SAHRIJAROV PRSTEN

Sadraj:
Za svoj roman ahrijarov prsten Karahasan kae da je najsarajevskiji. Pria poinje u
Sarajevu i nakon jednog spiritualnog kretanja u vrijeme Sulejmana Velianstvenog,
potom u staru Mesopotaniju Sumerskog doba, zatim u priu o postanku mukog i
enskog i opet se vraa u ratno Sarajevo.
Mislim da je to prije svega jedna ljubavna pria, njena, romantina. Pria u kojoj moji
sugovornici prijatelji poput sjajnog njemakog kritiara Lotara Milera prepoznaju niz
eseja, kae Karahasan.
Roman koji ima 18 godina u kojem se jo uvijek ima mnogo toga da kae. Savrene je
grae. Svaka rije je potpuno opravdana s beskrajno zabavnim likovima.
Moda se bezizlaz ovjeka iz ovih krajeva, njegova jadna nemogunost da dosegne
ljudsku potpunost i pojedinanost, da se dovri kao ljudsko bie i, zahvaljujui tome,
odlui i uini neto u svoje ime, moda se, kaem, ta beznadena uronjenost ovdanjeg
ovjeka u ovdanje magle i kolektivitete ni uemu ne pokazuje tako ogoljeno i tako bolno
oigledno kao u njegovoj omiljenoj zabavi koja je, naravno, mnogo vie od zabave jer
njome izraava svoju najdublju radost izraavajui tako i stvarno stanje svoje duhovnosti.
Ta porazna slika ovdanjega ljudskog bezizlaza je takozvano narodno kolo.

Od ahrijarovog prstena Karahasanovi romani, svaki na svoj nain, dotiu se

teme poslednjeg rata na bosanskom tlu. ahrijarov prsten je pripovest o
ljubavnicima koji se rastaju u predveerje rata; Faruk odlazi u inostranstvo, a
Azra u opkoljenom Sarajevu ita njegov rukopis o godinama uenja eika
Figanija, osmanlijskog pesnika iz 10. veka. Azra pri tom skoro da ne primeuje
rat koji se sve vie rasplamsava, ve bei u svoj unutranji svet u kojem trai
vezu sa Farukom koja im je na ovom svetu propala, i pokuava da dokae da
njen dragi zaista postoji. Faruk je naime nestalnost i neodreenost svoje
linosti skrivao iza pripovedanja uvek novih pria. Na kraju romana, nakon to
je rukopis proitan, ona uspeva da sasvim potone u sebe, tako da za nju vie
ne postoji nita od spoljanjeg sveta ni vreme ni sklonite ni drugi ljudi.
Naslov knjige potie iz Azrinog anegdotskog preosmiljavanja prie o
eherezadi i njenom muu: kada se hiljadu drugog dana kralj ahrijar probudi,
zatekne kraj sebe u krevetu aparat sa snimljenim priama. Izgubio bi nadu da
eherezada postoji da se nije setio da je voljenoj eni poklonio dragoceni
prsten sa svog malog prsta
Iz sadanjosti, u kojoj se odvija i sve razbuktaliji rat, sputamo se, kao u
duboki bunar, u Farukovu priu koja se deava u 10. veku u Istanbulu, a
odatle, opet u mistinu priu o ljubavi izmeu devojke Belitsim i njenog mua,
dina Bela, u sumerskom gradu Uruk, koju prepisuje pesnik Figani, a iz te kroz

dinovu Pripovetku o udnji u vreme kada je bog Enki svojim mislima prizvao
na ovaj svet svoju ensku polovinu i tako otpoeo stvaranje. Svaka sledea
pria je obuhvaena prethodnom poput obrua ili prstena. Na taj nain se u
romanu, analogijama i paralelama povezuje sa arhainim Faruk sa svojom
prirodom nestalnom poput presipanja peska ili snene oluje sa farnakom,
detetom stvorenim iz ljubavi izmeu ene i dina, od tela i svetlosti. Iz
pradavnina potie i rtva koju u karnevalskoj koloni vode na magarcu i
kamenuju do smrti. Tako je umro din Bel, zato to se nadao da e se
rtvovanjem pretvoriti u oveka, tako je umro pesnik Figani i tako bi voleo da
umre i Faruk, ali se pokae da arhaina rtva ne samo da nije izvodiva, ve da
je i suvina. Kada Faruk tumara po okolini Duvna i trai prostor na kojem e
doekati smrt, shvati da je u meuvremenu rat odneo svoje rtve.

ahrijarov prsten kompleksna je knjiga koja ima neko vrijeme, mjesto, radnju
i likoveali brzo uvidite da je i bez vremena i prostora i materijalnog oblika, ba
kao din. Pria poinje u Sarajevu, prelazi u doba Sulejmana Velianstvenog,
potom u Mezopotamiju sumerskog doba, zatim u priu o postanku mukog i
enskog i naposljetku se vraa u ratom zahvaenu Bosnu. Moete ju itati kao
nesretnu ljubavnu priu Azre i Farukakao knjigu o Bosnikao knjigu o ratu
filozofsku knjiguzbirku esejapovijesni osvrtali ona je ponajvie knjiga o
pitanju dijaloga i razumijevanja drugog kroz rijeio identitetuo
ravnodunosti, ne prema ivotu ili smrti, ve ravnodunosti prema vlastitom
biu.
Radi se o tome da odlazim jer ti tako eli. Radi se o tome da nastojim biti dobar, astan i
plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga to mi je najvrijednije, kao svi ljudi
koji su zaista dobri, asni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve to je mogue bez
ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoi da sav svoj svijet svede na mene. Shvatio
sam da bih ti pomogao u tome ako bih otiao s tobom vani da te zadrim. Zato postupam
plemenito kao svaki idiot i odriem te se da bi ti mogla sauvati kakvu-takvu cjelinu.
Devad Karahasan, ahrijarov prsten

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ahrijarov prsten Genealogija farnaka

Razraujui bitne antropoloke i ontoloke pretpostavke, Karahasan
problematizira kljune pojmove savremenosti pitanje identiteta,
konstituiranje/konstruiranje subjekta i mogunosti uspostavljanja dijaloga, ono
to Bahtin naziva dijalogizirani subjekt, pitanja su to mue, misle svi likovi
ahrijarovog prstena. Zapravo, pitanje uspostavljanja dijaloga jeste pitanje
razumijevanja govora drugoga. U toj prii uz osnovno pitanje koje roman
postavlja a to je pitanje identiteta, oituje se insistiranje na pripovjednoj
raznorodnosti i kritiziranje metanarativnosti i monologizma, dakle protivljenje

svakoj vrsti unitarizacije. ini se, da se u veini Karahasanovih tekstova

upravo moe uoiti konstanta u obliku insistiranja na diskurzivno-drutvenoj
raznorodnosti. To insistiranje na razliitosti pripovijednih strategija u vezi je sa
jezikim igrama, toliko da su jezike igre () minimum odnosa potrebnih da
bi drutvo uopte postojalo.
Prostor romana uspostavlja uporedni tok razliitih pria. Vrijeme se shvaa
relativno, jer u romanu ahrijarov prsten, naprimjer, mijeaju se i povezuju
prolost, savremenost i budunost, sudbina se ponavlja kroz apokrifnu
historiju, ili se uoavaju paralelizmi izmeu glavnih likova tri glavne prie
(postoji niz rubnih) Faruka, Figanija i Bella, a sve ih povezuje farnak
dvostruko bie, ija je sudbina da bude proveden na magarcu, osramoen i
naposljetku rastrgan (valjda zbog neodluivosti kome ili emu pripada).
Farnak je razlika/diffrance, nedovoljno ist (bez znaenja), da bi se na
njega pristalo, da bi bio prihvaen. Zato rtvovanje postaje mogunost za
izbavljenje, neka vrsta transcendencije, koju od ova tri lika ne dobija jedino
Faruk, budui da je stvarnost izgubila dimenziju etinosti.
Roman je dijaloki zato to je otvorena konstrukcija koja ostavlja nerijeene
konfliktne situacije, parodira sve druge anrove i zato to se razilaenje
glasova i jezika koji ine roman opire iskuenju da smanji drugost drugoga
na istovjetnost istoga.
Subverzivni element za potkopavanje svih totalitarnih kultura, stereotipa,
ideologija, represivnih, hegemonijskih diskursa politikih institucija jeste
smijeh i karneval u bahtinovskom smislu. Oni su, moglo bi se kazati,
najradikalniji oblici dijaloga. Karnevalesknost kao laitmotiv ahrijarovog
prstena nudi mogunost uspostavljanja dijaloga s drugim i time zasnivanje
identiteta, ali i mogunost za rtvu u vremenu kad je rtva zabranjena, za
vraanje smislenosti, a u vezi sa pravednou i etinou:
otkrie da bi sve ovo naporno trajanje ovdje moglo imati nekog smisla ako
bi se ovjek na kraju mogao rtvovati za neto do ega mu je stalo i to je ire
od njega samoga. Ali je na problem danas u tome to je nae doba zabranilo
rtvu i ukinulo stvari za koje bi se normalan ovjek mogao rtvovati, pa smo
mi osueni na uvjerenje da smo besmrtni, tako da drimo dijete, odravamo
kondiciju, skrivamo od sebe mrtve, bolesne, slobodne, radimo sve odnosno
rade nam sve da sauvamo uvjerenje o svojoj besmrtnosti (ahrijarov
prsten, 321.str.)
Pria o smijehu funkcionira kao metonimija. Smijeh je sam ivot koji u svojoj
osnovi ima igru/karneval kao oblik slobode i drugosti. Jer smijeh kazuje da je
dijaloka interakcija jo uvijek mogua, ak i u najrepresivnijim situacijama :
Ali postoji smijeh djece, objanjavao je Bell, razdragani smijeh tijela koje
upoznaje sebe i raduje se sebi i tom upoznavanju. (ahrijarov prsten,
251.str.)
Stoga u prii o smijehu Bell je din, ne-ovjek, bie od plamena, duh, nevidljiv,
sposoban da se pojavi u raznim oblicima, a da bi ljudima vratio smijeh, uzima
ulogu puha, smijenog kraljevog zamjenika.
Dinovo ne/postojanje ukazuje na to da je identitet posljedica ne-identiteta, tj.

kulturoloki subjekt se konstituira samo onda kada nije jedinstven, utemeljen,

kada je proet mnotvom glasova, to e rei da kritiku usmjerenu na
drutvene i ideoloke dogme moe iskazati i luda, puh, pisac romana, a ne
samo neko ko je primarno naunik ili teoretiar.
Karneval i Bell trebali bi da oslobode narod i pomognu u njihovom postajanju
samima sobom, jer se prava priroda ljudi oituje upravo u karnevalskim
situacijama, situacijama kada se oslobaa ego, sopstvenost od razliitih
ideolokih indoktrinacija, pa je maska puha, njegovo zamjeniko
dostojanstvo, parodirano i ironizirano posebnim znakovima. U rasutom,
dehumaniziranom svijetu, svijetu mehanike nunosti, mogunost da se desi
udo da neko umre da bi neko bio spaen odavno je izgubljena. Stoga je
Bellovo nastojanje parodirano, a jedino to je izvjesno jeste snatrenje, iluzija o
cjelini. Mogunost rtve, kao i mogunost da din postane ovjek, ironizirana
je tako to e Bell biti proveden na magarcu kroz grad, pri tome biti gaan, a
sve da bi ljudima vratio smijeh i tako spasio narod. Potraga za identitetom i
Bella i pjesnika Figanija pretvara se u in sramoenja, a subjekt zavrava
nedostojanstveno, tako da na kraju tog pohoda bude ispljuvan, ismijan i
umoren, a ideja povijesti ukazuje se u ovome sluaju kao cikliko ponavljanje
istoga usuda, kao igra Dobra i Zla:
Znam za jo dosta sluajeva i ljudskih sudbina sa slinim zavretkom, znam
za toliko slinih sudbina da pomiljam kako postoji sorta stvorenja kojima je u
naravi ili sudbina (ako to nije isto) da budu na nekom ivinetu provedeni kroz
grad, izloeni smijehu, poruzi, pljuvanju i udarcima ljudi, da bi na kraju tog
pohoda bili umoreni. ( ahrijarov prsten, 154.str.)
itava pria o smijehu postaje sprdnja o smijehu ime se odrie mogunost
utemeljenja vrstoga identiteta kao i modernistika mogunost spaavanja
svijeta, ostavljajui priliku jedino radu na pojedinanim sluajevima:
A kakav ti je to smijeh?! Je li smijeno ako upregne epavca u kola? Jeste.
Treba li se nakon tog stidjeti? Treba. Jesi li dobio veliki, dravni, smijeh ako
zabrani uprezanje epavca? Nisi. Mora li se i to dozvoliti? Mora. Treba li
ponuditi ljudima da se nakon toga pokaju? Treba. Eto to ja tebi govorim.
(ahrijarov prsten, 254.str.)
U romanima Devada Karahasana imamo postavljenu privatnu malu priu i
mnotvo historija i uloga subjekta u njima, naspram Velike prie/Povijesti, koja
biva dekonstruirana vie tim mikropriama, negoli samim pripovijedanjem.
Ovakva strategija omoguava autoru osjeaj za drugo/razliito, ime je
izbjegnut subjektivizam (boravkom na granici koja funkcionira kao metafora
za objektivnu umjetnost kako smatra Karahasan ), a ostvarena polifona
postavka koja omoguava relativizaciju pripovjednog i skeptinu vizuru.
U romanu ahrijarov prsten, kao generativni kd, pojavljuje se kategorija
etinosti, koja s jedne strane doputa/upuuje na vienje pozitivnije strane
povijesti, realiziranu u individualnim sudbinama , a s druge strane
relativizira mogunosti da se postigne srea jer je osujeena stalnim, ciklikim
ponavljanjem zla. Ono za ta vrijedi ivjeti, u romanu ahrijarov prsten se
ponavlja kao eho, jesu neke transhistorijske vrijednost umjetnost, ljubav,

mogunost rtvovanja - ono to se vezuje za ovjeka, ono to se

suprotstavlja povijesti kao politiko-pragmatinom, kronoloko-temporalnom,
pozitivistiko-progresivnom zlu jesu antropoloko-generike i umjetnike
vrijednosti :
Znam da moram otii ja jer e, ako odemo zajedno, ti izgubiti sve osim
mene, a ja u, ako odem sam, izgubiti samo tebe (to je, dodue, sve jer ja
nita drugo nemam, ali moram jednom, treba mi da jednom, barem pokuam
biti plemenit, biti bar malo vie od sebe samoga). (ahrijarov prsten, 96.str.)
Tek na kraju romana ahrijarov prsten uspostavljaju se koordinate za priu o
nainima postanka ovjekom, za priu o identitetu. Faruk shvata da prostor
nije mjesto, grad, snatrei o nekim duhovnim prostorima ime se demistificira
dugovjekovni mit naeg podneblja, antejski mit, majice zemlje: Ovo nije
mjesto, a autobusi mogu voziti samo kroz mjesta () treba traiti svoje
mjesto, valjda ga jednom i nae, valjda i on jednom ode, kae Faruk.
(ahrijarov prsten, 326.str.) Kua, grad, nije mjesto identiteta, prostor gdje
treba pronai Oca, socijalizirati se. Prostor je transhistorijski i bezgranini, a u
vezi je samo sa ovjekom ljubav i ljudi, dijalog meu razliitima/drugima kao
mjesto uspostavljanja identiteta. Treba traiti drugo mjesto i/ili mjesto Drugog
da bi pronaao vlastito. Zato se pripovjeda pita zato otii znai pronai svoj
prostor: Zato je to tako? Zato Bosanci (a rekao bih da je slino i s ljudim s
juga Italije, s Ircima ) postanu tako strasni rodoljubi kada odu () Bosna je
oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bjei, protjeruje, a svi sretnici koji odu,
pobjegnu ili budu protjerani, iako do tada nisu znali ta su, postanu Bosanci
onoga momenta kada se smjeste negdje drugdje.( istakla A.D.G) (ahrijarov
prsten, 93.str.)
Slinim iskazima vrvi itav tekst koji postaje polje preoznaavanja, intertekst,
aluzija na savremeni kulturoloki kontekst BiH, ali i na viestoljetnu sudbinu
ove zemlje. Tekst postaje tako dio bosanskohercegovakog kulturnog sistema,
a budui da je iskaz dvostruko kodiran, nije lien niti ironije i skepse. Bosanac
postaje Bosanac zbog zla, patnje i upravo zato to je protjeran i to je,
zahvaljujui tome, to saznao(ahrijarov prsten, 93.str.) Bosna i bosanski
identitet funkcioniraju kao scena za preoznaavanje, postajui sam tekst koji
otvara pitanje multietine sredine i hibriditeta, pitanje interakcije i mogunosti
uspostavljanja dijaloga s drugim/a u kontekstu postkolonijalne kritike.
Kulturalni identitet (i kolektivni i personalni) gradi se u odnosu s drugim
kulturnim paradigmama u jednom plurikulturnom sistemu , kako kae
Karahasan, u kojem su sve zajednice svjesne svog identiteta i svoje
posebnosti jer ga stalno iznova potvruju u suoenjima s Drugim .
Kako je omiljena pozicija Karahasa pozicija drugog, tako se i likovi njegova dva
romana Istoni diwan i ahrijarov prsten uglavnom nalaze na toj poziciji sa
koje, ukoliko se pojave u ulozi naratora, tumae historiju historiju drugih. To
znai da se ne pripovijeda iz centra ve sa margine, kao to, recimo, Faruk iji
je glas obiljeen kao glas drugog, pripovijeda na sahrani svoga tetka. On je
stranac u odnosu na svoju familiju i njihove konvencionalne naine ponaanja;
on je stranac u svome gradu, u svojoj zemlji, isto kao to je Bell svojom

neprirodnou, neljudskim oblijem drugi u odnosu na okolinu. Azra zapoinje

drugi ivot nakon Farukovog odlaska. Takvih primjera u romanim je dosta.
Drugost svih likova proizvod je boravaka na granici te njihove povijesti u tom
kontekstu poprimaju formu diskursa drugog.