AN-AK RUSO

Julija ili Nova Eloiza

POVIJEST NEVOLJA
O Ablardu, osobi koja je u srednjem veku imala popularnost kao niko pre ili posle, no iji su
snaan intelekt i irinu vidika sputavali sa svih strana a da je ipak u svojim filozofskim i
teolokim spisima uspela sauvati iskrenost, vrstou i ljupkost izraza, ne moe se govoriti
bez Heloize. Jednako kao to se o Romeu ne moe govoriti bez Julije, o Prijamu bez Tizde, o
Eneji bez Didone, o Tristanu bez Izolde, o Danteu bez Beatrice ili Petrarki bez Laure. No,
ljubav Ablarda i Heloize nije mogla ostati ni u prostoru njihovog odnosa, ak ni braka, nego
se, utiui na mnoge, prelila preko svih granica ispunjavajui sveanu i hladnu gotiku svog
vremena kricima i arom, a onda i drugim kvalitetom: utnjom. Ablard i Heloiza, njegova
uenica, ljubavnica, supruga, saputnica i supatnica, bili su i ostali legenda, simbol ljubavi,
odricanja, ivotnih nevolja koje nisu uspeli nadvladati osim veliinom svoga bola.
Formalno, u njihovo vreme (XII. st) jo nije bilo univerziteta, a teoloko-filozofiska
predavanja bila su organiziovana u okviru kola pri katedralama i samostanima. Pariz,
Chartres, Reims, Tours, Cluny bili su sredita okupljanja mladosti i mudrosti. Prvo su kole
sledile uitelje, a onda uitelji kole. Uitelji nisu bili samo predavai nego i animatori ivih i
zanimljivih diskusija. Postavljala su se raznovrsna pitanja, zapisivali se i tumaili fragmenti iz
crkvenih otaca. Nije bilo zabranjenih pitanja, ali se pazilo na istou uenja. Naoruan
citatima i sposobnou loginog i dijalektikog miljenja, Ablard ubrzo i sam postaje uitelj,
jedan od najizvrsnijih u tadanjoj Francuskoj. Uglednu i aenu, inilo se da mu ivotnu
sigurnost i sjajnu budunost nita ne moe pomutiti ili ugroziti. Nita, osim usplamtele strasti
prema eni koja ini mlakom i dosadnom re filozofije i teologije. Veza s njom baca senku na
njegovu karijeru.
Heloiza, obrazovana i nadarena uenica, i Ablard kome su ena i eros bili jo neosvajano
podruje, strmoglavo se zaljubie jedno u drugo. Izmeu redaka crkvenih otaca Porfirija,
Augustina i Jeronima, kradom se obasipahu poljupcima. Nad otvorenim knjigama vie su se
gomilale rei o ljubavi nego o uenju, vie je bilo poljubaca nego mudrih izreka, ee su nam
se ruke sputale u krilo nego prema knjigama, ee je ljubav privlaila k sebi nego nas je
elja za itanjem sputala prema slovima pie Ablard. Kada su uhvaeni na delu, on joj
predloio brak. Ali Heloiza ga odbila jer nije htela nauditi njegovoj karijeri. A i stoga to je
njena ljubav bila snanija od uskih okvira kakve bi joj mogao ponuditi brak. Sama mu pie da
je volela i elela njega, a ne ono to je imao ili predstavljao. estoko se opirala, a onda
kapitulirala: Preostaje samo jedno: da bol koja nas snae u propasti nas oboje ne bude manja
od ljubavi koja joj prethodila. Proroke rei, priznaje Ablard. Ipak, nagovorio je, ali su se
dogovorili da e brak uvati u tajnosti. ak i poto im se bio rodio sin Petrus Astrolabius.
Njegovo ime ni Ablard u svojim spisima ni Heloiza u svojim pismima upuenima Ablardu
nijednom ne spominju. Osim to Ablardu pripisuje jednu oveu pesmu, punu moralistikih
saveta, a posveenu sinu i to ga Heloiza jednom spominje u pismu Petru asnome; ini to
krto, u skladu sa mentalitetom vremena: majinstvo se prekrivalo velom utnje jer deca nisu
bila smatrana osobama ravnopravnim odraslima. O Astrolabu znano je tek to da je postao
svetenik te da je umro mlad.
Ono to drugi zarade preljubom, Ablard i Heloiza su navukli na sebe enidbom. Ablard je
zbog svoje ljubavi kanjen kastracijom tela, a ona srca, to je za posledicu imalo kastraciju

punokrvnosti njegova srca i nametnutu uzdrljivost njena tela. Nije ih mogao sauvati ni
sakrament braka. Teko da bi bilo drukije da ga i nisu tajili. Prekoraili su svoje vreme. I
izazvali gnev i zavist. Odseen od strasti, Ablard se pokorava poretku koji ga je nje liio te se
zareuje kao redovnik. Trai od Heloize da uini isto te i ona poloi zavete u jecajima i
suzama.
Iz njihovih meusobnih pisama saznajemo o genezi njihovog odnosa kako iz mladalake
zanesenosti veza prerasta u zrelu ljubav dvoje ljudi od kojih svako sazreva po svome. Iz
Ablarodove ispovesti Povijest nevolja (Historia calamitatum) saznajemo o njegovoj promeni
iz tatog, strastvenog, nadarenog mladia u pokornog, suzdranog i razboritog zrelog
mukarca kome, meutim, nije otupila otrica jezika kojim je ibao izopaenost ivota u
crkvenim redovima. U vie navrata naglaava kako ga je Bog kaznio ba u onom delu tela
kojim je greio. A u svojoj etici zagovara tezu da je greh samo ono to protivrei savesti, tj.
ono to je bilo u intenciji pre nego to je poinjeno. I zaista, on je svesno zaveo Heloizu, a
zavoleo je potpuno tek kad je vie nije mogao voleti tjelesno. Dok je Heloiza od poetka i
uvijek volela potpuno, predano. Ono to on smatra grehom kojeg se odrie, Heloiza smatra
ljubavlju, potpunom, duhovnom i telesnom ljubavlju i ne odstupa ni od jedne nijanse svoje
enje. Ablard dodue i sam stavlja na kocku, ali ono to mu je preostalo, dok ona stavlja
jednostavno sve. Ma koliko njena ljubav bila poudna, strastvena, ne prestaje istovremenp biti
uzviena, nena i nepatvorena. Ona se rtvuje, on propoveda elei biti i slavan i asketa.
A broj njegovih uenika i dalje raste, zajedno s popularnou, kao i gnevom protivnika.
Dobivi na dar komadi zemlje, sagradio je skromno molitveno sklonite nazvavi ga imenom
Parakleta, Duha Uteitelja, zbog ega su mu pristizale teke optube da je odvojio Duha
Svetog od Oca i Sina. Na saboru u Soissonsu (1121) Ablardovo je uenje osueno kao
bogohuljenje, i to u prisutnosti Papina legata. Osuivali su ga oni kojima je smetalo da se on
uope bavi pitanjima kao to su boansko jedinstvo i trojstvo, bez obzira na to to su njegove
teze imale pokrie u Boethiusu i Augustinu. Prema osudi Ablard je bio prisiljen da svoje
spise baci u vatru. Kako se smatrao vernim sinom Crkve, to mu je ponienje palo tee nego
kastracija tela. Ali, nije mu bilo oduzeto upravljanje samostanom u St. Gildasu u Bretanji, gde
je prolazio kroz nova gorka iskustva. U samostanu St. Denis nije mu bilo bolje jer nije znao za
kompromise i prilagodljivost.
Istovremeno i Heloiza je prolazila kroz mnoge tekoe. Najpre unutranje: ono to je Ablard
trpeo na svom telu u jednom trenutku, ona je svojevoljno trpela celoga svog ivota u svom
srcu, on zbog onoga to naziva grehom, a ona zbog toga to je za nju i taj greh ljubav. A trpela
je i spoljanje potekoe: oskudicu i progonstva. Nju i njene redovnice najvea je nevolja
stigla kada su ostale bez krova nad glavom. Tada im Ablard ustupa Paraklet. A sam nastavlja
borbu s ljudima crkvenog autoriteta, najpre s Bernardom iz Clairvauxa koji mu nije
odobravao kritiku Summe Tome Akvinskog, ni smelost razuma da se bavi i najteim
teolokim pitanjima, jer da vie eli ono to se moe razumeti nego ono to se moe izricati
reima. Nova osuda Ablarda na saboru u Sensu (1141) bila je vrlo stroga: bio je prisiljen na
potpuno utanje i pretilo mu zatoenje u nekom samostanu. Sreom, malo potom u prioru
samostana u Clunyju, u Petru asnome, stekao je prijatelja koji ga je velikoduno prihvatio i
pomogao mu da se donekle izmiri s Bernardom i s papom. Bolestan i umoran od pretrpljenih
muka, osuda i bezrazlonih napada, Ablard nalazi mir. Umire (1142) u samostanu St. Marcel.
Petar asni pomogao je da bude sahranjen u Parakletu. Heloiza ga je nadivela dvadeset dve
godine, tano onoliko koliko je bila mlaa od njega te je, opet Petar asni, dao sahraniti uz
Ablarda. Godine 1817. njihovi su ostaci dospeli u zajedniku grobnicu na groblju Pre-

Lachaise u Parizu. Sjedinjeni najpre telom i duhom, zatim samo duhom, i na kraju grobom na
kojem pie: Konano sjedinjeni, nadamo se, u venoj radosti.
Napomena: Na jednom forumu sam pronaao pisma Abelara i Eloize, Goca je itala
izvesne odlomke na predavanjima, pa su pisma ubaena ovde, a neko je bio vredan pa ih
je prekucao iz sledee publikacije >>>
ANEO IZA OGLEDALA - Antologija ljubavnih pisama
Priredila: aneta uki Perii

I Eloiza Abelaru
Svom jedinom poslije Krista,
njegova jedina u Kristu
Zaudila sam se, predragi moj, kad sam u tvom pismu vidjela da si, naputajui obiaje i prirodni
red, iz obzirnosti moje ime postavio ispred svojega: ena pred ovjekom, supruga pred suprugom,
slubenica pred gospodarom, redovnica pred redovnikom i sveenikom, akonica pred opatom!
Red i pristalost trae, kad piemo viima od sebe ili sebi jednakima, da njihovo ime stavimo ispred
svojega; ali, kad se obraamo niima, redoslijed imena mora potovati red dostojanstva.
Jo je neto pobudilo moje uenje u tvojem pismu. Oekivale smo da e nam donjeti utjehu - ono
je, meutim, jo vie povealo nae boli. Ruka koja je trebala obrisati nae suze, uinila je da one
poteku jo i vie. Koja bi izmeu nas mogla suhih oiju proitati ono to pie pred kraj poslanice:
Ako me Gospod preda u ruke mojih progonitelja i ako padnem pod njihovim udarcima.... O
dragi, predragi moj, kako si mogao doi na takve misli? Kako su ih tvoja usta mogla izraziti? Neka
se ne dogodi da Gospodin toliko zaboravi svoje bijedne slubenice da ih pusti da preive tvoju
smrt. Neka nam ne ostavi ivot koji bi tee bilo podnijeti nego bilo kakvu smrt. Ti si onaj koji nas
mora pokopati, koji e nae due Bogu preporuiti, koji e Bogu predvesti one koje si u njegovo
ime sakupio, kako ne bi bio ni u kakvoj brizi za njih ve e ih moi slijediti miran i radostan to si
siguran za njihovo spasenje.
Jedini i predragi moj, ako kakva nesrea, kae nam, prekine nit tvoga ivota daleko od onih koje
te vole, neka prenesemo tvoje tijelo u nae groblje kako bi nae molitve, potaknute stalnom
uspomenom na tebe, mogle na nebu to vie i to rjeitije posredovati za tebe. Jao, jao, zar moe
misliti da bismo bile kadre zaboraviti te? Ali koje bi vrijeme mogle posvetiti molitvi, kad naa dua
ranjena i bezglava od neizmjeme boli ne bi sama sebe mogla prepoznati, kad bi nam kruti udes
oduzeo i razum i rije, kad bi se na oaj digao, tako da kaem, protiv samog Boga, jer bi se vodio
bijesom vie nego krotkou i kad bi naa uzludjela srca prije ozlojedila Stvoritelja svojim tubama
nego ga umirila svojim molitvama! Jad i pla, eto to bi ostalo nama bijednicama, jad i pla a ne
molitve. Vie bi nam bilo stalo da idemo u grob za tobom nego da ti grob pripremimo. Bit emo
same zrele za grob, a ne za tvoj pogreb. S tobom emo izgubiti svoj pravi ivot, a ako se ivot
odijeli
od
nas,
kako
emo
moi
ivjeti?
Ali, nadamo se da Nebo nee do tada odugovlaiti nae postojanje. Sama pomisao na tvoju smrt,
ve je smrt za nas. to e biti dakle ako nas izvjesnost tvoje smrti zatee jo na nogama? Ne, Bog
e se smilovati i nee nikako dopustiti da ostanemo na ovom svijetu da izvrimo tu kobnu dunost i
da ti ukaemo alobne poasti koje mi od tebe oekujemo kao posljednji znak tvoje pomoi nama.
Dat
e
Bog
i
mi
emo
pred
tobom,
a
ne
za
tobom
u
hladan
grob.
Samo, emu da se ja nadam ako tebe izgubim? emu i dalje koraati na ovom zemaljskom putu na

kojemu si mi ti bio jedina potpora. A, na kraju, to mi je ostalo od tebe? Znam da si iv i to mi je

jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi uitak. Tvoja prisutnost mogla bi me katkada povratiti
meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraena.
Oh, kad bih samo smjela uzdahnuti: Bog je prema meni bio iznad svake mjere okrutan. O
neblaga blagosti! O nesretna sreo! Sudbina je na mene sasula svekolike svoje strijele i sad me
ve nema ime strijeljati. U tobolcu njenu nema vie sulica, a luk njene srdbe nije vie pogibeljan
ni za koga. Da joj je i preostala jo koja strijela, gdje bi mogla na mom tijelu nai neranjeno
mjesto za novu ozljedu? Jedino od ega se boji usud svih mojih nedaa jest da smrt ne nadoe i
oznai im kraj: i premda me svakodnevno ubija, plai se tog kraja koji sama pouruje.
Oh, bijedne li mene meu bijednicama! nesretne meu nesretnicama! Ti si me odve izdigao iznad
meni slinih. I kad sam sruena, sve sam ispatala zbog visine s koje sam strovaljena i patila sam i
u svojem i u tvojem tljelu. to se ovjek vie izdie, vie i trpi kad pada. Meu enama plemenita i
mona roda, ima li jedna kojoj je sudbina bila, neu rei nesklonija, ve toliko nesklona koliko
meni? Da li je jedna jedina pala s tolike visine i u tako dubok ponor? Kakvu mi je slavu sudbina
udijelila s tobom? Kakav udarac mi je s tobom nanijela? I uspon i pad bili su bez mjere. Dobra i
zla, svega je bilo krajnje mnogo.
Ista ta sudbina dovela me je do neuvene sree kako bi me pretvorila u najjadnlju bijednicu, kako
bi mi dala da uzmognem sagledati raspon svog pada, da naem pla suglasan svojim bolima i da
okusim gorinu aljenja za izgubljenom slasti uitaka. Htjela je ugasiti u sjeni tuge i oaja blistave
dane mog ponosa i mojih strasti.
Da uvreda bude bolnija, a srdba jo gora, za nas su svi zakoni pravednosti bili stubokom
okrenuti. I zaista, dok smo uivali u nasladama nemirne ljubavi ili, da se posluim manje
skladnom, ali zato vie rjeitom rijei, dok smo se predavali bludu, nebeska nas je strogost
potedjela. Ali, onog dana, kad smo ozakonili tu nedoputenu vezu i kad je enidba svojom asnom
koprenom prekrila sramotu nae zabludjelosti, gnjev je Gospodinov oteao ruku njegovu nad
naim glavama i naa brana lonica nije uzmogla postii da se oproste nedune slasti onima koji
su je tako dugo u bludu kaljali.
Za ovjeka zateena u preljubu kazna kojom su tebe muili ne bi bila nepravedna kazna. Ono to
drugi zavrijede preljuboinstvom, ti si na se navukao enidbom, a mislio si da e ti ba enidba
otkupiti prole krivice. Kazna to je preljubnice navlae na glavu svojih sudionika u razvratu, tebi
je dola od tvoje zakonite ene. I taj nas udarac nije zadesio u asu kad smo sluali samo glas
strasti, ve u vrijeme kad smo bili odvojeni i kad smo ivjeli odvojeni i isti, ti u Parizu upravljajui
svojom kolom, a ja u Argen-teuilu, sluajui tvoje zapovijedi u drutvu svojih sestara redovnica.
Taj svojevoljni rastanak morao nas je ouvati, jer smo ga sami sebi nametnuli, ti da se posveti sa
vie mara svojoj koli, a ja da se sva slobodno predam molitvi i razmiljanju o svetim knjigama.
Zar je tada moglo biti neto nevinijeg i ieg od naeg ivljenja? I tada si ti sam u svojoj krvi
platio gri-jeh koji je bio na zajedniki. Sam si bio u kazni, a u grijehu smo bili oboje. Ti si bio
manje
kriv,
a
podnio
si
svu
kaznu.
Poniavajui se za mene, a mene i moju obitelj uzdiui do visoke asti nae ozakonjene veze,
udovoljio si i Bogu i ljudima i nisi se trebao plaiti kazne koju su ti bijedni izdajnici nanijeli. Zar
sam ja morala doi na svijet da budem uzrokom tako strahovitog zloina! O, prokleti spole, uvijek
e biti propast i zator najveih mueva! Zato nas i Mudre izreke opominju da se treba uvati ene:
Sine moj, sluaj mudrost moju, ustima mojim prigni uho svoje... Neka tvoja dua ne kroi
putovima njezinim, neka ne zabludi stazama njezinim. Jer ona je mnoge ranila i oborila. I
najsnanije je ubila. Kua njena put je paklu i ona vodi u bezdanje smrti.

Zahvaljujem ipak Bogu za jednu stvar, a to je da nisam nalik na one ene o kojima sam maloas
govorila. Napasnik se mogao za svoje opako djelo sluiti ljubavnim sklonostima mojega srca, ali ga
nikako nije mogao navesti na izdaju. Pa ipak, koliko god me opravdava istoa mojih nakana, iako
moja volja nije uzela ba nikakva uea u tom ogavnom napadu, ipak sam prije toga poinila
mnoge opaine koje mi oduzimaju pravo da se drim sasvim nevinom. Podlona zarana putenim
strastima, ve sam tada zavrijedila ono od ega danas trpim i kazna za moje grijehe je samo
njihov
pravi
uinak.
Nita
zlo
ne
svri
to
nije
loe
poelo.
Neka Bog uini da ja ispatam svoj grijeh i da duljina mog ispatanja bude bar nekako primjerena
bolima koje si ti u svojoj muci prepatio. Ono to si ti na svojem tijelu jednog asa pretrpio, ja hou
itava ivota ispatati u mukama svoje due, kako bih barem udovoljila tebi ako ne mogu Bogu.
Ako ti i mogu otkriti svu slabost svojeg bijednog srca, ne mogu u sebi nai kajanja koje bi
Gospodina umirilo. Duboko ozljeena nepravdom koja ti je nanesena, svakog asa krivim Nebo s
velike njegove okrutnosti. Uvijek protivna njegovoj volji, umjesto da ga udobrostivim kinjenjem i
kajanjem, ja ga samo vrijeam mrmljajui o svojoj uvrijeenosti. Moe li se to nazvati pravim
pokajnitvom, ma kakva bila stega kojom muim svoje tijelo, ako moja dua jo uvijek s ljubavi
sanja o svom grijehu i ako jo uvijek izgara od neistih elja? Lako je ispovjediti svoje grijehe i
optuiti se za njih ili ak podvri svoje tijelo izvanjskom trapljenju, ali ono to je najtee ba je
iupati
iz
svoje
due
osjeaj
aljenja
za
neizrecivim
slastima.
()
Ova gorina istinskog kajanja veoma je rijetka i sveti Ambrozije kae: Vie sam sreo pravednika
koji nisu nikad zgrijeili nego grenika koji su se pokajanjem izbavili od prokletstva. Ali, jao!
ljubavne slasti koje smo zajedno okusili toliko su mi slatke da ih ne mogu zamrziti niti ih iz sjeanja
otjerati. Motaju se meu mojim koracima, slijede me u stopu, progone moje poglede njihovim
voljenim prizorima i prodiru u moju uzavrelu krv s vatrom vrue elje. Vjeito privienje lebdi nada
mnom sa svojim slikama i mui moje besane noi. Za vrijeme same svete mise, u asu kad bi
molitva trebala biti najgorljivija i najia - stid me je to priznati - razbludne slike toliko
zaokupljaju ovo jadno srce, da sam vie zaokupljena s njima nego sa svetom molitvom. Daleko od
toga da plaem zbog grijeha koje sam poinila, ja plaem zbog onih koje vie ne mogu poiniti. Ne
samo da su nai pokreti ostali duboko urezani s tvojom slikom u mojem sjeanju, ve se sjeam
asa, mjesta i svake prilike koji su bili svjedocima naih brzih uitaka: sve nanovo poinje, ja
ponovo padam u nae ludovanje i ta prolost koja me obuhvata i potresa ne puta me ni u snu i ne
da mi poinka. Nehotini pokreti, rijei koje mi bjee iz usta esto izdaju razuzdanost mojih
misli.
Ova je milost, predragi moj, sila na tebe: jedna jedina tjelesna rana bila je dovoljna da te izlijei
od svih rana due i onoga asa, kad ti se je Bog otkrio u svojoj najveoj prividnoj strogosti, onoga
asa ti je bio najskloniji. Postupio je kao vrijedan ranar koji ne tedi boli ranjeniku samo da bi mu
spasio ivot.
Kako sam ja daleko od tvog mira! Ludilo ula i strasti, mladost koja jo uvijek drhti i gori,
doivljenost i slatko iskustvo koje imam o tolikim slastima, neprestano me progone. Ne daju mi
mira i uzastopna njihova navaljivanja pospjeuju moj slom, a krhkost moje prirode njihov je
saveznik.
Hvale moju istou jer ne znaju koliko je himbena. Veliaju suzdrljivost puti i smatraju je
krepou a ne znaju da prava krepost potjee od duha, a ne od puti. aena sam od ljudi, ali pred
Bogom nemam nikakve zasluge, jer On ponire u nau utrobu i u nae srce i nita mu nije

skrito.
Hvale moju vjeru u vrijeme kad je licemjerje znatan dio vjere, ikad je dovoljno, ako hoe hvalu,
da ne dira u ljudske predrasude. Bez sumnje pohvalno je, i Bog e nam to upisati u dobro, da ne
sablanjujemo Crkvu loim primjerom mada tu nema istoe u nakani; tako bar ne dajemo
nevjernicima priliku da hule ime Gospodinovo, a slaboumnicima razloga da u svijetu kleveu
redovniki ivot koji je nae zvanje. To je jo jedan dar milosti boje koja nam jedina moe dati
mo da inimo dobro, ali i snagu da se suzdrimo od zla. Ali i tada uzalud inimo prvi korak ako
nakon njega ne dolazi drugi, jer je napisano: Kloni se zla i ini dobro. Utaman emo slijediti oba
savjeta ako nas u tome ne vodi ljubav boja.
Bog zna, Bog sam zna da sam vie zazirala od toga da uvrijedim tebe nego da uvrijedim njega i da
sam se vie trsila da budem draga tebi nego njemu. Tvoja zapovijed, a ne glas s neba, pognula je
moj vrat pod jaram redovniki. Eto u tome su nevolja i oaj moje sudbe: za mene su ovdje dolje
uzaludne sve patnje i boli, kad za njih odozgo neu primiti nikakve nagrade. Moje hinjenje te je
dosada varalo kao to je varalo i druge: vjerskom zanosu si pripisivao ono to je u stvari bila samo
himba i licemjerje; eto zato se stal-no preporua za moje molitve: od mene trai ba ono to ja
traim od tebe. Prestani, molim te, precjenjivati moje snage, ali nemoj prestati pomagati me u
svojim molitvama. Ne, nisam izlijeena i zato me ne liavaj slasti lijeenja. Ne, nisam pohoena
milou i zato ne odgaaj da priskoi u pomo mojoj bijedi. Ne, nisam jaka i zato ne kasni, kako
bi me mogao podrati da ne padnem prije nego mi prui ruku.
Zato te i preklinjem da prestane s hvaljenjem da ne bi zavrijedio pokudu koja se upravlja
kovaima laske i lai. Ako misli da je u meni jo koja mrvica kreposti, boj se da ne nestane pod
dahom tatine. Vjet lijenik vidi skritu boljeticu mada je nikakav izvanjski znak ne izdaje. A Boga
je malo briga za sve ono izvanjsko to je zajedniko odbaenima i pravednima. Zato je u pravih
pravednika malo izvanjskih znakova koji svakome padaju u oi, a nitko ih vie ne istie nego
licemjeri.
Ja sam sretna s tvoje hvale i moje joj se srce odve rado preputa, a da mi ne bi bila presudna.
Naalost, ja sam i previe spremna da se opijem njenim slatkim otrovom, jer je moja jedina elja
da ti u svemu ugodim. Hrani u svom srcu, kad se o meni radi, vie bojazni nego povjerenja i tako
e tvoja brinost biti uvljek spremna da mi pritekne u pomo. U ovom asu pogibelj je vea nego
ikada,
jer
moja
bludnost
ne
nalazi
vie
u
tebi
lijeka.
Nemoj me hrabriti na krepost, ne bodri me na borbu rljeima: Krepost je najjaa u slabosti,
vijenac e pripasti samo onome koji se bude borio do kraja. Ja ne traim pobjedniki lovor.
Dovoljno mi je da izbjegnem pogibelji. Mudrije je udaljiti se od pogibelji nego izazvati boj. Neka me
Bog smjesti u najzabaenlji kutak neba i bit u zadovoljna. Tamo je nenavidnost nepoznata i svak
je sretan s onim to je dobio.
Zar je potrebno da svoje miljenje potkrijepim snagom svetih otaca? Ako jest, poujmo svetog
Jeronima:
Svjestan sam slabosti svoje, ne elim se boriti u nadi da u pobijediti, da mi se ne bi dogodilo da
budem pobijeen. emu, dakle, napustiti siguran put i zakroiti u traenje nesigurna cilja?
Preveo Vojmir Vinja

II Abelar Eloizi

Vjerenici Kristovoj,
sluga istog Isusa Krista
Izlaganje onoga to mi uzbueno predbacuje u posljednjem pismu moe se saeti u etiri take. U
prvom redu tui se da sam postupio protiv obiaja i obrnuo prirodni red postavljajui u pozdravu
tvoje ime prije svojega. Drugo, da sam razjario jade koje sam morao ublaiti i da sam izazvao
obilate suze umjesto da sam ih obrisao kad sam dodao: Ako me Gospodin preda u ruke
progonitelja mojih i ako padnem pod estinom njihovih udaraca ... dolaze zatim tvoja stara i
stalna mrmljanja protiv Providnosti o razlogu naeg obraenja i o okrutnoj izdaji kojoj sam pao
rtvom. Na kraju, optuuje samu sebe, suprotstavljajui se mojim hvalama i usrdno me moli da
ti vie hvale ne upuujem.
Odgovorit u na svaku od tvojih zamjeraka ponaosob i to ne da sebe opravdam ve da ti pruim
pomo svojeg nauka i da te u njemu uvrstim. Moja traenja bit e ti prihvatljivlja kad bude
uvjerena da poivaju na razboritosti. Bit e voljnija sasluati me o onome to se odnosi na tebe
kad vidi koliko malo zasluujem prigovora. Imat e prema mojim rijeima vie potovanja i
povjerenja kad spozna da mi se ne moe pokude upraviti.
Najprije o onom pozdravu koji vrijea tvoje ui. Ako bolje pripazi, vidjet e da sam uinio ono to
ti eli. Zar nije tano i zar to sama nisi rekla da se u poslanicama upuenim odlinijima od sebe,
njihovo ime mora napisati prije naega? Shvati da si ti odlinija od mene i da si poela biti mojom
gospoom onog asa kad si postala vjerenicom mog Gospodara.Preostaje mi jo da ti govorim
o staroj tvojoj tubi na koju se stalno navraa, a koja se odnosi na okolnosti pod kojima smo se
zaredili. Umjesto da zbog toga hvali slavu boju, kako bi bio red, ti to Bogu neprestano
predbacuje. Mislio sam da je ta rana ve odavna zacijelila, toliko su oite namjere boje
Providnosti prema nama. Sto god ona vie izjeda tvoje tijelo i tvoju duu tim je ona pogibeljnija po
tebe, a za mene je nepravedan izvor boli. Ako ima, kako kae, jedinu jednu brigu i to da meni
ugodi, preklinjem te, ako hoe da mi prikrati teke muke i da stekne svu moju ljubav,
preklinjem te, odbaci od svog srca tu u koja ga izjeda. Dok je god ona u tebi, nee mi ni ugoditi
ni sa mnom zavrijediti carstvo nebesko. Zar bi mogla podnijeti da u vjeno blaenstvo uem bez
tebe, ti, koja kae da bi me slijedila do usijanih ralja zemljinih. Pozovi vjeru u pomo da ne bude
odvojena od mene kad se, kako ti ree, pribliavam Bogu. Zar se moramo toliko siliti da krenemo
na put vjenog blaenstva? Zar te ne opaja misao da zajedno poemo prema boanskoj srei koja
nam je obeana i da se vie nikad ne rastanemo?
Pa ipak, hou na jo jedan nain ublaiti tvoju jetkost prema Nebu i pokazati ti pravednost i korist
svega to nas je snalo. Pokazat u ti da je kazna boja izvrena pravednije nakon nae enidbe
nego to bi to bilo, da nas je snala dok smo ivjeli u stanju bluda.
Nedugo nakon vjenanja, sjea se, kad si se ve bila povukla u samostan u Argenteuilu, doao
sam te kriom pohoditi. Moja neobuzdana pohota nala je s tobom svoje zadovoljenje u jednom
kutu blagovaonice, jer drugog mjesta za to nlje bilo. Vidi, dakle, da nau bestidnost nije zadralo
ni potovanje prema mjestu koje je posveeno Bogorodici. Ta sve da smo prije toga bili bez
grijeha, samo ovo oskvrnue moralo je navui na nas jo straniju kaznu. emu da spominjem
nau staru raskalaenost, nau besramnost, na razbludni ivot prije vjenanja? Ili nedostojnu
prevaru kojom sam se ogrijeio prema tvom ujaku, ja, njegov gost, koji je s njim za istim stolom
sjedio
i
njegov
kruh
dijelio,
a
u
isto
vrijeme
zaveo
njegovu
neakinju?
Tko bi se usudio rei da sam ja nepravedno izdan i to od onoga koga sam ja prvi sramotno izdao?
Zar misli da je kratkotrajna tjelesna bol koja mi je za-dana mogla dostajati da se tolik zloin
izbrie? Radije se pitam: zar su tolike opaine zasluile ovakvu blagost? Koja bi rana mogla pred

oima boanske pravde oprati svetogrdni napad nanesen velianstvu mjesta posveenog Njegovoj
materi? Odista, ako se ne varam, ova je spasonosna rana manje udovoljila osveti Gospodinovoj
nego neprekidnost zala koja trpim.
Sjea se isto tako kako sam te dok si bila bremenita poslao u Bretanju. Tada si se preruila u
opaticu i s tim si drzovitim pretvaranjem nanijela uvredu ustanovi kojoj danas pripada. Sudi,
dakle, koliko je boanska pravda ili prije milost boja imala pravo da te usprkos tvojoj volji privue
u vjerski red koji se nisi plaila izvri ruglu. Kao kaznu nametnula ti je isto ono ruho koje si
obeastila, kako bi istina bila lijek tvojoj lai i protivotrov njenim posljedicama.
Takvi su bili putevi pravde nebeske: ako gleda samo na nau korist, morat e priznati da nam je
Bog vie udijelio milost nego to je izvrio pravdu. Misli na to, predraga moja, iz kojih su nas
dubina na ovom uzburkanom moru mone mree milosra Gospodinova privele spasenju. Od kakve
prodirue Haribde oslobodi Gospod svoju djecu od potapanja, stvorenja svoja koja su ve bila
zahvaena vrtlogom, a opirala su se ruci spasiteljici! Zar tako oita zatita nije morala iz naih
grudi izmamiti povik ljubavi i divljenja: Gospod se moj brine za mene. Razmiljaj o opasnostima
koje su odasvud vrebale na nas i od kojih nas je Gospodin oslobodio. Ne prestaj govoriti o velikoj
milosti koju je Gospodin udijelio naoj dui i ne prestaj slaviti hvalu njegovu. Tjei naim
primjerom grenike koji su izgubili nadu u Njegovu dobrotu. Pokai to se sve moe postii
kajanjem i molitvom, pokai to na primjeru nepokajanih i okorjelih. Misli na oinsku skrb koju je
Gospodin nama ukazao i na pravednost ublaenu milosrem! Kaznivi nas, on nas je preporodio;
zle je uinio sudionicima naeg budueg blaenstva i njegova prividna strogost nosi u sebi
najdirljivije oprotenje, jer samo jedna rana postade spasenjem dviju dua. Usporedi opasnosti u
kojima smo bili i nae udesno osloboenje. Usporedi bolest i ozdravljenje. Pitaj se sada koliku su
kaznu zavrijedile nae opaine i divi se milosru bojem i bojoj ljubavi.
Dobro zna u kakvo su tuno robovanje zahtjevi moje razuzdane strasti bacili tvoje i moje tijelo. Ni
sram, ni potovanje prema Bogu nisu me vadili, ak ni u dane svetake ni na dan njegove smrti, iz
kaljuge u kojoj sam se volio valjati. Koliko li sam se puta, usprkos tvojim odbijanjima i tvojoj
bojaljivosti i prigovorima, koristei se slabou tvog spola, utekao prijetnjama i udarcima da
iznudim tvoj pristanak. Sjeti se moje bezumne poude i mojih pomamnih ludovanja! Zaslijepljen
bijesom pohote sve sam zaboravljao, i nebo i svoju duu, gubei se u tim jadnim strastima koje se
danas ne usuujem ni imenovati. to je drugo preostalo bojem milosru ako je htjelo da sprjei
moju propast nego da mi same te strasti zauvijek onemogui?
Strahovito izdajstvo to ga je poinio tvoj ujak bilo je uin pravde i dobrostivosti boje: Kad sam
bio lien tog dijela svog tijela koji je bio sijelo razbludnih elja i glavni uzrok moje raskalaenosti,
mogao sam rasti na sasvim drugi nain. Moje udo koje je grijeilo bilo je kanjeno: u boli je platilo
svoje grene slasti. Zar nije tako bilo pravo? Izvukavi me iz ogavnog kala u kojem sam bio
ogrezao, Bog me je obrezao u tijelu i duhu. Tako sam postao tim podobniji za slubu svetim
rtvenicima to me nikakva putena zaraza nije vie mogla napasti ni okaljati. Vidi koliko je
dobrostivosti prema imeni pokazao kad je udario samo po jednom udu i oduzevi mi ga dao spas
mojoj dui. Potedio me od svakog drugog sakaenja koje bi mi bilo izobliilo tijelo i uinilo me
nesposobnim za obavljanje mojih dunosti. Naprotiv, sve to je estito bilo mi je olakano jer sam
bio
osloboen
tekog
jarma
poude.
Milost boja me uinila istim, odstranjujui s mog tijela jedno udo vrijedno prezira koje je ba
zbog niskosti njegove slube prozvano ljudskim stidom i koje se nitko ne usuuje nazvati pravim
imenom. Na taj me je nain milost boja oslobodila neistoe zla i sauvala mi nevinost due.

Ti si vea od nebesa, ti se vea od zemlje, ti za koju je otkupnina bio sam Stvoritelj svijeta. Ali to
je on vidio u tebi, pitam te, on kojemu nita ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog
posljednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? to li je drugo mogao traiti u tebi ako ne tebe
samu? Eto, to je tvoj istinski ljubitelj, onaj koji hoe samo tebe, a ne ono to ti pripada. To je onaj
koji je uzviknuo dok je umirao za tebe: Nitko ne moe vie voljeti nego onaj koji daje ivot svoj
za one koje voli. On te je istinski volio, a ne ja. Moja ljubav, koja nas je oboje survala u grijeh,
bila je samo pohota i zato ne zasluuje da je zovemo imenom ljubavi. Ja sam u tebi vidio nain
kako da zadovoljim svoje bijedne strasti i to je sve to sam ja volio u tebi. Kae da sam za tebe
trpio. Moda je tome doista tako. Ali bilo bi tanije rei da sam trpio poradi tebe i ak protiv svoje
volje. Ne iz ljubavi prema tebi ve zbog sile koju su upotrijebili protiv mene. Ne za tvoj spas ve
zbog tvoje boli. Naprotiv, za tvoj spas je Krist svojevoljno pretrpio svoju muku i s njom je nau
duu nadahnuo novim ivotom i oslobodio je od svake boli. Zato upravi k njemu, a ne k meni,
preklinjem te, svu svoju odanost, sve tvoje saaljenje i svu svoju skruenost. Plai nad
nepravednim zloinom i nad strahovitom okrutnosti kojima je bio izloen nevini ovjek, a ne nad
pravednom kaznom koja je mene stigla, jer je to za nas oboje bila milost za koju moramo Nebu
zahvaliti.
Nepravedna si to ne voli pravdu, a jo nepravednija kad se hotimice suprotstavlja volji bojoj i
dobroinstvima Milosti. Plai svog Spasitelja, a ne svog zavodnika. Plai onog koji te je otkupio, a
ne onog koji te je upropastio; svog mrtvog Gospodina, a ne ivog slugu njegova koji je upravo
osloboen od smrti vjene.... Ova dobrostivost Gospodinova prema tebi plod je samilosti
njegove prema tvom spolu, ali u neku ruku i pravedno je tako. Iako slabija i njenija pokazala si
vie suzdrljivosti i vie kreposnosti, znai da je i tvoja krivica manja. Zahvaljujem Gospodinu koji
te je lake kaznio i pripremio ti vijenac. Sve bure neistoe koje su harale po mojoj nekad nemirnoj
dui sad su se stiale, a oluje poude ne potresaju moju ohlaenu grud: Gospod me pretvorio u
mramor kako bi sprijeio da se slomim. Naprotiv, ostavljajui u tebi greben mladosti, vruih snova
i neprestano uzburkanih valova, oito te je predodredio za vijenac mueniki. Iako si uvijek
odbijala da uje ovu istinu i meni branila da je izgovorim, ipak je ta istina oigledna. Vijenac je
nagrada onome koji se bori bez predaha i nitko ga nee zadobiti ako se ne bude do kraja borio.
Meni nije oekivati vijenac jer vie za mene nema borbe. Koga u mesu njegovu ostan poude ne
podbada, nikakvu napast ne mora savladavati. Pa ipak, iako vijenca neu zadobiti, znam da mi je
velika povlastica dana time to nikakve kazne neu podnijeti i to sam s prolaznom boli izbjegao
vjenim bolima. Ljudi koji se predaju strastima ovog jadnog ivota slini su ivotinjama, jer je
napisano: Stoka gnjije na balegi svojoj.
Tjeim se to vidim da se zasluge moje umanjuju dok tvoje rastu. Zakon enidbe uinio je od nas
jednu put i jedno bie u Kristu. Nita to je tvoje meni nije tue. A Krist je tvoj jer si postala
njegovom vjerenicom. A ja, evo, postadoh sluga tvoj, kao to ti rekoh, postadoh sluga a drala si
me prije za gospodara. Na slubu tebi obvezuje me duhovna ljubav, a ne potie me na nju strah.
Budi pozdravljena u Kristu, zarunice Kristova. U Kristu budi jaka i ivi za Krista. Amen.

RUSOOVA PRIRODNA RELIGIJA

U svom veku, Ruso zauzima mesto meu piscima koji osporavaju vrednosti i strukture
monarhijskog drutva. Time je on pretea Revolucije. Ruso hoe, u svom radu, da istrai
naelo zla. On dovodi u pitanje drutvo, drutveni poredak u celini. On prouava i u
svojim prouavanjima, meditacijama o zlu, ide do opteg uzroka. Prouavao je
napredovanje kulture i okarakterisao ju je kao negaciju prirode. Ruso kulturu odbacuje

( iako Kant pokazuje da je Rusoova misao racionalistika i da on prevashodno eli da da

''rei'' spor izmeu prirode i kulture, kako bi kulturu oprirodio) suprotstavlja joj novu
negaciju koja je posledica moralnog suda i koja se poziva na etiki apsolut. Rusoovo
ogorenje (njega samog kao ''prirodnog'' oveka) protiv drutva (istorijskog ostvarenja)
patetian je izraz tog sukoba. On uzima re da bi rekao ne antiprirodi. To misli da moe
uiniti putem vaspitanja. Slino Erazmu Roterdamskom, on veruje da ovekova
sposobnost da ui moe da donese blagostanje drutvu. On trai pomirenje prirode i
kulture u jednom drutvu koje ponovo nalazi prirodu i prevladava nepravde civilizacije.
Revolucija ili vaspitanje: to je kapitalna taka u kojoj je sueljavaju ovo ''marksistiko'' i
ovo ''idealistiko'' itanje Rusoa.-''Savrena umetnost ponovo postaje priroda''. Iskaz:
drutvo je protivno prirodi, ima za neposrednu posledicu: ja se suprotstavljam drutvu. To
je to Ja koje se suprotstavlja drutvu koje je negacija prirode. On razmilja kako da utie
na drutvo a da ne bude licemer. Knjievni rad pomae, ali on zavisi od Drutva kao
recepijenta i njime je uslovljeno. Ruso to ne eli. On eli da se distancira (na Prustov
nain) i da na taj nain, usamljeniki i pojedinano kao jedinka- , kao an-ak bude
negacija drutvu. Tu imamo preokret sa istorijskih teorija an-aka, na pojedinca anaka, sa spekulativne analize ljudske evolucije na unutranje probleme pojedinane
egzistencije. Prelazimo na subjektivni eksperiment, ali to je vrstim mostom povezano po
onoj logici morala koja zahteva slaganje izmeu rei i dela. an.ak e ispisati svoje lino
spasenje na pozadini kolektivne propasti koju obznanjuje.
Nastojao se pokazati ''moderni'' ili ''romantini'' akcenat Rusoovog individualizma, ali
lako bi se pokazali antiki, a osobito stoiki izvori. iveti u skladu sa sobom i ssa
prirodom ve imamo kod Seneke ili kod Montenja. On samo preuzima, ali u udnom
zanosu strasti, jedno vrlo staro opte mesto iz morala: ''Upravih sve snage duha da
razbijem okove javnog mnjenja, i da hrabro uinim sve to mi je izgledalo dobro, ne
osvrui se nimalo na miljenje ljudi.''On ne eli da bude samo usamljenik: on e potvrditi
svoja dela i rei-ivee po svojoj istini. Tako e ui u opravdanu usamljenost: sam e biti
u pravu protiv svih. Ali ta odluka ne donosi Rusou unutranje zadovoljstvo. Odluka ga
osuuje na rascep i sukob. ''Kako protiv svih iveti po nekoj univerzalnoj istini?'' Ruso ne
moe ni sasvim da iprosti ovom laljivom svetu, ali ne moe ni da ga potpuno napusti. On
se od njega izdvaja, ali se osvre da bi ga optuio. On se sveta odrie ne naputajui ga
konano. Ruso ostaje uhvaen u zamci drutva, i on to zna, i zbog toga pati. Ali, da bi
svojoj teorijskoj misli doneo dokaz proivnjenog ivota, on ne moe da se lii svedoka:
njegov nain ivota morae da bude objavljen. Njegova lina reforma, kojom kani da se
oslobodi robovanja javnosti, potpuno e dosegnuti svoj cilj samo pod uslovom da tu
javnost uzbudi: ''Moja je odluka imala odjeka...'' Ruso se smeta u usamljenost da bi
mogao da govori u ime univerzalnog. Ipak ova ''povuenost'' Rusoova ne sme se
posmatrati kao romantiarska, ve samo kao njena najava, jer njegova subjektivna
intuicija ipak tei da se probije do univerzalnog, koje nije sutinski iracionalno ili
nadracionalno. Povui se u sebe znai u svakom sluaju pribliiti se veoj racionalnoj
svetlosti nasuprot besmislu koje vlada u drutvu. Ruso se ne okree potpuno protiv

Razuma, ve protiv onog kojeg e Kant nazvati umom) koji nadahnjuje ''bezumne ocene
ljudi'' u njihovoj iluziji, sanjarenju da ''neto'' rade korisno. Ruso e obznaniti taj
besmisao; u oima jednog dubljeg razuma, lana jasnost obinog umovanja je besmislica.
Jednom poto je drutvo zaboravljeno, pota je odagnano svako seanje i svaka briga o
tuem miljenju, predeo u an.akovim oima, ponovo vraa sebi obeleje osobene i
prvobitne prirode. Tu se nalazi povraena ar, istinska arolija. Ruso onda moe da da se
nae sa prirodom na neposredan nain, a da se nikakav strani predmet ne umetne: nikakav
neumesan trag ljudskog roda, nikakav oiljak istorije ili civilizacije. Usred te ponovo
pronaene prirode, Ruso e preuzeti proroku ulogu: on objavljuje skrivenu istinu: ''U
dubini ume, traio sam, naao sam u njoj sliku iskoni koju sam povest ponosno ocrtavao;
dograbih sitne ljudske lai, imao sam smelosti da obelodanim njihovu prirodu, da pratim
napredovanje vremena i stvari koje su tu sliku izobliili...'' Jedini nain za an-aka da
predupredi preteu tamu, to je da se i sam pretvori u prozirnost, da je proivi, ostajui
istovremeno i vidljiv i izloen pogledima drugih, tih zatoenika tame. Istina, da bi izala
na vidilo treba da bude proivljena od strane nekog ''svedoka'' (slino Marselu u Traganju
za izgubljenim vremenom na taj nain, povukavi se u sebe, Prust daje kritiku i sliku
raspada drutvenih/mondenskih vrednosti njegove savremene Francuske). an-akovo
povlaenje ispred istorije ustvari ini da se ona pojaa u oima italaca.
NOVA ELOIZA I PRIRODNA RELIGIJA
Pre svega, roman je pisan u epistolarnoj formi, koju Ruso, kao i Gete preuzima od
Riardsona. Epistolarna forma omoguava Rusou da svoj roman prikae i kao filozofsku
raspravu ali i kao ljubavnu priu. Pisae o strastima, emocijama i vrlinama, u emu odlazi
dalje od Riardsona. Grad Klarens u kojem se odvija radnja romana prikazan je pastoralno,
utopisjki on je prostor prirodne religije koja je za Rusoa jedini izlaz. Ruso nam pripoveda o
oveku kao o usamljenoj jedinci koja spas moe pronai samo begom u prirodu. ovek moe
samo u prirodi da ovaploti svoju duu, i tako, izlzei sam iz sebe, sam ovek postaje
umetnost. On razmatra i pitanje drutvene nejednakosti, kojoj suprotstavlja prirodnu
jednakost. S jedne strane stavlja moni instinkt koji je priroda usadila u ovekovu duu, a s
druge drutvene predrasude.