UNIVERZITET U SARAJEVU

PRIRODNO MATEMATIKI FAKULTET

ODSJEK ZA GEOGRAFIJU

PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA
SKRIPTA

PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA
Temeljni pojmovi: kartografija i karta
Kartografija je znanost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i
upotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom tj.
kartografskim prikazom. Pri ovoj definiciji pod prostornom informacijom razumijeva
se svaki navod, kojemu uz iskaz o znaenju objekta, pripada i poloajna odreenost
u datom sustavu (Hake 1994). Postoji veliki broj definicija kartografije, a one se
uglavnom veu za matinu znanost.
Najstarije definicije kartografije potjeu iz njene tehnike domene. Vremenom,
kartografija je razvila svoje metode, ona ima svoj predmet istraivanja, teoriju,
metateoriju i epistemologiju, te postala organizirani sustav znanja, koje je stjecano
opaanjem procesa i pojava u prirodi i drutvu. Takva kartografska znanja
omoguuju objektivno, sistematizirano i argumentirano istraivanje geografske
stvarnosti, te je kartografija i geografska grana. Kartografija nije samo skup znanja,
ve i nain razmiljanja i promatranja geografske stvarnosti, koju se moe
kvantificirati I kvalificirati, uopavati, objanjavati i vrednovati.
U procesu istraivanja geoprostora, geografija pored opih znanstvenih koristi i
kartografske metode. Kartografija je dinamina oblast ljudskog znanja, koja se razvija
skupa sa suvremenim stanjem znanstvene misli u svijetu. Tako su nove oblasti
vezane za informatiku pridonijele i razvoju kartografije, a definirane su i nove
discipline: kartoinformatika, (geoinformacijska kartografij), Geoikonikai Geoimid.
Razvoj spoznaja o kartografiji ponajbolje se zrcali u pristupu njezinu objektu
istraivanja, kroz definicije brojnih teoretiara te misli, meu kojim se izdvajaju
Arnbeerger, Saliev, Robinson, Ratajski, Berljant, Aslanikavili, Sowen, Taylor i
Morita.
Kartografija je znanost o logici, metodici i tehnici konstrukcije, izrade i tumaenja
karte i drugih kartografskih formi koje trebaju produbiti prostorno ispravnu
predstavu o stvaranosti. Ona se ne bavi samo prikazivanjem konkretnih objekata, ve
i apstraktnih pojava u prostoru, naravno ukoliko se one mogu predstaviti prema
kartografskim principima. Znanstveno istraivanje adekvatnih sredstava za
prikazivanje ide daleko ispred oblasti geodetskih obuhvatljivih objekata i obuhvata
izvanredno veliki broj pojava u prostoru. U vezi sa ovim mogu se povui veoma
bitne veze i paralele sa geografijom. (Arnberger E., 1966). Arnberger je kartografiju
podijelio na teoriju i tehniku kartografije. U definiciji Kartografije nalazimo
znanstvene zadatke, ali i praktinu stranu izrade karata. Dakle, mora se principijelno
praviti razlika izmeu Teorijeske kartografije i Praktine kartografije. (Arnberger E.,
1966).
Zadatak teorije kartografije je, izmeu ostalog, istraivanje grafikih formi i njihovih
zakonitosti u smislu koritenja kao adekvatno sredstvo prikazivanja kvalitativnih i
kvantitativnih osobina strukturnih modela sa istovremenim osvrtom na njihovu
situaciju, pozicionu i prostornu povezanost. (ivkovi, Ivankovi, 2003)
Zadatak praktine kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi grafiki,
i to tako da se njihov raspored i poloaj mogu tono proitati. Ovo je
grafokomunikacijski koncept kartografije.

Pogled velikog ruskog kartografa Salieva glasi: Kartografija je znanost o

geografskim kartama, kao poseban vid odraavanja stvarnosti, koja u svoje zadatke
ukljuuje svestrano izuavanje geografskih karata, a takoer razradu metoda i
procesa njihove izrade i koritenja. (Saliev, K.A., 1971), te itsi autor navodi
Mogue je potpunije i logiki stroe odrediti kartografiju kao znanost o odravanju i
istraivanju prostornog razmjetaja, strukture i uzajamnih veza pojava prirode i
drutva (i njihove promjene u vremenu) posredstvom slikovno-znakovnih modela
(kartografskih prikaza) koji nadograuju ove ili one dijelove stvarnosti u uopenoj i
preglednoj formi. (Saliev, K.A., 1976)
Kartografska metoda saznanja stvarnosti ukljuuje prvenstveno kartografiranje
(izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istrauje)
fiksirajui saznanja dobivena u procesu istraivanja, i drugo, izuavanje modela
(karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uoavaju na izvoru
informacija. Drugim rijeima, interpretacija karata je u stanju da da informaciju
iznad onih kojima se kartograf koristio prilikom stvaranja karte. (Saliev K.A.,
1976)
Saliev je 1982.godine u svom udbeniku Kartografija naveo i sljedeu definiciju:
To je znanost o odravanju i istraivanju pojava u prirodi i drutvu njihovog
razmjetaja osobina, uzajamne povezanosti i promjena u vremenu posredstvom
kartografskog prikaza kao prostornih slikovno-znakovnih modela. On kae:
Kartografska metoda saznanja stvarnosti ukljuuje prvenstveno kartografisanje
izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istrauje,
fiksirajui saznanja dobivena u procesu istraivanja, i drugo, izuavanje modela
(karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uoavaju na izvoru
informacija. Na takav nain, kartografska metoda saznavanja zakonomjerno razlikuje
terensko i kabinetsko kartografiranje i istraivanje na gotovim kartama za dobivanje
novih saznanja o istraivanom dijelu stvarnosti. (Saliev K.A., 1976)
ivkovi (ivkovi, Ivanovi, 2003) analiziraju novu definiciju i zakljuuje da je
Saliev najnovijom definicijom pod kartografskom metodom podrazumijeva
odravanje i istraivanje pojava posredstvom kartografskih prikaza ili posredstvom
slikovno-znakovnih modela. Ovo je njegov koncept Kartovedenia.
Veliki svjetski istraiva kartografije je Robinson. Po njemu Kartografija je tehnika,
u osnovi zainteresirana za smanjenje specijalnih karakteristika velike teritorije, dijela
ili cijele Zemljine povrine, ili nekog drugog nebeskog tijela, i za oblikovanje koje ih
ini opaajuim. Upravo kao to govorni ili pisani jezik omoguava ljudima da
komuniciraju bez ogranienja, naglaavajui ove elemente, karta nam omoguava da
produimo normalno rastojanje gledanja, tako rei omoguava nam da vidimo ire
prostorne odnose koji se nalaze na velikim teritorijima. Jedna iscrtana geografska
karta je mnogo vie nego puko smanjenje. Ako je dobro uraena, ona je paljivo
konstruiran instrument za registriranje, raunanje, izlaganje, analiziranje i uopeno
razumijevanje meusobnih odnosa stvari i njihov prostorni odnos. Ipak, njena
osnovna funkcija je dovoenje stvari u polje vida. (Robinson S.A., 1978)
Kartografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja karata, zajedno sa
njihovim prouavanjem kao naunih dokumenata i umjetnikih dijela. U ovom
kontekstu karte se mogu smatrati kao skup svih tipova karata, planova, sekcija,

trodimenzionalnih modela i globusa koji predstavljaju Zemlju ili neko nebesko tijela
u nekom razmjeru. (Robinson S.A., 1978)
Kartografija istrauje procese prijenosa horoloke informacije posredstvom karte, a
takoer efikasnost tog prijenosa i kretanja, tj. rezultate, koje na kraju dobiva korisnik
karte. Ti procesi vode ispoljavanju odreenih karakteristika stvarnosti. Karta slui
kao instrument pomou koga se ispoljavaju razliite strane stvarnosti. (Ratajski L.,
1983)
Poljska geografija i kartografija su veoma znaajne u svijetu, a najvee ime je poljski
kartograf Ratajski: Kartologija je funkcionalni sistem kartografije, koja odreuje
oblast njenog istraivanja i naune probleme, a takoer odnos dobivenih rezultata i
praktine djelatnosti. Zadaci koji stoje pred kartografijom, realiziraju se posredstvom
razvoja i stvaranja opih i posebnih teorija, razrade metoda ocjene kartografskih
radova i metodaa praktinog prilaza teorijskim postavkama, a takoer i
uspostavljanjem uzajamnih veza izmeu praktine djelatnosti i teorijske razrade.
(Ratajski L., 1983) Ovo je kartoloki koncept kartografije po Ratajskom.
Ruski geograf
Berljant uspostavlja kartografski sistem sa nekoliko podsistema
(znanstveno spoznajni sistem u kartografiji: teorijsko-kartografski sistem, sistemska
izrada karata, sistemska upotreba karata; proizvodno tehniki sistem u kartografiji:
tehniko-kartografski sistemi, tehnoloki kartografski sistemi, informacionopotraivajui kartograski sistemi), ukazujui na njegovu funkcionalnu povezanost.
Pod kartografskim sistemom podrazumijeva se sveukupnost uzajamno povezanih i
uzajamno komplementnih naunih koncepcija i/ili tehnikih principa, metodaa,
algoritama, pribora, funkcioniranja koji imaju za cilj stvaranje ili upotrebu
kartografskih proizvoda kao modela geosistema. (Berljant M.A., 1985)
Kartografija ima svoju metodu, koji se zove kartografska metoda. To je metoda
kartografskog modeliranja, odnosno znanstvenog modeliranja konkretnog prostora
bilo kojih prirodnih i drutvenih pojava. Ona ukljuuje specifine kartografske forme
logikih postupaka (poreenja), analize i sinteze, apstrakcije i uopavanja.
Kartografija ima svoj specifian i objektivan jezik nazvan jezikom karte, pomou
kojeg se materijaliziraju forme logikih postupaka, koji uestvuju u procesu
kartografskog modeliranja.
Predmet saznanja kartografije povezan je, s jedne strane, sa dijalektikim
materijalizmom i njegovom teorijom saznanja (kroz filozofsku kategoriju prostorvrijeme), a s druge, odgovarajuim specijalnim znanostima (kroz kartografske
metode i jezik kartografije). Kartografska metoda i jezik karte vezuju Kartografiju sa
dijalektikom logikom, semiotikom, teorijom informacija i kibernetikom. Na osnovu
veze kartografije sa ovim znanostima, koje se bave prostornim strukturama i
zakonomjernostima predmeta svojih saznanja u njihovoj dinamici, ostvaruje se
njihovo uzajamno proimanje i obrazovanje kartografskih disciplina, koje nose
jedinstven naziv tematska kartografija.
Kartografija ima svoju opu teoriju, koja ne samo da povezuje tradicionalno odvojene
dijelove u jedan logiko-metodoloki sistem, koji se u svojim izvornim principima
oslanja na dijalektiki materijalizam, ve i pronalazi mjesto Kartografije u sistemu
znanost. Takav je deduktivni pristup zahtjevima predmeta saznanja Kartografije.
(Aslanikavili A. F., 1974)
Konceptom metakartografije (tvorac Aslanikavili) odreuju se:

a) Predmet kartografije, kao nauke o konkretnoj prostornosti objekata

stvarnosti i njihovoj vremenskoj promjeni,
b) Jezik karte, kojim se realiziraju forme logikih operacija i preko koga se
kartografija vezuje sa drugim znanostima.
Govorei o metodaama saznanja u Kartografiji Aslanikavili razlikuje dva pojma:
1. Kartografsku metodiku i
2. Kartografske metode.
Kartografska metodika je sistem posebnih postupaka vezanih za sve etape
sastavljanja, izrade i upotrebe karata.
Kartografska metoda shvaena je u irem smislu od pojma kartografske metodike i
ukljuuje je u sebe. Upravo ona predstavlja jedan sistem specifinih kartografskih
formi, logikih postupaka i to:
Kartografsko poreenje,
Kartografska analiza i sinteza,
Kartografska apstrakcija i uopavanje,
Kartografsko modeliranje.
Kartografsko poreenje (komparacija) javlja se neodvojivo od procesa izrade karte.
Ono se u osnovi izraava kao prostorno poreenje u vremenu i vremensko u
prostoru, a odnosi se na raznorodne sadraje objekata kartografskog istraivanja.
Svako poreenje ostvaruje se u odreenoj logikoj vezi navedenih osnova poreenja
izmeu raznih aspekata pojava koje se porede. Po Aslanikaviliju, poreenjem se
uspostavlja konkretna specifina forma ope zakonomjernosti pojava koju
pretpostavljamo a takoer i potvrujemo kao hipotezu.
Kartografska analiza i sinteza predstavljaju
logike postupke. Analiza
podrazumijeva misaono razdvajanje objekata saznanja na sastavne dijelove radi
istraivanja svakog elementa sloene cjeline. Sinteza je produenje analize u smislu
objedinjavanja analizom spoznatih dijelova. Specifinost kartografske analize sastoji
se u mogunosti odraza svakog dijela prostora ili strane objekta istraivanja u
sadranoj (tematskoj), prostornoj i vremenskoj izolaciji. Kartografska sinteza
podrazumijeva saznavanje konkretnog prostora objekata u njegovoj cjelini.
Kartografska apstrakcija i uopavanje su opi metodaoloki postupci. Kartografska
apstrakcija odnosi se na konkretan prostor i pojave objektivne realnosti koji se
ostvaruju pomou jezika karte. Konkretan prostor, po Aslanikaviliju, izraen je u
funkciji razmjera karte, a stupanj njegovog usitnjavanja smatra kartografskom
apstrakcijom, tako da to je mjerilo sitnije to je stupanja kartografske apstrakcije vei.
Kartografsko uopavanje podrazumijeva uopavanje kartografske stvarnosti. Ono se
dijeli na uopavanje obima i sadraja odraene stvarnosti. Kartografsku apstrakciju i
uopavanje Aslanikavili predstavlja kao jedinstven, ali suprotan proces.
Kartografsku metodu modeliranja Aslanikavili objanjava oslanjajui se na
filozofsku i znanstvenu literaturu. U tom smislu karta, koja je sebi sadri saznanje,
predstavlja model, te kao takva ima osnovno gnoseoloko svojstvo modela, da moe
da zamijeni predmet istraivanja i da omogui nova saznanja do tada nepoznata
subjektu saznanja, a na osnovu analogije sa originalom. Karta kao model, nastaje kao
rezultat procesa saznavanja predmeta objektivne stvarnosti, ali je osnova za dalja
istraivanja te stvarnosti.

Beogradska kola kartografije imala je svoj povijesni okvir u radovima VGI i

Geografskog fakulteta na elu s prof. Ljubinkom Sretenoviem, iji su sljedbenici
Dragica ivkovi i Vesna Ivankovi. Analizirajui kartografske metode ove dvije
autorice navode: Specifinost kartografskog modela ogleda se u tome da se radi o
znakovnom modelu. Zakonomjernost odnosa meu znacima ne predstavlja fiziku
zakonomjernost koja se javlja i kod materijalnih modela, ve u prvom redu logiku
zakonomjernost na liniji odnosa njihovog znaenja. Pored toga kartografski model moe
se ubrajati i u materijalne modele oslanjajui se na metrika svojstva karte.
Kartografija je znanost jer ima sopstveni predmet istraivanja (kartu) i metode
(kartografska metoda). Kartografija je i tehnika disciplina jer predstavlja i niz
tehnikih radnji koje omoguuju kompletnije izuavanje karte. Kartografija se ne bavi
samo prouavanjem sadraja koji se unosi na matematiki pripremljenu osnovu, ve i
nainom pripreme te osnove, nainima predstavljanja sadraja i saopavanja znanja
putem analize karte. (Ljeevi A.M., 1981)
Kartografija je znanost i tehnika disciplina koja se bavi prouavanjem izrade i
koritenja karata kao specifinog oblika prikazivanja prostornog razmjetaja
objektivne stvarnosti geografske sredine. (Ljeevi A.M., 2001). Kartografija je
znanost koja se bavi izuavanjem sadraja karata i naina njihove izrade. Ona
razrauje teorijske osnove i utvruje principe, metodaologiju i tehniku izrade karata
i njihovog koritenja u razliite svrhe. Zbog svoje specifinosti u iznalaenju novih
metoda, principa i bavljenja eksperimentalnim radom kartografija je i istraivaka
disciplina.
Kartografija je znanost koja se bavi prouavanjem metodaologije modeliranja
transpozicije
prostorno-vremenskih
sadraja
iz
sfernih
poloaja
u
spacionomogramski razmjernu metodu na sfernoj povrini (glob) i na matematikoj
ravni (plan, karta) u cilju istraivanja i saznavanja stanja i mijenjanja tematike
prostora: predmeta, pojava i procesa. (Sretenovi LJ., 1989).
Meunarodna kartografska asocijacija dala je definiciju koja glasi: Kartografija je
sveukupnost istraivanja i radova (naunih, umjetnikih i tehnikih) koja poinju sa
obradom rezultata neposrednih promatranja ili ranije dobivenih izvora, koji se
izvode pri projektiranju i izradi karata i drugih formi prikazivanja, a takoer i pri
njihovom koritenju. Ovim se ne razdvaja kartografija kao znanost od proizvodne
djelatnosti.
Novije definicije Kartografije od strane Meunarodne kartografske asocijacije
(International Cartographic Association) glase:
Kartografija je organizacija i komunikacija geografski povezanih informacija u
grafikoj ili digitalnoj formi. To moe ukljuiti sva stanja podataka spremljenih za
prezentaciju i koritenje.
Kartografija ukljuuje sve nivoe prikupljanja, prezentiranja i koritenja informacija o
geoprostoru, geografskim objektima i procesima.
Kartografija je prezentacija i intelektualna apstrakcija geografske stvarnosti, sa
tenjom ka komuniciranju u svrhu ili za svrhe prijenosa relevantnih geografskih
podataka na krajnji proizvod kartu, koji moe biti vizualni ili digitalni.
Komisija za Teorijsku kartografiju Meunarodne kartografske asocijacije predloila je
nekoliko definicija Kartografije. One glase: Kartografija je nauna disciplina koja
radi sa kartama, kartiranjem, koritenjem karta i korisnicima karata, ili

Kartografija je nauna disciplina koja obuhvata kartiranje koncepciju, produkciju,

irenje i prouavanje karata, ili
Kartografija u vremenskom drutvu je sistem razliitih manifestacijskih formi
dominantnih u pravljenju i koritenju (upotrebi) tradicionalnih i virtualnih
kartosemiotskih modela realnosti i imaginacije (ICA Commission form Theoretical
Cartography, 2003)
Alternativne definicije kartografije bile bi slijedee:
Kartografija je moni set alata za prikupljanje, skladitenje, obradu, transformaciju i
prikazivanje prostornih podataka iz realnog svijeta (Vurrough, 1986)
Kartografija je sistem podrke odlukama koji ukljuuje interakciju prostorno
refernciranih podataka u rjeavanju problema okruenja odnosno sredine. (Sowen,
1988)
Britanska kartografska asocijacija definira Kartografiju na slijedei nain: Kartografija
je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja (izrade) karata, zajedno sa njihovim
prouavanjem kao naunih dokumenata i djelima umjetnosti. U ovom kontekstu
karte ukljuuju sve vrste karata, planova, sekcija, trodimenzionalnih modela i
globusa kao reprezenta Zemlje ili nekog nebeskog tijela u bilo kojoj razmjeri
Odraz konkretnog prostora realne stvarnosti koja se istrauje i njegovu vremensku
promjenu kartografija iskazuje kao prostornu strukturu i zakonomjernost sloenih
prostornih sistema uzajamno uvjetovanih predmeta i pojava u njihovoj dinamici.
Kartografska metoda je svojstvena svim prostornim znanostma. Njegovim
opredmeenjem u procesu istraivanja i kartografiranja nastaje specifian grafiki
model karta. Svojstvima kartografske metode izraavaju se karakteristike tretirane
tematike i proeto metodom kartografske generalizacije, iznalaze pravilnosti i
zakonomjernosti poloaja stanja i mijenjanja kartografskog predmeta (objekata,
pojava i procesa). To je specifinost kartografske metode i cjelishodnost kartografske
metode i cjelishodnost njegove primjene u istraivanju tematike prostora i
geoprostora. (Sretenovi Lj., 1989)
Sutina kartografskog istraivanja i saznanja pretpostavlja u osnovi empirijski
pristup problematici izuavanja njenog predmeta.
Specifinost kartografske metode je u mogunosti uopavanja (u pojedinanom i
opem smislu). Apstrakcija i uopavanje saznanja o prostoru i prostornoj distribuciji
spadaju u osnovne odredbe kartografske metode, koje ga u saznajnom smislu
izdvajaju od drugih znanstvenih metoda.
Specifinost kartografskog uopavanja menifestira se kao prostorno i sadrajno
uopavanje. Prostorno uopavanje sastoji se u mogunosti da se iz mnotva objekata
izdvajaju opa zajednika svojstva, pomou kojih se kod simbola daju karakteristike
svakog lana odreenog kartiranog skupa. Predstavljanje prostornim simbolima
namee uopavanje samo po tom osnovu, te se kod formiranja legende karte vodi
rauna samo o njemu (ostali se elementi zanemaruju). Sadrajno uopavanje zasniva
se na objedinjavanju najvanijih sutinskih (kvalitativnih) karakteristika objekata,
koji formiraju odreeni skup. Odgovarajuim kartografskim znakom izraava se ta
kvalitativna karakteristika. Svaki element legende karte predstavlja formu
uopavanja po jednom osnovu. To ope stanje za sve lanove skupa moe se izraziti
kroz razvojnu sutinu pojave, kroz raznovrsnost i kroz jedinstvo suprotnosti.

Po nekim suvremenim shvaanjima postoje tri elementa koja mogu poboljati

tehniki formalizam moderne Kartografije. To su:
Spoznaja (saznanje)
Vizualizacija i
Komunikacija
Saznanje i komunikacija nisu novi elementi kartografije, ali su dobili novo znaenje u
informacijskoj eri. Ranije je za kartografe glavni problem bio izbor odgovarajuih
informacija za karte. Informacijska revolucija shvaa se kao eksplozija podataka. Ona
je otvorila irok spektar moguih tematskih sadraja za kartiranje. Potreba
pretvaranja podataka u korisne informacije nikad nije bila vea nego danas. Karte i s
njima povezani kartografsko-prostorni informacioni produkti idealan su medij za
organizaciju, prezentaciju, komunikaciju i iskoritavanje naraslog obima dostupnih
prostornih informacija.
Karte uvijek odgovaraju na pitanje gdje, ali u informacijskoj eri moraju takoer
odgovarati na raznovrsna druga pitanja kao to su zato, kada, Zbog koga
(ega) i slino i moraju korisnicima uiniti razumljivim mnogobrojnije sadraje od
dosadanjih.
Saznanje stvarnosti (realnosti) oduvijek je bilo u domenu objektivnosti kartografije i
kao to je Vari (Vary P., 1989) ukazao teko je razdvojiti formu (kartografsko
predstavljanje) od sadraja (predstavljanja stvarnosti).
Koncept karte i kartiranja spada u mentalne konstrukcije ili psihike produkte koje
psiholozi smatraju osnovnim i esto govore o strategijama kartiranja kao centralnim
za razumijevanje funkcioniranja ljudskog mozga.
Kartografsko saznavanje jedinstven je proces koji ukljuuje upotrebu ljudskog mozga
za prepoznavanje zakonitosti i veza u prostornom kontekstu.
Kartografska komunikacija takoer je dobila novo znaenje u informacionoj eri. Ona
ukljuuje kreiranje novih produkata za poboljanje efikasnosti prijenosa informiranja
i bolje razumijevanje procesa komunikacija. Mnoge karte i informacioni kartografski
produkti dobiveni iz njih danas mogu biti u razliitoj formi od tradicionalnih na
papiru. Percepcija ljudskog mozga elektronskih slika sasvim je drugaija od onih na
papiru. (Morita T., 1991)
Nove tehnologije omoguavaju interesantne i inovatorske veze izmeu saznavanja i
komunikacija. Dobar primjer toga je ogromno polje vizualizacije. Vizualizacija je
polje kompjutorske grafike koje istrauje analitiku i komunikacijsku snagu vizualne
interpretacije (predstavljanja).
Po Robinsonu (1988) Vizualno predstavljanje podataka ima za cilj da istrai efektivnije
sposobnosti ljudskog vizualnog sistema za prepoznavanje prostornih struktura i
zakonitosti To moe obezbjediti klju za kritike i shvaanje promjene podataka kao
korisnu posljedicu u analiziranju, procesima ili donijetim odlukama.
Teylor je vizuelizaciju nazvao poljem kompjutorske grafike koje objedinjuje i analizu
i komunikaciju vizualnog predstavljanja.
Neki autori smatraju da vizualizacija ukljuuje i analitiko-vizuelnu misaonu
komponentu i komunikaciono-predstavljaku komponentu. Oni sugeriraju da je
komunikacija podkomponenta vizualizacije.

Vizualizacija istrauje mogunosti slika, slinih trodimenzionalnom svijetu, da se

koriste kao modeli, tako da se analiza i komunikacija mogu poboljati. Vizualizacija
zavisi od novih kompjutorskih tehnika analize i izlaganja podataka, kao i od njihove
preciznosti, egzaktnosti i oblika pojavljivanja. Vizualizacija je znanstveni alat, ali
zahtijeva umjetnost, imaginaciju i intuiciju u primjeni. Vizualizacija zahtjeva
koritenje najnovije i najbolje kompjutorske tehnologije.
Razvoj suvremenih integracijskih sustava kartografije
U svijetu suvremenih naunih kretanja kartografija se moe definirati kao znanost o
sistemskom informacionoj kartografskom modeliranju i saznavanju geoprostora.
Geoinformacijska koncepcija integrira predstave o karti, kao modelu i kao sredstvu
prikupljanja, preoblikovanja i prijenosa informacija. Kartografski modeli u GIS-u su
informacioni slojevi, u numerikoj ili grafikoj formi (Berlant A.M., 1996)
Kartografske metode su sustavne i omoguavaju predstavljanje teorijskog koncepta
kartografije: saznajnog, komunikacionog i jezinog. Ovakav koncepcijski pristup
omoguava predstavljanje statikih i dinamikih pojava geoprostora kao dvodimenzionalnih,
trodimenzionalnih i etverodimenzionalnih pokazatelja sa povrinskim i zapreminskim
modelima. Kao povrinske modele kartografske metode koriste karte, slike,
fotokarte, elektronske karte, vievremenske snimke, metahrone blok-dijagrame. Kao
zapreminski modeli koriste se reljefni modeli, hologrami, stereomultiplikacije,
dinamiki blok-dijagrama, dinamiki hologrami. Ovim pokazateljima mogue je
istraivati geoprostor i prenijeti informacije o njemu specifinim, univerzalnim
kartografskim jezikom (Berlant, A.M., 1996)
Saznajni smisao kartografske metode zasniva se na materijalnosti svijeta, tumaei ga
dijalektikim jedinstvom raznovrsnosti. On omoguava sagledavanje odnosa
prostora i vremena, apstraktivnosti i konkretnosti, statinosti i dinaminosti,
metrinosti, jednoznanosti, neprekidnosti i preglednosti (ivkovi D., 2003)
Prema Teyloru Kartografija je organizacija, prezentacija, komunikacija i upotreba
geoinformacija u grafikom, digitalnom i taktilnom obliku. (Taylor D.R.F., 1991)
Kartografija je dinamika znanost, koja svoje discipline razvija u korak sa zahtjevima
suvremene teorije i potrebama primijenjenih znanost, esto se dodirujui ili
preklapajui sa njihovim oblastima istraivanja. Tako su nastale nove discipline
(mostovi izmeu znanost), koje ne vode daljoj diferencijaciji ve njihovoj integraciji.
Na taj nain su nastale nove discipline: Kartoinformatika (geoinformaciona kartografija).
Geoikonika i Geonimic.
Kartoinformatika je nastala na presjeku, automatiziranog kartografirana, sistemskog
kartografiranja, aerokosmikih metodaa i geoinfomacionih sistema. Predstavlja
automatizirano informaciono-kartografsko modeliranje na osnovu GIS-a i geografske
baze podataka. Ona izuava kartografske metodae stvaranja GIS-a.
Novi nauni pravac u kartografiji je i geoikonika. U njenoj osnovi su sadrajne
predstave koje otkrivaju specifinost formiranja grafikih slika geosistema. Ona
obuhvaa saznanja ikonike, kibernetike, psihologije opaanja i geonauke. Geoikonika
je super sistem geovizijskih disciplina. Podrazumijeva sistemsko povezivanje
kartografije, daljinske detekcije i kompjutorske grafike.
Iako je u razvoju u geoikonici definirana su tri glavna pravca. To su: Teorija geografskog
predstavljanja, Metodika obrade i raspoznavanja geografskog predstavljanja i Interpretacija
9

geografskog predstavljanja. Zadatak prvog pravca je sistemsko izuavanje svojstava

aerokosmikih snimaka, karte (elektronskih, dvodimenzionalnih, trodimenzionalnih,
etverodimenzionalnih itd.), istraivanje problema prostorne, vremenske i tematske
usklaenosti geografskog predstavljanja, grafikih likova i njihova klasifikacija,
generalizacija, izuavanje dodirnih ili graninih oblasti geoikonike sa ostalim
znanostma i disciplinama. Drugi pravac obuhvaa kartometriju, tematsku
morfometriju, matematiku statistiku, fotomjeriju, strukturometriju, tehnologiju
numerikog predstavljanja, metodaa, algoritme i programe raspoznavanja grafikih
znakova u automatskom i interakcijskom reimu. Trei pravac je oblast primjenjene
geoikonike koja se oslanja na geografiju, geologiju, geofiziku i druge nauke. (Berlant
A.M., 1996)
Geoimid obuhvaa karte, fotokarte, kosmike karte, elektronske karte, stereo modele,
fotoblok dijagrame itd.

Shema (prema Salievu) kartografske metodae spoznavanja stvarnosti

Kartografija je znanost o sustavnom modeliranju i spoznaji geografske stvarnosti.
Geoinformacijski pristup kartografiju promatra kao model i sredstvo prikupljanja,
transformacije i prijenosa informacija. Budui da ima svoje metodae kartografija ima
objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, injenicama,
pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, pored toga to je tehnika kartografija je i
sustavna znanost.
Djelatnost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem i upotrebom
prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom- kartografskim
prikazom. Prostornom informacijom se smatra svaki navod, kojemu uz iskaz o
znaenju objekta pripada i poloajna odreenost u danom sustavu.
Predmet kartografije je karta, kao poseban oblik predstavljanja objektivne
stvarnosti Radoevi, VGI, te s obzirom na injenicu kako stvarnost moe biti i na

10

nekom drugom nebeskom tijelu, definicija predmeta istraivanja kartografije se i

prilagoava.
Radoevi definira kartu kao Znanost koja izuava sadraj karata i nain njihovog
izraavanja, a takoer i metodae izrade, izdavanja i iskoritavanja karata.
Kartografija razrauje teorisjke osnove, i utvruje principe na kojima se bazira karta,
metodaiku i tehniku izrade karte i osnovne pravce njenog iskoritavanja.
Kartografija je organizacija i komunikacija geografskih povezanih informacija u
grafikoj ili digitalnoj formi. Ukljuuje sve razine od prikupljanja, prezentacije i
koritenja informacija o geoprostoru, geografskim objektima i procesima
Pojam i svojstva geografske karte
Glavni kartografski proizvod je geogarfska karta. Ona
predstavlja umanjen,
generaliziran, uvjetno deformiran i objanjen kartografski prikaz povrine Zemlje, ostalih
nebeskih tijela ili nebeskog svoda u ravnini, kao i objekata povezanih s tim objektima. Postoje
brojne definicije geografske karte.
Jedna od definicija karte Meunarodne kartografske unije iz 1995,g, kae da je karta iz
mjerila proiziao i geometrijski odreen strukturirani odelprostornih odnosa.kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva,
nastajestvaralakim autorskim izborom, a upotrebljava se onda kada su prostorni
odnosi od prvorazredne vanosti.
Brojne su definicije karte, a njihova brojnost uvjetovana je kako domenom znanosti iz
koje potjee, tako i razvojem znanosti.
Meunarodna kartografske unije
takoer periodino mijenja, modernizira i
zahtjevima tehnolokog napretka dopunjuje definiciju karte. Tako je stara definicija
kartografijeUmjetnost, znanost i tehnologija izrade karte, zajedno sa svojim
studijama kao znanstvenim dokumentima i umjetninama. U tom se kontekstu
karatom moe smatrati sve vrste karata, karata, sekcije, trodimenzionalni modeli i
globuse koji predstavljaju Zemlju ili bilo nebesko tijelo na bilo kojoj razini. " (ICA,
1973, str 1)
Redefiniranje se objanjava sa dva razloga:
Proces prijenosa informacija je usmjeren ka prostornoj bazi podataka koja se moe
smatrati sama po sebi, vieznanim modelom geografske stvarnosti. Takva baza
prostornih podataka slui kao sredinje jezgro cijelog niza kartografskih procesa,
prima razne podatke i razne vrste informatikih proizvoda.
Kako je istaknuo Robinson ( i sur 1984) tehnoloki fokus je samo jedan od brojnih
dimenzija koji karakteriziraju kartografiju. Takoer, definicija kartografije kao
prostorne baze podataka, daje u fokus tradicionalne aktivnosti i stvara vizualne
karte, kao jedan od niza informacijskih proizvoda.
Ako se kartografija bavi izradom i upotrebom karata, onda je karta ne samo vizualni
proizvod, ona prikuplja i pohranjuje podatke, transformira ih kroz pojednostavljenje
do simbola, te se bavi itanjem, analizom i interpretacijom istih.
Ove intelektualne procese danas u velikoj mjeri obavlja informacijska tehnologija, te
se treba prihvatiti i injenica da ako se izuzme prostorna baza podataka iz
djelokruga kartografije, tada se kartografija odrie interesa u razliitim procesima
koji su tradicionalno u sferi kartografije.
11

Tako promatrana kartografija bavi se sa dvije vrste karata: vizualne ili realne i
digitalne ili virtualne karte.
Realne karte su : konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtana karta, raunalni
izlaz na mikro-film, reljefna karta.
Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere topografskih objekata,
odnosno opaanja, mjerenja ili prikupljanja podataka o tematskim objektima. One su
izvorne karte za izradu izvedenih karata
- temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja slui za izradu tematskih karata
Virtualne karte mogu biti u vie razina.
I. tip su slike na zaslonu monitora, kognitivne karta (dvodimenzionalna slika)
II. Tipa su tradicionalni podaci s terena, zapisnik, filmska animacija, hologram (spremljen),
Fourierova transformacija (spremljena)
III tipa su karte u digitalnoj memoriji (podaci), magnetski disk ili traka (podaci),
videoanimacija, digitalni model terena, kognitivna karta (relacijske geografske informacije)

Prostorna baza podataka nije samo spremite podataka, ona je model prostorne
stvarnosti. Ona ne umanjuje funkciju vizualnih karata kao modela stvarnosti i baze
podataka, nego proiruje funkcije od vizualne ka digitalnoj karti.
Vizualni karta je stoga grafiki komunikacija prilagoen informaciji u holistikom
obliku. Elektroniki prikaz karta ima jo funkciju - to je sastavni dio korisnikog
suelja na raunalnom informacijskom sustavu koji pored toga to prua pogled na
prostorne podatke slui i za popravljanje i interakciju povezanih podataka,
ukazujui na elemente na zaslonu (Visvalingam i Kirby, 1984; Visvalingam, 1985).
Elektronska karta je visoko propustan, dvosmjerni, dinamiki i komunikacijski
medij, te
pored funkcije za proizvodnju karte,
elektronika mijenja nain
komunikacije, istraivanja i razumijevanja podataka. Bertinov s emioloki pristup
sada nije dovoljna za takvu vrstu komunikacije.
Tradicionalna kartografija ima potrebu za vizualnim modeliranjem prostornih
podataka kako bi se olakalo brzo i tono analiziranje ljudskog informacijskog
sustava. Nova kartografija prepoznaje potrebu za odgovarajuim digitalnim
modelima prostornih podataka kako bi se omoguila brza i tona obrada od strane
raunalne tehnologije. To ne samo da zahtijeva odreene kapacitete i ogranienja
informacijske tehnologije, nego takoer zahtijeva izlaganje prostornih podataka,
spoznaju prostornih odnosa i koritenje srodnih podataka u eksplicitnom obliku.
Dakle, digitalna karta nije samo jo jedna konvencionalna baza podataka. To je
strukturiran i jezgrovit model prostornih podataka, to je rezultiralo oblikovanjem poddisciplina digitalne kartografije. Digitalno kartiranje trasira put za eksploataciju
zbivanja u interakciji ovjeka i raunala za kartografske vizualizacije i istraivanje
prostorne stvarnosti. To je otvaranje novih podruja istraivanja za one koji se bave
vjetom upotrebom karata.
Svakako da je ovakvom pogledu na krtografiju pridonio i GIS. Tomlinson Associates
(1987, str 160) navodi da je "GIS jedinstveno polje sa svojim vlastitim skupom
istraivakih problema", te "GIS je orue", koje oni definiraju kao "digitalni sustav za
analizu i manipulaciju cijelog niza prostornih podataka, s podsustavima za
digitalizaciju i drugih ulaznih oblika kako za kartografiju tako i za druge oblike
znanja, podatke, koji se koriste u kontekstu odluivanja. Naglasak je jasno na analizi
i manipulaciji kao funkciji GIS-a ...

12

Tomlinson i suradnici nisu izravno postavili GIS u discipline kartografije. Umjesto

toga, oni su definirali
GIS kao automatiziranu kartografiju, jer se bave
komercijalnom stranom ovog problema. Razvoj GIS ne ugroava napredak
kartografije, barem ne vie nego to to ini raunalna grafika, daljinska detekcija,
tehnologija baze podataka ili statistika, te su kartografi sami odluili smanjiti
zabrinutost za utjecaj tih disciplina kartografiju.
GIS se tako iri pa e vjerojatno postati jedinstveno podruje djelovanja s
kartografijom. Digitalna kartografija moe pruiti okosnicu mnogih GIS, to dodaje
aplikacije specifino modeliranje i manipulacijske mogunosti primjene orijentirane
konfiguracije komponenti ka digitalnoj kartografiji. Pozornost treba biti usmjerena
upravo na ovu ulogu digitalne kartografije.
Bickmore (1975), navodi definiciju koja datira iz 1586 - karta je "indicija rauna o
stanju stvari". Ova definicija je tona, ali ne ba i korisna, jer ne objanjava to je
karta za laika. etiri imbenika su relevantna za definiciju karte:
a) karta kao predmet istraivanja
b) funkcija karata
c) oblik karata
d) proces kartiranja

Tematski turistiki parkovni klaster Marn-la Valle u Francuskoj

13

Turistika karta Disneyland u Prizu

Robinson i sur. (1983, str 5) kae "sve su karte apstrakcija stvarnosti. Stvarni svijet je
tako zamren i predivno sloen da ga samo smanjenje ili postavljanje u obliku slike
jo vie zbunjuje ".
Proces kartiranja Berten definira kao modeliranje i projektiranje objekata i prizora,
komunikacija prostorne stvarnosti i oslanja se na apstrakciju i pojednostavljivanje
podataka u smislene informacije (Bertin, 1967). S obzirom na iste podatke, mogue je
generirati razliite, jednako valjane pogled prostorne stvarnosti i mnogim drugim
grubo iskrivljenim pogledom (Visvalingam i Kirby, 1984).
Robinson i sur. (1984) je istaknuo da je svaki pogled "e imati odreene
komunikacijske prednosti i nedostatke. Kartograf zadatak je istraiti posljedice
svakog mapiranje mogunosti i odabrati najprikladniji za predvienu komunikacije".
Isto se moe rei i za digitalne kartografije. Iako, to je mogue doi do minimalne,
teoretski-based konceptualnog modela prostorne stvarnosti, jedan zadatak digitalnog

14

kartografa je definirati i razvijati odgovarajue pragmatike mapiranja prostornih

podataka (Wade i sur, 1986).
Transformacijski pogled kartografije sugerira da su sve karte, bilo vizualno ili
digitalni, pokazuju uinke transformacije. U vizualno kartiranje ukljueni su
mjerenje, analize i prikaz koji je subjektivan, dok se kod digitalne kartografije procesi
biljeenja podataka, ponovno oblikovanje, modeliranje i re-strukturiranja vre
kompjuterskim koritenjem prostornih informacija.
Posebnost karte, i vizualne i digitalne, je da one mogu usredotoiti pozornost prema
selektivnim regijama prostora, mogunostima, predmetima i temama na nain koji
rabi fotografijama i minimalno obrauju daljinske osjetilne slike.
Svaka definicija predstavlja konsenzus. Suvremeni pogledi na kartu predstavljaju
pogled na utjecaj suvremenih kretanja u pogledu kartografije i karata.
Ciljevi predmeta su stvaranje karata kako bi se olakalo razumijevanje i
komunikaciju prostornih pojava za razliite svrhe i formalnog prouavanja procesa
koji su ukljueni u karti odluka i karte koritenje.
Karte su holistika reprezentacije prostorne stvarnosti. Karta je prvotno i
prvenstveno intelektualna apstrakcija prostorne stvarnosti, ali to mora biti naknadno
priopeni, odnosno po uzoru i kodirane, u obliku koji iskoritava ljudske i / ili
digitalnih prostornih obrade.
Digitalna kartografija nudi znatan prostor za interaktivne istraivanja, razumijevanja
i komunikacije prostornih informacija putem karata. S obzirom na eskaliranje
interesa oko GIS-a, valja se pozabaviti pitanjima to je kartografija:
zasebna disciplina, koja prua bazu znanja GIS
podrunica aktivnosti unutar GIS
regresivni stvaralac GIS, koji bi mogao naslijediti, razvijati i iskoritavati
intelektualno bogatstvo i brige svojih stvaratelja.

SVOJSTVA GEOGARFSKIH KARATA

Geografski sadraj ili polje karte i matematiko geodetska osnova su elemenati
geografske karte. Geografija izuava unutarnji sadraj i prostorne odnose te njihove
predstave na karti, kao i procese koji ondje postoje. U geografskom polju karte se
nalaze elementi geografskog prostora: reljef, vode, naselja, infrastruktura, vegetacija i
nazivi. Svaki od tih elelemenata mora zadovoljiti neke principe prikazivanja kako bi
se zadovoljili zahtjevi koji oblikuju osnovna svojstva karte:
prostornost,
mjerljivost,
modelnost,
tonost,
cjelovitost i
estetinost.
Sva ova svojstva ponajbolje zrcali definicija karte Meunarodne kartografske unije
karta je medij za pohranu i prijenos informacija. Ovu definiciju valja dopuniti jer
nije samo karta taj medij. To su istodobno i tekstovne publikacije, radio, TV, internet,

15

te se definiciji dodaju sljedei atributi: to je medij u kojem se na najbolji nain mogu

prikazati prostorni odnosi objekata, izvesti mjerenja poloaja, duljina, povrina
objekata, stvoriti predodba o prostoru na temelju znakovnog modela toga prostora.
Prostornost karte
Kartografskom projekcijom ili nainom preslikavanja osigurava se jednoznana
odreenost poloaja, oblika i veliine pojedinog prostornog objekta. Poznato je da
zakrivljenu povrinu zemlje
aproksimiranu elipsoidom ili kuglom nije mogue
preslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta na poznati odreeni nain
deformiran prikaz.
Mjerljivost karte
Mjerilo karte omoguava mjerenja na karti. Glavni uvjet za mjerenja jesu projekcija i
odreeno mjerilo. Mjerilo karte predstavlja odnos elemenata duljine luka u projekciji
prema podudarnoj duljini na elipsoidu (ili kugli), odnosno odnos duljina na karti
prema odgovarajuim duljinama u prirodi. Mjerilo moe biti iskazano:
brojano (1:10 000)
grafiki
opisno (1 cm na karti odgovara 100 m u prirodi).
Podjela mjerila na krupna, srednja i sitna odnose se na veliinu umanjenja. Mjerila
karata do 1:10 000 najkrupnija od 1:10 000 do 1:100 000 krupna od 1:100 000 do
1:1 000 000 srednja od 1:1 000 000 do 1:20 000 000 sitna ostala najsitnija.
Modelnost karte
Karta predstavlja pojednostavljen prikaz prostora, ona je znakovni model, pa
razlikujemo:
tlocrtno vjerodostojan prikaz samo na kartama najkrupnijeg mjerila
tlocrtno slian prikaz na kartama krupnog mjerila, sauvani su tipini oblici
obrisa objekata
poloajno vjerodostojan prikaz na kartama srednjeg, sitnog i najsitnijeg
mjerila, samo su najvei objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, ali sredina
signature tono definira poloaj objekta
prostorno slian prikaz kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nije u
svom poloaju, ve je sveden na odnosnu povrinu
Tonost karte
Moe se podijeliti na znaenjsku i geometrijsku. Znaenjska tonost postoji na karti
ako je uspostavljeno suglasje izmeu znaenja objekta na karti iskazanog odreenim
kartografskim znakom i stvarnog znaenja objekta.
Geometrijska tonost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost poloaja neke
toke odreenog s karte prema stvarnom poloaju te toke u prostoru, koja ne smije
prijei odreenu vrijednost.
Srednja pogreka pri oitavanju koordinata toaka s karte (mt), odnosno oitavanju
duljine s karte (md):
mt = md = 0,2 x u
tonost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama (Koope-ova formula):
mh = (A + B x tgoc).
16

Cjelovitost karte
Sadrajna cjelovitost (ili potpunost) karte znai da ona sadri sve objekte koji se u
danom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama na objektima, do kojih
dolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti.
Odravanje je vaan detalj cjelovitosti karte, a podrazumijeva potrebu stalne
aktualizacije sadraja karte.
Estetinost karte
Estetske komponente koje poveavaju uporabnu vrijednost karte su:
usklaen vanjski i unutarnji sadraj karte
lijepo oblikovan itljiv crte
harmoninost boja
usklaeno pismo itd.
Sastavni dijelovi karte mogu se definirati kao njeni elementi, kroz vanjski ili formalni
dio karte, polje karte, unutarnji okvir, vanjski okvir, meuokvirni prostor i rub ili
margina karte.
Geografi istrauju poglavito unutarnji sadraj karte, odnosno bave se geografskom
sadrinom. Sugerirana sadrina prkazuje elemente reljefa, voda, vegetacije, naselja,
prometnica, podruja (granica), koordinatna ili kartografska mrea, umetnuta karta,
proirena karta, bezokvirna karta.

Sadraj opegeografskih karata

Zadatak opegeografskih karata je da to vjernije prikau jednu teritoriju sa svih
njenim prirodnim karakteristikama i izgraenim objektima. Preciznost i detaljnost
tog prikaza zavisi od mjerila, ali osnovni sadraj karata svih razmjera je isti. On mora
obuhvatiti razmjetaj kopna i mora, reljef, hidrografske objekte, naselja,
komunikacije, dravne granice, a karte krupnog razmjera sadre i znake za biljni
pokriva, privredne i komunalne objekte, kulturno historijske objekte. Prioritet
njihovih prikaza nisu izraziti i uglavnom zavise od karaktera stanja na terenu.
Pored tzv. geografskog sadraja i matematikih elemenata svaka karta, radi
identifikacije, mora imati i neke druge elemente koji je razlikuju od nekog drugog
crtea ili skice.
Elementi matematikog sadraja na kartama omoguuju da se geografski elementi
to tonije nanesu, i to u njihovom prostornom odnosu.
Geografski elementi su sastavnica ne samo opegeografske nego i topografske i
tematske karte. Na tematskim kartama ti su elementi esto i osnovni orijentir
(hidrografska mrea, granice) za odreivanje prostornih odnosa ostalog sadraja.
Mjerilo i namjena karte utjeu na izbor geografskih elemenata. Oni na tematskim
kartama predstavljaju geografsku osnovu, a njihov izbor ovisi od tematike karte. Od
geografskih elemenata najee se predstavljaju hidrografija, naselja i granice. Nazivi
na geografskim kartama su integralni dio i ovisno o namjeni, tematike i mjerilu
ispisuju se na svim kartama, ali je njihova koliina uvjetovana istim.

17

Na tematskim kartama zastupljenost naziva je manja u odnosu na opegeografske

karte. Na opegeografskim kartama pored osnovnog sadraja moe se nalaziti i
dopunski sadraj, koji se prikazuje kroz umetnute elemente, tj. umetnute karte.
Sadraj umetnute karte moe biti isti teritorij, koja je predstavljena na osnovnoj karti,
ali u sitnijem mjerilu, i sa posebnim sadrajem (politiki, administrativnoteritorijalni, mogu biti prikazani vani dijelovi morfostrukturnih odnosa, prometni
pravci i dr.). Umetnuta karta moe predstavljati i manji teritorij od kartiranog
teritorija na osnovnoj karti, ali je tada on prikazan u krupnijem mjerilu, kao npr.
plan glavnog grada ili nekog dijela obale. Takav primjer umetanja je npr. Neumski
zaljev na karti BiH, zaljev Boka Kotorska, Istra ili Bospor i Dardaneli. Umetnuta
karta moe predstavljati i vei teritorij od kartiranog u okviru osnovnih sadraja, a s
nakanom predstavljanja poloaja osnovnog teritorija u okviru ireg prostora, i tada
je umetnuta karta sitnijeg mjerila od osnovnog.
Umetnuta karta moe predstavljati i dio teritorija ili drave koji iz estetskih ili
tehnikih razloga nije mogao biti ukljuen u osnovnu kartu (npr. umetnuta karta
Aljaske i Havaja na karti SAD-a).
Osnovni elementi kompozicije karata: karta kao sustav
Oblik, izgled i sastav karte ovisi o namjeni i mjerilu karte. To odreuje I veliinu
odnosno format karte kao zavrnog proizvoda. Danas se u svijetu koristinekoliko
standardiziranih formata koji se izvde iz odreene vrijednost:
Primjeri razliitih proizvodnih formata karata
Svakako da se po format razlikuju kolske zidne, atlasne, politike, tematske karte za
udbenike, projekti I dr. Svaka od tih karata mora zadovoljavati osnovna svojstva
karte po pitanju estetike, prostornosti, cjelovitosti, dok mjerljivost I tonost ponovno
ovide od mjerila, namjene I izvornosti podataka
Strategije koncepta sustava karte koje se primjenjuje za jednu veliinu papira ne
mogu se primjenjivati za drugu. Isto vrijedi i za razliite vrste medija i pisaa. Svaki
od njih ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na boje, uzoraka, i tekstove koji
mogu biti proizvedeni. Takoer, velike su razlike meu kartama koje se tiskaju u
knjizi, asopisu, gdje su dijelom neke neke druge informacije u odnosu na npr.
atlasne karte.
Sve te elemente na specifian nain definira akronim engleskih izraza BOLTSS.
Poetna slova tih elemenata na engleskom jeziku oblikuju anagram BOLTSS: Border,
Orientation, Legend (key), Title, Scale, Sours.
U anagramu BOLTSS slovo B je poetno slovo iz rijei izraz za granice koja
omeuje kartu. Granice mogu biti politike, prirodne, ekonomske, regionalne i dr. Pri
crtanju granica na karti vano je znati njihov tip, ten a osnovi tog istraiti tzv. Ulazn
elemente za njihovo razumjevanje. Kod politikih je granica neobino vano
pozbavati povijest njihova nastanka, kod kod granica ume vano je imati novu
informaciju I dr. Granice se na karti moraju isticati i jasno definirati kartu.
U anagramu BOLTSS slovo O je za iz rijei orientation -orijentacija. Sve karte
moraju imati orijentaciju. Obiaj je da se ona crta kao strijelica koja pokazuje smjer
sjevera. etiri su osnovna ili "kardinalna" pravca u geografiji: sjever, istok, jug i
zapad. Izmeu njih su tzv. "polu-kardinalni" smjerove poput sjeveroistoku,
18

jugoistoku, jugozapadu i sjeverozapadu. Pomorci koriste "kutija kompasa", u kojoj je

horizont izdijeljen na 32 standardne "toaka" na kompasu. Na primjer, izmeu
sjeverozapadu i sjeveru postoje tri "toke", kao to su "North by Northwest" I td. A
imena su vezana za specifine smjerove puhanja odreenih vjetrova.
Slovo L je za poetno slovo rijei legend - legenda, koji se kod nas naziva I klju,
tuma I dr. Legenda ili klju otkljuava znaenje simbola koji sun a karti koriteni,
ukazujui na njohovo znaenje. Simboli su jednostavne slike, crtei ili geometrijski
likovi
koje se koriste za predstavljanje obiljeja na karti. Oni ine kartu
jednostavnom za itanje. Gotovo da nema na svijetu jedinstvene unificirane I
standardizirane legend za geografske karte. Ipak, moe se rei da se dijelom takvima
mogusmatrati, barem na nacionalnoj razini karte hipsometrije, geologije,
geomorologoje, pedologije.
Shema boja za crtanje simbola je takoer vezana za geografske sadraje na karti.
Tako se smea boja koristi za zemljine odlike, zelena je boja vegetacije, plava se
koristi za vodu dok je crna boja onoga to je ovjek u okoliu izgradio. Legenda na
karti simbolizira i predstavlja to toje prirodno I ono to je ovjek uradio.
Legende na karti daju informacije o simbolima koritenim na kartama. Simboli
mogu biti: figure, oblicim linije, boje I dr. Legende na kartama govore to simbol na
karti znai.

Karta vegetacije u Kini ukazuje na kojem podruju koja vrsta vegetacije je zastupljena
Legenda na karti prua vrijedne informacije za tumaenje onoga to karta prikazuje.
Ona takoer daje smjer i sjevernu indikaciju. Prua skalu boja kako bi se omoguilo
raunanje visina, duina, gustoe I dr. U legend se treba nai I grafiki razmjernik
koji omoguuje mjerene udaljenosti I njihove izraune. Ovisno o karti, njenoj

19

najmjeni I razmjeri ondje se nalaze I imena gradova, lokacija parkova, jezera, rijeke,
itd.
Legenda je kljuni kljuni je izvor koji korisniku omoguuje razumjeti kartu.
Legende se obino postavljaju u kutu. Svaki simbol na karti mora biti ukljueni u
legendu I oznaen sa rijeima ili frazama koje znak definiraju. Simbol trebaju biti
jednostavne slike koje se odnose na stvarni objekt koji postoji u stvarnom
svijetu.Legenda takoer moe ukljuivati kompasnu rua koje pokazuju smjer, kao I
mjerilo za prikaz veliine ili udaljenosti.
T je poetno slovo engleskog izraza title - naslov.Naslov karte treba sadravati vrlo
specifine informacije o toj karti, te bi trebao sadravati ime mjesta i opis onoga to
se nalazi na karti. esto naslov takoer sadri I datum. Naslov ili ime karte je obino
jedan od njezinih najvanijih znaajki. Kao takav, ontrebao dobiti vrlo veliku
pozornost tako da odgovara temi ili publici. Kratak naziv je dovoljan ako se radi o
viem obrazovanju itetatelja ili pak o poznatoj temi. Vie informacija u naslovu
karte potrebno je dati ako itatelji su manje iskusni I manje poznaju danu tematiku.
Sadraj naslova treba biti ispisan slovima koja se koriste nakarti, ali njihova veliin
amora biti itljiva za korisnike u uionici, za stolom I dr.
S je poetno slovo iz engleskog izraza scale odnosno mjerilo. Mjerilo omoguuje
ljudima da utvrde stvarnu udaljenost izmeu odreenih mjesta na karti. Mjerilo
moe biti prikazano na tri naina: kao linearna skala, odnosno brojovna crta koja ima
nulu . Prostor lijevo od nule pokazuje osnovnu jedinicu mjerila, koja je podijeljena na
manje dijelove, obino deset, te svaki od njih pokazuje vrijednost desetog dijela
osnovne jedinice mjerila. Desno od nule nalazi se nekoliko jedinica mjerila. Koritenje
grafikog mjerila vri se tako da se u otvor etara sa karte uzme neka du, vidi se
desno od nule koliko cijelih osnovnih jedinica mjere zahvaa. Tada se vrh estara
postavlj au cijelu osnovnu jedinicu mjere koja je najvea I lijevo od nule isita gdje
drugi krak estara pada. Grafiko mjerilo je potrebno na karti,jer praktino
predstavlja mogunost mjerenja. Njegov je nedostatak to kada se vri smanjivanje ili
poveanje karte kopiranjem, odnosi koji sun a njenmu napisani ne vrijede.
Rastojanja na karti kroz mjerilo mogu se nanijeti I kao odnos I opisno, kada se
proziva koliku vrijenost u navedenom mjerilu ima osnovna jediniva mjerila u
prirodi.

Opisno, brojano i grafiko mjerilo karte

U koritenju raunalnih sustava, grafiki oblik predstavljanja mjerila je veoma
poeljan. S raunalima, karte se esto izrauju u razliitim mjerilima u odnosu na
ishodine. U koritenju verbalnih ili numerikih odnosa, kartograf mora biti siguran
da je karta je tiskana u tono naznaenom mjerilu. Ako je grafiko mjerilo umetnuto
u digitalnoj karti, ono e uvijek zadrati svoju relativnu veliinu s obzirom na
digitalnu karti bez obzira kako je tiskano.

20

Slovo S je poetno slovo engleskog izraza sours- izvori. To je uvijek korisno znati I
imati u vidu odakle dolaze koriteni izvori. Karta treba imati tone izvore, tako da
itatelj zna gdje je informacija poloena I iz kojeg izvora dolazi. Osim to je apsolutno
jasno iz konteksta u kojem se pojavljuje informacija na karti, itatelji e trebati znati o
izvorima iz kojih je karta izvedena. Neophodno je identificirati sve izvore, tako da
itatelj moe, ako je potrebno, iste pronai, provjeriti podatke I evv. nainiti njihovu
novu interpretaciju. esto je starost, tonost i pouzdanost izvora kljuno za
tumaenje karata i zato ih treba navesti. Ponekad je takoer vano pokazati I kako
su podaci obraeni, grupirani ili kategorizirani.
GOLMNI GRANICE, ORIJENTACIJA, LEGENDE, MJERILO, NASLOV I IZVORI
NIMLOG:NASLOV, IZVORI, MJERILO, LEGENE, ORIJENTACIJA I GRANICE
Bitni elementi koji su vani u koritenju karte:

Dopunski elementi karte

Datum izrade karte
Znaenje i vrijednost nekih karata - kao to su one koje se odnose na tekue poslove
ili vremena su vremenski veoma osjetljivi. itatelj mora znati kada su proizvedene
karte kako bi se ocijenila njohova validnost. Vrlo je vano znati datume I zbog
osvjeivanja podataka o infrastrukturi na kartama kao npr. Karte cestovne
infrastrukture, kao I njihova kategorija, jer stari podaci mogu izazvati ogromne
frustracije I probleme.
Fiziko-geogarfske karte su manje osjetljive na vrijeme, ali datum izrade jo uvijek
moe biti vaan ako, na primjer, ako bolje informacije postanu dostupne u razdoblju
nakon objavljivanja. Detalj s kojim ste odredili datum izrade ovisit e opet o prirodi
teme i publike kojoj je karta namijenjena.

Ukrasne linije ili okvirne linije se koriste za kadriranje karte i pokazuju tono gdje
zavrava radna povrina karte I poinje njen margines. Vanjski ram karte

21

predstavlja granicu geogarfskog sadraja, a pomae uokviriti cijelu kartu u sastav I

svakako moe privui ili odvui pozornost itatelja na raznim elementima
informacija. Ram ili okvir karte se koristi I kod umetnutih karata ili nekid dijelova
koji se prikazuju krupnije od ostatka. Neka geografska podruja mogu biti
izgubljena u prostoru bez rama (okvira). U drugim sluajevima, prostorni opseg
karte moe biti vidljiv i na druge naine.

Pokazatelj lokacije umetnuta karta

Neke karte prikazuju podruja koja su nepoznata korisniku karte. U takvim
sluajevima, kartograf dodaje "pomagaa" ili lokatora karta koji postavlja tijelo karte
unutar ireg geogarfskog konteksta s kojima itatelj moe biti upoznat. Detaljna
karta kretanja ukazuje na prvi dan neke kontrolne toke npr. Kod koje se zahtijeva
promjena smjera ili pozicija unutar cestovne mree u nekom irem podruju.
Margine na karti
Postoje ogranienja u koliini informacija koje mogu biti postavljene uinkovito u
tijelu karti, iako su te informacije korisne za itatelje. Ponekad etikete i ostale
informacije moraju biti premjetena u margines karata.
Karte Japana mogu biti dio niza karata dizajnirane za ukljuivanje koritenje u
knjizi. Karte su dizajnirane kako bi prikazale lokaciju Japana, Kyushu i Nagasakija,
jer su opetematske informacije ukljuene pa legenda nije potrebna.

22

Karte prikazuju transformaciju podruja iz vrlo sitnog mjerila u vrlo krupno mjerilo
Nagasakija. Budui da su tri karate prikazane zajedno, nije potrebno ukljuiti lokator
kartu u karti Nagasakija. Ako je, meutim, karta Nagasakija je namijenjena kao
samostalna, lokator karta je tada apsolutno potreban.
Vrijednost karata
Geogarfske karte mogu biti temelj drutva, jezika i pisane rijei. Oni su nadmoan
nain snimanja i komuniciranja, razmjene I pohrane informacije o lokaciji i
prostornim obiljejima prirodnog svijeta, drutva i kulture. Uporaba karata razlikuje
geografiju od svih drugih disciplina. Istina je da su karte, iako od posebnog interesa
za geografa, koritene i humanistikim znanostima u gotovo svakom aspektu
njihova razvoja. I danas, milijuni karata su proizvedeni i koriste se godinje u cijelom
svijetu od strane znanstvenika, vlada i poduzea, a s ciljem da zadovolje ekoloke,
ekonomske, politike i drutvene potrebe. Mnogi kartografi su pisalio vanoj ulozi
koju ima geografska karta u drutvu. Jedan od najnovijih izjava na tut emu je Denisa
Wood : Mo karata (New York: Guilford Press, 1992).
U globalu geogarsfke karte ocrtavaju svoju vrijednost na tri naina:
1. Kao nain snimanja i pohranjivanja podataka
Vlade, tvrtke i drutva imaju potrebu pohrane velike koliine podataka o okoliu i
lokaciju prirodnih resursa, kapitala imovine i ljudi. U te informacije ukljueni su
povrina, lokacija,
parcela, katastarski planovi za snimanje imovine, karte
infrastrukture ili komunalnih usluga, za vode, struju i telefon, prijevoz, te karte kao
rezultat popisa stanovnitva.
2. Karte kao sredstvo analize lokacijske distribucije i prostornih uzoraka
Karte nam omoguuju prepoznati prostorne raspodjele i odnose i ine ga mogue za
nas da vizualizirati i stoga konceptualizirati uzorke i procese koji djeluju kroz
prostor. Okolini imbenici koji utjeu na siromatvo u Africi Christine Byer, George
Mason University
3. Kao nain prezentiranja informacija i komuniciranje nalaza
Karte nam omoguiti da prenose informacije i saznanja koja su teko izraziti
verbalno. Karte se takoer moe koristiti za uvjeriti i razuvjeriti, ili ak u
propagandne svrhe.
Za realizaciju tog potencijala, to je korisno nauiti neke osnovne principe
kartografske komunikacije i dizajn karti. Kartografija je posebna vrsta komunikacije
koja ne zahtijevaju trening. Ali, panja uloena u uenje osnove e se isplatiti
handsomely u proizvodnji uinkovitijih karata. Ponekad ljudi pretpostavljaju da je
takav trening je previe visoko tehniko biti svladao lako i odrei koritenje karata.
To je nesretni jer karte mogu se koristiti vie iroko u prirodnim znanostima,
drutvenim znanostima, i humanistikih znanosti za analize i komunikacije, osobito
sada da raunala mogu se koristiti kao pomo u proizvodnji. Neki pozornost na prvi
naelima i dalje je zajamen.

23

PREDSTAVLJANJE GEOGRAFSKIH ELEMENATA

NA KARTAMA
Predstavljanje elemenata hidrografije
Hidrografija podrazumijeva sve vode i objekte iji je cilj koritenje i snabdijevanje vodom.
Obuhvaa vodene povrine (mora, jezera, bare, movare, ribnjake i dr.), vodene tokove
(rijeke, potoke, kanale), prirodne hidrografske objekte (izvore, ponore, vodopade), umjetne
objekte za snabdijevanje vodom (bunare, vodovode, pumpe, rezervoare, esme i dr.) i razne
objekte na rijekama, jezerima i moru izgraene za ekonomske, plovidbene i druge svrhe.
Hidrografija predstavlja jedan od osnovnih geografskih elemenata na kartama razliitih
namjena. Ona je vaan elemnt predstavljanja geografskog sadraja i drugih elemenata reljefa,
naselja, komunikacija dr.
Voda ima viestruko znaenje: privredni, energetski, kao izvor ishrane stanovnitva,
povezuje teritorije ali ih i razdvaja, i dr. U kartografiji hidrografija ima specifinu ulogu, jer
predstavlja osnovu za unoenje ostalog sadraja. Zbog toga ima primarnost meu
geografskim elementima i nanosi se prva. Koristi se za geografske i kartografske
regionalizacije, to joj daje posebno znaenje.
Prilikom kartiranja hidrografije potrebno je predstaviti:
1. karakteristike obala mora i jezera;
2. rijeni sistem i odgovarajui raspored tokova u njemu;
3. kvalitativne i kvantitativne odlike objekata za vodu i na vodi;
4. toan odnos hidrografije i drugih elemenata.
U nainu predstavljanja na kartama hidrografija je u odnosu na druge elemente pretrpjela
najmanje promjene. Obalske linije prikazivane su slino dananjem nainu prikazivanja.
Promjene su vrene u prikazivanju vodenih povrina, znakova na njima, predstavljanju
objekata za vodu dr.

Predstavljanje vodenih povrina

Pod vodenim povrinama podrazumijevaju se mora, jezera, bare, solane, movare,
ribnjaci. Potreba za njihovog predstavljanja ogleda se u tonom i vjernom prikazu obalskih
linija, to nije uvijek jednostavan postupak. Obala nije jedinstvena linija,

24

Predstavljanje vodenih povrina (plavom bojom): 1. Jezerska povrina, 2. Stalna movara;

3. Sezonska movara; 4. Povremena movara; 5. Visoke podzemne vode; 6. Rijeka ija se
irina moe predstaviti u mjerilo; 7. Mali vodotok, ija se irina ne moe predstaviti u
mjerilo

Ona je irok pojas izmeu maksimalnog i minimalnog nivoa, pa se na kartama prikazuje i

gornja i donja obala. Grafika rjeenja su razliita: tanja i deblja linija, kontinuirana i
isprekidana linija, tekstualna objanjenja, rafirana - povremeno plavljena zona i dr.
Na topografskim kartama i planovima predstavlja se samo obalska linija, ali ne i obala.
Obalska linija je granina linija izmeu vode i kopna pri srednjem vodostaju (hidrografska
nula). Predstavlja se punom linijom debljine od 0,5 do 0,15mm. Obalsku liniju treba prikazati
sa to vie detalja, posebno da se istakne tip obale u pogledu razuenosti, jasno izdvajajui
rtove, zalive, objekte koji mogu posluiti kao orijentir, ali je ogranieno mjerilom karte i
stupnjem generalizacije.
Na karti se moe prikazati i sastav tla obale (pjeskovita, ljunkovita, kamenita) uvjetnim
znacima. Pjeskovita obala prikazuje se tokama, klifovi uvjetnim znakom za odsjek itd.
Navigacijske karakteristike obale (kej, lukobran) takoer se predstavljaju uvjetnim znacima
za objekte na obali.

25

Na topografskim kartama prikazuju se sva ostrva, to na opegeografskim kartama, zbog

vee generalizacije, nije mogue. Ako su u grupama, a zbog mjerila se ne mogu sva
predstaviti, manja se generaliu, ali tako da izgled ostrvskog skupa ostane isti. Prikazuju se
hridi, manja ostrva i podvodne stijene. Elementi podvodnog reljefa predstavljaju se
dubinskim kotama, izobatama i raznim nijansama plave boje.

Predstavljanje morske obale (plavom bojom): 1.Obalska linija; 2. Izobata od 5 m; 3. Izobata

od 10 m; 4. Izobata od 20 m; 5. Pjeskovito - ljunkovita obala; 6. Klifovska obala; 7.
Nadvodni hrid; 8. Ostrvo; 9. Tombolo; 10. Podvodni hrid.

Jezera se predstavljaju tako da se na karti vidi oblik, veliina, dubina i razuenost. Veliina
jezerske povrine moe se meriti sa karte. Kod stalnih jezera obalska linija izvlai se punom,
a kod periodinih isprekidanom linijom. Poeljno je da se i kod najmanjih jezera predstavi
oblik, a to je mogue kada povrina na karti nije manja od 1mm2.
Lokve i bare na topografskim kartama predstavljaju se obalskom linijom, bez detalja o
dubini i dr. Ponekad se daju i oznake za neprohodno ili prohodno movarno zemljite, evar i
dr. Ribnjak se pored plave linije predstavlja i dodatnim oznakama za nasipe, pregrade i dr. Na
viebojnim kartama i topografskim kartama obalska linija stajaih voda predstavlja se tamno
plavom linijom, a vodene povrine svijetlo plavom ili rafurom.

Predstavljanje vodenih tokova

Vodeni tokovi (rijeke, potoci, kanali), prikazuju se linijama plave ili crne boje, ija debljina
zavisi od mjerila karte. Na topografskim kartama mogue je predstaviti irinu toka nekih
rijeka u mjerilu i tada se ucrtavaju toni poloaji njihovih obala. Tokovi iju je irinu mogue
prikazati u mjerilu moraju na karti imati irinu najmanje 0,5mm.

26

Hidrografija je povezana sa reljefom, jer utie na stvaranje njegovih oblika i raslanjenosti,

pa pravilno generalizirana hidrografija doprinosi plastinijem izgledu reljefa. Prilikom
prikazivanja vodenih tokova, vodi se rauna da se u zavisnosti od mjerila i namjne karte
istaknu neke karakteristike od izvora do ua.
Od stupanja krivine i mjerila karte zavisi koja e krivina biti prikazana na karti. Na
krupnomjerilonim topografskim kartama predstavljene su u glavnom sve krivine, dok na
sitnomjerilonim one su generalizirane. Pri prelasku sa krupnijeg mjerila na sitnije, usljed
neophodne generalizacije nije mogue predstaviti stvarnu duinu toka. Tako je, na kartama
mjerila 1 : 25 000 tok predstavljen sa 100% tonosti duine, 1 : 100 000 sa 76%, a u 1 : 1 000 000
sa 63% stvarne duine. To znai, da prilikom koritenja karata u navedenim mjerilima treba
primjeniti koeficijent tonosti. Rijeka moe biti predstavljena sa jednom ili dvije paralelne
linije, to zavisi od irine toka i mjerila karte. Predstavlja se sa dvije linije ukoliko je to
mogue u mjerilu karte. Tako npr. u mjerilu 1 : 50 000 sa dvije linije mogue je predstaviti
rijeku koja je iroka najmanje 20m, ali zbog vanosti tokova, ponekad se irine rijeka
predstavljaju i van mjerila. Tako se, u mjerilu 1 : 25 000 predstavljaju dvolinijski rijeke, ija
irina prelazi 5m, u mjerilu 1 : 50 000 i 1 : 100 000 ija je irina vea od 10m, a u mjerilu 1 : 200
000 preko 20m itd.

Predstavljanje vjetakih vodenih objekata (plava boja): 1. Kanalisan rijeni tok; 2. Stalni
kanal; 3. Kanal za navodnjavanje; 4. Vodovod; 5. Cisterna sa vodom; 6. Karstne lokve; 7.
Izvor; 8. esma (kaptirani izvor); 9. Povremeni tok.

Na kartama neprekidnim linijama predstavljvaju se rijeke koje ne presuuju, a isprekidanim

koje presuuju, kod ponornica se koristi uvjetni znak za ponor. Manji tokovi, koji se
predstavljaju jednom linijom i obalske linije veih rijeka predstavljaju se tamno plavom
bojom, a vodena povrina veih rijeka svijetlo plavom bojom. Kanali, bez obzira na njihovu
funkciju, predstavljaju se po istim principima kao i rijeke. Na kanalima i rijekama prikazuju
se i svi objekti vezani za njihovu saobraajnu i ekonomsku funkciju.

Predstavljanje objekata za vodu

Objekti za vodu su svi objekti koji slue za dobijanje vode (izvori, esme, bunari), objekti u
kojima se skuplja voda (cisterne, rezervoari) i kojima se prenosi voda (vodovod, akvadukt).
Ovi objekti prikazuju se uvjetnim znacima. Ako je zemljite bezvodno prikazae se svi
objekti, a ako je bogato vodom bit e generalisani i oni najkrupniji.

27

Predstavljanje elemenata reljefa na kartama

Kartogtrafske projekcije omoguavaju predstavljanje matematike povrine Zemlje. Pomou
kartografske mree moe se odrediti geografski poloaj svake toke na Zemljinoj povrini.
Kartografska mrea daje dve dimenzije: geografsku irinu - latitudu i geografsku duinu longitudu. To nije dovoljno za odreivanje poloaja toke. Zemljina povrina je raslanjena
oblicima reljefa, koji imaju tri dimenzije: duinu, irinu, visinu (dubinu). Reljef predstavlja
treu dimenziju Zemljine povrine. Reljef je nepravilna kriva povrina i razlikuje se od
matematike (pravilne) krive povrine, koja je usvojena pri konstruisanju kartografske
projekcije. Naziva se jo fizika ili topografska povrina. Poto je nepravilna kriva povrina,
nije mogue predstaviti je na karti po istim matematikim zakonima koji su vaili pri izradi
projekcija, ve se primenjuju specifine metodae.
Ove metode omoguuju da se posredno odredi i trea dimenzija svake toke ili objekta tj.
njena nadmorska visina ili altituda. Projekcije daju dvije dimenzije poloaja toke na
Zemljinoj povrini (geografsku duinu i irinu), a metodae za predstavljanje reljefa treu
dimenziju poloaja - apsolutnu visinu (altitudu). Kombinacijom kartografske projekcije i
metodaa za predstavljanje reljefa omogueno je potpuno odreivanje poloaja toke, kao i
sagledavanje odnosa izmeu pojedinih toaka, merenje visina, prostornog rasporeda i
pravaca pruanja pojedinih elemenata reljefa u celini.
Od svih geografskih elemenata predstavljanje reljefa na karti oduvijek je bio najsloeniji
problem. U starom vijeku predstavljan je tematskim profilima, a u srednjem vijeku u vidu
simbola - humki. Od XV do XVIII vijeka reljef je predstavljan preteno perspektivnim
nainom, tj. onako kako bi izgledao posmatran iz neke zamiljene toke u zraku. Meutim,
praktine potrebe su sve vie zahtijevale da reljef na kartama prui podatke o prostornim
odnosima, tj. o nagibu zemljita, visinskim odnosima toaka i dr., to suvremene metodae
predstavljanja reljefa omoguuju.

28

Srednjevijekovno predstavljanje reljefa na kartama

Reljef se moe predstavljati na karti raznim metodaama, po emu se razlikuje od ostalih

elemenata geografskog sadraja. Metodae predstavljanja reljefa podeljene su u 4 grupe:
geometrijski, perspektivni, plastini i kombinovani.

Geometrijske metode predstavljanja relejfa na kartama

Geometrijske metode omoguuju jednostavno odreivanje nadmorske visine toaka na
Zemljinoj povrini. Obuhvaeni su metodaom kota i izohipsi, dok metodaa slojeva ima vie
karakteristike plastinih metodaa, iako ga neki ubrajaju u geometrijske metode.

Metoda kotiranja
Metoda kotiranja sastoji se u obiljeavanju vrijednosti apsolutnih visina pojedinih toaka.
Kote su visinske oznake pojedinih toaka reljefa. One predstavljaju visinsku osnovu za ostale
metodae. Izabrane, karakteristine kote
ucrtane su na optegeografskim i topografskim
kartama, bez obzira na primenjenu metodau
predstavljanja reljefa. Kote se mogu samostalno
predstavljati na nekim pomorskim kartama (kote
dubina - da bi se istakle krakteristine dubine ili
pliaci).
Apsolutne visine na kartama raunaju se od
srednjeg nivoa mora (hidrografske nule). Ona
se odreuje na osnovu viegodinjeg
osmatranja kolebanja morskog nivoa. Definira
se na kopnu visinom jedne fiksne toke normalni reper. U naoj zamlji visine se raunaju
Predstavljanje reljefa kotiranjem
od repera na molu Sartorio u Trstu. On ima
visinu 3,352m iznad srednjeg nivoa Jadranskog mora. Dubine se ne raunaju od srednjeg
nivoa ve od niskog nivoa. Te razlike Jadranskom moru su male, dok u nekim sjevernim

29

morima iznose i po nekoliko metara. Na topografskim kartama kote se piu u metrima, a na

krupnomjerilonim kartama i planovima daju se vrijednosti visina i u centimetrima.

Metode izohipsi (horizontala)

Metode izohipsi prve je primjenio holandski inenjer Krukius, 1733. god. na karti rijeke
Mervede, ije je dno predstavio izobatama, ali detaljnu razradu ovoe metodae izvrili su
Francuzi Filip Bia, Dikarl i Dipen
Triel.
Ako se zamisli da je neka fizika
povrina presjeena horizontalnim
ravnima koje su postavljene na
jednakim rastojanjima. Te ravni A, B,
C
prjesecaju
povrinu
po
nepravilnim zatvorenim linijama aa,
bb i cc. Sve toke krive aa lee na
ravni A na istoj visini. Krive bb i cc
takoer lee svim svojim tokama u
odgovarajuim ravnima. Te krive
Princip iscrtavanja horizontala
nazivaju se izohipse ili horizontale.
Na karti (ravan K ) dobit e se
,,
,,
,,
,,
,,
projekcije horizontala u vidu krivih a a , b b , i c c,,. Osnovne karakteristike izohipsi
(horizontala) su da sve toke na jednoj horizontali imaju istu visinu i uzajamno se ne mogu
sijei.
Izohipse imaju veliki nauni, tehniki i vojni znaaj i njihove prednosti nad drugim
metodaama su to:
1. daju geometrijski i geomorfoloki izraenu sliku reljefa;
2. omoguuju odreivanje visine svih toaka;
3. pokazuju pravce nagiba i omoguuju mjerenje kuta nagiba;
4. grafiki ne optereuju kartu i
5. u kombinaciji sa kotama predstavljaju najtoniju metodau.
Jedna izohipsa ne daje predstavu o reljefu ve itav sistem. Prikaz e biti celovitiji, ako je
sistem izohipsi gui. tj. to su nivoske povrine, koje odreuju izohipse, na manjim
meusobnim odstojanjima - E (ekvidistancije).
Povrine zemljinih oblika sastoje se iz uzvienja i udubljenja, te su i prjeseci tih povrina sa
horizontalnim ravnima krive linije. Horizontale u projekciji zadre isti oblik koji su imale pri
prjeseku zemljita u prirodi. Poto svaka ravan ima drugu visinu, to i na karti svaka
horizontala predstavlja drugu visinu. Na primer, ako je vanjska horizontala na visini od
320m, a vertikalno rastojanje izmeu ravni prjeseka 10m, slijedee unutranje horizontale
predstavljat e visinu 330m, 340m, 350 m. Na naim topografskim kartama vertikalno
rastojanje izmeu ekvidistancija ispisano je ispod mjerila. Veliina ekvidistancije je razliita i
zavisi od mjerila karte i rasljanjenosti reljefa.

30

Horizontale se nazivaju prema visini koju predstavljaju (peta, deseta, stota i dr.). Horizontale
koje su iscrtane na karti prema usvojenoj ekvidistanciji nazivaju osnovne horizontale. Na
primjer, ako je ekvidistancija 10m onda su osnovne horizontale 10-ta, 20-ta itd. i crtaju se
tanjim neprekidnim linijama. Svaka peta osnovna horizontala crta se debljom linijom. Ako je
ekvidistancija 10m, onda e
50-ta, 100-ta biti zadebljane. Kada se pomou osnovnih
horizontala usvojene ekvidistancije ne mogu potpuno izraziti karakteristine crte reljefa,
primjenjuju se pored osnovnih horizontala i pomone horizontale. One se crtaju tankim
isprekidanim linijama i oznaavaju polovinu ekvidistancije ili u vidu neprekidne tokaste
linije kada predstavljaju etvrtinu ekvidistancije ili isprekidanom tokastom linijom kada
predstavljaju osminu.
Izohipsa ili horizontala je linija koja povezuje toke istih visina. Kad je na karti oznaeno da je
ekvidistancija 20m, znai da izmeu horizontalnih ravni u kojima lee dvije susjedne
horizontale (osnovne) visinska razlika je 20m. Osnovne karakteristike meusobnog odnosa
horizontala su:
1.
sve toke iste horizontale imaju jednaku apsolutnu visinu;
2.
svaka horizontala je zatvorena kriva linija, a ako nije zatvorena u okviru jednog lista
karte, onda se mora zatvariti na sljedeem listu karte;
3.
horizontala koja je zatvorena na malom prostoru predstavlja uzvienje ili udubljenje
manjeg prostranstva (glavica,
vrtaa i dr.);
4.
horizontale na karti ne mogu
se meusobno sijei;
5.
ukoliko
su
horizontale
meusobno blie, utoliko je pad
reljefa vei. Horizontale raznih
visina koje se negdje skoro
dodiruju oznaavaju veliki pad.
Horizontale iji je razmak vei
predstavljaju blag pad reljefa.
Ako su vie udaljene jedna od
druge onda je zemljite malo
nagnuto
ili
potpuno
horizontalno;
6.
linija najmanjeg pada na
zemljitu naziva se vododelnica,
a najveeg padnica ili linija
glavnog pada. To je linija
kretanja vode po zemljitu;
7.
horizontale se ne iscrtavaju
preko rijeka i kanala koji su
predstavljeni sa dvije linije, ni
preko usjeka, rovova, nasipa,
du ulica, puteva i preko
stjenovitih odsjeka, kao ni svaki
Predstavljanje pojedinih oblika reljefa
put kada je nagib strane vei od
45o.
Predstavljanjem reljefa horizontalama dobijaju se tone visine toaka koje se nalaze na
horizontali, a interpolacijom do priblinih visina i toaka koje se nalaze izmeu susjednih
horizontala. Oblik i gustina ukazuju na izgled i pad zemljita. Na slici je prikazan vertikalni
presijek topografske povrine. Uz ekvidistanciju h postavljene su tri horizontalne ravni koje
prolaze kroz toke M, N, L. Te ravni presijecaju Zemljinu povrinu po tri horizontalne linije,

31

koje su definisane u tokama M, N, L. Ove linije predstavljene su ortogonalnom projekcijom

na ravni (karti) u vidu tri krive koje prolaze kroz toke m ,n, l. Te krive su horizontale.
Rastojanje u prirodi izmeu toaka M, N umanjivanjem i ortogonalnim projektovanjem pri
prelazu u horizontalnu projekciju predstavljene su sa d. Na slici je predstavljena
horizontalna umanjena projekcija stvarne topografske povrine. Rastojanje na kartama
izmeu dvije horizontale naziva se interval. Interval je uvijek manji od odgovarajueg
rastojanja na Zemljinoj povrini, jer prilikom ortogonalnog projektovanja dolazi do
smanjenja (kateta mora biti manja od hipotenuze). Ako su ekvidistancija i interval katete
pravokutnog trokuta (dh), hipotenuza takvog trokuta bit e linija glavnog pada. Linija koja
zaklapa kut glavnog pada sa intervalom naziva se kut nagiba. Izmedju ekvidistancije h,
intervala d, i kuta nagiba postoji uzajamna veza:
R h = d tg
gdje je R - mjerilo karte i on je konstanta za cijelu kartu. Ekvidistancija je funkcija mjerila
karte, intervala izmeu susjednih izohipsi i kuta nagiba zemljita. Veliinu nagiba
karakterie i prosejeni pad, koji se najee izraava razlomkom, u ijem je brojiocu

Zavisnost gustine horizontala od nagiba

ekvidistancija a u imenitelju interval. Prosjeni pad izraava se razlomkom h/d. Iz praktinih

razloga interval se izraava u procentima ili promilima.
Nagib zemljita utie na projektovanje saobraajnica. Na primjer, pored eljeznikih
pruga esto se moze vidjeti stub sa tablicom, gdje strelica ukazuje na pad ili uspon, brojevi na
veliinu pada, npr. 18, 1 200. To znai da se na svakih 100m kolosjek sputa ili podie za 18m
na duini od 1 200m.
Na strmijim dijelovima horizontale su blie jedna drugoj pa je l - m manja nego m - n, pri
emu je ekvidistancija u oba sluaja ista.
Da bi se dobila vrijednost minimalne ekvidistancije na kartama razliitih mjerila na rastojanju
od 1mm moe biti povueno najvie 5 horizontala i tada e rastojanje biti 0,2 mm.
Reljef sa kutovima nagiba veim od 45o ne moe se predstaviti pomou izohipsi. Tako se za
minimalnu ekvidistanciju dobija h = 0,2R tj. minimalna ekvidistancija jednaka je intervalu
umanjenom u mjerilu. Minimalne ekvidistancije za razliita mjerila date su u tabeli.

32

Ove vrijednosti slue kao osnova za izbor

ekvidistancije. Ovdje je uzeto u obzir samo mjerilo.
Meutim, namjena karte i karakter reljefa znaajni su
1 : 25 000
5m
faktori koji utijeu na izbor ekvidistancije. U mnogim
1 : 50 000
10m
dravama se zbog toga javljaju razne vrijednosti
1 : 100 000
20m
ekvidistancije. Poto je minimalna ekvidistancija
1 : 200 000
40m
prihvaena uz maksimalne uvjete nagiba od 45o, kod
predstavljanja reljefa sa manjim nagibom (ispod 10o)
izgubili bi se mnogi detalji koji bi trebalo da se na karti nalaze, pa se uvode pomone
izohipse. U jednom intervalu se umee 1 - 3 izohipse. Neophodno je u odreenim
sluajevima primjeniti vie ekvidistancija. Tako, npr. primenjuje se pravilo da je
ekvidistancija od 20m za planinsko zemljite, od 10m za breuljkasto, a od 5m za
ravniarsko. Ravan prijeseka provedena na jednakom odstojanju od osnovnih ravni M, N, i L
daju osnovne horizontale l, m i n. Rastojanje izmeu ovih horizontala je jednako, pa ako bi se
reljef prikazao samo sa osnovnim horizontalama, dobio bi se utisak da se radi o ujednaenim
nagibima, to nije sluaj. Izmeu toaka L, M i M, N postoje dva pregiba, jedan konveksan a
drugi konkavan. Meu ovim pregibima nagib je vei nego u ostalim dijelovima. Zbog toga je
neophodno uvoenje pomone horizontale. Kroz toke P, Q provee se pomone
horizontale i time e prikaz nagiba reljefa biti realniji. Rastojanje od toke p na projekciji do
toke m manje je nego do toe n, pa je nagib na dijelu m - p vei nego na dijelu p - n. Pregib
strane izmeu toaka L, M oznaava pomonu horizontalu, koja prolazi kroz 1/4 osnovne
vrijednosti ekvidistancije u dijelu bliem osnovnoj horizontali L. Radi lakeg mjerenja unosi
se i poluhorizontala.
Kada se ni sa 1/2 ni 1/4 horizontale ne mogu predstaviti svi detalji, reljef se presjeca po
visini na kojoj je taj detalj.
Horizontala takvog proizvoljnog
presijeka na karti mora imati
oznaku visine. Kada se ispisuju
visine
osnovnih
horizontala
pravac ispisa (dojnjom stranom
brojevi pokazuje nii teren) je
pravac pada terena. Svaka 5-ta
horizintala
prikazuje
se
zadebljano. Gdje se ne moe
odrediti pravac pada reljefa
ucrtane
su
na
pojedinim
horizontalama
padnice
(bergtrihe) koje pokazuju smijer
pada zemljita. Pad zemljita je
od horizontale prema vrhu
padnice.
Predstavljanje kosa (a-b) i dolina (A-B)
Predstavljanje osnovnih oblika reljefa
metodaom horizontala - Kada je
reljef
na
karti
prikazan
izohipsama, pojedini elementi reljefa se razliito prikazuju. Zasebna uzvienja (brijegovi,
uke) kao i zatvorena udubljenja (vrtae, uvale) predstavljaju se zatvorenim horizontalama.
Pri tome, unuranja horizontala predstavlja vrh uzvienja ili dno udubljenja.
Mjerilo 1 / R

Min h

Kod udubljenja se na sredini stavlja znak (-). Kose i grebeni predstavljaju se horizontalama
izduenim po pravcu njihovog pruanja. Horizontale su izduene du vododelnice u
smijeru pada zemljita (na slici tokasta linija na potezu a---b). Udolje rijene doline

33

predstavlja se horizontalama, koje su savijene po linji talvega ili toka rijeke, a kod jezera u
pravcu obale jezera. Rijeka ili potok teku po najniem zemljitu, tj.
po dnu doline, to ukazuje na dno doline a izmeu su kose.
Stjenoviti dijelovi zemljita predstavljaju se uvjetnim znakom, slinim prirodnom izgledu
odsijeka. Ako je na njegovom dnu sipar, a po odsijeku toila, koriste se uvjetni znaci za te
pojave. Znakom za odsijek oznaavaju se sve strme strane koje se ne mogu zbog slivanja
predstaviti izohipsama. Za predstavljanje reljefa na srednje i sitnomjerilonim kartama
primenjena je metodaa horizontala i kota u kombinaciji sa metodaom sijenki (1 : 200 000 i 1
: 300 000). Kombinacija izohipsi i sijenki karti daje plastian izraz. Tamniji dijelovi
predstavljaju vee nagibe, a svijetliji manje. Metodaa izohipsi kombinuje se i sa metodaom
boja (hipsometrijski metoda). Nazivi planina, kosa, usamljenih uzvienja i dr. ispisani su na
kartama slovima razliitog tipa i veliine. Pravac naziva je odreen pravcem orografskog
elementa. Ispis naziva rond slovima omoguuju bre uoavanje pojedinih elemenata reljefa.
Izgled strana (padina) uzvienja utvruje se prema rasporedu izohipsi, a nagibi tih strana po
gustini izohipsi. Ravne strane predstavljene su izohipsama sa jednakim intervalima. Na
stupanjastim stranama veliina intervala se mijenja ovisno od broja i karakteristika pregiba.
Veem kutu nagiba zemljita odgovaraju gue izohipse na karti i obrnuto.
Pojedini oblici reljefa predstavljaju se specifino, npr. kraki reljef krugovima i nepravilnim
zatvorenim linijama (vrtaa), ledniki reljef srpasto savijenim stjenovitim odsjecima (cirkovi).
Na viebojnim kartama izohipse su braon boje, a izohipse lednika plave. Visine izohipsi se
ispisuju tako to gornji dio broja je usmjeren prema viem terenu.
Metoda horizontala ima nedostatke jer se ne postie plastinost i ne mogu se izraziti svi
elementi reljefa. Prvi nedostatak ublaava se kombiniranjem sa metodaom sjenki, a drugi
primjenom uvjetnih znakova.
Horizontale kao najee koriteni oblik predstavljanja reljefa omoguavaju najtanija
mjerenja, dobru visinsku predstavu reljefa. Takodje, one omoguavaju da se posrednim putem
odrede visine svih toaka na karti. Kombiniraju se sa kotama na krupnomjerilnim topografskim
kartama, a na sitnomjerilnim sa metodaom sjenenja. Na preglednim kartama koristi se
kombinacija horizontala, kota, sjenenja i slojeva.

Plastine metode predstavljanja reljefa na kartama

Plastine metode omoguavaju dobru vizuelnost reljefa, koja zavisi od primjene svjetla,
odnosno boja kao i tehnike kartografskog predstavljanja. Izdvajaju se: metoda sjenenja,
hipsometrijski metoda, metoda rafa, metoda taaka, metoda Imhofa (vicarski metoda) i dr.

34

Metoda rafa
Metoda rafa danas se rijetko primenjuje. rafe ili crtice su linije koje se crtaju u pravcu
najveeg pada zemljita, tj. upravo na izohipse. One svojom duinom i debljinom izraavaju
nagib zemljita, a poloajem i rasporedom njegov oblik.

Predstavljanje reljefa metodom rafa

Ova metoda prvi put je znanstveno obraena od saksonskog kartografa Lemana 1799. god.
pa se naziva i Lemanova metoda. Metoda horizontala je zasnovan na nadmorskoj visini, a
metoda rafa je na uglu nagiba. Leman je odredio odnos izmedju debljine rafa i irine
prostora izmedju njih. Na osnovu toga predloio je skalu (Lemanova skala) za nagibe od 0 45o. Nagibi do 45o podijeljeni su na devet grupa od po 5o. Na povrini od 1cm2, za prvi
interval od 0 - 5o vai odnos 0 : 9, to znai da je svih devet dijelova kvadrata bijele boje. Za
nagibe od 5 - 10o odnos je 1 : 8, to znai da je jedan dio kvadrata crne boje, a osam dijelova
bijele itd. Iznad 45o nagibi su predstavljeni crnom bojom.
Leman nije matematiki odredio duine rafa, ve se duina odredjuje intervalom izmedju
susjednih izohipsa. Kada je interval sa blagim nagibom veliki mogue je smanjenje
interpolacijom pomonih izohipsi.
Osnova za predstavljanje elemenata reljefa rafama prvo su bili nagibi, a kasnije visine
pojedinih toaka i horizontala. Kod predstavljanja reljefa pomou rafa pri vertikalnom
osvjetljenju, horizontalne povrine ostaju bijele, kao i povrine pojedinih vrhova i dna kotlina
i gornja povrina sedla. Strane uzvienja sa jednakim padom imaju rafe jednake debljine i
jednake irine. Ispupene strane su prema podnoju tamnije tj. rafe su krae i deblje. Na
uzvienju se rafe od vrha prema podnoju razilaze, a na udubljenju se, prema dnu,
skupljaju.

35

Metoda rafa, zasnovan na principu vertikalnog osvjetljenja, ima dobre i loe karakteristike.
rafe zorno izraavaju oblike reljefa i njihove medjusobne veze, dajui mu plastian izgled, a
debljinama i razmacima pruaju podatak o priblinoj veliini ugla nagiba zemljita, svojim
pravcem ukazuju na pravac najveeg pada zemljita. Nedostaci ovog metodaa su to je
prikazivanje reljefa rafama spor posao, to rafe ne pruaju mogunost odredjvanja
apsolutnih visina reljefa i to kartu ine nepreglednom.
Ovaj metoda se prvenstveno koristi na topografskim kartama. Na kartama srednjih i sitnih
mjerila reljef se predstavlja rafama na osnovu kosog osvjetljenja. Ovakav nain prua veu
plastinost reljefa, ali ne prua podatke o veliini ugla nagiba zemljita.
Da bi se prevazili nedostatci, rafe se kombiniraju sa izohipsama i kotama, ali se ovaj
metoda rijetko primjenjuje i ima povijesni znaaj.

Metoda sijenenja
Metoda sjenenja koristi se uglavnom kao dopunski metoda kako bi se poveao
dojam plastinosti reljefa. Radi se esto kao umjetniki izraz vidjenja reljefa, ali to ne znai da
je primjena metodaa liena pravila. Sijenenje je zasnovano na principu raspodjele svjetlosti
to ovisi od upadnog kuta zraka, to je u izravnoj vezi sa kutom nagiba zemljita. Primjenjuje
se princip vertikalnog i kosog osvetljavanja. Zamiljeni izvor svjetlosti moe se nai u zenitu
ili je pod odredjenim kutom u odnosu na horizontnu povrinu. Kod vertikalnog osvjetljenja
vrhovi uzvienja su osvjetljeni, pa e na kartama biti predstavljeni bijelom bojom, a strane e
biti osjenene. Bijelom bojom bie predstavljene sve ravne povrine (ravnice, dna dolina,

Metoda sjenenja

povri, zaravni, rijene i abrazione terase i podovi).

36

Kod principa kosog osvjetljavanja, strane okrenute ka izvoru svjetlosti bie osvjetljene
i na karti predstavljene bijelom bojom, a suprotne strane osjenene. Na suprotnoj poziciji
padine e biti tamne. Kosi princip sijenenja se koristi, jer daje bolji izgled plastinosti reljefa,
bolje izraava planinske vijence, dolinske strane i druge elemente reljefa. U praksi je
zamiljeno da zraci padaju upravno na pravac pruanja planinskih vijenaca i dolina. U naoj
zemlji dominantan je tzv. dinarski pravac pruanja planina i velikih dolina, pa je izvor
svjetlosti na poziciji sjeveroistok ili jugozapad. Najee je izvor na sjeveroistoku, jer se
zemljite postupanjo uzdie od Panonske nizije prema vrhovima Dinarida. Izuzetak je kada
se predstavlja primorski pojas, tada je zamiljeni izvor na jugozapadu od pravca mora.
Ukoliko je nagib vei utoliko je sjenka sa suprotne strane izraenija i suprotno.
Metoda sijenenja ne omoguava izraunavanje nadmorskih visina, niti kutove nagiba, pa
se ne primjenjuje sam, osim na turistikim kartama gde se identificiraju zanimljivi reljefni
turistiki motivi. Na topografskim kartama sitnijeg mjerila kombinira se sa metodaima
horizontala, a na preglednim geografskim kartama sa metodama horizontala i
hipsometrijskom metodom.

vicarska metoda
vicarski metoda zasniva se na kombinaciji hladnih i toplih boja, hipsometrijskog metodaa i
metodaa sijenenja. Hipsometrijski metoda primenjuje se u vidu dve boje: nijanse zelene boje
za nie dijelove (nijanse hladne boje) i nijanse smedje boje za vie dijelove (nijanse tople
boje), mada se moe primjeniti i crvena boja. Sijenenje se vri u sivoj ili golubije sivoj.
Prednosti ovog metodaa su:
1. hipsometrijski metoda omoguava predstavljanje i izraavanje visinskih odnosa u reljefu,
odnosno izdvajanje pojedinih makro oblika - ravnica, pobrdja, uzvienja, kotlina i dr.;
2. metoda sijenenja omoguava plastino izraavanje povrine reljefa.
vicarski ili metoda IMHOF-a, najee se primjenjuje na topografskim turistikim kartama
visokoplaninskih predjela.

vicarski stil sjenanje reljefa prikazuje topografiju u osobito slikovit i opisni nain.
vicarski stil kombinira izohipsama, hrid crte, sjenanje reljefa i boja u skladu s
37

atmosferskim perspektive efekt. Primarni kandidata za vicarski stil su karte u

velikim i srednjim vage. Meutim, E. Imhof takoer primjenjuju ovaj stil na manjim
skalama (1:500,000 do 1:30,000,000).
U odnosu na poloaj koji zauzimaju pojedini dijelovi povrine nekog reljefnog elementa u
odnosu na pravac osvetljavanja, oni e biti i razliito osvjetljeni. Dijelovi na koje zraci padaju
pod kosim kutom bie manje osvjetljeni i tamniji to upadni kut vie odstupa od normalnog.
Dijelovi koji su izloeni izravnom osvjetljenju su svijetli, a dijelovi koji su sa suprotne strane
su u sjenci (sopstvena sjenka), pa su tamni. Povrina koju od svjetla zaklanja drugi oblik bie
takodje tamna (baena sjenka). Sopstvena sjenka je osnovni element koji daje karakter i
dimenzije reljefnih elemenata. Baena sjenka skriva jedne a istie druge oblike reljefa.
Reflektovano svetlo poveava osvjetljenost nekih dijelova i na taj nain istie plastinost
oblika u sopstvenoj sjenci. Zato sjeverozapadni pravac ne mora biti uvijek primenjivan. U
visinskom pogledu poloaj izvora svjetlosti, takodje moe biti promjenljiv. Sijenenje se
primjenjuje na osnovu horizontala i hidrografije koja je predhodno fotomehaniki prenesena
na podlogu za sijenenje u svijetloj boji. Sijenenje se izvodi tako, da se plastini efekat
postigne pri gledanju sa daljine sa koje se karta koristi. Za atlasne karte to je na daljini 25 30
cm, a za kolske za daljinu 5 7 m. Sijenenje se izvodi na dijelovima gde su vee visinske
razlike, tako da se velike horizontalne povrine obino ne sijene. Odsustvo sijenke na ovim
povrinama moe umanjiti dojam plastinosti. Sijenenje se moe izvesti fotomehanikim
postupkom sa reljefnih modela ili avionskih snimaka.
Predstavljanje reljefa sijenenjem moe biti: ahromatino (u crno - bijeloj tehnici),
monohromatino (u jednoj boji) ili polihromatsko (u vie boja). Ahromatino sijenenje daje
dobru plastiku reljefa, ali zatamnjuje sliku, te se gube ostali elementi sadraja karte.
Jednobojno (monohromatino) sijenenje koristi se najvie u svijetlo smedjoj ili sivoj
prekrivajuoj boji. Pri tome je podloga sijenke blijedja, vidljivost ostalih elemenata sadraja
bolja, ali se pri tome gubi reljefnost izgleda povrine. Polihromatsko sijenenje daje bolji
efekat plastinosti i jasnoa ostalih elemenata reljefa je bolja. U ovoj tehnici radjene su brojne
karte vicarske, gde je reljef prikazan sijenenjem u vie boja pa se zbog toga ovaj nain
naziva vicarski manir sijenenja. Prednosti metodaa sijenenja su:
1. daje dojam plastinosti reljefa;
2. manje optereuje kartu nego rafe;
3. lako i brzo se tehniki ostvaruje.
Nedostaci ovog metodaa su:
1. ne daje mogunost kvantitativnog izraza tree dimenzije (reljefa) karte, pa se ne moe
vriti mjerenje visina na kartama;
2. oblike reljefa daje u uopenom prikazu bez potrebnih detalja.

Hipsometrijska metoda
Hipsometrijski metoda, metoda boja ili metoda slojeva koristi se od poetka XIX stoljea.
Sastoji se u primjeni boja i nijansi za prikazivanje reljefa na kartama, da bi se istakli visinski
odnosi izmedju oblika reljefa i njegova opa preglednost. Zbog slojevitog rasporeda boja i
tonova ovaj metoda se naziva metoda slojeva. Ope geografske, pregledne karte radjene su
ovim metodaom. Kod ovog metodaa bitnan je izbor dubinsko - visinske skale i izbor boja i
nijansi za predstavljanje reljefa, u cilju estetske harmonije boja i prirodnijeg izgleda reljefa.
Austrijski kartograf Karl Pojker je 1898. god. dao teorijsku osnovu primjene boja u
prikazivanju reljefa. Zasnovao je na injenici da u prirodi svaki predmet koji je blii izgleda
svjetliji i jasniji od onih daljih, koji su sve tamniji i nejasniji to su vie udaljeni. Na toj osnovi
Pojker je predloio da boje u skali budu poredane po principu to vie, to svjetlije i

38

zasijenenije. Skala poinje sivim tonom za najnie dijelove, pa preko tri sivozelena tona i
utozelenog tona prelazi na po tri tona ute i narandaste boje, a zavrava sa dva tona crvene
boje. Skala je primjenjena na Pojkerovoj karti Dolomita (sjeverna Italija) ali nije imala iru
primjenu zbog sloenosti. Zato se primjenjuju jednostavnije skale.
Izbor dubinsko - visinske skale zasnovan je na principu ekvidistantnosti, ali esto nije mogua
zastupljenost ukupne ekvidistantnosti, odnosno jednakost visinskih rastojanja izme|u
graninih linija pojedinih slojeva. Zbog toga je potrebno mnogo boja i nijansi za
predstavljanje, pa bi karta bila arena, nepregledna i neitljiva. Prema tome, visinski interval
za pojedine slojeve je razliit. Hipsometrijska skala na karti daje se kao dopunski element
sadraja karte medju redakcijskim dodacima, da bi se znalo koja boja i koja nijansa odgovara
datoj visinskoj ili dubinskoj zoni. Hipsometrijskom skalom definira se pravilo po kome su
poredane boje i nijanse. S obzirom na njihov sastav razlikuju se tri vrste visinskih skala:
1. crno - bijela ili ahromatina skala, koja sadri tonove sive boje (od crne do bijele);
2. jednobojna ili monohromatina skala, kod koje se mienjaju nijanse jedne boje od blijedog
do intenzivno zasienog;
3. viebojna ili polihromatina skala, u kojoj se po izvjesnom redu smjenjuju razne boje.
Najee se primjenjuje polihromatska skala, a u novije vrijeme monohromatska skala,
posebno u nekim amerikim atlasima. Takodje je u uporabi i bihromatska skala gde se
dubine prikazuju nijansama plave boje, a kopneni reljef u nijansama sive ili smedje boje. Kod
predstavljanja reljefa hipsometrijskim metodaom visinsko - dubinska skala treba da:
1. omogui postizanje boljeg efekta plastinosti reljefa i isticanje visinskih odnosa;
2. da boje i nijanse boja koje se medjusobno jasno razlikuju;
3. postigne harmoniju boja, kako bi se postigao izgled kompaktnosti reljefa;
4. sadri boje koje ne potiskuju ostale elemente sadraja karte.
Osnovni cilj predstavljanja reljefa metodom slojeva je: isticanje
visinskih i dubinskih odnosa, povrinski raspored i prostorni prikaz
oblika reljefa. Pomou visinsko - dubinske skale moe se odrediti
apsolutna i relativna visina ne samo slojeva nego i toaka u
pojedinanom sloju i na cijeloj karti. Time ovaj metoda postaje
pogodan za mjerenje visina na karti. Izbor i raspored boja moe biti
razliit. Skala boje i nijanse boja zasniva se na jednom od navedenih
principa:
1. vii i dublji reljef predstavlja se svijetlijom nijansom izabrane boje;
2. nijanse jedne boje intenzivnije su sa poveanjem visina. Ovim
principom postie se bolja preglednost ostalog sadraja;
3. jednaka osvjetljenosti slojeva, to se teko postie, pa se koristi u
kombinaciji sa metodaom rafa ili sijenen ja.
Na suvremenim kartama hipsometrijske skale su razliite i najee
polihromatske. Najpogodnija je dvobojna skala za kopneni reljef (za
nizije zelena, a za vie terene u nijansama smedje boje). Tonovi zelene
boje su svijetliji sa poveanjem visine, a kod smedje boje je suprotno.
Trobojna skala za kopneni reljef ima i treu boju koja se nalazi izmedju
zelene i smedje, a to je uta (u raznim nijansama - od svijetlo ute do
oker i narandaste). Za medjunarodnu kartu mjerilo 1 : 1 000 000
preporuuje se etvorobojna skala za reljef: zelena, uta, sepija (smedja)
i ljubiasta, odnosno jedanaest nijansi ove etiri boje.
Hipsometrijska skala sastoji se iz dva dijela: skala za dubine i skala
za visine, odnosno skala za prikaz reljefa morskog i jezerskog dna i
skala za prikaz reljefa kopna. Ekvidistantnost na geografskim kartama kod ovog metodaa
prikazuje se potpuno ili parcijalno. Totalne ekvidistancije koriste se kad je mala visinska i
dubinska razlika reljefa, a parcijalne ekvidistancije kada je velika disekcija reljefa i visinska

39

ralanjenost. Hipsometrijska skala moe imati i promjenljivu ekvidistanciju, pri emu je

zastupljen princip poveanja ekvidistancije sa poveanjem visine. Raspored parcijalnih
ekvidistancija u hipsometrijskoj skali zavisi od:
1. ralanjenosti reljefa - ukoliko je reljef ralanjeniji, visina ekvidistancija se poveava;
2. mjerilo karte - ukoliko je karta sitnijeg mjeriloa, ekvidistancije (intervali) su vee;
3. namjenske karte - na zidnim i kolskim kartama ekvidistancija je vea nego kod
kabinetskih.
Ekvidistancija na svim kartama nae zemlje uveava se sa visinom, da se ne bi slijevale
boje i nijanse izmedju susjednih pojaseva i time gubila preglednost karte, a pri istoj
ekvidistanciji intervali slojeva bi bili sve manji.
Dubinska skala primenuje se u plavoj boji:
1. tamnije nijanse plave boje koriste se za prikazivanje veih dubina, a svetlije za plie dijelove
mora i jezera;
2. tamnijim nijansama prikazuju se priobalni dijelovi, svjetlijim dubine. Ovaj nain je
primjenjen u japanskoj kartografiji.
Podvodne stijene, grebeni i sprudovi predstavljaju se uvjetnim znacima. Slojevi tonova
plave boje ogranieni su izobatama. Takodje, primjenjuje se kao i kod visina parcijalna
ekvidistancija, naroito kod dubokih mora i jezera, tako to se sa dubinom poveava
ekvidistantnost. Kod (plitkih) mora i jezera manjih dubina (Aralsko, Skadarsko i dr.) primenuje
se totalna ekvidistancija.

Ova metoda ne primenjuje se samostalno ve u kombinaciji sa metodaom horizontala i

sijenenja. Horizontale se koriste kao granini okvir pojedinih slojeva ili nijansi visinsko dubinske skale. Kombinuje se sa sijenenjem, da bi se uveala plastinost reljefnog prikaza na
karti. Hipsometrijski metoda primenjuje se pri izradi kolskih geografskih karata i za te svrhe je

40

nezamjenjiv. Pogodan je jer se na kartama radjenim ovom metodaom uoavaju elementi reljefa i
njihov prostorni raspored.
Visinske karte predstavljaju visina terena s bojama. podruje izmeu dviju susjednih izohipsi
dobiva jedan specifian ton. Hipsometrijske boje su najei u topografskih karata sitnih mjerila,
ili se primjenjuje kontinuirano gradijentima ili intervale. slijed boja javlja prema razliitim
pravilima.

Predstavljanje reljefa kombiniranjem metoda

Predstavljanje reljefa, u odredjenim sluajevima, zahtijeva primjenu vie metodaa.
Nedostatci prikazanih metodaa prevazilaze se njihovim kombiniranjem. Plastini i
geometrijski metodai pri kombiniranju se dopunjuju. Njihovo kombiniranje je kompleksan
posao, jer jedni omoguavaju odredjivanje visina, drugi nagib linija, trei makroskopski
raspored.
Mogunosti kombiniranja su razliite, i ovise od mjerila, namjene i tehnikih mogunosti
reprodukcije karte. Kod topografskih karata potrebno je istai kvantitativnu vrijednost
reljefa, pa se primenjuje metoda kota, horizontala i sijenenja. Kod geografskih karata
prednost se daje makroskopskom izgledu reljefnih cjelina, pa se na ovim kartama koriste
hipsometrijski metoda i

Kombiniranje metoda

metoda sijenenja. Izbor metodaa za kombiniranje ovisi od namjene i mjerila karte. Na

si0tnomjerilonim kartama dominantne su plastine metodae, a na krupnomjerilnim
geometrijske metodae.

41

Predstavljanje vegetacije
geografskim kartama

poljoprivrednih

kultura

na

Vegetacijski pokriva i svojstva tla odredjuju karakter zemljita. Zbog znaaja u vojnom
pogledu vegetacioni pokriva prikazan je na topografskim kartama, dok na drugim kartama
nije da ne bi optereivao sadraj karte. Vrste tla i vegetacija u medjusobnoj su vezi i zbog
toga se zajedno prouavaju. Od vegetacije na topografskim kartama predstavljaju se umske
formacije, ali se pri tome izdvajanje vri samo na etinarske i listopadne. Zato se na
topografski znak za umu (povrina obojena ili rafirana zelenom bojom) nanosi uvjetni znak
za etinarske i listopadne ume. Pored umskih formi, na topografskim kartama
predstavljene su povrine pod karakteristinim, stalnim vegetacionim pokrivaem. Kao
travne formacije predstavljeni su panjaci, livade, utrine, evari, kao kultivisane povrine
parkovi, vonjaci, vinogradi, bate, riina polja, hmeljarnici, dok drvoredi, grupe drvea i
usamljena drvea slue i kao orijentir. Pri predstavljanju vegetacije i tla neophodno je
prikazati:
1. pravilan regionalni raspored pojava;
2. ekvivalentnost povrina i isti odnos povrina kao i u prirodi;
3. toan odnos prema ostalim elementima geografskog sadraja.
Ispunjenje ovih uvjeta ovisi od namjene i mjerila karte. Ukoliko je mjerilo krupniji vie
elemenata vegetacije i tla bie predstavljeno, a ako je namjenjena strunom koritenju
elementi vegetacije i tla bie vie istaknuti u odnosu na druge elemente sadraja karte. Manje
povrine mogu biti i bez kontura ali sa uvjetnim znakom, postavljenim tako da ukazuje na
veliinu i raspored vegetacijskog pokrivaa.
ume se na topografskim kartama predstavljaju detaljno, oblik, poloaj i dimenzije
povrine, esto i iz vojnih razloga (potreba aeronavigacije, orijentacije pri kretanju po terenu,
mogunosti zaklonjenog boravka i dr.).

42

Na kartama ne postoje posebni znaci za tlo. Oznaava se posredno preko znakova za

vegetaciju, vode i reljef. Znacima za reljef oznaavaju se pjeskoviti i ljunkoviti tereni uz
rijeke, a sitni oblici ne mogu se predstaviti izohipsama ve uvjetnim znacima utom bojom.
Sjtenoviti tereni obiljeavaju se znacima za krape i sjtenovite oblike. Lednici se predstavljaju
izohipsama plave boje, a tresetita i solane posebnim znacima. Movare se predstavljaju
horizontalnim crtama plave boje, a kako ni u prirodi nemaju jasno odreenu granicu na
kartama nisu ograniene konturnom linijom, ve se unutar priblino odreene privremene
konture ucrtavaju odgovarajui znaci, koji ukazuju da li je i u kom djelu pod barskom
vegetacijom (trska, evar i dr.).
Predstavljanje elemenata tla i vegetacije mora biti usklaeno sa ostalim elementima
geografskog sadraja, naroito sa reljefom sa kojim je u neposrednoj vezi.

Predstavljanje naselja na geografskim kartama

Naselja su jedan od osnovnih elemenata drutvenogeografskog sadraja i predstavljaju se
na svim kartama - opetegeografskim, topografskim i tematskim. Naselja su se predstavljala
ve na prvim kartama, planovima Vavilona i Jerusalima. Na topografskim kartama
predstavljaju se u mjerilu i prema konturama, a na opetegeografskim kartama uvjetnim
znacima.

43

Na topografskim kartama pri predstavljanju naselja unose se detalji koji mogu da poslue
kao orijentiri, jer je njihov poloaj dat tono, i na osnovu njih mogu se vriti razna merenja i
odreivanja. Tako, npr. ako je neka graevina u naselju uzeta za trigonometrijsku toku,
poloaj graevine mora biti dat tono. Zatim se nanose glavne ulice i saobraajnice koje
prolaze kroz naselja, i osnovne konture naselja. Potom se nanose ostale ulice, formiraju se
blokovi zgrada i ucrtavaju pojedinane zgrade, ukoliko to mjerilo dozvoljava. Tei se da
poloaj vanjih zgrada bude tono odreen (eljeznika stanica, pota i dr.). Zastupljenost
detalja u naselju na topografskim kartama u zavisnosti je od mjerila topografske karte.

Predstavljanje gradskih i prigradskih naselja na preglednoj karti mjerila

500 000

1:

Na geografskim kartama naselja se ne mogu predstaviti u mjerilu. Osnovne

karakteristike naseljenih mesta daju se pomou uvjetnih znakova ili pomou raznih
dimenzija i oblika njihovih naziva, a kada se eli istai njihova funkcija primenjuje se
podvlaenje naziva (glavni gradovi drava na karti sijveta ili Europe podvueni su bez
obzira na veliinu). Prilikom predstavljanja naseljenih mjesta na topografskim kartama,
potrebno je izvriti njihovu klasifikaciju prema broju stanovnika, teritorijalnoj veliini,
administrativno - politikom znaaju i dr. Zatim se konstruie skala (data u legendi) prema
broju stanovnika i pri tome se tei da ona bude grupisana po kategorijama (6 - 10).
Grupisanje se vri tako da se u jednoj klasi nalaze mjesta istih karakteristika. Cilj je da se sa
to manje klasa postigne to povoljnija diferencijacija naselja. Ovaj zahtjev namee eu

44

primjenu skala za naselja sastavljenih po principu geometrijske progresije u odnosu na skale

sa jednakim intervalima i skale koje rastu po principu aritmetike progresije.

Na geografskim kartama za uvjetni znak

najee se koristi krug, ali se mogu koristiti i
druge geometrijske figure. Na nekim kartama
milionski gradovi predstavljeni su kvadratima
crne boje. Na krupnomjerilonim geografskim
kartama vei gradovi predstavljeni uvjetnim
znakom nepravilnog oblika, ije su konture
sline obliku samog grada na Zemljinoj
povrini.
Sva naselja na kartama predstavljaju
osnovne pokazatelje razmjetaja stanovnitva i
ljudskih djelatnosti. Oni su centri saobraaja,
odnosno vorovi komunikacija. Zbog toga
naselja na kartama predstavljaju se u to
veem broju i sa to veom tonou, formom i
Predstavljanje gradskog naselja na
turistikoj karakteristikama.
Naselja
na
kartama
karti
predstavljaju se tako da se na najbolji nain
dobiju informacije o tipu naselja, veliini,
rasporedu ulica i objekata u njemu. To zavisi najvie od mjerila karte, tako da je na
topografskim kartama to mogue, dok na preglednim opetegeografskim kartama
predstavlja tekou.
Planovi naselja, uglavnom gradova, raeni su odavnina. Detaljnost planova zavisi od
niza faktora, najvie od mjerila. Predstavljanje naselja na topografskim kartama uvjetovano je
mjerilom. Na kartama mjerila 1 : 10 000 prikazane su sve ulice i svi znaajniji objekti. Karte
mjerila 1 : 2 500 i 1 : 5 000 imat e prikazane sve objekte u naselju, karte mjerila 1 : 25 000 sve
ulice i blokove zgrada, karte mjerila 1 : 50 000 i 1 : 100 000 samo najvanije ulice, a
vanmjerilonim znakom najvanije objekte (pota, crkva, fabrika i dr.). Na kartama sitnijeg
mjerila 1 : 200 000, 1 : 300 000 i 1 : 500 000 predstavljena su naselja na kojima se mogu
sagledati samo konture naselja, a kod malih naselja mogue je saznati lokaciju centra naselja,
jer se predstavljaju uvjetnim znakom.

45

Gustina, broj i strukture

naselja bit e prikazani u zavisnosti
od mjerila i namjene karte. Na
nekim sitnomjerilonim kartama
predstavljaju se i manja naselja, ako
namjena karte to zahtijeva. Tako,
na kartama koje se koriste u vojne
svrhe prikazana su skoro sva
naselja, bez obzira na mjerilo.
Takoer,
na
kartama
slabo
naseljenih podruja prikazuju se
sva naselja, ak i od nekoliko kua,
jer
mala
optereenost
karte
sadrajem
omoguuje njihovo
predstavljanje. Gustina naselja na
opetegeografskim kartama zavisi
od:
1. vrste naseljenog mjesta;
2. veliine naselja;
3. administrativno - politikog i
privrednog znaaja i
4. saobraajnog znaaja.
Naselja po svojoj funkciji i
nainu formiranja djele se na dvije
grupe: gradska i seoska. Gradska
Predstavljanje naselja na kartama mjerila 1 : 500 000
naselja su zbijenog tipa, a seoska
mogu biti zbijenog i razbijenog tipa. Neka naselja razbijenog tipa mogu imati velike
povrine, pa se na opetegeografskim kartama prikazuje samo centar naselja.
Na topografskim kartama gradska i
seoska naselja razlikuju se po nainu ispisivanja
i
tipu slova. Na sitnomjerilonim kartama
razlike se vide jedino u veliini slova, tako da
veliina ukazuje na znaaj ili veliinu naselja.
Na topografskim kartama ispisivanje naziva
naselja zbijenog tipa vezuje se za poloaj centra
naselja i poloaj naziva je uglavnom sa desne,
istone strane.
Za
naselja
razbijenog
tipa
na
topografskim kartama primenjuje se ispis tako
to se naziv nanosi u skladu sa pruanjem
areala naseljenog mesta.

Prikaz naselja u karstnom polju

46

Predstavljanje infrastrukturnih objekata i komunikacija na

kartama
Komunikacije su objekti saobraaja i veza, i one su vaan element ekonomskih i
ostalih drutvenih kretanja, te su obavezan elemenat na veini karata, bilo da se radi o
topografskim, geografskim ili tematskim. Komunikacije su znaajan inilac u odbrani zemlje,
pa se opravdanost njihovog predstavljanja time poveava.
Komunikacije mogu biti linijske ili objekti, pa se i na kartama uvjetni znaci za
komunikacije dijele na linijske i znake za objekte saobraaja i veza. Poto postoji vie vrsta
komunikacija, to e biti neophodno, pri predstavljanju na karti, njihovo klasifikovanje:
1. pri klasifikovanju moe biti uzeta sredina u kojoj se vri komuniciranje i one se dijele na:
kopnene, vodene, zrane i specijalne. Ove vrste komunikacija predstavljene su uvjetnim
linijskim znacima koji se meusobno razlikuju;
2. unutar pojedinih vrsta komunikacija postoje razne kategorije i one se na kartama
(posebno topografskim), predstavljaju raznim modifikacijama uvjetnih znakova za tu
vrstu.

Prikaz kopnenih saobraajnica na preglednim kartama 1 : 500 000

Linijski znaci za komunikacije predstavljaju se na svim kartama (osim planova)

vanmjerilono, jer mjerilo ne dozvoljava predstavljanje tone irine pojedinih komunikacija.
Tako, se npr. irina komunikacije uveava od 2,5 puta na kartama mjerila 1 : 25 000 do 20
puta na kartama mjerila 1 : 200 000. To znai da se sa topografskih karata mogu mjeriti samo

47

duine komunikacija ali ne i irine, dok na geografskim kartama, zbog veeg stupanja
generalizacije nije mogue mjeriti ni duine.
Ovakvo predstavljanje irine komunikacije odraava se na druge elemente
geografskog sadraja,iji se poloaj ne moe tono odrediti ako se oni nalaze pored
komunikacija.
eljeznike pruge na novijim kartama predstavljaju se punom crnom linijom, sa
poprenim crticama koje oznaavaju vrstu kolosjeka (pruga sa dva kolosjeka oznaava se sa
dvije poprene crte, jedna pored druge, a pruga sa jednim kolosjekom jednom crtom; razmak
izmeu crta je standardan, iznosi 1cm; debljina linije ukazuje na uski ili normalan kolosjek).
Na starijim kartama eljeznike pruge predstavljene su duplom linijom sa crnobijelim
poljima; duina polja karakterisala je eljezniku prugu. eljeznike pruge su prikazane ili
punim crnim linijama (na preglednim kartama) ili dvojnom linijom sa crnobijelim poljima.
Poprene crtice ukazuju na broj kolosjeka i da li je elektrificirana ili ne.
eljeznike stanice, stajalita, mostovi, vijadukti, tuneli, propusti, nasipi, usjeci, potpornici
i slini objekti na pruzi su prikazani uvjetnim znacima na njihovim pravim mjestima. Na
kartama prikazane su sve eljeznike pruge, dok pojedini objekti na pruzi mogu biti
redukovani ili generalisani.
Automobilski putevi predstavljaju se sa dvije crne linije, a prostor izmeu njih obojen je
crveno ili narandasto. Kombinacijom crnih paralelnih linija, njihovom debljinom i
rastojanjem postie se prikaz raznih klasa automobilskih puteva. U legendi se daje
objanjenje o znaaju, irini i kvalitetu puta. Na krupnomjerilonim topografskim kartama
daju se i podaci o nagibu puta, radijusu krivina i sl. Automobilski putevi su na kartama i
legendama karte prikazani u sljedeim grupama: autoput, autoput sa ukrtanjem u nivou,
autoput sa jednom kolovoznom trakom, savremeni put, put sa makadamskom podlogom ili
kockom, dobar kolski put. Ovo se odnosi na puteve koji su raeni za koritenje motornih
vozila.
Kolski putevi su prikazani samo na topografskim kartama krupnijih mjerila. Moe
biti prikazan razliit kvalitet puteva: sa tvrdom podlogom, zemljani putevi, poljski putevi i
umski putevi, kao i po mogunosti koritenja (putevi za motorna vozila, traktore, kolske
zaprege i sl.).
Konjske i pijeake staze takoe su prikazane na topografskim kartama krupnog
mjerila, a samo najvanije na kartama srednjeg mjerila. Ovi putevi i staze mogu biti prisutni i
na kartama sitnih mjerila ako se radi o slabo nastanjenim podrujima (pustinje, planine,
movarna podruja i dr.). Obino su prikazani jednom punom linijom, isprekidanom linijom
ili tokastom linijom u zavisnosti od kvaliteta i znaaja staze.
Objekti zranih kominikacija (aerodromi, poletne - sletnopiste i dr.) prikazuju se na
topografskim kartama u mjerilu, a na preglednim kartama u vidu uvjetnog znaka koji asocira
na taj objekat.
Na topografskim kartama prikazani su objekti vodenih komunikacija i puteva. Plovni
putevi na rijekama mogu se oznaavati linijskim uvjetnim znacima, ali samo na
krupnomjerilnim topografskim kartama. Objekti za opsluivanje vodenog saobraaja (luke,
pristanita, molovi, kejovi i dr.) se na krupnomjerilonim kartama crtaju mjerilo a na
sitnomjerilonim u vidu uvjetnih znakova.
Ostali infrastrukturni objekti, kao to su dalekovodi, naftovodi, gasovodi, toplovodi,
vodovodi, kanali za navodnjavanje, objekti za sredstva informisanja (TV tornjevi, repetitori,
radio antene) prikazuju se na topografskim kartama, a na preglednim samo naftovodi i
gasovodi. Linijski objekti infrastrukture i transporta predstavljaju se linijskim znacima, a
objekti opsluivanja uvjetnim znacima.
Na sitnomjerilonim kartama vri se redukcija komunikacionih linija i objekata na
njima i pored njih. Na kartama 1: 200 000 i 1: 300 000 izostavljaju se sve pijeake i konjske
staze i vei broj puteva niih kategorija. Na kartama
1: 500 000 izostavljaju se i putevi

48

koji vode do naselja koja na karti nisu prikazana. Redukcija se vri i po pitanju objekata na
komunikacijama. Zbog znaaja puteva i pruga, vanije komunikacije prikazuju se sa dvije
linije a manje znaajne sa jednom. irina linijskog znaka je vanmjerilona, pa se ucrtavaju tako
da je sredinja linija znaka tona pozicija komunikacije. Odstupanja su i u sluajevima kada
su putevi uz rijeku ili prugu koje imaju prednost zbog tonosti, pa se lokacija puta
kartografski pomjera. U sluaju kada su dvije komunikacije paralelne (pruga, put ili autoput
- put nieg reda) tada prioritet tonog prikazivanje ima komunikacija vieg ranga.
Generalizacijom na kartama tei se da se osnovni pravac komunikacije sauva, kao i da se
sauvaju odnosi izmeu komunikacija kao i odnosi komunikacija prema drugim elementima
sadraja (reljef, obale, rijeke i dr.).

Predstavljanje administrativno - politikih i zemljinih granica

na kartama
Granice su vaan dio sadraja iako one realno ne postoje u prirodi. Zbog toga se na svim
kartama nanose dravne, republike i pokrajinske granice, a na nekim granice okruga, optina,
katastarskih optina i atara naselja. Granica administrativne podjele u rangu niem od
dravnog je u nadlenosti tematskih karata kada se tema kartiranja odnosi na date cjeline
(optine, statistike krugove i dr.).
Za predstavljanje granica koriste se linije kontinuirane ili isprekidane i toke raznih debljina
ili boja (crna, crvena, ljubiasta). Ako se eli istai granica, naroito dravna, du linijskog znaka
nanosi se raster ili fleka, a osa znaka daje toan poloaj granine linije.
Vano je to tonije ucrtati dravnu granicu, koja se usuglaava sa ostalim elementima
sadraja karte. Za svaki objekat pored granine linije mora se znati tono kome pripada i tako
oznaiti. Ako je granica pored linijskog objekta (puta, rijeke, pruge) znak granice mora biti na
strani sa koje je granica u prirodi. Ako granica ide rijekom, koja je na karti ucrtana dvjema
linijama, znak je ucrtan na samoj rijeci. Kada je rijeka, put ili neki drugi linijski objekat ucrtan
vanmjerilno, jednom linijom, a granica ide sredinom, znak se ucrtava naizmjenino sa jedne i
druge strane. Granice nieg ranga se ne ucrtavaju tamo gde ve postoji granica vieg ranga.
Preko morskih povrina znak za granicu se ne iscrtava ili samo djelimino, kada se ukazuje
na pripadnost nekih otoka. Umjesto ucrtavanja znaka moe se ispisati skraeni naziv drava,
ime se ukazuje teritorijalna pripadnost otoka. Preko jezerskih povrina granica se iscrtava bez
prekida.
Na topografskim kartama preciznost
oznaavanja granica postie se ucrtavanjem
lokacije graninih kamenova, karaula i
drugih zvaninih graninih objekata. Sa
smanjivanjem mjerila smanjuje se i broj ovih
objekata na karti, tako da ve kod
Prikaz graninih linija na preglednim kartama 1 : srednjemjerilnih karata dolazi do eliminacije
500 000
svih ovih objekata i granica se prikazuje samo
linijskim znakom.
Na topografskim kartama krupnijeg mjerila, zatim na topografskim i katastarskim
planovima obvezno se oznaavaju ograde oko katastarskih parcela, granice umskih parcela,
revira i dr. Uvjetnim znacima prikazuju se vrsta i kvalitet ograde (kamena, iana, metalne,
drvene i ive ograde). Ograde na kartama prikazuju se linijskim znacima razliito, zavisno
od tipa ograde. Ograde koje su prikazane na krupnomjerilnim kartama znaajan su element
pri koritenju karte jer se koriste kao pogodan orijentir i identifikator pozicije korisnika karte.

49

Uloga i znaaj naziva na geografskim kartama

Nazivi geografskih objekata i pojava na kartama predstavljaju vaan i neophodan
element svake geografske karte, prvenstveno zbog njihove osnovne uloge da poslue kao
sredstvo za raspoznavanje i pronalaenje geografskih objekata i pojava na kartama i da
orijentira korisnika. Osim ove osnovne namjene, nazivi imaju i iru ulogu i znaaj.
Ispisani raznim veliinama slova, razliitim tipovima slova i tampani u raznim bojama,
nazivi ukazuju na svojstva i kategorije objekata i pojava, odnosno, na razlike izmedju njih, kako
u pogledu njihovih kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika, tako i u pogledu njihove
pripadnosti odredjenom elementu sadraja karte. Takodje, samim znaenjem rijei u nazivu
ukazuje se i na posebne karakteristike odnosnih objekata i pojava, npr. Suva planina, Studeni
potok, Takvim ukazivanjem na kategorije svojstava i karakteristika objekata i pojava nazivi
dopunjuju ili ine jasnijim odredjeni sadraj karte, kao sliku datog dijela Zemljine povrine iako
oni nisu grafiki elementi.
Geografski nazivi u kartografiji imaju nauni i praktini znaaj jer mogu da poslue
razliitim istraivanjima (geografi, lingvisti, povijesniari, arheolozi i dr.) da obavljaju svoja
izuavanja na bazi njih. Nazivi na kartama dijele se na:
- toponimi (nazivi naseljenih mjesta);
- hidronimi (nazivi voda i vodenih objekata);
- oronimi (nazivi elemenata reljefa);
- horonimi (nazivi za prostorne jedinice, drave i dr.).
Ispisani nazivi treba da budu toni, jasni i lako itljivi, a pri unoenju treba da se izvri takav
odabir u smislu racionalizacije prostora, tj. da ne optereuju kartu, odnosno da se ne izgubi
osnovno svojstvo karte - vizuelna predstava teritorije.

Popunjenost karte nazivima

Izbor i popunjenost karte nazivima ovisi od stupnja generaliziranja sadraja karte, od
vrste slova u nazivima (dimenzije, tip i boja), a donekle i od stupanja primjene skraenog
ispisivanja nekih naziva. Izbor i popunjenost karata nazivima ovisi od mjerilu karte, njene
namjene i karakteristika kartirajue teritorije.

Veliina slova u nazivima na kartama

Razlike po veliinama slova naziva ukazuju na razlike u veliinama (povrinama) objekata
i pojava, ili na njihov znaaj (u administrativnom, kulturnom, ekonomskom i dr. pogledu).
Razlike u veliinama slova moraju biti takve da korisnik karte moe odmah, na prvi pogled, po
veliini naziva, zakljuiti koji je objekat ili pojava vei ili znaajniji, a koji manji ili manje
znaajan. To znai, da te razlike moraju biti uoljive za raspoznavanje po veliini dva naziva
ispisana neposredno jedan pored drugog. Razlike u visini slova na karti treba da budu 0,2 - 0,3
mm, broj gradacija slova po veliinama ogranien, jer se izbor mora izvriti unutar raspona,
izmedju najmanje i najvee usvojene veliine slova za najsitnije i najkrupnije predvidjene nazive
na karti. Broj gradacija poveava se ako se ona vri u kombinaciji primjene naziva ispisanih
malim slovima (sa poetnim velikim slovom) i naziva ispisanih velikim slovima. Ovim
principom ispisa naziva ukazuje se i na grupne razlike kartiranih objekata.

50

Tipovi slova
Ispisivanjem naziva razliitim tipovima slova razvrstava se njihova pripadnost
pojedinim elementima sadraja karte i omoguuje, da se zbog nedostatka potrebnih gradacija
naziva po veliinama slova, upotpuni broj gradacija u cilju detaljnije klasifikacije. Razliitim
tipom slova ispisuju se nazivi hidrografije, orografije, naselja (na primjer: po broju stanovnika,
po tipu ili administrativnom znaaju i dr.). Najoigledniji primer je jednobojna karta gde je to
jedini nain postizanja jasnoe i preglednosti.

Boja naziva
Boja naziva oiglednije ukazuje na kategoriju objekata ili elemenata karte u odnosu na
razlike po tipovima slova. Primjenom naziva razliitih boja smanjuje se broj tipova slova, jer se
isti tip slova moe upotrebiti za nazive razliitih kategorija objekata i pojava.
Na optegeografskim i tematskim kartama broj boja za nazive nije isti. Na
optegeografskim kartama plava boja primjenjuje se za nazive hidrografije a crna za ostale
nazive, jer se nijedan element ne istie posebno, a takodje da se boje naziva ne bi mijeale sa
bojama ostalog sadraja karte (npr. sa bojama hipsometrijske skale ili bojom uma). Na
tematskim kartama vea je mogunost primjene naziva u vie boja.

Skraivanje naziva
Da bi se izbjegla preoptereenost karte nazivima vri se njihovo skraivanje, odnosno,
skraivanje rijei u nazivu objekata i pojava, koja je uvjetovana njihovim brojem ili
povrinom na koju se odnose. Skraivati se moe naziv ija rije predstavlja optepoznato
zajedniko ime (npr. planina, rijeka, polje, jezero i dr.). Kada naziv sadri dvije rijei skrauje
se ona koja predstavlja zajedniko ime (npr. Suva pl. ili Crna r. ili V. Plana).
Skraivanje rijei u nazivima vri se po utvrdjenom kljuu tzv. skraenica onih rijei
koje se ee javljaju kao sastavni dio geografskih naziva (imena). Potreba za skraivanjem
naziva daleko je vea na kartama krupnih mjerila, nego na kartama srednjih i sitnih mjerila,
iz razloga to su to detaljne karte, iji sadraj zahtjeva unoenje naziva manjih oblika reljefa,
kraih vodenih tokova i dr.
Jedan od naina smanjenja utiska preoptereenosti karte nazivima sastoji se u
ispisivanju naziva naselja od nekoliko rijei dvjema dimenzijama slova za pojedine dijelove
naziva. Rijei koje ine glavni dio naziva ispisane su odredjenom dimenzijom slova za
odnosno naselje, a drugi dio je ispisan sitnijim slovima (npr. Sant Agata di Mileto).

Razmjetaj naziva na kartama

Razmjetaj naziva na kartama treba da zadovolji dva osnovna zahtjeva:
1. da nazivi budu postavljeni tako da se odmah moe zakljuiti na to se odnose;
2. da nazivi ne pokrivaju ostale elemente sadraja karte.
U pogledu pravca i poloaja ispisa naziva u odnosu na objekte predstavljenih na
kartama, postoje navedena pravila:
- nazivi naselja zbijenog tipa, manjih vodenih povrina i uopte svih objekata
predstavljenih vanmjerilnim ili manjim konturnim znacima, postavljaju se neposredno
pored odnosnih objekata, prvenstveno sa desne (istone) strane, ispisani zbijenim slogom
pravcem paralela (ako su linije okvira karte ujedno i linije meridijana i paralela) ili

51

paralelno sa sjevernom ili junom linijom okvira karte pravokutnog oblika, i to samo u
sluaju ako bi nazivi, postavljeni pravcem paralela, bili jako zakoeni;
- nazivi kopnenih i vodenih povrina, kao i svih drugih objekata koji na karti zauzimaju
veu povrinu (npr. naselja razbijenog tipa, planine, polja i dr.) postavljaju se unutar tih
povrina ispisani zbijenim ili razvuenim slogom, pravolinijski ili povijeno, i pravcem
due ose te povrine. Razvuenost naziva ukazuje na veliinu povrine, a pravac
ispisivanja na pravac due ose protezanja povrina ili pravcem zapad - istok ako
povrine nisu izduene;
- nazivi vodenih tokova, komunikacija i drugih linijskih objekata ispisuju se zbijenim
slogom du linijskih znakova tih objekata, pravolinijski ili povijajui se, pratei krivine
tih linijskih znakova. Ako linijski objekti imaju due protezanje na karti, onda se du
njihovih linijskih znakova postavljaju nazivi na nekoliko mjesta. Izbor mjesta za nazive
vri se tako da omogui njihovo lako itanje, pa se izbjegavaju mjesta gde su jaki prelomi
tih linija i mjesta gdje dielovi tih linija imaju pravac sjever - jug. Naziv rijeke koja je
predstavljena dvjema linijama, kada ima prostora izmedju njih postavlja se preko vodene
povrine, a kada nema prostora postavlja se sa vanjske strane jedne od linija rijeka.
Pri ispisivanju naziva treba izbjegavati pravac sjever - jug, da bi njihovo oitavanje
bilo jednostavno i bez posebnog pomjeranja karte. Nekad je nemogue izbjei ovaj pravac
ispisivanja, ali to ne stvara velike tekoe kod krupnomjerilnih karata. Na zidnim kartama to
treba uvijek izbjegavati, jer se one ne mogu pomjerati radi lakeg itanja.

Transkripcija naziva
U kartografskom smislu pod transkripcijom naziva podrazumijeva se nain ispisivanja
geografskih naziva sa stranih jezika na jezik i pismo korisnika karte.
Naini transkripcije stranih naziva su: etimoloki i fonetski, kao osnovni naini,
transliteracija kao dopuna prvom nainu, tradicionalni i prevodni nain u okviru primjene
nekog od osnovnih naina transkripcije.
1. Etimoloki nain : ispisivanje naziva se sastoji u njihovom originalnom ispisivanju tj.
onako kako se ispisuju na dotinom stranom jeziku (npr. Wien - originalan naziv i ispis
za grad Be). Dobra strana ovakvog naina ispisivanja je to prua mogunost
upoznavanja originalnih ispisa naziva, odnosno koritenja u razliite svrhe (slubene i
privatne komunikacije, potanski, eljezniki, automobilski promet itd.). Ovaj nain
zahtjeva da se korisnik karte slui stranim jezikom kojim su ispisani nazivi. Apsolutna
primjena ovog naina na kartama koje obuhvataju vie drava dovodi se u pitanje zbog
postojanja razliitih pisama (npr. grko u odnosu na nae pismo), zbog ega se u odnosu
na neku dravu mora primjeniti jo i transliteracija njenih naziva.
2. Fonetski nain : je ispisivanje naziva po njihovom fonetskom izgovoru na odgovarajuem
jeziku (npr. Wien, fonetski Vin). Poto se deava da u jeziku, u kojem se eli primjeniti
fonetsko ispisivanje naziva, nedostaju neki glasovi ili poluglasovi, onda se umjesto njih
upotrebljavaju njima najpribliniji postojei glasovi. Primjena ovog naina transkripcije
prua mogunost da korisnik karte pravilno ili bar priblino - vjerno originalnom
izgovoru, moe izgovoriti svaki proitani naziv. Ovaj nain otklanja sve nedostatke
etimolokog naina transkripcije, ali zato nema njegove dobre strane. Dok je etimoloki
nain prihvatljiviji za ui krug korisnika karte (poznavalaca dotinog stranog jezika),
dotle je fonetski nain prihvatljiviji za daleko iri krug korisnika karte.
3. Transliteracija : je nain ispisivanja naziva zamjenom slova jednog pisma odgovarajuim
slovima drugog pisma, ne vodei rauna o njihovom izgovoru (npr. Wien, ispisan

52

transliteracijom u latinici Vien). Ovaj nain transkripcije primjenjuje se samo kao

pomoni nain etimolokom nainu kada se njime ne mogu u potpunosti obuhvatiti sve
kartirajue drave. Postojanje razliitih pisama (irilica, latinica, grko pismo, arapsko
pismo itd.) u razliitim jezicima uvjetuje svodjenje na jedno pismo na karti putem
transliteracije, tj. zamjenama slova svih pisama slovima usvojenog pisma, da bi broj
korisnika karte bio vei. Tako, npr. na medjunarodnoj karti svijeta usvojen je etimoloki
nain ispisivanja naziva za podruja svih drava koje imaju latinino pismo, a za sve one
koje imaju drugaije pismo izvrena je transliteracija njihovih geografskih naziva, s tim
to se u legendi karte mora obvezno dati objanjenje fonetskog izgovora svih slova na
engleskom, francuskom, njemakom i drugom jeziku).
4. Tradicionalni nain : predstavlja primjenu tradicionalnih naziva na kartama za objekte
iji su se nazivi kroz dui vremenski period upotrebe u govoru ili putem razne literature
i udbenika odomaili. Tako, npr. na mnogim naim kartama ispisani su nazivi Be, Rim,
Napulj umesto njihovih originalnih naziva Wien, Roma, Napoli. Ovakav nain
ispisivanja naziva na karti omoguuje korisniku karte laku orijentaciju i uskladjenost
karte i knjige (udbenika). Ovo je, dakle, izuzetan nain transkripcije nekih naziva u
okviru primenjenog etimolokog, a naroito fonetskog naina transkripcije naziva na
nekoj karti.
5. Prevodni nain: transkripcija predstavlja ispis naziva na karti preveden sa stranog jezika.
Tako, npr. na naim kartama ispisani su prevedeni nazivi: Rt Dobre nade, Ognjena
zemlja, Sredozemno more itd. Pored potpunog prevodjenja stranih naziva postoji i
djelimino, odnosno kod naziva koji se sastoji iz vie rijeci, prevede se samo neka od tih
rijei a druge zadravaju isti oblik, ili se taj oblik gramatiki usuaglaava (npr. Juni
Tirol, enevsko jezero itd.). Ovaj nain transkripcije ima ogranienu primjenu samo na
neke nazive, tako da je on dopuna primenjenog fonetskog, a rijedje etimolokog naina
transkripcije.
Namjena karte uvjetuje primjenu odgovarajueg naina ispisivanja naziva, ali za
masovnu transkripciju koriste se samo etimoloki i fonetski. Za struan krug korisnika karata
koristi se i etimoloki nain i transliteracija, rjedje prevodni, samo nekih naziva.
Za iri krug korisnika fonetski nain je pogodniji od etimolokog, a prevodni i
tradicionalni su obvezni.
Na vojnim kartama fonetski nain je najpogodniji, zbog ireg kruga korisnika i naina
koritenja karata.

TEMATSKA KARTOGRAFIJA
Tematska kartografija je kartografska disciplina koja je nala najveu primjenu u mnogim
geografskim istraivanjima, ali i u drugim naukama i praksi, odnosno tamo gde je neophodan
prikaz prostornog razmjetaja objekata, pojava i procesa koji se istrauju. Najvei dio tematskih
karata koristi geografske objekte, pojave i procese kao sadraj koji se na grafiki nain
prezentuje na karti. Tematsku kartografiju smatraju drugim jezikom kartografije ili
grafikom geografijom. To se moe prihvatiti pod uvjetom da se predstavljaju samo
geografske pojave iz geoprostora, ali predmet su i geografski objekti i procesi, sadraji iz
geologije, geomagnetizma, seizmike, istorije i dr.
Opetegeografske karte daju opu sliku kartirane teritorije i na njoj se prikazuju svi ili veina
geografskih elemenata. Na opetegeografskim kartama prikazan je reljef, hidrografija,

53

vegetacija, naselja i komunikacije, a od ostalog sadraja prikazane su samo granice drava ili
drugih administrativnih cjelina. Svi elementi su ravnopravno i ujednaeno predstavljeni, pa
su karte meusobno sline.
Tematske karte razlikuju se meusobno jer predstavljaju razliite sadraje. Na tematskim
kartama moe biti predstavljena samo jedna pojava, koja je dio sadraja opetegeografskih
karata (reljef, naselja i dr.), zatim, pojava koja je prisutna na teritoriji i nije predmet
opetegeografskih karata, ali ini dio geografske sredine (stanovnitvo, privreda i dr.) ili
pojava u geoprostoru koja se ne mogu osjetiti ulima, ve su predmet mjerenja i istraivanja
(geoseizmike, klimatoloke i dr.). Ako je na karti predstavljena jedna pojava (vazduni
pritisak), to je monotematska karta, a ako je kombinacija dvije ili vie pojava to je
politematska karta. Ove karte predstavljaju sintezu kartiranja dvije ili vie pojava, pa se i
nazivaju sintezne karte.
Tematske karte, pored osnovne tematike, imaju i geografsku osnovu koja omoguava
identifikaciju prostornog rasporeda pojava koje su predmet kartiranja. Od osnovnih
geografskih sadraja najee se koriste granice, rijeke, komunikacije i naselja ili samo jedna
od ovih pojava.

Vrste tematskih karata

Sadraj tematskih ili specijalnih karata je razliit i djele se prema: karakteru, tematici,
vremenskom razdoblju i namjeni.

Podjela tematskih karata prema karakteru sadraja

Podjela tematskih karata prema karakteru sadraja zasniva se na tome da li je kartirana jedna
pojava ili jedno njeno obiljeje (temperature vazduha, natalitet stanovnitva i dr.) - analitika
karta, ili je na osnovu dvije ili vie analitikih karata izvedena nova karta - sintezna karta.
Izvoenjem zajednikih pokazatelja iz dva ili vie obiljeja razliitih, ali tematski povezanih
pojava (klimatskih, privrednih, demografskih i dr.) dobijaju se kompleksne tematske karte.
Opetegeografske karte mogu se smatrati kompleksnim tematskim kartama.

Monofaktorne (analitike) tematske karte

Analitike karte koriste se u specijalistikim istraivanjima jer omoguuju prostorni
prikaz pojedinanih pojava (klizita, vodene erozije i dr.) ili samo jednog obiljeja (zranog
pritiska), za jedan vremenski presjek (broj stanovnika po popisu 1991. god.). Analitike karte
rezultat su konkretnih terenskih istraivanja i predstavljaju autorske analitike originale, koji
slue za dalja istraivanja. Meu analitikim su i karte u vidu terenskih kartografskih skica
ili rekognosciranja terena (lokacija izvora, rijenih terasa, peina, istraene vegetacije i dr.). U
analitike karte ubrajaju se i karte osmatranja (temperatura u odreenom vremenu,
zagaenost zraka i dr.), kao i karte terenskih prikupljanja podataka uraene na osnovu
anketa, testova, popisa i registracija obiljeja objekata, pojava i procesa.

Izvedene (sintezne) karte

Sintezne karte rezultat su obrade istraenih pojava, provjere tonosti merenja i analiza, na
osnovu dvije ili vie analitikih karata. One prikazuju odreenu zakonitost vezanu za datu
pojavu ili obiljeje (prosjena temperatura, kretanje stanovnitva, pogodnosti podloge za

54

izgradnju i dr.). Za izvoenje zakonitosti koriste se metodae: statistiki, logiko - matematiki,

klasifikacije, bonitiranje, raunarske obrade i dr. Danas je omoguena automatska izrada
sinteznih karata pomou raunara, konstruisanjem specifinog aplikativnog softvera. Posebnu
ulogu ima GIS softver koji analitike karte koristi kao svojevrsne slojeve (lejere) za konstruisanje
sinteznih karata. Raunarskim putem mogu se pretvarati podaci u vidu tabela u sintezne karte,
ukoliko je ustanovljen povezujui softver i predhodno izvrena vektorizacija prostornih jedinica
ili lokacija pojava.

Kompleksne karte
Kompleksne karte predstavljaju kompleks pojava ime se utvruje generalni pregled
stanja odreene geografske sredine. Objedinjuju prikaz sadraja niza analitikih i izvedenih
karata. Imaju regionalni karakter ili predstavljaju kompletno stanje odreenog sistema pojava.
Kompleksne karte imaju sloenu legendu i za njihovo konstruisanje primjenjuje se vie
metodaa. To su npr. karte ekosistema odreene teritorije, zatiene prirodne batine, stanja
ivotne sredine, ekonomskih rejona, poljoprivrednih regija, etnikog sastava stanovnitva, karte
koje prate prostorne i urbanistike planove i dr.

Tematska karta i tematsko kartiranje

Tematska karta je karta na kojoj su jedan ili vie opegeografskih objekata (naselja,
prometnice, reljef, vode, vegetacija i podruja) ili neki drugi objekti posebno istaknuti
i prikazani s posebnom vanou. (Frange 2004)
- Tematska kartografija je dio kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradom,
promicanjem i prouavanjem tematski karata.
- Tematske karte su kartografski prikazi najrazliitijih tema prirodnog i drutvenog
(gospodarskog, socijalnog i kulturnog) podruja koje su neposredno vezane za
prostor.
- Tematska karta je karta na kojoj su jedan ili vie ope geografskih objekata (naselja,
prometnice, reljef, vode, vegetacija...) ili neki drugi objekti posebno istaknuti ili
prikazani sa istom vanou.
Specifinost tematskih karata lei u tome to je za njihovu izradu potrebna bliska
suradnja s drugim strukama poto: Pojedine struke, koje se bave objektima iz
prirodnog podruja i podruja ljudskog djelovanja, istrauju zakonitosti i posljedice
pojedinih pojava i stanja. One saopavaju kartografiji bitne znaajke objekata svojih
istraivanja i postavljaju zahtjeve u odnosu na sadraj karte. Kartografija prua svoje
postupke i sredstva za ostvarenje tih zahtjeva i to na temelju vlastitih istraivanja.
Samo jasno razgranienje, po kojemu bavljenje tematskim objektom pripada
pojedinim strukama, a naini njegovog kartografskog prikaza kartografiji
(kartografska vizualizacija), mogu dovesti do optimalnih rezultata. (Frange 2004)
Ciljevi i zadaci tematske kartografije
Izvorna svrha topografskih karata je da budu sredstvo za orjentaciju na povrini
Zemlje.
Ciljevi na tematskim kartama su zabiljeiti i dokumentirati rezultate neposrednog
opaanja objekata, te da prikae znanstvene spoznaje do kojih se dolo razliitim
istraivanjima.

55

Zadaci tematskog kartiranja su pronalaenje najprikladnijih kartografskih oblika i

kartografike za vizualizaciju najrazliitijih tematskih objekata.
Za takve objekte jedino je bitno da imaju karekteristine prostorne odnose i poloaj u
prostoru. U tematskoj kartografiji ne radi se samo o prikazu konkretnih pojava ve to
mogu biti i fikcije, hipoteze, tendencije, mogunosti, planovi i projekti. Kartografski
prikaz na topografskoj karti sadri uglavnom informacije o ploaju i kvaliteti
objekata. Na tematskim kartama kartografski prikaz moe sadravati informacije o
poloaju i rasprostranjenju (paleozoika, neke bolesti, munike), ali i o pokretu i smjeru
(seoba naroda, morske struje), koliini (koliina padavina), uestalost, trajanju i
odnosima sa drugim objektima te niz drugih razliitih informacija.

Pregled povjesnog razvitka tematskih karata

Iako se termin tematska karta susree tek od 1934. godine, kada je uveo R. Von
umaher da bi zamijenio dotadanji termin primjenjene karte, kojeg je 1879. godine
uveo H. Siegfrid. Tematske karte u koje se unose rezultati istraivanja o pojavama i
stanjima u prostoru i iz kojih se dobivaju nove spoznaje, stare su i kao karte uope.
-

Iz XII st. prije Krista , tj. iz doba vladavine znamenitog egipatskog vladara
Ramzesa II (1300 1230 pr. Kr.) poznata je karta (skica) rudnika zlata.
Izmeu 340. i 500. godine nastala je znamenita karta rimskih cesta, poznata po
njenom pronalazau K. Peuntingeru (1465 - 1547) kao Peuntingerova ploa .
Od XV do XVIII stoljea, kada poinje pravi procvat kartografije nastale su
osim karata s opetopografskim sadrajem prije svega brojne karte s
vojnostrategijskim sadrajem. Osim njih vrlo rano se javljaju karte rudita,
zatim upravnih, crkvenih i jezikih predjela, karte vlasnikih odnosa, kao i
karte s prijedlozima ureenja pojedinih podruja.
Godine 1561. W. Lazius (1514 1565) oznaava na karti Tirola rudite pomou
figure rudara koji zamahuje dvostruko klinastim maljem.
Godine 1593. nastala je jedna od najstarijih karata jezinih podruja. To je
karta
G. Luice autora B. Scultetusa (1540 1614) na kojoj je povuena
linijskom signaturom granica izmeu njemakog i nenjemakog govornog
podruja.
Izmeu 1683. i 1717. godine uslijedio je razvitak jasnog prikaza strategijskih
elemenata protivnikih snaga signaturama i simbolima na tlocrtno to vjernijoj
temeljnoj karti. Ovakav nain prikaza zapoet je na kartama turske opsade
Bea iz 1683. godine. Visoku razinu dostie na kartama s pohoda princa
Eugena Savojskog na Petrovaradin 1716. godine i Beograd 1717. godine.
Najvii nivo strategijske karte doivjele su u Prvom svjetskom ratu.
Godine 1701. E. Halley objavljuje geofiziku kartu prvu kartu s linijama iste
deklinacije (izogonama) za Atlantski okean i 1702. godine za ostala svjetska
mora.
1743. godine C. Packe objavljuje geoloku kartu istonog Kenta.
1752. godine J.E. Guettard objavljuje prvu kartu jezika Evrope.

56

Izmeu 1799. i 1806. godine A. Werner objavljuje prvu geoloku kartu

Saksonije.
1806. godine C. Ritter objavljuje atlas sa 6 karata Evrope, drugo izdanje
objavljuje 1820. godine.
1817. godine A. V. Humbolt objavljuje prvu kartu izotermi, odnosno kartu
godinjih izotermi sjeverne polulopte.
1826. godine L. von Buch objavljuje geognostiku kartu Njemake u 42 lista.
Izmeu 1838. i 1848. godine na poticaj A. von Humbolta objavljuje J. Perthes
Fiziki atlas H. Berghausa.
Od 1837. godine poinje J. Perthes objavljivati Priruni povijesni atlas
srednjeg i novog vijeka K. von Sprunsera.
Sredinom XIX stoljea dolazi do velikog porasta broja tematskih karata. To je
posljedica sve snanijeg razvitka prirodnih nauka, naroito geologije. Osim
toga postaju sve brojnija sustavna statistika istraivanja (prvi popis
stanovnika Austrije izveden je 1880.godine), a kartografski prikaz se
primjenjuje za predoenje rezultata statistikih istraivanja.
Nakon 1918. godine,a naroito nakon Prvog svjetskog rata snani zamah
racionalnih osjeaja rezultirao je brojnim tematskim kartama govornih i
nacionalnih podruja.
Tematske karte postoje sredstvo politike borbe u podrujima gdje se
opredjeljuje stanovnitvo. Poznate su tematske karte podruja Istre i Trsta.
Nakon 1945. godine provodi se daljnja diferencijacija kartografskog prikaza s
podruja geologije, pedologije i botanike.
Oblikuju se signature za razliita podruja tematske kartografije.
Dolazi do pojave brojnih regionalnih karata.

Segmenti Tabule Peutingeriane

57

59

Vrijeme renesanse poznato je kao razdoblje u kojem su mnoge znanosti doivjele svoj
procvat, pa tako i kartografija. Tako su izmeu 15. i 18. stoljea izraene
mnogobrojne vojne karte, karte rudnika te karte na kojima se oituju dravne, jezine
ili crkvene granice. Budui da su do sredine 17. stoljea karte openamjene bile loe
kvalitete, tematske se karte iz vremena koje je prethodilo 17.stoljeu ne mogu zvati
kartama u punom smislu rijei zbog nedovoljne preciznosti.Kao i mnogo puta prije i
poslije, kljunu su ulogu u razvoju znanosti odigrali ratovi,pa su krajem 17. i
poetkom 18. stoljea izraivane karte za vojne potrebe na
kojima je bio vidljiv razmjetaj protivnikih snaga na to vjernijoj temeljnoj
karti.Engleski astronom Edmond Halley tijekom je svojega boravka na Svetoj
Helenizradio kartu vjetrova iznad oceana, prvu meteoroloku kartu uope, a izradio
je i geofiziku kartu, prvu kartu s linijama iste deklinacije (izogonama) za Atlantski
ocean, a osim kao velik kartograf poznat je kao i veliki fiziar te je na temelju
Newtonovih prorauna izraunao vrijeme ponovnog pojavljivanja kometa koji je
kasnije po njemu nazvan Halleyev komet. Njegov su primjer slijedili mnogi istaknuti
pojedinci tog vremena te su izdavali svoje tematske karte ije su teme
najee bile u skladu s njihovim podrujem djelovanja (geologija, jezikoslovlje,
povijest).
Sredinom 19. stoljea razvoj geologije i ulazak statistike u sve slojeve drutva
potpomognut prvim popisima stanovnitva die tematsko kartiranje na viu razinu.
Godine 1859. izlazi i prvi udbenik za tematsko kartiranje. Jedan je od
izvrsnihprimjera koji pokazuje korist tematskog kartiranja tematska karta umrlih od
kolere Johna Snowa. On je kao osnovu svoje karte uzeo detaljnu kartu ulica i izvora
vode u Londonu, na nju je ucrtavao broj umrlih na odreenom podruju, a nakon to
je otkrio veliku koncentraciju umrlih u blizini jedne crpke, zatraio je zatvaranje iste
te je ubrzo nakon zatvaranja broj novozaraenih rapidno pao. Njegova razmatranja i
zakljuci koriste se i danas kao osnova rada geoinformacijskih sustava (GIS).
Za postizanje je vie razine i veeg utjecaja tematskih karata jo jednom bio zasluan
rat. Naime, nakon zavretka Prvoga svjetskog rata probuena je nacionalna svijest
mnogih naroda prouzroila izradu velikog broja tematskih karata govornih i
nacionalnih podruja. Tijekom itavoga 20. stoljea nije bilo veih otkria, osim
naravno naina izrade koji je bio uvjetovan dolaskom nove digitalne (raunalne)
tehnologije.

Tematska karta Johna Snowa

Tematska kartografija danas i sutra

Tematske karte (geoloke, pedoloke, vegetacijske,prometne, geomorfoloke i dr.
izdanja nekih ranije zavrenih listova.
- Pomorske navigacijske karte (odravanje postojeih)
- Avionavigacijske karte (prva, nova i stara izdanja)
- kolske karte (prva, nova i stara izdanja)
- Planovi gradova ( intenzivno izdavanje prije i poslije rata)
- Izletnike karte (prva nova i ranija izdanaja)
Pomorske navigacijske karte (nova izdanja i odravanje postojeih karata i luka i
prolaza, karata obale, kursnih karata i generalnih karata Jadrana i Sredozemlja).
Zrakoplovne navigacijske karte (nova izdanja karata sigurnosti leta,
aeronavigacijskih karata, turistikih zrakoplovnih)
Posljednjih petnaestak godina vrlo e vjerojatno biti zapisano u ljudskoj povijesti kao
poetak novog doba doba interneta, irokopojasnih veza i mobilne komunikacije.
Navedeni su pojmovi uli u gotovo svaki europski, sjevernoameriki i dalekoistoni
dom, dok je samo pitanje vremena kada e se i u siromanijim zemljama dogoditi
isto. Ujedno se promijenio i pogled obinih ljudi na znanost i to, je jo vanije,
dogodio se obrat koji se najvie oituje u dostupnosti podataka i lakoi dolaska do
istih. Novo doba ogleda se i u interaktivnosti i komunikaciji ovjeka i raunala.
Jo prije nekoliko desetljea kartograf je morao izraivati
potpuno novu tematsku kartu kad se samo jedna varijabla promijenila, a u dananje
vrijeme za iscrtavanje nove aurirane karte potreban je jedan klik miem. U dananje
je vrijeme mogue sasvim besplatno softverski opremiti raunalo na kojem emo

61

izraivati interaktivne karte, do velikog broja kvalitetnih podataka takoer je

mogue doi besplatno, a na nama je da s pomou vlastitih znanja podacima
stvorimo novu vrijednost.
Upravo na pojmovima internet, mobilna komunikacija, interaktivnost, aurnost,
upravljanje u realnom vremenu, virtualna stvarnost i besplatni softver poiva
sadanjost, a i budunost i tematskog kartiranja i kartografije uope. Kada kaem
sadanjost, mislim na svjetske trendove koji su u Hrvatskoj tek u povojima. Zamislite
koliko je listova trebala imati tematska karta smrtnosti novoroenadi u svim
zemljama svijeta da se kao najmanja samostalna prostorna jedinica za primjer uzelo
podruje veliine jedne nae upanije. U dananje je vrijeme za
izradu i pokretanje aplikacije koja vizualizira te podatke potreban jedan sasvim
obian server s bazom podataka i programom ili skriptom koji generira tematske
karte i telefonska linija ili mobilni pristup internetu novije generacije. I ne samo da se
moe pristupiti podacima, nego istodobno stotine ljudi mogu pristupati istim
podacima, mijenjati mjerilo te lokacije i vrste prikaza eljene teme.
Podjela tematskih karata
Postoji mnogo vrsta podjela tematskih karata. Tako se tematske karte mogu dijeliti
prema svojstvima objekata prikaza, metodaama istraivanja, tematskim podrujima,
oblicima i sredstvima prikaza. Prema svojstvima objekata prikaza karte su koje se
generiraju u ovom diplomskom statistike karte, prema metodai istraivanja karte
mogu se klasificirati kao elementarnoanalitike i kompleksnoanalitike karte, dok bi
se prema tematskom podruju mogle nazvati geomedicinskim kartama.
Podjela tematskih karata prema vrsti prikaza
Budui da se gore navedene tri podjele temelje na podacima koji su dobiveni od
Dravnog zavoda za statistiku, a etvrta se podjela temelji na vrsti prikaza koje
definira web aplikacija o njoj e biti neto vie rijei. U ovom diplomskom radu
govorit emo o podjeli tematskih karata prema vrsti prikaza koju je osmislio
E.Meynen. Prema E. Meynenovoj podjeli svih objekata prikazanoj u skripti za kolegij
Tematska kartografija na Geodetskom fakultetu svi se objekti mogu podijeliti na
konkretne i apstraktne.
a) Prikazima konkretnih (vidljivih, stvarnih) objekata pripadaju:
karta poloaja kao kartografski prikaz na kojem su svi glavni objekti
prikazani tlocrtima (povrinama) u tonom poloaju
signaturna karta kojom se prisutnost objekata na odnosnoj povrini
prikazuje signaturama. Kvaliteta konkretnog objekta prikazuje se signaturom,
a njegov apsolutni iznos ili kvantiteta signaturom brojanih vrijednosti.
b) Prikazima apstraktnih (nevidljivih) objekata te relativnih odnosa konkretnih
objekata
pripadaju:
povrinski kartogram ili koropletna karta na kojoj su pojave ili stanja
prikazani unutar raznih teritorijalnih, najee administrativnih jedinica s
pomou stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, s pomou vie boja ili s
pomou povrinskih uzoraka (Bori i dr. 1977)
kartodijagram ili dijagramska karta, koja je rezultat zajednice dijagrama s
kartom. Prema vrsti objekata na koje se dijagram odnosi razlikujemo
kartodijagram toaka, linija, povrina, pojasni i mreasti kartodijagram.
62

 karta s pseudolinijama, koja je kartografski prikaz gdje pseudoizolinije ne

spajaju toke istog intenziteta
karta vrijednosnih polja odnosno karta s izolinijama gdje izolinije spajaju
toke istog intenziteta ili vrijednosti u nekom polju,
karta pokreta odnosno karta sa strelicama i vektorima kojima predoujemo
pokret objekta i njegov smjer,
karta prostome sinteze odnosno sintezna karta kao kartografski prikaz
dobivenih spoznaja u pojedinim znanostima. (Frange 2004).
Prva pretpostavka za uspjean kartografski prikaz tematskih objekata je poznavanje
njihovih bitnih obiljeja, jer se samo na taj nain mogu uspjeno razvijati metodae i
pridruivati adekvatna kartografika.
Za kartografiju su bitne one znaajke velikog broja tematskih objekata koje su
dovoljne za njihovo svrstavanje u odreeni broj temeljnih tipova tematskih objekata
kojima se zatim moe pridruiti relativno ograniena kartografika.
Druga pretpostavka za uspjean razvoj tematske kartografije je bliska suradnja sa
drugim strukama.
Pojedine struke, koje se bave objektima iz prirodnog podruja i podruja ljudskog
djelovanja istrauju zakonitosti i posljedice pojedinih pojava i stanja. One saopavaju
kartografiji bitne znaajke objekata svojih istraivanja i postavljaju zahtjeve u odnosu
na sadraj karte. Kartografija prua svoje postupke i sredstva za ostvarenje tih
zahtjeva i to na temelju vlastitih istraivanja.
Samo jedno razgranienje po kojem bavljenje tematskim objektom pripada pojedinim
strukama, a nain njegovog kartografskog prikaza kartografiji (kartografska
vizualizacija) mogu dovesti do optimalnih rezultata.

Sadraj tematskih karata

Broj pojava i stanja vezanih za prostor i time broj objekata s podacima koji se mogu
pokazati na tematskim kartama vrlo je velik. Openito se moe rei da su sadraji za
kartografiju vrlo raznoliki.
Za dobivanje nunog pregleda potrebno je te podatke svrstati u skupine koje mogu
biti sljedee:
- O prirodnom prostoru, openito horizontalna i vertikalna ralanjenost i
posebno geodetski, geofiziki, geoloki, mineraloki, pedoloki, klimatoloki,
hidroloki, botaniki, zooloki i slini podaci.
- O drutveno politikim i drugim podjelama pojedinih podruja, u nas
upanijama, regijama, opinama, mjesnim zajednicama, odnosno razliitim
interesnim zajednicama;
- O politikom, kulturnom, gospodarskom i povijesnom razvoju nekog
podruja;
- O stanovnitvu i kulturi openito, razmjetaju, kretanjima i strukturama
stanovnitva, te zdravstvu, obrazovanju i dr.
- O naseljima, njihovoj izgraenosti, nainu i uvjetima stanovanja;
- O gospodarstvu, energetici, poljoprivredi, umarstvu, vodoprivredi,
rudarstvu, industriji, obrtu, trgovini, bankarstvu i dr.

63

O prometu i sredstvima informisanja;

O javnim financijama,cijenama i plaama;
O zatiti ovjekovog okolia;
O postojeim odredbama i ureenju prostora.

PODJELA TEMATSKIH KARATA

Tematske karte prema Lovriu (1988.), mogu biti podjeljene prema:
- svojstvima objekata prikaza,
- metodaama istraivanja,
- tematskim podrujima,
- oblicima i sredstvima prikaza.
Grupiranje prema svojstvima objekata prikaza
Za pojedine objekte tematskom kartom moe biti pruena informacija o njihovoj
kvaliteti i kvantiteti, lokaciji, dinamici i genezi. Stoga razlikujemo:
- Kvalitativne karte koje pruaju informaciju o prostiranj i vrsti objekata (npr.
geopolitike s prikazom politikih teritorijalnih jedinica),
- Kvantitativne karte koje pruaju informaciju o iznosu ili kvantiteti objekata
(karte gustoe stanovnitva),
- Statistike karte koje prikazuju istovrsne i raznovrsne objekte koji se mogu u
odreenom trenutku tono lokalizirati,
- Dinamike karte koje prikazuju dinamike objekte, pruajui informaciju o
promjenama objekata u vremenu i prostoru (seobe stanovnitva),
- Genetike karte koje prikazuju genezu objekata prikazivanjem sadanjeg i
ranijeg stanja ili prikazivanjem vie stanja u razliitim trenucima, ali svakog
na posebnoj karti (karte razvoja naselja).
Grupiranje na osnovu metoda istraivanja
Grupiranje na osnovu metodaa istraivanja prua nam podjelu tematskih karata na:
- Elementarnoanalitike i kompleksnoanalitike karte koje predstavljaju analizu
jedne grupe istovrsnih objekata ili vie grupa raznovrsnih objekata,
- Sintezne karte koje predstavljaju rezultata misaono pojmovne integracije
vie uzrono povezanih elemenata u prostorne kategorije vieg reda,
- Eksponirana,
- Imanentna
Grupiranje po tematskim podrujima
Tematske karte izrauju se za gotovo sva prirodna i mnoga podruja ljudskog
djelovanja.
A) U prirodna podruja spadaju:
- geoloke karte (karte stijena, nosivosti tla...),
- geofizike karte (karte potresa, sile tee, Zemljin magnetizam...),
- pedoloke karte (karte tipova tla,boniteta tla...),
- geomorfoloke karte (morfografske i morfogenetske karte),
- meteoroloke i klimatoloke karte (zorni prikaz dnevnog vremenskog stanja),
64

B)
-

hidroloke karte (hidrografske, oceanografske),

botanike karte (karte flore, vegetacijske karte...),
zooloke karte (prikaz pokreta ivotinjskih vrsta..
U podruja ljudske djelatnosti spadaju:
karte naselja (genetske karte ili karte razvitka naselja),
karte stanovnitva ( karte gustoe i razvitka stanovnitva),
karte rasa,
religija, jezika, naroda i narodnosti (karte regionalne
rasprostranjenosti...),
politike, povijesne, geopolitike karte i karte prava (katastarske karte s
prikazom prava na zemljite...),
geomedicinske karte (karte s prikazom rasprostranjenosti bolesti...),
gospodarske karte (karte industrije, prometa...),
planerske karte (karte s prikazom rezultata istraivanja boljeg ureenja
prostora...),
karte prostorne ralanjenosti (karte s prikazom prostora premaprirodnim,
kulturnim i drugim znaajkama...)
vojne karte (karte na kojima je sadraj topografskih karata dopunjen podacima
vanim za voenje vojne operacije),
karte geodetskog djelovanja,

Klasifikacija karata
Sama injenica da postoji veliki broj raznovrsnih karata i da se taj broj stalno
poveava zahtjeva da se one klasificiraju.
Pod klasifikacijom karata podrazumijeva se dioba po vrstama na osnovu nekih
njihovih opih karakteristika. Smisao klasifikacije sastoji se u sljedeem:
a) olakati izuavanje zakonitosti koje su svojstvene pojedinim vrstama,
b) omoguiti cjeloshodnije iskoritavanje raznih vrsta karata,
c) racionalnije organizirati proizvodnju i
d) sustavna izrada kataloga i raspored karata u skladitu radi uvanja i izdavanja
Razvoj od opeg ka posebnom
- kod svake podjele na istom stupnju uzimas se u obzir samo jedna
karakteristika kao osnovna,
- svi lanovi iz ue vrste trebaju nai mjesto samo u jednoj iroj vrsti, a da suma
uih vrsta potpuno ispunjava iru vrstu.
Kao osnov za klasificiranje karata mogu se uzeti razne karakteristike kao:
- teritorijalni zahvat,
- specifinost sadraja,
- mjerilo,
- namjena itd.
Ranije klasifikacije
Sa prvim klasificiranjem karata susreemo se poetkom XVIII st. Njime se detaljno
bavio J. G. Gregorius, 1713. godine. Cio sustav njegovog klasificiranja je graen na
osnovi veliine teritorija koju karta predstavlja, tako on razlikuje:
UNIVERZALNE KARTE CARTEA UNIVERSALES
65

PARTIKULARNE KARTE CARTEA PARTICULARES

SPECIJALNE KARTE CARTEA SPECIALES
KRAJNJE SPECIJALNE KARTE CARTEA SPECIALISSIMAE
Na prvim je predstavljena cijela Zemlja, na drugim vei dijelovi kao to su
kontinenti. Na specijalnim kartama je predstavljena jedna drava, zemlja, pokrajina
tako detaljno da se na njima nalaze tano dati svi gradovi, zamkovi, rijeke, ak i
sela, brda i breuljci, prevoji i rovovi, panjaci isl. da se situacija vidi potpuno jasno.
Na krajnje specijalnim kartama su predstavljene male teritorije.
Da je u to vrijeme bilo i drugih koji su klasificirali karte, vidimo po tome to
Gregorius osporava neka njihova miljenja. Iste osnove za klasificiranje karata uzima
i J. B. Roman 1747. godine samo sa neto izmjenjenom terminologijom.
Klasifikacija karata po osnovi mjerila
Pojavljuje se poetkom XIX st. kod Lemana. On dijeli karte na:
- geografske razmjera sitnijeg od 1:1 000 000
- generalne daju toliko geografskih objekata da je mogue jasno itanje
- specijalne ili horografske, razmjera 1: 200 000 do 1:100 000 i krupnijeg
- topografske prikazuju mnoge prirodne objekte prema njihovim konturama
- specijalne topografske, razmjera 1: 20 000
Ova kategorizacija je vrijedila do Drugog svjetskog rata.
Kod nas se takoer primjenjivalo klasificiranje karata po mjerilu:
- topografske
1 : 1 000 000 i krupnijeg
- topografski planovi
1 : 10 000 1 : 50 000
- specijalne karte
1 : 50 000 1 : 100 000
- generalne karte
1 : 200 000 1 : 300 000
- pregledene karte
1 : 500 000 1 : 1 00 000
geografske karte mjerila sitnijeg od 1 : 1 000 000
Novije klasificiranje
Klasificiranje karata je stalno aktuelno. Klasifikacija karata po teritoriju na koji se
odnose jeste najea pojava
- karte drava
- karte vodenih povrina, oceana, mora i zaljeva
U okviru pojedinih kontinenata karte se mogu grupirati na dva naina: po dravama
ili po fiziko geografskim regijama. Isto tako i grupiranje karata u okviru pojedinih
drava moe biti: po politikim zajednicama, po administrativnim jedinicama ili po
fiziko geografskim regijama.
Klasificiranje po sadraju
Karte se po sadraju dijele na:
- ope geografske karte
- topografske, mjerila 1 : 200 000 i krupnijeg
- pregledne topografske do 1 : 1 00 000

66

- tematske
fiziko geografske
drutveno ekonomske
tehnike
Ope geografske predstavljaju Zemljinu povrinu sa svim fiziko geografskim i
socio ekonomskim objektima koji se na njoj nalaze u podjednakom obimu, tj. bez
posebnog isticanja nekog elementa sadraja.
- Tematske ili specijalne karte su:
a) one koje jedan element sadraja opegeografske karte daju mnogo detaljnije
tako da se posebno istie ili
b) koje prikazuju neku prirodnu ili drutvenu pojavu.
Legenda, tuma ili kazalo na tematskim kartama
Na tematskim, kao i na opegeografskim kartama legenda sa ubraja u vanokvirni
sadraj karte. Ona sadri obavjetenja o kvalitativnim i kvantitativnim znaenjima
sredstava kartografskog grafikog izraavanja, te objanjenja vezana za primijenjenu
metodau kartografskog izraavanja. Sadraj legende mora biti jasan i kratak, jer
neprestano konsultiranje legende optereuje itanje karte. To je i razlog to su
ponekad tematske karte i bez legende, ali tada primjenjena grafika sredstva
kartografskog izraavanja i znaci moraju nedvosmisleno ukazivati na odlike
vrijednosti kartiranih pojava.
Analiza legende na zidnim kartama
Legenda se radi za svaku kartu posebno. Osnovni element legende jeste prikaz reljefa
koji na opegeografskim kartama ima skalu boja-najee hipsobatimetrijsku (
hipsos-visina, batos-dubina). Razredi ili klase podjele u toj skali ovise o teritorijalnoj
obuhvatnos
% udjel
% udjel u povrini
ti
date
u
visinska klasa
BiH
karte:
svi
visinska povrini
0-200
14
kontinenti
klasa
BiH
nemaju iste 200-500
29
0-200
14
visine; karte
200-500 29
32,4
oceana su 500-1000
500-1000 32,4
npr.
1000-1500
20,8
1000Prikazane
1500
20,8
vie od 1500
3,6
razliitim
vie od
dubinama, a srednjeoceanski hrbati imaju razliit pravac
1500
3,6
pruanja. Ako se npr. Radi o karti BiH, tada se u obir uzimaju
rasponi u reljefu od -26m koliko je maksimalna dubina mora u Neumskom zaljevu,
do visine od 2386m, kolika je maksimalna visina Maglia. Kako se nikada ne radi
karta reljefa samo odreenog nacionalnog proastora, to je vano znati i imati u vidu i
odlike susjednog reljefa te na taj nain graditi klase u hipsobatimetrijskog skali. U
odnosu na BiH pokazatelji reljefa ukazuju na visinski raspon od 0 do 2386m, ali je
sudjelovanja pojedinih reljefnim oblika specifino i ponajbolje s ezrcali u prikazu
postotnog udjela pojedinih visinskih pojasa. Ako je reljef generalno podijeljen na
sljedee visinske zone:
67

Ukupnost znakovlja predstavlja osnovu dominacije sadraja na kartama to e

posluiti za kategorizaciju karte.
visinska klasa tip reljefa
% udjel
Kod opegeografskih karata treba
u povrini BiH isto biti zastupljen opegeografski
i drutveno-geografski sadraj.
0-200
nizine
14
Kod
dominacije
200-500
pobra
29
fizikogeografskog sadraja na
500-1000
breuljci i brda 32,4
karti mora biti znaajan udjel tih
1000-1500
gore
20,8
sadraja.
Kod
ekonomsko
geografskih
karata
mora
vie od 1500
planine
3,6
dominirati neki od ekonomskih
sadraja (putna, turistika...). Naslovom karte, njenom namjenom odreeno je koji
imbenici e biti u legendi dominirajui.
U legendi se nalazi i nain pisanja na kartama koji je posebno karakteriziran vrstom i
veliinom slova. Znaci koji se koriste za prikaz geografskih sadraja takoer nisu

68

standardizirani, ali su neki tako vrsto vezani za pojavu koju predstavljaju da su

postali standardni, npr. dva ekia kao znak za rudnik. Vremenom se u
kartografskim prikazima tematskih karata standardiziralo legende, to su: geoloke
karte, pedoloke karte, jedna polovina geomorfoloke karte. Legende se na kartama
daju u vidu skale, teksta i kombinirano.
Legende u vidu skale
Da bi kartirane pojave bile mjerljive daju se skale kvantitativnih pokazatelja.
Apsolutno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja koji nemaju
ekstremne razlike, tj. amplitude su male.
Uvjetno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja sa ekstremnim
razlikama. Kod ovih skala poluprenici apsolutno rastu, ali relativno opadaju, jer se
ne uveavaju proporcionalno uveanju pojave u stvarnosti. Odnos uveanja pojave u
stvarnosti na primjer je izraen krivom parabole, a uveanje znakova pravim
vektorom.
Apsolutno stupanjasta skala daje veliinu znakova u legendi po klasama. Moe se
primjeniti kod metodaa kartograma klasiranjem veliine znaka. Ova skala se
primjenjuje i za prikazivanje razvojnosti pojave, predstavljene geometrijskim
figurama, koncentrinim krugovima (jedan poluprenik predstavlja proizvodnju
npr. penice 1998. god., a drugi poluprenik, produen na predhodni, 2000. god.).
Tekstualno objanjenje u legendi moe biti jedini njen dio (kod metodaa toaka kao
tekstualna legenda bio bi tekst koji objanjava vrijednost 1 toke). Postoje dva naina
primjene tekstualne legende. Prvi je da se pored znaka u legendi da objanjenje ta
odreeni znak, linija ili rafura predstavlja, a drugi da se pored znaka upie broj, ije
se tumaenje daje u vanokvirnom delu karte.
Legenda se predstavlja u tri oblika: povrina, linija i znakova. Prvo se predstavljaju
povrine, zatim znakovi i na kraju linije.
Legende za kvalitativne karakteristike postavljaju se po hijerarhijskom redosljedu (na
geolokim kartama uvjetljen je starou stenskih formacija).
Linijski znaci u legendi predstavljeni su po vanosti.
Izbor legende uvjetljava kvalitet karte i odreuje grafike potrebe.
Ukupnost znakovlja u legendi predstavlja osnovu dominacije sadraja na kartama
to e posluiti za kategorizaciju karte. Kod opegeografskih karata treba isto biti
zastupljen opegeografski i drutveno-geografski sadraj. Kod fizikogeografskog
mora biti znaajan fiziko-geografski sadraj. Kod ekonomskih-dominacija nekog od
ekonomskih sadraja (putna, turistika...) . U legendi se nalazi i nain pisanja na
kartama koji je posebno karakteriziran vrstom i veliinom slova. Znaci koji se koriste
za prikaz geografskih sadraja takoer nisu standardizirani, ali su neki tako vrsto
vezani za pojavu koju predstavljaju da su postali standardni, npr. dva ekia- rudnik.
Postoji nekoliko standardiziranih legendi, to su: geoloke karte, pedoloke karte,
jedna polovina geomorfoloke karte.

Izvori podataka za tematske karte

Odluujui faktor prilikom planiranja izrade tematske karte su raspoloivi izvori
podataka. Potrebni podaci mogu se pribavljati: na terenu, iz statistikih materijala, Iz
tekstualnih materijala, iz drugih tematskih ili opegeografskih, osobito topografskih
karata.

69

Podaci prikupljeni na terenu imaju vrijednost izvornih podataka. Na taj nain

izrauju se izvorne, krupnorazmjerne npr. geoloke, geomorfoloke, hidroloke,
vegetacijske karte. Izvori informacija kod drutvenogeograskih karata dobivaju se
anketama, koritenjem rezultata Popisa stanovnitva, snimanjem situacije na terenu
(sjetvena struktura, razmjetaj prodavaonica u naselju, frekvencija prometa i sl.).
Prilikom prikupljanja ovakvih podataka vano je imati metodaoloko jedinstvo i
vremensku ujednaenost.
Gotovi statistiki podaci su veoma est izvor podataka za tematske karte. To su
podaci klimatoloke, hidroloke, demografske, privredne i druge statistike. I
prilikom koritenja ovih podataka mora se voditi rauna da su vremenski i
metodaoloki usklaeni. To je posebno vano kada se za jednu kartu ili seriju karata
koriste podaci razliitih statistikih slubi (razliitih drava). Kronoloki
usklaivanje tih podataka u nekim sluajevima moe se vriti projekcijama, a
nepostojanje kompletnih podataka u nekim sluajevima rjeava se interpolacijom. Od
kvaliteta i obuhvatnosti ovih podataka, zavisi i kvaliteta karte. esto se na
kompletima karata ili tematskim atlasima, jasno ogleda organiziranost statistikih
slubi jedne zemlje, njihove tradicije, pa ak i nivo razvijenosti itave drave.
Tematske i opegeografske karete, takoer mogu biti izvor podataka za tzv. izvedene
tematske karte.

Atlasi
Atlas1 ili Atlant (gr. , Atlas) u grkoj mitologiji Atlas je jedan iz skupine
bogova zvanih Titani. Sin je titana Japeta i morske nimfe Klimene, brat Prometejev.
Atlas i drugi titani vodili su neuspjean rat protiv Zeusa i drugih bogova s Olimpa.
Zeus je kaznio Atlasa prisilivi ga da zauvijek stoji i na svojim ramenima nosi nebo
(WBE 1993). Za kaznu, bio je prisiljen drati nebeski svod na ramenima. Atlas se
pretvorio u kamenu istoimenu planinu, a i dalje dri nebeski svod na svojim pleima,
dok mu se glava - vrh planine - gubi u plavetnilu nebeskog svoda koji e zauvijek
drati.

Grka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grki bogovi
izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome to su bili besmrtni, vie-manje neranjivi te
sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a ivjeli su na Olimpu.

70

Mitski Atlas
Nasovnica Ortelius-ova atlasa
Prvu knjigu koja sadri geografske karte i koja bi se mogla smatrati atlasom je
sastavio antiki geograf Klaudije Ptolomej u Aleksandriji oko 150. godine nakon
Krista. Taj atlas je doivio ponovno izdanje u Bologni 1477. godine. Jedan od samo
nekoliko preostalih primjeraka tog atlasa se danas uva u franjevakom samostanu
na Koljunu.

71

Najstarijim atlasima smatraju se djelo Abrahama Orteliusa "Theatrum orbis

terrarum", koje je izilo u Belgiji 1570. i djelo Gerarda de Jodea "Speculum orbis
terrarum", koje je izilo u Nizozemskoj 1578. Godine. Na izdanju atlasa Gerkarda
Mercatora, koji su izdali njegovi nasljednici 1633. nalazi se naziv "Atlas, slika cijelog
svijeta.....". Od tada rije atlas postaje termin za zbirke karata povezanih u cjelinu.
Rije "Atlas" za knjigu karata prvi je upotrijebio Gerhard Kremer, zvan Mercator (15121594). Godine 1595. Mercator je svoju zbirku od 74 karte nazvao Atlas sive
Cosmographicd' Meditationes de Fabrica Mundi et Fabricati Figura". Na naslovnoj
stranici nalazio se Titan Atlas s nebeskim svodom na ramenima.
Theatrum Orbis Terrarum (pogled na loptu Zemlje") je naslov njegova atlasa, koji je
postao
spomenik XVI. stoljea europske kartografije,
objavljen je 1570.g. u
Antwerpenu. To je bio prvi atlas modernog tipa. Prvo izdanje imalo je 70 karata i 87
referenci, a izdanje iz 1612.g. ve 167 karata i 183 reference.
Geografski atlas se definira kao niz karata koje namjenski ili sadrajno ine cjelinu,
koje su povezane u knjigu ili izdane kao pojedinani skupovi karata koji se po
izlasku svih karata uveu.
Moe se definirati kao zbirka astronomskih i geografski karata sustavno sreenih u
sadrajnu. To je takoer naziv za zbirku tablica, grafikona i ilustracija u botanici,
zoologiji, medicini, tehnici koju nazivamo enciklopedijski atlas.
Atlas predstavlja modelirani prikaz neke stvarnosti profiliran namjenom, odreen
tematikom, uraen tehnolokim i znanstvenim rjeenjima i sukladan zahtjevima
nekog prostora, prikazanih na digitalnom ili analognom optimalnom skupu karata.
Kao takav, on je via forma kartografija, jer sadre kompozicije karata raznovrsnih
prema projekciji, mjerilu, formatu, metodaama rada i namjeni.
Atlas se smatra najveim umijeem kartografske, ali I svih ostalih znanosti neke
drave, te se definira I kao je simbioza znanosti svog vremena i visoke umjetnosti,
pri emu treba imati u vidu da su karte slikane runo, naslovstranice brino birane i
td.
Atlasi se razlikuju po unutarnjem sadraju, tehnikom oformljenju, broju karata,
legendi, formatu i jeziku.
Prema definiciji iz Leksikona kartografije i geomatike (Bollmann i Koch 2002), atlas je
skup karata u obliku knjige ili prezentacije na ekranu s odreenim ciljem i svrhom.
U skladu s formalnim i relevantnim obiljejima, autori razlikuju atlase prema
sljedeim kriterijima:
izlazni medij i oblik prezentacije (papir, elektronski i multimedijski atlas),
tematski sadraji (sloeni tematski atlas, specijalizirani atlasi),
format i veliina sadraja (ogromni, runi, atlas-knjiga i depni atlas),

72

korisnicima (atlasi koji slue individualnim i grupnim zahtjevima te oni ope

edukacijske vrijednosti) i
podruje prikazivanja (svijet, zemlja, regija, grad, svemir, Mjesec).
Osim tih tradicionalnih klasifikacija atlasa, digitalni atlasi se mogu klasificirati
jo podrobnije (Ramos i Cartvvright 2005). Uzimajui u obzir razinu interaktivnosti i
analitikog potencijala, interaktivni atlasi mogli bi se podijeliti prema Elzakkeru
(1993), Kraaku i Ormelingu (1996), Baru i Sieberu (1999) te Schneideru (1999) na
sljedei nain:

Ortelius-ov atlas je najpoznatiji po detaljnim kartama Tihog oceana

Zbirka geografskih karata razliite tematike, njihova teritorijalne zastupljenosti,
obino objavljen uobliku ravnomjerno razvijena (koristei istu kartografsku maniru
karrtiranja i jedinstvene metodae predstavljanja, fontove (font) i boje).
Od kraja dvadesetog stoljea atlasa takoer moe pojaviti u elektronikom
obliku (npr. atlasi na
CD-ROM-ovima,
online atlasi).
Atlasna karata esto
ukljuuje statistike tablice, grafikone, fotografije i ilustracije.
Atlas
u elektronskoj formi (u GIS-u), omoguuje vizualizirati, analizirati,
interpretirati i razumjeti podatke, otkriti veze, obrasce i trendove meu pojavama,
napraviti grafikone, indekse i td. Upravo ta forma omoguava i usavravanje svake
karte kroz njeno dopunjavanje i oblikovanje multimedijalnih projekata.
Atlas je specifino sistematizirana zbirka karata, odnosno to je niz karata koje
namjenski ili sadrajno ine cjelinu, koje su povezane u knjigu ili izdane kao
pojedinani skupovi karata koji se po izlasku svih karata uveu Mora sadravati

73

primjerene projekcije, striktno dogovorene boje i kvalitet papira, mora biti

znanstveno potkrepljen
Atlas je niz karata koje namjenski ili sadrajno ine cjelinu, koje su povezane u knjigu
ili izdane kao pojedinani skupovi karata koji se po izlasku svih karata uveu.
Atlase dijelimo prema teritoriju koji je na njima prikazan, prema sadraju karata,
prema namjeni i prema formatu (veliini).
Prema obuhvaenom prostoru ili teritoriju razlikujemo:
atlase Svemira,
atlase Zemlje,
nacionalne atlase (atlase pojedinih drava),
regionalne ili opinske atlase.
Prema sadraju karte razlikujemo:
topografske atlase, koji sadre iskljuivo topografske karte,
tematske atlase, i to atlase s tematskim kartama iz prirodnog podruja (tzv.
fiziko-geografskim kartama), atlase s tematskim kartama iz podruja ljudske
djelatnosti (tzv. ekonomsko-geografskim kartama) ili atlase s objema vrstama karata,
kakvi su npr. planerski atlasi,
astronomske atlase s astronomskim kartama.
Prema namjeni razlikujemo:
strune ili znanstvene atlase s kartama iz podruja pojedinih disciplina,
prirune ("kune atlase za opu orijentaciju,
kolske atlase s izborom karata prema nastavnim programima,
turistike atlase s kartama namijenjenim za opu orijentaciju (planovi gradova,
auto-karte, navigacijske karte).
Prema formatu atlase dijelimo na:
depne atlase (A6 ili B6),
atlase veliine leksikona (A5 do B4),
kolske atlase (B4),
prirune atlase (B3 i vee).
U novije vrijeme vrlo su popularne zbirke slika u koloru pojedinih tipinih krajolika,
koje se nazivaju ilustrirani atlasi. Zbirke sa slikama dijelova Zemlje ili drugih planeta
dobivene snimanjem iz svemirskih brodova nazivaju se satelitski atlasi.
Atlasi su
vjerojatno najpoznatiji kartografski
proizvodi
kao
dio
kolskih atlasa,topografskih atlasa, nacionalnih atlasa i tematskih atlasa. Svaka vrsta ima

74

svoju vlastitu
strukturu a
dizajnirani
da
dosegnu odreene
ciljeve.
Prvi elektronski atlasi su bili samo kopije papirnatih izdanja, a kasnije se javljaju
opcije koje
nudi digitalni(WWW) ukljuuju interakcije i
dinamiku
okolia.
Multimedijski elementi kao to su tekst, slike i animacije moe se u elektronikim
atlasima povezati s kartama. Veina atlas vrste imaju www-verzije.
Nacionalni atlas predstavlja kompleks karta svih posebnosti jedne zemlje. Nacionalni
atlasi su veoma vani kako kao kartografski znanstveni proizvod, tako i kao
kartografska pozivnica (Hurni, 2004). Za razliku od topografskih karata neke zemlje,
nacionalni atlasi sadre i tematske informacije zasnovane na dosljednom nizu mjerila
karata. U posljednjih 20 godina proizveden je veliki broj elektronikih nacionalnih atlasa.
Predstavljajui detaljni
pregled fiziko-gegrafskih
aspekta zemlje, atlas kao
takav
treba ne
biti dio geoprostornih podataka

i
drutveno-geografskih
samo informirati
nego

U odnosu na Nacionalni Atlas, ideja je da svaka organizacija ini up-to-date raspoloivih

podatakana odreenoj razini agregacije.

Izgled stranice elektronikog multidimenzionalnog atlasa

Veina atlas vrste imaju www-verzije. Od svih atlasa nacionalni Atlas je vrlo
poseban. Nacionalni atlasi map svih posebnosti zemlje. Na WWW ti atlasi mogu biti
dio nacionalnih geoprostornih podataka. Predstavljajui detaljan pogled na fizike i
socijalne aspekte zemlje, atlas kao takva nije samo mehanizam za informiranje, ali bi
mogao biti dio geoprostornih WWW trailice - jo jedan ulaz u geoprostornih
podataka organiziranih preko klirinka. Geoprostornih podataka pruatelja sudjeluju

75

u klirinka takoer su izvori podataka za nacionalne atlasa. U odnosu na Nacionalni

Atlas, ideja je da svaka organizacija ima up-to-date podaci dostupni na odreenoj
razini agregacije.

U novije vrijeme sve je vea produkcija tematskih atlasa. Oni mogu biti razliito
koncipirani. Neki od njih imaju raznorodne i veoma kompleksne sadraje, a karte su
povezane u cjelinu samo istim teritorijem. To su takozvani nacionalni i regionalni
atlasi u njima su karte poloaja, geoloke, geomorfoloke i klimatoloke, pedoloke,
biogeografske, demografske, privredne, karte naselja, povijesne i etnoloke karte.
One daju jednu cjelovitu sliku teritorije i svojevrsna su legitimacija dosega razvoja
nauka, organiziranosti dravne statistike i razvijenosti drave uope. Pored ovih,
postoji itav niz usko specijaliziranih tematskih atlasa, koji najee prikazuju
teritoriju jedne drave. To su klimatoloki, geomorfoloki, biogeografski,
demografski, privredni, historijski, etnoloki, antropoloki i drugi atlasi. U
kompleksnim atlasima ravnopravno su zastupljene kako opegeografske, tako i
tematske karte. One se vrlo dobro dopunjuju, tako da daju veoma kompleksnu sliku
jedne teritorije. Pored opegeografskih i tematskih karata, oni sadre mnogo
dopunskog sadraja. U suvremenoj kartografskoj produkciji, sve je manje
opegeografskih atlasa koje sve ee zamjenjuju kompleksni atlasi.
Prema namjeni atlasi se dijele na itav niz grupa. Najgrublja podjela bila bi na:
informativne, kolske i usko specijalizirane atlase. U grupu informativnih spadaju:
opegeografski, turistiki, saobraajni atlasi, kao i nacionalni i regionalni atlasi
manjeg obima iji je sadraj dosta generaliziran. kolski atlasi su oni opegeografski i
kompleksni atlasi kod kojih je sadraj odreen potrebama nastave geografije u
osnovnim i srednjim kolama. U grupi usko specijaliziranih atlasa su tematski atlasi
(nacionalni, regionalni i uskospecijalizirani) kod kojih je sadraj bogat, detaljan i
moe da poslui kao osnova za planiranja i za primjenu kartografske metodae u
naunim istraivanjima.
76

Na izradi atlasa ravnopravno uestvuju kartografi i strunjaci razliitih disciplina. To

je posebno izraeno kod tematskih i kompleksnih atlasa. Ti poslovi su toliko
kompleksni da ih najee vre usko specijalizirane institucije.

MS Encarta World Atlas sadri razliite vrste karta Svaku kartu sa zaslona monitora
mogue je kopirati u neki drugi dokument ili iscrtati prikljuenim pisaem ili
ploterom panoramski prikazu kojem se smjer promatranja MS Encarta World Atlas
mijenja kut promatranja od 0 do 360 - postojeim se kartama moe dodavati i
vlastiti sadraj osim karata, atlas sadri bogatu bazu tekstualnih podataka. Tako se
prema odabiru korisnika dobivaju dodatna objanjenja, kartografski prikaz, rjenik,
fotografije u boji, videosekvenca ili kratka glazbena sekvenca. - Atlas nudi takoer
svima koji imaju pristup na internet oko 7000 WEB-linkova.
Prednosti su elektronikog atlasa viestruke u usporedbi s klasinim tiskanim
atlasima. Takav je atlas zaista najdetaljniji do sada izraen, jer ni jedan otisnuti atlas
nema karte itava svijeta u mjerilu priblino 1:400 000, budui da bi ona bila veliine
100 m 50 m. Najvea je prednost multimedijskoga atlasa s obzirom na otisnuti
brzina pretraivanja, mijenjanje mjerila karte, prebacivanje s jednoga dijela Zemljine
kugle na drugi, traenje odreenoga imena i sl. Osim toga, ne postoji ogranienje
danim formatima, veje mogue birati eljeni isjeak. Nadalje, svaka se karta
dopunjena vlastitim podacima moe otisnuti na papir. Naravno da multimedijski
atlas ima u odnosu na otisnute atlase i nedostataka. Tako kartografski prikaz na
zaslonu monitora nije po grafikoj kvaliteti usporediv s otisnutim atlasima. Sve su
ceste razvrstane samo u dvije klase i prikazane jednostrukim crvenim linijama
razliite irine, itd.
77

kolski atlasi su kategorizirani prema uzrastu kojem su namijenjeni. Tako postoji Moj
prvi atlas koji sadrajno obuhvaa pet cjelina:Orijentacija, Plan naselja, Geografska
karta, Topografska karta te Vrste karata, odnosno on prati nastavni plan i program
uzrasta treeg razreda osnovnog obrazovanja. Sve su cjeline u tom atlasu usko
povezane s nastavnim gradivom treega i etvrtog razreda osnovne kole, posebice s
temama Strane svijeta, Stajalite i obzor, Plan mjesta, Geografska karta, Izgled
zaviaja (3. razred) te s temama koje obuhvaaju povijesni pregled i geografska
obiljeja BiH (4. razred). Osim upoznavanja pojma orijentacije, plana naselja i
orijentacije uz pomo plana naselja, uenici e upoznati osnovna obiljeja geografske
i topografske karte. U atlasu su i prikazi vrsta karata, meu kojima posebno
izdvajamo povijesne karte to prate nastavni plan i program za 4. razred te karte
Europske unije i upanija BiH . Na kraju atlasa nalaze se karte upanija i drugih
dijelova BiH 1: 950 000 kojima se uenici mogu sluiti u treem i etvrtom razredu.
Atlasi za starije razrede sadre nizove karata strukturiranih po didaktikom
principu od blieg ka daljem ili obrnuto. Dakle oni mogu zapoeti sa zaviajnim
kartama pa ii ka Europi i Svijetu, ili poeti od Svijeta pa doi do zaviaja. U tim
atlasima takoer se prati nastavni plan i program i prikazuju geografske regije
Svijeta.
Atlas svijeta - najvea kartografska publikacija u kojoj se nalaze geografski podaci
o topografiji kopnu
i
morskog
dna,
hidrografija,
naselja i
naini komunikacije, geografskih imena, politike

78

strukture svijeta i administrativno-teritorijalne podjele drave. Atlasi su skupa djela

te obino doivljavaju vie izdanja koja mogu biti i dopunjena.

Karta u Atlasu mira

Izgled 3.izdanja (2002)
Meu
poznate
i
kvalitetne
atlase
ubraja
se
Atlas
mira
U
treem izdanju sadraj "Atlas svijeta" koji je doivio tri izdanja. Novo izdanje je
znatno revidiran i auriran, sadri ope geografske karte na 286 stranicakako slijedi:
Svijet, Rusija, Europa, Azija, Afrika, Sjeverna Amerika, Juna Amerika, Australija i
Oceanija, Arktik i Antarktik,Atlantik, Indijski i Tihom oceanu. Mjerila glavnih karata
su od 1:1 do 1:7 250 000 500 000.
Mjerila nekih
karata pojedinih otoka, tjesnaca, glavnih
gradova, gusto
naseljenih i najvanijih industrijskih
i gospodarskih
podruja je
u
rasponu
od 1:25 000 do 1:1 000 000.
Suvremeni atlasi su enciklopedijskog karaktera. Oni su namijenjeni iroj italakoj
publici te uz karte sadre i neke pisane informacije.
Nacionalni atlasi su najvanije dostignue kartografije neke zemlje. Sadre sve
aspekte gospodarenja u nekoj cjelini, a praeni su pored brojnih tematskih karata
tekstom, grafikonima i fotografijama. Takav atlas dakle sadri ope geografske,
tematske i statistike karte.
Prometni atlasi su namijenjeni putovanju. Sadre karte krupnijih mjerila koje se slau
po sekcijama i imaju zone preklapanja.
Prva dimenzija po kojoj se atlasi mogu razgraniiti je s obzirom na vrstu mediju, pa
tako razlikujemo tiskani i elektroniki atlas.
Atlas je dakle specifino sistematizirana zbirka karata, odnosno to je niz karata koje
namjenski ili sadrajno ine cjelinu, koje su povezane u knjigu ili izdane kao
pojedinani skupovi karata koji se po izlasku svih karata uveu Mora sadravati
primjerene projekcije, striktno dogovorene boje i kvalitet papira, mora biti
znanstveno potkrepljen.

79

Generalizacija sadraja
Mjerilo karte odreuje raspoloivu povrinu za crtanje. Ono odreuje realizacijupo
kojem prikaz na kartama treba biti jasan i pregledan. Ove injenice uvjetovale su
neophodnost da se vri izbor pojava koje e biti prikazane, odnosno, da se vri
generalizacija sadraja. To je veoma delikatan zadatak jer na osnovu relativno malog
broja prikazanih pojava treba vjerno prikazati se geografske karakteristike jedne
teritorije.
Izbor pojava i njihovih karakteristika koje treba da odraze te karakteristike zavisi od
namjene karte, razmjere i geografskih karakteristika teritorije koja se prikazuje na
karti.
Osnovni inilac generalizacije je namjena karte. Njen utjecaj najbolje se vidi kod
tematskih karata, koje se opredjeljuju samo za jednu pojavu ili ak samo za jednu
karakteristiku te pojave (na pr. polna struktura stanovnitva, srednja starost, broj
aktivnog st. i sl.), za dvije ili nekoliko pojava koje se uvjetuju, iskljuuju, srodne su i
sl. Kod takvih karata iskljueni su svi ostali elementi geografske sredine (osim
diskretno prikazane nune geografske osnove). Namjena karte prisutna je i kod
generalizacije opegeografskih karata iako je kod njih sadraj u velikoj mjeri
standardiziran. I meu njima postoje razlike u sadraju ili prioritetima prikaza kod
kolskih, atlasnih, zidnih karata, karata koje slue kao ilustracija nekog teksta i sl.
Postupci generalizacije daleko su slobodniji kod karata koje imaju za cilju ilustrativni
prikaz neke teritorije i tu je mogue vee odstupanje od matematike tonosti. Kod
krupnorazmjernih karata koje imaju i kartometrijske namjene, matematika tonost
prikaza je primarni to u velikoj mjeri sputava slobodu generaliranja.

Od mjerila karte ovisi smanjenjem ili poveanje raspoloiva povrina za neku pojavu.
Na tim povrinama, pri razliitim mjerilima mogu se ucrtati pojave koje se u prirodi
nalaze na povrini od jednog kilometra kvadratnog u prirodi.
Tabela 23. Povrina na kartama razliitog mjerila
Razmjer karte
1 : 25.000
1 : 50.000
1 : 100.000

Povrina 1 km2
16 cm2
4 cm2
1 cm2
80

1 : 200.000
1 : 500.000
1 : 1.000.000

25 mm2
4 mm2
1 mm2

Karakter teritorije koja je predmet kartiranja, moda je najdelikatniji inilac

gereralizacije. Male povrine, na kojima treba prikazati itav kompleks pojava koje
ine geografsku sredinu, predstavljaju problem svih karata. Zbog toga, sav taj
sadraj, prioritete, meusobne prostorne i funkcionalne veze moraju se prikazati
pomou vrlo malog broja znakova. Taj zadatak karte ne moe se ostvariti nekom
isto mehanikom eliminacijom manje vanih ili manjih pojava. U nekim sluajevima
moraju se prikazati i neke male pojave koje su za to podruje vane. Na primjer, na
sitnorazmjernim kartama prikazuju se oaze u pustinjama, a u naseljenim podrujima
na istoj karti izostavljaju se mnogi veliki gradovi. Ipak, brojem prikazanih pojava
mora se oznaiti stupanj gusto i rijetko naseljenih teritorija.
Genraliziranje sadraja karte vri se:
Izborom sadraja karte
Uproavanjem konturnog i linijskog prikaza,
Smanjenjem broja kvalitativnih i kvantitativnih pojava koje se prikazuju,
Zamjenom konturnog prikaza vanrazmjernim znacima.
Izbor sadraja karte je prvi postupak generalizacije, koji je odreen ciljem karte. Izbor
opeg sadraja je ustaljeniji kod opegeografskih karata. Kod njih se obavezno
prikazuju reljef, vode, naselja, komunikacije, kod karata krupnog razmjera jo i
vegetacija, iz naselja izdvojeni privredni, kulturno-historijski i drugi objekti, kao i niz
detalja koji su vidljivi dio geografske sredine. Eliminacija pojedinih objekta i detalja
vri se od najmanje vanih ka vanijim i makrantnijim, meutim, ni tom prilikom ne
primjenjuju se puki automatizam. Redovno se vodi rauna i o tome da se ne izostave
neki mali objekti koji su zbog svoje izuzetnosti na toj teritoriji atraktivni. Redukcija
podataka moe biti totalna i selektivna. Kod totalne redukcije sa karte se izbacuju sve
pojave jedne vrste i to je jednostavniji postupak (na primjer usamljeno drvee od
razmjere 1 : 300.000). Kod djelovanja redukcije biraju se primjerci jedne pojave koji e
biti prikazani i oni koji e biti eliminirani sa karte.
Na tematskim kartama, postavljeni cilj mnogo vie utie na izbor sadraja i tu je
manje prisutan izvjestan automatizam koga ima kod opegeograskih karata.
Mogunosti kreativnosti ovdje su daleko vee .
Uproavanje konturnog i linijskog prikaza nastaje zbog grafikih mogunosti
kartografskih prikaza. Naime, razmjer karte daje i debljinama linija, koje
ograniavaju areale ili oznaavaju linearne pojave odreene kvantitatne vrijednosti.
Na primjer, linija debljine 0,2 mm, koja je jedna od najtanjih koje je mogue
odtampati na kartama, na karti razmjera 1 : 100.000 ima znaenje 20 m, na karati
razmjera 1 : 500.000 ima znaenje 100 m itd. Zbog toga nije mogue prikazati
vijuganje linije obalske linije, rijeke, koja meandrira i sl.) iji je radijus unutar tih
dimenzija. U postupku generalizacije vodi se rauna o tome da se ne narui

81

matematika tonost karte, meutim, ona se esto namjerno naruava da bi se

sauvala vjernost prikaza situacije sa terena. Ipak prikaz svih detalja nije mogu.
Apstrahovanje detalja poveavaju se usporedo sa smanjivanjem razmjere karte.
Smanjivanje boja kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika pojava. Usporedo sa
smanjivanjem razmjere karte, smanjuje se broj kartografskih znakova, a samim tim i
mogunost prikaza svih detalja na prikazanim pojavama. Prije eliminacije nekih
pojava sa karte, vri se prikaz istorodnih pojava istim znakom. Na primjer, dok se na
krupnorazmjernim kartama diferenciraju znaci za itav niz razliitih religioznih
objekata (kapela, crkava, crkva sa dva ili vie tornjeva, manastir, manastir sa
konakom), na kartama srednjih razmjera oni se svode na jedan znak za sve njih, a na
kartama sitnih razmjera njihov prikaz se potpuno eliminira.
Zamjena konturnog prikaza vanrazmjernim znakom rezultat je smanjivanja razmjere,
odnosno smanjenja raspoloive povrine na karti za ucrtavanje geografskog sadraja.
To se najdosljednije primjenjuje prilikom prikazivanja naselja.
Prilikom generaliziranja sadraja prati se redoslijed koji se primjenjuje prilikom
unoenja geografskog sadraja karte. Prvo se vri generalizacija hidrolokih pojava,
odnosno obalskih linija i rijene mree, koji ine osnovu svih opegeografskih karata.
Usporedo sa generalizacijom rijene mree vri se i generalizacija prikaza reljefa. Tek
poslije toga slijedi izbor drugih, drutvenih sadraja.

Principi kartografskog predstavljanja

Osnovni princip i kartografiji je IM VANIJE TIM UOLJIVIJE!
Paralelno geografsko i likovno prouavanje prostora uspostavlja se uzajamna veza
izmeu prirodnog stanja i apstraktnog prikaza.
1. Karta je prikaz u unaprijed predvienom mjerilu i kartografskoj projekciji.
2. Karta je selektivna, ono to je itatelju zanimljivo to se izlae, potencira, a
ostalo izostavlja bez obzira na prag itljivosti.
3. Karta je simbolian prikaz, on nastaje od sasvim ogranienog broja
standardiziranih signatura kartografskih znakova.
4. Karta nije prost prikaz prirode i prostora, ona pokazuje pooaj, statistike
podatke o kvantitativnim i kvalitativnim karakteristikama objekta.
Likovno komponiranje karte
Cilj je sa to manje likovnih elemenata prikazati to vie pojmova, injenica i
informacija. Kartografsko likovno stvaranje ima sljedee postulate:
- Karta nije rezultat prirodnog ve namjenskog apstraktnog praga vidljivosti.
- Likovnu strukturu ine standardizirani oblici i kartografski uvjetovani znaci,
slova i brojevo.

82

Oblikovanjem svakog pojedinanog znaka utjee se na opi izgled karte,

simboliku, harmoniju, preglednost, itljivost ...
Postoje tradicionalna i konvencionalna sredstva kartografskog izraavanja. Autoru je
primarna funkcionalnost karte. Skladan spoljni izgled omoguava laku orjentaciju,
brzo uoavanje glavnog i sporednog, lak pregled cjelokupnog prostora.
Likovna kompozicija karte mora biti usklaena sa zahtjevima tonosti i vjernosti.
-

Grafika sredstva kartografskog izraavanja na tematskim

kartama
SREDSTVA KARTOGRAFSKOG IZRAAVANJA
- Karta se grafiki oblikuje pomou SKI
- Sadraj karte u grafikoj formi
- Odabir metodaa kartografisanja
Postoje:
- granine linije
- boje
- prosti geometrijski znaci
- simbolini znaci
- skalari i vektori
- neposredno objanjenje
- brojano - slovne oznake
- povrine
- koliina broj elementarnih znakova
sredstva nisu vezana iskljuivo za neki metoda, prema karakteru izraaja sredstva se
dijele na: kvalitativna, kvantitativna i univerzalna.

a) Kvalitativna
granine linije
boje
prosti geometrijski znaci
simbolini znaci
brojano slovne oznake

b) Kvantitativna
zasienost boje

83

prosti geometrijski znaci

skalari
povrina znaka
broj elementarnih znakova

c) Univerzalna
vektori i o kvaliteti i o kvantiteti
neposredno objanjenje

Tematske su karte kartografski prikazi najrazliitijih tema iz prirodnog i drutvenog

(privrednog, socijalnog i kulturnog) podruja, koje su neposredno vezane za prostor.
Okosnica za takav prikaz u pravilu je pojednostavljena topografska karta, tzv.
temeljna karta.
Sredstvima kartografskog izraavanja mogue je na tematskim kartama pruiti
informaciju o poloaju u prostoru, rasprostranjenosti, pokretima i smjerovima
pokreta, koliinama, svojstvima, trajanju, uestalosti i odnosima objekata. Njima se
mogu prikazati i fikcije, hipoteze, tendencije, mogunosti, projekti itd. Tematske
karte dobile su u prolom stoljeu ogromno znaenje zbog potrebe poznavanja i
iskoritavanja prirodnih datosti (resursa) i optimalne organizacije brojnih ljudskih
djelatnosti. Uz jednu topografsku kartu nekog podruja moe biti izvedeno na
desetine tematskih karata. Tematske karte slue za dopunu ili zamjenu nekog teksta.
Takve interpretacijske ili demonstracijske karte, koje slue za bolje tumaenje ili
oevidno dokazivanje neke tvrdnje, susreu se kako u znanstvenoj literaturi, tako i u
novinama. Vanu ulogu imaju istraivake karte, kod kojih se na temelju
kartografskog prikaza otkrivaju meusobne veze prikazanih pojava i stanja i1i se
otkrivaju nove pojave i stanja.
Termin tematska karta" uveo je R. Schumacher 1934. godine. Njime su postupno
zamijenjeni stariji termini "primijenjena karta", "specijalna karta" i dr.
Grafiko oblikovanje karata vri se pomou sredstava kartografskog izraavanja.
Postoji vie kategorizacija ovih sredstava. Prema F. Racetinu, u Kartografiji VGI iz
1973.g. podjela sredstava je na :
Granine linije, Boje, prosti geometrijski znaci, Simbolini znaci, Skalar i vektori,
Neposredno objanjenje, Slobno-brojne oznake, povrine i broj elementarnih
znakova. Suvremena podjela sredstava kartografskog izraavanja uvjetovana je
primejnom kompjutorizacije u kartografiji te se i sredstva dijele sukladno tomu na
toku, crtu i povrinu.
Prema geodetsko informatikom rjeniku sredstva kartografskog izraavanja su
Poseban nain prikazivanja prostornih objekata. To je znakovni sustav koji se sastoji
od kartografskih znakova i meusobnog odnosa znakova (sintaktika dimenzija),
odnosa znakova prema prikazanim objektima (semantika dimenzija) te odnosa
korisnika prema znakovima (pragmatika dimenzija). Sastavni su dijelovi
kartografike: osnovni geometrijsko-grafiki elementi (toka, linija i povrina),
kartografski znakovi (signature i dijagrami), rasteri (vieton), boja i pismo.
Za geografe je u ovom vidu primijenjene kartografije, koja priprema studenta za
koritenje GIS-a, znaajno je spoznati sve mogunosti sredstava kartografskog

84

izraavanja stoga se primjenuje i klasina njihova podjela na : kvalitativna,

kvantitativna i kombinirana.
Kvalitativna sradstva kartografskog izraavanja su boje, teksture i slovne oznake.
Kvantitativna sradstva kartografskog izraavanja su nijansa i intenzitet boje, gustina
rafure, veliina znaka i dr.
Sradstva kartografskog izraavanja trebaju zadovoljiti dva osnovna svojstva:
metrinost i oiglednost.

Granine linije razdvajaju poligone i povrinski predstavljene pojave, koje se

meusobno razlikuju u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Granine linije su u
crnoj boji, rijee u drugoj, tamnijoj boji. Imaju ulogu razdvajanja areala pojava, koji
su i inae predstavljeni razliitim bojama ili rafurama.
Granine linije odvajaju povrine razliitih kvalitativnih odlika. Ponekad su granine
linij eosnovno sredstvo grafikog izraavanj au kartografiji, kao npr. Kod metodae
areala. Kombinacije grafikih rjeenja graninih linij asu bezbrojne, te se na jednoj
karti moe prkazati veliki broj priomjenljivih, a da se sauva preglednost i itljivost
karte.
Skaliranjem same linije ovaj grafiki znak moe postati i oigledan i metrian, te u
ovisnosti o namjeni karte se primjenjuje. Npr. Na zidnim tematskim kartama
prednost se daje oiglednosti, dok je metrinost vanija za kabinetske karte.

Tri prektrivajue forme s raznim skrintonovima

85

Primjer izbora teksture (I-VI) za kvalitativno izraavanje i nijanse-gustine

(1-5) za kvantitativno predstavljanje pojava na tematskim kartama
Boje i teksture izraavaju prostorne razlike izmeu povrinskih pojava u
kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Osiguravaju dobru preglednost i uoljivost
razlika meu pojavama.
Boje u kartografiji mogu imati I kvantitativnu I kvalitativnu ulogu. Kvantitativnu
postiu odreeivanjem skale sa pokazateljem kvanitete pojave, dok se kvalitativna
postie osnovnom podjelom boje na topple I hlade, koje asociraju na pojavu koju
prikazuju, jer je boja osjetilni doivljaj koji nastaje kada svjetlost
karakteristinog spektra pobudi receptore u mrenici oka. Boju takoer pripisujemo
povrinama objekata, materijalima, svjetlosnim izvorima, itd. ovisno o njihovim
svojstvima apsorpcije, refleksije ili emisije svjetlosnog spektra.
Kod prikaza kvalitativnih odlika pojave boja treba podravati boje iz prirode, osobito
kod karat koje prikazuju fuizikogeografske elemente stvarnosti:karte vegetacije,
pedoloke, Drugi aspekt koritenja boj ana tematskim kartama primjenjue se
uvaavanjem psiholokih osobina boje da stvara ugodu pozitivnu ili negativnu, pri
emu se svakako tople boje koriste za pozitivne asocijacije, a hladne za negativne
pojave. Najea primjena je npr. Kod prikazivanja toplih i hladnih fronti u
meteorologiji ili npr. kod prikazivanja nataliteta i mortaliteta.
Kvantitativne odlike pojave bojom se prikazuju promjenom intenziteta ili zasienosti
neke boje, kroz neprekinutu ili stepanasto oblikovanu skalu. Neprekinuta skala ima
veliku oiglednost, ali slabu metrinost. ee se stoga primjenjuje stepeniasta skala,
u kojoj se pojava podijeli na odreene razrede od-do. Najea primjena je na
hipsobatimetrijskim kartama kao skale boja u prikazivanju reljefa iznad i ispod
razine mora.
Posebnu primjenu boja nalazi u brojnim tematskim kartama kod kojih se pojava
rasprostira u okviru neke administrativne cjeline (mjesna zajednica, katastarska
opina, opina, upanija ili drava) za koje s eizraunavaju relativne kvantitativne
odlike pojave, pri emui je imenitelj odnosa brojana vrijednost povrine
rasprostiranja pojave: gustoa naseljenosti, bruto nacionalni dohodak po glavi
stanovnika i dr.
86

Boja je osjetilni doivljaj koji nastaje kada svjetlost karakteristinog spektra pobudi
receptore u mrenici oka. Boju pripisujemo povrinama objekata, materijalima,
svjetlosnim izvorima, itd. ovisno o njihovim svojstvima apsorpcije, refleksije ili
emisije svjetlosnog spektra.
Tradicionalna podjela boja u umjetnosti je na osnovne i sloene. Tri osnovne boje
su: crvena, uta i plava. One se zovu i primarne boje. Tri sloene boje dobivaju se
mijeanjem osnovnih boja: crvena + uta = naranasta, plava + uta = zelena i plava +
crvena = ljubiasta. Te boje se nazivaju i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se
mijeanjem primarnih i sekundarnih (npr. plavozelena, utozelena i dr.).
Druga podjela boja je na tople (crvena, uta, naranasta) i hladne (plava, ljubiasta,
zelena). Tako su podijeljene zato to se u prirodi mogu zamijetiti uz odreena
toplinska stanja (crveno vatra, plavo more). U neutralne boje spadaju smeai sl..
Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se
nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja. To su: naranasta i plava (zato
to naranasta nastaje mijeanjem crvene i ute, tj. u sebi nema nimalo plave boje),
ljubiasta i uta, crvena i zelena. Dugine boje obuhvaaju spektar est boja (primarne i
sekundarne) koje moemo vidjeti proputanjem zrake svjetlosti kroz trostranu
kristalnu prizmu. U vidnom spektru, odnosno skupu boja, koje ljudsko oko moe
raspoznati, dolaze boje u odreenom nitu, koji se naziva spektar, a ine ga crvena,
naranasta, uta, zelena, plava, ljubiasta. Zbog toga je i naziv za podruje u spektru
elektromagnetskih valova uestalosti (frekvencije) ispod one svjetlosnog vala koji
odgovara crvenoj boji infracrveno zraenje, a iznad uestalosti vala za ljubiastu
boju ultraljubiasto zraenje. Ljudsko ga oko ne zapaa (tada vidimo drugu boju koja
je u pozadini), ali ga zapaaju vidni organi nekih ivotinja, npr. pela. Spektar boja se
moe vidjeti ako snop bijele svjetlosti usmjerimo na prizmu, ime dolazi do njena
rasapa. Infracrveni val se moe opaziti na drugi nain: nae li mu se na putu u
rasutom spektru toplomjer, temperatura biva poviena - ljudski ga organizam
doivljava kao toplinu.
Tradicionalna podjela boja u umjetnosti je
na osnovne i sloene. Tri osnovne boje su: crvena, uta i plava. One se zovu i primarne
boje. Tri sloene boje dobivaju se mijeanjem osnovnih boja: crvena + uta =
naranasta, plava + uta = zelena i plava + crvena = ljubiasta. Te boje se nazivaju
i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se mijeanjem primarnih i sekundarnih
(npr. plavozelena, utozelena i dr.).
Boje vidljive ljudskom oku
Boja
raspon valnih duljina frekvencijski raspon
crvena
~ 625 740 nm
~ 480 405 THz
naranasta ~ 590 625 nm
~ 510 480 THz
uta
~ 565 590 nm
~ 530 510 THz
zelena
~ 500 565 nm
~ 600 530 THz
cijan
~ 485 500 nm
~ 620 600 THz
plava
~ 440 485 nm
~ 680 620 THz
ljubiasta ~ 380 440 nm
~ 790 680 THz

87

Druga podjela boja je na tople (crvena, uta, naranasta) i hladne (plava, ljubiasta,
zelena). Tako su podijeljene zato to se u prirodi mogu zamijetiti uz odreena
toplinska stanja (crveno vatra, plavo more). U neutralne boje spadaju smea, siva i
sl..
Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se
nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja. To su: naranasta i plava (zato
to naranasta nastaje mijeanjem crvene i ute, tj. u sebi nema nimalo plave boje),
ljubiasta i uta, crvena i zelena.
Dugine boje obuhvaaju spektar est boja (primarne i sekundarne) koje moemo
vidjeti proputanjem zrake svjetlosti kroz trostranu kristalnu prizmu.
Znanost koja se bavi prouavanjem boja zove se optika.
Van kartografskog i umjetnikog doivljaja boja sustavi boja se se odreuju na
temelju praktinih i tehnolokih razloga. Kod aditivnog mijeanja boja koje se
koristi u televiziji i raunarstvu najvei raspon prikaza boja dobiva se kada su
primarne boje crvena, zelena i plava. Kod suptraktivnog mijeanja boja koje se koristi
u fotografiji i tiskarstvu primarne su boje cijan, magenta i uta, pri emu se u
tiskarstvu radi postizanja veeg kontrasta dodaje jo i pigment crne boje.

Znakovi kao sredstva kartografskog izraavanja

Mogu biti prosti geometrisjki znaci i simbolini znaci. Prosti geometrisjki znaci
primjenjuju se za prikazivanje kvalitativnih odlika pojedinanim objekat ili pojava,
obino kao znaci van mjerila karte. Za prikazivanje pojava van mjerila kada pojava
zahvaaju manje povrine, prikazuje neka stanja ili su pak karte namijenjeni irokom
krugu korisnika pri emu znak asocira na pojavu koju predstavlja.
Kartografika je znakovni sustav za prikazivanje prostornih objekata.
Obuhvaa:

kartografske znakove i meusobne odnose znakova

odnose znakova prema prikazanim objektima
odnose korisnika prema znakovima

Sastavni dijelovi kartografike su:

osnovni geometrijsko-grafiki elementi (toka, crta, podruje)

kartografski znakovi
boje
pismo

Kod kvalitativne podjele nekog teritorija prosti geometrijski znaci se mogu

viekratno ponavljati po cijeloj pov rini, koju odlikuje jednoznanost kvalitativnih
odlika pojave.
88

Raspored znakova na povrini moe biti I sustavan. Ovo sredstvo kartografskog

izraavanja u sluaju viekratnog ponavljanja jednog znaka na nekoj povrini
poprima izvjesne osobine plastinosti, jer se poguivanjem ili razrjeeivanjem znaka
odraava vei ili manji intenzitet pojave. Metrinost se moe postii pri sistematskom
rasporedu znakova kobiniranjem s prividnim skalarom (u ovom sluaju rastojanje
meu znacima) ili uvjetnim davanjem svakom znaku vrijednos odreenog broja
jedinica kvantitaivne odlike pojave.
Prosti geometrijski znaci su pogodni za prikaz kvalitativnih odlika pojave na
jednobojnim kartama. Znaci mogu biti u boji, potpuno ili u segmentu. Boja se moe
zamjeniti teksturom (raster, rafura), potpuno ili u segmentu znaka.
Simbolini znaci
Simbolski znaci primenjuju se na opegeografskim, topografskim i tematskim
kartama, gdje su sloeniji i vie koriteni.
Simbolski znaci po strukturi mogu biti slikovni, simboli, fiziografski, djeljivi. To je
specifian vid geometrijskih znakova, i to predstavljaju svojim izgledom, bojom,
stukturom ili dopunom pojave koja je kartirana.

89

Skalarni znaci; a) apsolutna kontinuirana

Skalarni znaci; a) apsolutna ekvivalentna
skala, b) relativna kontinuirana skala
skala b) relativna ekvivalentna skala

Slikovni simboli su minijaturni crtei koji se najee koriste na kartama nie razine
obrazovanja ili iroke uporabe npr. Za karte koje su namijenje turistima.
Slikovni su simboli pogodni za prikazivanje individualnih objekata ili za isticanje
nekih odlika objekta. Mogunost postizanja metrike se moe postii samo kod
objekata istog oblika, a razliite veliine, kada se primjenjuje skalar za odreivanje
vrijednosti
Fiziografski simboli imaju dobru oiglednost, a nanose se na povrine na koje s
eodnose.
Geometrijski strukturni simboli daju strukturnui prikaz pojave, pri emu se ponekad
definiraju kao dijagrami.
Prosti geometrisjki znaci slue za prikaz
kvalitativnih odlika
pojave na
jednobojnojkarti, dok se njihovom primjenom na kartamau boji oni prikazuju kao
drugostupanjskipokazatelj.
Simbolini znaci dijele se
na slikovne, fiziografske, djeljive ili strukturne I
konvencionalne simbole.
Slikovni simboli su minijaturni crtei namijenjeni turistikimili pak kartama za nie
osnovno obrazovanje. Slikovni simboli imaju malu metrinost.
Fiziografski simboli imaju dobru oiglednost jer podsjeaju napojavu koju
predstavljaju obino na odreenoj povrini.
Strukturni simboli su pravilni geometrijski simboli koji su komponiraniprema
sudjelovanju nekih pojava u cijelom.
Konvencionalni simboli pokazuju lokaciju nekih objekata.
Skalari i vektori
Za odreivanje veliina kao to su udaljenost, povrina, zapremina potreban je samo jedan
bro, taj broj moe biti bilo koja mjerljiva pojava kao kvantitativna odlika. Skalar moe biti
realni odsjeak prave-pa je to realni ili pravi skalar, ili to moe biti rastojanje izmeu dvaju
toaka pa je to prividni skalar.
Skalarni znaci iskazuju kvantitativna svojstva pojave, odnosno njihove apsolutne,
procentualne ili indeksne vrijednosti. Legendom, skalom vrijednosti - nomogramom,
tumai se sam skalarni znak. Skalari se na krtama postavljaju vertikalno. Za
90

skidanje metrike neophodno je na kartu nanijeti nomogram. Oiglednost se kod

ovog znaka postie kada se na neki oigledni znak montira skalar.
Postoje veliine koje se ne moe potpuno odrediti brojem, ve im se mora pokazati
smjer, kao ubrzanje, vjetar tada se kopristi vektor.vektor je usmjereni skalar, a
primjenjuje se kao izraajno sredstvo kada pojava ima promjenljivu orijentaciju u
odnosu na strane svijeta ili normalu. Na karti se vektor izraava kao odsjeak ija
duljina odreuje intenzitet a pravcem i smjerom je odreena orijentacija pojave.
Vektor je poseban znak jer moe istodobno prikazaivati i kvantitativne i kvalitativne
odlike pojave. Kvantitativne odlike pojave se oitavaju na isti nainkao i kosd
skalara, odnosno potrebno je konstruirati nomogram vrijednosti. Pravci se oitavaju
na nain da se koristi kutomjer ili se omoe odrediti iskustveno smjer. Oiglednost
vektora ovisi od metodaike njegovo ostvarenja na karti. Najea primjena i skalara i
vektora je kod tehnikih karta npr. U meteorologiji, prometu i dr.
Vektorski znaci su grafiko sredstvo kartografskog izraavanja pravca dejstva,
orijentacije, dinamike i svojstva pojave (rua vetrova iskazuje pravce puhanja
vetrova, njihovu jainu i uestalost)
Alfanumerki znaci su u obliku slova, brojeva, rijei i skraenica. (nalazite ruda
izraeno slovnim simbolima za metale tih ruda).
Dodatni brojni znaci koriste se uz geometrijski ili simbolski znak, uporedo sa njim ili
odvojeno.

Prikaz pojave razliitim metodaama: a) toke; b) skalari; c) geometrijski raspored; d)izolinije;

e) trodimenzionalni prikaz.

91

Primjer izbora znakova za predstavljanje dinamike pojava

92

Kod kvalitativnog rejoniranja teritorija prosti se geometrijski znaci mogu viestruko

ponavljati po cijelom teritoriju, koja ima odlike jednoznane pojave, kada se mogu
pojaviti I neke plastine osobine znakova, a rezultat su poguavanja ili razreivanja
znakova. Metrinost se postie kombiniranjem ovog znaka sa prividnim skalarom
(rastojanje meu znacima), ili uvjetom koji se daje znaku.
Skalari I vektori
Skalari prikazuju kvantitativne odlike pojave na kartama. Izraava se grafiki kao
realan odsjeak prave ili kao rastojanje izmeu dvije toke. Na kartama se pokazuju
vertikalno, I ima metrika svojstva, koja su lako itljiva iz nomograma, koji je
obvezan u vanokvirnom dijelu karte.
Vektor je usmjereni skalar. Primjenjuje s ekod oojava koje imaju promjenljivu
orijentaciju prema sjeveru ili u odnosu na normal. Na karti vector predstavlj
aodsjeak ija duina odreuje intenzitet pojave, a pravac I smjer orijentaciju pojave.
Vektor moe istodobno prikazivati I kvalitativn ei kvantitativn eosobine pojave koju
prikazuje. Kvantitativna odlika ita se sa nomograma, a smjer s eita kutomjerom.
Najpoznatiji vektorski prikaz je rua vjetrova.
Neposredno objanjenje na kartama nema iroku primjenu, jer nije samostalno,
nema metrinost. Izraava se kao tekst na karti kojim se objanjavaju neke
kvalitativne odlike pojave koja se prikazuje. Ovo je vjerojatno najstarije sredstvo
grafikog izraavanja u tematskoj kartografiji, a danas se primjenjuje samo kada se
ne moe primijeniti neko izraajnije sredstvo.
Nedostatak neposrednog objanjenja ko grafikog sredstva kartografskog izraavanj
aje u tomu to nema nikakvu oigladnost, primjenjuje se kao morfonim, kod metodaa
areala, I za prikaz brojevima neke kvantitativne odlike, kao npr. Prikaz dubina na
pomorskim kubine na kartama .
Brojano slovne oznake se ponekad poajavljuju na kartama I prenose kvalitativne
odlike pojave. Izabrani znak se primjenjuje unutar nek povrine, pa veliina slova
moe ukazivati na kvanittativnu stranu pojave, kao npr. Mjesta vjerojatne pojave
klizita, snjene lavine I dr. Treba razlikovati brojano slovne oznake kao grafiki
izraz u neposrednom objanjenu od ovg grafikog izraza, Neposredno objanjenje
prikazuje kvantitativnu odliku pojave u ozabranoj toki, dok brojano slovne oznake
su simbolian znak I prikazuju kvalitativne odlike pojave na ogranienom dijelu,
gdje su one u stvari znaci. Onei se prikazuju unutar nekih graninih linija ili za
prikaz usamljenih objekata. Vrlo su vrijedni u prikazu imaginarnih pojava ko npr.
Statikih sredita atmosferskih minimum I maksimuma, vjerojatnoe za klizita,
odrene I dr.
Povrine kao sredstvo kartograrfskog izraavanja koristi se na dva naina: za
pokazivanje stvarnog odnosa povrina I za prikazivanje kvantitativnih odlika pojave.
Povrina kao prikaz stvarnog odnosa povrina primjenjuje s ekod kvantitativnog
rejoniranja npr. kod geolokih, pedolokih, geomorfolokih. Mogu biti koriteni I kod
karata areala npr. U biologiji pojava rejona endema I dr. Kod nekih metodaa
kartiranja (vektora, toaka I linijakretanja) povrine kao izraajno sredstvo imaju
skriveni karakter, jer se ne smatraju sutinomprikaza nego su proizvod matematski
definiranih linija i toaka. Iako prikazuju koliinske odnose ipak se povrine mogu
smatrati I oiglednim grafikim kartografskim izraajnim sredstvom.

93

Broj elementarnih znakova predstavlja jedan grafiki znak kao koliina pojave.
Prebrojavanjem znakova dobija se kvantitet, kao npr. toke koj eimaju odreenu
vrijednost zasaenih gomolja lala ili tulipana. Ako se odreena koliina jedinica neke
pojave prikae odreenim grafikim znakom mnastaje novo izraajno sredstvo, koje
prikazuje kvantitativne odlike pojave. Prebrojavanjemznakova u nekoj povrini moe
se odrediti kvantitativna odlika pojave. Ovo sredstvo posjeduje I metrike odlike
ako se primijeni stupnjevita skala iji je interval jednak vrijednosti jednog znaka.
Oiglednost nastaje u luaju samostalne primjene npr. meode toaka I kartograma na
nekoj povrini.

Metode predstavljanja geografskih objekata i pojava na

tematskim kartama
Za prikazivanje sadraja tematskih karata koriste se metodae i znaci. Kartirati neku pojavu
znai predstaviti njen poloaj, prostorni raspored, kvantitativna i kvalitativna obiljeja.
Kartiranje se vri po izabranoj metodai, kartografskim izraajnim sredstvima. Metodae
kartiranja dijele se na kvalitativne, kvantitativne i univerzalne. Obino se kombinuju dvije ili
vie metodaa kartiranja.

Metoda boja (rejoniranja)

Metodaa boja ili rejoniranja je metodaa razgranienog i preglednog predstavljanja
kvalitativnih karakteristika odreene pojave, koja ima kontinuirano rasprostranjenje po
teritoriji (pedoloka, geoloka, vegetacijska, karta nacionalnog sastava, religije i dr.).

94

Metoda boja (rejoniranja)

Kartiranje pojave uvjetljava njeno ralalanjivanje na tipove, vrste ili vidove javljanja,
ustanovljavanje granica njihovog razdvajanja, a zatim izbor na~ina izra`avanja (izbor boja ili
{rafure). Najjednostavniji nain prikazivanja vrsta unutar pojedine pojave je bojenjem
povrina, primjenom rastera i rafa, znakova (toke, krugovi, crte i dr.) ili raznim
kombinacijama znakova i rafura. Kombinacijom boja, rastera, rafura i znakova mogue je
izvriti detaljnu klasifikaciju. Metodaa boja (rejoniranja) primjenjuje se i kada se ne moe
izvriti strogo razgraniavanje pojava (nacionalni sastav stanovnitva) u vidu rafura.
Najveu primjenu ova metodaa ima na geolokim, pedolokim, klimatskim, politikim i
drugim kartama.

Metoda areala
Metoda areala ( lat. area - povrina) primjenjuje se za kartiranje pojava koje se javljaju
mjestimino ili izolovano, bez obzira da li je njegovo rasprostranjenje ravnomjerno ili ne
unutar svakog pojedinog areala (areal masline, Panieve omorike, trusnih podruja i dr.).
Metodaa areala i metodaa boja su slini po nainu kartiranja, s tim to se kod metodaa areala
pojava ne prostire na cjeloj kartiranoj povrini. Areali se mogu poklapati i podudarati, dok to
nije sluaj sa kartiranom pojavom metodaom boja (areal limuna i vinove loze, koji se
djelimino poklapa bit e prikazan kombinacijom odgovarajuih znakova, dok se na
pedolokim kartama kartira samo jedna vrsta zemljita). Bojenje povrina areala rijee se

95

primenjuje zbog pomenutog preklapanja areala, a preklopni areali se prikazuju graninim

linijama razliitog izgleda.
Areali na kartama mogu imati odreene granice koje se prikazuju punim, isprekidanim ili
tokastim linijama. Unutranjost areala se boji, rafira ili ispunjava znacima.
Predstavljanje areala pojave kojoj se ne mogu ustanoviti granice vri se postupanjim
gubljenjem boje ili rafure prema periferiji areala.
Metoda areala omoguuje prikazivanje dinamike pojave, prikazivanjem njenog
rasprostranjenja u raznim vremenskim razdobljima (dinamike paleontoloke i dr. karte)
Areali mogu biti apsolutni i relativni. Apsolutni areal obuhvata cijelu oblast rasprostranjenja
pojave, a relativni areal podrazumjeva izdvajanje vrsta unutar neke pojave koja je obuhvaena
apsolutnim arealom (izdvajanje etinarske od listopadne u arealu rasprostranjenja ume na
nekoj teritoriji).
U kombinaciji sa drugim metodaiama, areali se koriste kao dopunski elementi za
predstavljanje karakteristika neke pojave (areali magnetskih anomalija na karti magnetskih
deklinacija, na kojima su one prikazane izogonama). Kao samostalna metodaa areali imaju
najee primjenu na fitogeografskim i zoogeografskim kartama, jer se pomou njih mogu
najbolje izraziti regionalni raspored i rasprostranjenje nekih biljnih i ivotinjskih vrsta.

Metoda areala

Kvantitativne metode predstavljanja na kartama

Kvantitet i uporeivanje vrednosti dvije ili vie pojava postie se kvantitativnim metodaama:
toaka, izolinija i kartograma.

96

Metoda toaka
Metoda toaka primjenjuje se za prikazivanje kvantitativnih karakteristika pojava, koje imaju
masovno rasprostiranje razliite gustine. Rasporedom toaka na karti ukazuje se na stvarni
raspored, rasprostiranje i gustina odreene
pojave. Ako su toke nosioci usvojenog broja
jedinica mjere odnosne pojave, onda su i
kvantitativni pokazatelji date pojave (pri
prikazivanju broja vonjaka i vinograda
svaka toka predstavlja odreenu metriku
vrijednost. Kvantitativni podaci dobijaju se
brojanjem toaka na teritoriji i mnoenjem sa
"teinom" toke. Odreivanje teine
(vrijednosti) toke utie na metrinost i
estetiku (pri malim vrijednostima, dolazi do
stapanja, a pri veim do rastura toaka).
Izbor "teine" toke zavisi od mjerila karte,
intenziteta i gustine kartirane pojave. Kada
postoje razlike u gustini kartirane pojave na
teritoriji, bitan je izbor vrijednosti toke, da
ne bi dolo do stapanja toaka na mjestima
vee gustine. U tim sluajevima odreuje se
toka vee vrijednosti (veeg prenika) koja
predstavlja pojavu vee vrijednosti. Kada nije
mogue postii prikaz izborom jedne vrste
Metoda toaka
toaka ili jedne veliine, odreuju se dvije ili
vie veliina toaka, ili se spajaju toke i
pretvaraju u jednu vrstu jednobojnih areala, unutar kojih se brojem oznaava zbirna
vrijednost svih kvantitativnih pokazatelja, obuhvaenih takvim arealom .

Metoda toaka sa kartogramskim rasporedom

Metoda toaka sa topolokim tipom rasporeda

Primjenom toaka razliitih boja izraavaju se kvalitativna svojstva vie pojava. Time je
omogueno uporeenje regionalnih razlika pojava i njihov poloaj unutar same pojave.

97

Metoda izolinija
Izolinije su zatvorene krive linije koje povezuju toke istih vrijednosti na karti. Metodaa se
sastoji u odreivanju poloaja toaka istih vrijednosti i njihovog povezivanje u kontinuiranu
liniju. Izolinije, s obzirom na pojavu koja se kartira imaju posebne nazive: izohipse - linije
istih apsolutnih visina, izobare - linije jednakog pritiska, izobate - linije jednakih dubina,
izobite - linije jednakog sleganja terena, izogeoterme - linije jednakih godinjih temperatura,
izogone - linije jednakih magnetskih deklinacija, izodiname - linije istog intenziteta
Zemljinog magnetizma, izoplete - linije istog rasporeda i gustine odreenog elementa i dr.
Ova metodaa omoguuje predstavljanje hronologije dogaaja primjenom linija koje povezuju
toke jednovremenosti deavanja dogaaja - izohrone.
Izolinije se nanose na osnovu mjernih podataka sa terena, interpolacijom i posmatranjem
kartirane pojave.

Metoda izolinija

Kao metodaa izolinije su pregledne i ne zahtjevaju posebno objanjenje u legendi. Radi

postizanja vee preglednosti, prostor izmeu linija moe biti obojen tonovima jedne ili vie
boja, slino hipsometrijskom metodaom.

98

Metoda kartograma
Kartogram je crte kojim se prikazuje prosjena veliina pojave u okviru odreenih jedinica
teritorijalne podjele, najee administrativnih. Tako, npr. kartogramom moe se predstaviti
prosjena gustina stanovnitva po km2, procenat obradivih povrina u odnosu na ukupnu
povrinu i dr. Nedostatak ovoe metodae je neekonominost, jer se preko kartograma ne
moe nanjeti drugi sadraj.
Primjenjuju se dvije vrste kartograma: obini i neprekidni kartogrami.
Obini kartogrami primjenjuju se za predstavljanje kvantitativnih karakteristika pojave. Kao
sredstvo izraavanja koristi se boja ili rafura, gdje intezitet boje ili zatamnjenost rafure
asocira na uzajamne kvantitativne odnose u pojavi. U legendi skala kartograma mora biti
postupna da bi pratila razvojnost pojave.

Dvojni kartogram

Eumorfini kartogram

99

Slika za eumorfini kartogram

100

Prosti kartogram

Selektivni kartogram

Kvalifikativni kartogram

Prosti geometrijski kartogram

Neprekidni kartogrami pored kvantitativnih, istovremeno mogu prikazati i kvalitativna

svojstva pod uvjetom da su predstavljena istim pokazateljima. Zbog toga je on univerzalna
metoa tematskog kartiranja. Kod neprekidnih kartograma primjenjuju se izraajna sredstva:
granine linije, boje i rafure. Kvantitativne karaktreristike predstavljaju se prividnim
skalarom. Prividni skalar je rastojanje izmeu susjednih znakova ili linija rafure. Rastojanje
izmeu linija rafura odreuje se po formuli:
l=k/A
gdje je: l - rastojanje izmeu linija rafura, k - optimalan broj linija na jedinicu povrine, A relativni kvantitativni pokazatelj pojave koja se kartira.

101

Kvantitativne karakteristike pojave

predstavljaju se na neprekidnoj
skali. Kartogrami se koriste za
predstavljanje
kvantitativnih
promjena pojave u odreenom
vremenskom periodu (prirataj
stanovitva, depopulacija i dr.).
Kartogramom se bolje predstavljaju
i bre sagledavaju numeriki
podaci,
regionalni
raspored
kvantitativnih
odnosa
unutar
pojave u odnosu na tabelarno
predstavljanje.

Univerzalna
metodaa
tematske kartografije

Kombinirani kartogram

Univerzalne metodae primjenjuju

se za predstavljanje kvalitativnih i
kvantitativnih karakteristika u
vidu kartodijagrama, vektora,
linija kretanja i znakova.

Metoda kartodijagrama

Metoda kartodijagrama

Kartodijagrami su na karti primenjeni dijagrami.

Metodaom kartodijagrama predstavljaju se
pojave u apsolutnom i relativnom vidu unutar
odreenih jedinica teritorijalne podjele, najee
administrativne.
Izraajno sredstvo kod ovoe metodae moe
biti raznovrsno, u vidu stubia (uspravnih,
horizontalnih),
kruga,
trougla,
kvadrata,
izometrijskih slika i dr. Najoigledniji su
strukturni dijagrami, u vidu prostih geometrijskih
figura podeljenih na sektore.
Strukturni dijagram svojom podjelom na sektore
ukazuje na apsolutne veliine pojave kao cjeline i
strukture u okviru kartirane pojave. Primjenom
vie vrsta kartodijagrama, boja i struktura
prikazuje se razvitak pojave u vremenskim
presjecima.
Linearni dijagrami
sastoje se iz nekoliko
paralelnih linija razliite duine. Duina linije
predstavlja kvantitet pojave, jer je mjerilm, a boja
kvalitet tj. varijantu jedne pojave. Neekonomini

su jer zauzimaju dosta prostora.

102

Kartodijagrami: a) sa strukturnim dijagramima b) sa starosnim piramidama.

Kartodijagrami

Po
vrinski kartogram

103

Povrinski kartodijagrami predstavljaju se povrinama geometrijskih slika. Najei su

stubiasti dijagrami. Poloaj stubova moe biti vertikalan (na klimatskim kartama - koliina
padavina) i horizontalan (na kartama stanovnitva - starosna piramida).

Razliite vrste kartodijagrama

Ove metode zbog grafike slinosti neki autori svrstavaju u metode znakova, ali je razlika u
poloaju znakova.

Kartogram ili statistika karta je oblik kartografskog prikaza kod kojeg su

najee na jako pojednostavljenoj temeljnoj karti,elementima kartografike
prikazane statistike vrijednosti koje se odnose na pojedine objekte, tokasti,
linijski ili povrinski objekt.
Prema nainu prikaza razlikujemo povrinski kartogram i kartodijagram. Kod
povrinskog kartograma statistiki podaci koji se odnose na pojedino podruje (
relativne vrijednosti) prikazuju se razliitim povrinskim znakovima u skladu s
vrijednostima podataka.
(npr. gustoa stanovnitva)
Tip dijagrama

Primjer

Prednosti-nedostaci

104

Tip dijagrama
Kruni isjeci
Wing Chart

(Divided) Bar Chart

Histogrami

Area Chart
Povrinski grafikoni

Pie Chart
Segmentni

Primjer

Prednosti-nedostaci
Prednosti:
apsolutni iznosi prikazivan
po isjeku
null setovi mogu biti
predstavljeni jednostavno
Nedostaci:
Procjena i mjerenje openito
manje tonni
Prednosti:
brz i jednostavan pregled
zastupljenih vrijednosti
postocima
null setovi mogu biti
predstavljeni jednostavno
Nedostaci:
Procjena i mjerenje openito
manje tona

Prednosti:
tedi prostor i lijepo
centriranje
apsolutni iznosi prikazivano
Quadrat podruju
zastupljenost pojedinih
komponenti vrijednosti koje
Quadrat segmentima
Nedostaci:
zauzima puno prostora kada
se prikazuje velike vrijednosti

Prednosti:
tedi prostor i lijepo
centriranje
apsolutni iznosi prikazivano
krug podruju
zastupljenost pojedinih
komponenti vrijednosti za
krugom segmentima

105

Tip dijagrama

Primjer

Prednosti-nedostaci
zastupljenost sastavnih
postotaka po segmentima
kutova
Nedostaci:
zauzima puno prostora kada
se prikazuje velike vrijednosti

Metoda vektora
Metodaa vektora primjenjuje se kod kartiranja pojava koje se kreu irokim frontom na
veem podruju ili cijeloj kartiranoj teritoriji i nisu vezana za ustaljene linije. Pogodni su za
predstavljanje morskih struja, vetrova i dr.
Kvantitativna svojstva (intenzitet morske struje, brzina i dr. Sl.149.) predstavljaju se
strelicama razliitih duina a kvalitativna strelicama razliitih boja ili debljina. Na kartama
svijeta tople struje predstavljene su crvenom, hladne struje plavom bojom, a intenzitet
gustinom strelica. Izraavanje kvalitativnih svojstava pojava metodaom vektora moe biti
razliito i omoguuje istovremeno kartiranje vie pojava. Metodaa vektora je osnovna
metodaa za prikazivanje dinamike pojava u odreenim tokama. Pogodan je za
predstavljanje kretanja masa u trodimenzionalnom prostoru (kartiranje pojava u hidrosferi,
atmosferi, astronomiji i matematikoj geografiji i dr.).

Metoda linija kretanja

Linije, kao znaci, koriste se za
prikazivanje pravca kretanja ili
migracija
odreenih
pojava
ili
osnovnih pravaca protezanja nekih
objekata ili granica povremenog
irenja objekata i pojava. Metodaa
koristi grafike pokazatelje - linije,
razliite po crteu, debljini i boji, ali i
strelice, za oznaavanje smjera.

Metoda vektora

106

Metoda prikazuje pravce kretanja pojava (morske struje, vetrovi, avionski ili pomorski
saobraaj, transport, stanovnitvo, linije plime i oseke, vododelnice rijenih slivova i dr.).
Pored pravca kretanja pojave, moe se predstaviti i veliina ucrtavanjem linija
odgovarajue debljine. Sruktura pojave predstavlja se ucrtavanjem paralelnih linija razliitih
boja, podjelom linije na sektore i dr.
Linije se prikazuju i tematski, koritenjem pravih linija, koje povezuju krajnje toke
kretanja pojave (turistike karte - itinereri).

Linije kretanja

Metoda signatura ili znakova

Metodaa signatura ili znakova koristi se za predstavljanje kvalitativnih i kvantitativnih
pokazatelja: veliinom, oblikom, bojom i unutranjom strukturom znaka. Pogodan je za
kartiranje pojava koje se ne mogu dati u mjerilu karte. Kvantitet je dat veliinom znaka
(skalara). Za konstruisanje skalara znaka koristi se sljedea formula:
s= k/p

107

gde je: k - kvantitativni pokazatelj, p - broj jedinica koji uvjetno odgovara povrini od 1mm2
na karti.
Skalar moe biti bilo koja dimenzija znaka (kod kruga - prenik, trougla -visina, kvadrata strana i dr.). Kod predstavljanja pojava sa velikim amplitudama kartiranih pokazatelja teko
je postii proporcionalnost znakova. U tom sluaju, primjenjuje se simbolika
proporcionalnost, naglaena u legendi. Skala za objanjenje u legendi neophodna je i kod
realne i simbolike proporcionalnosti. Metodaa signatura ili znakova koristi etiri vrste
oznaka: geometrijske, slovne, simbolike i slikovne znake.

a. Geometrijski znaci
Geometrijski znaci su oni koji imaju forme geometrijskih figura (krug, kvadrat,
pravokutnik, trougao). Mogu se primjeniti i druge forme (grafikoni, dijagrami). Geometrijski
znaci izraavaju matematike odnose i dimenzije veluina odreenih pokazatelja kartiranih
pojava. Svojim formama (oblicima) i bojama (rafurama) ukazuju na toan poloaj objekata i
njihove kvalitativne razlike, a razliitim veliinama na kvantitativne razlike.
Forma (oblik) znaka omoguuje klasifikaciju sadraja karte (razliitom geometrijskom
figurom predstavlja se odreena grana industrije). Boja (rafura) geometrijskog znaka
ukazuje na kvalitet pojave. Izbor boja prilagoava se bojama kartiranih elemenata iz prirode.
Veliine pojava predstavljene su znacima razliitih dimenzija iji skalari su prenici kruga,
strana kvadrata, visina dijagramskog stuba, povrina znaka i dr. Geometrijski znaci
omoguuju predstavljanje strukture pojave (stanovnitva, privrede, nacionalnog dohotka i
dr.), razvoj, poreenje veliina koje stoje u uzrono - posljedinim vezama i njihov prostorni
razmjetaj.

b. Slovni znaci
Slovni znaci daju kvalitativna obiljeja odreene pojave. Postoje dvije mogunosti primjene
slovnih znakova:
1. meunarodno usvojenim (za kemiske elemente, brojevi i dr.) i
2. poetnim slovima naziva kartiranih predmeta.
Navedena druga mogunost tee se primjenjuje zbog rijei koja poinju istim slovom. U tom
sluaju koriste se skraenice naziva pojave.
Boja slova ukazuje na razliite varijante pojave (simbol za eljezo - Fe, ispisuje se u
razliitim bojama kod prikazivanja nalazita i proizvodnje eljeza).
Prednost slovnih znakova je u oiglednosti, ali su im male mogunosti u prikazivanju
razliitih karakteristika jedne pojave.

108

c. Simboliki znaci.

Znaci koji se u ovom sluaju primjenjuju,

simbolino izraavaju kartiranu pojavu. Tei
se da znak vizuelno podsea na pojavu koja
se predstavlja. Takoer, veliina znaka
ukazuje na kvantitet pojave, a boja ili rafura
na kvalitet. Mesto predstavljene pojave u
prostoru, moe biti prikazano podnojem
znaka ili sreditem.

Simbolski znaci

109

d. Slikovni znaci
Slikovni znaci izgledom ukazuju na pojavu koju predstavljaju. Znak moe biti u formi
fotografije ili crtea (crte skijaa ukazuje na skijake terene, divlja na lovno podruje i dr.).
Veliina znaka moe ukazivati i na veliinu pojave.

Simbolski znaci

Piktogram

110

Kartografika tematskih karata

Kartografika je poseban nain pokazivanja prostornih objekata. Sastavni elementi
kartografike su u osnovi geometrijsko granini elementi: taka, linija, povrina,
zatim kartografski znakovi koje nazivamo signaturama kada se primjenjuju za
prikaz u prvom redu poloaja i kvaliteta objekata.
Kada kartografski znakovi slue za iskazivanje brojane vrijednosti (kvantitete)
objekata nazivamo ih dijagramima na karti, koje pak primjenjujemo samo na
tematskim kartama. Signature se dijele po njihovom pojavnom obliku na zornr ili
slikovite, geometrijske i slovnobrojane. Zorne ili slikovite signature izvedene
pojednostavljenjem bitnih vanjskih ili simbolikih znaajki diskretnih objekata.
Geometrijske signature izvedene su iz osnovnih geometrijskih likova ili iz
pravilnih poredaka toaka i crta. Signature po dimenzijama mogu biti tokaste
(lokalne ilipoloajne), linijske i povrinske. Tokasta signatura prua informaciju
o poloaju.
Dijagrami su grafiki prikazi zavisnosti brojanih vrijednosti u posebnom
koordinatnom sistemu.
Dijagrami u kartografiji su kartografski znakovi u obliku dijagrama koji se
postavljaju na karti priblino u sredinu podruja.

TEMATSKE KARTE
Sadraj tematskih karata
Tematski sadraj karte je osnovni sadraj kome se daje apsolutna prednost. Dok se
sadraj geografske osnove ucrtava blijedim nijansama, tematski sadraj treba da
bude ucrtan jasnim i ivim bojama. Mogu se prikazati slijedei elementi tematskih
pojava:
Na jednoj karti mogue je prikazati jednu ili vie navedenih karakteristika tematske
pojave. Grafiki pokazatelji koji se za to koriste su najrazliitiji i za njihov izbor ne
postoje nikakva ogranienja. Jedini kriterij kojim se tada treba rukovoditi je to
uspjenije ostvarenje cilja karte. Ta sloboda izbora grafikih rjeenja za prikazivanje
tematskih pojava oteava njihovu sistematizaciju. Jedan od naina njihovog
sistematiziranja dijeli sve njih na dvije velike grupe i nekoliko podgrupa.
Tematske karte imaju dvije grupe sadraja. To su geografska osnova i tematska
pojava.
Geografska osnova

111

Geografska osnova je obavezan element svake tematske karte. Bez geografske osnove
tematske karte bi teko ostvarile zadatak koji ima svaka karta, a to je jasan prikaz
razmjetaja jedne ili vie pojava na Zemljinoj povrini. Na svim tematskim kartama
geografska osnova ima zadatak da omogui orijentaciju u prostoru i da d jasnu
informaciju u kom dijelu kontinenta, u kojoj dravi u kom dijelu drave ili regije se
nalazi tematska pojava koja je predmet karte. To se postie unoenjem u geografsku
osnovu minimalnog broja orijentacionih toaka ili linija. Broj tih orijentira zavisi od
potrebe za veim ili manjim stupnjem preciznosti odreivanja poloaja pojave. Neki
elementi geografske osnove su u funkciji metoda za prikazivanje tematske pojave.
Najei elementi geografske osnove su obale svjetskog mora, rijena mrea, reljef,
naselja i granice.
Obalska linija jedan je od obaveznih elemenata geografske osnove karte, i sve karte
veih povrina, koje obuhvaaju i akvatoriju, moraju biti obalskom linijom
podijeljene na akvatoriju i teritoriju. Na nekim sitnorazmjernim kartama malih
dimenzija, obalske linije mogu da budu jedini element geografske osnove tematske
karte.
est element geografske osnove je rijena mrea. Velike rijeke su i na
opegeografskim kartama dobri prirodni orijentiri koji esto ine granice regija ili
drava, uz koje su veliki gradovi i sl. Unutar kontura kontinenata ili granica drava
ucrtava se rijena mrea one gustine, koja oznaava podjelu te teritorije na manje
regije. Izbor rijeka koje e biti oznaene zavisi vie od njihovog pravca pruanja, nego
od veliine i hidrolokog znaaja. Takoer, to moraju biti poznate rijeke, jer samo one
mogu biti prirodni orijentiri. Stepen generalizacije je ovdje stroiji i ucrtavaju se
rijeke nieg ranga samo od onih koje ine neke prirodne granice i orijentire. Njihove
rijeke vieg ranga neophodno je ucrtati, kako bi se prikazala cjelovitost rijenog sliva.
Prikaz reljefa nije tako est element geografske osnove. Ipak, kod nekih tematskih
karata on je neophodan kao jedan od inilaca tematske pojave. Najbolji primjeri su
krupnorazmjerne geoloke i pedoloke karte, kod kojih je prikaz reljefa veoma
detaljan (metoda izohipsi). On se ucrtava i na neke saobraajne i turistike karte, ali je
tu njegova uloga samo ilustrativna. To odreuje i izbor metode (sjenenje). Kada
geografsku osnovu neke karte ini reljef, kao njegova dopuna obavezno se unosi
detaljno ili manje detaljno i rijena mrea.
Na nekim tematskim kartama orijentacija na karti mogua je ucrtavanjem izvjesnog
broja velikih gradova. U nekim sluajevima oni su jedini element geografske osnove
(uz obalske linije), a nekada su poloaji gradova samo dopuna rijenoj mrei. Uz
neupadljive znake za naselja obavezno se upisuju toponimi.
Granice drava, ili granice nieg ranga do granica hatara mogu takoer da ine
geografsku osnovu tematske karte. Njihova dopuna su nekada samo poloaji
vanijih naselja. Statistike metode zahtijevaju granice kao geografsku osnovu i esto
se po tome i prepoznaju. Na nekim kartama su granice ematizirane, a ta ematizacija

112

iz nekada stavlja u funkciju karte, tako da one ograniavaju teritoriju adekvatnu

veliini tematske pojave.
Pored zadatka da omogui orijentaciju na karti, geografske osnove su nekada u
funkciji karte i dopunjuju njen tematski sadraj. Najbolji primjer su detaljne geoloke
ili pedoloke karte. Mnoge geoloke pojave nije mogue objasniti bez poznavanja
reljefa. Zbog toga je na njima reljef prikazan detaljno kao i na topografskim kartama
iste razmjere. Tako detaljan reljef teko je rekonstruirati bez prikaza rijene mree, pa
je i ona dio geografske osnove. Za rekonstrukciju reljefa na tim kartama neophodne
su visinske toke, a za sporazumijevanje potrebni su oronimi i horonimi. Ovako
veliki zahtjevi esto se rjeavaju na taj nain, to se kao osnova otisne itav sadraj
topografskih karata koji se prikazuje mrkom bojom (izohipse), plavom bojom (vode)
i crnom bojom (nazivi, kote i dr.).
Neke metode zahtijevaju veoma oskudne geografske osnove. Tipian primjer su
karte raene metodom kartograma, kod kojih osnovu ini samo neka teritorijalna
podjela. Svaki dopunski element, na njima bi smetao unoenju tematskog sadraja.
Na takvim kartama orijentacija moe da bude teka. Ona se olakava ispisivanjem
naziva svih ili karakteristinih teritorijalnih jedinica izdvojenih granicama (drava,
dijelova drava, naselja).
Na tematskim kartama ima mnogo manje naziva nego na opegeografskim kartama,
a oni u isto vrijeme imaju i funkciju geografske osnove, odnosno olakavaju
orijentaciju i prepoznavanje poloaja pojava na Zemljinoj povrini. Na nekim
tematskim kartama, na kojima je prepoznatljivost teritorija laka, nema nijednog
naziva.
Sadraj geografske osnove ucrtava se blijedim nijansama kako bi se to vie povukao
pred vizualnim prioritetom, odnosno uoljivou tematskog sadraja karte.
Sve karte dijele se u dvije velike grupe, opegeografske karte i tematske karte. One se
razlikuju po sadraju. Sadraj opegeografskih karata ima za cilj da prikae
geografsku sliku jednog terena sa svim vidljivim objektima. Zbog toga se na njima
prikazuju reljef, vode, vegetacija, naselja, komunikacije, privredni, kulturnohistorijski objekti i dr. Ni jedan od tih objekata nije posebno naglaen, osim ako
veliinom ili znaajem za tu geografsku sredinu to ne zasluuje. Po izboru sadraja i
nainima njegovog prikazivanja opegeografske karte su u velikoj mjeri sline jedna
drugoj.
Sadraj tematskih karata je mnogo raznovrsniji, specifiniji i po tome se one sutinski
razlikuju, ne samo od opegeografskih karata, nego se razlikuju i meusobno.
Osnovni sadraj tematske karte moe da ini samo jedna pojava, koja je dio sadraja
opegeografskih karata (rijeke, naselja, putovi, turistiki objekti), pojava koja ne ini
dio geografske sredine (broj stanovnika, polna struktura stanovnitva,
poljoprivredna proizvodnja), pojava koja nije dostupna ulu vida (temperature,
zranih pritisaka, geomagnetske pojave) ili podaci koji su rezultat nekih raunskih

113

operacija (nacionalni dohodak, prirodni prirataj, gustine naseljenosti i dr.). Ukoliko

cilj karte zahtijeva, sadraj ovih karata ini dvije ili vie pojava koje su povezane
prostorno ili preko nekih uzrono-posljedinih veza. Mali broj pojava na jednoj karti
olakava njihovo jasno isticanje i postizanje veeg stupnja oiglednosti. Tako
specifian sadraj jasno odvaja ove karte od opegeografskih i zato se esto nazivaju
specijalne karte.
Podjela tematskih karata
Tematske karte najee se dijele po dva kriterij: prema karakteru sadraja i prema
tematici sadraja. Prema karakteru sadraja tematske karte dijele se u tri grupe:
Analitike,
Sintetike i
Kompleksne karte.
Analitike karte ee se koriste kao osnova za pripremu drugih tematskih karata ili
kada se kartografski metoda primjenjuje u naunim istraivanjima.
Njihov sadraj ine pojave registrirane ili izmjerene na terenu koje nisu rezultat
nekih naknadnih prorauna (karte izmjerenih temperatura, zranog pritiska, oitanih
padalina i sl.). Zbog toga se nazivaju jo i kartama opaanja ili registracije.
Sintetike karte su one na kojima su prikazane pojave uopenije od onih koje se
mogu trenutno snimiti na terenu. To su, na primjer, karte srednjih dnevnih
temperatura zraka, godinjih koliina padalina, srednje godinjeg pritjecaja vode u
rijekama, prosjenih godinjih prinosa u poljoprivrede i dr. Vrijednosti tih pojava
registriraju se tokom kraeg ili dueg perioda, statistiki se obrade i kao takvi unose
se na kartu. Ove karte su najbrojnije i ee se publiciraju od analitikih karata.
Kompleksne karte su najsloenije i one prikazuju najvii stupanj generalizacije
sadraja. One sintetiziraju sadraje niza analitikih i sintetikih karata srodnih
sadraja, koji je esto dodatno analiziran i dopunjen. To su karte rajonizacije (karte
klimatskih zona, ekonomskih podruja, geomorfolokih ili geolokih tipova i sl.).
Prema tematici sadraja, podjela tematskih karata je sloenija, a zbog raznovrsnosti
njihovih sadraja teko je izvriti potpunu sistematizaciju. Ovdje e biti prikazana
jedna sistematizacija, koja se gotovo poklapa sa spiskom nauka, iji predmeti
prouavanja imaju karakteristine prostorne razmjetaje i koji su predmet sadraja
tematskih karata. Ta podjela razvrstava tematske karte u tri velike skupine.
Karte prirodnih pojava (fiziko-geografske):
Karte atmosferskih pojava (meteoroloke, klimatske),
Karte hidrosfere (hidroloke, okeanografske),
Karte geofizikih pojava (seizmike, geomagnetske),
Geoloke (tektonske, rudarske),
Reljefne,
Pedolokei
114

Biogeografske (vegetacione, zoografske).

Karte drutvenih pojava (socijalno-ekonomske)
Karte naselja (raspored, funkcije i dr.)
Demografske
Ekonomske (karte industrije, poljoprivrede),
Politiko-administrativne,
Povijesne
Turistike
Prometne
Tehnike karte:
Karte projekata,
Pomorske (navigacione)
Zrakoplovne
Vojne tehnike

Tematska kartografija je kartografska disciplina koja je nala najveu primjenu u

mnogim geografskim istraivanjima, ali i u drugim naukama i praksi, odnosno tamo
gde je neophodan prikaz prostornog razmjetaja objekata, pojava i procesa koji se
istrauju. Najvei dio tematskih karata koristi geografske objekte, pojave i procese
kao sadraj koji se na grafiki nain prezentuje na karti. Tematsku kartografiju
smatraju drugim jezikom kartografije ili grafikom geografijom. To se moe
prihvatiti pod uvjetom da se predstavljaju samo geografske pojave iz geoprostora, ali
predmet su i geografski objekti i procesi, sadraji iz geologije, geomagnetizma,
seizmike, istorije i dr.
Opetegeografske karte daju opu sliku kartirane teritorije i na njoj se prikazuju svi
ili veina geografskih elemenata. Na opetegeografskim kartama prikazan je reljef,
hidrografija, vegetacija, naselja i komunikacije, a od ostalog sadraja prikazane su
samo granice drava ili drugih administrativnih cjelina. Svi elementi su ravnopravno
i ujednaeno predstavljeni, pa su karte meusobno sline.
Tematske karte razlikuju se meusobno jer predstavljaju razliite sadraje. Na
tematskim kartama moe biti predstavljena samo jedna pojava, koja je dio sadraja
opetegeografskih karata (reljef, naselja i dr.), zatim, pojava koja je prisutna na
teritoriji i nije predmet opetegeografskih karata, ali ini dio geografske sredine
(stanovnitvo, privreda i dr.) ili pojava u geoprostoru koja se ne mogu osjetiti ulima,
ve su predmet mjerenja i istraivanja (geoseizmike, klimatoloke i dr.). Ako je na
karti predstavljena jedna pojava (vazduni pritisak), to je monotematska karta, a ako
je kombinacija dvije ili vie pojava to je politematska karta. Ove karte predstavljaju
sintezu kartiranja dvije ili vie pojava, pa se i nazivaju sintezne karte.
Tematske karte, pored osnovne tematike, imaju i geografsku osnovu koja omoguava
identifikaciju prostornog rasporeda pojava koje su predmet kartiranja. Od osnovnih
geografskih sadraja najee se koriste granice, rijeke, komunikacije i naselja ili
samo jedna od ovih pojava.

115

Vrste tematskih karata

Sadraj tematskih ili specijalnih karata je razliit i djele se prema: karakteru, tematici,
vremenskom razdoblju i namjeni.
Podjela tematskih karata prema karakteru sadraja
Podjela tematskih karata prema karakteru sadraja zasniva se na tome da li je
kartirana jedna pojava ili jedno njeno obiljeje (temperature vazduha, natalitet
stanovnitva i dr.) - analitika karta, ili je na osnovu dvije ili vie analitikih karata
izvedena nova karta - sintezna karta. Izvoenjem zajednikih pokazatelja iz dva ili
vie obiljeja razliitih, ali tematski povezanih pojava (klimatskih, privrednih,
demografskih i dr.) dobijaju se kompleksne tematske karte. Opetegeografske karte
mogu se smatrati kompleksnim tematskim kartama.
Monofaktorne (analitike) tematske karte
Analitike karte koriste se u specijalistikim istraivanjima jer omoguuju
prostorni prikaz pojedinanih pojava (klizita, vodene erozije i dr.) ili samo jednog
obiljeja (zranog pritiska), za jedan vremenski presjek (broj stanovnika po popisu
1991. god.). Analitike karte rezultat su konkretnih terenskih istraivanja i
predstavljaju autorske analitike originale, koji slue za dalja istraivanja. Meu
analitikim su i karte u vidu terenskih kartografskih skica ili rekognosciranja terena
(lokacija izvora, rijenih terasa, peina, istraene vegetacije i dr.). U analitike karte
ubrajaju se i karte osmatranja (temperatura u odreenom vremenu, zagaenost zraka
i dr.), kao i karte terenskih prikupljanja podataka uraene na osnovu anketa, testova,
popisa i registracija obiljeja objekata, pojava i procesa.
Web kartiranje
U samim se poecima web kartiranje svodilo na jednostavno skeniranje postojeih
papirnatih karata i njihovo objavljivanje u jednom od mnogih slikovnih rasterskih
formata na webu. Razvitkom hardvera i telekomunikacija karte su postajale sve
detaljnije, dodana im je interaktivnost te su poele pruati mogunosti koje obina
papirna karta ne moe pruiti. William Cartwright podijelio je 2003. Karte dostupne
na webu u est kategorija:
1. kolekcije karata i snimaka
2. podaci dostupni za preuzimanje na raunalo (download)
3. informacijski servisi s kartama
4. internetski (online) kartografski servisi
5. web atlasi
6. mijeane distribucije.
Na temelju su Cartwrightove te Calkinsove i Langerove klasifikacije Terry A.
Slocum, Robert B. McMaster, Fritz C. Kessler i Hugh H. Howard (autori knjige
Thematic cartography and geovisualization) podijelili web karte na sljedei nain:
1. unaprijed definirane karte nasuprot karata krojenih od korisnika
116

2. karte s niskim stupnjem interakcije nasuprot karata s visokim

stupnjem interakcije
3. karte izraene s podacima dobivenim od dravnih i slinih ustanova
nasuprot kartama izraenih na temelju podataka od korisnika i privatnih
ustanova
4. aurirane karte nasuprot neauriranih karata
5. animirane karte nasuprot statinih karata.
Web aplikaciju koja je nastala kao rezultat ovog diplomskog rada, tj. karte nastales
pomou nje, mogli bismo prema gore navedenoj klasifikaciji opisati kao kartu
krojenu od strane korisnika, s visokim stupnjem interakcije, a podaci potrebni za
njezino ostvarivanje dobiveni su i od dravnih ustanova i od privatnih tvrtki. O
predzadnjoj toci nije potrebno govoriti dok karta nije animirana, ali bi se bez
problema mogla animirati jer SVG podrava animacije kojima bi se, primjerice,
mogla pokazati smrtnost od odreene bolesti tijekom odreenoga razdoblja.
Primjer interaktivne statistike tematske karte
Na stranici thematicmapping.org (URL 1) koju ureuje Bjrn Sandvik mogu se
pronai mnogi primjeri tematskih karata napravljenih u razliitim tehnologijama.
Veinu karata na stranici kao osnovnu upotrebljavaju Google Earth i OpenLayers,
a podaci im se dostavljaju putem Keyhole Markup Languagea (KML)1 ili GeoJSONa2, dok se za izradu grafova najee upotrebljava Google Chart API. Podaci koji se
koriste za kartiranje razni su statistiki podaci Ujedinjenih naroda, na primjer podaci
o oekivanoj ivotnoj dobi, smrtnosti novoroenadi,
broju mobilnih ureaja na 100 stanovnika i mnogi drugi.
Sama stranica prua vrlo dobar uvid u mogunosti koje za potrebe tematskog
kartiranja prua sinteza Google Earth API-ja i drugih besplatnih tehnologija, a
same karte imaju sve znaajke kojima tei web kartografija (interaktivnost,
dostupnost, koritenje besplatnih izvora podataka, interoperabilnost). Kao posebnost
bih stranice istaknuo:
a) Thematic Mapping Engine (TME) (URL 2), koji omoguuje geovizualizaciju
statistikih podataka nakon odabira niza podataka i opcija vezanih uz samo
vizualizaciju, generira se KML s potrebnim podacima, dotini KML moete spremiti
na svoje raunalo ili ga otvoriti izravno u internetskom pregledniku (browser) s
pomou Google Earth API-ja. Primjer tematske karte generirane u TME-u vidljiv je
na slici 3
b) thematic mapping blog (URL 3) blog je na kojem autor obrauje novosti vezane uz
tematsko kartiranje te ukazuje na stranice koje se bave slinom tematikom.
1 Keyhole Markup Language jedna je od mnogih inaica EXtensible Markup
Languagea (XML), odnosno to je jezik za oznaavanje podataka. Kod KML-a rije je o
dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim prostornim podacima. Svoju popularnost
KML zahvaljuje injenici da jeimplementiran u Googleove geoservise, a naziv
Keyhole dolazi od imena tvrtke koja ga je razvila zajedno s prvom inaicom Google
Eartha koji se prije preuzimanja tvrtke Keyhole od strane Googlea nazivao Keyhole
Earth Viewer.
2 Naziv GeoJSON, dolazi od spajanja rijei geo i skraenice JSON koja oznaava
JavaScript

117

LITERATURA
Baecker, R.M. and Buxton, W.A.S. (eds., 1987) Readings in Human-Computer
Interaction - a multidisciplinary approach, (Morgan Kaufmann, California), Chapter
7.
Bertin, J. (1983) Semiology of Graphics - Diagrams Networks Maps, (University of
Wisconsin Press, Wisconsin)
Bickmore, D.P. (1975) "The relevance of cartography" in Davis, J.C. and McCullagh
M.J. (eds.) Display and Analysis of Spatial Data (Wiley, London), 329 -351
Department of Environment (1987) Handling Geographic Information, (H.M.S.O.,
London).
Economic and Social Research Council (1988) "Working with Geographical
Information Systems", Newsletter 63.
Evans, I. E. (1983) "Bivariate and multivariate analysis : relationships between census
variables", in Rhind D. W. (ed.) A Census User's Handbook, (Methuen, London).
Frenkel, K. A. (1988) "The art and science of visualizing data", CACM 31 (2), 111 121.
Guptill, S.C. and Starr, L.E. (1984) "The future of cartography in the information age"
in Morrison, J.L. (ed.) Computer-Assisted Cartography Research and Development
Report, 1984, (International Cartographic Association, Commission C), 1-15.
International Cartographic Association (1973) Multilingual Dictionary of Technical
Terms in Cartography, (Steiner, Wiesbaden).
McCormick, B. H., DeFanti, T. A. and Brown, M. D. (Eds., 1987) "Visualisation in
Scientific Computing", Computer Graphics 21 (6).
Newby, H. (1988) "Introduction" to "Working with Geographical Information
Systems", ESRC Newsletter 63, 6 - 8.
Robinson, A.H., Sale, R.D., Morrison, J.L. and Meuhrcke, P.C. (1984) Elements of
Cartography, (Wiley, New York), 5th edition.
Shand, P. (1987) "Viewpoint on 'Handling Geographic Information' - Report of the
Committee of Enquiry", Mapping Awareness 1 (4), 13 - 15.
Taylor, D.R.F. (1985) "The educational challenges of a new cartography" in Taylor,
D.R.F. (ed.) Education and Training in Contemporary Cartography, (Wiley,
Chichester), 3 - 25
Tomlinson Associates (1987) "Review of North American experience of current and
potential uses of Geographic Information Systems", in Handling Geographic
Information,
Department
of
Environment
(H.M.S.O.,
London), 153 - 161.
Tufte, E. R. (1983) The Visual Display of Quantitative Information, (Graphics Press,
Cheshire, Conn).
Visvalingam, M. (1985) "Concept refinement through the graphic representation of
large data sets", in Shackel, B (ed.) Interact '84 - Proceedings of the First IFIP
Conference on Human-Computer Interaction, (North Holland, Amsterdam), 281 286.

118

Visvalingam, M. (1987) "Problems in the design and implementation of a GKS-based

user interface for a graphical information system", The GKS Review, Proceedings of
the Eurographics Workshop, September 1987, ISO/TC97/SC24 N5.
Visvalingam, M. (1988a) "Issues relating to basic spatial units : Part 1". Mapping
Awareness and Integrated Spatial Information Systems, 2 (3), 40 - 42
Visvalingam, M. (1988b) "Issues relating to basic spatial units : Part 2". Mapping
Awareness and Integrated Spatial Information Systems, 2 (4), 42 - 45.
{Revised version of Visvalingam 1988 a&b was subsequently published as a
chapter, which is now online}
Visvalingam, M. and Kirby, G.H. (1984) "The impact of advances in IT on the
cartographic interface in social planning", Dept. of Geography Miscellaneous Series
No 27, University of Hull.
Wade, P., Visvalingam, M. and Kirby, G.H. (1986) "From line geometry to area
topology", Cartographic Information Systems Research Group Discussion Paper
1, University of Hull.

119