Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju

STRESNE REAKCIJE, IMUNOLOKI SUSTAV I

PSIHONEUROIMUNOLOGIJA
Seminarski rad
kolegij: Osnove biologije

Petra Petrii
Zagreb, 21. kolovoza 2014.
1

SADRAJ:
1. UVOD..3
2. RASPRAVA ..4
2.1 Stresne reakcije4
2.1.1 Stres, ir na elucu i druge bolesti..4
2.2 Psihoneuroimunologija ..5
2.2.1 Imunoloki sustav5
2.2.2 Imunoloke reakcije.6
2.2.3 Stres i imunoloka
funkcija..6
2.3 Uinak stresa na
hipokampus.7

1. ZAKLJUAK..9
2. LITERATURA ..10

1. UVOD
Stres su fizioloke promjene odnosno reakcije na fiziku ili psiholoku prijetnju. Svi
stresori prouzrokuju sline sklopove fiziolokih promjena, bili oni psiholoki (poput smrti blinje
osobe) ili fiziki (primjerice prekomjeran rad) (Pinel, 2001). Utjecaj stresnih reakcija na organizam
ovisi o trajanju istih; kratkorona stresna reakcija izaziva prilagodbene promjene koji pomau
organizmu da reagira na stresor i poboljava imunoloke funkcije (spreavanje upala, jaanje
otpornosti na zaraze, itd.) dok dugorone stresne reakcije imaju nepovoljno djelovanje na
organizam, uzrokujui razne autoimune bolesti i psihosomatske poremeaje poput poveanog
krvnog tlaka, sranih napada i dijabetesa. Dobro je poznato da nain noenja sa stresom uvelike
utjee na njegove uinke na organizam, stoga je potrebno naglasiti vanost psiholoke uloge na
efekte stresa. Pozitivan stav o ivotu uvelike smanjuje stresom uzrokovane posljedice na
organizam, dok je poveana i prekomjerna (a ponekad i nepotrebna) briga i fokusacija na negativno
u pozitivnoj korelaciji s osjetljivou i podlonosti organizma raznim zarazama i bolestima. Rimski
lijenik i filozof Galen je svojevremeno primijetio da ene sklone depresiji i pesimistinom
razmiljanju ee obolijevaju od raka od optimistinih. Kako stres utjee na organizam, kako su
neke bolesti povezane s njime te kakvu ulogu ima psihologija u prouavanju stresa jest tema ovog
seminara. U raspravi e se poblie definirati stresne reakcije te e se objasniti nain na koji stres
utjee na organizam putem neuralnih i hormonalnih aktivnosti. Definirat e se i objasniti
imunoloki sustav, njegovo djelovanje u borbi protiv zaraza te kako stres djeluje na imunoloku
funkciju organizma. Naposljetku, prikazat e se posljedice stresa na hipokampus i kako ono u
ranijoj dobi moe utjecati na daljnji razvoj ovjeka odnosno ivotinje.

2. RASPRAVA
2.1 Stresne reakcije
Hans Selye (Pinel, 2001) stresne reakcije pripisuje aktivaciji sustava prednjeg renja
hipofize i kore nadbubrenih lijezda. Stresori, djelujui na neuralne krugove u mozgu, potiu
izluivanje hormona prednjeg renja hipofize- adrenokortikotropnog hormona ili ACTH. ACTH
zatim potie luenje glukokortikoida iz kore nadbubrene lijezde koji izazivaju uinke stresnih
reakcija. Jaina stresa se, stoga, moe mjeriti razinom glukokortikoida u krvi. Visoka razina
glukokortikoida u krvi smanjuje osjetljivost limfocita, vraa ih u tkiva imunolokog sustava te ih
unitava (Carter, 2010).
Osim na prednji reanj hipofize i kore nadbubrenih lijezda, stres djeluje i na simpatiki
ivani sustav (Pinel, 2001). Simpatiki ivani sustav potie izluivanje epinefrina i norepinefrina
iz sri nadbubrene lijezde koji podiu razinu aktivnosti organizma.
Osim osobina stresora i pojedinca, jaina stresne reakcije ovisi i o strategijama koje
pojedinac koristi u suoavanju sa stresom. Razina stresa kod bolesnih osoba je nia u onih koji
imaju pozitivne misli, pozitivan stav o svojoj budunosti i koji vjeruju u svoj oporavak, od onih koji
su stalno zabrinuti, zamiljaju sve mogue scenarije- ponajvie loe, i koji se koncentriraju na
negativne misli (Pinel, 2001).
2.1.1 Stres, ir na elucu i druge bolesti
ir na elucu je bolno oteenje stijenke eluca ili dvanaesnika, te je esta posljedica stresa
(Pinel, 2001). Utvrena je pozitivna povezanost ivota u stresnim uvjetima i uestalosti pojava ira
4

na elucu. Istraivanja pokazuju da neke ivotinje izloene visokoj razini stresa (npr. zatvaranje u
usku cijev) ve nakon nekoliko sati dobivaju ir na elucu. Zanimljivo je da ir na elucu ne
uzrokuje stres direktno, ve bakterija Helicobacter pylori. No ona sama po sebi ipak nije dovoljna
da kod veine ljudi izazove ir na elucu. Naime, prisutnost stresa poveava osjetljivost eluane
stijenke na oteenja Helicobacterium pylori, te su oba ova uzrona initelja potrebna za pojavu
ira na elucu. Osim antibiotika koji pomau u izlijeenju zaraze, i psiholoki tretmani imaju vrlo
visoku uinovitost u poboljavanju stanja bez smanjenja znakova zaraze bakterijom.
Amigdala ima vanu ulogu u nastanku straha i obrambenog ponaanja. ir na elucu je,
stoga, takoer mogue prouzroiti elektrinim podraivanjem amigdale koja potie luenje
hidroklorine kiseline u elucu i smanjuje opskrbu eluane stijenke krvlju. Ve nakon nekoliko
sati elektrinog podraivanja amigdale dolazi do pojave ira na elucu (Pinel, 2001).
Osim ira na elucu, postoje nalazi koji ukazuju na mogunost dobivanja raka pod
poveanim stresom. Nije utvrena direktna povezanost, ve se smatra da stres indirektno pomae
razvijanju malignih stanica posredstvom stvaranja loih zdravstvenih navika- ljudi pod stresom
ponu puiti, piti, manje se kreu, nezdravije jedu i manje spavaju, to naposlijetku moe dovesti
do pojave malignih bolesti (Cohen i Rabin, 1998).
Takoer, pronaena je povezanost izmeu stresa i razvoja klinike depresije, te
kardiovaskularnih bolesti. Pozitivna vijest jest da se oba stanja (ukoliko su rezultat stresa a ne nekog
drugog mogueg uzroka) mogu poboljati uenjem kontrole stresa i bijesa, te se tako poveavaju
anse za preivljavanje (Maddock i Pariante, 2001).
2.2 Psihoneuroimunologija
Psihoneuroimunologija prouava interakcije izmeu psiholokih initelja te ivanog i
imunolokog sustava. Dugoroni stres moe imati ulogu u raznim zaraznim bolestima, stoga
psihoneuroimunologija ima vrlo velik utjecaj na podruju psihologije (Baum, Revenson i Singer,
2001).
2.2.1 Imunoloki sustav
5

Imunoloki sustav titi tijelo od zaraze mikroorganizmima (Bennett Herbert i Cohen, 1993).
On razlikuje domae stanice od stranih pomou antigena, bjelanevina na povrini stanica, koji
imaju glavnu ulogu u imunolokim reakcijama. Od zaraza titi organizam pomou dvije vrste
prepreka- nespecifine i specifine.
Nespecifine prepreke djeluju brzo (Pinel, 2001), te ukljuuju sluznice koje unitavaju
strane mikroorganizme i fagocitozu (prodiranje mrtvog tkiva i napad na mikroorganizme pomou
specijaliziranih tjelesnih stanica- fagocita).
Specifine prepreke djeluju protiv odreenih skupina napadaa (Pinel, 2001). Specifinih
prepreka ima dvije vrste- one u kojima posreduju stanice i u kojima posreduju antitijela, a njih
brane, u limfnom sustavu pohranjeni, limfociti- specijalizirane bijele krvne stanice koje nastaju u
kotanoj sri. Imunitetom posredovanim stanicama upravljaju T-stanice odnosno T-limfociti
(unitavaju strane mikroorganizme spajajui se s njima), a imunitetom posredovanim antitijelima
upravljaju B-stanice odnosno B-limfociti (unitavaju napadake mikroorganizme stvarajui
antitijela protiv tih antigena).
2.2.2 Imunoloke reakcije
Imunoloka reakcija posredovana stanicama se odvija na nain da makrofag (veliki fagocit)
proguta strani mikroorganizam. Makrofag zatim rasporedi antigene mikroorganizma po svojoj
povrini stanine membrane, privlaei time T-stanice (Pinel, 2001). Svaka T-stanica ima na svojoj
povrini dvije vrste receptora, jedan za uobiajene molekule na povrini makrofaga, i drugu za
specifine strane antigene. Na T-stanicama postoje brojni razliiti receptori za strane antigene, ali
svaka T-stanica zasebno ima samo jedan receptor za jednu vrstu stranog antigena. T-stanica se zatim
spaja s povrinom zaraenog makrofaga, unitavajui ga time. Slijedi i razmnoavanje iste Tstanice koja stvara mnogo T-stanica koje sadre iste specifine receptore potrebne za unitavanje
svih napadaa s ciljnim antigenima.
Imunoloka reakcija posredovana antitijelima kree spajanjem B-stanica odgovarajuim
receptorom sa stranim antigenom. B-stanica se zatim razmnoava i stvara smrtonosne molekule
receptora- antitijela, koji se izluuju u unutarstaninu tekuinu, gdje unitavaju strane antigene
6

povezujui se s njima. Ovim procesom nastaju i B-stanice pamenja za specifini antigen (Pinel,
2001), koje dugo ive i pokreu imunitet posredovan antitijelima kada doe do ponovne zaraze
istim mikroorganizmom.
2.2.3 Stres i imunoloka funkcija
Istraivanja pokazuju da stres nepovoljno utjee na imunoloke funkcije i kod ljudi i kod
ivotinja. Kod ljudi su to situacije poput maturalnih ispita, nespavanja, rastave braka, smrti blinje
osobe i skrb za roaka oboljelog od Alzheimerove bolesti, a zanimljivo je da studenti izvjetavaju o
vie dinih infekcija tijekom ispitnih rokova (Pinel, 2001). Vano je napomenuti da osobe koje se
brinu za blinju osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti imaju poveanu razinu stresa (koliinu
glukokortikoida u krvi) od osoba jednakog sociodemografskog statusa. Mogu razlog jest
usamljenost- brinu o osobama koje vole, te koje su neko i njih voljele no vie ih se ne sjeaju.
Skrbnici imaju znatno sniene razine T-limfocita, i poviene koliine antitijela za Epstein-Barr
virus, prikazujui time slabiju staninu imunoloku funkciju (Kiecolt-Glaser i sur., 1987). Osim
skrbnika oboljelih od Alzheimerove bolesti, poveanu podlonost raznim zarazama i poremeajima,
ponajvie klinikoj depresiji, pokazuju i skrbnici oboljelih od demencije, koji su konstantno u
stresnim situacijama (vjerojatno iz istih razloga- usamljenost i beznadnost) (Kiecolt-Glaser i sur.,
1991). Zanimljivo je i da visoko-stresni skrbnici oboljelih od obiju bolesti pokazuju znatno sporije
zacijeljivanje rana, to takoer ukazuje na oslabljenu funkciju organizma da se lijei (KiecoltGlaser i sur., 1995).
Stres izaziva raznoliku neuralnu i hormonalnu aktivnost pomou sustava prednjeg renja
hipofize i kore nadbubrenih lijezda ali i simpatikog ivanog sustava. T- i B-stanice imaju
receptore za glukokortikoide i norepinefrin, to olakava posredan utjecaj stresa na imunoloku
funkciju organizma (Pinel, 2001).
Takoer, kako je ve i spomenuto u poglavlju 2.1 Stresne reakcije, poviena razina
glukokortikoida u krvi smanjuje osjetljivost limfocita, vraa ih u tkiva imunolokog sustava te ih
unitava, to smanjuje sposobnost organizma da se brani od zaraza.

Imunosni sustav je ponajvie reguliran vlastitim kontrolnim mehanizmima, odnosno

razliitim citokinima (polipeptidi koji prenose informacije meu stanicama te su vani medijatori
upalnih bolesti) (uli, 2005). No, kao to je ve spomenuto ranije, imunoloki sustav kontroliraju
i nadreeni kontrolni mehanizmi- vegetativni ivani sustav i hormoni (T- i B-stanice imaju
receptore za razliite neurotransmitere i hormone), stoga ti neuroendokrini signali mogu pojaati ili
oslabiti imunoreakciju. Putem tih neuroendokrinih mehanizama, na imunoreakciju djeluju stresori
koji ju onda ili pojaavaju (kratkotrajni, akutni stres) ili oslabljuju (dugotrajan, kronian stres)
(Borani, Sabioncello i Gabrilovac, 2008).
2.3 Uinak stresa na hipokampus
Hipokampus ima vrlo gusto rasporeene glukokortikoidne receptore. Time je na njega
djelovanje stresa uvelike olakano. Dva su nalaza bitna i zanimljiva kako stres utjee na
hipokampus, koja su zainteresirala biopsihologe diljem svijeta (Pinel, 2001).
Prvi nalaz je otkrie da maenje mladunadi takora samo nekoliko minuta dnevno tijekom
prvih tjedana njihova ivota ima vrlo pozitivne uinke na njihovo zdravlje i daljnji razvoj ivanog
sustava. Naime, time se smanjuje koliina glukokortikoida u krvi to ukazuje na smanjenu razinu
stresa kod ivotinja. Poveane koliine glukokortikoida ubrzavaju neuralno propadanje tijekom
procesa starenja, a kod mladunadi koje se mazilo je opaeno sporije propadanje hipokampusa i
manje tekoa s pamenjem u starosti. Smanjenje koliine glukokortikoida u krvi, ini se, je
posljedica negativne povratne sprege koja poveava broj glukokortikoidnih receptora u
hipokampusu (Pinel, 2001).
Drugi nalaz pokazuje uinak stresa na razvoj zrnatih stanica u odrasloj dobi, koje zatim
objanjava kako izrazito izlaganje glukokortikoidima izaziva oteenje hipokampusa, tonije
gyrusa dentatusa, gdje se svakog dana razvijaju tisue novih zrnatih stanica (Pinel, 2001). Stres
spreava normalno stvaranje novih zrnatih stanica u hipokampusu, ne unitavajui ve postojee.

3. ZAKLJUAK
Stres ima pozitivan uinak na organizam ukoliko je kratkotrajan. Poveava se imunoloka
funkcija organizma te je organizam otporniji na zaraze. No dugotrajna izloenost stresu ima sasvim
drugaije posljedice. Prema Pinelu (2001), otkriveno je kako stres poveava osjetljivost za zarazne
bolesti te su otkriveni i brojni mehanizmi putem kojih stres poveava osjetljivost organizma na te
zaraze. Takoer se pokazalo da stresori na razliite naine nepovoljno utjeu na imunoloku
funkciju. Deterioracija funkcije organizma da se brani od zaraza ili izlijei oteena tkiva ukazuju
na vanost psiholokih uinaka na zdravlje pojedinca. Psihosomatski poremeaji postaju sve
9

rasprostranjeniji kako ljudska rasa sve vie napreduje- poveavajui koliinu stresora u
svakodnevnom ivotu. Napretkom civilizacije se stavlja veliki teret na lea obinog ovjeka,
kojemu je prije 60 000 godina bilo bitno da pobjegne od predatora, a danas da zadri posao. Stres je
svuda oko nas, i nije ogranien samo na fight-or-flight situacije. Stoga niti nema prilike za tijelo
da stvori obrambeni mehanizam i da se nosi sa stresom na prikladan nain. Akutni stres je danas
postao rijedak, jer kronini biva sve rasprostranjeniji. Rjeenje je mogue edukacijom o noenju sa
stresom, pruanjem psiholoke pomoi skrbnicima oboljelih voljenih osoba i naposljetku
shvaanjem tonog mehanizma uzrono-posljedine veze izmeu stresa i bolesti. Ukoliko i tada
stres uzrokuje bolesti i poremeaje, nada je u evoluciji i prilagodbi organizma u budunosti da
razvije mehanizam vladanja stresom i noenjem sa stresnim situacijama na racionalniji i za tijelo
povoljniji nain.

4. LITERATURA
1. Baum, A., Revenson, T. A., Singer, J. E. (2001). Handbook of Health Psychology.
London: Lawrence Erlbaum Associates, Publishers.
2. Bennet Herbert, T. i Cohen. S. (1993). Stress and Immunity in Humans: A Meta-Analytic
Review. Psychosomatic Medicine, 55, 364-379.

10

3. Borani, M., Sabioncello, A., Gabrilovac, J. (2008). Psihoneuroimunologija - regulacija

imunosti na razini organizma kao cjeline. Lije Vjesn, 130, 62-67.
4. Carter, R. (2010). Mapping the Mind. California: University of California Press.
5. Cohen, S., Rabin, B. S. (1998). Psychologic Stress, Immunity, and Cancer. Journal of the
National Cancer Institute, 90, 3-4.
6. uli, S. (2005). Citokini i autoimunosne bolesti. Paediatr Croat, 49, 148-161.
7. Kiecolt-Glaser, J. K., Dura, J. R., Speicher, C. E., Trask, O. J., Glaser, R. (1991). Spousal
Caregivers of Dementia Victims: Longitudinal Changes in Immunity and Health.
Psychosomatic Medicine, 53, 345-362.
8. Kiecolt-Glaser, J. K., Glaser, R., Shuttleworth, E. C., Dyer, C. S., Ogrocki, P., Speicher, C.
E. (1987). Chronic Stress and Immunity in Family Caregivers of Alzheimers
Disease Victims. Psychosomatic Medicine, 49, 523-535
9. Kiecolt-Glaser, J. K., Marucha, P. T., Malarkey, W. B., Mercado, A. M., Glaser, R. (1995).
Slowing of wound healing by psychological stress. The Lancet, 346, 1-3.
10. Maddock, C., Pariante, C. M. (2001). How does stress affect you? An overview of stress,
immunity, depression and disease. Epidemiologia e Psichiatria Sociale, 10, 3.
11. Pinel, J.P. (2001). Bioloska psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

11