Professional Documents
Culture Documents
Hans Christian Andersen - Bajke PDF
Hans Christian Andersen - Bajke PDF
BAJKE
LETEI KOVEG
Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim
srebrenjacima poploati itavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to
nije uinio, nego je svoj novac tako vjeto ulagao da je za svaki uloeni
srebrenjak zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovaki vjetak, bio pa i
umro.
Njegov sin je naslijedio itavo to veliko blago, ali on se odao
bezbrinom ivotu, iz noi u no je iao na razne zabave, od novanica
pravio zmajeve a zlatnike mjesto kamenih ploica bacao da kao abice
skakuu povrinom jezera. Tako je ubrzo rastraio itavo bogatstvo, od
onog silnog novca ostala su mu samo jo etiri ilinga, a od odjee samo
jo jedne papue i stara kuna haljina. Sad su ga ostavili i njegovi
prijatelji, jer su se stidjeli da izau s njim na ulicu. Ali jedan od njih,
dobriina po dui, jednog dana mu je poslao stari koveg sa porukom:
"Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao ta da pakuje, pa
ree:
Sofija, morae da ustane iz postelje i da se za noas zadovolji
spavanjem u ladici. Zna, moje jadno cvijee je bolesno, pa neka legne u
tvoju postelju, moda e se tada oporaviti!
Ida podie svoju lutku, ali ona je bila namrgoena i nije htjela da
kae ni jednu jedinu rije ljutila se to mora napustiti svoju postelju.
Sada Ida poloi cvijee u lutkinu postelju i prekri ga malim
pokrivaem. Posavjetova cvijeu da mirno lei i ree da e mu skuhati aj
da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oi, ona
navue zavjesicu oko njegove posteljice.
itavo vee je Ida razmiljala o tome to joj je student priao, a kada
je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdrati a da ne proviri ispod
zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho
ree:
Znam ja da ete i vi noas na ples!
Meutim, cvijee se dralo kao da nita ne razumije, nije trepnulo ni
jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijee pretvara.
A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi.
Razmiljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako
cvijee plee u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno
cvijee odlazilo na ples. U tom razmiljanju su joj se sklopile oi i ona je
utonula u san.
Usred noi Ida se probudila. Sanjala je o cvijeu i studentu. Opet je
savjetnik grdio studenta zato joj puni glavu svojim glupostima. Ali u
spavaoj sobi je bilo sasvim tiho na stolu je gorjela nona svjetiljka, a
otac i majka su mirno spavali.
"Ba bih voljela znati da li je moje cvijee jo u Sofijinoj postelji?"
pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odkrinutim vratima.
Cvijee i njene igrake bili su na svom mjestu.
Mala Ida osluhnu za trenutak inilo joj se da neko svira na klaviru,
ali sasvim sasvim tiho i tako njeno kako nikada ranije nije ula.
Sada sigurno svi cvjetovi pleu! Boe, kako bih voljela da to
vidim! proaptala je Ida, ali se nije usuivala da ustane da ne bi
roditelje probudila.
"Kad bi barem cvijee ovamo dolo!" mislila je Ida, ali cvijee nije
dolazilo, a ona njena muzika i dalje se ula. Ona je zvuala tako divno
da Ida vie nije mogla izdrati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.
O, kakvu je krasotu ugledala!
U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je
kroz prozor obasjavao itav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana.
Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugaka
reda. Nijednog vie nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne
saksije. Cvijee je plesalo. Sve jedan uz drugog, drei se svojim
ZARUNICI
Zvrk i lopta su zajedno leali u ladici za igrake, pa jednog dana
zvrk ree lopti:
Zar mi ne bi mogli da se zaruimo kada ve i onako zajedno
leimo u ladici?
Ali ta lopta je bila saivena od safijana i zato je bila uobraena kao
neka otmjena gospoica, pa mu na to nije ni odgovorila.
Sljedeeg dana doe djeak ije su bile te igrake, uze zvrk pa ga
oboji crveno i zlatno, a u sredinu mu zakuca mesingani ekser sa sjajnom
okruglom glavicom. Divno je bilo sada pogledati kada je zvrk poeo da
se vrti naokolo.
Pogledajte! Pogledajte me! dovikivao je zvrk lopti. ta sada
kaete? Zar ne bi mogli da se zaruimo? Zar nismo prikladni jedno za
drugo? Vi skaete a ja pleem! Niko od nas dvoje ne bi bio sretniji!
To vi tako mislite! odgovorila je lopta. Vi, izgleda, ne znate da
su moj otac i majka bili safijanske papue i da je u meni pluto!
Da, ali ja sam od mahagonijeva drveta! uzvratio je zvrk. Mene
je gradski sudija lino tokario na svom vlastitom strugu, i to je za njega
bilo veliko zadovoljstvo!
A da li vam to ba mogu vjerovati? sumnjiavo je otegla lopta.
Nikad me bi ne dotakao ako vam laem! zakleo se zvrk.
Lijepo vi govorite priznala je lopta ali ja vam tu ne mogu
pomoi. Ja sam ve tako rei napola zaruena sa jednim lastaviem.
Svaki put kada skoim, on isturi glavu iz gnijezda i pita:
"Pristajete li? Pristajete li?" A onomad ja sam u sebi rekla "Da!" i
sada, kao to vidite, ja sam ve napola zaruena. Ali i vama ipak
obeavam da vas nikada neu zaboraviti!
Kakva mi je pomo od toga! doviknuo joj je zvrk.
I tako se zavrio njihov razgovor.
Sljedeeg dana su izvadili loptu. Zvrk je vidio kako je ona kao ptica
RUNO PAE
Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, penica se zlati, zob
zeleni, sijeno po zelenim livadama splateno u stogove, a roda koraa na
svojim dugakim crvenim nogama i neto guna egipatskim jezikom koji
je nauila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike ume, a u
umama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju.
Na sunanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim
vodojaama. Od njegovih zidina pa sve do vodojaa porasla je tako bujna
i visoka loboda da se iz nje ni djeak ne bi vidio. U tom gustom estaru u
svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je ve dosadilo da sjedi tako
dugo, jer joj niko nije dolazio sve ostale patke su vie voljele da plivaju
po vodojaama nego da sjede pod lobodom i s njom trabunjaju.
Najzad se u jajima zaulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oivjela su
umanca, ljuske su poele da pucaju i iz njih su paii poeli promaljati
svoje glavice.
Kva-kva! Bre-bre! pourivala ih je patka. Iskobeljavi se iz
ljuski to su bre mogli, paii se poee ogledati na sve strane pod tom
kupolom od zelenog lia. Mati ih je pustila da razgledaju koliko hoe, jer
je zelenilo prijatno za oi.
O, koliki je svijet! udili su se paii, jer su sada zaista imali
mnogo vie mjesta nego kad su u jajima leali.
Vi mislite da je to itav svijet? doekala je patka. Svijet se
prostire daleko s one strane vrta, sve do upnikove njive, ali ja tamo jo
nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli rekla je patka i
pogledala. Ne, nisu svi. Najvee jaje jo je itavo. Pa koliko u jo
ekati? Ve mi je dojadilo! rekla je patka i opet sjela.
Pa, kako je, kako? zabrzala je njena stara prijateljica dolazei joj
u posjetu.
Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! poalila joj se domaica.
Nikako da se izlee pae. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema
ljepih! Svi lie na oca, na onog mangupa to ne dolazi ni da me vidi.
Daj da vidim to jaje to nee da se otvori rekla je njena stara
prijateljica. Vjeruj mi to je tuje jaje. I meni su tako jednom podvalili,
pa sam s mladuncima muku muila: boje se vode ko niega! Vikala sam
na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je
tuje jaje! Bolje e biti, ostavi ti njega i hajde ui paie da plivaju!
A neka, jo u malo pasjediti rekla je domaica. Kad sam ve
toliko sjedila, posjediu jo malo.
Kako hoe otegla je stara patka i odgegala prema vodi.
KAP VODE
Sigurno ve zna za povealo, ono okruglo staklo kao staklo od
naoala, to sve pokazuje sto puta vee nego to je stvarno. Kada ga dri
pred okom i gleda kap vode iz bare, u toj kapljici vidi vie nego hiljadu
udnih ivotinjica, koje inae nikada ne bi opazio, a koje tamo zaista
postoje i ive. Gotovo da ti se ini da pred sobom vidi pun tanjir nekih
raia koji se guraju i preskau i tako su prodrljivi da jedni drugima
odgrizaju ruke i noge, prednjicu i zadnjicu, pa ipak su nekako na svoj
nain veseli i zadovoljni.
A bio jednom jedan starac koga su svi zvali Krible Krable, jer tako
mu je i bilo ime. On je uvijek htio da iz svega izvue ono najbolje, a kada
to nije mogao, on se laao neke arolije.
SLAVUJ
Kao to je poznato, u Kini je car Kinez, a i svi koji ga okruuju
takoe su Kinezi. Dogaaj o kojem emo ovdje priati odigrao se prije
mnogo mnogo godina, i to je razlog zato ovu priu treba uti prije nego
to je zaborav prekrije.
Dvor kineskog cara je bio najljepi na svijetu, sav je bio sazdan od
najljepeg i najdragocjenijeg porculana, ali tako krhkog i osjetljivog na
DIVLJI LABUDOVI
Daleko, daleko, tamo kuda laste lete kad kod nas zima dolazi, ivio
je jedan kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker, svoju Elizu.
Jedanaestorica brae, jedanaest prineva, ili su u kolu sa zvijezdom na
grudima i sabljom o bedru i dijamantnom pisaljkom pisali po zlatnoj
tablici. Oni su tako dobro itali i tako dobro uili napamet da se odmah
moglo vidjeti da su to prinevi. A njihova sestra Eliza sjedila je na klupici
od samih ogledala i listala slikovnicu, vrijednu polovinu kraljevine.
Djeca su ivjela sretno, ali, na alost, nijedna srea ne traje vjeno.
Njihov otac, vladar itave zemlje, ostao je udovac, pa se ponovo
oenio, ali sada kraljicom koja je bila zla i nije voljela njegovu osirotjelu
djecu. Djeca su to osjetila ve prvog dana. Za vrijeme sveanosti u dvoru
i djeca su se igrala "gostiju", ali umjesto da opet dobiju kolaa ili peenih
jabuka, kojih je bilo napretek, maeha im je dala samo tanjir pijeska i
rekla da zamisle to to bi eljeli da jedu.
Samo nedjelju dana kasnije, ona je malu Elizu smjestila kod neke
seljake porodice. A nije potrajalo dugo, ona je i jadne prineve omrazila
kralju tako da ih je on potpuno zanemario.
Idite u svijet i sami se brinite o sebi! rekla im je pakosna kraljica.
Letite svijetom kao bezglasne ptice!
Ali ona im ipak nije mogla toliko napakostiti koliko je eljela.
Prinevi su se pretvorili u jedanaest krasnih divljih labudova. S nekim
udnim krikom oni su izletjeli kroz prozore dvora i preko parka odletjeli
prema umi.
Bilo je jo rano jutro kada su doletjeli do seljake kue u kojoj je jo
spavala njihova sestra Eliza. Kruili su nad tom kuom, izvijali vratovima
i udarali krilima, ali ih niko nije vidio ni uo. A oni su morali da lete
dalje, u daleki bijeli svijet, pa su se vinuli jo vie i najzad stigli u jednu
veliku mranu umu, koja se pruala sve do morske obale.
A sirota Eliza je svoje dane provodila u seljakoj sobi i igrala se
jednim zelenim listom, jer sada nije imala drugih igraaka. Ona je probila
jednu rupicu na listu i kroz nju gledala sunce. Tada joj se inilo da jasno
vidi oi svoje brae, a svaki sunev zrak koji bi osjetila na licu, podsjetio
bi je na njihove poljupce.
I tako su prolazili njeni jednoliki dani, jedan kao i drugi.
Kad bi duvao vjetar kroz ruine grane pred kuom, aptao je
ruama:
Zar ima neko ljepi od vas?
A rue su tresle glavicama i odgovarale:
Eliza je ljepa od nas!
A kad bi stara seljanka nedjeljom sjedila pred kuom i itala, vjetar
bi okretao listove njene knjige i govorio knjizi:
Ima li neko plemenitiji od tebe?
Eliza! kratko bi odgovorila knjiga.
I zaista, to to su odgovarale rue i knjiga u rukama seljanke, bila je
iva istina.
Kada se Elizi ispunilo petnaest godina, ona se vratila kui, ali kada
je kraljica vidjela kakva je to sada ljepotica, u njoj su planuli bijes i
mrnja. Ona bi odmah i nju pretvorila u divlju labudicu, ali nije jo
smjela, jer je kralj htio da je vidi.
Zato je kraljica ve u rano jutro pola u svoje mramorno kupatilo,
koje je bilo ukraeno mekim jastucima i skupocjenim ilimima. Uzela je
tri abe, poljubila ih i prvoj od njih rekla:
Kad Eliza doe da se kupa, sjedi joj na glavu da bude lijena kao
ti!
Drugoj abi ree:
Skoi joj na elo da bude runa kao ti! Onda je ni njen otac nee
poznati!
A treoj abi ona apnu:
Lezi joj na srce da se zloba u nju useli, pa nek se zbog nje itav
ivot pati!
Tako ona naredi abama, pusti ih u bistru vodu i voda se odmah
pretvori u zelenkastu tekuinu. Zatim kraljica pozva Elizu, svue je i
naredi joj da ue u vodu. im se Eliza spusti u vodu, prva aba joj se
uvue u kosu, druga joj sjede na elo, a trea lee na grudi. Ali na Elizu
to nita nije djelovalo. im je Eliza izala iz kade, na vodi su se pojavila
tri crvena makova cvijeta. Da abe nisu bile otrovne i da ih svojim
poljupcima nije zaarala opaka vjetica, one bi se pretvorile u rumene
rue. Ali i ovako, one su se pretvorile u makove cvjetove ve samo od
toga to su se dotakle ljupke Elizine glave i njenog plemenitog srca. Ona
je bila i suvie plemenita i edna da bi vjetiine arolije mogle toliko na
nju djelovati.
Kada je to vidjela pakosna kraljica, ona je tako namaza orahovim
uljem da je postala gotovo sasvim crna, lice joj premaza nekom
smrdljivom mau, a kosu joj zamrsi i zaplete. Sada je ve bilo nemogue
prepoznati ljepoticu Elizu.
Kad ju je otac vidio takvu, on se uasno preplaio i rekao je da to
nije njegova kerka. Niko nije mogao da je prepozna osim njihovog
starog psa i lastavice, ali to su bile samo jadne ivotinje koje niko nita
nije pitao.
Tuna Eliza je poela da plae, mislila je na svoju brau koji su bili
negdje u dalekoj divljini. Tako tuna, ona se iskrala iz oevog dvora i,
preko njiva i bara, uputila se u veliku umu. Ona jo nije znala kuda e,
ali je osjeala nesavladivu tugu za svojom braom koja su bila otjerana od
kue kao i ona sama, pa najzad odlui da ih trai.
Tumarajui tako, u kasno predveerje se nala u nekoj umi. Ve je
bila daleko od svih puteva i staza i sada joj nije preostalo drugo nego da u
umi saeka svitanje. Legla je na meku mahovinu a glavu naslonila na
stari panj. Svuda je vladala tiina, vazduh je bio blag, a oko nje, po travi i
mahovini, kao stotine zelenih vatrica, svjetlucale su stotine svitaca. A kad
bi rukom dotakla neku granu, s nje bi svici posuli kao zvjezdana kia.
itavu no je sanjala svoju brau. Opet su se igrali kao djeca,
dijamantnom pisaljkom su pisali po zlatnoj tablici i listali onu divnu
slikovnicu to je vrijedila pola kraljevine. Ali nisu vie pisali samo crtice
i kruie, nego su pisali o smjelim podvizima i svemu to su doivjeli i
iskusili. A u njihovoj slikovnici sve je oivjelo ptice su pjevale, ljudi su
izlazili iz nje i razgovarali sa Elizom i njenom braom, a kada bi Eliza
okrenula list, oni bi opet uskoili u slikovnicu da bi odrali red i poredak.
Kad se Eliza probudila, sunce je ve bilo visoko na nebu. Dodue,
ona sunce nije mogla vidjeti, jer su ga skrivale guste grane visokog
drvea, ali je vidjela kako se u umskoj tami njegove zrake njiu kao
lelujavo zlatno cvijee.
Svuda se osjeao miris zelenog rastinja, a ptice su veselo leprale
oko nje i samo to joj nisu sjedale na ramena. Sa svih strana se uo ubor
vode u njenoj okolini je bilo mnogo velikih izvora i potoci te vode su
tekli u oblinje jezero sa divnim pjeskovitim dnom. Svuda oko nje je bilo
bunje, ali su u tom bunju na jednom mjestu jeleni napravili prolaz i
Eliza je kroz njega otila na jezero. A povrina jezera je bila tako bistra i
zrcalno glatka da se moglo pomisliti da je to na njoj naslikana okolina
jezera. Na vodi se jasno ogledao svaki list, bio on na suncu ili u sjeni.
Kada je Eliza ugledala svoje lice u tom vodenom ogledalu, ona se
uplaila. Bilo je garavo i runo. Ali im je pokvasila svoju malu ruku i
obrisala oi i elo, opet je zasjalo njeno ljupko lice. Tada ona zbaci sa
sebe odjeu i zagazi u svjeu vodu.
Iz vode je izila ljepotica da joj nije bilo ravne meu princezama
itavog svijeta.
Kada se obukla i svoje duge kose splela u pletenice, pola je prema
uboreem izvoru, napila se vode i krenula dalje kroz umu ne znajui ni
sama kuda zapravo ide. Razmiljala je o svojoj brai. Muila je njihova
teka sudbina, ali ipak se nadala neemu dobrom. Idui tako, naila je na
divlju jabuku ije su se grane savijale od zrelih plodova. Tu je Eliza
ruala, a zatim je pritkama poduprla rodne grane da se ne lome i uputila
se u najmraniji dio ume. U umi je bilo tako tiho da je jasno ula ne
samo svaki svoj korak nego i svaki um lista na koji bi nagazila. Nigdje
nije bilo ni ptice ni zraka sunca. Visoka kronjasta stabla stajala su tako
gusto da joj se inilo da je okruena ogromnim plotom. Tu je vladala
takva samoa kakvu nikada ranije nije doivjela.
Spustila se tamna, pretamna no. Nigdje ni jednog jedinog svica da
bljesne iz mahovine. Ve sasvim umorna, ona je legla da spava. A kad se
ujutro probudila i krenula dalje, neoekivano je srela neku staricu sa
kotaricom jagoda. Starica joj je dala nekoliko jagoda i Eliza je upita je
najstariji brat. A kad sunce zae, mi opet dobijamo ljudski oblik. Zato
moramo paziti da pri zalasku sunca stignemo na kopno, jer ako bismo se
tada zatekli u visinama, ovako pretvoreni u ljude, pali bismo i tako
stradali. Mi ne ivimo ovdje, nego tamo s one strane mora. Tamo je isto,
ovako lijepa zemlja, samo izmeu njih nema nijednog ostrva gdje bismo
mogli da prenoimo na naem dugom putu. Ima samo jedna usamljena
stijena nasred mora, ali ona je tako malena da na nju moemo stati samo
ako stojimo jedan uz drugoga. Kada je more nemirno, voda tako prti
iznad nas da se jedva drimo na stijeni. Ali dobro je ipak to postoji bar ta
stijena, jer na njoj prenoimo u ljudskom obliku. Da nije te stijene, ne
bismo mogli dolaziti u na zaviaj, jer za taj let su nam potrebna dva
najdua dana u godini. A ovdje moemo da ostanemo samo jedanaest
dana godinje. Mi svaki put letimo preko ove ume, jer tako moemo da
vidimo dvor u kojem smo roeni i gdje ivi na otac. A moemo da
vidimo i toranj na crkvi u kojoj nam je majka sahranjena. Ovdje nam je
rod svako drvo i svaki grm. Ovdje po livadama jure konji vilenjaci kakve
smo gledali u naem djetinjstvu. Stari ugljar pjeva pjesme uz koje smo
kao djeca igrali. Ovo je na zaviaj i, evo, i tebe smo sada u njemu nali!
Na alost, samo jo dva dana emo ovdje ostati, a onda moramo, opet
preko mora, u jednu divnu zemlju. Samo ne znam kako bismo i tebe
poveli sa sobom. Nemamo ni broda ni amca ...
A kako bih ja mogla da vas spasim? pitala ih je zabrinuta sestra.
itavu no su tako proveli u razgovoru i tek pred zoru su malo
pridrijemali.
Elizu je probudilo utanje labuih krila. Njena braa su se opet
pretvorila u velike ptice, napravili su krug iznad ume a onda su se
izgubili u daljini. Samo jedan od njih, i to onaj najmlai, ostao je s njom.
Taj mladi labudi je stavio glavu na njeno krilo, a ona ga je milovala, po
bijelom perju. itav dan su bili zajedno njih dvoje, a predvee, kad je
sunce zalo, vratili su se i ostali labudovi i opet se pretvorili u mladie.
Sutra moramo svi odavde i neemo se vratiti za godinu dana
rekao joj je najstariji brat. Ali ni tebe ne moemo ovdje ostaviti. Reci
ima li hrabrosti da poe s nama? Ako nae ruke mogu da te nose kroz
umu, onda e valjda i naa krila biti toliko jaka da te na njima ponesemo
preko mora.
Ah, ponesite me, draga moja brao! uzviknula je Eliza.
itavu no su proveli pletui mreu od tankog vrbovog prua i
ilave rogozine, a kad su opleli mreu u nju je legla Eliza. Ujutro, kada se
pojavilo sunce i njena braa se preobrazila u labudove, oni kljunovima
uhvatie mreu i poletjee pod oblake. Eliza je jo spavala, a sunane
zrake su padale po njenom licu, pa jedan od labudova se die iznad njene
glave da joj svojim irokim krilima pravi hlad.
Ve daleko su bili od kopna kada se Eliza probudila. Ona je mislila
maeha, ali kad su vidjeli njene ruke, shvatili su da je to ona sve inila
radi njih. Najmlai brat je tada zaplakao i gdje god bi njegova suza
kanula po njenim rukama, tu su nestajali mjehurii i prestajali bolovi.
itavu no je provela u poslu, jer je urila da to prije spasi svoju
brau. I sljedeeg dana, dok su labudovi letjeli, ona je sjedila sama, ali joj
nije bilo dosadno. Jednu koulju je ve zavrila i poinjala drugu.
Najednom se u brdima zauo lovaki rog. Glasovi su dolazili sve
blie i ona se uplaila, a pogotovo kada se zauo i lave pasa. Onako
uplaena, potrala je u pilju, svezala skupljenu i ispredenu koprivu u
jedan sveanj i sjela na njega.
Upravo tada je u pilju utrao veliki pas, a za njim jo jedan, pa jo
jedan. Oni zalajae i odmah otrae. Samo malo kasnije lovci zajedno sa
svojim psima stigoe pred pilju. Najljepi meu tim lovcima bio je kralj
te zemlje. On prie Elizi i zasta iznenaen nikada u ivotu nije vidio
tako lijepu djevojku.
Odakle ti ovdje, drago dijete? upita je kralj.
Umjesto odgovora, Eliza samo pokrenu glavom i pod pregau sakri
svoje koprivama isprene ruke da kralj ne bi vidio koliko se ona rtvuje
za svoju brau.
Poi ti s nama! rekao joj je kralj. Ne moe ti ovdje ostati. Ako
si tako dobra kao to si lijepa, kod mene e ivjeti u svili i kadifi i na
glavi nositi zlatnu krunu. ivjee u mom najraskonijem dvorcu.
Ne rekavi vie nita, kralj je podie na svog konja. Videi kako
Eliza plae i kri prste, kralj joj ree:
Ja ti elim samo dobro i sreu! Bie mi zahvalna za ovo! i krenu
prema brdima, a za njim krenue i svi ostali lovci.
Na zalasku sunca stigli su u prestonicu sa mnogobrojnim crkvama i
kupolama. Kralj je uveo Elizu u dvorac sa vodoskocima i visokim
mramornim dvoranama ije su tavanice bile raskono ukraene
raznobojnim slikarijama. Ali nita od toga Eliza nije gledala, ona je samo
plakala i tugovala. Bezvoljno se prepustila dvorkinjama da joj oblae
kraljevsku odjeu, da joj upliu biser u kosu i navlae dragocjene
rukavice na koprivama isprene ruke.
Kad se tako ukraena pojavila u dvorani, cio dvor se poklonio pred
tom neopisivom ljepoticom.
Kralj je sada odluio da mu Eliza bude nevjesta, iako je crkveni
starjeina klatio glavom i aptao mu da je ta umska ljepotica, po svoj
prilici, vjetica koja je svima zaslijepila oi, pa i njega, samog kralja,
omaijala.
Ali se kralj nije osvrtao na to. Naredio je da svira muzika, da slue
najbolja jela i da najljepe plesaice pleu oko nje.
Zatim isu je proveli kroz mirisne cvijetnjake i razne dvorane, ali se
ni najmanji trag oduevljenja nije pojavio na njenim blijedim usnama niti
DJEVOJICA SA IBICAMA
Napolju je bilo strano hladno. Snijeg je padao i poelo je da se
smrkava. Bilo je posljednje vee u godini vee uoi Nove godine. Po toj
hladnoi i mraku ulicom je ila jedna gologlava i bosonoga djevojica.
Dodue, imala je na nogama neke papue kada je pola od kue, ali kakva
joj je bila korist od njih kada su to bile velike papue koje je prije nosila
njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je
potrala da se ukloni ispred kola to su projurila ulicom. Jednu papuu
vie nije mogla da nae a s drugom je umakao neki djeak i doviknuo joj
da e mu ta njena papua posluiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.
Tako je sada ta djevojica ila bosih, crvenih i plavih noia od
studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje ibice, a jednu kutiju je drala
u ruci. itav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju ibica, nije dobila
nijednu paru. Gladna, prozebla i potitena, lutala je jadnica sve dalje.
Snjene pahuljice padale su po njenoj dugakoj, svijetloj kosi koja se
divno kovrdala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras.
Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se irio miris gujeg peenja
svuda se pripremao doek Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.
Ona se uurila u jednom uglu izmeu dvije kue, od kojih je jedna
malo vie trala na ulicu. Noice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo
sve hladnije. A kui nije smjela da ide, jer nije prodala nijednu kutiju
ibica, nije dobila nijednu paru, i otac bi je istukao. A ta e i tamo, i kod
kue je isto tako hladno. ivjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih
strana, iako su najvee rupe zapuili slamom i krpama. Ruice su joj se
sasvim ukoile od studeni. Ah, samo da upali jednu ibicu malo bi se
ogrijala! Da o zid kresne samo jednu ibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu
jednu ibicu i odmah buknu plamen. ibica je gorjela kao svijea i bilo je
tako toplo dok je drala ruku nad njom. Bila je to udesna svjetlost i
djevojici se inilo da sjedi pored velike tople eljezne pei sa sjajnim
mesinganim ukrasima. Ona isprui noge da i njih malo zagrije, ali se tog
trenutka plamen ugasi nestade pei i djevojica osta sa drvcetom
dogorjele ibice u ruci.
Ona kresnu jo jednu ibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja
postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je
bio postavljen sto sa istim bijelim stolnjakom i divnim posuem od
porculana. A na stolu se pui peena guska punjena ljivama i jabukama.
Ali to je bilo jo ljepe ta guska je skoila sa stola i, onako sa
viljukom i noem u leima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo
kada guska doe pred sirotu djevojicu, ugasi se ibica i pred njom osta
samo debeli i hladni zid.
Kada upali novu ibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i
vea i ljepe ukraena nego ona to je prole godine kroz staklena vrata
vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjeica je gorjelo na zelenim
granicama, a arene slike, kao one u duanskim izlozima, gledale su
pravo u nju. Djevojica izdie obje ruke prema svjeicama i ibica se
ugasi. Ali one mnogobrojne svjeice poee da se diu sve vie i vie, a
onda se pretvorie u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom
dugaki plameni trag.
"Sad je neko umro!" pomislila je djevojica. To je ona ula od
svoje pokojne bake koja je govorila: "Svaki put kad padne zvijezda,
neija dua krene u nebo."
Kada djevojica kresnu novu ibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju
pojavi se njena baka sva blistava, blaena i zadovoljna.
Bako! viknu djevojica. Uzmi me sa sobom! Znam da e
nestati im se ibica ugasi kao to je nestala i ona topla pe i divno guje
peenje i ona krasna velika jelka!
Da i baka ne bi iezla, djevojica brzo zapali sav ostatak ibica iz
kutije. ibice planue i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj
ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojicu u
naruje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada
je djevojica bila na nebu i vie nije bilo ni zime, ni gladi ni straha ...
A ujutro, u onom uglu izmeu dvije kue, nali su je rumenih obraza
i sa osmijehom na usnama bila je mrtva. Smrzla se posljednje veeri u
staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojicu sa
ibicama.
Pred njom je lealo mnotvo gotovo potpuno izgorjelih ibica.
Htjela je da se ogrije! govorili su prolaznici.
A niko ni slutio nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je
sa svojom bakom zaplovila u novogodinju radost.
KRESIVO
Cestom je stupao jedan vojnik: jedandva, jedan-dva! Na leima je
nosio ranac a na boku mu se sablja klatila. Bio je u ratu i sada se kui
vraao. Na drumu ga sretne neka stara i odvratna vjetica, donja joj se
usna gotovo do prsiju otromboljila.
Dobro vee, vojnie! Kako ti je lijepa sablja i kako ti je ranac
veliki. Pravi si vojniina! A sada bi mogao i do blaga da doe.
Hvala ti lijepo, stara vjetice! odgovorio je vojnik.
Vidi li ovo veliko drvo? upita vjetica i pokaza na stablo to se
pored njih nalazilo. Ono je unutra sasvim uplje. Kad se popne na vrh,
vidjee rupu. Kroz nju se spusti polagano i dospjee na dno. Uetom u
te svezati oko pasa, pa im vikne, ja u te izvui!
A to u u drvetu? upita vojnik.
Da uzme novaca! odgovori vjetica. I zapamti: kada stigne
na dno drveta, nai e se u jednom velikom hodniku. U tom hodniku je
svijetlo, jer tamo gori na stotine svjetiljki. Tamo e vidjeti troja vrata.
Lako e ih otkljuati, kljuevi su u bravama. Kad ue u prvu odaju,
nasred poda e vidjeti veliki sanduk i na njemu psa sa oima kao ajne
olje. Ali ti se nita ne plai. Ja u ti dati ovu moju pregau sa plavim
kockicama, prostri je na pod i na nju posadi psa. Tada ve moe da
otkljua sanduk i da uzme novaca koliko hoe. To je bakarni novac. A
ako vie voli srebro, onda ui u drugu odaju. Tamo sanduk sa novcem
uva pas sa oima kao dva vodena rvnja. Ali ni njega se ti ne plai.
Samo ga posadi na moju pregau i uzimaj novaca koliko hoe. A ako
vie voli zlato, ui u treu odaju. Samo da zna: pas koji uva zlato ima
oi kao dvije okrugle kule. Ali ti se ni njega ne plai. Samo ga stavi na
moju pregau i uzimaj zlata koliko hoe!
Pa nije to loe! ree vojnik. Ali ta treba tebi da dam, stara
vjetice? Sigurno i ti neto trai?
Nita! doeka vjetica. Nijedne pare ti ne traim! Samo ti meni
donesi staro kresivo to ga je moja baba zaboravila kad je tamo zadnji put
bila.
E, dobro pristade vojnik. Hajde vei mi ue oko pasa!
Evo ga! doeka stara vjetica. A evo i moje pregae sa plavim
kockicama.
I vojnik se pope na stablo, spusti se na dno i nae se u hodniku gdje
je gorjelo na stotine svjetiljki.
im otvori vrata prve odaje, na njega se izbuljie dva oka kao dvije
ajne olje.
Dobro si ti uvar! ree vojnik psu i stavi ga na pregau. Otvori
sanduk i pune depove natrpa bakarnim novcem. Zatim zakljua sanduk,
kui, uze sjekiru i pobi sve svoje konje, odera im kou i s njima pouri u
grad.
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! vikao je u gradu.
Strae se obuari i koari i pitaju za cijenu, a Veliki Klaus
odgovara:
Vaganj para za svaku!
Pa ti si lud ako misli da mi imamo para za bacanje! odgovarali
su kupci.
Ali Veliki Klaus je iao dalje i vikao:
Koe, koe! Evo dobre koe na prodaju! i opet je muterijama
odgovarao: Vaganj para za svaku.
Pa on nas smatra budalama! egai se s nama! povikae sada sa
svih strana. Obuari zgrabie svoje zatege, a koari svoje kone pregae,
pa udri po Velikom Klausu.
Koe, koe! rugali su mu se obuari i koari.
Udesiemo mi tvoju kou tako da e pamtiti dok si iv! Gubi se iz
grada!
I Veliki Klaus kao bez due potra iz grada. Nikada jo u ivotu nije
izvukao takve batine.
Kada je stigao kui, poeo je da grdi Malog Klausa:
E, vala, platie on meni ovo! Ubiu ga!
A u kui Malog Klausa upravo tog dana je umrla stara baka i, mada
je za ivota bila angriljiva i zla prema njemu, Malom Klausu je ipak
bilo ao stare bake. Zato je pokojnicu poloio u svoj topli krevet ne bi li
nekako oivjela, a on je, kao to je i ranije esto inio, sjeo na stolac u
uglu sobe da tako prespava no.
I dok je on tako drijemao, najednom se otvorie vrata i u sobu upade
Veliki Klaus sa sjekirom u ruci. On je ve znao gdje se nalazila postelja
Malog Klausa i sada odmah jurnu prema njegovoj postelji, estoko
zamahnu sjekirom, udari po mrtvoj baki i procijedi:
Eto ti sada! Nee me vie magariti!
Kada je Veliki Klaus zalupio vrata za sobom, Mali Klaus zaklati
glavom:
Vidi ti, vidi zla i opaka ovjeka! Pa on je htio da me ubije. Dobro
je to je baka ve bila mrtva, on bi je ivu pogubio!
Odmah poslije toga Mali Klaus obue na baku prazniku haljinu,
uzajmi konja od komije, upregnu ga u kola i posadi baku na zadnje
sjedite da ne bi ispala za vrijeme vonje, pa potjera kola kroz umu. Kad
je ve sunce izgrijalo, naao se pred nekom velikom krmom. Tu Klaus
zaustavi svoja kola i ue u krmu da togod pojede.
Krmar je bio bogat ovjek i dobriina, ali veoma naprasit i ljut kao
paprika.
Dobro jutro! dobroduno je doekao Malog Klausa. Neto si
se sada grdno obogatio. Bio sam se uplaio kad si me onako u vrei bacio
s mosta, jer mi je vjetar zazujao oko uiju kad sam padao u vodu. Odmah
sam potonuo, ali se nisam udario, jer tamo na dnu raste neka svilena
trava. I kad padoh na tu travu, vrea se odmah odveza, a preda mnom se
stvori neka prekrasna djevojka u bijeloj haljini sa zelenim vijencem oko
mokre kose, uze me za ruku i ree: "Jesi li to ti Mali Klause? Evo ti sada
ovo malo stoke, a tamo na putu te eka itavo stado koje ti ja poklanjam!"
Tek tada ja vidjeh da je rijeka u tom podvodnom svijetu isto to u nas
drum. Po tom njihovom drumu se slobodno kreu i voze od samog mora
pa sve do izvora raznih rijeka. Tamo ti je prava divota: raste cvijee, trava
se zeleni a ribe oko tebe krue kao to ovdje krue ptice. A kako je samo
narod lijep, pa tek ona stoka to pase uz omeine!...
A to si se onda vratio? prekide ga Veliki Klaus. Ja to ne bih
uradio kad je tamo tako lijepo!
He! lukavo zakilji Mali Klaus. U tome ti i jeste moja mudrost.
Rekao sam ti ve da mi je ona djevojka rekla da me milju puta odatle
eka itavo stado to mi ga ona poklanja. A u njih je rijeka put, a rijeka
krivuda as ovamo as onamo, pa sam ja krenuo kopnenom kraticom da
to bre doem do svog stada!
E, ba si ti sretan ovjek! sa zaviu izdui Veliki Klaus. ta
misli da li bih ja doao do nekog stada kad bih se uputio na dno rijeke?
Sigurno da bi! odmah doeka Mali Klaus. Samo, ja te ne mogu
nositi u vrei, previe si mi teak. Ako sam poe do mosta, pa se tamo
uvue u vreu, ja u te drage volje baciti u vodu.
E, hvala ti imenjae! Samo pazi, ako ne dobijem stado, da zna,
svojski u te izmlatiti!
Ah, nemoj da bude tako zao! ree Mali Klaus i zajedno sa
svojim ednim stadom krenu s njim na rijeku. im edno stado ugleda
vodu, pojuri naprijed prema rijeci, a Mali Klaus uzviknu: Pogledaj kako
stado juri da se to prije na dno rijeke vrati!
Dobro, dobro! Samo ti meni prvo pomozi! Inae moe i batine
dobiti! prodera se na njega Veliki Klaus, uvue se u vreu to je bila
prebaena jednom volu preko lea i dodade: Metni i neki kamen u
vreu, bojim se da neu potonuti!
Nita se ti ne boj! doeka Mali Klaus, stavi kamen u vreu,
zaveza je vrsto i baci u vodu.
Pljus! Veliki Klaus pade u vodu i odmah potonu.
Sve se neto bojim da nee nai stado! nasmija se Mali Klaus i
potjera kui svoje bogato krdo.
SVINJAR
Bio jednom jedan siromani princ. Imao je on, dodue, i svoju
kraljevinu, ali sasvim malenu. Meutim, ta kraljevina je ipak bila toliko
velika da se lako mogao oeniti. A on je ba htio da se eni.
Dodue, bilo je drsko s njegove strane to se usudio carevu kerku
upitati: "Bi li ti pola za me?" Ali on se odvaio na to, jer mu je ime bilo
nadaleko poznato. Nalo bi se stotine princeza koje bi odmah na njegovu
ponudu pristale, ali ova... Sada emo da ujemo kako je ova postupila.
Na grobu prinevog oca je rastao ruin grm. Oh, kako divan ruin
grm. Cvjetao je tek svake pete godine, ali ta njegova rua je tako divno
mirisala da je ovjek od njenog mirisa zaboravljao sve svoje brige i
nevolje. Pored toga, princ je imao i slavuja koji je tako ljupko pjevao kao
da je u svom grlacu nosio sve milozvuke svijeta.
Eto, tu ruu i tog slavuja trebalo je da dobije princeza. Zato ih
stavie u dvije velike srebrne kutije i poslae princezi.
Car je naredio da ih pred njim unesu u veliku dvoranu gdje se
princeza, kao i uvijek, sa svojim dvorkinjama zabavljala igrom "Evo
gostiju". Kada je princeza ugledala srebrne kutije sa poklonima, od
radosti je pljesnula rukama i uzviknula:
Ah, kad bi samo bila neka makica!
A kad su iz kutije izvadili onu divnu ruu, sve dvorkinje su
uskliknule:
Oh, kako je lijepo napravljena!
I vie nego lijepo! rekao je car. Prekrasna je.
A kada je princeza izbliza pogledala ruu, umalo da nije zaplakala:
Fu, tata, pa ona nije umjetna, prirodna je!
Fu, prirodna je! ponovie i svi ostali.
"Daj prvo da vidimo ta je u drugoj kutiji prije nego to se
naljutimo" pomislio je car.
Kad otvorie drugu kutiju, pojavi se slavuj. Pjevao je tako divno da
se u prvi mah nije ula ni jedna jedina rije prigovora.
Superbe! Charmant! (Divno! Draesne! - franc. Prim. prev.)
divile su se dvorkinje, jer su sve, toboe, govorile francuski, a sve jedna
gore od druge.
Oh, kako me ova ptica podsjea na muziku kutiju nae pokojne
carice! uzdahnuo je jedan stari vitez. Ah, ah, sasvim isti glas, isti
nain pjevanja!
Da, da! uzdahnuo je i car i zaplakao kao malo dijete.
Pa nije valjda i ptica prirodna! uzviknula je princeza.
Jeste, jeste, prava je, prirodna! doekae oni to su je donijeli.
Onda je pustite neka leti kuda hoe! naljutila se princeza.
I nije dozvolila da princ doe.
BILJEKA O PISCU
Hans Kristijan Andersen je roen u danskom gradiu Odense 1805.
godine. Njegov otac je bio siromani obuar i umro je kad je Hans bio
mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdravali. Da bi pomogao
majci, budui pisac se, Iako jo dijete, da bi pomogao majci, budui veliki
pisac radio je krae vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici
duhana. Od rane mladosti elio je da postane glumac, ali ali mi se ta elja
nikad nije ispunila.
Sa kolovanjem je poeo sa velikim zakanjenjem. Neki dobri ljudi
su uvidjeli da je djeak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da vie
nije morao raditi za svoje izdravanje. Kad je otiao da studira, kao
student pralje doivljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je
upornouio i zavrio. Andersen je poeo da pie jo u mladim danima.
Prvo objavljeno djelo mu je "Pjeaenje na Amager" (1829) Prvi
knjievni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine
je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile vie cijenjene u
inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga poeli cijeniti tek kad je
postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili poasnim profesorom
graaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim runim paetom,
ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda meu piscima
kojeg i danas rado itamo.