prije toga leao prosjak, a
zatim sjele oko ognjita i pripalile vatru na kojoj je trebalo neto ispei.
Bio sam mrtav, a ipak sam sve to svjesno doivio. uo sam ak i glasove ubojica,
da, uo sam ih i sada dok sam polako padao na zemlju, jasnije i sve jasnije to vie sam
joj se pribliavao. Divnoga li uda! Spustio sam se kroz krov kolibe na listinu smrdljiva
leaja, a ubojice su jo sjedile ondje. uo sam ih gdje govore, osjeao miris mesa to su
ga pekli ga aru. Htio sam da ih pogledam, ali nisam mogao otvoriti oi, nisam se mogao
ni pomai.
Jesam li zaista bio samo duh? Tamo gore gdje sam nekad imao tjeme neto me je
uasno eglo i boljelo. Sad mi je bilo kao da jo uvijek imam glavu samo to je bila deset

puta, stotinu puta, tisuu puta vea nego prije i u njoj se nalazilo podzemno plameno
more sredita zemlje na ijim otocima Vulkan ekia i kuje s milijunima kiklopa.
Najprije sam osjetio samo tu glavu, ali ubrzo opazih da imam jo i tijelo, ruke,
noge. Ipak se nisam, mogao ni maknuti. Posve jasno uo sam svaku rije izgovorenu
tamo uz vatru, uo sam tovie i topot konja. Dva su jahaa sjaila pred kolibom.
Dolazi debeljko! ree jedan od ljudi uz vatru.
Nije li to bio glas onog ovjeka koji me je dopratio ovamo? Kako je doao
ovamo? Ta on je odjahao dalje!
Jo je netko s njime! doda neka drugi glas.
Tko?
Oruar Deselim iz Ismilana.
uo sam kako su ljudi iz kolibe istrali pa ivahno i radosno pozdravili
pridolioe.
Jeste li uhvatili onu budalu? upita vani neki glas. Poznao sam ga; bio je to
glas debeloga pekara i bojadisara iz Dinbalija. Je li mene mislio, spomenuvi budalu?
Razljutio sam se. Oh, da mi je toga ovjeka dobiti malo u ake, ja bih ga ali, odjednom sam mogao stisnuti aku!. Eto to moe da postigne srdba!
Da, nadmudrili smo ga.
To je rekao prosjak. Moje ga tane dakle nije pogodilo.
Gdje je ta ovja u?
To je bilo estoko. Kad elimo istai neiju glupost, onda mu velimo da je tele, a
ovaj Turin je mene smatrao jo glupljim nazvavi me onim pogrdnim imenom.
Upravo me je zasvrbjelo u rukama i gle: sad sam mogao stisnuti obje ake, a ne
samo jednu kao maloas. Bilo mi je kao da ipak nisam umro. U najmanju ruku je elja
to sam je sad osjetio, bila veoma iva. Nipoto se nije odnosila na neku nadnaravnu
stvar, ve se sastojala u tome da sam toga drskoga debeljka stvarno od sveg srca elio
estito izlemati. Kako to da me sad odjednom glava nije vie tako jako boljela? Osim
toga mi se uinilo da se znatno i smanjila.
U kolibi je odgovori prosjak.
Je li svezan? upita onaj ovjek koji me nazvao ovjom ui i iji glas nisam
poznavao.
Svezan je, ali to nije potrebno.
Zato nije?
Jer je mrtav.
Glasovi se stiae u mrmljanje. Tek nakon nekog vremena zauh opet jasno
izreenu zapovijed:
Pokaite mi ga!
Zloinci uoe u kolibu a prosjak ree:
Eno ga, tamo lei.
Na lice mi se spusti ruka. Vonjala je po cipelarskoj smoli i po kiselom mlijeku.
Njuh dakle nisam izgubio. Nisam mrtav!
Hladan je kao smrt!

 Opipaj mu bilo! uh kako je rekao debeli pekar. Ruka s mirisom po smoli i

mlijeku kliizne s moga lica i uhvati me za zglob ruke. Palac mi se ispitujui pritisne o
gornji dio zgloba gdje se ne moe osjetiti bilo. I zaista taj ovjek ree nakon stanke,
ispunjene opom napetou:
Nema uope bila.
Opipaj mu srce!!
Narednog trenutka osjetih ruku na srcu. inilo se da uope nije bilo potrebno da
se otkopa bilo koje dugme. Jesu li prsluk i kaput bili ve otvoreni? Ili su me ti dobri
ljudi moda ve oslobodili tih dijelova odjee? Volio bih se uvjeriti o to, ali nisam
mogao otvoriti oi, a sve da sam i mogao, ipak mi ne bi palo ni na um da pokaem ma
kakav znak ivota. Ruka je samo na as leala na srcu a zatim klizne prema elucu i
zaustavi se.
Srce mu ne kuca.
Znai, mrtav je! odjeknu u cijelom krugu.
Tko ga je ubio? upita ovjek iji glas nisam poznavao.
Ja zau se kratko.
Kako.
Umlatio sam ga.
Taj ovjek je to rekao s takvim zadovoljstvom da sam se odmah smirio osjetivi
kako mi krv kola po tijelu. Navrla je u sljepooice. Tko jo ima krvi koja mu kola po
tijelu, taj ne moe biti mrtav. Dakle, bio sam iv. Leao sam na hrpi suhoga lia, te sam
se sigurno samo onesvijestio.
inilo se da je debeli pekar ipak jo bio malo zabrinut. Nije htio da propusti ni
jedno sredstvo da bi se uvjerio da sam mrtav. Zato upita:
Die li?
Posluatu!
Osjetio sam kako se netko naginlje, a zatim neki nos ostrugnu o moj. utio sam
zadah enjaka, duhana i trulih jaja, a onda uh:
Ne die.
Dobro, poimo onda.
Taj me je nalog napokon oslobodio brige da bi oni ipak mogli osjetiti da sam iv.
Uostalom, ne bi li moda bilo bolje da ti ljudi opaze da sam iv? Nisam se mogao ni
maknuti pa sam se nailazio u opasnosti da me zakopaju 'ivog.
Obuze me silan strah. Osjetio sam da sam se najprije sledio, a zatim kao da mi je
arka plamen proao itavim tijelom. Poeo sam se znojiti. Oni ljudi su posjedali oko
vatre. utjeli su. Moda su se zabavili jedui meso iji je miris dopirao do mene.
Moj poloaj je bio beznadan. Udarac kundaka po zatiljku izazvao je kjenut.
Nisam lijenik pa ne znam posljedice takvog stranog udarca po glavi. Jo su me sluila
osjetila sluha, njuha, a moda i vida i okusa, ali zatajili su ivci koji upravljaju pokretima.
Hoe li se opet oporaviti i to tako brzo kao to je bilo potrebno u mom poloaju? Sve kad
bi i bilo tako, a nadao sam se da e tako i biti s obzirom na moju vrstu grau tijela, ipak
je bilo malo izgleda da izbjegnem svojoj sudbini.

Da su bar moji dragovi bili negdje u blizini! Da je bar moj dobri Halef neto
naslutio o opasnosti koja mi je prijetila! Obuze me osjeaj slian bijesu ili oaju.
Stegao sam ake i zadrao dah u prsima kao da se namjerice elim uguiti. Napeo
sam sve ivce i miie kojima sam uope vladao. Onda odjednom kao da je neto snano
trgnulo mojim tijelom. Opet sam mogao pokretati noge, ruke, zatiljak, a i one kapke.
uvao sam se dodue da to pokaem, ali sam malo pomalo ispitao cijelo tijelo.
Nije mi bilo lako. Glava kao da mi je bila smrvljena. Zaista sam se morao veoma
napregnuti da uzmognem logiki misliti, a svi udovi kao da su bili puni olova. Ipak sam
se nadao da u se u sluaju potrebe moi podii i bar donekle obraniti. Moda e se ta
kljenutost bre izgubiti nego to se inilo. Osim toga imao sam povjerenja u djelovanje
danoga trenutka, te u ono to ga vrsta volja vri na neposluno tijelo. Jedno je bilo
sigurno, a to je, da neu dopustiti da me pokopaju ivog.
Zato sam ostao leati ispruen i samo malo pokiljio prema vatri koja je gorjela
na kamenu. Ondje je sjedilo osam ljudi koji su noevima skidali meso s kostiju i stavljali
velike komade u usta. Meu njima se nalazio debeli pekar, ljubazni prosjak i onaj
potovani konjanik koji mi se ponudio da e me odvesti u Kaba.
Pekar je dakle na to mislio, rekavi da emo se opet vidjeti, ali pri tome sigurno
nije drio da e me ubiti. ekaj samo, ti brdo mesa nadam se da u ti vrsto moi
dokazati da sam jo na ivotu!
A moj divni vodi se znao zaista izvrsno pretvarati! Zato je samo tako zabrinuto
zavirivao meu drvee? Ah, sad mi je sinulo! Kad sam ono stajao iza pekarove kue,
njegov pomonik se udaljio. Gospodar ga je poslao da sakupi ove dentlmene i da
prosjaka obavijesti da u doi. Moj vodi me je poekao na polju, ali se bojao da bismo
mogli sresti glasnika ili kojeg od te otmjene gospode pa da bih u tom sluaju moda
mogao neto posumnjati. Pekar-bojadisar mi je dakle samo u lukavoj proraunatosti
predao ovaj zaveljaj da ga izruim prosjaku. Bilo je tako i nikako drukije!
Sad je bio ovdje s oruarom i kavanarom Deselimom iz Ismilana. Oekivao je da
e taj ovjek stii danas ih sutra, a utov urjak je stigao upravo u pravi as da se
napadajem na mene spasi od opasnosti koja mu je zaprijetila.
Kako da umaknem tim razbojnicima? Osmorica protiv jednoga, a taj jedan bio je
svezan i kljenut! Otvor u zidu koji je sluio umjesto prozora, bio je premalen; kroza
njega se nitko ne bi mogao provui. Sprijeda u kutu lealo je moje oruje. Oduzeli su mi
ga, kao i sve ostalo to sam imao. Samo u hlaama i koulji leao sam na hrpi lia.
Sad sam oprezno ispitao spone. Bile su od remenja i vrste. Tu nisam mogao
nita uiniti. Sve da sam se i jae napeo, one bi mi samo razrezale kou. Razmiljao sam
i razmiljao da pronaem mogunost bijega, ali uzalud. Postojala je samo jedna nada, a i
ona nije mnogo vrijedila: morao sam se pretvarati kao da sam mrtav. Sigurno e me
odvui u umu da me ondje zakopaju. Moda c pri tome doi na pomisao da zadre
svoje remenje koje je ipak neto vrijedilo, iako vrlo malo. Tako u slobodno moi
pokrenuti ruke i noge. Moda razbojnici nee htjeti da grobu priute ona dva komada
odjee u koja sam bio jo odjeven. Budu li htjeli da mi ih skinu, morat e mi najprije
razvezati spone. U tom sluaju sam se mogao bar nadati da, ako ve ne uspijem umai, a

ono barem neu poginuti bez obrane. Preostajalo mi je dakle samo da strpljivo ekam. Ti
ljudi sigurno nee vjeno utjeti. Njihov razgovor mogao bi mi dati kakav koristan mig.
Uto onaj ovjek iji mi je glas bio nepoznat i koga sam smatrao oruarom iz
Ismilana, odbaci posljednju kost, otare no o hlae, zadjene ga za pojas i ree:
Tako! Sad smo se najeli, sad moemo govoriti. Ja u platiti toga Jaria.
Koliko je stajao?
Nita nasmije se prosjak. Ukrao sam ga.
To bolje. Dan je dakle jeftino zapoeo. Doao sam da vam dam posla koji bi
vam se isplatio. Ne znam tano kako se sve to odigralo, a vi ste u meuvremenu obavili
drugi posao koji se moda jo vie isplatio. Stigao sam k Boaku upravo u asu kad je
ovaj htio krenuti, a jahali smo tako brzo da nismo putem mogli govoriti.
Alah! U cijelom svom ivotu nisam jo nikada tako jahao potui se
debeljko. Jedva i osjeam da sam iv.
iv si, prijatelju! Ali nisi li mogao ranije krenuti?
Nisam. Imam samo tu jednu mazgu, a moj glasnik koji je na njoj izjahao,
vratio se kasno.
Dakle tko je taj stranac?
Neki Franak odvrati Boak.
Alah mu ubio duu kao to ste vi ubili njegovo tijelo! Kako je doao k tebi?
Putem je sreo moju enu i upitao je za mene. Znao je sve nae tajne i rekao da
e me dati kazniti ako svoju ker ne dam knjiaru za enu.
Ona pripada Mosklaimi, naem savezniku izjavi Deselim.
Tko je uputio toga stranca?
Ne zmam. O tome je utio. Govorio je o Mosklanu, utom, o svima,
poznavao je nae skrovite u trnjaku, pa me je svojom prijetnjom prisilio da pristanem.
Ali ti nee odrati obeanje?
On me je na njega prisilio, pa ga ne moram odrati.
Ima pravo.
Poslao sam svoga pomonika potajice Saibanu i ovim naim prijateljima te im
poruio to da ine. Saban se morao pretvarati kao da je bolestan. Murad je doekao
Franka da ga sigurno dovede ovamo a oni ostali su se sakrili u umi da iza njega uu u
kolibu. To je sve to znam. Ostalo neka ti ispripovjede Saban ili Murad.
No, Sabane, kako je onda bilo? upita oruar.
Vrlo dobro i vrlo lako odgovori prosjak. Stranac je doao s Muradom
koji se pretvarao kao da eli projahati dalje. Sjahao je pred kolibom. Promatrao sam ga
kroz prozor, a zatim brzo legao na leaj. Stranac je uao i donio mi ono to je pekar
predao za me.
Ali vino e mi vratiti! ubaci debeljko. Ja sam ti ga poslao samo
prividno. Imam samo tu jedinu boou. Pecivo moe zadrati.
to? Poslao si mu vina? Vi ste pravovjernici, a prorok je zabranio vino.
Ne, nije ga zabranio. Samo je rekao: neka je prokleto ono to ovjeka opija!
Ta jedna boca vina ne moe meutim opiti.
Vino je moje!

Glas kojim je to izrekao pokazao je da je debeljko vrsto odluio da spasi svoje

vino. Uto dobaci prosjak, nasmijavi se:
Ne prepirite se zbog prorokovah zabrana. Nitko ne moe popiti vino.
Zato? upita pekar.
Jer je ve popijeno.
to ti pada na um, Sabane? Tko te je ovlastio da ga popije? viknu Boak.
Ti sam. Izriito si meni poslao to vino. Podijelio sam ga sa svojim drugom. Da
si doao ranije, mogao bi i ti sudjelovati. Eno ondje lei boca, pa je uzmi i malo pomirii,
ako ti dua ezne za njegovim mirisom.
Budi avlov nasljednik, lopove! U cijelom svom ivotu nee od mene vie
dobiti milostinje!
Ja je i ne trebam, premda ljudi misle da sam prosjak. To ti isto tako dobro zna
kao i ja.
Dosta prepiranja! zapovjedi oruar. Nastavi, Sabane! Saban ga poslua.
Mora da je taj stranac povjerovao da spavam. Priao je k meni i tako me
glasno pozdravio da sam se mogao pretvarati kao da sam se probudio. Upitao me zovem
li se Saban i poznajem li bojadisara Boaka koji mi alje poklon. Kleknuo je kraj mene
da otvori zaveljaj u kome su bili zamotani Boakovi darovi. Uto sam ugledao svoje
drugove koji su tiho uli. Brzo sam zgrabio stranca i povukao ga dolje k sebi. Onda je
dobio udarac kundakom koji ga je odmah dotukao. Razodjenuli smo ga i sad moemo
razdijeliti sve to je imao uza se.
Nipoto jo nije sigurno hoemo li razdijeliti njegovo vlasnitvo, to je sve
imao?
Oni nabrojie. Nisu zaboravili ni najmanju sitnicu. Spomenuli su ak i
gumbanice koje sam imao u malom paketiu. U ovom kraju bile su prava rijetkost, pa
su predstavljale neocjenjivu tekovinu.
Neznatno podigavi one kapke, opazih kako oruar iz Ismilana promatra moju
medvjedarku.
Takva puka ne vrijedi ni deset para ree. Tko e je nositi? Tea je od
pet turskih puaka. To je stara pucaljka iz vremena od prije dvije stotine godina.
Taj valjani ovjek nije nikad imao u rukama takvu puku. U jo veu nepriliku je
doao kad su mu pruili hernijevku. Stao ju je okretati na sve strane, opipavati i
okuavati, a zatim se prezrivo nasmijei i izree svoj struni sud:
Taj stranac mora da je imao takore u glavi. Ova puka je samo igraka za
djeake. Ne moe se nabiti, pa se dakle ne moe njome ni pucati. Ovdje je kundak, a
tamo cijev. Izmeu njih je eljezna kugla s mnogo rupa. emu ta kugla slui? Da se u
nju zataknu meci? Ne moe se okretati. Gdje je eki? Obara se ne da ni pokretati. Da je
taj ovjek jo iv, pozvao bih ga da ispali hitac. Ne bi to mogao uiniti pa bi se
osramotio.
Tako su ocjenjivali svaki predmet i ja sam uo sudove koji bi me natjerali na
smijeh da je to doputao moj poloaj. Upravo se Ismilanac htio podii s poda da pogleda
moga konja, kad zauh konjski topot. uli su ga i ostala, pa prosjak izae pred vrata.
Tko dolazi? upita Ismilanac.

 Neki stranac odgovori ovaj. Neki maleni ovjek koga jo nikad nisam
vidio.
Odmah zatim zaudi pozdrav.
Neharak mubarak bio ti dan blagoslovljen!
Neharak sa'id neka ti je dan sretan! Tko si ti?
Putnik iz daleka,
Odakle dolazi? upita Saban dalje.
Iz Asemnara.
A kamo si nakanio?
U Gumurdinu, ako doputa.
Vrlo si uljudan jer ti za to nije potrebno moje doputenje.
Uljudan sam jer elim da i ti bude uljudan. Htio sam te neto zamoliti.
Samo govori!
Umoran sam a veoma gladan. Doputa li mi da se odmorim u kolibi?
Ne mogu ti ponuditi nita za jelo. Siromaan sam.
Ja imam kruha i mesa sa sobom, pa mogu i tebi dati. Dovoljno je za nas
obojicu.
Napeto sam ekao to e odgovoriti prosjak. Lako se dade zamisliti koliko sam se
razveselio: odmah sam naime prepoznao glas toga stranca; bio je to glas moga estitog
malog Hadi Halefa Omara.
Gdje li je proveo no? Kako je doao ovamo? Kako je doznao gdje me treba
traiti? Glavom su mi prolazile misli. Halef je svakako morao znati da sam ovdje sjahao
jer je opazio moga konja. Isto je tako morao razabrati da su sa mnom neprijateljski
postupali. Prosjak je naime drao u ruci moj bode. Lako se dalo zakljuiti da su mi ga
oduzeli.
Pobojao sam se za svog prijatelja, ali me je istodobno proeo i neki osjeaj
sigurnosti. Halef e sigurno i bez oklijevanja staviti na kocku svoj ivot da me oslobodi.
Ismilanac je takoer ustao. On odgurne prosjaka, izae iz kolibe, pogleda Hadija
i zaueno ree:
to to vidim, strane? Ti ima kopu!
Ah! Poznaje li taj znak? upita Halef.
Ne vidi li da ga i ja nosim?
Da, zaista, sad ga i ja vidim. Onda smo dakle prijatelji.
Odakle ti kopa?
Misli li da se ta tajna tako lako izdaje?
Ima pravo. Sjai. Dobro si nam doao, premda ulazi u kuu alosti.
Za kime alite?
Za jednim roakom vlasnika ove kolibe. Tek nedavno je umro od kapi.
Njegovo tijelo lei tamo u kutu a mi smo se skupili da izmolimo molitve.
Neka mu Alah poda sve radosti raja!
Uinilo mi se kao da Halef silazi s konja, onda zauh kako govori:
Krasnoga li konja! iji je taj crni drijebac?
Moj izjavi oruar.

 Zaista ti treba zavidjeti. Taj konj sigurno potjee od prorokove kobile.

Halef ue, pozdravi ostale, a zatim pogleda u moj kut. Vidio sam kako mu se
ruka trgnula prema pojasu. Sreom se mogao toliko svladati da se ne oda.
Je li to pokojnik? upita pokazujui na me.
Jest.
Dopustite da mu iskaem ast!
Malian mi se htio pribliiti, ali mu prosjak zakri put.
Ostavi ga na miru! Mi smo ve nad njim izmolila molitve za mrtve.
Ali ja nisam uzivrati Halef. Ja strogo potujem propise vjere i drim
zapovijedi korana.
Hadi nesmetano stupi blie i klekne kraj mene kao na molitvu, okrenuvi lea
ostalima. uo sam kako je zakripao zubima. Budui da sam mogao zamisliti kako su
pogledi prisutnih upereni u me, zadrao sam oi vrsto zatvorene, ali sam pritom apnuo
tako da me je samo on mogao uti:
iv sam, Halefe!
Duboko je, duboko odahnuo, kao da je s njega pao teak teret, ali je jo neko
vrijeme ostao na koljenima. Kad je ustao, osta stajati kraj mene i(ree:
Pa taj mrtvac je svezan!
Smeta li te to? upita oruar.
Smeta. Ni neprijateljeva leina se ne smije vezati. Mrtvac ne moe vie
nikome nakoditi.
To je tano, ali morali smo svezati toga siromaha. Kad ga je uhvatio napadaj,
bjesnio je kao luak. Ljutito je jurio amo-tamo, udarao oko sebe i mahao noem,
ugroavajui nae ivote.
Ali sad je va prijatelj mrtav. Zato mu ne skinete spone?
Nismo jo pomislili na to.
To je obeaenje preminulog. Tako njegova dua ne moe otii s ovoga
svijeta.
Ne zna li da se ovjek oneisti ako dodirne leinu?
Ne trebate ga uope dodirnuti. Noem razreite spone, a njega samoga
prihvatite kroz tkaninu. Hoete li da ja to uinim umjesto vas?
Zaista se mnogo brine za njegovu duu.
Brinem se samo za svoju. Ja sam pristalica nauka reda merdifah pa inim ono
to dunost nalae pravom vjerniku.
Radi to hoe.
Halef izvue no. Dva reza i moje su ruke i noge bile slobodne.
Tako! izjavi on. Sad mi je dua zadovoljna pa se mogu latiti jela.
Hadi izae k svome konju. Oni ljudi u kui su neto aputali dok se nije vratio i
sjeo uz njih drei u rukama kruh i meso.
Nemam mnogo ree ali emo podijeliti.
Jedi ti sam. Mi smo siti ree Ismilanac. Uz to nam moe rei tko si
zapravo i to te vodi u Gumurdinu.

 Rei u vam. Ali ja sam gost, a vi ste prije mene bili ovdje. Zato najprije
smijem doznati kod koga se nalazim.
Kod dobrih prijatelja. To e nam sigurno povjerovati jer to vidi i po kopi.
Ne sumnjam u to. Uostalom, to ne bi bilo ni dobro za vas.
Zato?
Jer je opasno imati mene za neprijatelja.
Zaista? nasmija se oruar. Jesi li tako opasan i straan?
Jesam ozbiljno odgovori Halef.
Misli li da si gorostas?
Ne mislim, ali jo nikad se nisam bojao nijednog neprijatelja. No budui da ste
vi prijatelji, ne morate me se bojati.
Odgovori mu gromki smijeh, a jedan od njih stane ga uvjeravati:
Oh, mi te se nipoto ne bojimo.
Onda recite tko ste.
Ja sam poljodjelac iz Kabaa, a isto to su i svi ovi ostali.
A ti?
Moja domovina je Kurdistan. Ja sam lovac na medvjede. Nastade stanka, a
zatim svi prasnue u smijeh.
emu se smijete? veoma ozbiljno upita Halef. To je ve drugi put to
ste prasnuli u takav smijeh. Pravim vjernicima prilii da u blizini mrtvaca budu vrlo
ozbiljni.
Ta zar je to ovdje mogue? nastavi Deselim razgovor. Ti si dakle lovac
na medvjede?
Ponovo se zau smijeh.
A zato da nisam? kratko uzvrati Halef.
Ta ti si gotovo patuljak. Medvjed bi te prodro im te ugleda, ali najeo se ne bi.
Trebalo bi deset ljudi tvoje veliine da ga nasite.
Moja bi kugla poderala njega, a ne on mene.
Zar je lov na medvjede tvoje zvanje?
Jest. Imao sam dvije tetke koje sam vrlo volio. Jedna je od njih bila oeva, a
druga majina sestra. Medvjed ih je obje razderao. Zakleo sam se da u ih osvetiti pa
sam krenuo u svijet da ubijam medvjede gdje god ih samo naem.
Jesi li ve kojega ubio?
Vrlo mnogo! Moje tane nikad ne promai.
To znai da si dobar strijelac?
Bar tako ljudi tvrde. Poznam sve vrsti puaka i iz svake mogu pogoditi cilj.
Sad sam shvatio zato je lukavi Hadi rekao da je lovac. Pokuavao je da u miru
dobije u ruke moje puke. Moda je namjeravao izazvati protivnike da ga pozovu da
pokua pucati iz puaka. U tom sluaju morali su zajedno s njime izai iz kolibe, a ja bi
dobio priliku da ustanem.
to kae? upita oruar. Tvrdi da poznaje sve vrste puaka?
Tako je.
Poznaje li dakle i ovu ovdje? Deselim pokae pri tome henrijevku.

Halef uze oruje u ruku, ogleda ga i odgovori:

Svakako. To je amerika opetua.
Jo nikad nismo vidjeli takve puke. Mislili smo da je igraka. A ti kae da se
iz nje moe vie puta pucati bez punjenja.
Dvadeset i pet puta.
Pretjeruje! nasmijei se oruar.
Govorim istinu. U Americi je ivio neki umjetnik pukar. On je izumio tu
puku. Bio je meutim osobenjak pa je vjerovao da bi ubrzo bile iskorjenjene sve
ivotinje kad bi bilo mnogo takvih puaka. Zato je sauvao svoju tajnu i izradio samo
nekoliko puaka. Ubrzo je umro. Drugi su pokuavali otkriti njegovu tajnu, ali tko god je
rastavio puku u dijelove, nije je vie mogao sastaviti. Puka je postala neupotrebljiva.
Ono nekoliko ljudi koji su imali takve puke, poginulo je u pustoi pa su njihove puke
bile izgubljene. Ova puka ovdje, moda je jedina koja je jo preostala. Zovu je
Henryjevom opetuom pa bih volio da znam kako je dospjela u vae ruke.
Ja sam je u Stambulu kupio od jednog Amerikalyja izjavi oruar.
Od njega je bilo vrlo glupo to ti ju je prodao. U ovaj bubanj iza cijevi stavljaju
se meci. On se kod svakog hica sam pomie dalje, tako da pred cijev dolazi naredna rupa
s metkom. Hoete li da vam to pokaem?
Da, pokai.
Kako je mogue da ti je Amerikaly prodao puku, a nije ti rekao kako se
njome rukuje?
Zaboravio sam ga pitati.
Onda si ovjek kojeg ne mogu shvatiti. Da nisi moda roen u Arkillikur gdje
cipele nemaju donova, kola tokova, a lanci dna? Izai sa mnom iz kolibe. Pokazat u
vam kako se puca iz te puke.
Zar je nabijena?
Jeste. Oznaite mi cilj, a ja u ga pogoditi deset puta uzastopce.
Halef izae iz kolibe, a razbojnici za njim. Tako su napeto oekivali da vide taj
pokuaj, da na mene nisu mislili.
Dakle, to da pogodim? uo sam Halefa gdje pita.
Pucaj u onu vranu tamo na grani.
Ne, ona bi odmah pala mrtva, a ja bih htio da nekoliko puta opalim u nian.
Prijeimo prijeko. Pucat u u kolibu. Vidite li onu indru tamo gore to je vjetar umalo
nije otrgnuo? Odvojila se od krova i prua dobar cilj. Ja u je deset puta pogoditi.
uo sam kako su se koraci udaljili. Halef je odmamio nae neprijatelje to dalje
od kolibe da mi olaka namjeru. Ondje je leala moja odjea, moj no, to ga je prosjak
bacio, naboji, sat, novanik, vreica s metalnim novcem, sve lijepo na hrpi, a kraj toga je
puka bila naslonjena o zid.
Smjesta sam skoio na noge i protegnuo ruke. Bile su kao od olova, teke i
nepokretne, ali sam njima ipak mogao pomicati. Glava me strano boljela, a kad sam to
bolno mjesto dodirnuo rukom, osjetih veliku kvrgu. Nisam meutim imao vremena da
se obazirem na to. to bre sam se odjenuo, pokupio sve svoje stvari i dohvatio
medvjedarku.

Dakako da sam za sve to trebao vie vremena nego obino, ali Halef je pucao s
velikim stankama, tako da sam kod petoga hica ve bio gotov. Svaki puta kad bi odapeo,
uo sam kako njegovi zaueni gledaoci burno odobravaju. Sad sam stajao usred sobe i
mogao maloga strijelca pramatrati kroz prozor. Upravo je ispalio esti hitac. Jasno sam
razabrao da ne gleda gore u indru na krovu ve prema prozoru. Je li moda oekivao da
u mu dati znak? Brzo sam stupio do prozora i pokazao ruku, samo na dvije sekunde, no
on ju je ipak opazio. Zakimao je glavom i okrenuo se gledaocima.
Nisam mogao razumjeti to im je rekao, ali sam opazio da je prebacio puku
preko ramena i krenuo prema kolibi.
Deset hitaca, deset! izauh pukara kako dovikuje. A ti si opalio samo
est puta!
To je dovoljno odgovori Halef. Toliko se ve pribliio kui da sam mogao
razumjeti njegove rijei. Vidjeli ste da svakim metkom pogaam cilj. Dakle neemo
uzalud tratiti metke jer u ih moda nunije trebati iza drugu stvar.
Za koju?
Da vam njima prosviiram glave, vi lupei!
Rekavi to, on stade, podigne puku na rame i naniani na njih. Doao je as za
akcijiu. Hrabri malian nije pokazivao ni traga zabrinutosti a pogotovu ne straha.
Razbojnici su svoje puke ostavili u kolibi pa su ga dakle mogli napasti samo noevima.
Zapanjili su se podjednako zbog njegovih rijei kao i zbog stava to ga je odjednom
zauzeo. Sigurno su povjerovali da se radi o ali jer se Deselim nasmijao.
to? Nas kani postrijeljati, mali? ..Ako se eli naaliti, onda izmisli neto
pametnije! Veoma si dobar strijelac, ali ipak se ne bi usudio pucati u nas.
Halef stavi prst u usta i otro zazvidi, a zatim odgovori:
aliti? Tko vam kae da se samo alim? Pogledajte onamo prijeko. Ondje
stoje dvojica koji e vam pokazati da mislim ozbiljno.
Halef pokaza prema protivnom rubu istine. I ja pogledah onamo. Ondje su
podalje jedan od drugoga stajali Crnogorac Osko i Omar Ben Sadek, sin vodia sa Sot el
Derita, s pukama spremnim za pucanje. Bili su se sakrili. Halefov zviduk bio je za
njih znak da izau ispod drvea.
Ubio ih Alah! viknu Ismilanac. Tko su ti ljudi? to hoe od nas?
Hoe mrtvo tijelo koje lei tamo u kolibi.
A to ih se tie taj mrtvac?
Vrlo mnogo. Taj mrtvac nije roak ovog prosjaka, ve na prijatelj i voa.
Ubili ste ga i mi smo doli da vam to plaitimo.
Zaskoeni ljudi latie se noeva, ali Halef im zaprijeti:
Ostavite noeve na miru: oni van nee nita pomoi. Ja imam u ovoj puci jo
devetnaest metaka, a kod prvog mog hica pripucat e i ona dvojica tamo. Prije nego to
stignete do mene, svi ete poginuti.
Halef je to tako odluno rekao da su ti ljudi morali uvidjeti da je poloaj ozbiljan.
Sad su stajali od njega samo deset do petnaest koraka daleko. On je drao puku uperenu
prema njima. Pojure li na njega, mogao bi pogoditi samo jednoga, ali nitko od njih nije
htio da bude taj jedan.

Oni se zgledae mrko, u neprilici, a zatim upita Deselim:

A tko je taj ovjek koga naziva svojim prijateljem i voom?
On je jo mnogo bolji strijelac i lovac od mene. Neranjiv je, a sve da ga i
ubijete, njegova bi se dua ubrzo opet vratila u tijelo. Ako to ne vjerujete, pogledajte
prema kolibi!
Razbojnici se okrenue. Stajao sam na vratima uperivi puku u njih. Osko i
Omar viknue od radosti.
Vadite li sad da ste izgubljeni ako se pokuate oprijeti? nastavi Halef.
Eh, da su nam samo nae puke! ljutito e Ismilanac.
Ali ih nemate. A sve da ih i imate, ne bi vam nita koristile. U naoj ste vlasti.
Predate li se dobrovoljno, bit emo milosrdni prema vama.
Kako moe prema nama nastupiti neprijateljski kad i ti ima kopu?
Vi ste mom drugu radili o glavi. Meutim, poto i ja imam kopu, neka vam to
bude jamstvo da moete raunati na na obzir ako se predate. Uite u kolibu! Ondje
emo nastaviti razgovor.
Deselim preleti pogledom preko kolibe. Uinilo mi se da vidim kako su mu oi
naglo bljesnule.
Dobro ree. Poimo u kolibu! Ondje e se sve razjasniti. Ja sam nevin.
Kad sam doao ovamo, bio je stranac ve mrtav. Bar tako smo vjerovali. Samo uite!
Hajdemo, hajdemo!
Oruar gurne svoje drugove pred sobom. Halef spusti opetuu, a ja brzo stupih
natrag da pokupim puke prativnika. Pobrao sam ih i stavio u kut.
Dok sam bio tako zabavljen pukama, opazih da ljudi ulaze u kolibu. Na elu je
bio debeli pekar-bojadisar. Lice mu je bilo kao u skruenog grenika. Upravo sam skidao
kapslu s posljednje puke kad zauh krik. Vani prasnue dva hica. Meci udarie o zid
kue, a istodobno zauh Halefa gdje vie:
Sidi, sidi, izai, izai!
Smjesta sam posluao taj poziv, ali u to viknu Murad, moj nekadanji vodi:
Stoj! Ne pustite ga da izae!
Razbojnici mi zakrie put, ali ja jednom od njih zatjerah cijevi svoje
medvjedarke u trbuh da je kriknuo od boli, zateturao i pao, drugoga tresnuh akom o lice
i naoh se pred kolibom. Sve je to bilo obavljeno u roku od tri sekunde, ali oruar je ve
jurio preko istine, sjedei na mom vrancu i vitlajui mojom opetuom po zraku.
Deselim je posve neoekivano istrgnuo Halefu opetuu, udario ga kundakom po
glavi, a zatim se strelovito bacio na moga Rija. Osko i Omar su to opazili i opalili u
njega, ali ga nisu pogodili.
Ostanite ovdje! doviknuh im. Ne pustite nikoga da izae. Ustrijelite
svakog tko pokua umai!
Kraj kolibe je stajala mazga debelog pekara, te Halefov i Ismilanev konj. Uinilo
mi se da je Desilimov konj najsvjeiji. Skoio sam na njega, podbo ga ostrugama da je sa
sve etiri noge poskoio uvis, naglim ga trzajem okrenuo i u galopu pojurio za
kradljivcem.

Sad mi je bilo posve svejedno to se zbiva iza mene. Morao sam se opet domoi
svoga konja! Imao sam medvjedarku u rukama pa sam odluio da u kradljivca, bude li
potrebno, oboriti metkom.

POTJERA
DESELIM je pojurio prema Kabau. Nisam ga vidio. Trag je vodio kroz umu.
Ako mu odmah s poetka dadem prednost, izgubit u svoga Rija. Najveom brzinom
potjerao sam dakle kljuse na kojem sam jahao.
Uinilo mi se dodue da pred sobom ujem topot kopita, ali zbog drvea nisam
nita razabirao. Tako sam jurio punih pet minuta pod rijetkim drveem. Prema
proraunu prevalio sam za to kratko vrijeme gotovo pet kilometara. I sad vie nije bila
zabuna zaista uo sam pred sobom topot kopita. Pred sobom? Ne, to je moglo biti
samo iza mene. Okrenuo sam se i ugledao Halefa koji je jurio za mnom u divljem
galopu.
Stajao je na stremenima i udarao svoga siromanog konja biem od nilskog konja
da se ulo pljeskanje.
Hakudam! Naprijed! Brzo, jer inae ode Ri! doviknu Halef arapski, a to je
bio znak da je silno uzbuen.
Zato si ostavio kolibu? viknuh. Sad e oni ljudi pobjei!
Osko i Omar su ondje! ispria se on.
Vie nismo mogli govoriti. uma se jo vie prorijedila i naposljetku izjahasmo
na otvoreno polje gdje nam nita nije spreavalo pogled. Nalazili smo se na uzvisini.
Dalje je lealo selo, svakako Kaba, udaljeno otprilike pola sata jahanja. Slijeva je tekao
iroki potok koji je iza sela utjecao u rjeicu Seudli. Iznad toga mjesta nalazio se drveni
most.
Sad ugledasmo i Ismilanca. Galopirao je daleko ispred nas. Nikako ga nismo
mogli dostii metkom. Ri je bio izvrstan trka, a sad se samo poigravao. Da je oruar bio
bolji jaha mogao bi stei ve trostruku ili petorostruku prednost. Uostalom, nije pojahao
prema selu. Vjerojatno nije elio da ga ondje opaze. Zaudio sam se videi da juri prema
potoku. Zar se zaista usuivao da ga preskoi? 'Nisam vjerovao u to. Potok je imao
veoma razmaknute i visoke obale.
Za njim! doviknuh Halef u. Potjeraj ga prema mostu! Ja sam skrenuo
prema selu. To je bio najravniji put do mosta.
Moda mi usprkos slabom konju uspije da onamo stignem prije kradljivca.
Naalost, moj konj je bio odvie spor. Nastojao sam da mu to vie olakam teret
uzalud! Morao sam biti okrutan: izvukao sam no i ubo konja nekoliko centimetara
duboko u vrat. Konj glasno zastenje i napregne se iz sve snage. Upravo sam poletio
prema selu, ali se inilo da je konj posve podivljao. Nije htio vie da slua. Slijepo je
jurio naprijed, uvijek ravno, a budui da ovdje nije bilo vie ni govora o putu, jedva sam
uspio da se odrim na sedlu. Svaki pad bi bio opasan.
Posve nalijevo jahao je Ismilanac. Okrenuo se i ugledao Halefa, ali mene nije
opazio. Uzdigao se u sedlu i podigao uvis ruku s ukradenom opetuom. Vrlo sam dobro
mogao zamisliti kako se pri tome podrugljivo nasmijao. Njegova prednost pred Halefom
se poveavala. Sreom je sad moj konj sve bre grabio prema selu.

Odande su nas opazili. Ljudi su stajali pred vratima. U blizini prvih kua leala je
dugaka visoka hrpa kamenja. Nisam imao vremena da je objaim. Preskoih je. Konj se
pri tom javi dubokim soptavim glasom. Bilo je kao da je oslijepio i da sam ga pustio da
tri po svojoj volji, sigurno bi se glavom zaletio o najblii zid. Nisam dodue izgubio
vlast nad njime, ali nisam njime mogao ni potpuno upravljati. Mogao sam se ograniiti
samo na to da sprijeim nesreu.
Sad sam proletio kraj prve kue. Na putu mi se isprijeie nespretne taljige na dva
toka natovarene poljskim plodinama. Nisam im mogao izbjei. Pritisak stegnima, skok
preli smo ih! Gledaoci glasno kriknue. Doao je zaokret, pa i ja moradoh zakrenuti.
Jedva sam uspio navesti konja na to da zaokrene oko ugla kad ugledah ovjeka gdje vodi
kravu. I on ugleda mene, prestraeno viknu te spusti povodac i pobjegne. Krava se
okrenula tako da mi je spreavala put. Trenutak kasnije sam je preskoio.
Efendijo, efendijo! uh nekoga kako vie.
Jurei cestom, opazih ovjeka koji mi je to doviknuo. Bio je to knjiar Alija.
Stajao je pred svojom kuom razjapivi usta i pljesnu rukama. Smatrao je da sam lo
jaha pa je moda pomislio da mi se oteo konj. Tako sam odjurio dalje i izaao iz sela.
Ondje ugledah most. Ismilanac jo nije stigao. Osvrnuo sam se i ugledao ga gdje
juri du potoka, a Halef podalje za njim. Uspjelo mi je da zaustavim svoga konja. Zatim
podigoh medvjedarku. Moj vranac mi je bio vredniji od ivota njegova jahaa. Ako
kradljivac dobrovoljno ne preda plijen, tane mu je bilo sigurno. Morao mi se samo jo
malo primai.
Sad me Deselim opazi i trgne se. Nije mogao shvatiti kako da se odjednom
nalazim ispred njega. Zatim brzo skrenu Rija nadesno. Budui da smo se Halef i ja
nalazili pred njim, a potok mu je bio nalijevo, nije mu preostalo nita drugo nego da
pobjegne poprijeko kroz selo. Smjesta sam se okrenuo, jo jednom ubo svoga konja noem i jurnuo natrag. Opazio sam kradljivca kako se pojavljuje iza neke kue. Kanio je
projahati kraj suprotne kue. Jo etiri ili pet skokova moga Rija pa bi i konj i jaha
iezli. Uspravio sam se u stremenima, podigao puku na rame i nanianio usred galopa.
Ali brzo spustih medvjedarku, jer sam razabrao da se ispred bjegunca pojavila zapreka
koju on vjerojatno prije nije vidio.
Iza kue kraj koje je oruar htio projahati pruala se visoka ograda od ivih vrba.
Na njegovom mjestu ne bih dopustio da me zadri ta zapreka, jer ako ne uzmognem
preko nje treba se probiti kroz nju. Ali on se poplaio i okrenu konja prema izlazu iz sela.
Nisam poao za njim. Moja je zadaa bila da bjeguncu zakrim put na otvorenu ravnicu i
da ga potjeram prema vodi. Sad sam bio dodue dovoljno blizu da ga pogodim tanetom,
ali taj konjokradica je ipak bio ovjek, pa sam morao bar pokuati da se domognem
svoga konja ne rtvujui ljudski ivot.
Zato sam svoje kljuse potjerao ravno prema ogradi pred kojom se Deselim
prestraio. Za Rija ne bi taj skok bio previsok, ali moj konj nije mogao skoiti tako
visoko. Prisilio sam ga dakle da se propne i probije kroz ogradu. Na ograenom prostoru
iza nje nalazila se otvorena jama. Preskoio sam je i probio se na protivnoj strani kroz
ogradu.

Moj konj je sad bjesnio kao da je opsjednut avlom. Kad sam se iza sela naao na
istoj visini s prvom kuom, pojavi se oruar. Naao je put zakren pa je pojahao ravno na
desno prema potoku kamo jo maloas nije elio poi. Nie dolje pojavio se Halef kojem
takoer nije preostalo nita drugo nego da se i on vrati.
Sad sam za bjeguncem pojurio u udaljenosti od pedeset konjskih duina. Podbo
je vranca ostrugama, ali ovaj nije bio nauen na to. Propne se i uskrati mu poslunost.
Ri, stoj, stoj! doviknuh nadajui se da e zvuk glasa potkrijepiti konja u
otporu.
Ismilanac je meutim puanom cijevi udario Rija po glavi, pa ovaj glasno zarza i
jurne, a ja dakako za njim. Vranac je silno grabio. Udaljenost izmeu nas poe se
poveavati. Bilo je jasno da preplaeni jaha eli preskoiti preko potoka. To je za njega
bio posljednji nain da umakne. Uspije li mu smioni skok, a ja ne opalim, izgubit u
vranca. Opet sam podigao medvjedarku i nanianio.
Tako smo jurili dalje. Odluio sam da u pucati u trenutku kad oruar sretno
preskoi na drugu obalu. Sad je bio od nje udaljen jo pet konjskih duina jo etiri
tri. Ri vrsto zagrabi stranjim kopitima pred prednja i preleti preko potoka u
besprijekornom luku, ali jaha izgubi stremen i sedlo, tresne stranom snagom o zemlju i
osta nepomino leati.
Nisam imao vremena da obuzdam svoga konja. Jurio je divljom brzinom. Bio je
loe uvjeban, uzbuen, pa bi utrao ravno u potok da slomi vrat i noge. Obodrih ga
glasnim poklikom konj skoi i zaista se prebaci na drugu obalu, ali ondje posrnu i
izvinu se naglavce. Znao sam da skaui preko potoka stavljam ivot na kocku. Zato
sam ve prije skoka izvukao noge iz stremena i obim se rukama opro ivotinji o hrbat,
zadravi uzde u njima. Kad je konj posrnuo, ja se odbacih s njegovih lea. Puka mi je
omela taj skok pa sam pao i nekoliko trenutaka ostao nepomino leati.
Alah! viknu mali Hadi iza mene. Sidi, ivi li jo ili si ve mrtav?
Leao sam tako da sam ga mogao vidjeti. Svega je jo neto malo bio udaljen od
ruba potoka i upravo je htio natjerati konja na skok. Pri tome bi mogao slomiti vrat. To
mi je smjesta vratilo sposobnost kretanja, pa podigoh ruku u znak opomene.
Ostani prijeko, Halefe! Ne budi lud!
Hvala proroku! zaklike Hadi. Moj sidi misli da sam lud! Nije dakle
mrtav!
Nisam, samo sam estito tresnuo.
Jesi li togod slomio? upita me dalje.
Mislim da nisam. Vidjet emo!
Polako se uspravih i pruih. Noge i ruke su mi bile itave, samo to mi je u glavi
brujalo od pada i onog udarca kundakom. Halef sjaha, sie niza stranu obalu i preskoi
preko vode. Nije bila iroka pa je skok u sedlu samo zato bio opasan jer je potok tekao
izmeu strmih obala.
Allah je velik! dobaci Halef. To je bila potjera! Nikad ne bih mogao
povjerovati da emo na svojim konjima dostii tvoga Rija.
Imao je loega jaihaa.

 Tako je! Taj ovjek je sjeito na konju kao majmun na devi kako sam to vidio u
Stambulu kod nekog pelivana koji je pokazivao i medvjeda. Eno, tamo stoji Ri. Dovest
u ga.
Vranac je mirno stajao i grickao sone travke. Na njemu se nije zapaao nikakav
umor, dok je Ismilanev konj na kojem sam jahao ja stajao kraj nas sopui. Slabine su
mu se nadimale. Bio se ve podigao na noge pa se inilo da nije stradao.
Kani se sad konja! odgovorih. Najprije moramo pogledati to je s
jahaem.
Volio bih da je slomio vrat! ljutito e Hadi.
To ne bismo smjeli poeljeti umirih ga.
Zato ne bismo? Ta to je konjokradica!
Ali je ipak ovjek! Ne mie se. Onesvijestio se.
Moda ne samo to je izgubio svijest, ve i duu. Neka samo propadne u
dehenem! nepomirljivo se ljutio Halef.
Kleknuo sam kraj Deselima i pregledao ga.
No? to mu je? uipita malian.
Mrtav je. Zaista je slomio vrat.
Sam je tome kriv. Sad vie nee krasti konje, a panajmanje tvojega vranca!
promrmlja mali Hadi.
Pri tome prie blie i pokaza na oruarev fes.
Uzmi njegovu kopu! ree.
Ima pravo. Na to ne bih pomislio.
A ipak je to vano. Tko zna da li bih te mogao spasiti da nisam imao kope.
Odakle si je dobio?
Od kovaeva zarobljenika.
Jesi li bio kod Simina?
Jesam, ali o tome u ti kasnije pripovjedati. Sad imamo drugoga posla.
Pogledaj samo ove ljude!
inilo se da se sve stanovnitvo sela skupilo uz potok. Tu su stajali brojni
mukarci, ene i djeca glasno razgovarajui. Takav rijetki dogaaj zaokupio je itavu
njihovu panju.
Dva ovjeka sioe do potoka i preskoie preko vode. Prvi je bio knjiar Alija.
to se to dogodilo? upita me on. Zato ste progonili ovog konjanika?
Nisi li opazio na ijem je konju jahao?
Na tvojem. Jesi li se okladio s njime ili ga je on htio kupiti od tebe pa je
najprije elio da ispita njegovu brzinu?
Ni jedno ni drugo. Ukrao mi je konja.
Ali efendijo, zaista ne znam to da mislim. Ta ti nisi umio jahati!
Ni sada ne umijem nita bolje nego prije.
Umije, umije. Jai kao padiahov konjunik. Nitko se ne bi na tvom konju
usudio izvesti takav skok.
No, moda sam u meuvremenu neto nauio.

 Nisi. Zavarao si me ili si se samo naalio sa mnom. Najprije si sjedio na konju

kao djeak, a zatim kad sam te vidio kako si se probio kroz ogradu i preskoio preko
potoka, pomislio sam da mora slomiti vrat.
To preputam drugima, na primjer ovom ovjeku ovdje. Pri tome sam
pokazao na Ismlilanca.
Alah! Zar je mrtav?
Naalost moradoh priznati.
Onda je skupo platio krau! Tko je taj ovjek?
Priao je k mrtvom, sagnuo se k njegovom licu i zaueno viknuo:
Ta to je oruar Deselim iz Ismilana!
Pozna li ga?
Poznam. On je istodobno kahvedija pa sam kod njega ve popio mnogi
fildzan i ispuio brojne kile.
Znai da ti je bio prijatelj?
Nije, ve samo znanac.
Uto je priao i onaj drugi ovjek koji je iza Alije preskoio preko vode. I on je
mrtvaca pogledao u lice. Zatim me upita:
Ti si progonio toga ovjeka, i on je pri tome izgubio ivot?
Jesam.
Onda si ubojica. Moram te uhapsiti.
To nee uiniti upadne knjiar. Taj ovjek ne spada pod tvoju sudaku
vlast.
Doljak udesi dostojanstveno lice i ozbiljno uzvrati:
Ti si knjiar Alija i ima da uti! Ja sam naprotiv kjaja ovoga sela pa imam da
govorim. Dakle, tko si?
Ovo je pitanje bilo upravljeno meni.
Stranac odgovorih.
Odakle? . . Iz Almanje.
Stoji li i ti pod nekim kjajom?
Ja sam podanik jednog monog kralja.
To mi je svejedno. Ja sam kralj Kabaa pa sam dakle isto to je i on. Hajde sad
sa mnom!
Kao zarobljenik?
Dakako. Ti si ubojica!
Nee li me najprije upitati kako je dolo do toga da progonim ovog ovjeka?
To u obaviti sutra im naem vremena i im budem dovoljno sabran.
Ja ve i danas imam vremena i sabranosti, ali sutra ih neu imati.
To me se nita ne tie. Naprijed!
Seoski pomonik pokaza pri tome zapovjednim pokretom ruke prema potoku.
No sad mu prie mali Halef i pokaza prema svom obiaju bi od koe potonoga konja
koji mu je visio o pojasu.
Ti si dakle kjaja ovoga sela?
Jesam!

 Jesi li ve vidio ovakav bi?

esto.
A jesi li ga ve okuao?
Kako to misli?
Oh, mislim samo ovo: ako ovom sidiju i efendiji, mom prijatelju i drugu,
rekne samo jednu jedinu neuljudnu rije, oplest u te ovim biem po licu, da e svoj
radoznali nos zamijeniti s damijom u Jedrenima to ju je sagradio sultan Murat, Alah ga
blagoslovio! Misli li moda da smo doli u Kaba da se divimo tvojoj krasoti? Misli li
da drimo kako je takav jedan kjaja najdivniji ovjek na svijetu? Vidjeli smo mi
koziave stajske momke i varalice s odrezanim nosevima koji su bili ljepi i
dostojanstveniji od tebe! Zato ti je Alah dao krive noge i crvenu bradavicu na nosu? Zar
moda zato da te odlikuje izmeu ostalih vjernika? uvaj se moje srdbe i budi na
oprezu pred mojim gnjevom! Ja sam ve i posve druge ljude nego to si ti svojim biem
nauio uljudnosti.
Kjaja se vie zaudio nego to se prestraio. Odmjerio je maliana od glave do
pete, a zatim ga upitao:
Strane, jesi li lud?
Nisam, ali ako eli upoznati luaka onda pogledaj ovamo u vodu! Samo
luak se moe usuditi da grubo postupa s mojim efendijom, sa silnim Kara Ben
Nemzijem.
A tko si ti?
Ja sam Hadi Halef Omar-aga, zatitnik nevinih, osvetnik svake nepravde, te
gospodar svih kjaja gdje god sja sunce.
Sad vrijedni naelnik zaista nije znao kako da se vlada. Malianovo razmetanje
ga se zaista dojmilo. On se okrenu k meni.
Efendijo, zar si zaista tako otmjen ovjek?
Zar moda ne izgledam tako? upitah strogo.
Tako je, izgleda kao efendija, ali ipak si toga ovjeka natjerao u smrt.
Deselim je sam tome bio kriv. Ukrao mi je konja, pa sam ga progonio da mu
ga opet oduzmem.
Zar da oruar iz Ismilana krade konje?
Ne vjeruje li moda u ono to ti govori efendija? upita Halef, prie blie
kjaji i znaajno pokae prema svom pojasu.
Oh, ne sumnjam ja u to brzo odvrati naelnik ali moe li efendija
dokazati da je taj vranac zaista njegovo vlasnitvo?
Evo dokaza! Halef pri tome lupi rukom po biu, ali ja pokazah rukom u
knjiara.
Upitaj Hadi Aliju! On zna da je taj konj moje vlasnitvo.
Odakle to moe znati! Ta on te ne pozna. Ti si stranac.
Hadi Alija me pozna i vidio me je da jaem na tom vrancu.
Je li istina?
Jeste odvrati Alija kome je bilo upravljeno posljednje pitanje. Sad mi se
kjaja pokloni i ree:

 Vjerujem. Ipak e morati poi sa mnom, efendijo.

Kao zarobljenik?
Ne potpuno, samo upola.
Dobro! Koju polovicu eli uhapsiti? Ona druga nema vremena da poe s
tobom, pa e pojahati dalje.
Naelnik me pogleda otvorenih ustiju, ali stanovnici Kabaa, skupljeni na
protivnoj obali poee se glasno smijati. Kjaja ljutito vikne:
to se vi smijete? Vi nerazboriti ljudi, vi podanici, robovi! Ne znate li da sam
ja sultanov opunomoenik i predstavnik! Dat u vas zatvoriti i svima opaliti bastonadu!
Zatim se gospodar Kabaa okrenu k meni i nastavi:
Zato me ini smijenim pred mojim ljudima?
Zato ti sam sebe ini smijenim preda mnom? Nije li smijeno rei da sam ja
upola zarobljenik.
Tvoja nevinost je tek upola dokazana.
Onda u ti je ja potpuno dokazati! Vidi li ovaj no i ovu puku? Svakoga tko
me sprijei da otputujem, ustriijelit u ih u ga probosti noem. Osim toga, evo ti i drugi
dokaz. Umije li itati?
Umijem.
Onda proitaj ovaj moj ferman koji nosi padiahov peat. Pruio sam mu
papir. Kad je kjaja ugledao peat pritisnu ga o elo, usta i prsa.
Ima pravo, efendijo, nevin si. Moe otputovati dalje.
Dobro! Vi ete pokopati Deselima kako se to pristoji, a njegovim ete
roacima javiti da je poginuo kako bi mogli pohoditi njegov grob. Neka se na pristojan
nain pridrui svojim precima. Budem li uo da to niste uinili, tuit u vas vrhovnom
sucu Rumelije.
Jesi li njegov prijatelj?
I to pita? odvrati Halef umjesto mene. Rumeli-kazi-as-keri je na
prijatelj i roak. Moja ena ljubimica je ker njegove najmilije ene. Teko vama ako ne
posluate!
Poao je po Rija, a kjaja mi se duboko nakloni i ree:
Neka Alah najmilijoj eni tvoga pratioca dade stotinu godina i tisuu djece,
unuka i praunuka. Uinit u ono to si zapovjedio.
To i oekujem. Osim toga e mrtvaeva konja i sve ono to ima uza se,
predati njegovim roacima.
Oni e dobiti sve, efendijo.
Bio sam uvjeren u protivno, ali me se to nije ticalo. Mogao sam biti sretan to
smijem nesmetano odjahati pa se vinuh na vranca kojeg umalo nisam sramotno izgubio.
Mljacnuo sam jezikom i Ri preskoi jednim skokom preko potoka. Ljudi se
rasprie glasno viknuvi od prepasti. Halef je pjeice poao za mnom i na drugoj obali
uzjahao svoga konja.
Efendijo, nisi li me htio pohoditi? upita Alija.
Jesam; povedi nas! Htio bih pozdraviti tvoga oca.

Pojahali smo naprijed, a narod za nama poto je kjaja ponajprije odredio da jedan
ovjek ostane kao straar uz mrtvo tijelo. Kraj male knjiareve kuice sjahasmo i
uosmo u nju. Unutranjost kolibe je takoer bila razdijeljena u dvije nejednake
polovine. U onoj veoj ugledao sam na leaju jednog starca koji nas je pozdravio samo
oima jer nije mogao ni govoriti ni micati se.
Oe, to je onaj efendija o kojem sam ti pripovijedao razjasni mu Alija.
Priao sam starcu i prijazno ga pozdravio. On mi zahvali sjajem koji mu je
zatitrao u oima. Leaj mu je bio uredan a i sam je bio ist to u onim krajevima nije bilo
ba uobiajeno. To me obraduje.
Moe li razumjeti moje rijei? upitah Alijinog oca. On potvrdi oima.
Doao sam da iskaem potovanje asnome ocu dobroga sina i da usreim
Aliju.
U njegovom pogledu odrazilo se pitanje pa zato nastavih razjanjavajui:
On voli Ikbalu, najljepu ker Rumelije. Njezin otac mu je ne eli dati, ali ja u
ga prisiliti da to uini. Alija e me sad otpratiti.
Je li to istina, efendijo? iznenaeno upita Alija. Jesi li govorio s
Ikbalom?
Govorio sam takoer s njezinom majkom i s njezinim ocem.
A to je njih dvoje reklo?
Oboje je reklo da, ali je pekar smislio izdaju. To u ti kasnije ispripovjediti,
a sad mi pokai svoj sat!
Ne bi li najprije neto pojeo, efendijo?
Hvala ti. Nemamo vremena. Moram se brzo vratiti.
Onda doi!
Odveo me je u manju prostoriju u kojoj se nalazio stol, rijetkost u ovim
krajevima. Na njemu sam ugledao umjetninu. Ura jo nije imala kazala. Svi kotaii bili
su rukom izrezbareni od drveta, sigurno veoma muan posao.
Zna li u emu se sastoji umjetnost? upita me on.
Znam odgovorih pokazujui u kazaljku. Evo u ovome.
Pogodio si. Taj sat ne samo da e pokazivati pune sate ve i minute. Jesi li ve
kad vidio tako neto?
O dobri moj Alijo, pomislio sam u sebi, cijelo tvoje umijee ne vrijedi ba
mnogo!
Glasno mu pak rekoh:
Jesam. Pogledaj moj sat. On pokazuje godine, mjesece, dane, sate, minute i
sekunde.
Alija mi uze sat iz ruke i sav zapanjen pogleda kazala.
A ide li tvoj sat tano, efendijo? upita.
Ide, dapae vrlo tano.
Ali ja ga ne mogu proitati potiteno e urar.
Ne moe zato jer su imena i brojke napisane pismom to ga ti ne razumije.
Ipak ga moe bar uti.
Pritisnuh puce i sat poe otkucavati. Na prvi otri i zvuni otkucaj Alija se trgne.

 Alah akbar! zaudi se urar iz Kabaa mora da je taj sat izradio sam Alah
ili pak ejtan!
Nije! Napravio ga je samo jedan spretan ovjek kao svoje majstorsko djelo, ali
ga nikad nije prodao. Kad je umro, dobio ga je njegov batinik, a nakon njegove smrti ja.
Moe li se taj sat otvoriti?
Moe.
Onda ga otvori da vidim kako je sastavljen.
Sad ne mogu, ali u Dnibaliju moi e ga pogledati, ondje emo imati
vremena.
Znai da kani smjesta krenuti, efendijo?
Moram. Dovedi svoga konja; odjahat emo u Dnibali.
Dok je Alija zaao iza kue i dok smo ga ekali htio sam upitati Halefa to je
doivio, ali nas je okruivala gomila ljudi koji su tako glasno razgovarali o onome to se
dogodilo i tako nas pomno promatrali da nismo mogli ni o emu govoriti.
Zatim stie Alija na svom konju i mi kasom krenusmo natrag budui da nismo
znali kako su u meuvremenu proli Omar i Osko. Za vrijeme tog jahanja stadoh
ispitivati svog malog Halefa:
Dugo sam ekao na vas, a vi niste doli. Zar ste moda zalutali?
Nismo, sidi. Ostali smo tano na putu koji si nam propisao. Ali . . .
Zapeo je i pogledao me postrance da ustanovi jesam li dosta dobro raspoloen da
mi saopi jednu neugodnu stvar.
Jesi li dobre volje? upita.
Nisam, Halefe odvratih da se malo naalim s njime. To je zvualo tako
neobino da se prestraio.
Jao!
Zato jaue?
Jer te moram razljutiti, sidi!
ime?
Doivjeli smo nesreu prizna Halef i opet me postrance pogleda.
Kako to?
Nestao je.
Tko je nestao?
Onaj posljednji.
Koji posljednji? Ta govori! rekoh prividno ogoren.
Posljednji zaptija.
Rekavi to, Halef je tako teko uzdahnuo, da se to ulo usprkos topotu konjskih
kopita.
Hvala Alahu! kliknuh arapski i to tako veselo da me je Halef zaueno
pogledao.
Kako? upita. Oito mu je odlanulo.
To mi je drago, to mi je pravo.
Sidi, jesam li te pravo razumio? Ne ljuti se to je on nestao?

 Ne ljutim se. Naprotiv, ja sam i njemu ; tebi veoma zahvalan na tome

nasmijeih se.
Ali zato?
Jer nas je taj onbaa samo smetao i jer bi veoma usporio nae jahanje.
Zato si ga onda poveo sa sobom?
Nekoliko zaptija bi nam zaista moglo biti od koristi, ali budui da ti ljudi nisu
umjeli jahati, a njihov voa je radije zapovijedao nego sluao, onda je bolje da se ne
moramo vie ljutiti na njih.
Lijepo, dobro! Skinuo si mi teak teret sa srca.
On je dakle pobjegao?
Da, ba pobjegao prizna Halef.
Ve slutim: pobjegao je dakako s tovarnim konjem?
Da, s onim konjem koji je nosio darove to nam ih je donio dobri vratar
Malhem.
Pusti ga neka bjei! Malian se namrti.
to? Da ga pustim neka bjei? upita. To nisam uinio. Jahali smo za
njim dobar komad puta natrag. Htjeli smo ga uhvatiti, ali je bila no i nismo mogli
razabrati njegov trag.
Dakle ste jahali slijepo. Jao! Time ste potratili dragocjeno vrijeme.
Naalost! Jahali smo natrag gotovo do Genija pa moe zamisliti koliko smo
izgubili vremena. Psovao sam i proklinjao da se Alah morao zauditi jer sam inae
poboan ovjek. Ali noas sam bio tako ljut, tako bijesan i pun gnjeva da bih bio ubio
tisuu divova samo da su mi se isprijeili na putu.
Tjeimo se. Imamo mi i drugih briga.
Da se tjeimo? Sidi, vie te ne poznajem. Ne zna li kakvi su to bili darovi to
nam ih je poslao na gostoprimac Hulam?
Vjerojatno ivene namirnice. Otvorio sam omote prizna malian.
Ah, dakle si bio radoznao?
Radoznao? Ne govori tako! Uvijek je dobro znati to ovjek dobiva na dar i
to nosi sa sobom. U omotima se nalazio izvrstan kola sa tisuu groica i bademova
debeo kao mlinski kamen. Naalost je bio ve malo zdrobljen. Osim toga su u omotu
bila dva skupocjena pokrivaa za konje, svakako za tebe i za mene. Nadalje sam naao
nekoliko svilenih rubaca koji bi vrlo dobro pristajali kao ukras za glavu. Kako bih samo
rado ponio jedan od njih svojoj Hani! A sad je ostala bez njega! O ti svjetlo ljubavi,
sunce nade, ruo meu kerima!
Tako se odjednom javila ljubav prema njegovoj dobroj Hani. Pokuao sam ga
utjeiti.
Ne tuguj, Halefe! Sigurno je u knjizi ivota bilo zabiljeeno da emo izgubiti
kola, pokrivae i rupce. I drugdje ima svilenih rubaca pa u se pobrinuti za to da se ne
vrati praznih ruku najljepoj keri Beni Araba.
Alah dao! Radujem se da sam spasio bar vreicu.
Kakvu vreicu?

 Kad sam otvorio omot, naao sam vreicu od makina krzna. Uzica je bila
svezana i zapeaena, ali je vreica bila tako teka i zveala je tako srebrno da sam
uvjeren da se u njoj nalazi novac.
Ah, vreicu si dakle uzeo? nasmijeih se.
Jesam. Evo je ovdje u mom pojasu. Na njoj visi komadi pergamena na kojem
pie: Dostuma Kara Ben Nemzi efindim. Vreica je dakle odreena za tebe. Evo,
uzmi je!
Halef izvue vreicu iz pojasa i prui mi je. Odvagnuo sam je na dlanu. Da, u njoj
se nalazio novac. Dostuma znai: mom prijatelju. Zar se moda radilo o prijateljskom
poklonu? Hm? Spremio sam vreicu i rekao:
Kasnije emo je otvoriti. Od tebe je svakako bilo vrlo mudro to si uzeo
vreicu. Sad moramo govoriti o neemu drugom jer smo preli ve polovinu puta. Dakle
kako je onbaa mogao pobjei?
Bilo je tamno. Sjahali smo kraj neke kue u ijoj se blizini nalazio bunar.
Htjeli smo napojiti konje. Zaptija je vadio vodu, a ja sam otiao u kuu da upitam
vlasnika za put. Osko i Omar su takoer uli u kuu a kad smo se vratili k bunaru,
iezao je onbaa sa svojim kljusetom i s naim tovarnim konjem.
Jeste li uli topot kopita?
Nismo. Ali ipak smo pojurili za njim.
O ne, to niste uinili odgovorih smijui se.
Nismo? Pojahali smo u galopu natrag, ali ga vie nismo mogli stii.
Zna li ti uope je li zaptija pojahao natrag? Sigurno je bio tako pametan da
krene kojim drugim putem.
Ah! Taj varalica! Taj himbenik!
Moda je samo konje odveo u stranu i poekao da vidi to ete uiniti. Prema
tome se onda mogao ravnati.
Oh, na to nisam ni pomislio! Zar je zaista bio tako pametan? Ta lice mu je bilo
vrlo glupo! Volio bih da je sad ovdje preda mnom. Da on prevari mene, mene, Hadi
Omara Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara!
On izvue bi iz pojasa i zamahne po zraku kao da e udariti grenika koji se
nalazi pred njim.
Simiri se! rekoh. Kad ste onda stigli u Kosikavak?
Jedan sat poto si ti otiao. Ti si nas opisao kovau pa nas je odmah prepoznao
i zadrao. Od njega smo uli to se dogodilo. Pokazao nam je zarobljenika. ekali smo.
Nisi dolazio pa sam se zabrinuo. Zato sam odluio da poem za tobom u Dnibali. Pri
tome sam doao na pomisao koja bi te obradovala.
Na koju?
Simin mi je pripovijedao o kopi. Zarobljenik ju je takoer imao. Ta kopa je
znak raspoznavanja pa mi je mogla biti od koristi. Uzeo sam je od zarobljenika koji je
tvrdio da je trgovaki agent Pimosa i stavio je na svoj turban.
Izvrsno. I sam sam vidio kako je kopa djelovala.
Hoe li dakle ikad vie rei da nisam pametan?
Neu. Ti si utjelovljena mudrost nasmijeih se malianu.

 Jesam, ali kadto doputam zaptijama da pobjegnu. Stigavi u Dnibali,

odjahali smo ravno k pekaru. Ondje smo nali samo njegovu enu i ker. Sidi, kad sam
ugledao staru, umalo to se nisam onesvijestio.
Ali je dobra dua.
Jest. ileka i Ikbala su me opomenule. Boak je poslao pomonika da odnese
neku vijest. Zatim je stigao oruar iz Ismilana i razgovarao neto o tebi s pekarom a
zatim su obojica urno odjahala.
Sve nam je to rekla Ikbala. Bojala se za svog Aliju koji sad jae iza nas. Zamolila
me je da pojaem za tobom to bih ja i onako bio uinio.
Doao si u pravo vrijeme, dragi Halefe!
Jesam. urio sam se, ali sam ipak bio oprezan, uo sam da je u umi zarzao
konj, pa sam zato sam pojahao naprijed. Ugledao sam istinu s kolibom i opazio tvojega
Rija te nekoliko drugih konja. Ti si se dakle nalazio u kolibi usred neprijatelja. Sigurno
su te uhvatili. Tri konjanika bi tvoje protivnike navela na oprez dok im se jedan jedini
nee uiniti opasnim. Zato sam sakrio Oska i Omara iza drvea i rekao im to ima da
rade, a onda sam odjahao do kolibe. to se kasnije zbilo, zna.
Znam. Ali sad se brinem za oba naa pratioca.
Nije potrebno. Oni su hrabri.
Ali se nalaze suelice premoi. Njihovi neprijatelji su zaklonjeni u kolibi.
Ne samo da su u kolibi zaklonjeni, ve su u njoj istodobno i zarobljeni.
Ali kako dugo? Mogu kroz prozor ili kroz vrata svojim mecima pogoditi
Omara i Oska.
Ne mogu. Ti si obojici dao upute, a i ja sam im doviknuo, prije nego to sam
pojahao za tobom, da se zaklone iza drvea i da pucaju na svakoga kome bi palo na
pamet da izae iz kolibe. to e uiniti s tim ljudima?
To ovisi o tome kako e se vladati. Podbodi malo svoga konja!
Alija se skromno drao iza nas. Opazivi da je moj razgovor s Halefom dovren,
on dojae do mene i upita:
Efendijo, smijem li doznati to se dogodilo i zato treba da te pratim?
Kasnije! Nadam se da e jo danas u prisutnosti njezina oca pozdraviti
Ikbalu, najljepu djevojku Rumelije. Sad emo se pouriti, ali neemo nita govoriti.
U meuvremenu stigli smo u umu, u blizinu istine. Ondje obuzdasmo konje da
nitko ne uje da se pribliujemo. Neposredno ispred ruba istine sjahah sa drijepca i
predah ga Halefu.
Ostani ovdje zapovjedih. Ja u se najprije malo ogledati. Daj mi
opetuu, Halefe!
Tano! Ja je jo uvijek imam! Izvoli, sidi! Treba li da poekamo dok se vrati?
Da. Ustrebam li, pozvat u vas.
uljao sam se izmeu stabala sve dok nisam ugledao istinu i kolibu. Iz prozora
virile su dvije puane cijevi. Ljudi u zgradi su svoju tvravu stavili u stanje obrane.
Naalost nisam bio dospio ukloniti njihovo oruje.

IZMIRENJE I ZARUKE
OPSADNE ete koje su se sastojale samo od Oska i Omara nisu se mogle opaziti.
Obojica su oito bila sakrivena iza debelih stabala. Zakrenuo sam u luku sve dok se
nisam naao u umi nasuprot kolibe, pa ugledah oba traena ovjeka kako lee na zemlji,
s pukama spremnim na pucanje. Pribliio sam im se to sam vie mogao a da me oni od
prijeko nisu ugledali. Moji me drugovi opazie i javie se priguenim radosnim
usklicima.
Je li koji umakao? upitah.
Nije odgovori Osko.
Jeste li pucali?
Pet puta.
A oni ljudi tamo?
Tri puta, ali nijedan metak nije pogodio. Oni ne mogu izai, a mi ne moemo
ui. to da radimo?
Ostat ete ovdje dok ne stignem do kolibe.
to? Zar kani onamo?
Kanim.
Ti e te ljudi ustrijeliti.
Nee. Priuljat u im se odostraga. Tamo nema prozora, pa me dakle ne mogu
vidjeti. Halef je uza me. Kad stignemo do kolibe, doi ete za nama, dakako takoer sa
stranje strane. Onda emo vidjeti to se dade uiniti. Gdje su vam konji?
Privezani su malo dublje u umi.
Ostavite ih ondje dok opsada ne bude zavrena.
Vratio sam se Halefu i rekao mu to sam nakanio. Bio je s time sporazuman pa mi
se lukavo nasmijei.
Vidi li one puane cijevi koje vire tamo ispod prozora, sidi?
Vidim, dakako!
Te puke nee vie dugo biti tako radoznale.
Ah! Misli li? I ja sam ve pomislio na to.
Oduljat emo se onamo, naglo ih zgrabiti, a zatim ih izvui kroz prozor.
Pokuat emo.
A to u ja raditi? upita Alija.
Kad stignemo do kolibe, ti e za nama dovesti nae konje, ali takoer
zaobilaznim putem. Iza kolibe svezat e ih za drvee, a onda moe doi k nama.
Predaosmo Aliji uzde naih konja a mi u luku krenusmo prema stranjoj strani
kolibe. Sretno smo stigli onamo i ponajprije oslukujui zastali. Sve je bilo mirno.
Sad, sidi! apne Halef.
Zavirio sam iza ugla. Obje puane cijevi virile su otprilike etvrt metra kroz
prozor. Sagnuo sam se nekoliko tihih koraka, Halef uza me zahvat, trzaj, skok
natrag. Nailazili srno se opet iza ugla drei u rukama obje dugake turske puke.

U kolibi je jo nekoliko asaka ostalo sve mirno, vjerojatno zbog iznenaenja.

Onda Osko i Omar glasno viknue:
Aferim, aferim! Vrlo dobro, vrlo dobro!
Zatim u kolibi sve zabruja. uli smo najrazliitije kletve, uzvike prepasti i
zauenja, zbrkana pitanja. Nismo odgovorili nita.
Obii kuu do suprotnog ugla apnuh Halefu. Onda e se vrata nalaziti
izmeu nas.
On se odulja.
Sad sam iz unutranjosti kolibe uo neko tiho aputanje. Napeo sam ui pa mi se
uinilo kao da ujem nalaze se sakriveni ispod prozora. Nasluivao sam to e sad
poduzeti pa sam promatrao otvor prozora ispruivi iza ugla samo polovinu lica.
I zaista! Pojavila se dvostruka cijev pitolja. Htjeli su da pucaju s prozora. To se
nije dalo uiniti pukom pa su se dakle posluili pitoljem. Uhvatio sam svoju
medvjedarku za cijev i podigao kundak.
Najprije sam ugledao cijev pitolja, zatim kokot a na kraju ruku koja je drala
oruje. Vlasnik te ruke bio je ili previe smion ili veoma lakomislen. Mogao bih je
smrviti metkom. Umjesto toga zamahnuh kundakom i udarih. Nisam udario jako ali kad
sam pogodio ruku, iz kolibe ipak odjeknu divlji krik. Ruka ieznu, a pitolj pade na
zemlju pod prozorom.
Halef je s drugog ugla sve to promatrao.
Dobro, vrlo dobro, sidi glasno me pohvali. Taj glupan e ubudue svoju
ruku radije zadjenuti za pojas, Tako smo osvojili tri komada oruja.
Maalah, lovac na medvjede! zauh kako je netko viknuo u kolibi.
Halefa su oito prepoznali po glasu.
Da, to sam ja odgovori on. Samo izaite! Budui da ovdje nema
medvjeda polazim u lov na smrdljive jeeve.
Stanka. Protivnici su vijeali, a onda se zau pitanje:
Jesi li sam?
Nisam.'
Tko je jo uza te?
Onaj efendija kojeg ste uhvatili, a povrh toga jo trojica.
U taj as opazimo Oska i Omara gdje nam se pribliuju, dok je Alija bio
zabavljen privezivanjem naih triju konja. Halef je dakle govorio istinu. Nakon kratkog
vremena ponovo se zau pitanje:
Gdje je Deselim?
Mrtav je.
Lae!
Reci to jo jednom pa u vam baciti vatru na krov i svi ete izgorjeti. S takvim
nitarijama se ne alim!
A kako je umro?
Slomio je vrat. Htio je da na ukradenom vrancu kod Kabaa preskoi preko
potoka ali je pao i slomio vrat. Konja smo opet dobili.
Ako je to istina, onda neka nam se javi i tvoj efendija.

 To i inim odgovorih.
Alaha mi, to je on!
ovjek koji se sad prestraeno javio, bio je debeli pekar. Prepoznao sam ga po
masnome glasu.
Da, to sam ja nastavih. Pitam vas hoete li se predati?
Idi do avola!
To neu, ali u uinit: neto drugo. Htjeli ste me ubiti a sad se nalazite u mojim
rukama. Ipak vam se ne elim osveivati. Poaljite mi Boaka. Neka on bude
pregovara. Rei u mu pod kojim se uvjetima odriem osvete. Ne posluate li tu
zapovijed, poslat u jednoga od svojih ljudi po kjaju iz Dnibalija. On e vas uhapsiti pa
moete i sami zamisliti to e se zatim desiti. U kui poe aputanje.
Izai zauh nekoga gdje govori.
O Alahu! Ubit e me! branio se debeljko.
Sjetite se i ilimova to ste ih sakrili opomenuh ih. I oni su izgubljeni
ako ne' uradite ono to traim.
to e uiniti s bojadijom? upita jedan od njih.
Samo u mu kazati pod kojim u vas uvjetima pustiti na slobodu.
Nee mu uiniti nita naao?
Neu. Poaljete li mi bojadiju i ostanete li mirni dok ne zavrim razgovor s
njime, neu ga ni taknuti, pa vam se moe iv i zdrav vratiti.
A ako se ne sporazumije s njime?
Onda se ipak smije vratiti i saopiti vam o emu smo pregovarali. Uostalom,
budete li mirni moi ete razumjeti svaku rije naeg razgovora. Iz njega ete razabrati
da sam veoma obziran, pa ete dapae vrlo rado izvriti sve to traim.
Onda neka poe k tebi.
inilo se da se debeljko opire, jer je iz kolibe odjeknula dulja poluglasna prepirka.
Za to vrijeme postavio sam Oska i Omara na oba ugla koja smo zaposjeli Halef i ja.
Dobili su nalog da se poslue orujem na najmanji znak neprijateljstva.
Alah vam oprostio! zauh bojadisara gdje govori. Moram se rtvovati
za vas. Ako me ubiju pobrinite mi se za enu i dijete.
To je zvualo tako alosno i tako je izraavalo predanost sudbini, da sam se jedva
svladao da ne prasnem u glasan smijeh.
Sad Boak izae iz kolibe. Vidio sam ve mnoge koji su predstavljali pravu sliku
stida, straha i neprilike, ali takvu sliku kakvu je sad pruao debeljko zaista jo nisam
nikada ugledao. Nije se usudio da podigne pogled pa je drui zastao na vratima.
Doi ovamo, ovamo na ovu stranu kue zapovjedih mu. Oba ova hrabra
ovjeka e za to vrijeme pripaziti da tvoji drugovi ne poduzmu nita neprijateljskoga
protiv nas.
Oni e mirno ostati u kolibi stade me uvjeravati Boak.
Nadam se ve zbog tebe! Nee tise nita dogoditi, ali ako oni pokuaju ma i
najmanju sitnicu zatjerat u ti ovaj no meu rebra zaprijetih se pokazujui mu svoj
bode.
Bojadisar se odmah objema rukama prihvati za eludac.

 Imaj u vidu, efendijo, da sam ja otac obitelji!

A kad si ti mene izruio ubojicama, jesi li ti pitao za moju obitelj? Hajde!
Uhvatio sam debeljaka za ruku i povukao ga iza ugla. Ondje su stajali Halef i
Alija.
Maalah! viknu Halef. Kakva li je hrpa mesine taj ovjek! Tome sam se
zaudio ve kad smo se prvi puta sreli.
Bojadisar ugleda onog drugog ovjeka i prestraeno vikne:
Hadi Alija!
Jeste, tvoj zet koga si na svoju sreu sreo ovdje rekoh. Pozdravi ga kako
se prilii meu takvim roacima.
Mislio sam da e me Boak odbiti, ali on ipak kratko pozdravi Aliju. Zatim rekoh
pokazujui na zemlju:
Sjedi, Boae! Moemo zapoeti s pregovorima. Boak se smetano zagleda
preda se.
Ali kako u onda ustati?
Uto mali Halef poloi ruku na svoj bi od koe potonoga konja.
Evo, kralju svih debelih, ovdje je dobro sredstvo da ovjek brzo sjedne i brzo
ustane. Nismo sa sobom ponijeli divan.
Za tren oka pljusnu pekar na zemlju poput vree brana i stade moljakati:
Ostavi svoj bi za pojasom. Ve sjedim!
Vidi li kako je to brzo bilo? Nadam se da e nam i sve ostalo uspjeti isto tako
brzo. Sidi, reci mu to trai od njega?
Da, reci mi! ponovi debeljko stenjui od straha.
U prvom redu traim iskreno priznanje! rekoh. im mi prvi put lae,
poslat u te natrag u kolibu i pozvati kjaju. Ne smatram nikako sitnicom to ste pokuali
da me ubijete! Zna li to bi ti se dogodilo kad bih podnio prijavu?
Ne znam.
Odvukli bi te pred suca i osudili na smrt.
Tako je upade Halef prijetei. Objesili bi te naglavce na vjeala. Zatim
bi morao ispiti tri velike boce otrova i na kraju bi ti odrubili glavu, takoer obratno,
naime poinjui od nogu.
Debeljko je bio toliko prestraen da nije ni primijetio kakve besmislice govori
Halef. On sklopi ruke i promuca:
Aman! Milost! Valjda neete to uiniti?
Svakako u uiniti ako me ne poslua odgovorih. Odgovaraj sada! Ti si
mi svoj pristanak za Aliju i Ikbalu dao samo prividno?
Nisam jesam, jesam brzo doda Boak opazivi da sam se prijetei
namrtio.
Zatim si izaslao svoga pomonika da sazove ljude koji se sada nalaze u kolibi?
Jesam, efendijo!
Oni su me trebali ubiti?
To im nisam poruio.
Ali su me trebali onemoguiti?

 Jeste jeste!
No, to je jedno te isto. Nadalje: oni ilimovi koji lee u trnjaku nalaze se ondje
protiv volje vlasti?
Nije tako. Tako je, efendijo!
Dobro, onda me uj! Zapravo bih morao prijaviti va pokuaj umorstva a isto
tako rei kjaji gdje lee ilimovi. Napadaj na mene u oprostiti, a stvar sa ilimovima me
se nita ne tie jer sam stranac. No ipak u Aliji kazati sve o tom skladitu ilimova.
Neka on onda uini ono to mu je dunost kao padiahovom podaniku.
O efendijo, nemoj mu nita pripovijedati!
Alija e doznati sve, budi siguran u to! Tvoja je stvar hoe li on postupiti kao
tvoj prijatelj ili neprijatelj. Ti si odluio da e svoju ker dati Mosklanu iz Palae?
Jesam.
No, Mosklan je zarobljen. Sam sam ga uhvatio. Ikbala voli Aliju, a on voli nju.
Oekujem da e sad odrati obeanje.
Boak se poee iza svojih rascijepljenih uiju.
No? upitah.
Da, odrat u ga zarei.
Zaklinje li se prorokovom bradom?
To ne smijem!
Zato ne smije?
Jer ti nisi musliman.
Ali tvoj zet je musliman. Zakuni se njemu, a ne meni. Odlui se brzo!
Efendijo, ako Mosklan opet izae na slobodu, on e...
uti! dreknu na njega mali Halef. to se nas tie taj nitkov! Ne
izmotavaj se tako, ve budi kratak, jer u te inae tako izduiti s ovim biem da e se
otegnuti dulje od dva stoljea! Hoe li svoju ker dati Aliji ili nee? Da ili ne?
Da da!
Zaklinje li se Aliji da e to uiniti? nastavi Halef.
Zaklinjean se.
To je tvoja srea. Ne bih vie ni aska oklijevao.
Efendijo, je li sada dobro? obrati mi se zaplaeni ovjek. Hoe li nas
sad pustiti na slobodu?
Neu. Jo nismo zavrili.
to trai jo, efendijo?
Ti si mi ve jednom dao rije, ali je nisi namjeravao odrati. Sad se elim
osigurati. Svoj pristanak e Aliji dati pismeno..
Ali kako?
Ispostavit emo punovanu mazbatu koju e potpisati.
Dobro, ispostavit emo je u mom stanu, samo nas najprije pusti na slobodu!
Ne, nemoj ga pustiti! opomene Alija koji je sve dosad utio. Poznam ga
ja. Ti zna, efendijo, da ja prodajem karane. U bisagama imam uvijek papira, crnila i
pera. Neka odmah sada ispostavi mazbatu.
I ja tako mislim! sloih se s njime.

 Ne mogu usprotivi se bojadisar. Ne mogu pisati. Silno sam uzbuen,

sav drem. Tijelo mi je kao cijelo brdo vatre i potresa!
Treba li da moda smirim taj potres? upita Halef znaajno se lativi bia.
O Alahu, Alahu! zajaue debeli. Ja sam kao grm kojega mrve izmeu
dvije peine.
Ili kao ovca koju navlae dva lava! nasmija se Halef. Efendija e ti dati
samo jednu jedinu minutu vremena za razmiljanje.
Je li to istina, efendijo? upita Boak.
Jeste. Kad ta minuta proe moe se vratiti u kolibu, a ja u poslati po kjaju.
No, neka bude! Neka se Mosklan ljuti na mene ne mogu drukije. Potpisat
u!
To mi nije dovoljno.
Nije? A to bi jo htio? jauknu Boak.
Tvoji drugovi su pogrijeili zajedno s tobom. Neka se i oni pobrinu za to da
odri rije. Neka se i oni zakunu i potpiu jednako kao i ti. Treba da s nama pojau k
tebi, a ti e pred svojom kuom objaviti zaruke svoje keri s Alijom.
Moji prijatelji nee potpisati.
Zato nee?
Ne umiju pisati.
Moda ne umiju tako dobro kao ti. Sve ako se zaista ne umiju potpisati neka
na ispravu stave otisak prsta. Samo to traim od njih a onda su slobodni.
Oni to ipak nee uiniti jer...
Stoj, Boae! prekinu ga neki glas iz kue. Zar da se zbog toga
izvrgavamo opasnosti? Efendijo, je li to zaista sve to trai?
Jeste.
I ti nee govoriti o onome to se ovdje dogodilo?
Neu.
Prepoznao sam prasjakov glas. On je bio glavni krivac pa je zato i najrevnosnije
nastojao da izbjegne opasnosti. Tek to je uo moj neu, on vikne:
Onda neka bojadija potpie mazlbatu! I mi emo to uiniti.
A to e Mosklan rei na to? tvrdoglavo dobaci debeljko.
Ne smije nita rei. Zna da me se boji. Ne smije se oprijeti.
Dobro! rekoh. Sloili smo se. Moe se vratiti u kolibu, bojadijo.
Onda ne moram potpisati? veselo upita on.
U kui emo sastaviti mazbatu. Ja u poi s tobom.
Alaha ti, ostani, sidi! opomene me Halef zgrabivi me za ruku.
Ne boj se. Ti mi ljudi nee vie nita nauditi. Idem u kolibu. ujte, ako mi se
ita desi, potpalite krov i osigurajte ulaz sa svojim pukama. Onda nee nitko umai.
Da, samo ui, efendijo! Siguran si! doviknu prosjak iz zgrade.
Idem i ja s tobom, sidi! izjavi Halef.
Dobro, uvjeri se da se vie ne moramo ni o emu brinuti. Ustaj, Boae!

Debeljko ustade stenjui i zatetura u kolibu, a mi za njim. Halef je izvukao pitolj,

ali ga odmah opet zadjene za pojas opazivi da ljudi sjede u jednom kutu i da su puke
naslonili u drugi kut. Dadoh znak Osku, Omaru i Aliji, pa i oni uoe za nama.
Debeljko se jo uvijek nije htio pokoriti. Bojao se Mosklana, ali su ga ostali,
osobito prosjak, nagovarali pa je tako napokon pristao.
Alija ode sav radostan k svome konju i donese pribor za pisanje.
eli li sastaviti ispravu, efendijo? upita me.
Ne. Ti si zarunik. Mora se sam pobrinuti da ti zarunica ne izmakne!
Alija poe svoje stilistiko remek djelo. Potrajalo je veoma dugo dok nije zavrio,
a onda mi prui papir. Proitao sam ispisane retke i ustanovio da je Alija predvidio sve i
sva, tako da ga Boak zaista nije mogao prevariti.
Kad je ovaj trebao da potpie poe ponovo jadikovati.
Sidi, ne bismo li toga debeljaka radije odmah objesili? upita me Halef.
Ta i onako e ga objesiti! Ako smjesta ne potpie, odjahat u i dovest u kjaju. Vi ete
dotle pripaziti na tu bavu sala.
Potpisat u potpisat u! brzo e Boak.
On zaista potpie ispravu, a Alija se onda obrati ostalima te i oni ubrzo stavie na
papir svoj znak i dadoe mi usmeno obeanje. Naposljetku, kad je sve bilo u redu, ree
Alija:
Sad emo odjahati u Dnibali. Vi ete biti svjedoci da e Boak poloiti
Ikbalinu ruku u moju.
Dopustite mi najprije da se odmorim! zastenje bojadisar. Ve sam sav
klonuo od...
uj! prekinu ga Halef prikazujui prema ulazu.
I ja sam uo topot konja u galopu. Uostalom, jaha je ve bio ovdje. Meko
umsko tlo je doputalo da se uje samo posve blizu topot. Nismo imali vremena ni da
ustanemo, kad taj ovjek ue u kolibu. Lako se dade zamisliti kako sam se zaudio kad
sam u njemu prepoznao Mosklana koji je za sebe tvrdio da je trgovaki agent Pimosa.
Kako je samo pobjegao kovau? Da nije... Nije mi meutim preostalo vremena
za takve misli, jer me je on smjesta prepoznao.
Prokleti nitkove, evo ti! zaurla Moslan na mene. Opazio sam pitolj u
njegovoj ruci. Hitac bijesnu ali ja se brzo bacih u stranu i u narednom trenutku
tresnuh kundakom svoje opetue strijelca po glavi da je ispustio oruje, kriknuo, i obim
se rukama uhvatio za lice. Nisam ga naime pogodio po tjemenu ve po licu, budui da se
u tom trenutku malo pokrenuo u stranu. Gotovo istog trenutka Halef ga je oborio na tlo i
kleknuo na njega. Sve se to odvilo tako strelovito da nitko od ostalih nije imao vremena
da ustane.
Sad su svi skoili na noge. Halef je drao nitariju a Osko mu je svezao ruke.
Mosklan se gotovo nije ni branio. Pritisnuo je dlanove na lice i urlao priguenim glasom.
Udarac kundakom smrvio mu je prednje zube a moda mu je slomio i eljust.
Meutim, jo jedan je ovjek vikao od boli ili bolje rei vritao kao da je na taknut
na kolac: debeli pekar. Kad je Mosklan opalio u mene i kad sam se ja brzo izmakao

ustranu, debeljko je onako zaprepaten nehotice mahnuo rukom. Pri tome mu je ruka
zala u vatrenu liniju pa mu je metak pogodio mali prst.
Moj prst, moja ruka, moje tijelo! urlao je. Pogoen sam, ustrijelio me je,
mene, mene!
Pri tome je usprkos svom tekom tijelu skakao amo tamo.
Pokai zajpovjedih mu.
Evo ti, evo! Tee mi krv, ivot tee iz mene! Mrtav sam, leina sam!
Opazio sam da je tane samo lako okrznulo prst i odnijelo svega neto malo koe i
mesa.
Ta uti! ukorih ga. To uope nije rana! To nita ne boli! Jedva da i
osjea.
to? Ne osjeam? zaudi se on.
Boak pomnije pogleda prst, pa poeka hoe li ga zaista boljeti, a zatim odahne.
Alah kerim! Ovaj put sam jo sretao izbjegao smrti. Ali da me je pogodilo
samo malo vie na desno bio bih gotov.
Da, dvije stope vie desno!
Samo dvije stope! Efendijo, tane je bilo namijenjeno tebi! Zato si tako brzo
izmakao glavu?
Dakako zato, da me ne pogodi!
Zato je Mosklan pogodio mene! Taj me je bijednik mogao ubiti. Obeao sam
mu svoju ker, a on je pucao u mene. Zar nije umio bolje nianiti? Nije li mogao bolje
pripaziti? Gotovo je izmeu nas dvojice! Sabane, doi ovamo i povei me!
Ali prosjak je uao kraj Moslana ispitujui njegovu ranu. Ranjenik je pokuavao
govoriti, ali nije mogao, iz grla mu se izvijalo samo hroptanje, a njegove oi bi nas sve
redom probole da su mogle. Opazio je da nismo bili neprijateljski raspoloeni jedni
prema drugima.
Kako je? upitah Sabana.
Jo ne znam. Ozlijeena je i eljust. Trebat e dovesti pravog lijenika.
Mosklan mora da ostane ovdje.
Vrlo sam dobro shvatio potajne prosjakove misli, pa mu odgovorih:
Onda ni ti ne moe u Dnibali jer mora ostati ovdje. Mi ostali emo odmah
krenuti.
to? upite Halef. Kani li toga ovjeka ostaviti ovdje, sidi?
Kanim.
Sjeti se da je pobjegao! Kako mu je uope mogao uspjeti bijeg? Moda je ubio
kovaa?
To emo doznati. Mosklan nam ne moe pobjei. Neka se Saban pobrine za
njega dok ne poaljemo poruku.
A ja u dovesti lijenika izjavi Murad.
Dovedi ga! odgovorih. Vi ostali doite s nama. Nitko se nije odupro.
Znao sam to misle. Pokorili su se mojoj volji, ali ipak nisu htjeli ostaviti na cjedilu
svoga ranjenoga saveznika. Osko i Omar dovedoe svoje konje pa uzjahasmo. Debeli
bojadisar je zaudo bio najivlji.

Oni ostali su jahali za nama polaganije, sve polaganije. Kad smo izali iz ume
njih vie nije bilo.
Sidi, hoemo li poeka ti dok dou? upita Halef.
Neemo. Drago mi je da sam ih se rijeio.
Ta oni moraju s nama k Boaku!
Ja ih ne trebam! promrmlja debeljko. Uope ne trebam prijatelja koji
puca u mene. Eno tamo opet dolazi neki konjanik!
I ja sam ve opazio toga ovjeka koji je jurio prema nama na neosedlanom konju.
Kad nas je ugledao, obuzda konja u laganiji hod.
Nije mu se dakle nita desilo olakano odahnuh.
Tko je to? upita Osko iza mene.
Kova. Danas zaista jedan juri za drugim. Prava potjera! Potjerasmo konje.
Kad me je Simin prepoznao, doviknu izdaleka:
Hamdulilah! iv si! Veoma sam se brinuo za tebe.
A i ja za tebe. Jeli te zadesilo kakvo zlo?
Nije.
A tvoju enu?
Mosklan ju je akom lupio po glavi, ali nije bilo tako teko kao to sam u prvi
as povjerovao.
Sad se zaustavismo pred njim. Kova je izgubio dah.
Jeste li vidjeli Mosklana? upita Simin.
Jesmo. Pucao je u mene, ali me nije pogodio. Odakle mu samo oruje?
Ne znam. .
Kako ti je pobjegao?
Najprije su doli tvoji prijatelji poe kova pripovijedati pa sam ih
poslao za tobom k Boaku, koga nalazim ovdje uza te. Kasnije sam otiao u kovanicu
da radim, kad odjednom ugledah zarobljenika gdje bjei. Pohrlio sam k svojoj eni.
Leala je u sobi i drala se rukama za glavu. Nije bila potpuno pri svijesti. On ju je udario
akom i oborio.
Kako je to bilo mogue? Kako je Mosklan mogao pobjei iz podruma?
Efendijo, napravio sam veliku pogreku. Hadi Halef Omar htio je da vidi
zarobljenika. Dopustio sam mu to ali nisam uklonio ljestve iz podruma. Mosklan se
oslobodio svojih spona i popeo se uz njih.
Zar je mogao otvoriti vrata?
Ta ona su samo od vrbina prua. Jednostavno ih je probio. Lomnjavu nismo
mogli uti jer sam ja kovao. Njegov je konj stajao iza kue. On je to otkrio i pobjegao.
Ali kako je mogao pojahati za nama? Zar je mogao znati gdje se nalazim?
Sigurno je uo to sam govorio s tvojim pratiocima.
Onda ste zaista bili veoma neoprezni.
Ima pravo. Htio sam ispraviti greku pa sam zato svojoj eni donio vode da
ohladi glavu, otrao u selo, uzeo prvoga konja na kojeg sam se namjerio i odjahao u
Dnibali. Ondje sam od pekareve ene uo da si krenuo u Kaba, njezin mu s
Deselimom za tobom, a iza njih onda tvoji prijatelji. Kasnije je onamo stigao Mosklan,

uo to pa i on poao za vama. Odmah sam odjahao dalje i iskreno se obradovao videi

vas kako se vraate. Sad u doznati to se kod vas dogodilo.
Ukratko sam mu ispripovjedio na doivljaj. Kad sam zavrio on e zamiljeno:
Alahova volja. Mosklan je dobio svoju kaznu i ja sam ga se rijeio. Kako bi ga
ti odveo od mene, efendijo?
To ne bi bilo teko, ali sada vie nije potrebno odgovorih.
Da iskreno priznam, naao bih se u neprilici. Mosklan nije mogao vjeno ostati u
kovaevom podrumu. Kako bih ga mogao pustiti i istodobno mu onemoguiti da se
osveti?
Zato sam sad rekao nekoliko rijei o toj osveti, ali me kova odmah umiri:
Ne brini za mene! Ja sam od vas doznao toliko da se ne moram vie bojati toga
konjotrca. Sad ne moe govoriti, pa dakle ovaj as ne moe praviti nikakvih neprilika, a
ja u se ve znati od njega obraniti.
I ja! zarei debeljko. Pucao je na mene. ivot mi je visio na niti. Moda
je htio i mene i tebe ustrijeliti jednim metkom, efendijo! Ali eto, selo je ovdje. Jaimo
polaganije. Najprije bih te htio neto upitati.
Zaostao sam malo s Boakoim i on mi ree:
Hoe li Aliji propovijedati o ilimovima?
Hou.
On e dakle doznati i za mjesto na kojem lee.
Ja u mu ga tavie pokazati.
Ne bi li ise radije toga odrekao?
Ne bih. Htio bih da te Alija prijavi.
Okrutan si. Zar to zaista zahtijeva od njega?
Zahtijevam.
Hoe li ga prisiliti ako on to ne ushtjedne uiniti?
Moram otputovati pa ga dakle ne mogu prisiliti, ali on e svakako uiniti ako
mu ne bude odrao rije. Ravnaj se dakle prema tome.
Odrat u rije.
Onda odmah sada pozovi kjaju i tri susjeda kao svjedoke. To ti savjetujem.
Misli li?
Mislim. Mora dokazati Aliji da njegove zaruke shvaa ozbiljno.
Posluat u te i o Alahu kako e se one razveseliti, moja ena i kerka!
Tako je ipak naposljetku probila debeljkova priroena dobrodunost. Lice mu se
upravo vidljivo razvedrilo i kad smo pred njegovom kuom skoili s konja, a on se
upravo sktrlja sa svoje mazge, potri ispred nas, naglo otvori vrata i mi ga usmo gdje
doziva:
ileka, Ikbala, doite brzo, stigli smo!
ene dotrae. Najprije ugledae gospodara kue a zatim mene.
Efendijo, ti si ovdje! viknu najljupkija djevojka Rumelije. Nita ti se nije
dogodilo? Hvala Alahu! Poslala sam ovjeka da te upozori na opasnost. Jesi li i ti
odrao rije?
Jesam. Dovodim ti tvoga eljenoga.

 Gdje je, gdje?

Evo ga ovdje!
Pri tom pokazah u malog Halefa koji je uao za mnom. Oni ostali se jo nisu bili
pokazali.
Idi do avola! smjesta upadne Halef, ali na sreu svojim arapskim
narjeem pa ga djevojka nije razumjela.
Ikbala se zapanji.
Zar ovoga?
Da, slatka keri crvene boje.
Ta ja ga uope ne poznajern!
Ali on ti eli posvetiti svoj ivot! Gle, tu dolazi jo jedan. Odaberi izmeu njih
dvojice.
Alija se progurao iza Halefa. Ikbala smeteno i upitno pogleda svoga oca.
Koga poznaje od te dvojice? upita debeljko nasmijavi se.
Ovoga odvrati djevojka pokazujui na Aliju.
Je li ti on dovoljan?
Jeste, potpuno dovoljan!
Onda ga uzmi! sa smijekom e debeli pekar.
Ikbala pokri dlanovima lice, glasno zajeca, ne znam da1 od stida ili od ushienja,
pa pobjee natrag kroz vrata iz kojih je izala.
Vidi li, efendijo, kakvu si nesreu izazvao? upita pekar napola zabrinut a
napola nasmijan.
Poalji za njom Sreu! nasmijali se i ja i pokazah na Aliju.
To ne moe biti odbije Boak. Nijedan mladi ne smije prije svadbe
ostati nasamo s odabranom djevojkom.
Dobri pekar nije ni slutio da je njegova Ikbala ve esto sa svojim vjernim Alijom
ostajala nasamu vani izvan kue, pod zatitom utljive ileke i jo utljivijeg mjeseca.
Onda poi s njime! savjetovah mu.
Nemam vremena.
Ne bi li ga ileka mogla otpratiti?
Ne moe ni ona. Vi ste nai gosti pa vas treba poastiti. Imamo mnogo posla.
Poastiti? Zar nas je moda kanio nahraniti i napojiti? ime? Zar onim slatkiima
to sam ih ve vidio? Pourio sam da to smjesta odbijem.
Zadovolji se naim pozdravom. Moje je vrijeme veoma kratko odmjereno.
Moram otputovati.
Efendijo, to mi nee uiniti! Gledaj, dan je ve gotovo na izmaku. Kamo e
sada?
Imao je pravo, Ve je bilo kasno popodne. I Halef me tiho upita:
Zar zaista kani jo danas otii, sidi?
To je prijeko potrebno.
Sam? Bez nas?
To se opet ne bih mogao usuditi.

 Onda se sjeti da smo neprekidno bili u sedlu i da nam se konji moraju

odmoriti.
No, dobro, onda emo jo neko vrijeme ostati ovdje, a prenoit emo kod
moga prijatelja Simina.
estiti kova radosno klikne i ree:
Ne zna, efendijo, kako si me obradovao!
Znam.
Nazvao si me svojim prijateljem!
To i jesi. Dokazao si mi. I kad se budem vratio u svoju domovinu ti e spadati
meu one kojih u se uvijek rado sjeati.
Moram to rei svojoj eni. Ah, kad bih barem znao kako joj je!
Pozajmio si konja i mora ga vratiti. Uzmi moga konja, pogledaj kako joj je i
vrati se.
Ni govora! Na takvom konju smije jahati samo otmjen ovjek. Lako u dobiti
drugoga konja i odmah u se ovamo vratiti.
Simin ode. To mi je bilo drago jer sam svoga vranca zaista i sam nuno trebao.
Bilo je potrebno, zbog nae sigurnosti, da doznam to se u meuvremenu dogodilo u
prosjakovoj kolibi. Kad su svi sjeli a pekar sa enom i kerkom bio zabavljen
prireivanjem obeane gozbe rekoh Halefu:
Nemoj se nita brinuti ako sada odem! Moram vidjeti kako je Mosklanu.
Jesi li lud, sidi? Kani li se vratiti u kolibu?
Kanim.
Ubit e te.
Kojeta! Sad me vie ne mogu zaskoiti. Uostalom, uvjeren sam da je koliba
prazna. Sigurno su odveli Mosklan a da ga ne uzmognemo pronai.
On te se zapravo ne treba bojati. Nisi imao pravo da ga zatvori.
Istina je, ali Mosklan me se ipak boji. Pucao je u mene, a ni u drugom pogledu
nema istu savjest. Nemoj rei pekaru kamo sam odjahao.
Ako se ubrzo ne vrati doi u za tobom.
Dobro, s time sam sporazuman.
Izaao sam iz kue i potiho sam se izgubio, ali nisam poao prijanjim putem.
Mogao bih na njemu doivjeti kakav neugodan susret. Zato nisam pojahao prema jugu
ve prema zapadu, da bih stigao u umu s one strane na kojoj je leao Kaba.
Ostavivi sjeverni rub ume nalijevo pojurio sam u galopu preko panjaka i na
svojem brzom Riju uskoro stigao na mjesto gdje se uma protezala prema jugu do
Kabaa. Uto sam daleko, postrance od Kabaa, ugleda eticu jahaa koja se polako
kretala. Ti su se ljudi bili zaustavili kod neke osamljene kue, a onda su nastavili jahanje.
Naslutio sam da su to oni koje traim. Do njih je moglo biti jo otprilike dva
kilometra.
Brzo, brzo! doviknuh svom vrancu.
Ri nije trebao drugog podsticaja da pojuri veom brzinom. Bio je to pravi uitak
ovako letjeti. Za nekoliko minuta stigao samo do kue i sjahao. Drao sam se tako da je
zgrada ostala izmeu mene i one skupine konjanika tako da me oni nisu opazili.

Pred vratima je sjedila neka ena srednje dobri reui lubenice.

Dobro vee pozdravih je arapski.
ena me pogleda kroz rastvor svoga rupca. Ponovih pozdrav turskim jezikom.
Sad me je razumjela pa mi se prijazno zahvali.
Hoe li mi dati da okuam tvoju lubenicu? edan sam zamolih je.
Vrlo rado, efendijo!
Odreza dobar komad i dade mi. Opazivi s kolikim sam uitkom zagrizao tu
kriku, zadovoljno ree:
Sama sam ih sadila. Prije nekoliko minuta morala sam cijelu jednu lubenicu
razrezati za druge ljude. Nisu me tako prijazno zamolili kao ti.
Ali su ti sigurno platili..
Ne traim plau premda sam vrlo siromana pa sam uzgojila svega nekoliko
lubenica. Povrh toga su me jo i orobili.
Nezahvalnici! to su ti oduzeli?
Rubac za glavu. Jedan od njih bio je ranjen, pa su ga njime povezali.
Ne zna li tko su bili ti ljudi?
Meu njima se nalazi prosjak Saban koji stanuje u umi, a i njegov prijatelj
Murad.
A kamo su odjahali?
Prijeko u Usundere. Ondje ivi neki Sabanov roak, lijenik-udotvorac. Kod
njega e smjestiti ranjenika.
Nisu li govorili o tome kako je taj ovjek ranjen?
Pao je s drveta licem ne kamen. Izbio je sve zube.
Siromah!
Oh, nemoj ga aliti! Poznajem ga, samo to mu ne znam ime. On zavodi nae
ljude.
Zar i tvojega mua?
Ja sam udovica. Moj gospodar je mrtav.
Ima li djece?
Imam, troje. Najmanje od njih lei bolesno od arlaha, a oboje starije otilo je
na potok da hvata pijavice to ih prodajemo onom lijeniku. Dobijem jednu paru za
deset pijavica.
Siromana ena! Kakve li bijedne plae! Izvadio sam pet pijastera iz depa i dao
joj ih.
Evo ti! Kupi svom djetetu lijek.
Pet pijastera je malenkost, ali za tu enu je to bio veliki iznos. Upita me kao da ne
vjeruje:
Zar mi to poklanja?
Poklanjam.
Efendijo, zar si tako bogat?
Jesam.
Onda je dobrota tvoga srca jednako velika kao i tvoj imutak. Neka ti Alah...

Dalje nisam nita uo jer sam skoio u sedlo i odjahao da se vratim svojim
drugovima. Doznao sam dosta i znao da se nemamo vie ega bojati.
Kad sam u Dnibaliju iza kue naeg debelog gostoprimca i mladenkinog oca
sjahao s konja, ugledah na kolcu krvavu kou a istodobno osjetih i miris peenja. U toj
koi se jo prije kratkog vremena nalazila ovca.
Na uskoj strani kue, u zavjetrini, naao sam pekara i njegovu enu zabavljene
neobinim poslom.
Na podu je stajala niska posuda, neka vrsta korita. Preko njezina ruba bile su
napete tri vrste ice. Na srednju icu bila je navuena zaklana ovca. Preko ovce i preko
obje druge ice naslagane su cjepanice, a zatim je ta cijela lomaa zapaljena. Ovca je
odozgo izgorjela, u sredini se pekla, a do dijela nie dolje nije uope dopirala toplina.
Iz onoga sloja koji se pekao kapala je mast na dno posude u kojoj sam opazio sloj
rie. Stranice te divne tave bile su isto tako lijepo crvene kao francuske vojnike hlae.
Ni uz najbolju volju nisam mogao istjerati misao na crvene ruke debele ileke, na ogrta
njezinog mua koji je sjao u svim bojama, pa sam poeo sumnjati da se korito koje je
ovaj puta sluio kao tava, inae upotrebljavalo kao posuda za bojadisanje tkanina.
Gdje si bio, efendijo? upita debeljko. Dobro da si doao. Vama u ast
zaklao sam ovcu. Susjed mi ju je prodao.
Meso e ti izgorjeti. Ne bi li radije okrenuo peenku?
Efendijo, vidi se da si stranac! Time bih samo mesu oduzeo onaj najbolji okus.
Hoe li se ria smekati od tih kapljica masti?
Ni ne smije se smekati. Mora pucketati pod zubima. Mekana ne prija.
Ne ini li ti se da komadii izgorjela drveta padaju u riu?
To nita ne smeta. Vidi, ja ih opet vadim.
Boak posegne prstima u riu nastojei da iz nje izvadi tragove pepela. I nehotice
sam se sjetio ljupke Minte u Amadiji koja je otrla oi lukom. Za koga bih vie volio da
mi priredi jelo, ona ili taj debeli crveni brani par ovdje u Dnibaliju?
Odrekao sam se daljnjeg prodiranja u kuharske tajne ovoga branog para, stresao
se od jeze i vratio se u kuu.
Na vratima sobe susretoh Halefa.
Vratio si se, sidi radosno e on. Ve mi je predugo potrajalo ekanje.
Upravo sam htio uzjahati konja.
Kako vidi, nije mi se nita dogodilo. ime ste se dosad zabavljali? .
Oh, nije nam bilo dosadno. Poao sam s pekarom da kupimo ovcu i dobro se
zabavljao pri tome. On je pokuavao da je dobije na poklon jer da je odreena za
otmjenoga gospodina koga treba da cijelo selo smatra gostom. Zbog toga je dolo do
takve prepirke da su morali poslati ak po kjaju.
A tko je taj otmjeni gospodin?
Ti si, a da tko druga? Zar moda ja?
Ah, tako? I za mene je odreena ta peenka? elim vam dobar tek! Uimo u
sobu!
Upravo sam htio sjesti, kad iz susjedne prostorije, oito odreene za ene, zauh
neobine zvukove. Uinilo mi se da ujem veoma estoke zaunice a osim toga

razabirao sam i neko stenjanje i uzdisanje tako da sam se upravo zabrinuo za osobe koje
su se ondje nalazile.
Tko je tamo unutra? upitah Aliju.
Ikbala, zjenica mojih oiju.
A tko jo?
Ne znam.
to radi?
Zar ja to znam, efendijo? uo sam je da stenje. Bojim se da je nije zadesila
neka nesrea. Htio bih joj pomoi, ali ja sam zarunik i ne smijem k njoj.
Misli li ti da bih ja smio onamo?
Mislim. Ti si stranac a osim toga vidio si ve njezino lice. Ti je nee,
posramiti.
Ne brini nita! Najljepa djevojka Rumelije me se zaista ne mora bojati.
Uao sam dakle u susjednu sobu. Ondje je Ikbala sjedila na podu, kraj posude
sline koritu u kojoj se nalazilo tijesto neobine boje. Obje ruke bile su joj do preko
lakata oblijepljene tim tijestom jer je upravo istrgla iz korita komad teak nekoliko funti i
pokuavala da mu dade oblik kugle, tako da ga je jednom rukom okretala, a drugom s
dlanom svom snagom pljeskala po njemu. To su bile one zaunice to sam ih uo u
susjednoj sobi.
Tako se zanijela u taj svoj posao da joj je cijelo lice bilo obliveno znojem i crveno
od napora.
to radi ovdje? upitah je.
Mijesim odvrati vano ona.
to mijesi?
Topovske kugle.
Za koga?
Svakako za vas kad ste nai goste.
Kako prijaju te kugle?
Kao rajsko jelo.
A to si upotrijebila za njih?
Mnogo toga: brano, vodu, groice, bademe, maslinovo ulje, sol, papar i
razliito mirisavo bilje.
Koliko e potrajati dok budu gotove?
Kad meso bude peeno, kugle se pirjaju u masti od peenja i u rii.
Ta to e prijati kao u sedmom nebu!
Hoe. Okuaj tijesto! Sigurno jo nisi neto takvo jeo. Ikbala posegnu prstima
u tijesto, izvue punu aku i prui mi ga smijeei se ljupko.
Hvala ti, cvijete gostoljubivosti! Kad bih ve sada okuao, pokvario bih sam
sebi uitak to u ga osjetiti kasnije kad budem jeo te topovske kugle.
Uzmi samo! Ti si tvorac moje sree. Samo tebi zahvaljujem to se moj otac
toliko izmijenio.
Najljepa ki Rumelije mi ivo domahnu da uzmem, ali ja sam isto tako ivo
odbio, pa se ona naposljetku odree nuenja, te sama mljackajui zagrize u tijesto.

Groice, bademovi, maslinovo ulje i papar! Okus mora da je straan! A k tome

voda od koje me je spopala jeza. I razliito mirisavo bilje. Jao, moj Alijo, kakav li e tvoj
eludac biti za nekoliko mjeseci!
U tom asu se veoma razveselio kad sam mu rekao da se odabranica njegovoga
srca ne nalazi u opasnosti. Uostalom, sad se vratio i kova, a u istom trenutku skoio je
vani neki konjanik sa sedla. U njemu sam prepoznao jednoga od onih ljudi koje smo
opsjedali u prosjakovoj kolibi. uo sam da se za me raspitkuje, pa mu izaoh u susret.
On me odvede u stranu i ree:
Efendijo, ti si bio velikoduan prema nama, a osim toga si i bogat. Htio bih ti
neto rei.
Samo govori!
to e mi dati za to?
Ne znam da li ono to mi kani rei, ima za mene uope ikakvu vrijednost.
O, ima, vrlo veliku! uvjeravao me taj ovjek.
Kakvu?
Nalazi se u smrtnoj opasnosti.
Ne vjerujem.
Ako ti ja to kaem, onda je istina, efendijo.
Upravo zato jer mi to ti kae, nije istina. ovjek me zaueno pogleda.
Zar zaista misli da ti laem?
Mislim. Vi ste me htjeli ubiti i porobiti. Ubojice i razbojnici ne acaju se ni
lai.
Ali sad bih ti htio pomoi, pa ti govorim istinu stade me on uvjeravati.
Samo zadri za sebe! Ne elim je uti.
Ne kani mi dakle nita dati? Imaj na umu da se radi o tvom ivotu.
Za svoj ivot ne plaam ni jedan jedini pijastar!
to? Zar tvoj ivot nema za tebe vrijednosti?
Dapae, ima veoma veliku vrijednost, ali ti na njega ne moe utjecati. Za svoj
ivot brinem se ja sam, a tebi ne vjerujem.
Sabanov ortak koji je oito trebao novaca, stade u neprilici upkati bradu kao da
bi iz nje mogao izmamiti kakvu dobru misao, ali oito, nije je pronaao:
Efendijo, ali ja trebam novaca prizna on nekako potiteno.
I ja!
Ti ih ima, ali ja nemam.
No, da vidi kako nisam tvrdoga srca, rei u ti neto. Ne doputam da me itko
ucjenjuje, ali onima koji su u nevolji rado pomaem ako vidim da su toga dostojni. Ako
mi saopi u kakvoj se opasnosti nalazim spreman sam da ti dam baki.
Koliko mi nudi? on brzo upita.
Nudim? ovjek nudi samo onda ako se radi o nekom poslu, o nekoj cijeni, a ja
sam ti ve rekao da ne moe biti govora o plaanju. Obeajem ti poklon, ali visinu
poklona odreuje onaj koji ga daje, a ne onaj koji ga prima. Dakle, to e mi rei?
Nita!
Htio je da se okrene i da ode, ali ga ja zgrabih za ruku i opomenuh ga:

 Rekao si da se nalazim u smrtnoj opasnosti. Vjerojatno dakle postoje ljudi koji

bi me eljeli ubiti. Tebi je to poznato, pa si prema tome njihov ortak. Ne rekne li mi sve
to zna, dat u te uhapsiti.
Samo sam se naalio.
To je la!
Efendijo! vikne on prijetea.
Ne prijeti mi! Htio si dobiti novaca bez obzira da li tvoje saopenje sadri
istinu ili neistinu. Zna li kako se kanjava iznuivanje?
O iznuivanju ne moe biti ni govora.
Dobro! Ne elim se ljutiti zbog tebe. Za to nemam ni vremena ni volje. Moe
ii! . .
To e jo poaliti, efendijo!
Misli. Ti me uostalom smatra glupljim nego to jesam. Ve odavno znam
to mi eli rei.
To je nemogue.
Kojeta! Jedan je glasnik na putu.
Na njemu sam vidio da sam pogodio ono pravo.
Odakle to zana? upita;
To je moja tajna.
Onda ju je prosjak izbrbljao!
Nadmono mu se nasmijah. Nije mi padalo na um da plaam za tajnu koju sam
ve upola pogodio, a nadao sam se da u je lukavtinom do kraja doznati.
Nimalo se ne brine? upita on dalje.
Najprije sam morao doznati tko je bio taj glasnik. Zato se nasmijah:
Misli li da se bojim toga ovjeka?
Ne pozna ti jo Sabana! Jednom si ga nadmudrio, ali drugi put ti to nee
uspjeti.
Dakle taj glasnik je bio prosjak! On je zarobljenika prenio u Usundere. Dalo se
dakle pogoditi da mu je Mosklan dao nalog da najprije odjae u Palau, odakle je on
potjecao i gdje je moda imao i roake, a zatim da vjerojatno odjae dalje u Ismilan
roacima oruara koji je slomio vrat.
Ljudi to smo ih nadmudrili sklopili su s nama mir. to se njih osobno tie, odrat
e rije. U to sam bio uvjeren, ali su nam se mogli osvetiti pomou drugih. Istodobno im
je opreznost nalagala da mi ne dopuste da umaknem. Budui da su pomou debelog
pekara doznali, u kojem smjeru kanim nastaviti put, sve ostalo se dalo lako pogoditi.
Ja ga ni ne elim nadmudriti mirno izjavih.
A to e onda uiniti?
Ne elim vie imati nikakva posla sa Sabanom. Zadao mi je rije da mi nee
vie smetati.
Saban e odrati rije. On sam te nee vie napasti, ali e druge podbosti protiv
tebe. Bratstvo je veliko.
Ne bojim se i svakoga tko prema meni neprijateljski nastupi predat u kadiji.
Moe li prijaviti metak?

 Ne budi smijean. Radije mi reci kako dolazi do toga da izdaje Sabana koji ti
je bio prijatelj.
Prijatelj? Na to neu odgovoriti. Ta eli zatvoriti svoje srce i svoju vreicu s
novcem. Uzalud sam dojahao k tebi.
Poao je k svome konju ali nekako oklijevajui, pa sam vidio da oekuje da u
mu ipak neto ponuditi. Ali ja ga samo jo upitah:
Zar kani otii? Ne bi li svratio ovamo? Ta zna da se ovdje svetkuje.
Za takve sveanosti nemam vremena. Nee mi dakle nita dati? . .
U pogledu mi je leala prijetnja.
Neu!
Hoe li jo danas odjahati odavde?
Od njega je bilo vrlo naivno to je postavio to pitanje. Time mi je samo odao
svoje namjere. Htio je zaraditi novaca, ali mu nije uspjelo, pa je sad bio spreman na sve.
Misli li da u se odrei gozbe koja nas ovdje eka? odgovorih. Osim
toga konji nam se moraju odmoriti prije nego to uzmognu dalje.
Neka te dakle Alah isto tako blagoslovi kao to si i ti mene blagoslovio!
Rekavi to baci se u sedlo i odjaha.
Iza ulaza naioh na Halefa, koji se ondje bio sakrio. U svijetlu lui utaknute u zid
odmah sam razabrao da se ljuti.
Sidi, zato si tom ovjeku dopustio da ode? upita me on.
On mi ovdje nita ne koristi.
Ali ti drugdje kodi!
Jesi li uo njegove posljednje rijei?
Naalost samo posljednje. Stao sam ovamo da te uvam. Mogao sam vas
vidjeti ali vas nisam mogao uti. Na kraju sam ipak doznao da je od tebe htio novaca.
Zato?
Izai sa mnom pred kuu! Neka nitko ne uje o emu razgovaramo!
Vani sam mu ispripovjedio sve to sam doznao i naslutio.
Oni nas kane napasti promrmlja mali Hada.
Moda i ne kane, dragi Halefe.
A to bi drugo? Zato je taj prosjak koji nije prosjak odjahao ispred nas?
Oito treba da na nas podjari Mosklanove i Deselimove roake. Doemo li
onda u Palau, a pogotovu u Ismilan, moemo raunati s doekom koji bi nam mogao
biti neugodan.
Zato krenimo nekim drugim putem.
To ne bih htio. U prvom redu elim ostati bjeguncima u tragu a s druge strane
mislim da bismo upravo u Ismilanu u Deselimovoj kui mogli doznati mnogo toga to bi
nam bilo od koristi.
Doekaju li nas ondje kao neprijatelje neemo doznati nita. Moglo bi se
tovie dogoditi da nas uhapse kao ubojice.
Zato bih htio pretei toga prosjaka.
Ti? A kako? napeto upita Halef.
Stii u onamo prije njega.

 to ti pada na um, sidi! Pa valjda ne kani i noas jahati ispred nas?

Upravo to kanim uiniti.
To nije mogue. Ne putam te da ode. Zamisli samo u kakvu bi opasnost
danas zapao da ja nisam stigao.
Spasio si me, pa e me i sutra spasiti, ako to bude potrebno. To je polaskalo
mom dobrom Halefu.
Misli li? samouvjereno e on.
Da, svakako. Rei u ti to sad kanim uiniti. Vi ete prenoiti kod kovaa, a
rano ujutro krenut ete na put. Poi ete drugim smjerom a ne onim to ste ga prvotno
odabrali. U Ismilan ete dojahati iz Koikavaka preko Mastanlija, Stajanove i Topoklija,
a ja u pojahati junije preko Geldika, Madena i Palae.
Zato tim putem?
Jer je to isti onaj put kojim e krenuti i prosjak iz Usundera.
Mrka je no. Zalutat e.
Nadam se da neu skrenuti s puta.
Ali prosjak ima veliku prednost.
Ri je brz. Pretei u ga.
I pri tome e po mraku slomiti vrat.
Vidjet emo! U Ismilanu odjaite do kavane oruara Deselima. Ona se nalazi
u ulici koja vodi u selo atak. Ondje ete me nai.
Ako te tamo ne bude?
Onda poekajte.
A ako ne doe, sidi?
Onda e mi narednog jutra pojaha ti u susret do Palae. Moda e me ondje
zadrati zbog Mosklana.
Gdje u te ondje nai?
To zasad jo ne znam. Palaa je maleno selo pa e odmah doznati.
Halef se trudio da me odvrati od moje nakane, ali nije uspio.
Kad su ostali doznali da ih kanim napustiti, naiao sam na otpor kojemu sam
jedva bio dorastao. Ikbala i njezina majka ileka pljesnue rukama iznad glave uvi da
ne elim okuati njihove topovske kugle i njihovo peenje. I Alija me je molio da
ostanem. Poveo sam ga u stranu i rekao mu sve to je bilo potrebno da zna o ilimovima.
Efendijo izjavi Alija dobro je to si mi to rekao. Oni ljudi znaju da ovdje
slavimo zaruke pa e pokuati da potajice izprazne tu jamu. Ja u to sprijeiti.
Hoe li prijaviti svoga tasta?
Hou. Objesit e ga nasmija se Alija.
Mene se nita ne tie to radi. Pozdravi svoga starog oca i ostaj mi beskrajno
sretan s Ikbalom, najljepom djevojkom Rumelije.
Kad je Boak opazio da me ne moe nagovoriti da ostanem, upita me kojim
putem kanim poi. Jo uvijek mu nisam pravo vjerovao pa mu zato spomenuh neka sela
kroz koja uope nisam kanio projahati. Kova je poao za mnom do moga konja. Ondje
sam mu saopio svoje prave namjere. Trenutak je razmiljao a zatim ree:

 Prosjak e ubrzo stii u Usundere. Malo e se zadrati ondje a zatim e

krenuti. Svakako e odjahati u Maden i Palau. Odavde do Madena mora prei deset
agaa pa bi zapravo morao jahati preko Mastanlija i Geldika, ali ja poznam taj kraj pa
u poi s tobom. Tako emo mnogo prije stii onamo. Krenut emo poprijekim putem.
Zar zaista kani sa mnom?
Kanim. Pratit u te sve dok se ne uvjerim da vie ne moe zalutati.
To je od tebe vrlo ljubazno...
uti! upade mi Simin u rije. Zna to ti zahvaljujem.
Ali ja moram vrlo brzo jahati.
Moj konj nije lo. To je najbolji konj onog ovjeka od koga sam ga pozajmio.
Morat e se malo napregnuti. Kad se oprostim od tebe moi u ga tedjeti.
Halef je doao za nama da me upozori na neto na to nisam pomislio, naime na
vreicu o kojoj smo govorili za vrijeme naeg jahanja iz Kabaa do Sabanove kolibe.
Izvadismo je i pregledasmo u svjetlu zapaljene lui. U vreici se nalazilo stotinu
austrijskih dukata i deset turskih zlatnih funti. Austrijski dukat vrijedi, ve prema kraju,
53 do 58 pijastera pa je dakle cio iznos vrijedio 5300 do 5800 pijastera turskog novca.
Osim toga u vreici bilo je jo pedeset belika srebrnog novca po pet pijastera.
Priloena je bila i ceduljica i na njoj napisano da zlatnici pripadaju meni, a srebrnjaci
Halefu. Kako sam kasnije doznao, Omar Ben Sadek je ve u Jedrenima od naeg gostoprimca dobio vei poklon u novcu ime mu se ovaj elio oduiti za spaavanje
Jakubovih dragulja. Moda bi poneko takav novani dar mogao smatrati nametljivim. I
ja sam doao na slinu pomisao, ali se ona nije dugo odrala. U prvom redu darovatelj je
poslao svoj poklon u najboljoj namjeri. Znao je da nisam milijuna. Zatim se glavni
poklon sastojao od drugih predmeta koje smo dodue zajedno s tovarnim konjem i
ljubaznim slugom pravde izgubili. Tree, u vreici se nalazio i prsten, odreen za mene,
divno izraen i ukraen krupnim hijacintom. Ja dodue ne podnosim prsten na prstu
mukarac treba da se resi drugim ukrasima ali taj prsten spada ipak meu predmete
to sam ih sauvao kao dragu uspomenu.
Halef je dakako odmah dobio svojih pedeset belika. Spremio ih je u dep
smjekajui se.
Sidi, taj je dobroinitelj vrlo razuman ovjek. Na Hulamovom mjestu ja bih
moda bio jo razboritiji. Kaf je bolji od nuna a i u abecedi stoji ispred njega.
Sva slova arapske abecede oznauje naime jedan broj. Kaf znai stotinu a nun
pedeset. Mali Hadi je opet jednom bio neskroman. Dvije stotine pedeset pijastera
moda nije veoma mnogo za prijatelja i zatitnika njegovog sidija, ali kao baki za
njegova pratioca ipak je bio obilan.
Ne spominjem oprotaj koji je obuhvaao nekoliko upravo udesnih prizora.
Debela ileka ispustila je ak nekoliko suza. Kad sam ve sjedio na konju prie mi
Boakov pomonik i prui mi ruku. Da li je htio da mu je stisnem za oprotaj ili je elio
baki? Moj bi je obino vre sjedio na sedlu od bia hrabroga Hadi Halefa Omara,
ali sad sam ga brzo dohvatio i toga lupea nekoliko puta tako estoko opleo po leima da
se brzim skokom spasio iza svoje debele gospodarice.
Jao! To je zapaprilo! viknu on, prihvativi se rukom za lea.

 eli li jo i soli? upitah nasmijeivi se.

Smjesta se Hadi naao iza njega, skinuo bi s pojasa i upitao:
Treba li da posolim? Zasluio je!
Nestao sam! viknu ugroeni ovjek, pa zaista smjesta ieznu.
Zatim krenusmo.

NONO JAHANJE
NO je bila tamna, jednako mrana kao i prijanja. Svega je nekoliko zvijezda
mutno svjetlucalo na nebu. Tek sad sam uvidio da je od mene bilo smiono to u takvoj
noi jaem po nepoznatom predjelu i tako brzo koliko je bilo potrebno da stignem
prosjaka ili da ga ak prestignem.
etvrt sata jahali smo Simin i ja utke jedan kraj drugoga, svak zabavljen svojim
mislima. Nismo jahali putem, ve preko otvorena polja. Rija to nije nita smetalo jer su
mu oi bile priuene na takvu tamu.
Zatim prijeosmo na kroviti teren. Jahali smo najbrim kasom pa je Simin
morao upotrijebiti svu svoju vjetinu u jahanju da se odri uza me. Tako su prolazili sati.
Uspeli smo se na neko brdo to bez puta i po toj tami nije nipoto bilo lako. Pred
nama se nalazila rijetka uma i velika strmina. Zato pojahasmo polaganije.
Naposljetku siosmo opet u ravnicu i opazismo da se nalazimo na prilino
ugaenom putu.
To je pat iz Usundera u Maden izjavi Simin. Ja ga isti as zgrabih za uzde
njegova konja.
Stoj! Uinilo mi se kao da ispred nas ujem njiskanje konja.
Nisam nita uo, a ni sad ne ujem.
Tlo je meko pa priguuje topot kopita, ali moj je konj okrenuo ui naprijed i
ispitljivo uvlai zrak kroz nozdrve. To je sigurno znak da se netko nalazi ispred nas. uj!
Da, sad ujem. Konj je stupio na kamen i malo odskliznuo. Tko bi tako kasno
mogao jahati po tom osamljenom kraju?
Moda je prosjak.
To je vrlo nevjerojatno u sumnji e kova.
Zato?
Jer je u tom sluaju morao tek veoma kasno krenuti.
Moda je zaista krenuo kasno.
Saban eli stii prije tebe! dobaci Simin.
Ali on misli da u ja krenuti tek ujutro pa mu se dakle nije urilo. Moemo li
ga ovdje obii da uope ne opazi kako se nalazimo ispred njega?
Moemo, ali bi bilo bolje da to ne uinimo.
Istina, ako pojaimo u luku tako da preteknemo toga konjanika, onda uope
neemo znati je li to zaista prosjak.
Zato moramo ravno k njemu.
Ali to da uinimo s njime? Mogu li ga sprijeiti da nastavi svoj put? Samo
silom a ja ne bih elio prolijevati krv.
To nije potrebno, efendijo. Prepusti ga meni.
Kako da ti ga prepustim?
Ti e ga prisiliti da se vrati, a ja u ostati uza njega i povesti ga sa sobom u
Koikavak. Nee mi umai.
Ako te Saban upita s kojim ga pravom odvodi sa sobom?
Nemam li moda pravo na to? Nije li te on htio ubiti, efendijo?

 To bi se moglo navesti kao razlog. Ali ti e u njemu stei neprijatelja koji e

nastojati da ti se osveti.
Ne bojim se ja tog prosjaka. On mi je ionako ve neprijatelj. Saban je
neprijatelj svih potenih ljudi. Mora mi dopustiti da ti budem na usluzi i ne treba da se
brine za mene. Ako je to zaista on, uhvatit emo ga i oprostiti se a da ne uje kamo si
krenuo.
Kako u odavde stii u Maden?
Ostani na ovom putu pa e za pola sata stii onamo. Od Madena dalje ne
moe zalutati. Zapravo sam s tobom htio jo razgovarati o kopi, ali tvoj mali Hadi
ima kopu, a ti si uzeo Deselimovu. Te dvije su dovoljne. Sad doi, efendijo.
Simin potjera konja u znak da vie ne eli uti moje prigovore. Mogao sam zaista
biti zadovoljan ako prosjaka na taj nain bez ikakve tete po mene sprijeimo da preda
svoju poruku.
Nije dugo potrajalo i mi smo se nonome jahau toliko pribliili da nas je morao
uti. Opazismo da je ubrzao jahanje, kako ga ne bismo stigli.
Samo brzo za njim! ree kova. Saban nije dobar jaha. Lako emo ga
stii ako je to on a ne tko drugi.
A to onda ako skrene s puta?
Nee se usuditi. Po takvoj mrkoj noi, nee se to nitko usuditi. Ni ja to ne bih
uinio da se nije radilo o tome da te otpratim.
Simin je pravilno naslutio. Jaha ispred nas je opazio da smo bri od njega. Nije
se usudio skretati s puta pa mi se dakle uinilo najboljim da zaustavi konja i da nas
poeka.
Kova je pojahao naprijed, a ja sam toliko zaostao za njim da jaha ispred nas nije
mogao odmah razabrati moj lik. Bio se sklonio malo ustranu da nas propusti. Ali kova
zaustavi konja kraj njega i pozdravi ga.
Dobro jutro!
Dobro jutro glasio je kratki odgovor.
Odakle dolazi?
Iz Deridera.
To je bila la, a po glasu sam razabrao da se pred nama nalazi prosjak.
Kamo e?
Svugdje i nigdje.
To je zvuilo prkosno, ali Simin se nije dao smesti ve mu odgovori tako da se po
glasu moglo jasno razabrati kako nee dopustiti da mu Saban izbjegne s odgovorom.
To e mi morati rei.
Morati? prkosno zarei Saban.
Hoe. Poznaje li me?
Poznaje li ti moda mene?
Ti si prosjak Saban.
Ah! A ti?
No je crna kao tvoja dua. Ne moe me prepoznati. Ja sam Simin, kova iz
Koikavaka.

 Zato mi se tvoj glas uinio tako poznat! Odjai dalje. S tobom nemam nikakva
posla!
Ali ja s tobom imam. Poznaje li ovjeka koji se nalazi ovdje uza me?
Ne poznajem. Gubite se!
To u uiniti odvratih ali najprije u se malo porazgovoriti s tobom,
Sabane.
Rekavi to prioh mu blie i tako potjerah svoga konja do njegovoga da me je
mogao prepoznati. Stajali smo tako da se glava jednoga konja nalazila uz rep drugoga.
Stranac! viknu Saban.
Da, stranac! Sad mi sigurno vjeruje da bih htio govoriti s tobom.
Ali ja ne bih s tobom!
Opazio sam da je Saban posegnuo za pojas. Prihvatio sam opetuu po sredini tako
da joj je kundak leao na vratu mojega konja. Tako sam bio spreman da zadam udarac i
desno i lijevo.
Reci dakle kamo si krenuo? upitah motrei ga to sam otrije mogao.
to se to tebe tie, ubojico! prkosno e on.
Ubojico?
Jeste. Tko je zbog tebe slomio vrat i kome si smrvio lice?
A koga ste vi namamili u svoju kolibu da ga ubijete? Znam kamo si krenuo,
ali e biti tako dobar da se vrati natrag.
Tko e me prisiliti?
Ja. Sjai!
Oho! Kani li i mene ubiti? Branit u se. avo te odnio.
Saban podignu ruku prema meni. Ja smesta udarih, a on istodobno opali. Hitac
bijesnu ali me metak nije pogodio jer sam mu udarcem skrenuo ruku. Nije jo dospio da
je spusti kad ja opet potjerah konja korak naprijed pa ga odozdo tresnuh kundakom pod
pazuho da su mu noge ispale iz stremenova, te pade s konja na drugu stranu.
Brzo sam skoio sa sedla ali jo nisam dotakao zemlju kad zauh kovaa kako
vie:
Stoj, lopove, stoj, jer u te inae zgaziti!
Sabanov konj je ostao na mjestu. Htio sam ga obii kad bijesnu drugi hitac.
Kovaev konj poskoi a on strelovito iezne iz sedla. Je li bio pogoen? Brzo priskoih
onamo.
Dva su ovjeka leala na zemlji, jedan na drugome. Bilo je tako tamno da ih
onako na tlu nisam mogao razlikovati. Zgrabio sam za ruku onoga koji je leao gore.
Stoj, efendijo viknu on. To sam ja!
Ah, ti Simine! Je li te pogodio?
Nije. Vidio sam da kani pobjei pa sam mu viknuo da ne bjei. Zatim je opalio
u mene, a ja sam ga konjem oborio na tlo. Branio se samo jednom rukom. Mora da ga je
moj konj kopitom udario u drugu.
Nije, to sam bio ja s kundakom.
Ujeda kao kuna. Morat u mu zaepiti usta!
Nisam mogao vidjeti to Simin radi ali zauh neko hroptanje. Zatim se uspravi.

 Tako, sad e biti miran.

to si uinio? Valjda ga nisi ubio?
Nisam. Evo, vidi, jo se trza. Samo sam mu u usta ugurao krpu.
Onda emo mu svezati ruke.
Ali ime?
Njegovim pojasom.
Da, ima dugaak i uzak sukneni pojas. Bit e tovie dovoljno dugaak da ga
sveemo na konja.
Pomogao sam mu. On umalo da nije zadavio Sabana. Prije nego to je ovaj opet
doao do daha, ve je sjedio na konju, privezan svojim pojasom. Svezali smo ga tako da
se pojas pruao ispod konjskog trbuha od jedne njegove noge do druge. I ruke su mu bile
vrsto svezane komadiem pojasa. Ispostavilo se da je Saban imao dva pitolja; jednog
sam mu ja izbio iz ruke, a drugi mu je ispao kad ga je Siminov konj oborio na zemlju.
Oba pitolja su bila jednocjevna i ispaljena, ali nijedno tane nije pogodilo.
Sad je Saban poeo psovati. Traio je da ga pustimo na slobodu i zaprijetio nam
se policijom, ali Simin mu se nasmija.
Ono to si ranije uinio, mene se nita ne tie, ali ti si me htio ustrijeliti, pa te
dakle sad vodim sa sobom da ti dokaem kako si upravo ti onaj koji se ima bojati
policije. Moda u ti oprostiti bude li se putem dobro vladao, ali ako nastavi tako
psovati, ne oekuj nita dobro.
Vi ste me napali. Samo sam se branio. Moram nastaviti put.
Za to ima kasnije vremena. A sad uti! Moi emo razgovarati kasnije kad se
oprostim od efendije.
Saban zauti. Moda se ponadao da e iz naeg razgovora neto doznati, ali Simin
je bio pametan pa ga je zaveo u bludnju rekavi mi:
Dakle, efendijo, sad e i sam pronai put. Vrati se natrag i poekaj u
kovanici na mene. Ja u u Geldik. Sigurno mi nee biti lako da izaem na kraj s tim
ovjekom pa moram nastojati da to prije stignem u selo. Moe svojim ljudima rei da
imamo Sabana kako ga ne bi bez potrebe traili. Vidjet emo se opet kod mene.
Govorei to Simin je opet uzjahao. Sad dohvati uzde drugoga konja i odjaha
preko polja. Jo sam neko vrijeme uo kako Saban glasno psuje, a zatim sve utihnu.
Nisam mogao povjerovati da Saban smatra Siminove rije; istinitim, ali ja sam ga
se rijeio, a to je za mene bilo najvanije. Osim toga mi je Simin zatedio oprotaj, a
opratanje nije nikad ugodno, osim ako se oprata od ljudi, prema kojima nema
nikakvih sklonosti.
Nastavio sam istim smjerom kojim smo dosad jahali i zaista iza pola sata stigao u
Maden.
Upravo je poelo svitati. Razmislio sam. Ovako kao to su sada stajale stvari
nisam uope vie trebao odjahati u Palau da se raspitam za roake ranjenoga Mosklana.
Glasnika kojeg je Mosklan otpremio k njima, prisilili smo da se vrati pa ga je sad uvao
estiti kova. Dakle ni u Ismilanu nee danas jo nitko doznati za Deselimovu smrt.
Zato da napreem svoga pastuha nakon takva dva naporna nona jahanja? Odluio sam
da u krenuti u Topoklu i ondje poekati drugove.

U Madenu su jo spavali. Znao sam da Topokla lei otprilike u sjevernom smjeru

pa sam pojahao dalje. Put me je vodio kraj potoka za koji sam pretpostavljao da e se u
blizini Topokle spojiti s rjeicom Ardom. Nisam dakle mogao zalutati.
Nedugo zatim stigoh u selo u kojem se nalazio han. U njemu su ljudi ve bili
budni pa sam odluio da u dopustiti svom vrancu da se malo odmori. Han se nalazio
malo postrance od puta okruen dubokom movarom. Preko nje je bilo poloeno debelo
vornato hrastovo stablo. Iza njega se nastavljala duboka jama u kojoj se valjalo nekoliko svinja. One su mi pokazale da su handija i njegovi ljudi krani. Iz te jame stizao
bi putnik neposredno na iroka vrata. Zbog visoke ograde od nabijene ilovae koja kao
da je okruivala dvorite nisam mogao vidjeti to se nalazilo iza vrata.
Zapravo bi trebalo biti vjeverica da se prijee preko stabla ali je moj Ri ipak uspio
prijei. Zatim sam zastao pred jamom sa svinjama. Jednim skokom preskoi Ri preko
nje i nahrupi kroz vrata. Doekao me je krik prepasti iz nekoliko grla. Istodobno sam
oborio nekog ovjeka koji je upravo u tom trenutku prolazio kraj ulaza.
Naao sam se u prilino velikom dvoritu koje kao da je bilo jedno jedino veliko
gnojite. U protivnom kutu su stajali oni ljudi koji su bili kriknuli. Dvije sluge drale su
neku postariju djevojku. Oito su upravo bili zabavljeni time da svoju rtvu zaveu za
ljestve prislonjene na zid. Priao mi je neki visoki ovjek s biem u ruci, drei se veoma
samosvjesno. Po njegovim irokim prsima, duguljastom licu i golemom jastrebovom
nosu mogao sam zakljuiti da je Armenac.
Jesi li slijep? dreknu na mene. Zar ne moe pripaziti kad projahuje
kroz vrata?
Ukloni ono blato ispred vrata i zatrpaj jame, pa e ljudi moi da dou k tebi a
da ne slome vrat ni sebi ni drugome.
to? Kani li jo biti i drzak? uzbueno viknu Armenac.
Jesi li ti moda uljudan?
Treba li da te zagrlim i poljubim kad si mi slugu zgazio na mrtvo?
Na mrtvo? Eno ga stoji i vadi gnoj iz kose. Kod tebe pada ovjek tako meko
da je pravi uitak ako te netko obori konjem. Jesi li ti handija?
Jesam. A tko si ti?
Stranac.
To vidim. Ima li putnicu?
Imam.
Pokai je!
Najprije operi ruke, jer e je inae uprljati. Ima li togod da popijem?
Rakije, ljivovice.
A hrane za konja?
Kukuruznu samu.
Lijepo! Daj mu koliko god hoe. A meni donesi au rakije.
aa nemam pa e dobiti loni. Ui u sobu.
ovjek je govorio vrlo otresito. Svezao sam konja za stup i uao u sobu. To je bila
prljava rupa s grubo istesanom klupom i nezgrapnim stolom. Nekoliko niskih drvenih

predmeta neobina oblika koji su stajali naokolo dali su mi gradiva za razmiljanje. To

su bile trokutne daske sa tri noge. Otroumno sam pogodio da su to stolice.
U sobi je sjedila ena i mijeala u velikom drvenom kablu kiselo mlijeko.
Pozdravio sam je. Ona se samo zablenu u mene svojim krupnim glupim oima, ali mi ne
odgovori nita. Za mnom je uao i gostioniar. On skinu s avla loni i iz kraga uli u
njega neku tekuinu ,pa mi ga dodade.
Je li to zaista rakija? upitah omirisavi sadraj lonia.
Jeste.
Nema li nita drago?
Nemam. Rakija ti vjerojatno nije dosta dobra?
Loa je. I...
Onda se gubi odavde ako ti kod mene ne prija! Nisam ti naredio da
svrati ovamo. Jesi li moda paa da stavlja takve zahtjeve?
Nisam. Koliko stoji ta rakija?
Dva pijastera.
Okuao sam je. Lonac je imao vie od pola litre, no u njemu je bilo najvie
dva prsta ljivovice. K tome je uz rub lonia bila priljepljena naslaga neke vrste
smole koja se sigurno sastojala od prljavtine to su je ovdje ostavili brkovi od
nekoliko stotina ljudi koji su pili iz istoga lonia. ljivovica je bila od najloije
vrste koju sam ikad omirisao i okusio. I to da stoji dva pijastera? To je bila ista
prevara u toj zemlji ljivika. Ipak se suzdrah i ne rekoh nita.
No, prija li? upita handija.
Prija ali kako!
On me je'krivo razumio pa dobaci:
Ako hoe jo, reci eni. Ona e ti dati. Ja moram izai da odrim sud.
Izaao je a ja poeh bolje promatrati sobu. Nekoliko bijednih svetakih
slika, jednostavno nalijepljenih na zidove, potvrdilo mi je da se nalazim kod
armenskog kranina.
ena je jo uvijek mijeala po kabliu. Provirio sam kroz jednu od onih
rupa koje se ovdje nazivaju prozorima. Vani je sunce poelo zagrijavati svijet. U
sobi je bilo tamno i zadimljeno. Sjetio sam se perzijskog pjesnika Hafisa:
Kad se miris tvoje kose oko moga groba vije tad tisua divna cvijea iz
njegova humka klije.
Ono ensko bie u iju slavu je Haf ispjevao te stihove, sigurno nije bilo
nimalo slino eni koja je mijeala ,po kabliu kiseloga mlijeka. A onda ovi
miomirisi! Brrr!
Ustao sam da izaem i da udahnem malo svjeeg zraka. Dugo nisam
mogao ostati ovdje. To je bilo tako sigurno i vrsto kao kalifornijska balzamska
omorika.
Upravo sam zakoraknuo prvim korakom iz sobe kad vani odjeknu otri
razvueni krik. Za tren oka bio sam pred vratima. Jo jedan isto tako uasan krik i
ja skoih preko dvorita u kut gdje su onu enu zaista svezali na ljestvu, i to tako

da su joj gola lea bila izloena biu koji je jedan od slugu podigao na trei
udarac. Ali prije nego to je uspio da udari istrgao sam mu bi iz ruku.
Na leima bievane ene razabirale su se dvije iroke masnice na kojima e
sigurno ubrzo popucati koa. Kraj nje je stajao i gostioniar drei se kao
zakonodavac koji uiva u poslunom izvravanju svojih zapovijedi. On prie k
meni i prui ruke prema biu.
Strane, to ti pada na um? dreknu na mene. Ovamo s biem!
Planuo sam od gnjeva zbog sramotnog kanjavanja te ene. Bez obzira to
je uinila, nisam htio dopustiti da je tuku u mojoj prisutnosti. Osjetio sam kako mi
se lice jarko zacrvenilo pa upitah handiju povienim glasom:
to je uinila ta djevojka?
To te se nita ne tie! prkosno odvrati on. to ima ti da pita?
Ovamo s biem, jer e ga inae i ti osjetiti.
to? Meni se prijeti biem? Evo ti odgovora!
Raspalio sam ga po leima da se smjesta sav zgrbio. Ali odmah se baci na
mene i to s takvom snagom da je tresnuo na zemlju, jer sam munjevitom brzinom
skoio u stranu.
Da me nisi ni taknuo jer u te inae biem po licu! zaprijetih mu se.
Meutim, im je ustao sa zemlje on ponovo skoi na mene. Ovaj put nisam
uzmaknuo ve podigoh desnu nogu i doekah ga udarcem u eludac. Pri tome sam
morao vrlo vrsto stajati i sagnuti se naprijed jer bih inae i sam pao. Armenac
ponovo pade u blato. Ovaj put mu je bilo dosta jer se samo teko mukom uspio
podii. Pokuao je da neto kae ali je samo zajecao i odepao u sobu a da me
uope nije ni pogledao.
To mi je reklo dovoljno. Bilo je gore nego da mi se na najstraniji nain
zaprijetio. Priao sam k svom vrancu, uzeo opetuu i vratio se do ljestava. Ondje
sam najprije provjerio moe li me pogoditi hitac iz kakva prozora. Nije mogao.
Zatim se postavih tako da je jedan od slugu neprekidno stajao izmeu mene i
vrata.
Odveite tu enu! zapovjedih slugama.
Ve sam se udio to nisu ni prstom maknuli da pomognu svom gospodaru.
Sad su me odmah posluali.
Odjenite je!
Izbijena ena jedva je mogla pokrenuti ruke, tako su vrsto bile svezane i
tako su je estoko boljele masnice na leima.
Zato ste je tukli? upitah.
U blizini su stajale tri ene i etiri mukarca, po izgledu jedan suroviji od
drugoga.
Handija je zapovjedio odgovori jedan.
Zato?
Jer se alila.
S kime?
Sa strancem.

 Je li ona gospodareva roakinja?

Nije. Sluavka je.
Odakle je? . . .
Iz Stajanove.
Ima li roaka?
Ima majku.
I gostioniar se usuuje da daje batinati djevojku samo zato jer je bila
prijazna prema nekom strancu?
To raspravljanje koje bi na svakom drugom mjestu bilo neugodno, ovdje je
bilo posve prirodno. Uostalom, djevojka se u meuvremenu bila izgubila iza
nekih vrata.
Da, drugo nije nita skrivila izjavi ovjek koji je i dotad govorio.
Handija je veoma strog, a jutros je ve zarana bio neobino divlji.
U tom trenutku pojavi se on opet u dvoritu. U ruci je drao dugaku tursku
puku. inilo se da se prilino oporavio od moga udarca nogom, jer je opet mogao
govoriti pa mi je ve izdaleka prodorno doviknuo:
Pasji sine, sad emo obraunati!
On podigne puku i naniani na mene. ena je za njim izala iz kue. Sad
glasno viknu od straha i zgrabi puku.
to e povie. Pa valjda ga ne kani ubiti?
uti! Gubi se odavde! zaurla on na enu i gurnu je tako da je pala na
zemlju.
Time se cijev njegove puke pokrenula iz prijanjeg poloaja. I ja sam
podigao puku na rame i nanianio najtanije u toj brzini. Nisam ga htio raniti
premda je on oito imao tu namjeru prema meni. Moj hitac prasnu prije njegovog.
Armenac kriknu i ispusti puku. Moje tane pogodilo je vatru njegove puke tik
ispod njegova nosa. Nije mu se dogodilo nita osim to ga je kundak estoko
udario po licu i to su ga ruke zaboljele od udarca. On zamahnu njima po zraku
proklinjui i urlajui:
Jeste li vidjeli? Pucao je u mene! To je ubojica! Zgrabite ga, uhvatite ga!
Gostioniar podigne oteenu puku sa zemlje i pojuri na mene
zamahnuvi na udarac.
Natrag! opomenuh ga. Inae u ponovo pucati!
Dva puta pucati? Pokuaj samo! podrugljivo e on. Njegova je puka
imala samo jednu cijev. Nije dakle mogao opaliti drugi put, a da puku prije toga
ne nabije pa je mislio da se i ja nalazim u istom poloaju. Opalio sam ponovo
nanianivi u cijev njegove puke i opet sam mu je izbio iz ruke. Opalio sam zatim
jo dva hica, ali u zrak. Zaustio je da neto prokune, ali nije mogao. Sav zapanjen
zablenuo se u mene otvorenih usta.
avolja puka! naposljetku promuca.
To je arolija! To je vjetac! javie se i ostali.
Zadrao sam puku na ramenu ne rekavi ni rijei. Armenac podie svoju
puku i promotri je.

 Sramota! Upropatena je!

Dosad je upropatena samo tvoja puka rekoh. Namjerice nisam
nianio u tebe ve u puku, ali ako krene samo korak naprijed, neu te vie
tedjeti, pa e i ti isto tako stradati.
Da se nisi usudio! zaprijeti mi se on.
Ja se nita ne usuujem! Napao si me pukom i nanianio si na mene.
Imao sam dakle pravo na nunu obranu pa sam te mirno smio ustrijeliti.
Htio si me ustrijeliti i samo sluajno si pogodio puku. Neka nitko ne
kae da moe pogoditi vatru puke ako moje lice lei na kundaku.
Sigurno jo nisi vidio nijednog dobrog strijelca?
A prije toga si me udario. Zna li to to znai? Nitko mi ne moe
zamjeriti ako te zbog toga ubijem. Takva uvreda asti moe se oprati samo krvlju.
A ime treba oprati ast djevojke koju si tukao?
Zar sluavka ima ast? odvrati handija sa podrugljivim smijekom.
I to se ti ima upletati u moje stvari? Svoje sluge mogu kanjavati kako god
hou.
I zaista su u tim krajevima vladali takvi obiaji, ali meni se to nije svialo.
Osim toga sam tu stvar zapoeo pa sam je morao provesti do kraja. Zato sam bio
uporan.
U mojoj prisutnosti ne doputam nikakve neovjenosti. A tebe sam
udario biem jer si se ogrijeio o uljudnost koju si mi duan. Na takve uvrede
odgovaram samo biem. To je moj obiaj.
Kakav si ti to zapravo veliki gospodin? Koliko konjskih repova u
bunuku si dobio od padiaha? To u odmah dati istraiti.
Zatim se okrenu slugama i nastavi:
Opominjem vas! Nemojte tom strancu dopustiti da ode! Ja u se odmah
vratiti!
Kani li dovesti kjaju? upitah.
Kanim. Predat u te sucu u ruke. On e ti pokazati kakvih divnih stanova
ima u zatvoru.
Samo dovedi kjaju. Poekat u ga s uitkom. Ne treba mi te ljude
postavljati kao straare jer kad bih elio otii oni me ne bi mogli zadrati. Ali ostat
u da ti dokaem kako se zapravo ti sam nalazi na putu u tamnicu.
Handija brzo izae kroz prljavtinu i blato na dvorina vrata a ja otvorih
ona vrata iza kojih je nestala djevojka. Ugledao sam spremite za poljoprivredni
alat. Djevojka je sjedila na hrpi sijena plaui i savijajui se od boli. Htio sam je
neto upitati kad osjetih da me je netko odostraga dodirnuo. Okrenuvi se opazih
handijevu enu koja je pokuavala da me odvue. inilo se da se boji onoga to
bi mi djevojka mogla kazati.
Kakva posla ima ovdje? zakrijeti krmarica. Odlazi odavde!
Ne, ve se ti gubi odavde! mrko dreknuh na nju. ena prestraeno
uzmaknu i viknu:
Pravi ljudoder!

 Tako je osorno odgovorih. Poderao sam ve mnogo ljudi, ali ti

mi ne bi ila u tek; odvie si prljava!
Uplaila se i nije me vie pokuala sprijeiti da uem u spremite.
Vidi da ti elim pomoi , rekoh djevojci pa mora i ti meni rei
zato te je tvoj gospodar tako strano kaznio.
Ako ti to reknem on e me dati jo strasnije tui potui se djevojka.
Pobrinut u se da to ne uzmogne. Tko je bio onaj stranac s kojim si se
alila?
Bio je neki gospodin iz. . . iz. . zaboravila sam kako se zove mjesto to
ga je spomenuo. Prenoio je ovdje.
to je bio? Kako se zvao?
Zvao se Madi Arnaud i rekao je da e se vratiti.
Madi Arnaud? Tako se zvao ovjek o kojemu mi je pripovijedao Simin.
Zato se tvoj gospodar razljutio to si se prijazno razgovarala sa
strancem?
Oh, nije se razljutio Zbog toga. Razljutio se zbog novarke to sam je
otkrila.
Zbog novarke? ije novarke?
Madi Arnaud ju je izgubio i uzalud ju je traio. Ja sam je nala u
gospodarevoj spavaonici i htjela sam je vratiti strancu. Ali handija me je
zakljuao dok onaj ovjek nije otiao,a kad sam mu rekla da je to tua lisnica i
prema tome ne pripada njemu, dao me je bievati.
Onda je taj handija kradljivac. to je bilo u lisnici?
Nisam dospjela pogledati jer je doao gospodar.
Zna li gdje se sada nalazi?
Znam. Pripazila sam. Predao ju je svojoj eni a ona ju je sakrila iza drva
kraj ognjita.
Uto zauh kako vani piskutljivi glas pita:
Gdje je ubojica?
Izaao sam i ugledao nekog malenog veoma mravog mukarca koji je na
glavi nosio vrlo veliku ubaru a na nogama goleme likove opanke. Bio je odjeven
u grimizno crvene hlae i prsluk, te plavi kaput kratkih rukava. Ta gornja odjea
bila mu je jako razderana, na hlaama i na prsluku nije bilo vie dugmadi pa ih je
povezao jednostavnim konopcem od konoplje. Na nosu toga ovjeka bile su
nataknute goleme naoare ronatih rubova sa jednim i pol staklom, a u rukama je
nosio tintarnicu, guje pero i nekoliko listova zamaenog papira.
Evo ga! ree gostioniar i pokaza u mene.
Dakle taj udesni ovjeuljak je bio gospodar sela! Dojmio me se
podjednako kao i znak njegova zvanja guje pero.
Dakle ti si ubojica? upita me kjaja strogo i dostojanstveno.
Nisam.
Ali ovaj handija to tvrdi!
Ubojica bih mogao biti samo onda da sam nekoga ubio.

 Htio si da ubije, a to je dovoljno. Doite svi u sobu! Izvrit u strogo

presluavanje i neka krivac ne misli da e izbjei unakrsnoj vatri mojih pitanja.
Uzmite ga u sredinu!
To zabranjujem! uzbudih se. Jo ne znamo tko je krivac. Ja u prvi
ui.
U sobi sjedoh onamo gdje se nalazio loni s mojom rakijom. To je bilo
najudobnije mjesto.
Odlazi odavde! zapovjedi kjaja. To je moje mjesto.
Zar ne vidi da je moje? Ja ve sjedim ovdje.
Onda ustani!
Meu vama ne vidim nikoga pred kime bih morao ustati.
Ne vidi li ni mene? Ne poslua li dobrovoljno, ja u te potjerati onamo
kamo spada!
Tko se usudi da me dirne, tome u u trbuh spraiti ovih est metaka!
Uperio sam revolver u njega. Seoski glavar odskoi natrag skokom na
kojem bi mu mogao pozavidjeti svaki gimnastiar.
Taj ovjek je zaista opasan dobaci. Zasad emo ga morati ostaviti
da sjedi ondje.
Malian potrai drugo mjesto, poloi preda se papire, postavi kraj njih
tintarnicu, vano namrti elo, okrenu pero prema svjetlu i pregleda mu iljak.
Rezultat toga ispitivanja bila je zapovijed:
Dajte mi no!
Gostioniar donese noinu s kojom bi mogao cijepati drva, a kjaja poe
njome majstorski iljiti pero. Zatim zapovjedi:
Dajte mi vode!
Vodu je ulio u tintarnicu iji se sadraj ve bio posve osuio, a zatim stade
mijeati po mulju koji se veoma polako topio.
To me je zabavljalo. Pruih mu svoj loni i ponudih mu:
To je teak posao. Pij!
Desilo se zaista ono to sam oekivao.
to je u njemu? upita kjaja.
Rakija.
On uze lonac, zaviri u njega, pomirisa i nagnu.
Hoe li jo? upitah.
Ima li novaca?
Imam. Ja u platiti.
Onda neka ga napune. Svi emo gucnuti iz njega. Lonac napunie do
vrha i on krenu od usta do usta. Kad je doao red na mene, ree kjaja:
Ovaj je ovdje zloinac; njemu ne treba dati nita!
To mi je bilo drago premda sam na slugama vidio da bi mi priutili gutljaj.
Uope se inilo da su uza me. Posljednji gutljaj ispio je dostojanstveni glavar sela.
Zatim namjesti naoare.
Dakle, sad poinje presluavanje. Ti si pucao u toga ovjeka? Zar ne?

 Nisam pucao u njega ve u njegovu puku.

To je posve svejedno. Pucao si i to si evo sad priznao. Presluavanje je
zavreno. Ne treba ni pisati. Plati rakiju a onda e te odvesti.
Kamo, kjajo?
To e ve doznati. Sad mora posluati bez pitanja.
Lijepo! Ali kad ve ne smijem znati kamo me vodite onda elim da
postavim nekoliko pitanja.
A to bi jo imao pitati? Ja sam gotov odluno e ovjeuljak.
Kako god hoe! Onda sam i ja gotov pa u nastaviti svoje putovanje.
To nee uiniti jer si moj zarobljenik.
uj, ako se kani aliti onda neka ti je ala bar dobra! Htio bih da znam
tko e me zadrati! Zar moda ti?
Malian se ispravi.
Da, ja.,
Onda doi ovamo i pokuaj. Ako te zgrabim slomit u te kao trstiku. A
pokua li me netko zadrati, ustrijelit u ga.
ujete li? viknu on. Morat emo ga svezati.
To nije potrebno. Neu vam nita nauditi jer znam da ni vi neete meni.
Zavrio si presluavanje ne pitajui tko sam. Ne mora li svojim pretpostavljenim
javiti kako se zovem?
Moram. Tko si dakle ti i kako se zove?
Gle, sad odjednom moe pitati!
Ja samo nisam htio poeti da te do kraja ne unesreim. Jer kad jednom
ponem ispitivati onda e na vidjelo izai i svi ostali zloini to si ih poinio.
Ipak me pitaj u Alahovo ime! Priznat u ti sve svoje grijehe, a ti ih
zabiljei. Umije li pisati?
To mu je pitanje dolo neoekivano. Tek nakon kratkog razmiljanja ree:
Ovo crnilo je zaista odvie gusto a i pero je vrlo tupo. Moram skuhati
novo crnilo. ujem da si ovdje stranac.
To i jesam.
Znai da ima teskeru za devet pijastera?
Teskera je obina putnica to je mora imati svaki putnik. Nju treba u
svakom mjestu igosati..
Da, imam je odgovorih.
Pokai je!
Dao sam mu je ali tek to ju je kjaja pogledao, odmah ree:
Ona uope nije igosana! Zato?
Jer je jo nikome nisam pokazao.
Onda si ti prava skitnica kakvoj nema para. Tvoja kazna biva sve tea.
Ne eli li me upitati zato jo nisam pokazao teskeru?
No, zato nisi? s visoka e kjaja.
Jer mogu pokazati neto drugo, naime ovo ovdje. Pruio sam mu svoj
bujuruldu. Malian se vidljivo smete.

 No, zar ne kani pozdraviti peat i potpis? upitah. Malian se

pokloni, pritisne ispravu o elu i upita:
Zato nisi odmah spomenuo bujuruldu?
Odvie si brzo zavrio presluavanje. Uostalom, nisi se ba napregnuo
sa svojim pozdravom. Ustani i skini cipele pa u ti pokazati jo jednu putnicu.
Alah! Da nema ferman?
Imam evo ga!
Razvio sam veliki arak papira. Ferman je najvrednija putnica. Na njemu se,
okrueni kaligrafski viticami, nalaze naslovi padiaha.
U fermanu se zapovijeda vlastima da u svakom pogledu izau ususret
eljama putnika. Nadalje se u tom pergamentu nalaze razliite odredbe povoljne
za njegova posjednika, na primjer, uz koju cijenu moe dobiti konje, pratioce,
vodie i kojeta drugo.
Ferman je izazvao eljeno djelovanje. Kjaja se sav izmijenio.
Ljudi, pozdravite dostojanstvo, peat i potpis vladara svih vjernika! S
njegovih usana tee istina i blagoslov, a ono to on zapovjedi ima se izvriti u
svim mjestima svijeta.
Klanjanju nije bilo kraja. Ja sam za to vrijeme opet spremio sve tri putnice
u konati omot a zatim upitao kjaju:
to e rei padiah ako mu piem da su me ovdje vrijeali i da si mi
rekao da sam ubojica.
Budi milostiv, hasretlerim-beje! Pogrijeio sam.
Oprostit u ti, premda je bila velika pogreka to si me nazvao
zloincem. Uistinu doao sam da otkrijem zloin. Poi do ognjita i ukloni ono
drvo! Ondje e nai neto to ne spada u ovu kuu.
Seoski je silnik smjesta posluao. Handija nije uspio da sakrije prepast, a
njegovoj eni se uinilo da bi bilo najbolje da iezne. Tiho se iuljala kroz vrata.
Kjaja je zaista pronaao lisnicu i predao mi je. Bila je stara i istroena. Otvorio
sam je i opazio da se u njoj nalazi i mala biljenica ispunjena na njemakom
jeziku.
Sama po sebi biljenica je bila bezvrijedna. Moda se u ostalim pretincima
lisnice nalazilo neto bolje? Stao sam je pregledavati i pronaao staru dopisnicu sa
slikom dviju isprepletenih ruku a ispod toga rijei: Ni smrt nas ne moe
razdvojiti, zatim ponitenu eljezniku kartu treeg razreda iz sv. Petra u
Sloveniji u Nabresinu, dvije stranice iz nekog rjenika, hrastov list na kojem je
bila naslikana rua i ispisane rijei: Tako si lijepa! veoma otrcana biljenica
s naslovom Tane cijene svih igara karata u bojama i bez boja, cjenik neke
trgovine vina iz Budimpete i naposljetku neto to je bilo zanimljivo, naime u
papiriu zamotanih osamdeset forinti u austrijskom papirnatom novcu. Oito je
taj novac i naveo handiju da zadri inae bezvrijednu lisnicu.,
Odakle ti ta lisnica? upitah ga.
Moja je odgovori Armenac.
A tko je ispisivao ove listove?

 Ja.
Koji je to jezik?
To je . . to je.. promuca gostioniar.
Perzijski, zar ne?
Jeste.
Onda u ti rei da se ovim pismom ljudi slue u Almanji. Evo, proitaj
to stoji na ovoj strani.
Armenac je zapao u najveu nepriliku.
Ne moe proitati! Ova je lisnica vlasnitvo ovjeka koji se zove Madi
Arnaud. Pobrinut u se za to da je dobije natrag. to se pak tie tebe, zasluio si
kaznu, ali ovisit e o tebi hou li biti milosrdan. Bude li otvoreno priznao da si
protupravno prisvojio lisnicu, oprostit u ti kaznu. Govori dakle! Je li to zaista
tvoja lisnica?
Armencu je oito bilo teko da odgovori, ali ferman ga se veoma dojmio.
Sad me je smatrao velikim gospodinom koga se valja bojati. Zato naposljetku
oklijevajui prizna:
Ne, ta lisnica pripada Madi Arnaudu.
Zna li kamo je otputovao?
U Ismilan.
Dobro, opratam ti, ali postavljam kao uvjet da svakom od nas pokloni
lonac pun rakije. Zna da bi inae dobio bastonadu i da bi duge tjedne odleao u
zatvoru. Hoe li?
Hou zarei on mrzovoljno.
Mali kjaja tako ivo posegnu za mojom rukom da je izvrnuo tintarnicu.
Efendijo, tvoja je dobrota velika, a tvoja mudrost jo vea. Kanjava
ga, a istodobno nas obasipa dobroinstvom. Nikad te neemo zaboraviti!
Onda se pokaite dostojnim moje dobrote i uivajte u piu svima na
radost i u zdravlje.
Bievana djevojka nije dola u sobu pa izaoh k njoj. Jo uvijek je sjedila
na sijenu. Rekao sam joj da je gostioniar priznao krau. Ali to je nju veoma
zabrinulo.
Efendijo, sad u loe proi jauknu.
Handija ne zna da si mi to ti rekla. Uostalom, zato ostaje kod njega
ako je tako opak gospodar?
Moram. Unaprijed mi je platio trideset pijastera. Trebala sam taj novac
za svoju majku, pa ne mogu prijei drugom gospodaru, dok ne odsluim taj
predujam.
Ja u ti dati taj novac. Hoe li odmah nai kakvu drugu slubu?
Hou, odmah! Ali handija nee dopustiti da odmah odem.
Pustit e te, ja u mu zapovjediti.
Efendijo, kako da ti zahvalim?
uti. Brinula si se za svoju majku i to treba nagraditi. Brini se i dalje za
nju, a tko voli i potuje roditelje, taj je dobar i poten ovjek.

Dao sam joj neto preko tog malog eljenog iznosa. Lice joj se zaarilo
sreom i davalo izraz potpuno suprotan gostioniarevom. S njime sam se sreo u
kunoj vei. Odlazio je da napuni krag i promrmljao:
Efendijo, nije bilo potrebno da dade svim ljudima rakije. Bilo bi posve
dosta da je kjaja dobio svoj loni.
Misli li? Rei u ti samo to da nitko od svih vas ne vrijedi ni po
prebijene pare, ali tvoja rakija je jo gora od tebe. Time to je morate popiti, ja vas
zapravo kanjavam pa u uivati u djelovanju rakije. Sad bih htio da se s tobom
porazgovorim o tvojoj sluavci. Savjetujem ti da je otpusti.
Ona mi duguje novaca.
Vratit e ti ih.
Jesi li joj ti dao novac?
Jesam.
Onda neka ide. Ne elim je vie vidjeti, jer je ona kriva svemu to se
dogodilo.
Dobro. Izjavi to i u sobi pred svima prisutnima.
Nije potrebno.
Oh, ja to naprotiv smatram veoma potrebnim, jer ti ne vjerujem. Neu
prije odjahati odavde dok ona ne ode.
Rekao sam da moe ii. Smatra li me lacem?
Smatram. Ti si kradljivac i nasilnik. Zato sam uvjeren da umije i lagati.
Eh, da mi je to netko drugi rekao! Neka, progutat u. Pretrpio sam
dodue veliku tetu, ali sam uvjeren da e mi platiti puku koju si otetio.
ta ti pada na um? Ne kanim platiti ni tvoju puku ni rakiju koju sam
naruio ali nisam i popio. Za krmu koju si dao konju plaam ti pet pijastera. Evo ti
ih, i time smo izravnali raune!
Ne rekavi ni rijei, handija uzme novac i ode. Sjeo sam na kamen u
blizini vrata i stao ekati. Nedugo zatim doe sluavka nosei u ruci mali
zaveljaj. Rekla mi je da je vratila gospodaru novac i da joj je ovaj dopustio da
ode. Zatim se oprosti od mene, iskreno mi zahvaljujui.
Sad sam i ja odjahao iz toga mjesta koje umalo da mi nije postalo opasno.
Nitko se vie nije brinuo za mene. Svi su se posvetili rakiji. Dok sam tako odjahao
bez oprotaja, s uitkom sam razmiljao o mogunosti da bi duhovi rakije mogli
shvatiti moju namjeru. Kakva prijateljska tunjava izmeu tih ljudi u sobi ne bi
mogla nita nakoditi stanovnicima ove prijazne gostionice.
U Topokli sam naao drugi han iji je vlasnik bio Turin. Ovdje je sve bilo
isto, a handija je kuhao dobru kavu. Budui da je ovuda vodio put iz Mastanlija
i Stajanove, ostao sam ovdje da poekam svoje drugove.
Smatrao sam da e tek podvee stii u Topoklu ali sam ih ve popodne
opazio kako jau. Platio sam raun i brzo ih stigao. Zaudili su se to me vide
ovdje jer sam prvotno namjeravao da odjaem u Palau. Kad sam im
ispripovjedio to sam doivio Halef je poalio to nije bio prisutan.

Moji drugovi uope nisu spavali, a na put su krenuli ranom zorom. Konji su
im od dugoga puta bili veoma umorni, ali do Ismilana su mogli izdrati. Ondje
smo se po planu svi, i mi i konji trebali dulje vremena odmarati.

STARO POZNANSTVO
KAD SMO stigli u Ismilan raspitasmo se za kavanu oruara Deselima.
Rekoe nam da to ne samo to je kavana ve da je i han, te da ondje noi mnogo
putnika. Svakako je bilo opasno prenoiti u kui ovjeka koji je zbog mene
slomio vrat, ali taj nesretni sluaj nije ovdje jo bio poznat, a budui da je Deselim
bio urjak utoga oekivao sam da e se k njemu svratiti i nai bjegunci. Moda bi
se ovdje moglo doznati neto vano.
Uz kuu se prualo prilino veliko dvorite sa stajama i jednom niskom
zgradom u kojoj su se nalazile spavaonice za strance. Bile su to male izbe s vrlo
primitivnim leajima. Pokrivae i sve ostalo morao je svaki putnik donijeti sa
sobom.
Kad smo sjahali prie nam neki ovjek mrkoga lica, pozdravi nas i upita
kanimo li prenoiti. Potvrdio sam.
Onda morate spavati vani u dvoritu. Sve sobe su zaposjednute. Nema
vie mjesta osoro ree taj ovjek.
Zar ni za ovakve ljude nema?
Rekavi to pokazah na svoju kopu. Bio sam radoznao hoe li to djelovati.
Ah, vi ste braa brzo odgovori on. To je neto drugo, za vas emo
nai mjesta. Morat ete meutim spavati po dvojica zajedno, jer mogu osloboditi
samo dvije sobice.
Bili smo sporazumni i s time pa smo poli za njim u staju da to bolje
smjestimo konje. Pri tome mi se uinilo da iz daljine ujem pjevanje koje ovdje
nije bilo uobiajeno, ali se nisam posebno obazirao na to. Zatim nas podae u
kavanu gdje smo uli ugodnu vijest da moemo dobiti svjee pripravljeni pilav.
To smo rado prihvatili.
Bili smo jedini gosti u kavani, a mladi koji nas je dvorio kao da je
razgovor smatrao grijehom. Tako smo jeli utke i nesmetano.
Zatim doe onaj mrzovoljni ovjek koji nas je primio, da nam dodijeli nae
sobe.
Vi imate kopu ree pa bih htio razgovarati s vama, ali sad nemam
vremena, jer u dvoritu imamo predstavu s pjevanjem.
Tko to pjeva? upitah.
Neki strani pjeva. Doputovao je danas i prenoit e ovdje. Sjeo je u vrt i
zapjevao, a svi su gosti izali za njim. Neprekidno pjeva a gosti ga sluaju. Stoga
im kuham i kavu nosim u vrt, to nam zadaje mnogo posla.
Zna li odakle je taj pjeva i kako se zove?
On je iz zemlje Avustrurije i ima neko strano ime. Rekao je neka ga
zovemo Madi Arnaud. Ako niste odvie umorni, moete i vi izai u vrt da ujete,
ali ga neete razumjeti jer pjeva na nekom stranom jeziku. Pa ipak, zvui lijepo,
tako lijepo kako jo nikad nisam uo. Ima citru pa na strunama svira glasove svih
ptica.

Zatim nas povede preko dvorita i otvori dvoja susjedna vrata u niskoj
zgradi. Iz dvorita se izravno ulazilo u sobice. U njih je stavio sijena i na sijeno
prostro pokrivae. Bila je to panja koju smo oito mogli zahvaliti kopi.
Omar i Osko dobili su jednu sobicu dok sam ja s Halefom trebao spavati u
drugoj. Na vodi ode, a odoe i Omar i Osko da donesu nae stvari iz staje.
Dok smo prireivali leaj zausmo zvukove citre. Naa spavaonica imala je
nasuprot prozoru otvor u zidu zatvoren kapcima. U sobici je u loniu punom loja
gorio stijenj.
Citra je odsvirala uvod od osam taktova a zatim se uo i glas. Iznenadih se
uvi kako netko njemakim jezikom pjeva tirolsku pjesmicu:
Djevojka ima zubie bijele poput svijee jutrom ih stavlja u ustaca boliti
je nee.
Osluhnuh. Dosjetio sam se neega. Ta zar je to mogue? I Halef je
osluhnuo.
Sidi, zna li tko je pjevao? upita.
No, tko?
Onaj ovjek u Didi koji je s nama bio kod Maleka, eika Ateiba i kod
moje ene Hane, kraljice svih keri. Imao je golemu sablju i visoku bijelu ogrlicu.
Da, ima pravo. Taj je ovjek upravo tako pjevao. Uto se pjeva ponovo
javi:
Kuharice vrlo vole tuste guske klati da su s njima sve u rodu ne treba se
znati.
Halef je bio sav oduevljen.
Sidi, ja u izai ree. Moram znati, je li to zaista onaj ovjek koji
je vidio Hanu.
Do, poimo sloih se s njim.
Nedaleko naih vrata nalazila su se uska vrataca koja su vodila u vrt.
Proavi kroz njih opazismo da na livadi ispred nas gori nekoliko lojanica, ije je
titravo svjetlo obasjavalo polukrug slualaca. Suelice njima sjedio je Martin
Albani, na znanac iz Dide. Odmah sam ga prepoznao. Opazio nas je kako
ulazimo ali nam je dobacio samo kratak pogled ne osvrui se dalje na nas.
Zapjevao je:
Da l' se tuku Turci s Rusom to ne trebam znat' samo kad sa svojom Gretom
ja ne vodim rat
Polako sam krenuo dalje sve dok nisam doao pjevau za lea. Htio sam ga
isto tako iznenaditi kao to je njegova prisutnost iznenadila mene. I ne opazivi da
stojim iza njega poe on kiticu:
Na planini tetrijeb pjeva ' proljee je, njegva hora a ja cmoknem svoju
curu da odjekne cijela gora. . .
Opazio sam da zahvaa u F duru. Sagnuo sam se, uzeo mu Citru iz ruke i
nastavio jednakim glasom:
Krna cura, istina je, nije neka ua, tek na vratu ima kvrgu to se zove
gua.

Martin Albani skoi na noge i zapanjeno se zagleda u mene.

to upita. Zar ste i vi Nijemac?
Jesam. Dobar dan, gospodine Albani!
Vi me poznajete? Ta to je udo nad udesima!
A vi mene ne poznajete? Ne bismo li zajedno izjahali na devama? Ne
sjeate li se?
Izjahali na devama? To sam se dosad svega jednom usudio uiniti
stotinu mu gromova, sad mi je sinulo! To ste vi? Od radosti bih skoio na drvo
kad bi se samo nalazilo u blizini. Kako ste stigli ovamo u Ismilan?
U potrazi za vama.
Za mnom? Kako to? Odakle ste znali da se nalazim u Ismilanu?
Znao sam. Dolazite iz Cirmena i kanite u Melnik.
Zaista, on zna! Od koga ste to doznali?
Najprije mi vas je spomenuo kova Simin u Koikavaku.
Jeste, kod njega sam bio.
To jest, on je govorio o nekom pjevau koji se svratio s njemu, ali ja
nisam imao ni pojma da ste to vi.
Ah tako! S njim sam vodio dug razgovor.
Zar tako dobro vladate turskim jezikom?
Nipoto ne vladam, ali se ipak umijem sporazumjeti. Ne uspije li mi to
rijeima, sluim se gestama. Mimika je meutim jezik koji svatko razumije. Ali
sad sjedite i pripovijedajte mi to. . .
Molim, ne biste li se okrenuli? Naime ovdje stoji jo netko tko bi vam
htio poeliti dobro vee.
Gdje? Ovdje? Ah, ta to je gospodin Handi Ha Hi Ho s onim
dugakim imenom.
Halef je opazio da se govori o njegovom imenu pa dostojanstveno ree:
Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara.
Dobro, dobro! Nikako ne mogu upamtiti svo to mnotvo hadija pa
jednostavno ostanimo kod imena Halef. Dakle, dobro vee, gospodine Halefe!
Albani mu prui ruku a Halef je prihvati. Nije dakako razumio ni rijei.
Molim vas ne zaboravite da je na dobri Halef Arapin rekoh. On
vas ne razumije.
Ah, tako! Kojim jezicima vlada?
Arapskim i turskim.
Upravo to je moja slaba strana, ali mi emo se ve sporazumjeti. Sad je
dosta pjevanja, pa emo razgovarati.
Prisutni gosti su primijetili da je ovdje dolo do neoekivana susreta. S
vidljivom zlovoljom razabrae da je pjeva spustio citru. Ali Tranin se odrekao
zadovoljstva da mu se oni dive. Privukao me je k sebi na zemlju i upitao:
A sad mi pripovijedajte to ste odonda doivjeli!
Za to bi nam trebalo nekoliko veeri odgovorih. Najprije nam vi
recite kako ste proli.

 I dobro i loe odvrati on i to naizmjence. Bavio sam se kojeime,

dijelom sa sreom, a dijelom nesreom. Sad sam poslovni drug svoga poslovnog
druga i lutam naokolo da vidim kakve poslovne mogunosti prua ova zemlja.
Kamo ete poi odavde?
Na godinji sajam u Melnik.
I ja u onamo.
To je divno! Hoemo li ostati u drutvu?
Hoemo, uz pretpostavku da imate dobroga konja. Meni se naime uri.
Oh, imam vrlo dobrog konja. U tom pogledu nema razloga bojazni.
Nadam se da jaite bolje nego to ste onda jahali na devi koju smo za vas
unajmili u Didi.
Ne brinite nita! stade se hvalisati Tranin. Jaim kao Indijanac,
kao Renz!
Imate li vlastitoga konja?
Nemam.
Jao! Dakle jaite na unajmljenom? zamiljeno upitah.
Da. Imam dvije mazge, jednu za sebe, a jednu za robu. Vlasnik mazgi
jae na treoj kao vodi i goni.
Koliko plaate?
Plaam dakako samo za svoje dvije mazge i to po deset pijastera na dan.
Da. To je obina cijena za strance koji ne poznaju prilike pa ih je dakle
lako prevariti.
Kako to? Plaam li previe?
Previe. Ovdanji ljudi dali bi samo polovinu.
Ah! Poekaj samo, lupeu! Od danas e za svaku mazgu dobiti samo
pet pijastera dnevno.
Nemojte se prenagliti. Kakvu putnicu imate?
Imam teksere.
Dakle nemate preporuku za slubenike? U tom sluaju ne smijete odvie
estoko nastupiti. Gdje ste unajmili mazge i vodia?
U Mastanliju.
Onda i dalje plaajte ugovorenu cijenu dok ne unajmimo drugog vodia.
S njime u ja pregovarati.
Lijepo. Veoma sam vam zahvalan! Koliko je odavde do Melnika?
Otprilike dvadeset pet turskih agaa ili stotinu dvadeset kilometara.
Mislim zranom linijom.
To bi bilo tri dana jahanja, a budui da radi planina moramo stalno
zaobilaziti, trebat emo jo vie vremena.
Hm! Na svom vrancu stigao bih onamo za nepuna dva dana. Mazge su
uostalom esto tvrdoglave. Kakve su vae?
Oh, vrlo dobre!
To je izrekao nekako otegnuto tako da sam odmah naslutio da ne govori
istinu. Bojao se da se ne uplaim i ne odbijeni njegovu pratnju.

 ujte, dragi Albani, ne priate li vi meni neke bajke? upitah ga.

O ne, nikako!
Zar te mazge nemaju nikakvih pogreaka?
No prizna Albani mazga na kojoj jaim ima malu muicu. Kadto
se uspravlja na prednje noge a stranjim mae po zraku. Ni tovarna mazga ne ide
uvijek onako kako bi trebalo. Kadto zastaje da bi s razumijevanjem promotrila
okolinu. Ponekad znade i lei da odri vjebe u razmiljanju. Zaudo lijee
najradije gdje je najdublji mulj. Ali to nita ne smeta jer ona uvijek nadoknadi
izgubljeno vrijeme. Naime ponekad joj pade na um da bi malo otrije kretanje
koristilo njezinom zdravlju pa jurne kao brzovozna lokomotiva. Zatim re od
radosti gledajui kako trimo natrag pobirui stvari to ih je izgubila. Meutim
poto svako ivo stvorenje ima svoje muice, ja sam dovoljno ovjean da i
svojim mazgama priznam pravo na njih.
Najljepa hvala! Jedina dunost takvih mazgi bila bi da sluaju svoga
gospodara.
Ne sudite prestrogo! ovjek se posvuda namjerava na otpor. Uostalom,
to su jedine pogreke to ih imaju moje mazge.
Onda mi se ini da je va vodi za sebe odabrao najbolju mazgu.
To je istina, ali mu to ne mogu zamjeriti. Svatko je sam sebi najblii.
Premda tom principu biste i vi morali sebi biti najblii. Zaista sam
radoznao kako ete s tim mazgama moi prijei onaj teki put koji nas oekuje.
Kamo kanite iz Melnika?
To jo nije odreeno. Ili u krenuti na jug u Solun ili na zapad do
Jadranskoga mora da bih se odande brodom vratio u Trst.
Savjetovao bih vam da odete u Solun.
Zato?
Jer je to manje opasno.
Smatrate li da su ovdje ljudi zli?
Ne bih rekao da su ba zli, ali ovdje ima krajeva i ljudi koji nikako ne
vole strance. Osim toga ee odravaju vjebe u pucanju i ubadanju a pri tome,
zaudo, najradije odabiru kao cilj neko ivo bie.
To je zaista neugodno prizna Albani.
Vi imate uza se razliitu robu a moda i novaca. To je veoma
primamljivo za razbojnike kojih, kako i sami znate, ima u Turskoj posvuda, pa bi
se vrlo lako moglo dogoditi da vau robu doivotno uzajme od vas. A moglo bi se
takoer dogoditi i to da pri ukrcavanju na brod opazite da su vas gore u planinama
ubili a zatim zakopali u neki divlji klanac.
Hvala vam na opomenama. Ja sam sebi cijelu stvar posve drukije
predstavio. Dosad mi se nije dogodilo nita osim to sam u Adaaliju izgubio
lisnicu, to uostalom mogu pripisati samo svojoj nemarnosti i nipoto ne mogu
staviti na raun ovdanjeg stanovnitva.
Moda biste ipak mogli nasmjehnuh se.
Znai, mislite da mi je lisnica ukradena.

 To je mogue. U protivnom sluaju mogao vam ju je nalaznik vratiti.

Hm. A je li me on poznavao? Uope ne znam gdje mi je nestala.
Nadam se da gubitak nije bio velik.
Nije. U lisnici je bilo osamdeset austrijskih papirnatih forinti. A to nije
velika nesrea. Naalost sam imao u njoj i nekoliko dragih uspomena, za kojima
veoma alim.
to je to bilo?
Kojekakve stvarice koje vas ne mogu zanimati.
Zar moda i Ni smrt nas ne moe razdvojiti?
Kako? to ste to rekli?
Tako si lijepa.
Ne razumijem vas!
Taan cjenik svih vrsta igraih karata. To je svakako vrlo vrijedna
uspomena na proigranu partiju sa sedam aduta i tri gole desetke. Vi ste kao
Austrijanac prouavali skat.
Ta ta ne kaete! zaudi se Albani. Sve mi se ini da vi znate to je
bilo u lisnici!
Znam, otprilike.
Odakle znate?
Oh, imao sam prilike da se zabavljam s nekom veoma ljepukastom
mladom damom.
Ljepukastom? Mladom? Gdje to?
ini se da vi poznajete mnogo takvih dama?
Pa, prilino mnogo.
Ah, ta vi putujete da biste potraili enu.
Sad znam o kome govorite: to je sluavka one krmarice s kablom
kiselog mlijeka u...
Zar je ona i pred vama mijeala kiselo mlijeko?
Od zore do mraka. ini se da joj je to bila prava strast.
Svatko ima svojih slabosti. I hadija je imao svoju.
Koju? Grubost?
Ne, to mu je bila samo navika. Slabost mu je bila da ne vraa pronaene
predmete.
Zar je neto pronaao? Izvukoh lisnicu i predadoh mu je.
Moja lisnica! skoi Albani. Zar ju je gostioniar pronaao?
Jeste i to jo za vrijeme kad ste vi bili tamo.
Taj lupe! Ali kako to da ju je dao vama a preda mnom je zatajio da ju je
pronaao?
Prisilio sam ga da mi je dade. Sluavka mi je odala da je sakrio svoj
plijen.
Sad sam svom zemljaku opirno ispripovijedao to sam doivio. On otvori
lisnicu i ustanovi da iz nje nije nita nestalo.
Zbog mene ste se izvrgli opasnosti ree. Hvala!

 Zbog vas? To nisam. Kad sam se zauzeo za bievanu enu nisam jo ni

slutio da ste vi bili ondje. Ne dugujete mi dakle nikakvu zahvalnost.
Siromana devojka! On ju je dakle zakljuao. A ja sam je traio po svim
kutevima i nisam je uspio pronai.
Sigurno ste se htjeli oprostiti od nje.
Dakako. Ja vrlo volim opratanje i uope sve dirljive trenutke. Jeste li se
zaudili kad ste u knjiici nali njemako pismo?
Zaista sam se iznenadio. Ah dosta sad o tome! Sutra u ranom zorom
krenuti pa bih htio na poinak.
Spavati? Nikako! Najprije morate ispripovjediti to ste doivjeli za to
dugo vrijeme.
To je odvie za veeras. Uostalom, mi putujemo zajedno pa imamo
vremena za pripovijedanje.
Gdje spavate?
Kad proemo kroz ova vrataca, odmah iza prvih vrata.
A ja iza treih.
Onda smo susjedi, jer dva moja pratioca spavaju u sobi izmeu nas. A
sad laku no!
Laku no!
Najprije sam s Halefom otiao u staju da pogledam to rade konji. Bili su
dobro spremljeni. Brzo sam jo Riju rekao u uho obiajnu suru i htio poi na
spavanje kad u dvoritu sretosmo onog utljivog ovjeka koji nas je doekao.
Zastao je uz nas.
Efendijo, gosti su otili, jer je pjevanje prestalo. Sad imam vremena da
govorim s tobom. Bi li moda htio poi sa mnom?
Dobro. Moj prijatelj e takoer poi s nama.
On moe jer ima kopu.
Uveo nas je u prednju kuu, a zatim u neku malu sobu u kojoj sjedosmo na
jastuke poloene du zidova. Donio nam je kave u lijepim fildanima i vanredno
lijepo izraene lule.. To je pobuivalo dojam blagostanja. Kad su lule zapaljene
on sjedne kraj nas i poe:
Vi imate znakove, pa vas zato nisam pitao za putnice. Ali recite mi bar
imena pod kojim bih vas mogao nazivati.
Moj prijatelj se zove Handi Halef Omar a mene zovu efendija Kara.
Odakle dolazite?
Iz Jedrena. Nuno bismo morali razgovarati s tri ovjeka koji su
vjerojatno svratili ovamo.
Tko su ti ljudi?
Sigurno poznaje Manaha el Baru? Mislim njega i njegova dva
pratioca.
On me otro odmjeri.
Nadam se da ste prijatelji?
Zar bismo doli k tebi da smo neprijatelji?

 Ima pravo prizna on.

Ili zar bismo imali kopu?
Ne biste, a ti bi pak ponajmanje imao svoju. Ovu dobro poznajem.
To je zvualo opasno, ali nisam dopustio da opazi kako sam u neprilici ve
upitah:
Odakle?
Ova kopa je malo drukija od obinih; to je kopa voe. Bila je
vlasnitvo moga brata Deselima.
Ti si dakle kahvedijin brat?
Jesam.
To mi je drago. Dobio sam kopu od tvoga brata.
Onda si dakle i ti voa, pa si zamijenio kopu s njime. Prijatelji kadto
zamjenjuju kope. Gdje si ga sreo?
U umi kod Kabaa, u Sabanovoj kolibi.
Zapravo nije kanio poi onamo!
Nije. Poao je pekaru bojadisaru Boaku u Dnibali. I ja sam onamo
doao kao gost.
A gdje je moj brat sada?
Jo uvijek je u Kabau.
Smijem li znati tko si ti i to si zapravo? Postoje brojne i razliite
efendije.
Rei u ti samo jednu rije, onda e znati kako treba da me prosudi,
naime rije usta.
To je bio samo pokuaj, ali je potpuno uspio. ovjek se trgnu radosno
iznenaen.
Da, to je dovoljno. Drugo i ne elim znati. ime te mogu posluiti?
Najprije reci je li se Manah el Bara svratio k tebi?
Bio je ovdje jo s dvojicom.
Kada?
Ostao je jednu no ovdje, pa je juer oko podne krenuo dalje.
Znai da je vrlo brzo jahao. Bio je kod tvoga roaka, kod kjaje iz
Ortakeja; ondje je zamijenio jednog konja.
Jesi li i ti bio kod kjaje?
Jesam. Rekao je da te pozdravim. Manah el Bara otiao je u Melnik.
Zna li moda gdje bih ga ondje mogao nai?
Znam. Rekao nam je gdje e odsjesti. U Melniku stanuje bogati trgovac
zemaljskih plodina po imenu Glava. Manah el Bara e odsjesti kod njega. Kuu
e mu lako pronai jer ga svi poznaju.
Je li Manah el Bara pitao za utoga?
Jeste. Poao je k njemu.
I ja u tamo.
Onda ete zajedno odjahati onamo.

 I ja tako mislim. Ah Alahovi putevi su van nae moi, pa se dogaaji

esto zbivaju drukije nego to to ovjek oekuje. Moda e Manah el Bara
otputovati prije nego to stignem do njega. U tom sluaju bi mi bilo drago da
znam gdje bih mogao nai utoga.
Rei u ti. Pojae li iz Melnika cestom u Radovi, mora odande
skrenuti na sjever i prijei preko Pljakavice planine. Stii e u Siganzi koji lei
izmeu Bregalnice i Sletovske. Ondje stanuje mesar Curak. Upitaj ga za kolibu u
klancu. On e ti dati potrebne obavijesti. Kad doe onamo, moi e doznati o
utome sve to eli, pa i ono to ja jo danas ne znam.
Hvala ti! rekoh kratko i nastavih to sam ravnodunije mogao:
Nadao sam se da u konjotrca Mosklana nai u Palai, ali nije bio
ondje.
to, poznaje li Mosklana?
Poznajem sve te ljude. On je jedan od utovih glasnika.
I to zna? Efendijo, vidim da si istaknuti lan naeg bratstva. Iskazao si
nam veliku ast svrativi se ovamo. Raspolai sa mnom kako god eli. Spreman
sam da ti uinim svaku uslugu.
Hvala ti! Ne treba nita osim obavijesti to sam je ve od tebe dobio. Sad
dopusti da poem na poinak.
Kad e nas napustiti?
Sutra ranom zorom. Uostalom, ne treba nas buditi jer emo se i sami
probuditi na vrijeme. .
Pozdravismo ga prijazno i malo kao s visokoga pa izaosmo.
Sidi ree mi Halef putem tiho tako smo doznali sve to smo htjeli
znati. On te je smatrao velikim lupeom a mene tvojim prijateljem i saveznikom.
Ima ljudi koji umjesto mozga imaju u glavi kajganu. Kad bi znao da je njegov brat
slomio vrat i da si Mosklanu izbio sve zube, sigurno nam ne bi zaelio laku no.
Dragi Halefe, ne smijemo se prerano radovati. Ne bi li on na bilo kakav
nain mogao jo u toku noi primiti vijest o onome to se dogodilo?
Alah nas ouvao toga! Taj ovjek bi nas zadavio.
Moramo dakle ipak biti oprezni. Zavukli smo se u hijenino duplje da
spavamo s njome. Vidjet emo hoemo li sretno izai.
Usprkos tome spavao sam dobro i vrsto. Probudio sam se tek kad sam vani
uo glasno Albanijevo pjevanje. To je bio lakomislen i neoprezan ovjek pa na
alost nije vie dugo pjevao. S toga putovanja se sretno vratio kui ali se nedugo
zatim prigodom kupanja utopio u moru.
Kad sam izaao u dvorite upravo je pregovarao sa svratitarevim bratom
zbog rauna. inilo mu se da je raun prevelik ali je ipak morao platiti koliko su
od njega traili. Odista su traili vrlo mnogo. Predbacio sam to handijinom bratu
ali mi on tiho razjasni:
to hoe? Ako od toga stranca traim vie nego obino, onda je to i u
tvoju korist. On je nevjernik pa mora platiti i za one koji imaju kopu, jer od njih
ne uzimam novac.

 Znai nee ga uzeti ni od mene?

Neu. Ti i tvoji pratioci ste moji gosti pa ne plaate nita.
To mi u neku ruku nije bilo drago, jer nisam elio primati gostoprimstvo
neprijatelja, ali ovdje sam ga ipak opreza radi morao prihvatiti.
Otiao sam s Halefom, Oskom i Omarom u gostioneku sobu, gdje smo
dobili kavu. Zatim osedlasmo konje, oprostismo se i krenusmo.

MRTVA ENA
JAHALI smo uz Ardu. Kako sam i pretpostavljao, Albanijev vodi je za
sebe odabrao najbolju mazgu i sjedio je u dobrom turskom sedlu. Albaniju je
naprotiv dao prkosnu ivotinju i posve neprikladno sedlo. Da je bar bilo tovarno,
dalo bi se podnijeti, ali to je bio drveni samar otrih bridova, tako irok da su
njegove noge strile daleko izvan mazginoga tijela. To mora da mu je zadavalo
boli pa je zato koljena povukao sve do samog samara. Nije imao ni remenja ni
stremenova. Umjesto njih je s obje strane te muilake naprave visjelo po jedno
ue s nekoliko vorova i omi, ureaj koji je bio vie jeftin nego pouzdan.
Nismo jo daleko odmakli od grada, kad nam ususret doe neki ovjek sa
psom. Pas zalaje na nas a Albani jeva mazga se smjesta propne na prednje noge i
poe se ritati stranjima. Vidjelo se da je u tome uvjebana, jer je stvar izvela
upravo umjetniki i s puno ukusa.
Ah, eh, oh! viknu jaha. Zar opet poinje, mrcino? Albani se
pokuao zadrati na samaru ali mu to nije uspjelo.
Kliznuo je preko mazgine glave i sjeo na zemlju prije nego to su je ponovo
dodirnule stranje mazgine noge. Skoio je i lupio mazgu akom meu ui, ali se
njezin vlasnik smjesta umijeao:
Zato je tue? Je li ona tvoja ili moja? Ima li pravo da mui tuu
ivotinju?
A imali ta ivotinja pravo da zbacuje stranog ovjeka? promrmlja
Albani svojim loim turskim jezikom.
Da te zbaci? Zar te je moda zbacila? Samo je dopustila da polako i
lijepo klizne s nje kako se ne bi ozlijedio. Prema tome bi joj morao biti zahvalan,
a ti je naprotiv tue!
Uzajmio sam tu mazgu da jaem na njoj a ne da s nje klizim na zemlju.
Morala bi me sluati. Plaam, dakle imam pravo na nju. Ako me ne slua, ja je
kanjavam.
Oho! Ako je samo jo jednom udari, odjahat u natrag a tebe ostaviti na
cesti. Uzjai!
Albani se ponovo uspe na samar. Ali mila mazga nije htjela dalje. Nije se ni
maknula. Jaha je grdio i psovao a mazga kao da je uivala u njegovoj srdbi.
Vrtjela je repom i strigla uima ali se nije ni makla s mjesta. Albani se nije usudio
da je ponovo udari. Pozvao je vlasnika da potjera svoju mazgu ali ovaj nije ni
pokuao to uiniti.
Ostavi je samo! odvrati on. Ona eli da ostane stajati pa neka stoji.
Ve e jednom odluiti da krene dalje. Mi emo dotle nastaviti put.
Tako je bilo. Na prvom zavoju se ogledah. Tvrdoglava mazga je jo uvijek
nepomino stajala i strigla svojim dugakim uima, ali tek kad smo zali iza
zavoja tako da nas vie nije mogla vidjeti pojuri ona takvim galopom da je samar
na kojem je Albani jaio visoko odskakivao, i kripao u svim sastavcima.

Zaletjevi se ovako mazga se nije vie zaustavila, ve projuri kraj nas, i ostavi nas
daleko iza sebe.
To je djelovalo zarazno. Tovarna mazga koju je vlasnik vodio za uzde
otrgnu se odjednom i potri za bjeguncem, a mi dakako za njima. Ubrzo smo se
meutim morali zaustaviti da poberemo predmete koji su ispali sa samara tovarne
mazge. Kad smo zatim opet stigli Albanija, on je ponovo sjedio na zemlji i gladio
onaj dio tijela koji je zapravo spadao na sedlo. Obje su mazge stajale kraj njega,
mahale repovima, strigle uima i kesile zube. Mogli bismo upravo pomisliti da
nam se podrugljivo i zlobno smiju.
Ponovo privezasmo razasute stvari na samar. Albani uzjaha i mi krenusmo
dalje, ali nije prolo ni pola sata kad mazga opet zastade ne miui se s mjesta.
Ona e ve doi za nama. Krenimo samo dalje! dobaci gospodar i
vlasnik mazge.
Dosad sam utio, ali sad mu rekoh:
eli li moda da tovarna mazga opet pobjegne? Ako se to ponovi
daleko emo stii. Neka je oplete biem.
To ne doputam.
Tako, tako! to ti je taj stranac rekao kad je unajmio mazge?
Traio je dva konja ili dvije mazge, jednu za jahanje a drugu za prtljagu.
Lijepo! Nije dakle izriito traio onu mazgu koju si mu dao?
Nije.
No, dobro. Sjai dakle i zamijeni mazgu s njime! Iznajmljiva mazge se
silno zaudio. inilo se da moj prijedlog smatra bezumnim.
Kako misli? Da mu dam ovu mazgu? Ta to je moja mazga!
I ona je druga tvoja, razumije li?
Ali ja jaem samo na ovoj i ni na kojoj drugoj.
Onda e sad uiniti iznimku. Stranac je od tebe zatraio jednu mazgu
za prtljagu a jednu za jahanje. K jahanju spada i jahae sedlo. Ovdje meutim
postoji samo jedno takvo sedlo, a to je ono na kojem ti jae. Tko plati jahau
mazgu, mora je i dobiti. Ti e se dakle zamijeniti s njime.
Ne pada mi ni na um!
Ali meni pada na um! odgovorih povienim glasom. Ja imam
sultanov ferman, a taj stranac je sad moj pratilac i stoji pod mojom zatitom, dakle
i pod padiahovom zatitom. Ako ti sad izdam zapovijed, ti e posluati. Silazi
dakle sa sedla!
Albani sjaha, a vlasnik mazgi promrmlja:
On je zatraio dvije mazge, pa ih je i dobio. Ne doputam da mi itko ita
zapovijeda!
Halef e!
Mali Hadi je ve davno ekao na taj moj poziv, prihvativi rukom drak
bia. Tek to sam to izgovorio, kad teki bi od koe potonoga konja opali
neposluna ovjeka po leima i to tako estoko da je glasno kriknuo i skoio sa
sedla. Sad nije vie imao nikakva prigovora protiv selidbe.

Albani je dakako bio sporazuman s tom promjenom. Od nje je on imao

koristi, ali mi ostali na alost nismo, jer je mazga prije nego to smo stigli do
narednoga sela dva puta pobjegla sa svojim gospodarom, pa i ona druga s
prtljagom jedanput. Sreom smo ondje nali nekog vlasnika konja koji je bio
spreman da nam pomogne u neprilici. Vlasnika mazgi isplatismo. Kad smo
pojahali dalje, stao je za nama dovikivati kojekakve prijetnje, ali mi se nismo
obazirali na njih.
Da smo poli ravno prema Melniku, put bi nas odveo u Boltite, ali ravni
put nije uvijek najkrai. Ovdje su se naime uzdizali najvii hrptovi planine s
brojnim klancima. Da izbjegnemo potekoama i gubitku vremena skrenusmo na
sjever.
Oko podne se zaustavismo u Nastanu a uvee stigosmo u Kara Bulak gdje
smo prenoili. Zatim krenusmo opet prema jugozapadu u smjeru Nevrekupa.
Oko podne smo se nalazili na visoravni koja se strmo sputala u dolinu
Dospad Dere. Tu zapravo nije bilo puta pa smo se teko probijali kroz brojno i
gusto grmlje.
Dok smo tako jahali kraj jednog od tih gutika Ri odjednom odskoi u
stranu to inae nije obiavao. Nisam ga u tome sprijeio, jer je napadno
zanjiskao i okrenuo nozdrve prema grmlju.
Sidi, ovdje unutra se netko nalazi ree Halef.
Moda. Svakako je po srijedi neto neobino.
Halef je ve skoio s konja i zaao u grmlje. uo sam kako je glasno
viknuo, a zatim se vrati k nama.
Doi, sidi. Ondje se nalazi mrtvo tijelo.
Poao sam za njim, a pooe i svi ostali. Naili smo na malu istinu
okruenu gustim grmljem. Na njoj je lealo mrtvo tijelo jedne ene i to u
kleeem stavu, glavom naslonjeno na hrpu kamenja.
Bilo joj je otprilike trideset godina. Imala je plemenito i fino lice ali izrazito
mravo. Na malom prsta desne ruke imala je zlatni prsten s ametistom bez ikakva
urezana znaka. Nosila je tursku odjeu. Oito je nekada bila lijepa, pa je to bila
ak i u smrti. Usta su joj se smijeila a na licu joj leao izraz smirenosti.
to e uiniti? upita Halef.
Moemo uiniti samo jedno: potraiti njezine roake. Sigurno stanuju u
blizini jer ena nije mogla otii daleko od kue. Mora da se nalazimo blizu
Barutina. Hajdemo! Nju emo zasad ostaviti ovdje.
Uzjahasmo i krenusmo dalje.
Visoravan se sada jo strmije sputala a grmlje se prorijedilo. Uskoro
ugledasmo graevinu u obliku kule, oko koje je stajalo vie malih kua. Vlasnik
konja ree:
To mora da je juzbaina karaula.
Karaule su straarski tornjevi, obino s vojnikom posadom koja ima
dunost da zatiuje cestu i okolinu. Potjeu iz ranijih vremena ali nisu izgubili
svoje znaenje.

Kula se nalazi na uzvisini, a duboko dolje je zaista vodila neka vrst ceste do
sela to smo ga ugledali u daljini.
To je Barutin izjavi vodi. Jo nikad nisam bio ovdje, ali sam uo
za tu karaulu. U njoj stanuje neki kapetan koji je pao u nemilost. Rijetko izlazi i
ivi kao pustinjak. On mrzi ljude ali njegova ena slovi kao prijateljica
siromanih i nesretnih.
Pojaamo dakle onamo!
Kad smo stigli do kule izae nam na vratima ususret postariji ovjek, oito
neki stari vojnik. Jo nikad nisam vidio tako guste i dugake brkove kakve ja on
nosio.
Kome ste poli? upita nas neprijazno.
uo sam da ovdje stanuje neki oficir?
Stanuje.
Je li kod kue?
Jeste. Ali on ne govori ni s kim. Pojaite dalje!
To emo i uiniti, ali najprije nam reci je li odavde negdje nestala koja
ena?
Na njegovu licu se smjesta ocrta napet izraz.
Jeste, jeste odvrati on. Gospodarica je iezla. Traili smo je ve
od juer ujutro, ali uzalud.
Mi smo je nali.
Gdje? Gdje je? Zato nije dola s vama?
Odvedi me k svome gospodaru!
Doi, doi!
Starac je odjednom postao prijazan. Sjahao sam i poao za njim. Kula je
bila masivno graena, ali u prizemlju nije bilo prostorije za stanovanje. Uspesmo
se uza stepenice i stigosmo u neku malu sobu u kojoj sam morao poekati. uo
sam iz susjedne sobe glasne poklike a onda se vrata naglo otvorie i na pragu se
pojavi juzbaa. Nije mu bilo jo ni pedeset godina. Bio je lijep ovjek. Oi su mu
bile crvene plakao je.
Naao si Haru? Gdje je? naglo viknu on.
Najprije mi dopusti da te pozdravim odgovorih. Smijem li ui k
tebi?.
Da, samo izvoli!
Prostorija u koju sam sad uao bila je prilino velika. Imala je tri visoka
uska prozora slina pukarnicama. Du zidova leali su jastuci kao jedini
namjetaj, a iznad njih je posvuda naokolo visjelo brojno oruje i lule. U kutu su
sjedila dva vrsto zagrljena djeaka.
I na njima se vidjelo da su plakali. Onaj mrzovoljni starac nije iziao. I on je
htio uti to u rei.
Dobro mi doao! ree kapetan. Dakle, gdje je moja ena?
Ovdje u blizini.

 To nije mogue! Posvuda smo je traili, ali nismo je nali. Jo i sada su

svi moji ljudi u potrazi za njom.
Nisam mu odmah htio rei da je mrtva, pa ga najprije upitah:
Je li tvoja ena bila bolesna?
Jeste. Ve je dugo bolesna. Zato me pita? Zar je mrtva? Znam da ne
moe vie dugo ivjeti, jer mi je lijenik rekao da boluje od suice.
Jesi li dovoljno sabran da uje istinu? Oficir problijedi i okrenu se.
Ja sam mukarac ree. Govori!
Ona je mrtva.
Oba djeaka briznue u glasan pla. Otac je utio ali je naslonio glavu na
zid. Vidio sam kako mu se prsa estoko nadimlju. Borio se protiv jecanja i samo
ga je uz najvei napor uspio obuzdati. Tek nakon duljeg vremena okrenu se k
meni i upita:
Gdje si naao Haru?
U grmlju, deset minuta odavde.
Hoe li nas odvesti onamo?
Prije nego to sam mu dospio odgovoriti zauh iza sebe neki zvuk kao da se
netko davi. Brzo sam se okrenuo. Tu je stajao onaj starac. Ugurao je u usta skut
svoga koporama da mu se ne uje pla, ali mu to nije uspjelo. Sad ga izvue iz
usta i glasno zajeca.
Ni kapetan se vie nije mogao obuzdati, pa i on glasno zaplaka, a s njim i
oba djeaka. Pristupio sam prozoru i zagledao se kroz njega ali nisam nita vidio,
jer su i meni navrle suze na oi. Potrajalo je neko vrijeme dok se obojica nisu
smirila. Juzbaa se ispria:
Ne smije nam se smijati, strane. Vrlo sam volio majku svoje djece. A
ovaj ovjek ovdje bio je moj vodnik pa kad sam izgubio padiahovu milost Riza
me nije napustio kao to su me napustili svi ostali. A Hara je bila moja utjeha u
samoi. Kako u ivjeti bez nje?
On se ponovo okrenu prema zidu, a ja upitah Rizu:
Imate li ovdje nosiljku?
Imamo, efendijo odgovori on.
Onda je pripremi i pobrini se za nekoliko ljudi. . Kapetan se meutim
okrenuo od zida, priao k meni i rekao:
Odvedi me k njoj, mene i djecu!
Ne bi li djeake radije ostavio ovdje? Oni e i onako dovoljno rano
vidjeti pokojniino lice.
Ima pravo. Poimo sami. Moji pratioci su jo uvijek stajali vani pred
vratima. Kad ih je kapetan ugledao, ree:
Mislio sam da si sam jer vas nisam vidio da dolazite. Moji ste gosti.
Tamo prijeko je staja, ondje, je i stambena zgrada. U kuli stanujem samo ja.
Nikoga nema dodue u stanu ali vi samo poite onamo i smjestite se kao da ste
kod kue.
Gdje je vodnik? upitah.

 Riza nije nikoga naao pa je vjerojatno iziao da potrai pomo. Svi su

se ljudi razili da trae Haru. Krenimo sami.
Moji pratioci pojahae prema stambenoj zgradi. Halef je vodio Rija za
uzde. Kapetan ugleda vranca. Bio je vojnik od glave do pete, pa je na trenutak
zaboravio na svoju tugu.
Je li to tvoj konj? upita on me.
Jeste.
Onda mora da si bogat i otmjen ovjek. Oprosti mi ako sam zaboravio
da ti iskaem dunu ast.
Svi smo mi braa. Nemam ti to opratati. Doi! Uspesmo se uz brdo.
Kad smo stigli do grmlja i kad sam zastao ondje, juzbaa se ispitljivo ogleda.
Je li ovdje?
Jeste. Ovdje u grmlju.
Ovdje u gutari? Tko bi pomislio! Kako si je ovdje mogao pronai?
: Otkrio ju je moj konj. Upravo ovdje je njisnuo. Hajde sa mnom.
Probili smo se kroz grmlje do istine. Nikad neu zaboraviti prizor koji je
slijedio. Kad je kapetan ugledao mrtvo tijelo svoje ene, on glasno krikne i baci se
kraj njega na zemlju. Uzeo ju je u naruaj, stao joj ljubiti usnice, gladiti joj obraze
i kosu. Mora da ju je silno volio.
Pogled mu je bio vrsto uperen u njezino lice, kao da kani otkriti neku
tajnu. Zatim ree:
Otjerao sam Haru ovamo. Kao oficir ne volim bolesnike. Upravo se
grozim od njih. Mora da je Hara to osjetila kad je i sama obolila, jer nije sa mnom
htjela da govori o bolesti. Sve ee je poela izlaziti iz kue. Sad vidim da je
sama snosila svoju patnju i da se zaklanjala ovamo da je ne gledam.
Oborio je glavu i zautio. Onda poe ponovo:
Hara je mrtva, a moda sam ja tome kriv. Kad bi bar jo jednom mogla
otvoriti oi, jo jednom progovoriti! Samo jo jedan pogled, samo jo jednu rije!
Ali ona je otila bez oprotaja i nikad vie neu vidjeti njezine oi ni uti njezin
glas. Upravo mi je tako kao da sam je ja ubio.
Nisam mu nita odgovorio. On ustane i nastavi:
Neka to mjesto ostane onako kakvo je sad. esto u ga posjeivati ali
nitko ga ne treba vidjeti. Sam u iznijeti Haru. Doi, efendijo!
Nije poloio mrtvo tijelo odmah vani ispred grmlja ve ga odnese dobar dio
puta dalje kako nitko ne bi mogao otkriti mjesto gdje mu je ena umrla. Zatim
pokri koprenom pokojniino lice i ree:
Ti si vidio njezino lice. To se protivi naem obiaju, ali ti si stranac.
Nitko je drugi ne smije vidjeti.
Kapetan je jo dugo sjedio kraj svoje mrtve ene optuujui sam sebe.
Teko je patio ali se malo pomalo smiri. Zatim stie vodnik s dva ovjeka koji su
nosili nosiljku. S njima je bio i Halef jer ih je on vodio. Mrtvo je tijelo prenijeto u
kulu u onu sobu u kojoj sam razgovarao s kapetanom. Djeacima je bilo devet i

jedanaest godina, pa su dakle mogli posve dobro shvatiti gubitak koji ih je

zadesio. Upravo su potresno plakali. Morao sam otii da i ja ne zaplaem.
U meuvremenu se vratie stanovnici zgrada koje su leale oko kule. Svi su
oni u neku ruku bili ovisni o kapetanu. Bio je imuan i sve su kue bile njegovo
vlasnitvo.
Na njegov nalog pripremljena nam je veera, ali on sam se nije pojavio.
Kasnije sam mu poruio da emo krenuti a on me zamoli da doem prije k njemu.
Kad sam uao u sobu u kuli sjedio je kraj tijela svoje ene. Bio je veoma umoran.
Upita me:
Namjerava li me ostaviti?
Na alost moram nastaviti svoj put.
Zar je to ba tako potrebno? Ne bi li danas mogao ostati kod mene?
Otkako je Hara umrla, nemam vie nikoga s kim bih mogao razgovarati. Ostani
ovdje i nemoj me ostaviti samog s tunim mislima.
Nisam mogao gubiti vremena, ali sam osjeao da mu ne smijem odbiti
molbu, pa tako pristadoh.
Moji pratioci se nisu mnogo opirali da ostanu ovdje i tako sam sjedio kod
kapetana sve do mraka pa ak i mnogo dulje. Razgovor nam je bio veoma ozbiljan
i otegao se kroz cijelu no sve do zore, kad nastavismo put.
Projahali smo kroz Barutin, popodne proli kroz Dubnicu i predvee stigli
u Nevrekup, nekada poznat zbog svojih rudnika eljeza. Od svojih izmorenih
konja nismo mogli vie traiti. Sutradan krenusmo dalje i u podne napokon
stigosmo u Melnik.

U GOLUBINJAKU
RAZUMLJIVO je da nismo odjahali onamo gdje je bio odsjeo Manah el
Bara. Potraili smo drugo svratite, ali sve su kue bile ve zaposjednute. Sajam
je zapoeo i odasvud su navrli stranci. Budui da je Albani isplatio vlasnika konja
i ostao sam, on je lako naao prenoite. Ali nama s konjima bilo je tee.
Upravo su nas opet odbili iz jednoga hana kada nam prie neki ovjek i
ree nam:
Vjerojatno traite prenoite?
Traimo odgovorih. Zna li za kakvo?
Za vas znam ali ne znam za druge.
Zato samo za nas? upitah radoznalo.
Jer vi imate kopu, pa ste dakle braa. Moj gospodar e vas primiti. On
je kirija i stanuje nedaleko odavde. Poite za mnom; vodit u vas.
Vodi, a ja u ti biti zahvalan. On krenu naprijed, a mi za njim.
Toga ovjeka sam ve negdje vidio poluglasno mi dobaci Halef.
Gdje?
Na ulazu u grad. Stajao je ondje i inilo se da eka nekoga. Sad sam se i
ja sjetio da smo projahali kraj njega. Pomislio sam da je to bio samo beznaajan
susret, ali kasnije sam uvidio da je ekao upravo nas.
Odveo nas je do neke kue koja je imala tako irok i visok ulaz da smo
mogli ujahati u dvorite ne silazei s konja. U njemu su stajala dvoja kola za
volovsku spregu, sigurno kirijaevo vlasnitvo. Ravno pred nama, u stranjem
dijelu dvorita stajala je niska daara. Na vodi nam ree da je to staja i pozove
nas da konje odvedemo onamo.
Ne misli li da bismo se najprije morali razgovoriti s tvojim
gospodarom? upitah ga.
Zato?
Ne znamo jo eli li nas uope primiti.
Hamdi, moj gospodar, sigurno e vas primiti. Ima mjesta, a ljudi koji
nose kopu su mu uvijek dobro doli.
Znai da je Hamdi takoer lan bratstva.
Jeste. Eno ga dolazi.
U dvoritu su pojavi neki debeo ovjek niskoga stasa koji me se nije dobro
dojmio. Bio je razrok. Ja se dodue ne obazirem na tu prirodnu pogreku ali taj
ovjek je povrh toga hodao kao maka, kao da se ulja a imao je i uglate svinute
eljusti, za koje sam po iskustvu znao, da su znak neiskrenih ljudi.
Koga mi to dovodi, Esgare? upita Hamdi slugu.
Prijatelje. Imaju kopu, a u hanovima nisu nali mjesta. Hoe li
dopustiti da ostanu ovdje?
Dobro mi doli. Koliko ete ostati kod mene? obrati se Hamdi meni.
Moda nekoliko dana odgovorih. Rado emo ti platiti jednako
koliko bismo morali platiti u hanu.

 Ne govori o tome! Moji gosti ne plaaju nita. Odvedite konje u staju i

doite k meni u kuu. Nai ete sve to trebate.
Hamdi opet ode, ali meni se pri tome uinilo kao da je s Esgarom izmijenio
veoma zadovoljan pogled.
Staja je bila dugaka i imala je dva odjela. U jednom se nalazilo vie volova
a drugi je odjel bio dodijeljen nama. Sluga se uspe uz neke uske stepenice i ree:
Donijet u sijena. Ili elite kakvu drugu hranu za vae konje?
Donesi to ima!
Kad je Esgar iezao provirih kroz rupu u dasci stranje strane staje i
ugledah prilino veliko dvorite. U njemu je stajao neki visoki snani mukarac
kao da neto iekuje. inilo se da oslukuje prema nama. Uto sluga gore
zakalja, a ovjek mu odgovori takoer zakaljavi, a zatim izae iz dvorita.
To mi je bilo sumnjivo, ali kad se Esgar vratio nisam dopustio da ita opazi
na mome licu. Smjestili smo svoje konje a zatim otili u sobu gdje nas je debeljko
ve oekivao. Sjedio je na jastuku pred tronokom na kojem je stajao posluavnik
s fildanima. Ponovo nas pozdravi dobrodolicom, a zatim pljesnu rukama.
Pojavi se neki djeak i natoi fildane. Sve se to odvilo tako glatko kao da su nas
ekali. U blizini je stajala i posuda s duhanom. Napunismo lule i dobismo uareni
ugljen da ih pripalimo.
Ima vrlo dobroga konja poe Hamdi. Hoe li ga prodati?
Neu odgovoriti, zaudivi se zbog toga uvoda.
teta. Odmah bih ga zadrao.
Onda si bogat ovjek. Ne moe svatko platiti takvoga konja.
Prevoznici moraju imati novaca. Zatim Hamdi poe govoriti o
neemu drugom: Odakle dolazi danas? upita me.
Iz Nevrekupa.
Kamo putuje odavde?
U Seres.
Nije mi palo na um da mu reknem istinu. Na debeljkovome licu ocrta se
izraz kao da neto vie zna, ali da to ne eli kazati, pa me upita:
Kojim se poslom bavi ovdje?
Htio bih kupiti penice i drugih itarica. Ima li u vaem mjestu netko od
koga bih to mogao kupiti, kakav trgovac plodinama?
Hamdiju nije uspjelo da sakrije lukavi osmijeh. Odgovori mi:
Da, ima ga. Zove se Glava, i dobro e te posluiti jer je i on brat.
Tako sam naveo razgovor na toga Glavu kod koga je navodno imao
odsjesti Manah el Bara.
Stanuje li daleko odavde? upitah dalje.
U jednoj drugoj ulici. Dobro ga poznam. Bio sam kod njega nema tome
ni etvrt sata.
Ima li mnogo posla?
Ima. Danas nee moi razgovarati s njime.
Vjerojatno ima mnogo gostiju u kui.

 Jo ih nema, ali ih oekuje. Doi e i oruar Deselim iz Ismilana. Pozna

li moda toga ovjeka?
Poznam. On je takoer brat.
Kad si ga upoznao?
Prije nekoliko dana, a svratio sam i u njegovu kuu.
To znai da si vidio i njegova brata.
Hamdi je nastojao da mu pitanja zvue bezazleno, no ipak mi se uinilo da
me ispituje u posve odreenu svrhu. Pitao me i za moje osobne prilike, a ja mu
odgovorih ono to sam smatrao potrebnim. Kad sam malo kasnije spomenuo da
u izai da pogledam Melnik i sajam, on mi se tako ivo ponudio da me prati da ga
nisam mogao odbiti premda bih mnogo radije poao sam s Halefom.
U gradu je bilo vrlo ivo, no ipak se taj sajam nije dao usporediti sa
sajmovima u srednjoj Evropi. utljivi Turin nijemo prolazi kroz redove tezgi na
kojima je izloena roba, a vlasnici robe utke sjede kraj nje pa im ne pada na um
da dozivaju kupce. Kad im koji kupac i prie onda se cijela trgovina odvija posve
mirno, gotovo skrovito kao da se radi o izmjeni neke vane tajne.
Razlika lei posebno u tome to na sajmu nema ena. Vidi gotovo same
mukarce, pa se tek tu i tamo pojavi poneki lik okrugao poput balona, sa rasporom
u feredi, iz kojeg svjetlucaju arke crne oi. ene inovjeraca ne moraju biti tako
suzdrljive, ali i za njih se smatra da nije pristojno da zalaze u guvu sajmita.
Tu nije bilo daara i atora s lakrdijaima, za plesanje i za kockanje.
Pravovjernom muslimanu odvratne su sve hazardne igre jer ih koran zabranjuje,
pa ovdje ne moe nai ni organce ni glazbe koje oivljavaju evropske sajmove.
Ipak je i ovdje bilo neega u emu Turci veoma uivaju, naime ator s kineskom
igrom sjena. Ovdje ih nazivaju karages igrama.
U taj je ator ulazilo i iz njega izlazilo mnotvo ljudi. Ulazili su ozbiljni i
napetih lica a izlazili smijeei se i veoma zadovoljni..
Nema nita ljepeg od takve igre sjena ree prevoznik. Uimo!
inilo se da uope nije mogue da naemo mjesta ali uz pomo laktova,
kojima sam se bezobzirno posluio, ipak smo se progurali naprijed. Tu se
meutim naosmo uklijeteni u mnotvu koje je nijemo ekalo ueni uitak.
Meni se ve sad smuilo. Istonjak spava u odjei koju rijetko skida. O
nekoj redovitoj izmjeni rublja nema ni pojma. Zato i nije udo da se njegova
prisutnost zamjeuje ne samo pogledom ve i njuhom. A sad su svi ti ljudi bili
tako strano nagurani jedan do drugoga! Pjesnik Pakla raspolagao je upravo
divnom sposobnou predoavanja ali ipak nije predvidio jednu od najstranijih
kazni: ubogu duu uklijetenu meu Istonjacima, u oekivanju igre sjena,
nesposobnu da pomakne ma samo i ruku da bi zaepila nos. Prava srea da u ono
vrijeme jo nisam ni slutio da postoje koma-bacili i druge sline nemani. Kakav
golemi svijet bacila nas je morao ovdje okruivati!
Naposljetku odjeknu otar zviduk. Predstava je zapoela. Ono to sam
vidio, bilo je veoma nepristojno, ali je bilo nagraeno gromkim smijehom, dok se
Istonjak inae kloni glasnoga smijeha. Htio sam odmah izai ali se nisam mogao

ni maknuti pa sam bio prisiljen da izdrim sve dok drugim zvidukom nije bilo
dato na znanje gledaocima da su za svojih etvrt pijastera dovoljno vidjeli.
Smjesta se cijelo mnotvo u atoru pokrenuo i polako se razdvoji u
pojedine osobe. Vani sam najprije duboko udahnuo isti zrak. Morska bolest je
pravi uitak prema onome to sam sad sretno preao.
Hoemo li jo jednom ui? upita Hamdi.
Halef isprui svih deset prstiju u znak obrane, a ja mu uope ne odgovorih.
Dok smo tako hodali naokolo opazih da se prevoznik pretjerano brine da
nas ne izgubi. Isto je tako bojaljivo pokuavao sprijeiti da se bilo s kime
upustimo u razgovor. Nekoliko puta sam progovorio po koju rije s ljudima koje
smo sretali, ali Hamdi bi nas odmah prekidao i pokuavao da me odvede dalje. To
mi se uinilo sumnjivim. Osjeao sam da to ini namjerno.
Neemo li proi kraj Glavine kue?
Neemo. Zato?
Jer bih volio znati gdje stanuje budui da u ga sutra posjetiti. Hoe li
mi pokazati tu kuu?
Hou.
Nakon nekog vremena pokae mi Hamdi neku kuu i ree da je Glavina i ja
je upamtih.
Kui smo se vratili u predveerje. uli smo da je sluga pao i da se tako
ozlijedio da su pozvali lijenika. Prevoznik poe k njemu a ja prijeoh preko
dvorita u staju.
Kad sam uao onamo opazih da su konji bez nadzora jer su Osko i Omar
bili takoer izali. Ri okrenu glavu prema meni, zarza i njisne tako kako to jo
nikad nije uinio. Pogladih mu glavu. On bi inae u takvoj prilici protro svoju finu
njuku o moj obraz i poljubio me jer konj takoer umije ljubiti ali ovaj put
to nije uinio. I dalje je njitao i pokazivao neobino uzbuenje. Pogledao sam ga.
U staji je bilo ve prilino tamno, ali sam ipak opazio da konj stoji samo na desnoj
stranjoj nozi. Podigao sam mu lijevo kopito i pogledao ga. Ri njisne i trgne
nogom kao da ga boli.
epa! ree Halef. Samo nam je to jo trebalo! Gdje se ozlijedio?
Odmah emo vidjeti. Izvedimo ga u dvorite. Ondje je jo svijetlo.
Vranac je tako teko epao da mi se to uinilo udnim. Kad sam maloas
sjahao nisam primijetio nita neobino. Odakle dakle odjednom neka ozljeda?
Pogladio sam rukom niz bolesnu nogu ali Rija nije u njoj nita boljelo. Mora da
mu je bilo ozlijeeno kopito. Podigao sam ga i stao pretraivati ali nisam uspio
nita otkriti. Poeo sam kopito opipavati vrcima prstiju, dugo vremena uzalud.
Naposljetku se konj trzne a ja osjetih ispod dlake malo ispupenje. Odmakoh
dlaku u stranu i ugledah gumbanicu, zatjeranu siromanoj ivotinji u ivo
meso iznad ruba kopita.
Evo, Halefe, igla!
Alah! Kako je to mogue? Gdje je Ri nagazio na iglu?

 Nagazio? Na ovome mjestu ne moe biti ni govora o nagaivanju.

Pogledaj ovamo!
Hadi ugleda glavicu iode i u istom trenutku trgnu bi iz pojasa. Htio je da
ode, ali ga zadrah.
Stoj, nikakvih gluposti!
Gluposti? Zar je moda glupost ako izbiujem ovjeka koji tako mui
ivotinju i kua je upropastiti?
Poekaj! Najprije moramo odstraniti iglu. Pridri nogu!
Ri opazi da mu elim pomoi. Da odstranim iglu morao sam se posluiti
noem. Vranca je to sigurno boljelo ali je ostao potpuno miran. Kad sam izvukao
iglu, Halef prui ruku i prihvati je.
Daj je meni! Otkrit u ovog nitkova koji je to uinio pa u mu tu iglu
zabosti u reci mi, sidi, gdje e ga najvie boljeti.
Ne bi ni bila nikakva kazna da mu je jednostavno zabode bilo kamo u
meso. Odvedimo Rija natrag u staju.
Ri je opet stao na nogu. Nisam bio nita manje ljut od Halefa, ali je ipak
trebalo o tome promisliti. Zato je taj zloinac oepavio konja?
Znam zato izjavi Halef.
No, zato?
Da te navede na to da proda vranca.
Nee biti. Cigani se dodue kadto slue tim trikom. Ako vlasnik konja
ne pronae iglu, on smatra da je konj neizljeiv pa ga prodaje uz bilo koju cijenu.
Ovdje je meutim sigurno bilo po srijedi neto drugo.
Hamdi te je upitao hoe li prodati vranca.
Ali mora da je po mom odgovoru opazio da mi to ne pada na um. A ako
je zaista povjerovao da e me tako podlim trikom navesti na prodaju onda se
prevario. Nikako se ne mogu osloboditi neke sumnje koja je dodue jo
neodreena, ali vjerojatno opravdana. Zato se taj prevoznik tako upadljivo
neprekidno drao uza me? Zato je pokuavao sprijeiti da bilo s kime
razgovaram? Pa zatim, kakvo je to jaukanje to smo ga uli vrativi se ovamo?
Kako nam je rekao Hamdi, navodno se sluga Esgar ozlijedio. Hm!
Hm zamiljeno pomrmlja i Halef. Sidi, doao sam na jednu misao.
Na koju?
Razmiljao sam o tome, s kojeg bi razloga ovjek ozlijedio konja, ako to
ne ini u namjeri da njegova vlasnika navede na prodaju?
Da, i?
Postoji samo jedan razlog: konj ne smije hodati. Zloinac kani sprijeiti
jahaa da brzo napreduje.
Tako je! I ja sam na to mislio. Ako pak treba nekog prisiliti da jae
polako, to onda namjerava postii zloinac?
Da ga stigne ili da ga prestigne.
Tako je. To je dokaz da nas namjerava slijediti kad odemo odavde.
Ali kakva posla ima prevoznik s time?

 Nismo mu nita uinili na ao. Hamdi je na gostoprimac. On nas dakle

mora zatiivati umjesto da nam kodi.
Njegovo nam je gostoprimstvo dobro dolo jer nigdje nismo nali
mjesta, ali mi se ve dosadanje njegovo vladanje ini nametljivim. Ako nas je
Esgar zaista ekao na cesti, onda mora da su bili obavijeteni da dolazimo.
Obavijestiti su ga mogli samo iz Ismilana. Kod juzbaine karaule izgubili smo
mnogo vremena pa nas je kakav glasnik lako mogao pretei. U tom sluaju. . .
Gledaj, sidi! prekine me Halef.
Odveli smo Rija natrag u staju. U njoj je bilo prilino tamno, a i vani se ve
poelo mraiti, no jo je bilo dovoljno svijetlo da uzmognemo pregledati cijelo
dvorite. Sprijeda na ulazu stajala je neka starica. Ogledala se na sve strane kao da
neto potajice sprema, a onda brzo prijee preko dvorita i prekorai prag staje.
Esgare, jesi li ovdje? upita.
Njega nema.
Nema ga? Ovdje je tamno. Tko si ti?
Prevoznikov gost.
Onda ue u staju i naglo upita:
Reci, jesi li ti Zapadnjak i dolazi li iz Ismilana?
Dolazim.
Bjei, efendijo! Bjei iz te kue i iz toga grada, ali brzo, jo veeras!
Zato?
Tebi i tvojima prijeti velika opasnost.
Od koga? Kakvu to opasnost misli?
Od trgovca Glave. Ne znam u emu se opasnost sastoji. O tome e se oni
tek dogovoriti. Ja sam Joka, Glavina sluavka. Treba da Hamdi ju prenesem
poruku da doe prijeko za jedan sat, kad se posve smrai.
Prijeko? Kome?
Glavi, mom gospodaru.
Rekla si prijeko? Ta Glava ne stanuje u blizini!
Zar su ti zatajili gdje stanuje? To je dokaz da imam pravo to te
opominjem. Glava stanuje ovdje tik do nas. Njegovo dvorite granii s ovom
stajom.
Ah, tako! Ovdje iza ovih dasaka nalazi se dakle vae dvorite?
Tako je. Bjei! Ja nemam vremena. Douljala sam se k tebi nadajui se
da u jednoga od vas nai u staji, ali me ovdje ne smije nitko opaziti. Moram
odmah k prevozniku.
Starica krenu da ode, ali ja je uhvatih za ruku i zamolih je:
Samo jo trenutak! Ve smo slutili da se nalazimo u opasnosti, a ti si to i
potvrdila. Zato si se meutim izvrgla opasnosti da nas opomene?
Dolazili ste sa sajmita i proli kraj kue. Odande su vas ugledali i netko
je rekao da si Zapadnjak. I ja sam dugo godina ivjela ondje, pa volim ljude sa
Zapada. Srce mi je naredilo da te opomenem i da ne dopustim da pogine.
Hvala ti! Reci mi meutim tko je bio taj ovjek koji nas je ugledao?

 Bila su dvojica. Jutros su stigli iz Ismilana. Ne znam kako se zovu.

Starijeg od njih nazivaju prosjakom, ali to nije nikakvo ime. Lice mu je opako.
Mislim da sam ga ve vidjela. Mora da se jednom svratio k mom bivem
gospodaru, tamo prijeko u staru kulu kod Barutina.
Okrenula se da ode, ali njezine posljednje rijei su me navele da je zadrim.
Stoj! rekoh. Jesi li ti to sluila kapetana i njegovu enu?
Jesam. Pozna li ih?
Ja dolazim odande. Bio sam gost tvog biveg gospodara. Njegova je
ena umrla.
Umrla? Zaboga! Zar je to istina?
Jeste. Da ima vremena pripovijedao bih ti o tome.
Oh tuno e ena htjela bih da mi pripovijeda, ali ne smijem vie
ni aska asiti. Vratit u se ali ne ovamo. Hoe li jo ostati u staji?
eli li da ostanem?
Molim te odvrati ena. Doi u do ovog zida od dasaka, pa emo
se moi porazgovoriti, ti ovdje a ja vani.
Moe ui i u staju. Ove daske nisu ba velika zapreka. Lako mogu
odstraniti jednu ili dvije samo ako izvuem avle.
To e se kasnije opaziti.
Nee. Ja u ih opet uvrstiti.
Dobro. Nikom ni rijei o tome da sam bila kod tebe. Sad idem a kad se
tako smrai da me nitko ne uzmogne opaziti, ja u se vratiti.
ena pouri iz staje.
udni sticaj okolnosti ree Halef. Imao je pravo. Upravo ta stara
sluavka morala se u pravi as nalaziti prijeko kod trgovca itarica.
Misli li ti da je to Saban, o kome je govorila? upita mali Hadi.
Vrlo vjerojatno.
Ali ti si pripovijedao da je kova poveo prosjaka sa sobom.
Mora da mu je Saban nekako umakao. One veeri je bio ozlijeen pa je
od njega svakako bilo smiono i to to je odjahao u Melnik.
Tko bi mogao biti onaj drugi ovjek, sidi?
Slutim da je to na gostoprimac iz Ismilana, brat kahvedije Deselima
koji je slomio vrat. Saban mu je sve ispripovjedio pa nas sada progone da nam se
osvete.
To im nee biti lako! zarei malian.
U prvom redu moramo nastojati da doznamo to su odluili poduzeti
protiv nas. Nadam se da e nam sluavka u tome pomoi.
Dobra, estita ena. Nagradit u je. to da joj dam, sidi? Misli li da bi
bilo dobro da joj dadem nekoliko onih srebrnjaka koji su se nalazili u vreici?
Novac e biti najbolji poklon. Ona je svakako siromana. Ali zadri ti
svoj novac, Halefe. Ja u je sam nagraditi.
To sam znao zahihoe Halef. Ja imam samo srebro, a ti zlato. Ja
dajem poklone iz tvoga depa. Ti si velikoduan ovjek pa plaa ono to je tvoj

prijatelj i zatitnik namijenio drugima. Ali joj nemoj dati vie od jednog zlatnika.
Pred nama je jo dugaak put pa ne moemo znati koliko emo jo novaca
ustrebati.
Ti si veoma tedljiv domain. Sjeti se da nas je ta ena spasila.
To ba i nije. Opomenula nas je, ali mi smo i prije toga znali da se
nalazimo u opasnosti. Bili bismo oprezni. Ali reci mi, sidi: zato da ekamo dok ti
ljudi s kopom neto ne odlue protiv nas? Iziimo pred toga izdajnikog
prevoznika! Uhvatit u ga za nos a onda emo potraiti drugog domaina.
Ne moemo. Moramo uhvatiti Manaha el Baru i Baruda el Amazata
koji se nalaze ovdje. Oni ne smiju ni slutiti da bilo to znamo. Moram doznati
zato su zapravo doli u Melnik. Ako se ba eli posluiti svojim akama, imat
e i kasnije prilike za to.
Da, ti e poekati dok te ovdje ne prijave kao ubojicu! Onda e te
objesiti a ja u stajati ispod tvoga mrtvog tijela i plakati. Ja jesam dodue tvoj
zatitnik ali ni od mene ne smije traiti previe.
Ta velika opasnost o kojoj govori, Halefe, samo bi se jo i pogorala
kad bismo sad napali prevoznika. Uostalom, sad nije vrijeme za uzaludno
brbljanje. Ne smijemo Hamdiji pokazati to znamo.
Ostanemo li ovdje u staji on bi mogao lako da pone sumnjati. Budui da se
kanim ovdje sastati s onom staricom moram bar na kratko vrijeme poi k njemu.
Ali najprije pregledajmo malo ove daske.
Trule je ve izvrila pola posla. Nismo se morali odvie napregnuti da
olabavimo nekoliko dasaka. Zatim odoh u sobu.
U njoj je stajao Hamdi sa svojom enom ali im sam ja uao ona ode. Oito
su razgovarali o neem veoma ozbiljnom to sam mogao razabrati prema
domainovom licu;
Zar ti je Alah poslao brige? upitah ga. Ispisane su ti na licu.
Da, efendijo, imam briga potvrdi on. Moj sluga lei u krvi koja mu
tee iz usta i nosa.
Odvedi me k njemu.,
Jesi li lijenik? Jedan je ve bio ovdje, ali bolesnik trpi tolike boli da
sam pozvao i alkimista. Upravo je otiao.
to misli on o toj bolesti?
Alkimist ju je odmah prepoznao; mnogo je mudriji od lijenika. On
jasno razabire sve bolesti i poznaje sva lijeenja i sve lijekove. Rekao je da
bolesnik ima ir na elucu to ga je dobio jedui kisele narane. ir je prodro sve
do ispod koe. To to je sluga pao ili se udario, samo je pridonijelo da se ta
unutarnja bolest pokazala. Alkimist e mu poslati neto za ojaanje eluca, a
kasnije mu izrezati ir.
Hoe li mu to uspjeti?
Oh, on ima no kojim moe rezati i najdeblju kost, a eludac je mnogo
meki.

 Da, ini se da je taj alkimist zaista velik lijenik, ali mi ipak dopusti da
pogledam bolesnika.
Hamdi pristane. Bolesnik je leao na starom pokrivau i stenjao. Izgubio je
mnogo krvi. Budui da je bio odjeven samo u hlae i jelek na golo tijelo, lako sam
mogao razabrati ozljedu. Esgar glasno kriknu im sam je dotakao.
Razumije li se ti u ireve na elucu? upita me Hamdi.
Svakako, ali ovdje se ne radi o takvom iru.
O emu se onda radi? Od ega boluje Esgar?
To je veoma opasna potkovasta bolest. Hamdi me glupo pogleda.
Potkovasta bolest? Jo nikad nisam uo za nju.
Pogledaj ovamo! Ne izgleda li ta oteklina upravo tako kao da ju je konj
zadao potkovom? Ovo krvlju podliveno mjesto pokazuje oblik konjskog kopita.
Za tu je bolest znaajno da lomi rebra, a napada samo takve ljude koji nisu nauili
da se oprezno slue iodom.
Prevoznik nije pravo znao kako da primi to moje razjanjenje, pa se
pomogne pitanjem:
Misli li da su rebra slomljena?
Mislim. Ozlijeena su i plua kako to dokazuje ova krv. Tvoj alkimist je
glupan. Onaj prvi lijenik bio je pametniji. Ne pozove li najboljega lijenika koji
postoji u Melniku, ovaj e ovjek morati da umre. Ostane li pak na ivotu neka se
ubudue vie uva stranih konja.
Esgar nije dodirnuo ni jednog stranog konja!
Onda je konj dodirnuo njega i to tako da e dobro upamtiti moj savjet.
Zna li za kakvo sredstvo koje ba ga izlijeilo?
Znam, ali to lijeenje zahtijeva mnogo vremena. Pozovi lijenika a dotle
poloite bolesniku mokre krpe na prsa. To je najbolje sredstvo.
Kod nas ivi jedan veoma pametan vojniki lijenik, ali sigurno zbog
sajma nee imati vremena. Ne bi li bolesniku zasad bilo dovoljno da popije sok od
rabarbare i da mu prilijepimo flaster?
Sam popij sok od rabarbare. Tebi nee nakoditi, ali za bolesnika je
odvie jak.
Govori veoma gorko, efendijo! Odmah u sam poi da potraim
lijenika..
Kad e se vratiti?
Ne znam tano. Najprije moram otii k jednom prijatelju koji me nee
odmah pustiti da se vratim. Veerat emo kad doem. Ili zar si moda ve sada
gladan?
Nisam. Tvoja je dua puna dobrostivosti, ali ja mogu poekati dok se
vrati.
Hamdi smjesta ode. Znao sam da e najprije otii trgovcu Glavi. To mi je
bilo drago jer sam mogao porazgovoriti sa sluavkom ne bojei se da bi nas on
mogao vidjeti.

Dakle sluga je zabo Riju iglu u kopito, a Ri ga je ritnuo. Nisam ga vie

morao kanjavati.
Dolje sam sreo Oska i Omara koji su se vratili iz grada. Osko me uhvati za
ruku i ree:
Efendijo, varaju nas. Taj prevoznik Hamdi je laac i opasan ovjek.
Kako to?
Trgovac Glava stanuje tik kraj nas. Raspitali smo se za njega. Zna li tko
je kod njega?
Tko?
Onaj na domain iz Ismilana. Stajao je na vratima kue.
Je li vas vidio?
Jeste, ali je odmah uzmaknuo da se sakrije. Moda je pomislio da mi
njega nismo opazili. to emo uiniti?
Moda emo jo noas morati izai iz grada. Evo vam novaca. Kupite
kruha, voa i malo peenih pilia pa sve predajte Halefu. Ali nemojte dugo ostati
vani!
Oni odoe, a ja krenuh u staju. Ve se posve smrailo pa nisam morao dugo
ekati. Netko ubrzo vrcima prstiju zakuca na daske. Odmah sam one daske, koje
su dolje bile izvuene i visjele samo na gornjim avlima, odmaknuo u stranu i
provukao se u susjedno dvorite.
Alah! Ti izlazi? ree starica.
Da, tako je bolje. Bude li nas netko smetao, brzo u se provui natrag.
Nema opasnosti. Je li prevoznik ve doao k vama?
Nije. Nije jo proao ureeni sat. Efendijo, obeao si da e mi
pripovijedati o mojoj dobroj gospodarici Hari!
Zapravo sam imao vanijeg posla, ali je ta starica zasluila da joj ispunim
elju. Ispripovjedio sam joj najopirnije to sam mogao, s obzirom na vrijeme i
poloaj u kojem smo se nalazili. Staru sluavku teko je potresla vijest o
gospodariinoj smrti. Stala je poluglasno plakati. Zatim i ona poe pripovijedati o
svom ivotu, o tome, kako ju je kapetan u srdbi otjerao i kako ju je sudbina na
kraju dovela do trgovca Glave.,
Starici je to pripovijedanje godilo pa sam je zato strpljivo sluao, premda
sam se pri tome u sebi borio s nemirom. Na alost, na kraju sam je ipak morao
prekinuti i upozoriti na ono to se sada zbiva.
Jao skrueno e ona. Ja mislim samo na sebe a ne na tebe. Mogu li
ti uiniti kakvu uslugu? Rado u ti posluiti!
Moe. Jesi li moda ula ime Manah el Bara ili Barud el Amazat?
Jesam. Obojica su s jo jednim treim sve do danas bili kod mojega
gospodara.
Do danas? A gdje su sada?
Ne znam. Kad su stigla ona dvojica o kojima sam ti govorila, oni su se
neto potajice dogovarali, a zatim prva trojica odjahae. Onda su poslali po
prevoznika. Nisu tano znali kada ete i odakle ete doi. Hamdijin sluga morao

je stati na put iz Nevrekupa, a na na put koji vodi u Vesmu i Vlakavicu. Tako im

niste mogli izbjei. ula sam da ti se ele osvetiti. Trebalo je udesiti da odsjedne
kod prevoznika, a oni e se onda odluiti to da se radi dalje. Sve sam to malo po
malo doznala prislukujui pa sam odluila da te opomenem. Sretna sam da mi je
to uspjelo i elim ti jo pomoi..
Hvala ti! Ne znam koliko u ostati ovdje i hou li te jo jednom vidjeti.
Zato bih ti htio dati uspomenu na stranca kome si poklonila svoju sklonost!
Utisnuh joj u ruku neto novca to sam ga ve prije bio pripremio. utjela
je. Oito to nije oekivala, ali sam bio siguran da ju je taj dar veoma razveselio.
Hvala ti, efendijo, hvala! to bih danas mogla uiniti za tebe?
Misli li da bi mogla doznati to e ti ljudi odluiti kod tvoga
gospodara?
To e biti teko. Morala sam odnijeti vino i rogoine na doksat. Ondje e
se dogovarati, a ondje ih ne mogu prislukivati.,
Rijeju doksat sigurno je mislila sobu u potkrovlju, koja je bila isturena
iz ravnog zida kue. Ti su nitkovi bili dakle vrlo oprezni
Zar pristalice proroka piju vino?
Ah, piju ga esto dok posve ne izgube razum, samo to to nitko ne smije
znati. Ta je sobica posve izdvojena. Do nje se mora uspeti stepenicama. Rado bih
prislukivala ali u sluaju potrebe odozgo ne moe pobjei. Da netko otvori vrata
bila bih izgubljena. Gospodar mi je zabranio da se danas uspnem gore.
I ne treba da se izlae takvoj opasnosti, ali bih ipak volio znati o emu
govore.
ena me je neko vrijeme zamiljeno gledala, a onda brzo ree:
Neemu sam se dosjetila! Ipak u prislukivati! Lei u na strop te sobe.
Kako to misli, Joka?
Tamo gore nalazi se golubinjak. Zavui u se u njega pa u sve uti.
To je bilo veselo golubinjak!
Zar se moe u njega? upitah.
Moe. Ve mnogo godina nema u njemu golubova. Otvor mu je toliko
velik da se ovjek moe provui.
Od ega se sastoji pod?
Od kolaca poloenih jedan uz drugi.
Jesu li vrsti?
Vrlo vrsti uvjeravala me je stara sluavka ali izmeu njih ima i
upljina kroz koje se moe zaviriti u komoru i sve uti. Uspet u se onamo gore, a
kasnije u se vratiti da te obavijestim.
Hm! Ne bih te htio nagovarati na takvu opasnost, a osim toga je....
Efendijo upade Joka ja to vrlo rado inim!
Vjerujem ti. Ali oni bi mogli govoriti o mnogo emu to ti ne bi mogla
pravo razumjeti. Tvoj bi me izvjetaj onda mogao zavesti u bludnju umjesto da mi
bude od koristi. Bilo bi mnogo bolje da se i sam uspnem u golubinjak.
Gore je veoma prljavo!

 To me nee smetati. Pitanje je samo mogu li se onamo sretno uspeti, a da

me nitko ne opazi.
To e sigurno moi.
Kako?
Tamno je pa zato i ne vidi ljestve prislonjene o kuu. Uspne li se gore
stii e onamo gdje gospodar sprema sijeno. Zatim jo jedne male ljestve vode
neto vie. Tamo takoer lei sijeno. Poe li onda ravno ispod krova, stii e
pod krov glavne zgrade i tano na vrata golubinjaka. Uvuci se u njega i zatvori za
sobom vrata, da nitko ne pomisli da se u njemu nalazi. Lijevo od tih vrata sputaju se stepenice u glavnu zgradu. Odvest u te gore.
Dobro. Put natrag nai u i sam.
Kad oni ljudi svre sa svojim dogovorom znat u da si i ti otiao, pa u opet
doi ovamo. Moda u ti ipak moi biti od bilo kakve koristi? Hoe li da te sad
odvedeni gore? Onaj jedan sat e ubrzo proi.
Dobro. Ali poekaj jo trenutak.
Zavukao sam se natrag u staju i ondje naiao na Halefa koji je ekao.
Sidi, sve sam uo ree.
Dobro. Onda ti ne moram nita razjanjavati. Zar se Osko i Omar nisu
jo vratili?
Nisu.
Poslao sam ih da kupe hrane. Ne znam kako e se svriti ta pustolovina.
Osedlaj konje i spremi sve kao da moramo krenuti svakog trenutka. Ali sve to
treba izvesti tako da nitko ne primijeti.
Nasluuje li kakvu opasnost?
Ne nasluujem, ali ovjek treba da je na sve spreman.
Onda u i ja s tobom gore.
To nije mogue.
Sidi, prijeti tiopasnost, a ja sam tvoj zatitnik!
Najbolje e me zatiti ako izvri ono to ti kaem.
Onda uzmi bar sa sobom svoje puke.
Puke u golubinjaku? Besmislica!
Vidim da srlja u nesreu. Ali ja u bdjeti nad tobom.
Uini to, ali ne mii se od konja. Imam no i dva revolvera; to je
dovoljno.
Sad sam se opet izvukao u dvorite. Sluavka me uze za ruku i odvede do
ljestava. Ne rekavi ni rijei stade se uspinjata ispred mene, a ja za njom. Gore
osjetih hrpu sijena. Joka me je odvukla nekoliko koraka dalje do drugih ljestava,
malo niih od onih prvih. Kad smo se uspeli uza njih naosmo se na prostranom
tavanu iznad sporedne zgrade. Starica me opet uze za ruku i povede dalje,
neprekidno hodajui ispod sljemena kue. Gazili smo po sijenu. Poto sam bio
vii od Joke nekoliko puta sam udario glavom o gredu. Ona mi je dodue
neprekidno govorila ovdje je bila greda, ali bi to rekla uvijek onda kad bih je
ve i sam osjetio.

Odjednom se ispod nas tako strmo urui sijeno da smo oboje izgubili
ravnoteu i odskliznuli dolje. Opasno nije bilo jer je nae sklizalite bilo mekano.
Joka je prestraeno kriknula. Stadosmo oslukivati je li to tkogod uo, ali
kad je sve ostalo mirno, ona mi tiho ree:
Ravno ispred nas se nalazi golubinjak, a lijevo su stepenice. Ja u se sad
vratiti istim putem kojim smo doli.
Da li su oni ljudi ve ovdje?
Nisu. Inae bismo ih uli.
To je dobro, jer bi i oni uli tvoj krik.
Evo, otvorila sam vrata. Sad idem. Pripazi da te ne zadesi kakva
nesrea!
uo sam Joku kako se penje po sijenu, a onda se oko mene sve smiri. Bilo
je tiho i jezovito mrano. Sigurno se ne bih ni nou u amerikoj praumi osjeao
tako potiteno kao u toj tamnoj, nepoznatoj uskoj prostoriji koja me je titala.
Desno je bio zid, lijevo stepenite, iza mene sjenik, a preda mnom tanki drveni zid
s otvorenim vratacima, tako malim da sam se tek s mukom mogao provui kroz
njih.
Ovdje je bilo vrlo opasno paliti vatru, no ipak sam morao vidjeti gdje se
nalazim. Zato kresnuh votanu igicu. Brzo se ogledah izvan golubinjaka, a zatim
posvijetlih u njega. Starica je zaista govorila istinu. Posvuda je bilo sva sila
prljavtine, ali nju sam morao podnijeti. Sreom golubinjak je ipak bio toliko
prostran da sam se u njega mogao smjestiti. inilo se da se tamo desno uruio
komadi poda, ali lijeva polovina mi se uinila prilino pouzdanom. Zavukao sam
se u golubinjak i zatvorio za sobom vrata. Nisam se jo pravo ni smjestio kad je
odvratni zadah poeo djelovati. Opazio sam da nitko iv ne bi mogao ovdje
izdrati ni dvije minute da ne otkie cijelu Bachovu fugu, a to je bilo vrlo opasno.
Stadoh opipavati oko sebe i naioh na neku uzicu. Povukoh i zaista se otvorie
poklopci iznad letava i u golubinjak prodre bar toliko zraka koliko sam najnunije
trebao za disanje.
Ova rasko pobudila je u meni i daljnje elje. Izvukao sam se iz
golubinjaka i donio nekoliko pregrti sijena da bih bar laktove mogao nasloniti na
meku podlogu. To je bilo sve to sam mogao izvesti u pogledu udobnosti. Sad bi
mi bilo drago da su doli ljudi koje sam ekao, ali je moja strpljivost bila stavljena
na teku kunju. Primijetio sam da ovdje neu moi dulje izdrati ako ne
poduzmem potrebne mjere. Nisam imao dovoljno zraka. Miris sijena je bio
mnogo bolji od otra zadaha golubinjeg izmeta u kojem sam leao. Zato ponovo
otvorih vrata. Da sprijeim kihanje, izvadih rupi, sloih ga preko nosa. Usta
sam primakao to blie otvorima iznad letava.
Provirio sam van i opazio da se nalazim ispod zabata. Ugledao sam svjetla
na sajmu i uo buku. Dolazile su mi i prolazile kojekakve misli. Glasoviti Kara
Ben Nemzi-efendija moga maloga Halefa u golubinjaku! Veselo sam se nasmijao
sam sebi. Uslijed toga mi se potreslo tijelo a taj se pokret prenio i na pod
golubinjaka zapucketao je. To bi zapravo moralo pobuditi moju sumnju, ali

prutovi su maloas izdrali mnogo ee pokrete, pa vjerojatno nije bilo razloga

za bojazan. Sve ako vrstoa golubinjaka i nije bila proraunata na tisue godina
ja sam leao nepomino i nije mi se moglo nita dogoditi.
Tako sam, gotovo nepomino, izdrao vjerojatno puni sat, a poloaj mi je
postajao sve neudobniji. Budui da sam svezao rupi ispred nosa, disao sam kroz
usta. Otra, jetka praina prodirala mi je u grlo i draila na kaalj. Ta nisam mogao
zaepiti i usta!
Onda najzad odjeknue ispod mene koraci i glasovi'. Vrata se
otvorie, sobica se rasvijetli i u nju ue pet, est ljudi pa sjedoe na slamarice
prostrte po podu. Sad, kad je svjetlo odozdo prodrlo kroz moju podlogu od kolaca,
ona mi se nije vie uinila tako pouzdanom. Bila je puna rupa koje su me
zabrinjavale. Stara Joka je rekla da je vrlo vrsta, ali se meni nije uinilo tako.
Kroz oteeni krov prodrla je kia, promoila golubinje izmetane i pretvorila ih u
prilino vrstu koru. Moda je to bio razlog da se izmet jo nalazio u golubinjaku i
da ve odavno nije propao u sobicu.
Ja sam se meutim bio kretao po toj kori, to je za mene bilo kobno jer sam
na svoju prepast opazio bjeliastosivu naslagu, mjestimino prst debelu koja je
dolje pokrila sve predmete. Kraj toga je odozgo neprekidno padala fina kia
praine. To mi je postalo jasno tek onda kad su ljudi sjeli.
Onaj ovjek koji je nosio svijeu, visok i silno mrav, svakako trgovac
Glava, ljutito pogleda gore i stane psovati.
Prokleta bila ta maka! Ubit u je!
Dade se zamisliti da se nisam ni maknuo i da sam se jedva usudio disati.
Kraj Glave je sjedio moj ljubazni gostoprimac, prevoznik Hamdi, a kraj
njega prosjak Saban i Deselimov brat iz Ismilana. Saban je imao povezanu ruku i
debelu kvrgu na elu. Zakljuio sam da je vrijednom kovau umakao tek nakon
borbe. Tu su bila i dvojica nepoznatih. Nosili su kopu, pa su dakle i oni bili
lanovi bratstva. Imali su tupa antipatina lica. Jedan je od njih osim obinoga
oruja imao za pojasom jo neto to bih mogao smatrati prakom. Onda jo
nisam znao da se to oruje jo uvijek upotrebljava u ovim krajevima.
Ta dva ovjeka su utjela, dok su ostala etvorica ustro razgovarala.
Saban je ispripovjedio ono to se odigralo u umskoj kolibi, a zatim
spomenuo na susret pri kojem je pao u moje i u Siminove ruke. Kao zarobljenik
privezan uz konja morao je pratiti Simina bez otpora dok ujutru nisu stigli u selo i
svratili k nekom Siminovom znancu. Ondje je meutim bio u posjetima neki
Sabanov prijatelj pa ga je oslobodio spona tako da mu je uspjelo da odjuri na
svom konju. Simin je poao u potjeru za njim, pa ga je i stigao. Dolo je do
tunjave u kojoj je Saban dobio dodue nekoliko jakih udaraca, ali mu je ipak
uspjelo umaknuti. Dakako da je sad najveom brzinom nastavio svoj prekinuti
put u Ismilan i ondje u hanu doznao da sam ja ve bio tamo i da sam odande
krenuo dalje.
Kad je Deselimov brat doznao da sam ja kriv tome to je Deselim slomio
vrat, odmah je, eljan osvete, uzjahao konja i zajedno sa Sabanom poao u potjeru

za mnom. Znao je da u u Melniku svratiti trgovcu Glavi i da e me ondje sigurno

nai. Putem su se njih dvojica namjerila na otputena Albanijeva vodia koji im je
ispripovjedio daljnje pojedinosti. Doznali su da smo krenuli zaobilaznim putem i
pourili se da prije nas stignu u Melnik, to im je i uspjelo, budui da su
prosjakova konja bili zamijenili boljim.
Kod Glave su nali Baruda el Amazata, Manaha el Baru i tamniara koji je
pobjegao zajedno sa njima, pa su bjegunce obavijestili o svemu. Ta trojica su
odmah krenula dalje da ih mi ne dostignemo, ali su prije toga traili vrsto
obeanje da e nas njihovi ortaci sprijeiti da nastavimo progon. Na obim
istonim ulazima u grad postavljeni su straari da nas namame prevozniku. O
svemu ostalome trebali su se sada dogovoriti.
Ti pasji sinovi ne smiju stii nae prijatelje! izjavi Glava.
Ne smiju ih stii? ljutito e Ismilanac. I samo to eli sprijeiti?
Ne treba nita vie uiniti? Nije li taj stranac ubio moga brata? Nije li me prevario
i iz mene izmamio nae tajne? Nije li prisvojio kopu tako da sam ga smatrao
lanom naeg bratstva, pa ak i jednim od voa? Dopustimo li da odjae dalje, on
e nam nanijeti jo veih teta. Mora ostati ovdje!
Kako emo ga navesti na to?
to? I to ti pita? Smijeno! Lijepim rijeima i prijaznim izlikama nee
nam to uspjeti. Moramo upotrijebiti silu,, a to moemo izvesti na dva naina. Ili
emo ga optuiti tako da ga ovdje uhapse ili emo ga mi sami zadrati.
Zbog ega e ga optuiti?
Zar nema dovoljno razloga?
Nijedan od tih razloga nee ti koristiti. Rekao si mi da taj kaurin ima tri
papira: teskere, bujuruldu i ferman. On ne samo to stoji pod zatitom vlasti ve je
tovie padiahov tienik. Pokuamo li ga uhapsiti, pokazat e svoje putnice, pa
e mu se svi pokloniti i upitati to zapovijeda. Kad bismo ga i uhapsili, on bi se
tome mogao samo nasmijati. On je Franak, pa e se pozvati na svoj konzulat.
Bude li se vicekonzul prestraio pred nama, postoji i generalni konzul kome nee
pasti na um da se obazre na nas.
Ima pravo. Moramo se dakle sami latiti posla.
Ali kako? dobaci Hamdi.
Saban odluno odmahnu rukom i promrmlja:
emu gubimo tolike rijei? Taj kaurin je izdajica i ubojica. Zabodite mu
no u tijelo! Onda e utjeti i ne moe nita izbrbljati.
Ima pravo sloi se Ismilanac s njime. Moj brat je mrtav! Krv za
krv! Uinili ste s njegovim konjem to je potrebno da ne bi mogao brzo odmicati.
A zato da uope odjae odavde? Moj no je otar. Kad zaspi, oduljat u se k
njemu i zabosti mu otricu u srce. Onda je na raun izravnan.
Ali prevoznik se naglo opre.
To ne moe biti! Ja sam va prijatelj i pomaga. Bio sam spreman da ga
primim kod sebe kako bismo ga mogli tano promatrati, pa u i dalje initi ono to

mi je dunost. Ali kod mene ne smije umrijeti! Ne elim da me odvlae kod suca
jer je kod mene umoren padiahov tienik.
Kukavice! promrmlja Deselimov brat.
uti! I sam zna da nisam kukavica. Imam ve dosta tete zbog toga to
mi je sluga teko ranjen. Ja bih tovie povjerovao da taj stranac nasluuje to smo
uinili.
Kako bi mogao naslutiti?
Govorio je o iodama. Moda je ak otkrio iglu u nozi svoga konja. Ti
stranaki psi imaju oi kao avoli. Oni vide sve to ne treba da vide.
Uto jedan od onih nepoznatih mukaraca izvadi iz usta ibuk i ree:
Budite kratki! Rijei su za djecu i ene, a mi smo mukarci pa treba da
vrimo djela. Manah el Bara e u ruevinama Ostromde kod nekog saveznika
poekati na nas da ga obavijestimo na koji nain smo te pasje sinove uinili
nekodljivim. Moj brat koji sjedi ovdje kraj mene i ja, moramo odnijeti onamo
glas pa nemam ni najmanje volje da itavu vjenost ekam na njega.
Te su rijei bile za mene vrlo vane jer su mi kazale gdje mogu potraiti
bjegunce. Sad sam silno napeto ekao na odluku to su je trebali donijeti. ovjeka
zaista proimlju neobini osjeaji kad slua na koji nain mu ele oduzeti ivot.
Zato sam se trudio da mi ne izbjegne nijedna rije.
To vie sam se razljutio kad sam upravo sada vani u sijenu zauo neko
ukanje. Podigao sam glavu. Je li to moda bila maka o kojoj je domain
govorio? etala je po tavanu u najnezgodnije vrijeme. Dolje u sobi se glasovi
pojaae, ali u istom trenutku je ispred golubinjaka postajalo gotovo jo bunije.
uo sam neki tropot, zatim zlovoljni ah, a onda vani sve utihnu ali isto tako
i ispod mene.
Pogledao sam dolje i opazio da svi prislukuju. I oni su uli taj zvuk. Bila je
prava srea da su upravo bili govorili glasnije nego prije.
to je to bilo? upita Saban.
Sigurno maka odgovori trgovac.
Zar ovdje gore ima toliko mieva?
Mieva i takora.
Ali ako je to bio ovjek koji nas je prislukivao?
Tko bi se to mogao usuditi?
Radije pogledaj!
Nee biti potrebno, ali u ipak pogledati.
Glava ustane i izae iz sobice. Sad sam se nalazio u opasnosti. Noge sam
privukao k sebi to god sam vie mogao. Glava nije dodue ponio sa sobom
svjetiljku, ali ako opazi da su vrata u golubinjaku otvorena, sigurno e neto
posumnjati i posegnuti u golubinjak. Zauh kripanje stepenica. Glava se zaista
uspinjao gore, ali sreom ne posve do vrha stepenica.
Je li netko ovdje? upita domain.
Nitko mu nije odgovorio ali u sijenu neto tiho zauti, tako da je i on to
morao uti.

 Tko je ovdje? ponovi.

Miau! odjeknu iz sijena.
Zatim se zau ljutito puhanje. To je zaista bila maka koju je maloas
prokleo. Glava neto zlovoljno promrmlja u bradu i vrati se natrag u sobu.
Jeste li uli? upita. Bila je maka.
Ja sam ve bio poloio ruku na no. Sad sam se malo smirio ali ne za dugo
jer tek to je dolje zapoeo razgovor, zauh iza sebe neki tihi zvuk kao da netko
opipava prostor oko sebe. Osluhnuh. Zatim osjetih kako mi je neka ruka dodirnula
nogu.
Sidi! upnu netko u mraku. Sad sam prepoznao tu maku.
Halef? odgovorih to sam tie mogao.
Ja sam. Nisam li sjajno oponaao makin glas?
ta ti pada na um? I mene i sebe izvrgava najveoj opasnosti!
Morao sam! Dugo te nije bilo pa sam se zabrinuo za tebe. Mogli su te
lako uhvatiti!
Trebao si poekati dok to ne uine!
Zar da poekam dok te ne ubiju? Ne, ja sam tvoj prijatelj i zatitnik.
Koji me dovodi u nepriliku. Ostani sad sasvim miran.
Vidi li nae neprijatelje?
Vidim.
A uje li ih?
ujem, ujem! nestrpljivo odgovorih. Ali ih ne mogu uti ako ti
govori.
Dobro, utjet u. Ali dvojica uju vie od jednoga. I ja u sluati.
Dolazim k tebi.
uo sam kako se Halef sprema da se zavue u golubinjak.
Jesi li lud? apnuh mu. Ne trebam te ovdje! Ostani vani!
Naalost je u tom asu Ismilanac tako glasno govorio da Halef nije mogao
razumjeti moje rijei. Zavukao se k meni. Stvarno je doao! estoko sam ga
udario nogom ali malian je mislio da ini ono to je najbolje u tim prilikama.
Toliko je elio da i on oslukuje da je sigurno povjerovao da sam ga nenamjerno
udario nogom.
Sad je bio ovdje. Odmaknuo sam se nalijevo, to sam vie mogao.
Alah! Kako ovdje zaudara! apne.
Ovamo k meni! Ovamo, ovamo posve k meni tiho mu zapovjedih.
Tamo desno e propasti.
Halef naglo krenu prema meni. Pri tome je sigurno uzvitlao veliku koliinu
golubinjeg izmeta, jer je dolje trgovac poeo proklinjati.
Do avola s tom makom. Sad je tu gore, pa baca smee na nas.
Puh! Oh ah uh prasnu Halef kome je otra praina prodrla u nos
i plua.
Posluavi moj nalog priljubio se tik uza me pa sam zato osjetio kako mu se
tijelo grevito napelo i iskrenulo.

 Pripazi! opomenuh ga, jer sam usprkos svog zaepljenog nosa osjetio
estok podraaj na kihanje.
Da, sidi! Nitko me nee uti Oh ih bh gh dhdhdh
pomozi mi, Alahu!
Malian se uzalud borio protiv nesuzdrljivog podraaja za kihanje. uo
sam upravo neopisivo soptanje, puhanje i stenjanje pa i nehotice posegnuh da mu
rukom zaepim usta.
O Ahahu al il el ah haha ha haci, hacie! Prasnu i to
tako snano da mu se zatreslo itavo tijelo, ali istodobro prasnu i ispod nas.
Osjetio sam kako se itav golubinjak uzgibao i zatresao.
O sidi, sidi, o Muhamede, propadam!
Halef je htio te rijei izrei tiho, ali budui da je ve gubio tlo pod sobom,
on u strahu glasno dreknu kao da doziva u pomo. Zgrabio me je za ruku. Opazio
sam da e i mene povui dolje, pa se istrgnuh. U narednom trenutku zapraska sve
oko mene kao da se rui cijela zgrada: strana lomljava, jo uasniji gusti oblak
golubinjeg izmeta a ispod mene krikovi, kletve, kaalj i kihanje. Odvie revni
Halef sruio se dolje zajedno s polovinom golubinjaka.
I ja sam ostao napol lebdei u praznini. Nagli zamah tako me je odnio da
sam s nogama izletio iz golubinjaka. Jo jedan greviti napor i ja se cijelim
tijelom naoh izvan njega. Strgnuo sam rubac s nosa pa stao kaljati i kihati kao
da me netko za to plaa. Uostalom sad je bilo posve svejedno da li me tko uje ili
ne uje.
Dolje se podigla prava paklenska buka. Halef se oito nalazio u opasnosti.
Svijea se nije ugasila. Jesu li ga uhvatili ili je imao toliko prisutnosti duha da im
brzo umakne? Sjurih niza stepenice togod sam bre mogao po tami. Ravnao sam
se po onoj paklenskoj buci. Osjetio sam pod rukom vrata sobice i ustanovio
opipom da su se dala izvana zakraunati. Trebalo je samo umetnuti drveni klin
koji je visio na uzici. Iznutra nisu bila zakraunana. Otvorio sam ih i uletio u gustu
prainu golubinjeg izmeta, koju je svjetlo svjetiljke jedva probijalo.
im sam uspio otvoriti oi, ugledah pravi splet ruku, nogu i kolja koje je
palo odozgo sve to u pokretu. uo sam neopisivu buku, kihanje, kaljanje,
proklinjanje a k tome neko pljeskanje, kao da netko iz sve snage udara biem. Uto
opazih da su ti ljudi zgrabili jedni druge mislei da su uhvatili neoekivana uljeza.
Onda odjeknu Halefov glas:
Sidi, gdje si? Jesi li i ti dolje?
Jesam, ovdje sam.
Pomozi, pomozi! Uhvatili su me!
Bez razmiljanja skoih usred guve. Da, uhvatili su Halefa. Zgrabih ga
ljevicom, istrgoh iz njihovih aka i izbacih kroz vrata. Jo nekoliko udaraca
desnicom i oni uzmakoe. Smjesta sam opet bio vani, zatvorio vrata i zatakao
klin.
Halefe!
Evo me!

 Jesi li ozlijeen?
Nisam. Hajdemo odavde!
Da, ovamo niza stepenice.
Zgrabio sam ga za ruku i povukao onamo gdje sam nasluivao stepenice.
Pri tome sam se povodio i za glasovima koji su se odozdo zauli. Ljudi su dolje
uli buku pa su doli da vide to se deava.
Vie smo skliznuli niza stepenice nego trcali, pri tome smo oborili
nekoliko ljudi, ali sretno stigosmo dolje i pretrasmo preko dvorita do mjesta
gdje sam bio olabavio daske. Kad smo se ovuda prevukli zastadosmo da
odahnemo, a mali Hadi ree:
Hvala Alahu! Nitko me vie nee dovesti u golubinjak!
Nitko ti nije ni rekao da se uspne u njega!
Ima pravo, sidi. Ja sam svemu kriv. Ali ipak je bilo i lijepo, jer sam
zaposlio svoj bi, pa e ga se ti ljudi jo dugo sjeati. uje li kako viu? Sluaj!
ujem. Trae nas. Gdje je Osko? Gdje je Omar?
Ovdje smo! odgovorie njih dvojica iz blizine.
Jesu li konji spremni za pokret?
Jesu. Ve dugo ekamo.
Napolje iz staje i napolje iz grada!
Svaki od nas uhvati svoga konja. Kako sam pipajui ustanovio moje su
puke visjele u sedlu. U dvoritu uzjahasmo. Kuna vrata stajala su otvorena i
nesmetano izaosmo na ulicu.
Halef je jahao kraj mene.
Kamo emo? upita me. Pozna li put? Ne bi li trebalo da nekog
upitamo?
Ne bi. Nitko ne smije znati kojim smjerom smo krenuli.
Pojahat emo prema zapadu, ali sad najprije iz grada! Onda emo sigurno
pronai put.
Znai da moramo pobjei?
Odjahat emo. To je u svakom sluaju dobro. eli li to nazvati
bijegom, samo nazovi. Znam gdje se nalazi Barud el Amazat. Ovdje nije, pa emo
potraiti i njega i njegove pratioce.
Ubrzo je Melnik leao iza nas. Kad smo danas s protivne strane ujahali u
grad, nisam ni slutio da emo ga tako brzo napustiti. Od Martina Albanija nisam
se naalost mogao oprostiti.

VUKODLAK
KAD SMO izali iz Melnika, okrui nas tamna no. Ipak smo ustanovili da
se nalazimo na utrtom putu. Ispred nas se nalazila Struma koja iz Melnika tee
prema jugu u bogatu ravnicu Seresa. Kretali smo se po nepoznatom tlu. Znao sam
samo da moramo odjahati u Ostromdu koju zovu i Strumica prema istoimenoj
rijeci na kojoj lei. Zatim smo morali krenuti prema Petridau ali bilo mi je jasno
da e nai neprijatelji to naslutiti i da e poi za nama. Zato ubrzo skrenuh prema
zapadu.
Kamo e, sidi? upita Halef. Skrenuo si s puta!
Imam i razloga za to. Pripazite! Traim stazu koja u dosadanjem smjeru
vodi do Strume. Htio bih zavesti u bludnju nae neprijatelje.
Onda moramo pripaziti. Vrlo je tamno.
Sad je pred nama leala neka zemlja na ugaru, a onda ubrzo opet opazih da
se nalazimo na putu. Slijeva sam zauo kripanje i cvilenje tekih kola s
volovskom spregom. Krenusmo onamo i ubrzo ih stigosmo. Kola su vukla dva
vola a ispred njih je iao koija. Na golemom, u sredini svedenom jarmu visio je
papirnati fenjer.
Kamo? upitah vozara, poto sam ga kratko pozdravio.
U Lebnicu odvrati ovaj pokazavi rukom naprijed. Tako sam dobio
eljenu obavijest. Ovaj put je vodio u Lebnicu na istoimenoj rjeici koja utjee u
Strumu.
A kamo ste vi krenuli? upita on.
U Mikrovu.
Onda pripazite. Put je lo. Jesi li ti mlinar?
Laku no! rekoh ne odgovorivi na njegovo pitanje. Uostalom, ono je
bilo opravdano. U svijetlu fenjera opazio sam da Halef i ja izgledamo upravo kao
da nas je netko ugurao u vreu brana. Nismo jo imali vremena da se oistimo.
Uostalom, da ne pokvarimo odjeu, morali smo ekati do jutra.
Zamalo zauh pred sobom konjski topot i mi stigosmo jednog osamljenog
konjanika koji nas uljudno pozdravi.
Dolazite li i vi iz Melnika? upita nas kad smo mu uzvratili pozdrav.
Potvrdismo.
Ja jaem u Lebnicu; a kamo ete vi?
I mi idemo onamo odgovorih.
To mi je drago. Skelar ne bi prevezao mene samoga. Tako kasno nou
ne prevozi jednog ovjeka samoga, ali kako i vi morate prei preko rijeke pristat
e da nas preveze jer vie zarauje. Smijem li vam se pridruiti?
Moe ako hoe.
Zapravo mi to nije bilo drago ali budui da nam je posluio kao vodi
nisam ga htio odbiti. Najposlije, nisam ni znao da postoji skela.

utjeli smo. Taj ovjek je jahao malo postrance kraj Halefa i mene i
promatrao nas. Mora da je usprkos tami opazio nae puke, isto tako i njihove
svijetle tobolce pa sigurno nije znao to da misli o nama.
Kad smo stigli do rijeke, on skrenu prema skeli koju bez njega ne bismo
tako lako pronali. Na protivnoj obali oprosti se od nas kratkim pozdravom.
Nipoto nisam kanio ostati u Lebnici. Onamo sam poao samo da
obmanem nae protivnike i da izbjegnem Petrida. Iz Petridaa vodi put uz
Strumicu u Ostromdu. Ondje se nalazila ruevina u kojoj je ekao Manah el
Bara. Namjeravao sam jo iste noi izai na taj put. Zato smo odmah pojahali
dalje prema Derbendu koji lei jugozapadno od Lebnice.
Meutim, ubrzo sam opazio da Ri teko tri. Da nije onaj ubod iglom
izazvao kakve teke posljedice? Oboli li moj plemeniti konj, onda sam sputan.
Morao sam ga tediti i stavljati mu obloge. Zato se obradovah kad sam nakon
nekog vremena malo postrance od puta ugledao odsjev vatre. Pojahasmo onamo.
Usred otvorena polja stajala je dugaka niska koliba; bio je to veliki sahan.
U takvim sahanima kolju se goveda, esto u velikom broju da bi se otopio loj.
Turin ne voli govedinu. Sve do nedavno nije umio iskoristiti vrijednost stada
rogate stoke. U sahanima topio se loj i prevozio se u vee gradove. Od svega mesa
esto su se samo volovski butovi rezali u trake i suili da bi se prodavali kao
hrana.
Zaustavili smo se dakle pred jednom od tih koliba. Vei dio kolibe sluio je
kao klaonica i topionica loja, a manji kao spavaonica za mesare. Prvi odio imao je
vie irokih vrata koja su sad bila irom otvorena. U njemu je gorjelo nekoliko
vatri a iznad njih su visjeli golemi kotlovi. Uz njih su sjedili mesari divlji
prljavi likovi upravo natopljeni lojem. Vatra je svijetlila daleko u polje a svi su
predmeti u njezinu sjaju poprimali neki iskrivljeni oblik. Ti ljudi nas ue gdje
dolazimo i izaoe na vrata. Pozdravismo ih i ja upitah moemo li se malo
odmoriti. Jedan od njih mi se priblii, pogleda me, nasmija se i ree:
Crv branjak, upravo izaao iz krinje s branom! Nema li ovdje kakav
crvenda da ga pojede?
Ostali se pridruie njegovom smijehu pa i oni prioe blie. Zaista veoma
ljubazan doek! Htio sam mu otro odgovoriti ali me Halef pretee:
to kae, utokljune? Radije polii loj s lica i natari njime mozak prije
nego to se ruga drugima! Tvoj smijeh te ne ini nimalo ljepim jer pri tome
pokazuje krokodilske zube i gubicu buldoga koji se naderao hrena! Ima li
moda sina?
To je dolo tako brzo i neoekivano, tako snano i samosvjesno da je
ovjek upao u stupicu.
Imam zapanjeno odvrati.
No, onda je to siromano dijete potomak ovjeka koji nema mozga u
glavi jer spada u rod majmuna. ao mi je maliana!

Tek sad je mesar postao svjestan onoga to mu je Halef rekao. On posegnu

u vunenu krpu koju je nosio ovijenu oko pasa. U nju je bio zataknut dugaak
mesarski no.
Jesam li pravo uo? planu. to si rekao?
Vidim da ti razum nije dovoljno velik da shvati moje rijei premda su
bile posve jasne. Treba li moda da ti ih ponovim?
Bijedni patulje! Hoe li da ti no zabijem u trbuh?
Ve sam htio da svoga konja potjeram izmeu njega i Halefa, kad ga jedan
od njegovih drugova zgrabi za ruku i ree:
uti oni imaju kopu!
Smjesta se sve smirilo. Mesar nas tanije promotri a zatim ree
ispriavajui se:
Oprosti, nisam je vidio.
Onda drugi put bolje otvori svoje ljupke oi! dobaci Halef. Svatko
moe vidjeti da ovaj efendija, na prijatelj i zapovjednik, nosi zapovjedniku
kopu. Doekao si nas s pogrdnim rijeima. Zapravo bih te trebao tako tresnuti po
licu da se izvrne sve do u onaj najudaljeniji kotao s lojem. Meutim sam
milostivo raspoloen pa u ti oprostiti. Dajte nam mjesta da se odmorimo, hranu
za konje i etku za odjeu da uzmognete razabrati jesmo li zaista crvi branjaci.
Halef je bio neustraiv ovjek. Usto je dosad sa svojim samosvjesnim
nastupom uvijek imao sree. Sve ako je kadto i zapao u kakvu kratkotrajnu
nevolju, uvijek bih se ja umijeao da ga spasim iz neprilike. Zato ni sada nije
pokazivao nikakva straha pred tim ljudima premda njihova vanjtina nipoto nije
izazivala povjerenje.
Mesar kome je Halef uputio svoju kaznenu propovijed promatrao ga je s
nekom vrstom zagriene dobrohotnosti, otprilike onako kako bi ameriki pas
sljednik krvi promatrao sitnoga psia dok laje na njega. Na njegovu se licu jasno
razabirala misao: siromani crviu! Dovoljno bi bilo da jednom zagrizem i
gutnem pa da te poderem! Ali ja to neu uiniti, jer mi te je ao.
Sjahasmo i dobismo za konje kukuruznu samu. Za nas je bilo mesa u
obilju. Najprije sam se posvetio drijepcu i zamolio kakvu staru krpu da konju
stavim oblog. Kad sam mu krpom ovio nogu upita me jedan od mesara je li konj
bolestan.
Jeste odgovorih. Nabo se iznad kopita.
I ti stavlja samo vodu na to? Voda dodue hladi, ali ja znam bolje
sredstvo.
Kako sredstvo?
Mene u cijelom ovom kraju poznaju kao konjskog lijenika. Poznajem
mast koja suzbija upalu i brzo lijei sve rane. Pokua li ovo sredstvo, pohvalit e
moje lijeenje.
Dobro, iskuajmo ga.
Nisam se nimalo prenaglio. uo sam da se u mnogim od takvih sahana
provode lijeenja kojih se ne bi trebao stidjeti ni najvjetiji lijenik. I zaista nisam

poalio svoje povjerenje. Ri je tri dana nosio mast na nozi a iza toga vie se nije
opazilo nikakvo djelovanje uboda.
Halef je spavao sa mnom kod naih konja pod vedrim nebom dok su Osko i
Omar radije spavali u kolibi. Neposredno nakon zore probudili su nas gonii koji
su dotjerali nekoliko svezanih volova to su ih vlasnici prodali sahanu ili zbog
njihove starosti ili zbog divljine. Tu vie nije bilo govora o spavanju premda smo
se odmarali svega dva sata. Volove je trebalo odmah zaklati. Htio sam vidjeti
kako e to provesti. Vola su vezali uetima oko rogova i podigli ga u vis. Gore na
poprenoj gredi stajao je mesar. Uicom sjekire udarao je nesretnu ivotinju po
glavi dok nije uginula. Smrtna borba bila je strana.
Zamolio sam za doputenje da ustrijelim ivotinje posveene smrti. Mesari
se nasmijae jer nisu povjerovali da bi metak mogao ubiti te goleme ivotinje
vrstih kostiju. Dokazao sam im protivno. Prvi bivol koje je dobio metak iz
medvjedarke neko je vrijeme ostao nepomino stajati duboko oborene glave. Nije
mu se trznuo ni vrak repa. Ukoeno me je gledao i stajao raskreivi noge kao
kip iz livena eljeza.
Sjekire ovamo! Sjekire i uad! viknu jedan od mesara. Odmah e
podivljati.
Ostanite mirni odgovorih. Nee on podivljati ve e pasti.
Tako je i bilo. Posve iznenada, upravo kao da ga je ba u tom trenutku
pogodio metak, pala je golema ivotinja na tlo i nije se vie ni makla. Tako su
prole i ostale. To strijeljanje goveda nije bilo ba asna zadaa ali mi je pruila
bar to zadovoljstvo da su uginula bez muke.
udio sam se da me nitko ne pita odakle smo doli i kamo idemo. Moda
smo to imali zahvaliti mojoj zapovjednikoj kopi. Ti ljudi se nisu usuivali da
nas ita pitaju. Prije nego to smo krenuli, snabdjeli smo se zalihom pastrme,
trakama suenoga goveeg mesa. To se meso vrlo dugo dri te je ukusno i
hranjivo. Kad sam upitao to smo duni, odgovorie mi neka i ne pomislim da im
platim. Nisu primili nita i mi se veoma zadovoljno oprostismo od tih ljudi,
premda nas nisu nimalo miroljubivo primili.
U toku jednog sata stigli smo u Derbend, a prije podneva bili smo ve u
Jenikeju, na lijevoj obali Strumice. Ovdje otpoinusmo a zatim pojahasmo dalje
prema Tekirliku.
Konji su bili umorni to nije bilo ni udo jer se sve od Jedrena nisu
temeljito odmorili. Zato smo jahali polako. Slijeva nam je bila rijeka a desno
visovi koji su se uzdizali do visoravni Pljakavice planine. Halef je za vrijeme
jahanja oborio glavu. Bio je neraspoloen to je kod njega bila velika rijetkost pa
mi je zato i posebno udarilo u oi. Pitao sam ga koji je tome razlog, a on mi ree da
ga bole prsa.
Tome je mogao biti kriv na jueranji doivljaj. Sruivi se u sobu moda
je Halef nesretno pao. Zabrinuo sam se za toga dragog maliana i odluio da
skratim dananje jahanje.

U Tekirliku upitah gdje je han. Pokazae mi kolibu izvana vrlo malo

privlanu. Ipak smo sjahali, ostavili konje pod Omarovim nadzorom i uli. Tu
nam se ukazao ruan prizor. U malenoj zadimljenoj prostoriji sjedilo je nekoliko
ljudi. Jedan od njih bio je ivo zabavljen time da bodeom skrati nokte na
nogama. Kraj njega je uao drugi ovjek drei u ruci predmet koji je prije
mnogo godina vjerojatno bio etka, pa njime trljao dio odjee to ga je sigurno
jedino on nazivao hlaama. Hlae su bile tako pune prljavtine, a njihov ih je
vlasnik tako estoko obraivao da je bio sav ovijen gustim oblakom praine.
Suelice njima trei je ovjek drao meu ispruenim nogama up mlijeka i
otricom noa rezuckao enjak u mlijeko. Uz trei zid uao je jo jedan ovjek
na podu, a u krilu mu je leala glava petoga ovjeka koga je brijao. Taj peti bio je
neki bradati Arbanas. Usred nasapunane glave virio mu je uvojak kose. Sve ono
to je postrugao s Arbanasove lubanje otro bi brija hladnokrvno o zid. Za
vrijeme brijanja je cerio lice u kojekakve grimase da takvih nisam opazio ni u
Sjedinjenim Dravama kod crnakih brijaa, to ve mnogo znai jer su ondje
crni barbersi glasoviti zbog svoje mimike.
Kad su nas ti ljudi vidjeli da ulazimo i odgovorili na na pozdrav, oni nas
najprije odmjerie, a zatim onaj koji je obrezivao nokte i onaj koji je istio hlae,
nastavie poslom; ovjek s mlijekom iskoristio je prekid za to da stavi u usta
zaista po ivot opasnu koliinu enjaka. Brija skoi na noge, duboko se pokloni
i ree:
Dobro mi doli, va sluga vas pozdravlja!
Budui da nismo bili tako prljavi kao ista hlaa, brija nas je vjerojatno
smatrao otmjenim ljudima.
Gdje je handija? upitah.
Vani je.
Jesi li ti brija?
Nikako. Ja sam heim.
To je izrekao takvim glasom da ponosniji i samosvjesniji uope ne bi
mogao biti. Zatim pokaza u Arbanasa i doda drei se vrlo vano:
I ovome u ovjeku pustiti krv.
Prije nego sam mu mogao rei da je ta njegova izjava odmah
udesetostruila moje potovanje prema njemu, Arbanas ga estoko udari nogom i
viknu:
Pasji sine, koga ti slui? Mene ili onoga ondje? Misli li da mogu leati
ovdje dokle god se tebi prohtije! Pokazat u ti da se pred tobom nalazi padiahov
slubenik!
Lijenik smjesta ponovo une, prihvati nasapunanu glavu i nastavi svoj
posao.
Zapravo sam se trebao odmah okrenuti i otii ali rijei pustiti krv navele
su me da ostanem. Htio sam da vidim kako e taj glasoviti heim provesti
putanje krvi. Sjedosmo dakle i mi to blie jedan drugome da ne bismo dodirnuli
one ostale.

Kad je uao handija i upitao nas to elimo, naruio sam rakiju kao jedino
to se ovdje dalo piti.
Brija je dotle zavrio svoj posao i kaftanom otro sjajnu lubanju. Zatim
Arbanas skine odjeu s gornjeg dijela tijela. Za nas je svakako znailo ast kad
nam se udostojao ispriati:
Svrbi me koa.
Temeljito pranje vie bi mu koristilo od putanja krvi.
Lijenik izvue iz kuta vreu i izvadi iz nje neke predmete to sam ih
smatrao starim upljim utezima za sat. U svakog je moglo stati po etiri decilitra.
K tome je pridoao jo neki alat, kao jaje jajetu slian neupotrebljivim noicama
za ienje svijea. Sad lijenik zapali rakiju i jedan od tih utega za sat podigne
iznad plamena. Kad se zrak u njemu razrijedio uslijed topline, morao je Arbanas
lei na trbuh, a brija pokua da mu tu golemu kupicu stavi na lea.
Rub posude bio se ugrijao. Arbanas osjeti bol i tako estoko raspali
lijeniku zaunicu da se ovaj svom duinom isprui po podu.
to ti pada na pamet? razljuti se pacijent. Treba da mi pusti krv, a
ne da me pali!
Jesam li ja tome kriv? glasila je isprika. Kupica za sisanje krvi
mora biti vrua jer inae ne vue.
Brija je ipak sad malo pripazio pa mu je uspjelo da dvije kupice pripije uz
Arbanasova lea. On me pobjedonosno pogleda ali ga ljutiti Arbanasov krik trgne
iz zanesenosti.
Heime, eli li me ubiti? Tko da izdri tolike boli?
Strpi se samo jo asak! Svrbe li te jo lea?
Ne svrbe. Sad me peku i bodu a i grizu!
Vidi, pomae ti! Svrbei vie nema. Sad dolazi na red brus. Iz svoje
vree izvue dugaki komad eljeza i stade brusiti onu stvaricu koju sam
smatrao tipaljkom za svijee. inio je to s tako poduzetnim izrazom lica kao da
kani ubiti nilskoga konja. Zatim na nekoj gredi u zidu ispita otrinu svoga
instrumenta i klekne kraj rtve.
Kupice su se u meuvremenu ohladile i otpale ostavivi za sobom dva
crvena nateena mjesta.
Lijenik pritisnu svoj instrument i poe brojati:
Bir iki u jedan dva tri! Alah, Alah! to radi? Je li to
hvala to ti vraam zdravlje?
U istom trenutku kad je ubo Arbanasa, ovaj mu raspali novu zaunicu, a
zatim skoi na noge i zgrabi lijenika-udotvorca za vrat.
Pasji sine, umalo da me nisi zaklao! zaurla. Kako moe tako
prekomjerno prolijevati krv padiahovog sluge? Hoe li da te probodem ili da te
zadavim?
I ja sam ustao, ali ne moda zbog toga postupka koji me se nije nita ticao,
ve s posve drugog razloga. ovjek koji je obraivao noge, upravo je svrio tom
djelatnou i poeo drugu, na alost nimalo ljepu.

Skinuo je naime svijetlu tkaninu to ju je kao turban ovio oko glave,

rasprostro je preda se, izvukao iz pojasa grubo izrezani drveni ealj, pa se posve
hladnokrvno posvetio poslu koji se Istonjacima dodue ne moe dovoljno
preporuiti ali se ljudi ipak ne bi trebali njime baviti tako javno i bez ikakva
acanja. Nije bio musliman jer je imao svu kosu no kakvu kosu! Sad ju je
estoko proeljavao ali dosta o tome!
Kad se inilo da e se lijeenje vrlo napeto zavriti, nije htio da propusti taj
krasni prizor. Ustao je i posve jednostavno istresao rubac i to upravo onamo gdje
smo mi sjedili.
Trenutak kasnije bio sam vani a i ostali takoer. Halef se nasmije i ree:
Oprosti mu, sidi! Jednostavno nije mogao dulje izdrati. Platismo
gostioniaru i napustismo to mjesto, znaajno samo za sabirae kukaca. Ukoliko
je i postojao neki drugi han, sigurno da nije bio privlaniji pa moji drugovi
pristae na moj prijedlog da no radije provedemo negdje vani nego u kui.
Vani ispred sela stigosmo nekog siromano odjevenog ovjeka. Hodao je
kraj taljiga na dva toka koje je vukao maleni mravi magarac. Pozdravih ga i
upitah koliko je daleko do Radove i ima li putem kakav han. Odgovorio nam je da
moramo jahati cio sat ali da hana putem nema. Jo smo se malo porazgovorili s
njime; vladao se veoma skromno. Naposljetku me upita, oito sa strahom:
Kani li ostati u Radovi, efendijo?
Moda u se putem zaustaviti.
Onda bi morao prenoiti pod vedrim nebom!
To nita ne smeta. Nebo je najbolji krov.
Ima pravo. Da nisam tako siromaan, ponudio bih ti svoj krov.
Gdje stanuje?
Nedaleko odavde. Moja koliba se nalazi uz potok, svega nekoliko
minuta daleko odavle.
A to si ti?
Ja sam erpija Stavro. Podrijetlom sam Grk.
Upravo zato jer nisi bogat, svratit u k tebi. Ni ja nisam bogat. Ne mora
se nieg bojati. Imamo sa sobom mesa. Od tebe emo zamoliti samo uzavrelu
vodu za kavu. Ima li obitelj?
Imam enu. Imao sam i ker ali je umrla.
Na licu mu se pri tome pokazao takav izraz tuge da ga vie nisam nita
pitao.
Moe se nekom initi da nismo pravo postupili pavi na teret tome
siromahu, ali ja sam esto doivio da su upravo siromasi bili sretni i ponosni kad
bi nekom mogli iskazati gostoprimstvo. Taj je ovjek bio veoma siromaan. To se
vidjelo po njegovoj odjei koja se sastojala od platnenog kaputia i isto takvih
hlaa.
Ubrzo stigosmo do potoka koji je utjecao u Strumicu i poosmo njegovom
dolinom do kolibe sagraene kraj duboke jame iz koje se oito kopala ilovaa.
Kuica je imala samo vrata i jedan prozor, ali je imala pravi dimnjak. Kraj vrata se

nalazila klupa za izradu opeke. Iza kuice pruao se mali povrtnjak a za njim se
nastavljao mladi vonjak. Sve zajedno je pobuivalo veoma prijazan dojam. Po
strani su bili jedan kraj drugoga svrstani dugaki redovi opeke da bi se osuili na
zraku. Sad je i ena izala iz jame. ula nas je da dolazimo ali se inilo da se
prestraila tolikih stranih ljudi.
Doi ovamo, Stasa! ree njezin mu. Ovi efendije e noas ostati
kod nas.
Nebesa! ali se! viknu ona.
Ne alim se. Pozdravi efendije dobrodolicom.
Dopusti, efendijo, da se najprije operem ree Stasa. Iskapala sam
ilovau u jami.
ena prie k potoku, opere ruke, otare ih o pregau i pozdravi nas.
Jo nikad nismo imali tako otmjene goste. Ne znam to da vam
ponudim.
Imamo svega to trebamo umirio sam je. Odjahali bismo dalje ali
kad nas je tvoj mu pozvao odluio sam da ostanemo kod vas.
Onda uite u nau kolibu. Znamo kakva nam je ast danas ukazana.
To je zvualo otvoreno, srdano i ljubazno. I ena je bila sirotinjski
odjevena, ali ista usprkos njezinom prljavom radu. Njezine hlae, jelek i
pregaa, esto poderani, bili su pomno pokrpani. To ovjek rado vidi. I mu i ena
imali su mrava lica i na njima se vidjelo da duevno pate. Odmah sam osjetio
sklonost prema njima.
Uavi u kolibu najprije smo proli kroz malu prostoriju koja je sluila za
spremanje alata ali i kao staja za magarca. Odande se ulazilo u sobu za stanovanje.
U njoj je stajala prava pravcata pe sagraena od opeke. Tu je bio i stol,
klupa i nekoliko stolica to ih je izradio sam domain, a sve isto i oprano. Na
daskama objeenim o stijenu stajale su razne posude. U stranjem kutu ugledah
leaj obrubljen smolastim granicama koje su dopirale sve do stropa.
Stasa pogleda mua kao da ga eli neto upitati. On joj dade znak. Dok smo
se mi smjetali prioh k prozoru i opazih da je ena, nosei u ruci motiku, prela
preko potoka po kamenju koje je oito u tu svrhu bilo u njega uvaljeno i prijeko na
drugoj obali poela kopati u blizini nekog grma. Odmah sam naslutio o emu se
radi.
U tim krajevima, a jo vie prema Grkoj, meu kranima uobiajeno je
da se vrsto zatvoreni krazi ili druge posude pune vina zakopaju u zemlju da bi
se iskopali tek na kerinoj svadbi. Vino postaje u njima izvrsno. Kod bogatih
svadbi raspoloenje je sjajno jer ne smije ostati ni jedna kapljica vina.
Nemoj iskapati vino rekoh Stavri. Meni je milija voda a dva moja
pratioca su muslimani i ne smiju piti vino. Ostavi dakle vino u zemlji.
Odakle zna da sam zakopao vino i da ga elim iskopati?
Nagaam da je tako.

 Imam samo jedan mali vr. Mojoj ga je keri poklonio mladi s kojim se
kasnije zaruila. Zakopali smo vino da bismo prigodom svadbe imali poasni
gutljaj. No poto je ona umrla htio sam ga vama ponuditi.
To ne doputam. Boljelo bi me srce dok bih ga pio.
Uzmi ga ipak, efendijo. Rado ti ga dajemo!
Znam. Dar to se daje od srca ima stostruku vrijednost. Upravo je tako
kao da sam ga popio.
Stavro izae i pozove enu natrag a ona ga poslua krzmajui. Zamolio sam
je da nam zagrije vode, a mi dotle izvedosmo konje na istinu obraslu gustom
travom i sputasmo im prednje noge. Zatim dadoh Stasi kavu da nam je skuha.
Vidio sam kako su joj oi pri tome radosno zasjale. Tko zna otkad ti siromani
ljudi nisu pili dobru kavu!
Kad je kava bila skuhana i od nje zamirisala cijela soba pomogosmo tim
ljudima iz neprilike izvadivi i svoje posue. Sad je dola na red naa zaliha mesa.
Dok smo ispili kavu ve se smrailo a i peenje je bilo spremno za veeru.
Pozvasmo i njih dvoje da sjednu k nama za stol, ali se oni nisu dali
nagovoriti. Nisu htjeli ni dotai meso.
Oprosti, gospodine! ree Stavro. Danas ne smijemo jesti.
Zato ne smijete? Danas nije post.
U ponedjeljak, srijedu i petak ne jedemo nita.
Znam da kalueri kod vas poste ta tri dana, ali vi niste kalueri.
Mi ipak postimo. Tako smo preduzeli sebi.
Zar zbog kakvog zavjeta?
Ne. Nismo se nita zavjetovali, ve smo se samo tako dogovorili.
Onda u vam dati malo svoga brana da neto zgotovite.
Hvala. Ne jedemo nita.
ak i vai sveenici jedu za vrijeme posta bar plodove mahunarki,
korijenje i zelenje.
Ali mi ne jedemo ni zalogaja. Nemoj nam to zamjeriti, efendijo.
Siromani ljudi! Sjedili su jedno kraj drugoga na klupici. Iz njihovih
mravih lica virila je patnja pa i kraj najbolje volje ipak nisu mogli skrenuti
pogled s jela. To me je boljelo i svaki mi je zalogaj zapinjao u grlu. Ustao sam i
iziao. Kod takve boli, kod takvog odricanja ne mogu ni ja biti hladan i miran
gledalac.
Potraio sam mjesto prikladno za odmor i ubrzo naao zaista izvrsno
mjestance. Te noi su sjale zvijezde i nije bilo tako mrano kao prijanjih veeri.
Iza kue uzdizao se prema umi obronak obrastao rijetkim grmljem. Gore, gdje je
poinjala uma bila je mala istinica. Ugledao sam je ve odozdo kad smo stigli
ovamo. Sad sam potraio to mjesto. Na njemu je rasla mekana trava na kojoj se
sigurno dalo divno odmoriti. Ispod jednog makljena ugledah neto etvorokutno i
tamno. Prioh blie. To je bio grob. Nije li on stajao u nekoj vezi s vidljivom
tugom naih domaina? S njihovim postom? Svakako.

Moje sauee je jo i poraslo, ali sam preduzeo sebi da neu nita pitati.
Nije dobro poveavati krvave rane ili trgati okorjele. Siao sam s breuljka i dolje
u blizini kue susreo opekara koji me je oito traio. .. .
Otiao si, efendijo ree Stavro. Jesi li se razljutio na mene?
Nisam. Zato da se razljutim?
Jer sam odbio tvoje darove. Siao si odozgo. Jesi li naao grob?
Jesam.
To je grob moje keri. Htio bih te neto vrlo vano zapitati. Smijem li?
Smije. Imam vremena.
Onda te molim da sa mnom doe onamo prijeko gdje se nalaze konji.
Nitko ne treba uti to u ti rei.
Poosmo na panjak i sjedosmo jedan kraj drugoga. Stavro poe govoriti
tek nakon odulje utnje. Mora da mu je bilo teko da nae pravi poetak.
Naposljetku zapoe:
Kad si izaao razgovarali smo o tebi. uo sam da si pisac, da pie
knjige te da si nauio sve znanosti koje postoje i da moe odgovoriti na svako
pitanje.
To se opet onaj moj vjetropir, mali Halef, odvie razmetao! Dakako, slikao
me je to svjetlijim bojama, da bi vie svjetla moglo pasti i na njega. Odbio sam
dakle:
To nije tano.
Svejedno si pametan ovjek, pa mi moe neto rei. Ima li sablasti?
Nema.
Oh, kad bih to bar mogao povjerovati! Postoje due koje ne umiju nai
mir pa se vraaju kao sablasti. To znam. Zato sam tako nesretan i zato postim sa
svojom enom. Mi mislimo da bismo je moda time mogli iskupiti.
Nju? Koga?
Onu na ijem grobu si bio. Moju ker prizna Stavro.
Zar moda kani rei da ona luta kao sablast?
Da.
Nesretnie! Tko je bio tako zloban da uvjeri oca kako mu ker luta kao
sablast?
Ja to tano znam uvjeravao me je opekar.
Zar si je vidio?
Ja nisam, ali drugi su je vidjeli.
Ne vjeruj im!
Osim toga sam je uo.
Ti si lud! U kojem se liku pojavljuje?
Dola je kao imi tiho odvrati Stavro pribliivi usta tik do moga
uha. O tome se ne smije govoriti, bar ne smije glasno. Neizmjerno sam tuan.
Kad sam uo da si tako velik uenjak pomislio sam da bi mi mogao dati kakvo
sredstvo da mi se ker smiri.

 Nijedan uenjak ne poznaje takvo sredstvo. Mora samo vrsto

vjerovati da nema sablasti, pa e se odmah osloboditi svoje brige.
Ne mogu, jer ja sablast ujem. Javlja se uvijek u njezin smrtni as.
Kad je to?
Dva sata prije ponoi. Onda dozuji zrakom i zakuca na kapke na naem
prozoru.
Kao imi? I kuca?
Ne znam. Ta ja sam je samo uo. Ali drugi su je vidjeli kao netopira, a
sad njezin zarunik lei na smrtnoj postelji i mora umrijeti.
U meni se porodi odreena slutnja.
Da ne misli moda da je tvoje dijete vukodlak? upitah.
Jeste, upravo to!
Zaboga! To je jo stranije nego to sam mislio!
Zar ne? Umrijet u od jada! zajadikuje otac.
Da, samo umri od jada! Ali od jada zbog svoje gluposti! Jesi li me
razumio?
To je bilo grubo, ali svaki lijek nije sladak. Stavro je sjedio kraj mene i
plakao pa sam prema njemu osjetio ivo sauee. Praznovjerje je u tim
krajevima tako duboko ukorijenjeno, da su potrebna snana sredstva ako se eli
boriti protiv njega. Uostalom, htio sam ondje provesti svega nekoliko sati pa
nisam dakle imao vremena da nadugo i nairoko raspredam s njime.
Efendijo, od tebe sam oekivao utjehu zabrinuto e opekar a ne
takvu porugu!
Ne rugam ti se, ali sam sav ogoren zbog tvoga praznovjerja. Poi k
svom popu i pitaj. On e ti razjasniti koliki je grijeh to vjeruje da ti je kerka
vukodlak.
Bio sam kod njega.
No, pa to ti je rekao?
Ono isto to je rekao i Vlastanu koji je takoer bio kod njega.
Tko je Vlastan?
Prije je bio moj najbolji prijatelj, a sad mi je najgori neprijatelj. Njegov
sin je bio zarunik moje keri a sad ona ustaje iz groba pa mu iz tijela sie krv tako
da mora polako umrijeti.
Hm! Vlastan je dakle bio kod popa? to mu je ovaj rekao?
Priznao je da je moja ki vukodlak.
Od ega je umrla tvoja ki?
Od boginja. U ono vrijeme je vie ljudi oboljelo od boginja, pa i moja
ki. Boljela ju je glava i nije mogla jesti. Otila je k Vlastanu da njeguje njegovu
enu, svoju buduu svekrvu koja je bila oboljela od boginja. Ubrzo se vratila kui,
sva u groznici. Mora da joj se neto dogodilo jer je bila silno preplaena, ali nisam
mogao doznati zbog ega. U bunilu bolesti neprekidno je govorila da njezin
zarunik, Vlastanov sin, mora umrijeti. Onda su i kod nje izbile boginje pa je

umrla. Sad je moje dijete vukodlak pa e svoga zarunika povui k sebi u grob
ako se ne upotrijebi sredstvo to ga predlae pop.
Kakvo sredstvo? upitah.
Treba raskopati njezin grob pa joj srce probosti iljastim posveenim
kolcem premazanim mau svinje zaklane osam dana prije Boia.
Strano, strano! I ti vjeruje da e to sredstvo pomoi?
Vjerujem, ali neu dopustiti da to uine. Neka sveenik bdije kod
bolesnika pa sablast nee moi k njemu. Bude li tako bdio dvanaest noi redom,
vukodlak se nee vratiti i duh moje keri bit e iskupljen. Ako joj pak leinu
probodu u grobu, onda e njezina dua pripasti avlu. Ljudi govore da je upravo
grozno kako takav vukodlak vie i kako moli za milost kad ga ele probosti. To se
obavlja uvijek u pono. Vukodlakova leina naime ne trune ve lei u grobu topla
i crvena kao da je iva. Budui da ne elim dopustiti da se otvori kerkin grob,
Vlastan mi je postao smrtni neprijatelj.
Tko je on?
Vlastan pee crijepove dok ja samo izraujem erpie. Obojica
potjeemo iz okoline Drenove pa smo doli ovamo da zakupimo nalazite ilovae.
On je imuan a ja siromaan, ali nije bio ohol, pa je njegov sin htio da mi postane
zetom. Sad je svemu kraj.
Stanuje li Vlastan daleko odavde?
etvrt sata uzvodno potokom.
Onda u ga sutra ujutro pohoditi i kazati mu svoje miljenje. Obojica ste
nevjerojatno glupi.
Prema tome bi i sveenik bio glup? uzvrati Stavro jo uvijek
sumnjajui.
Moda je jo i vie od toga. Ali reci mi: jesi li ikada jurnuo iz kue da
vidi vukodlaka?
Nisam. Kako bih to mogao uiniti? Svatko tko ugleda vukodlaka umire
smjesta.
No, onda bih volio da doe danas!
Danas je subota, a subotom je veinom dolazio.
Lijepo. Upitat u vukodlaka zato te ne puta da u miru spava.
Efendijo, to bi bilo ludo! Morao bih pokopati jo jednog mrtvaca.
Moda.
Naime tebe.
Teko. A sad prestanimo s tim razgovorom. ujem svoje drugove gdje
govore. Najeli su se pa me trae.
Nee im nita rei o ovome, zar ne?
Rei u to samo malom Halefu, jer mi on mora pomoi da izlijeimo
vukodlaka.
Zaklinjem te, efendijo, ne budi nepromiljen. Ludo e rtvovati ivot!

 Bit u naprotiv veoma promiljen. Ve sam dugo godina eznuo za tim

da sretnem kakvu sablast pa bih se silno veselio kad bi mi se ta elja ispunila jo
danas.
ujem da se nimalo ne boji, a nagaam koji je razlog tome. Hoe li mi
moda pokazati aroliju s kojom raspolae?
Hou rado. Evo je. Pruio sam Stavri aku pod nos.
Otvori aku da je vidim.
Samo pogledaj! U ruci nemam nita. Sama aka moja je amajlija. Na nju
sam mislio.
Nismo nastavili razgovor jer smo se ve sreli s ostalima. Izmijenili smo jo
nekoliko rijei pred kuom pa sam opekaru dao da okua moga duhana a zatim
poelismo njemu i eni laku no. Oboje se veoma zaudie uvi da elimo lei na
poinak gore kraj groba. ivo su se tome usprotivili, ali bez uspjeha. Gdje umoran
ovjek zauvijek spava, moemo i mi mirno lei na kratak poinak.
Osko i Omar uspee se onamo, a ja sam jo malo zaostao s Halefom pod
izlikom da elimo vidjeti to rade konji.
Sidi, ti neto potajice sprema to ona dvojica ne treba da znaju?
dobaci malian.
Tako je. Jesi li ve kad vidio sablast, Halefe?
Navodno postoje kojekakvi dinovi, u pustinji i u umama, na
planinama i u dolinama, ali ja na alost nisam vidio jo nijednoga.
No, ja znam jednoga kojeg moe pogledati.
Gdje? ivo e Halef.
Ovdje. Nou dolijee zrakom i kuca Stavri na prozor.
Maalah! Misli li da e i danas doi?
Ne znam, ali bih elio da doe.
I ja. Mogli bismo toga duha upitati ima li uza se padiahovu putnicu.
Hoemo li?
Hoemo. Za pola sata je vrijeme kad obino dolazi. Ne doe li izgubit
emo svega nekoliko minuta.
Gdje emo ga poekati, sidi?
Ovdje uz potok, iza grmlja. Ovdje emo udobno leati u travi, a kua
nam je tako blizu, nema ni pet koraka do nje. Poekat emo do trenutka kad duh
pokua otii a onda emo ga zgrabiti s dvije strane.
Hoemo li se posluiti orujem ako se bude branio?
Neemo ako ne moramo. Valjda emo nas dvojica uspjeti da uhvatimo
jednu sablast!
Posve tano. Zapravo za to ne trebam ni tebe. Prijatelj sam ti i zatitnik.
Za to bi vrijeme ti mogao mirno spavati.
Rekavi to on se zavue iza jednog grma a ja legoh malo dalje iza drugoga.
Bio sam vrsto uvjeren da vukodlak nee doi pa zato s udaljenosti od vie metara
upitah Halefa bole li ga prsa i zamolih ga da se tedi bude li dolo do natezanja.

 uti, sidi odgovori Halef. Tko eli uhvatiti dina ne smije ga

opomenuti glasnim razgovorom. Treba da to naui.
Posluao sam ga, jer je malian imao pravo. Kad smo ve tu leali, morali
smo cijelu stvar shvatiti ozbiljno. Uostalom, ona je u svakom sluaju i bila
ozbiljna. Ve sam mnogo uo i itao o vukodlacima, i sad bi mi se zaista moda
mogla pruiti prilika da takvom sablasnom krvoloku zavirim ispod letnih koica i
ovo dvoje estitih ljudi oslobodim njihova straha i brige. Oito se radilo o grubom
zavaravanju.
Tako smo ekali vie od pola sata. Ve sam htio da odem kad se odjednom
neto doulja, brzo i potpuno neujno, upravo s one strane gdje sam se nalazio.
Bio je to tamni lik nekog mukarca koji je vjetim pokretima kliznuo do prozora i
asak tu osluhnuo. Onda se javi nekim zujanjem i siktanjem. Glasno je zazvidao,
pojaao i spustio ton, a pri tom snano brujao. To je zvualo upravo kao da
estoki vjetar zavija kroz hridine. Zatim taj ovjek dva, tri puta estoko udari o
kapke i okrene se da pobjegne. Uto odjeknu Halefov glas:
Stoj, huljo, sad te imamo!
Skoio je prema njemu da ga zadri, ali naa sablast imala je veliku
prisutnost duha. Udarila je Halefa akom u lice i viknula:
Ere e tatarba! Rekavi to odskoi.
Da je Halef drao jezik za zubima i da se nije prije vremena javio, sve bi se
odvilo drukije. Taj je ovjek pobjegao na suprotnu stranu od one na kojoj sam ja
leao, tako da je imao prednost za vie od polovine duljine kue. Ipak sam brzo
potrao za njim i u prolazu ljutito doviknuo Halefu da je glupan. Neoprezni
malian pojuri odmah za mnom.
Bjegunac je trao brzo. U prvim trenucima trebalo je trati iz sve snage.
Nauio sam od Indijanaca da se vie bacam unaprijed nego da skaem pa sam se
ubrzo toliko pribliio sablasti da sam ve pruio ruku za njom. Meutim, toga
ovjeka nije ni sad bila napustila prisutnost duha. Naglo je skoio u stranu s puta,
a ja sam projurio kraj njega. Dakako da sam i ja smjesta skrenuo u stranu.
Bjegunac pouri preko potoka i umalo to nije stigao na protivnu stranu. Jurnuh
da ga uhvatim snanim skokom. Uspjelo mi je. Stigao sam na drugu obalu
neposredno iza njega i u isti as posegnuh za njim. Uhvatih ga za pojas i opreh se
nogom da ga oborim na zemlju.
Az itenert! viknu on.
Bilo da je strelovito otkopao pojas ili da je taj bio od starosti ve posve
troan, tek meni u ruci ostade samo krpa, a moj duh odjuri u grmlje kamo nisam
mogao za njim.
Jesi li ga uhvatio? upita Halef iza mene pa i on skoi preko potoka.
Nisam. Ali u zato uhvatiti tebe i to za ui. Juer si mi propao kroz
golubinjak, a danas si preuranjenom drekom otjerao ovog ovjeka!
Sidi, to je bilo od samoga oduevljenja! Ovaj din je zaista pobjegao od
pustoga straha!
To je bilo tako smijeno da sam se usprkos srdbi morao nasmijati.

 Dakako da je pobjegao od straha a ne od smionosti. Sad ga potrai sam

ako ga eli upitati za padiahovu putnicu.
U zoru emo nai njegov trag.
Da, upravo onda kad moramo otii odavde.
Bar neto si uhvatio od njega. to je to?
Kako se ini, stara krpa to sam je duhu istrgao iz pojasa.
Jesi li razumio to je rekao?
Jesam. Govorio je madarski. Upitat u Stavru da li poznaje nekoga tko
ovdje govori madarski. Uostalom, u krpi ima neto. to je to?
Naime u krpi sam neto osjetio, neki okrugli predmet s drkom. Izvukao
sam ga i htio ga podii prema nebu da bih ga bolje mogao vidjeti, ali prodorni
vonj koji se izvijao iz njega odmah mi je rekao da u ruci drim staru kratku lulu
posve natopljenu nikotinom.
to je to? upita Halef.
Franaka lula.
Alah! Zar sablasti pue?
Kako se ini, kadto pue, ali ne pue ba najbolji duhan.
Pokai je.
Halef uze izgrienu lulu i omirisa je.
Jao! viknu. Kako to samo zaudara! Podigao je ruku da odbaci lulu,
ali ga sprijeih.
Stoj! to ti pada na um? Trebam tu lulu.
Ouvao te Alah! Kani li puiti iz nje?
Ne kanim. Ona e mi samo posluiti da doznam tko je bio taj duh.
Ima pravo prizna Halef. Ja bih bio bacio taj mali ibuk i time
poinio veliku glupost.
Tako je nasmijah se. A sad se vratimo Stavru. Praznovjerni ovjek
uo je glasni Halefov zov, rijei tajanstvenog nonog posjetioca, a zatim nae
korake. Silno se prestraio. Kad smo uli k njemu lice mu je bilo bijelo poput
krede, a ena mu je sva drhtala.
Jesi li vidio vukodlaka, efendijo? upita on naglo ustavi sa sjedala.
Jesam.
Onda mora umrijeti. Tko ugleda vukodlaka taj ne ostaje na ivotu.
Onda u vrlo brzo umrijeti, jer ne samo da sam ga vidio ve sam ga i
dodirnuo.
Nebesa!
Volio bih da sam ga mogao zadrati, ali mi je naalost umakao.
Je li odletio kroz zrak?
Nije, ve je posve ravno potrao putem pa je ak i preskoio preko
potoka. Pri tome je tovie izrekao nekoliko rijei.
Koje rijei?
Ere a tatarba i az itenert.
To ne moe nitko razumijeti. Sigurno tako govore sablasti.

 Nipoto! To je madarski; to tano znam. Tvoj duh se strano preplaio

pa je u svom strahu viknuo nekoliko madarskih rijei. ivi li moda u blizini
koji ovjek podrijetlom iz Madarske?
ivi.
Tko je to?
To je Vlastanov sluga.
Ah, udno! Poznaje li ga dobro?
Svakako.
Poznaje li i ovaj predmet? Rekavi to pokazah Stavri lulu.
To je slugina lula odgovori on. Dobro je poznajem. On pui iz te
glinene glave s cijevi od trstike. Ako je trstika sva proeta duhanskim sokom, a on
nema duhana, onda uvijek odgrize komadi cijevi pa je vae. Govori da je to tek
pravi uitak. On mi je neprijatelj jer mu se svidjela moja ki, a mi smo ga izbacili.
Zar je i on bio vani.
Ne znam sigurno, ali vjerujem da se vukodlak nee vratiti. Sutra ujutro
u ti ga pokazati. Nakanio sam odjahati odavde u ranu zoru, ali u ostati nekoliko
sati dulje da poem s tobom Vlastanu.
to ti pada na um, efendijo? prestraeno e Stavro. On bi nas
izbacio.
Dajem ti rije da e nas Vlastan dodue neprijazno primiti, ali da e nas
vrlo prijazno otpustiti. Ti e se potpuno izmiriti s njime.
Kako bi ti to moglo uspjeti?
O tome u sad promisliti pa u zato poi na poinak. Stavro to nije htio
da dopusti. Na doivljaj pred kuom je bio za njega zagonetan pa nije mogao
sam sebi rastumaiti ono to sam mu o tome ispripovjedio. Zamolio me da mu
razjasnim stvar, ali sam smatrao da je bolje poekati dok se ne uzmogne na
injenicama uvjeriti o tome da ne postoje vukodlaci i sablasti. Zatim sam izaao s
Halefom ne odgovarajui mu na pitanja i uspeo se do ve spomenute istinice.
Osko i Omar su ve vrsto spavali. Nismo razgovarali. Bio sam uvjeren da je onaj
sluga, da se osveti to su ga odbili, proglasio mrtvu opekarovu ker vukodlakom.
Htio sam sutradan uhvatiti tu ptiicu i prisiliti je da prizna.
Budui da smo Halef i ja bili umorni, ubrzo smo zaspali, ali moj san bio je
lagan. Nekako me proimao osjeaj kao da se jo neto mora dogoditi. Jesam li to
sanjao ili je bila stvarnost svakako uo sam neko kotrljanje kao da je neki
krupni kamen pomaknut iz svoga leita pa se kotrlja kroz granje. Uspravih se i
osluhnuh. Da, zaista, pribliavali su nam se koraci nekolicine ljudi.
Brzo sam probudio drugove. Nekoliko tihih rijei bilo je dovoljno da ih
obavijestim, a zatim svi kliznusmo iza grmlja u smjeru protivnom od onoga iz
kojeg su nam se pribliavali koraci koji su nas tako nemilo omeli u snu.
Ispod makljena bilo je tamnije nego ispod otvorena neba punog zvijezda,
no ipak su se prilino jasno mogle razabrati etiri prilike. Ona na elu kao da je
nosila neki alat pa ga je pred grobom bacila u travu. Iza nje su druge dvije vodile
treu koju su brino posjele na zemlju. Jedna od tih dviju bila je ena.

 Hoemo li odmah poeti, gospodaru? upita onaj prvi.

Hoemo. Moramo se pouriti. Pono je ve blizu. Ta avolska vjetica
ne smije vie ustati iz groba.
Neemo li zbog toga nastradati? bojaljivo upita ena.
Neemo. Ve sam ti stotinu puta rekao da time inimo samo dobro
djelo. Uzmi motiku, Andra.
Andra je madarsko ime. Odmah sam znao tko se pred nama nalazi, naime
stari Vlastan sa enom, sinom i slugom.
Ovo mi se silno svialo. Odluio sam da tim ljudima neu dopustiti da
dodirnu grob, ve da u odmah obraunati s njima. Bilo je dovoljno da svojim
pratiocima apnem nekoliko rijei. Skoili smo na noge uzvik iz etiri grla, i
svaki od nas uhvatio je za vrat po jednu od tih pridolica. Ja sam uhvatio slugu.
Na iten veliki boe! dreknu on.
Oborio sam ga na zemlju i pritisnuo ga, izvukao no i stavio mu iljak pod
grlo.
Oh, ja nesretnik, sve je izgubljeno! zastenje on madarski. Iskustvo
nam kazuje da se svaki ovjek, makar govorio i vie jezika, u trenutku nevolje i
nehotice slui svojim materinjim jezikom. To je uinio i ovaj Madar. Nisam mu
smio dopustiti da pone razmiljati.
Ti si bio vukodlak! dreknuh na njega.
Jesam sav uasnut promuca Andra.
Iz osvete zbog toga jer te opekarova kerka nije htjela? Ti si nou kucao
na Stavrin prozor i glumio sablast?
Jesam.
Ovo priznanje je bilo zapravo dovoljno da uvjeri ostale, ali sam se sjetio i
toga da je Vlastanov sin bolestan. To je dodue mogla biti posljedica straha pred
vukodlakom, ali meni je na jezik ipak navrlo pitanje:
A svom mladom gospodaru si potajice neto davao?
Milost! zastenje sluga.
to si mu davao?
Otrov za takore, ali svakog dana samo malo.
Trebao je dakle polako umrijeti?
Jeste.
Zato? Reci istinu, jer u ti inae zabosti no u grlo.
Htio sam da me Vlastan prisvoji promuca Andra.
Sad mi je bilo sve jasno. Stavrina ki vratila se kui preplaena i sva
uasnuta pa je jo prije smrti rekla da njezin zarunik mora umrijeti, ali je zatajila
odakle to zna. Stegao sam tom nitkovu jo vre vrat i upitao ga:
Zarunica tvoga mladog gospodara te je uhvatila kad si mu davao otrov
za takore, a ti si je prijetnjama prisilio da uti?
Je li to bio strah pred mojim noem ili je moda Andra ovdje u blizini
groba i zbog namjeravancg oskrvnua leine mislio da ima posla s nekim
nadnaravnim biima ukratko, on je sve priznao.

 Zaprijetio sam da u joj ubiti roditelje ako me oda.

To je dosta. Siite sad svi za mnom k Stavri i Stasi. Podigao sam slugu
na noge i prisilio ga da ispred mene poe niz obronak. Ostali pooe za mnom.
Nitko nije rekao ni rijei. Na estiti domain nije jo spavao. Neizmjerno se
zaudio kad je ugledao gdje mu u kuu ulazi smrtni neprijatelj.
Evo ti rekoh tresnuvi slugu u kut. Ovo je vukodlak! Dobro ga
pogledaj! ivi od starih ibuka i eli iskapati leine.
Stavro nas pogleda, jednog za dragim. Nije uspio izustiti ni rijei. Vlastan
je prvi progovorio. Pruio je Stavri obje ruke i rekao:
Oprosti! Bili smo prevareni.
Kako ste doli ovamo?
Htjeli smo raskopati grob. Sa sobom smo ponijeli posveeni kolac da ga
tvojoj keri probodemo kroz srce. Ni sam ne znam kako sam ... kako ...
Vie nisam uo. Nisam se smatrao ovlatenim da se nametnem kao svjedok
oko izmirenja do kojega je moralo doi, pa sam izaao. Halef, Osko i Omar
izaoe za mnom.
Mali je Hadi stavljao kojekakve primjedbe o raskrinkanom vukodlaku.
Istodobno smo uli i glasove ljudi koji su govorili u sobi, najprije ljutito i prijetei
oito upuene sluzi a zatim smirenije i na kraju ak radosne. Naposljetku nas
pozvae da uemo.
Gospodine ree Stavro plaui od radosti vama moramo zahvaliti!
Vi ste skinuli sa nas sramotu i alost. Kako da vam se za to oduim?
I njegova ena nam se jecajui zahvaljivala, ali ja rekoh:
Samo vama samima zahvaljujete tu radost. Usprkos svom siromatvu,
vi ste gostoljubivo primili strance. Sad dolazi nagrada. Ne morate vie postiti
zbog onog ludog ogovaranja koje vam je ogorilo ivot. Da mi nisi rekao to te
titi, sigurno ti ni pomo ne bi tako brzo stigla.
Hajde da vidim jesi li zaista upuen u sve mudrosti. Poznaje li otrove?
Pogledao sam Vlastanova sina koji je sjedio sav blijed i upalih obraza. Oi
su mu meutim zasjale od radosti i nade.
Upravo se toliko razumijem u otrove, njihovo djelovanje i
protusredstva, da vas mogu uvjeriti da e taj mladi ubrzo ozdraviti ako se
obratite nekom pravom lijeniku a ne nekom arlatanu. Onog ovjeka koji ui
tamo u kutu predajte sucu; neka ga on kazni.
Moj savjet je izazvao najveu radost, pa i kod bolesnika, jer je ovaj odmah
posve vedro ustao i zahvalio mi se.
Ne rekavi ni rijei dohvati Vlastan konopac, svee sluzi ruke i odvede ga. I
njegova ena poe za njim.
Kad su se otprilike za jedan sat vratili, ena je nosila punu koaru jela dok
je Vlastan dovukao golemi krag.
Efendijo, nisi htio da popije svadbeno vino moga siromanog
neprijatelja, koji je sada zauvijek moj prijatelj, nisi ga htio popiti jer je on

siromaan. Ja sam naprotiv bogat. Od mene moete primiti i popiti ovo vino to
sam ga upravo iskopao.
Dobro, neka bude. Ali da bi nam to vino zaista prijalo, mora nam
obeati da e se u svom bogatstvu zauzeti za svoga prijatelja kako ne bi morao
raditi iznad svojih sila da bi ivotario.
Rado ti obeajem. Kad god budemo zajedno sjedili rado emo se sjeati
i vas i ove veeri.
I tako zapoe sveana veera. Moji muslimanski pratioci opazie kako nam
je dobro prijalo staro vino. Mora da se Halefu i Omaru skupljala slina u ustima.
Halef mi apne:
Sidi, ta tekuina izgleda tako crvena i gusta, a osim toga bila je
zakopana u zemlji. Mislim da to uope i nije vie vino.
A to bi drugo bilo?
To je sad krv zemlje, pa je sigurno smijem piti.
Dakako nasmijeih se.
Onda dopusti da i mi sebi natoimo. Htjeli bismo biti takoer veseli kao
i vi.
I on sebi natoi mnogo, mnogo puta.
Moram rei samo jo to da nije vie bilo govora o spavanju. Kad smo ujutro
opet krenuli na cestu i izjahali iz malene doline, dobaci mali Halef:
Kad se vratim kui svojoj Hani, najljepoj meu lijepima, nauit u je da
iz vina pravi krv zemlje, jer jedna kapljica takve krvi svladava sve patnje svijeta.
Alah je velik, a Muhamed mu je prorok.

DAN U DABILI
ZEMLJE pod sultanovim ezlom spadaju meu one krajeve u kojima
putnik na svoju alost, a moda i na svoju tetu doznaje da geografske karte
kojima se mora u nudi sluiti, ne odgovaraju stvarnosti. ak i ovjek vrlo dobro
upuen u itanje geografskih karata esto zapada u najveu nepriliku ako poini
pogreku i povjeruje crteima koji ne odgovaraju injenicama.
Tako je na primjer na brojnim geografskim kartama urisana dvostruka crta
koja iz starog glasovitog Seresa vodi na sjever u Demir Hisar i Petrida, a onda
preko Ostromde u Keprili i Skopje. Iz te dvostruke crte dalo bi se zakljuiti da
postoji dobro ouvana iroka cesta, a moda ak i vojnika cesta, meutim kako
to izgleda u stvarnosti!
Nema tu ni traga cesti u naem smislu. Kad smo iz pobone doline
zakrenuli u dolinu Strumice znao sam dodue da bi se prema geografskim
kartama trebala uz obalu te rijeke nalaziti dobro izgraena cesta, ali ono to smo
nali ne bi se dalo usporediti ni sa srednjoevropskim poljskim putom. Putovi
kojima se nai seljaci voze na polja, bolje su povueni i vie ureeni od te
vojnike ceste. Od onog mjesta na kojem smo zakrenuli na tu takozvanu vojnu
cestu, morali smo jahati otprilike etiri sata da stignemo u Ostromdu tedei
konje. To mjesto je bio na dananji cilj.
Jednom sam imao u rukama neko staro geografsko djelo o Turskoj. Kad
smo sad jahali prema Ostromdi sjetih se da bi se prema tom djelu Ostromda
morala nalaziti na podnoju nekog breuljka na ijem se vrhu uzdie stari urueni
dvorac. U blizini se nekada odravao glasoviti sajam, a podno brijega navodno su
izvirali vrui izvori. Ali tko bi mogao povjerovati panorami evropske Turske
koja je godine 1812. ugledala svjetlo svijeta! Iz novijih opisa bilo mi je poznato
da taj grad ima sedam do osam tisua stanovnika, veinom Turaka. Makedonaca i
Bugara koji uzgajaju mnogo duhana i pamuka. Bio sam radoznao kako e grad
izgledati.
Naalost Halef je jo uvijek osjeao boli u prsima. inilo se da mu je ona
pustolovina u golubinjaku ipak nanijela neke lake unutarnje ozljede. Nije se
dodue tuio, ali ja sam konjima dopustio da hodaju samo polaganim korakom
kako se ne bi morao naprezati.
Desno i lijevo od rijeke irila se ravnica polagano se uzdiui prema Velici
planini, a malo dalje desno strmo su se sputali obronci Pljakavice.
Stigosmo u Radovu, bijedno gnijezdo, iji su se stanovnici bavili uzgojem
plemenite duhanske biljke, a zatim nas je cesta preko staroga mosta prevela na
drugu obalu rijeke. Budui da smo jahali polagano, stigli smo tek neposredno
nakon podneva u selo Dabilu, nae posljednje odmaralite prije Ostromde.
Opazio sam kako je Halef kadto bolno stegao usnice. Zato sam se, dok
smo jahali kroz selo stao ogledavati traei prikladno mjesto na kojem bismo se
mogli odmoriti. Ugledao sam dugaak prilino visoki zid iza kojeg su stajale tri

zgrade. iroka starinska vrata vodila su u dvorite. Gornji njihov dio bio je bijelo
okreen i ondje ugledah turskim rijeima ispisan naslov: Svratiste miru,
sigurnosti i udobnosti. Zaudih se jer je takav naslov iznad turskog hana zaista
bio prava rijetkost.
Jesmo li mogli imati povjerenja u njega?
Hoemo li svratiti ovamo? upitah Halefa.
Kako god hoe, sidi odvrati on. Zna da ja radim sve to eli.
Onda doi!
Zakrenuli smo kroz vrata u dvorite zatvoreno s one tri niske zgrade i ve
spomenutim zidom.
U sredini dvorita lealo je ono to se obino naziva seljakovim zlatni
rudnikom, naime gnojite. Sudei po njegovoj visini i opsegu dalo se
pretpostaviti da mu je vlasnik veoma bogat na spomenutom plemenitom metalu,
pogotovu to bi zapravo cijelo dvorite imalo pravo da se nazove zlatnim
rudnikom, jer tek to smo proli kroz vrata, kad nai konji ve zagazie u duboke
biljne i ivotinjske ostatke koji su estoko zasmrdjeli.
O miomirisi, o uitku nosa! viknu Halef. Da, to je zaista svratite
udobnosti. Tko ovdje legne, leat e na mekom. Hoe li pokuati, sidi?
Ti si moj prijatelj i zatitnik; ponovit u sve to ti uini odgovorih.
Time je na razgovor bio zavren, jer se na nas zaletio cio opor pasa
bijesno zavijajui. inilo se kao da nas te nemani kane rastrgati. Stisnuh vranca
stegnima i skoih ravno meu njih. Oni se smjesta ratrkae i pobjegoe.
Uzalud smo se ogledavali traei pogledom ljude. Zgrade i nalijevo i
nadesno sigurno su sluile poljoprivrednim svrhama, dok se inilo da je zgrada
ravno ispred nas bila odreena za stanovanje. Uostalom, i to se samo inilo, jer
nisam vidio niega to bi moglo potvrditi moje nasluivanje. U zidovima su
dodue bile rupe s kapcima, ali nije bilo prozora. Nisam ugledao ni dimnjaka.
Vrata su bila uska i niska ali ipak odjahasmo do njih i skoismo s konja.
Tek sad se na vratima ukaza neko ljudsko bie. Ne bih mogao rei da li
mukarac ili ena. Taj lik je nosio iroke, jarko crvene hlae, svezane iznad
glenjeva. Od vrata pa do koljena visila mu je koulja, stegnuta iznad bokova
remenom. Nasluujem da je neko bila bijela, ali sad je izgledala kao da je
desetini pokoljenja soboslikara sluila kao radni haljetak i da je zatim jo posebno
provuena kroz mulj u nekom ribnjaku. Vrat i lice te pojave bili su silno mravi a
sigurno je da su rijetko dolazili u dodir sa sapunom i vodom. Glava se kimala amo
i tamo. Ispod krpe koja ju je pokrivala virilo je nekoliko sijedih, smrenih uvojaka
kose.
Dobar dan! pozdravih. Tko si ti?
Ja sam prva sluavka glasio je dostojanstveni odgovor.
Gdje ti je gospodar?
U kui.
Pri tome je upraviteljica te gostoljubive kue pokazala palcem preko
ramena u unutranjost zgrade.

 Pozdravit emo ga.

Samo izvoli, gospodine!
Ona izae iz kue da nam naini mjesta. Morao sam se sagnuti da ne
udarim glavom o dovratak. Kako sam opazio, kua nije imala predvorja. Sastojala
se samo od etiri zida i slamnatoga krova iznad njih. Prema obiaju u tim
krajevima unutranjost kue bila je vrbovim pleterom razdvojena u vie odjela.
Lijevo! doviknu sluavka za nama.
Posluali smo je i uli u lijevi odjel, ali u njemu nismo nali handiju.
U tu je prostoriju svjetlo prodiralo kroz dva otvora u zidu iji su kapci bili
otvoreni. Kako sam ve spomenuo, staklenih prozora nije bilo. U sredini sobe je
stajao stol, a oko njega etiri klupe. Bio je bijelo izriban i tako ist, da sam se
zaudio.
Sudei po prvoj sluavci ne bih oekivao takvu istou. Ni na klupama nije
bilo nikakvih mrlja. Budui da na zidu nisam ugledao svetakih slika, zakljuio
sam da je vlasnik tog svratita musliman.
U rupama u zidu stajalo je nekoliko lonaca sa rascvalim cvijeem koje je
cijeloj prostoriji davalo prijatan izgled. Drvena posuda za vodu u kutu bila je tako
ista da bi ovjek upravo s uitkom mogao zagrabiti hladnu vodu iz nje.
Zakucao sam drkom svog bia za jahanje po stolu. Smjesta se jedna od
vrbinih stijena malo odmaknu u stranu pa se pojavi neki ovjek upitavi nas ta
elimo.
Bio je odjeven u tursku odjeu, a na glavi je nosio crveni fes. Tijelo mu je
bilo snano a dugaka tamna brada koja mu se sputala gotovo do prsiju, davala
mu je dostojanstven izgled.
Jesi li ti handija? upitah ga.
Jesam, ali vie nikoga ne primam na konak.
Onda mora ukloniti napis na tvojim vratima.
Uinit u to jo danas. Dat u ga premazati kreom. Rekao je to tako
ogoreno da se dalo zakljuiti da je kao gostioniar stekao loa iskustva.
Nismo mi doli da ostanemo kod tebe umirih ga. Htjeli bismo se
samo odmoriti i neto popiti.
S time sam sporazuman. Moete dobiti i neto da prigrizete.
to nam moe dati da popijemo?
Rakiju i vrlo dobro pivo koje vam preporuujem. Dakle, imao je pivo!
To me je iznenadilo.
Tko ga je svario? upitah.
Ja sam.
Kako ga uva?
U velikim krazima. Svakog dana kuham svjee i dajem svojim ljudima
da piju.
To ba nije bila dobra preporuka. Mora da je to razabrao na mom licu jer
ree;
Moe ga mirno okuati. Posve je svjee, tek jutros sam ga napravio.

Handija je dakle bio uvjeren da pivo to bolje prija to je svjeije. Ja sam

imao o tome drugo miljenje, ali sam ipak naruio pivo jer sam bio radoznao to
e mi ponuditi pod tim imenom.
Donio je veliki vr i stavio ga na stol.
Pij ohrabri me on. Pivo daje snagu i tjera brige. Skupio sam svu
hrabrost, uhvatio vr objema rukama i podigao ga na usta. I nije tako loe
mirisalo! Smiono potegoh jednom, pa jo jednom i nastavih. Bilo je slabo,
veoma slabo, kao minhensko pivo razrijeeno s petorostrukom koliinom vode,
ali ipak nije bilo loe. Sredstvo protiv ei i nita vie.
I moji drugovi popie malo pa izjavie da im pivo prija, uostalom, moda
samo zato jer ga nisam pokudio. To je oito razveselilo handiju. Njegovo mrko
lice se na nekoliko trenutaka razvedri, pa samosvjesno ree:
Da, ja sam pivar. U tome me nitko ne moe oponaati.
A gdje si to nauio?
Od nekog stranca koji je potjecao iz zemlje piva. Dugo je radio u
Stambulu a zapravo je po zvanju bio cipelar. Ali u onoj zemlji svi vare pivo pa se i
on vrlo dobro razumio u to. Bio je veoma siromaan i vratio se u svoju domovinu.
Smilio mi se pa sam ga na neko vrijeme primio u svoj han, hranio i pojio. Iz
zahvalnosti mi je dao uputu kako se vari pivo.
Kako se zove zemlja iz koje potjee?
Zapamtio sam ime: zove se Elanka.
ini se da nisi ba posve dobro upamtio. Ne zove li se moda Erlangen?
Erla efendijo, ima pravo! Ta se zemlja zove onako kako si rekao.
Sad se sjeam. Rije se ne da ba lako izgovoriti. Pozna li ti tu zemlju?
Poznam, ali Erlangen nije zemlja ve grad u zemlji Bavariji.
Da, da, tako je. On je bio Bavariali. Sad se sjeam. Bavarija je dio
Almanje gdje svi ljudi piju pivo pa ve i dojenad u koljevci drei za njim.
Je li ti to rekao onaj postolar?
Jeste, efendijo.
Ne poznajem ga pa dakle ne znam ni to je li ve u ranoj mladosti pio
pivo. Svakako ti je dokazao da to pie ne ini ljude nezahvalnima. Ne bismo li
mogli dobiti neto i da pojedemo?
Samo reci to ti srce eli, efendijo.
Ne znam to ima.
Samo zatrai! Kruha, mesa, peradi, svega imam.
Hm! Moemo li dobiti kajganu?
Da, moete.
Tko e je pripremiti?
Moja kua.
Nadam se da je nee pripremiti glavna sluavka koja nas je vani
doekala?
Nikako, efendijo. Znam zato pita. Ona je prva i najmarljivija sluavka
u staji, ali nema nikakva posla s pripremom jela.

 No, onda pokuajmo!

Handija izae da narui ono to smo zatraili, a moji drugovi pokazae
koliko ih raduje to ta vrijedna stara sluavka istodobno ne vri i dunost
kuhinjske vile.
Kad se gostioniar vratio, sjede k nama i promotri nas pozornije nego prije.
Neprijazno sam vas doekao ree zatim. To mi ne smijete
zamjeriti jer ima gostiju od kojih te proe sva volja za vrenje gostioniarskog
zvanja.
Znai da si imao loeg iskustva.
Dapae, vrlo loeg.
Vjerojatno tek nedavno.
Tako je, efendijo. Noas su me okrali.
Zar gosti? Kako se to desilo?
Eto, ja uzgajam mnogo duhana. U odreeno vrijeme dolazi k meni iz
Soluna neki trgovac da ga kupi. Juer je bio ovdje pa mi je isplatio posljednji
obrok za prologodinju berbu. Iznosilo je stotinu funti. Upravo kad mi ih je sve u
zlatnicima izbrojio ovamo na stol dola su tri stranca i upitala me mogu li kod
mene spavati. Rekao sam im da su mi dobro doli i prenio novac u spavaonicu.
Odande su mi ga ukrali.
Kako im je to uspjelo? Zar je tako lako ui u tvoju spavaonicu? Ima li
ona isto tako samo zidove od iblja kao ova soba ovdje?
O ne! Ona lei u stranjem lijevom uglu kue pa je okruena obim
vanjskim zidovima te sa dva vrsta zida od opeke koji se uzdiu sve do krova.
Vrata su jaka, ak okovana eljezom. Sam sam proveo tu mjeru opreza jer u toj
sobi uvam sve to je vrijedno.
Kako su onda kradljivci samo doprli onamo? Kako su uope znali da
ondje uva novac?
Ne smije zaboraviti da se ovdje svi zidovi sastoje samo od pletera i da
se lako dadu pomicati. Zato je i jedan od ono trojice mogao da se odulja za mnom
i pogleda kamo nosim novac. Zatim je brzo izaao iz kue i pogledao kroz prozor
kamo ga spremam. Kad sam novac zakljuao uinilo mi se da vani ujem neki
um. Pourio sam do otvorena prozora i osluhnuo pa sam uo korake koji su se
udaljavali. Kad sam se potom vratio u sobu, jedan on one trojice nije bio u njoj.
Doao je tek nakon nekoliko minuta.
Nije li ti bilo sumnjivo?
U prvi as nije, efendijo. Koraci to sam ih uo mogli su biti i koraci
nekoga od mojih slugu jer oni u to vrijeme obino imaju posla iza kue. Tek
kasnije, kad sam otkrio da je nestao novac, istraio sam stvar, a kad sam upitao
sluge, rekao mi je jedan od nadniara da je upravo u to vrijeme otiao u konaite
iza kue i da je pri tome sreo nekog stranca koji je dolazio iz smjera moje
spavaonice.
Zna li moda kako je izvrena kraa?

 Jo mi je zagonetno. Na spavanje sam poao veoma kasno, nekoliko sati

nakon ponoi. Kartao sam i dobio novaca pa sam ga htio staviti k ostalom novcu,
ali kad sam otvorio ormari, bio je prazan.
Hm! Je li ormari bio zakljuan? Mislim, je li bio zakljuan kljuem?
Jeste.
A spavaonica?
Ne, ona nije. Ona je gotovo uvijek otvorena jer moj harem i djeca esto
ulaze onamo pa bi me stajalo previe truda da je svaki put zakljuavam.
Kazao si da si se kartao. S kime si kartao?
S ona tri ovjeka.
A nisi kartao s trgovcem duhana?
Nisam. On je odjahao prije nego to se smrklo. Gosti nisu bili jo
umorni pa su me upitali bih li se htio malo pokartati s njima. Pristao sam i dobio
gotovo itavu funtu. Morao sam s njima piti rakije pa sam se pomalo opio i postao
tako pospan da sam naposljetku prekinuo igru.
Jesi li onda odmah poao u spavaonicu da stavi svoj dobitak u ormari?
Nisam. Najprije sam im otvorio vrata. Rekli su da je ve prekasno da
pou na spavanje. Bliilo se jutro i oni su radije odmah krenuli. Za ono to su
pojeli i popili platili su vie nego to sam traio i odjahali.
Kamo? Jesu li ti to rekli?
Jesu. Htjeli su u Dojran.
Hm, dakle prema jugu preko Furkeja i Olivece. A odakle su doli?
Iz Melnika.
Ah, iz Melnika! Veli da su bila trojica? Jesi li ih dobro pogledao?
Dakako! Ta gotovo sam est sati kartao s njima. Naslutio sam da su ta tri
kradljivca bili oni isti ljudi koje smo progonili. Zato nastavih:
Znai da si pogledao i njihove konje.
Jesam. Bila su tri bijelca.
Kako je to lijepo! izmaknu se malom Halefu. Sidi, ja sam odmah
naslutio, odmah!
Da, ti si otrouman prijatelj i zatitnik svoga gospodara.
to je to naslutio? upita brzo handija.
Neto to e i ti kasnije doznati odgovorih mu. Najprije te molim
da mi dade jo neke podatke.
Odnosi li se na ljude koji su me okrali? Onda me samo pitaj. Rado u ti
rei sve to eli doznati.
Lice mu je dobilo posve drugi izraaj. Halefove rijei navele su ga da
nasluti da smo u nekoj vezi s kradljivcima pa je jedva doekao da uje neto
potanje o tome. Razabiralo se na njemu da ga je poela ispunjavati nada, iako
veoma neodreena.
Dakle oni su ve bili otili kad si otkrio da je novac nestao? rekoh.
Jesi li odmah posumnjao u njih?

 Nisam. Najprije sam probudio sve svoje ljude i ispitao ih. Sve je to
estita eljad meu kojom nema nijednoga za koga bih mogao povjerovati da bi
neto takvo mogao uiniti. Uprkos tome sam ih sve tano pretraio ali nisam
pronaao ba nita to bi u meni pobudilo i najmanju sumnju. Tek onda sam
pomislio na ona tri stranca. Stao sam ispitivati i doznao od onog nadniara da je
jedan od njih upravo u vrijeme kad sam onaj novac nosio u spavaonicu, bio iza
kue.
Kraa ipak nije mogla biti izvrena u to vrijeme, ve kasnije!
Svakako. To sam i ja rekao sam sebi.
Meni se ini da jedan jedini ovjek ne bi bio dovoljan da uzme novac. U
tu svrhu morala su suraivati najmanje dvojica. Ne moe li se sjetiti da bi se
jednom dvojica istodobno udaljila?
Sjeam se pae vrlo tano. U prvi as mi to nije palo u oi, i tek sam
kasnije pomislio na to.
Je li to bilo rano ili kasno?
Prije nego to su moji poli na spavanje.
Tvoja obitelj spava kod tebe u sobi?
Dakako, itava.
Onda je kraa morala biti izvrena prije nego to su oni legli na poinak.
Kradljivci su o tome dobro promislili. Pitam se kako im je samo uspjelo da
otklone vau panju tako da niste nita primijetili?
Jedan od njih poeo nam je pokazivati razliite vjetine s kartama.
Budui da su mi se one veoma svidjele, dopustio mi je da sazovem sve svoje
ljude. I moj harem je promatrao kroz pleter. Dok nas je jedan od njih time sjajno
zabavljao, ona druga dvojica su izala ali mi to nije, kako ve rekoh, udarilo u oi.
Kad su se vratili, izjavio je onaj ovjek da nam je pokazao sve to je umio. Moji su
ljudi zatim opet otili, a mi smo nastavili kartanje.
italac se nipoto ne smije uditi da su ljudi u tom zabaenom turskom selu
kartali. U Turskoj sam esto vidio ljude gdje kartaju, pa sam tovie i sam bio
gledalac pri veoma spretnim vjetinama sa kartama. Time su se gotovo uvijek
bavili Grci ili Armenci. Turin nije dovoljno strpljiv da bi dugotrajnom vjebom
stekao potrebnu spretnost. Sad sam bio veoma radoznao da doznam koji je od one
trojice bio vjetak s kartama.
Zatraio sam od gostioniara da mi ga opie i zakljuio da je to morao biti
tamniki kljuar. Prema tome su Manah el Bara i Barud el Amazat izveli krau.
Dalo se pretpostaviti da je kljuar bio upuen u ono to smjeraju.
Kad si presluao svoje ljude, doao si do uvjerenja da su te okrali
stranci? nastavih s ispitivanjem. to si onda poduzeo?
Poslao sam za njima sve svoje sluge na konjima.
Tako? A zato nisi ti odjahao s njima?
Odmah sam odjurio u Ostromdu efu policije da podnesem prijavu i da
ga zamolim da mi dade zaptije. Zaptije-mudiri ispunio mi je molbu tek nakon
dugoga pregovaranja i poto sam platio pet stotina pijastera. Morao sam se

obvezati da u nadoknaditi sve trokove do kojih e doi pri progonu kradljivaca

te da u njemu, budu li kradljivci uhvaeni, isplatiti nagradu od deset funti.
Taj asni ovjek zna vrlo mudro upravljati svojom novarkom. Neka
vam ga Alah jo dugo ouva!
Neka ga avo odmah odnese! uzvrati handija na moj blagoslov.
Prorok eli da na zemlji vlada pravda. Sultanovi slubenici treba da nam slue ne
traei nagrada od nas.
Zna li koje je mjere poduzeo zaptije-mudiri? nastavih s
ispitivanjem.
Znam. Rekao je da e izaslati sve svoje policajce da trae lupee. U
svim mjestima odavde pa do Dojrana upriliit e se veliki lov na njih. On e sam
stati na elo zaptija.
Uvjeren sam da ef policije sjedi sad kod kue na jastuku, pui na svoj
najmiliji ibuk i pije kavu.
Kad bih to znao, on ne bi ba dobro proao.
Doznat e ako sad s nama odjae u Ostromdu da ga potrai.
Ja? Zato? zaueno e handija.
O tome kasnije. A sad jo neto drugo! Jesi li se uvjerio da je ef policije
odrao obeanje i zaista izaslao sve svoje slubenike?
Nisam imao vremena za to jer sam se morao vratiti kui da doekam
sluge.
Zar su se ve vratili?
Jesu. Razdijelili su se i odjahali do Furkeja i Velice ali nisu nali ni traga
kradljivcima. Smatrali su da je pravilno da se vrate. Dobro sam ih izgrdio. Nisu
marili za dobro svoga gospodara.
O ne, tvoji ljudi su imali pravo.
Misli li? Zato?
Sve da su jahali do Dojrana i jo dalje, ipak ne bi nita nali. Kradljivci
uope nisu kanili u Dojran.
Ipak su to sva trojica rekla!
Lagali su ti da te zavedu u bludnju. Misli li da je kradljivac toliko
neoprezan da progonitelja navede na svoj trag?
U ono vrijeme kad su mi to rekli nisu me jo bili okrali.
Ali su namjeravali. Osim toga imali su i drugi razlog da preute pravi
cilj svoga puta. Njih progone ve i zbog drugih djela. Kazali su sami sebi da e
njihovi progonitelji, ako stignu u Dabilu, svratiti ovamo k tebi. Zato su ti dali
lani smjer.
Handija me omjeri ispitljivim pogledom.
Efendijo upita jesi li ti slubenik policije?
Nisam. Zato pita?
Izgleda tako a osim toga govori kao ovjek koji sve tano zna prije
nego to mu itko ita kae.

 Vara se usprotivih se. Mi smo jednostavni putnici te smo, kao i

svi ostali, upueni na zatitu policije. Samo to smo proputovali kroz brojne
zemlje i krajeve pa smo vie toga vidjeli i doivjeli od tisue drugih ljudi. Zato
nam nije teko da se uivimo u tvoju stvar.
To bi moglo biti tano ali gle, upravo donose vae jelo. Posvetite mu
se bez smetnje. Kad pojedete moemo nastaviti razgovor o mom velikom
gubitku. elite li moda da i vaim konjima dadem vode i hrane? Imam lijepog
zdrobljenog kukuruza,
Da, daj im kukuruza i reci kakvom sluzi neka im skine sedla i neka ih
polije vodom. To e ih osvjeiti. Donijeli su nas iz Jedrena ovamo a da se ni
jednom nisu odmorili.
Nedaleko iza ove kue imam lijep ribnjak ija je voda bistra i ista. eli
li da konjari otjeraju vae konje u vodu?.
Neka to uine.
Taj ovjek kao da je bio poduzetan i za tamonje prilike spretan
poljodjelac. Onih ukradenih stotinu zlatnih funti predstavljalo je utrak jednog
dijela njegove prologodinje berbe duhana. Oito je bio veoma imuan.
Okolnost da je uredio ak i ribnjak dokazivala je da vrlo dobro umije iskoristiti
svoj posjed.
Osim toga znao je i ivjeti drukije nego to ive gotovo svi tamonji
stanovnici. O tome sam se odmah uvjerio, a istodobno sam i razabrao da nas ne
smatra obinim putnicima.
Jelo su pred nas iznijela dva veoma isto odjevena djeaka. Sastojalo se od
vie velikih omleta, koji su se puili i vrlo privlano mirisali. Uz njih su posluene
dinje uloene u octu i zainjene paprom, te svjee voe. Jelo je na moje veliko
zauenje lealo na istim bijelim tanjurima od kamenine, a samo velika zdjela za
dinju bila je peena od ute gline.
Handija je provjerio jesmo li zaista u svakom pogledu dobro poslueni, a
zatim, kad su pred nas stavili koaricu s noevima, vilicama i licama, zapovjedi:
Donesite etiri ubrusa i isto toliko runika. Ljudi koji ovdje jedu
otmjena su gospoda koja su mnogo putovala. Neka ne kau da su kod handije
Ibareka bili loe poslueni.
Taj paljivi ovjek zvao se dakle Ibarek a imao je, tovie, i ubruse! Sad je
izaao iz sobe.
Kad sam sad uzeo ubrus i svakome od svojih pratilaca dao po jedan,
potajice sam uivao u pogledima koji kao da su me neto pitali. Moji prijatelji
nisu znali to da ponu s tim bijelim, istim predmetima. Jedini se Halef usudio
izvrgnuti mom smijehu.
Sidi, to da uinimo s tim rupcima? upita me. Preko stola je ve
prostrt veliki stolnjak.
To i nisu stolnjaci.
Maalah! Da nisu moda depni rupii? Ta nitko od nas nema
hunjavicu.

 Nisu ni to. Ovi rupci se veu ovako kako vam ja pokazujem, da ne bismo
pri jelu uprljali odjeu.
Alah akbar! Otmjeni ljudi mora da su veliki nespretnjakovii ako
trebaju posebne zastore da bi jelo stavili u usta i da ga ne bi prosuli po odjei.
Nauio sam pristojno jesti i moj jelek e uzalud eznuti da okusi slasni sok ove
dinje.
Namjerice sam ubrus svezao to nespretnije da bih ostalim dao primjer.
Tako smo sad sva etvorica sjedili kao djeca kojoj majka trpa u usta gustu krupicu
na mlijeku. Potajice to me je veoma zabavljalo.
Za vrijeme jela opazio sam da sluge vode nae konje iza kue. Handija je
dakle kao pravi musliman smatrao da je uljudno da nas ostavi da jedemo bez
svjedoka. Uao je u sobu tek kad smo bili gotovi i naredio djeacima da iznesu
sue i da unesu zdjelu s vodom. Zdjela je takoer bila od bijele kamenine pa smo
se sad mogli posluiti i runicima,
Dok smo otirali ruke, Halef mi apnu:
Sidi, ne boji li se?
ega da se bojim?
Koliko li e samo iznositi raun! To dobro jelo, hladno pivo, noevi,
vilice i lice, rubac za stol, umivaonik, runici, pa ak i zastori za prsa od bijeloga
platna. Mislim da e taj vrijedni Ibarek od nas zatraiti upravo toliko koliko je od
njega zatraio ef policije.
Nita ne brini. Uvjeren sam da neemo morati nita platiti.
Misli li da e na domain doi sam na tu divnu ovjekoljubivu misao?
Posve sigurno. Morat emo samo slugama dati baki.
Ako je Ibarek toliko razuman zaista u od srca danas, sutra i prekosutra
prije spavanja zamoliti proroka da se kod anela smrti zauzme za toga estitog
handiju.
Zato samo do prekosutra?
Tri puta je dovoljno. Dotle emo vjerojatno upoznati i druge ljude koji
e nas dobro poastiti pa e dakle zasluiti da molim i za njih.
Moj mali Hadi se tako tiho i lukavo nasmijeio kao to je inio uvijek
onda kad bi se pokazao kao pravi mudrija.
Poto smo oprali ruke, gostioniar nas pozove da ponovo sjednemo za stol.
Htio je da jo jednom napuni ve prilino ispranjeni krag s pivom pa nas je
zamolio da prvo ispijemo ono to je jo bilo u njemu, ali ja otklonih.
Volio bih da mi pokae ormari iz kojega je ukraden novac. Hoe li?
Hou. Hajde! Poi za mnom!
I Halef poe s nama. Oito je elio da pokae svoju priroenu otroumnost.
Bilo je dovoljno da Ibarek malo odmakne dvije tanke stijene od pletera i mi
se naosmo pred vratima njegove spavaonice. Nisu bila zakljuana. Odmah se
uvjerih da se s unutranje strane nalazi kraun. Naokolo, du zidova, pruao se
minderluk, niska iroka klupa od dasaka na kojoj su leali jastuci. Na minderu

spavala je cijela obitelj. Ljeti se uope nije pokrivala, a zimi pokrivaima ili
krznima. Nikome nije padalo ni na um da se razodjene.
Taj lo obiaj kod Istonjaka da se ne slue posteljinom i da rijetko
mijenjaju rublje, ne samo to je djelovao na osjetljivost za brojne bolesti, ve i
omoguavao silno razmnoavanje gamadi, uglavnom buha i ui.
Zidovi su bili bijelo okreeni. Jedini njihov ukras sastojao se u napisu tik
ispod slamnatog krova;
Aneli uvaju san pravednika, a uz leaj nepravednih predbacivanja
stenju svoje bojaljive tualjke.
Soba je imala svega jedan prozorski otvor. Ravno nasuprot njemu visio je
spomenuti ormari.
Ovdje je bio novac ree handija pokazujui ormari. Opet sam ga
zakljuao onako kako je bio zakljuan prije krae.
Otkljuaj! rekoh.
Ibarek izvue mali kljui iz pojasa i otkljua. Ormari je bio potpuno
prazan. Pretraio sam i klju i bravu. Nije bila neka obina laka tvornika roba.
Kad sam ga upitao gdje je nabavio bravu, odgovori mi Ibarek da ju je izradio neki
bravar u Ostromdi. Po mom miljenju nije se dala otvoriti ni kukicom ni
otpiraem.
Jesi li posve siguran da si zakljuao ormari? upitah.
Da, posve siguran.
Hm! Zar se u njemu nalazio samo novac?
Nije. Bilo je i neto nakita te nekih zlatnih i srebrnih sitnica.
Jesu li i te stvari ukradene?
Jesu, efendijo. Sve je nestalo.
To pokazuje da kradljivci nisu imali vremena da odaberu to je
najvrednije. Osim toga je kraa izvrena u mraku, pa lupei nisu mogli vidjeti to
je za njih vrijedno a to nije.
Ah, nakit se veinom sastojao od velikih i malih zlatnika. Kradljivci su
to unato tami sigurno opazili. Ostalo se sastojalo od kopa, spona, igala i
prstenja, sve stvari od vrijednosti.
Uostalom, one bi mogle dovesti do toga da se kradljivci otkriju
dopunih ga. Oprezni kradljivac ne uzima takve stvari.
Ako su ona dva ovjeka uzela sa sobom sav taj nakit, onda su samo
dokazala da nisu ni oprezni ni profesionalni provalnici.
Ipak treba ustanoviti kako su otvorili ormari.
Htio sam da to bolje pogledam, ali mali Halef je ve bio to uinio.
Ve imam, sidi nasmijei se. Evo ga!
On pokaza u unutranjost ormaria. Kad sam i ja pogledao onamo opazih
da stranja stijena ne pristaje tano. Sad sam pogledao kako je ormari bio
privren o zid. Jednostavno je visio na avlu s kojeg se lako dao skinuti i nije,
to bi bilo sigurnije, bio pribijen uza zid pomou limene trake.

Skinuh ormari i sad se jasno pokaza da je stranja stijena bila otrgnuta.

Opaali su se tragovi vrste otporne otrice noa.
Pojedine strane ormaria nisu bile meusobno spojene avliima, ve
drvenim zubima. Mora dakle da su kradljivci, izbijajui stranju stranu ormaria,
podigli veliku buku.
Zar niste nita uli? upitah.
Ba nita.
Ta moralo se dobro uti. Zar niste moda i sami podizali veliku buku?
Ne, nikako. Tako smo napeto pratili one vjetine s kartama da smo bih
veoma tihi. Moda su kradljivci imali zatvorena vrata.
Posve je sigurno da ih nisu otvorili. Uvjeren sam, tovie, da su zatvorili
kraun da ih nitko ne bi iznenadio.
No, onda mi nismo mogli nita uti.
Morali ste uti! Osim zida u spavaonici ovdje nema nikakvih zidova ve
samo pleteri. Morali ste uti da netko razbija ormar u stranjoj sobi. Gotovo bih
pomislio da . . .
Priao sam k prozoru. Bio je upravo dovoljno velik da se kroz njega mogao
provui ne odvie debeo ovjek. I ormari je bio tako malen da se lako mogao
iznijeti kroz prozor.
Iziite sa mnom iz kue! rekoh i izaoh iz sobe. Oni pooe sa mnom
oko kue.
Jesi li ve traio vani ispod prozora? upitah gostioniara.
Nisam. Kako bih doao na tu pomisao! Ormari je visio u sobi. Ondje je
izvrena kraa. to bih mogao tamo nai?
Moda i neemo tako uzalud traiti kao to misli. Pogledat emo.
Prepustite to samo meni. Ne pribliujte se prozoru! Mogli biste otrti tragove.
Kad sam stigao na mjesto ispred prozora, njih dvojica malo zaostadoe. Tik
kraj zida bujno su rasle koprive. Neposredno ispred prozora bile su ugaene.
Aha! rekoh. Ovdje vidi da je netko izaao kroz prozor.
Sigurno ve odavno. Moda koji od mojih djeaka?
Nije. Djeak nije bio, jer ovdje u mekom tlu vidim trag velike muke
cipele. Nije bilo ni odavno. Prekinute koprive nisu uvele ve im se samo malo
objesili listovi. Smatram da su tek juer prekinute. I tragovi su svjei. Ovi visoki
tanki rubovi otisaka morali bi biti suhi da su tragovi stari.
Kako to moe znati? zaueno e Ibarek.
Da bi se to znalo nije potrebno nita osim otvorenih oiju i malo
razmiljanja. Pogledaj ovamo! Ovdje vidi mjesto na kojem je stajao ormari.
Sigurno se uprljao od vlanoga tla ali kradljivci su unato tami sve lijepo obrisali.
Odakle to zna!
Odatle jer na ormariu nisam vidio ni traga prljavtine. Sve je vrlo
jednostavno. A sad pogledajmo dalje.
Traio sam po tlu ali uzalud. Zatim izvukoh no i tik iznad tla posjekoh
koprive, a zatim promotrih ogoljelo mjesto. Izmeu stabljika moglo je neto biti. I

gle, dobro sam slutio. Na dva mjesta je neto zlatno zasvjetlucalo. Podigao sam te
predmete. Bili su jedan tanki prsten s tirkizom i krupna zlatna naunica kakve u
tim krajevima nose ene.
Ovdje su lupei neto izgubili! rekoh Ibareku. Poznaje li taj
nakit?
Ah, to je na nakit. Nema li i druge naunice?
Pomogni mi da potraimo.
Ibarek me poslua ali sav trud je bio uzaludan. Nismo nali vie nita. Sad
smo znali kako je izvedena kraa. Lupei su se bojali da bi se mogla uti buka.
Zato je jedan od njih izaao kroz prozor da bi vani otvorio ormari to mu ga je
onaj drugi pruio kroz prozor.
O svemu ostalom mogli smo porazgovoriti u kui. Zato krenusmo natrag,
ali prije toga skrenusmo na asak da pogledamo konje.
Sluge su ih bili ve izveli iz ribnjaka pa su stajali na obali sa zobnicama
privezanim ispod glave i jeli kukuruznu samu. Rekao sam slugama da konje
mogu ostaviti ovdje gdje unato blizine ribnjaka ipak nije bilo toliko muha i
komaraca koliko na prljavom dvoritu. Kako se ubrzo pokazalo, bila je prava
srea da sam doao na tu zamisao.
Tek to smo naime uli u sobu i upravo htjeli da sjednemo za stol kad
ugledasmo dva konjanika gdje ulaze u dvorite. Konji im nisu vrijedili nita, a
povrh toga bili su oito iznurena, stara kljusad. Oba ta ovjeka tano su
odgovarala svojim konjima, tako su bili otrcani i propali.
Dobiva nove goste dobaci Halef handiji.
Nije mi stalo do takvih ljudi promrmlja Ibarek. Odbit u ih.
Htio je da izae i da izvri ono to je kazao, no ja ga zadrah za ruku.
Stoj! Pusti ih u kuu!
Zato?
Moram znati to ti ljudi govore.
Pozna li ih?
Poznam, ali oni nipoto ne smiju znati da se ovdje nalazimo. Zato ne
smiju vidjeti ni nas ni nae konje.
To se lako dade sprijeiti. Sklonite se samo u moju spavaonicu dok oni
ne odu.
Neka to moji drugovi uine, ali ja u prislukivati.
Ne znam dodue zato to ini, ali nee ti biti teko da slua to govore.
Doi ovamo! Ja u te sakriti.
Ibarek me odvede iza pletera. Ondje je lealo nekoliko velikih svenjeva
oguljenog vrbovog prua od kojega su se izraivali pleteri.
Sjedi iza tih svenjeva. ree. Tako e moi kroz pleter gledati u
gostionsku sobu. Stranci e ti sjediti tako blizu da e uti njihove rijei pa i onda
ako ne budu odvie glasno govorili.
Ali ako pogledaju da li ih netko promatra?
Postavit u svenjeve tako da te nee moi opaziti.

 Dobro. No ipak ti moram rei da odavde treba da krenemo prije tih

dvaju jahaa koji kane u Ostromdu. A i ti mora s nama.
Ja? Zato?
Da kradljivcima oduzme svoj novac.
Zar se oni nalaze u Ostromdi?
Imam razloga da tako mislim. Daj dakle odmah osedlati, pa svoga konja
zajedno s naima otpremiti na takvo mjesto gdje ga ti ljudi nee opaziti. im
budem ovdje dosta uo, oduljat u se u tvoju spavaonicu. Jedan od tvojih slugu
neka bude spreman da nas odvede do konja i ti onda doi brzo za nama. A sad
pouri prije nego to oni stignu.
Sve to mogao sam mu rei samo zbog toga, jer se ona dva jahaa nisu urila
da uu u gostionicu. Polako su sjahala, a zatim zala u neku sporednu zgradu,
vjerojatno da vide ne bi li ondje neto nali to bi potajice mogli ponijeti sa
sobom, kako se izrazio Ibarek.
Handija ode, a ja sjedoh izmeu stijene od pletera i svenjeva vrbina prua
na pod. upljine u pleteru doputale su mi da pregledam gostionsku sobu.
Uto zauh korake kako se pribliavaju.
Sidi, gdje si? upita glas maloga Hadi Halefa s onu stranu svenjeva.
Ovdje sam. to hoe? To je opet neoprezno od tebe.
Nije. Ta dva ovjeka jo ne dolaze. Stoje u staji i pregledavaju
gostioniareve konje. Rekao si da ih pozna. Tko su oni?
Zar ih nisi i ti prepoznao? Sjeti se golubinjaka! Ta ti si pogledao ljude
koji su sjedili u sobi ispod nas.
Na koje je onda tresnula maka zajedno s kolcima, a ta maka bio sam
ja! Da, te ljude sam tano promotrio.
I ona dva otrcana ovjeka koja su sjedila lijevo uza zid? Bili su braa.
Jeste, sidi, sad se i ja sjeam. Jedan je od njih imao praku. Misli li da
su to oni?
Oni su. Dobro sam im upamtio lica.
O Alahu! Rekli su da moraju u Ostromdu kako bi onoj trojici lupea
javili to se dogodilo s nama, a moda i to da su nas otpremili u raj.
Da, to su htjeli uiniti. Nalog za to dobili su od Manaha el Bare ili od
Baruda el Amazata.
Oni dakle jo nisu stigli u Ostromdu, a ona tri razbojnika koje
progonimo a koji su takoer okrali i Ibareka, jo uvijek misle da im se vie ne
nalazimo na tragu. Dopusti mi, sidi, da ti stavim dobar i pametan prijedlog! Ne
bismo li uinili nekodljivim ta dva ovjeka koje eli prislukivati?
To bismo mogli uiniti, ali ne bismo smjeli, dragi Halef e. Ubiti ih ne
smijemo, ali emo se, ustreba li, pobrinuti za to da oni pravodobno ne opomenu
bjegunce u Ostromdi. A sad odlazi da te ne vide! Reci handiji neka se
pobrine da ih zadri ovdje to dulje kad mi jednom odjaemo. Treba ih dobro
nahraniti i napojiti, tako da dugo ostanu. Rado u platiti sve to to bude stajalo. Idi
i reci mu to!

 Da, sidi, nestajem jer se ini da netko dolazi.

Ove posljednje rijei je apnuo i oduljao se. Naposljetku su u sobu ula
ona dva ovjeka koje smo oekivali. Nali su praznu prostoriju. Osko i Omar su
takoer ve davno izali, a Ibarek je samo svratio ovamo da ukloni pivski krag.
Sad sam oba lopova mogao bolje promotriti nego prekjuer uveer. Imali
su prava lupeka lica. Postoje ljudi na kojima moe odmah razabrati to treba da
misli o njima. I oni su spadali meu takve. Odjea im je bila bijedna, a povrh
toga prljava i razderana, ali zato im je oruje bilo to bolje i inilo se da ga
odravaju u redu.
Dok je jedan od njih imao o razderani pojas ovjeenu praku, drugi je nosio
hajduki akan kakvim su se u ono vrijeme sluili Srbi, Grci i Bugari koji su se
pred Turcima odmetnuli u ume. Izvinuti dak toga oruja bio je prevuen
zrnatom koom morskoga psa. To sam oruje poznavao samo po uvenju pa sam
tek tu i tamo u nekim zbirkama vidio takve sjekire, ali nikad nisam vidio kako se
ljudi njime slue. Nisam ni slutio da u veoma skoro postati njihov cilj.
Oba skitnice ogledae se po sobi.
Nikoga nema zarei ovjek s prakom. Zar moda misle da ne
moemo platiti rakiju to je kanimo popiti?
A zar je moramo platiti? nasmije se onaj drugi. Nismo li pobjegli
u ume? Nemamo li kopu koje se svi boje? Ne platimo li dragovoljno, volio bih
da vidim ovjeka koji bi nas mogao na to prisiliti!
uti. Samo smo dvojica a taj Ibarek je bogat ovjek pa ima mnogo slugu
i nadniara kojima se ne moemo oprijeti. Zbog nekoliko gutljaja rakije ne elim
se izvrgavati opasnosti, ali ljuti me da se nitko ne brine za nas. Da im moda nije
palo na pamet da nas smatraju skitnicama?
Hm. Zar smo moda neto drugo?
Dakako da jesmo. Mi smo junaci iz planina i uma koji imaju zadau da
se osvete zbog pretrpljenih nepravdi.
Sve to si pozajmio od pravih hajduka koji su se u planine odista
odmetnuli da izbjegnu nepravdama i da se osvete za njih, ali ljude kao to smo mi
nazivaju razbojnicima a ne junacima, to je meni uostalom svejedno. Moda
samo zato nema nikoga u sobi jer svi ti ljudi stoje vani du tih zidova da nas
promatraju kroz pleter. Ali to e im prisjesti. Pogledajmo malo!
Oba skitnice prioe pleterima. Kad su stigli do zida iza kojeg sam ja bio
sakriven, ree jedan od njih:
Iza tih svenjeva lako bi se mogao netko sakriti. Daj da malo
pogledamo. Moj no je dovoljno dugaak.
Nain na koji su ti ljudi ovdje nastupili, jasno je pokazao kakvi su. Onaj
grubijan izvue no i stade njime zabadati izmeu svenjeva, ali na sreu
previsoko. Da nisam sjeo na pod sigurno bi me bio ubo.
Nema nikoga zadovoljno e on. Ne bih nikome ni savjetovao da se
ovdje skriva. Hajde!

Oni se vratie u sobu i glasno viknue dozivajui poslugu. Gostioniar ue,

pozdravi ih pa im se uljudno ispria to nije mogao odmah doi.
Upravo se spremam za put razjasni im on. Tako ste morali
naalost poekati.
A kamo kani? upita onaj ovjek s prakom.
U Tekirlik.
Ibarek je bio toliko pametan da spomene upravo protivan smjer, no ona
skitnica ga ipak upita:
to e ondje? Putuje li poslovno?
Ne, ve sebi za zabavu. to da vam donesem?
Rakije. Ali donesi dosta. edni smo pa emo rado platiti. Ti su ljudi
dakle pili rakiju da njome utae e!
Platiti? odvrati handija nasmijeivi se. Vi ste danas moji prvi
gosti, a ja se drim starog obiaja da onima koji mi dananjega dana prvi dou u
kuu, dadem besplatno sve ono to pojedu i popiju.
Tako? Kakav je to dan danas?
Moj roendan.
Onda ti elimo sreu i tisuu godina ivota. Ne moramo dakle platiti ono
to pojedemo i popijemo?
Nikako ne morate nasmijei se Ibarek.
Onda nam donesi vr pun rakije. Pit e s nama.
Ne mogu, jer moram smjesta krenuti na put. Htio bih da dananji dan
provedem kod svojih roaka koji ive u Tekirliku. Ali kucnut u se ipak s vama.
On izae da donese rakije.
uj ree onaj s hajdukom sjekirom. To smo dobro pogodili, zar
ne?
Svakako radosno se naceri onaj drugi. To emo sad sebi od srca
priutiti.
Neka taj ovjek, kad nakon povratka dozna to smo sve pojeli i popili,
ne uzmogne rei da nismo znali proslaviti njegov roendan.
Radovao sam se to se gostioniar dosjetio toj izlici da ih obojicu zadri.
Donio je vr, po mom miljenju dovoljno velik da se njegovim sadrajem opije
deset ljudi. K tome stavi na stol au i mai se da utoi rakiju.
Stoj! zapovjedi mu ovjek s prakom. Ova aica je za djecu, ali
mi smo mukarci, pa emo odmah piti iz vra. to nam Alah daje, u tome treba do
kraja uivati.
On dva puta temeljito potegne, spusti vr, potegnu jo jednom, a lice mu se
razvedri kao da je pio nektar. Njegov brat se povede za njegovim primjerom pa i
on dobrano potegnu, mljacnu jezikom i prui vr Ibareku.
Pij, prijatelju! Ovakve rakije nema vie na cijelom svijetu. Ali nemoj
piti previe da ne bismo mi, kao tvoji gosti, ostali kratkih rukava.
Handija samo malo gucne i stade ih uvjeravati:
Neete ostati kratkih rukava ve moete dati da vam ponovo napune vr.

 Zar i onda kad tebe vie ne bude ovdje?

I onda. Zapovjedio sam slugi koji e vas dvoriti da vam dade sve to
zatraite, dakako ako imamo.
Ti si poboan i vrijedan sljedbenik prorokov pa vodi zasluan ivot,
zbog ega e te jednom aneo smrti poloiti u Abrahamovo krilo,
Hvala. Sad zbilja moram da idem. Obratite se dakle na slugu kad me
vie ne bude.
Gdje li je on?
Vani na dvoritu. U kui nema nikoga. Svi ljudi su napolju, ali e se
uskoro vratiti.
Lukavac je to rekao zato da ih obojicu uljulja u sigurnost. Trebali su biti
uvjereni da mogu mirno i glasno razgovarati.
Onda ti elimo sretan put ree vlasnik sjekire no prije toga bih te
htio jo neto upitati.
to to?
Nisu li se moda prije kratkog vremena svratila k tebi tri ovjeka, tri
otmjena gospodina?
Hm! K meni svraa mnogo ljudi. Morate mi ih opisati.
To nije potrebno. Dovoljno je da ti kaemo kakve su konje jahali. Jahali
su tri zelenka.
Da, tano. Oni su juer uveer bili ovdje.
Jesu li spavali ovdje?
Nisu. Htjeli su to dodue uiniti, ali smo malo kartali, gotovo sve do
zore, pa im se onda uinilo da bi bilo bolje da odmah krenu dalje.
Jesu li ti rekli kamo putuju?
Jesu.
Zar moda u Ostromdu?
O ne. Htjeli su u Dojran.
Tako? Jesu li i odjahali onamo?
Dakako. Ta rekli su da idu onamo. Zato da se predomisle?
Tano. Pitao sam samo onako. Ali sad nastavimo! Nisu li k tebi svratili i
drugi ljudi koji su stigli iz istog smjera?
To se odnosilo na mene i moje pratioce. Znao sam kako bih ja odgovorio,
ali sam bio veoma radoznao to e odgovoriti Ibarek. Svakako bi bilo najbolje da
prizna da smo bili ovdje. Ako je pak bio veoma lukav mogao je rei da smo za
onom trojicom odjahali prema Dojranu. Tako bi te ljude doveo do uvjerenja da od
nas zasad, i to bar za nekoliko dana, ne prijeti nikakva opasnost. Ipak nisam
vjerovao da e biti otrouman.
Od sino k meni nisu stigli nikakvi gosti izjavi Ibarek. Ve sam
vam rekao da ste vi prvi.
Hm! Ali oni ljudi za koje pitamo, sigurno su stigli u Dabilu.
Onda su moda projahali kroz mjesto ne zadravajui se u njemu.
Svakako. To nam je vrlo neugodno jer smo ih htjeli stii.

Moramo razgovarati s njima.

Jesu li to bili vai znanci?
Bili su, tovie, dobri prijatelji.
Onda morate pouriti za njima i ne smijete se dugo zadravati ovdje.
Naalost. Htjeli bismo dodue iskazati ast tvom gostoprimstvu
uivajui u tvojim darovima. Moda emo ta etiri ovjeka stii u Ostromdi.
Jesu li bila etvorica?
Jesu.
Je li meu njima moda bio jedan koji je jahao na vrancu plemenite
pasmine?
Jeste, jeste. Jesi li ga vidio?
Jesam. Imao je dvije puke umjesto jedne.
To je tano.
A meu onom ostalom trojicom bio je neki ovjek niskoga stasa kome je
umjesto brkova visilo s lica deset ili jedanaest dugakih dlaka.
Posve tano. Vidio si ih dakle. Ali gdje si ih vidio ako nisu svratili k
tebi?
Vani pred vratima. Stajao sam ondje s nekim susjedom kad su oni doli.
Htjeli su se svratiti k meni. Kad sam im rekao da sam ja handija upita me onaj
crnobradi koji je jahao na arapinu, nisu li se k meni moda svratila tri ovjeka koja
su jahala na samim bijelcima.
Sejtan! to si odgovorio?
Dakako, istinu.
Jao!
Zato?
Ah, to mi je samo onako izmaklo. Samo nastavi!
Taj me je ovjek upitao kad su ona trojica stigla, kako dugo su ostala i
kamo su odjahala.
Ah, izvrsno! A to si mu odgovorio?
Sve to sam znao. Rekao sam mu da su ta trojica za koje je pitao odjahali
prema jugu u Dojran. Zar to moda nisam smio uiniti?
Smio si, dakako! To je bilo posve pravo od tebe. A to je bilo onda?
Onaj mi ovjek ree da mora brzo pojahati za onom trojicom i da zato ne
moe svratiti k meni. Tano se obavijestio o putu koji vodi u Dojran a onda odjuri
sa svojim pratiocima galopom prema Furkeju. Mora da im se jako urilo.
Ti dakle tano zna da su odjahali prema jugu?
Siguran sam u to kao to tebe vidim pred sobom. Jo sam dugo stajao
ondje i gledao za njima sve dok nisu iezli iza brda. Onaj me je vranac upravo
oduevio tako da nisam mogao skinuti pogled s njega.
Da, to je divan konj. To je istina.
Sad morate i vi odjahati u Dojran ako elite govoriti sa ta etiri ovjeka.
Tako je. Samo to nam se sad vie ne uri. Budui da su otili onamo,
znam da e poekati na nas.

 Onda mi je drago da sam ih vidio i da sam s njima razgovarao. Ali sad

moram otii. Ne smijete mi zamjeriti to ne mogu ostati dulje s vama.
Oba se lupea veoma prijazno zahvalie handiji i oprostie se od njega kao
da su mu poklonili veliku ljubav. Kad je izaao, lupi onaj ovjek s prakom akom
o stol i viknu:
To je srea! Rijeili smo se te brige. Oni nisu odjahali u Ostromdu.
Da, tome se moemo radovati. Kako je samo pametno bilo od Manaha el
Bare i od Baruda el Amazata da su tom glupavom handiji pripovijedali da ele u
Dojran! Sad su i oni pasji sinovi koji su prislukivali, takoer odjahali onamo pa
e nas uzalud traiti.
Jo nikada nisam bio u Dojranu i ne znam koliko je donle.
Mislim, oko sedam sati jahanja. Ti e klipani stii dakle u Dojran tek
uveer. Sutra e se raspitati a onda e dakako doznati da su nasamareni. Ali prije
prekosutra u podne nee moi stii u Ostromdu. Moemo dakle ovdje jesti i piti
koliko god nas je volja.
A to ako se gostioniar danas vrati?
To mu nee pasti na um.
Ipak smo ga trebali pitati.
Zato?
Kad bih znao da e se tek sutra vratiti predloio bih da cio dan ostanemo
ovdje. Dobit emo badava sve to zatraimo, a to treba u punoj mjeri iskoristiti.
Uzalud se brine. Handija e svakako do sutra ostati ondje.
Misli li?
Kad ovjek slavi roendan onda se tek uveer odrava glavno slavlje.
To je istina.
A kad slavlje bude zavreno, pono e sigurno ve davno proi. Misli li
moda da e on uzjahati konja da bi sate i sate jahao kui?
Ima pravo sloi se i onaj drugi pa estito potegnu iz vra.
Handija e sutra dugo spavati. Ne trebamo oekivati da e se prije podneva
vratiti. Moemo se dakle ovdje ugodno smjestiti i provesti cijelu no. Sad se vie
ne trebamo bojati one proklete etvorice, pa nam se nikamo ne uri.
Dobro! Ostanimo ovdje! Zasluili smo nekoliko ugodnih sati. Kad se
sjetim prekjueranje noi mogao bih poluditi. Taj ovjek koji jae vranca nalazio
nam se ve u rukama a dopustili smo da nam umakne!
Da, bio je to krupan propust. Jedan jedini udarac noem i mi bismo ga se
rijeili.
Teko njemu i njegovim drugovima ako odu u Ostromdu. Odletjet e u
pakao, sva etvorica!
Um! Nas dvojicu se zapravo cijela ta stvar nita ne tie. Mi smo samo
glasnici i primamo za to plau.
Ali ja sam prijatelj onome tko me plaa i pomaem mu.
Zar i umorstvom?
Zato ne ako mi donosi novaca.

 I mene svrbi u prstima da tom ovjeku dadem metak ako se pojavi u

Ostromdi.
Slaem se s tobom.
Zamisli samo od kolike bi nam to bilo koristi! Bili bismo dobro plaeni
a osim toga bismo dobili sve to ima uza se. Samo njegov konj predstavlja za nas
cio imetak. Za njega bi nam veoma mnogo platili.
A moda nam ne bi i nita platili, jer se bojim da ne bismo mi dobili toga
divnog vranca.
Zato ne bismo?
Jer bi Manah el Bara i Barud el Amazat bili isto tako pametni kao i mi.
Hm! To je tano, ali mi bismo ih lako mogli prevariti.
Kako?
Tako da im preutimo da je stranac otiao u Dojran. Rei emo im samo
da je pobjegao i da je vjerojatno otiao u . . . u . . . u u bilo koje mjesto kome se
dosjetimo. Onda bismo preksutra pojahali prema Dojranu i postaviti zasjedu toj
etvorici stranaca.
To je divna zamisao. Bojim se samo da se Manah i Barud nee dati
zavarati.
Jedino onda ako budemo vrlo glupi.
Zna li ti uope koliko e potrajati dok ih naemo?
Nepuni sat.
Uvjeren sam o protivnom. Znamo samo da trebamo doi k ruevinama
ali ondje moemo dugo traiti.
Jesi li zaboravio da se moemo obratiti starom Mubareku?
To dobro znam, ali u prvom redu se pita jesu li oni zaista tano rekli gdje
se nalaze, a u drugom redu mi uope i ne poznajemo toga starca.
Navodno i on nosi kopu, znak naeg bratstva.
To jo uvijek nije razlog da nam saopi sve tajne.
Zato imamo lozinku koju nam je rekao Barud el Amazat i koju e rei
takoer i starom Mubareku. To je znak da nam ima odati ili pokazati njihovo
skrovite. Mi emo ih dakle odmah nai. To me nita ne zabrinjuje. Pita se samo
da li . . . gle, handija je izjahao kroz vrata! Pij da vidimo hoe li nam sluga doista
ponovo napuniti vr.
Pili su i pili pa su na moje zauen je, gotovo bih mogao rei na moju
prepast, zaista ispraznili vr. Zatim jedan od njih prie prozoru i viknu, na to
odmah ue sluga koji je od svoga gospodara dobio potrebne upute.
Oba neobina gosta ula su od njega da e im donijeti sve to zatrae pa mu
odmah zapovjedie da im ponajprije jo jednom napuni vr. Od dva vra takve
rakije morao bi se opiti i nosorog, pa sam dakle bio uvjeren da e njih dvojica
ubrzo zapasti u takvo stanje u kojem za mene ne bi imalo smisla da ih
prislukujem.

Kad im je donesen puni vr zaista su ve utke sjedili jedan kraj drugoga,

buljili preda se i esto potezali iz njega. Uvidio sam da od njih neu vie nita
doznati, i odluio da odem.

IZMUENI ZAPTIJA
NISAM bio naroito zadovoljan svojim uspjehom. to sam zapravo
postigao? Sad sam tano znao da trebam Baruda el Amazata, Manaha el Baru i
tamnikog kljuara koji je zajedno s njima pobjegao iz Jedrena, potraiti u
ruevinama u Ostromdi, ali te su ruevine mogle biti veoma prostrane.
Uostalom, oni su se ondje mogli nalaziti moda samo nou ili samo u odreeno
vrijeme.
Zatim sam uo da ondje postoji neki stari Mubarek, tako zvani svetac, od
kojega su upueni uz pomo lozinke mogli doznati gdje se nalaze ona tri ovjeka.
Ali tko je bio taj svetac koji je u tom razbojnikom kolu oito zauzimao
istaknuto mjesto? Gdje bih ga mogao nai? Takoer u ruevinama? I kakva li je to
bila rije kojom bih mu se mogao legitimirati?
Nadao sam se da u sveca lako pronai, ali doznati pravu rije bilo je
svakako teko, a moda i nemogue. Uostalom, moda mi uspije da starca
iznenadim i da mu tako istrgnem tajnu.
Bio sam uvjeren da e obje pijanice u sobi sve do sutra biti za mene
neopasni. Ubrzo e se toliko opiti da e izgubiti pamet. Sigurno nee dospjeti ni
da narue jelo ve e ih posluga baciti u bilo kakav kut da ondje ispavaju svoje
teko pijanstvo. To je za mene bilo od velike prednosti, jer su tako ljudi koje smo
traili ostali neopomenuti pa sam vrijeme od danas popodne pa do sutra o podne
jer prije sigurno ovi pijanci nee stii u Ostromdu moi da iskoristim i da
potraim ona tri bjegunca.
Sada kad vie nita nisam mogao uti izvukoh se neujno iza svenjeva
prua pa puui po podu izaoh u spavaonicu. Bila je iznutra zakraunata. Kad
sam po tamonjem obiaju lako prstima zagrebao o vrata, Halef mi otvori. Uza
njega su bili nai drugovi i jedan sluga.
Morali smo zakraunati vrata, sidi razjasni mi Halef apui.
Onim bi lupeima inae moglo pasti na um da pogledaju nije li netko ovdje.
Posve pravo. Gdje su ukuani?
Sakrili su se jer je handija rekao onim ljudima da se svi ukuani nalaze
napolju.
Onda krenimo. Poi naprijed i pobrini se za to da neopaeni odemo.
Sluga, kome sam upravio ove posljednje rijei, pusti nas da izaemo,
zakljua vrata, izvue klju i neujno krene dalje.
Pred kuom je ekao spreman i drugi sluga onaj koji je posluivao
goste. Sad je otiao k onim pijanicama da se s njima upusti u glasan razgovor i
privue panju, tako da bismo mogli neopazice izii iz kue i dvorita.
Brzo smo stigli do stranje strane kue. Sluga nas odvede malo dolje u
polje gdje nas je ekao Ibarek s nekoliko slugu i naim konjima.
Najzad! ree. Tebi se vrijeme nije toliko oteglo kao meni. A sad
krenimo. Uzjaite.

 Najprije bih htio platiti. Reci mi to smo ti duni.

Vi meni duni? nasmije se. Nita, ba nita.
To ne smijemo primiti!
Smijete! Bili ste moji gosti.
Nismo. K tebi smo stigli nepozvani pa smo naruili sve ono to smo
pojeli i popili.
Ne ljuti me, efendijo! Ti mi eli iskazati nenaplativu uslugu, pa zar da
za pivo i jaja traim novaca? Neu nipoto!
Ve kod prvih njegovih rijei ne bih se dalje protivio, pa samo zbog Halefa
nisam odmah popustio. Htio sam da vidim njegovo lice koje se neprekidno trzalo i
pomicalo. Mora da se bojao da u ipak platiti, jer se naglo umijeao:
Sidi, ti pozna koran i sva njegova tumaenja. Zar ne uvia da bi bilo
bezbono odbiti otvorenu i dareljivu ruku? Tko daje milostinju, daje je Alahu, a
tko odbije dar, taj vrijea Alaha. Nadam se da e poaliti to ti je srce tako tvrdo i
da e iskazati ast proroku. Uzjai i nemoj se vie brinuti za pijastere koje nitko
ne eli primiti!
Sve je to izrekao tako ozbiljno i revno kao da se radi o vjenom prokletstvu
ili blaenstvu. Nasmijao sam se, popustio, i samo slugama dao baki, malenkost
koja ih je meutim ipak oduevila. Zatim pojahasmo dalje, najprije komadi puta
iza sela, a zatim skrenusmo na cestu koja je vodila u Ostromdu.
Njome smo meutim jahali vrlo kratko vrijeme. im smo izali iz sela
rekoh Ibareku:
Je li ova cesta jedini put u Ostromdu?
To je najravniji put. Ostali putovi su dulji.
Onda potraimo jedan od njih. Ovuda ne bih htio ii.
Zato?
Jer sutra kad oba ova lupea budu pojahala za nama. . .
Sutra? prekinu me handija.
Da, jer oni sve dotle ele ostati kod tebe budui da ne moraju nita
platiti. Ne oekuju da e se vratiti prije sutra o podne, jer e veeras, na svoj
roendan, sigurno dobro potegnuti iz boce.
Lopovi! Iznenadit u ih i rei da danas i nemam roendan.
Nee to uiniti. I za tebe je dobro ako oni ne stignu u Ostromdu prije
sutranjeg podneva. To e jo uvidjeti. Poemo li ovom cestom mogli bi oni
moda doznati da smo ipak pojahali u Ostromdu a ne u Dojran, a to bi moglo
pokvariti sve moje planove.
Dobro! Ako eli, pojaimo drugim smjerom. Odmah odavde vodi put
nalijevo u polja i na oranice. Pojahat emo tako da stignemo na cestu iz Kusturlua.
Skrenuli smo dakle u stranu samo to je ono, to je Ibarek nazvao putem,
bilo sve prije samo ne put. Na tlu se zapaalo da su ovuda kadto prolazili ljudi, ali
puta nije bilo.
Nadesno i nalijevo vidjeli smo polja na kojima se veinom uzgajao duhan,
a ugledao sam i nekoliko malenih zakrljalih nasada pamuka. Zatim je ponovo

slijedila neobraena zemlja i naposljetku uma kroz koju smo jahali ne nalazei
boljeg puta.
Sve dosad smo utjeli, ali sad handija vie nije mogao obuzdati
radoznalost.
Jesi li uo o emu sam razgovarao s onim rakijaima? upita me.
uo sam svaku rije.
No, kako si zadovoljan sa mnom?
Upravo si izvrsno izveo svoju stvar. Moram te pohvaliti.
To mi je drago. Nije za mene bilo lako da pogodim ono pravo.
Znam, pa sam se zbog toga dvostruko radovao tvojoj otroumnosti.
Dokazao si da si zaista bistar ovjek.
Oduevljen sam, efendijo, kad to ujem iz tvojih usta, jer tvoja hvala
ima desetorostruku vrijednost.
Tako? emu?
Jer si ti uenjak koji zna sve, poevi od sunca da po zrnca pijeska, i
junak kojeg jo nitko nije uspio pobijediti. Ti poznaje careve i kraljeve, oni te
potuju, a sad putuje u padiahovoj sjeni.
Tko ti je to rekao?
Jedan koji zna.
Odmah sam naslutio da se moj mali Hadi Halef opet razmetao. Nazivao se
mojim prijateljem i zatitnikom, i to je vie hvalio mene to je vei bivao i odsjev
koji je pri tom morao pasti i na njega. Pogledao sam ga i opazio da je, bojei se
oluje, odmah zaostao im je Ibarek poeo razgovarati sa mnom.
Okolnost to handija nije odmah izravno odgovorio na moje pitanje
dokazala mi je da mu je Halef zabranio da ga spomene.
Tko je to tko zna neto o emu ni ja nemam ni pojma? upitah ga.
Ne smijem mu spomenuti ime.
Dobro! Onda u ja to uiniti. Je li ti rekao kako se zove?
Jeste, efendijo.
To je vrlo dugako ime. Ne zove li se moda taj mali vjetropir Hadi
Halef Omar . . . i tako dalje.
Ibarek smeteno zauti, ali kad sam ga otro pogledao, prizna.
Da, tako se zove.
No, onda u ti rei da je on zaista golemi laac.
Efendijo, ti to govori iz skromnosti.
Ne govorim. Neka ti to ne padne na um. Nisam nikako skroman. To
moe razabrati ve i po tome to sam pojeo tvoju divnu kajganu a nisam je
platio...
uti, efendijo! upade mi u rije.
Ne, moram govoriti da bih ispravio pogreke toga Hadi Halefa Omara.
On ti je lagao kao namazano. Da, ja poznam careve i kraljeve, naime po imenu, a
kadto sam ponekog i vidio, ali oni me ne potuju. Uope i ne znaju kako se
zovem. Za njih ja ne postojim.

Ibarek me je gledao s takvim izrazom lica iz koga sam razabrao da mnogo

vie vjeruje malianovom pretjeravanju nego mom otvorenom priznanju.
A to se tie moje uenosti nastavih ona je vrlo tanko tkana. Kae
da znam sve poevi od Sunca pa do zrnca pijeska. Da, zrnce pijeska poznam kao
i svatko drugi, ali o Suncu ne znam nita drugo osim da se Zemlja okree oko
njega, koliko smo od njega udaljeni, koliki opseg ono ima, kolika mu je vjerojatno
teina i koji mu je promjer, koliko...
Maalah, maalah! viknu taj ovjek, preplaeno me pogleda i
odmakne se sa svojim konjem od mojega.
Zato vie? upitah ga.
To sve zna? Sve to to si sad rekao?
Svakako.
Koliko je Sunce udaljeno od nas?
Otprilike trideset tri milijuna agaa.
O Alahi, valahi, talahi! Efendijo, pred tobom me podilazi jeza!
Ukoeno se zagledao u mene kad prijaha Halef, zaustavi konja i ree:
O, moj sidi zna i jo mnogo vie. On zna da ima zvijezda to ih mi jo
uope ne vidimo i da vie nema zvijezda to ih mi razabiremo svake noi. On mi
je to sam rekao i razjasnio, ali ja sam sve zaboravio jer mi je glava premalena za
toliko mnotvo sunaca i zvijezda.
Je li zaista istina? zaueno viknu Turin.
Jeste. Pitaj ga sam.
Ibarek ispusti uside na koljena, podigne ruke k licu i okrenu ih tako da je
svih deset prstiju pruio prema meni. Time se ljudi u zemljama oko Sredozemnog
mora pokuavaju zatititi od uroka i arolija.
Ne! viknu. Neu ga pitati nita. Ne elim nita znati. Ne kanim
nita vie uti. Neka Alah sauva moju glavu od takvih stvari i takvih brojki.
Raspala bi se kao stari muar u koji su stavili odvie baruta. Radije pojaimo
dalje.
On dohvati uzde i potjera konja mrmljajui pri tome:
I ti tvog Halefa naziva laljivcem? O tebi mi je on rekao jo premalo!
Smatrao sam svojom dunou da mu stvari prikaem u pravom svjetlu.
Ibareku rastumaih mu ovo to si sad od mene uo, zna u mojoj
domovini svako dijete.
Moje rijei nisu meutim nimalo djelovale.
Maalah! viknu on. Hvala ti na takvoj zemlji u kojoj ve djeca
moraju vagati zvijezde. Kakve li sree da nisam roen u tim evropskim
zemljama! Onaj postolar koji me je nauio da varim pivo, nije mi o tome nita
govorio, a to je od njega bilo veoma mudro. Razgovarajmo radije o neemu
drugom! Bio si zadovoljan sa mnom, pa se nadam da u ponovo doi do svoga
novca.
Ako me nada ne vara, dobit e ga opet.
Nada? Ti se samo nada?

 Da, a to bih drugo?

Mislio sam da ti to tano zna, efendijo.
Vara se.
Ne, mogao bih se zakleti da ti to tano zna. Tko u pustinji, u umi i u
polju umije itati tragove ljudi koji su davno ve nestali, taj takoer tano zna
gdje se nalazi moj ukradeni novac.
Sad sam se ozbiljno razljutio. Mali Hadi me je svojim nepromiljenim
hvaljenjem lako mogao dovesti u vrlo neugodan poloaj.
To ti je dakako opet rekao Halef? upitah Ibareka i okrenuh se
malianu:
Halefe, zato zaostaje? Doi ovamo!
Zato da doem, sidi? upita on prijazno, otprilike tako kao to ini
pas koji zna da ga zovu da bi dobio batine, a ipak mae repom.
Trebao bih da te opletem korbaem! Zna li zato?
Sidi, nikad ti ne bi udario svog vjernog Halefa. To dobro znam.
Upravo u tome i jeste nesrea to misli da te ne mogu kazniti. Ali
postoje i druge kazne osim bia. Trebalo bi te osuditi na post dok mi jedemo
peene pilie!
To sam rekao prijetei i ljutitim glasom. Za peene pilie dao bi on pola
ivota! Ali Halef se samo nasmijei.
Sidi, ti radije sam ne bi nita pojeo, al meni bi dao cijelu koko.
uti! Ako nita drugo ne pomogne, ja u te otjerati.
Ti zna, sidi, da bih ja ipak poao za tobom. Ja sam tvoj drug. Zajedno
smo gladovali i eali, znojili se i smrzavali, plakali se i smijali. Sidi, takva dva
ovjeka se teko rastavljaju.
estiti je Hadi zaista imao pravo. Znao je dobro do ega e doi kad udari
u te ice. Moja se srdba stiala smjesta.
Ali, Halefe, ne bi smio tako trabunjati!
Zar sam trabunjao, sidi? Zaista ne znam. Ti si kao gomoljika. To je
zalogaj za sladokusce i skupo se plaa, pa ipak se skriva u zemlji da ne bi nitko
govorio o njoj. Jedino ja te poznam, a budui da sad opet vidim kako ti lice
prijazno sja, srce mi je ponovo lako i radosno. Alah daje i oblake i sunce, a ovjek
mora da uzme ono to Alah daje.
Lice mi se zaista sjalo. Nitko na svijetu ne moe ostati ozbiljan ako ga
netko na tako duhovit nain usporedi s gomoljikom. Morao sam se nasmijati, a
mali Hadi se nasmijao sa mom. Redovito se tako svravalo, kad bih ga poeo
grditi.
Jahali smo dalje. Po pogledima to mi je dobacivao Turin i po tome to je
uvijek pomalo pritezao svoga konja opazio sam da prema meni osjea upravo
strahopotovanje.
uma je prestala i mi smo sad jahali preko otvorenog irokog terena na
kojem su nai konji mogli dobro zagrabiti. U handiji Ibareku ponovo se porodi
radoznalost.

 Efendijo, poe hou li se jo danas moi vratiti?

Teko jer sigurno eli sa sobom ponijeto svoje novce.
Svakako.
Onda e morati dulje ostati ondje. Najprije moramo uhvatiti one
lupee, a tek onda im oduzeti novac.
Ali ti zna gdje se nalaze!
Nemoj dopustiti da te Halef nasamari. Znam da su se sakrili u
Ostromdi i nita vie. Valja ih potraiti.
Onda emo se raspitati za njih.
Bilo bi uzalud. Bjegunci sigurno nee dopustiti da ih itko zapazi.
Jao! Onda ih moda neemo ni nai.
Vjerojatno emo ih nai. Imam njihov trag.
Ovdje na zemlji?
Ibarek je uo od Halefa da umijem vjeto itati tragove pa je pomislio da se
preda mnom na tlu nalazi neto takvo.
Ne odgovorih i pokazati na svoje elo. Ovdje se nalazi trag kojim
moramo poi. Pozna li ti moda Ostromdu?
Poznam. Ta to je moj najblii grad.
Ima li ondje neko brdo na kojem se nalazi ruevina?
Ima cijela hirpa ruevina.
Otkada potjee?
Ne zna se tano. Bugari vele da su jednom imali veliku dravu te da je
jedan od njihovih glasovitih knezova stanovao u toj tvravi. Zatim su stigli
neprijatelji, pa osvojili i razorili tvravu.
Vjerojatno Turci.
Neki govore da su bili Turci, a drugi da su to uinili Grci.
To nam je svejedno. Dade li se 'lako uspeti na ruevine?
Da, vrlo lako.
I nije zabranjeno otii gore?
Nije. Svatko smije onamo, ali ipak vrlo malo ljudi odlazi gore.
Zato?
Jer gore stanuju zli duhovi.
Ah, tako. Dobro, onda emo ih malo pogledati.
Jesi li lud, efendijo?
Nisam, nipoto. Uvijek sam elio da ugledam kakvog duha pa se sad
radujem da e mi se ta elja ispuniti.
Okani se toga, efendijo!
Ah! Pokuat u.
Sjeti se da se danju ne nalaze duhovi.
Pa ja ih danju neu ni traiti.
Alah! Kani li nou gore?
Vjerojatno.
Onda se nikad vise nee vratiti. Duhovi e te ubiti.

 Radoznao sam kako e to uraditi.

Ne rugaj se, efendijo! Zli duhovi naalost ne pitaju umije li ti mjeriti
Mjesec i zvijezde. Oni ne pitaju uope nita ve te zgrabe za kiku i okrenu ti lice
na lea.
Oho!
Da, da! odvrati on.
Zar je ve bilo takvih sluajeva?
Ve nekoliko.
Gore u ruevini?
Jeste. Ujutro su meu ruevinama pronaeni ljudi ije je lice bilo
iskrenuto na lea.
Jesu li to bili poznati ljudi?
Nisu. Uvijek stranci. Samo jednom je to bio neki novi zaptija iz
Ostromde. Rekao je da ne vjeruje u duhove pa je zadjeo no i pitolje za pojas i u
sumraku se uspeo gore. Slijedeeg dana leao je gore kao i svi ostali. Lice mu je
bilo plaviasto crveno, a jezik visio iz usta.
Je li tome ve davno?
Odonda nisu prole jo ni dvije godine. Sam sam vidio toga ludo
smionog ovjeka.
Dok je bio jo iv?
Jeste, ali vidio sam i njegovo mrtvo tijelo.
Opii oni ga.
Strano je izgledao.
Zar je to cijeli opis? Htio bih da znam kako je izgledao njegov vrat.
Uasno! Jasno se moglo vidjeti gdje su ga duhovi zgrabili pandama.
Kakav su oblik imali tragovi tih pandi?
Kao dugake uske uleknine podlivene krvlju, straga dvije a sprijeda
osam.
To sam i mislio.
Jesi li ve kad vidio ovjeka kojeg su ubili duhovi?
Ne, nikada. Duhovi u mojoj domovini ne ubijaju nikoga. Oni su vrlo
miroljubvi.
Kako je sretna tvoja domovina kad ondje ive samo miroljubivi duhovi!
Nai su mnogo gori. Odmah ti zavrnu vratom. Onda si mrtav. Zaklinjem te zato
Alahom da se nou ne uspinje na to opako brdo. Inae emo te morati dodati s
njega kao leinu.
Dobro, neemo vie govoriti o ruevinama. Reci mi radije pozna li ti u
Ostromdi ovjeka koga nazivaju starim Mubarekom?
Dakako da ga ipoznam.
Da li bi ga i ja mogao vidjeti?
Moe, ako je kod kue. Svatko smije k njemu.
To znai da si i ti bio kod njega?
Ve esto. Odnio sam mu mnogi pijaster za lijekove.

 Ah, to znai da je heim ili ljekarnik?

On je svetac.
Ali svetac valjda ne trguje lijekovima?
Zato da ne trguje? Tko e mu to zabraniti? Svi se naprotiv raduju to taj
stari Mutbarek ivi u gradu. Gdje god ne moe pomoi ni heim ni ljekarnik, on
sigurno pomae.
Znai da je pomogao d tebi.
Pomogao mi je esto, meni, mojima, a i mojoj stoci.
Dakle on je ujedno lijenik i za ljude i ivotinje? To je udno.
Oh, on sam je jo udniji.
Kako to?
Ima mu vie od pet stotina godina.
Ne vjerujem.
Ne govori tako jer si izgubljen.
Zar je tako opasno govoriti o njemu bez potovanja?
Jeste. On ima svoga duha koji leti posvuda naokolo da uje sve to se
govori o njemu.
udesno! Zna li moda dade li se taj duh vidjeti?
Dakako! On je neprekidno uz Mubareka. To je veoma krupan gavran,
crn kao no.
Hm! Nema li takoer i veliku crnu maku?
Ima! Odakle to zna?
Samo nasluujem. Jesi li bio u onoj prostoriji u kojoj priprema svoje
lijekove? Nisi li ondje vidio nadjevene ptice i zmije, te abe u aama? Netopire
koji vise na stropu?
Na Ibarekovom licu ocrtavalo se veliko zauenje.
Efendijo viknu zar ti pozna Mubareka?
Ne poznam.
Pa ipak zna kako izgleda u njegovoj sobi.
Znam zato jer sam upoznao druge mubareke.
Zar svaki mubarek ima takvu sobu?
Veina ih ima. Da, da, bilo je vie takvih koji su tvrdili da imaju po
nekoliko stotina godina. ivi li taj ovjek ve dugo kod vas?
Ne ivi. U Ostromdi se nalazi tek est godina.
Tako, tako! A otkad ima zlih duhova u ruevinama?
Oh, njih ima oduvijek.
I jesu li oni oduvijek zavrtali ljudima vratom?
Nisu. To je poelo tek unatrag nekoliko godina.
udno! Ne zna li moda koliko to traje?
Prvi ovjek kojemu je lice iskrenuto na lea bio je neki Grk koji je dan
prije pokuao da meni neto proda. Narednoga jutra leao je mrtav ispod ruevina.
Koliko znam, odonda je proteklo pet ili est godina.

 Dakle upravo toliko koliko i Mubarek ivi u Ostromdi. Ima li moda

taj svetac i drugih osobitih svojstava?
Nikad ne jede i ne pije.
Pa ipak ivi?
On veli da je upravo zato proivio pet stotina godina jer niti jede niti
pije. Alah nikad nita ne jede pa je zato vjean. Mubarek nije nikada imao ni zube
jer nikad nije jeo.
Onda ve poinjem vjerovati da je veliki svetac.
To sigurno i jeste. Alah ga voli pa mu je podario sposobnost da se moe
uiniti nevidljivim.
Zaista? Jesi li ve kad bio svjedok tome da se on uinio nevidljivim?
Svakako da jesam.
Priaj mi o tome!
Znao sam da je obolio sin moga susjeda i da e stari Mubarek doi k
njemu. Jednog lana mog harema je veoma boljela glava pa sam elio da mu
starac zapie neku amajliju. Zato sam u vrijeme kad je Mubarek imao doi stao
pred kuna vrata. Kad se pojavio pozvah ga po imenu, ali mi on ne odgovori.
Pozvao sam ga jo jednom a kad mi i opet nije odgovorio, preao sam preko puta,
pozdravio ga i rekao mu da moj harem treba njegovu pomo. Mubarek me veoma
mrko pogleda i upita me to ja smatram tko je on. Kad sam mu razjasnio da ga
smatram glasovitim svecem, on mi se nasmije, ali mi ne odgovori nita ve pree
u susjedovo dvorite. Dugo sam ekao ali on se nije pojavio. Samo bogalj kojeg
uope nisam vidio da ulazi, izvukao se na takama. Kad sam onda pohodio
susjeda da ga upitam gdje je svetac, on mi ree da svetac uope nije bio kod njega.
Zakleo sam mu se da sam sveca vidio gdje ulazi a on se zakleo meni da je kod
njega bio samo bogalj. Stari Mubarek je iezao. to misli o tome, efendijo?
Zasad jo nita.
Zato zasada?
Da uzmognem stvoriti neki sud morao bih dulje vremena promatrati
sveca, ali ta se stvar moe rastumaiti i na jednostavniji nain.
Kako to, efendijo?
Svetac je tvom susjedu uao na prednja vrata i odmah izaao na stranja.
To nije mogao. Dvorite se nalazi ispred kue, a iza kue nema ni vrata
ni izlaza. Vrata kroz koja sam ga gledao gdje ulazi, jedini su put kojim je opet
mogao izai.
Moda se ondje sakrio.
Gdje bi se mogao sakriti? Susjedova kuica je tako malena da bi se u
njoj odmah dao pronai svatko tko bi se pokuao sakriti.
Onda je ta stvar veoma tajanstvena. Ne mogu je razjasniti.
Ona se dade razjasniti, efendijo, i to onako kako sam ti ve rekao.
Mubarek moe sebe uiniti nevidljivim. Ne vjeruje li mi to?
Sve je to bila nekakva sljeparija, ali emu da se prepirem s handijom koji
je dodue bio pametan ovjek, ali je ipak bio sav obuzet istonjakim

praznovjerjem? Uostalom, moda je za cijelu nau stvar bilo i bolje da ga ostavim

u njegovom miljenju. Zato sam ostao oprezan i suzdrljiv.
Tko jo nije razmiljao o tim stvarima i nije vidio nita slino, ne moe
rei ni da ni ne.
Ali ja kaem da dobaci Halef koji je sve to sluao pogledavajui me
od vremena do vremena lukavim pogledom.
Misli tako? upitah. To me udi.
Zato, sidi?
Jer po mom miljenju jo nisi upoznao nikoga tko bi raspolagao
sposobnou da postane nevidljivim.
Zar ja? O, sidi, u tom se pogledu vara.
Tako? A kad si ti upoznao takva ovjeka?
Vrlo esto, a naposljetku i danas.
Naslutio sam da malian kani opet splesti koju od svojih ala. Zato sam
utio, ali Turin se odmah raspalio. Povjerovao je da moe doi do nekog dokaza
za svoje bajke pa ubrzo upita:
Danas? Zar moda putem?
Ne, nikako.
Onda vjerojatno kod mene?
Pogodio si.
Alah! Dakle je kod mene po tvojim rijeima bio netko koji se isto tako
brzo umio uiniti nevidljivim?
Da, kod tebe.
Jesam li ga i ja vidio?
Dakako.
Zar je to bio moda jedan od onih dvaju skitnica?
Ne, nije.
No, tko je bio?
Kajgana. Vidio si je posve jasno kako ulazi u sobu k meni a onda je
odjednom iezla.
Na Ibarekovom licu se najprije ocrta zapanjenost, zatim razoaranje, i
naposljetku gnjev. On doviknu malianu:
Hadi Halefe, i ti tvrdi da si bio u Meki, u prorokovom gradu?
Tako je.
To ti ne vjerujem, jer poboni hadije ne obiavaju nasamariti vjernike.
Smatrao sam te iskrenim i dobrim ovjekom, ali ti si samo vjetropir koji misli
jedino na ale.
uj, sine ove lijepe rijene doline, zna li kako se ja zovem?
uo sam.
No, kako?
Halef.

 To je ime kojim me smiju zvati samo moji naprisniji prijatelji. Za sve

ostale zovem se Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al
Gosara. Upamti to!
Tako dugako ime ne moe nitko upamtiti, bar ga ja ne mogu.
To dokazuje jedino da je tvoja pamet veoma kratka. Nadam se da nije
prekratka a da ne bi upamtila ovo: Ja sam poboni pristalica islama ali istodobno
znam da se ivot ne moe sastojati od samih molitvi. Alah eli da se njegova djeca
raduju. Nije dakle nikakav grijeh ako se ovjek malo naali ne nanosei nikome
tetu. Ako me pak ti zbog takve male ale odmah naziva vjetropirom, onda je to
za mene uvreda koja se zapravo dade oprati samo krvlju. No budui da si na
domain pa smo ti duni zahvalnost, progutat u svoju srdbu i oprostit u ti.
Sve je to iznio tako smijeno da se handija morao nasmijati. Izmirie se.
Smatra li i ti moje miljenje smijenim? upita me Ibarek.
Nipoto! Moda u sresti starog Mubareka i to e mi omoguiti da
stvorim svoje miljenje. Gdje on zapravo stanuje?
Na brdu.
Ah! Zar moda kod ruevina?
Ne kod ruevina, ve u njima.
Ta to je to je za me zaista veoma vano. Zato se preselio onamo
gore?
Da obuzda zle duhove..
Naalost to mu nije uspjelo.
Uspjelo mu je.
Ta oni se jo uvijek javljaju i izvru ljudima lice na lea.
Pojavljuju se samo neki, a to su vrlo moni duhovi. Nitko, pa ni stari
Mubarek ne moe ih sve odjednom protjerati, pogotovu jer postoji samo jedna
jedina no u godini u kojoj se ovjek moe oprijeti duhovima.
Koja je to no?
Ne znam. U svakoj od tih noi starcu je uspjelo da svlada po jednog
duha, dakle svake godine jednoga.
To znai u svemu est.
Tako je. Ako ih eli vidjeti, ljudi e ti ih pokazati.
Ah, zar se ti duhovi jo vide?
Vide se njihove leine.
Znai, da duhovi imaju tijelo?
Jeste, jer se inae ne bi mogli pokazati smrtnicima. Obino nemaju
tijela, ali ako se ele uiniti vidljivim, onda trebaju tijelo i onda se dadu uhvatiti
tako da im se zaepe svi otvori na tijelu kako ne bi mogli utei iz njega.
To mi je neto novo. Moram tano pregledati leine tih duhova.
Odvest u te onamo. Ako zatrai, poi u s tobom na brdo i u ruevine,
ali samo danju. Nou ne idem gore.
Moda nitko nee od tebe ni zatraiti takvo herojsko djelo. Ali sad bih te
htio neto drugo upitati. Jesi li ve kada bio u Radoviu?

 Jesam, vrlo esto, a odlazio sam i dalje.

Poznaje li mjesto iganzi?
Svega jednom sam kratko vrijeme bio ondje. To je malo gnijezdo i lei
izmeu dvije rijeke.
Znam kako se rijeke zovu. To su Bregalnica i Sletovska. Pozna li
moda koga odande?
Vrlo slabo.
Moda mesara urka?
Ne poznam.
teta. Htio sam te upitati to zna o njemu.
Moemo u Ostromdi pitati za njega. Sigurno u nekoga nai tko ga
poznaje.
Prepusti to radije meni, jer ispitivanje treba provesti vrlo oprezno. Nitko
ne smije znati da se zanimam za njega. Tamo gore u okolini Siganzija mora da
postoji mjesto koga nazivaju koliba u klancu. Jesi li ve uo za njega?
Moda sam uo ali se ne mogu sjetiti.
Onda neka bude kao da te nikad nisam ni pitao za njega.
Je li s time u vezi kakva tajna?
Svakako.
Vidi, i ti ima tajne, jednako kao stari Mubarek. Ve e se zauditi
njegovoj arobnjakoj snazi.
Tako dakle! Zar je on zaista takvo neobino bie?
Svakako! Na primjer, toliko je mrav da se, kad hoda, uje kako mu
klepeu kosti.
Nije mogue!
Istinu govorim. Svatko je to uo.
Zar si uo i ti, Ibareku?
I ja, na vlastite ui!
Zaista sam veoma radoznao hou li i ja uti to klopotanje.
ut e ga samo ako dobro pripazi.
Kako je obuen taj svetac?
On ima samo tri komada odjee, naime neki stari al kao pojas oko
gologa tijela, zatim stari prostrani kaftan i neku krpu ovijenu oko glave.
Zar ne nosi cipele ili sandale?
Nikada, pa ni zimi.
Onda se ini da nije sklon nikakvoj raskoi stoj, to je to? Ovdje mora
da se netko sakrio.
Stigli smo u predio obrastao rijetkim grmljem. Moj vranac se javio
njiskanjem, to je bio znak da se u blizini nalazi neki strani ovjek.
Zaustavio sam se i ogledao. Nisam nikoga primijetio. I moji pratioci su
zastali oklijevajui.
Pojaimo dalje zovne nas Turin. to nas se tie ako se tu netko
sakriva?

 Htio bih da znam tko se nalazi iza nas usprotivih mu se.

Pa valjda ga ne kani potraiti?
Ne kanim. Moj vranac e mi rei gdje je.
Alah! Kani li ga upitati, efendijo?
Svakako.
I on ti odgovara?
Jasno i razgovjetno.
Upravo kao ona magarica iz Balaama. Kakva li uda! A u moja udesa
niste htjeli vjerovati.
Ovo ovdje nije nikakvo udo jer mi vranac ne odgovara mojim jezikom
ve svojim, kako e odmah vidjeti. Pripazi samo!
Razgovarali smo tiho. Potjerao sam vranca nekoliko koraka naprijed i on
me poslua, niim se ne opirui. Rado me je posluao i onda kad sam skrenuo
nalijevo, ali kad sam zatim poao nadesno, Ri ponovo njisnu, strignu uima i
zavrtje repom u krugu.
Vidi li? upitah handiju. Tamo desno je netko. To mi je rekao
vranac. Pogledat u tko bi to mogao biti.
Bio sam uvjeren da u pronai neku skitnicu pa potjerah konja u grmlje.
Posluao me je bez opiranja. Nakon nekoliko koraka ugledah ovjeka koga je moj
konj nanjuio. Bio je odjeven i naoruan kao zaptija, ali je lagodno leao u mekoj
travi i puio ibuk. Izraz lica bio mu je toliko zadovoljan da se razabiralo da ivi u
miru s bogom, sa svijetom i sa samim sobom. ak kao da ga ni neoekivana
pojava petorice konjanika nije ni malo smela. Uostalom, omeli smo ga u veoma
dubokom kefu.
Alah bio s tobom! pozdravih ga.
I svama! odgovori on.
Sad je naime ugledao i moje pratioce koji su doli za mnom.
Tko si ti, prijatelju? upitah.
Ja sam policajac padiaha, vladara cijeloga svijeta. Blagoslovio ga
Alah!
Pravo je tako. Onda e i na tebe otpasti dio toga blagoslova.
Ali vrlo bijedan dio, a i taj dijeli se ne isplauje na vrijeme.
Gdje si na dunosti?
U Ostromdi.
Koliko drugova po zvanju ima tamo?
Jo devet.
Znai da vas je ondje deset zaptija. Imate li mnogo posla?
Vrlo mnogo. Ljudi su zli. Djela nepravednih ne doputaju nam da se
odmorimo i da spavamo. Jurimo danju i nou da pohvatamo zloince.
ini mi se da smo te iznenadili za vrijeme takvoga dugakog trka.
Nije dopustio da ga ova poruga izbaci iz ravnotee ve mi ravnoduno
odgovori:

 Jurio sam tako da sam se upravo uznojio, ali samo u mislima. Misli su
bre od ovjekovih nogu pa je zato bolje da se ovjek kree u mislima nego na
nogama. U tom mu sluaju ne moe umai nikakav zloinac.
Ovo je zaista sjajno shvaanje dunosti.
Da, ja sve to uvijek ozbiljno shvaam jer mi je to dunost.
Ti si dakle upravo bio za nekim u potjeri?
Zar se to moda tebe tie?
Ne tie.
Zato onda pita?
Jer mi se svia i jer si filozof od koga moe ovjek neto nauiti.
Ne znam tko je taj fejlesuf, ali mora da sam ga ve negdje vidio. Iz
tvojih rijei dade se lako razabrati da je mudar i vrstan ovjek jer si kazao da se od
njega moe neto nauiti. Zato se radujem to si mi iskazao ast da me usporedi s
njime. Umije se veoma fino vladati i dobro si odgojen. Jesi li iz daleka?
Jesam. Potjeem iz strane zemlje koja lei daleko na zapadu.
Ah! Poznajem je! Zove se Hindustan.
Ti si izvrstan geograf, ali ja sam zapad dosad traio u drugom smjeru.
Ne, zapad se nalazi u Hindustanu. To je jedina zemlja u kojoj moe biti
zapad, jer inae nigdje nema mjesta za njega. Ali budui da nisi odavde, moja je
dunost da od tebe zatraim putnicu. Ima li je?
Imam je u depu.
Pokai je.
Zatraivi to od mene on mirno ostade leati i dalje puei na ibuk. Zato
ga upitah.
Ne bi li doao ovamo da je pogleda?
Ne, to ne bi bilo pristojno. Ne smijem povrijediti svoje dostojanstvo.
Tako je! Ali ni ja ne smijem povrijediti svoje.
Onda se pita koje je od ta dva dostojanstva vee. Svakako moje.
Zato?
U prvom redu ja sam zaptija a ti stranac. Zatim tvoja domovina lei na
posve krivom zapadu, pa prema tome moram pretpostaviti da je kod vas sve
krivo, pa tako i putnica. Da bih pak pogledao lanu putnicu neu pomai ni prsta,
a kamoli da se cio dignem.
Morao sam se glasno nasmijati.
Ti si zaista neusporedivi slubenik. Tvoje miljenje o vlastitim
dunostima tako je izvrsno da bih mogao misliti da ti ga je apnuo prorok.
Ako tako misli, onda sjai i legitimiraj se.
Zaista sam sjahao, izvukao srebrnjak, pruio mu ga i rekao:
Evo moje putnice.
On pogleda kovani novac. Na licu mu se ukaza radost i zauenje pa prvi
put izvadi ibuk iz usta i viknu:
Srebrnjak od deset pijastera! Nije mogue!
Pogledaj ga samo!

 Ovo jo nikada nisam doivio, pa ni u Stambulu. Efendijo, ti si jo

mnogo bolje odgojen nego to sam mislio. Postigao si najvii stupanj naobrazbe
pa e ti se jednom otvoriti svi krugovi raja.
Onda misli da je ta putnica dobra?
Vrlo je dobra. Nije lana kao to sam se ispoetka bojao. Ne bi li se i
tvoji pratioci legitimirali?
Nije potrebno.
Zato?
Pogledaj malo tanije tu putnicu. Ispostavljena je za sve nas.
To nije dobro. Padiah bi trebao izdati zapovijed da se svaki pojedinac
ako je stranac treba iskazati takvim putnicama.
Moda e to kasnije odrediti. Ti si dakle bio u Stambulu?
Vie godina.
Otkad si ovdje?
Tek dva tjedna.
Onda je razumljivo da ne pozna jednog od mojih pratilaca koji ivi
ovdje u okolini. Rekavi to pokazah na handiju. Kako vidi, nismo svi
stranci. Hoe li nam dopustiti da krenemo dalje?
Premda sam ga tako upitao, kanio sam zapravo jo neko vrijeme ostati
ovdje. On mi odgovori upravo onako kako sam oekivao:
Vrlo rado. Ako eli, moe jo malo i ostati. Volim razgovarati s
ljudima ije me vladanje oduevljava.
Ni ja nita manje ne uivam u tvom drutvu. Smijem li moda znati tko
je bio onaj ovjek za kime si maloas tako marljivo trao u mislima?
Rado bih ti uinio po volji, ali teko govorim.
Nisam, stekao taj dojam.
Ipak je tako. Kad ovjek tako juri u mislima, znoji se, a plua mu gube
dah. Nema li nita to bi moglo ohladiti moj vrui jezik?
Dobro sam ga razumio ali sam ipak upitao:
to najradije upotrebljava?
Hladni metal, na primjer malo srebra. To izvrsno hladi.
Kako velik bi morao biti taj komadi srebra?
Belik novac od pet pijastera.
Onda ti lako mogu pomoi. Evo ti belik!
Izvukao sam iz depa komad od pet pijastera i dao mu ga. On ga stavi za
pojas umjesto da ga je poloio na jezik i nasmijei se.
Sad mogu lake govoriti. Veoma neobina stvar. Tko to nije sam
iskusio, ne moe razumjeti. Ako ovjek mora dugo mjeseci ekati prije nego to
primi plau, onda mu je teak i ivot i govor, pogotovu ako mora toliko skakati
kao ja. Dobio sam naime zadau da uhvatim tri zloinca a ne samo jednoga.
Malo odvie trae od tebe.
Trae toliko da ve od jutros leim ovdje i razmiljam to da uinim da
bih uhvatio te nitkove. Nije li to nevolja?

 Velika nevolja.
Ipak se nadam da u ovih dana doi na dobru zamisao.
Ali nee li ljudi pomisliti da progoni zloince?
Pa ja ih progonim.
Da, u mislima! Ali ljudi sigurno misle da ih progoni i nogama.
Ne, to ne misli nitko razborit. Da sam od ranoga jutra trao bez stanke,
bio bih sad umoran i iznuren, a ipak ne bih uhvatio zloince. Radije sam legao
ovdje i razmislio o tome kako daleko su mogli doi.
Zar ne zna kamo su pobjegli?
Tko bi to znao? Reeno mi je da su krenuli u Dojran, ali pametan ovjek
zna da oni nee odati kamo e se uputiti nakon izvrena djela.
Ima potpuno pravo. Zar ti nitko nije dao nikakve poblie podatke?
Jeste, jeste. Lupei jau na bijelcima a ukrali su stotinu funti i neto
zlatnog nakita. Upravo razmiljam o tome kako bih uz pomo bijelaca i tih stotinu
funti doao do kradljivaca.
Rekao je to tako podrugljivo da umalo to se nisam glasno nasmijao.
To vjerojatno znai da su i svi tvoji drugovi jednako kao i ti zaposleni
razmiljanjem o tim bijelcima.
Ne pada im ni na um, jer oni o tome nita i ne znaju?
Dakle im ef policije to nije rekao?
Nije.
Nije ih ni poslao u potragu za kradljivcima?
Nije.
Ali trebao je uiniti!
Misli? Zaptije-mudiri je drugog miljenja. Pozvao me je jer sam ja
naime njegov najbolji i najotroumniji izvidnik pa mi je dao est dana vremena da
razmislim o toj stvari. Nadam se meutim da u to ve ovdje svladati. Zato sam se
povukao u samou i ozbiljno razmiljam. Moji drugovi nisu doznali nita budui
da se ta stvar uope ne treba razglasiti. Ako kradljivci doznaju da ih progonimo,
pobjei e dalje i izgubiti nam se iz vida.
A ako dotle potroe novac?
Onda je to bila Alahova volja i tome nee nitko pametan prigovoriti.
Za cijelo vrijeme ovog razgovora s okom zakona razabirao sam da je
Ibarek uzbuen. Bio je vrsto uvjeren da je pokrenuta itava policija da bi mu
pomogla da doe do svog izgubljenog novca, i sad se silno zaudio doznavi da je
o tome obavijeten samo jedan jedini zaptija. A i taj je dobio rok od est dana ne
moda da pohvata kradljivce, ve da o toj stvari razmisli!
Povukao se u samou prepustivi se mirnom i tihom ivotu to mu ga je
zaslaivao ibuk. Kako se lijepo i hladnokrvno izraavao, on je u mislima trao za
kradljivcima.
Okradenom je sad bilo dosta svega. Nekoliko puta se htio uplesti u
razgovor, ali sam ga u tome sprijeio zamolivi ga pogledima i znacima da se ne

mijea. Sad meutim vie nije mogao obuzdati srdbu. Skoi s konja, prie sluzi
pravde koji je sisao lulu i viknu:
to kae? Alah je tako htio?
Jeste odvrati zaptija ne slutei nita.
Da novac bude potroen?
Ako novac iezne, onda je to Alah htio.
Tako! Lijepo! Zbilja divno! Zna li gdje je novac ukraden?
Mislim u Dabili.
I ja to mislim. A kome je ukraden?
Nekom Ibareku.
Pozna li ga?
Ne poznam.
Onda e ga upoznati!
Moda. Ako mu dovedem kradljivce.
Ne! Upoznat e ga odmah. Ja se naime zovem Ibarek te sam onaj
ovjek koji je okraden.
Ti? zaueno upita zaptija ne makavi se s mjesta. To je dobro.
Raduje me! Moram ti neto vano rei.
to to?
Nemoj ubudue nikada novac stavljati onamo gdje ga kradljivci mogu
nai.
Maalah! Kakav je to ovjek! Efendijo, to kae na ovo? to da radim?
Sva ta ljutita pitanja bila su upravljena meni, ali nisam dospio da mu
odgovorim. Moj mali Halef se estoko razljutio zbog zaptijina vladanja i njegove
ravnodunosti. Premda ga se cijela stvar osobno nije nita ticala, on je ipak bio
odvie estoke prirode a da bi mirno promatrao ovakav razvoj dogaaja. Ve je
dulje vremena poigravao u sedlu, a sad naglo sjae, prie tik do zaptije i ljutito
viknu:
to da uini? Odmah u ti pokazati. Zna li kako se treba vladati prema
stranom otmjenom efendiji i njegovim pratiocima?
Dobro znam. to se dere na mene?
Zato jer to ne zna i jer u te odmah o tome pouiti. Da si odmah ustao!
Halef je to rekao zapovjednim tonom, ali uvar javne sigurnosti mu se
prezirno nasmijei i zakima glavom.
to si rekao, malianu?
To je bila uvreda za moga malog Halefa. Jo nikad nije bez otpora dopustio
da ga netko nazove malianom.
ta sam ja? ljutito viknu. Malian? Pokazat u ti koliko sam visok
i dugaak ako se urauna i moj bi. Ustani ili u ti ja pomoi!
I on trgne teak bi iz pojasa.
Tek sad se naposljetku zakolebala zaptijina ravnodunost. Uspravi se,
prijetei uzdigne ruku i opomenu:
Makni taj bi. Ja to ne podnosim, patulje!

 to? ak sam i patuljak? ekaj malo, patuljak e ti odmah dokazati da

umije veoma dobro podnijeti bi. Evo ti evo evo evo!
Halef je zamahnuo, a kod svakog evo bi je opleo zaptijina lea.
Zaptija je jo neko vrijeme ostao sjediti sav ukoen i zauen zbog
Halefove smionosti. Onda odjednom skoi na noge, zaurla od bijesa i baci se
stisnutim pesnicama na Halefa.
Mirno sam stajao i promatrao oslonivi se rukom o sedlo svoga konja.
Zaptija je bio snaan ovjek, ali meni nije palo ni na um da Halefu priteknem u
pomo. Poznavao sam ga. Sad kad se on latio te stvari, on e je i provesti do kraja.
Svaije mijeanje, pa i moje, samo bi ga uvrijedilo. Osim toga bio sam uvjeren da
je usprkos svom niskom stasu bio snaniji i mnogo spretniji od zaptije.
Zuptija se pokuao baciti na Halefa ali je ve nakon prvog koraka zateturao
natrag jer ga je malian doekao unakrsnim udarcima, koji su tako brzo ibali
jedan za drugim, da je bi tako rei sainjavao zid kroz koji neprijatelj nije mogao
prodrijeti. Udarci su pljutali po zaptiji kao tua; po leima, ramenima, rukama,
bokovima i stegnima. Upravo su ga opleli sa svih strana. Pri tome je Halef mudro
pazio da ga ne pogodi po licu niti uope po glavi.
to manje se zaptija umio braniti, to se glasnije derao. Na kraju se potpuno
zaustavio, nepomino primao udarce i urlao kao tigar.
Tako! viknu Halef, naposljetku spustivi bi. Sad si dobio plau
za onaj dobar savjet to si ga malo prije htio dati okradenom ovjeku. Ako u
tvome mozgu ima jo i druge mudrosti, ti nam je samo reci! Odmah e dobiti
plau. A eli li me jo jednom nazvati patuljkom, uini to smjesta. Imam
vremena da nastavim s isplatom.
Zaptija mu nije odgovorio. Upravo se svijao od bolova. Njegovi su pogledi
bili puni bijesa upereni u maliana. Promucao je nekoliko nerazumljivih rijei, a
onda kao da se odjednom sjetio svoga dostojanstva i svoje slube. Visoko se
uspravi i vikne:
Strane, ti mora da si lud! Kako moe tui padiahovoga slugu?
uti! Ja bih izmlatio i samog padiaha kad bi se usudio da se prema
nama tako vlada kao to si se ti vladao. to si ti zapravo? Vojnik, policajac, sluga
svoga podanika! Nisi nita drugo, ba nita.
inilo se kao da Halef osjea ivu elju da ponovo mahne biem, ali
izbijeni ovjek nije to nipoto htio dopustiti. Zato pokua izgladiti stvar.
Samo ti psuj! Mene ne moe uvrijediti. Nai propisi nam zapovijedaju
da budemo obzirni prema narodu ako. . .
Prema kojem narodu? prekinu ga Hadi. Kakvi smo mi to narod?
A to ste onda?
to smo onda? Jesi li slijep? Pogledaj me! Zar se na meni ne vidi to sam
ja?
Ne vidim nita.
Onda si slijep i glup. Rei u ti tko sam ja. Ja sam naime Hadi Halef
Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn Hadi Davud al Gosara. A kako se ti zove?

 Zovem se Selim odgovori padiahov slubenik.

Selim? Samo Selim?
A kako bih se inae jo zvao? Selim je posve dovoljno.
Selim je posve dovoljno! Da, tebi je moda dovoljno, tebi koji si zaptija
i nita vie!
Teko da je zaptija znao da slobodni Arapi obiavaju svojim imenima
dodati imena svojih predaka. to je onda takvo jedno ime dulje, njegov se vlasnik
njime vie ponosi.
Zar misli da je zaptija ba nitko i nita? upita izbatinani ovjek.
uti! odgovori malian. Zaptija koji se zove samo Selim, ne smije
uope ni pisnuti. Pogledaj samo kakvi ljudi stoje ovdje pred tobom.
Onda pokaza na Omara i nastavi:
Ovaj ovdje je Omar Ben Sadek Ibn Saban Ilf el Habadi Ben Abu Musa
Dafar es Sofi Otalan Ibn Avisena Ali Nafis Abu Mervan el Hegali!
Zatim pokaza u Oska i nastavi:
A ovaj glasoviti ratnik se zove Osko Abd el Latif Mefari Ben Muhamed
Hasan el Daseris Ibn Vahab Alfirat Biruni es Sejrafi. Zna li sada?
Morao sam se napregnuti da ne prasnem u glasan smijeh. Razumije se da se
njih dvojica nisu tako zvala. Ali da bi poluio bolji dojam mali je Halef naveo
cijelo mnotvo izmiljenih imena. Sve je to uinio tako ozbiljno, a arapska imena
su mu tako brzo letjela iz usta da se zaptija sav ukoio kao da je svako ime metak
koji ga je pogodio.
Ta odgovaraj mi! uzbueno viknu Halef. Zar si izgubio dar
govora, ovjee, koji si zadovoljan s jednim jedinim imenom? Zar nema vie
nikakvih drugih imena i nema li predaka? Kako se zvao tvoj otac i djed tvoga
djeda? Zar oni nisu izvrili nikakva djela ili su bili slabii pa se stidi da nam
spomene njihova imena? Ili zar se ti moda uope nisi rodio ve si se jednog
oblanog dana izvukao iz miolovke? Pogledaj nas! Ovdje stoje mukarci!
Zaptija jo uvijek nije znao ta da zapravo odgovori. Halefove rijei
zasipavale su ga kao tua.
Pogledaj i ovoga ovdje! ree Halef pokazajui na handiju. On
nije Arapin ve je Turin, a ipak se ne zove samo Selim ve konakdija Ibarek,
dakle Ibarek, otac konaita. Njemu je ukradeno stotinu funti. A to bi moglo biti
ukradeno tebi, tebi koji nema niega osim imena Selim?
Oho! Naposljetku odgovori redar. Ni ja nisam prosjak. Imam
svoju slubu i. . .
Slubu? Ne spominji mi svoju slubu! Vidjeli smo to ona znai. ini se
da se tvoja sluba sastoji u tome da lei u travi i Alahu krade dane i tjedne. Ali ja
u ve pokrenuti vas lijenine. Otii u efu policije i tako u ga podbosti, da e se
razmahati i rukama i nogama! Zapovijedam ti da smjesta pouri u grad. Ne bude
li za pola sata kod zaptije-mudirija, dat u da te udave u dubokoj vodi a povrh toga
da te ustrijele iz topa. Mi sad kreemo. Nemoj misliti da sam to zapovjedio iz ale.
Ja to mislim ozbiljno. Vidjet e ve.

Zaptija je stajao nepomino razjapivi usta od zauenja.

to? siknu. Ti mi kani zapovijedati, zar ti?
Ja. Nisi li me uo?
Zar mi ti ima pravo zapovijedati?
Kakva li pitanja! Dakako. Ti si samo Selim, ovjek bez imena, a ja sam
naprotiv Hadi Halef Omar Ben Hadi Abul Abas Ibn. . .
Stoj, stoj! prekinu ga zaptija pokrivi obim rukama ui. Tvoje ime
je tako dugaka zmija da se ovjek mora pobojati da e ga zdrobiti. Da, otii u u
grad, smjesta u otii, ali ne zato jer si ti to zapovjedio ve da te prijavim svom
komandiru. Udario si padiahova slugu! Zato e dobiti kaznu kakvu ovdje jo
nitko nije dobio.
Zaptija skupi sve svoje stvari i nesta iza grmlja. Je li se bojao da e se moj
mali Hadi ponovo razbjesniti ili je zaista udio za osvetom zbog dobivenih
batina? Vjerojatno oboje.
Pobjegao je! zadovoljno e Halef. Kako sam to izveo, sidi?
Pogledao me je kao da eka nagradu, ali ga otro ukorih.
Loe, vrlo loe rekoh ozbiljno. Poinio si ve mnogo gluposti, ali
nikada jo takvu veliku kao ovu sada.
Misli li ozbiljno, sidi?
Svakako.
Ali taj lijeni lupe je zaista zasluio batina!
Zar je tvoja dunost bila da ga ti batina?
Od koga bi onda dobio batine?
Od svog pretpostavljenog.
O, Alahu! Da ga je taj batinao, sigurno bi obojica pri tome zaspala. Ne,
tko treba da se lati posla neka ga se lati brzo. Taj je ovjek ostao pred nama da lei
na zemlji, kao da je pradjed sultana komu svi vjerni i nevjerni podanici moraju
iskazivati potovanje. Omeo sam ga u tom uitku.
Ali nisi pomislio na posljedice.
Kakve posljedice? Tui li me svom komandiru lako bi se moglo
dogoditi da i ovaj okua moj bi.
Halefe opomenuh ga sad je dosta! Zaptija je zasluio kaznu, to je
istina, ali si morao poekati da vidi to u ja uiniti. Ne znamo kojim
opasnostima idemo u susret, pa je bila upravo neshvatljiva ludost, da jo s
policijom doemo u sukob. Ja sam se tomu ovjeku samo rugao. To si i ti mogao
uiniti, ali ti si ga istukao. To ti nisam zapovjedio, pa se dakle neu osvrtati ni na
posljedice. Mene se cijela stvar nita ne tie. Brini se sam kako e izvui glavu iz
ome.
Uzjahao sam i potjerao konja. Ostali su utke poli za mnom. Halef je
duboko oborio glavu. Poeo je slutiti da nam je moda nanio veliku tetu.
Turin koji je imao najvie uzroka da se ljuti, utke je jahao kraj mene. Tek
nakon duljeg vremena upita:
Efendijo, bi li posljedice za Halefa zaista mogle biti loe?

 Svakako.
Ali ti e mu pomoi.
Nipoto! izjavih budui da je Halef sluao to govorim. On je kriv
zbog otpora protiv dravne vlasti, a i zbog toga to je tjelesno povrijedio zaptiju.
Uhapse li ga, neu ga moi spasiti.
Onda neka Halef radije pobjegne!
Neka radi to god hoe. Postupio je bez moje suglasnosti, kao kakav
djeak koji ne umije promisliti o posljedicama svoga djela. Neka ih zato i sam
snosi. Ne mogu mu pomoi.
Nije mi bilo lako izrei ove krute rijei. Moda su me one boljele jae nego
to su boljele maloga Hadija, ali sam smatrao potrebnim da ga jednom otro
ukorim. On me je vjerno pratio kroz sve opasnosti, i to kakve opasnosti! Koliko je
puta samo zajedno sa mnom stavio na kocku ivot! Napustio je domovinu, a to je
bilo jo i vie, napustio je i Hanu, cvijet meu enama. itavo moje srce je bilo
puno zahvalnosti prema njemu. A on je poeo bivati neoprezan. Okolnost da su
nam uspjela mnoga smiona djela, da nas je pratila srea tako da smo se uvijek
umjeli izbaviti iz najveih potekoa, pretjerano je napuhnula njegovu
samosvijest. Bio je slian hrabrom malom psiu, toliko smionom da se usuuje
napasti ak i najveeg leonberana. Jedan jedini ugriz toga diva mogao bi ga ubiti.
A upravo sada pribliavali smo se opasnom podruju utovih saveznika. Tu smo
morali biti dvostruko oprezni.
Potajice sam se radovao to je tako temeljito izmlatio lijenoga zaptiju, i
dakako da sam odluio spasiti ga od svih posljedica. Ipak sam smatrao potrebnim
da malo obuzdam njegovu poduzetnost i preuzetnost.

SVETAC
NAKON nekog vremena izaosmo na cestu koja iz Kusturla vodi u
Ostromdu i skrenusmo opet desno. Jaui izmeu nasada duhana i pamuka
pribliili smo se nekoj rjeici.
Uskoro ugledasmo pred sobom brdo na ijim su se obroncima razabirale
kue nekoga grada. Gore na vrhuncu opazismo tamno zelenilo iz kojega su virili
zidovi ruevina.
To je Ostromda ree Turin.
Nazvana i Strumica prema rijeci koja protjee blizu grada dodah,
iscrpivi time itavo poznavanje toga kraja.
Uto nam prie Halef. Pogled na grad podsjetio ga je na posljedice njegovog
prenaglog ina.
Sidi poe on. Pretvarao sam se da ga ne ujem.
Sidi!
I dalje sam netremice gledao u grad.
uje li me ili me ne eli uti?
ujem te.
Misli li da bih trebao pobjei?
Ne mislim.
I ne bih pobjegao. Radije bih glavu prosvirao tanetom. Ili misli li da
treba da dopustim da me zatvori ovdanji ef policije?
Kako god hoe!
Radije bih i njemu prosvirao tane kroz glavu!
Tada bi te pogotovu zatvorili.
Onda mi bar reci to e se po tvom miljenju dogoditi.
Ne znam. Moramo poekati.
Da, poekajmo. Hoe li me uzeti u zatitu?
Mislim da ja stojim pod tvojom zatitom; ti se naziva mojim
prijateljem i zatitnikom.
Oprosti mi to, sidi! Uvijek i jedino si ti bio moj zatitnik.
Nisam, Halef. Vrlo sam esto stajao pod tvojom zatitom. To ti neu
zaboraviti, pa emo dakle tek vidjeti hoe li se ovi ljudi usuditi da se ogrijee o
glasovitog Hadi Halefa Omara.
Hamdulilah! Sad mi je pao kamen sa srca, tako velik i teak kao ovo
brdo pred nama na kojem lei grad. Sve mogu podnijeti samo to ne da se moj sidi
ljuti na mene. Ljuti li se jo?
Ne ljutim.
Onaj pogled pun ljubavi i vjernosti to mi ga je suzdrljivo dobacio, prodro
mi je duboko u srce. Kako je samo divan taj osjeaj sree da ima vjerna
prijatelja!

Sve vie smo se pribliavali gradu. Neposredno prije nego to smo stigli do
prvih kua ili bolje rei koliba ugledasmo da na nekom kamenu uz put sjedi
prosjak, pravo utjelovljenje jada i nesree.
Zapravo krivo kaem da je sjedio na putu, jer nije sjedio. inilo se da ne
moe uope sjediti. Leao je boke, svinutih lea, dok su obje take leale kraj
njega. Oko golih nogu ovio je krpe i svezao ih uzicom. Jedina odjea sastojala mu
se od neke neke stare prnje, upola velikog rupca, upola ogrtaa, to ga je ovio oko
bokova. U taj rubac kao da je strpao sve darove to ih je dobivao: kruh, voe i
drugo, jer mu je rubac oko pasa sainjavao pretjerano debelu izboinu. Tijelo mu
je bilo mravo i prljave ukastosmee boje. Jasno su mu se razabirala rebra, a
kljune kosti ispupile mu se kao u kostura. Glava mu je bila pokrivena smrenom
upavom kosom koja ve vie godina nije osjetila ealj. Lice mu je bilo nabuhlo,
ali njegove crte ipak otro rezane. Koa na njemu bila je plaviastocrvene boje
kao da je smrznuta. Oi su mu leale duboko u dupljama.
Odbijalo me je to lice. U njemu kao da je leala neka suprotnost, ali ne bih
mogao rei kakva. Djelovalo je bezosjeajno, tupo i glupo, a ipak kao da bi moglo
postati ogledalom estokih duevnih poriva.
Sve to nisam razabrao odmah nego tek kasnije kad smo zastali pred
prosjakom da mu damo milostinju. Pogledao sam ga tano jer mi je Ibarek kazao
tko je.
Kad smo ga naime izdaleka ugledali gdje sjedi, ree mi handija:
To je bogalj Bursa o kome sam ti pripovijedao.
Zar onaj koji je bio kod tvog susjeda kad si smatrao da je svetac uao k
njemu?
Jeste, efendijo.
Prosi li on milostinju?
Prosi. Ne moe raditi jer nema lene modine.
Onda ne bi mogao ni ivjeti. ini se da su mu samo noge kljenute.
U to se ja nita ne razumijem. Ljudi tako govore. Hoda na takama i
vue noge za sobom. Ne moe ih pomaknuti. Osim toga je blesav i umije
izgovoriti svega nekoliko rijei. Svatko mu poneto daje. Zadri li se dulje ovdje
ee e ga vidjeti.
Gdje stanuje?
Nigdje. Jede ondje gdje neto dobije, a spava gdje klone od umora.
Jadan je to ovjek.
Bogalj je sjedio okrenuvi nam lea. Kad je uo topot naih konja, muno
se uspravi na takama i okrene prema nama. Tek sad sam razabrao njegovo
bezizraajno glupo lice. U oima kao da mu nije bilo pogleda. Bile su mrtve i
prazne. Moglo mu je biti otprilike etrdeset godina, no to se dalo teko odrediti.
Osjetio sam sauee prema tome bijedniku i nisam imao ni pojma kakvu
e istaknutu neprijateljsku ulogu jo odigrati protiv mene. Zaustavismo se kraj
njega. On nam prui ruku i promuca bezvunim glasom samo jedinu rije:

 Ejlik, ejlik, ejlik milostinja, milostinja, milostinja! Ostali mu dadoe,

a i ja mu pruih metalni novac od dva pijastera. Meutim umalo da se nisam
prestraio kad sam mu s konja pruio novac u ruku, itavo mu se tijelo trznu kao
da je htio skoiti na noge, a iz njegovih jo maloas tako neivih oiju oinu me
pogled, tako pun mrnje i gnjeva kakva jo nikad nisam primijetio u oima nekog
neprijatelja. Meutim oni kapci mu se smjesta spustie, a lice opet poprimi tup
izraz.
uur, uur hvala, hvala! promuca.
To je bilo tako neobino, gotovo nevjerojatno, te bih moda i posumnjao u
to da sam dobro vidio, da ga nisam tako otro promatrao.
Kakva li je posla imao sa mnom? emu to bezrazlono neprijateljstvo
protiv posve nepoznata stranca? Ako je pak iz tih oiju mogao zasvijetliti pogled
beznadne mrnje, zar je taj ovjek zaista blesav? Pri tome me je proeo
neodreeni osjeaj da sam to lice ve jednom negdje vidio. Ali kada i gdje? Ne
varam li se? inilo mi se da i on mene pozna.
Pojahali smo dalje, ja kao posljednji. I nehotice se jo jednom okrenuh
prema prosjaku. to je to bilo? Nije vie tako nemono leao na kamenu, ve je
taj bogalj! sjedio snano, gotovo bih mogao rei vrsto, pa podigao desnu ruku
sa takom i prijetei zamahnuo za nama. Za nama? Moda samo za mnom!
Upravo me je prola jeza. U tom trenutku izgledao je taj ovjek kao pravi
avao. Lice mu se iscerilo. Uto kao da se u meni porodi slutnja gdje sam ga vidio.
Istonjaki grad strana guva uasna vika i urlanje tisuu ruku isprua
se za mnom! Nije li to bilo u Meki? Onda slika opet nesta i vie nisam nita
znao kao ni prije.
Zar taj bogalj zaista ne moe hodati? upitah Ibareka.
Samo na takama odgovori ovaj. Noge mu vise na tijelu kao krpe.
Ne moe ni uspravno sjediti?
Ne moe. Nema vie lene modine.
Nema lene modine! Kakve li besmislice! Ipak sam preutio da sam ga
maloas vidio kako vrsto sjedi jer nisam smatrao potrebnim da tome muslimanu
povjerim tajnu koju sam i sam tek nasluivao.
Ubrzo stigosmo u grad. Ve sam bio upitao Ibareka za one vrue izvore i
doznao od njega da oni postoje ali da nisu onakvi kakve sam oekivao. Voda je
nekad tekla veoma obilno, a onda je gotovo potpuno presahla. Od vremena do
vremena bilo je u obilju vrue vode, a zatim bi vrelo naglo presuilo. Navodno
voda je upravo sada tekla vrlo oskudno.
Kad smo stigli do prvih kuica grada upita me handija:
Efendijo, eli li moda odmah pogledati vrue izvore?
Lee li moda na naem putu?
Ne lee. Ali treba projahati svega nekoliko koraka da stignemo do njih.
Onda nas povedi onamo!
Ibarek skrene u stranu i mi obiosmo nekoliko koliba te vrtova koji nipoto
nisu zasluivali to ime.

Zatim zausmo glasno kretanje nekog enskog glasa.

Ovdje je izvor pokaza na vodi.
Ondje gdje se toliko prepiru?
Da. Mora naime znati da ljudi vjeruju kako ta voda koristi kod nekih
bolesti. Ako izvire oskudno, onda se prepiru ene koje su dole po nju.
Zakrenusmo iza nekog oleandrovog grma i zaustavismo se pred izvorom.
Voda je protjecala kroz lijeb a po crvenkasto-utoj boji na njegovom dnu
mogao sam zakljuiti da sadri eljeza. Danas je u lijebu bilo malo vode.
Istjecala je iz okrugle jame u zemlji pokrivene crvenim talogom. Oko nje je tlo
bilo vrsto ugaeno to je pokazivalo da ga mnogo ljudi posjeuje. Na rubu jame
lealo je nekoliko velikih kamenova, oito dovezenih ovamo da bi posluili kao
sjedala.
Uz vrelo su se nalazila tri enska bia: dvije odrasle ene i jedna djevojica
otprilike od osam godina.
Jedna od tih ena bila je odjevena prilino dobro ali nemarno. Bila je
debela. Maloas smo zauli upravo njezin otar glas. Stajala je okrenuvi nam
lea i nije zamijetila na dolazak, jer je i dalje glasno grdila.
Kraj njezinih nogu lealo je nekoliko krpa i neki stari lonac s odbijenim
rukama. Taj se lonac izvrnuo pa je iz njega polako curila neka sivkasto smea
masa koja nije ba mnogo zamamno izgledala.
Druga ena sjedila je na kamenu. Bila je odjevena siromano u tamonju
narodnu nonju sa irokim alvarama, a oko gornjeg dijela tijela ovila je neki
pretpotopni rubac koji joj je pokrivao i ruke. Inae je izgledala prilino isto,
ie od one druge ene koja mora da je, sudei po njezinoj odjei, pripadala
bogatijem staleu. Lice ene na kamenu bilo je mravo. Nevolja je u njeg urezala
svoje tune bore. Djevojica uz nju bila je odjevena u lijepo opranu pamunu
koulju.
Iz usta debele ene je tako navirala struja ljutitih rijei da je nikako nisam
uspio razumjeti. Jasno su se razabirale samo posebno naglaene rijei. Ni jedan
trhonoa ne bi se mogao sluiti snanijim izrazima. Pri tome je akama udarala
as po onoj drugoj eni, as po djetetu koje je plakalo.
Ugledavi nas, napadnuta ena se trgnula to je i Ksantipu navelo na to da
se okrene prema nama.
Nebesa! Kakvo li sam samo lice ugledao! Lice tetoviranog otoanina s
Junog mora bilo bi pravi ideal ljepote prema ovome. Debela je ena naime
premazala lice nekom gustom crvenom masom i izgledala je strano. Kad nas je
opazila uzmakne od one druge ene i prekinu struju svojih rijei.
Mir s vama! pozdravih.
I s tobom!I s tobom! odgovorie obje ene.
Iz tih rijei sam razabrao da nisu muslimanke.
Je li to izvor koji daje zdravlje?
Jeste, efendijo odgovori ona oblijepljena. Taj je izvor glasovit po
cijeloj zemlji i daleko izvan njezinih granica.

Na taj izvjetaj nadovee ona nabrajui stotine bolesti koje se dadu ovdje
izlijeiti a isto tako spomenu i brojna udesa koja su se navodno tu odigrala. Pri
tome je pokazala udesan govorniki dar. Rijei su joj neprestano poput bujice
navirale iz usta pa nisam uspio uhvatiti ni jednu jedinu stanku koju bih mogao
iskoristiti da je neto upitam. Nije mi dakle preostalo nita drugo nego da je
jednostavno pustim neka govori dok ne zavri. Meutim morao sam jo dugo ekati jer me je najprije stala pitati za nebrojene bolesti, tjelesne mane i nedostatke
koje su me mogle dovesti ovamo, i ne ekajui na odgovor.
O Alah, maalah! javljao se pri tom Hadi Halef Omar pljeskajui
rukama.
inilo se da ta ena ne smatra da se Halefovi poklici odnose na bujicu
njezinih rijei ve na nabrojene prednosti vruega izvora pa da ju je to navelo da
svoj popis nastavi daljnjom golemom govorljivou. Da bih je uutkao dodirnuh
slabine svoga vranca ostrugama. Nije bio navikao na to pa odskoi sa sve etiri
noge u zrak.
Govornica se prekinu, skoi natrag i prestraeno kriknu. Iskoristio sam to
da i ja doem do rijei.
Kako se zove? upitah je.
Moj mu me zove Nohuda, ali krtena sam na ime Irena. Roena sam u
Radoviu kao i moji roditelji. Majka mi je umrla neposredno kako sam se rodila.
Djed i baka stanovali su prijeko na drugoj strani rijeke. . .
Opet sam podbo vranca jer sam se pobojao i to ne bez razloga da e se
zajedno sa mnom uspeti uza stepenite svojih predaka sve do Metuzalema.
Sreom se prekinula, a ja sam imao upravo neizmjernu prisutnost duha da to
iskoristim za primjedbu:
Draga Nohudo, moram ti rei da sam doao zbog glavobolje. Osjeam
naime . . .
Zbog glavobolje? upadne mi brzo u rije. Efendijo, onda je dobro
to si doao. Kad bi znao koliko razliitih glava, tisue glava, ovdje . . .
Vranac je sad skoio prema njoj tako da je blagoglagoljivo zrno graka
moralo opet umetnuti stanku.
Glava me tako strano boli da mi veliku muku zadaje ve i zvuk
ljudskoga glasa. Budi dakle tako dobra pa govori samo budem li te to upitao. Na
tvom licu vidim kako se njena i sauesna dua skriva u tvojim grudima. Zato se
nadam da e mi ispuniti molbu.
Mora da sam dobro pogodio jer ona poloi obje ruke na srce i dahne
priguenim glasom:
Efendijo, istina je: ima pravo! utjet u kao da leim u grobu.
Odgovorit u samo na tvoja pitanja. Prepoznao si da imam njeno i dobro srce, pa
neka te tvoja siromana glava zbog mene ne boli.
Mali Hadi se beskrajno smrknuo, to je inio uvijek samo onda ako je
morao skupiti svu snagu da svlada smijeh. I na ostalim svojim pratiocima
razabrao sam da se jedva obuzdavaju.

 Najprije te moram zamoliti da mi oprosti to sam vas smetao, draga

Nohudo nastavih. Vi ste se zanijele u veoma iv razgovor. O emu je bila
rije?
Njezine oi ponovo ljutito planue. inilo se da e iznova prasnuti, pa se
zato prihvatih za glavu kao da me jae boli.
Ne boj se, efendijo! tiho e Nohuda. Neu ponovo poinjati
prepirku, pa u ti samo rei da smo razgovarale o ovome ovdje.
Ona pokaza u lonac.
to je to?
Moj lonac s ljepilom.
Treba li taj lonac ovdje na izvoru?
Trebam ga vrlo nuno.
Zato si dola na vruu vodu?
Zato? Ona pomlauje.
Ah, tako! Kani li se pomladiti? Ti to ne treba.
Misli? Vrlo si dobar. Kad bi bar moj mu tako mislio! uo si da me
naziva zrnce graka, ali kadto mi veli i stara mahuno. Nije li to uvreda?
Moda on i ne misli tako loe. Sigurno to smatra imenom od milja.
O ne! U tom pogledu ga i odvie dobro poznam. On je barbar,
bezobziran ovjek, nepaljiv tiranin, on je. . .
Uhvatio sam se za glavu.
Ima pravo dobaci ona ne smijem glasno govoriti. Ali ja u mu
pokazati i dokazati da nisam ni zrnce graka a pogotovu stara mahuna. Zato
svakoga dana dolazim ovamo pa muljem ljepote premazujem lice.
Ovdje je teko bilo ostati ozbiljan.
To je vrlo mudro od tebe rekoh joj. Ali kako se prireuje taj mulj?
Kuhaju se ruine latice s branom i vodom u kau. Kaa se donosi
ovamo pa se u jednakim dijelovima pomijea s crvenim talogom ovoga izvora i
time se premazuje lice. To sredstvo sigurno pomae.
Zar zaista?
Svakako! Ovom ljepilu ne moe odoljeti nikakva bubuljica, nikakav
nabor. Zato sam se i razljutila kad mi je ova djevojica prevrnula lonac. Ali ja sam
njene udi kako si ti to posve pravilno uoio i zato sam utjela pa u joj oprostiti
tu neopreznost.
ini pravo. Blagost je najljepi ukras ene, a utljivost jo i poveava
njezin ar.
To i ja kaem ustvrdi ona.
Da, draga Nohudo, utljivost je najbolje sredstvo da ostane lijepa sve
do duboke starosti. Ako ti nikakve rune strasti ne iznakaze lice, moe ljepota
ostati na njemu. Sigurno zna to je mudri Bahuvi rekao za enu koja se
neprekidno svaa i prepire.
Ne znam, efendijo, jer jo nikad nisam razgovarala s tim mudracem.

 On kae da je ensko lice koje pokree srdba, slino prljavoj vrei

punoj aba i gubavica. Vrea se neprekidno pokree jer te rune ivotinje nikada
ne ostaju na miru.
Ima pravo! I ja sam uvijek tako mislila pa se zato i neprekidno mirno
vladam, a i ud mi je blaga. Moj mu nije meutim s time nikako sporazuman ve
naprotiv eli da budem ivlja.
Onda mu ispripovijedaj pripovijest o vrei pa e se odmah sloiti s
tobom. Ali sad vidim da se osuila mast na tvojem licu. Morat e ga premazati
novom mau.
Odmah, smjesta! Hvala ti!
Ali pri tome ne smije govoriti. Lice se ne smije pomicati.
Neu rei ni rijei.
Nohuda dohvati lonac pa ostacima ljepila koje se nalazilo u njemu doda
ukastocrveni talog s izvora. Poto je sve to dobro izmijeala golom rukom, ona
sastrue osueno ljepilo s lica i premae ga novom naslagom mulja ljepote.
Za moje drugove je to bila sjajna ala. Najsmjenije od svega bilo je to
smo sada nas dvoje jo samo aputali da potedimo moju siromanu glavu.
Imao sam tako vremena da tanije promotrim i onu drugu enu. Kad sam
opazio njezine duboko upale obraze i duboko poloene oi, meni se i nehotice
izmaknu pitanje:
Jesi li gladna?
Nije mi odgovorila ali sam joj u oima proitao da sam tano pogodio.
I bolesna si? Od ega boluje?
Efendijo, imam trganje u rukama.
Pomae li ovaj izvor protiv te bolesti?
Da, on pomae protiv svih bolesti.
Kako si oboljela od toga?
Ja sabirem ljekovito bilje. Roditelji su mi nadjeli ime Maa, ali me zbog
bilja svi zovu Nebaca. Sebe i svoju djecu prehranjujem sabirui bilje to ga
prodajem ljekarniku. Po svakom sam vremenu vani po umi i na polju, esto od
rane zore pa do kasno u noi. Pri tome sam se mnogo puta prehladila pa me sad
trga u rukama tako da ih mogu pokretati samo uz najvee boli.
Nisi li upitala lijenika za savjet?
Posvuda su me odbili jer sam siromana.
Ali nije li ti onaj ljekarnik kome si prodavala ljekovito bilje ipak mogao
dati kakvo sredstvo?
Dao mi je, ali nije nita pomoglo. Zbog toga se tako razljutio da ne
smijem vie k njemu.
To je zlo. Ali ovdje ipak ivi ovjek koji umije izlijeiti najrazliitije
bolesti, naime stari Mubarek. Nisi li pola k njemu?
Uinila sam i to, ali me je on naalost odbio, jer me mrzi.
Mubarek te mrzi? Jesi li ga uvrijedila?
Nikada.

 Onda nema razloga da bude tako neprijazan prema tebi.

On ipak misli da ima razloga budui da je kadto ali gle, eto ga!
Nebaca pokae u smjeru iz kojeg smo doli.
S onog mjesta na kojem smo se nalazili dobro se vidio itav put koji nas je
vodio u grad. Ve za vrijeme razgovora nekoliko puta sam pogledao onamo, pa i
prema onom kamenu na kojem je sjedio kljenuti prosjak.
On je nestao, ali sam sad zato opazio nekog visokog ovjeka koji je iz istog
smjera polako dolazio. Drao se dostojanstveno.
Kamo je to iezao prosjak? Cijela je krajina leala otvorena pred nama.
Morao bih ga svakako vidjeti pa bilo da je krenuo desno ili lijevo, ili pak ravno u
ravnicu. Da je meutim poao prema gradu, onda bismo ga pogotovu morali
opaziti, to vie to se bogalj na takama moe samo polako kretati. Ali bogalj je
bio iezao netragom.
Nedaleko kamena na kojem je sjedio bio je nasad pamuka. Biljke su bile
jedva metar visoke. Prosjak se nije mogao nalaziti iza njih, osim ako je leao. To
pak nije smio uiniti, jer onda ne bi mogao sam ustati. Ovo nenadano ieznue
navelo je da se zamislim.
Za to vrijeme je onaj ovjek to sam ga spomenuo, polako priao blie.
Oborio je glavu kao da mu je pogled prikovan uza zemlju. Kad se naao nedaleko
prvih kua nije nastavio dalje kao to smo to mi uinili, ve je odmah skrenuo u
stranu, ravno prema nama. Budui da nisam pretpostavio da je zalutao s puta,
duboko u misli, pomislih da namjerno prilazi k nama.
Sad nas je ena upozorila na njega. Moji pratioci se takoer okrenue k
njemu.
Da, to je Mubarek! ree handija Ibarek. Efendijo, to je on.
Pogledaj ga tano.
Ve sam ga pogledao.
Sad e moi uti kako mu klopou kosti.
Nadam se. Moda e nam uiniti i tu uslugu da odjednom iezne.
Ako to hoe, onda i moe ustrajao je gostioniar u svom
praznovjerju.
Reci mu neka to uini.
Ne usuujem se.
Zato se ne usuuje?
Mubarek bi mi mogao zamjeriti.
Kojeta! Ta on te poznaje.
Nita ne smeta.
Zaradio je na tebi mnogo novaca.
Zato nas je izlijeio. Nije nam duan, nikakvu uslugu.
Sad je stari svetac polako proao kraj nas ne diui pogled sa zemlje.
Obje ene ustadoe s mnogo potovanja, a Turin podignu ruku na elo u znak
pozdrava. Mi ostali se prividno nismo ni obazirali na njega. Pretvarao sam se kao
da ga ne zapaam i upola se okrenuo, ali sam ga ipak otro promatrao. Pri tom sam

opazio da je i on nas ispod sputenih trepavica takoer otro mjerio. Njegova

zanesenost bila je dakle samo krinka. Je li se uvijek tako vladao ili sam takvo
dranje, to potajno vrebanje imao pripisati samo sebi?
Napeto sam osluhnuo, i zaista, kad je proao kraj nas, mogao sam kod
svakog njegovog koraka uti tihi klepet. Praznovjerna ovjeka moglo je ovo
zaista ispuniti jezom.
Mubarek je bio odjeven upravo onako kako nam ga je opisao handija. Bio
je bos, oko glave imao je ovijen stari rubac, a oko tijela kaftan. Pojas mu nisam
mogao vidjeti jer ga je pokrivao kaftan. Taj ovjek je bio mrav, oi je imao
duboko upale, jednako kao i onaj prosjak kraj kojega smo proli. Koato lice bilo
je zemljane boje, jagodine kosti bile su isturene a usta upala. Sigurno nije imao
zubi. iljata brada bila mu je jako izboena tako da mu se nos jo vie isticao.
To je dakle bio taj glasoviti svetac kojeg je Alah obdario brojnim
udesnim svojstvima. Proao je kraj nas kao dalaj-lama za koga su ostali ljudi
toliko dostojni prezira da ih njegov pogled uope ne moe zapaziti. Mora da sam i
njega bar tako mi se zaudo uinilo ve jednom vidio i to u okolnostima
koje za mene nisu mogle biti ugodne.
Prevario sam se pomislivi da se svetac nee obazreti na nas. Ve se bio
nekoliko koraka udaljio, kad se odjednom okrene i sve nas obuhvati svojim
prodornim pogledom. Zatim se zau njegov kriputavi glas:
Nebao!
Sabiraica bilja se trgne.
Nebao, ovamo!
On pokaza kaiprstom preda se u zemlju otprilike onako kako ovjek
doziva psa kad ga eli istui.
ena krenu polako i bojaljivo. Njegov se pogled upre prijetei u nju, tako
otro kao da je kani probosti.
Koliko je vremena tvoj mu ve mrtav? upita je.
Tri godine.
Jesi li molila za njegovu duu?
Svakoga dana.
On nije bio pristalica slavnoga proroka ije je ime odvie sveto a da bih
ga spomenuo pred tvojim uima. Zato se pee u vatri paklenoj.
inilo se da starac oekuje odgovor, ali ena je utjela.
Jesi li ula? upita je on naglasivi otro rijei.
Jesam tiho odgovori sabiraica bilja.
A vjeruje li u to? Ona je utjela.
Mora vjerovati, jer ja sam ga sam vidio. Noas me je Alahov aneo
odnio sa zemlje i uzdigao do blaenih. Duboko ispod mene leao je pakao sa
svojim uarenim ponorima. U njemu sam meu brojnim drugim ljudima vidio i
tvog mua. Bio je prikovan o stijenu. Paklene nemani glodale su mu tijelo a iljati
plamenovi lizali lice. uo sam da urla od boli. Onda me je ugledao gdje lebdim

visoko iznad njega i zamolio mi da ti reknem kako su kolci, zabodeni kraj njega u
stijenu, odreeni za tebe i za tvoju tenad.
On zauti. ena je plakala.
Najradije bih toga arlatana oborio akom na zemlju, ali sam ostao miran.
Halefova ruka stezala je drak bia. Pogled mu je lutao amo tamo izmeu mene i
sveca. Trebao sam mu dati mig i moj mali Halef bi smjesta estita izdevetao
toga glasovitog ovjeka.
Samo jo neto nastavi stara varalica.
Ti si bila na policiji.
Ja da ti dadem odtetu! Ja da ti dadem novaca jer se tvoj djeak ulja oko
moga stana? Uini samo jo jedan takav korak pa u ti poslati sve duhove da te
mue dok ivot ne izleti iz tebe. Upamti to!
Mubarek se okrene i poe dalje.
Alah! krinu Halef. Dopusti mi, sidi, da pourim za tim nitkovom
i da mu temeljito utavim kou.
Tako ti Alaha, uti! opomenu Ibarek.
Da utim? A tko bi mogao utjeti na to?
Mubarek uje svaku rije.
Smijeno!
Pogledaj onamo! Ondje sjedi njegov sluga.
Ibarek pokaza na neko suho drvo na ijoj je grani sjedila vrana.
Jesi li lud? razljuti se Halef.
Nisam. Ova ptica je duh kome je on zapovjedio da nas prislukuje i da
mu onda ponovi svaku nau rije.
A ja ti kaem da je to posve obina vrana!
Vara se. Ne vidi li kako radoznalo gleda dolje na nas?
Vidim, dakako. Te ptice su uvijek radoznale. Spopada me elja da joj
poaljem metak.
Ne ini toga! To bi bila tvoja smrt!
Besmislica! nasmije se Hadi praznovjernom Turinu.
Metak ne bi pogodio pticu ve tebe.
Moj metak ne gaa u obratnom smjeru.
Halef zaista posegnu za pukom, ali obje ene pritrae zastraeno k njemu
i zamolie da nipoto ne puca jer nee unesreiti samo sebe, ve i sve nas.
ene, pa zar vi nemate mozga? razljuti se mali Hadi.
Mora nam vjerovati, mora! zamoli ga sabiraica bilja. I drugi
ljudi su bili tako neoprezni i ludo smioni kao i ti pa su to teko poalili.
Tako? A to im se dogodilo?
Oboljeli su . . .
Alahova volja.
Jedan je ak poludio . . .
Ludilo se ve otprije u njemu nalazilo.
A neki su umrli. . .

 Jer im je smrt ve i prije glodala ivot.

Nikako, ve zato jer su dirnuli u sveeve ptice.
Budui da se tako opa panja upravila na Halefa, na mene se nije nitko ni
osvrnuo. Zaao sam iza svoga konja, nanianio iz opetue u vranu i odapeo. ene
uasno vrisnue. Tane je probilo vranu i smjesta je ubilo. Ptica je sad leala pod
drvetom ne miui se.
Efendijo, to si uinio? viknu Ibarek. To te moe stajati vjenog
blaenstva!
Potri onamo odgovorih mu ravnoduno pa zaepi ptici sve otvore
tijela da duh ne uzmogne izai iz nje! Onda e imati jednu leinu duha vie, pa mi
je moe pokazati. Oh, kakvi ste vi glupi ljudi!
Halef je skoio s konja i donio vranu. Bila je puna gamadi. Pokazao ju je
Ibareku i enama i rekao:
Ako taj svetac ne moe duhovima koji mu slue istrijebiti ui, onda
uope nita ne umije. Stidite se! Jeste li ikada uli za duha koji ima ui? Gdje to
pie? Gdje god je prorok govorio o duhovima nikad nije spomenuo da im treba
trijebiti ui.
Taj dokaz da vrana nije duh bio je tako kratak kao i jedinstven, ali je
djelovao bolje i bre od bilo kakvog dugakog govora.
Ono troje koje je vjerovalo u duhove pogledae najprije jedno u drugo, a
zatim u vranu. Naposljetku mi Turin ree:
Efendijo, to misli o tome? Moe li duh imati gamadi?
Ne moe.
Ali to je bio zao duh.
Koji je najgori duh?
Sejtan.
Tako je! A sad mi reci je li prorok ili koji od njegovih nasljednika
nauavao da vladara svih opakih duhova mue ui?
To zaista nije nigdje pisano. Osim toga bi gamad sigurno izgorjela kad
bi s avolom dola u pakao.
Ovo si veoma otroumno otkrio, pa si sad sam odgovorio na svoje
pitanje.
Ta smijena zgoda imala je za nas ipak vee znaenje nego to je to itko
mogao zamisliti. Stanovnici kuica koje su se nalazile iza nas vidjeli su sve to se
dogodilo, a kasnije sam doznao da je vijest o tome kao poar prohujala gradom.
Neki je stranac ustrijelio sveevu pticu, a zatim neozlijeen otiao dalje. To je
bilo neuveno! Tko ne poznaje praznovjerje u onim krajevima nee ovo smatrati
vjerojatnim. K tome je pridolazilo potovanje to ga je Mubarek uspio sebi
pribaviti. Nitko nije smio dirnuti u ono to je stajalo u vezi s njime.
Halefov dokaz je djelovao. Obje ene i Ibarek se smirie. Sabiraica bilja
nije uostalom imala vremena da razmilja o ubijenoj vrani. Za nju su mnogo
vanije bile rijei koje joj je upravio starac. Vidjelo se da je nesretnu enu silno
potitila vijest da joj se mu pee u paklu i da ondje oekuje i nju i njezinu djecu.

Da je utjei, Halef joj poloi ruku na rame i rekne:

Nebao, ne alosti se. Tvoj mu je na nebu. Ona zaueno pogleda
maliana.
Zar mi moda ne vjeruje? upita on.
Odakle bi to mogao znati?
Vidio sam ga.
Ti?
Da, ja ozbiljno ustvrdi Halef.
Kada?
Noas. Alahov aneo je doao i odnio me sa ovoga svijeta. Ponio me je
visoko gore u nebo tako da sam mogao sve razabrati. Vidio sam tvoga mua gdje
tamo sjedi.
Ali kako si ti mogao zaviriti u nebo? prekinu ena maliana. Ta ti
nisi kranin.
Zar je Mubarek moda kranin? Sad joj je sinulo.
Ta stara varalica bezobzirno nastavi Halef. Nimalo se vie ne
razumije u nebo od mene ili bilo koga drugoga. Svaka njegova rije je la i
izmiljotina. On te je htio samo zastraiti.
ena ga je ukoeno gledala oito razmiljajui o njegovim rijeima. Sad se
i ja umijeah.
Radije govorimo malo o tvojoj bolesti. Na ovom izvoru e uzalud
traiti zdravlje. Otkada se slui tom vodom?
Ve preko godinu dana.
Je li ti bolest popustila?
Nije, efendijo.
Onda vidi da imam pravo. Ovaj izvor ne lijei tvoju bolest.
Boe! to e biti od mene i moje djece? Radim vrlo malo pa ve dugo
gladujem. Sad mi oduzima i nadu u tu vodu.
Ona gorko zaplae.
Ne plai, Mao! utjeih je. Rei u ti bolje sredstvo.
Zar si ti heim?
Jesam. U ovoj bolesti sam to vie heim-bai. Nisi li jo nikada ula za
strane lijenike koji dolaze sa Zapada?
Ve esto. ula sam da su veoma mudri ljudi i da umiju izlijeiti sve
bolesti.
No, i ja dolazim odande pa u izlijeiti tvoju bolest. Kako si
upotrebljavala ovu vodu ovdje?
Od jutra pa do veeri sjedila sam i stavljala obloge.
Time si samo pogorala svoje stanje. to je na stvari s djeakom to ga
je spomenuo Mubarek?
Budui da sama jedva mogu hodati, poslala sam Kostu da trai ljekovito
bilje. Najvrednije biljke rastu na brdu ali Mubarek ne doputa da ih ondje beremo.

Jednom je ve otjerao djeaka, a kad nas je nevolja natjerala da jo jednom

pokuamo s branjem, bacio je Kostu sa stijene tako da je slomio ruku.
I ti si ga tuila?
Nisam. Samo sam otila na policiju i zamolila za potporu. Ono ostalo
troje djece je maleno pa ne poznaje jo ljekovito bilje. Ne mogu ih slati da ga
sabiru.
Ali policija te je odbila?
Jeste. Zaptije-mudiri je rekao neka radim.
Jesi li mu kazala da ne moe raditi?
Jesam, ali on me je izbacio i zaprijetio mi se bastonadom ako se vratim.
ena i bastonada! Ali ne brini, dobit e potporu.
Efehdijo, moe li to postii?
Nadam se da mogu.
Bila bih ti zahvalna do smrti.
Najprije mi reci gdje stanuje nastavih.
Odmah ovdje u susjednoj kui.
To mi je drago. Odvedi me onamo da pogledam tvoju sobu. Moji
pratioci e dotle poekati.
Moj hitac na vranu primamio je nekoliko radoznalih ljudi koji su stajali
malo podalje od nas i sad zaueno promatrali kako sam s Nebaom otiao u
njezin stan. Tko poznaje prljavtinu i otrcanost evropske Turske sigurno e mi
povjerovati da sam tim ljudi u svojoj urednoj odjei izgledao kao kakav knez.
Ne ivim sama, efendijo ree mi skupljaica bilja. Zajedno sa
mnom ivi jo jedna obitelj.
Slutio sam to u sad vidjeti, a ta se slutnja i obistinila. Nisam uao u sobu
ve u rupu bez poda i s neobukanim zidovima, tako vlanu da su kapljice visjele
na zidovima. Sve je bilo pljesnivo. U toj jami upravo uasna zadaha ivjelo je
desetak djece. Dvije male rupe sluile su kao prozori i nisu proputale vie svjetla
nego to je bilo potrebno da se razaberu lica. K tome smrdljivi pokrivai i odjea,
neizrecivi kuanski pribor, ukratko uasno.
U kutu je sjedila neka starica i neto vakala. Kad sam poblie pogledao
vidio sam da vae komadi sirove bundeve.
Nedaleko od njih uao je djeak s rukom u povezu. To je bio Nebain sin
Kosta. Odveo sam ga pred vrata da uzmognem bolje vidjeti i uklonio povez da
pregledam ruku. Ja nisam ni lijenik ni kirurg, dakle nisam strunjak, ali sam ipak
sa zadovoljstvom opazio da onaj heim koji je naravnao slomljenu ruku, nije
budala. Uostalom Kosta je izgledao kao utjelovljena glad.
Ovdje ne smijete ostati na stanu rekoh njegovoj majci ovdje nikad
nee ozdraviti.
A kamo da poem, efendijo?
Dalje, samo dalje.
To je lako rei. Jedva da mogu platiti i ovaj stan ovdje.
Onda u se ja pobrinuti za drugi stan.

 Oh, kad bi to htio uiniti! . . .

Ja sam dodue ovdje stranac i ovaj as sam stigao, ali se nadam da u ti
ipak moi da pomognem.
A hoe li mi dati i neko sredstvo protiv uloga?
Ne moram ti ga ja dati. Moe i sama poslati po njega. Brezovo lie je
najbolje sredstvo za tvoju bolest.
Zar je to mogue? Brezovo lie koristi protiv te opake bolesti?
Jeste, kako sam ti rekao. I sam sam to okuao. Postoje narodi koji uope
nemaju lijenika pa svoje bolesti lijee samo takvim jednostavnim sredstvima.
Od njih sam nauio da brezovo lie lijei uloge. Kad sam i sam od toga obolio
iskuao sam ga i ustanovio da je izvrsno.
Kako se upotrebljava?
Treba poekati na kiu. Onda se mokro lie zguli s granica i brzo
odnese kui da se ne osui. Bolesnik mora odmah lei. Ako su noge bolesne, treba
ih staviti u vreu punu lia. Vrea se svee iznad bokova. Bolesnik e uskoro
zaspati i estoko se uznoji pa stoga treba da bude pomno pokriven. Znoj bolesnih
udova i voda iz lia doslovno kaplju kroz vreu. Bolesnik spava dugo i duboko.
Kad se probudi ustaje i opaa da je bolest iezla, dakako samo ako je bila laka.
Kod tekih sluajeva, kao to je tvoj, treba lijeenje vie puta ponoviti.
Maa me je paljivo sluala, a zatim upita:
A moemo li lie donijeti i onda ako nije na njega padala kia pa ga
radije ovlaiti vodom?
Ne. U tom sluaju lijek ne bi djelovao. Ovo je vrlo naporna kura pa zato
ne smije u isto vrijeme gladovati.
Siromana ena alosno obori pogled.
Efendijo, ako nemam niega ne mogu nita ni jesti. Nije mi do sebe
samo kad ne bih morala gledati djecu kako pate.
Tome moemo pomoi. Neki mi je dobar prijatelj dao neto novaca da
poklonim siromahu koji je toga vrijedan, ako za vrijeme svoga putovanja naiem
na takva ovjeka. to misli: treba li da novac dadem tebi ili da poekam dok mi
se ne prui kakva druga prilika?
Sabiraica bilja me pogleda u lice. Oi su joj sjale.
Efendijo!
Rekla je samo tu jednu rije, ali ona je zvuala kao itavo more molbe,
stida i zahvalnosti.
Dakle, da poekam?
Koliko je to novaca?
Dvije funte.
Funte? Taj novac ne poznam. Koliko je to para?
Para? Mnogo je vie. .
Sigurno nekoliko pijastera?
Dvije funte su dvije stotine pijastera.
Nebesa!

Nebaa je pokuala pljesnuti rukama ali joj bol nije dopustila.

A budui da su to dva zlatnika morat e ti za njih, kad ih bude
razmijenila, isplatiti dvije stotine esnaest pijastera.
Od onoga novca to mi ga je poklonio Halum iz Jedrena, izvadio sam dva
zlatnika i pruio Mai. Ona uzmaknu za korak.
ali se, efendijo!
Ne, govorim ozbiljno. Uzmi!
Ne smijem.
Tko ti brani?
Nitko. Ali tako bogati dar . . .
Ne govori dalje! ovjek koji mi je dao novac, bogat je. Evo, uzmi novac
i kad ga ushtjedne promijeniti, poi kakvom potenom ovjeku. Kupi hranu za
sebe i za djecu. Ostaj mi zdravo. Sutra u opet doi.
Utisnuo sam eni novac u ruke zgrene od bola i pourio iz kue. Pola je
za mnom, ali ja joj odluno odmahnuh tako da se nije osudila prii mojim
drugovima koji su me ekali. Poosmo dalje. Dok sam uzjahivao konja opazih
kako su se radoznali ljudi okupili oko bolesne sabiraice bilja, svakako da je
ispituju. Od Nohude, zrnca graka koja se elila pomladiti, nisam se oprostio. I
ona se prikljuila radoznalim gledaocima unato svom oblijepljenom licu a
ondje je, dakako, nisam potraio.
Sad smo od izvora zakrenuli u neku usku uliicu na ijem sam. uglu
ugledao otrcanog ovjeka koji nas je otro promatrao. Nije mi ba posebno udario
u oi jer su ovdje manje vie svi ljudi bili otrcani.
Nisam znao kamo e nas Ibarek odvesti pa ga upitah, a on mi odgovori:
Odvest u vas u han Et tor el ahmar gdje e vam se sigurno dopasti.
Bio je to neobini naziv za gostionicu. Zvuao je upravo tako kao da se
nalazimo u uliici kakvog srednjoevropskog gradia. Arapske rijei Et tor el
ahmar znae naime k crvenom volu.
Pozna li tog handiju?
Poznam ga ak vrlo dobro odvrati Ibarek nasmijeivi se.
Handija Bajro je naime moj urjak.
To me obradova jer sam mogao oekivati da e nas njegov urjak doekati
isto tako prijateljski kao i Ibarek.

NEUSPJELO HAPENJE
OSTROMDA nije bila nita osobito, bar koliko smo dosad od nje vidjeli.
Turske kue i kolibe imale su u gornjem katu prozore na ulice prekrivene gustim
drvenim reetkama, a inae gole zidove. Putevi su se sastojali od suhoga mulja na
kojima se za vruih dana dizala strana praina dok je po kii ovjek duboko
tonuo u blato. Sredinom ulica protezala se kaldrma, esto veoma zaputena.
Ovdje su svi gradovi bili posve slini jedni drugima.
Kad sam se prvom prilikom ponovo okrenuo ugledah onog odrpanca koji je
maloas stajao na uglu. Sad se polako vukao za nama; odmah sam bio uvjeren da
nas slijedi. S kojeg razloga? I to sam slutio.
Naposljetku pokaza Ibarek na neka velika otvorena vrata iznad kojih se
koila ploa s natpisom Et tor el ahmar
Ovdje je! ree.
Ujaite u dvorite! Ja u se pretvarati da sam nastavljam put.
Zato?
Za nama ide neki ovjek kome je svakako Mubarek da nalog da pripazi
gdje emo svratiti. Tom bih ovjeku htio prirediti malo iznenaenje.
Moji drugovi zakrenue kroz otvorena vrata a ja pojahah jo malo dalje.
Na dolazak pobudio je panju. Posvuda su ljudi zastajkivali i ogledavali se za
nama, no ja ipak nisam gubio s vida naeg progonitelja. Sad sam okrenuo konja i
pojahao u kratkom luku, to mi nije bilo teko, jer se han nije nalazio u ulici ve
na nekom malom trgu. Ljudi su postajkivali na njemu i gledali prema otvorenim
vratima, no veinom u mene. inilo se da moj divni vranac privlai svaiju
panju. Navedoh Rija da zaigra nogama i tako ga upravih prema onom mjestu
gdje je stajao onaj sumnjivac. Taj ovjek je bio obuen u iroke hlae i kratki
kaputi. Oba komada odjee bila su meusobno spojena dugakim irokim
pojasom to ga je nekoliko puta ovio oko bokova.
Zatim otro zazvidah. Dao sam tako znak svom drijepcu da pojuri
najbrim galopom. Posluao me je i jurnuo naprijed. Ljudi oko mene preplaeno
viknue i rasprie se. Moda su pomislili da mi se konj poplaio i da pokuava
pobjei. pijun se toliko zanio u svoju zadau da nije odmah pomislio na bijeg, ali
onda podigne od uasa obje ruke u zrak i zaurla iz sve snage jer je opazio da
vranac juri ravno prema njemu. Moda je tom drekom htio poplaiti konja budui
da je za njega bilo ve prekasno da pobjegne. Bio je naime naslonjen na neki zid
kraj kojega sam sad pojurio u galopu. Bio sam ve kraj njega. On se pritisnuo uza
zid, a ja se sagoh, zgrabih ga za pojas i trgoh u vis. Zamahnuvi njime u irokom
luku zdesna preko konjske glave prebacih ga nalijevo i poloih sebi poprijeko na
koljena.
Alah, alah! poe on psovati i pokua se osloboditi.
Budi miran doviknuh mu. Inae e te odnijeti avao! On smjesta
zatvori usta a i oi. Nikako nije bio junak.

Sad upravih konja u han i kasom projahah kroz vrata. Tu je stajao Halef s
mojim drugovima. Svi su oni vidjeli cijeli dogaaj pa su se glasno nasmijali i
pourili se da zatvore vrata i stave veliki kraun. To je bilo i potrebno jer se na
vrata naguralo ve itavo mnotvo da dozna ta sve to znai. Spustio sam svoga
zarobljenika na zemlju i sjahao. Uto mi zajedno s Ibarekom doe u susret neki
ovjek odjeven u tursko ruho i pozdravi me. To je bio handija Bajro. Dok sam se
s njime pozdravljao na uobiajeni nain, moj zarobljenik se opet snaao. Isprsi se,
prie blie i prijetei me upita:
Zato si to uinio sa mnom? Dua mi je mogla umrijeti.
Sigurno ne bi bila nikakva teta.
Ne rugaj se! Zna li tko sam ja?
Ne, zasad jo ne znam.
Ja sam skelar na rijeci Vodonici.
Lijepo! ivi dakle pred gradskim vratima na vodi. Nisi li se obradovao
da za promjenu moe tako lijepo jahati?
Radovao se? Zar sam te zamolio da me ponese?
Nisi, ali meni se tako prohtjelo.
Prijavit u te!
Lijepo nasmijeih se.
I dat u te kazniti.
Jo ljepe.
Smjesta e poi sa mnom k zaptije-mudiriju.
Kasnije, dragi prijatelju! Sad nemam vremena!
Ne mogu ekati. Moram biti kraj svoje skele.
Gdje je ta skela?
Na Vodonici.
Vjerojatno nedaleko puta koji vodi u Kusturlu?
Kako si doao na tu zamisao? Tamo uope nema rijeke. Vodonica tee
sjeverno od grada.
To dobro znam. Ali skelar koji sad tvrdi da nema vremena bio je na
jugoistoku grada naslonjen na neki ugao, a zatim je polako odetao za nama. Je li
to istina ili nije?
Jeste. Ali to se to tebe tie?
Vrlo mnogo, dragi moj. Zato si poao za nama?
Ja smijem poi za svakim za kim god hou.
A ja smijem jahati s kim god hou. Tako smo dakle obojica uinili ono
to smo htjeli.
Ono s jahanjem je posve druga stvar. Mogao sam slomiti vrat.
Moda ne bi bilo teta za tebe.
Efendijo, ne govori tako jer u ti inae zabosti ovu otricu u trbuh!
Skelar koji nas je pijunirao posegne prijetei za noem ija mu je otrica
bila zataknuta za pojas.
Ostavi to! dreknuh. Nitko se ne boji takve stvari. .

 Tako! A tko si ti da doputa sebi da me vrijea?

Ja sam Kara Ben Nemzi-efendija hasretleri. Jesi li ve kada uo to ime?
Visoko sam se uspravio pred njim i potrudio se da pobudim to ponosniji i to
zapovjedniji dojam. Okolnost da sam sam sebi nadjeo naslov hasret, to znai
ekscelencija, zaista je bila razmetanje, ali mi se inilo da bih se ovom prilikom i ja
mogao razmetati kao i moj mali Hadi. Nisam imao nikakve vlasti prema tom
pijunu ali htio sam ga ipak prisiliti na to da mi rekne tko mu je naredio da me
uhodi. Valjalo ga je dakle zaplaiti, a u tu svrhu trebao sam neko dostojanstvo
kojim naalost nisam raspolagao. Odmah sam opazio da sam pogodio u crno, jer
se skelar duboko pokloni i ponizno odvrati:
Ne sultanum, tvoje uzvieno ime nisam jo uo.
Onda ga uje sada i zna tko sam. Ravnaj se po tome! Misli li da ja
volim da za mnom tre uhode?
Hasret, ja te ne razumijem.
Ti me dobro razumije. Odgovori! Tko ti je dao nalog da poe za
mnom i dozna gdje u sjahati?
Nitko, hasret. Sam sam po svojoj volji poao za tobom.
Je li to bio najravniji put prema rijeci? On se oito smeo.
No, odgovori! navalih.
Hasret, uistinu, vara se. Tim sam zaobilaznim putem zaista poao bez
ikakve posebne namjere.
Lijepo! Povjerovat u ti, ali se vara ako misli da je to dobro za tebe.
Skelara koji bi trebao da bude kraj svoje skele, a ipak se skie po ulicama
Ostromde, ne trebamo jer je nepouzdan. Zapovjedit u mudiru da te otpusti. Ima
i drugih ljudi koji su dostojniji te slube.
Skelar se prestrai.
O hasreti, ne ini toga stade me moliti.
Da, uinit u, pogotovu jer jasno vidim da si mi lagao. pijun je neko
vrijeme gledao u zemlju, a onda oklijevajui ree:
Efendijo, bit u iskren i priznat u ti da sam zaista namjerno poao za
tobom.
Onda mi reci tko ti je to zapovjedio.
Nitko. Poao sam samo iz radoznalosti.
Lae!
Ne laem, efendijo.
Vidjet emo! Tko jednom lae taj lae i drugi put. Zatim se okrenuh
Halefu i zapovjedih mu:
Hadi Halefe Omar-ago, dovedi odmah dva zaptije ovamo. Ovaj ovjek
ima dobiti bastonadu!
Odmah, sultanum! odvrati malian pretvarajui se da e se pouriti.
Stoj! viknu zaplaeni skelar. Ostani ovdje, ago! Priznat u!
Prekasno! Ago, pouri!
Skelar klone na zemlju i stade jadikovati uzdignutih ruku:

 Ne bastonadu, nikako ne bastonadu! Ne bih je preivio!

Zato ne bi?
Moje noge su vrlo meke i osjetljive jer esto stojim u vodi. Morao sam
stegnuti zube da se ne nasmijem. Kako je poznato, bastonada se udara po golim
tabanima, a oni su u njega bili i odvie osjetljivi.
Upravo zato to bi podnosio dvostruke boli, ti bi dvostruko morao
izbjegavati sve to bi vlasti moglo navesti na to da te dadu izbatinati. Meutim ja
sam sada milostivo raspoloen pa u ipak vidjeti mogu li ti se smilovati.
Pokuaj, efendijo, a ja u ti sve otvoreno priznati.
Onda mi reci tko ti je to naloio.
Mubarek.
to ti je ponudio za to? Novaca?
Ne. Svetac nikad ne daje novaca. Obeao mi je amajliju za bogati
ribolov, jer sam ja istodobno i skelar i ribar.
Kako je glasio nalog?
Da poem za tobom a onda mu reknem gdje si odsjeo.
Kada i gdje si mu to imao rei?
Veeras, gore u njegovoj kolibi na brijegu.
Zar se s njime moe jo tako kasno govoriti?
To mogu samo oni kojima je dao neki nalog. Treba samo zakucati i rei
odreenu rije . . .
Tu se skelar prestraeno prekinu.
Dalje! zapovjedih.
Dalje nema nita.
Zar mi opet kani lagati?
Nipoto, efendijo.
A ipak lae!
Pomislio sam na ono to mi je maloas rekao, naime da Mubarek nikada ne
daje novaca. Ako je skelar to tako tano znao, onda je vjerojatno ve esto
izvravao stareve naloge. Zato nastavih:
Ako se dakle kao obino zakuca alkom, on ne otvara?
Ne.
Ali ako uz to rekne odreenu rije, puta te da ue. Skelar je utio.
Govori! Treba li da ti dam otvoriti usta? Bastonada je veoma dobro
sredstvo za to.
Jo uvijek je neodluno gledao u zemlju. inilo se da se jednako boji
Mubareka kao i bastonade.
Dobro! Ako ne umije govoriti, mora sam sebi pripisati posljedice.
Hadi Halefe Omar-ago!
Tek to sam ponovo izrekao to ime, skelar prekinu razmiljanje i potiteno
ree:
Hasret, nemoj zvati zaptije! Rei u ti sve. Neka se Mubarek ljuti na
mene. Neu zbog njega dopustiti da me tuku do smrti.

 Kako se on moe ljutiti na tebe?

Vrlo mi je strogo zapovjedio da nikome nita ne reknem.
Zar e mu kazati da si mi odao onu rije?
Neu. To mi nije ni na kraj pameti. Ali ti e mu to rei.
Budi bez brige. Nemam nikakva razloga da izbrbljam to si mi kazao.
Onda e on to doznati pomou svojih ptica.
I opet te ptice! inilo se da se stari lupe dobro razumio u to da za sebe
iskoristi ljudsku glupost.
Ptica nema ovdje. Vidi li koju?
On se osvrnu. Nigdje nije bilo ni gavrana, ni avke, ni vrane.
Nema. Nije poslao pticu, vjerojatno jer nije znao gdje e odsjesti.
Ipak joj je mogao zapovjediti da poleti za mnom. Onda ti ne bi zapao u
nepriliku, a ptici ne bih mogao dati bastonadu. Tvoj stari svetac nije dakle ba
tako mudar kao to ti to misli. Ne mora ga se bojati. Govori! Ako ovjek eli
potajice doi k njemu, mora kazati odreenu rije?
Tako je efendijo.,
Ima li vie takvih rijei za razliite osobe?
Nema. Svi znaju samo jednu rije.
Kako glasi?
Sirda.
Ta lozinka i nije bila ba loe odabrana jer je znaila pouzdanik.
Je li to prava rije? Nisi li je sam izmislio?
Nisam, efendijo! Kako bih se mogao usuditi?
Ve si mi nekoliko puta lagao pa ne zasluuje da ti povjerujem.
Sad ti kazujem istinu.
Odmah u te jednim novim pitanjem staviti na kunju. Jesi li za
Mubareka ve esto izveo potajne naloge?
Tek nakon kratke utnje on prizna:
Jesam, efendijo.
Kakve?
Ne smijem ti rei!
Pa ni onda ako dobije bastonadu?
Zato?
Zakleo sam se strogom zakletvom. Radije u dopustiti da me ubiju nego
da prekrim zakletvu i stignem u pakao.
Rijei su mu sad zvuale i istinito i uvjerljivo. Zato sam iskoristio priliku
da ga upitam:
Pozna li moda rije En nasr?
Poznam.
Nisam oekivao tako brzo priznanje.
Kako si je doznao?
Upravo kao i onu prvu rije. Mubarek mi ju je rekao.
emu je ta rije sluila?

 Kao znak raspoznavanja izmeu svih njegovih znanaca.

A sad vie ne slui?
Ne slui, efendijo.
Zato vie ne slui?
Jer je izdana.
Tko ju je izdao?
To ovdje nitko ne zna. Izdana je u Stambulu.
Kako?'
Ne smijem rei.
Mirno moe o tome govoriti jer ja znam vie nego to misli. U
Stambulu je postojala kua za sastanke drube en nasr. To je otkrio ovjek koji
je stanovao u susjednoj pekarevoj kui. Nije li tako?
Efendijo, zar i to zna? zaueno upita on.
Oh, znam ja i mnogo vie. Kua je izgorjela i dolo je do borbe.
To je tano.
Mogu te upitati i za ustu. Jesi li uo za njega?
Tko ne poznaje toga zapovjednika?
Jesi li ga vidio?
Nisam.
Zna li tko je on?
Ne znam ni to.
Ne zna li gdje bih ga mogao nai?
To svakako znadu samo upueni.
Mislio sam da i ti spada meu njih.
O ne, efendijo.
Skelar me je pri tome tako iskreno pogledao da sam bio uvjeren kako
govori istinu.
No, poto si mi dokazao da nisi posve pokvaren kako sam u prvi as
morao povjerovati, oprostit u ti bastonadu.
Ali e me zadrati ovdje?
To je bilo vie nego to sam mogao oekivati. Moje razmetanje pobudilo je
neslueni dojam. Ipak sam i dalje gledao strogo i rekao mu:
Zapravo bih te morao zatvoriti, ali budui da si bio iskren, oprostit u ti.
Slobodan si i moe otii.
Mogu li i dalje ostati skelar?
Moe. Ako sam ti oprostio sve ostale kazne, onda ostani ono to si bio.
Lice mu zasja od radosti.
Hasret! Dua mi je puna zahvalnosti prema tebi. Usliaj mi jo jednu
molbu pa u biti sretan!
to?
Nemoj rei Mubareku nita o onome to sam ti odao.
Tu sam mu elju lako mogao ispuniti. I meni je bilo stalo da starac o tome
nita ne dozna. to manje bude slutio da poznajem njegove tajne, to sam sigurniji

da u ga moi nadmudriti. Obeao sam dakle skelaru da u utjeti, a on ode veoma

zadovoljan sretnim svretkom ove upadice.
Moram spomenuti da se posljednji dio ovog razgovora odvio bez suvinih
svjedoka. Handiju Bajra su nekamo pozvali a Ibarek je poao s njime. Dakle ni
jedan od njih dvojice nije uo tajnu lozinku. Ostala trojica koja su jo uvijek
stajala u blizini, Halef, Osko i Omar mogli su je upoznati.
Zatim provjerih jesu li konji dobro smjeteni. Pri tome je u mene buljilo
cijelo mnotvo ljudi koji su uli kroz vrata,opet irom otvorena. inilo se da im je
neshvatljivo kako jaha u galopu moe preda se u sedlo podii ovjeka. Ili zar
sam im ja moda bio zanimljiv s nekog drugog razloga?
Ubrzo se pokazalo da je tako. Halef mi je saopio da ga je neki ovjek
upitao jesam li ja onaj strani heim-bai koji je bolesnoj Nebai poklonio reko
dvije stotine pijastera i koji se usudio da ustrijeli jednu od Mubarekovih ptica. Tek
to sam stigao u Ostromdu, ve sam bio glasovit. To mi meutim nipoto nije
bilo milo. to manje su se ljudi obazirali na mene i to su manje o meni govorili,
to sam lake mogao rijeiti svoju zadau.
Uoh u kuu. Bila je gotovo jednako ureena kao i gostionica u Dabili,
samo to su ovdje zidovi bili sagraeni od opeka suenih na suncu. Oito nas je
Ibarek toplo preporuio jer nas je handija uveo u posebnu sobu gdje smo najprije
dobili vode da speremo prainu, a zatim jelo koje je obzirom na tamonje prilike
bilo vrlo pristojno.
Oba urjaka jela su sa nama. Zastore za prsa, kako se Halef izrazio,
nismo ovaj put dobili. Razumljivo je da se razgovor poveo o krai pa smo se
ponovo potanko porazgovorili o svim pojedinostima. Pri tome sam se sjetio da
uope nisam jo vidio onog tamnikog kljuara koji je takoer pobjegao, dok sam
ona druga dva bjegunca dobro poznavao. Zato upitah Ibareka:
Bi li mogao prepoznati sva tri kradljivca da ih opet vidi?
Odmah.
Dakle si ih dobro promotrio? Moe li mi opisati ovjeka koji je izvodio
one vjetine s kartama? Moda bih ga mogao sresti, a jo nikad ga nisam vidio.
Oh, njega e lako prepoznati! Ima siguran znak koji ne moe ukloniti:
rascijepanu usnicu.
Uto u sobu ue sluga,i stade neto aptati handiji Barji koji se oito smeo i
u neprilici se zagledao u mene.
to je? upitah.
Oprosti, efendijo, odgovori Bajro. Vani je . . . vani je nekoliko
zaptija.
Zbog nas? Da, zbog vas.
to hoe?
Hoe da vas uhapse.
Alah akbar, bog je velik! viknu Halef. Neka samo uu! Vidjet
emo tko e s kime: oni s nama ili mi s njima.
Tako je pristadoh. Ali daj smjesta opet osedlati nae konje.

 Kanite li moda pobjei? upita handija.

Ne pada nam na pamet!
Bajro izae, a kroz otvorena vrata ue deset zaptija naoruanih do zubi..
Ispunilo se ono to sam oekivao. Meu njima se nalazio onaj Selim s kojim smo
razgovarali vani u grmlju. Tome se ne treba uditi, jer smo mi jahali polagano, a
zadrali smo se i kod toplog izvora. Zaptije zastadoe na vratima a na stari
znanac istupi naprijed. Mora da je bio zatraio doputenje da kao zasluenu
zadovoljtinu vodi glavnu rije. Kao da nije bilo vie ni traga njegovoj nekadanjoj
sklonosti prema filozofskom razmatranju jer je tresnuo kundakom puke o pod i
pobjedniki nam doviknuo:
No!
Ve ta jedna rije imala nas je smrviti. U njoj je leao cio jedan svijet
radosti, nadmonosti, poruge i zadovoljstva. Ali od nas se nije nitko ni maknuo.
Mirno smo jeli dalje kao da smo se dogovorili.
No! ponovi junak.
Kad ni sad nije dobio odgovor, on prie korak blie i upita prijetei:
Zar moda ne ujete?
Sad je dobio odgovor, ali takav da s njime nije raunao ni on a nisam
raunao ni ja. Mali Hadi naime ustade, uze veliki posluavnik na kome nam je
bio donesen ukusni pilav koji je sav plivao u maslu, pa stupi pred redara, prui mu
jelo dovoljno jo za deset daljnjih osoba, pa i on ree samo jednu rije:
Uzmi!
Obojica su jedan drugome neko vrijeme gledali u oi. Miris najomiljenijeg
jela svih Turaka uzdigao se zaptiji u nos. Njegovo strogo lice postajalo je sve
manje strogo. Usnice su mu se i nehotice otvorile, nozdrve zadrhtale, a oko usana
mu poe poigravati zahvalni smijeak. Vrci njegovih brkova se trznue nije
bilo sumnje, pilav je pobijedio. Koji turski zaptija moe odoljeti brdu rie punom
komadia mesa i oblivenom maslom! Zaptija ispusti puku, prihvati posluavnik,
okrenu se k svojim drugovima i upita:
Hoete li?
Hoemo, hoemo! brzo odgovori pet glasova.
Onda sjedite!
Ostala petorica prislonie puke uza zid i unue kraj svoga druga. Bio je
pravi uitak gledati kako su ozbiljno i dostojanstveno uali uz posluavnik,
prstima posezali u riu, gnjeili je dlanovima u kugle i te kugle bacali u irom
otvorena usta.
Halef je sjeo natrag na svoje mjesto. Na licu mu se nije pomakao ni jedan
mii. Uto handija Bajro ponovo ue u sobu. Kad je ugledao drubu koja je
uala oko posluavnika i gnjeila kuglice od rie on smjesta ieznu, jer da je
ostao samo jo jednu sekundu, morao bi prasnuti u gromki smijeh.
Kad je pilav iezao, dostojanstveni zaptija donese posluavnik natrag.
Alah vam platio zahvali se on, poloi posluavnik na niski stol,
podigne svoju puku, opet se isprsi i ree drei se kao rimski diktator:

 No?
Sad je bilo vrijeme da mu ja odgovorim.
to hoete? kratko upitah.
Vas! glasio je jo krai odgovor.
Zato?
Da vas odvedemo zaptije-mudiriju.
to hoe on?
Da vam odmjeri kaznu odvrati Selim zakolutavi oima.
Zbog ega? upitah prijazno.
Zbog batina.
Kakvih batina?
Onih koje sam ja dobio ljutito e on.
Ta ti si ve kanjen. emu smo onda mi potrebni?
Da sam mogao naslikati sliku koju je sad pruao zaptija, ona bi danas bila
najdragocjenija uspomena na moj boravak u Turskoj. Prizor je bio upravo
neopisiv. uvar javne sigurnosti se sav izgubio, potpuno izgubio, no ipak se
inilo da mora neto rei. Smrknu se i povika:
Hoete li dobrovoljno s nama?
Neemo.
Dakle silom?
Neemo odluno ponovih.
Alah! Alah! Kako ete onda?
Uope neemo.
Sad je Selimova mudrost dola kraju. Rekao je da je najotroumniji meu
svima svojim drugovima, ali je ipak velika razlika da li ovjek u mislima polazi u
potjeru za tri zelenka ili treba da uhapsi petoricu ljudi koji ne doputaju da ih iz
njihova mira omete nita pa ni policija. Uinio je ono to je smatrao
najpametnijim, a to je svakako i bilo najpametnije: naslonio se na zid i rekao
jednome od svojih drugova:
Govori ti.
Taj ovjek stupi naprijed. Poeo je posve drukije. Vjerojatno je
raspolagao posebnom nadarenou za zornu poduku, jer je podignuo puku,
gurnuo mi kundak gotovo pod nos, a zatim ga pokazao u krugu i upitao:
Znate li to je to? Sale radi sam u odgovorio:
Znamo.
No, to je?
Puani kundak.
Tako je. A na drugoj strani se nalazi cijev iz koje se puca. Razumije li
me?
Razumijem.
Onda znate sve!
Ne znamo. Znamo samo da iz tvoje puke dade pucati.
I to je dovoljno. Doli smo da vas uhapsimo.

 Ah! To si nam najprije morao rei.

Ta to je samo po sebi razumljivo. Ako smjesta ne poete s nama latit
emo se svojih puaka?
Zar moda zato da nas postrijeljate?
Tako je.
No, spremni smo na to. Ustrijelite nas!
Pripalio sam ibuk, a i moji drugovi pripalie svoje i mi zapuismo. Zaptije
su buljili u nas. Takvo neto nisu jo doivjeli.
Zatim se ponovi igra: zapovjednik nije znao to e! Okrenuo se, gurnuo
narednog zaptiju u rebra i rekao:
Govori ti!
Njegov vrijedni drug smjesta je bio spreman da prihvati slobodno ezlo.
Stupio je naprijed oito da odri ozbiljan govor. Ve sam poeo bivati uvjeren da
e redom jedan drugom predavati palicu sve dok na kraju ne otiu umorni od
neuspjeha. Ali nismo ipak mogli tako dobro proi jer upravo u asu kad je trei
general feldmaral zinuo da zapone svoj govor, otvorie se irom vrata i na njima
se pojavi lice i uniforma nekog aua.
Gdje ste?
Ovdje!
To vidim! A gdje su oni ljudi?
Ovdje!
Zaptija pri tome pokaza na nas.
Zato ih ne dovodite?
Nee da pou.
Zato ih ne prisilite?
Ne moemo.
Pitanja i odgovori su tako naglo i odluno slijedili jedni za drugima kao da
su bili uvjebani. Da pukne od smijeha!
Onda u vam pokazati kako se takvi ljudi prisiljavaju na poslunost.
Vodnik prie blie i izvue sablju. Oi mu se zakolutae kao kugle a ispod
usana razabrasmo dugake ute zube.
Lupei, jeste li uli to traim od vas! dreknu on na nas. Nitko mu ne
odgovori ni rijei.
Jeste li uli? zaurla au pocrvenjevi. Svi smo utjeli.
Jeste li gluhi? zaurla zaptija jo jae tako da mu zataji glas.
inilo se da je tako, jer nitko od nas nije trznuo ni obrvom. To je toliko
smelo vodnika da je potpuno izgubio ravnoteu. Zamahnuo je sabljom da me
pljotimice udari i dreknu:
Pasji sine! Nauit e ti da govori!
Sablja zviznu ali ne na moja lea ve na pod, a i au opazi, osvrnuvi se,
da takoer sjedi na podu. Kad je onda proklinjui skoio na noge i htio da navali
na nas, odjednom se zaustavi i zagleda se u nas kao da smo sablasti. Mi smo
naime jo uvijek sjedili za stolom: nijemo, ukoeno, kruto, kao kakvi kumiri.

Samo ja sam se bio pomaknuo, jer sam mu akom izbio sablju iz ruke a zatim ga
morao jo jednom udariti da ga oborim na pod. To se meutim tako strelovito
odvilo, da nije uope ulazilo u raun.
Redarstveni vodnik nas jo jednom obuhvati pogledom, jednog po jednoga,
a onda se obrati svojim ljudima i upita:
Jesu li oni i prije bili takvi?
Jesu odgovori na znanac iz ikare.
Ludi su!
Svakako! potvrdi Selim.
Ti su mili ljudi dakle bili upravo sjajno istoga miljenja. Oni se zgledae i
stadoe kimati glavama i tako bi kimali i dalje tko zna kako dugo da nisam
naposljetku ustao i priao auu da ga upitam:
Koga traite ovdje?
Njegovo se lice smjesta razvedri jer je po tome pitanju razabrao da bar
donekle umijemo govoriti.
Vas glasio je kratki odgovor.
Nas? Kako je to mogue? Ta ti si govorio o lupeima i pasjim sinovima!
Pri tome sam zaptiju tako otro gledao u oi da je pocrvenio, zaista
pocrvenio.
Tko eli da nas vidi? pitao sam dalje.
Zaptija-mudiri.
Zato?
eli vas ispitati.
Na auu sam vidio da nam je kanio odgovoriti neto posve drugo, ali ta mu
rije nije prola preko irokih usana.
To je neto drugo. Maloas si neto govorio o kanjavanju. Poi dakle i
javi zaptije-mudiriju da emo odmah doi.
To ne smijem, efendijo! odvrati on.
Zato?
Moram vas dovesti sa sobom. Moram ak da vas uhapsim.
Zna li mudir tko smo mi?
Ne zna, efendijo.
Onda otri brzo k njemu i reci mu da mi nismo ljudi koji se dadu samo
tako lako uhapsiti.
To pogotovu ne smijem. Uini mi uslugu, efendijo, i poi sa mnom.
Gospoda ve dugo ekaju.
Kakva gospoda?
Prisjednici.
Ah tako! Onda u ja iz obzira prema toj gospodi poi smjesta. Doi s
nama!
Zaptije su sigurno sebi posve drukije zamiljali to hapenje. Poao sam
ispred njih u dvorite, iza mene moji drugovi, a za njima redari. U dvoritu su
stajali nai osedlani konji. Vodniku kao da je svanulo. On prie k meni i upita:

 Zato idete u dvorite? Ravni put ne vodi odavde do staja ve kroz vrata
iz kue.
Ne vodi brige! odgovorih. Mi emo smjesta poi tim putem.
Brzo prioh svom vrancu i uzjahah.
Stoj! viknu on. Vi nam kanite pobjei. Dolje s konja! Nemojte
dopustiti ostalima da uzjau.
Njegovi ljudi pokuae uhvatiti konje, a on mene zgrabi za nogu da me
svue sa sedla. Podbodoh vranca da se propne i da se na stranjim nogama zavrti
poput zvrka. au me je morao ispustiti.
Pripazite, ljudi! opomenuh ih glasno. Moj se konj lako plai.
Potjerao sam Rija na nekoliko skokova tako da se zaletio meu zaptije, a ovi se
rasprie viui. Tako su moji prijatelji dobili vremena da uzjau i mi u galopu
projurismo kroz vrata.
Ostaj mi zdravo! Dovienja! doviknuh vodniku.
Dur, dur! Stoj, stoj! zaurla on trei za nama, a s njime i njegovi
podreeni. Ne dopustite im da pobjegnu! Drite ih, te kradljivce, lopove,
razbojnike!
Istina je, ovdje je bilo dovoljno ljudi da nas zadre, jer se vijest da nas kane
uhapsiti brzo proirila po Ostromdi i primamila veliki broj ljudi. Ali tim estitim
padiahovim podanicima nije padalo ni na um da nas hvataju i da tako moda
dou pod kopita naih konja, ve se naprotiv viui razbjeae.
Lako sam razabrao kojim putem moram krenuti da stignem na one mjesto
koje bi kod nas nazvali suditem, jer sam jasno opazio da su u tom smjeru ili ljudi
koji su htjeli da prisustvuju cijeloj toj zgodi. Usprkos tome upitao sam, jaui,
nekog starca koji je pred nama bojaljivo uzmakao:
Gdje stanuje kadija?
On pokaza na neku ulicu koja je vodila na otvoreni trg.
Skreni ovamo, efendijo. Nadesno e vidjeti polumjesec i zvijezdu
iznad jednih vrata.
Posluali smo ga i projahali kraj ljudi koji su kretali istim smjerom prema
nekom dugakom i visokom zidu, sa vratima u sredini. Kroz ta vrata uosmo u
veliko etvorokutno dvorite gdje nas doeka prilino mnotvo radoznalaca.
Nasuprot vrata stajala je slubena i stambena zgrada, izgraena od drveta i opeke.
Grede su bile oliene zeleno a ostali dio zida plavo, to je pobuivalo neobian
dojam. Dvorite je bilo prljavo, a dio du kue u irini od nekoliko metara pokriven neim to je svakako imalo predstavljati plonik, no taj je plonik izgledao
upravo tako kao da ga je netko rastrgao da bi se njegovom graom posluio za
podizanje barikada.
Ispred kunih vrati ju nalazio se stari naslonja s pretpotopnim jastukom. U
blizini je leala klupa ije su dvije noge strale uvis. Nekoliko ueta i svenjeva
palica debelih poput palca doputalo nam da naslutimo kako se nalazimo na
popritu pravosua posveenog bastonadi.. U blizini je stajalo nekoliko zaptija, a

tu je sjedio i na stari znanac, bogalj Busra kraj koga smo projahali vani ispred
grada.
Njegovo lice bilo je vrijedno panje. Sigurno je bio uvjeren da emo ovamo
stii kao uhapenici. Mi smo meutim ponosno dojahali na konjima bez ikakve
policijske pratnje. Na licu mu se odrazilo tako glupo uenje, da bi se tome moda
nasmijao da nisam u njegovim oima koje su upravo gorjele od mrnje opazio
neto to nije nipoto bilo u skladu s hinjenom tupou koju je pokazivao.
Sjahasmo. Dobacio sam Osku uzde i priao zaptijama.
Gdje je koda-baa?
To sam pitanje izgovorio u zapovjednikom tonu. Zaptija me smjesta
pozdravi i odvrati:
U svom stanu. eli li govoriti s njime?
elim.
Onda u te najaviti. Reci mi kako se zove i ta te vodi ovamo.
To u mu sam rei.
Odgurnuo sam ga u stranu i krenuo prema vratima. Uto se ona otvorie
iznutra i iz njih izae neki visoki mravi ovjek, moda jo mraviji od prosjaka i
starog Mubareka. Bio je odjeven u kaftan koji mu se vukao po podu, tako da mu
nisam mogao vidjeti noge. Na glavi je nosio turban od bijeloga sukna. Vrat mu je
bio tako dugaak i tanak da je jedva mogao nositi glavu, pa je ova kimala i ljuljala
se amo-tamo, gore-dolje, kao da njegov dugaki i otri golemi nos osjea posebnu
sklonost prema adamovoj jabuici koja kao da je bolovala od gue. On me
zaueno pogleda svojim sitnim crveno obrubljenim oima bez trepavica i upita:
Kome si poao?
Koda-bai.
To sam ja. Tko si ti?
Ja sam stranac koji ima razloga da ti se zbog neega potui. Htio je da
odgovori ali nije dospio jer u tom trenutku dotri kroz vrata vodnik u pratnji
svojih ljudi. Kad nas je ugledao on zaueno zastane i viknu:
Alah, alah! Evo ih!
Zajedno s njime naguralo se jo vie ljudi kroz vrata, ali nitko nije rekao ni
rijei. Sve se odvilo tako mirno i neujno kao da se nalazimo u damiji. To mjesto
sa koga je drvena klupa pruala prema nebu svoje dvije noge, bilo je tim ljudima
sveto. Moda je ve mnogi od njih bio privezan na nju a goli mu tabani stegnuti uz
drvene noge. Takve uspomene su onda nezaboravne.
Umjesto da mi odgovori, koda-baa se obrati vodniku:
Zar ga jo uvijek niste doveli? elite li moda umjesto njega dobiti
bastonadu?
Vodnik, sav zasopljen od brzoga trka pokaza na mene i odgovori:
Ta to je on, sultanum!
to, to je ovaj?
Jeste.

Koda-baa se brzo okrenu k meni i odmjeri me od glave do pete. Pri tome

mu se glava tresla kao da joj se ivotna zadaa sastoji u tome da tim neprekidnim
njihanjem dokae da se zemlja vrti. Lice mu poprimi strogi, mrani izraz i on me
otresito upita:
Ti si dakle taj uhapenik?
Ja? Nikako nisam mirno odgovorih.
Tako kae ovaj vodnik zaptija.
Nije rekao istinu. Jesi li moda vidio kako smo uli u dvorite?
Jesam; stajao sam na prozoru.
Onda si mogao opaziti da smo dojahali na konjima. Dobrovoljno sam
doao k tebi. Tvoji zaptije su kasnije stigli za nama. Naziva li ti to hapenjem?
Nazivam. Ti si dodue doao malo prije, ali policija je pola po vas i
tako ste uhapeni. Vi ste moji zarobljenici.
U tom pogledu se silno vara.
Ja sam koda-baa strogo odgovori mravi ovjek i nikad se ne
varam. Upamti to.
Pri tome je tako opasno kimao glavom da sam se pobojao da e je baciti na
mene. ovjek bi se zaista mogao poplaiti gledajui to.
No, onda u ti dokazati da se ipak vara odgovorih. Na cijelom
svijetu ne postoji nijedan koda-baa kome bih dopustio da me nazove svojim
zarobljenikom.
Nekoliko brzih koraka dovedoe me do moga konja. Skoih u sedlo a moji
drugovi se isto tako brzo vinue na svoja sedla.
Sidi, kroz vrata? upita Halef.
Ne, ostajemo. elim samo prokriti put do vrata.
Vranac kao da je razumio to namjeravam. On poe skakutati, poprijeko
drei svoje divno tijelo, prema vratima i natrag, ritati se prednjim i stranjim
nogama i tako njiskati da je mnotvo smjesta ispraznilo taj prostor i bojaljivo se
stislo uza zidove.
Zatvorite vrata! zapovjedi koda-baa svojim zaptijama.
Zgazit u svakoga tko dodirne vrata! zaprijetih se.
Nijedan zaptija nije se ni maknuo. Koda-baa ponovi svoju zapovijed ali i
opet bez uspjeha. Bio sam dohvatio svoj teki bi, a to se tim dobrim ljudima
uinilo ipak odvie opasnim. Sad sam prijahao tako blizu koda-bai da mu je
vranac duhnuo u lice. On ustuknu i u obranu isprui dugake tanke ruke.
to se to usuuje? Zar ne zna tko si ti, a tko sam ja? viknu.
Ja to tano znam, ali ti nema ni pojma tko se nalazi pred tobom. Potuit
u se tvom pretpostavljenom, makreu u Solunu. Neka te on poui kako se ima
vladati prema otmjenom strancu.
Te prijetee rijei zapravo su bile razmetanje, ali ja sam se, s obzirom na
dane okolnosti, ipak posluio njima. Poluio sam namjera vani dojam jer me je
starac upitao mnogo uljudnije nego maloas:
Putuje inkognito? To nisam znao. Zato mi nisi odmah rekao?

 Jer me dosad uope nisi ni pitao kako se zovem i to sam.

Onda mi reci tko si!
Kasnije. Najprije elim znati da li me zaista smatra svojim
uhapenikom. Vladat u se prema tvom odgovoru.
Taj moj poziv doveo je koda-bau u nepriliku. Zar da vladar Ostromde i
okoline opozove svoje rijei? Bojaljivo me je pogledao oklijevajui s
odgovorom. Pri tome mu je glava opasno zaklimala. inilo se da e mu se slomiti
vrat.
No, odgovori! Inae emo odjahati.
Efendijo prizna on naposljetku vi stvarno niste bili svezani pa u
zato pretpostaviti da niste uhapeni.
Dobro, to mi je zasad dovoljno. Ali nemoj da ti opet padne na um da
odustane od tog miljenja! Potuio bih se makredu.
Pozna li ga?
Ne tie te se da li ga poznam. Dovoljno je da to on i ja znamo. Dakle,
poslao si po mene. Iz toga zakljuujem da mi eli neto saopiti. Spreman sam da
te sasluam.
Upravo sam uivao promatrajui njegovo lice. Nas dvojica kao da smo
zamijenili uloge. Ja sam s njime govorio s visoka i to ne samo u prenesenom
smislu ve i doslovno jer sam sjedio u sedlu. Na njegovu licu sukobljavali su se
izrazi gnjeva i smetenosti borei se za prevlast. U neprilici se ogledavao amo i
tamo, a onda odgovori:
Vara se. Nisam ti poruio da elim s tobom govoriti, ve sam
zapovjedio da vas uhapse.
Zar si to zaista uinio? Gotovo ne bih mogao povjerovati. Vrhovno
sudite vas je uputilo da postupate pravedno i oprezno. to je bio razlog te
zapovijedi?
Vi ste zlostavili jednoga od mojih zaptija, a zatim si jednog stanovnika
ovog okruga izvrgao smrtnoj opasnosti.
Hm! ujem da ti dogaaji nisu prikazani u pravom svjetlu. Mi smo
kaznili tog zaptiju jer je to zasluio, a ja sam skelaru spasio ivot trgnuvi ga k
sebi u sedlo. Da nisam imao toliko prisutnosti duha, moj bi ga konj zgazio.
To zaista zvui posve drukije od onoga to mi je saopeno. Morat u
dakle istraiti ta je istina.
Ta istraga je suvina. Ne vidi li da tvoje rijei znae uvredu za mene?
eli istraiti! Znai sumnja u moju izjavu. Ne znam to da mislim o tvojoj
uljudnosti i promiljenosti.
Koda-baa osjeti da je utjeran u tjesnac i odgovori prilino potiteno:
Sve da ima i pravo, ipak se istraga mora obaviti ba zato da bi se
tuiteljima dokazalo da si u pravu.
To priznajem.
Onda sjai! Ja u odmah zapoeti s presluavanjem.

Sve je to izgovoreno tako glasno da su prisutni mogli razumjeti svaku rije.

Sad se ljudi nagurae blie da bi uzmogli bolje uti i vidjeti. Jedni su drugima
doaptavali primjedbe, a pogledi to su nam ih dobacivali, jasno su govorili da
prema nama osjeaju potovanje. S njihovim koda-baom nije jo nitko
razgovarao tako kao ja. Taj dostojanstveni slubenik sjede u stari naslonja.
Drao se vrlo vano nastojei da stekne ope potovanje pa ponovi:
Sjai i reci tvojim ljudima da i oni sjau. To trai ugled vlasti.
U tom pogledu sam potpuno tvoga miljenja, ali nigdje ne vidim ni traga
kakvim vlastima.
to? Jesam li te pravo razumio? Vlast, to sam ja!
Zaista? Onda se ja vjerojatno nalazim u velikoj zabludi. Tko je mirovni
sudac u Ostromdi?
Ja sam. Vrim obje dunosti.
Spada li ta stvar pred mirovnog suca?
Ne spada, ve pred kadiju.
Onda dakle imam pravo. Naib moe odluiti sam bez prisjednika, ali
koda-baa moe samo onda nastupiti kao kadija ako su prisutni javni tuilac,
njegov zamjenik, graanski porunik i sudski pisar. Sad mi reci gdje su ta
gospoda! Vidim jedino tebe.
Njegova glava se poe opet opasno njihati amo-tamo.
U takvim stvarima obiajem sam suditi izjavi on.
Ako to doputaju stanovnici Ostromde, onda je to njihova stvar. Ali ja
poznam padiahove zakone i traim da se ispune. Ti od mene trai da potujem
vlasti koje uope ne postoje.
Dat u pozvati te ljude stane me uvjeravati kadija.
Onda pouri! Nemam mnogo vremena.
Ipak e morati poekati jer ne znam, hoemo li moi odmah nai
ba-atiba, a zamjenik je javnog tuioca otiao u Kusturlu. Sigurno se nee vratiti
prije nekoliko sati.
To mi je neugodno. Vlasti ovjek ne treba traiti sa svih strana svijeta.
to e rei makred kad mu to ispripovjedim?
Ne mora mu pripovijedati. Bit e zadovoljan s postupkom to emo ga
kod tebe primijeniti.
Kako? Na koji to postupak misli?
Zar ne zna? upita koda-baa estoko klimajui glavom.
Ne znam.
Moram vas zadrati ovdje dok se ne skupi sud, ali neete proi loe, bar
koliko to doputaju okolnosti.
uj me! Mi emo proi upravo onako kako nam se to svia. Ti nas eli
zadrati ovdje to znai da smo uhapeni. Zna, meutim, da ja to neu dopustiti.
Ali zakon to trai! ustrajao je slubenik.
ini se da si ti skovao svoje vlastite zakone koje ja ne priznajem. Mene
su prijavili tebi i ja izjavljujem da sam spreman da sud istrai tu stvar. Pripravan

sam dakle da izaem pred sud, ali ne doputam da me se lii slobode. Sad u se
vratiti u han i ondje poekati tvoj poziv.
To ne smijem dopustiti ree koda-baa i ustane sa stolice.
A to kani protiv toga poduzeti?
Prisili li me, morat u te silom zadrati.
Kojeta! Ti si mi ve poslao svoje zaptije. to su oni obavili? Nita! I
drugi put bi isto tako proao. Ako si pametan nee dopustiti da pred vlastitim
ljudima dspadne smijean. Dajem ti rije da i ne mislim na bijeg. Poekat u tvoj
poziv i posluat u ga.
Mora da je sudac uvidio da je za njega bolje da izbjegne daljnje sukobe koji
su mogli samo nakoditi njegovom ugledu. Zato mi nakon kratkog razmiljanja
odgovori:
S obzirom na to to si otmjeni stranac, prihvatit u tvoj prijedlog, ali
moram od tebe zatraiti sveano obeanje da nee pobjei.
Obeajem ti.
Odgovorio sam mu s dolinom ozbiljnou, a zatim me kadija otpusti poto
me je prije toga dostojanstveno opomenuo.

U RUEVINAMA
KAD SMO krenuli, ljudi nam se s potovanjem uklonie s puta.
Osmanlijski sudac se obiava ovijati platem tiranske nepogreivosti. Stari
koda-baa sigurno nije bio iznimka od toga pravila, ali danas je njegov ugled bio
silno uzdrman. Po mranom pogledu to nam ga je dobacio prije nego to je
iezao iza svojih vrata, vidio sam da to uvia.
U dvoritu je uostalom bio jo jedan ovjek koji nikako nije bio
sporazuman s tim prethodnim rezultatom sudskog postupka. To je bio prosjak.
Nenamjerno sam ga pogledao pa bih se zapravo morao poplaiti munje koja je u
mene sjevnula iz njegovih tamnih oiju. ovjek koji je umio tako gledati, nipoto
nije mogao biti tup. Sve vie me je poelo obuzimati uvjerenje da je njegova
blesavost bila samo krinka. Njegova mrnja bio je svjestan, snaan osjeaj. To mu
se razabiralo u pogledu. Kakva li je posla imao sa mnom? Gdje li sam ga sreo? to
sam mu skrivio?
Sad sam bio posve siguran da ga ovdje nisam prvi put ugledao. Sigurno
smo se jednom ve negdje sreli. Ali gdje, kada, i pod kojim okolnostima? Toga se
nikako nisam mogao sjetiti, premda sam napeto razmiljao o tome dok smo jahali
kui. U meni se sve vie jaalo uvjerenje da u se s tim prosjakom bilo kako
sukobiti. Poeo sam nasluivati da on stoji u nekoj vezi sa naim boravkom ovdje
pa sam preduzeo sebi da u pomno pripaziti na njega.
Dakako da su se Ibarek i njegov urjak Bajro vrlo razveselili zbog
dosadanjeg sretnog ishoda naeg krivinog sluaja. Upitali su me da li se bojim
kasnije rasprave, a ja sam ih stao uvjeravati da mi to ni ne pada na um. Kad sam
zatim upitao Bajru nema li moda kakvog utljivog i pouzdanog slugu, on mi
dovede jednog ovjeka a ja mu dadoh nalog da brzo poe u dvorite koda-bae i
ondje tajno pripazi na prosjaka. Bilo mi je stalo do toga da doznam hoe li ostati
ondje ili otii.
Halef je to uo pa iskoristi prvu priliku kad sam s njime ostao nasamu, i
upita me:
Sidi, zato uhodi bogalja? Postoji li neki posebni razlog?
Postoji. ini mi se, tovie, da i on ima neke posebne namjere u vezi s
nama.
Kako to, sidi?
Nisi li opazio da nam prosjak dobacuje veoma neobine poglede?
Nisam. Nisam se osvrtao na njega.
Onda pripazi ako ga opet sretnemo. Nekako mi se ini da smo ga ve i
prije sreli.
Gdje?
Naalost ne znam. Ve sam razmiljao o tome ali se ne mogu sjetiti.
Mora da je bilo daleko odavde.
Sigurno se vara, sidi.

 Teko.
Kako bi taj bogalj mogao tako daleko stii? Ta on ne moe hodati.
Moda se samo pretvara.
Nikako. Na njemu se vidi koliko je bijedan. ovjek esto povjeruje da je
nekog ve jednom sreo, i to stoga jer su ljudi nalik jedan na drugoga. I kad je
Mubarek proao kraj nas meni se uinilo da sam ga ve prije vidio.
Zaista? To je ipak udno zaueno dobacih.
Zato?
Jer sam i ja to isto pomislio za Mubareka rekoh.
Onda smo obojica jednom vidjeli nekoga tko mu je bio veoma slian.
Nismo, Halefe. Mora da smo sreli ba njega. To su mi rekli njegovi
neobuzdani pogledi. U njima je lealo neto kao prepast. Time se odao.
Sigurno se ipak vara. Znam da se i ja varam. Onaj ovjek kojeg
zamjenjujem s Mubarekom imao je dugaku bradu.
Zar se toga sjea?
Sjeam, sidi. Kad bi Mubarek imao takvu bradu, bio bi posve slian
onom ovjeku.
A gdje si ti vidio toga bradatog ovjeka?
Upravo to ne znam izjavi Halef.
udno. Bilo kako bilo, moramo se dobro uvati i prosjaka i Mubareka.
Uostalom, moda se moramo uvati samo jednog ovjeka.
Kako to misli, sidi?
Drim da Mubarek i prosjak nisu dvije razliite osobe. Ne bih dodue
mogao rei kako sam doao na tu pomisao, ali ipak sam doao na nju i nikako ne
mogu da je se oslobodim.
Uto nas prekinue. Doao je Bajro i javio da je koda-baa poslao glasnike
u grad da skupi slubenike potrebne za sudsku raspravu.
Tom prilikom vidjet e i Mubareka doda handija.
Kakva posla ima on s time?
On je ba-atib.
Vrhovni sudski pisar? Tko mu je povjerio tu dunost?
Koda-baa. Njih dvojica su vrlo dobri prijatelji.
Jao! Kad se sloe lisica i vuk, ne raa se nita dobro.
Smatra li ti njih dvojicu zlim ljudima?
Dobrima ih ne smatram.
Vrlo se vara, efendijo ustvrdi Bajro.
Tako? Ima li ti bolje miljenje o tvom koda-bai?
O njemu nemam. On je nasilan i nepravedan, ali vlast se nalazi u
njegovim rukama pa protiv njega ne moemo nita. to se pak tie Mubareka, on
je dobroinitelj itavog ovog kraja. Ako nee da sebi stvori neprijatelja, ne
govori nita protiv njega.
Meni se naprotiv ini da je on prokletstvo itavog tog kraja.
Sjeti se da je on svetac ozbiljno se usprotivi handija.

 Moda marabut? Nije.

Mubarek lijei sve bolesti. Da hoe, mogao bi probuditi ak i mrtve.
Je li on to rekao?
Jeste, sam je to ustvrdio odvrati Bajro.
Onda je besraman laac.
Efendijo, nemoj da te itko uje!
Ja bih mu to rekao u lice da to rekne preda mnom.
Onda bi bio izgubljen. Opominjem te.
Zato izgubljen? upitah ga.
Jer isto onako kao to te svetac moe spasiti od smrti, on ti moe i
oduzeti ivot.
Dakle ubiti?
Ne. Mubarek te uope ne dirne. On samo izgovori prokletstvo i ti mora
umrijeti.
Znai da ara?
Tako je odluno potvrdi Bajro.
Svetac i arobnjak! Kako se to dvoje slae? Prorok je osudio svako
arobnjatvo. Vi potuslovite sami sebi. Ah, eto dolazi tvoj sluga.
Taj ovjek nam je javio da je prosjak upravo iziao iz sudskog dvorita.
Jesi li pripazio kamo je poao?
Jesam. Polako se uspinje uz brdo. Vjerojatno kani Mubareku.
Odlazi li ee k njemu?
Vrlo esto.
Zato ga svetac ne izlijei?
Zar ja to znam? Mora da ima svoje razloge zbog kojih to ne ini.
Jesi li ve ikada vidio da njih dvojica razgovaraju? Sluga je trenutak
razmiljao, a onda zaueno izjavi:
Ne, jo nikada.
Ako prosjak tako esto odlazi k njemu, onda sigurno razgovaraju.
Sigurno, efendijo. Zaista je udno da njih dvojicu jo nikada nisam vidio
zajedno.
Da, i meni se to ini udnim, ali moda e mi uspjeti da to razjasnim.
Volio bih vidjeti to taj prosjak radi gore na brdu. Je li to mogue?
Smije li te on vidjeti?
Ne smije.
Onda bih te morao sam povesti jer ti ne poznaje ovaj kraj.
Dobro, povedi nas.
Htio sam naime da i Halef poe s nama. Uzeo sam dogled iz bisaga a zatim
pooh za slugom. Poveo nas je iz dvorita u vrt iza kojega se nastavljala otvorena
krajina. Pokaza na lijevo.
Vidi, tamo se bogalj uspinje na brijeg. Taj se siromah kree polagano.
Sigurno e trebati pola sata da stigne gore. Dotle emo mi ve davno biti ondje.

Odveo nas je nadesno, gdje se prilino gusto grmlje uspinjalo uz brijeg.

Pogledom sam obuhvatio cio predio. Pokriveni grmljem, mogli smo se
nezapaeno uspeti na vrh. Naprotiv, ondje gdje je hodao prosjak, pruala su se
polja s lubenicama pa smo ga mogli i izdaleka dobro vidjeti. Slugu sam vratio
natrag jer ga vie nisam trebao kao vodia. Njegova bi nam prisutnost mogla
naime smetati.
Brzo smo se uspinjali drei se tik uz rub grmlja da ne izgubimo prosjaka s
vida. Znao je da ga iz grada mogu promatrati, pa se prema tome i vladao. Veoma
polako epao je na takama uz brijeg i esto se odmarao. Ubrzo smo stigli u umu
koja je sakrivala vrh brijega. Pod zatitom ume skrenuh nalijevo sve dok nismo
stigli tano u onaj smjer kojim je poao bogalj. Nastavi li istim pravcem morat e
proi kraj nas. Sjeo sam u mekanu mahovinu, a Halef kraj mene.
eli li sad istraiti neto posve odreeno, sidi? upita me.
Da. Htio bih da znam kako se prosjak pretvara u Mubareka.
Uvidjet e da si se grdno prevario.
Moda, ali u to ne vjerujem. Bogalj e posve sigurno proi ovuda. im
nam se priblii, sakrit emo se iza drvea i onda ga izdaleka pratiti.
Morali smo poekati jo nekoliko minuta a onda se povukosmo. im je
prosjak stigao do ruba ume i im je sakriven iza drvea znao da ga iz grada vie
nitko ne moe ugledati, on zastane i osvrnu se na sve strane. Ogledavao se poput
ovjeka koji ima razloga da bude na oprezu. inilo se da se uvjerio kako nitko nije
u blizini, jer se odjednom uspravio i protegnuo se. Zatim zae jo malo dublje u
umu i zavue se u neki gutik. Sve smo tano promatrali. Taj je varalica mogao
posve lijepo stajati i hodati bez tapa.
Sidi, moda ipak ima pravo apne mali Hadi. Hoemo li
onamo?
Ne, ostat emo ovdje.
Ali ja sam mislio da kani u potragu za njim. On e krenuti dalje.
Ne, nee. Samo e u gutari izmijeniti lik, a zatim e se kao Mubarek
vratiti u grad.
A ja mislim da e se on kao svetac uspeti posve na vrh gdje mu se
navodno nalazi kua.
To taj arlatan nee uiniti, jer za to nema vremena. Sigurno mu se
veoma uri da se prikljui sudu. Pripazi samo!
Izvukao sam dogled i upravio ga na ono mjesto iza kojeg sam nasluivao
varalicu. Tano! Njega samoga nisam dodue mogao ugledati, ali grane su se
pomicale. Iza njih se nalazio. Otprilike nakon pet minuta izae iz njih kao
Mubarek.
Alah akbar! ree Halef. Tko bi i pomislio da ima pravo, sidi!
Sam sam to pomislio. Postoje slutnje za koje je ovjek uvjeren da se
moraju ispuniti. Taj svetac je veliki grenik. Moda e nam uspjeti da to i
dokaemo.
Zaista se vraa u grad. Hoemo li za njim?

 Ne pada mi na um. Prua nam se zaista povoljna prilika da pretraimo

njegov stan i ruevinu.
Ima pravo, sidi. Doi! Pourimo!
Samo bez urbe! Najprije emo se oduljati na ono mjesto gde se
promijenio u Mubareka. Moda emo tamo doznati kako to obavlja.
Starac je preao dio puta uz rub ume a zatim izaao na otvoreno da bi kroz
polja s lubenicama siao u grad.
Oduljasmo se u gutaru ali ne naosmo nita. Trava i mahovina bile su
ugaene, ali inae nismo mogli pronai nita. Kud li je samo sakrio take?
Ta nisu mogle jednostavno nestati dobaci Halef. Sigurno ih ne
nose sa sobom.
Hm! Moda ih ba i nosi. Moda su graene na zglobove, i to tako da se
mogu rastaviti i nositi ispod kaftana.
Nije li to malo teko za njega?
Svakako.
Mogao 'bi ih i bolje sakriti.
To bi bilo jo nezgodni je. Svaki put kad bi se opet elio pretvoriti u
prosjaka, morao bi se vratiti u skrovite radi taka. Ako ih meutim nosi uza se,
onda se bilo gdje i bilo kada ponovo moe pretvoriti u bogalja.
Sidi, meni se sve to ini tako neobinim, tako neshvatljivim, gotovo kao
u bajci.
To ti rado vjerujem. U velikim gradovima Zapada deavaju se i posve
druge stvari. Sad sam se sjetio da sam uo kako mu klopou kosti. Jesi li i ti to
uo?
Jesam, sidi. Ibarek nam je rekao. A zatim, kad je Mubarek proao kraj
nas, uo sam kako klepeu.
To nisu bile kosti ve take.
Alah! Sad mi je sinulo!
Meni je ve i onda udarilo u oi da je prosjak iezao i da je Mubarek
doao s iste strane, a mi ga ipak nismo nigdje opazili.
Sad sam naao rjeenje te zagonetke. Poimo dakle gore do njegove
kolibe!
Hoemo li poi ravno kroz umu?
Neemo. Krenut emo stazom. Ve sam odozdo opazio koja vodi na vrh
i upamtio to.
Zato eli izai na stazu na kojoj nas mogu opaziti?
Iz onoga smjera kojim je starac poao, on nas ne moe ugledati. Ako nas
pak drugi opaze gdje se uspinjemo, to nita ne smeta. Traim tragove konja.
Zar ovdje gore?
Da. Ili moda misli da su Barud el Amazat, Manah el Bara i pobjegli
tamniki kljuar ostavili konje negdje u gradu?
Sigurno da nisu sloi se Halef. U gradu se nisu ni pokazali.

 I ja mislim tako. Bjegunci su pojahali na brdo pa su ondje sakrili konje, a

i sami se sakrili.
Ako nisu opet otili.
Ne, jo su ovdje. ele poekati onu brau koju je rakija zadrala u
Ibarekovom hanu. Mubarek ima sigurno skrovite za njih. Najbolji i najsigurniji
vodii bit e tragovi konjskih kopita.
Hoe li ih otkriti, sidi?
Nadam se.
Ali odonda je prolo ve mnogo vremena.
Nita ne smeta. Ona tri ovjeka koja traimo nisu Indijanci, navikli da
sakrivaju tragove.
Da, ti umije itati sve tragove. Radoznao sam hoe li ti to i ovdje
uspjeti.
I ja sam bio u tom pogledu radoznao, ali sam imao mnogo manje
povjerenja u svoju otroumnost, nego to sam to pokazivao svom malom Halefu.
Kad ovjek jae po praznoj pjeanoj pustinji i u velikoj preriji onda se trag moe
mnogo lake otkriti i pratiti nego u obraenom predjelu, a pogotovu u blizini
nastanjena grada.
Proli smo uz rub ume ispod drvea dok nismo stigli do puta koji je vodio
prema vrhu. Nije to bio neki pravi put. Nije bio ugaen a i tlo je bilo kamenito.
Tek tu i tamo razabirao sam po uperak trave. Dok smo tako polagano hodali tom
stazom, ja sam se ogledavao traei otiske kopita. Nigdje nije bilo niega. Zar ona
trojica nisu poli tim putem? Stigli su ovamo rano ujutro pa se dalo zamisliti da su
zaokruili oko grada kako ih nitko ne bi vidio.
Uspeli smo se ve prilian komad uzbrdo kad naoh prvi znak da su ovuda
prolazili konji. Zdesna su izali izmeu drvea. U mekom tlu jasno su se dali
razabrati otisci kopita. Sad smo mogli bre hodati. Bilo je dovoljno znakova da su
konjanici odavde krenuli putem. Ubrzo stigosmo gore. Put je svravao na istini
na ijem smo protivnom rubu ugledali zidove ruevina. Uz visoki napola urueni
zid prislanjala se koliba prilino grubo podignuta od kamenja.
Tamo unutra stanuje starac dobaci Halef.
Svakako.
Hoemo li ui?
Krenuo je da izae ispod drvea na istinu, ali ga zadrah.
Stoj! Najprije se moramo uvjeriti da nas nitko ne promatra. Ljudi koje
traimo sakriveni su ovdje. Vrlo lako bi nas mogli ugledati, a onda bi nam sav
trud bio uzalud. Ostani ovdje!
Priuljao sam se rubom istine do kolibe i priao vratima. Bila su
zakljuana. Koliko god sam prislukivao i virio naokolo, nigdje nije bilo nikoga.
S istim uspjehom obiao sam na drugu stranu, a zatim se vratio Halefu.
Zaista nas nitko ne gleda rekoh mu. Sad se radi o tome da
otkrijemo skrovite one trojice. Konji nas moraju dovesti k njima.
Ali njih nema.

 Ve emo ih nai.
Tlo se sastojalo od gole stijene. Na njemu nije bilo nikakva traga. Jedino
ispod drvea mogli bismo naii na tragove. Usred istine nalazio se izvor koji je
izvirao iz kamena ali kao da nije otjecao nikamo. Uz rub izvora nalazila se uska
pruga zelenoga bilja. Poosmo onamo. Konje treba napajati pa su se ljudi svakako
sluili ovim izvorom. Pretraio sam rub izvora. Tano! Ustanovio sam da su
vrhovi travki izgrieni. Jedan cvjeti abljaka leao je otrgnut kraj vode.
Podsjeao me na domovinu.
To je abokrijek dobaci Halef. Zato ga tako paljivo gleda?
On mi mora rei kad su ovdje napajali konje.
Hoe li ti to zaista, rei?
Hoe. Samo ga paljivo pogledaj. Je li uvenuo?
Nije. Jo je posve svje.
Jer je leao uz hladnu vodu. Da je leao prijeko na kamenu ne bi bio vie
tako svje. Pranici su se ve spustili. Mora da je otrgnut prije otprilike sat i pol. U
to vrijeme bili su dakle konji ovdje. Sad treba doznati odakle su konji doli i kamo
su opet odvedeni.
Kako to kani doznati?
Bilo kako. Tu ispred nas nalazi se zid. Moramo potraiti otvore u njemu.
Najprije smo poli prema kolibi i ondje se rastali. Halef je krenuo desno, a
ja lijevo da istraimo rub istine. Na suprotnom kraju se ponovo sastadosmo. Ja
nisam pronaao nita, a ni on. U svoje oi sam se mogao pouzdati, a u njegove
manje. Zato smo njegov dio jo jednom pretraili. Ovdje je tlo ispod drvea bilo
spoetka kameno.
Tano sam pazio, sidi ustvrdi Halef. Ovamo nisu konji uli.
Meu crnogoricom stajalo je i nekoliko bjelogorinih stabala. Jedan je
brijest nisko sputao svoje grane i ondje sam naao ono to sam traio. Pokazao
sam Halefu jednu granicu.
Gledaj. to vidi ovdje?
Netko je otrgnuo vrak granice.
To je bio konj koji je odgrizao malo lia.
Mogao je biti i ovjek.
Teko. Poimo dalje.
Nastavili smo tim smjerom. Ubrzo je tlo postalo meke i mi opazismo jasne
otiske kopita. Zatim stigosmo do raspukline u zidu iza koje se pruao otvoren
prostor okruen s etiri visoka zida. Kao da je ovdje nekad bila dvorana. Ravno
nasuprot nama vodio je prazni otvor vratiju u slinu, samo neto manju postoriju,
koja je imala tri takva otvora. Proao sam kroz njih. Oba prva izlaza odnosno
ulaza vodila su u male uruene sobe. Trei nas je poveo na neko vee mjesto, koje
je oito nekad bilo dvorite. Bilo je poploeno.
Ovdje mi Halef pokaza, ponosei se svojim otrim vidom, posve siguran
trag konjske izmetine.

 Bili su ovdje ree radosno i pobjedonosno. Vidi li da ja umijem

pronai tragove?
Da; divim ti se. Ali odsada govori tiho. Svakako se pribliujemo
konjima, a gdje su konji, ondje su vjerojatno i jahai.
Ogledali smo se na sve strane, ali uzalud. inilo se da dvorite ima samo
jedan ulaz, onaj kroz koji smo uli. Posvuda naokolo uzdizali su se zidovi bez
ikakvih otvora. Suprotni zid bio je obrastao gustim brljanom.
Dalje ne moemo, jer dalje nema puta ree Halef. Tano je da su
konji bili ovdje, ali su ve i otili odavde.
Sumnjam da je tako. Dopusti da pogledam.
Polako sam poao du sva etiri zida. Kad sam stigao do sredine zida
obrasla brljanom, uini mi se da osjeam onaj posebni zadah konja. ak i u
velikim gradovima gdje zdravstvena policija strogo pazi na istou, moe ovjek
samim njuhom prepoznati ona mjesta na ulicama na kojima se obino zadravaju
najamne koije. Taj isti zadah osjetio sam i ovdje. Domahnuh Halefu da doe k
meni. I on je osjetio zadah. Kad smo sad pretraili brljan otkrismo da tako
savreno sakriva izlaz da ga bez onog zadaha sigurno ne bismo otkrili. Dugake
povijue dale su se lako odmaknuti ustranu. Kad smo to uinili ugledasmo pred
sobom malu prostoriju. Bila je prazna. Uosmo. Nama suelice bio je jo jedan
otvor iz kojega smo zauli dahtanje konja.
Sad oprezno! apnuh. Tamo vani su konji. Uzmi svoje pitolje!
Treba biti spreman na sve. Zloinci e se braniti.
Hoemo li ih uhvatiti?
Moda.
Ili emo poi po policiju?
Ve prema prilikama.
Stavio sam u dep remenje dobaci Halef. Moemo ih svu trojicu
svezati.
Lijepo. Onda doi! Ali tiho!
Oduljali smo se do ulaza i ja oprezno provirih. Tu su stajala tri jelenka i
grickala malu zalihu kukuruznih klipova baenih pred njih. Uski otvor u zidu
vodio je dalje. Uinilo mi se kao da odande ujem priguene glasove. Onda se
zau glasan smijeh i ja jasno razabrah glas ali ne uspjeh razluiti pojedine rijei.
Tu su! apnuh Halefu. Ostani ovdje! Ja u pogledati!
Alaha ti, sidi, pripazi! opomene me on.
Ne brini! Ako prasne hitac, pohrli mi u pomo! Najradije bih otpuzao
naprijed, ali to bi moglo preplaiti konje.
Uspravan lik ih sigurno nee utjerati u strah. Poao sam dakle tiho dalje.
Konji me ugledae pa jedan od njih uznemireno njisne. Da sam bio na mjestu one
trojice odmah bih taj njisak prepoznao kao znak opomene. Oni se nisu meutim ni
osvrnuli na njega. Stigao sam do suprotnog zida i legao na zemlju. Polako se
pomiui naprijed, stigao sam glavom do ulaza. Upravo na tom mjestu ispao je

kamen iz zida pa mi je ta upljina dopustila da provirim tako da me nitko nije

mogao opaziti.
Tu su sjedila sva trojica. Manah el Bara i Barud el Amazat okrenuli su mi
lea, dok je kljuar bio licem okrenut prema ulazu. Kartali su, vjerojatno s onim
istim kartama s kojim su se posluili da odvrate Ibarekovu panju s krae. Puke
su im bile naslonjene u kutu, a izvadili su i noeve i pitolje iz pojaseva. Ogledah
se i opazih Halefa gdje stoji na prednjem ulazu. Na moj znak priao je blie. Onda
ponovo njisne konj, ali igrai se ni ne obazree na to.
Hamdulilah! apne Halef. Imamo ih. to e uiniti?
Uhvatit emo ih kad nam se ve prua takva divna prilika. Jesi li
sporazuman s time?
Ti e preuzeti tamniara a ja obojicu ostalih.
Zato? Njih dvojica su opasnija!
Ve u svriti s njima.
Onda poni! ivo e malian.
Najprije izvadi remenje da ti se odmah nae pri ruci. Halef toliko izvue
svoje remenje iz pojasa da ih je lako mogao dohvatiti. Uto se Barud el Amazat
ljutito trgne:
to ti pada na um! Nee varati! Znamo da vara na kartama, pa zato
pazimo. Jo jednom promijeaj karte!
Ne bismo li radije prestali? upita Manah el Bara. Zato da jedan
drugome oduzimamo novac?
Ima pravo. Osim toga je i dosadno. Otkako nam je Mubarek donio onu
smijenu vijest, ja vie i ne pratim paljivo igru.
Moda se prevario.
Nee biti. Tako smo mu tano opisali stranca, da ga je morao odmah
prepoznati.
Proklet bio! Kakva posla ima s nama? to smo mu uinili? Neka nas
ostavi na miru!
Ostavit e nas on na miru! Sutra ujutro bit e mrtav. ...
Samo ako to uspije!
Uspjet e! Mubarek je moan. On e ve tako udesiti stvar da ti pasji
sinovi budu zatvoreni. Onda emo nou otii onamo i poubijati ih.
A ako ih ne zatvore?
Onda emo ih potraiti u hanu. Mubarek nam mora stvoriti priliku.
Pretvorit e se u prosjaka.
Krasan plan! Ti su nas ljudi dakle namjeravali umoriti! Mubarek je ve bio
ovdje i javio da dolazimo.
Zaista sam radoznao kako izgleda taj Franak ree kljuar. Ako ga
se boje takvi ljudi kao to ste vi, mora da je opasan protivnik.
Pravi je ejtan! odvrati Manah el Bara. Za mnom je u Jedrenima
trao kroz dvadesetak ulica i uliica. Poduzeo sam sve da ga se rijeim ali me je
ipak pronaao. A onaj koji ga prati, isto je takav avo. Da smo ga bar proboli onda

u staji u Jedrenima! Uostalom, htio bih da znam tko su ona druga dvojica. I oni
moraju umrijeti. Sam avo ih titi, inae ne bi pobjegli iz Melnika!
Mora da su nai prijatelji ondje vrlo glupo izveli stvar.
Tko to zna. Glasnici jo nisu stigli. Nama svakako ne preostaje nita
drugo nego da sami sebi pomognemo. Uostalom, nee biti badava. Sam konj
onoga stranca vrijedan je da ubijemo svu etvoricu. Govore da ima i izvrsno
oruje. Jedva ekam da se Mubarek vrati. Ako nam danas uspije da ih se rijeimo,
rijeili smo se i svih briga. Ja u onom nitkovu s pravim uitkom zabosti no u
srce.
To nee uiniti!
Rekavi to uao sam, priao k njemu i udario ga akom da je smjesta pao na
zemlju. Ona druga dvojica se ukoeno zagledae u mene, upravo skamenjeni od
prepasti. To je bilo dovoljno. Zgrabio sam Baruda za vrat i odalamio ga takvim
udarcem da se smjesta ispruio po zemlji. Halef se bacio na kljuara. Ovaj je bio
toliko zaprepaten da nije ni pomislio na obranu. Pomogao sam Halefu da ga
vee. Zatim smo onu drugu dvojicu poloili jednog kraj drugoga, lea uz lea,
tako da je glava jednoga bila uz noge drugoga. Oko obojice smo zatim tako vrsto
ovili remen da im je bilo nemogue da se i pomaknu bez tue pomoi. Zatim smo
im pretraili depove i pojase kao i sedla koja su leala u blizini. Pronali smo
sve predmete ukradene Ibareku i jo kojeta drugo. Manah el Bara imao je uza se
znatan iznos novca. Oba omamljena ovjeka nisu se ni makla. Kljuar nas je
promatrao ne govorei ni rijei. Jo nikad nas nije vidio ali je mogao zamisliti tko
smo. Halef ga udari nogom i ree:
Nitkove, zna li tko smo? Kljuar je utio.
Jesi li me uo? Pitam te zna li tko smo. Odgovori jer u te inae oplesti
biem.
Znam zarei svezani tamniar koji se uplaio bia.
Htio si da nas upozna. Tako si bar maloas rekao. Ta ti se elja brzo
ispunila. Sigurno to nisi oekivao.
Barud el Amazat brzo doe k sebi, otvori oi i uasnuto se zagleda u mene.
Jao! viknu. Sad smo izgubljeni!
Tako je! nasmije se Halef. Sad ste izgubljeni. Zadesit e vas ona
sudbina to ste je nama namijenili. Htjeli ste nas ubiti.
Nismo. Nije istina.
uti. uli smo sve! viknu malian.
Njih su dvojica htjela, ja nisam.
Samo lai! Tano znamo na emu smo.
Sad se i Manah el Bara poeo pomicati, naime koliko su mu doputale
spone. On nas pogleda, pa zatvori oi.
No, zar nas ne moe pozdraviti, poreznie iz Skopja! viknu Halef
udarivi ga biem.
Manah el Bara otvori oi, pogleda Halefa, pa mene, a onda opet Halefa i
zapovjedi:

 Odveite nas! Pustite nas na slobodu!

Sauvao nas Alah od toga! mrko odvrati Hadi.
Platit u!
Nisi dosta bogat da to uini.
Veoma sam bogat.
Misli li na onaj novac to si ga stekao grabeom? Taj e ti novac
oduzeti.
Nitko ga nee nai.
Onda neka ostane gdje jeste. Mi ga ne trebamo. Sidi, to emo s tim
lupeima? Ne moemo ih odnijeti dolje u grad.
Ne moemo. Neka ostanu ovdje dok ne doemo po njih.
Nee li se moda osloboditi?
Nee. Pobrinut emo se da ostanu vrsto svezani.
Ali emo sa sobom ponijeti ono to smo nali kod njih?
Sve emo ostaviti ovdje. Policija mora sve nai onako kako smo i mi
nali.
Skinuli smo uzde sa sva tri konja da zarobljenike jo vre sveemo tako
da se ne uzmognu ni pokrenuti. To smo meutim izveli tako da im spone ne
zadaju boli. Tamniara smo svezali uz onu dvojicu poprijeko tako da se nisu
mogli valjati po tlu. Zatim odosmo. Svezani ljudi nisu vie izrekli ni rijei.
Prijetnje bi bile smijene, a za molbe bili smo gluhi.
Kad smo stigli na istinu, prie Halef Mubarekovoj kuici da vidi je li jo
uvijek zakljuana.
Taj bi nam ovjek mogao zaista napakostiti ako oslobodi ona tri lupea
promrmlja Halef.
To mu nee uspjeti.
A to onda, sidi, ako se vrati u svoju kolibu i poe k njima?
Kad se bude uspeo ovamo i mi emo biti uza njega.
Ti dakle ne smatra da bi se moglo dogoditi da svetac stigne ovamo
prije nas?
Ne smatram. Stari e sjediti kod koda-bae, nestrpljivo nas ekati i
nee prije otii odande dok ne proe sudska rasprava.
Kad bi znao to mu prijeti.
Ubrzo emo raskrinkati tu varalicu. Sad pourimo! Ve se sputa no.
Dan je proao i sunce se spustilo iza zapadnog obzorja. Kad smo stigli u
han doznadosmo da je koda-baa dao pozvati handiju Ibareka. Ovaj se nije
vratio. Iza toga su stigla jo dva glasnika po nas. Javili su da su se lanovi suda
sastali u punom broju.
Dri se hrabro, efendijo opomenu me handija Bajro. Nai e
veliku skuptinu. Dvorite je dupkom puno ljudi. Svi su veoma radoznali kako
e se braniti.
Ve sam pokazao ljudima kako u se otprilike drati.

 Jeste, pa su zato dvostruko radoznali da vide ovjeka koji se ne boji

koda-bae.
Kad smo htjeli krenuti pojavi se skelar.
Efendijo ree mi doao sam potajice da mi savjetuje. Ne znam
kako da se vladam.
Zar moda treba da nastupi kao svjedok protiv mene?
Tako je. Mubarek me sili na to. Upravo zbog toga me je potraio.
A to treba da iskae?
Da si mi ugrozio ivot i da si me ovdje u dvoritu zlostavljao.
Jesam li to uinio?
Nisi, efendijo.
Dakle te Mubarek navodi da da laan iskaz kao svjedok. To e okajati.
Efendijo, ne reci mu nita o tome! On bi mi se osvetio.
Ne brini nita! Nee imati prilike da se osveuje.
Je li to istina?
Jeste. Samo reci punu istinu. Mubarek ti ne moe nita nauditi.
Onda u brzo opet otii onamo ree skelar. Potajice sam se
oduljao sa suda.
Poli smo polako za njim.

KRAJ
ELEZNI
www.CroWarez.org
www.BosnaUnited.net

U BALKANSKIM GUDURAMA
Balkanske gudure, te prirodne tvrave razbojnika, uvaju u
svom kamenom srcu stranog i nevidljivog utog harambau.
Kara Ben Nemzl odluno se uputa u nemilosrdnu i nepotednu
borbu s ovim legendarnim razbojnikom.