Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

143

Sanja Vrci-Mataija

PRILOG TIPOLOGIJI HRVATSKOGA DJEJEG ROMANA

dr. sc. Sanja Vrci-Mataija, Sveuilite u Zadru Odjel za nastavnike studije u Gospiu, pregledni rad
UDK 821.163.42.09-93-311991/2001

U radu se uspostavlja tipologija hrvatskoga djejega realistikog romana 1991.-2001.

zasnovana na trima kriterijima: dobi knjievnog junaka/implicitnog itatelja, stupnju
modernosti oblikovnih postupaka te prevlasti narativnih figura. Tipoloki model
utemeljen je na interpretaciji korpusa hrvatskoga djejega realistikog romana devede
setih godina, postojeim studijama o hrvatskom djejem romanu i modelu interpretacije
romana G. Pelea. Prihvaanjem genolokih odrednica tip, podtip i oblik definirane su
sastavnice djejeg romana: djeji roman u uem smislu i roman za mlade; klasini,
moderni i postmoderni djeji roman; roman lika, roman druine, obiteljski roman i
meugeneracijski roman, sa svojim podtipovima i pripadajuim oblicima.
Kljune rijei: hrvatski djeji realistiki roman; devedesete godine 20. st.; tipologija;
narativne figure; oblikovni postupak

1. Uvod
O razdoblju s kraja dvadesetog stoljea u hrvatskoj knjievnosti ne postoje
decidirane periodizacijske podjele niti ujednaen terminoloki instrumentarij u
vrednovanju knjievnih djela. Domovinski rat u Hrvatskoj u velikoj je mjeri utjecao na
tijek razvoja hrvatske knjievnosti zbog ega se i uzima kao prekretnica u periodizaciji,
pa tako i djeje knjievnosti1. Pokuajem uspostave tipologije hrvatskoga realistikoga
djejeg romana 1991.-2001. odluujemo se za klasifikacijski pristup problematici, a
utvrivanjem poetikih znaajki nudimo prilog usustavljivanju navedenog desetljea pri
odreivanju budue povijesne periodizacije hrvatske djeje knjievnosti.2
1

Majhut (2008) razlikuje etiri faze u periodizaciji hrvatske djeje knjievnosti: prva (1919.-1945.), druga
(1945.-1956.), trea (1956.-1990.), dok razdoblje nakon devedesete (etvrto) ostavlja otvorenim istiui
radikalne drutvene promjene, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, koje su u velikoj mjeri odredile poetiku djeje
knjievnosti koja tek treba biti definirana.
2
Tipologija je uspostavljena temeljem interpretacije osamdeset hrvatskih djejih realistikih romana
objavljenih od 1991. do 2001. godine.

144

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

Kao svaka knjievna vrsta, i djeji roman ima svoj promjenjivi i nepromjenjivi dio;
upravo po koliini promjenjivog dijela vrsta se prilagoava zahtjevima poetike pripa
dajueg razdoblja. Budui da u povijesnoj poetici hrvatskoga djejeg romana prevladava
raznoliko i neujednaeno terminoloko nazivlje s obzirom na imenovanje sastavnica
koje pripadaju romanu kao knjievnoj vrsti, odluujemo se za prihvaanje genolokih
pojmova tipa, podtipa i oblika, kojima nastojimo definirati odreene skupine romana
prepoznatljivih osobina po kojima spadaju u jedne, a razlikuju se od drugih. Budui da je
uspostava iste tipologije romana odreenoga vremenskog presjeka, u kojoj ne bi bilo
mijeanja skupina, gotovo nemogua, odabrali smo tri kljuna kriterija na temelju kojih
izvodimo tri skupine tipova djejega realistikoga romana devedesetih godina. Jedan je
kriterij vezan uz dob knjievnog junaka i implicitnog itatelja, drugi uz stupanj
modernosti oblikovnih postupaka, a trei uz narativne figure, pri emu posljednja
tipologija nadopunjava prve dvije na nain da se otkrivenim tipovima, te njihovim
podtipovima i oblicima kao uim genolokim sastavnicama, odreuje stupanj
modernosti oblikovnih postupaka. Odabir navedenih kriterija u tipologiji djejeg
romana voen je modelom interpretacije romana kakav nudi studija Gaje Pelea (1999),
u kojoj autor interpretira roman sa stajalita semiotike i semantike smatrajui da time
ostvaruje neutralno motrite zasnovano na postignuima naratolokih istraivanja i
teorije recepcije.
2. Tipologija djejeg romana s obzirom na djeju dob
Definirajui meu prvima u hrvatskoj znanosti pojam djeje knjievnosti, Crnkovi
(1990) ju je odredio kao dio knjievnosti () koji obuhvaa djela to po tematici i formi
odgovaraju djejoj dobi (grubo uzevi od 3. do 14. godine), a koja su svjesno namijenjena djeci, ili
ih autori nisu namijenili djeci, ali su tijekom vremena, izgubivi mnoge osobine koje su ih vezale
za njihovo doba, postala prikladna za djeju dob () (Crnkovi 1990: 5-6). Nekoliko godina
kasnije (1997) autor upozorava na potrebu razgranienja djeje knjievnosti od
knjievnosti za mlade pozivajui se na studije koje su na tu temu napisane u inozemnoj
literaturi. Crnkovi razdjelnicu djeje knjievnosti od knjievnosti za mlade (estovaka
knjievnost) vidi u tematici i nainu na koji je ona obraena. Tako su prema njemu teme
kao: pubertet, tjeskoba odrastanja, problemi na koje mladi nailaze u drutvu teme
knjievnosti za mlade, dok djeju knjievnost zaokuplja djetinjstvo, igra, prijateljstvo,
sretni zavretci, s tim da je ponekad vrlo teko odrediti granice jedne i druge
knjievnosti. Definirajui pitanje vrstovne raznolikosti u djejoj knjievnosti Hranjec
navodi kako se ona javlja () u nizu oblika, od slikovnice do tinejderskog romana (Hranjec
2006: 8), a definirajui djeji roman u trapericama autor postaje zagovornikom dobne
podjele djeje knjievnosti. Na injenicu raznolikog odreenja djeje knjievnosti
proizilog iz djeje dobi kao i na nestabilnost gornje granice djetinjstva upozorili su i
autori Crnkovi-Teak (2002). Odreenje djeje dobi rasponom od prve do trinaeste
godine ini djeju knjievnost recepcijski raznolikom u mnogim segmentima. Zima
(2004) u odreenju djejeg romana kljunima smatra djeje likove, a govorei o njihovoj

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

145

dobi uglavnom podrazumijeva djecu od desete do trinaeste, etrnaeste godine ivota,

smatrajui da stariji likovi pripadaju romanima za mlade. injenica je da unutar djeje
knjievnosti, a posebice unutar romana, postoji iznimno opsean korpus djela koja
tematikom i strukturom prelaze granice djetinjstva omeenog relativnom granicom
dvanaeste, trinaeste godine ivota. Stoga s pravom dob knjievnog junaka i recipijenta3
smatramo jednim od kriterija u tipologiji djejeg romana devedesetih godina ne
iskljuujui mogunost njegove primjene i na druge korpuse. Kako se u veini romana
precizira ivotna dob likova vezujui se uz njihovu kolsku dob, granicu izmeu djejih i
romana za mlade nalazimo u granici osnovnokolske i srednjokolske dobi, kulturoloki
odreenu razliitim sredinama. Dob djejih likova najveim dijelom odreuje i tematiku
romana kao i stil pisanja. Stoga pod djejim romanima u uem smislu podrazumijevamo
tip romana u kojima se kao glavni likovi javljaju djeca osnovci, dok tip romana za mlade
pretpostavlja knjievne junake srednjokolce ili odraslije tinejdere do dvadesete godine
ivota, s preokupacijama primjerenima njihovoj dobi. U okvirima djejeg romana u
uem smislu mogue je govoriti o dominantnim tematskim ciklusima djeje igre,
pustolovine, zaljubljivanja, socijalnim motivima, dok se u romanima za mlade izdvaja
tematika sazrijevanja, tjeskobe odrastanja, poloaja unutar obitelji, klape, problemi
ljubavi, seksualnih iskustava, a nerijetko se tematiziraju teme smrti, bolesti, narkoma
nije, dilerstva, alkoholizma, homoseksualnosti, pedofilije i ostalih vrsta nasilja.
Gomilanje sumornih motiva i socijalne tematike devedesetih godina u hrvatskom
djejem realistikom romanu4 usmjerilo je odvajanje djejeg od romana za mlade.
Razlozi za takvu pojavu trebaju se traiti u ratom optereenoj hrvatskoj stvarnosti to je
rezultiralo pojavom zapaenog korpusa djeje knjievnosti o Domovinskom ratu (Teak,
2001), ali i u stilu ivota koji se javio kao odraz globalizacijskih promjena (Orai-Toli,
2005). Izmijenjen sustav ivotnih vrijednosti utemeljen na virtualnoj slici svijeta,
nedostatak dijaloga, otuenost urbanog ivota, pomanjkanje empatije posebno su se
odrazili na ivote mladih ljudi, ali i na projekciju takvoga ivota u knjievnosti. Kad je
rije o romanesknom planu izraza, djeji se realistiki roman u uem smislu od romana
za mlade devedesetih godina razlikuje po jednostavnijem jeziku i stilu, nainu gradnje
fabule i tipu pripovjedaa, sloenije strukturiranima u romanima namijenjenima neto
odraslijim mladim recipijentima.
3. Tipologija djejeg romana prema oblikovnom postupku
Unutar djejega realistikog romana devedesetih godina mogue je uoiti raznolike
odnose u proimanju romanesknog plana izraza s planom sadraja. Stoga moemo
3

Pitanje djejeg recipijenta, implicitnog itatelja, zadire u knjievnokomunikacijsko podruje, s

pretpostavkom da raspon oekivanja nije isti kod dobno raznolike italake publike ni u razliitim drutvenim
okolnostima: ()doivljaj nekog djela nee biti konstanta, jer je itatelj, dijakronijski miljeno, lan odreenog
drutvenog organizma() (Hranjec 2006: 8). Pretpostavka je da je dob implicitnog itatelja priblina dobi
knjievnog junaka.
4
Pod utjecajem izmijenjene izvanknjievne zbilje, osim realistinih romana, hrvatsku djeju prozu devede
setih godina ini velik broj fantastinih tekstova u kojima se uoava drukija projekcija djetinjstva.

146

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

govoriti o stupnju modernosti oblikovnih postupaka podrazumijevajui pod tim

objedinjenost plana izraza i plana sadraja romaneskne strukture, promatrane kroz
fabulu, pripovjedne tehnike i ulogu pripovjedaa s jedne strane, te sliku i karakterizaciju
lika kao polazine narativne figure, njegov poloaj unutar sociemskih i ontemskih
narativnih figura, prostora i vremena s druge strane. Hrvatski djeji roman devedesetih
godina ne moe se svesti na utvreni narativni obrazac iskljuivo fabulativnog tipa
romana, ve je u njemu mogue prepoznavati razliit stupanj modernosti oblikovnih
postupaka. Tradicionalnom fabulom djejeg romana smatramo fabulu ostvarenu kroz
kontinuirano nizanje dogaaja, s manjim prostorno-vremenskim skokovima, dok bi tip
filmske, dramske, dnevnike, geminacijske fabule, o emu je pisao Hranjec (2006),
predstavljao moderan ili postmoderan tip fabule djejeg romana, ovisno o ostalim
oblikovnim sastavnicama. Kako fabulu odreuje prostor i vrijeme u kojima se zbiva
radnja, dolazi do preplitanja romanesknog plana izraza i plana sadraja to uvjetuje
njihovo zajedniko tumaenje po kriteriju modernosti oblikovnog postupka. U tom je
smislu mogue govoriti o tradicionalnom i modernom prostorno-vremenskom toposu
unutar kojeg je smjetena fabula djejeg romana5, a u sklopu kojeg moemo uoavati
tradicionalnu ili modernu sliku djetinjstva zasnovanu na stupnju djeje samostalnosti,
njihovu identitetu, odnosima prema odraslima. Homodijegetskom pripovjedau
pripisujemo vei stupanj modernosti, za razliku od heterodijegetskog pripovjedaa
sveznajue perspektive, kojega vezujemo uz tradicionalno oblikovane fabule. Promjeni
pripovjedne perspektive, ulaenju u svijest lika promjenom pripovjednog gledita
pridajemo takoer vei stupanj modernosti. Situacija se u posljednjem desetljeu
prologa stoljea viestruko uslonjava po pitanju pripovjedaeve uloge. I dalje je
prisutan tip sveznajueg pripovjedaa raznolike fokalizacije, ali se vrlo esto javlja tip
nepouzdanog pripovjedaa s djejom pripovjednom perspektivom. Pripovijedanje izvan i
pored autora, kako ga naziva Hranjec (2001), jedna je od postmodernistikih znaajki
djejeg romana. Odnos djejeg romana devedesetih godina prologa stoljea u odnosu
na djeji roman s poetka ili iz polovice dvadesetog stoljea moe se mjeriti i tematskomotivskim odnosom. Nekadanja tematika djetinjstva, najee ruralnog, sredinom
prologa stoljea obogaena je prikazom urbanog djetinjstva, poloajem djeteta unutar
njegova prirodnog ambijenta. Devedesetih godina tematikom djejeg romana, uz
navedene, postaje i niz nekad tabuiziranih motiva: anoreksija, pretilosti, preljub, bolest,
rat, smrt, raanje, spolnost, invaliditet, ovisnosti, homoseksualnosti, nasilja i dr. ime
se, kako navodi Hranjec (2006), djeja knjievnost uozbiljuje.
Primjenom navedenoga tipolokog instrumentarija na odabrani korpus mogue je
uoiti postojanje triju temeljnih tipova djejeg romana: tradicionalni, moderni i
postmoderni djeji i roman za mlade6. Tradicionalnim djejim romanom smatramo tip
5

Hranjec (2006) polazei od bahtinovskoga prostorno-vremenskog kompleksa u izgradnji proznoga

knjievnog djela, razlikuje dva prostorno-vremenska kompleksa, seoski i gradski, iz kojih proizlazi i
senzibilitet likova i cjelokupni ambijent djela.
6
Skok (1991) govori o dvije forme djejeg romana, tradicionalnoj i modernoj, ne spominjui, to je i
razumljivo s obzirom na godinu objavljivanja antologije, tip postmodernog romana.

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

147

romana s naglaenim realistikim postupkom oblikovanja, fabulom koja je ostvarena

kronolokim nizanjem dogaaja, tematikom bliskom djetetu i djetinjstvu s nizom
zanimljivih dogaaja iz djejeg ivota. Od pripovjednih postupaka dominira dinamino
pripovijedanje s mnogo dijaloga, opisivanja, preko rjee zastupljenih tehnika
neizravnoga ili izravnoga unutarnjeg monologa. Pripovjeda je najee sveznajui i
komentira dogaaje ispripovijedane iz udaljene vremenske perspektive. Likovi su u
tradicionalnom djejem romanu djeca ili adolescenti afirmirani najee unutar obitelji
ili druine koja doivljava pustolovine i upada u uglavnom rjeive neprilike. Rije je o
prikazu patrijarhalnih obiteljskih odnosa, poloaju neemancipirane djece unutar obitelji
ili skupine istomiljenika, o djejem identitetu izgraivanom na dominantnom utjecaju
blinjih, uglavnom istospolnih obiteljskih uzora. Djeji su likovi konvencionalno
oblikovani to podrazumijeva naglaenu rodnu podijeljenost, pri emu su djevojice
uglavnom pasivni, a djeaci aktivni narativni elementi. Djeja je vezanost uz obitelj
snana, s niskim stupnjem samosvijesti djejih likova. Osim obitelji, tradicionalni tip
romana tematizira djeji svijet igre, kole, ivota u prirodi, odnose djeteta i ivotinja. U
narativnom smislu, u tradicionalnom se romanu uglavnom sve svodi na djeju
pustolovinu iz koje se razotkriva slika djetinjstva izgraena na starijim drutvenim
igrama, pri emu djeca najvie vremena provode na otvorenom, u prirodi ili rjee na
gradskim ulicama, jer je selo ili predgrae temeljni prostorni topos takvih romana.
Djeca nerijetko rade i neki koristan posao, vrlo su esto socijalno, nacionalno i vjerski
osvijetena odrastajui na tradicionalnim obiteljskim i drutvenim vrijednostima.
Tradicionalni tip romana ne vee se samo uz pripovjedni obrazac djejeg djelovanja
unutar druine; njega moemo prepoznati i u romanima s izmijenjenim narativnim
odnosima, primjerice onima u kojima je djeji lik u prvom planu ili u romanima s
naglaenom obiteljskom ulogom u oblikovanju djejeg identiteta, s time da oblikovni
postupci idu u prilog odreenju romana tradicionalnim. Djeja emancipacija, uvaavanje
djetetova drutvenog poloaja predoeno kroz jasno izgraeni djeji identitet, koji se u
romanima najbolje oituje kroz pripovjednu fokalizaciju lika, jesu temeljni socioloki
kriteriji koji uzrokuju prijelaz s tradicionalnog na moderni, a time i na postmoderni tip
djejeg romana. Za razliku od nekadanje djece, suvremena su djeca svjesna svog
identiteta odreujui ga u odnosu na vlastite interese, prema medijima, popularnoj
kulturi, vrnjacima, obitelji i drugim autoritetima ija mo utjecaja sve vie slabi. Svjesni
svojih intelektualnih sposobnosti, tjelesnosti, rodnog identiteta, suvremeni djeji likovi
prieljkuju slobodu vlastitog djelovanja, koja ih moe odvesti i u samou, ali koja ne
iskljuuje prisutnost odraslih. Sve je to uvjetovalo promjenu tematike djejeg romana
koja od izrazito pustolovne prelazi na socijalno-psiholoku, s time da temom modernih
romana postaju vrlo esto razliiti oblici egzistencijalnih problema, djeji strahovi,
traume, bolesti pa i smrti blinjih ili odreeni problemi unutar obitelji. U modernom
djejem romanu javljaju se stilski postupci intertekstualnosti, intermedijalnosti,
naglasak nije na dogaajima, ve na psihikom proivljavanju likova i prikazu njihova
unutranjeg stanja. Dakle, naglaenim monolokim pripovjednim postupkom
razotkriva se unutarnje proivljavanje djejeg junaka i njegov odnos prema svijetu

148

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

pretpostavljajui zahtjevnijeg itatelja. S krupnijih pustolovina koje proivljavaju junaci

tradicionalnoga djejeg romana, u moderno oblikovanom djejem romanu prelazi se na
ivotnu svakodnevicu i slike iz obiteljskog ivota ne iskljuujui ni djeje djelovanje
unutar druine. U djejem romanu devedesetih djeji lik funkcionira vrlo esto sam, to
dovodi do promjene narativnog obrasca. U modernom tipu romana ne dokida se
druina, ali ona zadobiva nove znaajke vezane uz gradski topos koji projicira sliku
suvremenoga urbanog djetinjstva. Osim toga, djeji se likovi vrlo esto afirmiraju
unutar raznolikoga obiteljskog konteksta. Sve su navedene promjene izmeu tradicio
nalnoga i modernoga djejeg romana uvjetovane prije svega percepcijom djetinjstva i
vienjem djeteta. Postmodernim djejim romanom smatramo roman kojeg na stilskom
planu karakterizira jezina igrivost, to potvruje i Hranjecov rad o postmodernizmu u
hrvatskoj djejoj knjievnosti, u kojem autor izdvaja upravo jezinu igru i zaigranost na
fono-morfo-sintaktikoj razini (Hranjec 2001: 356) smatrajui je prirodnom djejom
potrebom. Kao njegove temeljne znaajke izdvaja: ironizaciju, parodiranje starije knji
evnosti, citatnost, intertekstualnost, intermedijalnost, povezanost knjievnosti i
masovne kulture, trivijalnost, hiperbolinost, poigravanje knjievnim anrovima kao i
autoreferencijalnost, pri emu autor ne pretendira uspostavi romaneskne postmoder
nistike poetike, ve samo upuuje na injenicu da zbivanja u suvremenoj knjievnosti
nisu zaobila ni djeju knjievnost. Kad je rije o slici djetinjstva koja se projicira u tipu
postmodernog romana, ona odgovara onome to nam donosi moderni tip, jedino se
nain obrade razlikuje. Pod tim podrazumijevamo poigravanje odnosima fikcije i fakcije
(ulazak fikcionalnih likova u stvarni svijet i obratno), ulogom pripovjedaa
(pripovjeda koji polemizira s likom, pripovijedanje iz vie pripovjednih perspektiva),
pripovjednim tehnikama (ubacivanje hiperteksta u tkivo romaneskne prie,) prisutnost
razliitih oblika citatnosti (novinskih lanaka, grafita, knjievnih tekstova), koncipira
nost poglavlja prema zakonitostima drugih medija (reklama, raunalnih i drugih djejih
igara), to uslonjava strukturu djejeg romana. Dakle, kad je rije o razdjelnicama koje
bi definirale prijelaz s modernog na postmoderni tip djejeg romana, one bi se u veoj
mjeri ticale plana izraza, to podrazumijeva odreeni tip fabule, ulogu pripovjedaa i
pripovjedni stil, dok su tematsko-motivske smjernice s ulogom prostorno-vremenskog
toposa gotovo istovjetne, uz iznimku lika kojeg je u postmodernom djejem romanu
esto nositelj odrasla osoba.
4. Tipologija djejeg romana s obzirom na prevladavajue narativne figure
Uzimanje u obzir prevlasti narativnih figura u pripovjednom svijetu djejega
realistikog romana devedesetih godina uspostavljamo tipologiju koja podrazumijeva
postojanje triju genolokih sastavnica (tipova, podtipova i oblika) u odnosu na zadanu
vrstu. Promatrane narativne figure (psihemske, sociemske, ontemske)7 jesu znaenjske
jedinice u romanu kojima se pridaju razliite znaajke s obzirom na ulogu koju imaju
7

Psihemska narativna figura na prvoj je, najnioj razini i njome se zapravo dobivaju jedinice s najuim semantikim
dijapazonom. () Sociemska narativna figura ukljuuje dio semantikog polja ili svojstava nekoliko psihemskih

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

149

unutar sadraja romanesknog svijeta. S obzirom na poloaj lika kao polazine narativne
figure moemo govoriti o etiri tipa realistikoga djejeg romana devedesetih godina
prologa stoljea: roman lika, roman druine, obiteljski roman i meugeneracijski roman.
Narativni obrazac romana lika, definiran u opreci s postojeim romanom zbivanja
(Hranjec, 1998), pretpostavlja prevlast unutarnjeg proivljavanja likova koji samostalno
prolaze kroz romanesknu fabulu gradei svoj identitet na svojevrsnom stanju djeje
osamljenosti. Kako je u prethodno uspostavljenoj tipologiji definirana poetika djejeg
romana u uem smislu i romana za mlade, mogue je govoriti o postojanju dvaju
podtipova djejeg romana lika: djeji roman lika i roman lika za mlade8. U oba je podtipa
rije o tematiziranju specifinih ivotnih uvjeta u kojima se likovi nau reagirajui na
njih emotivno snano. Stanje djeje osamljenosti podrazumijeva situiranost djejeg lika
unutar odreenoga socijalnog konteksta, s tim da je s obzirom na dob junaka ta
povezanost sa sredinom unutar koje odrasta jaa kod djejih nego kod likova
adolescenata. Bez obzira na razliito uspostavljen poloaj djejeg lika unutar sredine u
koju je smjeten, on ipak izdvojeno, nerijetko i osamljeno, gradi svoj identitet na koji se
preslikava socijalno okruje iz kojeg dolazi. Narativni obrazac romana lika ne iskljuuje
zbivanje, ali ga mijenja na nain da vie nije rije o pustolovinama u kojima sudjeluje
skupina djece ili klapa istomiljenika, ve je rije o socijalno-psiholokoj, tek ponekad o
pustolovnoj prozi u kojoj najee pratimo proces djejeg sazrijevanja unutar razliitih
obitelji i drugih socijalnih sredina, odnos prema ratu, smrti ili bolesti blinjih. Velikim
dijelom ovih romana dominira sumoran ton, proistekao iz djejeg osjeaja osamljenosti,
straha, susreta sa smrti, bolesti. Sve to uvjetuje promjenu romaneskne strukture
poevi od tipa pripovjedaa, iju ulogu esto preuzima lik, preko pripovjednog stila koji
izravno proizlazi iz djeje pripovjedne perspektive, do intimne tematike koja ukljuuje
ljubavne, obiteljske, socijalne motive. Fabula se u romanu lika ne iscrpljuje u pustolo
vinama, ve u nizanju dogaaja vanih za izgradnju junakova identiteta to predstavlja
fabularnu i tematsko-motivsku modernost. Stupanj modernosti romana lika vei je
nego kod romana druine, ali to ne znai da ne postoje tradicionalno oblikovani romani
lika. Tradicionalnom tipu romana lika pripadaju romani u kojima prevladavaju oblikovni
postupci manjeg stupnja modernosti. Tematski raspon tradicionalnog tipa romana lika
uglavnom je vezan uz udaljenije pripovjedno vrijeme, sliku djetinjstva s manjim
stupnjem izgraenosti djejeg identiteta ili s likovima ideoloki i religiozno osvijetene
narativnih figura, da bi ontemska narativna figura to uinila sa znaenjskim dijapazonom psihemske i sociemske
narativne figure (Pele 1999: 228-229).
8
Zima (2008) uoava da se odreen dio romana koje naziva adolescentskim ne moe svesti samo pod
narativni obrazac djelovanja mladih unutar buntovne klape istomiljenika, ve njima dominiraju likovi
mladia ili djevojaka u okvirima mladenakih, nerijetko ljubavnih problema, od kojih neki djeluju pod
snanim utjecajem popularne kulture, dok su drugi u potpunosti izolirani od njezina utjecaja. Kao temeljne
znaajke Zima navodi: mladenaki jezik i stil kao subverzivni elementi u odnosu na tradicionalnu knjievnost
i na drutvenu zajednicu, potom narativna struktura u opoziciji mi (mladi, pripovjeda)/oni (odrasli,
autoriteti), izgradnja identiteta pod utjecajem popularne kulture. Tomu autorica dodaje i evazivnost kao
svojevrsnu suprotnost pobunjenim adolescentima, a koju iitava u situacijama povlaenja mladih i njihova
odustajanja od prvotnih zamisli, kao i snano istaknutu rodnu problematiku.

150

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

djece. U tipovima moderno i postmoderno oblikovanog romana lika, kojih je u

odabranom vremenskom presjeku znatno vie od prethodnih, projicira se slika suvreme
noga, urbanoga djetinjstva te lik djeteta i tinejdera koji svoj identitet gradi na
dominantnom utjecaju suvremenih oblika popularne kulture ili je od njega, iznimno,
izuzet. Takvi su romani najee ispripovijedani tipom pripovjedaa koji simulira djeju
pripovjednu perspektivu. U romanu lika za mlade iitavamo nain izgradnje mlade
nakog identiteta oblikovanog u kontekstu ljubavnih, obiteljskih, ali i ivotno egzisten
cijalnih odrednica, rjee pod utjecajem onih bezbrinih, trendovskih. To je prije svega
ljubavni segment sazrijevanja, skala ljubavnih emocija koja se kree od poetnog
zaljubljivanja preko upoznavanja vlastite i druge spolnosti do stjecanja prvih seksualnih
iskustava. Stoga erotski segment sazrijevanja jest jedna od temeljnih sastavnica po kojoj
se roman lika za mlade razlikuje od djejeg romana lika. Roman druine9 odreen je
djelovanjem djejih likova unutar skupine istomiljenika s kojima se gradi pripadajui
identitet. Unutar djejeg romana druine razlikujemo dva osnovna podtipa s obzirom
na vrstu druine kao sociemske narativne figure proistekle iz odreenja djeje dobi.
Djejim romanom druine imenujemo podtip romana druine pri emu djejom druinom
smatramo druinu djece osnovnokolske dobi, dok drugi podtip nazivamo romanom
klape, koji je odreen starijom dobnom skupinom djece, uglavnom srednjokolaca,
drukijih interesa, sa snano izraenim mladenakim identitetom. Djeji roman druine
odreen je fabulom pustolovnog karaktera, koja proizlazi iz djeje potrebe za akcijom.
Radnja je najee smjetena u otvorenim prostorima pri emu djeca nerijetko nekamo
odlaze, to pridonosi dinamici pripovjednog svijeta. Nerijetko se djeji roman druine
gradi na zakonitostima anra kriminalistikog romana pri emu su djeca mali detektivi
koji sudjeluju u razrjeenju nekoga kriminalnoga ina. Gradnja identiteta likova nije
vezana uz njihove individualne interakcije, ve za drutvenu skupinu kojoj pripadaju. S
obzirom na odnos prostorno-vremenskih dimenzija u djejem romanu druine, mogue
je govoriti o njegovim oblicima. Kako u odabranom korpusu razlikujemo ruralnu,
urbanu i urbanu vrstu djeje druine s premjetenim prostorom djelovanja, razlikujemo
i tri oblika djejeg romana druine: roman ruralnog identiteta djeje druine, roman
urbanog identiteta djeje druine i roman urbanog identiteta djeje druine s premjetenim
prostorom djelovanja. Ruralni identitet djeje druine prepoznajemo u rijetkim
tradicionalno oblikovanim djejim romanima devedesetih godina ija je fabula pro
storno smjetena u seosku sredinu. Takvu druinu ine seoska djeca, koja najvei dio
vremena provode u prirodi i igri, a nerijetko i u poslovima pristupajui im na nain igre.
Premda su kao druina odvojeni od odraslih, s njima su vre povezani nego djeca koja
pripadaju urbanim druinama. To se moe obrazloiti tradicionalnom snagom autori
teta odraslih u seoskim sredinama. lanovi ruralnog tipa djeje druine uglavnom su
djeaci, a ako su njeni lanovi djevojice, onda im je dodijeljena stereotipna enska
uloga. Urbani identitet djeje druine preslikava stanje suvremenoga urbanog djetinj
9

O romanu drube, sadrajno najprimjerenijem djetetu, koji se u hrvatskoj knjievnosti pojavio 30-ih godina
20. st., pie Majhut (2005).

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

151

stva s likovima gradske djece odrasle meu zgradama oko kojih nalaze prostore svoga
pustolovnog djelovanja. U veini je romana radnja prostorno smjetena u zagrebaku
sredinu, sredinje ili periferne ulice na kojima djeca provode svoje slobodno vrijeme
otkrivajui poroke gradske sredine i sugraana. Pustolovna tematika s animalistikim,
ekolokim, povijesno-arheolokim motivima, obogaena je nekad tabuiziranim motivi
ma dilerstva i narkomanije kao suvremenim poastima gradske sredine, obraenima
uglavnom kroz kriminalistiku fabulu u kojoj se javljaju elementi strave i horora. Vrlo
esta pojava u djejem romanu devedesetih jest premjetanje prostora djelovanja urbane
djeje druine u ruralni ambijent u kome djeca iskuavaju svoje sposobnosti i doivlja
vaju razliite pustolovine, uglavnom kriminalnoga karaktera. Urbani identitet djeje
druine, stavljene u izmijenjen kontekst djelovanja, poprima neke od znaajki sredine u
koju je premjeten, ali veinu gradskih navika uva, s tim da im one ponekad pomau, a
ponekad i odmau.
Drugi podtip romana druine, odreen drukijom dobnom strukturom mladih
recipijenata, a time i drukijim odnosom romenesknog plana izraza i sadraja, nazivamo
romanom klape.10 Na ontemskoj narativnoj razini, roman klape zagovara stil ivota
mladih iji su identiteti graeni na dominantnom utjecaju suvremenih oblika popularne
kulture, u kojima klapa djeluje jedinstveno, to ne iskljuuje profiliranje pojedinaca, ak
i meusobne sukobe, koji su u drugom planu od sukoba s generacijom njihovih roditelja
ili nastavnika, iji autoritet uglavnom osporavaju. lanovi klape smiljaju razliite
naine kako provesti slobodno vrijeme, nerijetko se dosauju, izlaze, uivaju poroke,
zaljubljuju se, lau, sudjeluju u kriminalnim radnjama i sl. Slue se razgovornim jezikom
punim anglizama, novotvorenica i mladenakih frazema u slubi izraavanja otpora
autoritetima, negiranja konvencionalnog naina izraavanja i iskazivanje bunta. Sloe
nija fabula, paralelne radnje, simultanost u pripovijedanju, postupci intermedijalnosti u
izgradnji fabule i karakterizaciji likova, tip pripovjedaa koji razotkriva psiholoko
stanje lika, slika mladenatva vezana uz urbanu sredinu i identitet suvremenih
buntovnih tinejdera sa snano razvijenim identitetom jesu znaajke po kojima ovi
romani pripadaju tipovima modernije oblikovanih djejih romana.
Romane koji tematiziraju obitelj koja postaje dominantna sociemska narativna
figura i iz koje se profiliraju likovi odraslih, a iz kojih proizlazi i status djejeg lika,
nazivamo obiteljskim romanima11. Pripovjedni obrazac obiteljskog romana podrazumi
jeva prikaz obiteljskog ozraja u kojemu se uz djeje ili likove tinejdera javljaju i likovi
10

Odabrani argonski naziv romana trebao bi sugerirati i odreeni stil ivota mladih ljudi koji na specifinom
razgovornom jeziku grade i iskazuju svoj identitet. Hranjec (1998) u dobnoj podjeli na djeju i tinejdersku
knjievnost nalazi niz opravdanja, meu ostalim upravo klapu istomiljenika kao dominantni pripovjedni
topos.
11
Obiteljski roman spominju i autori M. Crnkovi i D. Teak podrazumijevajui pod njim romane u kojima
djeca nisu u prvom planu ve () samo istaknutiji lanovi obiteljskog kruga () (Crnkovi, Teak 2002: 27). S
pojmom obiteljskog djejeg romana susreemo se u razliitim studijama i radovima o djejoj knjievnosti, ali
se u relevantnoj literaturi koja se bavi klasifikacijom djejeg romana ne susreemo s pojmom obiteljskog
romana kao jednim od njegovih genolokih sastavnica.

152

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

odraslih. Djeji likovi grade svoju osobnost pod snanim utjecajem obiteljskih odnosa i
likova odraslih, pronalazei u njima uzore svoga djelovanja zbog ega nije rijetka pojava
preuzimanja rodno tipiziranih obiteljskih uloga. S obzirom na pristupe prouavanja
obitelji u povijesnom slijedu, mogue je govoriti o dva temeljna tipa obitelji: tradicio
nalnom i suvremenom12. Za razliku od tradicionalnih obitelji, koje strukturno uglavnom
podrazumijevaju oba roditelja i djecu, nerijetko i tri ivotne generacije, snaan obitelj
ski, muki autoritet, najee smjetaj u seosku sredinu, u veini suvremenih obitelji
prevladava liberalniji ivotni stav slabijega roditeljskog autoriteta, to nudi razliite
modele roditeljskih uzora utjeui na raznoliko oblikovanje djejih identiteta. S obzirom
na sve navedeno moemo govoriti o dva oblika obiteljskog romana: obiteljskom romanu
sa slikom tradicionalne obitelji i obiteljskom romanu sa slikom suvremene obitelji, u okvirima
dvaju podtipova obiteljskog romana, djejeg i romana za mlade. U romanima devede
setih slika se tradicionalnih obitelji uglavnom javlja u romanima koji tematiziraju
udaljeno pripovjedno vrijeme, vrijeme autorova djetinjstva podrazumijevajui skromniji
nain ivota, uvaavanje autoriteta odraslih, njegovanje igara koje su u slubi obavljanja
korisnih poslova, izraavanje religiozne i domoljubne osvijetenosti. Oblikovni postu
pak u njima je uglavnom tradicionalan. Izmijenjen kulturoloki kontekst djetinjstva,
odrastanja, roditeljstva devedesetih godina udaljio se od tradicionalnog poimanja
obiteljskih odnosa i snanoga roditeljskog autoriteta. U veini suvremenih, najee
urbanih obitelji, dominira osjeaj otuenosti i djeje osamljenosti. Ta se slika obiteljskog
diskursa prenosi i u djeju knjievnost, o emu nam svjedoe romani u kojima uoavamo
pomak u odnosu na sliku tradicionalne obitelji. Analogno godinama likova adolescenata
i tematika se obiteljskoga romana za mlade razlikuje od tematike obiteljskog djejeg
romana. Uz prevladavajui meugeneracijski sraz uvjetovan vremenom sazrijevanja
mladih adolescenata, mladenakim buntom, veom mogunosti zapaanja roditeljskih
slabosti, oita su i neka dublja obiteljska promiljanja koja nadilaze recepcijske
sposobnosti mlae djeje dobi. Prevladavaju romani sa slikom suvremenih obitelji,
uglavnom problematinih: od sazrijevanja uz svijest o roditeljskom preljubu i alkoho
lizmu, preko karijerizma, nedostatka vremena za djecu, ostavljanja djece na brigu
bakama do tematiziranja narkomanstva.
Tip djejeg romana, odreen odnosom djejeg lika i odrasle osobe, najee nekoga
izvan obitelji, uz kojeg djeji lik spoznaje odreene ivotne istine, koji zajedno ine
jednu sociemsku narativnu figuru jakih osobnosti, nazivamo meugeneracijskim roma
nom. U narativnom je smislu ovaj tip romana odreen odnosom djeteta i odrasle osobe
iz ega proizlazi romaneskna struktura obiljeena izostankom klasine pustolovine, s
naglaenom psihologizacijom likova, to takav tip romana svrstava u obrazac socijalno-

12

Pojam suvremenosti u naem se odreenju obitelji vezuje s njegovanjem liberalnijih, demokratinijih

obiteljskih odnosa i drutvenih vrijednosti koje proizlaze iz duha vremena dananjice koji ne mora nuno
imati negativne konotacije. Tradicionalno poimanje obitelji podrazumijeva, prema Jankoviu (2008: 31), ()
tradicionalistiko promatranje braka i obitelji, njihove strukture, odnosa i hijerarhije. Karakterizira ih vlasnitvo oca
nad obiteljskim dobrima, patrijarhalni odnosi, vrst sustav subordinacije i odgovarajui sustav vrijednosti.

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

153

psiholoke proze13. Rije je o jednom dijelu romana realistinoga pripovjednog modela u

kojima djeca stupaju u bliske odnose s odraslim osobama, ponekad sluajno, spletom
ivotnih okolnosti, ponekad i ciljano, ali gotovo uvijek traei u njima nadomjestak za
emocionalnu prazninu uvjetovanu obiteljskim kontekstom odrastanja.
***
Poetske osobitosti hrvatskoga djejega realistikog romana devedesetih godina
prologa stoljea nametnule su potrebu usustavljivanja grae koja, meu ostalim,
pretpostavlja i uspostavu tipologije. Smisao ove tipologije romana nije u svrstavanju
pojedinanih djela u odreene pretince, ve u pokuaju razumijevanja naela oblikovanja
romanesknog svijeta koji na ontemskoj razini ostaje svjedokom nedavno minulog
vremena na ijim vrijednostima gradimo vlastiti identitet.
Literatura
Crnkovi, Milan, Djeja knjievnost, kolska knjiga, Zagreb, 1990.
Crnkovi, Milan, Neki problemi i zadae znanstvenog istraivanja i promocije djeje
knjievnosti u Hrvatskoj danas, u: Djeja knjiga u Hrvatskoj danas, Teme i
problemi, Zbornik, Knjinice grada Zagreba, Zagreb, 1997, str. 7-17.
Crnkovi, Milan, Teak, Dubravka, Povijest hrvatske djeje knjievnosti od poetaka do
1955., Znanje, Zagreb, 2002.
Hranjec, Stjepan, Hrvatski djeji roman, Znanje, Zagreb, 1998.
Hranjec, Stjepan, Postmodernizam u hrvatskoj djejoj knjievnosti, u: Drugi hrvatski
slavistiki kongres, Zbornik radova II, Hrvatsko filoloko drutvo, Filozofski
fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2001, str. 355-361.
Hranjec, Stjepan, Pregled hrvatske djeje knjievnosti, kolska knjiga, Zagreb, 2006.
Jankovi, Josip, Obitelj u fokusu, etcetera, Biblioteka SAVJETOVANJE, Zagreb, 2008.
Majhut, Berislav, Pustolov, siroe i djeja druba: hrvatski djeji roman do 1945., Biblioteka
Enciklopedija hrvatske knjievnosti zavoda za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, FF press, Zagreb, 2005.
Majhut, Berislav, Uvodna razmiljanja o hrvatskome djejem romanu, Hrvatska
misao, 12, 1 (33), 2008, str. 65-74.
Orai-Toli, Dubravka, Muka moderna i enska postmoderna, Roenje virtualne kulture,
Naklada Ljevak, Biblioteka Razotkrivanja, Zagreb, 2005.
Pele, Gajo, Tumaenje romana, Artresor, Zagreb, 1999.

13

Odnos djeteta i odrasle osobe kao jedna od narativnih figura nije novina u hrvatskom djejem romanu
devedesetih godina. Zima (2004) takav narativni odnos prepoznaje u jednom dijelu romana i prve i druge
polovice dvadesetoga stoljea nazivajui ga odnosom odrastao-dijete.

Sanja Vrci-Mataija, Prilog tipologiji hrvatskoga djejeg romana

FLUMINENSIA, god. 23 (2011) br. 2, str. 143-154

154

Skok, Joa, Prozori djetinjstva, Antologija hrvatskog djejeg romana, 7-8, Naa djeca,
Zagreb, 1991.
Teak, Dubravka, Zajedniki fenomeni u hrvatskoj i europskoj djejoj knjievnosti, u:
Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova II, Hrvatsko filoloko drutvo,
Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2001, str. 273-279.
Zima, Dubravka, Hrvatski djeji roman, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet u
Zagrebu, 2004.
Zima, Dubravka, Adolescentski roman u hrvatskoj knjievnosti do poetka 2000.
godine, Kolo, 3-4, 2008, str. 213-248.

SUMMARY
Sanja Vrci-Mataija
TOWARD A TYPOLOGY OF CROATIAN CHILDRENS NOVEL
The paper establishes typology of Croatian realistic childrens novel from 1991-2001, based on
the three criteria: the age of the literary character/implicitly reader, the degree of modernity of
the form-relevant methods and narrative figure domination. Typological model is based on the
interpretation of the corpus of Croatian childrens realistic novel of the nineties, the current
studies on the Croatian childrens novel and the model of the Peles novel interpretation. By
accepting generic terms: type, subtype and form the components of the childrens novel are
defined as a childrens novel in the strict sense and a novel for young adults; traditional, modern
and post modern novel; character novel, childrens banda novel, family novel and
intergenerational novel with its subtypes and forms.
Key words: Croatian childrens realistic novel; the nineties; typology; narrative

figures