Professional Documents
Culture Documents
Bajke I Priče Bliskog Istoka
Bajke I Priče Bliskog Istoka
org
www.balkandownload.org
Dragi itaoe,
itaoe, ova e te knjiga
kao arobni ilim,
ilim, odvesti u udesni
svet najlepih pria i bajki Levanta
Ali on odgovori:
- Neu uiniti pre nego to ti to ne uini!
I oni se poee utke nagaati oko toga ko e joj prvi prii, ali ona
uzviknu:
- Kako vidim, namigujete jedan drugom, ali ako mi ne priete i ne
uinite ta sam vam rekla, probudiu duha!
Iz straha od duha, uinie to im je naredila, i kad svrie, ona im ree:
- Priberite se! - Pa izvadi iz depa vreicu, a iz nje ogrlicu od pet stotina
sedamdeset prstenova, pa ih upita:
- Znate li ta je ovo?
- Ne znamo - odgovorie oni, a ona im tada ree:
- Vlasnici ovih prstenova ljubili su me na samim rogovima ovoga avola.
Dajte mi i vi po jedan prsten!
I braa dadoe eni svoja dva prstena s ruku, a ona im ree:
- Ovaj avo me oteo na moju svadbenu no i stavio me u krinju, a
krinju stavio u koveg, a na koveg je stavio sedam sjajnih katanaca i spustio
me na dno uzburkanog mora koje se bori sa valovima, ali nije znao da enu,
ako neto zaeli, ne moe niko spreiti u tome.
Kad ue te njene rei, oba cara se naoe u udu i rekoe jedan
drugome:
- Eto, ovom duhu desilo se neto gore nego nama!
I odmah odoe od nje i uputie se prema gradu cara ahrijara, dooe
pred dvorac, i uoe, a car ahrijar odmah odsee glave svojoj eni, robovima
i robinjama.
Od tada je ahrijar uzimao svake noi po jednu nevinu djevojku, a ujutro
je ubijao. To potraja tako tri godine.
Ljudi se preplaie i izbegoe sa svojim kerima, i u gradu ne osta
nijedna devojka.
Car onda naredi svom veziru da mu po obiaju dovede neku devojku.
Vezir izae i stade traiti i ne nae nijednu devojku, pa se vrati kui ljut i
potiten, strahujui od cara.
Vezir je imao dve keri, obe veoma lepe i draesne. Starija se zvala
eherzada, a mlaa Dun'jazada. Starija je ve itala knjige, letopise i ivote
starih careva i predanja o drevnim narodima. Pria se da je sakupila hiljade
knjiga iz istorije u kojima se govori o starim narodima, kraljevima i
pesnicima.
Ona ree ocu:
6
10
lau. Zavoleo sam je iz sveg srca i nisam se odvajao od nje ni nou ni danju.
Radi nje sam zanemario brau i oni poee da mi zavide na srei. Polakomie
se na moje bogatstvo i dogovorie se tada da me ubiju i prisvoje sve to sam
imao. Jedne noi se priunjae meni i mojoj eni dok smo spavali i bacie nas
u more. Moja ena se odmah pretvori u duha i iznese me na jedno ostrvo i
tako me spasi. Kad je svanulo, ona mi ree:
- Ja sam tvoja ena, koja te je spasila od smrti. Znaj da sam dobar i
svemoan duh. Kad sam te videla, odmah sam te zavolela iz sveg srca. Prila
sam ti kao siromana devojka, a ti si me prihvatio i uzeo za enu. Zato sam ti
sad spasla ivot, ali tvoju brau moram da ubijem. Kad sam uo te njene rei,
ja se jako zaudih i zahvalih joj se to me spasla, ali je zamolih da ne ubija
moju brau i ispriah joj sve to sam sa njima doiveo od poetka do kraja.
Ona se na to jo vie rasrdi i htede odmah da ode, da im potopi lau i uniti
ih. Ja sam je zaklinjao da to ne uradi. Kazah joj jednu poslovicu koja veli:
Onaj ko ini zlo, dovoljno je kanjen svojim delom. Kakvi su da su, to su moja
braa.
Ali, ona ree da ih mora ubiti, iako sam je ja i dalje molio da to ne ini.
Ona me onda ponese visoko u vazduh i spusti na vrh moje kue. Ja sioh
i otkopah dukate koje sam bio zakopao. Poto sam se u gradu pozdravio sa
svojim prijateljima, kupio sam robu i ponovo otvorio duan. Uvee se vratih
kui i naoh ova dva psa privezana za kuu. im me ugledae, poee da
cvile i da se umiljavaju. Meni je sve ovo bilo nerazumljivo, ali se odnekud
stvori moja ena i ree mi:
- Ovo su tvoja braa, gospodaru. Ja sam ih pretvorila u pse, a oslobodiu
ih tek kad proe deset godina.
Sada je upravo prolo deset godina kako se to desilo, pa sam poao
svojoj eni da ih oslobodi. Prolazei ovuda zatekao sam trgovca i starca sa
srnom i poto sam saznao ta se dogodilo, odluio sam da ostanem dok ne
vidim ta e gospodar duhova s trgovcem uiniti. I eto, to je moja pria.
Duh ree:
- Zaista je tvoja pria neobina i zato ti poklanjam treinu ivota ovog
trgovca.
Tada ustade i trei starac s mazgom i ree:
- O, due, ja u ti ispriati priu udesniju od ove dve koje si uo, a ti mi
pokloni ostatak ivota ovog trgovca.
Duh pristade i starac poe priu:
O, vladaru svih duhova, ova mazga je bila moja ena. Jednog dana poao
sam na put na kome sam proveo itavu godinu dana. Jedne noi kad sam
stigao s puta kui, zatekao sam svoju enu u drutvu s nekim veticama kako
izvode arolije. im me ugleda, ena mi poe u susret s loncem punim vode.
Neto promrmlja nad loncem, pokropi me i ree:
- Izai iz ovog lika i pretvori se u psa.
Ja se odmah pretvorili u psa, a ona me istera iz kue. Izleteo sam na vrata
i trao sve dok nisam stigao do jedne kasapnice. Sakrio sam se pod tezgu i
poeo da gloem kosti. Gazda me nae, uze me i povede svojoj kui. Kad me
vide njegova kerka, pokri lice rukama i ree:
- Zato nam dovodi nepoznatog oveka u kuu?
Otac se zaudi njenim reima i ree:
- Pobogu, keri, gde je tu ovek?
Ona tad uze jedan sud s vodom, izgovori neke rei nad njim, pokropi
me i ree:
- Izii iz ovog lika i postani ono to si uvek bio.
Ja se pretvorili u svoj prvobitni lik, poljubih devojku u ruku i rekoh joj:
- elim da baci magije na moju enu, kao to ih je ona na mene bacila.
Devojka mi dade malo one vode i ree:
- Kad ti ena zaspi, pokropi je ovom vodom i nazovi je kojim hoe
imenom, ona e poprimiti lik koji ti bude eleo.
Ja odoh eni i zatekoh je kako spava, pokropih je vodom i rekoh:
- Izii iz ovog lika i postani mazga.
Ona se istog asa pretvori u mazgu, a to je ova mazga koju vidi pred
sobom, o, kruno svih duhova.
Zatim se starac okrenu mazgi i upita je da li je sve to istina, a ona
klimanjem glave to potvrdi. Ova pria raspoloi duha i on pokloni starcu
preostalu treinu trgovevog ivota.
Trgovac onda svima zahvali na dobroti, a oni mu estitae na spasenju,
oprostie se i svaki poe svojim putem.
16
ula sam, o sreni care, da je nekada iveo jedan stari ribar koji je imao
enu i troje dece. Bio je siromaan, i imao obiaj da svakog dana baca rnreu
po etiri puta u more. Tako jednog dana u podne, na nekoj obali mora, ribar
zagazi u vodu i baci svoju mreu. Saekao je da mrea potone i odstoji u
vodi, pa onda poe da je skuplja. Odjednom oseti da je mrea veoma teka.
Kako nije imao snage da je izvue, izae na obalu, zaveza kraj mree za jedan
kolac, a zatim se svue i zaroni u more. Kad je najzad izvukao mreu, nae u
njoj uginulog magarca.
On se veoma rastui, izbaci magarca iz mree, zatim razmrsi mreu,
dobro je ocedi pa opet zagazi u more i baci je po drugi put. Saeka da mrea
potone, pa je onda povue.
Ovaj put mu se uini jo teom nego prvi put. Pomisli da je to zbog ribe,
zaveza jedan kraj mree za obalu i zaroni da je izvue. Muio se dugo dok je
nije izvukao, a kad je izvukao, naao je u njoj veliki zemljani up, pun peska i
mulja. Zaplakao je ribar od jada, ali je opet iscedio mreu, oistio je i bacio po
trei put. Priekao je isto kao i prvi put, a kad je izvukao, mrea je bila puna
polomljenog crepa, stakla i drugih otpadaka.
Ribar podie glavu prema nebu i ree:
- Tako mi Alaha, ja ne bacam svoju mreu vie od etiri puta, a ova tri
puta su bila uzaludna.
On pokua jo jednom i baci mreu u more, seeka da se smiri pa onda
potegnu. Ni ovaj put nije mogao da izvue, jer se mrea bila zaplela na dnu.
On opet skide odelo, zaroni u more, i dugo se muio da mreu oslobodi.
Najzad je izvue, otvori i nae u njoj jedan bakreni up, zapeaen olovom, u
kom je bio utisnut Solomonov peat. Ribar se tome veoma obradova i
pomisli.
- Prodau ovaj up na pazaru nekom kujundiji za deset zlatnika!
Zatim prodrma up i uini mu se teak pa ree:
- Moram ga otvoriti i videti ta je u njemu pa u ga onda prodati.
Iz torbe izvadi no, probui olovo, izvrnu up, izbui poklopac, zatim
protrese up, ali iz njega ne ispade nita ve pokulja dim koji poe da se iri
po nebu i zemlji. Ribar se nae u velikom udu. Kad je sav dim izaao iz
upa, poeo je da se skuplja i zgunjava dok se ne pretvori u ogromnog duha.
Glava mu je bila u oblacima, noge u praini.
Kad ribar ugleda ovog duha, zadrhta celim telom, zubi mu zacvokotae i
zamrai mu se pred oima. Duh mu prozbori:
- O, proroe Solomone, nemoj me ubiti, ja ti se vie nikad neu protiviti i
ogluiti o tvoja nareenja!
Ribar mu na to ree:
- O, due, zato pominje proroka Solomona kad je on umro pre hiljadu
osamsto godina, a mi ivimo u drugom vremenu. Kakva je tvoja povijest, ta
ti se desilo i kako si dospeo u ovaj up?
Kad u ribareve rei, duh uzviknu:
- Raduj se, o, ribare!
- A emu da se radujem? - upita ribar, a duh mu odgovori:
- Tome to u te usmrtiti sad odmah najgorom smru.
Ribar e na to:
- Ti za ovakvu vest, o gospodaru svih duhova, zasluuje kaznu. Zato ti
je potrebna moja smrt kad sam te oslobodio iz upa, izbavio sa dna mora i
izneo na obalu?
A duh mu odgovori:
- Izaberi kojom smru eli da umre!
Ribar mu odgovori:
- ta sam skrivio i zar time da me nagrauje?
- Posluaj moju priu, ribare - ree duh.
- Priaj, samo ukratko, jer mi je dua ve sila u pete!
I duh poe:
- Znaj da sam ja jedan od duhova otpadnika koji se nisu pokorili
Solomonu, sinu Davidovu. Ja sam Sahr. Solomon je poslao svoga vezira
Asafa, sina Baruhova, i on me silom poveo, poniavajui me, i doveo pred
Solomona. Kad me ovaj ugledao, ponudio mi je da primim veru i da
potpadnem pod njegovu vlast. Poto sam ja to odbio, on naredi da donesu
up i zatvori me u njega, udari olovni peat i utisnu na njemu najvee od svih
imena. Odnesoe me i bacie u more. Tamo provedoh stotinu godina i
zarekoh se: svakog ko me spasi, obogatiu za sva vremena. I proe stotinu
godina i niko me ne izbavi. Proe i druga stotina godina, a ja rekoh: svakome
ko me oslobodi, otkriu sva blaga na zemlji. Ali me niko ne oslobodi. I
19
www.balkandownload.org
- Izaberi smrt kojom e umrijeti! Baciu te u more, sagradiu ovde kuu
i upozoravau svakog ko ovuda proe da ne lovi ribu jer je tu duh koji e
svakog ko ga izbavi ubiti! Jedino e mu dati da izabere nain na koji e
umreti.
Kad je uo te rijei, duh je pokuao da izae, ali nije mogao, jer je bio
zatvoren Solomonovim peatom. On shvati da ga je ribar nadmudrio.
Ribar ponese up prema moru, a duh povika:
- Ne, nemoj me bacati!
- Hou - odgovori ribar.
- Ne, nemoj!
- Hou, hou - odgovarao je ribar.
Duh tada poe mekim glasom:
- ta hoe da uini sa mnom, o ribaru!
- Da te bacim u more. Kad si ve u njemu proveo hiljadu osamsto godina,
uiniu da u njemu ostane doveka. Nisam li ti govorio: potedi me pa e i ti
biti poteen, ne ubijaj me jer e i tebe Alah ubiti. Ali ti me nisi usliio i Alah
te baci meni u ruke i ja te prevarih.
- Otvori mi pa u te obasuti najveim dobroinstvima - ree duh.
Ali ribar povika:
- Lae, prokletnie, ja i ti smo kao onaj vezir cara Junana i mudrac
Rujan.
- A ko je taj vezir cara Junana i mudrac Rujan i kakva je pria o njima? upita duh.
u za cara i njegovu bolest koju nisu mogli izleiti nikakvi uenjaci i lenici.
On provede tada itavu no radei, a kad je svanulo jutro i zasjalo svetlou i
bljeskom, obue svoje najlepe odelo i ode do cara Junana. Poljubivi zemlju
pred njim, poele mu slavu i sreu biranim reima, objasni mu ko je i ta je i
ree:
- O, care, saznao sam o bolesti koja ti je napala telo i da mnogi lenici ne
znaju kako da te izlee. Ali ja u te izleiti bez lekova i melema.
Kad car ovo u, zaudi se i ree:
- A kako e to uiniti bez lekova i melema? Tako mi Alaha, ako me
izlei, nainiu bogatim i tebe i tvoju decu, obasuu te dobroinstvima i sve
to zaeli bie tvoje i bie moj ljubimac i pratilac.
Zatim car Junan dade mudracu poasno odelo, ukaza mu milost i zapita:
- Izleie me, znai, bez lekova i melema?
- Da, odgovori mudrac.
Car se udom zaudi i ree:
- O, mudrae, reci mi u koje vreme i kojeg dana e uiniti to to kae.
- Sutra - odgovori mudrac.
Zatim ode u grad, iznajmi kuu, smesti u nju svoje knjige, lekove i
lekovite trave. Onda izvadi sve svoje lekarije, naini od njih jednu vrstu
uplje palice i jednu loptu. Kad sve to obavi, ode sledeeg dana caru i kad
doe, poljubi zemlju pred njim, pa mu ree da odjae do mejdana i da se igra
onom loptom i palicom. Uz cara su bili emiri, dvorjani i veziri i svi velikai
carstva. Samo to je stigao do mejdana, caru prie mudrac Rujan, prui mu
palicu i ree:
- Uzmi ovu palicu, tri po mejdanu i teraj njome ovu loptu, udaraj je iz
sve snage, dok ti se ne oznoje ruke i telo i lek iz palice ne pree iz ruke u telo i
ne razlije se po njemu. Tad se vrati u svoj dvorac, otii u hamam da se
okupa pa lezi da spava. Tako e ozdraviti.
Tada car Junan uze u ruke palicu od mudraca, uzjaha konja, baci loptu i
pojuri za njom da je stigne i snano izudara. Nije prestao da udara po lopti
dok se nije sav preznojao i dok lek nije izaao iz palice.
Mudrac Rujan vide da mu se lek razlio po telu i ree mu da se vrati u
dvorac i da istog asa ode u oien hamam. Sluge pourie, robovi se sjatie
oko cara, pripremi se za njega novo svee rublje, car ue u hamam, dobro se
okupa, obue, a zatim krenu prema dvorcu da legne i spava. Primetio je da
mu je telo postalo isto poput belog srebra. Car se tome silno obradova i sav
srean se isprsi. Kad je svanulo, car doe na divan, sede na svoj presto, a
21
dvorjani i velikai carstva okruie ga. Doe i mudrac Rujan, car se die pred
njim, posadi ga pored sebe, postavie se raskoni stolovi puni jela i pia i tako
provedoe svi u jelu i razgovoru itav dan. Kad pade no, car dade mudracu
hiljadu dukata, pored sveanog odela i darova, i jo mu dade da uzjae i
njegovog konja.
I Rujan ode svojoj kui, a car Junan se neprestano udio njegovom
umeu govorei:
- Ovaj mi je izleio tijelo a da me nije namazao nikakvim melemom.
Alaha mi, to je prava mudrost, i ja treba da iskaem ovom oveku potovanje
i milost i da ga nainim svojim sagovornikom i drugom za sva vremena.
Car Junan provede tu no radostan i srean zbog zdravlja svog tela, a
kad svanu, sede na presto i njegovi dostojanstvenici se poklonie pred njim, a
emiri i veziri sedoe desno i levo od njega. Car zatrai da mu dovedu
mudraca Rujana, a kad ovaj doe, poljubi zemlju pred carem. Car ustade i
posadi ga pored sebe. Opet je bila gozba, opet mu je car predao darove i
odela i priao s njim sve dok nije pala no. A onda je naredio da mu daju jo
pet poasnih odela i hiljadu dukata. Tad mudrac ode opet kui, zahvalivi se.
Sledeeg dana car ue u divan, okruen dvorjanima, vezirima i emirima.
Car je imao jednoga vezira, odvratnog izgleda, porona i zavidljivca.
Kad vezir vide da se car zbliio sa mudracem Rujanom i da mu je odao
onolike poasti, pozavide mu, ali prikri svoju zlobu. A tano je to kau:
Zlo tinja u srcu, snaga mu se vidi, a slabost mu je skrivena.
Ovaj vezir doe caru Junanu, poljubi zemlju pred njim i ree:
- O, care ovog veka i vremena, ti si onaj u ijoj sam milosti odrastao.
Imam za tebe jedan veliki savet. Ako ga sakrijem od tebe, biu nitkov, a ako
naredi da ti ga kaem, ja u ti ga rei.
Cara uzbudie vezirove rei.
- Kakav savet ima da mi da - upita car. Vezir odgovori:
- estiti care, stari su kazali: Onome ko ne misli naposledice, sudbina nije
prijatelj. A ja sam video da car ne postupa kako treba obasipajui poastima
onoga ko eli da mu uniti carstvo. Car je milostiv prema njemu, iskazao mu
je najvee poasti, isuvie se pribliio njemu, pa se ja bojim za cara.
Car probledi i upita ga o kome govori, a vezir mu ree:
- O, care, ako spava, probudi se, ja mislim na mudraca Rujana.
- Ali on je moj prijatelj - odgovori car. - On mi je drai od svih ljudi jer
me je izleio od bolesti od koje me niko nije mogao izleiti. Takvog kao to je
on nema nigde u ovom svetu i vremenu, ni na Istoku ni na Zapadu, i kako ti
22
mislei da je soko edan, i stavi je pred njega, ali soko opet udari krilom i
prevrnu sud. Car se naljuti na sokola, po trei put napuni zdelu i stavi je pred
konja, ali je soko ponovo obori krilom. Tad car povika:
- Ubio te Alah, prokleta ptico, ostavila si i mene i sebe i moga konja bez
pia, - pa udari sokola maem, odsee mu krila, a soko tad die glavu da bi
upozorio cara ta je na drvetu. Car podie pogled i vide na vrh drveta zmiju
otrovnicu iji je otrov bila, u stvari, ova tenost. Car se pokaja to je odsekao
krila sokolu, die se, uzjaha svog konja i poe skupa sa svojim plenom natrag
do dvora. Predade srnu kuvaru i ree mu:
- Uzmi je i pripremi za jelo.
Zatim sede na presto sa sokolom na ruci, ali soko odjednom kriknu i
izdahnu. Car zakuka od tuge i alosti to je ubio svog sokola, koji ga je spasao
smrti.
- Eto ta se desilo sa carem Sindibadom.
Kad je vezir uo rijei cara Junana ree:
- O, moni care, nikakvo zlo mi nije naneo mudrac da bih mu se svetio. Ja
te, care, samo alim i elim ti zdravlje, inae e stradati kao to je stradao
vezir koji je pleo zamku sinu nekog cara.
- A kako je to bilo ? - upita car.
PRIA O VEZIRU
Bio jedan car i imao sina koji je uivao u lovu. Jednog dana car naredi
svom veziru da bude sa njegovim sinom ma kuda ovaj poao. I krenu tako
jednom mladi a s njim i vezir njegovog oca. Idui zajedno ugledae neku
veliku zver i vezir ree careviu:
- Evo ti prilike, uhvati ovu zver.
Carevi polete za njom, ali se zver izgubi iz njegovog vida i nestade u
pustinji. Carevi je zalutao. Nije znao kud ide, kad odjednom ugleda neku
devojku na putu kako plae.
- Ko si ti? - upita je on, a ona ree:
- Ja sam ki cara careva Indije. Bila sam ietala s pratnjom, ali me san
savladao, pa sam pala s konja, ni sama ne znam kako. Izgubila sam svoje i
zalutala.
Kad carevi u rei devojine, saali se na nju, stavi je iza sebe na konja i
krenue. Kad su prolazili pored nekih zidina, ree mu djevojka:
- Morala bih da siem, nuda mi je.
On je spusti kraj zidina, a ona se zadra neto due tamo, a carevi ue
neprimetno za njom. On ugleda devojku pretvorenu u veticu kako govori
svojoj deci:
- O, deco, dovela sam danas jednog ugojenog mladia.
Djeca odgovorie:
- Majko, dovedi ga da napunimo svoje trbuhe!
Kad to carevi u, shvati da e poginuti i noge mu se odsekoe od straha.
On se vrati, a vetica izae i vide ga zaplaenog kako dre, pa mu ree:
- ega si se uplaio?
- Imam neprijatelja i bojim ga se - odgovori carevi. Vetica mu tad ree:
- Rekao si mi da si carev sin.
- Da - potvrdi on.
- Zato onda ne da svom neprijatelju neto od svog blaga da bi ga
udobrovoljio.
- On ne eli blago, nego duu i ja ga se zato bojim - odgovori carevi.
- Ako se boji, kao to kae, pozovi Alaha u pomo i on e te izbaviti od
mrnje neprijatelja i od zla od kojeg strepi - ree mu vetica.
Carevi podie glavu prema nebu i uzviknu:
- Ti koji usliava molbe onih koji su u nevolji i koji otklanja zlo, odbrani
me od neprijatelja i spasi me! Ti moe sve to hoe!
Kad je ula njegovu molitvu, vetica se udalji od njega, a carevi ode
svom ocu i ispria mu ta je uradio vezir.
I car ubi vezira.
- I ako ti, o, care, poveruje ovom mudracu, on e te ubiti najgorom
smru. Ti si ga obasuo dobroinstvom i sprijateljio se s njim, a on nastoji da te
uniti. Zar ne vidi da te je izleio neim to ti je dao u ruke i ne moe biti
siguran da te nee isto tako unititi neim to e ti dati u ruke.
- Pravo zbori - ree mu car Junan - bie onako kao to kae, o, estiti
veziru. Stvarno je ovaj mudrac doao kao uhoda i eli da me uniti. Jer ako
me izleio neim to mi je samo dao u ruke, on me moe i ubiti neim to u
samo pomirisati.
Zatim upita car Junan vezira:
- O, vezire, ta da radim s njim?
A vezir mu odgovori:
- Poalji odmah po njega i naredi mu da dode, a kad doe, odseci mu
glavu. Spasie se zla i biti miran. Prevari ga pre nego to on prevari tebe.
- Pravo zbori, o vezire - ree car Junan i posla po mudraca. Ovaj doe
sav radostan, ne znajui ta mu smera milostivi car.
- Zna li zato sam te pozvao! - upita car.
- Tajne ne zna niko osim uzvienog Alaha - odgovori mudrac, a car mu
ree:
- Pozvao sam te da te ubijem.
Mudrac Rujan se veoma zaudi tim reima i ree:
- O, care, zato da me ubije, ta sam ti zgreio?
- Rekli su mi - ree car - da si uhoda i da si doao da me ubije i zato u ja
ubiti tebe pre nego to ti ubije mene.
Tad car pozva krvnika i ree mu:
- Odrubi glavu ovom varalici i oslobodi me zla.
A mudrac povika:
- Potedi me i Alah e tebe potedeti, ne ubijaj me jer e i tebe Alah ubiti.
Car Junan ree mudracu Rujanu:
- Neu biti siguran sve dok te ne ubijem jer ti si me izleio neim to si mi
samo dao u ruke i nisam siguran da me nee ubiti neim to u samo
pomirisati.
Mudrac mu odgovori:
- O, care, zar je to nagrada za moje dobro?
Car mu ree:
- Ja te moram ubiti!
Kad se mudrac uveri u to da car ozbiljno smera da ga pogubi, zaplaka i
pokaja se to je uinio dobro onom ko to nije zasluio.
Tad krvnik stade pred njega, zaveza mu oi, isuka ma i ree:
- Dozvoli!
A mudrac je plakao govorei caru Junanu:
- Potedi me, jer e i tebe Alah potedeti! Ne ubijaj me, jer e te Alah
ubiti! Zar je to nagrada za ono to sam ti uinio? Uzvraa mi onako kao to je
to uinio krokodil.
- A ta je bilo s krokodilom? - upita car.
A mudrac mu ree:
- Ne mogu ti to ispriati u ovakvom stanju, nego, tako ti Alaha, potedi
me i Alah e tebe potedeti!
26
Mudrac gorko zaplaka, a neki koji su sedeli blizu cara, digoe se i rekoe:
- O, care, pokloni nam ivot ovog mudraca, jer nismo videli da ti je hteo
uiniti zlo! Videli smo samo da te je izleio od bolesti od koje te nisu mogli
izleiti svi lenici i mudraci.
Car im se obrati:
- Zar vi ne znate zato hou da ubijem ovog mudraca? Ako ga potedim,
on e mene ubiti. On me je izleio neim to mi je samo dao u ruke, a on me
moe ubiti isto tako neim to e mi dati samo da pomiriem. Ja se bojim da
me on ne ubije jer je moda plaeni uhoda.
- Potedi me i Alah e tebe potedeti, ne ubijaj me jer e i Alah tebe ubiti ponovo viknu mudrac.
Ali kad je najzad bio potpuno siguran da car ne odustaje od svoje
namjere, mudrac mu ree:
- O, care, ako zaista moram umreti, odgodi to da bih mogao otii svojoj
kui i ostaviti svojoj porodici i susedima u amanet da me sahrane. Oistiu od
svega svoju duu i podeliu svoje medicinske knjige. Imam jednu posebnu
knjigu koju u pokloniti tebi na dar, a ti je uvaj u svojoj riznici.
- Kakva je to knjiga? - upita car mudraca.
- U njoj je neto neprocenjivo, a najmanja tajna je to to e, kad mi
odrubi glavu, otvoriti knjigu, izbrojati tri reda na treoj strani levo od tebe, a
moja glava e tada poeti da razgovara s tobom i odgovorie ti na sve to je
bude pitao.
Car se silno zaudi, strese se od uzbuenja, pa upita:
- Zar e zaista glava koju ti odseem, o, mudrace, moi razgovarati?
- Da, care - odgovori mudrac. A car uzviknu:
- O, kakvo je to udo!
Zatim car posla mudraca pod straom kui. Mudrac doe kui i zavri
svoje poslove istog dana, a sledeeg dana doe car na divan i dooe svi
emiri, dvorjani, veziri, namesnici i velikai carstva, tako da divan postade kao
vrt pun cvea. Uto stie i mudrac, stade pred cara, drei u ruci jednu staru
knjigu i loni sa prakom. On sede i ree:
- Donesite mi jednu zdelu!
Kad mu donesoe zdelu, on usu u nju praak, promea ga i ree:
- O, care, uzmi ovu knjigu i ne otvaraj je sve dok mi ne odsee glavu, a
kad to uini, stavi je na zdelu i naredi da se ovim prakom pospe moja glava.
A kad i to uini, krv e prestati da tee iz glave. Tek tada otvori knjigu.
27
Zatim devojka prevrnu tavu tapom i ode tamo odakle je i dola, a zid se
ponovo sastavi.
Tad se vezir die i ree:
- Tako neto je nemogue skriti od cara.
On ode caru i ispria mu ta se dogodilo, a car mu odgovori:
- Moram i ja da vidim to svojim oima!
I posla po ribara i naredi mu da opet donese etiri ribe i odmah ih
odnese cara, a ovaj naredi da ga nagrade sa etiri stotine dukata. Onda se car
obrati vezira:
- Ispri ti sam ribu ovde preda mnom!
Vezir pokorno donese tavu, baci u nju ribu poto ju je prethodno
pripremio za prenje. Kad se odjednom otvori zid i iz njega izae crni rob,
ogroman kao gora, kao jedan od preostalih iz plemena Ada, sa zelenom
granicom u ruci. On razgovetno izgovori ove rijei:
- O, ribe, hoete i i odrati stari dogovor?
Ribe podigoe glave i rekoe:
- Da, da! - I opet izgovorie iste one stihove:
31
- Tako rat Alaha, neu se vratiti u grad i sesti na carski presto sve dok ne
saznam istinu o ovom jezeru i ribama.
Zatim naredi ljudima da se razapnu atori kraj jezera, pa pozva vezira,
iskusnog i mudrog, dobrog znalca stvari, a kad ovaj doe, car mu ree:
- Nameravam da neto uinim, pa sam te pozvao da ti to kaem. Odluio
sam da saznam sve o jezeru i zato u ovde noiti, a ti sedi pred moj ator i reci
svim emirima, vezirima i dvorjanima da je car bolestan i da je naredio da mu
niko ne dolazi. A ti nikom ne odaj moju nameru.
Vezir se nije mogao usprotiviti caru. Car obue svoje odelo, opasa ma i
krenu. Peaio je celu no, sve do jutra, dok ga ne savlada vruina, pa se malo
odmori i opet nastavi da peai sledei dan i no do zore. Pred oima mu se
ukaza neto crno, on se obradova i ree:
- Moda je to neko ko bi mi rekao neto o ovom jezeru i ribama.
Kad se priblii, ugleda da je to dvorac sagraen od crnog kamena i
okovan eljezom. Jedno krilo vrata bijae otvoreno, a drugo zatvoreno. Car se
obradova, doe do vrata pa pokuca, ali ne u odgovora. Onda zakuca i drugi
i trei put, ali ni tad ne bi odgovora. Pokuca i etvrti put jo jae, ali nita.
- Mora da je prazan, - ree car, osmeli se i ue na vrata do trema i povika:
- O, itelji dvora, ja sam putnik namernik, imate li to za jelo?
Nekoliko puta je to ponovio, ali ne bi odgovora.
On se jo vie osmeli i pree preko trema u sam dvorac, ali ne nae
nikog unutra. Uputi se kroz dvorac do jedne velike dvorane zastrte svilenim
ilimima sa puno vezenih jastuka. U sredini dvorane je bio vodoskok sa etiri
lava od crvenog zlata iz ijih je eljusti prskala voda, blistava kao biserje i
drago kamenje. Oko vodoskoka su kruile i leprale ptice, a nad dvorom je
bila razapeta mrea koja ih je spreavala da odlete. Car je bio zadivljen, ali i
tuan to nije naao nikog ko bi mu otkrio tajnu jezera, riba, planina i dvorca.
On sede pored vrata, zamiljen, i odjednom zau nekakav bolan jecaj i neiju
tunu pjesmu:
32
odeven u svilu i zlato, ali tunog izraza. Car ga radosno pozdravi, a ovaj
odgovori:
- Oprosti mi, o gospodaru, to se ne diem pred tobom!
A car mu ree:
- O, mladiu, reci mi neto o ovom jezeru i arenim ribama, reci mi kakav
je ovo dvorac, zato si sam tu i zato plae?
Kad mladi u te rei, potekoe mu suze i opet zajeca. Car ga zaueno
upita zato opet plae.
- Kako da ne plaem - ree mladi - kad sam u ovakvom stanju, pa
podie skut i car ugleda da je mladi samo do pola ovek a da mu je donji
deo tela crni kamen. Mladi mu tad ree:
- Posluaj, o, care, udnu priu o ovim ribama:
Moj otac je bio car ovoga grada i zvao se Mahmud.
On je vladao ovim Crnim otocima i ovim brdima punih sedamdeset
godina. Kad je otac umro, ja sam postao car. Oenio sam se kerkom svoga
strica, koja me je toliko volela da ona, kad bih bio odsutan, nije ni jela ni pila
sve dok me ne bi ugledala. Pet godina sam proiveo s njom. Jednog dana ona
ode u hamam, a ja naredih kuvaru da nam pripremi veeru, zatim uoh u
dvorac i legoh da se odmorim, naredivi dvema robinjama da mi lepezama
hlade lice. Jedna mi sede kraj glave, a druga kraj nogu. Bio sam neraspoloen
zbog odsustva ene i nisam mogao da zaspim. Iako sam bio sklopio oi, dua
mi je bila budna. Odjednom ujem kako devojka koja je sedela kraj moje
glave ree onoj drugoj kraj mojih nogu:
- O, Mesuda, jadan na gospodar i njegova mladost! Teko njemu s
naom gospoom, tom prokletom bludnicom!
- Da - odgovori druga - proklete bile ene vetice.
- Neko ko to je na gospodar ne zasluuje takvu veticu koja svaku no
provodi van kue.
Prva devojka ree:
- Na je gospodar lud to je nita ne pita.
Druga e na to:
- Teko tebi ako gospodar sazna neto o njoj. A moda ga ona naputa po
njegovoj volji. Ona mu daje svaku vee au nekog napitka da popije pre
spavanja. U njega stavlja praak za uspavijivanje i posle toga on ne zna kud
ona odlazi. A ona se tada obue i odlazi i u zoru se tek vraa, stavljajui mu
pod nos neki miris od kojeg se on budi.
Kad uh rei svojih robinja, pade mi mrak na oi, jedva doekah vee kad
se moja ena vraa iz hamama. Kad je stigla, prostresmo stolnjak za veeru,
pa smo jeli i sedeli kao obino, razgovarajui neko vrijeme. Zatim ona ode po
pie, koje sam pio uvek pre spavanja, i prui mi au, ali ga ja ne ispih, nego
se samo napravih da pijem. Prosuh pie u nedra i poeh da hrem, kao da
spavam. Moja ena tad ree:
- Spavaj, i nikad se ne probudio! Mrzak si mi i ti i tvoje lice! Toliko si mi
dojadio!
Zatim se die i obue najlepe haljine, namirisa se, pa uze moj ma,
otvori vrata dvora i izae. Ja se digoh i pooh za njom, a ona, izaavi iz
dvora, krenu preko gradskih trgova do kapije grada, a onda izgovori neke
rei koje nisam mogao da razumem, a katanci padoe i kapija se sama otvori.
Moja ena izae, a ja za njom. Ne znajui da je ja pratim, ona stie do jedne
kolibe, ue na vrata, a ja se popeh na krov i pogledah odozgo i videh
odjednom jednog crnog roba kome ona prie. Bio je uasno ruan. Leao je
na postelji od eerne trske, a bolovao je od gube. Moja ena poljubi zemlju
pred njim, a rob podie glavu i ree joj:
- Teko tebi, zato si se dosad zadrala. Ovde su bili moji iz plemena, pili
su, onda otili svaki sa svojom enom, a ja nisam hteo da pijem bez tebe.
Ona mu ree:
- O, gospodaru, ljubavi mog srca, zar ne zna da sam udata za sina mog
strica i da mi je mrzak njegov lik i mrska veza s njim. Da se ne bojim za tebe,
grad bi ve leao u razvalinama. U njemu bi se ulo samo graktanje galebova,
a ja bih kamenje grada prenela iza planine Kal.
Rob joj ree:
- Lae, prokletnice! Tako mi hrabrosti i istine crnih, nae junatvo nije
isto to i junatvo belih. Ako se samo jo jedanput toliko zadri, prestau da
ti budem prijatelj i da pokrivam tvoje telo svojim telom. O, prokletnice, ti me
izigrava radi svog zadovoljstva, prljava kuko, najpodlija meu svim
belima.
Kad uh ove rijei i videh vlastitim oima ta se dogaa meu njima,
svest mi se zamrai do te mere da vie nisam znao ni gde sam ni ta je sa
mnom. Kerka mog strica je stajala pred robom i plakala, poniavajui se i
govorei mu:
- O, dragi moj, ljubavi moja, nikog vie neu imati ako me ti ostavi. O,
dragi moj, svetlosti oiju mojih!
34
- I ako se nad grobom seti moga imena, odgovor e biti jecaj mojih
kostiju kad ti uju glas.
Kad je prestala, ja uzeh ma i zamahnuh njim da je ubijem, a ona se die,
sad uverena da sam to ja ranio roba, izgovori neke nerazumljive rei, a onda
me zaara.
- Neka te ova moja arolija uini pola ovekom, a pola kamenom - ree
ona.
I ja postadoh, kao to vidi, ovakav kakav sam. Ne mogu ni ustati ni
sesti, niti sam mrtav, niti iv. A onda jo zaara i itav grad i sve to je u
njemu, sve trgove i sve vrtove i sve to je ivo. A u naem gradu su iveli
muslimani, hriani, idovi i magi Ona sve njih pretvori u ribe, muslimane u
bele, mage u crvene, hriane u plave, a idove u ute. etiri otoka pretvori u
etiri planine koje okruuju jezero. I svakog dana ona me biuje sve dok mi
krv ne potee, zatim oblai moj ivi deo u kostret, a preko toga stavlja svileni
ogrta.
Car mu se tad obrati reima:
- Dodao si brige mojim brigama! Gde je ta ena?
- U turbetu sa robom - odgovori mladi. - Ona dolazi svaki dan ovamo
kad sunce zalazi, skida mi odeu i biuje me, a ja plaem i viem jer se ne
mogu ni maknuti ni odgurnuti je od sebe. Kad me istue, odlazi robu s vinom
i s napicima.
Car uzviknu:
- Tako mi Alaha, neu propustiti da ti pomognem. Po tome e me pamtiti
i potonja vremena.
Zatim je car razgovarao s njim sve do veeri, dok nije dolo vreme
dolaska ene. Onda skide svoju odeu, isuka ma i poe u odaju u kojoj bijae
rob. Ugledao je svee i kandila, kadionice i dim. Car se priblii robu, udari ga
maem i ubi ga. Zatim ga prebaci na lea, baci u bunar koji se nalazi u
dvorcu, vrati se, obue odelo roba i lee u grobnicu s isukanim maem. Posle
jednog sata doe prokleta arobnica muu, skide mu odelo, uze bi i poe da
ga tue dok je on jaukao i vikao:
- Zar nije dosta to sam ovakav, o keri mog strica, smiluj mi se!
Ali ona ree:
- Zar si se ti smilovao i ostavio mi moga dragog?!
Na kraju ga je opet obukla u odelo od kostreti, a preko toga stavila
svileni ogrta, onda je otila robu sa kragom vina i zdelom trave. Ona ue u
turbe i poe da plae i jeca govorei:
36
38
39
www.balkandownload.org
PRIA O AROBNOM KONJU
Pria se da je u drevna vremena iveo neki veliki i moni car koji je
imao tri keri, lepe kao mesec o utapu i cvetni vrtovi, i isto tako lepog sina.
Jednog dana dok je car sedeo na svom prestolu, dooe mu tri mudraca.
Jedan mu donese zlatnog pauna, drugi bakrenu trubu, a trei konja od
slonovae i ebanovine.
- Kakve su ovo stvari i emu slue ? - upita ih car.
- Svakog sata, noi ili dana, ovaj paun zalepra krilima i zakreti odgovori vlasnik pauna.
Vlasnik trube ree:
- Ako se ova truba postavi na gradsku kapiju, ona e biti kao uvar
grada. Ako u grad ue kakav neprijatelj, ona e se oglasiti i neprijatelj e tako
biti uhvaen.
A vlasnik konja ree:
- Ako neko uzjae ovog konja, on e ga odneti u koju god zaeli zemlju.
Car im na to ree:
- Neu vas nagraditi sve dok se ne uverim u to to ste mi rekli.
Zatim prvo isproba pauna i uveri se da je tano ono to je o njemu rekao
mudrac. To isto uradi sa trubom i vide da je i ona ba onakva kako je rekao
njen vlasnik.
- Poelite neto od mene - ree car ovoj dvojici mudraca.
- elimo da svakom od nas da po jednu svoju kerku za enu odgovorie mudraci, a car pristade i dade im dve svoje keri.
Zatim istupi trei mudrac, vlasnik konja, poljubi zemlju pred carem i
ree:
- O, care ovog vremena, nagradi i mene isto onako kao to si nagradio
moja dva prijatelja.
- Najprije u isprobati konja - odgovori car.
Tad pred cara stupi njegov sin i ree mu:
- Oe, ja u uzjahati ovog konja da vidim kakav je.
- Isprobaj ga, ako eli, sine - odgovori mu car i sin uzjaha konja,
podbode ga nogama, ali se konj i ne pomae s mesta.
- O, mudrae, gde je ta udesna mo konja o kojoj si govorio? - upita
carevi mudraca.
Mudrac mu tad prie, pokaza mu zavrtanj na konju i ree:
- Okreni ovaj zavrtanj!
Carevi uini kako mu ree mudrac, a konj se pokrenu i poleti s
careviem nebu pod oblake. Videli su ga kako leti sve dok ga ne izgubie iz
vida. Carevi nije znao ta da radi. Pokaja e to je uzjahao konja i ree:
- Mudrac se posluio lukavstvom da bi me unitio.
On poe paljivo razgledati udove konja i odjednom nae na njegovoj
desnoj i levoj pleki neto slino glavi petla.
- Ne vidim nita drugo osim dva zavrtnja - ree pa okrenu zavrtanj i oseti
kako konj jo bre prolete zrakom; zatim okrenu levi zavrtanj i konj uspori let
i poe da se sputa, sve dok se polako ne spusti na zemlju. Kad je tako saznao
kako se konjem upravlja, srce carevievo se ispuni radou, i zahvalnou
prema Alahu, koji ga je spasio propasti.
Carevi se sputao itav dan jer je leteo veoma visoko nad zemljom.
Nauio je da upravlja konjem kako je hteo i da ga vodi kud mu se dopada,
mogao je mirno da razgleda zemlje i gradove koje nije poznavao ni ranije
video u ivotu. A najlepi od svih tih gradova bijae jedan grad sav u
zelenilu, drveu i rekama.
- Kako se zove ovaj grad i u kojem se podneblju nalazi? - zapita se
carevi i poe kruiti oko njega i razgledati ga sa svih strana. Dan je bio na
izmaku i sunce se klonilo zapadu, pa carevi pomisli:
Nisam naao lepeg konaita od ovoga grada. Prenoiu noas u njemu, a
ujutro u se vratiti kui, svome carstvu, i ispriau rodbini i ocu ta mi se desilo i ta
sam sve video.
I poe traiti neko sigurno mesto za sebe i za konja, gde ga niko nee
videti, kad odjednom ugleda usred grada neki dvorac koji se dizao u visinu,
opasan irokim zidom, s visokim straarnicama.
Ovo je zaista prekrasno mesto, pomisli on i poe okretati zavrtanj za
sputanje. Sputao se sve dok ne slete na krov dvorca. Onda sjaha s konja,
oda hvalu milostivom Alahu i poe hodati oko konja zagledajui ga i
govorei:
- Tako mi Alaha, zaista je onaj koji te napravio ovakvog vet mudrac i
ako mi Alah produi vek i vrati me u moju zemlju i rodbini zdrava i itava,
uiniu svako dobro tom mudracu i biu mu krajnje naklonjen.
Zatim sede na krov i ostade dok svi ljudi nisu zaspali. Morila ga je glad i
e jer od rastanka s ocem nije nita bio okusio. On ree u sebi:
41
44
- Kad svane dan, dovedi ih meni i reci im: Ovaj mladi je isprosio moju
ker i dobie je pod uslovom da podeli megdan s vama svima. Tvrdi da e vas
savladati i pokoriti i da mu vi nita neete moi uiniti. Zatim me pusti da se
borim s njima, pa ako me ubiju, time e se najbolje sakriti tvoja tajna i
sauvati tvoj obraz, a ako ih ja pobijedim i pokorim, kralj e zaeljeti da ima
zeta kao to sam ja.
Kad kralj u te rijei, on se sloi s mladievim predlogom, iako mu se
inilo da preteruje u izjavama, uasavajui se njegove namere da se bori sam
sa itavom njegovom vojskom.
Oni su tad seli zajedno i razgovarali, a kralj pozva jednoga slugu, naredi
mu da odmah ode veziru, da ovaj skupi svu vojsku, da se ona naorua i
pojae konje. Sluga ode veziru i obavesti ga o onome to je kralj naredio i
vezir postupi po kraljevoj naredbi. A kralj je i dalje razgovarao s mladiem jer
su ga zadivile njegove rei, njegova pamet i vaspi-tanje. U razgovoru ih
zatee jutro, pa se kralj die, uputi se svom prijestolju, a svojim vojnicima
naredi da uzjau konje. On careviu dovede jednog od svojih najboljih konja,
naredi slugama da ga osedlaju i opreme najlepom opremom. Ali carevi
ree:
- O, kralju, ja neu uzjahati tog konja dok ne vidim vojsku i ne
osvedoim se o njoj.
- Bie onako kako ti eli - odgovori mu kralj, i oni krenue.
Mladi je iao ispred kralja. Stigoe do mejdana i mladi ugleda vojsku i
vide da je velika. Kralj povika:
- O, ljudi, doao mi je jedan mladi koji prosi od mene moju ker, a ja
nisam video od njega lepeg i odvanijeg. On kae da e vas sam savladati i
pobediti, tvrdei da bi vas bilo malo da vas je i sto hiljada. Kad se budete
borili s njim, doekujte ga vrhovima kopalja i maeva jer se on prihvatio
krupne stvari.
Tad se kralj obrati careviu:
- Evo vojske pa se pokai Carevi mu ree:
- Ti si nepravedan. Kako u se boriti s njima kad sam ja peak, a oni
konjanici.
- Ja sam ti ve govorio da uzjae konja, a ti nisi hteo.
- Ne svia mi se nijedan od tvojih konja - odgovori mladi. - Neu
uzjahati ni jednog drugog osim onoga konja na kome sam i stigao ovamo.
- A gdje je tvoj konj? - upita kralj.
- Na onom dvorcu! - odgovori carevi.
45
- Alaha mi, teta, kako da ubijem tog mladia tako lepog lica i tako
divnog stasa?
A drugi na to ree:
- Alaha mi, do njega ete dospeti tek posle velikog okraja. Mladi sve to
ini zato to je hrabar i smion.
Poto se uspravio na svom konju, mladi okrenu zavrtanj za podizanje, a
svi upree poglede u njega da vide ta e to uiniti. Njegov konj se prope i
poe da ini pokrete kao pravi konj. Na taj nain mu se unutranjost ispuni
vazduhom i on se podie i polete. Kad kralj vide kako se konj podigao i
poleteo, povika vojnicima:
- Uhvatite ga pre nego to pobegne!
- O, kralju, zar neko moe uhvatiti pticu u letu? - povikae veziri i
namesnici. Taj mladi nije niko drugi do veliki arobnjak, od kog te spasao
sam Alah.
Kralj se tad vrati u svoj dvorac i ode svojoj keri, pa joj ispria ta se
dogodilo sa careviem na mejdanu. Devojka se veoma rastui zbog rastanka
sa careviem, a onda se jako razbole i pade u postelju. Kad je kralj vide tako
bolesnu, privi je uz sebe, poljubi je meu oi i ree joj:
- O, keri, zahvali Alahu to nas je spasio od tog podmuklog arobnjaka.
Da bi je uteio, kralj joj ponovi ono to je video, ispria joj kako se konj
podigao u zrak, ali ona nita nije htela da uje, nego poe jo vie plakati i
jecati govorei za sebe:
- Tako mi Alaha, neu nita ni jesti ni piti dok me Alah opet ne sjedini sa
careviem.
Kralj se veoma zabrinu zbog svoje kerke. Bilo mu je teko zbog takvog
njenog stanja, srce mu se stezalo. Ali to je njen otac bio neniji prema njoj, to
je njena ljubav prema careviu bivala sve vea.
to se tie carevia, on se odjednom, kad se nae sam u visini, seti
devojine lepote i ljupkosti. Jo ranije se bijae raspitao kod kraljevih ljudi za
ime tog grada i kralja i saznao da je to bio grad Sana. Posle dugog leta,
carevi stie do oevog grada, prelete ga i uputi se prema oevom dvorcu.
Spusti se na krov, ostavi tamo svog konja, a sam sie u oeve odaje, gde nae
oca tuna i alosna zbog rastanka s njim. Kad ga ugleda, car se die i zagrli
ga, silno obradovan. Carevi ga odmah upita za mudraca koji je napravio
konja, a on mu ree:
- Proklet bio i mudrac i as kad ga ugledah. On je kriv to sam se rastao
od tebe i zato je u zatvoru od onog dana kad si nestao.
47
je bio veoma ruan, a devojka savreno lepa i draesna, vitka i stasita. A konj
od ebanovine je bio pravo udo i nikad niko nije video nita lepe od njega.
- A ta je uinio car s njima? - upitae prisutni.
- Pitao je tog oveka ko mu je ta devojka, a on je rekao da mu je ena i
kerka njegovog strica. Ali devojka je rekla da on lae i car je uze od njega,
naredivi da ga istuku i strpaju u zatvor. O konju od ebanovine ne zna se
nita - rekao je trgovac.
Kad je carevi uo trgovevu priu, prie mu i poe ga oprezno
ispitivati, sve dok nije saznao od njega ime tog grada i cara. Mladi je tu no
proveo sav radostan, a kad je svanulo, krenuo je na put i iao je ne
zaustavljajui se sve dok nije stigao u taj grad. Ali kad je hteo ui u njega,
epae ga gradski uvari i htedoe ga odvesti pred cara da bi ga ispitao ko je
i ta je, zato je dospeo u ovaj grad, i koji zanat zna, jer je car imao obiaj da to
pita svakog stranca.
Carevi je u grad stigao uvee, a u to doba nije niko mogao otii do cara,
zato uvari gradskih kapija uhvatie mladia i povedoe ga u zatvor. Ali kad
videe kako je lep, bilo im je ao da ga strpaju u zatvor, pa ga posadie pred
zatvor da skupa s njima veera. Za vreme veere razgovarali su i veselili se, a
straari su ga pitali iz koje je zemlje.
- Ja sam iz Persije, iz zemlje Kosroja - odgovori carevi.
Kad ue te rei, svi se nasmejae, a jedan od njih ree:
- O, mladiu, uo sam da ljudi svata priaju i video kako se ponaaju, ali
nisam video oveka koji vie lae od Persijanca koji je kod nas u zatvoru.
Drugi ree:
- A ja nisam video oveka runijeg izgleda i gadnijeg lika od njega.
- A po emu znate da je laov - upita carevi, a straari odgovorie:
- Po tome to tvrdi da je mudrac. Car ga je video na putu kad je iao u
lov. S njim je bila jedna ena neviene lepote, privlanosti, savrenstva i sjaja,
i jedan konj od crne ebanovine, da lepeg nismo videli u ivotu. to se
devojke tie, ona je kod cara, veoma mu je draga, ali je luda, a da je taj ovjek
mudrac, kao to tvrdi, sigurno bi je izleio. Car joj daje lekove i eli da je
izlei. to se tie konja od ebanovine, car ga je stavio u svoju riznicu. Onaj
runi ovjek, koji je bio s djevojkom, kod nas je u tamnici i kad padne no,
toliko plae i zapomae nad sobom da niko ne moe oka sklopiti.
Carevi tada poe da kuje plan kako da ostvari svoj cilj. Kad su straari
hteli da spavaju, uveli su carevia, u zatvor i zatvorili za njim vrata, i on u
mudraca kako plae, zapomae i ali samog sebe govorei:
53
- Teko meni to sam uinio sebi i careviu, to sam uinio devojci. Sve to
zato to sam hteo da uinim neto runo, to sam traio za sebe neto to ne
zasluujem i to mi ne prilii, a ko trai ono to mu ne prilii, zadesie ga ono
to je mene zadesilo.
Kad je carevi uo rei mudraca, ree mu:
- Dokle e trajati to plakanje i zapomaganje, da li ti se desilo neto to se
nije desilo nikom drugom?
Mudrac oseti da je ovek koji mu to ree prijateljski raspoloen prema
njemu, pa se poe aliti na svoje stanje i tekoe u koje je zapao.
A kad je svanulo, straari odvedoe carevia do cara, obavestivi ga da je
mladi stigao uvee kad vie niko nije mogao izai pred njega. Car se obrati
mladiu upitavi ga:
- Iz koje si zemlje, kako se zove i kakav zanat zna, zato si doao u na
grad?
Carevi mu odgovori:
- to se mog imena tie, ono na persijskom jeziku glasi Harda, inae
sam iz Persije i spadam u ljude od nauke ija je specijalnost medicina. Leim
bolesne i lude, a putujem po raznim zemljama i gradovima da bih stekao
novo znanje. Kad vidim nekog bolesnika, ja ga izleim. Eto, to je moj zanat.
Kad car u te rei, veoma se obradova i ree:
- O, dobri mudrae, stigao si ba u trenutku kad si nam potreban.
I car ispria mladiu devojin sluaj pa ree:
- Ako je izlei od ludosti, dobie od mene sve to zatrai.
Carevi mu na to odgovori:
- Alah uzvisio cara! Opii mi sve to si video od njene ludosti i reci mi
otkad je luda i kako si uhvatio nju, konja i mudraca.
Car mu tad sve potanko ispria i ree da je mudrac u zatvoru.
- O, sreni caru, a ta si uradio s onim konjem? - upita carevi.
- Njega uvam u svojoj riznici - odgovori car.
Carevi tad pomisli:
Treba da vidim konja i da utvrdim da li je itav, a ako je s njim sve u redu,
ostvari u ono to sam naumio, jer ako se konj moe pokrenuti, smisliu neko
lukavstvo da spasim svoju draganu. Onda se obrati caru ovim reima:
- O, care, trebalo bi da vidim konja, moda u otkriti neto to e mi
pomoi da izleim devojku
- Drage volje - ree car, die se, uze mladia za ruku i povede ga do
konja.
54
I carevi poe svake godine slati pisma i poklone princezinom ocu, sve
dok njegov otac nije umro, a tada carevi preuze vlast u svojoj zemlji i
pravedno vladae svojim podanicima, pa mu se zemlje i robovi sami
potinie, a on je sa svojom enom iveo sve do smrti, najlepim i najsretnijim
ivotom.
57
jedan bio bojadija, po imenu Abu Kir, a drugi brija, po imenu Abu Sir. Bili
su susedi jer su im duani bili jedan pored drugog. Bojadija je bio varalica i
laov i tvrdokoac. Nije se stideo da ini sramotna dela, a obiaj mu je bio da
trai unapred novac od muterije koja mu je donosila tkaninu na bojenje,
govorei da e za te novce kupiti boje. A kad bi uzeo novac, troio bi ga
odmah na jelo i pie, prodavao bi platno koje bi uzeo im bi vlasnik otiao, a i
taj novac bi odmah troio na jelo i pie. Jeo je samo najbolja jela i pio sam
najbolja pia, od kojih izgubi pamet. A kad bi mu vlasnik tkanine doao,
bojadija bi mu rekao:
- Dodi sutra, pre izlaska sunca i nai e svoju tkaninu obojenu.
Vlasnik bi odlazio mislei: Jedan ili dva dana, isto je. I dolazio bi
sutradan prema dogovoru, a Abu Kir bi govorio:
- Jue sam bio zauzet jer sam imao goste i morao se brinuti oko njih.
Doi sutra, pre izlaska sunca i nai e svoju tkaninu obojenu.
I muterija bi dola i treeg dana, a Abu Kir bi rekao:
- Moe mi oprostiti zbog jueranjeg dana jer mi se porodila ena nou,
pa sam itav dana morao obavljati poslove, ali doi sutra i uzmi svoju
obojenu stvar.
I muterija bi opet dola, prema dogovoru, a Abu Kir bi je doekao s
nekom novom lai, obeavajui i zaklinjui se da e mu sutra dati tkaninu,
sve dok muterija ne bi izgubila strpljenje i rekla:
- Koliko puta e mi rei sutra. Daj mi moju tkaninu, neu da je boji.
Abu Kir bi tad odgovorio:
- Alaha mi, brate, stid me je pred tobom, ali u ti rei istinu, a Alah neka
kazni one koji ine naao ljudima i oduzimaju im ono to je njihovo.
- Reci mi ta se dogodilo - govorila bi muterija, a Abu Kir bi odgovarao:
- Obojio sam ono to si doneo bojom kojoj nema ravne i obesio je pred
radnju da se sui, ali je to neko ukrao, ne znam ko.
Ako bi muterija bila neki dobar ovek, rekla bi:
- Alah e mi to nadoknaditi.
A ako bi to bio neki zao ovek, poeo bi grditi i sramotiti Abu Kira, ali od
njega ne bi nita dobio, makar ga tuio i sucu.
Abu Kir je tako radio sve dok se ne pronese o njemu zao glas i ljudi
poee opominjati jedni druge da se uvaju Abu Kira, spominjui ga u
uzreicama. Tako ga muterije napustie. Mogao mu je pasti aka samo onaj
koji nije nita znao o njemu. Abu Kir skoro ostade bez posla. Zbog toga poe
sve ee odlaziti u duan kod svog suseda brice, Abu Sira, sedei kod njega i
gledajui u vrata svoje bojadisaonice. Kad bi ugledao neku muteriju, koja
nije nita znala o njemu, pred vratima svoje radnje, izlazio bi iz brijanice i
upitao je:
- ta ti treba?
A muterija bi odgovarala:
- Da mi oboji ovo!
- U koju boju? - pitao bi Abu Kir jer je uprkos svim svojim manama znao
da boji u sve boje, ali nije nikad bio ni prema kome iskren i zloa je njime
gospodarila. Tad bi uzimao stvar od muterije rekavi:
- Plati mi unapred, a sutra doi po ovo.
Muterija bi mu plaala i odlazila svojim putem, a Abu Kir bi odmah
odlazio i prodavao to na ariji i kupovao za te novce meso, povre, voe i
duvan, i sve to bi mu bilo potrebno. A kad bi ugledao muteriju koja mu je
dala neto na bojenje, ne bi se pojavljivao i izlazio joj na oi.
Tako provede nekoliko godina, a jednog dana uze na bojenje neto od
nekog oholog i drskog oveka, pa proda to to je primio i potroi sav novac. I
muterija ga poe svakog dana traiti u bojadisaonici, ali ga nikad nije
nalazila, jer bi se on skrivao u Abu Sirovoj brijanici. Kad ovom oveku
dojadi da ga trai u njegovoj radnji, on ode kadiji, a kadija posla s njim svog
izaslanika da pokuca na vrata Abu Kirove bojadisaonice u prisustvu mnogih
muslimana. I taj ovek stavi peat na vrata bojadisaonice poto u njoj ne nae
nita osim nekoliko razbijenih korita, ak ne nae nita to bi uzeo u zamenu
za svoju tkaninu. Tad izaslanik uze klju radnje i ree Abu Kirovim susedima:
- Recite mu neka donese stvar ovoga oveka pa e dobiti klju svog
duana.
Zatim muterija i izaslanik odoe. Tada Abu Sir upita Abu Kira:
- Kakva te to nesrea snala? Ko god ti je doneo neto, ostao je bez toga.
Gde se denula stvar tog oholog ovjeka?
- O, susede, ukrali su mi je - odgovori Abu Kir, a Abu Sir mu ree:
- udno. Tebi kradu sve to ti ljudi donesu. Sastaju li se u tvom duanu
59
www.balkandownload.org
svi kradljivci? Ja ipak mislim da ti lae. Reci mi ta si uradio?
- O, susede - odgovori Abu Kir - niko meni nije nita ukrao.
- Pa ta onda radi s tuim stvarima ? - upita Abu Sir.
- Prodajem ono to mi donesu, a onda troim novac od toga - odgovori
on.
- A doputa li to Alah ? - upita ga Abu Sir, a Abu Kir ree:
- Ja to inim jer sam siromaan i od svog zanata imam malo koristi.
Tad i Abu Sir poe da se ali:
- Ja sam takav majstor da mi nijedan nije ravan u ovom gradu, ali u moju
brijanicu niko ne dolazi jer sam siromaan ovek. O, brate, dojadio mi je ovaj
zanat.
Abu Kir mu ree:
- I meni je dojadio moj zanat jer nita ne zaraujem. Ali ko nas
primorava da ostanemo u ovoj zemlji? Otputujmo u svijet. Imamo u rukama
zanate koji se trae u svim zemljama, pa emo se u drugim zemljama nadisati
zraka i odmoriti od velikih briga.
Abu Kir je tako zanosno govorio Abu Siru o putovanju dok ovaj i sam ne
poele da putuje, a onda se dogovorie da zajedno krenu. Tad Abu Kir ree
Abu Siru:
- O, susede, sad smo postali braa i nema razlike meu nama, pa treba
da oitamo onu molitvu koja kae da onaj ko radi i zarauje treba da
prehranjuje onog ko ne radi. Sve to nam ostane od novaca, stavljaemo u
jedan koveg i pravedno podeliti kad se vratimo u Aleksandriju.
Abu Sir se sloi s tim pa oita molitvu, a onda zatvori brijanicu i
predade kljueve gazdi. Kljuevi Abu Kirove bojadisaonice ostadoe kod
kadijinog izaslanika, a njegova radnja zapeaena.
Obojica uzee svoje stvari i krenue na put. Ukrcae se u jednu lau i
isplovie istog dana morem. Srea im je bila naklonjena jer na lai, na kojoj je
pored kapetana bilo sto dvadeset putnika, nije bilo nijednog brijaa osim Abu
Sira. Kad su jedra na lai bila razapeta, Abu Sir ree Abu Kiru:
- Na ovom moru treba jesti i piti, a mi imamo malo hrane. Moda e me
neko pozvati da ga obrijem, a kad ga obrijem, dae mi neku pogaicu,
srebrenjak ili gutljaj vode, i tako emo nas dvojica zaraivati.
- Nije loe - ree Abu Kir, pa spusti glavu i zaspa, a brico se die, uze svoj
pribor i oljicu, na rame stavi neku krpu umesto pekira, jer je bio siromaan,
i poe da se eta izmeu putnika. Tad mu se neko obrati:
- Doi, brico, da me obrije.
60
izai iz sobe i proetaj gradom, u njemu ima razonode i sjaja i nema lepeg grada od
ovoga, Abu Kir bi mu odgovarao:
- Ne zameri mi, brate, jer imam nesvesticu.
A Abu Sir se nije ljutio i nije ga hteo niim da povredi. Meutim,
etrdeset prvog dana brica se tako razbole da nije mogao izai iz sobe, pa se
pogodi s vratarom hana da im on obavlja sve poslove, da im donosi hranu i
pie, jer je Abu Kir za sve to vreme samo jeo i spavao. Vratar je tako obavljao
poslove etiri dana, a onda se Abu Sirova bolest tako pogora da je izgubio
svest.
to se tie Abu Kira, njega poe moriti velika glad, pa se die i poe
preturati po Abu Sirovom odelu, nae neto malo novca, uze ga i izae iz
sobe, zalupivi vrata. Tako ode, ne obavestivi nikoga, a vratar je za to vreme
bio u ariji pa ga ni on nije video. Abu Kir ode u ariju i kupi za sebe jedno
divno odelo, pa onda poe hodati gradom i razgledati ga i tako vide da tom
gradu nema ravnog meu gradovima, i da su svi ljudi obueni u belo i plavo.
Tada i Abu Kir ode jednom bojadiji i vide da je u njegovom duanu obojeno
sve u plavo, pa izvadi svoju maramicu i ree mu:
Ej, majstore, uzmi ovu maramicu i oboji je, a ja u ti platiti koliko treba.
- Dvadeset dirhema - odgovori mu majstor, a Abu Kir mu ree:
- Mi to u svojoj zemlji bojimo za dva dirhema.
- Idi onda u svoju zemlju i tamo oboji svoju maramu - ree mu majstor - a
ja je neu, bojiti za manje od dvadeset dirhema.
Abu Kir mu ree:
- U koju e je boju obojiti ?
- U plavu - odgovori bojadija.
- Ja hou da je oboji u crveno - ree Abu Kir, a bojadija odgovori:
- Ne znam bojiti u crveno.
- Onda u zeleno - ree Abu Kir, a bojadija ree:
- Ne znam bojiti u zeleno.
- Onda u uto - ree Abu Kir.
- Ne znam bojiti u uto.
Abu Kir je nabrajao boju za bojom, ali mu bojadija ree:
- U naoj zemlji ima etrdeset majstora, ni vie ni manje, a kad jedan od
nas umre, mi uimo bojenju njegovog sina, a ako on ne ostavi potomstvo,
onda nas ostaje jedan manje. Ako neki majstor ima dva sina, mi uimo
bojenju jednog od njih, a ako on umre, uimo njegovog brata. Na zanat je
uhvatio korena i svi mi bojimo samo u plavo.
63
- O, velikai mog carstva - ree car - nek svaki od vas da ovog puta po sto
dinara, po jednog belog roba i robinju i po jednog crnog roba.
- U redu rekoe oni - daemo mu to, ali neka mu od danas svaki
muterija da onoliko koliko mu dua eli.
Car se s tim sloi i svi velikai dadoe Abu Siru po sto dinara, po jednu
robinju, po jednog belog i crnog roba, a tog dana okupa se u hamamu etiri
stotine velikaa. Svi skupa dali su hamamdiji etrdeset hiljada dinara, etiri
stotine robinja i osam stotina robova, a sam car mu je dao deset hiljada
dinara, deset belih i deset crnih robova i deset robinja. Abu Sir istupi, poljubi
zemlju pred carem i ree:
- O, sreni i mudri care, gde da smjestim ove robove i robinje?
- Ja sam naredio svojim velikaima da ti ih poklone da bi prikupili za
tebe bogatstvo. Moda e se setiti svoje zemlje i porodice i otii u svoj rodni
kraj pa e ti dobro doi to kad bude otiao iz nae zemlje.
Abu Sir mu ree:
- O, care ovog vremena, nek Alah da da bude jo vei, ali ovo mnotvo
robova i robinja prilii samo carevima, a meni bi bilo bolje da si naredio da mi
se da novac mesto te vojske, jer ljudi jedu i piju i oblae se i nikad ne bih
imao dovoljno bogatstva da ih snabdem.
Car se na to nasmeja i uzviknu:
- Alaha mi, govori istinu, zaista je to velika vojska, a ti je ne moe
izdravati. Ali hoe li mi prodati svakog od njih za sto dinara?
- Hou - odgovori Abu Sir, i car onda pozva svog rizniara da donese
novac, a kad ga je ovaj doneo, dade Abu Siru ugovorenu svotu za robove.
Posle toga car ih pokloni njihovim vlasnicima, rekavi im:
- Neka svako uzme svog roba ili robinju kad ih prepozna. Ja vam ih
poklanjam.
I velikai uzee svoje robove po nareenju cara, a Abu Sir ree:
- O, care ovog vremena, neka te Alah sauva od svakog zla kao to si ti
mene spasao ovih vragova kojima moe vladati samo Alah.
Car se nasmeja njegovim reima, dajui mu za pravo, a zatim izvede
svoje velikae iz hamama i ode s njima u dvorac. Abu Sir provede tu no
brojei zlato, stavljajui ga u kese koje je peatio, a sluilo ga je dvadeset crnih
robova, dvadeset belih robova i etiri robinje. Kad je svanulo, Abu Sir otvori
hamam i posla telala da vie po gradu:
- Ko hoe da doe u hamam i okupa se, nek plati onoliko koliko mu dua
eli i koliko mu velikodunost nalae!
70
odgovorio: To je barem lako. Car e doi u hamam, a ja u mu dati ovaj otrov i rei:
Uzmi ovaj lek i namazi njime telo da ti spadnu dlake. Car e to uzeti i namazati se, a
onda e mu otrov kolati telom dan i no dok ne doe do srca i car e tad umreti i sve
e biti gotovo. Kad sam to uo, ja sam se prepao da ti se to i ne dogodi, jer ti si
meni uinio veliko dobro za koje sam ti veoma zahvalan.
Kad u bojadijinc rei, car se veoma razgnevi i ree:
- uvaj tu tajnu!
Zatim zaele da ode u hamam, da otkloni sumnju i sam se uveri. Kad je
car uao u hamam, Abu Sir se svue po obiaju i poe trljati cara, a onda mu
ree:
- O, care ovog vremena, spravio sam jedan lek kojim se skidaju dlake s
donjeg dela tela.
- Donesi ga - ree car - i on mu ga donese, a car oseti uasan miris i shvati
da je to otrov. Car se tad razbesni i povika svojim ljudima: - Drite ga!
Oni uhvatie Abu Sira, a car izae besan iz vode a da niko nije znao zbog
ega je ljut i niko ga nije smeo pitati za to. Zatim se car obue i ode na divan,
pa naredi da dovedu Abu Sira i njega dovedoe svezanih ruku. Potom car
pozva svog kapetana, a kad on doe, car mu ree: - Odvedi ovu hulju! Stavi
ga u jednu vreu, a u vreu stavi dva kantara negaenog krea, zavei sve to
dobro, a onda stavi vreu u amac i doi pod moj dvorac, a kad me vidi
kako sedim kraj prozora, pitaj me; Da li da bacim ovu vreu? a ja u ti rei:
Baci je! i ti e je onda baciti u vodu, neka se kre ugasi u njoj i neka Abu Sir
izgori i utopi se.
- Sluam i pokoravam se - odgovori kapetan pa odvede Abu Sira na
jedan otok naspram carskog dvora i ree mu:
- Ja sam jednom dolazio kod tebe u hamam i ti si mi ukazao ast i uinio
sve to je bilo potrebno. Okupao sam se s velikim uitkom, a ti si se zakleo da
od mene nee uzeti nikakvu nagradu za to, pa sam te ja veoma zavoleo.
Ispriaj mi ta ti se desilo i zato se car toliko naljutio na tebe i naredio da te
ubijem tako uasnom smru.
- Alaha mi - ree Abu Sir - ja mu nisam nita uradio i ne znam ime sam
se ogrijeio o njega i zbog ega sam sve ovo zasluio.
Kapetan mu tad ree:
- Ti zauzima kod cara visoko mesto, kakvo niko nije zauzimao pre tebe,
a kad je neko tako srean kao ti, ljudi mu zavide. Moda ti je neko pozavideo
na srei i oklevetao te caru pa se on razbesneo na tebe. Ali dobro mi doao i
znaj da ti se nita loe nee desiti. Kako si ti meni ukazao ast i ne poznajui
74
me, tako u i ja tebe osloboditi, ali e morati ostati na ovom otoku dok ne
naie neka laa iz grada koja plovi u tvoju zemlju pa u te onda ukrcati na
nju.
Abu Sir poljubi kapetana u ruku, zahvali mu se na svemu, a kapetan
donese vreu, stavi u nju kre i jedan kamen velik poput oveka, pa ree:
- Uzdam se u Alaha.
Zatim kapetan dade Abu Siru jednu mreu i ree mu:
- Baci ovu mreu u more, moda e uloviti neto ribe. Ja snabdevam
carsku kuhinju ribom svakog dana, ali sam danas zbog ovog dogaaja
izostavio ribolov. Bojim se da ne dou kuvareve sluge i zatrae ribu i ne nau
je; zato e biti dobro ako togod ulovi. Ja sad odoh pod careve prozore i
posluiu se lukavstvom i rei caru da sam te bacio u vodu.
- Ja u loviti ribu, a ti idi i nek ti je Alah na pomoi - ree mu Abu Sir.
Kapetan stavi vreu u amac i doplovi do careva dvorca, a kad vide cara
kako sedi kraj prozora, upita ga:
- O, care ovog vremena, da li da bacim ovu vreu?
- Baci je - odgovori car i dade mu znak rukom, a neto zasvetluca i pade
u more. A to to je palo bio je carev prsten koji je imao arobnu mo. Car ga je
nosio na desnoj ruci, a kad bi se na nekog naljutio i hteo da ga ubije,
pokazivao bi na njega prstom desne ruke. Tad bi iz prstena sevnule munje i
pogodile tog oveka, a glava bi mu sletela s ramena. Vojska i velikai su se
pokoravali caru samo zahvaljujui tom prstenu. Ali kad mu je prsten pao s
prsta, on nije mogao rei nikome da ga je izgubio, iz straha da se vojska ne
digne protiv njega i ne ubije ga.
to se tie Abu Sira, on je posle kapetanovog odlaska bacio mreu u
more, a onda je izvukao i video da je puna ribe. Kad je bacio mreu po drugi
put i izvukao je, opet je bila puna ribe. Tako je bacao i vadio mreu uvek
punu ribe dok nije ulovio itavu gomilu riba. Tad pomisli.
- Ve dugo vremena nisam jeo ribu - pa izabra jednu veliku i debelu ribu
pomislivi:
Kad kapetan doe, rei u mu da mi ispri ovu ribu za ruak.
Tad poe sei ribu noem, a no se zakai za krge i Abu Sir ugleda carev
prsten jer ga ta riba bee progutala, a sudbina je dovela do tog otoka i u ovu
mreu. Abu Sir uze prsten i stavi ga na svoj prst, ne znajui za njegovu mo.
Odjednom dooe dva deaka, kuvareve sluge, traei ribu:
- O, ovee - upitae oni Abu Sira - gde je kapetan?
79
www.balkandownload.org
SINDBADOVA
SINDBADOVA PUTOVANJA
SINDBAD POMORAC
U doba halife Harun Raida, vladara pravovernih, iveo u Bagdadu
neki nosa po imenu Sindbad Nosa. Bio je to puki siromaak koji je na glavi
nosio svetu espap i tako zaraivao svakodnevni hleb. Sluaj je hteo da je
jednog preterano toplog dana prtio neto preteko, pa se silno umorio pod
teretom, oblio ga svega znoj, a i ega mu bijae uveliko dojadila. Naiao je
ispred kapije nekog trgovca, pred kojom bijae isto i uredno, a i sam zrak
vrlo ugodan. Kraj same kapije nalazila se poiroka kamena klupa, te nosa na
nju spusti breme da se malko osvei i odmori. U isti mah udari povetarac s
kapije i donese otar miris koji udari nosau u ula pa se on svali na kraj
klupe. On samo to je tu seo, iznutra zau zvuke struna i lutnji uzbudljive
glasove, razliite arapske pesme. Zauje ak i pevanje ptica: grlica, slavuja,
kosova, golubova grivnjaa koji su izvodili svoje pesme cvrkutanjem na
razliite naine. Nosa se udom zaudi svemu tome i lepo poskoi od neke
dragosti. Digne se i kroi korak-dva prema toj strani, najednom ugleda pred
kuom veliku batu i u njoj mnotvo momaka, slugu, robova, dvorjana, neto
to se moe nai samo u careva i vladara! A kad dopre do njega miris finih
pia i jela, nosa upravi pogled nebu i ree:
Slava tebi, gospode, koji uzdie koga hoe a koga, opet, hoe
ponizuje! ini koga hoe bogatim a koga hoe siromanim! Tako je, eto,
neko uvek umoran a neko miran i spokojan! Neko je sretan a neko poput
mene..." A zatim nastavi u stihovima:
PRVO PUTOVANJE
,,I, eto, sluajte gospodo i odlinici"! - okrenu se Sindbad Pomorac prema
gostima i otpoe svoju priu.
Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u
svojoj pokrajini. Imao je teko blago i silnu robu, ali umrije jo dok sam ja bio
dete i tako mi ostavi sav taj imetak, pa jo kue, zemlje i brojne prihode, im
sam postao punoletan, uzeo sam sve u svoje ruke pa stao uivati u lepim
piima i jelima, druiti se s momcima, gizdati se u lepe haljine i hodati s
prijateljima i drugovima. Uvrtelo mi se u glavu da e to kod mene trajati do
smrti i da u uvek tako lepo iveti. Potraja to, meutim, neko vreme a ja
dooh pameti trgoh se, ali bi sve kasno; imanje otilo, moj ivot se i te kako
izmenio. Kad ja dooh sebi, naoh da je otilo u nepovrat sve to sam imao!
Obuze me zebnja za svoju budunost a tad mi padoe na pamet rei naeg
gospodina Sulejmana Mudrog, a sina Davudovog, koje sam nekada davno
uo: Troje je bolje od troga, umrli as od roenja, iv pas od mrtvog lava a grob od
bede i sramote."
Setivi se tih rei, skoim, iskupim jo ono malo pokustva i haljina to
mi je ostalo, te to sve prodam, zatim isprodavah zemlje, kue i sve drugo to
sam jo imao u rukama i sastavili jedva tri hiljade groa! Zavrgla mi se bila u
glavi misao da se otisnem u beli svet i tada se setih i pesme nekog pesnika:
Ostao sam tako u vodi celi dan i iduu no. A kad bi drugi dan,
spopadoe me valovi i vetar me baci pred neko kopno. Obala je bila veoma
strma a po kopnu nekakvo drvee koje je nadnelo grane nad samo more, te se
odmah prihvatim za granu nekog visokog stabla, obesim se o nju upravo kad
sam bio na rubu propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje
noge. Na njima otekline, po stopalima rane i ujedi od riba, a ja to do tada
nisam oseao od velika jada i napora koje sam poduzimao da se spasim.
Videh to, onesvestih se i odmah se svalih na mestu gdje bijah sedeo. Leao
sam tako onesveen i polumrtav sve do idueg dana, a tada me obasja i
ogreja sunce. Dooh sebi, pogledah odmah u noge kad obe jo uvek nateene.
Stadoh se as vui, as puzati na kolenima. Na tom otoku bilo svakojaka
voa, izvora pitke vode, ja ti se dograbim voa pa udri jedi! Proe mi tako
nekoliko dana i dua mi se povrati, pa malo ivnuh i lepo omoah. Stadoh
onda o kojeemu razmiljati i vrljati tim kopnom uivajui u svemu to se tu
nalazilo. Odlomio sam jednu granu i opirem se o nju.
Jednog dana zagledam se u drugi kraj otoka i, odjednom, ugledam jednu
priliku. Pomislih da bi to mogla biti zverka ili koja morska ivotinja i
radoznalo prioh blie, kad li to krupna bedevija privezana na samoj obali.
im joj se prikuih, stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaili i natisnuh
beati a u isti mah nie ispod zemlje neki ovek, potra za mnom i stade
vikati:
Ko si ti? Odakle si doao? Zato si doao ovamo?
Gospodaru" - stanem i odgovorim - ja sam stranac. Bio sam u nekoj
lai pa se utopili ja, neki moji saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro,
seo u njega, ono je onda plivalo sa mnom i tako su me, eto, talasi izbacili na
ovaj otok.
im ovaj ovek u ta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci:
Hajde sa mnom!"
Ja ga posluah i pooh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovite.
Dovede me u neku veliku prostoriju i napravi mi mesto u samom proelju.
Prinese mi tu nekakva jela a ja bejah izgladnio, naklopim se i najedem. Posle
toga upita me onaj ovek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve potanko
razglobih od poetka do kraja. On se silno zaudi mome prianju. A kad
priu zavrih, zamolih ga:
Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hou neto da te upitam.
Ja sam, eto, priao sve o sebi i to sve po istini, pa bih sad eleo da i ti meni
84
kae ko si, zato sedi u ovoj zemunici i zato si privezao onu kobilu na
obali."
Ima nas cela eta" - odvrati on - ,,a ostali su se razili po obali. Mi smo
konjuari cara Mihridana i pod naom upravom stoje svi njegovi konji.
Svakih trideset dana mi dovodimo kobile plemenite pasmine u vrijeme
mlaaka, priveemo ih negde na otoku, a mi se onda sakrijemo u ovo
sklonite da nas niko ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji drebac
izmeu morskih konja, okrene se oko sebe i kad ne opazi nikoga, on prie
drebici i oplodi je, a onda eli da je povede sa sobom u more, no ona se ne
moe pokrenuti jer je privezana. drebac tada poinje da je grize zubima, rita
se i njiti. Mi kad to ujemo, izlazimo napolje i viemo na njega, poplaimo ga
i oteramo. drebica, koja je sada drebna, posle godinu dana odrebi drebe
koje vredi itave carske hazne. Ne moete na celom svetu nai takvog! Ba
sada je vreme da se drebac pomoli pa, kad zavrimo posao, poveu te
naem caru Mihridanu. Znaj dobro da se nisi s nama naao da nikad nikoga
na ovom otoku ne bi naao, niko za tebe ovde ne bi znao i ti bi skapao od
gladi. Mojom e, eto, zaslugom ostati u ivotu! Vratie se, moda, ak i u
svoj rodni kraj!"
Poto on meni to tako ispria ja mu se lepo zahvalih i zaeleh mu svako
dobro zbog njegove ovenosti i dobrote. Mi jo estito nismo ni zavrili
razgovor, a iz mora izae drebac i stade silno njiskati, htede drebicu
poterati sa sobom poto ju je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjuar ti zgrabi
sablju i tit i istra napolje pa stade zveketati sabljom po titu i zapoe vikati
na svoju druinu:
Terajte drepca, terajte drepca!"
U tren oka dotrae oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se
poplai i zaas ode svojim putem, zagnjuri se u more, poput bizona velik, i
zamae!
Tada onaj konjuar sedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala druina
i svaki dovede po jedno konje. Opazie mene i ponu se raspitivati ko sam i
odakle sam, te im ja ispriam sve po redu kao i prvi put. Poto smo se
upoznali, oni razastru sofru i sednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad
smo jeli, svi zajahae konje pa i meni naoe nekakvog konjia. Podugo smo
jahali i napokon stigosmo u grad cara Mihridana. Odu oni svom caru i
ispriaju mu o meni, a on me pozove k sebi, i ja odoh. Kad sam ulazio kod
njega, ja ga lepo pozdravim a on mi, isto tako lepo, otpozdravi, zaeli mi
sreu i dug ivot a onda me stade pitati za moje nevolje. Ispriao sam mu sve
85
86
87
Urue mi, potom, moje bale robe, kadli na njima i moje ime! Propalo nije
ama ba nita! Odmah razvrim robu i odaberem neto lepo i skupoceno,
zaprtim time mornare i to odnesemo caru na poklon. Predam mu darove i
obavestim ga da je stigla laa na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla
sasvim u redu. Ovaj darak je, eto, iz te robe. A caru da pamet odleti od uda!
Uvide i on da je ono to sam mu prije govorio suta istina pa me jo vie
zavole i on meni dade lepe darove.
Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah onde
drugu robu i espap i kad trgovci s one lae odluie poi, ukrcah i ja svoju
robu i odoh caru da mu se lepo zahvalim na njegovoj dobroti i ovenosti i
zatraih doputanje da idem svom rodu i zaviaju. On mi to odmah dopusti i
dade mi kojekakve robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na
lau.
Krenuli smo iz toga grada, a srea i dobra sudbina bili su nai pratioci,
pa smo jedrili i nou i danju dok nismo sretno stigli u Basru. Tu smo se
iskrcali i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam ostao iv i kad sam se
napokon vratio u svoj kraj.
Posle se zaputih u Kuu Spasa - Bagdad a uza me moji tovari robe, puno
kovega velike vrednosti i tako sa svim tim dooh sretno svojoj kui u svoj
kraj! Zatekoh tu svoju rodbinu sretnu i zdravu i sve svoje drugove i prijatelje.
im sam doao kui, obnovio sam svoje domainstvo, nabavio mnogo
potrebne radne snage, nakupovao kua i nekretnina mnogo vie nego sam
ikad imao. Ali svejedno, ubrzo sam se ponovo poeo druiti sa onim starim
drutvom, poesmo troiti i rasipati i u tome ja zaboravih sve one muke koje
sam ranije podnio.
Tako smo, eto, provodili dane i dane. Time je moja pria o prvom
putovanju gotova, a sutra u vam priati drugu."
Poslije toga Sindbad Pomorac zadra na ruku i na veeri svoje goste a
Sindbadu Nosau dade stotinu miskala zlata. Na kraju ree:
Ba si mi danas ugodio svojim prisustvom".
Zahvali nosa na svemu dobroinstvu i ode svojim putem a u glavi mu
se roje misli ta se sve ljudima ne dogaa i udom se udio. Doe on svojoj
kui, prenoi i obavi sve svoje dnevne poslove pa krenu kui Sindbada
Pomorca. Kad se iskupilo cijelo drutvo, kad je bilo ponueno jelo i pie,
Sindbad Pomorac pone svoju priu:
DRUGO PUTOVANJE
Prijatelji, sluajte! iveo sam kako moe biti najlepe uvek u najvedrijem
raspoloenju kao to sam vam jue rekao, sve dok mi opet jednog dana nije
neto dunulo u glavu i ja hou opet u svet. Dua mi zaelela trgovine i
zarade, putovanja i razgledanja, provoda po otocima i gradovima, te ja
nakupovah prigodnih roba i stvari koje e mi trebati na putu, sve to lepo
upakujem, pa pravo na obalu! Naoh krasnu i novu lau s jedrima od iste
svile a bijae puna puncata putnika. Ukrcah s nekolicinom meni poznatih
trgovaca robu i isti dan isplovismo.
Putovanje bijae vrlo ugodno pa smo plovili iz mora u more s ostrva na
ostrvo. U svakom gradu u koji smo uplovili sretali smo mnogo trgovaca,
dravnika, kupaca i prodavaa pa smo i mi lepo trgovali, prodavali i
kupovali, pa i zamenu pravili. I tako je to trajalo dok nas kleta sudba ne baci
pred jedno udno ostrvo, puno zrela voa, rascvetana cvea, zelena drvea,
pjeva ptica i bistrih potoka. Ali, zaudo, nigde ive due! Ni kue, ni traga od
ljudi, nita! Kapetan pristane uz obalu, trgovci se iskrcae i poee razgledati
ostrvo, silno drvee i ptice i diviti se. Sa svim ostalim izaem i ja pa sedam
kraj jednog bistrog vrela meu onim drveem. Bio sam poneo i neto hrane,
pojedem to, napijem se vode s bistra potoka. Godio mi je i miris cvea koji se
u vazduhu oseao. A vreme, ne moe biti bolje! Obuze me neki dreme te se
tu ispruim i u jednom asu zaspim i to tako duboko kako nisam nikad! Opio
me valjda onaj miris i sveina!
Kad sam se ja probudio, na tom mestu ni dina ni oveka! Laa s
putnicima odjedrila, a mene se nije setio niko, ni od putnika ni od posade.
Tako me ostavie sama na tom ostrvu. Obazreh se ja i levo i desno, ali nigde
nikoga! Spopadoe me ive muke zbog toga to sam tako ostavljen; hoe mi
u pui od muke! Sa sobom nita pod bogom nemam, ni jela ni pia. Ostao
sam sam samcat. Klonu mi dua, izgubih svaku nadu u spas i rekoh sam sebi:
Ne ostaje lonac uvek itav! Ako sam se prvi put spasao i sreo onog koji
me je sa jednog ovakvog mesta doveo ponovno meu ljude, ovog puta sam
daleko, daleko od toga da bih se namerio na nekog koji bi me izveo u neki
napuen kraj."
Ponem plakati i naricati sam za sobom, za svojim ivotom i skrha me
teka muka. Korio sam sam sebe to sam uopte kretao na put i muio se kad
sam u svojoj zemlji s mirom sedeo, odmarao se, bio zadovoljan dobrim jelima
i piem, rumenim vinom i lepim odelom. I nikad nisam nita trebao ni od
novca ni od robe. Stadoh se udarati u prsa to sam ikad izlazio iz Bagdada i
kretao na more, pogotovu, nakon onih muka koje sam ve bio podneo. U
jednom, eto, trenu naoh se na rubu ivota. Zatim se malo smirih i rekoh:
ta e biti bie!"
Ustanem i krenem u neki vonjak ali ne mogu da se skrasim na jednom
mestu. Popnem se na jedno visoko stablo i stanem osmatrati desno i levo, ali
ne videh nita drugo osim drvea, neba, ptica i peska. Zagledah se jo malo
bolje i najednom ugledah neku belu, a vrlo krupnu, priliku. Siem odmah s
drveta i upravim prema onoj strani idui bez predaha dok ne stigoh do onoga
to se naziralo s drveta na kojem sam bio. Kad ima ta i videli! Bijae to
ogromna bela kupola velikog opsega i vrlo visoka. Prikuih joj se pa je i
obioh, ali ne naoh na njoj nikakva ulaza, a niti u sebi toliko snage i
okretnosti da se popnem na nju, jer bijae sva glatka. Zabeleih mesto na
kojem sam stajao i obioh okolo, kad li, punih pedeset koraka! Sednem i
ponem misliti kako bi se moglo u nju ui.
Kraj dana i smiraj sunca bijahu ve sasvim blizu. Sunce se u tren oka
sakri, a nadamnoin nasta mrak. Miljah u prvi mah, oblak zaklonio sunce.
Mada bijae leto u punom jeku, nije vreme od oblaka. Zaudih se, dakle,
digoh glavu prema tom tobonjem oblaku. Najednom opazih kako po zraku
krui neka ptiurina glomaznog tela i preirokih krila. I, eto, to je bilo ono to
je prekrilo sunce. Veoma me to iznenadi i odmah se setih prie koju su mi
davno kazivali putnici kako, naime, na nekim otocima ive ptice neobino
velikog tela, zvane ruh koje svoje mlade hrane velikim komadima mesa. Sad
ja saznadoh da je ta velika kupola koju sam video, zapravo, jaje te velike
ptiurine. Stadoh se uditi i snebivati se. Uto se ptica spusti na onu veliku
kupolu" i itavu je prekri svojim telom i krilima, oprui svoje nourine po
zemlji i zaspa.
O slava onom koji nikad ne spava!" pomislih, skoih, odmotah s glave
turban, usukah ga kao ue pa se njime opasah i dobro utegnuh oko pasa, a
onda, ni pet ni est, privezati se toj ptiurini za noge, utvrdih dobro taj vor i
rekoh sam sebi: Ako bude sree te me ova ptiurina prenese u neku drugu zemlju,
gde ima ljudi i naselja, bie mi to, svakako, bolje nego da amim ovde na ovom
pustom ostrvu!..."
Vascelu no nisam oka sklopio, ni trenuo nisam. Bojao sam se da ne
zaspim a ova me ptica negde prenese a da ja i ne znam gde sam. Kad se poe
90
razdanjivati i kad pue zora ptica, gle, ustane sa svog jajeta pa silno zagrakta i
u tren oka izvi se sa mnom u zrak tako visoko da sam mislio da je doprla do
samog nebeskog svoda. Posle se stade sputati malo po malo i sa mnom se
spusti na neku uzvisinu. Dograbih se ja tako zemljice - ledine - pa bre bolje
odreih vor s njezinih nogu. Bijah iv premro od straha, ali ona me - sreom
- nije ni opazila. im ja odreih svoj turban s njenih nogu, pobegoh u strahu
podaleko. Ona ti, gle, uze neto sa zemlje u svoje kande i uzlete! Trgoh
oima prema brdu, kad li to bila zmija, ogromna, koju je ptica ugledala i
epala pa nastavila put. Prooh malo tim krajem i zapazih da sam se naao
na nekoj litici. Ispod nje puca nepregledna, iroka i duboka dolina a okolo
tre beskrajne planine kojima se vrh, zbog velike daljine, nije mogao ni
sagledati. Niko se na njih, mislim, ne bi mogao uspeti. Poeh ja grditi sebe to
sam se tako ponaao i rekoh;
Kamo sree da sam ostao na onom lepom otoku koji je hiljadu puta
lepi od ovog pustog mesta! Na otoku je barem bilo voa da jedem i vode da
pijem, a ovde; ni drvea, ni voa ni reke! Kad se god izvuem iz nekakve
nesree uvek padam u stotinu puta goru!"
Ipak, priberem svu svoju snagu, ustanem i krenem onom dolinom, kad li
tlo gotovo posuto sve samim dijamantima, kojima se bruse i bue kovine i
porculan i oniks i mermer! A to vam je tako tvrd i suv kamen, koji se
gvoem i obinim kamenom ne da naeti. Bez olovnog kamena nije niko
kadar jedan komadi odbiti od njega ni razbiti ga. Celu tu provaliju,
meutim, pritisle zmije i adahe, svaka kao palma! Svaka bi mogla itava
slona prodreti samo kad bi joj se prikuio. Tako su, eto, goleme te zmijurine!
Po dolini gmiu nou, obdan se kriju jer se boje da ih ne rastrgne i ne ulovi ili
ruh ili orao. Stajao sam tako, stajao i sam sebi govorio:
Bogami sam naskoio da sam sebi slomim vrat!"
Dan se pribliavao kraju pa i ja pooh traiti sebi kakav konak. Strepeo
sam od onih prokietnica, pa sam od straha zaboravio ne samo na jelo i pie
ve i na sve ivotne potrebe jer sam se o svom jadu bavio. U blizini mi se
uini neka peina pa se pribliih i opazih da joj je uzak prolaz. Uvueni se
unutra i kod samog ulaza naem neku poveu stenu pa je prevalim i tako
zagradim ulaz u peinu. Ostah tako unutra i rekoh:
Ovde sam siguran, a, kad svane, morau prihvatiti ono to mi je
sudbina namenila."
Taman se ja smirio, kad li ugledam iznad mene spava jedna ogromna
zmijurina na svom jajetu. Pretrnuh od straha, ali, ta sam drugo mogao nego
91
92
TREE PUTOVANJE
Prijatelji moji, znajte da je moje tree putovanje udnije od prethodna
dva.
Kad sam se onih minulih dana vratio sa svog tako interesantnog puta,
bio sam do krajnje granice veseo to sam se vratio kui, ali sam se u Bagdadu
smirio samo neko vreme. Jednog dana javi se u meni ponovno elja da
putujem, zaeleh trgovine i zarade, a strast, kako ono vele, navodi na zlo te
spremih i nabavim mnogo razne robe koja se trai na moru. Sve to povezah u
bale i oterah sve ravno iz Bagdada u Basru. U Basri dooh na morsku obalu i
ugledah jednu veliku lau, na njoj mnogo putnika, trgovaca i mornara, a sve
same dobriine, lepi, vrli, uljudni, uredni i dobrostivi. Odmah se ukrcah
meu njih i za koji as krenusmo, zaelivi pre toga jedni drugima sreu i
spas.
Plovili smo neprekidno iz mora u more, od jednog grada do drugog i u
svakom mestu na koje smo putem naili, provodili smo se, veselili, pravili
izlete, prodavali i kupovali, bili veseli i raspoloeni kako se samo zamisliti
moe. Meutim, jednog od iduih dana, dok smo plovili nemirnim i
valovitim morem, kapetan baci s kraja lae pogled na okolinu svojim
durbinom, pa se najednom udari u prsa, savi jedra, poe sebi upati kosu i
zavika:
O, nesree, jadan li sam!"
meni nema ni mesa ni loja, pusti me. Uze izmeu mojih drugova jednog
drugog pa i njega opipa kao i mene i njega pusti. Sve nas je tako prebirao dok
nije doao na red kapetan nae lae! Bio je to ovek irokih plea, jak, debeo i
zdrav i dopade se divu. Spusti ga na zemlju kao pile kad se sprema za klanje,
uhvati ga za glavu i otkide mu je, zatim ga stavi pei i kad je bio peen on ga
pojede celog! Posle toga pokupi kosti, baci ih u ugao i lee da spava. Spavao
je tako celu no, a mi smo bdeli.
Kad je svanulo, ustade i nekud ode a mi ostadosmo. Kad smo se pribrali,
poeli smo razgovarati i dogovarati se kako da naemo neko mesto gde bi se
mogli sakriti samo da izbegnemo smrt koja je snala naeg kapetana. U
razgovoru zatee nas no, pa opet zemlja zadrhta i div se pojavi! Opet se
ponovilo ono sa pretraivanjem nekoga od nas koji je jak i uhranjen dok nije
naao onog koji mu je odgovarao. Pojeo ga je pa onda pokupio kosti i legao.
Kad je svanulo opet je nekuda otiao. Mi smo od straha i nevolje poplaeni
izali u vrt tog dvorca. Onda jedan meu nama ree:
Treba da smislimo neko lukavstvo kako da se reimo ove nevolje i da se
spasimo. Ako bi nam to polo za rukom, mogli bismo od balvana napraviti
splav i otisnuti se na more. Mogla bi nas dobra srea naneti na neki brod. A
ako ne, bolje je da i pomremo na vodi nego ovde!"
Odmah smo se spremili da gradimo splav a kad je bio gotov na njega
smo izneli iz dvora neto hrane i vode i vratili se u dvor. Pred vee, poto je
sve tutnjalo od njegovog pribliavanja, mi se sabijemo u jedan ugao i ekamo.
Sve se opet ponovilo: opet je sebi izabrao jednog i pojeo ga pa se svalio da
spava. Otvorio je usta i krkljao tako da se inilo da nebesa grme! Mi se po
dogovoru podigosmo i uzesmo dva gvozdena ranja koja su tu bila kad je on
sebi spremao jelo, prinesemo ih vatri, ugrejemo im vrhove do usijanja,
zapnemo svi iz sve snage i gurnemo mu ih u oi. Od silnog bola, jer smo ga
oslepili, on je tako estoko kriknuo da smo popadali od straha! Poeo nas je
traiti ali mi smo beali desno i levo dok on nije naiao na vrata i izaao
urliui tako glasno da se ulo u nebesima! Kad je on izaao napolje, i mi smo
poustajali i poli za njim. Kad se on izgubio u jednoj peini, mi smo ostali
spremajui se da otputujemo. Nedugo zatim on se vrati i dovede jednu enu
koja je bila i vea i strasnija i runija od njega. Mi se bre ukrcasmo na na
splav i otisnusmo se na more. Njih dvoje ponu stenama gaati na splav dok
ga ne razbie i ne pobie sve moje drugove a na ivotu ostasmo samo ja i jo
dvojica.
Plovili smo tako drei se nekih greda dok nas valovi nisu izbacili na
obalu. Kad smo odspavali i doli k sebi, ustadosmo da vidimo gde smo. Put
nam preprei jedna strana adaha golemog tela i irokog repa i trbuha.
Uputi se prema nama i najblieg od nas epa i proguta do pola tela, pa,
poto uze zraka, proguta i ostatke i mi usmo kako mu kosti pucaju. Kad je
zavrila s jelom, udalji se ostavivi nas u udu i strahu. Mi smo samo jedan
tren bili radosni to smo se spasili od diva, a evo nas pred adahom i ne
moemo joj pobei! Prohodali smo malo po tom kopnu, pojeli voa koga je
bilo u izobilju, napili se bistre vode i potraili mesto za prenoite. Izabrali
smo jedno visoko stablo i uspesmo se u njegovu kronju a ja se popeh na
najviu granu.
Kad se smrailo, mi nismo jo bili zaspali kad li eto adahe! Doe na ono
mesto gde nas je nala, obie ga i uputi se pravo drvetu gde smo mi bili
sakriveni. Uspuza uz drvo, uhvati moga druga, proguta ga do polovine,
odmori se i proguta njegove ostatke pa se onda spusti na zemlju i ode. Kad je
svanulo jutro i ja se malo povratio od straha, odluim da se opet otisnem na
more pa ako se i utopim bolje je nego da ekam da me adaha proguta.
Meutim, kako god sam razmiljao, ja zakljuim da se oveku samo jednom
daje ivot i da ga zato treba braniti svim sredstvima. Naem zato dugih drva
pa ih isprivezujem za sebe tako da sam se naao kao u nekom etvrtastom
ramu od jakog drvea. Kad je dolo vreme da se adaha pojavi, primae mi se
ali ne moe dopreti do mene od onih greda pa se tako odmicala i primicala a
ja sam je gledao i oseao njen vreli dah i bio smrtno preplaen. Potrajalo je to
itavu no i kad je svanulo sunce, ona me napusti a bila je besna i razdraljiva
do krajnje mere. Ja se oslobodim greda, ustanem i krenem otokom. Popnem
se na jedno uzvienje i na moru ugledam jednu malu lau. Otkinem granu i
ponem njome mahati. Ljudi s te lae odlue da se primaknu obali i da vide
ko trai pomo.
Ukrcam se tako, a oni me ponu ispitivati o svemu to sam doiveo.
Dadoe mi odelo, hrane i hladne vode, pa kad sam se okrepio, ja im po redu
sve ispriam. Plovili smo povoljnim vetrom i ja sam sve po redu priao, a ve
mi se inilo kao da je sve to bio san, vrlo ruan san. Trgovci su se iskreno
udili svemu to sam ja doiveo. Kad smo se pribliili kopnu, trgovci su se
spremili da svoju robu razveu i ponu trgovati. Tad mi prie kapetan i ree:
Tvoj je ivot bezmalo udnovat, ali meni se ini da si ti poten ovek,
pa, iako si siromaan, ja u ti dati svenjeve trgovca koji je poao s nama i
nestao, sva njegova roba je u mom potpalublju. Trguj i sve to zaradi tvoje je.
97
Novac koji dobije za robu koju e prodavati dae meni pa emo nai
nekoga koji ide u Bagdad neka potrai rodbinu toga trgovca i preda im
njihovu imovinu."
Zahvalio sam dobrom oveku - kapetanu, i poao da iznosim svenjeve.
Dok sam ja silazio natovaren jednom vreom, pisar s lae upita kapetana:
Na ije ime, kapetane, da zapiem ove svenjeve?"
,,Zapii na ime Sindbada Pomorca", odgovori kapetan, to je njegova roba
a njega je nestalo kad smo imali onu nesreu. Ovaj stranac e pripaziti kad
robu proda da novac otpremimo u Bagdad Sindbadovim roacima." Kad uh
svoje ime, ja uzviknuh:
Pa, ja sam Sindbad Pomorac, ja sam se utapao pored onog otoka sa
ostalima koji su se utopili." Priekao sam dok svi trgovci ne iskrcae svoju
robu i ne dogovorie se o cenama i kupoprodaju pa priem kapetanu i
reknem mu:
Zna li ti, gospodaru, iji su bili ovi svenjevi to u ih ja u njegovo ime
prodavati?"
Ne znam ni koje ni ta je ali znam da je to bio trgovac iz Bagdada koji se
zvao Sindbad Pomorac. Kad smo na putu pristali uz jedan otok, utopio se sa
nekolicinom putnika i o njemu nismo vie nita uli."
Kapetane moj!", uzviknem, ja sam Sindbad Pomorac i nisam se utopio
nego sam poneo neto hrane i poto sam je pojeo malo sam zaspao a ti si
otplovio i mene se niko nije setio te sam ostao na onom otoku! Ovo je, dakle,
moja imovina! Svi trgovci, koji su me u Dijamantskoj dolini videli,
posvjedoie da sam ja Sindbad i da mi se desilo ono to sam i tebi ispriao!"
Okupie se svi trgovci oko nas pa jedni milja-hu da govorim istinu a
drugi da laem. Jo se graja nije ni stiala, ustade jedan trgovac i viknu:
Ljudi, znajte da sam na svom putovanju svata video a priao sam vam
kako smo bacali komade mesa u Dijamantsku dolinu i kako se tamo naao
jedan ovek koji se privezao za poveliki komad mesa, vi mi niste verovali. Taj
je ovek, eto, pred vama. Ja ga poznajem i znam da je to njegova imovina."
Kad je to uo, kapetan mi prie i upita me:
Kakvim je znacima obeleena tvoja roba?"
Kad sam mu kazao kakvi su moji znaci i kad sam ga podsetio kako smo
se u Basri ukrcavali na njegov brod, on se uvjeri da sam ja Sindbad Pomorac,
zagrli me, estita mi na spasenju i zaele mi mir i sreu.
Od toga asa samostalno sam raspolagao svojom robom i ona mi na tom
putu donese silnu zaradu. Ne mogu vam ni iskazati koliko sam bio sretan.
98
ak sam sam sebi estitao na spasenju i na tome to sam opet doao do svog
imetka.
U tamonjem moru sam video svu silu zanimljivosti i uda. Video sam
npr. jednu ribu nalik na kravu i neto to je riba a slino magarcu. Video sam
pticu koja se izvlai iz morskih koljki, nosi jaja i lee ih na samoj povrini
vode, a nikad s mora ne izlazi na kopno.
Neprekidno smo iza toga plovili. Vetar i putovanje bili su ugodni dok ne
doosmo u Basru. Tu sam se zadrao nekoliko dana, a onda doao u Bagdad.
im sam stigao pozvao sam sve svoje prijatelje i roake i priredio gozbu kako
je ve bio moj obiaj pri povratku kui. Delio sam milostinju, odevao siroad i
udovice i okupio oko sebe draga mi bia te uivao u ivotu i polako poeo da
zaboravljam ta mi se sve dogodilo."
Zatim je Sindbad Pomorac po obiaju dao svoj poklon Sindbadu Nosau
i pozvao njega i sve ostale da dou sutra kako bi uli naredno njegovo
putovanje.
ETVRTO PUTOVANJE
Rekao sam, dragi moji prijatelji, da sam poeo da zaboravljam sve to
mi se dogodilo na putovanju koje je netom bilo zavreno. Moja naopaka dua
nije mi dala mira pa sam opet poeleo da putujem, da upoznajem druge ljude
i gradove i vidim neobinosti ovoga sveta. Odluim stoga da opet krenem na
put. Poem iz Basre u drutvu najboljih ljudi i trgovaca. Putovanje je bilo
ugodno dok nas jednog dana nije uhvatila bura i pokidala jedra, prelomila
katarku i mnogo ljudi potonu. Nas nekoliko uhvati jednu dasku i tako smo se
otiskivali sedei vrsto stisnuti jedan uz drugoga a valovi i vetar su nas
otiskivali i pomagali nam da se kreemo. Upravo smo bili premrzli, gladni i
edni kad nas je jedan veliki val bacio na otok. Kad smo se malo pribrali,
krenuli smo u potragu za hranom i nismo nali nita sem nekog udnog
rastinja pa smo to jeli i nekako malo utolili glad, odrali duu i malo se
okrepili. Provedosmo tako no u jednoj uvali ispod toga gustog rastinja a kad
svanu i sunce izae, rasporedismo se i poesmo traiti ima li na otoku ive
due.
Neki su naili na golemu graevinu pa se dozvasmo i krenusmo u
pravcu te goleme kue. Kad smo joj se sasvim pribliili, odjednom se otvorie
vrata i kroz njih pokulja mnotvo golih ljudi koji ne progovorie s nama ni
www.balkandownload.org
rei nego nas pohvatae i povedoe svom caru koji nam naredi da sednemo.
Odmah nam donesoe nekakvo jelo koje nismo ranije videli. Meni se, im ga
videh, neto zgadilo i ja ga ne okusih i tome zahvaljujui ja sam, eto, i danas
iv!
Kad moji drugovi poee jesti to jelo, razum im se pomuti, poee jesti
kao besomuni, izmenie se sasvim! Posle toga donesoe im mnogo ulja od
kokosa i oni poee da piju i time se mau, pa se sasvim izmenie. Oi im se
izvrnue, a meni ih je bilo jako ao ali nisam mogao nikom, pa ni sebi, da
pomognem. Zagledah bolje oko sebe i zapazih da su to sve magi a da je
njihov car zli duh, kome ovi preobraeni ljudi dovode u grad sve one koje
nau ili sretnu u blioj ili daljoj okolini. Od toga jela i tog ulja proiruju im se
trbusi, um im bledi, pa onda taj zli duh neke uzima za hranu (koji se jako
udebljaju) a druge prisiljava da rade sve to je njemu po volji. Kad sam sve to
razabrao, meni jako bi teko zbog mojih drugova a i sebe mi je bilo ao i bio
sam jako uplaen za svoj ivot.
Dva dana iza toga moje prijatelje jedan od slugu tog prokletog duha
odvede na pau kao obinu stoku i, zaudo, oni su pasli travu kao da su
stoka! to se mene tie jako sam oslabio i gotovo oboleo od straha. Kad me
tako jednog dana jedan od slugu tog duha nae, on me ostavi mislei da u i
onako umreti, a za jelo nisam bio! Iskoristio sam jedan dan priliku i krenuo
otokom pa poto sam odmakao daleko ugledam na livadi pastira koji je na
jednom uzvienju sedeo. Kad se primakoh, razaznah da je to jedan od onih
to nas je priveo duhu. Poto je znao da sam ja pri zdravoj pameti, on mi iz
daleka dade znak da idem desno od njega. Posluah ga jer i onako nisam
znao gde sam, pa ponem trati. Kad bih se umorio, malo bih zastao pa
ponovo poeo trati iz straha ili zbog nade da u moda nai neki put. Kad
sam tako izgubio iz vida tog oveka, pala je i no pa sam seo da se malo
odmorim i zaspao bih da mi je san doao na oi. Od muke sam ustao pre
svanua s tog mesta i iao uvek napred. Kad je svanuo dan, ja se naoh u
jednoj uvalici, pa, kako nije bilo nita za hranu, ja se najedoh korenja i trave
da bih odrao duu i telo. Tako sam celi dan iao, malo se odmarao, malo jeo
to rastinje s otoka i tako provedoh sedam dana i sedam noi.
Idui tako osmi dan ugledah na jednom mestu neto to mi se
pribliavalo pa se sklonih da vidim ta je to. Kad sam mogao da potpuno
vidim i razaznam, opazih da su to ljudi koji su brali biber. Prioh im a oni se
okupie oko mene i poee me ispitivati ko sam i odakle dolazim.
krene povorka izvan grada sve do ispod jedne planine pored mora. Okupie
se oko jednog zatrpanog otvora u steni, otkrie ga lopatama i bacie koveg
unutra, zatim svezae mua oko struka palminim uetom i spustie ga za
kovegom pa onda spustie za njim veliki vr vode i sedam peninih pogaa.
Kad se on naao na dnu, odvezao je ue i ljudi to ue izvukoe, pa onda
zatrpae otvor kako je i bio i raziemo se.
Ja sam bio veoma iznenaen i tuan pa pomislih da bi ovo bila gora smrt
nego ma koja od onih koje su meni do sada mogle da se dese. Odmah s
pogreba odem ja poglavaru drave, pozdravim ga s potovanjem i kaem mu
koliko sam zauen to su im pogrebni obiaji tako teki.
Mu i ena moraju iveti zajedno, ali posle smrti jednog od njih za
drugog nema ivota. Takvi su nai obiaji odvajkada."
Kad bi tuinac, kao to sam ja umro, da li bi i meni uradili isto?"
Bi", ree mi poglavar, isto bismo postupili i njoj i tebi da se slino desi."
Kad ja to uh, meni se smrai pred oima od tuge, poeh sebe aliti
unapred. Kako su dani prolazili, ja sam se smirivao i razmiljao moda u ja
umrijeti pre jer niko ne zna kad e ko umreti! Ponovo sam se poeo baviti
svojim poslovima pa nisam ni primeivao ta se oko mene dogaa. Kad li se
moja ena razbole i samo za nekoliko dana umre. Doe veina graana da mi
izraze sauee i da me tee, pa doe i sam poglavar. Okupae moju enu,
obukoe joj najlepe haljine, okitie je nakitom, stavie je u koveg i ponee
prema onoj planini. Kad je njena sahrana zavrena svi poee da se oprataju
od mene, a ja u strahu povikah:
Ja sam stranac i ne mogu da podnesem te vae obiaje!"
Ali niko ne obrati panju na moje jadikovanje nego me na silu zavezae i
spustie viui:
Kad dohvati zemlju, odvei ue!"
Kad sam bio baen, ja nisam nikako hteo da odveem to ue. Oni se
naljute i bace ga za mnom pa pokriju taj otvor. Ostave me i odu.
Kad su mi se oi privikie na tamu, ja sam video jezivu sliku:
Sve to ti se dogaa sam si sebi kriv", rekoh, pa ponem traiti neko
mesto gde u se smestiti.
Rasporedio sam i hranu i vodu, pa sam jeo ili pio samo kad nisam mogao
drugaije da zavaram glad ili e. Kakva li me nevolja natera da se ovde
enim i kakva li je ovo nevolja koja me prati pa samo to se oslobodim jedne
nabasam na drugu! O, kako bi mi bilo lake da sam se utopio u moru!
Ne znam koliko sam tako iveo, jer danje svjetlosti nisam ni video, ali
znam da sam se budio i dremao a da sam uvek eleo sebi to pre smrt. Kad
sam se jednom probudio, osetio sam elju da prohodam po toj pilji, pa sam
se digao i hodajui otkrio da je to ogroman prostor i da ima i istih krajeva.
Tako odaberem za sebe jedan kutak i po prvi put na tom mestu dobro
odspavam. Hrane sam imao sve manje i zato odluim da jedem samo
jedanput i vode da pijem jedanput. Dok sam tako ivotario, jedan dan se
otkrije otvor i spustie jednog mrtvaca u za njim i jednu enu koja nije
prestala da kuka. Ona je pala onesveena, a ja sam se prikrao i pokupio svu
hranu i vodu koju su s njom spustili i odvukao se na drugi kraj pilje da je ne
bih ni uo ni vidio a ni ona mene. Poeo sam tako da ivim i ne znam koliko
je to trajalo. Kad god bi nekog spustili i s njim neto hrane, pa kad bi ovaj
jadnik onesveen od straha ekao smrt, ja bih uzimao neto njegove hrane a
kad bih otkrio da je i on umro, pokupio bih i ostatke.
Jednom me iza sna prenu neko tumaranje po pilji i ja se ozbiljno
prepadoh pa dohvatih jednu cepanicu i pritajih se da se branim ako me neko
ili neto napadne. I dok sam se ja unjao, neto preda mnom mugne nekud i
pobee pa ja shvatih da je to bila neka zver. Polako poem za njom i stignem
u sasvim drugi deo pilje i ugledam neku malu pukotinu kroz koju se
probijala svetlost i kroz koju je ulazila hijena koja je upravo tu izala.
Pomislio sam ili je ovo isti onakav otvor kroz koji su nas sputali, a to bi
znailo da je veoma strm, ili je ovo, kako to katkad biva, drugi otvor iz ove
pilje kojim se moe sputati i u dolinu. Provirim kroz taj otvor i opazim da je
to otvor u planinskom bilu moda takav oduvek, a moe biti da su ga
proirile hijene i neke druge ivotinje koje su jele strvinu. U svakom sluaju i
ja se polako ponem provlaiti kroz taj otvor i posle odreenog napora
naem se napolju, na slobodi, na obali mora! Ta obala je bila odvojena morem
od onog otoka na kojem sam bio, pa me ta injenica obradova i pomislih i kad
bi me gonili da me ne bi mogli nai. Vratim se opet u pilju da pokupim
hranu koju sam sakupio i da uzmem malo odela i sve ono to bi tu i onako
propalo, a to bi meni moglo koristiti. Nou sam se ipak vraao u pilju da
prespavam a danju bih na obali iekivao neku lau kako bih se krenuo
odatle.
Tako su mi prolazili dani a da nisam nita novo ni otkrio ni doiveo, dok
jednog dana, za vreme moga bdenja na obali, ne ugledah veliku lau koja je
sekla valove uzburkanog mora. Ja brzo skinem svoju koulju, priveem je za
jedan visok tap koji sam imao u pripremi i ponem njime mahati. Opazie
104
PETO PUTOVANJE
Vi znate, dragi moji prijatelji, da sam ja prilikom svog povratka uivao
u svojoj kui, sa svojim prijateljima, da sam kao i obino, delio milostinju i
pomagao nemone i svakog kome je pomo bila potrebna. Zatim, da sam
dobro poslovao i mnogo zaraivao, ali vi znate da sam ja nemiran duh i da
sam, poto sam zaboravio na patnje koje sam preivio, poeo da eznem za
novim dogaajima. Zbog toga sam kao i obino, pokupovao najlepu robu,
spremio svoju kuu i krenuo u Basru. Hodajui obalom po Basri, jednog dana
zapazim lepu i veliku lau koja je bila usidrena na obali, ponem se za nju
raspitivati i odluim da je kupim. Sve mornare, koji su bili na lai, zajedno sa
kapetanom uzmem u slubu, ukrcam na nju svoje stvari pa poto smo se
dogovorili i obavili pripreme koje su nune pre putovanja, objavim na plan
putovanja i odmah se javi veliki broj trgovaca koji su odluili da sa nama
krenu. Kad je sva roba bila ukrcana i putnici zauzeli svoje kabine, mi
zaplovismo.
Sretno i lepo smo putovali sa otoka na otok, iz mora u more i svuda
dobro poslovali, prodavali i ukrcavali novu robu. Jednog dana, kad smo bili
na otvorenom moru, ukazalo se kopno koje ni ja ni moj kapetan nismo
poznavali. Okrenuli smo se u tom pravcu i pristali ne dugo iza toga na jedan
otok na kome ne naosmo ni ive due. Putnici su se razili po otoku i neki
naioe na neku belo bljetavu kupolu. Poto smo joj se pribliili zapazismo
da je to ogromno jaje. Neki ga poee gaati kamenjem i ono se razbi. Iz njega
istee mnogo vode i ljudi na kraju izvukoe pogolemo mladune koga odmah
zaklasmo jer nismo imali ba mnogo hrane. Znao sam da e se neto dogoditi,
ali nisam mogao spreiti ljude da to ne ine.
I dok smo se spremali da to meso pripremimo za jelo, nebo se pomrai
pa svi podigosmo glave da vidimo ta se dogaa. Ogromna ptica je svojim
krilima zaklonila sunce i zato nam se uinilo da se smrailo. Kruila je ona
tako nad nama i graktala da su se brda tresla od tog snanog pitanja. Malo
iza toga pojavi se i enka, pa obadve ptice poee oko nas kruiti a njihova
krila stvarati oluju. Ja povikah kapetanu da se bre ukrcavamo i da otisnemo
lau na more dok nije posve kasno. Velikom brzinom mi srno zaplovili i
poveavajui brzinu beali od toga zla. Kad ptice opazie da mi pokuavamo
pobei morem, one se vratie a mi odahnusmo. Neko, meutim, povika istog
trena da se ptice vraaju. I doista, ja opazih kako svaka od njih nosi u
kandama po jedan veliki kamen i kako nam se pribliavaju. Bilo mi je jasno
da hoe da gaaju lau. Kapetan je veto manevrisao i kamen koji nam je bio
106
namenjen pade pored lae pa uzburka more toliko da smo videli dno mora
kad bi se valovi dizali i sputali. Manji kamen koji je nosila enka pade nam
na krmu i razbije u paramparad. Odmah nam laa potone sa svim onolikim
teretom to je bio na njoj.
Meni sudbina posla opet jednu dasku koje se prihvatih, jer, kako znate,
ivot mi je jako mio. Drao sam se te daske dok me more ne baci na neki otok.
Bio sam umoran, gladan i edan. Kad sam doao sebi, ustao sam i krenuo za
hranom i vodom. Otkrio sam da je to otok nalik na raj. Sav u zelenilu, pun
cvea i voa, potoia i potoka, ptica, mirisa, mira... ali ne naoh nita ivo na
njemu i to me, kad je pala no, prestrai. Pritajio sam se u jednom bunu i
tako proveo no. Kad je svanulo, poao sam izmeu drvea i doao do jednog
potoka. Upravo sam se saginjao da se napijem vode kad li mi oi otkrie u
bunju jednog starca koji je bio zaogrnut liem i koji je sedeo na obali.
Pomislih da je to takoe jedan od brodolomnika i pozdravih ga a on mi
odgovori mimikom i ja razumedoh da treba da mu se pribliim.
Jadni moj stare", rekoh zato tako sedi bespomoan" i pozdravih ga
uljudno, a on mi dade znak kao da je hteo rei uzmi me na lea i prenesi me na
drugu stranu obale". Priem, podignem ga polako i natovarim na lea pa
prenesem na drugu obalu. Kad sam bio na drugoj obali, rekoh mu to sam
znao njenije:
Hajde sad polako spusti se" i kleknem na koljena da mu bude lake kad
li mi on obavi noge oko vrata i stee me tako da mi se zamutilo u glavi pa
padoh na zemlju. Umjesto da se i on spusti on me poe tako snano udarati
nogama po leima i ramenima da me je to ozbiljno zaboljelo. Bacih pogled na
njega, a on mi dade znak rukom:
Idi izmeu voaka i naberi mi najboljih!"
Kad god sam odbio da ga posluam, on bi me uvek tukao nogama, pa i
biem, tako mi pokazujui mesto gde moram ili trebam ii. Taj otok smo tako
obili potpuno, a on mi se nije skidao s vrata ni danju ni nou. ak je nudu
obavljao a da se nije sputao s mojih lea. Toliko me muio da sam poeo
proklinjati svoj ivot i aliti to nisam umro pre nego to sam se na njega
saalio. Bio sam se zakleo u sebi da nikom nikad neu uiniti dobro.
Kad smo jednom ili u obilazak otoka, naiosmo na polje prepuno
velikih tikava. Ja priem jednoj i naem da je suva pa je obreem i oistim, pa
onda odnesem starca do jedne vinove loze i napunim tikvu groem.
Zatvorim tikvu i ostavim je nekoliko dana na suncu da se tikva ugreje koliko
je trebalo da se groe pretvori u isto vino. Poto se tako i dogodilo ja, poto
107
sam bio vrlo umoran od toga prokletog starca, ponem piti svakodnevno to
vino. Jednog dana starac me upita svojim gestom:
ta je to?", a ja mu odgovorim:
To je, stari moj, neto to jaa, umiruje i zabavlja!"
Stvarno sam bio malo veseo i ponem skakati izmeu drvea sa starcem
za vratom kad mi on dade znak da bi i on hteo probati moje pie. Dadoh mu
tikvu, a on poto je malo otpio, otme mi tikvu iz ruku i namah sve popi pa se
poe vrtiti na mojim pleima i noge, kojim se drao za mene, popustie. Ja
pokleknuh, kao da sam posrnuo da padnem, i tako ga zbacim sa svojih lea.
Teko mi bi da poverujem da sam ga se oslobodio posle tolikog vremena pa
ga zavukoh pod jedan grm, a on je bio treten pijan. I tako ga ostavih i
pobegoh glavom bez obzira na ono mesto na otoku na kome sam bio prvi dan
kad sam se spasao iz vode.
Proveo sam na tom mestu nekoliko dana i onda se na puini ukazala
jedna laa koja je sekla valove pravo prema otoku gde sam ja bio. Kad laa
pristane i putnici se iskrcaju, okupe se oko mene i ponu me ispitivati kako
sam dospeo na otok i otkad na njemu ivim. Kad sam ispriao sve, oni mi
rekoe da je otok poznat po tome Morskom eiku" koji koga je god do danas
uzjahao niko se nije spasao, samo ja. Zatim mi putnici donesoe hranu i
odelo, pa se najedoh i obukoh, zahvalih se tim dobrim ljudima, ukrcah se na
lau sa njima i otplovismo.
Plovei tako danima, pristadosmo u jednu lepu, veliku luku grada ije
kue sve imaju izgled na more. Kad bi nastala veer, ljudi koji ive u tom
gradu ukrcavali bi se u amce i svi izlazili na more iz straha od majmuna koji
se u ogromnim oporima sputaju do grada. Interesovalo me je, kao i obino
svata, pa sam krenuo da razgledam grad i, dok sam ja boravio u gradu, moja
laa je otplovila. Setih se svega ta sam jednom pretrpeo zbog majmuna i
tuan, to sam ostao iza lae, ja sedoh na obalu i poeh plakati kad li mi prie
jedan uljudan ovek, pozdravi me i upita:
Vi strane, niste iz ovih krajeva?"
Nisam" rekoh, ,,i ja sam vrlo nesretan ovek. Bio sam, eto, na jednoj
lai koja je otplovila dok sam ja bio u vaem gradu."
Ustani i ukrcaj se sa nama na amac jer ako ostane u gradu moe ti se
dogoditi da pogine od majmuna."
Veoma rado", odgovorih i ukrcasmo se pa otplovismo jednu milju od
obale.
ESTO PUTOVANJE
Dragi drugovi i prijatelji, znajte da sam po povratku sa svog putovanja
u igri i veselju zaboravio sve patnje te sam, veselei se i zabavljajui, iveo u
svom gradu sa svojim roacima i prijateljima. Tako jednom, dok sam sedeo
ispred svog duana, proe pored mene grupa trgovaca na kojima su se videli
tragovi dugog putovanja, pa me to podseti kako sam i ja bio vrlo sretan i
zadovoljan kad bih se vratio kui sa nekog od svojih putovanja. Poeleh i ja
ponovno da putujem i da se zadovoljan vratim svojoj kui, pa se poeh
spremati na put. Kupih onu robu za koju sam smatrao da u moi da je
najbolje prodam, spakovah svoje svenjeve i krenuh.
Doavi u Basru, odmah sam potraio najluksuzniju lau i na nju ukrcao
svoju robu. Nedugo zatim krenuli smo i ja sam sa svojim saputnicima dugo
nou, na palubi, sedeo pa bismo priali jedan drugom ta je ko kad na svom
putovanju doiveo. Usput smo pristajali u velikim lukama, dobro trgovali,
kupovali i prodavali, i svi smo bili vrlo zadovoljni.
Dok smo po obiaju, na palubi, jedne divne, meseinom obasjane noi,
razgovarali o poslovima, putovanjima i drugim prijatnim stvarima, dopre do
nas glas kapetana koji je odjednom tako zakukao da smo svi poskakali.
Ugledasmo ga kako se od muke udara u glavu i jaue. Okupismo se oko
njega i upitasmo za razlog njegovoj tuzi.
Ljudi moji", ree kapetan, mi smo odavno skrenuli s puta i plovimo
vodama koje ja uopte ne poznam pa ne znam ta e s nas biti i kako emo se
spasiti!"
Potom se kapetan lino popne na krmu da razapne jedra, kad li dunu jak
vetar i okrenu lau tako da je krmom krenula postrance, katarka se polomi, i
sve to u jednom trenu kad smo bili u blizini neke obale, koja se prostirala
podno visoke planine. Lau, koja nije bila mala, vetar pone bacati kao
igraku i mi svi, uplaeno, ponemo se opratati jedni s drugima jer je bilo
oito da emo se utopiti. Laa zatim udari o obalu i raspade se, a daske se
prosue po moru kao iverje. Sve to je bilo na lai proguta more, mnogo ljudi
i svu robu, samo nekolicina se doepa obale i spasi glavu.
Meu tim bejah i ja i prvo to sam video bili su ostaci mnogih laa koje
su se o tu obalu razbijale. Po obali je bilo toliko mnogo raznih stvari i roba,
koje je more izbacivalo nakon to bi laa potonula, da se meni zamutilo u
glavi od toga. Proetao sam malo kopnom, im sam se malo odmorio, i tako
otkrih jedan divan bistar potok slatke vode koji je izvirao ispod jednog
breuljka i ponirao na njegovom drugom kraju. I dok sam ja traio neto za
hranu i malo se okrepio na potoku, drugi su brodolomci besomuno poeli
sakupljati onu robu po obali grabei jedan od drugog ono to su nalazili da je
vrednije. Ja sam, meutim, otkrio da se po dnu toga potoka nalazi drago
kamenje i biser, dijamanti i ostalo, kao obini kamenii, tako da se njegovo
dno presijavalo od razliitih dragulja. Naoh na otoku i mnogo drvea
kitajskog aloja, mnogo ambre koja je zbog suneve ege tekla kao potok i
razlivala se po obali. Oticala bi u more pa se rashlaena zgunjavala i plutala
po povrini.
iveli smo na tom otoku neko vreme, a onda mnogi brodolomci poee
obolevati od neke stomane bolesti i mnogi poumirae. Oni koji su bili zdravi
brinuli su se da se mrtvaci sahrane. Samo za nekoliko sedmica, svi osim
111
mene, su na taj nain poumirali. Kad sam ostao sam, bio sam jako tuan to
mene nema ko da sahrani i to sam toliko nesretan da sam izgubio sve svoje
drugove. Ujutro se dosetih pa iskopah jednu veliku rupu i odluih da, kad
osetim da sam toliko slab, i da mi je kraj blizu, legnem u tu rupu koju e
pesak, noen vetrom, zatrpati pa u i ja biti na taj nain sahranjen. Nikad
nisam do tada bio toliko ljut na samog sebe to sam napustio svoju zemlju i
to me putovanje toliko privlailo da u, eto, ovaj put zaista umreti
zaboravljen, baen daleko od svoje zemlje. Nije mene gonila pohlepa, nije to
bilo ni potreba. Ta ja sam imao toliko novca da nisam mogao nikako sve
spiskati kad ne bih nita radio do kraja ivota! Bilo je to ono to je u meni jae
od svega drugog, elja da uvek neto novo vidim, nauim, doivim...
Tako razmiljajui i gledajui potok pade mi na pamet da ta reka ima i
poetak i kraj i da bih mogao njome plovei izai negde u neku drugu zemlju.
Bie zato, pomislih, najbolje da ja ponem graditi neki mali amac u koji bih se
ukrcao i otplovio. Ako se spasim, bie to velika srea; ako ne, bolje je da umrem na
potoku nego ovde.
Ustanem, ponem skupljati po otoku brvna i daske ranije razbijenih laa.
Pokupio sam brvna kitajskog i amarskog aloja pa ih ponem vezivati
uadima sa laa. Prikupim, zatim, daske iste veliine i tako nekako ispade
jedan neveliki amac. Pokupih sve to mi se uinilo vrednim: kao to su
plemeniti metali, biser i drago kamenje, pa sve dobro upakovah i privezah za
amac. Pokupih i svu hranu koja mi je preostala, privrstili sa svake strane
amca po jednu jaku motku koja mi je zamenila vesla i tako moj amac
zaplovi rekom. Uterao sam nekako amac u onaj otvor i naoh se pod
planinom, u dubokom mraku a amac me je nosio kroz vodu kao kroz tesnac.
Bokovi amca zadirali su katkad u obalu, a ja sam udarao glavom o svod
tunela, ali natrag se nije moglo. Poeo sam se bojati: ako amac naie na
suvie uzak tesnac, kako se mogu provui. Moglo bi se dogoditi da se i
zaglavim. Ako bi mi se to dogodilo, umro bih ovde. Poe me hvatati strah od
te pomisli.
Plovio sam tako dosta dugo pa me pone hvatati i dreme. Oseao sam
jak umor od tog tesnaca i spavao sam u amcu potrbuke ne znam koliko.
Kad se prenuh, a ugledah danje svetlo. Kad sam doao sebi, ugledao sam oko
sebe mnogo Hindusa i Abesinaca a moj amac privezan za neku obalu. Kad
su videli da ustajem iz amca, priu mi i zaponu sa mnom razgovor. Ja,
meutim, nita nisam razumeo od njihovog jezika. Tako sam neopisivo bio
tuan jer nisam znao ni gde sam ni da li to ja sanjam ili sam budan. Dok sam
ih ja tako posmatrao, prie mi jedan ovek i ree mi na istom arapskom
jeziku:
Mir neka, je s tobom, brate moj, ko si i zato si doao u nae mesto i
kako si to doplovio rekom kojom niko nikad nije doplovio? ta ima tamo
ispod ove planine?"
Ko ste vi i kakva je ovo zemlja?" upitah.
Mi ovde imamo svoje useve i polja, pa smo doli da ih zalivamo i naiao
je tvoj amac pa smo ga privezali i ekali da se probudi. A sad nam reci zato
si doao u nae mesto?"
Molim te", rekoh mu, donesi mi neto za jelo, jako sam gladan. Onda
me pitaj ta god eli". Brzo mi on pribavi hranu i, kad sam bio sit, ja im
rekoh: ,,U ovakvoj prilici, ja sam sretan to sam se spasao. Vama hvala to ste
mi pomogli pa u vam ispriati sve po redu." Kad sam zavrio svoju priu,
oni rekoe:
Svakako mora poi s nama da naem gospodaru ispria sve to."
Kad su oni zavrili svoj posao i kad su poli i ja krenuh s njima. Ljudi mi
pomogoe da ponesem sobom amac i sve to sam imao. Kad su me priveli
svome gospodaru i kad sam ga pozdravio to sam uljudnije znao, on mi ree:
Dobro nam doao, a sad priaj ta ti se sve dogodilo i odakle si?"
Odem ja do svog amca pa s njega donesem mnogo lepih stvari i
poklonim ih gospodaru. On je primio moj poklon i ukazao mi je veliko
potovanje. Kad smo ponovno seli, on me pone ispitivati kako na kalif
vlada i kakvi su nai zakoni, te mu ja kaem koliko sam znao. To mu se jako
dopalo pa ree:
Halifove su naredbe razumne i njegovi odnosi prema narodu pohvalni.
Pobudio si u meni silnu ljubav prema njemu pa bih mu rado poslao nekakav
poklon."
Sluam i pokoravam se, ja u mu to upravo uruiti i rei mu da si mu
iskren prijatelj."
Neko sam vreme boravio kod njega i uivao sve poasti. Jednog dana,
dok sam sedeo u dvoru, uo sam kako je neko drutvo spremilo lau u
nameri da putuje u okolinu Basre, te odmah reknem sebi:
Nije mi nita prikladnije nego poi s ovim ljudima."
Istog asa odem do cara, poljubim pred njim zemlju i njegovu ruku i
kazah mu kako bih eleo poi s onim ljudima, laom koju su spremili, jer sam
se zaeleo svojih.
113
Na tvoju volju", ree on, mi te s draga srca primamo jer smo se s tobom
navikli."
Ti si mene obasuo darovima i dobroinstvom, ali ja sam poeleo i
porodicu i kraj svoj!".
Car na to dozva trgovce koji su bili opremili lau, preporui me, onda mi
dariva mnogo toga, plati za mene kartu i spremi bogate darove za halifu
Harana al Reida. Potom se ja oprostim sa svim poznanicima i mi krenemo na
put. Vetar i put bili su nam ugodni pa smo nesmetano stigli u Basru. im sam
ja potovario svoje svenjeve krenuo sam u Bagdad. Niko nije bio sretniji od
mene kad sam, poto sam se odmorio, krenuo u halifov dvor da mu uruim
poklon. Halifa me upita odakle je to, a ja mu odgovorim:
Vjere mi moje, vladaru, ja do tog grada odakle je dar ne znam puta a,
ak, imena mu ne znam! Kad se potopila laa na kojoj sam bio, ja sam sa
jednog otoka napravio amac i uputio se rekom u nepoznato".
Ispriam mu kako je bilo. Halifa se silno zaudi i naredi svojim
letopiscima da zapiu tu priu kako bi se sauvala za pokolenja. Vratio sam
se svojoj kui i dugo iveo u srei i blagostanju sve do jednog dana. Jer, ja
sam imao jo jedno putovanje koje u vam sutra ispriati."
Zatim je posluena veera i pie. Sindbad Nosa je dobio svojih stotinu
mikala zlata i drutvo se razilo. Sutra u isto vreme svi su bili na istom
mestu da bi uli i posljednju priu, najudniju od svih...
SEDMO PUTOVANJE
Druino, sluajte! Kad sam se vratio sa estog putovanja, odmorio se,
imao ast da se sretnem sa halifom lino, bio sam vrlo sretan i ponosan.
Nakon nekog vremena meni se prohte da putujem. Pokupujem robu i krenem
u Basru. Na obali naem odmah veliku i dobro opremljenu lau, pa sam se
ukrcao i na njoj zapazio mnoge ljude koji su mi se jako dopali svojim
izgledom i ponaanjem. Vetar je bio povoljan i mi smo bez zapreka plovili
prema Kini. Odjednom je jedne noi pala tako jaka kia i dunuo estok vetar
da smo svi bili u asu mokri do koe. Ono to nam je posebno bilo ao bila je
injenica da su i nai svenjevi bili potpuno mokri, iako je to bila velika i
sigurna laa. Kad smo otili do kapetana da ga upitamo za savet i zamolimo
da mu nekako pomognemo, zatekosmo ga zabrinutog i veoma nesretnog.
ta je ovo, za boga miloga, kapetane?" upita ga jedan od nas.
uje li, dete moje, tu cenu moe dobiti danas. Ako ti ne odgovara, ja
u tvoju robu uvati do bolje prilike."
Strie dragi, ja ne znam ta da uradim, molim te da ti odlui", rekoh, a
on mi ponudi jo stotinu dukata vie nego ostali trgovci i upita da li bih za te
pare prodao njemu svoju robu. Na to ja, sasvim razumljivo, pristanem.
Potom smo se uputili njegovoj kui, a njegovi pomonici su odneli robu
u njegovo skladite. Kad smo bili u kui i kad smo popili aj, on mi izbroji
hiljadu i sto dukata, stavi ih u kesu, zatvori kesu katancem i dade klju meni.
Malo pouti i onda ree:
Jo bih ti neto predloio, dete moje, ako e me posluati! Ja sam star
ovek. Imam pet sinova i jednu lepu i mladu kerku. Voleo bih da udam tu
svoju kerku za tebe i da tako ostane uvek s nama. Sve to ja sada imam u
rukama, bie jednog dana tvoje. Ako pak eli da trguje i da ode u svoju
zemlju, tvoj novac je kod tebe i niko te nee spreavati."
Strie moj, ti si mi ve kao otac i zato neka bude kako ti kae", rekoh
mu.
Tada eik posla po sudiju i svedoke i oeni me svojom keri. Kako nisam
imao nikakvog izgleda da doem svojoj kui, poto sam se upoznao sa tom
devojkom, otkrijem da je bila zaista lepa i vrlo bogata pa sam poivio s njima
prilino vremena i bio vrlo sretan.
Nedugo iza moje svadbe umre moj eik i mi ga lepo sahranismo i
oalismo. Poto je on bio stareina trgovakog udruenja postave me trgovci
na njegovo mesto. Dunost njihovog stareine je bila da se brine o tome ta ko
nabavlja i preprodaje tako da se bez mog znanja nita nije smelo kupiti ni
prodati. Kako sam poeo dolaziti mnogo vie i ee u kontakt sa
stanovnicima grada, saznadoh da im se lik menja svakog meseca, dobijaju
krila i uzleu k nebu a u gradu ostaju samo ene i deca. Odmah sam odluio
da zamolim jednog od njih da, kad budu krenuli, i mene povedu. Kad se to
desi i ja primetih da im se izmenila i boja i lik, znao sam da e uskoro uzletati
pa prioh jednom od njih i rekoh mu:
Tako ti gospoda boga, ponesi i mene da i ja malo pogledam pa u se
vratiti s vama".
To nije mogue" ree mi on.
Ali, ja sam ga molio sve dok nije popustio i obeao da e me ponijeti. Ja
se tako uhvatim za njega i on uzleti. O svemu ovome nisam obavestio svoju
porodicu, ak ni sluge ni prijatelje. Kad smo se digli dovoljno visoko, ja
www.balkandownload.org
rade. Kad mi je otac ve umro, mislim, da bi bilo najbolje da proda sve to
imamo, da za taj novac uzme kakve robe i da ide u svoj kraj, svojoj
porodici. S tobom u poi i ja jer mi se ovde u ovom mestu vie ne sedi. Moji
roditelji su mrtvi i nemam nikoga."
Stanem ja da prodajem pokustvo onog starca, sve stvar po stvar i pri
tom iekivah koga ko bi poao iz tog grada. I dok sam se ja tako spremao,
neka druina u gradu odlue se na put, ali ne naoe lau. Ljudi onda odlue
da sami sagrade lau pa im se i ja pri draih sa neto novca. Na tu lau, kad
je bila gotova, ukrcah enu i sve to smo imali. Zemlju i kue ostavismo i
krenusmo.
Vetar nam je bio povoljan pa smo mirno plovili i pristajali na nekim
otocima i lukama dok ne prispesmo u Basru. Tu se ja nisam zadravao nego
pokupih svoje stvari, pogodih jednu drugu lau i krenem u Bagdad. Kad sam
prispeo u Bagdad sretoh svoje drugove i prijatelje, svoju porodicu. Moja je
porodica raunala vreme moga odsustvovanja i naraunali da je to skoro
dvadeset i sedam godina!
Posle toga, zakleo sam se da neu vie putovati ni morem ni kopnom.
Eto, moj imenjae, gledaj ta mi se sve dogodilo i dogaalo!"
Oprosti, moj gospodaru, to sam te izazvao svojim stihovima na ovo
kazivanje", ree Sindbad Nosa.
Njih su dvojica, zatim, dugo godina drugovali i iveli u slozi i
drugarstvu sve do kraja njihovih ivota.