13

Kad mislim da razumijem Kaligulu, laska li to moj ponos samomu sebi ?

elei ga ocrniti i raskrinkati njegovo ludilo, Svetonije mu i ne htijui odaje poast: Najvie
je patio od nesanice, jer nou nije spavao vie od tri sata, a ni tad mu san nije bio miran, nego
su ga muila neobina privienja. Jednom je, tako, sanjao da razgovara s nekom morskom
prikazom.
Isti povjesniar iznosi i to da, ljubei ih u vrat, svoju enu ili pak ljubavnice, nikad nije
propustio da ih podsjeti kako im ga moe i prerezati.
Ne krijemo li svi mi u blatu svoje due udnje koje mogu priznati jedino mrani carevi ? Nije
li moda imenovanje konja konzulom tek dobro procjenjivanje ljudi?
Osim toga u tako golemu carstvu povjerenje u blinje bilo bi odraz neukusa.
Dekadentni rimski carevi, ta udovita nadahnuta genijem dosade, u svojoj su ludosti
pokazivali toliko stila da su svi esteti svijeta u usporedbi s njima tek lakrdijai, a pjesnici tek
prodavai sjena.
Da sam ivio u Rimu u doba prodiranja kranstva, budnije bih straario pred kipovima
umiruih bogova i vlastitim bih prsima branio cezarski nihilizam. Dekadencija ima svojih
ari: ona naznauje povijesni zamor, nastojei besmislom nadomjestiti ispraznost slave, a
ludilom pad velebnosti. U svakome su se podneblju preci demencije kupali u krvi.
Okrutnost je nemoralna za suvremenike; kao prolost, ona postaje spektakl, ba kao i bol
zatvorena u sonet. I sama guba postaje estetskim motivom pohrani li je povijest na svojim
stranicama.
Samo je trenutak boanski, beskrajan, nepovratan. Trenutak koji proivljavamo.
Kako bih mogao saalijevati Kaliguline rtve? Povijest je lekcija iz neovjenosti. Nijedna
kap krvi iz prolosti ne moe pomutiti trenutak u kojemu jesam. Vie me raznjei morska
prikaza to je opsjedala snove nesretnoga cara.
Nepravedna povijest ee spominje progonitelje krana negoli same muenike. Neron je u
svakome pamenju iv i privlaan; dok ga se prisjeamo, nikad nismo ravnoduni.
Budui da smo ga ocrnjivali cijela dva tisuljea, manje je banalan od Isusa. Zahvaljujui
obinoj dvojbi Poncije Pilat dobio je mjesto meu filozofima, koji ga se ne ustruavaju
citirati, dok Ivan Krstitelj, koji nije poznavao dvojbu, nije uspio preivjeti oboavanje.
Krani su ga ubili upravo ljubavlju. Juda je postao simbol: izdajom i samoubojstvom stekao
je vjenu aktualnost, dok se Petar sveo na crkveni temelj. Danas svi znamo da su Ana i Kaifa
imali pravo\ nisu ni mogli suditi drukije. Dok sam u Kazalitu muke Kristove u
Oberammergauu gledao antiku dramu kranskim i nekranskim oima, objektivno i bez
iluzija, jednako sam bio na strani Spasitelja kao i njegovih krvnika. Ana i Kaifa imali su vrst

karakter, bili su to jesu. Da su shvatili Isusa, dokinuli bi sebe. Njihova su pitanja bila tako
racionalna da bi samo luaci mogli prihvatiti uzviene i netone Jaganjeve odgovore.
Poput svih dananjih ili buduih krana ne mogu umrijeti za Isusa. Kao ni ludovati za njim.
Njegova je rtva urodila svakim i nijednim plodom. Svi smo postali neutralni.
Kranstvo se blii kraju i Isus silazi s kria. Zemlja e se ponovo prostrijeti pred ovjekom,
koji e, lien vjere i prije negoli otkrije druge pogreke, uivati u njezinim blagodatima ne
strepei od nebeske kazne.
Teko je predvidjeti datum kada e crkve postati obini spomenici, kada e krievi prestati biti
simbolom judejske krvi, smijeei se beskorisno estetskoj znatielji. Dotad e prijevoji nae
due morati podnositi zaguljiv dah vjere.
Kad god se kranstvo nadvije nad moje sumnje, bol i nevolja zauzmu mjesto skeptine
raskoi i opojnih aroma.
Ono mi ne doputa da diem. Zaudara na ustajalost.
Paralizira me. Njegova je mitologija istroena, simboli prazni, obeanja neispunjena. Dvije
tisue godina mrana lutanja! U starome pokustvu due ono ipak jo budi poneki nejasan
odjek, u prostorijama s hermetiki zatvorenim prozorima i jezovitim zrakom, u praini ivota.
Nikad mi nije bilo od koristi, ni u jednome nemiru, ni u jednoj slijepoj ulici tjeskobe. Znalo
mi se dogoditi da ga zazovem, unaprijed svjestan sve nemoi ve odavno minule prolosti.
To kranstvo, koje ponekom kratkotrajnom dobrotom moe i raznjeiti, ne sadri nikakvu
kulturu ponosa, nikakvu krajnost strasti, nikakav traak umnaanja jastva.
Kad bismo za tekih samoa na koje nas tjera uzlet misli od njegovih naloga zatraili pomo,
potonuli bismo u anonimnost, utopili bismo se meu drugima. U njemu je toliko klica
razgradnje i tako malo svjeeg zraka religija je to bez planina, religija breuljaka bez vrhova
i mora za gladne!
Kad god mi se priblii, trebaju mi zalihe glazbe da zaustavim njegovo kuno zraenje. Ne
moemo ivjcti u istoj kui. Ili je pak moram pretvoriti u ljekarnu.
Lijek protiv duevne boli traio sam u knjigama, krajolicima, melodijama i strastima, jer
lijekovi to ih nudi kranstvo medeni su otrovi od kojih ljudi umiru i ne znajui da je
duevna bol samo kranstvo.
Dok ita bilo kojeg proroka iz Staroga zavjeta, krv ti u venama smjesta bre kola, ubrzava se
bilo, miii te tjeraju na djelo, odluku, uvredu. ovjek je ondje prisutan.
Novi zavjet te pak omlitavljuje svojim ruilakim arima, insinuacijama uspavljujuih svetih
ulja. Evanelisti su majstori u ubijanju volje, elja, jastva. Uza svetog Ivana sanjam jastuk za
plakanje nad ljudskim slabostima ili uitke u raju punom lakih ena. ovjeanstvo ne poznaje
trajniji, neiscrpniji, dvosmisleniji izvor histerije. ovjek je stoljeima vlastita osipanja lijeio
kranskim osipanjima.

A danas ? to bi mu od toga moglo biti dosadnije?

Kranstvo je iritantan spektakl bez iznenaenja, bez uzbuenja. U njemu nita ne vibrira, ne
udi za ivotom, za neposrednim i okrepljujuim apsolutom. Na njegovim izvorima usne
ostaju suhe, i koje god ikone jo oboavali, oi, vjera i nada gorjet e veim arom na drugim
obzorima. Jordanska privienja iscrpila su sve nijanse i u njima zrak vie nije mogu. Mirisi
Raspea rasprili su se na nebu iji izvori vie ne gase nijednu e, vie ne tae nijednoga
smrtnika. Koga jo oarava Isusov svijet?
Istonjaki lijekovi balzamirali su ovjeka dvije tisue
godina. Katolianstvo - latinski judaizam - neizbrisivom
je aom posulo mediteransko obilje. Kako li je
uope i moglo cvjetati na tim boanski osunanim obalama?
Kranstvo je reakcija na sunce, u svojoj katolikoj formi ono ga napada. Nemaju li,
uostalom, sve religije dvosmislen zadatak da ovjeka odvoje od ivotnih izvora? Isus je
postupno zauzeo mjesto te naivne zvijezde, pa se nakon niza stoljea suhonjavo tijelo
najspretnijeg vizionara smjestilo u vidno polje zaljubljenika u beskraj i toplinu. ovjek kroz
suze vie nije vidio vedre i putene nimfe, nego razapet kostur koji stigmatizira slatke
ispraznosti. Katekizmi i zavjeti oduzeli su ovjeku vrijeme i tako ga ukopili. Kako bi se
sunce raalostilo kad bi znalo da itanje tih tiva nije svakoga odbilo od trula beskraja
kranstva! Bi li tada ijednoga kranina obasjalo svojim zrakama?
panjolska se dua dobrovoljno okovala katolianstvom.
Zar se bojala ostati oi u oi sa suncem? Zar se bojala da e se rastopiti na njemu?
Italija je sagradila crkve od straha da bi zbog previe svjetlosti mogla izgledati povrno. Je li
kranstvo za nju grobnica koja je titi od neba - zemaljskoga ne ba, nasreu, liena Boga? Jer
postoji i zemaljsko nebo, plavet koja ne ubija, ali koju bi ovjek mogao previe zavoljeti.
Upravo je od toga neba kranska poast zatitila junjake.
Umjesto njega pruila im je mamac ispraznih i opasnih iluzija. Njihovu matu, koju su
raspirivala vjena proljea, hranila je besmislicama o nevidljivim rajevima.
Bez kranstva juni bi narodi bili osueni na sreu.
Zato nisu prihvatili tu kaznu? Dvije tisue godina oi im nisu sluile niemu. Sred raskoi
ivjeli su od nevidljivog.
Krist im je ponudio ono to se ne vidi. Ne cvijet, samo trnje; ne osmijeh, samo kajanja. Prividi
ovoga svijeta prometnuli su se u esencije muke, a pogreka - miris beznaajnosti - u grijeh.
ari su degradirane u grinju savjesti.
Sve je postalo moralno. Vie nije bilo mjesta za aroliju uzaludna postojanja.

... Time se objanjava injenica da je drvo kria istrunulo, a slavni klinovi zahrdali u
sveopem ravnoduju.