Savo Lauevi

GOVOR I RETORIKA
ZATO JE POTREBNA OBNOVA RETORIKE

Savremena rasprava o retorici nu
no pretpostavlja irenje

referencijalnog okvira tematizacije i utemeljenja u teoriji o jeziku.
Bez tog zasnivanja retorikim fenomenima prijeti opasnost marginalizacije i nestajanja u zaboravu. Takvu sudbinu retorika je ve
do
ivjela. Ona je pala nisko, upravo zato jer je izgubila svoju
temeljnost, svoj izvor vjere i znaenja uhvativi se za nesigurnu i
slabu nit govora kao tehnike.
Retoriki fenomeni pripadaju jeziku na unutranji i supstancijalni nain. Zato opadanje interesa za retoriku ne mo
e iskljuiti
reenu supstancijalnost koja le
i u osnovi logike i prakse
govorenja. Mo
da ak dobar argument za retoriku u dubljem
jezikom znaenju.
Naa je teza da teorija retorike pripada filosofiji i teoriji
jezika u irem znaenju jer se retoriki fenomeni pro
imaju sa
drugim jezikim fenomenima. A, polje jezika je obuhvatno, ono
dr
i na odreen nain, sve to postoji za ovjeka. Jezik uspostavlja
svijet, svijet jeste u horizontu jezika.
Retorika shvaena usko kao tehnika govorenja neminovno
redukuje i samo polje retorikog iskustva kroz koje probijaju dublji
pozivi jezikog oblikovanja svijeta. U tom kontekstu stoji precizan
zakljuak Ljubomira Tadia u izvanrednom i na srpskom jeziku

najboljem Uvodu u teoriju i vjetinu besjednitva: "Retorika je samu

sebe obezvrijedila, kada je postala sredstvo za uticaj. Vidjee se da
je trpjela najvie tete kada je doputala da se odvoje rei od stvari".1
Staro govornitvo je nadmaivalo teoriju o govornitvu zalazei nu
no u sferu politike, pjesnitva, mita i obrazovanja. U tom
samonadmaivanju i trenscendenciji retorikog iskustva ve od
poetka se postavilo pitanje njegove granice i svrhe. Drugaije
reeno, otvoren je problem odnosa miljenja i govora, istine i rijei i
kojom se ona otkriva ili prikriva. Drugi problem je praktine prirode
i tie se ciljeva koji se odreenim miljenjem i odreenim nainom
govora trebaju postii.
Oba problema je na filosofski nain otvorio Platon. On je
svoja djela zamiljao i izlagao u retorikoj formi dijaloga. Ta forma
je omoguavala postavljanje pitanja i odgovaranje, a to znai
istovremeno tra
enje istine i nadmetanje u tra
enju njene jezike
artikulacije. Iako se slu
io na svoj nain retorikim iskustvom,
Platon ga je podreivao filosofiji. On je prvo cijenio znanje pa tek
onda vje
banje i prirodnu sklonost da se ono govorno artikulie. U
Gorgiji Platon retoriku odbacuje kao skup obrazovanja iji osnov
nije istina ve privid. Na djelu je potencirani odnos istine i znanja
prema tvrdnjama koje je izriu. Pozicija dijalektike i njenog metoda
argumetacije istinu vidi kao spoljanju i saznatljivu mogunost.
Dijalektikom argumentacijom ona se mo
e obuhvatiti. Na drugoj
strani retorika istinu vidi kao relativnu i kao unutranju stvar retorike prakse. Ali, ve u Fedru on izla
e umjereniji stav prema
retorici pokazujui va
nost njenog odnosa prema dijalektici. To
znai da vjetina govora pretpostavlja znanje o onome to je predmet govorenja. Dobar retor mora biti dobar znalac i dobar logiar, tj.
mora imati specijalistika znanja o onom to govori, ali i znanje o
tome kako se i kome govori. Ve iz ovakvih stavova se nazire

Lj. Tadi, Retorika, Filip Vinji, Beograd 1995, str. 8

Savo Lauevi

Platonova potreba da se retorika utemelji u ljudskoj dui. Shodno tome

ona postaje sastavni dio obrazovanja. Retoriko obrazovanje postaje
neophodno dobrom dr
avniku, ali i filosofu i knji
evniku. Ali u
svakom sluaju retorika hodi putem dijalektike, tj. preko traganja za
istinom. Platon inaugurie neobino va
an zakljuak za retoriku
uopte da njen cilj nije ugoditi ljudskom uhu ve ugoditi istini. Dakle,
odgovor na pitanje ta je istina, u dubljem znaenju, odreuje smisao
retorike.
Aristotel realizuje Platonovu zamisao retorike izlo
enu u dijalogu Fedar. Ona je kod njega takoe saobra
ena dijalektici. To znai i
da se vjetina uvjeravanja treba utemeljiti na logici i dokazima. Ali
ipak ostaje razlika izmeu dijalektike i retorike. Prva brine o saznanju i
istini, a druga o stilu i igri govornih mogunosti. Aristotel je utvruje u
diferenciji poduavajueg i uvjeravajueg govora. Prvi se tie znanja i
naune argumentacije, a drugi se tie komunikacije sa masama i
argumentacije zasnovane na optim mjestima. Uoena razlika ne
iskljuuje ono zajedniko retorike i dijalektike, to da obje mogu
izvoditi zakljuke iz suprotnih premisa i da imaju optost i sposobnost
primjene na bilo koje iskustvo. Ove take blizine i udaljenosti retorike
i dijalektike otvaraju problem jezika i miljenja. Taj problem su Platon
i Aristotel rjeavali u korist miljenja. Oni su smatrali da misao mo
e
uvjek smisliti rije kroz koju e progovoriti logos i istina. Time to e
bivstvovanje dovesti do rijei i grki filosofi e naelno polo
iti raun
o onome to jeste.
Grka paradigma odnosa jezika i miljenja je u znaku antikog
pojma teorija. U toj paradigmi se identifikuje ono to jeste i govor o
njemu. Rije je o jednoj ontolokoj formi u kojoj rije nosi svu te
inu
bivstva (kada se ka
e svijet jeste, znai da on stvarno jeste). Drugaije
reeno, rije je u grkoj filosofiji upregnuta u ontoloke formule
miljenja koje je uobrazilo da svijet objektivno postoji i da se ta
objektivnost treba pojmiti i izraziti u jeziku. Da bi se ovo postiglo jezik
se mora odvojiti od mitskih nanosa i podrediti logosu. Ali, upravo u
tom zahtjevu za podreivanjem le
i jedna prikrivena bit jezika i

101

njegove govorne manifestacije. Naime jezik nije samo logos, on ima

i neki suviak, ono mitsko koje se ne mo
e savladati. To mitsko nie
u govorenju, ono daje snagu i te
inu koja mo
e nadmaiti ono
logosno koje podnosi raun o bivstvovanju onog to jeste. Ovo
podnoenje rauna o bivstvu onog to jeste ili qeoria implicira onog
ko posreduje i ono to se posreduje. Zato je logos istovremeno i
svjetovan i jezian, tanije on posreduje, on povjerava istinu o svijetu bivstvu jezika. Ula
enjem u sferu jezika do
ivljaj istine dobija
lino znaenje za svakog ko razumije jezik. Na ovaj nain retorika
postaje ono prvo, a dijalektika ono drugo. Jer, nema argumentacije
izvan jezika, stila i retorike prakse. Zbog toga su dijalektika i retorika suplementarne. I dijalektika ima retoriku funkciju kao to i
retorika ima epistemoloku ulogu. Nema saznanja bez stila, kao to
nema ni stila bez sadr
aja.
Nova paradigma odnosa rijei i svijeta je u znaku jezika. Rije
postaje ono prvo i temeljno. A, to znai da svijet jeste tek kada ue u
jeziku formu kada zadobije ime. Zato, govoriti znai ui u prostor
rijei. Ui u prostor rijei znai biti pri svojoj rijei, tj. slobodno
govoriti, sloviti i potovati rije i istinu. Utoliko istina postaje retorika kategorija. Gadamer je s pravom retoriku razumio kao umjetnost ubjeivanja pomou razgovora. Iz ovog se mo
e zakljuiti da
svaka vrsta teorije pored demonstrativne argumentacije mora raunati i na retoriko opravdanje istine u smislu objanjenja i
ubjeivanja. U ovoj paradigmi jezik nastupa kao autonomna i
nezavisna sfera u kojoj se na odreen nain pojavljuju sve stvari,
ljudi i njihovi odnosi. Zato... jezik govori iskljuivo sa samim
sobom...(Novalis). Nama je dosueno da stojimo unutar jezika. Tu
se jezik susree sa stvarnou i oblikuje svijet. Herder u Raspravi o
porijeklu jezika o tome tvrdi: da jezik pretpostavlja pogled na svijet,
od tog pogleda zavisi razlika meu jezicima. Od ovog stava nije
daleko zakljuak da razlike meu jezicima jesu rezultat razlika
meu ljudima jer se u jeziku konstituie oblik ljudskog djelovanja i
nain razumijevanja svijeta. Na rijei poiva fiziki i metafiziki

Savo Lauevi

poredak. Nije li zato rije prva kao izvor moi koji nastupa ve aktom
imenovanja. Na ovo upuuje i mit koji uva prvenstvo i va
nost rijei
kao pramoi. Iz rijei se raa svaka konkretna mo ovjeka. Jezik daje
mo i ljudskom duhu, u njemu se dogaa susret unutranjeg i
spoljanjeg svijeta, emocionalnog i racionalnog, linosnog i
kolektivnog. Jezik je medijum u povienom znaenju. U njega ulaze
misli, namjere, emocije. Ali sve to ne dospijeva do rijei, mnogo toga
zadr
i sito jezika, mnogo toga ne probije do jezikog znaka i govorne
artikulacije. Jer, jeziki znaci su i previe grubi za dublje nijanse misli
i emocija. No, ipak i ono to ne doe do artikulacije ostaje unutar
akumulacije jezika. Zato svaku izgovorenu rije obavija aura
tajanstvenih duhovnih i emocionalnih talasanja. Na ovom fonu raste
pjesnitvo i mogunosti metaforikog. Ali, metaforu ovdje valja
shvatiti kao jeziko nadila
enje ogranienosti oznaavanja. Logike
strukture jezika pomou metafore ulaze u magini prostor igre
zamjenjivanja oznaka jednog sadr
aja oznakama drugog sadr
aja.
Ogranieni broj imena i oznaka ulazi u igru neogranienog
kombinovanja i prenosa smisla i znaenja. Na ovaj nain tajna
jezinosti, ono neizrecivo, mo
e da
ivi u svjetlosti jezika. Jezik
ivi u
svojoj osobenoj duhovnosti koja nadmauje jeziku komunikativnu
instrumentalnost preko koje smo navikli da definiemo fenomen
jezika. Ovo je mogue i zbog vieslojne funkcije rijei da igra ulogu
znaka i izraza. Sirovo znaenje rijei intendira ono to se hoe rei i
izraziti. Ta strana rije, tj. njen intencionalni smisao je uspostavljen
subjektivnom energijom govornika. Govornik je rijei-znaku podario
duhovnu energiju i time omoguio uspostavljanje
ivota rijei-izraza.

iva rije stupa u odnose sa drugim rijeima i potvruje subjekt-objekt
relaciju. Jezik gradi u tom meuprostoru koji suprotstavlja i povezuje
subjekt i objekt. On izvire iz te napetosti koja postaje predmet jezikog
izraza. Na ovaj nain se u jeziku tvori i uva ljudski svijet kroz
imenovanje i oznaavanje mjesta, vremena, djelatnosti, odnosa,
svrha... Sve to omoguuje da se obuhvati, razumije i izrazi spoljanji i
unutranji svijet.

103

Zbog toga je rije izvor moi ovjekove da imenuje i saznaje.

"Ljudi su izumili svoj jezik", ka
e Herder, "zato je on va
an za
ovjeka, jer kroz jezik djeluje ljudski um. Bez jezika ovjek nema
um, a bez uma nema jezika".2 Nije li time i pitanje spoznaje i istine
jednim dijelom retoriko pitanje. Najvei naunici su imali potrebu
da brane svoje spoznaje retoriki - ubjeivanjem i tumaenjem, a ne
samo demonstracijom naunih argumenata. Ova aplikacija
retorikog iskustva na nauku omoguuje njenu reintegraciju u svijet

ivota i drutvenosti. To jeste jedna vrsta popularizovanja sa
stanovita "iste naune svijesti". Ali to nazovimo popularizovanje,
ima svoje retoriko-hermeneutike kvalitete. Jer konano i rezultati
nauke su javna stvar, a rezultati nauke u krajnjem podra
avaju

ivotne forme. U tom svjetlu se retoriko pitanje nezaobilazno otvara
i u nauci. Ono figurira u vie moguih polja znaenja. Jedno od njih
je odnos jezika nauke (tehnikog jezika) i prirodnog jezika (jezika
koji obuhvata
ivotni svijet, tradiciju, optu svijest). Zbog toga istina
nauke, pored svojih naunih argumenata, treba imati jeziki
prikladnu formu kako bi preko retorike ubjedljivosti bila
razumljena i primljena. Ovo je veoma va
no za reintegraciju nauke u
sferu svijeta
ivota i njegovu estetsku, moralnu i politiku
supstanciju. Retoriko iskustvo mo
e, ako ne da ukroti, onda da
ubla
i analitiki i instrumentalni duh nauke. Ono mo
e da uini da
rezultati i proizvodi naunotehnikog razuma budu podnoljivi i
primjereni dobrom i lijepom
ivotu.
Ovaj zadatak retorike se utapa u spekulativnu strukturu jezika
(Gadamer) kao jednog ontolokog dolaska do rijei i njenog smisla.
U ovom okviru pitanje o bivstvu se situira kao pitanje o jeziku. Jer,
"Jezik je bivstvo koji se mo
e razumjeti".3 Sve to se mo
e razumjeti
mora postati jezik, jezik razgovora, pjesnitva, tumaenja. Postati

Herder, Rasprava o porijeklu jezika, IK Zorana Stojanovia, S. Karlovci 1989, str. 33

Gadamer, Istina i metoda, V. M. Sarajevo 1978, str. 512

Savo Lauevi

ovdje znai, ne instrumentalnost, ve transformaciju i tvorenje

jezika. Gadamer ovo naziva spekulativnim nainom bivstva jezika.
U tom smislu on dalje ka
e: "Ono to dolazi do govora je dodue
neto drugo nego samo izgovorena rije. Ali, rije je rije zahvaljujui samo onome to u njoj dolazi do govora. U svom ulnom
bivstvu ona je tu da bi se ukinula kaznom. Isto tako, obratno, ono to
dolazi do govora nije neto bez jezika predato, ve u rijei dobija
samu svoju odreenost".4
Ta spekulativna struktura jezika sadr
i ono srednje, medijalno
i sintetiko. U tim gustim slojevima jezika odjekuje pitanje o bivstvu
kao retoriko pitanje. Da li bi bez govora mogli uti ili zamisliti zov
ovog pitanja? Da li bi bez govora i jezika mogli zaboraviti ovo
pitanje? Oba pitanja otkrivaju jezik kao mogunost za: predstavljanje, znaenje i razumijevanje svijeta. Kako e te mogunosti biti
realizovane ostaje otvoreno pitanje. Jezik otvara mnoge vrste diskursa. Uesnici takvog razgovora jednim dijelom ga vode, ali isto
tako doputaju da ih sam razgovor vodi i usmjerava. Ako dopustimo
da retoriko iskustvo obuhvata prvi dio umjea voenja razgovora,
onda, ne mo
emo izbjei drugi dio u kojem retorika biva usisana u
dublje strukture jezika. Nije li tako retoriko iskustvo jedan od
puteva u sutinu jezika. Put u retoriko iskustvo kao umjee razgovora, mora raunati na odgovarajuu ontologiju jednog naina
ivota. A, sam
ivot je ispunjen razgovorom, u njemu se ve nalaze
elementi govora i pisma. Zato se
ivot i eksponira kroz znakove,
simbole, komplekse obele
avanja, razumijevanja i govorenja. Jezik
uvruje i otjelovljuje teni tok svijeta. On mu daje formu odreenosti u kojoj va
e pravila i odnosi.
Klasina retorika Grke i Rima, vezana za imena Homera,
Sofiste, Aristotela, Kvintilijana, Cicerona i druge, je potvrda primata
govornog jezika i na njemu zasnovane usmene kulture. Zbog toga je

Gadamer, Istina i metoda, V. M. Sarajevo 1978, str. 512

105

retorika imala povieno znaenje. Na tu va
nost retorike upuuje i sam

Platon u dijalogu Fedar. Uprkos svom poznatom kritikom stavu protiv
retorike Platon izra
ava sumnju u pismo i pismovnost. U reenom
dijalogu Bog Teut iz Egipta dolazi kod kralja Tama - Boga cijelog
Egipta da bi podario velianstveno otkrie sljedeim rijeima: "Evo,
kralju donosim vam znanja koji e uiniti da Egipani budu mnogo
mudriji i bolje pamte: pronaen je lijek za pamenje i nauku". Tam
odgovara: "Poto si otac pisma u dobroj namjeri si mu dodijelio
svojstva suprotna onima koje ono zaista ima. Pismo e u duama onih
koji ga prihvate raati zaborav, jer oni nee vje
bati pamenje;
Vjerujui pismu ljudi e prizivati sjeanja spoljanjim, stranim
"znacima", a ne" iznutra i linim naporima".
Pohvala usmenoj rijei, razgovoru stoji jer je Grcima govor bio
primaran. Najvea kazna je bila zabrana govora ili ignorisanje razgovora. Dobar primjer nalazimo u Sofoklovom Kralju Edipu kada junak
koji tra
i ubicu kralja Tebe, Laja ka
e: "Ma ko da je krivac zabranjujem
svima u ovoj zemlji, iji tron i vlast dr
im, da ga primaju i da s njim
razgovaraju, da ga ukljue u molitve i prinoenje
rtvi". Vjera u
usmenost, govornu formu i glas ima svoje dublje opravdanje. Nie je
govorio: "Sokrat, onaj koji ne pie". Takoe, ukupna antika ontologija
je prevashodno bila obznanjena u govornom jeziku. Ona je bila foniko
iskazivanje bivstvovanja, a smisao tog govora je nastajao iz
artikulisanog glasa u kojim se oblikovala energija miljenja. Pisana
rije je postojala, ali u praksi se vie upra
njavao govor kao iskljuivi
medijum istine. Pisane poruke su u sebi skrivale reenu opasnost
zaboravljanja (gubitka pamenja) i mogunost da se osamostale od
autora poruke i konteksta u kojim su nastale. Grci nijesu mogli
odbraniti paradigmu usmenosti, nju nije mogla odbraniti ni retorika.
Oni su morali dopustiti pisanu rije kao surogat usmenosti. Utoliko
pismo poinje da daje peat novoj civilizaciji, mjesto govora zauzima
pismo i knjiga. Dobar govor i razgovor je zamijenila dobra knjiga
odnosno njeno pisanje i itanje. Umjesto neposrednog razgovora u koji
stupaju njegovi uesnici na djelu je posredovani odnos "knjige" i

Savo Lauevi

107

njenog itaoca. Napisani tekst postaje samostalan i nezatien, njega

ne mo
e da usmeno zastupa autor jer je itanje in itaoca koji je
takoe nezavisan. No ipak taj prelaz sa glasa na pismo u evropskoj
kulturi nije bio toliko radikalan jer je i samo pismo zadr
alo svoju
fonetsku osnovu. Naime, zvukovi su postali znaci koji ostavljaju
grafike tragove.
Hegel je u svojoj Enciklopediji filosofskih nauka smatrao da
su ti pisani tragovi neophodni i da ih treba pridodati jednako va
nom
sokratovskom govoru. Ali od Aristotela preko Rusoa do Hegela
pismo se tumai kao izvedeno i spoljanje ponavljanje govora.
Odnos govora i pisma ostaje napet. Te napetosti je bio svjestan i de
Sosir u Kursu opte lingvistike. On se priklonio tradiciji dajui primat fonetskoj osnovi pisma. U tom svjetlu pismo je samo figurativna
predstava govora, njegovo spoljanje sredstvo i tjelesna forma.
Odnos govora i pisma odgovara odnosu zvuka i slike. U
naem vremenu elektronske civilizacije, klasini odnos govora i
pisma
dobija
svoje
nove
modifikacije.
Klasina
retorika/neposrednost i posrdovanje pismom, posreduje na viim
nivoima pomou novih medijskih tehnika. Dakle, govor i pismo
dobijaju svoju novu zvukovnu i slikovnu predstavu. Govor gubi i
zamjenjuje svoju direktnost sa bezlinim predstavljanjem lienog
adresata. Medijska govorna predstava je upuena svakome i nikome
posebno. Ona zato ne tra
i odgovaranje. Kvazigovornik je lien
odgovornika i odgovora, a samim tim i odgovornosti za kazano.
Televizijski govornik na primjer, ne snosi odgovornost za
predstavljanje nekog govora jer se on podvodi pod neku od moguih
interpretacija. Medijska interpretacija je fonino posredovanje
govora koje ga liava njegove sutine. Audio-vizuelne slike zvue i
prikazuju, ali ne govore i ne otkrivaju.
Ova transformacija retorike i pisma u audio-vizuelnu poruku i
informaciju ima svoje kardinalne posledice na planu zajednice.
Primarna usmenost i njene dominantne forme: pjevanje, pripovijedanje i pamenje su uslovljavale i odgovarajue oblike obrazo-

vanja, svijesti i drutvenog
ivota. I sama retorika je jednim svojim

dijelom ukorijenjena u ovoj usmenoj tradiciji. Drugim dijelom ona
se tie tekstualnosti i pisma, odnosno njihovih formi; pisanja, itanja
i razumijevanja. Usmenost i pismo, pri tom ne zamiljamo kao
suprotnosti, ve kao pro
imajue forme jezika.
Retorska praksa antike je ve bila most izmeu primarne
usmenosti i pisanog jezika. Jezik govornitva je prozni, on se oslanja
na vjetinu iznala
enja tema njihove obrade i iznoenja. I sam govornik je prethodno pravio tekst-pismo koji je kasnije memorisao i
proiznosio u govornoj formi. Primarna usmenost preko retorike
prodire u pismo. Utoliko se poezija i retorika mogu smatrati odgovornim za usmenost u modernom svijetu koji je dominantno voen i
usmjeravan pismom tekstualnou. Ta predominacija je tolika da se i
sam pojam civilizacije nije mogao zasnovati bez pisma. Jer, pismo je
postalo uslov identifikacije i prepoznavanja zajednice i njene kulture. Bez pisma nema traga, a bez tragova nema tradiranja i ouvavanja identiteta.
Kult pisma se gradi i uvruje i u svetim tekstovima. Sveto
pismo, premda u sebi nosi elemente usmenosti, jeste apsolutna
knjiga, knjiga knjig. I sama istorija se mo
e shvatiti kao nezakljueni tekst koji se treba proitati i protumaiti. Ali to tumaenje
gubi onu svetost i postaje sve vie sekularizovani tekst. Pismo nije
vie sveto, ono se sekularizuje i vezuje za svakodnevni
ivot i
njegove profane forme. Svetost pisma ostaje jo jedino u umjetnikim tekstovima. Briga i odgovornost za ovu duhovnu dimenziju
jezika ostaje na umjetnosti. A, tu se nalazimo u klasinom problemskom polju stilistike. Erik Havelok je primijetio da je antika
muza, nakon pjevanja i pripovijedanja, nauila da pie i da ita. Ali
upravo tada su muze, k}eri boginje pam}enja Mnemozine, uinile
sebe izlinim. Pisanje vie ne zahtijeva pam}enje i nagovor muza.
Govorni jezik pjesnitva i usmene naracije nije vie primaran, on je
potisnut u drugi plan. No, obje jezike forme ostaju kao dvije bitne
mogu}nosti jezika.

Savo Lauevi

109

Govorna forma ostaje nezamjenljiva s obzirom na ekspresivnost,

neposrednost, ritmiku i pokretljivost. Pismovna forma se vie vezuje
za fiksiranje, za logiku i sistematizaciju, za dokumentarnosti i
tekstualno uskladitenje. Obje dimenzije ine cjelinu jezikog ispoljavanja. Na temelju takvog ispoljavanja mi jesmo jeziki subjekti. To
znai da je jezik osnova naeg postojanja, nain neprestanog
oznaavanja, simbolikog zamjenjivanja i imaginacije. Jezik, govorni i
pismovni, jeste energetsko kretanje u simbolikoj ravni. U toj ravni
stvarnost i fikcija, istina i la
, ja i drugi, subjekt i objekt su preobra
eni
u jeziki univerzum.
Taj jeziki univerzum i njegove imanentne energije pulsiraju i u
naem vremenu. Retorika energija zasigurno nije ugaena, njene
potencije postoje, ali na moderan nain.
Postindustijska drutva se esto nazivaju informatikim jer se
proizvodnja i kretanje informacija smatraju njegovom osnovom. Rije
je o preobra
aju mnogostrukog ljudskog iskustva u sisteme
informacija. Iskustvo svijeta i
ivota se formatizuje i pakuje u informacije. Informacije se proizvode, prikupljaju, razvrstavaju i distribuiraju, one treba da slu
e. Upravo, njihovo slu
enje i korienje
postaje osnovom postmodernih drutava. One mogu da slu
e pojedincima i grupama, preduzeima i dr
avama u svim oblastima i na
svim nivoima. Potrebe za sve novijim informacijama stalno rastu u
sferi kulture, obrazovanja, javnom
ivotu, turizmu, saobraaju i
zabavi.
Ne ulazei dalje u analizu proizvodnje i povezivanja informacija
u informatike sisteme i njegovu razmjenu, otvara se pitanje o jeziku i
ispitivanim retorikim energijama.
Pitanje je: da li postmoderna, informatika drutva poveavaju
ili smanjuju obim i nivo komunikativnosti? Da li informativnost
poveava ili smanjuje komunikativnost? Kako stvar stoji sa neposrednim retorikim sporazumijevanjem? Za svako od pitanja odgovor
bi u mnogome mogao biti negativan. Naime, informativnost nije
dovoljan uslov komunikativnosti. Njegova apsolutizacija ak blokira

110

Iskustva, III, 9 /10 (2001). Beograd

neposrednost i spontanitet govornih inova medijskim posredovanjem unutar sistema. Govorni subjekti postaju stanice u sistemu kroz
koje prolaze informacije. Informacije su dinamine a subjekti postaju
pasivni provodnici informacija. U ovakvom kontekstu retoriko
iskustvo i njegova obnova ima viestruko znaenje.
Govorni jezik odreuje okvire svijeta
ivota. U tim okvirima
mo
emo rei sve to je bitno. Mo
emo o
ivjeti stvari, bia i njihove
odnose. Pa ipak, uvijek ostaje ono mistino govora. Ostaje ono to se
ne izgovara, premda se samim govorom navjeuje. Utoliko bi se
moglo govoriti o unutranjoj retorici neizgovorenog. U tom sluaju
utanje bi moglo da ima pravo postojanja kao predmogunost, ali i
mogunost govorenja. Pred - govorna tiina potencira na govorenje.
Ona okru
uje govor i daje mu da izvire iz nje, da nosi te
inu
neizgovorenog. Iz te tiine mo
e biti roena utnja i govor. Govorenje
je mo (energija) realizacije i prevoenja u rijei, ali i mo razmjene u
razgovoru. U svakom sluaju govor i razgovor ire i skupljaju,
razvijaju i disciplinuju energije jezika. Materija jezika se mijesi i
oblikuje, preoblikuje i prestrojava, usmjerava i preusmjerava pod
uticajem unutranjih i spoljanjih energija.
Postoje rijei (imena, pridjevi, zamjenice, glagoli...) kao katalozi oznaka sa svojim znaenjima. Rjenici su ureena skladita rijei
koje nijesu stupile u
ivot. Ali mi govorimo bez rjenika. Ne funkcioniemo po principu renika. Naa govorna energija nije akumulacija koja se mo
e isprazniti ve permanentno izviranje nepresune
rijeke govora. U tome se otkriva ta unutranja snaga jezikotvorenja
gdje te
ite nije na stvorenom ve na pro-iz-voenju. Rijei se ne
uzimaju naprosto iz skladita jezika, za njima ne pose
emo kao za
graevinskim elementima da bi sazidali kuu jezika. Rijei se uvijek
iznova raaju i vaskrsavaju u izvornom kontekstu svakog govornika.
Zbog toga na oko ista rije kod svakog govornika zvui i znai
drugaije. Ako nema ovog
ivog raanja onda govorenje nije autentino, ono postaje puko govorno obezliavanje individue koja se ne
obraa nikome. Rije je o jednom mrtvom govoru u kojem preo-

Savo Lauevi

111

vladava spoljanja materija rijei bez snage unutranje, dubinske

energije. Na ovom razlikovanju unutranjeg i spoljanjeg u govoru
mogua je analiza retorikih potencijala u naem vremenu. A retorike potencije su eo ipso bitne mogunosti modernog ovjeka. Govor
obznanjuje da smo prisutni, da smo konstituisani kao linosti, da
jesmo to to jesmo.
Ako smo skloni da povjerujemo da je planetarni svijet nastao iz
velikog praska, onda bi za analogiju tog kardinalog nastanka ljudskog
svijeta mogao poslu
iti jedino govor. Prije govora sve je nita, sve je
prazno i nijemo.
ivot poinje od i sa govorom. Smrt se oznaava
nestankom govora. Odsustvo i prisustvo govora odreuje naine
postojanja u ovjekovom svijetu. Taj svijet je simbiliki, svijet
znakova i komunikacija, svijet govora i teksta. ovjek je baen u
govor, on je primio dar koji nije mogao odbiti. Zbog toga pjesnik
Helderlin i mo
e rei da je takav jezik (die Sprache) za ovjeka
smrtnika "najopasnije dobro". Ta opasnost je u mogunosti da se
govorom izgubimo u lavirintima jezika, da propadnemo i promaimo
istinu "same stvari". Jer rijei i stvari su razdvojene, oznaitelj i
oznaeno, fiktivno i stvarno se gledaju iz razdvojenosti.
Martin Hajdeger je na tragu pjesnitva shvatio taj egzistencijalni poziv u govor i u jezik. Taj zov je neopoziv. Jer, svaka stvar da
bi bila za ovjeka, mora da legne i da se sabere u govoru. Martin
Hajdeger e zato grko legein (govorenje) najradije prevesti kao
polaganje. Smisao ovog polaganja u govor (logoV) jeste da se "stvar"
smjesti, zatiti i skloni u istinu. "Putajui da stvar le
e skupa pred
nama legein sklanja ono to pred nama le
i u neskrivenost".5 Dakle,
govor logoV omoguuje da se pred nama i za nas pojavi "sama stvar"
u svojoj istini. Smisao tog pojavljivanja jesti u tom sabornom

Hajdeger, Logos, prilog spomenici posveenoj Hansu Jencenu, Berlin 1951.

Prevedeno u knjizi Martin Hajdeger: Predavanja i rasprave, Plato, Beograd 1999., str.
168

polaganju govora (zborenju, prozborenju) koji na taj nain jeste.

Govor jeste na nain to prisutno otkriva u njegovoj istini. "aleqeia i
logoV jesu isto, legein doputa da aleqeia, ono neskriveno kao takvo,
le
i pred nama",6 zakljuuje Hajdeger. Govor dakle ozvuava i
objavljuje istinu. On je ozvuava, oznaava i izra
ava. Gdje je onda
reena opasnost o kojoj govori Helderlin? Opasnost le
i u zatvaranju.
Jer, jezik mo
e da otvara, ali i da zatvara. Zbog toga govor mora biti u
odnosu sa istinom. A da bi se shvatila ova opasnost neophodno je
uoiti Hajdegerovo razlikovanje govora (Rede) i jezika (Sprache).7
Govor je prema njemu egzistencijalno - ontoloki temelj jezika.
Kao takav govor je izvorni fenomen Tu-bivstvovanja. Na drugoj strani, "Izreenost govora jeste jezik".8 Dakle jezik je rezultat
govora. Veina definicije jezika uglavnom upuuju na ono "izgovoreno" i "kazano". Otuda i definicija jezika kao "izraza", "simbolike
forme", "iskaza", "znakovnog sistema " i sl.
U svakom sluaju govor i jezik su najdublje uslovljeni i svako
razdvajanje je vjetako. Ono je plod teorije, jednog idealnog i
imaginativnog gledanja. U tom meusobnom uslovljavanju govora i
jezika le
i najdublji paradoks na koji ukazuje Hajdeger a preko njega
i drugi savremeni mislioci. Govor otvara, saoptava, razumijeva,
oslukuje; On govori i uti. Govor razgovara. O kakvom je otvaranju
ovdje rije? ta i Ko se ovdje otvara, pred kim i za koga? Hajdeger
govori o egzistencijalnom otvaranju (existenciji) na relaciji
Tu-bivstvovanje svijet, tu-bivstvovanje drugi. On primjeuje da Grci
nemaju rije za jezik ve logoV rezerviu za govor. Ali nije svaki
govor otvaralaki ve samo onaj koji je temeljan i koji govoreno dr
i
u neskrivenosti, tj. u istini. "Bestemeljna reitost i rasprianost ine

Ibid, str. 170

Hajdeger, Bivstvovanje i vrijeme, Naprijed, Zagreb 1988., str. 182

Ibid, str 183

Savo Lauevi

113

da se otvorenost (Erchlossenheit) preokrene u zatvaranje".9 U tome

je reena opasnost. Ta opasnost vreba svakog govornika i svaki
govor. Ona se posebno tie izgovorenog koje je napustilo dah i duh
govorenja. Izgovoreno, kazano je nezatieno. Ono je ostalo bez
autoriteta govornika.
Na drugoj strani, "dati rije" znai podrediti se rijei koja te
obavezuje. Data rije vezuje svako dalje govorenje. Dok se "rije
nije dala" mogli smo slobodno i otvoreno govoriti, nakon toga rije
je zarobila govornika. Bestemeljnost i bezlinost govora stvaraju
uslove za egzistencijalno propadanje (zatvaranje); druga opasnost
vreba od strane onog izgovorenog koje je postalo jezik. Zbog reene
opasnosti govor i jezik moraju ostati u bezbjednosnoj blizini kao to
spasilac ostaje u blizini mogueg spasavanog. U ovom sluaju je
govor uvar jezika. Govor bdije nad jezikom, nad izgovorenim i
kazanim. Utoliko retoriki potencijali i danas imaju svoje mjesto.
Rehabilitacija retorike bi mogla poslu
iti kao lijek za moderno
jeziko obezliavanje u kojim govor-otvaranje sve vie kapitulira
pred jezikom-zatvaranjem. Ovim bi se povratila govorna energija
koja je potisnuta u ime "proizvoda" i stereotipa jezika. Takav jezik
vie ne govori, on - srozava govor. Govor ne govori. Izreeno
zatvara svijet rijei za razumijevanje. U takvom svijetu vladaju
zavezani jezici koji ne znaju da "sluaju", niti da "govore", niti da
"ute".
Obnova retorike u savremenom znaenju nije stvar
nostalginog podsjeanja na sjaj stare vjetine, ve prije svega,
prepoznavanje potrebe modernog vremena. Govorni i jeziki
obrasci u postindustrijskom i informatikom svijetu zabrinjavaju.
Jer upravo polje jezika je postalo najva
niji prostor savremenog
uzdizanja i propadanja. Taj prostor je zanijemio, mjesto razgovora

Ibid, str. 192 Napomena: ariniev prevod rijei Erschlossenheit (dokuenost) emo
radije prevesti sa otvorenost.

je prekriveno autistikim "govorom" koje dolazi od "nikoga", obraa se

"nikome u formi "negovora". Punoa govora je zamijenjena praznoslovljem. Govor bez dijaloga, bez susreta postaje opsesivno i narcistiko
ogledanje. U takvoj paradigmi nastupaju govorne kodifikacije nove sajber
kulture.

Plu
ine - drugi dan skupa

S desna na levo: Jovan Deli, Savo Lauevi i Ljubomir Tadi