BIBLIOTEKA

LOGOS

Ureuju: M. aldarovi, dr M. Filipovi, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpai, dr V. Jokanovi, dr A. Krei, N. Smailagi, dr V. Sutli,

dr Lj. Tadi i A. arevi

Odgovorni urednik:
Dr

VANJA

SUTLI

HERBERT MARCUSE

OVJEK JEDNE
DIMENZIJE
RASPRAVE IDEOLOGIJI RAZVIJENOG
INDUSTRIJSKOG DRUTVA

Naslov originala
ONE DIMENSIONAL MAN
Studies in the Ideology
of Advanced Industrial Society
by
Herbert Marcuse
Beacon Press Boston,
1964.

POSVEENO
Prevela:
BRANKA BRUJI

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI
Moja ena je, u najmanju ruku, djelomice zasluna
za stavove izraene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za
hvalan.
Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je
pomogao svojim kritikim primjedbama; u diskusijama
s njim tokom niza godina ja sam izotrio svoja shvaanja.
Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff
i David Ober itali su rukopis u raznim fazama i pruili
dragocjene
primjedbe.
The American Council of Learned Societies, the
Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun
dation i the Social Science Research Council produili su
mi dotacije, koje su uveliko olakale dovrenje ovih ras
prava.

UVOD
PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUTVO BEZ OPOZICIJE
Ne slui li prijetnja atomskom katastrofom, koja bi
mogla zbrisati ovjeanstvo, ouvanju ba onih snaga koje
perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se sprijei ovakva ka
tastrofa zasjenjuju traenje njenih potencijalnih uzroka u
suvremenom industrijskom drutvu. Ovi uzroci ostaju ne
odreeni, nerazotkriti, nenapadnuti od javnosti jer su u dru
gom planu, iza ope-razabrane prijetnje izvana za Za
pad s Istoka, a za Istok sa Zapada. Jednako opeprihvaena
je potreba za spremnou da se ivi na rubu opasnosti, da se
sueli s izazovom. Mi se preputamo mirnoj proizvodnji
razornih sredstava, usavravanju rasipanja, kolovanju za
odbranu koje deformira branitelje i ono to oni brane.
Pokuaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nai
nom na koji je organizirano drutvo i na koji ono organizira
svoje lanove namah je konfrontiran s injenicom da razvi
jeno industrijsko drutvo postaje bogatije, vee i bolje per
petuiranjem ove opasnosti. Odbrambena struktura olakava
ivot veem broju ljudi i proiruje ovjekovo gospodarenje
prirodom. U takvim okolnostima naa sredstva masovne ko
munikacije nemaju mnogo potekoa kad prodaju posebne
interese za interese svih razumnih ljudi. Politike potrebe
drutva postaju individualne potrebe i aspiracije, njihovo za
dovoljenje podstie biznis i opi prosperitet pa se cjelina
pojavljuje kao samo utjelovljenje uma.

10

UVOD

Pa ipak je to drutvo u cjelini iracionalno. Njegova

produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih
potreba i sposobnosti; njegov mir je odravan konstantnom
prijetnjom rata; njegov rast ovisi represiji realnih mogu
nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju individualne,
nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako razliita od
represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene
stupnjeve naeg drutva, danas ne operira s pozicije prirodne
i tehnike nezrelosti, ve s pozicije snage. Mogunosti (inte
lektualne i materijalne) suvremenog drutva su neizmjerno
vee nego ikad prije. To znai da je razmjer dominacije dru
tva nad pojedincem takoe neizmjerno vei nego ikad prije.
'Nae drutvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal
nih drutvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na
dvostrukoj bazi: nadmonom efikasnou i porastom ivot
nog standarda.,
Dio cilja kritike teorije suvremenog drutva jest da
se istrae korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i
hove povijesne alternative. Kritika teorija analizira drutvo ,
s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili
pervertirane mogunosti za poboljanje bitnih ljudskih okol
nosti, t o su mjerila takve kritike?
Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojei na
in organiziranja drutva je procijenjen spram drugih mo
guih naina za koje se smatra da pruaju bolje anse za
olakanje ovjekove borbe za opstanak; odreena povijesna
praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter
nativa. Tako je svaka kritika teorija drutva od poetka
konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj
*) Pacify i pacification nemaju u Marcuseovoj upotrebi znaenje
nasilnog umirenja vanjskim snagama, to bi ova rije mogla aso
cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. Pacifications
u
Marcusea
znai:
smiraj
egzistencije
u
umirenju
b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e nismo prevodili stoga to bismo
je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea
oznaava temeljni smjer transcendiranja postojeeg, to, zbog ue
stale upotrebe, jezino ne dozvoljava opisno prevoenje. (Op. prev.)

UVOD

11

problem se javlja u dva uporita u kojima analiza implicira

vrijednosne sudove:
1. Sud da je ljudski ivot vrijedan ivljenja ili, pre
ciznije, da moe i treba biti uinjen vrijednim ivljenja.
Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a pri
ori teorije drutva i iz njegova neprihvaanja slijedi (to je
sasvim logino) neprihvaanje same teorije.
2. Sud da u danom dutvu postoje odreene mogu
nosti za poboljanje ljudskog ivota i odreeni putevi i sred
stva za realiziranje tih mogunosti. Kritika teorija mora
demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstra
cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojee
drutvo raspolae ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in
telektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva
biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi
dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i
mizerije? Teorija drutva je povijesna teorija, a povijest je
domena ansi u domeni nunosti. Prema tome, koji meu raz
liitim moguim i aktuelnim modima organiziranja i kori
tenja raspoloivih sredstava pruaju najvee anse optimal
nog razvoja?
Pokuaj da se odgovori na ova pitanja ukljuuje s po
etka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila mogu
nosti optimalnog razvoja, kritika teorija mora apstrahirati
od postojee organizacije i koritenja sredstava drutva i od
rezultata ove organizacije i koritenja. Teorija drutva prin
cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaa dani
univerzum injenica kao konaan kontekst valjanosti. To je,
naime, analiza koja transcendira injenice na osnovu njiho
vih pritomljenih i negiranih mogunosti. Teorija drutva je
suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka
raktera trascendencije l ).Mogunosti moraju biti unutar

1) Termine transcendentan i transcendencija upotrebljavani

u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritikom smislu: oni oznaavaju ten

UVOD

UVOD

dohvata analiziranog drutva; one moraju biti odredljivi ci

ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojeih
institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije tj. tran
sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov
nitva koje potpada pod njih. Teorija drutva se bavi povi
jesnim alternativama koje obitavaju u danom drutvu kao
subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternati
ve postaju injenice kad su povijesnom praksom prevedene u
realitet. Teorijski koncepti rezultiraju drutvenom promje
nom.

Saeta komparacija izmeu formativnog stupnja teo

rije industrijskog drutva i njezine sadanje situacije moe
pomoi da se pokae kako je izmijenjena osnova kritike. U
vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stolje
a, kritika industrijskog drutva je, izraujui prve koncepte
alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te
orije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjere
nosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i politikoj
akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna
drugoj u drutvu: buroazije i proletarijata. To su jo uvi
jek osnovne klase u kapitalistikom svijetu. No, razvitak ka
pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa
tako da one vie nisu akteri povijesne transformacije. U naj
razvijenijim podrujima suvremenog drutva bezobziran inte
res ouvanja i poboljanja institucionalnog status quoa sje
dinjuje prethodno antagonistike snage. U onoj mjeri u ko
joj tehniki progres osigurava rast i koheziju komunistikog
drutva, uzmie ideja kvalitativnoj promjeni pred realis
tikim pojmovima neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti
aktera i akcija drutvene promjene koje bi se dale demon
strirati, kritika je baena natrag na visoki stupanj apstrak
cije. Nema vie tla na kome se sastaju teorija i praksa, mi
sao i akcija, a k i najempiristikije analize povijesnih alter
nativa poprimaju izgled nerealistike spekulacije, a preda
nost njima stvari linog (ili grupnog) preferiranja.

12

U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko drutvo kon

frontira kritiku sa situacijom koja, ini se, liava kritiku
same njezine osnove. Tehniki progres, proiren na cio sistem
dominacije i koordinacije, stvara takve oblike ivota (i moi)
koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poraavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi
jesnih mogunosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da
je savremeno drutvo u stanju da obuzda drutvenu prom
jenu kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru
gaije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi
nain ovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) drutvene
promjene je, moda, najkarakteristinije ostvarenje razvije
nog industrijskog drutva. Integraciju suprotnosti, koja je,
kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvru
je ope prihvaanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem,
opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unu
tar jake drave.
dencije, u feoriji i praksi, koje u danom drutvu premauju postojei
univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih
mogunosti).
*) Kako contain: znai i sadravati, obuhvaati i obuzdavati,
zadravati, ograniavati, a kako je izraz containment u ovoj
Marcuseovoj knjizi najee u kontekstu: sadranost mogunosti za
transcendiranje postojeeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadravanje
unutar granica postojeeg to smo ga slobodno prevodili sa: spu
tavanje, ponekad ak apsorbiranje, nastojei da bar priblino
izrazimo sabiranje oba znaenja u jednu rije.

13

Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos

injenicama koje, po svemu sudei, govore suprotno, kritika
analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ
ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potreb
na? Odgovor je konstantno isti: drutvu kao cjelini, svakom
od njegovih lanova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i
porasta destrukcije, ovjeanstvo na rubu unitenja, izruenost misli, nade i straha odlukama postojeih moi, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana konstitu
iraju optubu koja nije nimalo pristrana, a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'tre ovog drutva, ve samo nje
gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamana raci
onalnost, koja pokree efikasnost i rast.

14

UVOD

V O D

15

analiza, tako, prinuena da proslijedi s pozicije izvan, kako

pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i de
struktivnih tendencija u drutvu. Moderno industrijsko dru
tvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U to
me i jest sr problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne
moe biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna
pozicija u tom smislu to mora biti zasnovana na sposobno
stima danog drutva.
Ova neizvjesna situacija ukljuuje jo fundamentalniju neizvjesnost, 'ovjek jedne dimenzije e odpoetka do
kraja oscilirati izmeu dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da
je razvijeno industrijsko drutvo kadro sputati kvalita
tivnu promjenu, konstituens predvidljive budunosti; (2) da
postoje snage i tendencije koje e mogue slomiti ovo sputa
vanje i revolucionirati drutvo.' Ne mislim da moe biti dat
jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu
i ak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa,
ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: oni su
upotrijebljeni tako da ovaj bude sprijeen. Moda neki sluaj
moe promijeniti situaciju. No, ni katastrofa nee donijeti
promjenu ako poimanje onog to se zbiva i onog to je
zaprijeeno ne preokrene svijest i ponaanje ovjeka.
Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru
tva, u kome tehniki aparat produkcije i distribucije (sa
sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total
pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih
drutvenih i politikih uinaka. Naprotiv, to je sistem koji
a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera
cije koje mu slue i proiruju ga. U tom drutvu proizvodni
aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko to de
terminira ne samo drutveno potrebna zanimanja, vjetine i
stavove ve i individualne potrebe i aspiracije. On tako ini
zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individu
alnih i drutvenih potreba. Tehnologija slui postavljanju
novih, efektivnih i ugodnijih formi drutvene kontrole i dru
tvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr
uje se, izgleda, u jo jednom smislu time to se iri na
manje razvijena i, ak, na predindustrijska podruja svijeta,

Ovo drutvo nije manje iracionalno i manje podobno

kritici time to ga ogromna veina stanovnitva prihvaa i to
joj je nametnuto da ga prihvaa. Jo je smislena distinkcija
istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali
ova distinkcija mora biti osnaena. Treba da ljudi dou do
toga da je sagledaju i da nau put od krive ka istinskoj svi
jesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu.
tome e prispjeti samo ako je oivotvorena potreba da se
promijeni njihov nain ivota, negiranje pozitivnog, odbijanje.
Upravo ovu potrebu postojee drutvo uspijeva potisnuti u
onoj mjeri u kojoj je sposobno za snabdijevanje dobrima u
sve masovnijim razmjerima upotrebljavajui, pri tome, znan
stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje ov
jeka.
Suoena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog
industrijskog drutva, kritika teorija ne raspolae os
novom za transcendiranje ovog drutva. Vacuum poga
a i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritike
teorije drutva bile razvijene tokom perioda u kome je po
treba za odbijanjem postojeeg i njegovim prevratom bila in
korporirana u akciji utjecajnih drutvenih snaga. Te kate
gorije su bile bitno negativni i kritiki pojmovi koji su odre
ivali aktualne suprotnosti u evropskom drutvu devetnaes
tog vijeka. Ve je i sama kategorija drutvo izraavala otar
sukob drutvene i politike sfere drutvo kao antagonistiko dravi. Slino tome, individuum, klasa, privatan,
porodica oznaavali su sfere i snage koje jo nisu bile inte
grirane u dane uslove oznaavali su sfere napetosti i kon
tradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru
tva, ove kategorije gube svoju kritiku konotaciju i tendira
ju tome da postanu deskriptivni, zavaravajui ili operacionalni termini.
Pokuaj da se ponovo zadobije kritika intencija tih ka
tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana drutvenim realitetom odpoetka se javlja kao regres od
teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku
lativnu misao: od kritike politike ekonomije na filozofiju.
Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz injenice da je

16

UVOD

a, isto tako, po tome to proizvodi slinosti u razvitku kapi

talizma i komunizma.
4| Ne moe vie u suoenju s totalitarnim karakteris
tikama ovog drutva biti prihvaeno tradicionalno shva
anje neutralnosti tehnologije. Tehnologija kao takva ne
moe biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnolo
ko drutvo je sistem dominacije koji je djelotvoran ve u
pojmu i konstrukciji tehnike.*
Nain kojim drutvo organizira ivot svojih lanova
ukljuuje prvobitan izbor meu povijesnim alternativama
koje su determinirane naslijeenom razinom materijalne i in
telektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih
interesa. On anticipira specifine mode transformiranja i
iskoriavanja ovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To
je jedan od vie projekata projekt realizacije 2 ) . A
kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim in
stitucijama i odnosima, on tendira tome da postane eksklu
zivan i da determinira razvoj drutva u cjelini. Kao tehno
loki univerzum, razvijeno industrijsko drutvo je politiki
univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifinog povi
jesnog projekta iskustva, transformacije i organizacije pri
rode kao pukog materijala podreivanja.
U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuinje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, po
litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri
sutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju drutvo
i sadravaju tehniki progres unutar strukture dominacije.
Tehnoloka racionalnost je postala politika racionalnost.
Raspravljajui poznatim tendencijama razvijenog in
dustrijskog drutva, rijetko sam davao posebne referencije.
U obimnoj sociolokoj i psiholokoj literaturi sakupljen je
2
) Termin projekte naglaava elemenat slobode i odgovornosti
u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U
tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje
raspravljanje vidi poglavlje VIII.

UVOD

17

i opisan materijal tehnologiji i drutvenoj promjeni, znan

stvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, pro
mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima
vei broj neideolokih analiza injenicama poput Berle
i Means, The Modem Corporation and Private Property, refe
rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og
kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija
AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change,
takoe publikacija u News and Letters i Correspondence u
Detroitu. eleo bih naglasiti vitalan znaaj rada C. Wrighta
Millsa i studija koje su esto loe primljene zbog simplifikacije, pretjerivanja ili urnalistikog tretmana. U tu kategori
ju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The
Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wiliama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo,
nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri
vene i zatiene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene
da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Moda se
najupeatljivija evidencija moe dobiti jednostavno gledajui
televiziju ili sluajui radio, glavni program, neprekinuto u
trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne iskljuujui
oglase, a mijenjajui povremeno stanice.
-& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi
jenijim suvremenim drutvima. Ima prostranih podruja unu
tar i izvan tih drutava gdje ne prevladavaju opisane tenden
cije rekao bih: jo ne prevladavaju. Ja ocrtavam te ten
dencije i pruam neke hipoteze, nita vie. Jt

* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations

(Up. prev.)

JEDNODIMENZIONALNO
DRUTVO

1. NOVI OBLICI KONTROLE

U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod
na, uhodana, razumna, demokratska nesloboda. To je znamen
tehnikog progresa. Zaista, to moe biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji drutveno potrebnih,
no bolnih izvedbi; koncentracija individualne inicijative u efektivnije, produktivnije korporacije; reguliranje slobodne kon
kurencije meu nejednako opremljenim ekonomskim subjek
tima; ogranienje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji
koe internacionalnu organizaciju sredstava. Moe se poneg
dje zaaliti da ovaj tehnoloki poredak takoer ukljuuje po
litiku i intelektualnu koordinaciju no, ipak je to razvoj
koji obeava.
Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u poecima
i ranijim stupnjevima industrijskog drutva preputaju se vi
im stupnjevima tog istog drutva: oni gube svoje tradicio
nalno opravdanje i sadraj. Slobode misli, govora i savjesti
su bile upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele
i zatiivale bitno kritike ideje sainjene da bi nadomje
stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom
produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali instituciona
lizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu drutva u ko
me su integralni dio: ostvarenje ukida premise.
Kako sloboda od nude konkretna supstancija svake
slobode postaje realna mogunost tako slobode pripadne
stanju nie produktivnosti gube svoj sadraj. Neovisnost mi
sli, autonomija i pravo na politiku opoziciju lieni su svoje
bazine kritike funkcije u drutvu koje je, ini se, sve spo
sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom naina
na koje je organizirano. Takvo drutvo moe s pravom zahti
jevati prihvaanje svojih principa i institucija i reducirati

22

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

opoziciju na raspravljanje i proizvoenje alternativnog pro

gramiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, ini
se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba
ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima po
rasta ivotnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda
kao drutveno nekoristan, tim vie to on ukljuuje osjetne
ekonomske i politike reperkusije i prijeti glatkom funkcio
niranju cjeline. Zaista, ini se da nema razloga bar to se
tie ivotnih potreba da bi se proizvodnja i raspodjela
odvijala posredstvom takmiarske konkurencije individual
nih sloboda.
Slobodna inicijativa ve od poetka nije bila, u cjelini,
blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je uklju
ivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku veinu
stanovnitva. Kad ovjek ne bi vie bio prisiljen da se potvr
uje na tritu kao slobodan ekonomski subjekt, iezavanje
te vrste slobode bi bilo jedno od najveih ostvarenja civili
zacije. Tehnoloki proces mehanizacije i standardizacije bi
mogao osloboditi individualnu energiju za jo neispisanu do
menu slobode s onu stranu nunosti. Sama struktura ovjeko
va egzistiranja bi bila izmijenjena; ovjek bi bio osloboen
svijeta rada, koji mu namee strane potrebe i strane mogu
nosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u ivotu, ko
ji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti
organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba,
kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kon
trola ne bi prijeila individualnu autonomiju, ve bi je omo
guavala.
To je cilj unutar mogunosti razvijene industrijske ci
vilizacije, svrha tehnolokog racionaliteta. Pa, ipak, u po
stojeem djeluje suprotan smjer: aparat namee svoje eko
nomske i politike zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad
no vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu
kulturu. Suvremeno industrijsko drutvo tendira totalitari
zmu na osnovu organizacije njegove tehnoloke baze. Jer to
talitaran ne znai samo teroristiku politiku koordinaciju
drutva ve, takoer, neteroristiku, ekonomsko-tehnoloku
koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre
bama, dodjeljujui interese. Ona tako spreava izbijanje efi-

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

23

kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu sa

mo odreena forma vladavine ili naela partije ve, takoer,
odreeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne iskljuuje
pluralizam partija, novinskih listova, sila protutee itd. 1 )
Politike snage se danas potvruju svojom moi nad
mainskim procesom i tehnikom organizacijom aparata. Vla"da razvijenih industrijskih drutava, i drutva u industrij
skom razvitku, moe se odrati i osigurati samo kad uspije
mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehniku, zanatstvenu
i mehaniku produktivnost raspoloivu industrijskoj civiliza
ciji. Ova produktivnost mobilizira drutvo u cjelini, iznad, i
s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih
interesa. Gola injenica da fizika (samo fizika?) mo ma
ine nadmauje mo pojedinca i bilo koje posebne grupe po
jedinaca ini mainu najefikasnijim politikim instrumentom
u svakom drutvu u kome je bazina organizacija organi
zacija mainskog procesa. No, politiki smjer moe biti pre
okrenut; mo maine je bitno samo nagomilana i projektira
na mo ovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi
mainu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna
baza za novu slobodu ovjeka.
Savremeno industrijsko drutvo pokazuje da je dose
glo stupanj na kome slobodno drutvo ne moe vie biti
adekvatno odreeno tradicionalnim terminima ekonomskih,
politikih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga to su te
slobode postale beznaajne, ve zato jer su suvie vane da bi
bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme
realizacije koje odgovaraju novim mogunostima drutva.
Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ
nim odreenjima jer bi ona significirala negaciju dominan
tnih formi. Tako bi ekonomska sloboda znaila osloboenje
od ekonomije od nadreenosti ekonomskih snaga i odnosa,
osloboenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zarai
vanja za ivljenje. Politika sloboda bi znaila osloboenje
individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju.
Slino tome, intelektualna sloboda bi znaila restauraciju in
dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 62, 63.

24

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

nikaciji i nametnutom miljenju, znaila bi ukidanje jav

nog mnjenja skupa s njegovim tvorcima. Nerealistian ton
ovih propozicija ne indicira njihov utopistiki karakter ve
jakost onih snaga koje prijee njihovu realizaciju. Najefikas
nije i najotpornije oruje protiv osloboenja jest nametanje
materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za
starjele forme borbe za egzistenciju.
Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i
ak karakter ljudskih potreba iznad biotike razine. usmje
renosti predominantnih drutvenih institucija i interesa ovisi
da li e mogunost da se neto ini ili pusti, uiva ili uniti,
prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske
potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome drutvo za
htijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i za
htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritikih mjerila spram postojeeg.
Treba razlikovati istinske od krivih potreba. Krive
su one koje su individuumu nametnuli posebni drutveni in
teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju
mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje
takvih potreba moe u najveoj mjeri ugoditi ovjeku. No,
ovakva srea nije okolnost koju treba podravati i tititi ako
ona slui tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da
raspozna zarazu cjeline i da prione uz anse za ozdravljenje.
Rezultat je, tad, euforija u nesrenosti. Veina predominant
nih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponaanjem i
konzumcijom prema oglasima da se voli i mrzi ono to
drugi vole i mrze spada u tu kategoriju krivih potreba.
Takve potrebe imaju drutveni sadraj i funkciju koji
su predodreeni izvanjskim moima nad kojima individuum
nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i uvrene
uslovima egzistiranja, mogu postati ovjekove vlastite potre
be, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima
zadovoljstvo, one ostaju to to su bile od poetka: proizvo
di drutva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje.
Dominacija represivnih potreba je kompletirana inje
nica prihvaena u ignoranciji i porazu. No, ova injenica
treba da bude rainjena kako u interesu onog sretnog indi-

J E D N O D I M N Z I O N A L N O DRUTVO

25

viduuma tako i u interesu onih ija je bijeda cijena zado

voljenja ove sree. Jedine potrebe iji je zahtjev za zadovo
ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe ishrana, odjea,
stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih
potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih
nesublimiranih tako i onih sublimiranih.
Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne
prihvaa preovlaujue drutvene interese kao vrhovni za
kon misli i ponaanja postojei univerzum potreba i za
dovoljenja je injenica koja treba biti preispitana s obzirom
na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povi
jesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud
potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima
ukljuuje mjerila prioriteta mjerila u odnosu na optima
lan razvoj ovjeka, svih ljudi, pod optimalnim koritenjem
raspoloivih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred
stva su proraunljiva. Istina i krivost potreba odreuju
objektivne uslove utoliko to su univerzalno zadovoljenje vi
talnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada
i siromatva opevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni
ne variraju samo u odnosu na podruja i stupanj razvoja
ve, takoer, oni mogu biti odreeni samo u (veoj ili ma
njoj) kontradikciji spram postojeih. Koje sudite moe po
lagati zahtjev na to da bude autoritet odluivanja?
U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje
krive potrebe moraju rijeiti sami individuumi. No,
samo u konanoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da
daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi sprijeeni u
tome da budu autonomni, dok im se nameu stavovi i dok
su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov
odgovor na to pitanje ne moe biti prihvaen kao njihov
vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne
moe s pravom prisvojiti prerogative da odlui koje potrebe
treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudite
je krivo iako naa osuda ne rjeava pitanje: kako mogu lju
di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami
kreirati uslove slobode? 2 )
2

) Pogledaj, str. 54, 55.

26

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

Sto represivno upravljanje drutvom postaje racio

nalnije, produktivnije, tehnikije i totalnije, to je manje mo
gue zamisliti sredstva i naine kojima bi ljudi mogli slo
miti svoje suanjstvo i zadobiti vlastito osloboenje. Namet
nuti um cijelom jednom drutvu jest, zacijelo, paradoksalna
i skandalozna ideja. No, s druge strane, trebalo bi podvri
pitanju pravednost drutva koje nipodatava ovu ideju dok
cijelo svoje puanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja
nja. Sve osloboenje ovisi osvijetenosti suanjstvu, a
razvoj ove svijesti je stalno prijeen predominacijom potre
ba i zadovoljenja, to su, u velikim razmjerima, postale vla
stite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomjeta jedan sis
tem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomjeta
nje krivih potreba istinskim, naputanje represivnog zado
voljavanja.
Specifino obiljeje razvijenog industrijskog drutva
jest uspjeno zaguivanje onih potreba koje treba da budu
osloboene osloboene takoer od onog to je snoljivo,
to se isplati i to je ugodno jer podrava i odreuje destru
ktivnu mo i represivnu funkciju drutva izobilja. Upravo
drutvene kontrole insistiraju na svemonoj potrebi za proiz
vodnjom i konsumcijom suvinog; potrebi za zaglupljujuim
radom kad on vie nije nunost; na potrebi za takvim na
inima relaksacije koji olakavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje; na potrebi da se odre takve varljive slobode kao
to su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slo
bodna tampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor ro
ba u koje su utisnuti znakovi razliitih tvornica i patenata.
Pod vladavinom represivne cjeline sloboda moe posta
ti moan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren po
jedincu, nije odluan faktor u odreenju stupnja ljudske slo
bode, ve to moe biti izabrano i to izabire pojedinac. Kri
terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni
potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni
gospodare ni robove. Slobodan izbor u irokoj raznolikosti
potronih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob
ra i usluge podravaju drutvenu kontrolu nad ivotom rada
i tjeskobe, tj. ako podravaju alijenaciju. Spontana rep-

rodukcija ovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi

ju; ona samo svjedoi efikasnosti kontrole.
Nae insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je
spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo mo sred
stava masovne komunikacije u nametanju miljenja i da bi
ljudi, sami po sebi, osjeali i zadovoljavali potrebe koje su
im sad nametnute. Objekcija promauje ono bitno. Ono to
predodreuje ne poinje masovnom proizvodnjom radija i
televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u
ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odlu
na razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) izmeu
datog i mogueg, izmeu zadovoljnih i nezadovoljnih potre
ba. Upravo tu takozvano izjednaenje klasnih razlika poka
zuje svoju ideoloku funkciju. Kad se radnik i njegov upra
vitelj raduju istom televizijskom programu i posjeuju ista
mjesta okupljanja, kad se tipkaica isto tako atraktivno dot
jeruje kao ker njena poslodavca, kad crnac posjeduje Ca
dillac, kad oni svi itaju iste novine tad ovo asimiliranje
ne indicira nestanak klasa, ve razmjer u kome svi slo
jevi drutva uestvuju u potrebama i zadovoljenju to slu
e ouvanju postojeeg.

27

U najrazvijenijim podrujima suvremenog drutva je

prevoenje drutvenih potreba u individualne tako efikasno
da je razlika meu njima, izgleda, samo isto teorijska. Da
li je stvarno mogue razluiti sredstva masovne komunika
cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma
nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod
nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za
nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za
dovoljstvo i komercijalnu, te politiku korist involviranu u
porastu stanovnitva?
Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmunijih
aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka
rakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog dru
tva, njegova sposobnost da uveava i iri udobnost, da pre
okrene suvino u potrebu i destrukciju u konstrukciju, raz
mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u
produetak ovjekova duha i tijela dovodi u pitanje sam
pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-

28

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

laze svoju duu u automobilima, hi-fi setovima, kuama u

kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na
istoj prostornoj razini, u kuhinjskim aparatima. Promijenio
se mehanizam koji vee pojedinca za njegovo drutvo, dru
tvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je
proizvela.
Dominantne forme drutvene kontrole su tehnoloke u
jednom novom smislu. Tehnika struktura i efikasnost pro
duktivnog i destruktivnog aparata je bila, zacijelo, tokom ci
jelog novog vijeka glavni instrument podreivanja lju
di postojeoj drutvenoj podjeli rada. tavie, takva integra
cija je uvijek bila praena oitijim formama prinude: gu
bitkom sredstava za ivot, upravljanjem pravdom, policijom,
oruanim snagama. To je jo uvijek. No, u suvremenom pe
riodu se tehnika kontrola javlja kao utjelovljenje uma na
dobrobit svih drutvenih grupa i interesa, i to u tolikoj
mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna, a svaka kontraakcija nemogua.
Tad nije zaudno to je u najrazvijenijim podruji
ma ove civilizacije drutvena kontrola toliko introjicirana da
je ak individualni protest podsjeen u korijenu. Intelek
tualno i emocionalno odbijanje da se ide naprijed poprima
vid neurotinosti i impotentnosti. To je drutveno-psiholoki
aspekt politikog zbivanja koje obiljeuje suvremeni period:
iezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu,
oito, reprezentirale mogunost novih formi egzistencije.
Izraz introjekcija, izgleda, vie ne opisuje nain na
koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku
kontrolu koju vri njegovo drutvo. Introjekcija sugerira
raznolike, relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego)
premjeta izvanjsko u unutarnje. Tako introjekcija
implicira egzistenciju unutarnje dimenzije, razliite i ak an
tagonistike spram izvanjske nude individualnu svijest i
3
individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponaanja. )
3
) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlunu ulogu: njene
funkcije socijaliziranja su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred
stva masovne komunikacije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i
z a c i j a , Naprijed, 1965. g., str. 81. i dalje.

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

29

U tome je realitet unutarnje slobode: ona uobliuje priva

tan prostor, u kome ovjek moe postati i ostati vlastitost.
Tehnoloki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri
vatni prostor. Masovna proizvodnja i masovna potronja tra
e cijelog ovjeka, a industrijska psihologija je ve odavno
prestala biti ograniena na tvornicu. Mnogostruki procesi introjekcije su, izgleda, okotali u gotovo mehanike reakcije.
Rezultat nije harmoniziranje, ve mimesis: neposredno iden
tificiranje individuuma sa svojim drutvom i, posredstvom
toga, s drutvom u cjelini.
Ovo neposredno, automatsko identificiranje (koje je
moglo biti karakteristika primitivnih formi udruivanja) po
novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Njegova no
va neposrednost je, ipak, proizvod rafiniranog znanstvenog
upravljanja i organizacije. U tom procesu je odsjeena unu
tarnja dimenzija duha u kojoj se moe ukorijeniti opozicija
status quo-u. Gubitak ove dimenzije, koja je obitavalite mo
i negativnog miljenja kritike moi uma, jest ideoloki
komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij
sko drutvo utiava i pomiruje opoziciju. Udar progresa obr
e um u podreivanje faktima ivota i dinamikoj sposobno
sti da se proizvodi vie injenica i vee injenice istovrsnog
ivota. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje
da on ne sadrava injenice koje nisu povezane s represiv
nom moi cjeline. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko
je oblikuju njihov ivot, to nije na osnovu toga to oni daju
zakon stvarima, ve na osnovu toga to ga prihvaaju ne
zakon fizike, ve zakon njihova drutva.
Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alije
nacije doao u pitanje kada se ovjek identificira s egzisti
ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla
stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija,
ve stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvije
ni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektiv
na; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane
egzistencije.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u
svim formama. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij-

30

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

skoj optubi tako i opravdanju; pred suditem ovih ostvare

nja kriva svijest njihovoj racionalnosti postaje istinita
svijest.
Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne oznaava
kraj ideologije. Naprotiv, razvijeno industrijsko drutvo je,
u odreenom smislu, ideologinije nego njegov prethodnik.
Ovo utoliko to je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 )
U provokativnoj formi ova postavka razotkriva politike as
pekte dominirajue tehnoloke racionalnosti. Proizvodni apa
rat i dobra i usluge koje on proizvodi prodaje ili na
mee drutveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne transportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odije
vanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa
ija donose propisane stavove i navike, izvjesne emocio
nalne i intelektualne reakcije koje povezuju, vie ili manje
ugodno, konzumatore s proizvoaima, a preko ovih s cjeli
nom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode
krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi
beneficijalni proizvodi postaju pristupani sve veem broju
ljudi u sve vie slojeva, tad indokrinacija koju oni nose pre
staje biti publicitet; ona postaje nain ivota. To je dobar
nain ivota mnogo bolji nego prije i, kao takav, on
se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jed
nodimenzionalne misli i ponaanja u kome su odbijene, ili
reducirane na odreenja univerzuma postojeeg, one ideje,
aspiracije i objektivne mogunosti koje, po svom sadraju,
transcendiraju postojei svijet rasuivanja i akcije. One su
redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti
tativnog rasta.
Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto
de: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u drutvenim
znanostima. Ope obiljeje je totalan empiricizam u tretira
nju koncepata; njihovo znaenje je ogranieno na reprezen
taciju odreenih operacija i ponaanja. Operacionalno sta4
) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k
G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje.

und

31

novite
dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma du
ine: 5 )
Mi, oito, znamo to podrazumijevamo pod duinom
ako moemo rei to je duina nekog i svakog objekta, a
od fiziara se vie i ne trai. Da bismo nali duinu objekta,
moramo izvesti odreene fizikalne operacije. Pojam duine
je fiksiran zato to su fiksirane operacije kojima se mjeri
duina: to jest, pojam duine ne ukljuuje nita vie doli
skup operacija kojima je duina odreena. Uope, pod poj
mom ne razumijevamo nita vie nego skup operacija; pojam
je sinonim odgovarajueg skupa operacija.
Bridgman je vidio iroke implikacije ovog naina mi
ljenja za drutvo u o p e 6 ) :
Usvajanje operacionalnog shvaanja ukljuuje mnogo
vie nego to je samo ogranienje smisla u kome razumijemo
'koncept'. Ono znai dalekosenu promjenu u svim naim po
stupcima miljenja, u tome da se vie neemo dozvoliti da
upotrijebimo pomagala u naem miljenju pojmova kojima
ne moemo poloiti adekvatan raun u odnosu na operacije.
Bridgmanovo predvianje se ostvarilo. Nov nain mi
ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psiho
logiji, sociologiji i drugim podrujima. Mnogi od onih najoz
biljnije zabrinjavajuih pojmova su eliminirani na taj na
in to se pokazuje da se njima ne moe adekvatno polo
iti raun operacijama ili ponaanjem. Radikalni empiricistiki proboj (ja u kasnije, u poglavljima VII i VIII,
preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistiki) ta
ko pribavlja metodoloko opravdanje da se duh ospori inte5
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ;
New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad
usavrena i kvalificirana. Bridgman je proirio pojam operacije tako
da on ukljui operacije olovkom i papirom teoretiara (u Philipp
J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Bo
ston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: po
eljno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan
kontakt, iako moda indirektno, s instrumentalnim operacijama.
6
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ,
Ioc. cit., str. 31.

32

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

lektom. To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajuih elemenata uma formira komplementaran akadem
ski udio u drutveno traenom ponaanju.
Ozbiljnija je dalekosena promjena u cjelokupnoj obviknutosti miljenja izvan akademskih ustanova. Ona slui
koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje
i sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju
one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vla
davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znai da vla
da materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizike i boemske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog Oboavajmo
ovaj tjedan zajedno, Zato ne probati obraenje Bogu,
Zen, egzistencijalizam, bitniki nain ivota, itd. Ali takvi mo
di protesta i transcendencije vie nisu suprotni status quo-u,
nisu vie negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio biheviorizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo
brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete.
Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor
ci politike i njihovi snabdjevai masovnim informacijama.
Njihov univerzum rasuivanja je dobiven putem hipoteza
koje same sobom daju vaenje, a koje, konstantno i monopolistiki ponavljane, postaju hipnotike definicije ili zapo
vijedi. Na primjer, slobodne su one institucije koje operi
raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i
drugi transcendirajui modi su, po definiciji ili anarhizam,
komunizam ili propaganda. Socijalistiki su svi zahvati u
privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini
cijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer,
univerzalno i iroko zdravstveno osiguranje, ili zatita priro
de od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih slubi
koje mogu otetiti privatni profit. Ova totalitarna logika eta
bliranih injenica ima svoj istoni pandan. Tamo je sloboda
nain ivota koji je uveo komunistiki reim, a svi drugi,
transcendirajui modi slobode su ili kapitalistiki, ili revizionistiki, ili lijevo sektatvo. Kretanje misli je zaustavlje
no na barijerama koje se javljaju kao ogranienja samog
uma.
Ovakvo ogranienje misli, zacijelo, nije novo. Rast mo
dernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

33

empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri

tikog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne
strane, i nekritikog kvijetizma u odnoenju spram postojeih
drutvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane.
Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi velika
javna tijela netaknuta, a Hobbes je drao da sadanjost
treba uvijek biti preferirana, podravana i smatrana najbo
ljom. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije
ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i spreavanju
subverzije.
Pa, ipak, ovim akomodirajuim konceptima uma je
uvijek protivurjeila evidentna mizerija i nepravda velikih
javnih tijela i djelotvorno, vie ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Postojali su drutveni uslovi koji su izazva
li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojeeg stanja.
Bila je prisutna kako privatna tako i politika dimenzi
ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici
ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva.
S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru
tva, samoogranienje misli poprima vee razmjere. Poveza
nost znanstveno-filozofskih i drutvenih procesa, teorijskog
i praktinog uma se potvruje iza lea nauenjaka i filo
zofa. Drutvo iskljuuje itav tip opozicionalnih operacija i
ponaanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izg
ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija
se javlja kao metafizika transcendencija neprihvatljiva zna
nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta
novite, prakticirano na veliko kao habitus misli, postaje
nazor postojeeg univerzuma rasuivanja i akcije, potreba i
aspiracija. Lukavstvo uma radi, kao to je to esto ini
lo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim
i bihevioralnim pojmovima se okree protiv napora da se mi
sao i ponaanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite al
ternative. Teorijski i praktini um, akademski i drutveni biheviorizam se susreu na zajednikom tlu: tlu razvijenog dru
tva, kome je znanstveni i tehniki progres orue dominacije.
Progres nije neutralan termin. On se kree prema
specifinim ciljevima koji su odreeni mogunou da se po
boljaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko drutvo se

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

pribliava stadiju u kome bi kontinuirani progres traio ra

dikalan raskid s preovlaujuim smjerom i organizacijom
progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna
proizvodnja (ukljuujui potrebne slube) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo
ljene pri reduciranju nunog radnog vremena na marginalno
vrijeme. Od tada bi tehniki progres transcendirao domenu
nunosti gdje je sluio kao instrument dominacije i eksplo
atacije, to je, uslijed toga, ograniavalo njegovu racionalnost.
Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno
sti u borbi za pacifikaciju prirode i drutva.
Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu ukida
nja rada. Izraz pacifikacija egzistencije ini nam se po
godniji da oznai povijesnu alternativu svijeta koji, putem
internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog ra
ta. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti
unutar postojeih drutava. Pacifikacija egzistencije zna
i razvoj ovjekove borbe s drugim ovjekom i prirodom pod
uslovima koji vie ne organiziraju konkuretnske potrebe, e
lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi
ci u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te
borbe.
Dananja borba protiv povijesne alternative nalazi vr
stu masovnu bazu u stanovnitvu, a svoju ideologiju u nepo
pustljivoj orijentaciji misli i ponaanja na dani univerzum
injenica. Potvrivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a
opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko drutvo je suoeno s mogu
nou pacifikacije na osnovu svojih tehnikih i intelektnih
ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja.
Prividno dinamiko, ovo drutvo je potpuno statiki sistem
ivota: samo sebi daje zamah u svojoj tlaiteljskoj produk
tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadravanje tehnikog
progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojeem
smjeru. to tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa
cifikacije, uprkos politikim zaprekama koje namee sta
tus quo to su duh i tijelo ovjeka organiziraniji protiv ove
alternative.

Najrazvijenija podruja industrijskog drutva u sva

kom pogledu pokazuju ove dvije znaajke: kompletiranje teh
nolokog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadri
unutar postojeih institucija. Tu je stalna protivurjenost
ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti.
To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko drutvo koje
prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika
sniju dominaciju ovjekom i prirodom, za sve efikasnije is
koritavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda
kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske
realizacije. Organizacija koja slui miru je drugaija od or
ganizacije za rat; institucije koje su sluile borbi za opsta
nak ne mogu sluiti pacifikaciji egzistiranja. ivot kao cilj
je kvalitativno razliit od ivota kao sredstva.

34

35

Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne moe se

nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politi
kih promjena, kao, vie-manje, spontan rezultat novih insti
tucija koje konstituiraju nune preduvjete. Kvalitativna pro
mjena takoe ukljuuje promjenu u tehnikoj bazi na kojoj
ovo drutvo poiva bazi koja podrava ekonomske i poli
tike institucije posredstvom kojih je stabilizirana druga
priroda ovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni
ka industrijalizacije je politika tehnika, a kao takva, ona
prejudicira mogunosti uma i slobode.
Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a indu
strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No,
kako sva sloboda ovisi pokoren ju izvanjske nunosti, to
ostvarenje slobode ovisi tehnici tog pokorenja. Najvia pro
duktivnost rada moe biti upotrijebljena za perpetuiranje
rada, a najefikasnija industrijalizacija moe sluiti restrikci
ji potreba i manipuliranju s njima.
Kad je postignut taj stupanj, proiruje se dominacija
u ruhu izobilja i slobode na sve sfere privatne i javne
egzistencije, integrira svu autentinu opoziciju, apsorbira
sve alternative. Tehnoloka racionalnost razotkriva svoj po
litiki karakter kad postaje znaajan posrednik bolje domi
nacije, kreirajui istinski totalitaran univerzum, u kome su
drutvo i priroda, duh i tijelo drani u stanju permanentne
mobilizacije za njegovu odbranu.

JDNOD1MENZIONALNO DRUTVO

2. ZATVARANJE POLITIKOG UNIVERZUMA

Drutvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u naj
razvijenijim podrujima industrijske civilizacije, kombinira,
u plodnom sjedinjenju, karakteristike drave izobilja i drave
ratne angaovanosti. U poredbi s drutvom koje mu prethodi
to je zaista novo drutvo. Oiene su, ili su izolirane, mrlje
koje su svjedoile nezgode, a nad elementima koji su potresa
li drutvo zadobivena je kontrola. Poznati su glavni tokovi:
koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih
korporacija, pri emu je vlada sila koja stimulira, potpoma
e, a, ponekad, ak kontrolira; ukljuivanje te ekonomije u
svjetski razgranat sistem vojnih saveza, monetarnih aranma
na, tehnike pomoi i shema za razvoj; postepeno asimilira
nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad,
vodstva radnika i biznisa, aktivnosti ili apstrakcije razonode
u razliitim drutvenim klasama; njegovanje unaprijed utvr
ene harmonije izmeu kolovanja i nacionalnog cilja; osva
janje privatnog domainstva putem njegove istovetnosti s
javnim mnjenjem; otvaranje spavaonice sredstvima masovne
komunikacije.
U politikoj sferi se ovaj tok manifestira upeatljivom
unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Pod prijetnjom
internacionalnog komunizma, dvopartijnost u vanjskoj poli
tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i iri se u
domau politiku, gdje su programi velikih partija sve manje
podobni razlikovanju ak do stupnja hipokrizije i prisu
stva klieja. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra
vo za mogunosti drutvene promjene jer obuhvaa nosioce
sistema progresa klase, ije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini.
U Sjedinjenim Dravama je uoljivo sporazumijevanje
i saveznitvo izmeu biznisa i organiziranih radnika. U La-

37

bor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao

Centar za istraivanje demokratskih institucija 1963. g., kau
nam:
Dogodilo se to da se vie sindikat, u svojim vlastitim
oima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo po
jave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sin
dikat nee biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom
panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i
korporacija glasaju za vee ugovore proizvodnji projekti
la i kad pokuavaju za to pridobiti druge industrije ratne
obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za
jedniki trae da se prave projektili umjesto bombardera,
ili bombe umjesto projektila zavisi od toga kakve ugovo
re imaju u depu.
Britanska Laburistika partija, ije se voe natjeu s
rukovodiocima Konzervativne partije u unapreenju naciona
lnih interesa, ima tekoa u ouvanju ak i umjerenog progra
ma djelomine nacionalizacije. U Zapadnoj Njemakoj, gdje
je Komunistika partija stavljena van zakona, Socijaldemok
ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije
lno odbacivi marksistiki program. To je situacija u vodeim
industrijskim zemljama Zapada. Na Istoku postepeno redu
ciranje direktnih politikih kontrola ukazuje na poveano
oslanjanje na efikasnost tehnolokih kontrola kao instrume
nata dominacije. Jae komunistike partije, u Francuskoj i
Italiji, potvruju opi politiki smjer okolnosti time to prih
vaaju minimum program, koji odbacuje revolucionarno uzi
manje vlasti, a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre.
Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par
tiju stranim u smislu potpomognutosti stranim silama, po
stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra
ne utoliko to ilustriraju prolu (ili buduu?) povijest u reali
tetu naeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar
okvira postojeeg sistema, to nije samo na taktikim osno
vama i kao privremena strategija ve zato to je oslabila nji
hova drutvena baza i jer se transformacijom kapitalistikog
sistema promijenila objektivna situacija (kao to se promi
jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu, koji potvr
uje tu promjenu u politici). Ove nacionalne komuni-

38

JEDNODIMENZIONALNO

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

stike partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opo

zicije kojoj je dosueno da bude neradikalna. One svjedo
e dubini i obimu kapitalistike integracije i uslovima iz
kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa
javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojeeg drutva.
Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se
nali razlozi za ove razvojne tokove. to se tie Zapada, oni
su u slijedeem: prethodni konflikti unutar drutva su modi
ficirani i sreeni pod dvostrukim (i meusobno povezanim)
udarom tehnikog progresa i internacionalnog komunizma.
Klasne borbe su smanjene, a imperijalistike suprotnosti
suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove
opasnosti, kapitalistiko drutvo pokazuje trajno jedinstvo i
koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije.
Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija
protiv neprijatelja djeluje kao moni stimulus proizvodnje
i zapoljavanja podupirui, tako, visok standard.
To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije,
koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon
flikte posredstvom beneficij alnih uinaka rasta produktiv
nosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje
privremeno, u tom smislu to ne zadire u kor fenove suko
ba koji je Marx naao u kapitalistikom nainu proizvodnje
(suprotnost izmeu privatnog vlasnitva sredstava za proiz
vodnju i drutvene proizvodnosti) ili je transformacija sa
me antagonistike strukture koja rastvara suprotnosti tako
to ih ini snoljivim? I, ako je ova druga propozicija alter
native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija
lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija
kapitalizma?
Sputavanje

drutvene

promjene

Klasina marksistika teorija predvia prelaz iz kapi

talizma u socijalizam kao politiku revoluciju: proletarijat
razara politiki aparat kapitalizma, ali zadrava tehnoloki
aparat podreujui ga socijalizaciji. U revoluciji je konti
nuitet: tehnoloka racionalnost, osloboena iracionalnih og
ranienosti i razaranja, odrava se i kompletira u novom

DRUTVO

39

drutvu. Zanimljivo je itati sovjetskom marksistikom

stavu ovom kontinuitetu, tako odlunom po znaaju za po
jam socijalizma kao odlune negacije kapitalizma 1 ):
(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako
nima svake drutvene formacije, on se ne zavrava,
poput drugih ekonomskih inilaca, prestankom zakona
formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari
proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podreena eko
nomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se
dalje razvija poveanom brzinom. (2) Suprotno raz
voju ekonomske baze u antagonistikim drutvima,
tehnologija se sad ne razvija skokovito, ve postepe
nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri e
mu iezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevan
tno u kontekstu).
Tehnika racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos
njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni apa
rat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, orua,
iskoritavanje sredstava ve i na nain rada kao adaptaciju na
mainski proces i rukovanje njime na znanstveno organi
ziranje. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju
same po sebi ovo fiziko utjelovljenje tehnoloke racionalno
sti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistiki razvitak
svih proizvodnih snaga.
No, Marx je drao da e organizacija i usmjerenje pro
izvodnog aparata od strane neposrednih proizvoaa unijeti
kvalitativnu promjenu u tehniki kontinuitet: naime, proiz
vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo
bodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnolokoj strukturi, i to u onom raz
mjeru u kome tehniki aparat prodire u javnu i privatnu egzi
stenciju svih sfera drutva, tj. postaje medij kontrole i
kohezije u politikom univerzumu koji inkorporira radniku
klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u
samom svom biu alijenirane od ovog univerzuma, da osvje1

) A. Zworkine, The History of Technology as a Sciense and

a s a Branch o f Learning, a Soviet view,. T e c h n o l o g y a n d C u l
t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.

40

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

tavaju totalnu nemogunost da nastave ivjeti u ovom uni

verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-.
tanje ivota i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; ka
men temeljac marksistike teorije 2 ) jest stanovite da se os
lobodilake povijesne snage razvijaju unutar postojeeg dru
tva.
Sad drutvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, kon
stituiraju instrumente u cjelini iji je raison d'tre kompletiranje nadmone produktivnosti, zapreuje upravo takvu
novu svijest, takav prostor unutar, prostor za transcendiranje povijesne prakse. Vrhunsko obeanje postojeeg dru
tva jest sve komforniji ivot za sve vei broj ljudi. Budui
da je integralni dio danog drutva sposobnost da subverzivna
imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima,
to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno
drugaiji univerzum akcije i rasuivanja. Brutalnost, kojom
su ukljueni u dani tok oni iji je ivot pakao drutva izobi
lja, podsjea na odreena prakticiranja srednjeg vijeka i po
etka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, ma
nje neprivilegiranih, zbrinjava drutvo tako to zadovoljava
potrebe. Uslijed toga je suanjstvo ugodno, a moda ak ne
primjetno. Drutvo kompletira ovaj fakat u samom procesu
produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnika klasa u raz
vijenim podrujima industrijske civilizacije podvrgnuta je
odlunoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog so
ciolokog istraivanja. Nabrojat u glavne inioce transfor
macija.
(1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet
psihike energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uve
like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za
Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troi
i iznurava svoju fiziku energiju u radnom procesu, ak i kad
radi s mainama. Marksistiki pojam govori protiv fizike
muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizike energije je
u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje vika vrijed
nosti namee revoltirajue, nehumane aspekte eksploatacije.
To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i
2

) Pogledaj, str. 54.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

41

alijenacije fizioloka i bioloka dimenzija klasinog kapi

talizma.
Tokom prolih stoljea je vaan razlog alijenacije bilo
posuivanje biolokog individualiteta ljudskog bia tehnikom
aparatu: on je bio nosilac orua; tehnike jedinice ne bi mo
gle nastati bez inkorporiran ja ovjeka kao nosioca orua. Pri
roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi
kom i fiziolokom deformacijom. 3 )
Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi
talizmu modificira ponaanje i status eksploatiranih, iako za
drava eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i
poluautomatske reakcije ispunjavaju vei dio radnog vreme
na (ako ne i itavo), ostaje, kao ivotni poziv unutar tehno
lokog ansambla, iscrpljujue, zagljupljavajue nehumano
robovanje. Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja mainskih operacija (vie nego proizvoda) i izolacije radnika
jednog od drugog postalo jo zamornije 4 ) . Dodue, sve to
izraava zaustavljenu, djelominu automaciju, koegzistenciju
automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija
unutar iste tvornice. No, ak pod tim uslovima tehnologija
je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men
talni napor 5 ). Za poduzea koja su vie uznapredovala u
automaciji naglaava se transformacija fizike energije
u tehniku i mentalnu umjenost:
. . . vjetina glave vie nego ruke, logiara radije nego
radnika u cehu; nerva prije nego miia; navigatora, a ne manuelnog radnika; ovjeka koji podrava radije nego izvrioca
operacije 6 ).
Ova vrsta vjetog porobljavanja nije bitno razli
ita od porobljenosti tipkaice, bankovnog blagajnika, pro
davaa koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Stan
dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne slube.
3 ) Gilber Simondon, D u
M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob
t e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. biljeka.
4) Pogledaj Charles Denby, Workers Battle Automation, N e w s
a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960.
5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o
r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX.
6) Ibid., str. 195.

jects

44

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

Tehnoloka promjena koja tendira da prevlada mainu

kao individualni instrumenat proizvodnje, kao apsolutnu je
dinicu, dokida, izgleda, Marxovo shvaanje organskom
sastavu kapitala i s njim teoriju stvaranju vika vrijedno
sti. Prema Marxu, maina nikad ne stvara vrijednost, ve sa
mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok viak
vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije ivog rada. Maina
je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se
uva minuli rad (mrtvi rad) i determinira ivi rad. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i ivog rada; ona
tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana ma
inom, a ne individualnim uinkom 1 4 ), tavie, postaje ne
mogue i samo mjerenje individualnog rezultata:
U najirem smislu automacija znai, po svom uin
ku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne moete mjeriti
rezultat rada pojedinog ovjeka; treba mjeriti, naprosto, ko
ritenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj
ma . . . nema vie, na primjer, uope razloga za plaanje
ovjeka po komadu ili po satu, to e rei, nema vie razlo
ga da se zadri dvostruki sistem plaanja plaa i nadni
ca 1 5 ).
' Daniel Bell, autor ovog izvjetaja, ide jo dalje; on
povezuje tehnoloku promjenu s historijskim sistemom same
industrijalizacije:
industrijalizacija nije nastala s uvoenjem fabrika,
ona je ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad moe
biti mjeren, kad ovjek moe biti upregnut u slubu,
kad moete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova
rada, izraene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu
1
ili po satu, dobili ste modernu industrijacizaciju ) .
Ono to je u pitanju na osnovu ove tehnoloke pro
mjene, mnogo je vie nego platni sistem, odnos radnika
spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompati
bilnost tehnikog progresa s institucijama u kojima se razvila
industrijalizacija.
14

) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS.

) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan
g e , loc. cit., str. 8.
16
) Ibid.
15

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

45

(3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima

proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani
festiraju u iroko raspravljanoj drutvenoj i kulturnoj inte
graciji radnike klase u kapitalistiko drutvo. Da li je ta
promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji esto
daju marksisti, udno je inkonzistentan. Moe li se razum
jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja odreenih promjena u drutvenoj egzistenciji? ak
pod pretpostavkom visokog stupnja ideoloke neovisnosti,
spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz
vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimilira
nje u potrebama i aspiracijama, u ivotnom standardu, u aktiv
nosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj
tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pi
tanje da li se moe govoriti dobrovoljnoj integraciji (Ser
ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironinom smislu. U sada
njoj situaciji su predominantna negativna obiljeja automacije: ubrzan tempo, tehnoloka nezaposlenost, jaanje po
zicije organiziranja, porast nemoi i rezignacije na strani
radnika. Kako mnagement preferira inenjere i ljude s fa
kultetskom diplomom, to opadaju anse napredovanja 1 7 ) . No,
postoje i druge tendencije. Ista ova tehnoloka organizacija
koja pospjeuje mehaniku zajednicu na radu takoe rezul
tira veom meusobnom ovisnou 1 8 ) , te integriranjem rad
nika s fabrikom. Moe se zapaziti gorljivost radnika da
uestvuju u rjeavanjima proizvodnih problema, enja da
se aktivno pridrue, primjenjujui na tehnike i proizvodne
probleme vlastiti mozak koji se, oito, dobro uklopio u teh
nologiju 19 ). U nekima od tehniki najrazvijenijih podu
zea radnici ak pokazuju vlastiti interes za njega esto
zamijeen rezultat radnikog uestvovanja u kapitalisti
kom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi17
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako
der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n
D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na vie mjesta.
18
) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d
the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r
P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189.
19
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.

46

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

soko amerikanizirane Caltex rafinerije, u Ambsu, Francuska, moe posluiti karakteriziranju ovog smjera. Radnici te
ustanove su svjesni spona koje ih udruuju s preduzeem:
To su profesionalne, drutvene, materijalne spone: vje
tina koju stiu u rafineriji, injenica da su se navikli na od
reene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni; mnogo
struke socijalne beneficije na koje mogu raunati u sluaju
nagle smrti, ozbiljne bolesti, nesposobnosti za rad, na kraju,
starosti. Ovo proirenje njihove sigurnosti preko produktiv
nog perioda ivota n a p r o s t o je na temelju toga to pripadaju
firmi. Tako iz shvaanja ivom i nerazorivom sporazumu
s Caltexom proizlazi da radnici misle financijskom poslo
vanju firme s neoekivanom usredotoenou i lucidnou.
Delegati u .Comits d'enterprise' ispituju i raspravljaju ra
unima kompanije s istom ljubomornom panjom koju bi
im posvetili savjesni dioniari. Uprava Caltexa moe, doista,
zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slau da, radi potrebe
novih investicija, odgode svoje zahtjeve za povienjem plaa.
No, oni poinju pokazivati znakove ,legitimne' zabrinutosti
kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus
kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje
su zakljuile te filijale. Oni se usuuju da idu tako daleko
da osporavaju trokove proizvodnje i sugeriraju mjere za
tednju. 20 )
(4) Novi tehnoloki svijet rada tako ojaava slabljenje
pozicije radnike klase kao pozicije negacije. Radnika klasa
nije vie iva opozicija postojeeg drutva. Ta tendencija je
20

) Serge Mallet, Le Salaire de la technique, u: La N e f , n o . 25,

Paris, 1959, str. 40. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Dravama
ilustrira slijedea z a p a n j u j u a izjava sindikalnog voe Ujedinjenih au
tomobilskih radnika: esto . . . bi se sastali u holu sindikata i razgo
varali pritubama k o j e su podnijeli radnici, te to da napravimo
povodom njih. Kad sam slijedei dan zakazao sastanak s upravom or
ganizacije poduzea, p r o b l e m je bio ve rijeen i sindikatu nije pri
pala zasluga udovoljenja pritubi. Postaje to borba lojalnosti . . . sve
stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Moramo
pronai druge stvari koje r a d n i k eli, a poslodavac nije voljan da mu
i h prui . . . M i istraujemo. M i istraujemo L a b o r L o o k s a t
L a b o r . A C o n v e r s a t i o n ; Santa B a r b a r a : Center for the Study
of Democratic Institutions, 19R3., str. 16. i dalje.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

47

ojaana rezultatima tehnoloke organizacije proizvodnje na

drugoj strani branika na strani organizacije i direkcije.
Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) Kapitalisti
efovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri; onrpreuzimaju funkciju birokrata u maini korporacije. Opipljiv
objekt eksploatacije iezava iza fasade objektivnog realiteta,
a u sklopu obimne hijerarhije izvrnih i upravnih odbora
koji se proiruju daleko preko pojedinane ustanove u znan
stveni laboratorij i istraivaki institut, nacionalnu vladu i
nacionalni cilj. Mrnja i frustacija su liene svoje odreene
mete, a tehnoloki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i
porobljavanja 2 2 ) . U formi mnogih sloboda i komfora, a s
tehnikim progresom kao njezinim instrumentom biva
perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu ovjekova
podreivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obiljeje je
premona racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra
ujui razliku krive i istinite svijesti. Jer injenicu da
se odluke ivotu i smrti, linoj i nacionalnoj sigurnosti
donose na mjestima nad kojima ovjek nema kontrole, ne
moe kompenzirati ni koritenje administrativne kontrole,
za razliku od fizike (glad, lina ovisnost, snaga), ni pro
mjena u karakteru tekog rada, ni asimiliranje razliitih gru
pa zanimanja, a niti izjednaenje u sferi konzumacije. Robovi
razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi, no
oni su robovi jer ropstvo nije odreeno
ni poslunou niti teinom rada, ve statusom pukog
instrumenta, reduciranjem ovjeka na status stvari 2 3 ).
To je ista forma suanjstva: egzistirati kao instru
ment, kao stvar. Takav nain egzistiranja nije prevla21
) Je li jo uvijek potrebno optuivali ideologiju revolu
cije upravljanja? Kapitalistika proizvodnja se odvija posredstvom
investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeivanje i prisvaja
nje vika vrijednosti, te kapital, instrument dominacije ovjeka nad
ovjekom. Bitna obiljeja ovog procesa nisu ni na koji nain promi
jenjena poveanjem broja dioniara, odvajanjem vlasnitva od uprav
ljanja.
22
) Pogledaj str. 27, 28.
2 3
) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e ; Paris,
Presses Universitaires, 1958., vol. III, str. 600.

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

48

JEDNODIMENZIONALNO

dan kad je ta stvar oivljena i kad bira svoju mate

rijalnu i intelektualnu hranu, kad ne osjea da je stvar,
kad je ista, zgodna, pokretna stvar. I obratno, kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje
tehnoloke forme, sami organizatori i upravljai sve vie ovi
se maineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova
uzajamna ovisnost nije vie dijalektiki odnos Gospodara i
Sluge koji puca u borbi za meusobno priznavanje, ve za
tvoren krug koji obuhvaa i Gospodara i Slugu. Upravljaju
li tehniari ili njihova vladavina pripada drugima, onima koji
se oslanjaju na tehniare kao svoje planere i egzekutore?
. . . pritisak dananje, visoke tehnoloke utrke u nao
ruanju oduzeo je iz ruku odgovornih slubenika vlade inici
jativu i mo da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni
ara, planera i nauen jaka uposlenih u velikim industrijama
i zaduenih za interese svojih poslodavaca. Njihova je du
nost da izmisle nov sistem oruja i da uvjere rukovodioce
vojske da budunost njihove vojne profesije, a i budunost
zemlje ovisi kupovanju toga to su oni izmislili. 2 4 )
Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoouvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije ne
samo radi svoga oruja ve i radi njihova znanja kakvo je
oruje njoj potrebno, koliko e ono stajati i za koliko e ga
vremena dobiti 2 5 ) . Zatvoreni krug je, odista, adekvatna sli
ka drutva koje samo sebe iri i perpetuira u vlastitom una
prijed utvrenom cilju gonjeno porastom potreba koje
ono stvara i, istovremeno zadrava unutar sebe.
Izgledi

sputavanja

Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac

porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao
pokuaj da se suvremeni razvoj projicira u budunost uz
pretpostavku relativno normalne evolucije, tj. zanemarujui
24

) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; Ame

rican Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9.
25)
Ibid.

DrUSTVO

49

vrlo realnu mogunost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci

bi neprijatelj ostao permanentan, tj. komunizam bi na
stavio da koegzistira s kapitalizmom. U isto vrijeme kapi
talizam bi, i nadalje, bio sposoban da zadri i, ak, povea
ivotni standard za sve vei dio stanovnitva. Ovo, uprkos
intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodikom
rasipanju sredstava i sposobnosti, i posredstvom toga. Ta spo
sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom
fizikom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa
istiki sistemi, i posredstvom njih.
Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila
na raspolaganju u
a)
b)
c)
d)

porastu produktivnosti rada (tehniki progres);

poveanju nataliteta stanovnitva;
permanentnoj ekonomiji odbrane;
ekonomsko-politikoj integraciji kapitalistikih ze
malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim
podrujima.

Tad bi produena suprotnost izmeu proizvodnih sposobnosti

drutva i njihova destruktivnog i ugnjetavakog koritenja
traila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu
stanovnitvu da se odstrane ekscesivni potencijaliteti, da
se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti
prodana uz profit, te elja da se radi na njihovoj proizvodnji
i stvaranju. Vladajui javnim i privatnim poslovanjem, jaa
jui unaprijed zasnovanu harmoniju izmeu interesa velikih
javnih i privatnih korporacija i njihovih muterija i slugu,
sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti
upravljanju. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu
pirai sistema dominacije, njega nee izmijeniti sami po sebi
ni djelomina nacionalizacija ni proireno uee radnika u
rukovoenju i profitu.
Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jed
na od njih je inherentna u samom tehnikom progresu
upravo automacija. Smatram da je irenje automacije vie
nego kvantitativan rast mehanizacije ona je promjena u

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

50

karakteru bazinih proizvodnih snaga 2 ) . Izgleda da je automacija do granica tehnike mogunosti inkompatibinla s dru
tvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne
snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljee prije nego to
je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eks
plozivne tendencije:
Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje
zbiljske moi ovisi manje radnom vremenu i kvantitetu ut
roenog rada nego moi instrumenata pokretnih u toku rad
nog vremena. Ti instrumenti i njihova mona efikasnost nisu
u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva
i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi postignutom
stupnju znanstvenog i tehnolokog progresa drugim rije
ima, primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad
nije vie zatvoren u proizvodni proces, ve se ovjek odnosi
spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude
glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . .
U ovom preinaenju nije vie glavni potporanj proizvodnje i
bogatstva neposredan rad koji vri sam ovjek niti je to nje
govo radno vrijeme, ve prisvajanje njegove proizvodne snage,
njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom
njegova drutvenog bia jednom rijeju, razvoj drutve
nog individuuma. Kraa tueng radnog vremena, na kojoj
sad jo uvijek poiva (drutveno) bogatstvo, javlja se tad
kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom
velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj
formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme pre
staje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle
slijedi da i prometna vrijednost nuno prestaje biti mjera
upotrebne vrijednosti. Viak rada mase prestaje biti uslov
razvoja opeg bogatstva, isto tako kao to i nerad manjine
prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti ovjeka.
Tako se rui onaj nain proizvodnje koji poiva na promet
noj vrijednosti . . . 2 7 )
26

) Pogledaj, str. 43.

) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s
c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje.
Pogledaj takoer str. 596.
27

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

51

Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog in

dustrijskog drutva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka
talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehniki
instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, drutveni
proces automacije izraava transformaciju ili, preciznije,
transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od
ovjeka, postaje neovisan producirajui objekt, te, tako, i sam
subjekt.
Automacija bi, postavi proces materijalne proiz
vodnje, revolucionirala cijelo drutvo. Dovedena do savren
stva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu
formu reui lanac koji vee ovjeka za maineriju, tj. me
hanizam posredstvom koga ovjeka porobljuje njegov vlastiti
rad. Potpuna automacija u domenu nunosti bi otvorila di
menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu
iralo ovjekovo privatno i drutveno bie. To bi bila povijesna
transendencija prema novoj civilizaciji.
Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga
nizirana radnika klasa se suprotstavlja automaciji koja ne
kompenzira zaposlenost. Radnika klasa insistira na eksten
zivnom koritenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz
vodnji i utoliko se opire tehnikom progresu. Postupajui
tako, ona se suprotstavlja efikasnijem koritenju kapitala
prijei intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra
da. Drugim rijeima, kontinuirano zaustavljanje automacije
moe oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po
ziciju kapitala, prouzrokovati dalekosenu depresiju i, na
osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa.
Ova mogunost postaje utoliko realistinija to se bor
ba za presti izmeu kapitalizma i komunizma pomjera od
vojnog i drutvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven
odreen tehniki nivo, automacija u sovjetskom sistemu mo
e bre proslijediti posredstvom moi totalnog upravljanja.
U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti
a u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr
za racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija
nailazi na vrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije
praen politikom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sje
dinjenim Amerikim Dravama rukovodstvo radnika, po svo-

52

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

jim ciljevima i sredstvima, ne prekorauje okvir koji je zajed

niki nacionalnim i grupnim interesima (pri emu su ovi po
sljednji izrueni i podreeni prvima). Ove centrifugalne sna
ge se jo uvijek dadu srediti unutar postojeeg.
Takoer i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage
u proizvodnom procesu znai umanjenje politike moi opocizije. Kako u tom procesu raste udio inenjera, tehniara,
slubenika i slino, politika radikalizacija bi morala biti
praena izrastanjem neovisne politike svijesti i akcije unu
tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, meutim, mali iz
gledi u razvijenom industrijskom drutvu. Realiziranje tenje
da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu
strijskih sindikata 2 8 ) , ako uope uspije, moe rezultirati po
rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teko da bi urodilo
njihovom politikom radikalizacijom.
Politiki, prisustvo vie radnika .bijelih ovratnika* u
radnikim sindikatima dat e liberalnim i radnikim zagovor
nicima ansu da s vie osnova identificiraju interese radnika
s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao
grupe koja vri pritisak bit e jo vie proirena, a radniki
predstavnici e neizostavno biti ukljueni u dalekosena po
gaanja oko nacionalne politike ekonomije 2 9 ) .
Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu
galnih tendencija ovise, u prvom redu, sposobnosti ovla
tenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo
ju ekonomiju zahtjevima drave dobrobiti. U te zahtjeve spa
da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje
nih trokova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim
razmjerima, proiren program inostrane pomoi, opsena
drutvena sigurnost, javni radovi irokih razmjera, mo28

) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan

g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje.
29
) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni
versity Press, 195ft., str. 319. i dalje.
*) Bijeli ovratnik (white collar) jezina je metafora koja ozna
ava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik blue
collar). Op. prev.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

53

30

da, ak i djelomina nacionalizacija ). Vjerujem da e do

minantni interesi postepeno i oklijevajui prihvatiti te zahtje
ve i da e povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moi.
Preimo sad na izglede apsorbiranja drutvene prom
jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom
drutvu 3 1 ).Raspravljanje je ve od poetka konfrontirano s
dvostrukom inkomparabilnou: a) kronoloki, sovjestsko
drutvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim
sektorima koji su jo uvijek na pretehnolokoj razini, i b)
strukturalno, njegove ekonomske i politike institucije bitno
su razliite (totalna nacionalizacija i diktatura).
Isprepletenost ova dva aspekta pojaava tekoe ana
lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku
industrijalizaciju u tome da tee bez planiranih rasipanja i
antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameu
interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje jo
uvijek nepodmirenih vitalnih potreba ve je ona prisiljava
na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta
vojnih i politikih potreba ili, moda, simultane su s njima.
Ima li izgleda da ta vea racionalnost industrijalizacije,
samo znak i prednost historijske zaostalosti, iezne onda
kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, ba
ta historijska zaostalost u uslovima prestia u koegzisten
ciji prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava
pod diktatorskim reimom? I, napokon, da li bi sovjetsko
drutvo, nakon to je postiglo cilj dostizanja i prestizanja,
bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj
mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena?
30
) Jaki segmenti borbenog radnikog pokreta u onim manje razvi
jenim kapitalistikim zemljama gdje je taj pokret jo uvijek iv (Fran
cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij
ske i politike racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter
nacionalne borbe za presti e vjerovatno ojaati snage ove raciona
lizacije i pogodovat e adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci
j a m a u najrazvijenijim industrijskim podrujima.
31
) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t
Columbia University Press, 1958.

M a r x i s m ; New York:

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

54

Argument historijske zaostalosti prema kome, u

predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta
losti, osloboenje, nuno, mora biti djelovanje prisile i uprav
ljanja nije samo sr sovjetskog marksizma ve, takoer,
i teza teoretiara prosvijeene diktature od Platona do
Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teko opovrgnu
ti. Njena je zasluga to priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma
terijalne i intelektualne uslove koji spreavaju genuino i in
teligentno samoodreenje.
tavie, pred tim argumentima je detronizirana repre
sivna ideologija slobodi, po kojoj ljudska sloboda moe
cvjetati u ivotu ispunjenom mukotrpnim radom, siroma
tvom i glupou. Odista, prije nego to drutvo moe postati
slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode
za sve svoje lanove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga
tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre
bama pojedinca; mora robove osposobiti da ue, vide i
misle, pa tek onda oni mogu znati to se zbiva i to oni sami
mogu uiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj
su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu
du zadovoljni u toj ulozi, nuno je da njihovo osloboenje
doe izvana i odozgo. Politiko telo e ga prinuditi slobo
dom da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve
kakvi treba da izgledaju, mora im se pokazati pravi put
koji oni trae 3 2 ) .
No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne moe
odgovoriti na vjeno ivo pitanje: tko odgaja odgajivae i
gdje je dokaz da su oni u posjedu dobra? Pitanje ne moe
biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri
mjenljivo na odreene demokratske forme vladavine u koji
ma sudbonosne odluke onome to je dobro za naciju donose
izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvruju izabrani
predstavnici) izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno
prihvaene indoktrinacije. Jedini mogu izgovor (koji je do
sta slab!) za prosvijeenu diktaturu jest da oajan rizik
32

) Ruso, D r u t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

55

koji ona ukljuuje, vjerovatno, nije oajniji, ni po veu cije

nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako
i autoritarna drutva.
Pa, ipak, dijalektika logika insistira, suprotno jeziku
brutalnih injenica i ideologije, da robovi moraju biti slo
bodni za svoje osloboenje prije nego mogu postati slobodni,
te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado
biva. Marxov stav da osloboenje radnike klase mora biti
djelo same radnike klase postavlja to a priori. Socijalizam
mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora
biti ve u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju.
Istina, tu je i prva faza socijalistike izgradnje, to
kom koje novo drutvo nosi na sebi tragove starog drutva
iz ije utrobe izlazi 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog
u novo drutvo se dogodila poetkom te faze. Prema Marxu je
druga faza, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita
tivno nov nain ivota, koji izvire iz novog naina proizvod
nje, pojavljuje se u socijalistikoj revoluciji. Revolucija je,
ujedno, kraj i na kraju kapitalistikog sistema. Socijalistika
izgradnja poinje prvom fazom revolucije.
Na osnovu toga je prvom fazom odreen i prelaz od
svakome prema njegovu radu na svakome prema njegovim
potrebama i to ne samo stvaranjem tehnoloke i materijelne baze ve, takoer, (a to je odluno!) nainom na koji
se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane ne
posrednih proizvoaa treba injicirati razvoj koji distingvira
povijest slobodnih ljudi od prethistorije ovjeka. To je dru
tvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju
ljudska bia koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo
ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo
sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko
lektivno, u nunosti koja ograniava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto
nunou, bilo istinska samonametnuta nunost. Za razliku
od ove koncepcije, faktiki razvoj u sadanjem komunisti33
) K . Marx, K r i t i k a
1950, str. 21

G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,

56

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

kom drutvu odgaa (ili je na osnovu internacionalne situ

acije prisiljen da odgaa) kvalitativnu promjenu prema dru
goj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos re
voluciji, javlja, jo uvijek, kao kvantitativna promjena. Na
stavlja se porobljavanje ovjeka instrumentima njegova rada
u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima
sve izglede na uspjeh.
Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja
sniti teroristika obiljeja staljinistike industrijalizacije. No,
ona je stavila u pokret takoer i snage koje tendiraju k to
mu da perpetuiraju tehniki progres kao instrument domina
cije; sredstva unaprijed presuuju i sam cilj. Tehniki pro
gres e uroditi kontinuiranim porastom ivotnog standarda te
liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nu
klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presijee njegov ra
zvoj). Nacionalizirana ekonomija e moi eksploatirati pro
duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci
rajui, u oveoj mjeri, radne sate i poveavajui komfor. I sve
to bi mogla izvriti ne naputajui totalno upravljanje ljudi
ma. Nema razloga za pretpostavku da e tehniki progres plus
nacionalizacija rezultirati automatskim osloboenjem i odrijeenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da e se
poravnati nego da e ojaati suprotnost izmeu rasta pro
izvodnih snaga i njihove porobljavajue organizacije, koju je
otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . t o su oni koji vladaju sposob
niji da prue dobra konzumacije, to e stanovnitvo biti
vre vezano za razliite vladajue birokracije.
Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene
u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama
razvijenog kapitalistikog drutva, iz socijalistike baze pro
izvodnje proizlaze odlune razlike. Organizacija proizvodnog
procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja neposredne
S4
) razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se moe
uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str.
109. i dalje.
35)
Economic
Problems
of
Socialism
in
the
U . S . S . R. (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, -.

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

57

proizvoae (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro

izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si
stema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu politike
odluke, poslije kratkog herojskog perioda boljevike re
volucije, a podrava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor
samog proizvodnog procesa; ono nije ugraeno u ovaj proces
kao to je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri
vatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno to
mu, vladajui slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa
to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti
tucija drutva.
To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlaujua suprotnost zaostalih proizvodnih odnosa i karak
tera proizvodnih snaga moe biti razrijeena bez eksplozije
i da se usklaenost ova dva faktora moe postii putem
postepene promjene 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome
da bi kvantitativna promjena jo uvijek morala biti obrnuta
u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Drave, Partije, Pla
na itd. kao nezavisnih sila nametnutih ovjeku. Ukoliko bi ta
promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu drutva (na
cionalizirani proizvodni proces), bila bi ograniena na poli
tiku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodreenju
u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nunog
rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u
historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre
ba bez obzira na radni uinak, snienje radnog vremena na
minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija to su preduslovi, no, ne i sadraji
samoodreenja. Dok stvaranje ovih preduslova jo uvijek
treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstitu
iranje bi znailo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno indu
strijsko drutvo bi i nadalje ovisilo podjeli rada, koja uklju
uje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuavaju
genuine drutvene potrebe, tehniki zahtjevi, te fizike i men
talne razlike meu ljudima. Pa ipak, izvrne i nadzorne
funkcije ne bi vie nosile privilegije vladanja ivotima drugih
u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid., str. 14. i d a l j e .

58

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

lucioni, ve revolucionarni proces, ak i na osnovama potpu

no nacionalizirane i planirane ekonomije.
Moemo li prihvatiti pretpostavku da e komunistiki
sistem, u svojim postojeim formama, razviti (ili, radije da e
na osnovu internacionalne borbe za presti biti prisiljen da
razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar
gumenti protiv ove pretpostavke. Apostrofira se moan otpor
koji bi pruila uanena birokracija otpor iji je raison
d'tre upravo isti onaj motiv koji pokree potrebu za stvara
njem preduslova osloboenja, naime, borba na ivot i smrt
s kapitalistikim svijetom.
Moemo pokuati potraiti uporite u pojmu ljud
skoj prirodi uroenog nagona za moi. Meutim, to je u
visokom stupnju dubiozan psiholoki pojam i uvelike nea
dekvatan za analizu drutvenog razvoja. Nije pitanje u tome
da li e komunistika birokracija napustiti svoju privile
giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguu kvali
tativnu promjenu, ve da li e ona biti sposobna da sprijei
zadobivanje takve razine. Da bi, pak, to uinila, morala
bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup
nju na kome je dominacija jo uvijek racionalna i ima pred
nosti, na kome stanovnitvo jo uvijek moe biti vezano za
slubu i za interese drave i drugih postojeih institucija. I
ovdje je, izgleda, odluan faktor globalna situacija koegzisten
cije koja je postala, ve dugo, imbenik unutarnje situacije
dva suprotstavljena drutva. Imperativ apsolutnog koritenja tehnikog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog
ivota moe se pokazati jai od rezistencije ovlatene biro
kracije.
elio bih dodati nekoliko primjedbi rezoniranju, ko
je se esto uje, da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao
ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze
malja ve, takoer, konstituirati treu silu koja treba da
izraste u relativno nezavisnu silu. Na osnovu prethodnog ra
spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi biva kolonijalna
i polukolonijalna podruja mogla utrti put industrijalizaci
je bitno razliit od kapitalizma i suvremenog komunizma?
Postoji li ita u autohtonoj kulturi i tradiciji tih podruja
to bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograniit u svoje

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

59

primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su ve u

procesu industrijalizacije, tj. zemlje u kojima industrija
lizacija koegzistira s neunitivom pred- i antiindustrijskom
kulturom (Italija, Egipat).
Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano
vnitvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti, efika
snosti i tehnolokog racionaliteta. Drugim rijeima, s ogrom
nom veinom stanovnitva koje jo nije transformirano u
radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Pogodu
ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo
enja bitno razliitom nainu industrijalizacije koji bi
sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim
potrebama ljudi ve i s ciljem pacifikacije borbe za opsta
nak?
Industrijalizacija u ovim zaostalim podrujima se ne
zbiva u vacuumu. Ona se dogaa u historijskoj situaciji u
kojoj drutveni kapital, potreban prvobitnoj akumulaciji, mo
ra biti dobiven, u velikoj mjeri, izvana, iz kapitalistikog ili
komunistikog bloka ili od oba. tavie, iroko je raspro
stranjeno stanovite da odranje nezavisnosti zahtijeva veoma
brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti
koji bi osigurao, u najmanju ruku, relativnu autonomiju u
konkurenciji s dva dina.
U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru
tava u industrijska mora napustiti, to je mogue bre, predtehnoloke oblike. To je pogotovo sluaj u zemljama gdje su
najvitalnije potrebe stanovnitva daleko od toga da budu za
dovoljene, gdje oajan ivotni standard trai, prije bilo ega
drugog, koliine en masse, mehaniziranu i standardiziranu
masovnu proizvodnju i distribuciju. U istim tim zemljama
inertnost predtehnolokih i ak predburoaskih obiaja i uslova prua jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mainski proces (kao drutveni proces) zahtijeva poslunost spram
sistema anonimnih moi totalnu sekularizaciju i destrukci
ju vrijednosti i institucija ija desentifikacija jedva da je
otpoela. Moe li se, s dovoljno razloga, pretpostaviti da e,
pod udarom dva velika sistema totalne tehnoloke admini
stracije, dezintegracija ovog otpora protei u liberalnim i de
mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu ui-

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

60

niti historijski skok iz predtehnolokog u posttehnolosko

druvto u kome ovladani tehnoloki aparat moe pruiti ba
zu za genuinu demokraciju? Naprotiv, vei su izgledi da e
razvoj, nametnut tim zemljama, dovesti do perioda totalne
administracije, otrijeg i krueg od onog koji prolaze razvi
jena drutva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti
kog razdoblja. Da sumiramo: zaostala podruja e, vjerovatno, podlei ili jednoj od razliitih formi neokolonijalizma,
ili vie-manje teroristikom sistemu prvobitne akumulacije.
No, izgleda da je mogua jo jedna alternativa 3 7 ) .
Ako industrijalizacija i uvoenje tehnologije u zaostale zem
lje naiu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih naina i
vota i djelatnosti otpor koji nije naputen ak pri vrlo
opipljivim izgledima na bolji i laki ivot da li bi ta predtehnoloka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor pro
gresa i industrijalizacije?
Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli
tiku koja bi, umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne
naine ivota i djelatnosti, ove proirila i poboljala na nji
hovim vlastitim osnovama eliminirajui tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne), koje su tradicionalne
forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog ivota.
Drutvena revolucija, agrarna reforma i reduciranje nata
liteta bili bi preduslovi, no, ne bi oznaili industrijalizaci
ju po uzoru razvijenih drutava. Autohtoni progres izgle
da zaista mogu u podrujima u kojima su prirodna bogat
stva, ako su osloboena od zahvata ugnjetavanja, jo uvi
jek dostatna za human ivot, a ne samo za opstanak. A gdje
to nisu, ne bi li mogla biti pospjeena postepenom i djelo
minom pomoi tehnologije u okvirima tradicionalnih
formi?
U tom sluaju, postat e predominantni uslovi koji ne
egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim drutvi
ma (i nikad nisu u njima postojali). Naime, neposredni
proizvoai bi imali ansu da vlastitim radom i u slobod
nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres, da ga procijene
37

) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Rena Dumonta, naroito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

61

i usmjere. Samoodreenje bi teklo iz osnove, rad neophodan

za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje
ljudskih potreba.
ak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo
uvaiti brutalnu ogranienost samoodreenja. Jedva se moe
i zamisliti revolucija kao spontana akcija revolucija koja
bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i
izgradila pretpostavke za novi razvoj, tavie, autohtoni pro
gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu
strijskih blokova moi koji danas oblikuju svijet naputa
nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada ni
ta ne indicira takvu promjenu.
Drava prosperiteta

ratne

angairanosti

Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene, ko

je prua politika tehnolokog racionaliteta, ovise moguno
stima drave prosperiteta. Izgleda da je ta drava u stanju
da podie standard ivota kojim se upravlja. Ova sposobnost
je inherentna u svim razvijenim industrijskim drutvima u
kojima tehniki aparat kao predominantni tok zbivanja us
postavljen kao odvojena sila nad ovjekom i iznad njega
ovisi, u svom funkcioniranju, intenziviranom razvoju i eks
panziji produktivnosti. U takvim uslovima opadanje slobode
i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. To je objektivan drutveni proces utoliko to
su proizvodnja i raspodjela sve vee koliine dobara i uslu
ga u koloteini racionalnog tehnolokog odnosa.
No, drava prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost,
drava neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat
sko ogranienje (a) tehniki dostupnog slobodnog vreme
na 3 8 ) ; (b) koliine i kvaliteta dobara i usluga tehniki do
stupnih za podmirenje vitalnih potreba ovjeka; (c) inteli
gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira
mogunosti samoodreenja.
Kasno industrijsko drutvo je vie uvealo nego to
38
) Slobodnog vremena, a ne dokolice- (leisure time) jer ona
prosperira u razvijenom industrijskom drutvu, n o , neslobodna je uto
liko to njome upravlja biznis i politika.

62

OVJEK J E D N E DIMENZIJE,

je reduciralo nunost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako

ne za pojedinca, ono za drutvo kao cjelinu). Trgovaka pro
paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastarjevanje nisu vie neproduktivni rashodi, ve elementi osnov
nih proizvodnih trokova. Da bi bila efikasna, takva proiz
vodnja drutveno potrebne suvinosti zahtijeva kontinuiranu
racionalizaciju beskompromisno iskoritavanje tehnikih
otkria i znanosti. Na osnovu toga je dizanje ivotnog standar
da, tada kad je ve prevladana odreena razina zaostalosti,
gotovo neizbjean nusprodukt politiki manipuliranog indu
strijskog drutva. Porast produktivnosti rada, ne iskljuuju
i irenje raznolikosti proizvodnje, stvara uveanje vika
proizvoda koje dozvoljava sve jau konzumaciju bilo da je
taj viak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di
stribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reduci
ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti
ra na samoodreenju ako je ivot kojim se upravlja udoban
i ak dobar. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti, jednodimenzionalnog politikog ponaanja.
Tako su sputane transcendirajue politike snage unutar
drutva, pa mogunost kvalitativne promjene preostaje jedi
no izvana.
Jedva se moe i zamisliti odbacivanje drave prospe
riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih
i politikih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva
stoljea, moe izgledati neznatna teta u dravi sposobnoj
da zatiti ivot kojim upravlja i da ga uini komfornim 3 9 ) .
Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potronim dobrima
i servisima koje im prua upravni aparat da se osjeaju
sretni, zato bi insistirali na drugaijim institucijama za dru
gaiju proizvodnju drugaijih dobara i servisa? Nadalje, ako
su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrona dobra, ko
ja ih zadovoljavaju, takoe ukljuuju misli, osjeaje, aspi
racije, zato da oni ele da sami za sebe misle, osjeaju i
mataju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude
mogu biti loe, suvine, nitavne no duh i znanje ne go
vore protiv zadovoljenja potreba.
39

) Pogledaj str. 22.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

63

Kritika drave prosperiteta s pozicija liberalizma i kon

zervativizma (bez ili s prefiksom neo) poiva, s obzirom na
svoje vaenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nad
maila drava prosperiteta naime, na niem stupnju dru
tvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike po
kazuju se u borbi protiv opsenog socijalnog zakonodavstva
i adektavnih trokova vlade za sve druge slube osim vojne
odbrane.
Optuba ugnjetavakih sposobnosti drave prosperiteta
slui, tako, zatiivanju ugnjetavakih obiljeja drutva koje
prethodi dravi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapi
talizma to prevladano drutvo je sistem pluralizma u kome
meusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari
ziranje moi cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedin
ca, kojim se upravlja, pluralistika administracija daleko bo
lja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zatititi protiv
neke druge; neka pojedinana organizacija je mogla ublaiti
udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno
zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko
ogranienog, jo uvijek prua neizmjerno veu sigurnost nego
vladavina iznad zakona ili bez njega.
No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo
postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistika forma organi
zacije drutva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij
sko drutvo je, odista, sistem kontrabalansirajuih snaga. Te
snage se meusobno ponitavaju u viem jedinjenju u
zajednikom interesu da brane i proiruju postojeu pozi
ciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zaprijee
kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne ukljuuju
one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da
postojee u cjelini uine imunim protiv negacije, kako iz
nutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladava
nja postojeeg javlja se kao proirenje istosmjerne unutar
nje politike.
40

) Za kritiku i realistiku ocjenu Galbraithove ideologijske kon

cepcije pogledaj E a r l L a t h a m The Body Politic of the Corporation,
u . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam
bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODOeatnONALNO DRUTVO

Stvarnost pluralizma postaje ideoloka, varljiva. On vi

e proiruje nego to reducira manipuliranje i koordinaciju,
izvodi sudbonosnu integraciju vie nego to joj se suprot
stavlja. Slobodne institucije se natjeu s autoritarnim u to
me da neprijatelja uine avolskom snagom unutar sistema.
Ova avolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na
osnovu znaaja i ekonomskog prodora sektora obrane, ve
na osnovu toga to drutvo kao cjelina postaje odbrambeno
drutvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred
nim situacijama, ve u toku normalnog stanja stvari. On pri
jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a moda i vie nego za
vrijeme rata). Tako on biva ugraen u sistem kao koheziona
snaga.
Ni rast produktivnosti, kao ni visok ivotni stan
dard ne ovise prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskorita
vanje za sputavanje drutvene promjene i perpetuiranje suanjstva. Neprijatelj je zajedniki nazivnik za sve to se ini
ili ne ini. On nije identian s postojeim komunizmom ili
postojeim kapitalizmom on je, u oba sluaja, sablast os
loboenja.
Jo jedanput: besmislenost cjeline oslobaa krivnje po
jedine ludosti i preokree zloine protiv ovjeanstva u racio
nalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i
privatnim autoritetima, spremni na ivote totalne mobiliza
cije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja ve,
takoer, radi investicija i mogunosti uposlenosti u industri
ji i razonodi. Postaju smislene ak i najlue kalkulacije: pre
ferira se unitenje pet miliona spram unitenja deset miliona, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civiliza
cija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, prok
lamira svoj vlastiti kraj.
U takvim uslovima ak i postojee slobode i pribjeita
padaju unutar organizirane cjeline. Ublaava li konkurenci
ja, ili intenzivira, na dananjem stupnju dirigiranog trita,
trku za veu i bru prou i zastarijevanje? Natjeu li se po
litike partije u pacifikaciji ili u jaoj i skupljoj vojnoj in
dustriji? Da li proizvodnja obilja stvara, ili odgaa, zado
voljenje jo neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve
mogunosti alternativa istinske mogunosti, tad suvremena

forma pluralizma ojaava tendenciju sputavanja kvalitativne

promjene i tako spreava, a ne nagoni na obrat samood
reenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem
dominacije.

64

65

Skica drave izobilja, ocrtane u prethodnim poglavlji

ma, skica je povijesne igre izmeu organiziranog kapitalizma
i socijalizma, suanjstva i slobode, totalitarizma i sree. Mo
gunost drave izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehnikog progresa i dovoljno ugroena
eksplozivnim snagama. Najmonija je, svakako, opasnost da
se pripremanje za totalan nuklearni rat moe okrenuti u
realizaciju: zastraivanje slui, takoe, obeshrabrenju napo
ra da se eliminira potreba zastraivanja. U zbivanju su pri
sutni i drugi inioci koji mogu zaprijeiti ugodno poveziva
nje totalitarizma i srenosti, manipuliranja i demokracije,
heteronomije i autonomije ukratko, perpetuiranje unapri
jed zasnovane harmonije izmeu organiziranog i spontanog
ponaanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i
uvjerenja.
ak i najorganiziraniji kapitalizam zadrava drutvenu
potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu
latora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realizi
ranje opih interesa i posebnih ovlatenih interesa. Tako
je kapitalizam i nadalje suoen s konfliktom izmeu ra
sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nunost
da se ta borba intenzi vira; izmeu progresivnog ukidanja
rada i potrebe da se ouva rad kao izvor profita. Ovaj kon
flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sainjava
ju ljudsku bazu drutvene piramide autsajdera i siroma
ha, nezaposlenih i nezapoljivih, progonjenih obojenih ra
sa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija.
Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijee terora u suv
remenim komunistikim zemljama perpetuiraju okrutnou
obiljeeno dostizanje i prestizanje postignua kapitalizma.
Time ojaava prioritet sredstava pred ciljem prioritet koji
bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija
a kapitalizam i komunizam nastave takmienje bez vojne
sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-

66

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

tnih institucija. Pacifikacija bi znaila nastajanje genuine

Svjetske ekonomije smrt drave nacije, nacionalnog inte
resa, nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim
savezima. Upravo protiv te mogunosti je sadanji svijet mo
biliziran:
Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da
nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoruanje ni industrija dva
desetog stoljea ne dozvoljavaju 'otadbinama' da osiguraju
svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or
ganizacija na kojima je teite ekonomskih i vojnih pitanja
u svjetskim razmjerima. No, na Istoku, kao ni na Zapadu,
kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Ve
like sile oblikuju svoja .carstva' ili popravljaju njihovu arhi
tekturu ne prihvaajui, pri tome, promjene u ekonomskom
i politikom reimu koje bi dale efikasnost i sadraj ovoj ili
onoj koaliciji, i
Izigrane od strane nacije i od klase, mase, koje strada
ju, svugdje su ukljuene u okrutnost konflikta. Tu su njihovi
jedini neprijatelji gospodari koji znalaki iskoritavaju mistifikacije industrije i moi.
Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo
i jest defekt, zbiljskiji od kapitalistikih i komunistikih in
stitucija i struktura, koji nikakva nuna dijalektika nee nu
no odstraniti. 4 1 )
Odluna meuovisnost jedina dva vrhovna drutve
na sistema u suvremenom svijetu izraava injenicu da je
sukob izmeu progresa i politike, ovjeka i njegovih gospo
dara postao totalan. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko
munizma, susree on svoje vlastite mogunosti: spektakula
ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podreivanja pri
vatnih interesa stvaranja profita, koji koe takav razvoj. I
komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo
vlastite mogunosti: spektakularan komfor, slobode, olaka
nje ivotnih tegoba. Oba sistema su te mogunosti iskrivila
tako da se one jedva raspoznaju, i, u oba sluaja, razlog je,
u posljednjoj instanci, isti: borba protiv naina ivota koji
bi rainio bazu za dominaciju.
41) Franois Perroux, loc. cit., vol. III, str. 631-632, 633.

3. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA

DESUBLIMACIJA
Nakon to smo ukazali na politiku integraciju razvi
jenog industrijskog drutva, na postignue rasta tehnoloke
produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja ovjeka i priro
de, prelazimo sad na korespondirajuu integraciju u domeni
kulture. U ovom poglavlju e odreeni kljuni pojmovi i sli
ke literature, te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo
zicionih i transcendirajuih elemenata vie kulture u pro
cesu razvoja tehnolokog racionaliteta. Ove elemente prevla
dava, zapravo, proces desublimacije, predominantan u razvi
jenim podrujima suvremenog drutva, i
Ostvarenja i neuspjesi ovog drutva obezvreuju nje
govu viu kulturu. Cijenjenje autonomne linosti, humaniz
ma, tragine i romantine ljubavi javlja se kao ideal zaosta
lih stupnjeva razvoja.Ono to se sad zbiva nije degenerira
nje visoke kulture u masovnu kulturu, ve opovrgavanje kul
ture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu, ovjek da
nas moe uiniti vie nego heroji i polubogovi kulture; on je
rijeio mnoge nerjeive probleme. No, on je i iznevjerio na
du i unitio istinu koje su bile sauvane u sublimacijama vi
e kulture. Zacijelo je via kultura bila uvijek u suprotnosti
s drutvenom stvarnou, a samo je privilegirana manjina
uivala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek
su koegzistirale dvije antagonistike sfere drutva; via kul
tura se uvijek prilagoavala, dok je stvarnost rijetko bila
uznemiravana njenim idealima i istinama.
Novina suvremenog svijeta jest iezavanje antagoniz
ma kulture i drutvenog realiteta putem zastarjevanja opo
zicionih, stranih i transcendirajuih elemenata vie kulture
na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju

58

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi

va se negiranjem i odbijanjem kulturnih vrijednosti, ve
putem njihova inkorporiranja na veliko u postojei poredak,
putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja.
One, u stvari, slue kao elementi drutvene kohezije.
Veliina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma,
radosti i tuge pojedinca, ispunjenje linosti jesu znaajne
stavke u borbi za presti Istoka i Zapada. One teko optu
uju sadanje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju
i njima se upravlja. Ne uvaava se injenica da protivurjee drutvu koje ih prodaje. Upravo kao to ljudi znaju, ili
osjeaju, da oglasi i politike platforme ne moraju nuno bi
ti istinite ili prave, a ipak ih sluaju i itaju, i ak se puta
ju njima da ih vode tako prihvaaju i tradicionalne vri
jednosti i ine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad
sredstva masovne komunikacije harmonino i esto neprim
jetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s ko
mercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na nji
hov zajedniki nazivnik na formu robe. Muzika due je
takoe muzika trgovine. Uvaava se prometna, a ne istinska
vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko
me se povinjava svaka strana joj racionalnost.
Kako velike rijei slobode i ispunjenja izgovaraju vo
e i politiari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju
i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju
znaenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i
relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere
prevladavanja ideala. On je sputen iz sublimirane domene
due ili duha, odnosno ovjekove intime, i preveden u operacionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi
masovne kulture. Njihova perverzija indicira injenicu da je
razvijeno industrijsko drutvo suoeno s mogunou materijalizacije ideala. Potencijalne mogunosti ovog drutva sve
vie reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi ovjekova
ivota bili predstavljeni, idealizirani i optueni. Via kultura
postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi
vei dio svoje istine.
Via kultura Zapada ije moralne, estetike i inte
lektualne vrijednosti industrijsko drutvo jo uvijek dekla-

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

69

rira bila je predtehnoloka kultura, kako u funkcional

nom tako i u kronolokom smislu. Njeno vaenje je proizla
zilo iz iskustva svijeta koji vie ne postoji i koji se ne moe
vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeen tehnolokim
drutvom, tavie, ta kultura je ostala velikim dijelom feu
dalna kultura ak kad joj je buroasko razdoblje dalo neke
od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne
samo zbog svoje ogranienosti na privilegirane manjine, ne
samo zbog inherentnih joj romantinih elemenata (o kojima
emo raspravljati neto kasnije) ve, takoe, zbog toga to
su njena autentina djela izraavala svjesnu, metodiku ali
jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula.
Iako je taj buroaski poredak naao svoju bogatu
i ak afirmativnu reprezentaciju u umjetnosti i literaturi
(kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljea, u Goetheovom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog
stoljea, u Thomasa Manna) ostao je to poredak zasje
njen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja
je bila nepomirljivo antagonistika poretku biznisa, optui
vala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezen
tirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su
esto podravali postojei poredak), ve vie takvim izope
nim likovima kao to su umjetnik, prostitutka, brakolomnica, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundija,
avo, luda onima koji ne zarauju za ivljenje, u najma
nju ruku ne na regularan i normalan nain.
No, ti likovi nisu iezli iz literature razvijenog indu
strijskog drutva; oni preivljuju bitno transformirani. Vamp,
nacionalni heroj, bitnik, neurotina kuanica, gangster, star,
idealizirani magnat imaju sasvim razliitu, i ak suprotnu
funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni vie nisu li
kovi drugog naina ivota, ve udljivosti, ili tipovi istog i
vota koji slue vie kao afirmacija nego kao negacija pos
tojeeg poretka.
Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao
predtehnoloki svijet, svijet dobre savjesti nejednakosti i
mukotrpnom radu u kome je rad jo uvijek bio sudbinska
nesrea. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i ovjek

70

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

jo nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim ko

deksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj
literature i filozofije, ta prola kultura je izraavala sadraj
svijeta u kome su doline i ume, sela i krme, plemii
i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva realitetu. U
stihu i prozi te predtehnoloke strukture je ritam onih koji
lutaju ili se voze u koijama, onih koji imaju vremena i za
dovoljstvo da misle, kontempliraju, osjeaju i pripovijedaju.
To je zastarjela i prevladana kultura, a moe se vra
titi samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultu
ra je u nekim svojim odlunim elementima takoer posttehnoloka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nadivljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti
mulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogunou svo
ga ponovnog roenja u kompletnosti tehnikog progresa.
Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojeih ob
lika ivota kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju
tim oblicima ak i tamo gdje ih ukraavaju.
Za razliku od Marxova koncepta, koji oznaava ov
jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalistikom
drutvu, umjetnika alijenacija je svjesna transcendencija
otuene egzistencije via razina, ili posredovana alijena
cija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biz
nisa, antiburoaski elementi u graanskoj literaturi i umjet
nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka
niti romantikoj reakciji nostalginom uzvisivanju iezavajueg stupnja civilizacije. Romantian je izraz prezri
vog omaloavanja, olako primijenjen na diskreditirajue avan
gardne pozicije. Isto tako, izraz dekadentan daleko ee
diskreditira genuino progresivna obiljeja kulture na umoru
negoli stvarne inioce raspada. Tradicionalne slike umjet
nike alijenacije su odista romantine jednakomjerno svojoj
estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem drutva. Ta
inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na to one
prisjeaju i uvaju u pamenju pripadno je budunosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastoilo ovo drutvo koje
ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilakoj i sub
verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealistikoj li
kovnoj umjetnosti i knjievnosti dvadesetih i tridesetih godina

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

71

naeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju

razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje
ri iz bazinog literarnog vokabulara: dua, duh, srce; la
recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant;
the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait;
Feme i Heimat; no, takoe demon rum, demon maina i de
mon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We
Dead Awake.
Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju
izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetnike preokupacije obezvaene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih
pripadaju i suvremenoj literaturi te preivljavaju u najna
prednijim djelima. Obezvaena je njihova subverzivna snaga,
njihov destruktivni sadraj njihova istina. Transformira
jui se, one nalaze svoje utoite u svakodnevnom ivotu.
Otuena i otuujua djela intelektualne kulture postaju ope
rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna rep
rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime
porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture?
Umjetnika istina je uvijek bila doputena (ako je uope
bila doputena) kao vii poredak, koji ne bi trebalo da ome
ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono to se promi
jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i
njihovih istina. Apsorbirajua mo drutva ispranjuje um
jetniku dimenziju time to asimilira njezine antagonistike
sadraje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam
ba u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja
djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti.
Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijena
cija koja je podravala i zatiivala kontradikciju nesrena
svijest podijeljenog svijeta, poraene mogunosti, neispunje
ne nade i iznevjerena obeanja. Ona je bila racionalna, spo
znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i
odbijenu dimenziju ovjeka i prirode. Njezina istina je bila
u probuenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta
u kome je teror ivota osvijeten i suspendiran savladan
prepoznavanjem. To je udo chef-d'oeuvre; to je tragedija
podnoena do kraja, a kraj tragedije je nemogunost njena
rjeenja. ivjeti svoju ljubav i mrnju, ivjeti ono to netko

72

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

jest znai poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela drutva, pakao

koji je ovjek uinio za ovjeka postaju nepokorljive kozmi
ke snage.
Napetost izmeu aktualnog i mogueg je preoblikova
na u nerjeiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti
djela kao forme: ljepota kao promesse de bonheur. U for
mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di
menziju u kojoj se realitet pokazuje kao to jest. Tako on
govori istinu sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke,
ignorancije i preputanja. Umjetniko kazivanje naziva fakte
njihovim imenom i njihova vladavina se rui; ono potko
pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaeno i
lano. No, umjetnost ima tu maginu mo samo kao mo
negiranja. Ona moe govoriti svojim vlastitim jezikom samo
dok su ive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojei po
redak.
Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako
tunih ljubavnih pria suvremene literature injenicom da
je skromni Vokabular njenog stvarnog ivota jo uvijek sa
dravao vizije ove heroine, ili, ona je itala prie koje su
sadravale te vizije. Njena tenja je bila fatalna jer tamo nije
bilo psihoanalitiara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu
ne bi bio u stanju da je izlijei. Ona bi ga bila odbila kao
dio poretka Yonvillea, koji ju je unitio. Njena pria je tra
gina jer je zaostalo bilo drutvo u kome se odigrala, sek
sualni moral jo neliberaliziran, a psihologija jo neinstitucionalizirana. Drutvo koje je tad tek dolazilo rijeilo je
njen problem tako to ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo bes
misleno rei da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Ju
lije, rijeena modernom demokracijom. No, isto tako bi bes
misleno bilo porei historijsku bit te tragedije. Razvoj tehno
lokog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme ve
i samu bazu umjetnike alijenacije to jest, on tendira
obezvaivanju ne samo odreenih stilova, ve, takoer, sa
me supstancije umjetnosti.
Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika um
jetnosti. Analiza, a ak i naznaavanje tog problema jest iz
van okvira ovog djela, no, moemo pruiti neke sugestije u
cilju pojanjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

73

javlja kao potpuno integrirana u pripadno drutvo. Egipat

ska, grka i gotika umjetnost poznati su primjeri; obino se
navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile pozitivne strane
umjetnosti. Mjesto umjetnikog djela u predtehnolokoj i
dvodimenzionalnoj kulturi veoma je razliito od njegova mje
sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost.
Odluna razlika nije psiholoka izmeu umjetnosti
kreirane u radosti i umjetnosti sainjene u tuzi, izmeu duevnog zdravlja i neuroze, ve razlika izmeu umjetnike i
drutvene zbilje. Bitan kvalitet ak najafirmativnije umjet
nosti je rascjep od drutvenog realiteta, iracionalno ili racio
nalno suprotstavljanje; ona je otuena takoe od same pub
like kojoj se obraa. Bez obzira koliko su hram i katedrala
bili blizu i poznati ljudima koji su ivjeli oko njih, oni su
ostail u zastraujuem i uzvienom kontrastu spram svako
dnevnog ivota roba, seljaka i obrtnika a, moda, ak
spram svakodnevnog ivota njihovih gospodara.
Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadri racionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je
veliko odbijanje protest protiv onoga to jest. Sainjeni
modi u kojima se ovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, ogla
avaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i krei
ranja nanovo njihove faktine egzistencije. No, ti modi ne
gacije plaaju danak antagonistikom drutvu s kojim su
vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od
sfere rada u kojoj drutvo reproducira sebe i svoju mizeriju,
ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija.
Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost
nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljee.
Via kultura u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas
titi ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalite oblikovani
su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea
liteta. Njihovo posjeivanje zahtijeva pripreme kao za sve
anost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo.
Sad razvijeno tehnoloko drutvo sve vie zatvara taj
bitni rascjep izmeu umjetnosti i poretka svakodnevnog i
vota to ga je odravala umjetnika alijenacija. Njegovim

i
.
;

74

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaanje; druga

dimenzija je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja.
I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo drutvo, pa
cirkuliraju kao dio ili poiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Ona tako postaju komerci
jalna dobra prodaju se, pruaju udobnost i uzbuenje.
Neokonzervativni kritiari Ijeviarskih kritiara maso
vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove
muzike ak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i
Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe iroke
potronje. Oni insistiraju na uvaavanju injenice da su kla
sici napustili mauzolej i da su oivjeli, da su ljudi ba utoli
ko obrazovaniji. Istina, no, oivljujui kao klasici, oni ive
drugaije nego to su sami; lieni su svoje antagonistike sna
ge, osuenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Ta
ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela.
Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta
kontradikcija iezava.
Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono za
sniva jednakost u kulturi, a ouvava dominaciju. Drutvo
eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul
ture skupa s njenim sadrajem. To da su transcendirajue
istine umjetnosti, estetika ivota i misao bili pristupani sa
mo manjini bogatih i obrazovanih jest greka represivnog
drutva. Ona se ne moe korigirati depnim izdanjima, op
im kolovanjem, long-play ploama i ukidanjem sveane od
jee za kazalite i koncertnu dvoranu *) Privilegije u kulturi
su izraavale nepravdu slobode, suprotnost izmeu ideolo
gije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od ma
terijalne. No, one su, takoe, osigurale zatienu domenu u
kojoj su tabuirane istine mogle preivjeti u apstraktnoj pu
nini udaljene od drutva koje ih je obuzdavalo.
Sad je odstranjena ta udaljenost as njom suprot
stavljanje i optuba. Jo uvijek postoje tekst i ton, ali je po
korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, depna iz
danja, ope obrazovanje i long-play ploe istinski su blagoslov.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

75

ten 2 ) . Umjetnika alijenacija postaje tako funkcionalna kao

i arhitektura novih kazalita i koncertnih dvorana u kojima
se prikazuje. Takoer su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi.
Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepa i praktinija
od udovita viktorijanske ere. No, ona je i integriranija
kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne
vlasti ili u sjedite vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a
demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da
sad gotovo svatko moe imati umjetnika djela u svojim
prstima tako to okree dugme svoga televizora ili to samo
stupi u oblinju prodavnicu robe iroke potronje. Pa ipak, u
tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotaie u maini kulture
koja prepravlja njihov sadraj.
Skupa s drugim modima negacije, umjetnika alije
nacija je prevladana procesom tehnolokog racionaliteta. Kad
je sagledana kao uinak tehnikog progresa, promjena razot
kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni
stupanj razvoja daje novo odreenje mogunostima ovjeka
i prirode u skladu s novim raspoloivim sredstvima za nji
hovu realizaciju. U svjetlosti tih mogunosti predtehnoloke
koncepcije gube svoju mo.
Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ne
ukljuenoj i nepokorenoj dimenziji ovjeka i prirode, uskim
granicama organizacije i manipulacije, nerastvorljivoj sr
i koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom indu
strijskom drutvu tu nerastvorljivu sr sve vie istanjuje teh
noloki racionalitet. Bez sumnje, fizika transformacija svi
jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, sli
ka, ideja. Oito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni par
kovi niu na negdanjim selima, dolinama i umama, kad
motorni amci jure po jezerima, a avioni paraju nebo tad
ova podruja, kao podruja suprotstavijenog, gube karakter
kvalitativno drugaije stvarnosti.
Kako je kontradikcija djelo logosa racionalna kon
frontacija toga to nije s onima to jest ona mora
2
) Stefan George, u Arnold Schnbergovu kvartetu u Fis-molu.
Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k ,
J. C. B. Mohr, Tbingen, 1949, str. 19. i dalje.

76

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

XIX

imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, pre

ciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu
jednodimenzionalnost oituje se u avangardnim naporima da
se kreira otuenje koje bi nanovo uinilo umjetniku istinu
komunikativnom.
Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na
pora. Totalni karakter postojeeg drutva suoava dramskog
pisca s pitanjem da li je jo uvijek mogue predstaviti su
vremeni svijet u teatru to jest, predstaviti ga tako da
gledalac shvati istinu koju komad treba da isporui. Brecht
odgovara da suvremeni svijet moe biti tako predstavljen sa
mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 )
kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je dok
trina koju treba nauiti, razumjeti i slijediti u igri. No, tea
tar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak,
zabava i uenje nisu suprotnosti; zabavljanje moe biti naj
efikasniji mod uenja. Teatar mora slomiti gledaoevo identi
ficiranje s dogaajima na pozornici da bi pouio to suvre
meni svijet doista jest iza ideolokog i materijalnog vela, te
kako moe biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija,
a ne emfaza i osjeanje. Efekat otuivanja (Verfremdung
seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet moe
biti raspoznat kao ono to jest. Stvari svakodnevnog ivota
su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,4) Ono to je .pri
rodno' mora poprimiti obiljeja udnog. Samo tako se mogu
razotkriti zakoni uzroka i uinka. 5 )
Efekat otuivanja nije nametnut literaturi. To je vla
stiti odgovor knjievnosti na opasnost totalnog biheviorizma
pokuaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokua
ju veliki konzervativac literature udruuje snage s radikal
nim aktivistom. Paul Valry insistira na neizbjenoj pripadno
sti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika ne parlent ja
6
mais que de choses absentes ). Oni govore o onom to, iako
3
) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i
Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9.
4
) Ibidem, str. 76.
5
) Ibidem, str. 63.
6
) Paul Valry, Posie et Pense Abstraite, u O e u v r e s ;
dition de la Pliade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

77

odsutno, proganja postojei univerzum rasuivanja i ponaa

nja kao njegova najzabranjenija mogunost ni nebo ni pa
kao, ni dobro ni zlo, ve jednostavno le bonheur. Tako po
etski jezik govori onome to je ovosvjetsko, to je vidljivo,
opipljivo, ujno u ovjeku i prirodi a onome to se ne
vidi, ne dodiruje, ne uje.
Stvarajui i kreui se u medij umu koji prikazuje otsutno, poetski jezik je jezik spoznaje no, spoznaje koja
naruava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija
ispunjava veliki zadatak misli:
napor iz koga proizlazi da u nama ivi ono to ne
egzistira. 7 )
Imenovanje odsutnih stvari lomi opinjenost stvarima
koje jesu. tavie, to je ulaenje drugaijeg reda stvari u po
stojei le commencement d'un monde 8 ).
U ovom izraavanju drugaijeg reda, koji je transcendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi transcendentnim elementima u obinom jeziku"). No, totalna mo
bilizacija svih sredstava u odbrani postojeeg realiteta je
koordinirala sredstva izraavanja do te mjere da komunici
ranje s transcendirajuim sadrajima postaje tehniki nemo
gue. Opsesija koja je proganjala umjetniku svijest od vre
mena Mallarma nemogunost da se govori nereificiranim
jezikom, da se komunicira negativno prestala je biti op
sesija. Ona se materijalizirala.
Istinski avangardna knjievna djela saopavaju pre
lom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom
i nadrealizmom, knjievnost odbacuje upravo strukturu rasu
ivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetniki
i obini jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s reenicom kao jedini
com znaenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije
zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To
sredstvo izraavanja je bilo zajedniko najsublimiranijoj
7

Ibidem, str. 1333.

Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike)
9
) Pogledaj poglavlje VII knjige.
10
) Pogledaj poglavlje V ove knjige.
8)

78

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

eziji i najnioj prozi. Zatim je moderna poezija razorila je

zine sveze i vratila govor na stupanj rijei11).
Rije odbija sjedinjenje, pravilo smisla reenice. Ona
razbija prethodno utvrenu strukturu znaenja i sama po
staje apsolutni objekat, oznauje nesnosni univerzum koji
sam sebe porauje diskontinuum. Ovo naruavanje ling
vistike strukture ukljuuje naruavanje iskustva prirodi:
Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje
kata zato to imaju samo faktine veze. Nitko za njih
ne izabire privilegirano znaenje, upotrebu ili sluenje. Nitko
ih ne reducira na to da znae mentalni odnos ili intenciju,
to e rei, u posljednjoj analizi, njenost . . . Taj svijet
rijei bez veze, naoruan silom svoje eksplozivne moi, . . .
te poetske rijei iskljuuju ljude. Nema poetskog humaniz
ma u, modernosti': to nasilno rasuivanje je puno terora, to
znai da povezuje ovjeka, ne s drugim ovjekom, ve s najnehumanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva,
ludosti, iste materije itd. 1 2 ).
Tradicionalna umjetnika materija (slike, harmonije,
boje) javlja se ponovo samo kao citati, rezidijumi prolog
znaenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealistike slike
jesu skup onog to stvarstvenost zastire tabuom, dok
je on opominje na njezino vlastito predmetno bie i na to da
ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nad
realizam sabire ono to reifikacija odrie ovjeku; izopaenja
pokazuju to su zabrane uinile onom koji tei. Posredstvom
njih spaava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz
kojih odie enja za sreom ljudima uskraenom u njihovu
vlastitom tehniciranom svijetu. 13 )
Ili, djelo Bertolda Brechta ouvava promesse de bon
heur sadrano u romansi i kiu (mjeseina i plavo more;
melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako to ga pretvara
u politiki ferment. Njegovi likovi pjevaju izgubljenim ra11
) Roland Barthes, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris, Editions
du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.)
12
) Ibidem, str. 73. i dalje.
l3
) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , BerlinFrankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

79

jevima i nezaboravnoj nadi (Siehst du den Mond ber

Soho, Geliebter? Jedoch eines Tages, und der Tag war blau.
Zuerst war es immer Sonntag. Und ein Schiff mit acht
Segeln. Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt) a
pjesma je okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i lai.
Razoarana pjesma njihove izigranosti, no oni ue (ili su na
uili) uzroke tomu, a samo uenjem uzroka (i kako da se
bake s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna.
Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera
ture snose sudbinu apsorbiranja u ono to opovrgavaju. Mo
derni klasici avangardisti i bitnici imaju istu funkciju:
oni razonoavaju ne dovodei u opasnost dobru savjest ljudi
dobre volje. Tehniki progres opravdava ovo apsorbiranje;
ublaenje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr
gava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja
prirode i sve veeg nadvladavanja neimatine.
Ovo drutvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerjeivi konflikti time to obezvreuju srcu prirasle
likove transcendencije inkorporirajui ih u sveprisutnu sva
kodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija
i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive teh
nikom rjeenju i rainjenju. Psihijatar pazi na Don Juane,
Rome, Fauste isto tako kao to pazi na Edipa on ih lije
i. Vladari svijeta gube metafizika obiljeja. Teko da je
pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo po
javljivanje na televiziji, na konferencijama za tampu, u par
lamentu, pred parlamentarnim odborima i dravnim komisi
jama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire
drame.
Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti
ma za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom
vitalnom centru. Dua sadri malo tajni i tenji koje ne bi
mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane.
Usamljenost, taj bitni uslov koji je odravao pojedinca protiv
i preko drutva, postaje tehniki nemogua. Logika i lin14
) Jo uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji moe
prkositi ak televiziji i tampi njegov svijet je svijet nerazvijenih
zemalja.

80

OVJEK JEDNE DIMNZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

gvistika analiza demonstrira da su stari metafiziki problemi

iluzorni. Pitanje znaenju stvari je preformulirano kao p-i
tanje znaenju rijei, a postojei univerzum rasuivanja i
ponaanja moe pruiti sasvim adekvatne kriterije za od
govor.
To je racionalan univerzum koji pukom teinom i sna
gom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram
realiteta svakodnevnog ivota, kultura prolosti je bila i opo
zicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takoe i jav
ljanje domene slobode: odbijanje poslunosti. Takvo odbi
janje ne moe biti blokirano bez kompenzacije koja, iz
gleda, prua vee zadovoljenje nego to ga prua odbijanje.
Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, to nalazi svoje ideolo
ko velianje u transformaciji vie kulture u popularnu, zbiva
se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je ta
koe osnova zamane desublimacije.
Umjetnika alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike
situacija koje su neizmirljive s postojeim principom rea
liteta, no koje, budui da su umjetnike vizije, postaju sno
ljive, ak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvaene. Nji
hovo inkorporiranje u kuhinju, ured, duan, komercijalno
irenje u svrhu biznisa i razonode u izvjesnom smisluje desublimacija, nadomjetanje posredovanog zadovoljenja
neposrednim. To je desublimacija s pozicije snage prakti
cirana u drutvu koje sebi moe dozvoliti da prui vie nego
ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra
ana i jer radosti koje ono prua proizvode drutvenu kohe
ziju i zadovoljstvo.
Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali
teta; seksualnost je osloboena (ili, preciznije, liberalizirana)
u drutveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da
15
postoje represivni modi desublimacije ), u poreenju s ko
jima sublimirani nagoni i objektivi sadre vie zastranjenja,
slobode i odbijanja da se respektiraju drutveni tabui. Tako
se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u
seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na
15
) Pogledaj moju knjigu
pogllavlje X.

Eros

civilizacija,

naroito

81

djelu kao nusprodukt drutvenih kontrola tehnoloke stvar

nosti koja proiruje slobodu intenzivirajui dominaciju.
Povezanost desublimacije i tehnolokog drutva e, vjcrovatno, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u
drutvenoj upotrebi energije instinkata.
Nije u ovom drutvu sve vrijeme potroeno na meha
nizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nuan rad) i
nije sva energija koju uteuje maina radna snaga. Mehani
zacija je takoer pritedjela libido, energiju instinkta ivota
to jest, iskljuila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro
istine u romantinom kontrastu modernog putnika i pjes
nika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekuoj vrpci i
obrta, grada i velegrada, tvorniki proizvedenog kruha i
domaeg kruha, jedrilice i motornog amca, itd. Istina, taj
romantini predtehnoloki svijet je bio proet bijedom, te
kim radom i prljavtinom to su okruivali sve zadovoljstvo
i radost. Pa, ipak, postao je krajolik, medijum libidinoznog iskustva koji vie ne postoji.
S njegovim iezavanjem (historijskim preduvjetom
progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti
i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je
ovjek mogao postii zadovoljstvo koja je mogla biti go
tovo tako zadovoljavajui objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduci
ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ).
Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto
mobilu, ili etnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man
hattan ulici. U prvim navedenim sluajevima okolina sudje
luje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone to je
proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda
da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje
libida. Gonjen tenjom da proiri polje erotikih zadovolje16
) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim
djelima: seksualnost kao specijaliziran, parcijalan nagon; Eros je
nagon cijelog organizma.

82

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

nja, libido postaje manje polimorfan, manje sposoban za

erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj in
tenziviran.
Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna ener
gija, tehnoloka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona
takoer umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u
mentalnom aparatu znatno sniena napetost izmeu onog za
ime se ezne i onog to je dozvoljeno, pa princip realiteta
ne trai vie zamanu i bolnu transformaciju instinktnih
potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji vie, ini
se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba svijetu
koji nije bitno neprijateljski.
Tako je preduvjetovano ono to organizam spontano
prihvaa kao ponueno. Vea sloboda djeluje u prilog sta
tus quoa ope represije, a ne protiv njega, utoliko to ne
ukljuuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, ve, na
protiv, njihovo kontrahiranje. To je institucionalizirana desublimacija. Ona je vitalan faktor u sainjanju autoritarne
linosti naeg vremena.
esto je zamijeeno da razvijena industrijska civiliza
cija operira s oveim stupnjem seksualne slobode ope
rira u tom smislu to ova postaje trina vrijednost i faktor
drutvenog ponaanja. Tijelu je dozvoljeno da izloi svoja
seksualna obiljeja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim
odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je
jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono
je omogueno reduciranjem prljavog i tekog fizikog rada,
dostupnou jeftine, privlane odjee, kozmetike i fizike hi
gijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglaavanja itd.
Seksualno privlane inovnice i prodavaice, muka ljepota
pomonika direktora i efa odjela uvelike su podobne robe,
a posjedovanje prikladne ljubavnice nekad privilegija kra
ljeva, prineva i lordova olakava karijeru ak i manje
istaknutih redova u zajednici biznisa.
Funkcionalizam u svom artistikom vidu proizvodi taj
trend. Duani i uredi se otvaraju i izlau svoj personal po
sredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutranjem ure
aju je sve manje visokih blagajnikih pultova i neprovidnih
pregrada. Iezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

83

ama i domovima predgraa slama barijeru koja je ranije

odvajala individualnu egzistenciju od javne i lake razotkri
va atraktivna svojstva tuih ena i mueva.
Ovo podrutvljavanje nije suprotno, ve komplementar
no deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne
odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado
voljenju. Tehniki progres i konfornije ivljenje dozvoljavaju
sistematsko ukljuivanje libidinoznih komponenti u domenu
proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kon
trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to see i
do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u
kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status
quou ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, ta
ko to ga raduje motorni amac, upotrebljavanje motorne
kosilice trave i brza vonja automobila.
U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim
dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojeim, od
sustvu terora, predodreenoj harmoniji izmeu individualnih
potreba i drutveno traenih elja, ciljeva i aspiracija. Dakle,
i u sferi instinkata potvruje se tehnoloko i politiko pokorenje transcendirajuih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako
karakteristino za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovo
ljenje je put koji raa podreivanje i slabljenje ratia pro
testa.
Uveliko je proiren niz drutveno dozvoljenih i poelj
nih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduci
ran je Princip Zadovoljstva on je lien svojih zahtjeva nepomirivih s postojeim drutvom. Zadovoljstvo harmonizi
rano s postojeim rezultira podreivanjem.
Za razliku od zadovoljstava u postojee ukoloteene desublimacije, sublimacija uva svijest odricanju koje repre
sivno drutvo namee pojedincu i time uva potrebu za oslo
boenjem. Zacijelo, mo drutva ojaava sublimaciju; no,
nesrena svijest te moi ve probija kroz alijenaciju. Isto
tako svaka sublimacija prihvaa drutvene barijere, zadovo
ljenja instinkata, ali ih, takoer, i kri.
Cenzurirajui podsvjesno i proimajui ga savjeu,
Super-ego takoer cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-

84

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u

njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zado
voljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva,
ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog
drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja.
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva
nja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, iz
meu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta,
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim
kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna
snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se.
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina subli
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij
skom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funk
ciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa
instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to
pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna
svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha,
frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspo
laganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj,
ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain
ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod
srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije
drutvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad
daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali ne
lagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i
Thanatosa.
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i ro
mantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje
nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz dje
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena
erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao
to su Racineova Fedra, Geotheov Vahverwandschaften, Les
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUSTVO

85

dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom

promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena
Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili
sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu
dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje
van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros od
bija i razara.
Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubij ana, u Tram
vaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgija
ma, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je besko
nano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva
u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva
sigurno je divlje i nedecentno, muevno i sladokusno, sasvim
nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno.
Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil,
jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih
snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sred
stvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privla
noj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Bal
zac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena nje
nost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokre
e sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo
atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek
sualnost nije iznimka.
Koncept kontroliranju desublimacije bi ukliuivao
mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agre
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem
fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspola
ganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema
Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo
slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno
dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje
parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno
znano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi
ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub
limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

84

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

gistrira zabranjen rav akt ne samo u individuumu ve i u

njegovu drutvu. Obratno, gubitak savjesti, proizaao iz zado
voljavajuih sloboda pruenih od strane neslobodnog drutva,
ojaava sretnu svijest, koja olakava prihvaanje zlodjela tog
drutva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja.
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva
nja; ona je posredovanje izmeu svjesnog i nesvjesnog, iz
meu primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta,
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim
kao to je umjetniko djelo, sublimacija postaje kognitivna
snaga koja poraava potiskivanje klanjajui mu se.
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog naina subli
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij
skom drutvu, razotkriva svoju istinsku konformistiku funk
ciju. Ovo osloboenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobaa
instinktne tenje od mnogo nesrenosti i nezadovoljstva to
pokazuju represivnu mo postojeeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrenost, a sretna
svijest je dosta klimava tanka povrina iznad straha,
frustracije i gaenja. Ta nesrenost se lako stavlja na raspo
laganje politikoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj,
ona moe postati nagonski rezervoar za novi faistiki nain
ivota i smrti. No, ima mnogo naina kojima nesrenost ispod
srene svijesti moe biti preokrenuta u izvor snage i kohezije
drutvenog poretka. Konflikti nesrenog individuuma su sad
daleko podobniji izljeenju od onih koji su potvrivali ne
lagodu u civilizaciji Freuda. Adekvatnije ih odreuje neurotika osoba naeg vremena nego vjena borba Erosa i
Thanatosa.
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasinoj i ro
mantinoj knjievnosti i suvremenoj knjievnosti osvjetljuje
nain kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojeeg principa realiteta. Ako se iz dje
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi odreena
erotikim preokupacijama izaberu bitno razliiti primjeri kao
to su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, posre-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

85

dovanoj, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom

promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od poetka i domena
Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija ne u moralnom ili
sociolokom, ve u ontolokom smislu. Ono je s onu stranu
dobra i zla, s onu stranu drutvenog morala, te tako ostaje
van dohvata postojeeg principa realiteta koga taj Eros od
bija i razara.
Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
u O'Neillovih alkoholiara i Faulknerovih grubijana, u Tram
vaju nazvanom enja i pod Vruim limenim krovom, u Loliti i u svim priama hollywoodskim i newyorskim orgija
ma, kao i u avanturama kuanica iz predgraa. To je besko
nano realistinije, odvano, neinhibirano. To je dio drutva
u kome se dogaa, no nigdje nije negacija. Ono to se tu zbiva
sigurno je divlje i nedecentno. muevno i sladokusno, sasvim
nemoralno i upravo zbog toga savreno bezopasno.
Sublimirana forma seksualnosti forma koja je stil,
jezik kojim je ispriana pria bila je znamen nepomirivih
snova. Seksualnost osloboena ove forme preokree se u sred
stvo bestselera ugnjetavanja. Ni jednoj seksualno privla
noj eni u suvremenoj literaturi ne moe se rei ono to Bal
zac kae prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena nje
nost koja cvate samo u beskonanosti. Ovo drutvo preokre
e sve ega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek
sualnost nije iznimka.
Koncept kontroliranju desublimacije bi ukljuivao
mogunost simultanog otputanja potisnutog seksusa i agre
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim uenjem
fiksnom kvantumu instinktne energije to stoji na raspola
ganju za distribuciju izmeu dva primarna nagona. Prema
Freudu bi jaanje seksualnosti (libido) nuno ukljuivalo
slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi drutveno
dozvoljeno i podravano oputanje libida bilo osloboenje
parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno
znano sa stvarnim potiskivanjem erotike energije, pa bi
ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub
limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru

tvu.
Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju
di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte
gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to
suglaavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoi da do
gaanja znaajnije upliviu? U svakom sluaju, rizik izbjeljive destrukcije koju je ovjek sainio postaje normalan dio
mentalnog i materijalnog obitovalita ljudi pa ne moe vie
sluiti za optuivanje i opovrgavanje postojeeg drutvenog
sistema, tavie, kao dio njihovog svakodnevnog domainstva,
ak ih moe vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko
nomska i politika povezanost izmeu apsolutnog neprijatelja
i visokog ivotnog standarda (te eljenog stupnja zaposleno
sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaena.
Pod pretpostavkom da je ruilaki nagon (u konanoj
analizi: instinkt smrti) znaajna komponenta energije koja
hrani tehniko pokorenje ovjeka i prirode, razvoj sposob
nosti drutva da manipulira tehnikim progresom poveava,
takoer, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i
da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji proizvodno. Tad bi dru
tvena kohezija ojaala do najdubljih instinktnih korjenova.
rtve bi primale najvei rizik, a ak i fakat rata ne samo uz
bespomono prihvaanje ve, takoer, s povlaivanjem instin
kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju.
Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao
aspekat upokorenja transcendencije postignutog u jednodi
menzionalnom drutvu. Iste su tendencije drutva u domeni
politike i kulture i u sferi instinkata reduciranje i ak ap
sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro
fija mentalnih organa u pronicanju protivurjenosti i alterna
tiva, pa srena svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji
tehnolokog ratia.
Ona odraava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da
postojei sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su
usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo
ran pokreta misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak
cija moe i mora biti izruena. U tom transferiranju aparat

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

87

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, opom nunou stvari.
U toj opoj nunosti nema mjesta za krivnju. Jedan
ovjek moe signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi,
i tad se proglasiti slobodnim od svake grinje savjesti, te iv
jeti sretno navijeke poslije toga. Antifaistike snage koje su
bile faizam na bojnim poljima anju beneficije nacistikih
nauenjaka, generala i inenjera; oni imaju historijsku pred
nost onog koji stie kasno. Poinje preokretanje uasa kon
centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab
normalne uslove ivot ljudi pod zemljom i svakodnevno pri
manje radioaktivne hrane. Kranski ministar izjavljuje da
ne protivurijei kranskim principima da se svim raspolo
ivim sredstvima sprijei ulazak susjeda u sklonite od bom
bardiranja. Jedan drugi kranski minisatr oponira svom
kolegi i kae da protivurjei. Tko je u pravu? Ponovo se ra
zotkriva neutralnost tehnolokog ratia, u politici i iznad po
litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena jer u oba
sluaja slui politici dominacije.
Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno
monstruozno drutvo. Ono to smo tamo vidjeli bila je slika
i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog drutva u koje
smo gurani svaki dan. 1 7 )
Izgleda da ak i najlui prestupi mogu biti potisnu
ti na takav nain da kao praktiki ciljevi prestaju biti
opasnost za drutvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio
nalnim neprilikama pojedinca (kao u sluaju pilota Hiroime), ono ne naruava funkcioniranje drutva. Bolnica za
duevno oboljele sreuje uznemirenja.
17
) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n a i s e , juli 1956.
prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t ,
4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlae u RAND istraivanju 1959
(RM-2206-RC) da bi trebalo preispitati preivljavanje stanovnitva u
okolini slinoj prenapuenim sklonitima (koncentracioni logori, ruska
i njemaka upotreba prenapuenih teretnih vagona, brodova za trupe,
prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli nai korisni orijentacioni
principi koji bi mogli biti adaptirani na program sklonita.

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

Sretna svijest nema granica ona prireuje igre smr

u i razaranjem u kojima se mijeaju zabave, timski rad i
strateki znaaj u drutvenu harmoniju koja nagrauje. Kom
panija Rand, koja objedinjuje uenje, istraivanje, vojsku,
klimu i dobar ivot, izvjetava takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim RAND-om News, torn 9, br. 1.
pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POALITI. Projektili
zvee, -bomba eka i sateliti lete, a problem je kako ou
vati naciju i slobodni svijet. Sve to zabrinjava vojne planere
jer trokovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po
greke mogu biti strano visoki. No, tad ulazi RAND; RAND
prua olakanje i izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG
dolaze na scenu. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj svijet postaje mapa, rakete puki
simboli (ivjela utjena mo simbolizma!), a ratovi nita doli
(nita doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . Na
toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo
gijsku igru, i ovjek moe odahnuti vojni planeri mogu
postii vrijedno .sintetiko' iskustvo bez rizika.

to jest da odre snagu koja je u stanju da odbije crvene,

tako da crveni tim nee biti voljan da rizikuje napad. (Plavi
dobivaju, takoer, informacije politici crvenih.)
Kurs crvenih je da ostvare nadjaanje snaga plavih.
Budeti plavih i crvenih se uporeuju sa stvarnim bu
detom obrane . . .
Utjeno je uti da igra tee od 1961. g. kod RAND-a,
dolje, u naem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta
i da jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo
iva oruja i tehniku opremu to ih kupuju timovi . . . U
svemu oko sedamdeset taaka . . .. Tu je i direktor igre,
koji tumai pravila igre, jer, iako knjiga pravila, kompleti
rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana, problemi
neizbjeno niu tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu
znaajnu funkciju: bez prethodnog upoznavanja igraa on
oglaava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojeih voj
nih snaga. No, sad naslov poglavlja najavljuje kava, kola
i ideje. Odmor! Igra se nastavlja kroz preostale periode
do 1972. g., kad se zavrava. Tad plavi i crveni tim sahra
njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kola na ,post mor
tem' sjednicu. No, nemojte odvie relaksirati: postoji jedna
stvarna svjetska situacija koja ne moe efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO, a to je pregovaranje. Zahvalni
smo za to: jedna nada koja preostaje u faktinoj svjetskoj
situaciji je iznad dohvata RAND-a.
Oito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjeaju
krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju,
nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje
ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjeaj krivnje postaju pri
vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo
djela ovjeanstva, u individualnom sluaju povijesti, povi
jest svega. Ta fatalna sveza je uspjeno potisnuta. Oni koji se
identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao voe i branitelji
cjeline mogu praviti pogreke, no, oni ne mogu initi krivo
oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre
stane to identificiranje, kad nestanu.

88

Igranje igre
Da bi se igra razumjela, treba uzeti uee, jer razu
mijevanje je u iskustvu.
Kako sigurnosni igrai dolaze iz gotovo svakog odjela
RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, moemo tu, u
Plavom timu, nai fiziara, inenjera, ekonomistu. Crveni tim
e predstavljati slina pomijeana grupa.
Prvi dan je utroen u razabiranju emu se radi u igri
i u uenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko
nano sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra poinje. Svaki
tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke,
koje obino priprema lan kontrolne grupe, daju procjenu
svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije politici pro
tivnikog tima, objektivnu situaciju s kojom e se tim su
sresti i budet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi
bila istraena iroka skala stratekih mogunosti.)
U naoj hipotetikoj igri zadatak plavih ie da zadre
sposobnost zastraivanja protivnika za cijelo vrijeme igre

89

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

91

panja demonstriraju njegovo izobilje i visoki stupanj blago

stanja; zajednica je suvie bogata da bi morala paziti! 1 )
Jezik

4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUIVANJA

U sadanjem stanju historije svaki politiki na
pis moe samo potvrditi univerzum javnog poretka,
upravo kao to intelektualni napisi mogu proizvesti
samo paraliteraturu, koja se vie ne usudi rei svoje
ime.

Roland

Barthes

Sretna svijest vjerovanje da je stvarnost racionalna

i da dani sistem isporuuje dobra odraava novi konformi
zam, jedan vid tehnoloke racionalnosti preveden u drutveno
ponaanje. On je nov zato to je racionalan u tolikoj mjeri da
je bez presedana. Podrava drutvo koje je reduciralo a
u najrazvijenim podrujima eliminiralo nerazumnosti pri
padne ranijim, primitivnijim stupnjevima, drutvo koje produava i poboljava ivot sistematini je nego ikad prije. Rata
unitenja jo nije bilo, a nacistiki koncentracioni logori su
likvidirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je
ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom
ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A
tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje,
taj rat je na rubovima on razara samo nerazvijene zem
lje. Inae vlada mir.
Efikasnost i produktivnost ovog drutva ga svakodnev
no opravdava za silu nad ovjekom koju je provelo. Asimi
lirajui sve ega se dotakne, apsobirajui opoziciju, igraju
i se sa kontradikcijom ono demonstrira superiornost svo
je kulture. Isto tako, razaranje sredstava i porast rasi-

totalnog

upravljanja

Ovu vrstu dobrobiti proizvodna superstruktura nad

nesrenom bazom drutva proimaju sredstva komunika
cije koja posreduje izmeu gospodara i njima ovisnih.
Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome
se izraava jednodimenzionalno ponaanje. Njegov jezik svje
doi identifikaciji i unificiranju, sistematskom stvaranju
pozitivnog miljenja i djelovanja, sinhroniziranom napadu
na transcendentne, kritike pojmove. U predominantnim na
inima govora javlja se kontrast izmeu dvodimenzionalnih,
dijalektinih moda miljenja i tehnolokog ponaanja ili
drutvenih navika miljenja.
U tim navikama miljenja izraena je tendencija ie
zavanja napetosti izmeu pojave i realiteta, fakta i inioca,
supstancije i atributa. Elementi autonomnosti, oktrivanja, de
monstriranja i kritike povlae se pred parcijaliziranjem, po
tvrivanjem i imitacijom. Magini, autoritarni i ritualni ele
menti proimaju govor i jezik. Rasuivanje je lieno posre
dovanja, koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog
procjenjivanja. Pojmovi koji proniu injenice, i time ih transcendiraju, gube svoju autentinu lingvistiku rerpezentaciju. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izraavanju i proiz
voenju neposredne identifikacije uma i injenice, istine i
postojee istine, esencije i egzistencije, stvari i njene funkci
je.
Ova identificiranja, koja smo sreli kao obiljeja operacionalizma 2 ), ponovo se javljaju kao obiljeja rasuivanja u
drutvenom ponaanju. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma
e da se suzbiju nekonformistiki elementi iz strukture i kre
tanja govora. Pogoeni su i Vokabular i sintaksa. Drutvo iz
raava svoja potraivanja direktno u jezinom materijalu, no,
1
) J o h n K . Galbraith, A m e r i c a n
Houghton Mifflin, 195fi, str %.
2
) Pogledaj str. 30.

Capitalism;

Boston.

OVJEK EDNE DIMENZIJE

92

ne bez opozicije. Upada u oi popularni jezik svojim prko

snim i neposlunim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor
bili tako kreativni. Kao da obian ovjek (ili njegov anoni
man govornik) u svom govoru eli potvrditi svoju humanost
nasuprot postojeim silama, kao da e odbijanje i revolt,
savladani u politikoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva
stvari njihovim imenom: headshrinker, i egghead, boob
tube, think tank, beat it i dig it, te gone, man, go
ne.*
No, drugaijim jezikom govore laboratoriji odbrane i
slubenici egzekutive, vlade i maine, kontrolori i menederi,
eksperti za efikasnost i glasnogovornici politike lakirovke
(koji snabdijevaju voe odgovarajuim uresivanjem). Izgle
da da zasada ovima pripada posljednja rije. To je rije koja
zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i
prihvaaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti
ka kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura reenice
skraena i kondenzirana na takav nain da ne ostaje napetost,
prostora izmeu dijelova reenice. Ova lingvistika forma
ide na utrb razvijanja znaenja. Pokuat u u ovom poglavlju
da ilustriram taj stil.
Obiljeje operacionalizma da se pojam uini sino
nimom dane skupine operacija 3 ) javlja se ponovo u lingvis
tikoj tendenciji da imena stvari treba smatrati indikativnim,
istovremeno za njihov nain funkcioniranja i za nazive svoj
stava i procesa simbolinih za aparat upotrijebljen da
se stvari otkriju i proizvedu 4 ). Ovo je tehnoloko rezonira
5
nje koje tendira identificiranju stvari i njihovih funkcija ).
3

) Pogledaj str. 31.

) Stanley Gerr, Language and Science, P h i l o s o p h y o f
S c i e n c e , April 1942, str. 156.
5
) Ibidem
*) U amerikom slengu head-shrinker (onaj koji suzuje gla
vu) izraz je za psihijatra; egghead (jajoglavac) znai intelektualac;
boob tube (budalasta cijev) televizija; think tank (kanta za mo
zak) mozak; beat it znai: gubi se, dig it shvaati, gone man
gone u transu, ekstreman. Op. prev.
4

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

93

Kao obviknutost miljenja van znanstvenog i tehnikog

jezika ovakvo rezoniranje izraava specifian drutveni i po
litiki biheviorizam. U bihevioralnom svijetu rijei i pojmovi
tendiraju koincidiranju, ili preciznije, rijei sve vie apsorbi
raju pojmove. Pojam nema drugog sadraja doli onog mode
liranog rijeju u publicistikoj i standardiziranoj upotrebi,
a rije treba da nema drugaiji respons doli ponaanje uskla
eno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Rije po
staje klie i kao klie upravlja govorom i pisanjem; komu
nikacija tako iskljuuje genuini razvoj znaenja.
Bez sumnje, svaki jezik sadri bezbrojne izraze koji ne
zahtijevaju razvijanje njihova znaenja. To su termini koji iz
riu predmete i orua svakodnevnog ivota, vidljivu prirodu,
vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su ope razumljivi tako
da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistiki ili
operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su reeni.
Sasvim je drugaije s izrazima koji oznaavaju stvari
i dogaaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta.
Ovdje funkcionalizacija jezika izraava stezanje znaenja to
ima politiku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo indikativ
ni za nain njihova funkcioniranja ve njihov (aktualni)
nain funkcioniranja, takoe, odreuje i zatvara znaenje
stvari iskljuujui druge naine funkcioniranja. Imenica vla
da reenicom na autoritaran i totalitaran nain i reenica
postaje deklaracija koju treba prihvatiti ona suzbija de
monstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i
deklariranog znaenja.
U centralnim takama danog univerzuma javnog rasu
ivanja javljaju se analitike propozicije koje same sebe kva
lificiraju. One funkcioniraju poput magino-ritualnih formu
la. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju
njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom.
Ve sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske for
me u postojeem politikom rasuivanju koje same sebi daju
vaenje 6 ). Takve imenice kao to su sloboda, jednakost,
demokracija i mir impliciraju, analitiki, odreen niz at) Pogledaj str. 32,

94

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotina imenica

izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitika predikacija s
terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, indivi
duum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja ko
munizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na
obje strane je oponiranje dogaanju koje bi sezalo preko
zatvorene analitike strukture neispravno, ili je propaganda,
iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kanjava
nja veoma razliiti. U takvom univerzumu javnog rasuivanja
jezik se kree u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad
ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitika struktura odvaja
imenicu, po kojoj se ravnaju druge rijei, od onih njezinih
sadraja koji bi obezvaili, ili, u najmanju ruku, omeli prih
vaenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje
nja. Ritualiziran pojam je uinjen imunim spram kontradik
cije.
Tako je odreenjem tih poj om va, zatvorenim termini
ma onih moi koje oblikuju odnosni univerzum rasuivanja,
zapreeno izraavanje injenice da je predominantan mod slo
bode suanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na
metnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik
(mir je rat i rat je mir itd.), koji je, bez sumnje, samo
jezik teroristikog totalitarizma. Nita manje nije orwellian
ski kad kontradikcija nije eksplicitna, ve kad je ukljuena
u imenicu. Sasvim je udomaeno to da se partija koja radi
za odbranu i rast kapitalizma naziva socijalistika, a des
potska vlada demokratska, te falsificirani izbori slobod
ni. Ovakva lingvistika i politika obiljeja datiraju mnogo
prije Orwella.
Relativno novo je ope prihvaanje ovih lai u javno i
privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadraja.
irenje i efikasnost ovog jezika potvruje trijumf drutva
nad protivurjenostima sadranim u njemu; one se reprodu
ciraju bez pucanja drutvenog sistema. Otvorena, buna kon
tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kra
tica proklamira pomirenje suprotnosti tako to ih spaja u vr
ste i udomaene strukture. Pokuat u da pokaem da su ista
bomba i neopasne radioaktivne padavine samo ekstremne
kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim loginim

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

95

prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipu

liranja realistika karikatura dijalektike. Logika je to dru
tva koje sebi moe dozvoliti da raspolae logikom i da se
igra destrukcijom, drutva s tehnolokim ovladavanjem du
hom i materijom.
Univerzum rasuivanja u kome su pomirene suprotno
sti ima vrstu bazu za takvo sjedinjenje beneficijelnu ra
zornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere ivota
koje su ranije bile antagonistike, a ovo jedinjenje se izraa
va u neometanom ligvistikom spajanju onih dijelova govo
ra koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i tampane
rijei ini se nedovoljno prekondicioniranom ovjeku kraj
nje nadrealistiki. Naslovi poput Radnik trai harmoniju
projektila 7 ) i oglasi poput Luksuzno sklonite od radio
aktivnih padavina 8 ) jo uvijek mogu evocirati naivnu reak
ciju da su radnik, projektil i harmonija nepomirljive
protivurjenosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u
stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i
logika i jezik postaju savreno razumljivi kad ujemo da je
cijena nuklearne podmornice naoruane
projektilima
120,000.000 dolara i da je model sklonita po 1.000 dolara
opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Vaenje
nije primarno u injenici da je to jezik prodaje (izgleda da
biznis sa sklonitima od posljedica atomskog bombardiranja
nije bio tako dobar), ve u tome to on proizvodi neposred
no identificiranje posebnih i opih interesa, biznisa i nacio
nalne moi, prosperiteta i potencijalnog unitenja. U kazali
noj najavi Posebna veernja predstava povodom izbora,
Strindbergov Ples smrti9) sluajno je promakla istina. Ova
najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij
skoj formi nego to je ona obino doputena.
Unificiranje suprotnosti to karakterizira komercijalni
i politiki stil, jest jedan od mnogih naina kojima se rasu7

)
)
9
)
*)

N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960.
Ibidem, Novembar 2, 1960.
Ibidem, Novembar 7, 1960.
Drutvena igra op. prev.

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

ivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i

odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje nai pravu rije
kad organi postojeeg poretka priznaju i oglaavaju da je
mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oruja nose ozna
ke svojih cijena (u kojima je, dakako, sadran i profit), da
sklonite od bombardiranja treba da prui udobnost. Manife
stirajui protivurijenosti koje oznaavaju njegovu istinu, ovo
rasuavanje se zatvara spram svih drugih rasuivanja koja ni
su na njegovom vlastitom stanovitu. Svojom sposobnou
da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono prua
mogunosti kombiniranja najvee tolerancije s najveom
uniformnou. No, ipak njegov jezik svjedoi represiv
nom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija ko
je nameu primaocu iskrivljeno i skraeno znaenje, bloki
ran razvoj sadraja, primanje onog to se nudi u formi u
kojoj je servirano.

Kako je to jezik istovremeno pripitomljavanja i glo

rifikacije I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe
ru trgovanja i prilino su ozbiljne. Odreenja poprimaju for
mu sugestivnih zapovijedi ona su vie evokativna negoli demostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima
hipnotiki karakter. Ona je istovremeno obojena lanom familijarnou rezultat konstantnog ponavljanja i vjeto sa
injenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne
posrednom odnosu s primaocem bez distancije statusa,
naobrazbe i radnog mjesta pogaa ga u neslubenoj atmo
sferi kuhinje, spavae sobe ili protsorije za dnevni boravak.

96

Analitika predikacija je takva represivna konstrukci

ja. Stalno sparivanje odrene imenice s istim objanjavajuim pridjevima i svojstvima ini reenicu hipnotinom for
mulom koja, beskonano ponavljana, fiksira znaenje u svi
jesti primaoca. On ne misli bitno drugaijim (i mogue
istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije emo ispitati dru
ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter
jezika. Svima im je zajedniko zatvaranje i skraenje sin
takse to odsijeca razvoj znaenja, a stvara fiksirana oblija
koja se nameu premonom i krutom konkretnou. Dobro
je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav
jezik metodiki upotrebljava za udomaenje odreenih sli
ka koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomau da
se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran
oko vrsto fiksiranih pravaca i atraktivnosti to posre
duju tipificiranje. Bilo da se govori slobodi, miru, ili
simpatinom ovjeku, komunistu, gospoici Rheingold,
italac, odnosno slualac, treba da asocira (i on zaista aso
cira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a,
isto tako, treba i da reagira na specifian, utvren nain.

97

Jednaka familijarnost je utvrena posredstvom personaliziranog jezika koji igra znaajnu ulogu u razvijenoj ko
munikaciji 1 1 ). To je va lan kongresa, vaa autocesta,
vaa najdraa robna kua, vae novine; to je doneseno
vama, poziva vas itd. Na taj nain su nametnute, stan
dardizirane i ope stvari i funkcije predstavljene kao speci
jalno za vas. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako
obraa to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav
jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama
koje izvode oni i drugi.
U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli
rane komunikacije jezik namee istinski zapanjujuim kon
strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time
moe posluiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba
posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho
va mjesta, slube, poslodavca ili poduzea. Predstavljeni su
kao Byurd Virdinije, Blough SAD elika, egipatski Naser.
Sloenica atributivne konstrukcije stvara utvren sindrom:
Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . .
prolog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih
divljih, politikih zborova.
10
) Roland Barthcs, L e D e g r z r o d e l ' c r i t u r e , Paris,
Editions du Seuil, 1953, str. 33.
11
) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l
t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard
Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961,
str. 161. i dalje.

98

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizika obiljeja i nje

gova politika praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen
ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinou i neposred
nou ovladava itaoevom svijeu. Struktura ne daje mje
sta distinkciji, razvoju, diferencijaciji znaenja: ona se kree
i ivi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominira
nja personaliziranih i hipnotikih obrisa, lanak moe prosli
jediti na davanje ak i bitnih informacija. Naracija je ou
vana u dobro publiciranom okviru, manje-vie, ljudski inte
resantne prie odreene politikom izdavaa.
iroko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom.
Na primjer: etkasto-obrvi Teller, otac -bombe, bikorameni projektila von Braun, znanstveno-vojni banket 1 3 )
i nuklearni-pogon odailja-projektila podmornica. Moda
nije sluajno da su ovakve konstrukcije osobito este u teh
nolokim, politikim i vojnim frazama. Izrazi koji oznaava
ju posve drugaija podruja i kvalitete sagnani su u vrstu,
nadmonu cjelinu.
To i ovdje rezultira maginim i hipnotikim djelova
njem projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, har
moniju protivurjenosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah,
onaj koji ivi ivot raa -bombu za unitenje ivota; znan
stveno-vojni povezuje napore za smanjenje strepnji i strada
nja sa slubom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slo
bode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i ista bom
ba pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizikog
integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaaju ta
kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraiva
nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek
nepomirljivo; esto je kombinacija sasvim blaga kao u slu12
) Izjava se ne odnosi na sadanjeg guvernera ve na Mr. Talmadgea.
13
) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b .
22. 1958.
14
) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug.
20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese
uredbu osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai
Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sainjeno pod nad
zorom i uz pomo urednitva magazina L i f e , New York, Holt, Rinehart and Winston, 1960, str. 58.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUTVO

99

aju projektila bikovskih ramena ona prenosi ili pri

jetnju ili, pak, animirajuu dinamiku. No, rezultat je slian.
Struktura koja se namee ujedinjuje aktere i akcije nasilja,
moi, zatite i propagande u istu silu. ovjeka i stvar vidimo
u operaciji, i samo u operaciji, ne moe biti drugaije.
Biljeka skraivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, takoe SSSR, DDR itd. Veina ovih kratica je sasvim razumna
i opravdana na osnovu duine neskraenih oznaka. Pa,
ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi lu
kavstvo uma skraivanje treba da pomogne kako bi se
potisnula neeljena pitanja. NATO ne istie pakt nacija sje
vernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znae
nja kratice moglo postaviti pitanje lanstvu Grke i Tur
ske. SSSR skrauje socijalistiki i sovjetski; DDR demokrat
ska. UN oslobaa od naglaavanja ujedinjenosti, koje, eto, i
nije obavezno; a SEATO od eventualnog objanjenja inje
nice da neke jugoistone drave Azije ne pripadaju toj orga
nizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne politike razlike koje
su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC sa
mo jedna administrativna agencija meu mnogim drugima.
Kratice oznaavaju samo ono to je institucionalizirano na
takav nain da je transcendirajua konotacija odsjeena. Zna
enje je fiksno, korumpirano, optereeno. Kad je jednom po
stalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u operasprostranjenoj upotrebi, a sankcioniran od strane intelektu
alaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i slui samo
prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje.
Taj stil je nadmona konkretnost. Stvar Identificira
na sa svojom funkcijom realnija je od stvari koja se razli
kuje od funkcije, a jezini izraz te identifikacije (u funkcio
nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraenica)
tvori bazian Vokabular i sintaksu, koji zapreuju diferenci
jaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno
namee odraze, suprotstavlja se razvoju i izraavanju pojmo
va. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koi pojmovno
miljenje i tako miljenje uope. Jer pojam ne identificira
stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje moe biti le*) Atomic Energy Commission op. prev.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

100

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

gitimno, a moda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo

kih pojmova. No, operacionalna i tehnoloka odreenja su
specifina upotreba pojmova za specifine svrhe, tavie,
ona rastvaraju pojmove u operacije i iskljuuju one intenci
je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Pret
hodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odrie identi
fikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono to je
stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojeem realitetu.
Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova
razlikovanja izraavaju promjene u nainu miljenja kojima
smo raspravljali u prethodnim poglavljima funkcionali'.iran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi
sli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat u saeto
razlike spram klasine filozofije gramatike, koja transcendira
bihevioralan plan i povezuje lingvistike kategorije s ontolo
kim.
Prema toj filozofiji, gramatiki subjekt reenica jest,
prije svega, supstancija, i to ostaje u razliitim stanjima,
funkcijama i kvalitetima koje reenica predicira subjektu.
Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima,
ali ostaje razliit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica,
on je vie od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzal
no, koji reenica odreuje u posebnom stanju funkcije. Gra
matiki subjekt tako pronosi znaenje koje premauje ono
izraeno u reenici.
Rijeima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra
matiki subjekat oznaava neto to moe ui u odreene
15
odnose ), no, nije identino s tim odnosima, tavie, ona
ostaje to to jest u tim odnosima i protiv njih; ona je nji
hova univerzalna i supstantivna sr. Sinteza propozicije po
vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz
naen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun
kcije u kojoj se nalazi u odreenom sluaju. U izreci munja
udara ovjek ne misli golom udaranju munje, ve samoj
munji koja udara, misli subjekt koji je preao u akciju.
Kad reenica daje odreenje svog subjekta, ona ga ne rastva15

) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t
m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254.

des

101

ra u stanja i funkcije, ve ga definira kao bie u dotinom

stanju, vrenju odreene funkcije. Subjekt niti iezava u
svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan
svojih predikata, ve se konstituira u njima rezultat je
procesa posredovanja izraenog u reenici 1 6 ).
Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio
razmjer u kome jezina skraenja indiciraju kratkou misli
koju ona, sa svoje strane, utvruju i izvode. Insistiranje na
filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramati
kog, logikog i ontolokog subjekta, pokazuje sadraje
koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zapreeni u izrazu
i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zapri
jeen razvoj samovrednovanja, hipnotike formule; imunost
spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s nje
nom funkcijom to su tendencije koje razotkrivaju jedno
dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori.
Kad jezino ponaanje blokira razvoj pojma, kad se
suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje ne
posrednim injenicama, ono suzbija prepoznavanje inilaca
iza injenica, a time suzbija i saznanje injenica i njihova
povijesna sadraja. U drutvu i za drutvo je od vitalnog zna
aja ova organizacija funkcionalnog rasuivanja; ona je sred
stvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni je
zik je nepomirivo antikritian i antidijalektian. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne,
negativne, opozicione elemente uma.
17
Ja u raspravljati ) tim elementima u odnosu na na
petost jest i treba da, esencije i pojave, potencijalnosti
i aktualnosti ulaenje negativnih logikih odreenja u po
zitivna. Odravana napetost proima dvodimenzionalni uni
verzum rasuivanja u kome je na djelu kritika, apstraktna
misao. Dvije dane dimenzije su antagonistike, a realitet je
prisutan u obje, dok dijalektiki pojmovi razvijaju zbiljske
proturjenosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektika mi
sao dola do poimanja povijesnog karaktera protivurjenosti
16
) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektikom lo
gikom Hegelov koncept supstancije kao subjekta i spekulativne re
enice u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a .
17
) U poglavlju V.

102

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Tako

se druga dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija
potencijalnost kao povijesna mogunost, a njezina realizaci
ja kao povijesno dogaanje.
Potiskivanje ove dimenzije u drutvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti, a to nije
akademsko, ve politiko pitanje. To je potiskivanje vlastite
prolosti drutva i njegove budunosti utoliko to se ta
budunost obraa kvalitatavnoj promjeni, negaciji postoje
eg. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive, i ak identine sa svojim suprotnostima, ne samo da
prakticira orwellianski i ezopovski jezik ve i suzbija i zabo
ravlja historijsku stvarnost uas faizma; ideju socijaliz
ma; pretpostavke demokracije; sadraj slobode. Kad birok
ratska diktatura vlada komunistikim drutvom i odreuje
ga, kad faistiki reimi funkcioniraju kao partneri slobod
nog svijeta, kad je program prosvijeenog kapitalizma uspje
no poraen tako to ga se etiketira socijalizmom, kad su
temelji demokracije harmonino dokinuti u demokraciji, tad
su stari povijesni pojmovi obezvrijeeni modernim operacionalnim redefinicijama. Te redefinicije su falsifikacije, koje,
nametnute od strane postojeih sila i moi injenica, slue
transformiranju krivosti u istinu.
Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik; operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i
malo koristi od njega 1 8 ). Da li je taj antipovijesni trend dio
borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi
ti centrifugalne sposobnosti i snage sposobnosti i snage
koje bi trebale zaprijeiti totalnu koordinaciju individuuma
s drutvom? Sjeanje na prolost moe rezultirati opasnim
uvidima, a izgleda da je postojee drutvo shvatilo subver18
) To ne znai da historija, privatna i opa, iezava iz danog
univerzuma dogaanja. Dosta esto se evocira bilo u vezi s oevima
osnivaima, ili Marxom Engelsom Lenjinom, ili pak sa skromnim
porijeklom predsjednikog kandidata. No i ovo su ritualizirana zazi-'
vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjeenog sadraja; esto puko za
zivanje slui blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi
jesnu neadekvatnost.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

zivnost sadraja memorije. Sjeanje je mod disocijacije od

danih fakata, mod posredovanja koji na trenutke razbija
sveprisutnu mo datih injenica. Pamenje sabire teror i nadu
prolosti. I teror i nada oivljuju, no dok se u stvarnosti te
ror ponavlja u uvijek novim formama, nada ostaje nada. Bo
jazni i aspiracije ovjeanstva potvruju se u individualnoj
memoriji koja oivljuje line doivljaje ope je u pojedi
nanom. Povijest ouvana pamenja. Nadvladava ga totalitar
na mo bihevioralnog univerzuma:
Ljudsko strailo bez memorije . . . nije proizvod propa
danja . . . ve je ono povezano s principima napretka graan
skog drutva. Ekonomisti i sociolozi, poput Wernera Sombarta i Maxa Webera, princip tradicionalizma su pridali feu
dalnim formama drutva, a princip racionaliteta graan- skim. To znai nita manje nego da graansko drutvo u
svom razvoju likvidira sjeanje, vrijeme, uspomenu kao ne
ku vrstu iracionalnih ostataka .. ..,9)
Sve vei racionalitet razvijenog industrijskog drutva
tendira likvidiranju uznemirujuih elemenata vremena i sje
anja kao iracionalnog ostatka, a isto tako i likvidiranju uz
nemirujuu racionalnost sadranu u tom iracionalnom ostat
ku. Prepoznavanje prolosti i odnoenje na prolost kao sada
njost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojeem
realitetu, funkcionalizaciji kao uinku postojeeg realiteta.
Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuivanja i pona
anja; ono omoguuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i
transcendiraju zatvorenost u postojee tako to ga razumije
vaju kao povijesnu datost. Suoena s danim drutvom kao ob
jektom svoje refleksije, kritika misao postaje povijesna svi
20
jest, a kao takva ona je bitno prosuivanje ). Ovo prosuiva
nje je daleko od toga da bi nuno ukljuivalo indiferentni re
lativizam. Ono u zbiljskoj povijesti ovjeka trai kriterije isti19
) Th. W. Adorno, Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen
heit?, u: Bericht ber Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in
Wiesbaden; Frankfurt, 1960, str. 14. borbi protiv povijesti bit e
dalje raspravljano u poglavlju VII.
20
) Pogledaj str. 10, 11. i poglavlje V.

OVJEK J E D N E

104

nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredo

vanje prolosti sa sadanjou razotkriva inioce koji su re
zultirali injenicama, determinirali nain ivota, uspostavili
gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta
kritika svijest govori, ona govori le langage de la con
naissance (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_
zum rasuivanja.! njegovu krutu strukturu. Kljuni termi
ni tog jezika nisu hipnotike imenice koje beskonano sazi
vaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju ot
voreno razvijanje; ak, tavie, razvijaju svoj sadraj u kon
tradiktornim predikatima.
Komunistiki manifest prua klasian primjer. Ovdje
svaki od dva kljuna termina buroazija i proletarijat,
vlada suprotnim predikatima. Buroazija je subjekt tehni
kog progresa, osloboenja, pokoravanja prirode, stvaranja
drutvenog bogatstva izopaenja i destrukcije tih ostva
renja. Slino tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnje
tavanja i totalnog poraavanja ugnjetavanja.
Takav dijalektiki odnos suprotnosti, sadran u gor
njoj postavci omoguen je poimanjem da je subjekt povijesni
inilac iji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup
rotstavljanju povijesnoj praksi, u drutvenoj stvarnosti i na
suprot njoj. Raspravljanje razvija i izrie konflikt izmeu
stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezini iz
raz u reenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u
logiku jedinicu pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za
razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana,
uinjena ekspiicitnom, objanjena i optuena.
Kontrast izmeu dva jezika kojima je rije ilustrirao
sam stilom Marxove teorije, no kritiki kvaliteti spoznaje
nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Moemo ih ta
koer nai (iako u drugaijim modima) u stilu velike kon
zervativne i liberalne kritike graanskog drutva u razgranjavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj
21

VIII.

JEDNODIMENZIONALNO

DIMENZIJE

Za dalje raspravljanje ovim kriterijima pogledaj poglavlje

DRUTVO

105

mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren jo se nije

podredio hipnotiko-ritualnim formulama dananjeg neokonzervativizma i neoliberalizma.
Autoritarno ritualiziranje rasuivanja je jo upecati jivije tamo gdje uplivie i sam dijalektiki jezik. Zahtjevi pre
stia u industrijalizaciji i totalnog podreivanja ovjeka pro
izvodnom aparatu oituje se u autoritarnoj transformaciji
marksistikog jezika u staljinistiki i poststaljinistiki. In
terpretacija ovih zahtjeva od strane voa koji kontroliraju
aparat odreuje to je ispravno, a to krivo, to je istinito,
a to lano. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras
pravljanje koje bi pokazalo rascjepnike mogunosti alterna
tive. Ovaj jezik nije vie uope podoban za rasuivanje.
On artikulira injenice i utvruje ih na osnovu moi aparata
proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mje
stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart
hesa: Vie nema bilo kakva razmaka izmeu imenovanja i
prosuivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . .
Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objanjava on
saopava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje odreenja, ona
postaju odvajanje dobra od zla. Jezik utvruje nesumnjivo
ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje
neke druge vrijednosti. On se kree u tautologijama, a tautologije su vraki efektne reenice. One izriu sudove u
prejudiciranoj formi; artikuliraju slubenu osudu. Na pri
mjer, objektivni sadraj, tj. odreenje termina kao to su
skretanje; revizionist jest kazneni zakon. Valjanost takve
vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojeih moi jezik
istine 2 ").
Na alost, to nije sve. Proizvodni rast postojeeg ko
munistikog drutva osuuje, takoe, slobodarsku komunis
tiku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokuava
dozvati u svijest izvornu istinu i ouvati je. Orijentacija rasu
ivanja (i akcije) na termine kao to su proletarijat, rad
niki savjeti, diktatura staljinistikog aparata postaje ori22
23

) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje.

) Roland Barthes, loc. cit., str. 3740.

206

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

jentacija na ritualne formule, kad proletarijat vie ne egzi

stira ili ga jo nema, kad bi direktna kontrola odozdo ome
tala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije
oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja moe biti mobi
lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima.
Tu je prolost ukoeno zadrana, no nije posredovana sa sadanou. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su
shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji blokiranje njihove dijalektike.
Ritualni autoritarni jezik se iri svuda po suvremenom
svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalistikim
i nekapitalistikim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to
je jezik svojstven svim autoritarnim reimima, a ima li
danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije drutva koje
nije pod autoritarnim reimom? Kako se supstancija razli
itih reima vie ne javlja u alternativnim nainima ivota,
ona se svodi na razliite mode tehnike manipuliranja i kon
trole. Jezik ne samo da odraava te kontrole ve i sam po
staje njihov instrument, ak i tamo gdje ne prenosi zapo
vijedi, ve informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podre
ivanje, ve izbor i slobodu.
Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvistikih
formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradik
cije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On
odrie ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne tra
ga za istinom, ve uvodi i namee istinu i lanost. No,
ovakvo komuniciranje nije teroristiko. Ono je, izgleda, neov
lateno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni
da vjeruju ono to im se kae. Svojstvo novog magino ri
tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a
ipak djeluju u skladu s danim trendom. ovjek ne vje
ruje u ono to deklarira operacionalni koncept, no, ovaj
24

) Za Zapadnu Njemaku pogledaj relevantne studije preduzete

u Institutu fr Sozialforschung, Frankfurt am Main 19501951: G r u
p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische
Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takoe, Karl Korn,
S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich
Scheffler, 1958, za oba dijela Njemake.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

107

se opravdava u akciji u obavljanju posla, u prodavanju i

kupovanju, u neobraanju panje na druge, itd.
Tendencija politikog jezika da postane jezik komerci
jalne propagande, tj. premoivanje rascjepa izmeu ranije
dva razliita podruja drutva, pokazuje u kojoj su mjeri
dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh
nolokog drutva. To ne znai da se umanjila mo profesi
onalnih politiara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog
narodnog suvereniteta je vea to je globalniji izazov koji
izgrauju da bi se s njim suoavali i to normalnije postaje
sroavanje s mogunou totalne destrukcije. No, ta domina
cija politikih voa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i
relaksaciju graana, a simboli politike su, takoe, simboli
biznisa, trgovine i zabave.
Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli
tikom ponaanju. U prodaji opreme za oputenu razonodu
u sklonitima od bombardiranja, u televizijskim spektakli
ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp
letna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lana spona i
fatalno je preuranjena biznis i zabava su jo uvijek poli
tika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis
tragoediae tragedija moe upravo poeti. I ponovo, nije
heroj onaj koji e biti ritualna rtva, ve je to narod.
Istraivanja preduzeta

totalnom

upravljanju

Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed

nodimenzionalnog totaliteta u kome je ovjek poduavan da
zaboravi da prevodi negativno u pozitivno tako da moe
i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagoen i prilino
zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zapreuju
mentalnu koordinaciju s postojeim realitetom. Odigrava se
zamano redefiniranje same misli, njene funkcije i sadraja.
Koordinacija pojedinca s drutvom see do u sfere svijesti u
kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti
postojea stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne
tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevoe
nje rezultira reduciranjem napetosti izmeu misli i zbilje
putem slabljenja negativne moi misli.

108

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer nje

gova naputanja tradicije, analiza mora postati znatno ap
straktnija i ideoloka. Rije je sferi najudaljenijoj od kon
kretnosti drutva, koja najjasnije treba da pokae u kojoj
je mjeri drutvo pokorilo misao. tavie, analiza e morati
zaci u povijest filozofske tradicije i pokuati pokazati ten
dencije koje su vodile ka prelomu.
Prije nego to preemo na filozofsku analizu, naime,
na putu k apstraktnijem teorijskom podruju, iznijet u
saeto dva sluaja (po mom shvaanju reprezentativna)
u graninom podruju empirijskog istraivanja, a direktno
povezana s odreenim uslovima karakteristinim za raz
vijeno industrijsko drutvo. Predmet naeg raspravljanja
pitanja jezika, miljenja ili pitanja rijei i pojmo
va lingvistika i epistemoloka analiza opiru se i
stim akademskim distinkcijama. Odvajanje isto lingvis
tike od konceptualne analize ve je i samo izraz no
vog usmjerenja misli, koje e naredna poglavlja poku
ati objasniti. Kako je slijedea kritika empirijskog istra
ivanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu
a i poduprta je njome , preliminarno odreenje upo
trebi termina koncept, koja rukovodi kritiku, moe poslu
iti kao uvod.
Koncept znai specificiranje mentalnog reprezentiranja neega to je razumljivo, shvaeno, saznato kao rezultat
procesa refleksije. To neto moe biti objekt svakodnevne
prakse, neka situacija, drutvo, roman. U svakom sluaju, ako
su oni shvaeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), po
stali su objekti misli, pa su im sadraj i znaenje identini
s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i razlini
od ovih. Identini su utoliko to oznaavaju istu stvar; ra
zlini su po tome to je pojam rezultat refleksije koja je
stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje
se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje objanjavaju
dotinu stvar (posredovanje).
Ako pojam nikad ne oznaava odreenu konkretnu
stvar, ako je uvijek apstraktan i opi, to je zato to obuhva
a vie, drugo u odnosu spram pojedinane stvari univer
zalan uslov, ili odnos bitan za pojedinano koji determinira

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

109

formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva.

Pojam bilo ega konkretnog je proizvod mentalne klasifika
cije, organizacije i apstrakcije utoliko to ti mentalni procesi
rekonstruiraju pojedinano u njegovim opim okolnostima i
odnoenju transcendirajui njegovu neposrednu pojavu u
smjeru njegova realiteta.
Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi
nanih fakata. Ako su injenice drutveni fakti, pojmovi spo
znaje prodiru s onu stranu danog konteksta injenica u
procese i okolnosti na kojima poiva neko drutvo, a koje
su prisutne u svim pojedinanim injenicama proizvode,
podravaju i destruiraju dano drutvo. U svojoj upuenosti
na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki
operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko
jer rezultira prepoznavanjem injenica po onom to stvarno
jesu.
Nadilaenje operacionalnih pojmova znaenjem razot
kriva ogranienu i ak varljivu formu u kojoj je doputeno
da se iskuse injenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt
izmeu pojma i neposredne injenice konkretne stvari,
izmeu rijei koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi
na stvari. Otuda shvaanje realitetu opeg. Otuda, tako
er, nekritiki akomodirajui karakter onih moda miljenja
koji tretiraju pojmove kao mentalne doskoice i prevode ope
pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom.
Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu
ljudske stvarnosti bilo individualne bilo drutvene, mental
ne ili materijalne prispijeva ona u krivu konkretnost
konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost.
U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima
politiku funkciju. Pojedinac i njegovo ponaanje su analizi
rani u terapeutskom smislu u smislu prilagoenja njegovu
drutvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu ukoloteeni s injenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav
ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih injenica.
Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj
jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno miljenje metodiki
infiltrira u slubu iskoritavanja i poboljavanja postojeih

110

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

drutvenih uslova u okvirima danih drutvenih institucija

u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, trita i
javnog mnjenja.
Ako dana forma drutva jest i ostaje krajnji obzor
teorije i prakse, tad se nita ne moe prigovoriti toj vrsti so
ciologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u
organizaciji rada dobre odnose nego loe; ugodne uslove za
rad umjesto loih, harmoniju umjesto sukobljavanja elja
kupaca i potreba biznisa i politike.
No, u drugaijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve
vrste drutvene znanosti kad dano drutvo, kao okvir razma
tranja, postane objekt kritike teorije koja smjera upravo
na strukturu drutva, prisutnu u svim pojedinanim injeni
cama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funk
ciju. Tad se oituje ideoloki i politiki karakter injenica,
pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaenje varljive konkretnosti pozitivistikog empiricizma.
Terapeutiki i operacionalni koncept postaje laan utoliko to
izolira i atomizira injenice, stabilizira ih unutar represivne
cjeline i prihvaa stanovite te cjeline kao stanovite analize.
Metodoloko prevoenje univerzalnog u operacionalni pojam
tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ).
Za ilustraciju u uzeti klasian primjer industrijske
sociologije: ispitivanje radnikih odnosa u poduzeu Havvthor25
) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutiki i ide
oloki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m openitou poj
mova (sistem, dio, jedinka, elemenat, mnogostruke konsekvencije, funkcija). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji
sistem koji sociolog odabere kao objekt svoje analize od najma
njih grupa do drutva kao takvog. Funkcionalna analiza je ukljuena
u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritike analize
koja bi ogranienost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka
a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to to jesu.
T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Opost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo
onih svojstava koja ine sistem povijesnim i koja daju kritiko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

111

ne Zapadne elektrine kompanije 2 6 ). To je stara studija, preduzeta pred oko etvrt stoljea, pa su metode odonda postale
znatno rafiniranije. No, po mom miljenju, njihova supstan
cija i funkcija su ostali isti. tavie, taj nain miljenja se
otada ne samo proirio u druge drutvene znanosti i u filo
zofiju ve je, takoer, utjecao na oblikovanje subjekata
ljudi koji su predmet njegova prouavanja. Operacionalni
pojmovi zavravaju u metodama usavrene drutvene kontro
le: postaju dio znanosti organizaciji, odio za ljudske od
nose. Ovo su rijei radnika automobilske industrije u Labor
Looks at Labor:
Uprave nas nisu mogle zapreiti' u spro voenju orga
niziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki
ranja i tako su poele izuavati ljudske odnose' u ekonomici,
drutvu, politici da bi pronali kako da zaustave sindikate.
Analizirajui pritube radnika radnim uslovima i na
jamnini, istraivai su se oborili na injenicu da je veina tih
pritubi formulirana neodreenim, maglovitim terminima,
da im nedostaje objektivno pozivanje na ope prihvaene
mjere i da ih karakterizira bitna razlika spram svojstava
openito povezanih sa svagdanjim injenicama 2 7 ) Drugim
rijeima, pritube su bile formulirane takvim openitim izja
vama kao to su prostorije za pranje su nezdrave, ova
sluba je opasna, najamnina je preniska.
Rukovoeni principima operacionalnog miljenja, istra
ivai su se uputili na prevoenje ili reformuliranje tih izjava,
tako da je njihova maglovita openitost mogla biti reducirana
na okvire pojedinanog, na termine koji oznaavaju posebnu
situaciju iz koje je potekla prituba, ocrtavajui, tako, detalj
no uslove u kompaniji. Opa forma je bila rainjana u iz
reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je
26
) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t
a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947.
Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f
P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in
A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press,
1960, poglavlje 5. i 6.
27
) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.

112

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

izvedena prituba, dok je pritubi bila posveena briga mije

njanjem tih posebnih operacija i uslova.
Na primjer, izjava praonice su nehigijenske brla je
prevedena u tom i tom prilikom, iao sam u praonicu i u
umivaoniku je bila prljavtina. Informiranje je tad potvrdilo
da je to poglavito zbog nepanje nekih radnika, bila je pro
vedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i
slinih navika, postavljen je deurni na stalnu dunost u pra
onice. Na taj nain su mnoge od pritubi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljanje 2 8 ).
Jedan drugi primjer: radnik izjavljuje da je zarada
po uinku u njegovoj slubi niska. Intervju otkriva da mu
je ena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u trokove ^
lijeenja. U ovom sluaju se latentan sadraj pritube sastoji
u injenici da su sadanje zarade radnika B, uslijed bolesti
njegove ene, nedovoljne da podmire njegove financijske oba
veze 29 ).
Takvo prevoenje znaajno mijenja smisao stvarne
tvrdnje. Neprevedena izjava formulira ope stanje u njegovoj
openitosti (najamnina je preniska). Ona nadilazi posebno
stanje u nekoj tvornici i pojedinanu radnikovu situaciju. U
svojoj openitosti, i samo u svojoj openitosti, izjava izraa
va zamanu optubu koja uzima pojedini sluaj kao mani
festaciju opeg stanja i daje da se nasluti da ovo nee biti
izmijenjeno poboljanjem pojedinih sluajeva.
Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan
odnos izmeu pojedinog sluaja i pripadne cjeline a ta
cjelina ukljuuje uslove van pojedine slube, pojedinog po
duzea, van pojedine line situacije. Cjelina je u prevoenju
eliminirana. Upravo ta operacija ini izljeenje moguim.
Radnik moe i ne biti svjestan toga, za njega prituba moe
imati odista pojedinano i lino znaenje koje prevoenje iz
nosi kao latentan sadraj. No, jezik koji on upotrebljava
potvruje svoje objektivno vaenje nasuprot radnikovoj svi
jesti izraava uslove koji jesu, iako oni nisu za njega.
28) I b i d e m , s t r . 256.
29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 .

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUTVO

113

Konkretnost pojedinanog sluaja koju ostvaruje prevoenje

jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja
lei u univerzalnom karakteru dotinog sluaja.
Prevoenje povezuje openitu izjavu s linim isku
stvom radnika koji je izrie, no, ne ide do uporita na kome
bi radnik iskusio sebe kao radnika, i na kome bi se njegova
sluba pokazala kao sluba radnike klase. Treba istaknuti
da operacionalni istraiva u svojim prevoenjima naprosto
slijedi proces stvarnosti, a moda, ak, i radnikova vlastita
prevoenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a nje
gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritike teorije,
ve da naui nadzornike humanijim i efikasnijim metodama
u saobraaju sa svojim radnicima 3 0 ) (no, izgleda da je ter
min human neoperacionalan i da zahtijeva analizu).
Kako se menederski nain miljenja i istraivanja iri
u druge dimenzije intelektualnog napora, tako slube koje
prezentira ovaj nain miljenja postaju sve neodvojivije od
njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutiki uinak. Kad je lino nezado
voljstvo izolirano iz ope nesrenosti, kad su univerzalni poj
movi koji se protive funkcionalizaciji rainjeni na pojedi
nane referencij, dati sluaj postaje incident podoban tret
manu i rukovanju.
Pojedini sluaj ostaje instanca univerzalnog ne mo
e nain miljenja ponititi ope pojmove no drugaijeg
genusa no to je onaj miljen u neprevedenoj izjavi. Kad se
pokazala briga za raune lijeenja, radnik e shvatiti da,
openito govorei, najamnina nije odvie niska, i da je ona
bila tekoa samo u njegovoj pojedinanoj situaciji (koja
moe biti slina drugim pojedinanim situacijama). Njegov
sluaj je supsumiran pod drugi genus genus pojedinanih
sluajeva tekoa. On vie nije radnik ili najamni radnik
(lan klase), ve radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne
Zapadne elektrine kompanije.
Autori Management and the Worker bili su uvelike svje
sni tih implikacija. Oni kau da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . cit., s t r . V I I I

114

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

ja koju treba da ostvari industrijska organizacija specifina

funkcija vlastitog rada, te da se u tu svrhu, u bavljenju od
nosima poslodavacradnik, mora imati na u m u svijest
pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije
ili iz pretpostavki specifinosti mjesta slube nekog radnika
u tvornici koje ga povezuju s specifinim osobama i grupa
ma . . . Autori odbijaju stav koji ide za prosjekom, tipi
nim namjetenikom, ili radnikovim preokupacijama ope
nito smatraju ga inkompatibilnim sa specifinom fun
kcijom linog rada 3 1 )
Rezimirajmo te primjere kontrastirajui izvorne izjave
s njihovim prevoenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo iz
jave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajui po
strani problem njihove verifikacije.
1) Najamnina je preniska subjekt suda je najam
nina, ne pojedinana najamnina, pojedinog radnika, u poje
dinoj slubi, ovjek koji daje izjavu moda misli svom indi
vidualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on transcendira to individualno iskustvo. Predikat preniska je relacioni pridjev koji trai referenci ju nepokazanu u sudu
preniska za koga i za to? To bi se moglo odnositi, ponovo
na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed
no s njim rade; no, opa imenica (najamnina) nosi cijelo
kretanje misli izraeno sudom, pa i drugi elementi suda ima
ju opi karakter. Nema poblieg navoenja openito pre
niska ili preniska za svakog tko je, poput govornika, najam
ni radnik. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na ope
uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim sluajem; zna
enje je tranzitivno spram svakog pojedinog sluaja. Sud
kome je rije odista trai prevoenje u konkretniji kon
tekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od
reeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao to je li
na historija radnika i njegova posebna funkcija u poduze
u W). Pojam najamnina se odnosi na grupu najamnih
radnika koja integrira sve line historije i posebne slube
u konkretno ope.
31

) Loc. cit., str. 591.

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

115

2) Sadanje zarade B-a su uslijed bolesti njegove e

ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke. U ovom pre
voenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni
pojam najamnina je nadomjeten sa sadanje zarade B-a,
ije je znaenje potpuno odreeno posebnom skupinom ope
racija koje treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji
hranu, odjeu, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iezla je
tranzitivnost znaenja; grupiranje onih koji ive od najam
nine nestalo je zajedno sa subjektom najamnina, a ono
to ostaje poseban je sluaj koji, okljatren od svog tranzitivnog znaenja, postaje podoban za prihvaene standarde
tretmana od strane pripadne kompanije.
ta je u tome krivo? Nita. Prevoenje pojmova i propo
zicija u cjelini je kvalificirano od strane drutva kome se is
traiva obraa. Terapija je na djelu jer su poduzee ili vlada
kadri da snose, u najmanju ruku, znaajan dio trokova, jer
su voljni da to ine i jer je pacijent voljan da se podredi tret
manu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodreeni uni
verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim prituba
ma odista su ostaci prolosti, njihovo odravanje u jeziku i
misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog znaaja) ra
zumijevanju i suraivanju. Operacionalna sociologija i psiho
logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa
utoliko to doprinose ublaenju neljudskih uslova. No, one
isto tako svjedoe ambivalentnoj racionalnosti progresa ko
ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi
van je u zadovoljstvima koja prua.
Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obiljeje empi
rijske sociologije. Ono karakterizira ak veliki dio studija ko
je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po
sebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto nerealistiko
prekoraivanje znaenja, istraivanje je zatvoreno unutar obimnog podruja u kome postojee drutvo kvalificira i dis
kvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje me
todologije ideoloki. Da bismo ilustrirali njegov ideoloki ka
rakter, pogledajmo studiju politikoj aktivnosti u Sjedinje
nim Dravama.
Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu Com
petitive Pressure and Dmocratie Consent ele da prosude

OVJEK JEDNE

116

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

DIMENZIJE

u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce

sa. Takvo prosuivanje implicira procjenjivanje izbornog
procesa na osnovu uvjeta za odravanje demokratskog
drutva, a to sa svoje strane trai odreenje de
mokratskog. Autori pruaju izbor meu dva alternativ
na odreenja mandatne teorije demokracije i teorije
demokraciji prestia:
Mandatne teorije, koje potjeu iz klasinih koncepci
ja demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizla
zi iz jasno profiliranih direktiva koje birai nameu svojim
predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osigura
vanja suglaavanja predstavnika s direktivama biraa,,2).
Ova predrasuda je bila unaprijed odbaena kao nerealistika jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja
i idejne orijentacije kljunim pitanjima tokom kampanje
koja ne postoji u Sjedinjenim Dravama. Ova prilino otvo
rena izjava je nekako ublaena utjenom sumnjom da li je
takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi
rakom tijelu sve od vremena proirenja birakog prava u
devetnaestom stoljeu. U svakom sluaju, autori umjesto od
baene koncepcije, prihvaaju teoriju demokracije presti
a, prema kojoj su demokratski izbori proces selekcije i
odbacivanje kandidata, koji se meusobno bore za javnu
funkciju. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna,
potrebni su kriteriji na osnovu kojih treba procijeniti kara
kter politike konkurencije. Kad ona rezultira procesom
pristajanja, a kad procesom manipulacije? Predloena su
tri kriterijuma:
1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivnikih
kandidata koja proima cijelu konstituantu. Mo biraa pro
izlazi iz njihove mogunosti da izaberu izmeu najmanje dva
protivniki orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva
ki ima uvjerljive anse da pobijedi.
2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par
tije angairaju u ravnotei napora da odre postojee glasa-

ke blokove, da regrutiraju nezavisne glasae i da zadobiju

obraenike iz protivnikih partija.
3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije
budu vitalno angairane u nastojanju da pobijede na teku
im izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju
teiti da uveaju svoje anse za uspjeh na narednim izbori
m a . . . 33)
Mislim da ova odreenja dosta precizno opisuju stvar
no stanje u amerikim izborima 1952, koji su predmet anali
ze. Drugim rijeima, kriteriji za prosuivanje danog stanja
su isti oni koje prua (ili, s obzirom da proizlaze iz vrsto
etabliranog drutvenog sistema, namee) postojee stanje.
Analiza je zatvorena; doseg prosuivanja je ogranien unu
tar konteksta injenica koji iskljuuje prosuivanje konte
kstu u kome su sainjeni fakti, sainjeni ovjekom, i u kome
je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj.
U tom okviru istraivanje postaje kruno, samo sebi
daje valjanost. Ako je demokratski odreen ograniavaju
im, no realistikim pretpostavkama aktualnog izbornog pro
cesa, tad je taj proces unaprijed demokratski i prije rezul
tata istraivanja. Operacionalni okvir jo uvijek dozvoljava (i
ak trai) razlikovanje izmeu pristajanja i manipulacije; iz
bori mogu biti vie ili manje demokratski u srazmjeru s utvr
enim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do
zakljuka da su izbori 1952. g. bili karakterizirani proce
som genuinog pristanka u veoj mjeri nego to su to impresionistike procjene mogle implicirati 3 4 ) iako bi bila
velika pogreka da se previde barijere pristanka i da se
35
negira da su bili prisutni manipulativni pritisci . Opera
cionalna analiza ne moe ii dalje od ove izjave, koja jedva
da ita rasvjetljava. Drugim rijeima, ona ne moe postaviti
odluno pitanje nije li i pristanak djelo manipulacije
pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza
ga ne moe postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre
33

32

cal

) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavai), P o l i t i

B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275.

117

) Ibidem, str. 276.

) Ibidem, str. 284.
35
) Ibidem, str. 285.
34

118

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

postavke i vodilo tranzitivnom znaenju vodilo bi koncep

tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do
sta ogranien demokratski proces.
Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori
odbacuju kao nerealistian jer on na suvie artikularnoj
razini odreuje da je demokracija jasno profilirana kontro
la biraa nad predstavnicima narodna kontrola, odnosno
narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uope nije
izvanjski. On nipoto nije izmiljotina mate ili spekulacije,
ve odreuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za ko
je se vodila bitka za demokraciju i koji jo uvijek treba da
budu izvojevani.
tavie, taj pojam je nedvojben u svojoj semantikoj
egzaktnosti jer znai upravo to to kae naime, da, u stva
ri, birai nameu direktive predstavnicima, a ne obratno
da predstavnici nameu smjernice biraima, koji tad selek
cioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birai, slobodni za
to to su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista
bi bili na razini artikuliranog mnjenja i ideologije razini
koja se ne moe nai u stvarnosti. Zato pojam mora biti od
baen kao nerealistian mora, ako se prihvati faktino
preovlaujui nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi
suje vaee kriterije socioloke analize. Kad su indoktrina
cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno
mnjenje postalo krivo, vie mu nije transparentno stvarno
dogaanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me
todoloki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin
empiricizam ideoloki.
Autori su svjesni problema. Ideoloka okotalost pre
dstavlja ozbiljnu implikaciju u procjenjivanju stupnja de
mokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza to? Prirodno
uz politike kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostat
no jer bi tad pristanak na faistiki reim (a moe se go
voriti istinskom pristanku na takav reim) bio demokrat
ski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan
preistipan u pogledu njegova sadraja, njegova objektiva,
njegovih vrednota a to ukljuuje tranzitivnost znaenja.
Pa pak se smatra da takav neznanstveni korak moe biti iz
bjegnut ako ideoloka orijentacija, koju treba procijeniti, ni-

JEDNODIMENZIONALNO DRUTVO

119

je druga doli ona dviju postojeih partija koje se efikasno

bore za presti i ambivalentno-neutralizirana orijentacija
glasaa 3 6 ).
Tabela koja daje glasake rezultate idejne orijentacije
pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republike i
Demokratske partije i ambivalentnih i neutraliziranih na
zora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojee partije, njihove
politike i makinacije, a ni stvarna razlika izmeu njih, bar
to se tie vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip
ravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratinosti,
izim ako analiza operira pojmom demokracije koji nap
rosto sabira oznake postojee forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred
met ispitivanja. On dovoljno jasno istie kvalitete koji u suv
remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih
sistema (na primjer, efikasna borba za presti meu kandi
datima razliitih partija; sloboda biraa da izaberu meu
tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je
zadatak teorijske analize vie i neto drugo negoli deskripci
ja ako joj je zadaa da pronikne u injenice, da pojmi to
zbiljski jesu, kakvo imaju znaenje za one kojima su date
kao injenice, za one koji moraju s njima ivjeti. U dru
tvenoj teoriji je razotkrivanje injenica kritika injenica.
Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni ak ni za opi
sivanje fakata. Oni postiu samo odreene aspekte i segmen
te injenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, liavaju opis nje
gova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uz
mimo koncept politike aktivnosti u studiji Juliana L.
Woodwarda i Elma Ropera Political Activity of American
Citizens 38 ). Autori daju operacionalno odreenje termina
'politika aktivnost' konstituiranog s pet naina ponaa
nja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje moguih glasa
kih blokova . . . ; 3) lino komuniciranje sa zakonodavcima;
4) uestvovanje u politikoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga36) Ibidem, str. 280.
37) Ibidem, str. 138. i dalje.
38) Ibidem, str. 133.

120

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

iranje u konstantnom irenju politikih nazora putem ne

posredne komunikacije...
To su, zacijelo, kanali mogueg utjecanja na lanove
zakonodavnog tijela i slubenike vlade, no, da li su oni do
voljni da stvarno prue metod za razluivanje ljudi koji su
relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji
su relativno neaktivni? Ukljuuju li oni tako odlune aktiv
nosti u odnosu na pitanja nacionalne politike kao to su
tehniki i ekonomski kontakti izmeu korporacija, biznisa i
vlade i izmeu samih kljunih korporacija? Ukljuuju li oni
formuliranje i irenje nepolitikih nazora, informacija, ra
zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju
u obzir veoma diferentnu politiku teinu raznih organizaci
ja koje uestvuju u javnim pitanjima?
Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest), tad
injenice politikoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut
vrene. Mnoge, a ja mislim determinantne, konstitutivne i
njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os
novu tog ogranienja tj. metodolokog iskljuenja tranzi-
tivnih pojmova koji bi mogli pokazati injenice u njihovu is
tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom
deskriptivna analiza fakata blokira shvaanje injenica i
postaje elemenat ideologije koji ih podrava. Proklamirajui
postojei drutveni realitet kao svoju vlastitu normu, sociolo
gija uvruje u ljudima bezvjeraku vjeru u realitet ko
ga su oni rtve: Od ideologije ne preostaje nita doli priz
navanje toga to jest model ponaanja koje se podreu
39
je nadmonoj sili postojeeg ). Nasuprot tom ideolokom
empiricizmu, ista kontradikcija ponovo ustvruje svoje pra
40
vo: . . . ono to jest ne moe biti istinito. )

39
) Theodor W. Adorno, Ideologie, u Kurt Lenk (izdava) I d e o
l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje.
40
) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I ,
Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

5. NEGATIVNO MILJENJE: PORAENA LOGIKA

PROTESTA
. . . ono to jest, ne moe biti istintio. Za nae dobro
priuene ui i oi ova izjava je neozbiljna i smijena, ili isto
tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja, koja, ini se, izrie
suprotno: to je zbiljsko, to je umno. Pa, ipak, u tradiciji
zapadnjake misli obje razotkrivaju, u provokativno skra
enoj formulaciji, ideju uma koja je vodila njenu logiku. Cak,
tavie, obje izraavaju isti pojam, naime antagonistiku
strukturu zbilje i misli koja pokuava razumjeti zbilju. Svijet
neposrednog iskustva svijet u kojem se zatiemo mora
biti shvaen, transformiran i ak oboren da postane to to
on stvarno jest.
U jednaenju um = istinito = realnost, to povezuje
subjektivni i objektivni svijet u antagonistiko jedinstvo, um
je rusilaka mo, mo negativnog, koji ustanovljuje, kao
teoretski i praktini um, istinu za ljude i stvari tj. uvjete
u kojima ljudi i stvari postaju ono to jesu. Izvorna
preokupacija zapadnjake misli je bilo nastojanje da se po
kae kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna, ve ob
jektivna okolnost. To je i porijeklo njene logike logike ne
u smislu posebne filozofijske discipline, ve kao oblika mi
ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog.
Totalitarni univerzum tehnoloke racionalnosti jest po
sljednja preobrazba ideje uma. U ovom i slijedeem po
glavlju u pokuati da identificiram glavne etape u razvitku
te ideje -- proces po kome je logika postala logika domina
cije. Takva ideologijska analiza moe doprinijeti razumi jeva
nju realnog razvitka utoliko to je usredotoena na jedinstvo

124

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom

procesu je odvijanje teoretskog i praktinog uma ujedno.
Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij
ske civilizacije, sa svojom zapanjujuom harmonijom slobode
i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije,
zacrtan je u toj ideji uma kao specifian povijesni projekt.
Neki temeljni pojmovi ovjeku i prirodi zajedniki su teh
nolokoj i predtehnolokim etapama; to izraava kontinuitet
zapadnjake tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se
razliiti naini miljenja. Oni pripadaju razliitim putevima
razumijevanja, organiziranja, mijenjanja drutva i prirode.
Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra
ta na koje navodi um, mo pozitivnog miljenja s moi ne
gativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije
ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom
kontradikcijom.
Sukob datira jo od samih poetaka filozofske misli i
nalazi upeatljiv izraz u kontrastu izmeu Platonove dija
lektike logike i formalne logike Aristotelova Organona. Na
redna skica klasinog modela dijalektike misli neka pri
premi teren za analizu kontrastnih obiljeja tehnolokog racionaliteta.
U klasinoj grkoj filozofiji um je spoznajna sposob
nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko to je istina (i
krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti i samo
na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razot
kriva i izraava ono to jest za razliku od onog to se po
javljuje (kao realno). Na temelju tog jednaenja istine i
(realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ovo zdanje nije naprosto nita; to je potencijalnost
bitka i prijetnja bitku destrukcija. Borba za istinu je bor
ba protiv unitenja za spasenje () bitka (napor koji
se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojei
realitet kao neistinit: Sokrat protiv atenske drave-grada).
Utoliko to borba za istinu spaava realnost od destrukci
je, istina obvezuje i i angaira ljudsku egzistenciju. Ona je
bitno ljudski projekt. Ako je ovjek nauio da vidi i zna to
realno jest, on e djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

125

Ta koncepcija odraava iskustvo svijetu, koji je u

sebi antagonistian svijetu koga mue htijenje i negativnost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, takoer, svijetu
koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim
razmjerima u kojima iskustvo antagonistikom svijetu upu
uje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kree u uni
verzumu, koji je u sebi razlomljen (dchirement ontologique)'
dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao
to emo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontoloke su okol
nosti.
To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak
tne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u
kome misao uzima uea u teoriji i praksi. U tom univer
zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari o samima
sebi i sami sobom i modi u kojima to nisu, tj. u kojima
egzistiraju u iskrivljenju, ogranienju ili uskraivanju svoje
prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevla
davaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen
univerzum rasuivanja odgovara injenicama antagonistikog
realiteta.
to je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu ega je
taj status istine pripisan jednom modu ili uslovu vie
nego drugom? Klasina grka filozofija se naveliko pouz
dava u ono to je kasnije nazvano (u prilino krnjem smislu)
intuicija, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli
pojavljuje jasno kao ono to realno jest (u svojim bitnim
svojstvima) i u antagonistikom odnosu spram svog sluaj
nog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije
suvie razliita od kartezijanske. Nije to misteriozna spo
sobnost duha niti udno neposredno iskustvo, a nije ni ras
tavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preli
minarni) cilj takve jedne analize rezultat metodikog in
telektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje
konkretnog iskustva.
Pojam biti ovjeka moe posluiti kao ilustracija. Ana
liziran u stanju u kome se zatie u svom svijetu, ini se
da je ovjek u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi
ga osposobile da vodi dobar ivot, tj. ivot koji je to je
vie mogue slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na

126

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

kaznosti. Postii takav ivot, znai postii najbolji ivot:

ivjeti u skladu s biti ljudske prirode.
Zacijelo, to je jo uvijek dictum filozofa; on je taj koji
analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kri
tikom rasuivanju i to sadrava vrijednosni sud naime,
da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko
trpnim radom, inteligentan ivot nad glupim. Tako se de
silo da je filozofija bila roena s tim vrijednostima. Znan
stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su
dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed
nosti nisu rukovodile organizaciju drutva niti transformaciju
prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Ve grko shva
anje sadrava povijesni element bit ovjeka je razliita
za roba i slobodnog graanina, za Grka i barbarina. Civiliza
cija je prevladala ontoloko stabiliziranja te razlike (bar u
teoriji). Ali taj razvitak jo neobezvreuje distinkciju izmeu
esencijalne i kontingentne prirode, izmeu istinskog i krivog
moda egzistencije uz pretpostavku da razlikovanje proistie iz logike analize empirijskog stanja i da razumije kako
njegovu mogunost tako i sluajnost.
Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi
bitka su modi kretanja prelaz iz potencijalnog u aktual
no, realizacija. Konano bie je nepotpuna realizacija, pred
met promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje proeto negativitetom. Tako nije prava realnost istina. Filozofsko istra
ivanje tee od ogranienog svijeta ka konstrukciji realnosti
u kojoj nema bolne razlike izmeu potencije i stvarnog, re
alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne
zavisna u samoj sebi slobodna.
To otkrie je rad Logosa i Erosa. Ta dva kljuna ter
mina oznaavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i
logika spoznaja razbija vlast postojeeg kontingentnog rea
liteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompatibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno.
Uspinjanje od niih k viim oblicima stvarnosti jest kre
tanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savrena
realnost, bog, privlai svijet ispod 5 ; on je finalan
uzrok svih bia. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

127

pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima

misli i ludilu ljubavi sadrano je destruktivno odbijanje po
stojeih naina ivota. Istina transformira mode misli i egzi
stencije. Um i sloboda konvergiraju.
Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ogranienja
ukoliko se pokazuje da je antagonistiki karakter realnosti,
njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije
nepromjenljiva ontoloka okolnost. Postoje modi egzistencije
koji nikada ne mogu biti istinski jer nikada ne mogu po
ivati u realizaciji svojih mogunosti, u radosti bitka. Tako
je u ljudskoj stvarnosti neistinsko i neslobodno sve ono eg
zistiranje koje se troi u priskrbljivanju onog to tek omogu
uje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uope ne ontoloki uslov
drutva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna
s aktivnou priskrbljivanja potreba ivota, da je ta aktiv
nost prirodna funkcija posebne klase i da spoznaja istine i
istinskog egzistiranja ukljuuje slobodu od cijele dimenzije
takve aktivnosti. To je zaista predtehnoloka i antitehnoloka konstelacija par excellence.
Realna granica izmeu predtehnolokog i tehnolokog
racionaliteta nije ona izmeu drutva zasnovanog na neslobo
di i slobodnog drutva. Drutvo je jo uvijek organizirano na
takav nain da obezbjeivanje ivotnih potreba sainjava za
nimanje odreenih drutvenih klasa u punom radnom vre
menu i tokom cijelog ivota. One su zbog toga neslobodne i
sprijeene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je jo uvijek
na snazi klasina pretpostavka prema kojoj je istina inkom
patibilna s porobljavanjem putem drutveno nunog rada.
Klasino shavanje ukljuuje postavku da sloboda mi
sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre
vladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju sub
jektu koji misli i govori, pa ako njegov ivot ovisi izvoe
nju nametnutih funkcija, ovisi i ispunjenju zahtjeva koji
se postavljaju toj funkciji tako ovisi onima koji kontroli
raju te zahtjeve. Granica predtehnolokog i tehnolokog pro
jekta je u nainu kako je organizirao podreivanje potrebama
ivota, zaraivanju za ivot i u novim modima slobode i
neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.

128

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

Tko je po klasinom shvaanju, subjekt koji razu

mijeva ontoloki uslov istine i neistine? To je onaj tko je
ovladao istom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo
enom teorijom, tj. filozof-dravnik. Zacijelo, istina koju on
zna i razlae potencijalno je dokuiva svakom. Voen filozo
fom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu
geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propada
nja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je
ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine osta
je puka mogunost sve dok se ne ivi u istini i s njom. Takav
nain egzistiranja je zatvoren robu i bilo kome tko mora
provesti svoj ivot obezbjeujui ivotne potrebe. Konsekven
tno tome, ako ljudi vie ne bi morali provoditi svoje ivote
u sferi nunosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi
univerzalne u strogom i stvarnom smislu rijei. Filozofija na
zire jednakost ovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava fakti
kom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osigu
ravanje ivotnih potreba jest za veinu posao tokom cijelog
ivota, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina
moe biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nunosti).
Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje
za istinom; drutvena podjela rada zadobiva dignitet ontolo
kog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog
rada, i ako je sloboda u drutvenoj realnosti povlastica ma
njine,tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok
simaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivurijei
univerzalnom karakteru istine koja odreuje i propisuje
ne samo teoretski cilj ve najbolji ivot ovjeka kao ovjeka,
i s obzirom na bit ovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije
razrjeiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi
lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog drutva.
Tako ona pretjee povijest ne ovladavi njome, i titei isti
nu, izdie je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina sau
vana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, ve
kao postignue misli nepovrij edena zato jer sam njen po
jam izraava uvid da oni koji posveuju svoj ivot zasluivanju za ivot nisu u stanju da ive ljudsku egzistenciju.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

129

Ontoloki pojam istine je u centru logike, koja mo

e sluiti kao model predtehnolokog racionaliteta. To je
racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuivanja koji
odudara od jednodimenzionalnih moda miljenja i ponaanja
to se razvijaju u izvrenju tehnolokog projekta.
Aristotel upotrebljava izraz apophantiki logos da bi
razlikovao odreen tip Logosa (govor, saopavanje) onaj
koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvo
ju, razlikom izmeu istine i krivosti (De Interpretation, 16 b
17a). To je logika suda, ali u emfatikom smislu (sudske)
presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S)
kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne
pripada k (S); itd. S te ontoloke osnove aristotelovska fi
lozofija prosljeuje na postavljanje istih formi svih mo
guih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna
logika suda.
Kad je Husserl oivio ideju apophantike logike, na
glasio je njenu izvornu kritiku intenciju. On je naao to smjeranje ba u ideji logike suda, tj. u injenici da misao nije
zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), ve pre
tenzijama, propozicijama bitku 1 ). Husserl u toj orijentaci
ji vidi suavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom
na njezinu zadau.
Klasina ideja logike zaista pokazuje ontoloku predra
sudu struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re
alitet. Raspravljanje se kree izmeu iskustva bitka i nebitka,
escencije i injenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i
aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva
suprotnosti opih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne
ispravnih) povezanosti; pa ipak odluni dijelovi ove formalne
logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ).
Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na
lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi Bi
tak, Nebitak, Kretanje, Jedan i Mnogo, Identitet,
1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k
(Halle, Niemeyer, 1929), naroito str. 42. i 115. i dalje.
2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n
d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpre
tacije vidi na str. 134.

130

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

Kontradikcija metodski drani otvorenim, dvosmislenim,

nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu
sveobuhvatnost znaenja, koje se postepeno strukturira u sa
mom toku saopavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrd
nje se preputaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava
ju. U njemu je subesjednik voen tako da ispituje u svakida
njici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zae u no
vu dimenziju raspravljanja inae je on slobodan i rasprav
ljanje se obraa njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono
ga to mu je dato kad govornik u svojoj propoziciji ide pre
ko poetnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo
znaenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i
jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo
lirani i stabilizirani. Njihovo logiko razvijanje odgovara pro
cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni milje
nja su zakoni realnosti ili, bolje rei, postaju zakoni realnosti
ako miljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po
javljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi re
alnosti ideja. Tako je tu sadrana prije kontradikcija negoli
korespondiranje izmeu dijalektikog miljenja i da tog rea
liteta; istinito suenje ne prosuuje taj realitet njegovim vla
stitim odreenjima, ve odreenjima koja sagledavaju njegov
prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu
istinu.
U klasinoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor
no jezgro dijalektikog miljenja bio formaliziran u formu
tvrdnje S je p. Ta forma vie prikriva nego razotkriva te
meljnu dijalektiku postavku koja izrie negativni karakter
empirijskog realiteta. Prosuivani s obzirom na njihovu bit i
ideju, ovjek i stvari opstoje kao neto drugo nego to jesu;
prema tome, misao protivurijei tome io jest (dato), suprot
stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana
milju jest ideja. Kao takva, u odreenjima datog realiteta
ona je puka ideja, puka esencija mogunost.
Ali bitna mogunost nije poput mnogih mogunosti
sadranih u datom univerzumu rasuivanja i akcije; bitna
mogunost je sasvim razliitog reda. Njena realizacija uklju
uje prevrat postojeeg jer miljenje u skladu s istinom jest
obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav-

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

131

ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po

etak ivota filozofa i nasilno osloboenje iz pilje). Tako
ruilaki karakter istine namee misli imperativno svojstvo.
Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne
tvrdnje imperativni predikativno je ukljuuje treba da.
Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil miljenja jest
unutarnja forma ne samo dijalektike logike ve sve filozofije
koja se hvata ukotac s realitetom. Stavovi koji odreuju re
alitet afirmiraju kao istinito to nije (neposredno) takvo; oni
tako protivurjee onom to jest i poriu njegovu istinu. Afirmativni sud sadrava negaciju koja iezava u formi stava (S
je p ) . Npr., vrlina je znanje; pravednost je takvo stanje u
kome svatko vri onu funkciju koja najbolje odgovara njego
voj prirodi; potpuno realno je potpuno spoznatijivo; Ve
rum est id, quod est; ovjek je slobodan; drava je real
nost uma.
Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula je izraava
treba da, diseratum. Ona sudi stanju u kome vrlina nije
znanje, u kome ljudi ne vre funkcije prema svojim sposob
nostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorika Sp
forma izraava da S nije S; S je odreen kao neto drugo ne
go on sam. Verifikacija propozicije ukljuuje proces kako u
injenici tako i u misli: (S) mora postati to to jest. Katego
riki iskaz se tako preokree u kategoriki imperativ; on ne
iskazuje fakat, ve nunost da se ovaj realizira. Npr., to se
moe ovako itati: ovjek nije (faktino) slobodan, podaren
neotuivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo
3
dan u oima boga, po prirodi, itd. ).
Dijalektika misao razumijeva kritiku napetost izme
u jest i treba da prije svega kao ontoloku okolnost koja
3
) Ali zato stav ne k o e treba da ako to z n a i ? Zato
negacija iezava u afirmaciji? Da li je metafiziko porijeklo logike
determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao
prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono to je istinito (Logos;
Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u
unv
u tome to n i j e . A ipak to

j e s t, i za neposredno
iskustvo (koje je za veinu ljudi nepremaiva realnost) ono je jedini
realitet. Dvostruko znaenje jest t a k o izraava dvodimenzionalnu
strukturu jednog svijeta.

132

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

se tie strukture samog bitka. Meutim, razaznavanje tog sta

nja bitka njegova teorija od poetka smjera na konkret
nu praksu. Kad su date injenice sagledane u svjetlosti istine,
koja se u njima javlja iskrivljena i poreena, one se same
pokazuju krive i negativne.
Dakle, misao je rukovoena situacijom svojih objekata
da mjeri njihovu istinu odreenjima jedne druge logike, jed
nog drugog univerzuma rasuivanja. A ta logika projektira
drugi nain egzistiranja: realizaciju istine u rijeima i djelima
ovjeka. Ukoliko taj projekt ukljuuje ovjeka kao drutvenu
ivotinju, polis, djelovanje misli ima politiki sadraj. Tako
je sokratovsko raspravljanje politiko raspravljanje utoliko
to protivurjei postojeim politikim institucijama. Traga
nje za ispravnom definicijom, pojmom vrline, pravednosti,
pobonosti i znanja postaje ruilaki poduhvat jer pojam
smjera na novi polis.
Misao nema moi da dovede do takve promjene ako se
', ne transcendira u praksu, a ba razdvajanje od materijalne
prakse, u kome izvire filozofija, daje filozofskoj misli svoj
stvo apstraktnosti i ideologinosti. Na osnovu te razdvojeno
sti kritika filozofska misao je nuno transcendentna i ap
straktna. Apstraktnost je zajednika svakoj pravoj misli jer
nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga to je dato,
tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro
kovali, tko u svojoj svijesti ne rainjava fakte. Ap
straktnost je sam ivot misli, znamen njene autentinosti.
No, postoje krive i istinske apstrakcije. Apstrahiranje
je povijesan dogaaj u povijesnom kontinuitetu. Ono se od
vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme
ljom od koga uzmie: postojeim drutvenim univerzumom.
ak tamo gdje kritika apstrakcija stie do negacije postoje
eg univerzuma rasuivanja, ta baza preivljava u negaciji
(prevratu) i ograniava mogunosti nove pozicije.
U klasinim izvorima filozofske misli transcendirajui
pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in
telektualnog i manuelnog rada uz postojee drutvo rop
stva. Platonova idealna drava reformira i zadrava rop
stvo kad ga organizira u skladu s vjenom istinom. I u

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

133

Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile jo uvijek kombi

nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu
koji jedva moe svojatati prevratniku ulogu i sadraj. Oni
koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je
zato, ini se, bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili
preokupacija filozofije. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala
u tom apstrahiranju.
U tom smislu je idealizam bio primjeran filozofskoj
misli. Jer shvaanje nadmonosti misli (svijesti) takoer
izraava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo
fija transcendira i korigira u misli. Racionalnost, u ime
koje je filozofija davala svoje sudove , zadobila je tu apstrakt
nu i opu istotu koja ju je uinila imunom naspram svi
jeta u kome je ovjek morao ivjeti. Uz izuzetak materijalis
tikih heretika filozofska misao je rijetko bila muena pat
njama ljudske egzistencije.
Paradoksno je da je ba kritika intencija filozofske
misli ona koja vodi idealistikom oienju kritika inten
cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu, a ne samo na
odreene mode miljenja ili ponaanja unutar njega. Kako
svoje pojmove odreuje na osnovu potencijaliteta, koji su
bitno drugaijeg reda misli i egzistiranja, filozofska kritika
se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja, pa na
stavlja da konstruira domenu uma oienu od empirijske
kontingencije. Dvije dimenzije misli ona bitnih i ona
pojavnih istina vie se ne prepliu, a njihov konkretni di
jalektiki odnos postaje apstraktno epistemoloki ili ontolo
ki. Prosuivanja danom realitetu nadomjetena su stavovi
ma koji definiraju ope forme miljenja, objekte miljenja
i odnose izmeu miljenja i njegovih objekata. Predmet mi
ljenja postaje ista i univerzalna forma subjektiviteta od
koje je odstranjeno sve posebno.
Za takav formalni predmet odnos 5v promje
ne i permanencije, potencijaliteta i aktualiteta, istine i krivosti nije vie egzistencijalno pitanje, ve je vie stvar iste filo-

134

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

zofije 4 ). Pada u oi kontrast izmeu Platonove dijalektike

Aristotelove formalne logike.
U Aristotelovom Organonu silogistiko odreenje
(horos) tako je ispranjeno od supstancijalnog znaenja da
je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija. Ono je
potpuno razliito od metafizikog odreenja (takoer ho
ros) koje oznaava rezultat bitne definicije, odgovor na pita
nje: sxtv ?5) Kapp, nasuprot Prantlu, dri da su ta dva
razliita znaenja potpuno neovisna jedno drugom i da
nikada nisu bila pomijeana kod samog Aristotela. U sva
kom sluaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma
je razliita od Platonovog dijaloga.
U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo
jih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fiziki, bilo da se
tiu drutva ili prirode, oni postaju predmet istog opeg za
kona organizacije, kalkulacije i zakljuka, i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove odreene
supstancije. To ope svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest
preduslov zakona i reda u logici isto tako kao i drutvu
cijena univerzalne kontrole.
Openitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logi
ka, ima svoj osnov u realitetu dominacije. 8 )
Aristotelova Metafizika izrie povezanost pojma i ovla
davanja: znanje prvih uzroka je, kao znanje opem,
najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci
ma znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Na osno
vu opih pojmova misao postie savladavanje posebnih slu
ajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak
4
) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h
d e m S e i n i slino, ivotno pitanje ili da to treba da bude. Sto je
bilo smisleno u poecima filozofske misli moe postati besmisleno na
njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da
se misli. Historija ovjeanstva je dala definitivne odgovore na pita
nje bitku i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su do
kazale svoju efikasnost. Tehnoloki univerzum je jedan od njih. Dalje
raspravljanje vidi u poglavlju VI.
5
) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l
L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29.
6
) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l
r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

135

jo uvijek odnosi na najopenitiju strukturu datog svijeta

iskustva; ista forma je jo uvijek forma sadraja, koji formalizira. Sama ideja formalne logike je historijski doga
aj u razvitku mentalnih i fizikih instrumenata za univer
zalno ovladavanje i proraunljivost. U tom poduhvatu ov
jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo
niju, oistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom proce
su drutva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju
identificirati i nadomjestiti.
Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadrava
sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis
len; materijalni sadraj je neutraliziran; princip identiteta
odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreka
neispravnog miljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logi
kog reda. Pojmovi, dobro odreeni u njihovu djelokru
gu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladava
nja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka
znanstvenoj misli samo prvi korak, jer se jo uvijek trai
mnogo vii stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli
ci misli prilagode tehnolokom racionalitetu.
Metode logikog postupka su veoma razliite u staroj
i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisut
na konstrukcija openito vaeeg reda miljenja, neutral
na s obzirom na materijalni sadraj. Svijest je postala po
datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego to su
ponikli tehnoloki ovjek i tehnoloka priroda kao objekti
racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Osloboena protivurjenosti, ili uz sredivu protivurjenost, odreenja podobna za
organiziranje koherentnog logikog sistema bila su odvoje
na od onih za to nepodobnih. Izvrena je distinkcija izme
u univerzalne, proraunljive, objektivne dimenzije milje
nja i partikularne, neproraunljive, subjektivne. Ova druga
je ula u znanost tek posredstvom niza redukcija.
Formalna logika nagovjetava reduciranje sekundar
nih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti pos
taju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad ele
menti misli mogu biti znanstveno organizirani kao to
ljudski elementi mogu biti organizirani u drutvenu stvar
nost. Predtehnoloka i tehnoloka racionalnost, ontologija i

136

OVJEK JEDNE

DIMENZIJE

tehnologija povezane su onim elementima miljenja koji pri

lagouju pravila miljenja pravilima kontrole i dominaci
je. Predtehnoloki i tehnoloki modi dominacije su funda
mentalno razliiti tako razliiti kao to su ropstvo i slo
bodan najamni rad, paganizam i kranstvo, grad-drava i na
cija, pokolj stanovnitva osvojenog grada i nacistiki koncen
tracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je povijest
dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije.
Formalna logika je tendirala univerzalnom vaenju za
kona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna
stvar, niim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sek
tore egzistencije. Misao je uvijek vie i neto drugo nego
individualno miljenje; kad ponem misliti pojedinim oso
bama u odreenim situacijama, nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one uestvuju, mislim u opim poj
movima. Svi objekti miljenja su opi pojmovi. Ali isto tako
je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova
nikada nije puko formalna; konstituirana je u meuodnosu
subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logi
ka apstrakcija je, takoer, socioloka apstrakcija. Postoji
logika mimesis, koja formulira zakone misli u zatitnikoj
suglasnosti spram zakona drutva, no to je samo jedan mod
misli.
esto je zapaena sterilnost aristotelovske formalne lo
gike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa ak
izvan te logike. Ni idealistika, ni materijalistika orijentaci
ja, niti racionalistike i empiristike kole ne duguju, ini se,
u svojim glavnim naporima, bilo to logici. Formalna logika je
po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je ka
nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira
preko koga silogizam ne moe prei ostala^ je analitika.
Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim
tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadrajima koji karakterizi
raju ovaj razvoj.
7
) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n
n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i
schen
Absolutismus.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

137

Odista, ni skolastiari ni racionalizam i empirizam ra

nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na nain
miljenja koji je kanonizirao svoje ope forme u Aristotelo
voj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u sug
lasnosti sa znanstvenom validnou i egzaktnou, a osta
lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no
vih injenica.
Suvremena matematska i simbolika logika su, bez
sumnje, veoma razliite od njihove klasine prethodnice, ali
je objema zajednika radikalna opozicija spram dijalektike
logike. I stara i nova formalna logika izraavaju, na osnovu
te opozicije, isti nain miljenja. Ono je oieno od nega
tivnog, koje se uvelike naziralo na poecima logike i filo
zofske misli oieno od iskustva uskraujue, varljive i iskrivljujue moi postojee stvarnosti. Eleminiranjem ovog is
kustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, eg
zaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se
odri napetost izmeu jest i treba da i da se postojee
obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret
neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu na
suprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji
u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina ko
jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaenoj istini ne sadr
i osudu postojee stvarnosti.
Za razliku od toga, dijalektika misao jest i ostaje nez
nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud namee
dijalektikoj misli priroda njezina objekta objektivnost.
Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; di
jalektikoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca
u konkretan sadraj, ve ga za sobom ostavlja neshvaena.
Hegel razotkriva u kritikoj filozofiji svoga vremena strah
od objekta (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znan
stvena misao prevlada tu poziciju i razumije logino i istoumno (das Logische, das Rein-Vernnftige) u samoj kon
8
kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektika logika ne moe biti for8
) Wissenschaft
1923, vol. I, str. 32.

d e r L g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner

138

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Kon

kretnost se ne protivi sistemu opih principa i pojmova
dapae, ona zahtijeva takav logiki sistem jer se kree po
opim zakonima, koji potvruju umnost realnog. Umnost
je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, eleme
nata to konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvae
no, pojam realnog.
Egzistirajui kao iva kontradikcija biti i pojave, objek
ti misli su objekti unutarnje negativnosti 9 ), koja je specifi
no svojstvo njihova pojma. Dijalektika definicija odreu
je kretanje stvari od onoga to one nisu ka onome to jesu.
Razvoj kontradiktornih elemenata koji odreuje strukturu
objekta misli odreuje, takoer, strukturu dijalektike misli.
Objekat dijalektike logike nije ni apstraktna, opa forma objektiviteta, ni apstraktna opa forma misli a ni data nepo
srednog iskustva. Dijalektika logika rainjava apstrakcije
formalne logike i transcendentalne filozofije, no, takoer, po
rie konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo sueno na
stvari kako se pojavljuju i kako sluajno jesu ogranie
no je, i ak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad
se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva inioce iza i
njenica to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni uni
verzum u kome su postojei fakti djelo ovjekove povijesne
prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost
u danome iskustvu; to je, takoer, realnost koju poima dija
lektika logika.
Kad povijesni sadraj ue u dijalektiki pojam i kad
metodoloki odreuje njegov razvoj i funkciju, dijalektika
misao postie konkretnost koja povezuje strukturu misli sa
strukturom stvarnosti. Logika istina postaje povijesna isti
na. Ontoloka napetost izmeu biti i pojave, izmeu jest i
treba da postaje povijesna napetost, a unutarnji negativitet svijeta objekta je shvaen kao djelo povijesnog subjekta
ovjeka u borbi s prirodom i drutvom. Um postaje povi
jesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka
ljudi i stvari u ime postojeih drutvenih snaga koje razot-

krivaju iracionalan karakter tog poretka jer racionalan oz

naava onaj mod miljenja i djelovanja koji pokree reduci
ranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja.
Transformacija ontoloke u povijesnu dijalektiku zadr
ava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritiko, nega
tivno miljenje. No, sad se bit i pojava, jest i treba da
konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogunosti u dru
tvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo
i krivo jer obje su dio istog postojeeg univerzuma, obje
participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob
je u mogunosti i da dokine gospodare i da surauje s nji
ma. Gospodari su u mogunosti i da poboljaju ivot roba
i da usavre njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na
kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktini zahtjev.
Dijalektika logika razumijeva proturjenosti kao nu
nost pripadnu samoj prirodi misli (zur Natur der Denk
bestimmungen)10) zato to je proturjenost u samoj prirodi
objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko jo uvijek neum
sko, a iracionalno jo uvijek racionalno. Konsekventno tomu,
postojea stvarnost se protivi logici proturjenosti ona
favorizira one mode misli koji podravaju postojee for
me ivota i one mode ponaanja koji ih reproduciraju i
usavravaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju
vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugaiju logiku, istinu koja proturjei. Ove
pripadaju takvom miljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu
tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna kon
kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne
strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo
rebelirajue miljenje doima kao ostatak prolosti, poput
svake neznanstvene i neempiristike filozofije. Ono se povlai
pred efikasnijom teorijom i praksom uma.

10)
9

) Ibidem, str. 38.

139

Ibidem.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

6. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MILJENJU:

TEHNOLOKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE
Uprkos svoj promjeni, dominacija ovjeka nad ovje
kom je u drutvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu
je predtehnoloki i tehnoloki um. Drutvo koje projektira i
preduzima tehnoloku transformaciju prirode mijenja bazu
dominacije tako to postepeno nadomjeta linu ovisnost
(roba robovlasniku, kmeta feudalcu, feudalca podaritelju feuda, itd.) ovisnou objektivnom poretku stvari
(o ekonomskim zakonima, tritu, itd.). Bez sumnje je ob
jektivni poredak stvari rezultat dominacije, no iz nje sad
proizlazi via racionalnost racionalnost drutva koje sve
efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira
beneficije ove eksploatacije na sve iroj osnovi zadravajui
pri tom hijerarhijsku strukturu. Ogranienost ove racionalno
sti i njezina izopaena sila oituju se u sve veem poroblja
vanju ovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira
borbu za opstanak i proiruje je u totalnu internacionalnu
borbu to osakauje ivote onih koji grade i upotrebljavaju
proizvodni aparat.
Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional
nost sistema problematina. Problem lei u nainu drutve
ne organizacije rada. Kako su veliki preduzetnici i sami volj
ni da rtvuju dobrobiti privatne inicijative i slobodne kon
kurencije dobrobitima vladinih nareenja i uredaba, a kako
se, s druge strane, socijalistika izgradnja odvija putem pro
gresivne dominacije, to ova organizacija rada nije vie podvr
gnuta preispitivanju. No, pitanje ovdje ne moe zastati. Kriva
organizacija drutva zahtijeva dalje objanjenje u pogledu
situacije razvijenog industrijskog drutva, u kome integraci
ja prethodno negativnih i transcendirajuih drutvenih sna
ga s postojeim sistemom, izgleda, stvara novu drutvenu
strukturu.

141

Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu

je na slijedei problem: postavi totalitarna na unutranjim
osnovama, kriva organizacija odbija alternative. To da su
opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane
pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma,
koji se javlja kao historijska alternativa, jest, zacijelo, sa
svim prirodno i ne izgleda da trai dublje objanjenje. No,
to je prirodno samo onom miljenju i ponaanju koje nije
voljno, a moda je ak i nesposobno da razumije to se
dogaa i zato se dogaa, onom nainu miljenja i ponaa
nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim
postojeeg. U onoj mjeri u kojoj miljenje i ponaanje ko
respondira danoj stvarnosti, izraavaju oni krivu svijest
odgovaraju i doprinose ouvanju krivog poretka injenica.
Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehni
kom aparatu koji je i sam reproducira.
Racionalno i produktivno ivimo i umiremo. Znamo
da je destrukcija cijena progresa kao to je smrt cijena i
vota, da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra
dosti, da biznis mora napredovati i da su alternative utopis
tike. Ta ideologija pripada postojeem drutvenom apara
tu; ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio
njegova racionaliteta.
Pa ipak, taj aparat poraava svoju vlastitu svrhu ako
je ona u tome da se saini humano egzistiranje na osnovu
humanizirane prirode. Ako, pak, to nije svrha aparata, tad
je njegov ratio jo vie sumnjiv. No, on je, takoer, vie logi
an jer je od poetka negativno u pozitivnom, nehumano u
humanizaciji, porobljenje u osloboenju. Ta dinamika pri
pada stvarnosti, a ne duhu, stvarnosti u kojoj je znanstve
ni duh imao odlunu ulogu u povezivanju s teorijskim i
praktinim umom.
Drutvo se reproduciralo u tehnikom kompletiranju
stvari i odnosa koji su ukljuivali tehniko iskoritavanje
ljudi. Drugim rijeima, borba za opstanak i eksploatacija
ovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije.
U ovom kontekstu je relevantno dvostruko znaenje racio
nalizacije. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli
ko povisile produktivnost ekonomskog, politikog i kultur-

142

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

nog preduzimanja. Rezultat je: vii standard ivota. Istovre

meno, i na istim osnovama, ovo racionalno preduzimanje
proizvelo je takav model duha i ponaanja koji je oprav
davao i apsolvirao ak i najdestruktivnije i najtlaiteljskije
strane preduzimanja. Znanstveno-tehnika racionalnost i ma
nipulacija su slivene u nove forme drutvene kontrole. Mo
e li se ovjek zadovoljiti objanjenjem da je neznanstven
ishod rezultat specifine drutvene primjene znanosti? Sma
tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren
tan u istoj znanosti, ak tamo gdje se nije smjeralo na pra
ktike ciljeve. To se moe pokazati okreui teorijski um
drutvenoj praksi. U pokuaju da to pokaem, podsjetit u,
saeto, na metodoloke izvore nove racionalnosti kontrastirajui ih s znaajkama pretehnolokog modela, kome se ra
spravljalo u prethodnom poglavlju.
Kvantificiranje prirode, koje je vodilo njezinoj ekspli
kaciji na osnovu matematskih struktura, odvojilo je reali
tet od svih inherentnih ciljeva i, sljedstveno tome, odvojilo
je istinito od dobrog, znanost od etike. Bez obzira na to ka
ko znanost danas odreuje objektivnost prirode i relacije nje
zinih dijelova, ona je ne moe znanstveno izraziti posred
stvom finalnih uzroka. Ma kako da je konstitutivna uloga
subjekta u vezi s opaanjem, mjerenjem i kalkulacijom, on
ne igra znanstvenu ulogu kao etiki, estetski, ili politiki agens.
Napetost izmeu uma, s jedne, i potreba i elja stanovni
tva (koje je bilo objekt uma, no rijetko subjekt), s druge
strane, prisutna je od poetka filozofske i znanstvene mis
li. Priroda stvari, ukljuujui i drutvo, bila je odreena
tako da je opravdavala potiskivanje, i ak zatomljenje, kao
sasvim racionalne. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju
nad osjetima, ako ne i osloboenje od njih. Jedinjenje logosa i erosa ve je u Platona vodilo supremaciji logosa; u Aristo
tela je odnos izmeu dobra i svijeta koji ono pokree ero
tiki samo po analogiji. Tad je pukla nesigurna ontoloka po
vezanost logosa i erosa, pa znanstvena racionalnost postaje
bitno neutralna. Ono za im moe teiti priroda (ukljuujui
ovjeka), znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene
ralnih zakona kretanja fizikalnih, kemijskih i biologijskih.

143

U svijetu vrednota ivi se van tog racionaliteta, a vred

note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na
in da se za njih spase neko apstraktno i nekodljivo vae
nje jest metafizika sankcija (boanski i prirodni zakon).
Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje
ktivna. Vrednote mogu imati vii dignitet (moralno i spiritualno), no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj
poslovnosti ivota i to sve manje to su uzdignutije nad
realitet.
Isto takvo liavanje karaktera realnosti pogaa sve
ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane
znanstvenim metodom. Ma koliko da su sagledane, respekti
rane i uzvisivane, one, u svom vlastitom pravu, ispataju zbog
toga to nisu objektivne. No, ba po odsutnosti njihove ob
jektivnosti one su inbenici drutvene kohezije. Humanisti
ke, religiozne i moralne ideje su samo ideali; one ne uznemiravaju nedolino postojei nain ivota, a nisu obezvaene time to im protivurjei ponaanje diktirano svakodnev
nim potrebama biznisa i politike.
Ako dobro i lijepo, mir i pravda ne mogu biti izvedeni
ni iz ontolokih ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta, ne mo
gu logiki zahtijevati univerzalno vaenje i realizaciju. Po
postavkama znanstvenog uma, ostaju stvar preferiranja.
Oivljavanje neke vrste aristotelovske ili tomistike filozofi
je ne moe spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu
ta znanstvenim umom. Neznanstven karakter ideja kojima
je rije fatalno slabi opoziciju postojeem realitetu; one po
staju puki ideali i njihov konkretni, kritiki sadraj isparava
u etiku ili metafiziku atmosferu.
Pa ipak, paradoksno, objektivni svijet, opremljen samo
jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju, po
staje, u svojoj objektivnosti, sve ovisniji subjektu. Taj du
gi proces poinje s algebrizacijom geometrije to nadomjetava vidljive geometrijske figure isto mentalnim opera
cijama. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama
suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike
tendira rastvaranju u matematske i logike relacije, ini se
da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup
rotstavljene subjektu. Iz veoma razliite usmjerenosti nau-

144

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

enjaci i filozofi znanosti dolaze do slinih hipoteza isklju

enju partikularnih vrsta entiteta.
Na primjer, fizika ne mjeri objektivne kvalitete vanj
skog i materijalnog svijeta oni su samo rezultati dobive
ni izvoenjem takvih operacija 1 ) Objekti se odravaju sa
mo kao pogodni posrednici, kao zastarjele postavke kultu
re 2 ). Nema vie gustoe i neprobojnosti stvari: objektivni
svijet gubi svoj objekcijski karakter opozicije subjektu. Uz
izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platonike me
tafizike, matematizirana priroda, znanstveni realitet manifes
tira se kao realitet ideacije.
To su ekstremni stavovi; ne prihvaaju ih konzervativ
nije interpretacije, koje insistiraju na tome da se postavke
suvremene fizike jo uvijek odnose na fizike stvari 3 ). No,
ispada da su fizike stvari fizikalno dogaanje, pa se tad
postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno
se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce
se 4 ). Max Born izjavljuje:
... teorija relativiteta . . . nikad nije napustila pokuaje da
pripie svojstva materiji .... Ali esto mjerljivi kvantitet
nije svojstvo stvari, ve njezina odnosa spram drugih stva
ri . . . Veinom, mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari
koje nas interesiraju, ve neke vrste projekcije u najirem
moguem smislu rijei. 5 )
A. W. Heisenberg:
1)

Herbert Dingler, u N a t u r e , vol. 168, 1951. g., str. 630.

W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
Cambridge, Harvard Univ. Press, 1953. g., str. 44. Quine govori mitologiziranju fizikih objekata, te da se s epistemolokog stajalita
fiziki objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju, a ne po
vrsti. (Ibid.) No, mit fizikim objektima je epistemoloki supe
riorniji po tome to se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao
sredstvo za izradu strukture sreivanja struje iskustva. Vrednovanje
znanstvenih shvaanja odreenjima efikasan, sredstvo i sreivanje
razotkriva njegove manipulativno-tehnoloke elemente.
3)
H . Reichenbach, u Philipp G . F r a n k (ed.), T h e V a l i d a
t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s , Boston, Beacon Press, 1954,
str. 85. i dalje (citirao Adolf G r n b a u m ) .
4)
Adolf Grnbaum, ibid., str. 87. i dalje.
5)
Ibidem, str. 88. i dalje (potcrtao H. M.).
2)

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

145

Ono to matematiki utvrujemo manjim je dijelom

Objektivni fakat', a veim pregled mogunosti. 6 )
Sad dogaaji, odnosi, projekcije, mogunosti
mogu imati znaenje objektivnog samo za subjekt ne
samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost ve i s obzi
rom upravo na strukturu dogaanja ili odnosa. Drugim ri
jeima, subjekt, ovdje ukljuen, jest konstitutivan, to jest
mogui subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti
shvatljiva kao dogaanje ili odnos. Ako je to tako, jo vai
Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti
formulirane bez obzira na aktualnog promatraa, a smetnje
s obzirom na opaanje ne treba pripisati ljudskom faktoru
ve instrumentu kao fizikalnoj stvari 7 ).
Dodue, moemo zakljuiti da jednadbe postavljene
matematskom fizikom izraavaju (formuliraju) stvarnu kon
stelaciju atoma, tj. objektivnu strukturu materije. Bez obzi
ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje, izvan subjekta
moe A ukljuivati B, prethoditi B, rezultirati s ;
moe biti izmeu C, vee nego C, itd. to bi, jo uvi
jek, znailo da ovi odnosi impliciraju lokaciju, distinkciju i
identinost u razlici izmeu A, B, C. Oni tako impliciraju
sposobnost bitka identinog u razlici, bitka u odnosu s . . . u
odreenom modu bitka rezistentnog na druge odnose, itd.
Samo, ta sposobnost bi bila u materiji, a tad bi sama mate
rija objektivno bila struktura svijesti. To je interpreta
cija koja sadri jak idealistiki elemenat:
. . . neivi objekti, bez oklijevanja, bez pogreke, nap
rosto svojom egzistencijom integriraju jednadbe kojima
nita ne znaju. Subjektivno, priroda nije duhovna ona ne
misli matematskim premisama. No, objektivno je priroda du
hovna ona moe biti miljena u matematskim odreenji
ma 8 ).
6)
ber den Begriff, Abgeschlossene Theorie', u D i a l e c t i c a,
vol, I I , br. 1, 1948. g., str. 333.
7)
Philipp G. F r a n k , loc. cit., str. 85.
8)
C . F . von Weizscker T h e H i s t o r y o f N a t u r e ; Chi
cago, University of Chicago Press, 1949, str. 20.

146

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Karl Popper 9 ) prua manje idealistiku interpretaciju.

On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva
i odreuje razliite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti.
U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napute
ni, a njihova intencija je ugraena u naredne pojmove. Ova
interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj sri realiteta, to
jest k apsolutnoj istini. Jer, inae bi slijedilo da je stvarnost
plod bez sri, pa sama ideja znanstvene istine moe biti ugro
ena.
Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike nijee ili
uope postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, ve da,
na ovaj ili onaj nain, skida s dnevnog reda prosuivanje
tome to bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pita
nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo me
todoloki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojaava prebacivanje teorijskog naglaska od me
tafizikog to jest ...? ( ) na funkcionalno ka
k o . . . ?, i b) ono uspostavlja praktinu (iako nikako apsolut
nu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mir
ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije
van operacionalnog konteksta. Drugim rijeima, teoretski,
transformacija ovjeka i prirode nema drugih objektiv
nih granica osim onih koje daje brutalna injeninost
materije, njezin jo uvijek neovladani otpor znanju i
kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri
mjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao
(hipotetikom) sistemu sredstava, metafiziko bie kao
takvo ustupa pred biem instrumentom, tavie, pro
vjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija dje
luje kao neko a priori ona predeterminira iskustvo, ona
projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu.
Kao to smo upravo vidjeli, suvremena filozofija zna
nosti se bori s idealistikim elementima, a u svojim ekstrem
nim formulacijama se opasno pribliava idealistikom shva9 )
U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid C e n t u r y ,
New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slino:
Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles
C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

147

anju prirode. U svakom sluaju, novi nain miljenja pono

vo postavlja idealizam na svoje noge. Hegel je povukao
konsekvencije idealistike ontologije: ako je um zajedniki
nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti.
Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost izmeu subje
kta i objekta; bila je proeta konkretnou. Realitet uma je
bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Ta
ko najekstremniji monistiki sistem zadrava ideju supstan
cije koja se razotkriva u subjektu i objektu ideju antago
nistike zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta
gonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla poeti ope
rirati shvaanjem dvije supstancije, res cogitans i res extensa samo to res extensa gubi karakter neovisne supstanci
je jer se razumijeva matematskim jednadbama, koje, pre
vedene u tehnologiju, nanovo sainjaju materiju.
Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru
i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, drugim
rijeima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa
nije vie prikladno polazite naem razumijevanju moderne
znanosti 1 0 ).
Kartezijansko razdvajanje svijeta je takoer bilo pod
vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao
da kartezijanski Ego, u konanoj analizi, nije zbiljski neovi-,
sna supstancija, ve, zapravo, residuum ili krajnja granica
kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaanje svijeta kao
univerzalne i apsolutno iste res extensa a priori odredilo
kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom sluaju bi kartezijanski
dualizam bio varljiv, a Descartesova mislea ego-supstancija
srodna res extensa, anticipirajui znanstveni subjekt kvantifikativnog opaanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi
10)
W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a
t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d
P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisen
berg pie: ,Stvar sebi' je za atomskog fiziara, ako uope upotreb
ljava taj pojam, u osnovi, m a t e m a t s k a s t r u k t u r a ; no, ova struktura je
nasuprot Kantu indirektno deducirana iz iskustva.
1 1 )
Die
Krisis
der Europischen Wissenschaf
t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e ed.
W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81.

148

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ve ukljuivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego

li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog
znanstvenog univerzuma u kome je priroda objektivo du
hovna, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre
ma svom svijetu na sasvim poseban nain.
. . . priroda je u znaku aktivnog ovjeka, ovjeka koji
upisuje tehniku u prirodu 1 2 ).
Prirodna znanost se razvija pod tehnolokim a priori,
koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal
ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipotetikog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni
ke organizacije:
Novovjeki ovjek uzima cjelokupnost bia kao sirovi
nu za proizvodnju i podreuje itav objektivni svijet zama
hu i redu proizvodnje (Herstellen).* . . . Upotreba maina i
proizvoda maina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni
ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala 1 3 ).
Tehnoloko a priori je politiko a priori utoliko to
transformacija prirode ukljuuje transformaciju ovjeka, kao
i utoliko to ovjekove kreacije potjeu iz drutvene cjeline
i u nju se vraaju. Netko moe jo uvijek insistirati na
tome da su maine tehnolokog univerzuma kao takve in
diferentne spram politikih ciljeva one mogu revolucionirati ili retardirati drutvo. Elektronski broja moe slu
iti jednako kapitalistiku i socijalistiku upravu; ciklotron moe biti jednako efikasno orue u ratu kao i u vrijeme
mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: Runi mlin dae vam drutvo s feu12
) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t r a t i o n a l i s t e d e l a
p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951.
g., str. 7 . u odnosu n a MarxEngels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e ,
trad. Molitor, str. 163. i dalje.
13)
Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950.
g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o e r njegove V o r t r g e u n d
A u f s t z e , Pfllingen, Gnther Neske, 1954. g., str. 22, 29.
* Uporeujui citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu
reenicu nismo nali original, pa je prevodimo iskljuivo na osnovu
Marcuseova prijevoda na engleski jezik. Op-. prev.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

I49

dalnim gospodarem, a parni mlin drutvo s industrijskim

kapitalistima 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa
moj Marxovoj teoriji: bazini povijesni faktor nije tehnika,
ve drutveni nain proizvodnje. No, kad tehnika postane
univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona odreuje cje
lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet svijet.
Moemo li rei da evolucija znanstvene metode napro
sto odraava transformaciju prirodne stvarnosti u tehniku
u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos izmeu
znanosti i drutva na taj nain znai pretpostaviti dvije odvo
jene sfere i dogaanja koja se susreu, naime, 1) znanost i
znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom
i 2) upotrebu i primjenu znanosti na drutveni realitet. Dru
gim rijeima, ma kako da je bliska veza izmeu ta dva raz
vojna reda, oni ne ukljuuju i ne odreuju jedan drugog.
ista znanost nije primijenjena znanost; ona zadrava svoju
identinost i vaenje neovisno njezinu iskoritavanju. to
vie, ovo shvaanje bitnoj neutralnosti znanosti je proire
no, takoer, na tehniku. Maina je indiferentna spram dru
tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo
trebe ostaju unutar njezinih tehnikih sposobnosti.
Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u
osnovi, instrumentalistiki karakter znanstvene metode. Na
djelu je ua povezanost znanstvene misli i njezine primjene,
univerzuma znanstvenog rasuivanja i svakodnevnog rasui
vanja i ponaanja odnos je to u kome se oba podruja
odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije.
. U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se
ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve veoj dematerijalizaciji prirode:
Mit je novovjekovne znanosti ideja beskrajnoj pri
rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na
pustiti. Razvoj znanosti je otpoeo razaranjem srednjo
vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura.
1946. g., str. 94.

150

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

titom konzistentnou da shvati kako je i sama, naprosto,

uspostavila jedan drugi mit 1 5 ).
Proces koji otpoinje eliminiranjem neovisne supstan
cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je
veoma specifino ideiranje u kome se objekt konstruira u sa
svim praktinom odnosu spram subjekta:
A to je materija? U atomskoj fizici je materija odre
ena svojim moguim reakcijama na ovjekove eksperimente
i matematikim to jest, intelektualnim zakonima koji
ma se povinjava. Odreujemo materiju kao mogu objekat
ljudske manipulacije 1 6 ).
Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehno
loka:
Pragmatika znanost tretira prirodu u skladu s tehni
kom erom 1 7 )
U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje
centralna taka znanstvenog preduzimanja racionalitet po
prima formu metodike konstrukcije; organizacija materije i
manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole,
kao sredstvom koje se prilagouje svim svrhama i ciljevi
ma, instrumentalna je per se, u samoj sebi.
Ispravan odnos za instrumentalnost je tehniki pri
stup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo
ki realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je
neutralna kako materija tako i znanost; objektivnost nema
u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neu
tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifinim
15
) C . F . von Weizscker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc.
cit., str. 71.
16)
Ibidem, str. 142 (potcrtao . .).
17')
Ibdem, str. 71.
18)
Nadam se da neu biti krivo shvaen kad sugeriram
da su pojmovi matematske fizike sainjeni kao orua, t j . da imaju
tehniku, praktinu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i intuicija
ili shavaanje prirode u kome se kree znanost, u kome se konstituira
kao i s t a znanost. ista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga
apstrahira. Moda bi bilo jasnije da se govori instrumentalistikom
h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a
C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t , Paris, Presses Universitaires, 1958,
str. 31.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

151

povijesnim subjektom naime sa svijeu predominantnom

u drutvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona
djeluje vie kao unutarnji negoli izvanjski faktor u sa
mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. isti
i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktini um, znan
stveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvravaju reduciranje
sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstra
hiranje posebnih vrsta entiteta.
Istina, racionalitet iste znanosti ne sadri u sebi vred
note niti insistira na nekim praktinim ciljevima, neutralan
je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo
gle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno odree
nje. Znanstveni racionalitet vodi odreenoj organizaciji dru
tva upravo zato to projektira puku formu (ili puku materi
ju inae suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se moe
skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni, ista forma su konkretne
drutvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od in
herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih
podobnih kvantificiranju, drutvo je oslobodilo ljude od pri
rodne hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusoban
odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao je
dinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim
jedinicama. Na osnovu racionalizacije naina rada preneseno
je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog
iskustva. 19 )
Radi li se u procesima znanstvenog i drutvenog kvantificiranja paralelizmu i uzrono posljedinom odnosu ili
je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociolo
kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova
znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj,
upravo u svojoj apstraktnosti i istoti utoliko to se razvi
jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opaanje,
eksperiment niti metodika organizacija i koordinacija
data, sudova i zakljuaka ne odvijaju u nestrukturiranom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in19
) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno,
k l r u n g , loc. cit., str. 50.

Dialektik

der

Auf

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob

jekata koje sretamo u datom svijetu rasuivanja i dje
lovanja. Znanost vri opaanje i kalkulacije i daje teorij
ska objanjenja s odreene pozicije u tom svijetu. Zvi
jezde koje je opaao Galilej bile su iste u antika vremena,
no drugaiji svijet rasuivanja i djelovanja ukratko druga
ija drutvena realnost otvorila je nov smjer i krug opaanja,
te nove mogunosti sreivanja opaenih data. Ne raspravljam
ovdje povijesnom odnosu znanstvenog i drutvenog racionaliteta poetkom novog vijeka. Cilj mi je da pokaem unu
tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je
on a priori tehnologija, i a priori jedne specifine tehnologi
je naime tehnologije kao forme drutvene kontrole i do
minacije.
Utoliko to je ista, novovjekovna znanstvena misao
ne projektira odreene praktine ciljeve, niti pojedine forme
dominacije. No, ne postoji tako neto kao dominacija per se.
U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktiki
teleoloki kontekst kontekst datog, konkretnog svijeta ra
suivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva
znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne po
ima mogue alternative ije hipoteze proiruju prethodno
etabliran realitet, odnosno destruiraju ga.
Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk
turirani tako da su mogli sluiti kao pojmovni instrumenti
svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski operacionalizam rezultira odgovarajuim praktinim operacionalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem
gospodarenju prirodom, pruio je kako iste ideje tako i
sredstva za sve efikasnije gospodarenje ovjekova ovjekom
posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajui ist i neut
ralan, teorijski um je uao u slubu praktinog uma. Me
usobno proimanje se pokazalo plodno za oba. U nae
vrijeme se dominacija perpetuira i iri ne samo putem
tehnologije ve i kao tehnologija; tehnologija prua obimno
legitimiranje ekspanziji politike moi koja apsorbira sve
sfere kulture.
U ovom svijetu, tehnologija prua takoer i obimnu ra
cionalizaciju ovjekove neslobode i demonstrira tehniku

nemogunost da ovjek bude autonoman, da odreuje svoj

vlastiti ivot. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracional
na, niti kao politika, ve kao podreivanje tehnikom apa
ratu koji uveava ivotni komfor i povisuje produktivnost
rada. Tako tehnoloka racionalnost ne anulira legitimnost do
minacije, ve je titi, pa se instrumentalistiki obzor uma
otvara u racionalno totalitarno drutvo;
Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike
koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe maina u ci
lju postizanja moi. Maina je samo sredstvo; cilj je pokore-
nje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom ,
primarnog porobljavanja: maina je rob koja slui poroblja-,
vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja moe ii i
naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teko je
osloboditi samog sebe prenosei porobijivanje na druga bia
ljude, ivotinje ili maine; vladati mainama podreujui
cijeli svijet, jo uvijek znai vladati, a svako vladanje uklju
uje prihvaanje sheme podreivanja. 2 0 )
Stalna dinamika tehnikog progresa je postala proeta
politikim sadrajem, a logos tehnike je nainjen u logos
kontinuirane porobljenosti. Oslobodilaka snaga tehnologije
instrumentalizacija stvari postaje okov osloboenja; instrumentalizacija ovjeka.
Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta
znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskori
tavanja, s odreenim drutvenim projektom, te do toga
da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional
nosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Dru
gim rijeima, univerzum znanosti (to e rei, ne odreene po
stavke strukturi materije, energiji, njihovu odnosu, itd.,
ve projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja ,
vodi hipotetiki pristup i matematsko-logiko izraavanje
objektivnosti) bi bio obzor konkretne drutvene prakse koju .
konzervira razvoj znanstvenog projekta.
*
Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- ,
stvenog racionaliteta, time jo nije zasnovano socioloko va-

152

20)

153

Gilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s

t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.

154

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

enje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova odrava meuodnos sub
jekta i objekta u danom svijetu rasuivanja i djelovanja, po
vezanost teorijskog i praktinog uma moe se razumjeti na
sasvim razliite naine.
Tako Jean Piaget u svojoj genetikoj epistemologiji
prua drugaiju interpretaciju. On interpretira formiranje
znanstvenih pojmova na temelju razliitih apstrakcija iz op
eg meuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne tee ni
od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao pu
ka neutralna pozicija opaanja i mjerenja, niti od subjekta
kao sredstvo istog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznaj
ne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je l'intrieur de
l'action comme telle.
Nasuprot onom to se esto kae, matematski entiteti
nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, ve
apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti,
zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti,
gurnuti itd. zato jer insistiraju ba na koordiniranju poseb
nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .21)
Matematike propozicije tako izraavaju une accomo
dation gnrale l'objet za razliku od pojedinanih adap
tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika
i matematika logika su une action sur l'objet quelconque,
c'est--dire une action accomode de faon gnrale 22 ), a to
djelovanje je opevaee utoliko to
se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proiruje na
sam centar naslijeenih koordinacija jer su koordinirajui
mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordina
cije refleksa i instinkta. 2 3 )
U fizici apstrahiranje tee od objekta, ali na osnovu
odreenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahira
nje nuno poprima logiko-matematiku formu, jer
pojedinane akcije rezultiraju znanjem samo onda
21

] Introduction

l'pistmologie
gntique
tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287.
22) Ibidem, str. 288.
23) Ibidem, str. 289.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

155

kad su meusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po

svojoj prirodi logiko-matematika 2 4 ).
Apstrahiranje u fizici vodi nuno natrag na logiko-matematike apstrakcije, a matematika je kao ista koordina
cija opa forma djelovanja djelovanja kao takvog (l'ac
tion comme telle). Ova koordinacija konstituira objektivnost
jer zadrava naslijeene refleksne i instinktne strukture.
Piagetova interpretacija uoava imanentan praktini
karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz ope strukture akcije
koja je u osnovi naslijeena bioloka struktura. Znanstveni
metod bi, po njemu, primarno poivao na biolokoj fundaciji
koja je supra (ili, bolje infra ) povijesna. ak ako prihvatamo da sve nauno znanje pretpostavlja koordinaciju
pojedinanih akcija, ne vidim zato bi ona po svojoj prirodi
bila logiko-matematika osim ako su pojedinane akci
je znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom slu
aju se interpretacija vrti ukrug.
Za razliku od Piagetove, ponajvie psiholoke i biolo
ke analize, Husserl je dao genetiku epistemologiju, koja je
centrirana oko drutveno-povijesne strukture znanstvenog
uma. Ovdje se osvrem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko
to ono istie u kojoj mjeri je novovjekovna znanost meto
dologija prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga
se znanost kree.
Husserl polazi od injenice da je matematiziranje pri
rode rezultiralo valjanim praktinim znanjem: konstruk
cijom ideirane stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove
dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No,
znanstveni rezultati su upuivali na pred-znanstvenu praksu,
koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej
ske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu
bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi
nirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt)
daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je
matematiziranje prirode urodilo autonomnom (eigenstn24)

Ibidem, str. 291.

) Die K r i s i s der E u r o p i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h n o m e n o l o g i e , loc. cit.
25

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

dige) apsolutnom istinom (str. 49. i dalje), dok je, zapravo,

ostalo specifina metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim
bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i
verkleidet) svijet prakse (str. 52).
t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadraj sa
uvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi
otkriva mogunost upotrebe nekih bazinih formi, oblija i
odnosa koji su ope upotrebljivi, kao potpuno isti za egzakt
no odreenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa
(str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni
metod zadrava (i maskira) svoju predznanstveno-tehniku
strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj
predznanstvene strukture. Tako klasina geometrija ideali
zira praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes
skunst). Geometrija je teorija praktine objektivizacije.
Bez sumnje, algebra i matematika logika konstruiraju
apsolutni ideacioni realitet osloboen neproraunljivih neiz
vjesnosti i pojedinanosti Lebenswelta i subjekta koji u nje
mu ivi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika
idealiziranja novog Lebenswelta:
U matematskoj praksi postiemo ono to nam je us
kraeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme
je mogue odrediti u odnosu na apsolutnu identinost... kao
takve one postaju univerzalno podeljive i uporabljive . . .
(str. 24.)
Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi
jeta nas osposobljava da projektiramo anticipirane pravilno
sti praktinog Lebenswelta:
Kad jedanput ovjek posjeduje formule, on posjeduje
predvianje eljeno u praksi
predvianje onoga to treba oekivati u iskustvu konkret
nog ivota (str. 43).
Husserl je istakao predznanstvenu, tehniku konotaciju
matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi cen
tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki
nusprodukti iste znanosti, ve su pripadni njezinoj unutar
njoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkret
nosti, kvantificiranje kvaliteta, to rezultira kako egzakt-

nou tako i univerzalnim vaenjem, ukljuuje odreeno

konkretno iskustvo Lebenwelt-a odreen mod gledanja
svijeta. Ovo gledanje je, uprkos svom istom, dezinteresiranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktinog
konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje
(Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodikog, siste
matskog anticipiranja i projektiranja. Ali a ovo je odluno
specifinog anticipiranja i projektiranja naime, onog
koje ima iskustvo svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osno
vu proraunljivih, predvidljivih odnosa meu jedinicama ko
je se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univer
zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom.
Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati ispreuju
se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre
ba iz njih ekstrahirati. No, radi se specifinom drutvenohistorijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni
je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umije
e anticipacije proireno u beskonanost (ins Unendliche
erweiterte Voraussicht, str. 51).
Upravo zato to je galilejska znanost u formaciji svo
jih ideja tehnika odreenog Lebenswelta, ona ga ne moe
transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje sutinski
unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost.
Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti konkretni
svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika (str.
112), ali svijet percepcije i iskustva,
u kome provodimo na cijeli praktini ivot, ostaje to to
jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom
kauzelitetu, nepromijenjen ... (str. 51; podcrtano . .).
Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako
potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. For
mulacija se ne poziva, jednostavno, na injenicu da uprkos
neeuklidovskoj geometriji jo uvijek opaamo i djelujemo u
trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos statistikom
shvaanju kauzaliteta jo uvijek djelujemo, po zdravom razu
mu, prema starim zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji
stav ne protivurjei stalnim promjenama u svijetu svako
dnevne prakse koje su rezultat primijenjene matematike.
Mnogo vie je, moda, u pitanju: naime, inherentna granica

156

157

158

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

postojee znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se

proiruje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt
bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture to jest bez
sagledavanja kvalitativno novog moda gledanja i kvalitativ
no novih odnosa meu ljudima i izmeu ovjeka i prirode.
S obzirom na institucionalizirane oblike ivota, znanost
bi tako (kako ista tako i primijenjena) imala stabilizirajuu,
statiku, konzervativnu funkciju, a k i najrevolucionarni
ja postignua bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu
sa specifinim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno
samokorigiranje znanosti revolucija njezinih hipoteza ugra
ena u znanstvenu metodu pokree i proiruje isti povijes
ni svijet, isto bazino iskustvo. Ono zadrava isto formalno
a priori koje vodi ba materijalnom, praktinom sadraju.
Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja
se zbila s utvrenjem galilejske znanosti, Husserlova inter
pretacija istie radikalni prelom s predgalilejskom tradici
jom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob
zor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktinog uma,
no ostala je pripadna odreenom povijesnom svijetu koji ima
svoje oite granice kako u teoriji tako u praksi, kako u
istim tako u primijenjenim metodama.
ini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo
unutarnje granice i predrasude znanstvene metode ve i nje
zinu povijesnu subjektivnost, tavie, izgleda da ono impli
cira potrebu za svojevrsnom kvalitativnom fizikom, oivlja
vanje teleolokih filozofija itd. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne
26
smjeram na takve mrane ideje ).
Bez obzira na to kako su odreene, istina i objektiv
nost ostaju u odnosu s ovjekom, akterom teorije i prakse,
i njegovom sposobnou da poima i mijenja svoj svijet. Naporedo s tim, ova sposobnost ovisi tome koliko se materija
(ma to da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi
nanim formama kao to to navlastito jest. Na osnovu toga
je suvremena znanost neuporedivo vee objektivne vrijedno
sti od prethodne. Moglo bi se ak rei da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

159

na metoda jedina metoda koja moe polagati pravo na objek

tivnu vrijednost; meuigra hipoteza i zamjetljivih injenica
provjerava hipoteze i utvruje injenice, elim istai da je
znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i
;
proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje
vezano na gospodarenje ovjekom veza rezultira pogubno
za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaena i zagospodarena priroda se oituje u tehnikom aparatu produkcije i
destrukcije, koji odrava i poboljava ivot ljudi podreujui
ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija ispreplie s drutvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru
progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu,
utjecala, takoer, i na samu strukturu znanosti na znan
stveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno
drugaijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici
ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter.
Konsekventno tomu, znanost bi dola do bitno drugaijih ide
ja prirodi i zasnovala bi bitno drugaije injenice. Racio
nalno drutvo subverzionira ideju uma.
Istakao sam da su elementi prevrata, ideje druga
ijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena
poetka. Antika ideja dravi, gdje bitak postaje ispunjen,
gdje je napetost meu jest i treba da razrijeena u ciklu
su vjenog vraanja, pripadna je metafizici dominacije. No,
ona je isto tako pripadna i metafizici osloboenja
pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje rep
resivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovolje
nju.
Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u
korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s anti
kom, odnosno novovjekovnom misli, kao to je to uinjeno
u formulaciji Johna Deweya od kontemplativnog uitka
k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju i od znanja kao es
tetskog uitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu
svjetovnog vladanja 2 7 ). Antika misao sadri dovoljno logi
ke svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu
27) J o h n Dewey, T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y ,
Minton, Balch and Co., 1929. g., str. 95, 100.

New York,

160

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

komponentu optube i odbijanja da dezavuira formulaciju

Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponaanje
nuno je gospodarenje, dominacija. Logos je zakon, pra
vilo, zapovijed na osnovu znanja. Misao ovladava posebnim
sluajevima supsumirajui ih pod univerzalne, podreujui ih
njihovom opem. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu
mije ve i da djeluje na njih, da ih podvrgne sebi. No, dok
cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike, odvijanje te
logike je razliito u raznim modima misli. Klasina formalna
logika i moderna simbolika logika, transcendentalna i dija
lektika logika svaka vlada drugaijim univerzumom rasu
ivanja i iskustva. Sve se one razvijaju unutar povijesnog
kontinuiteta dominacije kojoj plaaju danak. Taj kontinuum
podaruje pozitivnim modima miljenja njihov konformisti
ki i ideologijski karakter, a onima negativnog miljenja njihov
spekulativni i utopistiki karakter.
Rezimirajui, pokuat u jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj
istoj formi. Ideja znanosti univerzalno ovladanoj prirodi
projektira prirodu kao beskonanu materiju u funkciji, puki
materijal teorije i prakse. U toj formi je svijet objekta uao u
konstrukciju tehnolokog univerzuma univerzuma mental
ne i fizike instrumentalnosti, sredstava u samima sebi. Ta
ko je to istinski hipotetiki sistem ovisan subjektu koji
daje vaenje i verificira.
Procesi potvrivanja i verifikacije mogu biti isto teo
rijski, no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni
su ogranieni na privatnu, individualnu svijest. Hipotetiki
sistem formi i funkcija postaje ovisan jednom drugom si
stemu prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko
me i za koga se on razvija. Ono to se inilo izvanjsko, strano
teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk
ture (metoda i pojmovi); ista objektivnost se razotkriva kao
objekat za subjektivitet koji daje telos, ciljeve. U konstrukciji
tehnoloke stvarnosti nema neeg takvog kao isto racionalni
znanstveni poredak; proces tehnolokog racionaliteta je poli
tiki proces.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

161

Jedino u medijumu tehnologije ovjek i priroda po

staju funkcionalni objekti organizacije. Univerzalna efikas
nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri
va posebne interese to organiziraju aparat. Drugim rijeima,
tehnologija postaje znaajan nosilac postvarenja postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ne samo da
se drutveni poloaj pojedinca i njegov odnos spram drugih
pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima
ve ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi
karakter pokazuju se kao proraunljive manifestacije
(znanstvenog) racionaliteta. Svijet ide k tome da postane
materijal totalnog upravljanja koje apsorbira ak upravljae.
Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma, i ovo drutvo
je sudbonosno upleteno u njega. Iz toga proizlazi da misao
koja doista transcendira postojee transcendira i sam um.
U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u i
rem smislu, suprotno konfuznom, metafizikom, emocional
nom, alogikom miljenju) van fizike poprima formu istog i
samozadovoljnog formalizma (simbolizma), s jedne strane, i
totalnog empiricizma, s druge. (Kontrast nije i konflikt. Pog
ledaj empirijske primjene matematike i simbolike logike u
elektronskoj industriji.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajedniki nazivnik u odnosu na postojei univerzum
rasuivanja i ponaanja. Totalni empiricizam razotkriva svo
ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. U odnosu na
tu funkciju, u slijedeem poglavlju emo razmatrat neke
aspekte lingvistike analize. To raspravljanje treba da pri
premi tlo za pokuaj da se pokau barijere koje stoje na putu
empiricizmu da se uhvati ukotac sa zbiljom i da saini (ili
bolje, raini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

7. TRIJUMF POZITIVNOG MILJENJA:

JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA
Redefiniranje misli, koje pomae koordinaciji mental
nih operacija s operacijama u drutvenoj stvarnosti, pretendi
ra na terapiju. Misao je poravnana s realitetom kad je izlijee
na od nadilaenja postojeeg pojmovnog okvira koji je ili
isto aksiomatski (logika, matematika) ili koekstenzivan s
etabliranim univerzumom rasuivanja i ponaanja. Tako ling
vistika analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz
nih metafizikih pojmova od utvara manje zrele i manje
znanstvene prolosti koje jo uvijek proganjaju svijest iako
one ne objanjavaju niti odreuju. Akcenat je na terapeutskoj
funkciji filozofske analize korigiranju abnormalnog pona
anja misli i govora, odstranjenju opskurnosti, iluzija, zastranjenosti ili, u najmanju ruku, njihovo izlaganje.
U poglavlju IV sam raspravljao terapeutikom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po
naanja u industrijskim poduzeima, postupku koji impli
cira iskljuivanje kritikih pojmova podobnih da dovedu u
vezu takvo ponaanje s drutvom kao cjelinom. Na osnovu
tog ogranienja teorijski proces postaje direktno praktian.
On oblikuje metode boljeg rukovoenja, sigurnijeg planira
nja, vee efikasnosti, potanje kalkulacije. Analiza u smjeru
korekcije i poboljanja zavrava u afirmaciji; empirizam se
potvruje kao pozitivno miljenje.
Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr
ste. Terapeutsko tretiranje misli, u poreenju s ostvarenjima
sociologije i psihologije, ostaje akademsko. Egzaktno milje
nje, osloboenje od metafizikih utvara i besmislenih poj
mova odista se moe smatrati svrhom u samoj sebi. tavie,
tretiranje misli u lingvistikoj analizi njegova je vlastita stvar

163

i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana

misli ne treba prejudicirati dovodei u vezu borbu protiv poj
movne transendencije preko postojeeg univerzuma rasui
vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto
jeeg drutva.
Poput bilo koje filozofije koja zasluuje taj naziv, ling
vistika analiza govori sama za sebe i odreuje svoj vlastiti
stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin
kavanju transcendentnih pojmova; za svoj okvir razmatra
nja proklamira opu upotrebu rijei, razliitost unutar predominantnog ponaanja. S tim karakteristikama ona naznau
je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji ona je na suprot
nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaanja
u napetosti, ak proturjeju spram predominantnog svijeta
rasuivanja i ponaanja.
Takvi modi misli koji proturjee postojeem svijetu,
negativno su miljenje. Mo negativnog je princip koji vla
da razvojem pojmova, a proturjeje postaje bitno svojstvo
uma (Hegel). Ovo svojstvo misli nije bilo ogranieno na od
reen tip racionalizma; ono je bilo odluan element u tra
diciji empirizma. Empirizam nije nuno pozitivan; njegov
stav prema postojeem ovisi svojevrsnoj dimenziji iskustva
koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz
matranja. Na primjer, ini se da su senzualizam i materijali
zam per se negativni spram drutva u kome su neispunjene
vitalne nagonske i materijalne potrebe. Za razliku od toga,
empiricizam lingvistike analize se kree u okvirima koji ne
dozvoljavaju takvo proturjeje u preovlaujuem svijetu
ponaanja samo-nametnuto ogranienje na predominantno
ponaanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Uprkos nepo
pustljivo neutralnom pristupu filozofa, prethodno ogranie
na analiza podlijee moi pozitivnog miljenja.
Prije nego to pokuam pokazati taj inherentno ideo
loki karakter lingvistike analize, treba da opravdam svoje,
kako moe izgledati, arbitrarno i omalovaavaj ue poigrava
nje terminima pozitivan i pozitivizam. To u uiniti tako
to u se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Sve od nje
gove prve upotrebe, vjerovatno u koli Saint-Simona, termin
pozitivizam obuhvaa 1) vaenje spoznaje na osnovu iskus-

164

OVJEK

JEDNE

DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA

tva injenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti

kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres
u znanju ovisi toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivizam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i
idealizma kao opskurantistikih i regresivnih naina milje
nja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva
en i transformiran, u kojoj drutvo postaje industrijsko i
tehnoloko, pozitivizam nalazi u drutvu medij za realizira
nje (i vaenje) svojih shvaanja harmoniju teorije i pra*
kse, istine i injenica. Filozofska misao se obre u afirmativnu misao; filozofska kritika kritizira unutar danog drutve
nog okvira i igoe nepozitivne pojmove kao puku spekula
ciju, sanje ili fantazije 1 ).
Svijet rasuivanja i ponaanja, koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnoloke stvarnosti.
U njemu se vri transformiranje svijeta objekta u instrumen
talni svijet. Mnogo toga to je jo uvijek izvan instrumental
nog svijeta nepokorena, slijepa priroda sad se pokazuje
unutar dohvata znanstvenog i tehnikog progresa. Metafizika
dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje ira
cionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije
um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvreme
nom pozitivizmu, nisu vie znanstveni i tehniki progres ono
to motivira odbijanje; suavanje misli nije manje otro zato
to je nametnuto po samom sebi kao vlastiti metod filo
zofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu
cira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju
nemo i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojei rea
litet nedirnut; ona se grozi prestupa.
1)

Konformistiki stav pozitivizma, u odnosu na radikalno nekonformistake naine miljenja, javlja se, moda, prvi put u optu
bama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e ,
1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju graanskog drutva
kao plod naeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu. Citirano u
Andr Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a
P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str.
792. Za razne konotacije izraza pozitivan u novoj znanosti drutvu i
suprotnosti spram negativan, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t
S i m o n , ed. Bougie i Halvy, Paris, Rivire, 1924. str. 181. i dalje.

MISAO

165

Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram ope

upotrebe rijei i njegovo ozloglaenje onog to razmiljamo
popodne u svojim naslonjaama, nadalje Wittgensteinovo
uvjeravanje da filozofija ostavlja sve takvo kakvo jest
takve izjave 2 ) oituju, po mom miljenju, akademski sadomazohizam, samoponiavanje i samooptubu intelektualca iji
rad ne rezultira znanstvenim, tehnikim ili slinim ostvare
njima. Ovo afirmiranje nemoi i ovisnosti prisvaja Humov
stav legitimiranog zadovoljstva ogranienjima razuma, koja,
kad su shvaena i prihvaena, tite ovjeka od beskorisnih
avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira
u onom to ga okruuje. No, kad je Hume detronizirao sup
stancije, on se borio s monom ideologijom, dok njegovi da
nanji sljedbenici pruaju intelektualno opravdanje za ono
to je drutvo ve odavno postiglo naime oni ozloglauju
alternativne mode miljenja koji proturjee postojeem svi
jetu rasuivanja.
Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo
zofski biheviorizam. ini se da se on kree izmeu dva pola
nepogreivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijar
nosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj e
stoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajuim ti
(du thou) 3 ); isto tako, u uvodnom poglavlju The Concept
of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza Descartesova mita
kao oficijelne doktrine odnosu tijela i svijesti slijedi pre
liminarno pokazivanje njezine apsurdnosti, a ovo evocira
Johna Doea i Richarda Roea i to oni misle prosjenom
plaaocu takse.
2
) Za sline deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d
T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza d-i
filozofija ostavlja sve kao to jest moe biti istinita u kontekstu Marxovih Teza Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao samokarakterizacija neopozitivizma, no, netana je kao opi sud filo
zofskoj3 misli.
) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Macmillan, 1960. g.: I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose
na rijei . . . (str. 49.) Nemoj vie nikada misliti na razumijevanje
kao duevni dogaaj! Jer nain govora je ono to te zbunjuje. Nego
se upitaj . . . (str. 61). Prevedi sebi slijedei sluaj . . . (str. 62)
i passim.

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

U cijelom djelu lingvistike analize prisutna je famili

jarnost s ovjekom s ulice, iji govor igra tako odlunu ulo
gu u lingvistikoj filozofiji. Familijarnost u govoru je bitna
utoliko to od poetka iskljuuje intelektualni Vokabular
metafizike; ona se opire inteligentnom nekonformizmu, is
mijava eggheada. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik
kojim odista govori ovjek na ulici; to je jezik koji izraava
njegovo ponaanje; utoliko je znak konkretnosti. No, isto ta
ko je znamen lane konkretnosti. Jezik koji ini veinu mate
rijala za analizu je oien jezik oien ne samo od svog
neortodoksnog vokabulara ve takoer od sredstava za izra
avanje bilo kojih drugih sadraja doli onih koje individuumu
prua drutvo. Lingvistika analiza zatie oieni jezik kao
gotovu injenicu i uzima taj osiromaeni jezik onako kako
ga nalazi izolirajui ga od onoga to u njemu nije izraeno
iako ono pripada postojeem univerzumu rasuivanja kao
elemenat i faktor smisla.
Respektirajui predominantnu raznolikost znaenja i
upotreba, mo zdravog razuma i svakodnevnog govora, a blo
kirajui (kao sporedni materijal) analizu tome to taj govor
kae drutvu koje ga govori, i lingvistika filozofija potis
kuje ono to je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu
ivanja i ponaanja. Autoritet filozofije blagosilja snage koje
ine ovaj svijet. Lingvistika analiza ne uzima u obzir ono to
razotkriva svakodnevni jezik u govoru osakaenje ovjeka
i prirode.
tavie, svakodnevni jezik ponajee nije onaj koji
rukovodi analizu, ve su to raspreni atomi jezika, smijeni
fragmenti govora koji zvue poput djeijeg razgovora na
primjer: To mi izgleda kao ovjek koji jede mak, On je
vidio crvendaa, Imao sam eir. Wittgenstein posveuje
mnogo otroumlja i prostora analizi Moja metla je u uglu.
Citiram analizu iz Other Minds 4 ) J. L. Austina kao repre
zentativan primjer.
4
) U L o g i c a n d L a n g u a g e , Second Series, ed. A . Flew,
Oxford, Blackwell, 1959, str. 137. i dalje (Austinove fusnote su ispu
tene). I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa
svakodnevnom upotrebom sluei se kolokvijalnim skraenicama svako
dnevnog govora: Don't . . . isn't . . ..

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

167

Razluujemo dva razliita naina oklijevanja

a) Uzimamo sluaj kad osjeamo izvjestan okus. Moe
mo rei 'Jednostavno ne znam to je to: nikad ranije
nisam okusio nita ni izdaleka slino tome . . . Ne, bes
korisno je: to vie mislim tome, to sam zbunjeniji:
to je sasvim posebno i potpuno specifino, potpuno je
dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira sluaj kad ne
mogu nai nita u mom prolom iskustvu s im bih mo
gao usporediti sadanji sluaj; siguran sam da ovo
nije dovoljno slino bilo emu to sam okusio ikad
prije, da nije dovoljno slino bilo emu to zavre
uje isti opis. Ovaj sluaj, iako dovoljno poseban,
stapa se s opijim tipom sluaja kad nisam sasvim si
guran, ili kad sam samo prilino siguran, ili gotovo si
guran da je to okus, recimo, lovora . . . U svim takvim
sluajevima pokuavam prepoznati sadanji sluaj traga
jui za neim poput njega u mom prolom iskustvu, za
nekom slinou na osnovu koje dati sluaj zasluuje
da bude vie-manje pozitivno opisan istom deskriptiv
nom rijeju; pri tome postiemo razliite stupnjeve
uspjeha.
b) Drugi sluaj je drugaiji, iako se, prirodno, kombi
nira s prvim. Tu pokuavam okusiti dato iskustvo, kon
centrirati se na njega, osjetiti ga ivo. Nisam siguran da
je to okus ananasa: u njemu nema moda upravo onog
neeg, specifinog okusa, zagriza, nedostajanje zagriza,
prisutni zasitan okus nije ba svojstven ananasu? Nije
li tu moda udan nagovjetaj zelenog to iskljuuje
svijetloljubiasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je
moda to poneto neobino: moram paljivije pogledati,
nanovo promotriti: moda naemo neprirodno svjetlucanje, tako da to nije slino obinoj vodi. U onome to
je aktualni osjet nedostaje otrine, a s tim se moe izai
na kraj, ne tako, ili ne naprosto tako to mislimo, ve
otrijim razabiranjem, senzornim razluivanjem (iako
*) heliotrop op. prevo.

168

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

je, jasno, istina da miljenje drugih artikuliranijih slu

ajeva u naem prolom iskustvu moe pomoi i pomae
.
sposobnosti naeg razluivanja).
to se moe zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnou
i jasnou ona je moda nenadmaiva ona je korektna. Ali
to je sve, a meni je stalo da pokaem ne samo da to nije
dosta ve da se tu radi destrukciji filozofske misli i kritike
misli kao takve. S filozofskog stanovita relevantna su dva
pitanja: 1) Moe li se eksplikacija pojmova (ili rijei) ikad
orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuivanja i
zavriti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoa same sebi
cilj ili pripadaju drugim ciljevima?
Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, od
govaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, ba
zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu
realitetu, te sluiti tome da se objasni nae miljenje i govor
tome svijetu poput Sartreova analiziranja grupe ljudi
koja eka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina.
Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred
nu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je
ka inbenicima koji proizvode situaciju i ponaanje ljudi koji
govore (ili ute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim prim
jerima transcendentni inbenici su naznaeni u drutvenoj po
djeli rada.) Utoliko se analiza ne okonava u univerzumu sva
kodnevnog rasuivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno
razliit svijet, ija odreenja mogu biti ak u proturjeju s
danim svijetom svakidanjice.
Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi
mogle biti reenice kao to je moja metla je u uglu, ali bi
tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, ak krivi primjeri.
Bile bi ono odbaeno, ono to treba prevladati rasuivanjem
koje je po shvaanjima, stilu i sintaksi drugaijeg reda
rasuivanjem kome nikako nije jasno da je svaka ree
5
nica naeg jezika u 'redu kakva jest' ). Deava se sasvim su
protno naime, svaka reenica je tako malo u redu kao i
svijet koji taj jezik saopava.
5
) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l
cit. str. 45.
,
(

I n v e s t i g a t i o n s , loc.

169

Gotovo mazohistika redukcija govora na unien i obi

an sainjena je u programu: ako su rijei Jezik', ,iskustvo',
,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna
kao kod rijei ,stol', ,lampa', ,vrata' 6 ). Moramo prionuti uz
predmete svog svakodnevnog miljenja, ne smijemo zastranji
vati i umiljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno
sti .. .7) kao da bi one bile jedine alternative i kao da ek
stremne suptilnosti ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku
istog uma. Ne samo da je miljenje (ili, u najmanju ruku,
njegov izraz) stijenjeno na svakodnevnu upotrebu ve je nje
mu i nametnuto da ne trai rjeenja preko onih koja su ve
tu. Problemi se ne rjeavaju privoenjem novog iskustva,
ve organiziranjem onoga to uvijek ve znamo 8 ).
Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija
izruena sa svim svojim shvaanjima postojeem, ne vjeruje
u mogunosti novog iskustva. Podreenje vladavini postoje
ih injenica je totalno dodue, samo lingvistikih inje
nica ,no drutvo govori svojim jezikom, a nama se kae da
sluamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: Filozofija ni na
koji nain ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika 9 ).
Nadalje, ne treba da unapreujemo bilo kakvu vrstu teorije.
Nita hipotetino ne smije biti u naim razmatranjima. Mo
ramo prestati s objanjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino
deskripcija 1 0 ).
Netko bi se mogao upitati to ostaje od filozofije, t o
ostaje od miljenja, od inteligencije kad se iskljui sve hipotetiko, kad se iskljui objanjavanje? U pitanju nije defini
c i j a i dignitet filozofije, ve anse ouvanja i zatite prava,
potrebe da mislimo i govorimo na drugaijim osnovama od
onih u svakodnevnoj upotrebi osnovama koje su smisle
ne, racionalne i valjane upravo zato to su drugaije. Na dje
lu je irenje nove ideologije koja preduzima da opie to se
6)
7
)
8)
9)
10)

Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,

str.
str.
str.
str.
str.

44.
46.
47.
49.
47.

170

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

zbiva (i mnije) eliminirajui pojmove kadre da razumiju to

se zbiva (i mnije).
U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva
kodnevnog miljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog
miljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima
je obini jezik odista bihevioralan praktini je instrument.
Kad netko stvarno kae Moja je metla u uglu, on moda
misli da e netko drugi tko je stvarno pitao metli uzeti
metlu ili je ostaviti tamo, da e biti zadovoljan ili ljut. U
svakom sluaju, reenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujui bihevioralnu reakciju: uinak prodire uzrok; cilj
apsorbira sredstva 1 1 )
Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili ras
pravljanju, rije supstancija, ideja, ovjek, alijenaci
ja postaje subjekat stava, ne deava se takva transformacija
znaenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Ri
je ostaje kao to je bila, neispunjena osim u misli gdje
inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar
historijskog kontinuuma, stav moe pomoi da se uoblii i vo
di praksa. No, ak i tad stav ostaje neispunjen samo su
jeta apsolutnog idealizma utvruje finalni identitet misli i
njenog objekta. Zato rijei na koje je upuena filozofija ni
kad nemaju upotrebu tako nepretencioznu . . . kao to je
upotreba rijei ,stol', ,lampa', /vrata'.
Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po
stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski poj
movi ciljaju na dimenziju injenice i znaenja koja izva
na osvjetljuje atomizirane fraze, ili rijei svakodnevnog ra
suivanja, pokazujui taj izvana kao bitan za razumijeva
nje svakodnevnog rasuivanja. Ili, ako sam univerzum sva
kodnevnog rasuivanja postaje predmet filozofske analize, je
zik filozofije je meta-jezik 12 ). a k kad se kree u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuivanja, taj jezik
ostaje antagonistian. On rastvara postojei iskustveni kon11)
Paul Valriy, Posie et pense abstraite, u: O e u v r e s , loc.
cit., str. 1331. T a k o e r Les Droits du pote sur la langue, u: P i c e s
s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje.
12
) Pogledaj str. 183, 184.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

171

tekst znaenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od ne

posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost.
S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling
vistike analize kao valjan predmet filozofske analize. Moe li
ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema
pojanjava kuanje neeg to moe imati ili nemati okus ana
nasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Moe li ona ikad sluiti
kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti ov
jeka okolnosti drugaije od medicinskih ili psiholokih te
stiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove anali
ze. Izvuen iz ireg i gueg konteksta u kome se govori, i ivi,
objekt analize je odsjeen od opeg medijuma u kome se
formiraju pojmovi i u kome postaju rijei, to je taj uni
verzalni, iri kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji
daje govoru njegovo znaenje kontekst koji se ne javlja
u pozitivistikoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako pri
mjerima tako i samom analizom?
Taj iri kontekst iskustva, realni empirijski svijet, da
nas je jo uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo
gora, Hiroime i Nagasakija, amerikih cadillaca i njemakih
mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i
kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran
empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,'
ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su
ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus
neeg slinog ananasu neto znaajno, u kome su svakodnevni
rad i komfor moda jedino to sainjava sve iskustvo. Ovaj
drugi, ogranieni empirijski svijet dio je prvoga; moi koje
vladaju prvim takoer oblikuju ogranieno iskustvo.
Utvrenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog mi
ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi nalaenju metle
ili kuanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa
opravdano i znaenje moe postati izvjesno bez naruavanja
politikog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi nalaenju
metle ili kuanju ananasa a jo manje tome da bi danas
empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is
kustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistika
analiza primjenjuje na politike termine i fraze. Jedna cijela
grana analitike filozofije je angairana u tom pothvatu, ali

172

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ve metod odsijeca pojmove politike, tj. kritike analize.

Operacionalno ili bihevioralno prevoenje asimilira takve ter
mine kao to su sloboda, vlada, Engleska s metlom i
ananasom, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom
drugih.
Svakodnevni jezik u svojoj nepretencioznoj upotrebi
moe odista biti od vitalnog znaaja za kritiku filozofsku
misao, ali u medijumu ove misli rijei gube svoju jednostavnu
prostodunost i razotkrivaju ono neto skriveno to ne za
nima Wittgensteina. Imajte na umu analizu ovdje i sad
u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu
sugestiju kako adekvatno analizirati ovu au vode na stolu.
Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao
skrivenu dimenziju smisla vladavinu drutva nad svojim
jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u
kojoj se dani univerzum rasuivanja najprije pojavljuje. Ri
jei se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramati
kom i formalno logikom ve takoer u materijalnom smislu;
naime, kao granice koje odreuju znaenje i njegov razvoj
uslovi koje drutvo namee rasuivanju i ponaanju. Ova po
vijesna dimenzija znaenja vie ne moe biti rasvijetljena pri
mjerima poput moja metla je u uglu ili sir je na stolu.
Dodue, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, ne
doumice, neobinosti, no, sve su one u istoj domeni jezine
igre i akademskog dosaivanja.
Orijentirajui se na reificirani svijet svakodnevnog ra
suivanja, te izlaui i objanjavajui to rasuivanje odree
njima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno,
ono to je strano i antagonistiku i to se ne moe razumjeti
na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom zna
enja, te njihovim razdvajanjem, ona isti misao i govor od
kontradikcije, iluzija i prekraja. Ne radi se prekrajima
istog uma. Nisu to metafizika prekoraivanja preko gra
nica mogueg znanja, ve ona otvaraju sferu znanja s onu
stranu zdravog razuma i formalne logike.
Zatvarajui prodor u tu sferu, pozitivistika filozofija
etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 170, 171

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

173

tien od upadanja uznemiravajuih eksternih faktora. U od

nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju
matematiki, logikih stavova, ili obiaja i upotrebe. Na svaki
nain, svi su mogui smisleni predikati prejudicirani. Preju
dicirano suenje moe biti tako iroko kao govorni engleski
jezik, ili rjenik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput
prihvaeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo
e transcendirati.
Ovo radikalno prihvaanje empirijskog naruava empi
rijsko jer u njemu govori osakaeni, apstraktni individu
um koji iskusi (i izraava) samo ono to mu je dato (dato
u doslovnom smislu), koji ima samo injenice a ne inioce,
ije je ponaanje jednodimenzionalno i manipulirano. .
osnovu faktine represije, svijet iskustva rezultat je ograni
enog iskustva, a pozitivistiko oienje svijesti usklauje
svijest s njim.
U tako proienoj formi empirijski svijet postaje ob
jekt pozitivnog miljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tuma
enjem i raiavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opu konfuznost i opskurnost
postojeeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra
nja jer metod koji prihvaa spomenuta filozofija diskredi
tira ili prevodi pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju
postojeeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj
strukturi pojmove negativnog miljeja. Transformiranje
kritikog miljenja u pozitivno dogaa se poglavito u terapeutikom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevoenje
u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa
sociolokim prevoenjem, kome smo prethodno rasprav
ljali.
S emfazom se naglaava terapeutiki karakter filozofske
analize da lijei od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerjeivih
enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pa
cijent? Po svemu sudei, neka vrsta intelektualca iji se duh
i jezik ne suglaavaju s odreenjima svakodnevnog rasuiva
nja. Zaista, dobra doza psihoanalize analize bez Freudova
fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene
u opoj bolesti koja ne moe biti izlijeena analitikom tera
pijom. Odnosno, bolest pacijenta je u odreenom smislu, pre-

174

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko

me on ivi. No, lijenik mora ostaviti po strani moralni
problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga
osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu.
Filozof nije lijenik; njegov posao nije da ozdravljuje
pojedince, ve da pojmi svijet u kome oni ive da ga ra
zumije u odnosu na ono to je uinio ovjeku i to moe ui
niti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest
jo uvijek vai) suprotna onom to Wittgenstein smatra da
jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao
pothvat koji ostavlja sve takvo kakvo jest. Filozofija ne po
znaje beskorisnije otkrie od onog koje daje filozofiji mir
tako da vie ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi
tanje 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa
Butlera koja ukraava Principia Ethica G. E. Moorea: Sve
je ono to jest, a ne neto drugo osim ako se ovo jest
razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog
i nainjenog.
Neopozitivistika kritika jo uvijek usmjeruje svoj
glavni napor protiv metafizikih pojmova. Pri tom je moti
virana egzaktnou shvaenom ili formalno logiki ili empiriki deskriptivno. Bilo da se za egzaktnou tei u analitikoj
istoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je
zikom, na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje
i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je najzamanije tamo gdje poprima formu tolerancije to jest
kad je odreena valjanost istine za transcendentne pojmo
ve doputena u odvojenoj dimenziji smisla i znaenja
(poetska istina, metafizika istina). Jer, stavljanje u stra
nu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i
jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i ak kontra
diktorni, jest upravo najefikasniji nain da se zatiti normalni
svijet rasuivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide
jama. Ma to da je istina sadrana u literaturi, to je poetska
istina, ma to da je istina sadrana u kritikom idealizmu, to
je metafizika istina njezina valjanost, ako je uope ima,
14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

175

ne obvezuje ni svakodnevno rasuivanje i ponaanje niti filo

zofiju ovima prilagoenu. Ova nova forma doktrine dvo
strukoj istini sankcionira krivu svijest poriui relevantnost
transcendirajueg jezika za svijet uobiajenog jezika, prokla
mirajui totalno njihovo neproimanje. U stvari se valjanost
istine transcendirajueg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobiajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim.
U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i ive mo
e miso bilo koji mod miljenja koji nije ogranien na pra
gmatiku orijentaciju unutar statusa quo shvatiti injeni
ce i reagirati na njih samo tako da ide preko njih. Iskustvo
se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet neto
to se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po
Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava
razuma, kao u lingvistikoj analizi, niti purificirani subjek
ti znanstvena mjerenja, ve kao subjekti i objekti povijesne
borbe ovjeka s prirodom i s drutvom, injenice su ono to
jesu kao dogaanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan
ak tamo gdje je jo uvijek okrutna, nepokorena priroda.
Misaono rastvaranje i ak destrukcija danih injenica
je povijesna zadaa filozofije i filozofske dimenzije. Znanstve
ni metod takoer ide preko injenica neposrednog iskustva.
On se razvija u tenziji izmeu pojave i stvarnosti. No, posre
dovanje izmeu subjekta i objekta misli je bitno drugaije.
U znanosti Je medijum subjekt koji opaa, mjeri, kalkulira,
eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; ap
straktni subjekt projektira i odreuje apstraktni objekt.
Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji
sa svijeu za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji
hov meusobni odnos. Filozofski pojmovi zadravaju i raz
vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev
ne prakse, ekonomske organizacije, politike akcije), koje je
uinilo svijet objekta onim to zbiljski jest svijet u kome
su sve injenice dogaaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu.
I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan
dogaaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva
priprava za prvu znanost ontologiju. Aristotelov pojam
materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo
po razliitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

176

otkriu raznih slojeva stvarnosti) ve takoer, a moda pri

marno, na osnovu razliitih povijesnih projekata, razliitog
povijesnog pothvata koji je uspostavio drugaiju kako priro
du tako i drutvo. S novim iskustvom i razumijevanjem pri
rode, s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i
objekta, Aristotelova fizika postaje objektivno kriva, pa se
ovo novo shvaanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro
iruje unatrag u prolo i prevladano iskustvo i razumije
vanje 1 5 ).
No, bilo da su integrirani u znanost ili ne, filozofski
pojmovi ostaju antagonistiki spram domene svakodnevnog
rasuivanja jer kontinuirano ukljuuju sadraje koji nisu
ispunjeni u govornoj rijei, javnom ponaanju, uoljivim
stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama.
Filozofija tako kontinuirano sadrava privide, fikcije i
iluzije koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja
utoliko to su to pojmovi koji uviaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. Oni izraavaju iskustvo koje Witt
genstein odbija naime da je nasuprot naim prethodno
koncipiranim idejama mogue misliti ,tako i tako' ma ta
da to znai 1 6 ).
Zanemarivanje, odnosno sreivanje ove specifino filo
zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da
se kree u sintetiki osiromaenom svijetu akademske kon
kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra
zorio. Rijetko kad je filozofija pokazala zakuastiji esprit
de srieux od onog u takvim analizama kao to je interpreta
cija Tri slijepa mia u raspravi Metaphysical and Ideograp
hic Language, gdje se raspravlja umjetno konstruiranoj
trostrukoj primarnoj mijoj sljepoi, asimetrikoj sekvenciji
konstruiranoj prema istim principima ideografije 17 ).
Moda ovaj primjer nije fer. Ali je sasvim u redu da se
kae kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako
artificijeine i besmislene brige kao to su one ponikle u vezi
15

) Pogledaj poglavlje VI, naroito str. 157, 158.

) Wittgenstein Joe. cit., str. 47.
) Margaret Masterman, u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e
M i d C e n t u r y , ed. C. A. Mace, London, Allen and Unwin, 1957,
str. 323.
16

17

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

177

s problemima redukcije, prevoenja, opisa, oznaavanja, vla

stitih imena, itd. Primjeri su vjeto drani u balansu izmeu
ozbiljnosti i ale: razlike Scotta i autora Waverly; elavost
francuskog kralja; Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici pro
sjenog plaaoca taksi Richarda Roea; vidim ovdje i sad mr
lju crvenog i govorim to je crveno; otkrovenje u injenici
da ljudi esto opisuju osjeanja kao uzbuenja, probadanja,
otru bol, jaka kucanja srca, uganua, svrbe, ubod, studen,
uarenost, pretrpanost, munine, enje, zgruavanje, tonjenje, napetosti, izgrizanje i okove 1 8 ).
Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me
tafizikih privienja, mitova, legendi i iluzija svijetom poj
movnih i osjetilnih izrezaka, rijei i izraza koji su tad organi
zirani u filozofiju. Sve to ne samo da je legitimno ve je i
korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide
je, aspiracije, sjeanja i likovi postali istroeni, iracionalni,
zbunjujui, ili besmisleni.
U raiavanju tog nereda analitika filozofija kon
cipira ponaanje u prisutnoj tehnolokoj organizaciji reali
teta. Ona prihvaa takoer presude ove organizacije; degra
diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. Nisu de
gradirane samo iluzije ve i istina sadrana u njima. Nova
ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao to
je filozofija izjavljuje samo ono to svatko priznaje, ili da
opeupotrebljavane rijei obuhvaaju sve distinkcije koje
ljudi smatraju vrijednim da budu povuene.
to su svakidanje rijei? Ukljuuju li one Platonovu
ideju, Aristotelovu esenciju, Hegelov duh, Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevoenju? Ukljuuju li
kljune rijei poetskog jezika? Ili nadrealistike proze? Ako
ih ukljuuju, da li ih sadravaju u njihovoj negativnoj kono
taciji to jest kao obezvreivanje univerzuma svakodnevne
upotrebe? Ako ne ukljuuju, tad je odbaen, premjeten u
sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je ov
jeanstvo smatralo vrijednim da budu povuene, a osakaena,
iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle, T h e
i dalje.

concept

of

M i n d , loc, cit., str. 83.

JEDNODIMENZIONALNA
178

MISAO

179

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

luuje smislu i izrazu onog to jest. Ostalo je optueno i

odobreno kao fikcija ili mitologija.
No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime,
mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije
obezvauje mit (to je gotovo definicija progresa), no on mo
e, takoer, vratiti racionalnu misao na mitoloki status. U
tom sluaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije
sne mogunosti treba da postanu iracionalne, naime one pop
rimaju izgled iracionalnog jer protivurjee racionalitetu pos
tojeeg univerzuma rasuivanja i ponaanja.
Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit
dolasku Mesije pod udarom sve vee racionalizacije. Nemo
gui (povijesno) elementi su odvajani od moguih san i
imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom
stoljeu su teorije socijalizma prevele u socioloka odree
nja ono to je primarno bilo mit one su, naime, otkrile
u danim povijesnim mogunostima racionalnu sr mita. Tad
je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realisti
ki pojmovi od juer izgledaju mitoloki kad se konfrontiraju
sa stvarnim uslovima. Stvarnost radnike klase u razvijenom
industrijskom drutvu pretvara Marxov proletarijat u mi
toloki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara
Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuijenou izmeu teorije i injenica protivurjenou ko
ja sama po sebi jo ne ini teoriju pogrenom.'Neznanstveni,
spekulativni karakter kritike teorije proizlazi iz specifinog
karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i odreuju iracio
nalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitolo
ki prizvuk odraava mistifikatorska svojstva danih injeni
ca varljivo harmoniziranje drutvenih protivurjenosti.
Tehniko postignue razvijenog industrijskog drutva
i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno
sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je
rei da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz
vodnje, a isto tako da, u ovom drutvu, racionalno, vie no
iracionalno, postaje najefikasnije orue mistifikacije. Fai
zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovite da se sve
vee potiskivanje u suvremenom drutvu manifestira u ide
ologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-

lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi zajednici nasuprot

drutvu, krv i tlo, itd.). Ovi reimi su opovrgli spomenute
i svoje vlastite iracionalne filozofije potpunom tehnikom
organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate
rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi
cirajui silu nad drutvom. Posredstvom nje su pojedinci
postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga
iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su
platili za njega.
Danas su mistificirajui elementi savladani i iskorita
vani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Oda
vanje magiji, arolijama i ekstazi je ukoloteeno u svakodnevici doma, duana, ureda, a racionalno kompletiranje prikri
va iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uznemiravajuem problemu meusobnog unitenja matema
tika i kalkulacije usmrenja i prekobrojnih usmrenja, mje
renja irenja, i ne tako potpunog irenja, radioaktivnih padavina, eksperimenti izdravanju u abnormalnim situacija
ma mistificira utoliko to proizvodi (i ak zahtijeva) po
naanje koje prihvaa ludost. Ono se tako suprotstavlja istin
ski racionalnom ponaanju, naime naporima da se dokraj
e uslovi koji proizvode ludost.
Treba razluiti novu mistifikaciju, koja preokree ra
cionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno,
a razlika izmeu egzaktnog utvrivanja, te analize fakata i
nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije.
Nevolja je u tome to statistika, mjerenja i polje istraivanja
sociologije i politike znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni
mistificiraju utoliko to su izolirani od istinski konkretnog
konteksta iz koga proizlaze injenice, konteksta koji determi
nira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je iri i drugaiji od
onog istraivanih poduzea i institucija, razmatranih grado
va i velegradova, podruja i grupa kojih je javno mnjenje re
gistrirano brojem glasova ili ije su anse preivljavanja pred
met kalkulacije. Kontekst kome je rije je, takoer, zbiljskiji u tom smislu to proizvodi i determinira istraivane, kalkulirane i brojem glasova utvrene injenice. Taj zbiljski kon
tekst, u kome predmeti posebnih istraivanja zadobivaju svoj
istinski znaaj, odredljiv je jedino unutar teorije drutva. Jer

180

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

inioc i injenice nisu neposredno data opaanja, mjerenja

i presluavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da
pokae strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi drutva
i koja determinira njihov meusobni odnos.
Odrediti Drutvo (s velikim D) kao taj metakontekst
znai hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hipostaziranje se deava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga
moe prevladati samo tako da ga ne zaobie i da shvati nje
gov doseg i njegove uzroke. Drutvo je odista cjelina koja
provodi svoju neovisnu mo nad jedinkama, pa je to dru
tvo neuhvatljiva sablast. Njegovo vrsto empirijsko jezgro
je u sistemu institucija koje su postojei i zaleeni odnosi
meu ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mje
renja, ispitivanja i kalkulacije ali iskrivljeni dimenziji
koja se ne oituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacija
ma, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih.
Ona zadravaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj mistifikatorska.
. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina
koji oznaavaju transcendentno, neodreenih pojmova, me
tafizikih openitosti i tome slino, lingvistika analiza
mistificira izraze svakodnevnog jezika time to ih ostav
lja u represivnom kontekstu postojeeg univerzuma rasu
ivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se
bihevioralna eksplikacija znaenja eksplikacija kojoj je do
izganjanja starih lingvistikih privienja kartezijanskog i
drugih zastarjelih mitova. Lingvistika analiza ustvruje da
Joe Doe i Richard Roe, kad govore onom to im je na pa
meti, naprosto ukazuju na odreene, pripadne im percepcije,
pojmove i raspoloenja; svijest je verbalizirano privianje. Is
to tako, volja nije realna sposobnost due, ve naprosto odre
en mod odreenih raspoloenja, sklonosti i aspiracije. Slino
je sa svijeu, vlastitou, sloboda, one se daju
eksplicirati izrazima koji oznaavaju posebne naine i mode
usmjerenja i ponaanja. Vratiti u se kasnije na tretiranje
univerzalnih pojmova.
Analitika filozofija esto stvara atmosferu denuncira
nja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan
na odgovornost, t o mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

181

li neto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi

drugi, poput ovjeka s ulice, ve kao stranac koji ne spada
ovdje. Moramo vam podsjei krila, razotkriti vae trikove,
oistiti vas. Nauit emo vas da kaete ono to mislite tako
da bude jasno, da pokaete svoje karte. Dakako, mi se ne
nameemo vama i vaoj slobodi misli i govora; moete misliti
to god hoete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje
misli na naem jeziku ili na vaem. Zacijelo moete go
voriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv
i bit e preveden. Moete govoriti poeziju to je u redu.
Mi volimo poeziju. Ali mi elimo da razumijemo vau poeziju,
a to moemo samo ako intepretiramo vae simbole, metafore
i slike terminima svakodnevnog jezika.
Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista eli da njego
va poezija bude razumljiva i shvaena (ta radi toga je i pie),
no ako bi ono to on kae moglo biti reeno rjenikom sva
kodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam uinio. On ',
e moda rei: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1
enje i obezvreenje upravo onog svijeta rasuivanja i pona- :.
sanja u koji je vi elite prevesti. Moj jezik se moe nauiti po- }
put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, takoer, va via- a
titi jezik) i tad e se pokazati da moji simboli, metafore itd. >.
nisu simboli, metafore itd., ve da znae upravo to to kau. .;
Varljiva je vaa tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni >
kutak znaenja i znaaja, pruate mi azil za nenormalne i ne
razumne, no, po mom shvaanju, ludnica je negdje drugdje.
Pjesniku se moe takoer initi da solidna trezvenost
lingvistike filozofije govori jezikom predrasuda i emocional
nim jezikom jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Nji
hov Vokabular obiluje s neprimjeren, udan, apsurdan,
zbunjujui, suvian, blebetav, brbljalo. Neprimjerene
i zbunjujue suvinosti treba odstraniti ako hoemo da do
minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi
ti iznad ljudi; sadraji koji prelaze zdrav i znanstven razum
ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu
ivanja.
No, kritika analiza se mora disocirati od onog to te
i razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter
19
mina, filozofija mora upotrebljavati drugaije ). Jer posto-

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

jeci svijet rasuivanja je potpuno oznaen specifinim modima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su
podvrgnuti lanovi drutva. U svom ivotu ljudi ovise efo
vima i politiarima, slubama i susjedima koji ih navode da
govore i misle isto to i oni; drutvenom nunou su ljudi
prisiljeni da identificiraju stvar (ukljuujui svoju vlasti
tu linost, svijest, osjeanje) sa njezinim funkcijama. Kako
to znamo? Gledamo televiziju, sluamo radio, itamo novine
i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima.

moe se uzeti po nominalnoj vrijednosti ne zato to ljudi

lau, ve zato to je totalitet misli i prakse u kome oni ive
totalitet manipuliranih kontradikcija.
Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz
java poput svrbi me, ili on jede mak, ili to mi sada iz
gleda crveno, no, one mogu postati vitalno relevantne kad
ljudi stvarno neto kau (ona ga je naprosto voljela, on
nema srca, to nije fer, to mogu uiniti s tim u vezi?).
One su vitalne i za lingvistiku analizu etike, politike itd. Kad
ih lingvistika analiza ne uzima u obzir, ona ne moe postii
empirijsku egzaktnost drugaiju od one na kojoj se insistira
u postojeem, niti drugaiju jasnou od one koja je dopute
na to jest, lingvistika analiza ostaje unutar granica misti
ficiranog i varljivog rasuivanja.
Tamo gdje se ini da ga nadilazi, kao u logikom istu
nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta sablast daleko sa
blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija
vie negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih
proizlazi da je dano rasuivanje osakaen i varljiv univerzum.
Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi
hologiju znai uiniti metodoloki princip iz postojee podjele
akademskog rada. Zadaa se ne moe odstraniti umjerenim
insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvistike analize
da samo razjasni konfuzno miljenje i govor. Ako takvo
razjanjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju moguih
znaenja u moguim kontekstima, ostavljajui svakome iro
ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa
mo ne skroman zadatak. Razjanjenje bi ukljuivalo analizi
ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim podru
jima prepoznajui konfuzno miljenje ondje gdje se ono to
najmanje priinja, razotkrivajui iskrivljenost u tako mnogo
normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistika analiza zado
bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi odreeni dru
tveni procesi koji oblikuju i ograniavaju postojee rasui
vanje.
Tu nastaje problem metajezika; termini kojima se
analizira smisao odreenih termina moraju biti drugaiji, razluivi od analiziranih. Oni moraju biti neto vie i drugo od
pukih sinonima koji jo uvijek pripadaju istom (neposred-

182

Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu

uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako
kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me
usobna odnosa. Govorei svojim vlastitim jezikom, ljudi go
vore, takoer, jezikom svojih gospodara, dobroinitelja, oglai
vaa. Tako oni ne izraavaju samo sami sebe, svoje vlastito
znanje, osjeanja i aspiracije, ve takoer neto drugo nego
to su sami. Kad samostalno opisuju politiku situaciju, bi
lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo
oni ukljuuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo)
opisuju ono to im kau sredstva masovne komunikacije
a to je stopljeno s onim to oni stvarno misle, i vide i osje
aju.
Kad opisujemo jedan drugom ono to volimo i ono to
mrzimo, nae sentimente i resentimane, moramo upotrijebi
ti izraze naih oglasa, filmova, politiara i bestselera. Mo
ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo nae automobile,
hranu i pokustvo, kolege i suparnike i mi se savreno ra
zumijemo. To nuno mora biti tako jer jezik nije neto pri
vatno i vlastito, ve je privatno i vlastito posredovano raspo
loivim lingvistikim materijalom koji je drutveni materijal.
Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da
bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u
analitikoj filozofiji. Ono to ljudi misle kad kau . . . jest
u relaciji s onim to ne kau. Ili, ono to ljudi misle ne
19
) Suvremena analitika filozofija je na svoj nain sagledala ovu
nunost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed,
str. 184.

J83

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno

probije totalitarna smjeranja postojeeg svijeta rasuivanja,
u kome su integrirane i asimilirane razliite dimenzije jezika,
mora on biti kadar da ukae na drutvene procese koji su
determinirali i zatvorili postojei svijet. Prema tome, to ne
moe biti tehniki metajezik konstruiran poglavito s obzirom
na semantiku ili logiku jasnost. eli se postii to da iz po
stojeeg jezika progovori skriveno ili iskljueno; ono to tre
ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra
suivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me
tajezik.

svako izraeno znaenje spada u nekoliko meusobno poveza

nih, djelomino ukrtenih i suprotnih sistema. Na primjer,
ono pripada:
a) individualnom projektu, tj. odreenoj komunikaciji
(novinski lanak, govor), sainjenoj u odreenom
sluaju za odreenu svrhu;
b) postojeem supraindividualnom sistemu ideja, vri
jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici
pira individualni projekt;
c) odreenom drutvu koje integrira razliite, i ak su
protne individualne i supraindividualne projekte.
Da ilustriramo: neki govor, novinski lanak, ili ak
privatno saopenje sroio je neki pojedinac koji je (auto
riziran ili neutraliziran) govornik odreene grupe (politike,
intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre
enom drutvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek
tivne okolnosti, norme miljenja i ponaanaja koje ulaze
afirmirane ili suprotstavljene u individualnu komunikaciju
uz razliite stupnjeve osvijetenosti i eksplicitnosti. Tako in
dividualno saopavanje individualizira supraindividualni
sistem znaenja koji konstituira dimenziju rasuivanja razli
itu od individualnog saopavan ja, a ipak isprepletenu s
njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsene, svepri
sutne sfere znaenja koju razvija i obino zatvara drutve
ni sistem unutar koga, i od strane koga, tee komunikacija^
Doseg i ospeg drutvenog sistema znaenja znatno vari
ra u razliitim povijesnim periodima i prema postignutom
stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno odree
ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od
nose i instrumente svakodnevnog ivota. Danas drutveni si
stem znaenja objedinjuje razne nacionalne drave i jezina
podruja. Ovi obimni sistemi znaenja koincidiraju, s jedne
strane, s podrujem vie ili manje razvijenih kapitalistikih
drutava, a s druge, s komunistikim drutvima u razvoju.
Dok se drutveni sistem znaenja u funkciji determiniranja
nepopustljivo potvruje u kontroverznom politikom univer
zumu rasuivanja, djeluje on takoer, na mnogo prikriveniji,
nesvjestan, emocionalan nain, u svakodnevnom rasuivanju.
Istinski filozofska analiza znaenja mora uzeti u obzir sve te

184

To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao

kako unutarnje preispitivanje govora i pisanja, interpunk
cije, ak tipografskih pogreaka moe razotkriti itav moralni,
odnosno politiki sistem. Ovo preispitivanje se jo uvijek kre
e unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba artificijelna via razina jezika da bi extrapoliralo i objasnilo
preispitivani jezik. Rije, te sintaktika forma itane su u kon
tekstu u kome se pojavljuju na primjer u novinama koje
u nekom gradu ili kraju podravaju odreena shvaanja po
sredstvom pera odreenih lica. Leksiki i sintaktiki kontekst
se tako otvara u jednu drugu dimenziju koja nije izvanj
ska, ve konstitutivna za znaenje i funkciju rijei dimen
ziju beke tampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega,
stava njegovih izdavaa u odnosu prema masakrima, monar
hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba rijei
i struktura reenice poprimaju znaenje i funkciju koja se ne
oituje u neposredovanom itanju. Ogresenja jezik koja
se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po
litikom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo
ralni i politiki ini. Kontekst moe biti i estetski ili filozof
ski: knjievna kritika, obraanje uenom skupu ili slino.
Ovdje lingvistika analiza poeme ili eseja konfrontira dati
(neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s
onim koji je pisac naao u literaturnoj tradiciji i koji je trans
formirao.
U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu
du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri emu

185

186

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

dimenzije znaenja jer lingvistika oitavanja sudjeluju u svi

ma njima. Prema tome, lingvistika analiza u filozofiji upu
uje na neto vanlingvistiko. Kad odluuje dinstinkciji
legitimne i nelegitimne upotrebe, autentikog i varljivog zna
enja, smisla i besmisla, obraa se ona politikom, estetskom
i moralnom suenju.
Moe se prigovoriti da je takva izvanjska analiza (pod
znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, ve je unu
tarnji razvoj znaenja) neumjesna kad je intencija da znae
nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo
trebe u svakodnevnom rasuivanju. Istiem da je upravo to
ono to ne ini lingvistika analiza u suvremenoj filozofiji.
Ne ini to utoliko to transferira svakodnevno rezoniranje u
specijalan akademski univerzum koji je proien i sinteti
an ak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je
zikom. U tom analitikom tretiranju svakodnevnog jezika on
je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je
uinjen jednodimenzionalan, a u ovome se razliita i suprot
na znaenja vie meusobno ne proimaju, ve su drana od
vojeno jedno od drugog; utiana je eksplozivna povijesna di
menzija znaenja.
Ponovo moe posluiti kao primjer Wittgensteinova bes
konana jezina igra elementima kompozicije, ili konverza
cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoi
primjera, ostaju neodreeni govornici i njihova situacija. Oni
su i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu
ivanju su i y privienja. Oni ne egzistiraju, proizvod
su analitiara filozofa. Dodue, razgovor x-a i y-a je savre
no razumljiv i lingvistiki analitiar se s pravom obraa stan
dardnom razumijevanju prosjenih ljudi. No, u stvarnosti
se meusobno razumijevamo samo u cijelim podrujima ne
sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je
zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen,
mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objanje
nje. I, vie, takvo objanjenje treba da ispuni terapeutiku
funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, dola bi
odista na svoje.
Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobaa misao
od njena porobljivanja od strane postojeeg svijeta rasuiva-

JEErNODIMENZIONALNA MISAO

187

nja i ponaanja, ukoliko pokazuje negativnost postojeeg

(njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom sluaju, dat
obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Dodue, fi
lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide
ologija i upravo taj ideoloki karakter je sudbina filozofije
koju ne moe prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin
ideologijski napor moe biti istinski terapeutiki da poka
e stvarnost kao ono to ona zbiljski jest i da pokae ono to
ta stvarnost prijei da bude.
Kako postojei svijet svakodnevnog jezika tendira
skruivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet,
terapeuticka zadaa filozofije u totalitarnoj eri mora biti
politika zadaa. Tad bi se politika javila u filozofiji kao
smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi
lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize,
ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistika
analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto
toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaenog svijeta
svakodnevnog rasuivanja, tad je ona, u najbolju ruku, nekonsekventna. Zapravo je gore od toga bijeg u nekontroverzno, nezbiljsko, u ono to je samo akademski kontroverzno.

ANSE ALTERNATIVA

8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE

Pripadnost analitike filozofize osakaenoj zbilji milje
nja i govora oituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj
mova. Problem je ve prethodno pomenut iz aspekta inhe
rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, opeg
karaktera filozofskih pojmova. tome je sad potrebno opirnije raspraviti. Pitanje statusu opih pojmova nikako nije
samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe ono je u samom
centru filozofske misli. Tretiranje opih pojmova razotkriva
poloaj filozofije u sklopu kulture njezinu povijesnu
funkciju.
Suvremena analitika filozofija eli odagnati takve mi
tove ili metafizika privienja kao to su Duh, Svijest, Vo
lja, Dua, Sopstvo, rastvarajui intenciju tih pojmova u izjave
pojedinanim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga
ma, sklonostima, tendencijama, vjetinama itd. Na udan na
in rezultat pokazuje nemo destrukcije privienja i dalje
proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevoenje,
moe adekvatno opisati pojedinaan mentalni proces, to za
miljam kad kaem ja ili to misli sveenik kad kae da je
Mary dobra djevojka, ini se da ni jedna od tih reformulacija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaa, a ak i ne opisuje
puno znaenje takvih termina kao to su Svijet, Volja, Sop
stvo, Dobro. Ovi opi pojmovi se odravaju kako u opoj tako
i u poetskoj upotrebi, a obje upotrebe ih razluuju od raz
nih moda ponaanja i dispozicije koji, po analitikim filozo
fima, ispunjavaju njihovo znaenje.
Takvi opi pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani
tvrdnjom da oni oznaavaju cjelinu koja je vie i drugo nego
njezini dijelovi. Oni, zapravo, oznaavaju cjelinu, no ona za
htijeva analizu neosakaenog iskustvenog konteksta. Kad se

192

OVJEK

JEDNE DIMENZIJE

odbija ta supralingvistika analiza, kad je svakodnevan jezik

uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti tj. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije
supstituiran varljivim univerzumom opeg razumijevanja me
u ljudima tad su inkriminirani opi pojmovi odista prevodljivi, a njihova mitoloka supstancija moe biti rastvo
rena u mode ponaanja i dispozicija.
No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita
nju ne samo u ime filozofa ve i u ime obinih ljudi u i
jem se ivotu i rasuivanju dogaa rastakanje kome je rije.
Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita rije; ono se
ljudima dogaa i oskvrnjuje ih tako to su okolnostima
prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce
sima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u
drutvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevoenja i
identificiranja kao drutvene procese tj. kao osakaenje
duha (i tijela) nametnuto ovjeku od strane njegova dru
tva filozofija se bori samo s privienjem supstancije koju
eli demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz
pojmova duh, sopstvo, svijest, itd., ve od njihova
bihevioralnog prevoenja. Prevoenje je lano upravo zato
to pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponaanja,
tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaene i organizi
rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet.
No, ak i u tom ratu privienja su naznaene snage
koje bi mogle dokrajiti taj fiktivni rat. Jedan od uzne
mirujuih problema u analitikoj filozofiji jesu izjave op
im pojmovima kao to su nacija, drava, Britanski
ustav, Oxfordski univerzitet, Engleska 1 ) Nikakav poje
dinaan entitet ne odgovara tim opim pojmovima, a ipak je
1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc.
cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, Metaphysics and Verification,
u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.;
A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se
ries), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, Universals, u ibid., Second Series,
Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s ,
Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t .
New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y ,
r u i i t i c s a n S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.

ANSE

ALTERNATIVA

193

sasvim smisleno, ak nezaobilazno rei da je nacija mobili

zirana, da je Engleska objavila rat, da sam studirao na
Oxfordskom univerzitetu. Svako reduktivno prevoenje
takvih izjava, smatram, mijenja njihovo znaenje. Moemo
rei da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego
vih raznih koleda, biblioteka itd., ve je upravo nain na
koji su ovi organizirani. Isto modificirano objanjenje moe
mo primijeniti na druge izjave. No, nain na koji su takve
tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje
kao entitet razliit od njegovih sastavnih dijelova i to do
te mjere da raspolae ivotom i smru, kao u sluaju naci
je, ustava. Lica koja izvravaju odluku, ako se uope daju
identificirati, ne djeluju kao individuum, ve kao predstavnici
nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Drava,
okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava
direktora i organizatora, predsjednik, lanovi vijea i fakul
tet jesu, sastajui se i odluujui svojoj politici, opipljivi
i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sai
njavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima nji
hovih zakona, u nuklearnom oruju koje naruuju i proizvode,
u imenovanjima, plaama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa
stajui se na skupovima, pojedinci su govornici (esto nesvejsni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizacicijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda)
nroizaloj iz konkurencije mstitucija i interesa nacija, par
tija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, ouvana
i reproducirana kao (relativno) posljednja, univerzalna
stvarnost to nadilazi podreene joj institucije ili ljude.
Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadreenu egzi
stenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadre zbiljski op
e i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su
predmet pojedinani entiteti. S druge strane, potreba da se
pokua takvo prevoenje, protest protiv njegove nemogu
nosti indicira da neto nije u redu. Da bi bile potpuno smis
lene, nacija ili partija treba da budu prevodljive u svoje
komponente i elemente koji ih sainjavaju. injenica da to
nisu jest povijesna pa se ispreuje lingvistikoj i logikoj
analizi.

194

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Disharmonija izmeu individualnih i drutvenih potre

ba, nepostojanje takvih predstavnikih ustanova u kojima
individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnou takvih
openitosti kao to su nacija, partija, ustav, korporacija,
crkva stvarnou koja nije identina ni sa jednim od po
jedinanih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili insti
tucija). Takve optenitosti izraavaju razne mode i stupnjeve
reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena
utoliko to je pripadna odreenim moima koje su organizi
rale dano drutvo u cjelini. Jo je uvijek diseratum, no poli
tiki diseratum, takvo prevoenje koje bi rainilo krivu op
enitost u njezinoj supstanciji.
Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske
ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industri
jalce. Vjeruju da umiru za slobodu Linosti, a umiru za Slo
bodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru
za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Drave, a
umiru za novac koji drava dri. Vjeruju da umiru za naciju,
a umiru za bandite koji joj zaepljaju usta. Oni vjeruju ali
zato bi ovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati
umrijeti? kad je stvar u tome da se naui ivjeti? 2 ).
Ovo je genuino prevoenje hipostaziranih openitosti
u konkretnosti, a ono ipak uvaava stvarnost openitosti nazi
vajui je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se
opire analitikom rastvaranju; ne zato to je neki mitski en
titet s onu stranu pojedinanih entiteta i izvedbi, ve zato to
je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u
danom drutvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona
je stvarna snaga koju ljudi osjeaju i provode u svojim dje
lovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na
vrlo nejednak nain); ona odluuje njihovoj egzistenciji i
njihovim mogunostima. Realna utvara je stvarnost veoma
prinuavajueg karaktera odvojena i neovisna sila cjeline
nad pojedincem. Cjelina kojoj je rije nije puki zamijeen
Gestalt (kao u psihologiji), ni metafiziki apsolut (kao u He2
) Franois Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc.
cit., vol. III, str. 631.

A N S E ALTERNATIVA

195

gela), niti totalitarna drava (kao u looj po'itikoj znanosti)

to je postojee stanje stvari koje deteriminira ivot ljudi.
No, ak ako i doputamo stvarnost takvih politikih
openitosti, nemaju li druge openitosti sasvim drugaiji sta
tus? Imaju, ali je njihova analiza olako drana u granicama
akademske filozofje. Nae raspravljanje ne pretendira da ue
u problem uni verzali ja; ono pokuava da samo osvijetli
ogranieni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira
potrebu nadilaenja ovih granica. Raspravljanje e i ovog
puta biti koncentrirano na supstancijalne ope pojmove za
razliku od logiko-matematskih opih pojmova (skup, broj,
razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo
ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao.
Supstancijalan opi pojam ne samo da apstrahira od
konkretnog entiteta ve i oznaava drugaiji entitet. Svijest
je drugo i vie nego svijesni akti i ponaanje. Njezin realitet
bi mogao uslovno biti opisan kao nain ili mod individuumova sintetiziranja, integriranja pojedinanih akata. Moglo bi se
rei da su pojedinani akti a priori sintetizirani transcenden
talnom apercepcijom u tom smislu to integriranje sinteze
prethodi pojedinanim procesima i aktima, omoguuje ih,
oblikuje i distingvira od drugih svijesti. Ova formulacija bi
povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti kome go
vorimo empirijski, a ukljuuje nadindividualno iskustvo, ide
je, aspiracije pojedinih drutvenih grupa.
U pogledu navedenih karakteristika moemo svijest na
zvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od
dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, ve, u striktnom
smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajedni
ka lanovima neke grupe, klase, drutva. Na osnovu ovoga
je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svi
jest e sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim
injenicama to potpunije i to adekvatni je odraavaju dano
drutvo. Socioloku definiciju ne sugeriramo zbog predra
suda u korist sociologije, ve radi stvarnog ulaenja drutva
u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje drutva
u vezi s formiranjem pojmova izraeno u akademskom ogra
niavanju iskustva, restrikciji znaenja.

196

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

tavie, uobiajena restrikcija iskustva proima napetou svijest i mentalne procese, svjesne akte; ak rezultira
njihovim konfliktima. Kad govorim svijesti neke osobe, ne
podrazumijevam time naprosto mentalne procese oitovane
u njezinu izrazu, govoru, ponaanju itd., ne podrazumijevam
naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskuene,
odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono
to ovjek ne izraava, na ono za to ne pokazuje sklonost,
a to je ipak prisutno i to u znatnoj mjeri determinira nje
govo ponaanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih
pojmova.
Tako su negativno prisutne odreene snage okoline
koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih
data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal.
Njihova odsutnost je stvarnost pozitivan faktor koji obja
njava aktuelne mentalne procese pojedinog ovjeka, smisao
njegovih rijei i ponaanja. Smisao za koga? Ne samo za pro
fesionalnog filozofa, iji je zadatak da odstrani iskrivljenost
koje je puno svakodnevno rasuivanje, ve za one koji snose
tu iskrivljenost iako je moda nisu ni svjesni za Joea Doea
i Richarda Roea. Suvremena lingvistika analiza izmie iz
tog zadatka tako to pojmove interpretira odreivanjima pripadnim osiromaenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je
neokljatrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih kljunih
pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti u nekonformistikoj, kritikoj misli.
Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu
stvom stvarnosti u sadraju takvih pojmova kao to su
duh i svijest i na druge apstraktne, a supstancijalne
ope pojmove ljepota, pravda, srea i njihovi kontrarni
pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih opih
pojmova, kao kljunih pojmova misli, odraava nesretnu
svijest podijeljenog svijeta u kome je to to jest insuficijentno spram onog to moe biti, i ak ga nijee. ini se da
je ireducibilna razlika opih pojmova i odgovarajuih poje
dinanih sluajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti dviju di
menzija jednog svijeta. Opi pojam obuhvaa u jednoj ideji

ANSE ALTERNATIVA

197

mogunosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo

kirane.
Kad govorimo lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije
poj slici, zacijelo mislim na razliite stvari. Ono to im je svi
ma zajedniko ljepota nije ni misteriozan entitet ni
misteriozna rije. Naprotiv, moda nema nita direktnije i
jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek
tima. Zaljubljen mladi i filozof, umjetnik i ameriki vlasnik
pogrebnog poduzea mogu je definirati na razne naine, no
svi oni odreuju isto specifino stanje ili okolnost neki
kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu
s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti
je ljepota doivljena u lijepom to jest, ona je viena, slu
ana, mirisana, dotaknuta, osjeana, shvaena. Doivljena je
gotovo kao ok, to, moda, proizlazi iz kontrastnog karaktera
ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za
trenutak) jednu drugu stvarnost (iji integralni element mo
e biti strah) 3 ).
Ovaj opis je upravo taj metafiziki karakter koji po
zitivistika analiza eli eliminirati prevoenjem, ali prevoe
nje eliminira ono to je trebalo odrediti. Ima mnogo, vie ili
manje, zadovoljavajuih tehnikih definicija ljepote u este
tici, no ini se da je samo jedna koja uva iskustveni sa
draj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija
ljepota kao promesse de bonheur 4 ). Ovo odreenje ukazuje
na stanje ljudi i stvari i na odnos izmeu ljudi i stvari, koji
se zbivaju trenutno, iezavaju i javljaju se u toliko razliitih
formi koliko ima ljudi, a iezavajui manifestiraju ono to
moe biti.
Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizikog ka
raktera takvih opih pojmova, insistiranje na familijarnoj
konkretnosti i zatitnikoj sigurnosti zdravog razuma i zna
nosti jo uvijek pokazuje neto od one primarne tjeskobe
koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi
nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana
i sigurnost su jo uvijek znaajne stavke kako u intelektual3
4

) Rikle, D e v i n s k e
) Stendhal.

E l e g i j e , Prva Elegija.

198

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

nom tako u nacionalnom budetu. Neprofiltriranom iskustvu

je, izgleda, blie apstraktno i univerzalno nego analitika filo
zofija; ini se da se ono smjeta u metafiziki svijet.
Univerzalije su primarni elementi iskustva openito
sti ne kao filozofski pojmovi, ve upravo kao svojstva svijeta
s kojim je ovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na
primjer, snijeg, kiu ili vruinu; ulicu; ured ili efa; ljubav
ili mrnju. Pojedinane stvari (entiteti) i dogaaji se pojav
ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao sluajevi
i dijelovi u opoj konfiguraciji (i ak kao opa konfiguracija)
od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugaije a da
ne izgube svoj identitet. Pojedinane stvari i dogaaji jesu
samo na potki opeg koje je vie nego potka ono je kon
kretna osnova na kojoj pojedinano nastaje, egzistira i pro
lazi. Struktura te osnove su opi pojmovi kao to su boja,
oblici, gustoa, tvrdoa ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili
mirovanje. U tom smislu ope oblikuje materijal svijeta.
Moda bismo mogli odrediti ,grau' svijeta kao ono to je
modelirano rijeima koje su, kad su pravilno upotrijebljene,
subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu graa
svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta slinih bjelini, ra
dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli. Tra
dicionalno, kvalitete kao to su bijelo, tvrdo ili slatko sma
trali su univerzalijama, no, ako gornja teorija vai, oni su
sintatiki srodniji supstancijama. 5 )
Supstancijalan karakter kvaliteta ukazuje na iskus
tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na nain kojim
pojmovi potiu iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozo
fija jezika naglaava iskustveni karakter pojma u odnosu
pojma i rijei; on ga dovodi do postavke izvornoj srodnosti
ne samo izmeu pojmova i rijei ve, takoer, izmeu poj
mova i glasova (Laute). No, ako je rije, kao sredstvo pojmo
va, realan elemenat jezika, ne saopava ona gotov pojam
niti sadri ve fiksiran i zatvoren pojam. Rije samo suge
rira pojam, postavlja se u odnos s opim. 0 )
5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t ,
New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170171.
6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t
d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,

SANSE

ALTERNATIVA

199

Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa rijei spram

supstancijalno univerzalnog (pojma) ne moemo za izvor je
zika prihvatiti signifikaciju objekata rijeima koje bi se tek
naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung).
U stvarnosti, govor nije sastavljen od rijei koje bi
prethodile, ve je upravo obrnuto: rijei nastaju iz cjeline
govora (aus dem Ganzen der Rede). 7 )
Cjelinu o kojoj je ovdje rije treba osigurati od kri
vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, Gestalt-a i
tome slino. Taj pojam na neki nain izraava razliku i ten
ziju izmeu potencije i aktualnog identitet u toj razlici.
Ova se javlja u odnosu izmeu kvaliteta (bijel, tvrd; no tako
er lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajuih pojmova (bje
lina, tvrdoa, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan ka
rakter ovih posljednjih pokazuje, ini se, ona konkretnija
svojstva kao djelomine realizacije, aspekte, manifestacije,
univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta to dolazi do iskustva
u konkretnom 8 ).
Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja
kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel,
no nije bjelina, djevojka moe biti lijepa, ak ljepotica, no
ne ljepota, zemlja moe biti slobodna (u poreenju s dru
gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo
utjelovljenje slobode, tavie, pojmovi su smisleni samo u
iskuenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim,
lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti pre
vedene u pozitivne: nebijelo u crno ili sivo, nelijepo
u runo.
Ove formulacije ne mijenjaju odnos izmeu apstrakt
nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna
ava ono to pojedinaan entitet jest i to nije. Prevoenje
moe eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znae
nja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira
stvarnu tenju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadr
ano je vie nego u svojstvima (lijep, slobodan) prida7) Ibidem, str. 7475.
8) Pogledaj str. 200, 201.

200

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan

opi pojam smjera na kvalitete koji nadmauju sve pojedi
nano iskustvo, no perzistiraju u svijesti ne kao izmiljevine mate niti kao loginije mogunosti, ve kao graa iz
koje je sainjen na svijet. Nijedan snijeg nije isto bijel,
nijedna okrutna zvijer, ili ovjek, nije sva okrutnost koju
ovjek poznaje poznaje kao gotovo neumornu silu u po
vijesti i imaginaciji.
Postoji iroka skupina pojmova usuujemo se rei
filozofski relevantnih pojmova u kojoj kvantitativan od
nos opeg i pojedinanog poprima kvalitativan aspekat, gdje
apstraktno ope, ini se, oznaava mogunosti u konkretnom
povijesnom smislu. Ma kako da su definirani ovjek, pri
roda, pravednost, ljepota ili sloboda, oni sintetiziraju
sadraje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi
nane realizacije kao neto to treba nadii, prevladavati.
Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu jo ne realiziranu;
pojam slobode svu jo ne postignutu slobodu.
Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam ovjek
smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje
gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogunosti
uslova u kojima ovjek stvarno ivi. Pojam artikulira svoj
stva koja su smatrana tipino ljudskim. Ova maglovita fra
za moe posluiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim
definicijama naime, one sabiru svojstva pripadna svima
ljudima za razliku od drugih ivih bia, a istovremeno su
zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najvia realizacija ov
9
jeka ).
9
) Ovu interpretaciju, koja naglaava n o r m a t i v n i k a r a k t e r
univerzalnih pojmova, moemo dovesti u vezu sa shvaanjem univer
zalnog u grkoj filozofiji naime, s pojmom najopijeg kao najvieg,
prvog po eminentnosti i zato zbiljskom realnou: . . . opost nije
subjekt ve predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj
eminentnosti ostvarenja. Opost, to e rei ope upravo zbog toga, i
samo utoliko, to je ,popuf prvosti. Tad ono nije ope na nain logiki
univerzalnog ili pojma vrste, ve kao n o r m a koja uspijeva da objedini
mnotvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je vano
da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehaniki

A N S E ALTERNATIVA

201

Takve univerzalije se na taj nain javljaju kao pojmov

ni instrumenti za razumijevanje pojedinanih stanja stvari u
svjetlosti njihovih mogunosti. One su povijesne i nadpovijesne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku
stva, i to u svjetlosti njegovih mogunosti, u svjetlosti nje
gove stvarne ogranienosti, priguenosti i prikraenosti. Ni
iskustvo ni prosuivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se
formiraju i razvijaju u svijesti opem stanju u povijesnom
kontinuumu; oni su izraeni s individualne pozicije unutar
odreenog drutva. Tako je materijal misli povijesni materi
jal ma kako apstraktan, openit i ist moe postati u filo
zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov
remeno povijesni karakter ovih vjenih predmeta misli
uvia i jasno izraava Whitehead u Science and the Modem
Worlds).
Vjeni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni.
Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono to je vjeni objekt
po samom sebi to e rei, njegova esencija je shvatljiva bez
pozivanja na neko pojedinano iskustvo. Biti apstraktan znai
transcendirati pojedinane sluajeve stvarnog zbivanja. No,
transcendirati neki aktualan sluaj ne znai biti' van veze s
njim. Naprotiv, smatram da svaki vjeni objekt ima svoju
vlastitu specifinu povezanost sa svakim takvim sluajem to
oznaujem njegovim modom ulaenja u taj sluaj. Tako je
metafiziki status vjenog objekta status mogunosti neke
aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni sluaj
odreen time kako su te mogunosti realizirane za taj sluaj.
(cjelina = suma njezinih dijelova), ve imanentno teleoloki (cjelina
= razliito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o tele
oloki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj
svojoj relevatnosti za fenomen ivota, nije primarno organizmika
kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj
funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i j uj e mno
tvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i
jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnotva ba kao mnotva. Harold A . T . Reiche, G e n e r a l B e c a u s e F i r s t : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no.
52, str. 105. i dalje.
10) New York, Macmillan, 1962. g str. 228. i dalje.

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

S ANSE ALTERNATIVA

U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti

cipacije realnih mogunosti u respektabilnoj formi kao hi
poteze, a u nerespektabilnoj kao metarizika. Mogunosti
variraju samo u stupnju nerealistinosti, a sve su nerealisti
ne zato jer prelaze okvire postojeeg; u interesu tanosti i
egzaktnosti ak mogu biti i nepoeljne. Zacijelo, u filozof
skoj analizi
malo stvarnog napretka . . . se moe oekivati od pro
irenja naeg univerzuma ukljuivanjem takozvanih moguih
entiteta, 1 1 )
ali, sve ovisi tome kako se primijeni Ockhamova
britva, to e rei koje mogunosti treba odrezati. Mogunost
posve razliite drutvene organizacije ivota nema nita zaje
dniko s mogunou da se sutra pojavi na vratima ovjek
sa zelenim eirom, a to da ih se tretira istom logikom slui
diskreditiranju neeljenih mogunosti. Kritizirajui uvoenje
moguih entiteta, Quine pie da je takav
prenapueni univerzum mnogostrano nezgodan. On
vrijea estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen
krajolik, no, to jo nije najgore. (Takva) bijeda mogueg je
plodno tlo za elemente koji unose nered 1 2 ).
Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentiniju formulaciju konfliktu svojih intencija i svoje funkci
je. Lingvistiki sindrom zgodnost, smisao za estetsko i
osamljen krajolik evocira slobodarski duh Nietzscheove mi
sli presijecajui zakon i poredak, dok plodno tlo za elemen
te koji unose nered pripada jeziku koji govore autoriteti za
istraivanje i informacije. Ono to se s logikog stanovita
javlja kao nezgodno i kao unoenje nereda moe se skladno
uklopiti u drugaiji poredak i moe tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski
pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne
sklad ulaze u najistije objekte misli. Oni su takoe odvojeni
od drutvene osnove, pa isputeni sadraji vode apstrakciji.

Tako nastaje udovite historicizma. Ako misao polazi

od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji
li objektivna baza za distnkciju izmeu raznih mogunosti
projektiranih milju za distinkciju izmeu razliitih i sup
rotnih naina pojmovne transcendencije? tavie, tom pita
nju se ne moe raspravljati samo s obzirom na razliite filo
zofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt
ideologian on je dio povijesnog projekta to jest svojstven
je odreenom stupnju i razini drutvenog razvoja; kritiki fi
lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna
tivne mogunosti tog razvoja.

202

1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
loc. cit., str. 4.
12) Ibidem.
,

203

Pitanje kriteriju za prosuivanje razliitih filozofskih

projekata vodi, tako, pitanju kriteriju za prosuivanje raz
liitih povijesnih projekata i alternativa, razliitih aktualnih
i moguih puteva razumijevanja i mijenjanja ovjeka i priro
de. Izloit u samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da
imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da
ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost ve i odre
uje osnovu za njihovo objektivno vaenje.
' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre
ene pozicije u svom drutvu, i to s materijalom koji to dru
tvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj nain on govori
i misli u zajednikom univerzumu injenica i mogunosti. Pu
tem razliitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem
razliitih projekata koji rukovode nain miljenja od biz
nisa svakodnevnog ivota do znanosti i filozofije, perzistira
interakcije izmeu kolektivnog subjekta i zajednikog svijeta
i konstituira objektivno vaenje univerzalija. Ono je objek
tivno:
1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su
bjektu koji zamjeuje i shvaa. Formiranje pojmova ostaje
determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti
u subjektivitet (ak ako je struktura posve matematsko-logik a ) . Ne moe biti valjan onaj pojam koji odreuje pripadni
mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom
objektu (na primjer, individuum ne moe biti odreen kao
13

) Za upotrebu izraza projekt pogledaj Uvod, str. 16.

204

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

sposoban da postane identian s nekim drugim individuom;

ovjek kao sposoban da ostane vjeno mlad). No, materija
je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se
objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je
promjenljiv.
2) Na osnovu strukture odreenog drutva u kome se
odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednika svima sub
jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod
nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim nainom is
koritavanja drutvenog bogatstva, istim nasljeem prolosti,
istom skalom mogunosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa,
pojedinaca odvijaju se unutar istog zajednikog okvira.
Objekti miljenja i percepcije, onako kako se pruaju
pojedincima prije svake subjektivne interpretacije, ima
ju zajednike izvjesne primarne kvalitete u odnosu na
spomenuta dva sloja realiteta: 1) fiziku (prirodnu) struktu
ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek
tivnoj povijesnoj praksi to materiju ini objektima za sub
jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fiziki i povijes
ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od
drugog; povijesni aspekt nikad ne moe biti tako radikalno
eliminiran da bi preostao apsolutni fiziki sloj.
Pokuao sam pokazati da, na primjer, u tehnolokoj
stvarnosti objektni svijet (ukljuujui subjekte) dolazi u is
kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnoloki kontekst unap
rijed odreuje formu u kojoj se javljaju objekti. Nauenjaku
se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen
ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika
san matematsko-logiki sistem; zdravom razumu se nadaju
kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob
jektni svijet je tako svijet specifinog povijesnog projekta i
nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi
zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski
i praktini pothvat.
Upotrebljavam izraz projekt tako uestalo zato to
mi se ini da najjasnije apostrofira specifini karakter povi
jesne prakse. Ona rezultira iz odreenog izbora, posezanja za
jednim izmeu razliitih naina razumijevanja, organiziranja

ANSE ALTERNATIVA

205

i transformiranja realiteta. Primaran izbor odreuje opseg

mogunosti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne
mogunosti inkompatibilne s njim.
Predloit u sad neke vrijednosne kriterije za istinitost
kad se radi razliitim povijesnim projektima. Ti kriteriji
moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali
zira dane mogunosti ne formalne mogunosti, ve one ko
je ukljuuju naine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija
se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos
tojee drutvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira prejudiciranju racionalnosti moguih projekata, tei da ih dri
unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojee drutvo
konfrontirano s aktualnou ili mogunou kvalitativno raz
liite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci
onalni okvir. Postojee drutvo je ve demonstriralo vrijed
nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga
niziranju ovjekove borbe s ovjekom i prirodom; ono re
producira i titi (vie ili manje adekvatno) ljudski ivot (uvi
jek s izuzetkom ivota onih koji su proglaeni za otpadnike,
tuinceneprijatelje, i drugih rtava sistema). Protiv tog
projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a meu
njima oni koji bi totalno promijenili postojei. S obzirom na
takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati
kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji:
1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real
nim mogunostima koje se otvaraju na postignutom stupnju
materijalne i intelektualne kulture.
2) Da bi diskvalificirao postojei totalitet, transcen
dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da
a) ima perspektive za ouvanje i poboljanje produk
tivnih ostvarenja civilizacije;
b) da odreuje postojei totalitet u njegovoj bitnoj
strukturi, bazinim tendencijama i odnosima;
c) da njegova realizacija prua vee izglede za pacifi
kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da
ju vee anse za slobodan razvoj ljudskih potreba i
sposobnosti.

206

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Bez sumnje, ovakvo shavaanje racionalnosti, pogotovo

u posljednjem stavku, sadri vrijednosni sud. Podsjeam na
ono to sam ve ranije rekao: smatram da sam pojam Uma
izvire iz vrijednosnog suda i da se ne moe rastavljati istina
od vrednote uma.
Pacifikacija, slobodan razvoj ljudskih potreba i spo
sobnosti ove pojmove moemo naznaiti empirijski kao
raspoloiva intelektualna i materijalna sredstva i mogunosti,
te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe
za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno
sti.
Kad sam povijesni kontinuum prua objektivne osnove
za odreenje istine raznih povijesnih projekata, determinira
li on, takoer, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti
na je poreenje; racionalnost mogueg ovisi racionalnosti
aktualnog, istina transcendirajueg projekta istini projekta
to je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna
na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva
lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih
realizacija. Kontinuitet se uva kroz prelome: kvantitativ
ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu
strukturu sistema postojeeg; postojea racionalnost postaje
iracionalna onda kad mogunosti sistema, u toku njegova
unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu
tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real
nosti. Otud i kritika usmjerenost pojmova koji poimaju real
nost. Oni uviaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti
postojeeg projektiraju povijesnu negaciju.
Je li negacija definitivna naime, predodreuje li
struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni
slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz projekt
varljiv. Ono to je povijesna mogunost postalo bi, kad-tad,
stvarnost; definicija slobode kao shvaene nunosti imala bi
represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti
primarno. Odluno je to da bi takva povijesna determinacija
(uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela
spram ovjeanstva koja civilizacija kontinuirano vri i tako
olakava tu kontinuiranost.

A N S E ALTERNATIVA

207

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nunost,

predlaem izraz determiniran izbor. Ovaj izraz samo saima
stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim
uslovima. Determinirane su 1) specifine proturjenosti koje
se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci
je konflikta izmeu potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna
i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotinom
sistemu; 3) raspon teorijske i praktine slobode kompatibil
ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim
alternativne mogunosti razvoja i iskoritavanja raspoloivih
sredstava, alternativne mogunosti osiguravanja ivotnih po
treba, organiziranja ovjekove borbe s prirodom.
Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo
e tei na razliite naine, pod privatnom ili kolektivnom kon
trolom, a ak i pod privatnom kontrolom u razliitim smjero
vima progresa i s razliitim ciljevima. Izbor je primarno (no,
samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon
trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira
nain ivota za cjelinu, a porobljujua nunost koja potom
slijedi rezultat je njihove slobode. Mogue prevladavanje te
nunosti ovisi novom proboju slobode ne bilo kakve slo
bode, ve slobode ljudi koji u danoj nunosti vide nepodno
ljivu, a nepotrebnu patnju.
Kao povijestan proces, dijalektiki proces ukljuuje
svijest: uvianje i iskoritavanje oslobodilakih mogunosti.
Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana
potrebama i interesima postojeeg drutva, ona je neslobod
na; naporedo s iracionalnou postojeeg drutva svijest po
staje slobodna za viu povijesnu racionalnost samo u borbi
protiv postojeeg drutva. Istina i sloboda negativnog milje
nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema
Marxu, proletarijat oslobodilaka povijesna snaga samo kao
revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva
kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa
koji sainjavaju to drutvo. Proleterska svijest je kako pretpo
stavka tako i element prakse negiranja. Ovo ako je bitno za
povijesni progres ono je elemenat slobode (i ansa!) koja

208

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogunosti ovladavanja nunou danih injenica.

Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri
rode.
Ve smo se sukobili s circulus vitiosus slobode i oslo
boenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika odree
ne negacije. Transcendencija preko postojeih uslova, (milje
nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us
lova. Ta negativna sloboda tj. sloboda od ugnjetavake i ide
oloke moi danih injenica a priori je povijesne dijalekti
ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci
ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi
definitivna sve dok nije svjesno zahvaena u cilju slamanja
moi nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, loginijih
uslova koje omoguuju dani uslovi. U svakom sluaju, racio
nalnost i logika, na koje se pozivaju miljenje i akcija, idu za
transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi
rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu
stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost
i ansa da bude odreen na tim osnovama.
No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post
putem uspjeha, to jest injenicom da je prihvaen i realiziran
od strane drutva. Galilejska znanost je bila istinita jo u vri
jeme osude; Marxova misao je bila istinita jo u vrijeme
Komunistikog manifesta; faizam ostaje neistinit ak ako se
iri u internacionalnim razmjerima (istinit i neistinit uvi
jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre
ena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi
raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta kapitalizam i
komunizam, a ishod, ini se, ovisi dvije antagonistike
serije inilaca; 1) sve veoj sili destrukcije; 2) sve ve
oj produktivnosti bez destrukcije. Drugim rijeima, via
povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji prua vee
anse za pacifikaciju.

) Pogledaj, str. 55.

9. OBRAT OSLOBAANJA
Pozitivno miljenje i njegova neopozitivistika filozo
fija suprotstavljaju se povijesnom sadraju racionalnosti.
Taj povijesni sadraj nije nikad neki izvanjski faktor koji
treba ili ne treba ukljuiti u analizu; on ulazi u pojmovno
miljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost
njegovih ideja. Kako je postojee drutvo iracionalno, anali
za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno
negativan elemenat kritiku, proturjenost i transcenden
ciju.
Negativan element ne moe biti asimiliran s pozitivnim.
On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje
renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita
listike ili nekapitalistike, koja djeluje kao neovisna sila
nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo
slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaene
sve dok se javljaju kao puki, manje-vie neizbjeni nusprodukt, kao druga strana prie rastu i progresu.
Dodue, moe se desiti da totalno upravljanje pospjei
efikasno iskoritavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom
enormne kupovne moi; iscrpljujui rad i irevi na elucu
mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa
talne, stupidne greke i zlodjela voa naprosto nain ivota.
ovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i politiko ludilo
i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup
drugoj strani dio je i aspekt konsolidacije postojeeg, zamanog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali
tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko to je svojstveno
potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira
nju koje se udomailo u svijetu gdje je ak i iracionalno
umno.

210

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Toleriranje pozitivnog miljenja je nametnuta toleran

cija nametnuta ne kakvom teroristikom akcijom, ve od
strane nadmone, anonimne moi i efikasnosti tehnolokog
drutva. Ona prodire u opu svijest i svijest kritike. Apsor
biranje negativnog pozitivnim potvruje se u svakodnevnom
iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne
realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja:
1) Vozim se u novom automobilu. Doivljujem njegovu
ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost no tad postajem
svjestan injenice da e on za relativno kratko
vrijeme biti u kvaru i da e ga trebati popravljati;
da su njegova ljepota i povrina jeftine, njegova
snaga nepotrebna, a njegova veliina idiotska; za
tim, da neu nai mjesta za parkiranje. Poinjem
misliti svojim kolima kao proizvodu jedne od ve
likih triju automobilskih korporacija. One odreuju
izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu
tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i
njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar
jelost. Osjeam se djelomino prevaren, ini mi se
da moj automobil nije ono to bi mogao biti, da bi
i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi
ovjek treba da ivi. Plae i takse su previsoke; po
trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije.
Napetost izmeu pojave i zbilje iezava i obe se
slijevaju u dosta ugodno osjeanje.
2) etam u prirodi. Sve je kao to treba da bude: pri
roda je tako lijepa kako samo moe biti. Ptice, sun
ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga
uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija
i zavrava na autoputu. Ponovo sam meu reklamnim
panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni
cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da
to nije bila realnost. To je bio rezervat, neto to
se uva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade,
oglasni panoi, tandovi sa sendvi-kobasicama i mo
teli ve bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva
lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

A N S E ALTERNATIVA

211

3) Podzemna eljeznica u veernjim satima guve. Na

ljudima vidim samo umorna lica i udove, mrnju i
ljutnju, ini mi se da svaki trenutak netko moe po
tegnuti no. Ljudi itaju ili, jo bolje, utonuli su u
svoje novine, tjednike ili depna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena
znoja, obueni ili svueni, vjerovatno, bit e sreni i
njeni, stvarno e se smijati i zaboraviti (ili e pam
titi). No, veinu njih, po svoj prilici, eka oajno ve
e kod kue nasamo ili s drugima.
Ovi primjeri ilustriraju srenu simbiozu pozitivnog i
negativnog objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva.
Objektivan je zato to tok mojih senzacija i refleksija odgo
vara nainu meusobnog odnosa injenica iskustva u stvar
nosti. Ovaj meuodnos, kad je shvaen, razara harmonizirajuu svijest i njezin lani realizam. Kritika misao nastoji
da pokae iracionalan karakter postojee racionalnosti (koji
postaje sve oitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra
cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. Svo
jom vlastitom utoliko to je kao povijesni totalitet razvila
snage i mogunosti koje i same postaju projekat s onu stranu
totaliteta postojeeg. To su mogunosti sve vee tehnoloke
racionalnosti, a kao takve one ukljuuju cjelinu drutva. Teh
noloka transformacija je istovremeno politika transforma
cija, ali e se politika promjena obratiti u kvalitativnu dru
tvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehnikog pro
gresa to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojea tehno
logija je postala instrument destruktivne politike.
Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u vii stu
panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb
ljena za pacifikaciju borbe za ivot. U cilju jasnog indiciranja
prevratnike implikacije ove formulacije napominjem da bi
novo usmjerenje tehnikog progresa bilo obrat postojeeg.
Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan
stvenog i tehnolokog) racionaliteta, ve njegova prevratnika
transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

212

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

Nova ideja uma je izraena u Whiteheadovoj postavci:

Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost ivljenja 1 ). U po
gledu tog cilja, Um je smjer destruiranja onog to nas okru
uje, to proizlazi iz trostruke potrebe: 1) da se ivi, 2) da
se ivi dobro, 3) da se ivi bolje 2 ).
Whiteheadove postavke izraavaju stvarni razvoj Uma,
kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da
Um jo uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad
povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa ak i uniti
potrebu da se ivi, da se ivi dobro i da se ivi bolje odno
sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za
ispunjenje te potrebe.
Termin umjetnost u Whiteheadovoj definiciji funkci
je Uma sadri i suznacenje specifine negacije. Um je u svo
joj aplikaciji u drutvu bio uvelike suprotstavljen umjetno
sti, dok je umjetnosti pruena privilegija da bude u izvjesnoj
mjeri iracionalna da ne bude predmet znanstvenog, teh
nolokog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio
Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet
nosti integrirajui umjetnost u univerzum dominacije. od
vajanju je opravdano govoriti utoliko to je znanost od po
etka sadravala estetski Um, slobodnu igru i ak ludorije
imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo
gunosti znanost je pruala zadovoljstvo. No, ova slobodna
igra je ostala izruena predominantnoj neslobodi u kojoj je
bila roena i od koje je apstrahirala. Mogunosti s kojima
se znanost igrala bile su takoer mogunosti osloboenja
mogunosti jedne vie istine.
Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i
bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest
diskrepanciji izmeu realnog i mogueg, pojavne i auten
tine istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci
ja. Razlika izmeu bogova i ljudi, konanosti i beskonano
sti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je
dola do izraza diskrepancija kojoj je rije. Neto od te
1
) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston,
Beacon Press, 1959, str. 5.
2
) Ibidem, str. 8.
3
) Pogledaj poglavlje V.

ANSE ALTERNATIVA

213

mitoloke relacije izmeu stvarnog i mogueg preivjelo je

u znanstvenom miljenju; i to je bilo stalno usmjeravano
prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je
matematika realna i dobra u istom smislu kao Platonove
metafizike ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao
znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika?
Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz
mjerima ule u stvarno pokorenje i transformaciju prirode
i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu i
nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se
unutar zakona i poretka ivota, koji je filozofija transcendirala subordinirajui ga pod dobar ivot drugaijih principa i
poretka. Taj drugi poredak, to je pretpostavljao visoki stu
panj slobode od teka rada, ignorancije i bijede, bio je nerea
lan kako u poecima filozofske misli tako i tokom njezina ra
zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na
sve moniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska
pitanja su odista ostala metafizika; ona nisu bila, a i nisu
mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojeeg svijeta
rasuivanja i djelovanja.
Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naroito pi
tanje smislenosti i istine metafizikih postavki povijesno
pitanje. To e rei da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki
odreuju povijesni, a ne isto epistemoloki uslovi. Poput svih
stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizike postavke
se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta
mogueg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos
tojeim, ve se protee u granicama onog svijeta koji moe
s; biti sainjen transformiranjem postojeeg, a pomou sred
stava koje ovaj prua ili sadrava. U tom smislu skala
onog to se moe verificirati raste u toku povijesti. Tako
spekulacije Dobrom ivotu, Dobrom Drutvu, Permanent
nom Miru poprimaju sve realistiniju sadrinu; na tehnolo
kim osnovama metafiziko moe postati fiziko.
Osim toga, ako je istinitost metafizikih postavki deter
minirana njihovom povijesnom sadrinom (tj. ukoliko odre
uju povijesne mogunosti), tad je odnos izmeu metafizike
i znanosti striktno povijestan. U naoj vlastitoj kulturi je pri
hvaen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava

214

SANSE ALTERNATIVA

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza

cije. Da li je to konaan slijed? Ili, sadri li znanstvena trans
formacija svijeta svoju vlastitu metafiziku transcendenciju?
Znanstveni racionalitet, preveden u politiku mo, na
razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu
an faktor u razvoju povijesnih alternativa. U vezi s tim se
namee pitanje: tendira li ta mo svojoj vlastitoj negaciji
to jest k proizvoenju umjetnosti ivota? S mehanizacijom
cjelokupnog drutveno nunog no individualno represivnog
rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojeih dru
tava dosegla bi krajnju taku. (Pod drutveno nunim
ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije
moe izvesti mainama, ak ako ta proizvodnja proizvodi pri
je luksuz i nepotrebno negoli nuno.) Taj stupanj bi takoer
bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto
jeoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi znaio prelom,
pretvaranje kvantiteta u kvalitet. On bi otvorio mogunost
bitno nove humane stvarnosti naime, egzistiranja u slo
bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Pod
takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo
dan za transutilitarne ciljeve, slobodan za umjetnost iv
ljenja s onu stranu nunosti i luksuza dominacije. Dru
gim rijeima, kompletiranje tehnoloke stvarnosti ne bi
bilo samo preduvjet ve, takoer, i zasnovanost transcendiranja tehnolokog realiteta.
To bi znailo obrat tradicionalnog odnosa izmeu zna
nosti i metafizike. Ideje koje odreuju zbilju iz drugaijih
pretpostavki nego to su one egzaktnih i bihevioralnih zna
nosti izgubile bi svoj metafiziki ili emotivni karater koji je
rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Tad bi znan
stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti mogue kom
ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Izrada takvih
koncepcija bi znaila vie nego to je evolucija predominantnih znanosti. Ona bi obuhvaala znanstveni racionalitet kao
cjelinu, do sad pripadan neslobodnom egzistiranju, znaila
bi: novu ideju znanosti, uma.
Ako kompletiranje tehnolokog projekta ukljuuje pre
lom s predominantnom tehnolokom racionalnou, to, s dru
ge strane, prelom ovisi kontinuiranom postojanju same teh-

215

nike baze. Jer ta baza omoguuje zadovoljenje potreba

i reduciranje mukotrpna rada upravo ona ostaje baza svih
oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena lei u rekon
strukciji te tehnike baze to e rei, u njenom razvoju ori
jentiranom po drugaijim ciljevima.
Naglasio sam da to ne znai oivljavanje vrednota,
duhovnih ili drugih, koje su dopuna znanstvenoj transforma
ciji ovjeka i prirode 4 ). Naprotiv, povijesna ostvarenja zna
nosti i tehnologije omoguila su prevoenje vrednota u teh
nike zadae materijalizaciju vrednota. Dakle, treba zado
biti novo odreenje vrednota u tehnikim odreenjima, uspo
staviti ih kao elemente tehnolokog procesa. Novi ciljevi kao
tehniki ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk
ciji mainerije, a ne samo u njezinu koritenju, tavie, njih
bi trebalo uspostaviti ak i u konstrukciji znanstvenih hipo
teza u istoj znanstvenoj teoriji. Znanost bi prela od
kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred
nota.
Na primjer, ono to je proraunljivo jest minimum ra
da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe
svih lanova drutva uz preduvjet da su raspoloiva sred
stva upotrijebljena u tu svrhu, da nisu restrikcionirana dru
gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nu
noj za razvoj dotinog drutva. Drugim rijeima, raspoloivi
nivo osloboenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili,
proraunljiv je stupanj do koga se moe, pod datim uslovima,
osigurati briga za bolesne, nejake i starce to jest dade se
kvantificirati mogue smanjenje tjeskobe, mogua sloboda od
bojazni.
Zapreke to se ispreuju materijalizaciji u navedenom
pravcu oite su politike zapreke. Industrijska civilizacija je
dola do razine na kojoj je neodrivo znanstveno zapostavlja
nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma
no egzistiranje, dakle, neodrivo je iz vlastitih pretpostavki
znanosti. Sama znanost je omoguila da finalni uzroci budu
prava domena znanosti. Drutvo
4

) Pogledaj poglavlje I, naroito str. 35.

216

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta

tehnike sfere tretirati kao tehnike probleme pitanja finaliteta, pogreno smatrana za etika, a ponekad religijska pita
nja. Nekompletnost tehnike fetiizira probleme finaliteta, zarobljuje ovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim. 5 )
U tom aspektu neutralna znanstvena metoda i tehno
logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada
vaju njezina vlastita ostvarenja faze koja je dola do svoje
odlune negacije. Nasuprot dosadanjoj odvojenosti metafi
zikih ideja osloboenju od znanosti i znanstvenog metoda,
za razliku od njihove preputenosti subjektivnom preferira
nju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one posta
ti pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost
s neprijatnom zadaom da postane politika da shvati da
je znanstvena svijest politika svijest i znanstveno preduzimanje politiko preduzimanje. Jer transformiranje vredno
ta u potrebe, finalnih uzroka u tehnike mogunosti novi je
stupanj u pokorenju ugnjetavakih, nesavladivih snaga kako
u drutvu tako i u prirodi. Ono je akt osloboenja:
ovjek se sam oslobaa od svoje situacije podreeno
sti svrhovitosti svega, i to tako to ui da kreira svrhovitost,
da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu
uje, ovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajui
svrhovitost . . .e)
Konstituirajui se metodiki kao politiki pothvat, zna
nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su
zbog svoje neutralnosti bile podreene politici i protiv svoje
intencije djelovale kao politiki instrumenti. Tehnoloko redefiniranje finalnih uzroka te tehniko ovladavanje njima jest
konstrukcija, razvoj i koritenje sredstava (materijalnih i in
telektualnih) osloboeno svih partikularnih interesa koji su
prijeili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo
sobnosti. Drugim rijeima, to je racionalno preduzimanje ov
jeka kao ovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako moe pru
iti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5

) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M.

) Ibidem, str. 103.

ANSE

ALTERNATIVA

217

bode, po kome ovjek moe postati i biti slobodan u samim

sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje
tavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spome
nuta korekcija nikad ne moe biti rezultat tehnikog progre
sa per se. Ona involvira politiki preokret.
Industrijsko drutvo posjeduje instrumente za transfor
miranje metafizikog u fiziko, unutarnjeg u vanjsko, avantu
ra duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im
realiteti) inenjeri dua, head shrinkers, nauno rukovo
enje, nauka potronji saimaju (u jadnoj formi) sve
veu racionalizaciju iracionalnog, spiritualnog nijekanje
idealistike kulture. No, kompletiranje tehnolokog racionaliteta bi prevoenjem ideologije u realitet transcendiralo ta
koer materijalistiku antitezu idealistike kulture. Prevoe
nje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces mate
rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces
slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). U tom je procesu odnos izmeu materijalnih
i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen
talnoj promjeni. Slobodna igra miljenja i imaginacije popri
ma racionalnu i usmjerujuu ulogu u realizaciji pacificiranog
egzistiranja ovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i
humaniteta postiu svoju istinu, umiruju savjest na onoj
osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu na osnovu
zadovoljenja ovjekovih materijalni potreba, racionalne orga
nizacije domene nunosti.
- Izraz pacificirana egzistencija nepotpuno prenosi
namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i
neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok
to stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok
bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio
univerzum kvalitativno drugaijih odnosa izmeu ovjeka i
ovjeka i ovjeka i prirode.
S tim u vezi moramo otro reagirati opomenuti na
opasnost tehnolokog fetiizma. Tehnoloki fetiizam je ne
davno doao do izraaja poglavito meu marksistikim kriti
arima suvremenog industrijskog drutva u idejama bu
duoj omnipotenciji tehnolokog ovjeka, tehnolokom

218

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Erosu itd. vrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa

tiku opovrgavanje mistifikacije koju one izraavaju. Tehnika
kao instrumentalan svijet moe poveati kako mo tako i bes
pomonost ovjeka. Na sadanjem stupnju je on moda nemoniji spram svog sopstvenog aparata nego to je bio ikad
ranije.
Mistifikacija se ne otklanja prenoenjem tehnoloke
omnipotencije s pojedinih grupa na novu dravu i centralni
plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ciljevima koji nisu
imanentno tehnoloki, t o vie drutvenu produkciju deter
minira tehnoloki racionalitet osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, to e on vie postati ovisan politikom usmje
renju kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano
egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu
sami sebi postaviti.
Pacifikacija egzistiranja ne sugerira akumuliranje
moi, ve obratno. Mir i mo, sloboda i mo, Eros i mo go
tovo su kontrarni pojmovi! Pokuat u da pokaem da rekon
strukcija materijalne baze drutva, s obzirom na pacifikaciju,
treba ukljuiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk
ciju moi da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk
cije potaknute samoodreenjem. Poimanje ovog preokreta je
znaajan motiv u dijalektikoj teoriji.
Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi
jenja se odnos izmeu tehnologije i njezina primarna objekta,
prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko
ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto
je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilako. Ovo
posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti.
Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna
men neimatine, trpljenja i lienosti. To su svojstva slijepe
materije, sfere neposrednosti u kojoj ivot pasivno podnosi
egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi
jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud
skog svijeta utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro
cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto

A N S E ALTERNATIVA

219

liko ukoliko je borba slijepih sila shvaena i savladana

ukoliko je oitovanje slobode 7 ).
Povijest je negacija prirode. Ono to je samo prirodno
prevladano je i reproducirano pomou moi uma. Metafiziki
pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na
nesavladane granice uma. On ih ustvruje kao povijesne
granice kao zadatak koji treba dovriti, ili bolje, koji treba
tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao
moi ve i uma kao slobode; ne samo dominacije ve, tako
er, oslobaanja. S pojavom ovjeka kao animal rationale
bia kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti
duha i mogunosti materije puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju
Um treba da pojmi i organizira.
Kako um uspijeva u podreivanju materije racionalnim
standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje
kao lienost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna
zadaa. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri
rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomonog i
bezosjeajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subracionalan ivot prirode osuen da zauvijek ostane takav svijet ne
pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru
ge vrste.
Kad se Drutvo za spreavanje okrutnosti nad ivoti
njama obratilo papi za podrku, on ih je odbio s argumenta
cijom da ljudska bia nemaju obaveza spram niih ivotinja
i da loe postupanje s ivotinjama nije greno. To zbog toga
to ivotinje nemaju duu. 8 )
Nezaraen takvom ideolokom preverzijom due, mate
rijalizam ima univerzalniju i realistiniju koncepciju spase7
) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege
lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, realizacija prirode ni
je i nikad ne moe biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi
negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes
no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, osloboenje
prirode. Ili, Hegelovim rijeima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna
duh.
8
) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , NewYork, Simon and Schuster, 1950, str. 76.

220

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom odree

nom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio
ovjek (i priroda). Dio tog pakla je loe postupanje sa ivoti
njama djelo ljudskog drutva ija je racionalnost jo uvi
jek iracionalna.
Sva radost i sva srea proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode transcendiranja u kome je gospodarenje
prirodom i samo podreeno osloboenju i pacifikaciji egzis
tencije. Spokoj i uitak su rezultat svijesnog posredovanja,
autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one
ideologije koja titi neprirodno drutvo u njegovoj borbi pro
tiv osloboanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovnitva je
instruktivan primjer. U nekim zaostalim podrujima prirod
no je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju
otpatke i da se ne moe bez biznisa. Prirodno je, takoer, to
da velika riba guta sitnu ribu iako se to moe initi nepri
rodno sitnoj ribi. Spoznajnom moi uma i njegovom moi
transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za osloboenje
prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insuficijentnosti, njezine vlastite sljepoe. Um moe ispuniti tu
funkciju samo kao posttehnoloki ratio kome je i sama tehni
ka sredstvo pacifikacije, organon umjetnosti ivota. Tad
funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti.
Grko shvaanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo
e posluiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje
ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju odree
nih stvari upravo kao to inenjer ima ideje koje kao fi
nalni uzorci vode konstrukciju maine. Na primjer, ideja obitavalita za ljudska bia determinira arhitektovu konstrukci
ju kue; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de
terminira konstrukciju aparata koji treba da poslui toj svrsi.
Naglaavanje bitne veze izmeu umjetnosti i tehnike istie
specifinu racionalnost umjetnosti.
Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet
miljenja i djelovanja nasuprot postojeem, a unutar njega.
No, u kontrastu spram tehnikog svijeta, svijet umjetnosti je
svijet iluzije, privida,Schein Ali taj privid podsjea na neku
stvarnost koja jest kao prijetnja i obeanje onoj postojeoj 9 ).
U raznim formama preruenosti i tiine svijet umjetnosti je

ANSE

ALTERNATIVA

221

organiziran slikama ivota bez straha u prikritosti i tiini

jer je umjetnost nemona da ostvari taj ivot, i ak nemo
na da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemona iluzorna
istina umjetnosti (nikad nemonija i iluzornija no danas kad
je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog drutva)
oituje vrijednost svojih slika, t o se upadljivije oituje ira
cionalnost drutva, to je vea racionalnost svijeta umjetnosti.
Tehnoloka civilizacija uspostavlja specifian odnos
umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva Tri stupnja i revalorizaciju metafizike na bazi znan
stvene i tehnoloke transformacije svijeta. Isti princip se mo
e sad proiriti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet
nosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da projek
tira egzistenciju, da odredi jo nerealizirane mogunosti, tad
bi mogla biti sagledana tako to bi ona bila vrednovana i dje
lotvorna u znanstveno tehnolokoj transformaciji svijeta. Od
slukinje postojeeg aparata, koja uljepava njegov biznis i
mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni
sa i te mizerije.
Estetska redukcija, ini se, karakterizira tehnoloku
racionalnost umjetnosti:
. . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban
spoljanjoj pojavi za njeno samoodravanje, u granice u ko
jima spoljane moe biti manifestacija duhovne slobode. 10 )
Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata)
tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva
transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg
nuta izvanjskim zahtjevima koji prijee njezino realiziranje
u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju spravljeno (appara
tus) utoliko to nisu puko prirodno, ve su predmet slobo
dne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnika tran
sformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ugnjetavalako; tako je estetska transformacija oslobaanje.
Estetska redukcija nastaje u tehnolokoj transforma
ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja
9) Pogledaj poglavlje I I I .
10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.

222

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

s osloboenjem usmjerujui gospodarenje prema osloboe

nju. U tom sluaju pokorenje prirode reducira slijepost, ok
rutnost, breme prirode a to ukljuuje i reduciranje okrut
nosti ovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno
razliito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogat
stava od pustoenja, raiavanje uma od likvidiranja u
ma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako
prirodna tako i ljudska zla njihovo reduciranje i uklanja
nje je osloboenje ivota. Civilizacija je ostvarila ovu drugu,
oslobodilaku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima
u rezervatima. Izvan tih malih, zatienih podruja civili
zacija tretira prirodu onako kako tretira i ovjeka kao in
strument destruktivne produktivnosti.
Estetske kategorije bi ule u tehnologiju pacifikacije
srazmjerno konstruiranosti proizvodne mainerije s obzirom
na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot tehnolokom
Erosu i slinim nesporazumima, rad ne moe postati
igra . . . ; Marxov stav nepopustljivo iskljuuje svako roman
tino interpretiranje ukidanja rada. Ideja blagodati takve
vrste je jednako ideoloka u razvijenoj industrijskoj civiliza
ciji kao to je to bila u srednjem vijeku, moda i vie. Jer, o
vjekova borba s prirodom je sve vie borba s njegovim dru
tvom, ije moi nad pojedincem postaju sve racionalnije
i zato nunije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nunosti
ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz
liite ciljeve promijenilo bi ne samo nain ve i opseg dru
tveno nune proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na
ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe:
.
Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u
-drugaiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni proli
ces kao taj izmijenjeni subjekt. 11 )
'
U vie navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih
potreba. U slobodnom i racionalnom drutvu e ak i ivotne
potrebe iznad animalne razine biti drugaije od onih proizve
denih u neslobodnom drutvu i za to drutvo. I ovdje redu
kcija moe ilustrirati razliku.
1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n
O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.

SANSE ALTERNATIVA

223

U suvremenom svijetu je savladavanje bijede jo uvijek

ogranieno na mala podruja razvijenog industrijskog dru
tva. Njihov prosperitet sakriva uas unutar i izvan njihovih
granica; on takoer iri represivnu proizvodnju i krive po
trebe. Represivna je to proizvodnja po tome to zadovoljava
one potrebe koje trae nastavljanje utrke u dostizanju part
nera i planiranom zastarijevanju, po tome to apstinira od
naprezanja mozga, to radi sa sredstvima razaranja i za sred
stva razaranja. Nesumnjiv komfor koji prua ova vrsta proiz
vodnje, a jo vie podupiranje koje ona prua sistemu beneficijalne dominacije, olakava njezino importiranje u manje
razvijena podruja, gdje uvoenje takvog sistema jo uvijek
znai ogroman ljudski i tehniki progres.
Uska povezanost tehnike i politiko-manipulativne
umjenosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, prua svla
davanju bijede orue za apsorbiranje osloboenja. Ovo ap
sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do
bara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem
ljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvan
titativnu promjenu u razvijenom ivotnom standardu, reduci
ranje prekomjerne razvijenosti.
Ako je pacifikacija cilj, tad ivotni standard postignut
u najrazvijenijim industrijskim podrujima nije prikladan
model razvoja. S obzirom na to to je standard uinio od ov
jeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li
on rtvovanje i rtve podnoene za njegovu obranu. Ovo pita
nje nije neodgovorno postavljeno jer je drutvo obilja posta
lo drutvo permanentne mobilizacije protiv rizika unitenja,
jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuira
nje rada i stvaranje frustracija.
U tim okolnostima osloboenje od drutva obilja ne
znai povratak na zdravo i robustno siromatvo, na moralnu
istotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitanog
traenja povealo bi drutveno bogatstvo na raspolaganju za
distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja
snaga smanjilo potrebu drutva da uskrauje vlastita zado
voljenja individuuma da odrie ono to je sad kompen
zirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.

224

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Danas, u dravi dobrobiti i spremnosti na rat su svi

ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso
cijalni i nepatriotski kvaliteti poput neprihvaanja zahtije
vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlunosti
spram tiranije veine; priznavanje straha i slabosti (najraci
onalnija reakcija spram ovog drutva!); senzibilna inteligen
cija bolesna zbog onog to se ini; pribjegavanje nemutim i
izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud
skosti e biti narueni nunim kompromisom nunou da
se ovjek zatiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos,
tj. ivio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar
nom drutvu sve vie postaju stavovi izmicanja, slijede savjet
Samuela Becketta: Ne ekaj da bude gonjen da se sakrije . . .
Cak i lino povlaenje mentalne i fizike energije od
drutveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je mogue
samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti
preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji.
Nadilazei domenu pojedinca, samoodreenje pretpostavlja
raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo
trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra
du. Energija mora biti slobodna takoer i u tom smislu da ni
je kanalizirana u pogonu dobara i usluga to zadovoljavaju
ovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg
zistenciju, da shvati mogunosti suzbijene posredstvom nje
gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u drutvu
koje se sprema za nuklearno unitenje i protiv njega moe
posluiti kao univerzalan primjer porobljujueg zadovoljenja.
Osloboenje energije od radnji koje podravaju destruktivan
prosperitet znai smanjenje visokog standarda porobljenosti
kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja
navodi na pacifikaciju egzistencije.
Novi standard ivota po mjeri pacifikacije egzistencije
pretpostavlja takoer smanjenje populacije u budunosti. Ra
zumljivo je, ak je smisleno, da industrijska civilizacija sma
tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno
rtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajua briga
i zatita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad
se radi izbjegavanju prirasta stanovnitva u drutvu koje

ANSE ALTERNATIVA

225

je jo uvijek u jarmu planiranog unitenja ivota u nacional

nom interesu i neplaniranog liavanja ivota u ime privatnih
interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer
takvom drutvu je potreban sve vei broj potroaa i nosi
laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa
citeta.
No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi
ta nisu nuno identini sa zahtjevima ovjeanstva. Problem
nije samo (i moda ak nije primarno) u adekvatnoj ishrani
i brizi populaciji to je prije svega, problem broja, pu
kog kvantiteta. Optuba koju je prije pola stoljea izrekao
Stefan George vie je nego licentia poetica: Schon eure Zahl
ist Frevel!
Zlodjelo je to drutva kad u njemu rast populacije
oteava borbu za ivot uprkos njezina mogua otereenja.
Poriv za vie ivotnog prostora prisutan je ne samo u inter
nacionalnoj agresiji ve takoer unutar nacije. Tu je eks
panzija u svim formama timskog rada, zajednikog ivota
i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktino
je eliminirala mogunost takve izolacije u kojoj pojedinac,
povuen u samog sebe, moe misliti, pitati i nalaziti. Ova
vrsta privatnosti jedina okolnost koja, na bazi zadovolje
nih vitalnih potreba, moe dati smisao slobodi i neovisnosti
misli odavno je ve postala najskuplja roba, dostupna
samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po
gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ogranie
nost. Ona moe postati demokratska samo putem ukidanja
masovne demokracije, tj. ako drutvo uspije u ponovnom
uspostavljanju prerogativa privatnosti pruajui ih svima i
titei ih za svakoga.
Uskraenju slobode, ak mogunosti slobode, korespon
dira pruanje takvih sloboda koje ojaavaju represiju. Zastra
ujue je u kolikoj mjeri je stanovnitvu dozvoljeno da naru
ava mir gdje jo ima mira i tiine, da bude gadno i da zaga
uje stvari, da izluuje familijarnost, da se ogreuje dobru
formu. Zastraujue je zato to izraava dozvoljene i ak orga
nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim
pravima, da se sprijei autonomija ak i u malim rezervatima
egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve vei dio

226

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

stanovnitva postaje ogroman zarobljen auditorij zarob

ljen ne od strane totalitarnog reima, ve slobodama graana
ija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog
da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima.
Moe li drutvo koje je nesposobno da zatiti privatnost
, pojedinca ak unutar njegova etiri zida polagati pravo na
to da respektira individuum i da je slobodno drutvo? Bez
sumnje je slobodno drutvo odreeno s vie dostignua i s
ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa
ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje ak i najuglednijih institucija ekonomske i politike slobode time to
. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podrutvljavanje poinje kod kue i prijei razvoj svijesti i sa
vjesti. Ostvarenje autonomije trai takve uslove u kojima
oivljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo osloboenje,
pak, zahtijeva ograniavanje heteronomnih potreba i zadovo
ljenja koje organiziraju ivot u ovom drutvu, t o ove posta
ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to e se vie
njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno liavanje. No,
ba po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar
ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu naime,
redefiniciju
potreba.
Uzmimo jedan (na alost fantastian) primjer: kad na
prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajuih sredsta
va za informiranje i razonodu, ovjek bi bio gurnut u trau
matsku prazninu, gdje bi imao ansu da se udi i da misli,
da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje drutvo. Li
en svojih lanih otaca, voa, prijatelja i predstavnika on
bi ponovo morao uiti svoju abecedu. Rijei i reenice koje
bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugaije, a isto tako i
njegove aspiracije i bojazni.
Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok
ljudi mogu podravati kontinuirano stvaranje nuklearnih
oruja, radioaktivnih padavina i problematine hrane, oni ne
mogu (ba zbog istog tog razloga!) tolerirati liavanje od tak
ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje ureaja za odbranu i ili unitenje. Izostajanje djelovanja
televizije i srodnih sredstava tako bi moglo poeti ostvarivati

A N S E ALTERNATIVA

227

neto to nisu postigle unutarnje proturjenosti kapitalizma

dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je
ve odavno postalo dio drutveno naunog rada nunog u
tom smislu da se bez njega ne bi mogao odrati postojei na
in proizvodnje. Ne radi se ni problemima psihologije ni
estetike, ve materijalnoj bazi dominacije.

ANSE

10. ZAKLJUAK
Rast jednodimenzionalnog drutva mijenja odnos izme
u racionalnog i iracionalnog. U kontrastu spram fantastinih
i suludih aspekata racionalnosti ovoga drutva, domena ira
cionalnog postaje obitavalite zbiljski racionalnog ideja
koje bi mogle proizvesti umjetnost ivota. Kad postojee
drutvo sreuje svu normalnu komunikaciju tako to je pre
ma svojim zahtjevima uvaava ili ne uvaava, tad vrijednosti
ma, koje su tue tim zahtjevima, preostaje, ini se, jedino me
dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Estetska dimezija jo uvijek zadrava slobodu izraza, koja omoguuje pis
cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima da
imenuje ono to je inae neizrecivo.
Stvaran profil naeg vremena se pokazuje u romanima
Samuela Becketta; njegova stvarna povijest je napisana u
komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tu vie ne govori
imaginacija, ve um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje
ava od svega, osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Ima
ginacija abdicira pred ovom stvarnosu, koja ju dostie i
prestie. Auschwitz je i nadalje prisutan ne u memoriji,
ve u ovjekovim ostvarenjima svemirskim letovima, ra
ketama i projektilima, labirintskom suterenu ispod restora
na, zgodnim elektronskim poduzeima, istim, higijenskim i
s gredicama cvijea, u otrovnom plinu koji zaista ne teti
ljudima, u tajnosti u kojoj svi uzimamo uea. To je okvir
u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti, medi
cine, tehnologije; jedino obeanje u opasnosti jesu napori da
se spase i pobolja ivot. Hotimina igra s fantastinim mo
gunostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra
naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se
iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvruju razmjere
u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. To je

ALTERANTIVA

229

instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojeem

drutvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajui tempo i stil po
litike, mo imaginacije u manipuliranju rijeima, preokreta
nju smisla u besmisao i besmisla u smisao, daleko premauje
Alisu u Zemlji uda.
Na tehnikim i politikim osnovama stapaju se pret
hodno antagonistine domene magije i znanosti, ivota i
smrti, radosti i mizerije. Ljepota kao visoko klasificirana nu
klearna tvornica razotkriva svoj teror, laboratoriji postaju
industrijski parkovi u ugodnoj okolini; centar civilne za
tite izlae luksuzno sklonite od radioaktivnih padavina,
sa sagovima od zida do zida (mekim), dubokim naslonja
ima, televizijom i Scrabbleom projektirano kao kombi
nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog
1
sklonita od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat )- To to
uas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i to je prihva
en bez otpora treba pripisati tome da su ta postignua a)
savreno racionalna s pretpostavki postojeeg; b) da su znak
ljudskog umijea i moi koja prelazi tradicionalne granice
imaginacije.
Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo
zofije koje suprotstavljaju poetsku imaginaciju znanstve
nom i empirijskom umu. Tehnoloki proces je praen sve
veom racionalizacijom i ak realizacijom imaginarnog. Ar
hetipovi kako strave tako i radosti, kako rata tako i mira
gube svoj katastrofiki karakter. Njihovo javljanje u svako
dnevnom ivotu ljudi ne spada vie u iracionalne snage
njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno
loke dominacije.
Reducirajui, ak dokidajui romantiki raspon imagi
nacije, drutvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim
osnovama na kojima se tvorevine mate prevode u povijesne
mogunosti i projekte. Prevoenje e biti tako loe i tako
iskrivljeno kao to je i drutvo koje ga preduzima. Kad je bila
odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s , Novembar 11, 1960. g.,
izloeno u New York City Civil Defense Headquarters, Lexington Ave
i Fifty fifth Sreet.

230

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

treba, imaginacija je bila puka igra, nevaea u domeni nu

nosti, a pripadna samo fantastikoj logici i fantastikoj
istini. Kad tehniki progres dokida to odvajanje, on ulae u
tvorevine mate svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu;
on reducira slobodnu sposobnost duha. On isto tako reducira
rascjep izmeu imaginacije i uma. Ove dvije antagonistike
sposobnosti postaju meuovisne na zajednikoj osnovi. Nije
li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije,
sva igra imaginacije igranje tehnikim mogunostima koje
mogu biti potvrene kao mogunosti realizacije? Romantika ideja znanosti imaginacije poprima, izglede, sve vie
empirijski aspekat.
Ve je odavno prepoznat znanstveni, racionalni karak
ter imaginacije u matematici, u hipotezama i eksperimentima
prirodnih znanosti. On je isto tako sadran u psihoanalizi,
koja je teorijski bazirana na prihvaanju specifinog racionaliteta iracionalnog; tu shvaena imaginacija biva preusmjera
vana, postaje terapeutika snaga. No, ta terapeutika snaga
moe ii mnogo dalje od lijeenja neuroza. Uenjak, ne pjes
nik, skicira slijedee perspektive:
Cjelokupna materija psihoanalize nam moe pomoi
da se izlijeimo od naih tvorevina imaginacije ili, u najma
nju ruku, da ograniimo opsesiju tih tvorevina. Tad se ovjek
moe nadati da e usreiti fantaziju, da e joj mirne savjesti
dozvoliti sva sredstva izraavanja, sve materijalne slike to
nastaju u prirodnim snovima, u normalnoj aktivnosti sna.
Omoguiti imaginaciji da bude srena, dozvoliti joj svu nje
zinu bujnost, znai, zapravo, dopustiti joj njezinu stvarnu
funkciju kao psihikom impulsu i snazi.2)
Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. Opsjednuti smo tvorevinama nae imaginacije, one nas
mue. Psihoanaliza je to dobro znala, i znala je konsekvencije.
Pa, ipak, bila bi to regresija da se dadu imaginaciji sva sred
stva izraavanja. Osakaeni ljudi (osakaeni takoer u svo
joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i unitili ak vie
2 ) Gaston Bacherald, L e M a t r i a l i s m e r a t i o n n e l , Pa
ris, Presses Universitaires, 1953. g., str. 18.

SANSE ALTERNATIVA

231

nego to im je to sad dozvoljeno da ine. Takvo oputanje bi

bilo neobuzdan uas ne katastrofa kulture, ve slobodan za
mah njezinih najrepresivnijih tendencija. Racionalna je ona
imaginacija koja moe postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten
ciji, prema ivotu bez straha. To ni u kom sluaju ne moe
biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci
je smrti.
Osloboenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva
njezina sredstva izraavanja pretpostavlja potiskivanje mno
go toga to je sad slobodno i to perpetuira represivno dru
tvo. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike, ve po
litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov
dje od poetka: prakse kojom su razvijene, odreene, odra
vane i mijenjane bazine drutvene institucije. Praksa je to
ovjeka, kakogod da je on organiziran. Tako opet ne moe
mo zaobii pitanje: kako moe ovjek kojim se upravlja
koji od svog osakaenja ini svoje vlastite slobode i zado
voljenje, te ih tako ekstenzivirano reproducira osloboditi
sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako
se moe uope zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti?
Paradoksno je, no ini se da pojam novih drutvenih
institucija ne predstavlja najvee tekoe u pokuaju da se
odgovori na to pitanje. Sama postojea drutva mijenjaju
ili su ve izmijenila bazine institucije u smjeru porasta pla
niranja. Kako je razvoj i iskoritavanje svih raspoloivih sred
stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav
ka pacifikacije, to je ona inkompatibilna s predominancijom
posebnih interesa koji koe postizanje tog cilja. Kvalitativna
promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv
partikularnih interesa, pa slobodno i racionalno drutvo mo
e nastati samo na toj bazi.
Tako se institucije unutar kojih se moe sagledati pa
cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci
je, na autoritarnu i demokratsku, centraliziranu i liberalnu
upravu. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal
ne demokracije, koja je u stvarnosti negirana, slui re
presivnim interesima kao ideoloko uporite. Postizanje au
tentinog samoodreenja ovjeka ovisi efikasnoj drutvenoj

232

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potreptina (na

osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul
ture).
Tehnoloki racionalitet, osloboen svojih eksploatatorskih obiljeja, jest tu, u planiranju i razvoju raspoloivih
sredstava za sve, jedino mjerilo i usmjeritelj. Samoodreenje
u proizvodnji i distribuciji vitalnih potronih dobara bilo bi
suvino. To je tehniki posao, i kao istinski tehniki doprinosi
redukciji fizikog i mentalnog iscrpljivanja. U toj sferi je cen
tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove
za smisleno samoodreenje. Ono tad moe postati efikasno
u navlastito svojoj domeni u odlukama koje involviraju
proizvodnju i distribuciju ekonomskog vika te u individual
nom egzistiranju.
U svakom sluaju, kombiniranje centraliziranog autori
teta i direktne demokracije moe beskrajno varirati u odnosu
na stupanj razvoja. Samoodreenje e biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase rainile u individuume osloboe
ne od sve propagande, indoktriniran ja i manipuliranja, spo
sobne da znaju i shvate injenice i procjene alternative. Dru
gim rijeima, drutvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko
je organizirano, odravano i reproducirano bitno drugaijim
povijesnim subjektom.
Na dananjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog
drutva i materijalni sistem i sistem kulture nijeu taj zaht
jev. Mo i efikasnost ovog sistema, potpuno asimilira
nje duha s injenicom, misli s zahtijevanim ponaanjem,
aspiracije s realitetom ispreuju se nastajanju novog povijes
nog subjekta. Ovi nabrojeni aspekti u postojeem se takoer
suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje kontrole odozdo
nad proizvodnim procesom znailo zbivanje kvalitativne
promjene. Ova ideja je vrijedila i jo uvijek vrijedi tamo gdje
su radnici bili, odnonso gdje su jo uvijek iva negacija
i optuba postojeeg drutva. No, tamo gdje radnika klasa
postaje potporanj postojeeg naina ivota njihovo promica
nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj nain u
razliitoj postavi.
Pa ipak, prisutne su sve injenice koje potvruju kri
tiku teoriju ovog drutva i njegova fatalnog razvitka: sve

A N S E ALTERNATIVA

233

vea iracionalnost cjeline; suvinost i restrikcije produktiv

nosti; potreba za agresivnom ekspanzijom; konstantna prijet
nja rata; intenzivirana eksploatacija; dehumanizacija. Sve
one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskoritava
nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum
rada, transformiranje dokolice u slobodno vrijeme, pacifika
ciju borbe za opstanak.
No, injenice i alternative su prisutne poput fragmena
ta koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez
subjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom
smjeru. Dijalektika teorija nije opovrgnuta, no ona ne moe
pruiti izbavljenje. Ne moe biti pozitivna. Zacijelo, poimaju
i injenice, dijalektiki pojam ih transcendira. Ba to je znak
njegove istinitosti. On odreuje povijesne mogunosti, ak nu
nost. No, njihova realizacija moe biti samo u praksi koja
odgovara teoriji, a dananja praksa ne daje takav odaziv.
Dijalektiki pojam izraava svoju vlastitu bespomo
nost kako u teoriji tako u empiriji, ovjekova stvarnost je u
njegovoj povijesti, a u njoj proturjenosti ne eksplodiraju sa
me od sebe. Ma kako da postane oita suprotnost izmeu beneficijalne dominacije, smjera danog toka, s jedne strane, i nje
zinih dostignua koja omoguavaju samoodreenje i pacifi
kaciju, s druge strane lako se moe desiti da to i nadaije
ostane podeljiva, ak produktivna suprotnost jer s rastom
pokorenja prirode raste i pokoravanje ovjeka od strane ov
jeka. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nuno a priori
oslobaanja. Radi se slobodi misli u jednom jedinom smi
slu slobode misli u upravljanom svijetu kao svijesti
represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se ui
ni proboj iz danog totaliteta. No, ba ta apsolutna potreba
nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretaka
snaga povijesne prakse, efektivan inilac kvalitativne promje
ne. Bez te materijalne snage ak i najizotrenija svijest osta
je nemona.
Ma koliko da se jasno oituje iracionalni karakter cje
line, a s njima nunost promjene, uvid u nunost nije nikad
dostatan za zahvat moguih alternativa. Konfrontirane sa sve
prisutnom efikasnou danog sistema, alternative se uvijek
javljaju kao utopijske. Uvid u nunost, svijest zlu nee biti

234

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

dostatni ak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo

produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative
kad je postojei realitet utopijski vie nego njegova suprot
nost.
Znai li to da kritika teorija drutva abdicira i pre
puta polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, oslobo
ena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlije
e obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava
ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih
sudova? Ili, pak, dijalektiki pojmovi jo jedanput potvruju
svoju istinitost time to shvaaju svoju vlastitu situaciju kao
situaciju drutva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje
ako se ima u vidu kritika teorija s obzirom na njezinu naj
veu slabost da nije kadra demonstrirati oslobodilake ten
dencije unutar postojeeg drutva.
U vrijeme svog nastanka kritika teorija drutva bila
je suoena s prisutnou stvarnih snaga (objektivnih i sub
jektivnih) u postojeem drutvu koje su se kretale (ili su
mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni
jim institucijama, dokidajui postojee smetnje napretku.
To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je proizala ideja osloboenja inherentnih mogunosti razvoja
intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i po
treba, razvoja koji je inae iskrivljen i blokiran. I bez demon
striranja takvih snaga, kritika drutva bi jo uvijek bila smi- i
slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao
u odreenja povijesne prakse. Zakljuak? Osloboenje inherentnih mogunosti ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu.
Sputane mogunosti razvijenog industrijskog drutva
su: razvoj proizvodnih snaga na sve iroj osnovi, proirenje
pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj .,
ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove mogunosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ;
koje dokidaju njihov oslobodilaki potencijal, pa proces reali
zacije uplivie ne samo na sredstva ve i na sam cilj. Instru- ,
menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si
stem determiniraju ne samo aktualno ve i mogue iskori
tavanje.

A N S E ALTERNATIVA

235

Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio

nira kao administracija; u najrazvijenijim podrujima masov
ne kozumcije ivot kojim se tako upravlja postaje dobar ivot
cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je
ista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje
ista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan za
htjev za ukidanje dominacije jedini istinski revolucionaran
imperativ, dogaaj koji bi uvaio postignua industrijske
civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojeeg
sistema, ova negacija se javlja u politiki impotentnoj formi
apsolutnog odbijanja koje se ini to nerazumnije to po
stojei sistem vie razvija svoju produktivnost i to vie ubla
uje ivotne tegobe. Rijeima Maurica Blanchota:
Ono to odbijamo nije bez vrijednosti i znaaja. Upra
vo je zbog toga nuno odbijanje. Ne prihvaamo vie razlog,
pojava mudrosti nas uasava, a opravdanja za suglaavanje
i pomirenje nee vie biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Re
ducirani smo na takvu otvorenost koja vie ne tolerira kompliciranost. 3 )
No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total
ne reifikacije, tad jo uvijek mora postojati konkretna osno
va odbijanja, inae je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sje
dinjenje suprotnosti u medijumu tehnolokog racionaliteta
mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje
ne eliminira ni suprotnost izmeu rasta produktivnosti i nje
zine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razrijei
ova suprotnost.
No, borba za rjeenje suprotnosti je prerasla tradici
onalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog
drutva ine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva
moda, ak i opasnim jer oni gaje iluziju narodnom suve
renitetu. U toj iluziji je i neto istine: narod, ranije ferment
drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je
ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji
bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona karakteri
stika razvijenog industrijskog drutva.
3

Le Refus u

Le

14

J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.

236

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Dodue, ispod povrine konzervativne baze naroda je

supstrat odbaenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih
drugaije rase i boje, nezaposlenih i nezapoljivih. Oni egzis
tiraju izvan demokratskog procesa; njihov ivot je najrealnija
i najneposrednija potreba za dokrajenjem nesnosnih uslova
i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, ak i
ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara
na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane
sistema; ono je elementarna snaga koja rui pravila igre i u
tom ruenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe
i izlaze na ulice, nenaoruani i bez zatite, da trae svoja ele
mentarna graanska prava, oni znaju da ih ekaju psi, ka
menice i bombe, zatvor, koncentracioni logori, ak smrt. Nji
hova snaga je s onu stranu politike demonstracije za rtve
zakona i poretka, injenica da oni poinju odbijati da sudje
luju u toj igri mogla bi oznaiti poetak kraja jednog doba.
Nita ne ukazuje da e to biti dobar kraj. Ekonomske
i tehnike sposobnosti postojeeg drutva su suvie velike da
bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa,
a oruane snage toga drutva dovoljno uvjebane i ekipirane
da bi se osjeale ugroenim. Dodue, opet je sablast tu, unu
tar i izvan granica razvijenih drutava. Olako data historijska
paralela s barbarima koji ugroavaju carstvo civilizacije pre
judicira ishod; drugi period barbarizma bi lako mogao biti
kontinuirano carstvo same civilizacije. No, ansa je da bi se u
tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi
jenija svijest humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna
ga. To nije nita do li ansa. Kritika teorija drutva ne raspo
lae pojmovima koji bi mogli premostiti jaz izmeu sadanjeg
i njegove budunosti; ne posjedujui obeanja i ne pokazu
jui uspjeh, ona ostaje negativna. Tako ona hoe da ostane
lojalna prema onima koji su, bez nade, dali i daju svoj ivot
Velikom Odbijanju.
Na poetku faistike ere Walter Benjamin je napisao:
Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung
gegeben.
Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.

POGOVOR

iJ

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima
nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme
nom svijetu i da postojea konstelacija snaga ne dozvoljava
svjetlije perspektive konstatacija koja je zakljuak analiza
poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika izreene kako na
Istoku tako na Zapadu insistiraju na neopravdanosti tih
Marcuseovih pesimistikih dijagnoza. Veina kritika izraava
ope raspoloenje naeg doba: samouvjerenost u napredak,
grananje i kompletiranje postojeeg tehniki progres,
progres u drutvenoj i politikoj organizaciji to bi sve
trebalo da znai povijesni napredak. U ovom spletu korije
ni se i iroko rasprostranjena nekritina upotreba pojma
socijalizam, koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej
nu pretenziju, nego ga nivelira na dane tokove porasta i
votnog standarda, smanjenje disproporcija u koritenju dru
tvenog bogatstva, demokratizaciju u politikom ivotu, a
ponekad, u sluaju dekolonijaniziranih zemalja, i na puki
kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom drave uz restrikcije
privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek esto, u neodre
enoj prosjenosti, naziva vijekom socijalizma. Ako se
opseg znaenja i suzi na one pokrete koji se izrino pozi
vaju na Marxa, nedostaje ipak razumijevanje njegova te
meljnog usmjerenja na destrukciju itavog sklopa drutva
koji je i danas jo svugdje na djelu, ugroeno je razumi
jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti, a
ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze.
Iz odluujue upuenosti Marxova nauka na prelom
povijesnih svjetova proizlazi da su, vie od nauka bilo ko
jeg drugog mislioca, u frapantnoj disproporciji njegova no
minalna proirenost i stvarno razumijevanje. Historija mark-

240

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

sizma je u znaku revizionizma izigravanja onog to Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na raun onog
to znai tek dovravanje, konsolidiranje postojeeg svije
ta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto
ljeu koji, oivljavajui naspram revizije izvornog Marxa, raz
vijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti pre
lom povijesnih svijetova 1 )
Knjizi koju sad pruamo naem itaocu u osnovi je
razmatranje suvremenog drutva pod vidom povijesne kon
kretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadrava upu
enost na Marxov nauk i odreuje tendencije njegova pro
dubljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u
onom to zbivanje svijeta ini povijesnim, tj. od priblia
vanja samoj povijesnosti, ovisit e i doseg ove orijentacije
u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje
renosti, tematiziranje suvremenog industrijskog drutva pri
kladno je da pokae da li je Marcuseovo misaono stanovi
te dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je
zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup
ljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem
razvijanju temeljnog smisla samog nauka.
1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e roen 1898. u Berlinu, studirao
u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxova misao i povijest, publicira u periodu 192833. u asopisima Phi
losophische Hefte, Die Gesellschaft, Archiv fr Sozialwissenschaft
u. Sozialpolitik. U Zeitschrift f. Sozialforschung surauje od 1933,
a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontolo
gie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ.
Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor Biljeka dijalektici
napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Maslea,
1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed
1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimen
sional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina,
uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur
und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemake skla
pajui se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. ivi u SAD. Profesor
je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of Ca
lifornia. Njegovo ime se esto vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Adorna na osnovu viegodinjeg zajednikog r a d a te umnogome zajedniku
misaonu orijentaciju: Kritiku teoriju drutva. U posljednje vrijeme
je vrlo aktivan u S. R. Njemakoj.

ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E

241

U dosadanjem Marcuseovom opusu dominira, meu

tim, orijentacija izraena kao Kritika teorija drutva. Sto
ga e biti potrebno da najprije prikaemo u kakvoj smisle
noj vezi Marcuse prihvaa Marxov nauk kao supoziciju po
vijesne angairanosti Kritike teorije drutva, koja bi tre
balo da iskazuje temeljna obiljeja industrijski visoko raz
vijenog drutva (a time i suvremenog svijeta uope, budui
da su tzv. manje razvijena podruja na putu u razvijeno in
dustrijsko drutvo).
No, valja odmah naglasiti da postavke izloene u ovoj
knjizi sadrajno nadmauju Kritiku teoriju drutva. One
ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv
remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno
sti. Implicitno prelaenje preko pozicije Kritike teorije do
diruje preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi
je podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznaio, dotak
nuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne
pretpostavke suvremenosti olako prezentirane redukcijom
na induistrial society. Tako nije mogao biti zadovoljen po
stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kritiko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimen
ziju uope omoguavajue povijesnosti. Imamo posla, dakle,
s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj
knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke.
I
Marcuse u Marxovoj kritici kako politike ekonomije
tako i filozofije, u postulatu destrukcije graanskog dru
tva, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike,
vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere
nost Marxove misli. . . . Graanska nacionalna ekonomija
nema u vidu bit ovjeka i njegovu povijest, dakle, u kraj
njem smislu nije znanost ovjeku, nego neovjeku i ne
ovjenom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu2
) u Die Gesellschaft, Bd. I, 1932. g.: N e u e Q u e l l e n
zur
Grundlegung
des
Historischen
Materialis
m u s , str. 141. (Dalje u tekstu oznaeno s . Q.)

OVJEK

242

JEDNE DIMEN2IJE

je bit ovjeka kao slobodnog subjekta u izvravanju (Leis

tung) istine, tj. zbilje za umnost u Hegelovoj filozofiji
koja je, kao u itavoj novijoj filozofiji pravi bitak, kon
stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino proizvoenje
(Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost
ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje
ostaje pri razjanjenju nunosti u slobodu 3 ). Politika
ekonomija sadrava faktike zakonitosti, znanje je fakticiteta, a filozofijska istina, smjerajui na istovetnost uma i zbilje
nemoguu u danoj diobi rada, dobivena je apstrakcijom
od faktinog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T.,
str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s
obzirom na svoj medij graansko drutvo, u kome je uko
rijenjeno razdvajanje egzistencije i esencije. No, politi
ka ekonomija i filozofija za Marxa nipoto nisu spoznaje
istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporinih
taaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli.
Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj
postavci problema, da je: Kritika politike ekonomije u sa
moj sebi filozofijski utemeljena, kao to, s druge strane, fi
lozofija, koja je utemeljuje, ve u sebi nosi revolucionarnu
praksu. I jo, na istom mjestu: Ekonomija i politika su
postale ekonomsko-politika baza teorije revolucije na teme
lju potpuno odreene filozofijske interpretacije biti ovjeka
i njegova povijesna ozbiljenja. (N. Q. str. 137.) t o je, da
kle, Marcuse tada ispostavio kao bit ovjeka i njegovo po
vijesno ozbiljenje?
Temeljnim smatra Marxovo odreenje da je ovjek
generiko bie: bit ovjeka je u njegovu odnosu spram
openite biti bia. To znai da ovjek moe sve moguno
sti koje lee u biu sebi spoznati i zahvatiti, da nije
ogranien jednokratnim neposrednim odnosom, nego moe
bie, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti,

ZATVORENI S V I J E T BADA I A N S E KBVOLUCIJK

prevladati njegovu neposrednu predmetnu odreenost. Da

kle, izraditi ga, promijeniti, sainjavati ga, obraivati, dalje
voditi (.proizvoditi') (N. Q. str. 147). Oitovanjem svoje biti,
ospoljenjem svojih sutinskih snaga, bivstvuje ovjek; pred
metni svijet je zbilja ovjeka ovjek jest time to sebe
ozbiljuje u predmetu rada.
Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti,
ovjekovim odnoenjem. Van tog odnosa on je o sebi, zat
voren u sebe, u puninu svojih mogunosti, koje bivaju pro
izvedene, u odreenost postavljene tek u ovjekovu radu.
Radom je posredovana priroda o sebi i ozbiljen ovjek o
sebi tako da u predmetu svog ospoljenja jest za sebe
u predmetu rada se slobodno ozbiljuje (N. Q. str. 155).
Svojom ljudskom prirodom je ovjek u jedinstvu s pri
rodom iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da
je priroda uvijek ve ljudska priroda. U tom smislu kasnije
Marxovo odreenje rada kao posredovanja ovjeka i prirode
sadri kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada:
Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad
uslov ovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih drutve
nih oblika, vjeita prirodna nunost da se posreduje razmjena
materije izmeu ovjeka i prirode, dakle ljudski ivot.4)
Pojam rada u Marxa upuuje na ontologijske implika
cije: rad je priroda (bit) jednog odlikovanog bia ov
jeka, koje izvodi prirodu sebi u odreenost, ispostavlja
je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bia. istovetnosti
rada se moe govoriti samo u smislu opeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode
radom. Kao jedan odreen, konkretan svijet svijet je spe
cifian i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden
radom. Objekat rada je ve rezultat rada prolih generaci
ja. U tome je postojanost (Stndigkeit) rada po Mar4

) Hegel, Encyclopdie der philosophischen Wissenschaften im

Grundrisse, 158, Dodatak. Usp. u Zeitschrift f. Sozialforschung, Jg.
VI/1937 (takoer u Kultur u. Gesellschaft ): . Marcuse: P h i l o
s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e , str. 634. (Dalje u tekstu ozna
eno s Ph. und k. T.)

243

) Usp. K. Marx: Kapital I, izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcu

sea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s
W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Ar
chiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u.
Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu oznaeno s Grund, des Arbeits
begriffs).

244

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

cuseu jedno od bitnih odreenja rada u ontologijskom nje

govu odreenju. Pri radu treba neto ,proizai to po
svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadivljuje pojedini
dogaaj rada, to pripada ,opem' dogaanju. Ono na emu
se radi, to se obrauje biva uraeno u svijet rada, isto ta
ko kao to je iz tog svijeta preuzeto u obraivanje. (Grund,
des Arbeitsbegriffs, str. 18.)
Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogunosti
nadmaivanja zateenog, sadrane u biti ovjeka: ovjekov
bitak je uvijek vie od njegova danog tubitka (Dasein)
on nadilazi svaku moguu situaciju i upravo zato stoji spram
nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije
va trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak ov
jeka nikad ne moe poivati u posjedu samoga sebe i svo
ga svijeta. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.)
Marxovo odreenje da je ovjek generiko bie uk
ljuuje i odnoenje spram vlastitog roda. Za razliku od i
votinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa,
ovjek posreduje svijet u kome se zatie time to mu vla
stita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanou: on
je dokida ini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str.
155).
One interpretacije koje odnos ovjeka spram predmet
nog svijeta utemeljuju u sferi biotikih potreba previaju
ontologijske implikacije sadrane u Marxovim tekstovima:
povijesni bitak svijeta koji posreduje ovjek svojom biti
radom. Naj autentinija ovjekova potreba je da svijet u ko
me se zatie uini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: ovjek potrebuje .totalitet'
ljudskih ospoljenja ivota; da bi mogao ozbiljiti svoju bit,
treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav
ljeni i suprotstavljeni (N. Q. str. 153).
Kako je u fakticitetu, koji izraava politika ekono
mija, na djelu nebit ovjeka? U ranim svojim studijama
u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i
5
) Radi terminologijske jasnoe napominjemo da je Marcuse u
povijesnotvornom znaenju upotrebljavao promiscue izraze rad i pro
izvodnja, jednoznano suprostavljajui obima otueni rad.

ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E

245

u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Mar

cuse otuenost rada sabire u slijedea odreenja:
1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troe
nje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvoenje iz krila pri
rode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na
stvar, robu predmet postaje funkcija akumuliranja kapi
tala. ovjekova ivotna djelatnost stoji u slubi vlasnitva,
umjesto da vlasnitvo stoji u slubi slobodne ivotne djelat
nosti.
\,
2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r
odvaja od radnika, pa se nuno postvaruje i bie samog pro
izvoaa njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo
bodi uskraena, tua predmetna mo.
3. Dvodimenzionalnost rada nunost i sloboda, raz
dvaja se i u razdvojenosti poklapa s drutvenim poloajem ;
klasa tako da sluajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- '
jed presijeca ljudske mogunosti.
4. Meutim, praksa ekonomske dimenzije podreu
je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija
kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti ovjeka: smisleno
djelovanje iz cjeline tubitaka ovjeka. Liena svoje pune
zbilje kao praksa, dola je ona dotle da u krajnjem smislu
vie nije rad (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otueni
rad nije rad (u punini ontologijskog znaenja rada, koje za
Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost).
U njemu ovjekova egzistencija nije sredstvo ozbiljenja nje
gove biti, nego je, obrnuto, bit ovjeka sredstvo njegove pu
ke egzistencije.
Kako Marx preduzima kritiku graanskog drutva u
obzoru biti ovjeka i njene otuenosti te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost egzistencije i esenci
je, kako je njegova kritika inspirirana tenjom za oivotvorenjem takve zajednice u kojoj bi one bile u jedinstvu
kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili politike krize,
nego katastrofa biti ovjeka, ono na to ona zapravo smje
ra prevladavanje graanskog drutva ostvarljivo je
samo kao totalna revolucija. Taj uvid unaprijed osuuje
svaku puku ekonomsku i politiku reformu na neuspjeh. !
Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasnitva uk-

246

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ljuuje (ne samo logiki nego i izrijekom u Marxa) ukida

nje otuenog rada kojeg je privatno vlasnitvo samo konsekvencija. Persistiranje drutva kao sile nad individuumom,
njegovo ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi
duumu samo prolongira nepoklapanje ivota zajednice s pu
noom ospoljenja ivota (usp. N. Q. str. 158, 163).
II
Poto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere
nosti na prevladavanje graanskog drutva te ga nastojao
samo ontologijski precizirati, dodue u duhu fundamental
ne ontologije, ostajui ipak u okvirima Marxove misli i smat
rajui je dostatnom za miljenje povijesti, Marcuse je, ini
se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob
zirom na ontologijsko utemlejenje te je preao na koncipi
ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev
ratu suavajui tematiku svojih spisa na destrukcione ten
dencije graanskog drutva. Kritika teorija drutva iz
raava ovaj zaokret.
Kritika teorija drutva se distancira od filozofije
ne eli biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sa
ma izraz otuenja, i to u dvostrukom smislu: a) odreenja
uma, duha, moraliteta, srenosti, bitna za filozofiju, dobive
na su apstrahiranjem od faktinog statusa ovjeka u otu
enom svijetu i ive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u
sklopu otuenja filozofija esto uspostavlja kao bit ovjeka
ono to nije ovisno ni emu drugom jer jedino tako jo
je mogue participirati na autentinosti i slobodi. I najistinitija filozofija Hegelova, koja iskazuje zbivanje ov
jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s ov
jekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time to pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Meutim: Prema kriti
koj teoriji nema vie nove teorije, nego samo jo umna zbi
lja sama (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kriti
ke teorije drutva spram filozofije proizlazi iz usmjereno
sti Kritike teorije na ozbiljenje filozofije: filozofija je re
siduum humanuma u otuenom svijetu, a utopijsko istinski

Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I A N S E REVOLUCIJU

247

napredan elemenat. No, kako filozofija ivi u otuenju i od

otuenja, prevladavanje otuenja ne moe se poistovetiti s
ozbiljenjem vrednota filozofije. (Kad um, sloboda, spozna
ja, srea od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad
e um, sloboda, spoznaja, srea biti neto potpuno druga
ije. Oni e meusobno imati isto toliko zajednikog koliko i
asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim drutvom proiz
voaa roba. Ph. und k. T. str. 643.)
Graansko drutvo je u centru interesa Kritike teori
je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru
tvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije graanskog dru
tva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap
straktna sloboda te da ta neprilika dolazi, tako rei, izva
na u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati tako
er samo van filozofije. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritika
teorija je kritika politike ekonomije; kad se pozivamo na
zakonitosti politike ekonomije, ne inimo to radi filo
zofijskog raljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und
k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je graansko
drutvo u svom totalitetu odreeno ekonomskim odnosima,
da neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim
odnosima, da je takoer sve neekonomsko sadrano u eko
nomiji (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija gra
anskog drutva, drugaije usmjerenje ekonomsko-drutvenih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, pre
duvjeti su umstvene zbilje vodeeg principa Kritike teo
rije. Odluno je u tome da proces rada ne odluuje tubitku (Dasein) ovjeka, nego obrnuto: ope potrebe ovjeka
procesu rada. Nije bitno to da je proces rada planski re
guliran, nego kakav interes odreuje reguliranje, da li su u
tom interesu ouvane sloboda i srea masa (Ph. und k. Th.
str. 638).
Kako se Kritika teorija osniva na tendencijama prev
rata u prezentnom totalitetu graanskog drutva, smjeraju
i tako preko (trans) opstojeeg na budue, ona se otro
distancira od svake sociologije koja rauna s datostima.
Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is
tinom . . . Ono to u prolom znanju plaa danak drutve
noj koordinaciji tako i tako iezava s drutvom kojem je

248

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

koordinirano. Ne brine se tome Kritika teorija, nego

tome da se ne izgube istine oko kojih se ve trudilo prolo
znanje (Ph. u. k. Th. str. 643).
Temeljne postavke Kritike teorije drutva, kako je
ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom
lanku Philosophie und kritische Theorie, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te
meljni njegov impuls, to je, i jedno i drugo, Marcuse po
kazao u ranijim spisima nastojei da misli konkretno povi
jesno angairano: ve supozicija da se historijsko zbivanje
konstituira u biti ovjeka postulira sainjanje takvih uvje
ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim navlastitim
mogunostima. Negativno je u centru interesa Kritike
teorije s obzirom da sadri takve manifestacije ivota koje
pokazuju da se ovjek ne da svesti na opstojanje u otue
nom radu. Ono je toliko akcentuirano radi to potpunijeg
prezentiranja otuene biti ovjekova bia, osakaen ja raz
liitih sfera ivota i ivota u cjelini. Kritika teorija je, u
perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi
storijski aktualan angaman misli u samoosmiljenju nav
lastitih mogunosti. Meutim, dok su kategorije ranijih
Marcuseovih spisa: osmiljenje navlastitih mogunosti i
odnos spram vlastitog roda u kontekstu ontologijske in
terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta
Marxova nauka, u Kritikoj teoriji Marcuse naputa ontologijsku razinu miljenja. Preispitivanje navlastitih mogu
nosti ovjeka nije vie u obzoru ontologijske eksplikacije.
Kad formulira Kritiku teoriju ontologijski rezultati
ranije faze nekako su sauvani i ukinuti u novom, konkretnijem htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre
ena programom Kritike teorije drutva, koji implicira
da se zadaa misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju
i ralanjenju onih bitnih manifestacija ivota koje rebeliraju spram otuenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva
nju konkretnih, zbiljom otuenja ve prireenih kriterija
koji istinski prevladavaju graansko drutvo kao sidrite
otuenja. To je motiv radova kao to su: Zum Begriff des
Wesens (Zeitschrift fr Sozialforschung, 1936. god.), Ueber
den affirmativen Charakter der Kultur (isti asopis, 1937.

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

249

god. takoer u Kultur u. Gesellschaft, I ) , Zur Kritik des

Hedonismus (isti asopis, 1938. god., takoer u Kultur u.
Gesellschaft, I),te u knjizi Eros i civilizacija 1955. g.
U spomenutom kontekstu su relevantne sfere ivota:
folozofija, kultura, te proboji senzualnih tenji za puni
nom ivota ivljenog, neodgoenog i neukroenog (hedo
nistika etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva
nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud).
Kritika svijest spram opstojeeg sadrana je u filo
zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje
izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritikom
suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku
od kontingentnog sve to biva tokom predaje prikri to ta
ko to pojmovi biti postaju formalnoopi pojmovi struktu
ra. Za kritiko-etiku motiviranost opeg kao bitnog spram
pukog empirijskog pojedinanog, sluajnog, primjerna je
Platonova filozofija. Razluivanje opeg bitka od mnotva
istovrsnog ujedno je i razluivanje istinskog od neistinskog,
onog to moe i treba biti od pukog opstojeeg. Temeljni
smisao Ideje je u 6 u tome to je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri moe biti i k tom se
bie kree (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti ov
jek je umno bie. Platon i Aristotel uviali su da je navlastitost ovjeka neostvariva za one koji svoj ivot provode u
mukotrpnom radu. Sankcioniranjem poloaja robova i sta
lea koji svoj ivot provode zbrinjavajui potrebe za odra
nje vitalne egzistencije unaprijed je odsjeena mogunost
ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom
realitetu. Pa ipak, bit ovjeka ispostavljena je kao ono to
po navlastitoj mjeri vrste treba biti po njoj je odmje
rena autentinost svakog ovjeka kao ovjeka. . . . ovjek
je u posjedu odreenih sposobnosti i moi koje bi ga ospobile da vodi ,dobar ivot', tj. ivot koji je to je vie mogu
e slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po
stii takav ivot znai postii .najbolji ivot': ivjeti u skla
du s biti ljudske prirode. (ovjek jedne dimenzije, V pog
lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i
njegove negacije s obzirom na e n o to on po smislu treba
biti.

250

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

No, filozofija apelira na ljudski um, a ovjek moe

participirati na umstvenom neovisno sluajnim, za svoju
umsku bit nekonstitutivnim prilikama ivota. Tako je, npr.,
u Kanta, poloaj sluge ili gospodara nebitna oznaka ovje
ka koja oznaava njegove sluajne i vanjske prilike. (Usp. B.
des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono
to izgleda sluajno, nebitno, ne ostaje statino po strani,
nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi
tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk
ljueni u tu dijalektiku ak su i posebno apostrofirani
oituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre
mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao
jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113.
i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us
postavljena kao posredovana, odreenje je bitka samog, na
ime bitka kao biti. Nije ovjek onaj koji se sjea biti, koji
zahvaa suprotstavljeno mu bie, dokida njegovu lou nepo
srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se
to u Hegela dogaa u samom umnom bitku, a ovjek ue
stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt ukoli
ko je i sam umni bitak. (B. des W., str. 22.) Medij filozo
fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom
spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija ivi
u otuenju i od otuenja da nema podvojenosti esenci
je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison
d'tre. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritika teorija ne akcentuira ovjeka kao
umno bie nasuprot sluajnim okolnostima ivota nego ov^
jeka kao slobodnog i umnog stvaraoca (Schpfer) boljeg
i srenijeg ivota. (Usp. B. des W., str. 33.)
I kultura je, posebice graanska umjetnost, edo otu
enja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako to u njoj
ive vrijednosti koje ne surauju na stvarnom ivotu dru
tva. Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide
alistika. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op
om ljudskou, na tjelesnu bijedu ljepotom due, na vanjsko
suanjstvo unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo
gatstvom vrline dunosti. (Ueber affirm. Charak. der Kultur,
str. 6263.) Tako kultura, prenosei valere koji primarno ne

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

odravaju drutvenu maineriju proizvodnog rada, niti pak

ona njima rezultira, nego su joj ponajee suprotni, poka
zuje da se ovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na
otueni rad. Medij kulture je ulnost. Odatle proizlazi spe
cifinost njezine pripadnosti otuenju. U drutvu koje vi
talne snage ovjeka troi na rad neodrivo je punokrvno
proivljavanje ulnosti usmjerene na neto to bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehnikog uma, pa je kul
turi dosuena produevljena ulnost, oplemenjivanje, inti
ma due. Ne radi se tome da ovjek ivi svoj ivot, nego
da ga ivi tako dobro kako je to mogue. (Ibidem, str 83.)
A kulturom oplemenjen ivot je ono najvie na to kultura
poziva i to moe dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojeeg. Afirmativna je zato
to vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za
unutarnju supstanciju ovjeka koju uspostavlja i od koje
ivi kultura. Oplemenjivanje ovjeka i produevljenje ulno
sti, iako prezentira drugaije vrijednosti od onih koje repro
ducira fakticitet zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. Du
boke i fine due mogu biti i po strani od borbe za bolju
budunost ljudi, ili na krivoj strani. Dua se zaprepauje
pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nunost pro
mjene bijedne forme tubitka: kako moe izvanjsko preinaenje odluiti navlastitoj, unutarnjoj supstanciji ovjeka!
(Ibidem, str. 76.)
U hedonizmu je ispoljena tenja za neodgoenom i
ivljenom sreom. Utoliko je hedonizam protest ne samo
spram fakticiteta odgaanja ili uope obezvreenja uitka
na osnovu postulata organizacije i rada nego i spram ide
alistike kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno
sti) sublimira ulnost, idealistika etika je omalovauje
samo ono to ovjek ini bez obzira na uitak, u punoj slo
bodi i neovisnosti njemu, ak i trpei, konstituira moral
nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i amoralna po
buna, iako relevantni za istisnko ljudsko drutvo time to
su u njima sadrani proboji istinitosti punokrvno proiv
ljenog ivota, ostaju unutar opstojeeg pomiruju indivi
dualnu sreu s opom nesreom. Ostajanje unutar danih,

252

OVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

statiki uzetih mogunosti direktno se dade oitati iz normi

hedonizma npr. epikurejskog tipa.
Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo graanskog
tipa), ni zamah participiranja drutva na filozofijskim isti
nama, a ni oivotvorenje normi hedonistike etike jo ne
bi znaili bitno drugaiji svijet: sve su to tvorevine pripadne
stvarnosti danog drutva izraz su otuenja. Njihov digni
tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna
praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne spram graanskog drutva i njegovih za
konitosti drugaije dimenzije ovjeka.
III
Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog
drutva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar
ne anse obrata (catastrophe) postojeeg; ona je preispiti
vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja.
Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritike teo
rije drutva kako po opoj intenciji pothvata tako i po
kritikom oitavanju drutvenih promjena kojima je obilje
en suvremeni svijet. Puko umanjenje pauperizma, sve
vee niveliranje klasnih razlika, pa ni golu injenicu preuzi
manja vlasti od strane radnike klase ne moe Marcuse,
shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani
jim radovima, smatrati ve i signumom prave destrukcije
drutva otuenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, iroko rasp
rostranjeni u suvremenom drutvu imaju, po Marcuseu, fun
kciju etabliranja svijeta otuenog rada.
t o je temeljna poluga konsolidiranja postojeeg dru
tva unutar samog sebe kad ak i organizacijske forme, koje
su trebale posluiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni
ke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja?
To je irenje proizvodnje roba u sve sfere ivota putem na
metanja krivih potreba. Krivih zato to ekstenziviranje i in
tenziviranje postojee industrijske proizvodnje u visoko raz
vijenim podrujima prelazi razinu do koje je ono racional
no. Rije je ovdje racionalnom u tom smislu to je pu
tem specijalizirane proizvodnje mogue efikasno, tj. uz krat-

ZATVORENI S V I J E T RADA I A N S E R E V O L U C I J E

253

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital

ne egzistencije i osloboditi slobodan puni ivot individuuma.
Radnik se poeo dobro osjeati u otuenju: prihvaanje kri
vih nametnutih potreba, izraeno u prijanjanju uz trku za
stalno preticanje ve postignutog visokog standarda, obilja
i luksuza plaeno je cijenom manipuliranog ivota. Naj
drastiniji vid manipuliranog ovjeka je ivot na rubu rata
pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa
glatko funkcioniranje cjeline i ovdje je rekompenzacija
ouvanje i rast drutva obilja. Manipuliranje se to lake pod
nosi to je manje transparentno izraeno: nastupa indoktri
nacija, koja rezultira iezavanjem individualnosti na raun
masovnog konformizma (da se voli, mrzi, dopada i djeluje
u skladu sa oglasima). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name
tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten
zivirane proizvodnje, a time i opstojea tendencija kao rast
ad infinitum. Slobodno vrijeme takoer je inkalkulirano u
nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala
faze konzumentskog drutva ili drutva obilja.
Uslijed imanentno strukturalnih promjena drutva, ra
dnika klasa nije vie negatorska snaga opstojeeg. U proce
su automatizacije pada uee fizikog rada u procesu rada,
to rezultira kako sve manjim fizikim iscrpljavanjem radni
ka tako i predominacijom tehnikog kadra dakle, ieza
vanjem klasinog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije
drutva iz perspektive XIX st. u klasi vlasnika sredstava
za proizvodnju, privatni vlasnik sve vie je ovisan tehnici
planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mrai save
znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje,
naunih instituta koji se brinu tehnikom napretku k sve
veoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu
ralne promjene unutar drutva, dakle, u znaku su depolarizacije drutva na dvije antagonistike klase. Nisu usamljeni
sluajevi uestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro
izvodnjom poduzea, pa ak i u programima investicija (usp.
II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehnikog odnosa i rada, sve manje providni za svi
jest proizvoaa, pa sve vie poprimaju karakter prirodnih

254

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

tokova. Poloaj radnike klase u razvijenim industrijskim

podrujima vie nije podoban za probijanje postvarene svi
jesti i prevladavanje otuenog rada.
Ove prilike domestificiranja radnika u otuenom svi
jetu, ak njihove angairanosti u rastu opstojeeg, dosuuju
onim komunistikim partijama u razvijenim industrijskim
drutvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu neradikalne legalne opozicije (usp. II poglavlje ove knjige).
Opstojei poredak socijalizma je, u biti, jo uvijek i
sam zbivanje otuenog rada. Tome pogoduje izvrenje akta
revolucije u industrijski nerazvijenim podrujima, ili pak, u
sluaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku
s najrazvijenijim kapitalistikim zemljama u otrom tem
pu koji namee potreba bojne spremnosti i prestia. Tako
konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih
snaga na tehnologijski rast i odgaanje obrata postojeeg
k umjetnosti ivljenja. No, identificiranje opstojeeg kur
sa tehnokratizacije drutva (koji je samo izraz zbivanja rada
u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, ak
pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasnitvo nad sredstvi
ma za proizvodnju idejno odvodi od prevladavanja svije
ta otuenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju.
Svi oblici onog to je prije bilo negativno, rebelirajue u sklopu drutva rada, u kojima se manifestiralo, pa ak i
osvjetavalo otuenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga
nizaciji drutva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i
rezultira i odrava se. Marcuse to pokazuje opirno analizi
rajui djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko
razvijenom drutvu.
Umjetnost je dostupna irokim slojevima: prisutni su
; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojeeg, no su- vremeni ovjek se suvie domestificirao u otuenju da bi
umjetnost jo mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I
I poglavlje knjige).
iroka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. vizma pokazuju slabljenje negativne dimenzije misli, go- tovo do iezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem
i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog to jest

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

255

spram onog to moe i treba biti, pozitivizmom se obre

u konformizam time to injeniko postaje istinsko. Meta
fizika dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, po
staje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite
realizacije um odbija transcendenciju (VIII poglavlje knji
ge).
Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski
visoko razvijenom drutvu (kao i pokazano postvarenje u
jeziku tog drutva i pozitivistike tendencije u lingvistici)
dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritika
teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuenja. Spram
fakticiteta drutva rada ono negativno to se manifestiralo
u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, uka
zali smo, ve i model svijeta koji prevladava to drutvo.
Nije to zato jer oplemenjivanje kao djelokrug kulture, uto
pija i nada, podvojenost egzistencije i esencije, kao filozo
fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak
ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaenja
samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski ivot zajednice
razrijeio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram
fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznaajna ulo
ga, karakteristina za suvremeno drutvo, nije isto to i
razrjeenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja
domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti
suvremenog svijeta, Marcuse nas suoava s problemom zat
varanja svijeta rada u samog sebe. 6 )
Iz pokazanih komponenti zbivanja rada apsorbiranja moi negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog indu
strijskog drutva unutar samog sebe te komponenti na
osnovu kojih suvremeni socijalistiki svijet jo uvijek pri
pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuenog rada. Kako
6
) Prigovor upuen Marcuseu da u svojoj kritici drutva pola
zi od apstraktnog drutveno-udorednog koga su idejni izvori djela
romantiara potpuno promauje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iezavanje druge dimen
zije u suvremenom industrijskom drutvu. (Usp. I. S. Kon: Weltan
schauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A. u Deutsche Zeit
schrift f. Philosophie, 2, 19fi. g.)

256

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode, apsolut

na organizacija drutva u realiziranju tog odnosa, te zatomljivanje drugaijeg mogueg egzistiranja u osnovi otuenog ra
da, a kako je nametanje krivih potreba, te u tom smislu in
doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje
gova prolongiran]a, odravanje instrumentalnog odnosa kad
vie nije racionalan, to je prevladavanje opstojeeg mo
gue samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra
sta, kao usmjerenost k pacifikaciji. Kvalitativna promje
na bi bila prelaz u vii stupanj civilizacije ako bi tehnika
bila modelirana i koritena za pacifikaciju borbe za ivot.
U cilju jasnog indiciranja prevratnike implikacije ove for
mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehnikog prog
resa bilo obrat opstojeeg. Dakle, ne naprosto kvantitativni
rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta, nego njegovo slamanje, transformacija, nastanak no
ve ideje Uma u teoriji i praksi (IX poglavlje knjige).
Povijesni napredak je, istie Marcuse, ostvarljiv pu
tem radikalnog preloma s opstojeim instrumentalnim od
nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. Povijesni
zaokret je u kontinuitetu s postignuima civilizacije samo
utoliko to iskoritava njezina racionalna ostvarenja: tehni
ka treba da postane organon umjetnosti ivota. Tako je za
obrat pretpostavka transcendencija unutar postojeih uvje
ta. Stoga ivotni standard u najrazvijenijim industrijskim
podrujima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet
no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojeeg u
samo sebe, i tako njegovom otpornou spram povijesne
transcendencije (usp. IX poglavlje knjige). Nadalje, oslobo
enje inherentnih mogunosti (to znai: razvoj proizvod
nih snaga na sve iroj osnovi, ekstenziviranje pokorenja pri
rode, rast zadovoljenja potreba za sve vei broj ljudi i dr.)
ne izraava vie adekvatno povijesnu alternativu, ne moe
vie biti programatsko geslo prevladavanja graanskog dru
tva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita
odravanja. Uope su, upozorava Marcuse, tradicionalni putevi i forme, sraunati na prevladavanje graanskog drutva,
neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij
skog drutva, i to, u prvom redu, zato jer gaje iluziju

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

257

narodnom suverenitetu: ,narod' (people), ranije ferment

drutvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je
ferment drutvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribu
ciji bogatstva i izjednaenju klasa, nova stratifikaciona ka
rakteristika razvijenog industrijskog drutva 7 ).

IV

Meutim, Marcuseova analiza industrijski visoko raz

vijenog drutva nije samo oitavanje biti razdoblja s pozi
cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti
ka teorija. Marcuse i ostaje na stajalitu Kritike teorije
i implicite ga nadilazi. Usredotoenost na negatorsko unu
tar opstojeeg, konstatacija slabljenja, gotovo iezavanja
cijele te spram drutvene stvarnosti druge dimenzije i
napokon, podvrgavanje pitanju (to ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci
je sve je to, oito, na tragu Kritike teorije. ime je, pak,
Marcuse prekorauje? Pacifikacija egzistencije u ovoj
knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro
firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojeeg u nje
govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj manipula
ciji egzistencijom ovjeka inkompatibilna je s radom u
ontologijskom njegovu znaenju povjesnotvornosti, kako
7
) Utoliko su prigovori, npr. S. Malleta, Marcuseu da je ue
stvovanje radnika u upravljanju poduzeima u razvijenim zemljama
kapitalizma pogreno ocijenio kao urastanje u postojee ( . . . radni
ki pokret ne moe ekati na osvajanje cjelokupne politike i eko
nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja
nja koji mu omoguavaju da u kasnijim stadijima uravnotei i ko
nano eliminira utjecaj tehnokracije Praxis, br. 2, 1965. god.)
ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog drutva.
Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen
tirati idejno i u razradi svoje taktike u biti suvremenog svijeta
i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. U svakom
drugom sluaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojee,
dok samozadovoljno sabire varljive poene. Marcuse apostrofira: Sve
dok su radnici afirmativna snaga i podupirai sistema dominacije, nje
ga nee izmijeniti, sami po sebi, ni djelomina nacionalizacija, ni pro
ireno uee radnika u rukovoenju i profitu (II poglavlje knjige).

258

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje

znaenje. Jer, rad kao sama subjektnost ovjeka, kao ospoljenje bitnih ovjekovih snaga jest sainjanje, mijenja
nje, dalje-voenje pro-izvoenje predmetnog svijeta,
a pacifikacija sugerira naputanje kako subjektnosti tako
i predmetnosti rada uope. Ovo ne navodimo tek radi pu
kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Mnogo vie je u pitanju. Anticipirajmo: radikali
ziranjem problema rada pozicija Kritike teorije drutva po
staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri neproblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono to zapra
vo njegovu misao pokree prevladavanje samog izvora
otuenja.
Da pacifikacija nije pojam kojim Marcuse sluajno
barata i koji se radu moe kontrapolirati tek sporadino,
dakle, za itavo usmjerenje obrata nebitno, nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugaiji, radu suprotan od
nos spram prirode, oito je iz VI poglavlja ove knjige. U
njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehnikog odnosa
spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa itav sklop
graanskog drutva (dakle, i otueni rad ako je u ovom lo
gikom slijedu jo uope mogue ontologijski razluiti otu
eni rad od rada). Marcuse presudno utvruje (za razliku
od veine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i zna
nost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s dru
gom tek naknadno u suradnji. Znanost je u samoj sebi
tehnologijska, instrumentalna. Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene ,ista forma' konkretne dru
tvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe
rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih
podobnih za kvantificiranje, drutvo je oslobodilo ljude od
.prirodne' hijerarhije line ovisnosti i dovelo ih u meusobni
odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta naime kao
jedinke apstraktne radne snage proraunljive u vremenskim
jedinicama. Apstraktni rad, dakle, otueni rad proizlazi iz
obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom.
Dominacija i manipuliranje ovjekom njegova podree
nost tehnolokom aparatu nerazdvojno je vezana za domi
naciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

259

neotuenom radu niti izrijekom revidira svoje ranije pos

tavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme
no visoko razvijeno industrijsko drutvo, manipuliranje itd.)
rezultat jednog ishodinog naina razumijevanja prirode,
ne moe otuenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvod
nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam proiz
vodnje ne moe vie razgraniiti od novovjekovnog aktivizma od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim ri
jeima: svaki rad, ak i onaj koji je ranije pozitivno ozna
io kao proizvodnja, sad je za njega otuenje. Indirektno
redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija,
direktivnog znaenja, iz zakljunog poglavlja, da osboloenje inherentnih mogunosti ne izraava vie povijesnu alter
nativu. Na izbavljenje od otuenog rada obratom u biti ra
da samog upueje i esto naglaavanje tokom cijele knji
ge da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao
moi.
Shodno stanovitu da drutveni sklop proizlazi iz logosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe
nomen drutva ono rebelirajue negativno unutar njega
nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen
ta artikuliranja odreenog naina razumijevanja i organi
ziranja prirode. Tako, npr., Marcuse istie pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej
ske znanosti. (Descartesov dualizam ukljuuje svoju negaci
ju res cogitans je srodna res-extensa tj. priroda je
sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome
svijetu mjerenjima i opaanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s
destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi
jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8
) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi
lozofije bila poduzeta iskljuivo iz perspektive imanentnih suprotnosti,
drutva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a , slobode etc. u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: Individuumu kome je do naj
vee mogune istinitosti i sigurnosti graanske prakse ostaje, zapra
vo, samo sloboda miljenja kao korelat njegove faktine neslobode*
(usp. B. des W. str. fi8).

260

OVJEK JEDNE DIMENZIJE

hodite u formuliranju opeg kao istinskog nasuprot empi

rijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje
opem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro
cima znai raspolaganje uincima njihova djelovanja. Tako
izvore treba potraiti jo u Aristotela i dalje u prolosti.
Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjake misli.
Instruktivno je i odreenje koje je Marcuse dao po
vijesnom projektu u ovoj knjizi jednom od centralnih
pojmova s obzirom na problematiku povijesti. Povijesna
praksa rezultira iz odreenog izbora, posezanja za jednim
od razliitih naina razumijevanja, organiziranja i transfor
miranja realiteta. Primarni izbor odreuje opseg moguno
sti na taj nain otvorenih i iskljuuje alternativne mogu
nosti inkompatibilne s njim (VIII poglavlje). I iz ovog
odreenja proizlazi da rad nije vie Marcuseu, nasuprot ra
nijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti jer tehniko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest projekat u rea
lizaciji. Opseg mogunosti se pokazuje, s jedne strane, u
nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji,
represiji i spekulativnom i utopistikom karakteru negativ
nog miljenja. Projekt koji transcendira opstojei projekt
treba da ovog pogodi u njegovim bazinim tendencijama,
kae Marcuse. Otud pacifikacija nasuprot dominaciji
nad prirodom i ovjekom dakle nasuprot radu. Citirano
odreenje povijesnog projekta navodi jo na jedan zaklju
ak. Ono implicite sadri korekciju i onih Marcuseovih pos
tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti ov
jeka iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srenijeg ivota, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne
borbe, ali i svi religijski i etiki ideali (usp. B. des W., str.
23, 32, 33). Marcuseovo odreenje povijesnog projekta kao
ishodninog odnosa ovjeka spram realiteta dakle, odno
sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (nain razumi
jevanja, organiziranja), pretpostavlja misao svjetovanja
svijeta, porijekla njegove artikulacije, osvjetljenja stvari
iz primarnog odnosa koji ih ini onim to jesu i da jesu

ZVTVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

261
9)

oituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera.

Znaenje povijesnog projekta u Marcusea podrazumijeva
da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan
tok: obzor u kome se otvara smisao bia svagda je ve sadr
an u odreenosti svijeta, no samo je jedan od moguih na
ina konstitucije svijeta10). Odatle slijedi da Marcuse ne
9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po naem miljenju, u impli
citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na alost, nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uope mogle
nai mjesta u Kritikoj teoriji kao orijentaciji (tehniki odnos spram
prirode k a o ishodite r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno
drugaiji odnos spram svega to jest pacifikacija; filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojeeg
svijeta).
Kad Heidegger izriito govori novovjekovnoj tehnici (neke od
tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je
uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i
zaborava bitka. Odreenja tehnike pogaaju novovjekovnu konstela
ciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta da u
svjetlu bitka ve stoji svako polaenje od bia i povratak njemu.
(Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humani
smus, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Odreenja tehnike, k a o npr.:
Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan nain razotkrivanja.
Ili: Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato to postavlja
a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je ude
en zato to je fizika, ve kao ista teorija, postav prirode u tome
da se ona predstavi kao unaprijed proraunljiv odnos energija, naime,
eksperimenat je udeen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom
postavu i kako se javlja. (Die Frage nach der T e c h n i k ' u Vortraege
u. Aufsaetze, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zadu
uje Marcusea svojim odreenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije
bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao
nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obiljeja suvre
menog svijeta!
9a
) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora
p o z n a t o n a m je da se u Der Spiegel od 12. j u n a 1967, u povodu Marcuseova eseja Repressive Toleranz, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i ve
likog odjeka Marcuseovih radova meu zapadno-njemakim studenti
ma (Marcuse = studentski prorok) navodi Marcuseov stav nje
govom uitelju: Heidegger je jedini koji misli (str. 104).
10) Utoliko je u pojmu projekat, k a k o mu Marcuse pridaje
znaenje, vie razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Za
udno je da Marcuse uope doputa asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat slobode i odgovornosti u pojmu projekt. Vidi

264

OVJEK

JEDNE DIMENZIJE

Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj, iz njegovog ranog

perioda, interpretaciji ranih Marxovih radova, u kratkim ob
risima ve prikazanoj. Nadaju se ba zato to je to jedna
od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter
pretacija.
Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas
upuuje na potrebu kritikog promiljanja Marxove misli,
bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne
koj drugoj formi koja bi stroe potovala povijesno milje
nje.
S obzirom na dosadanji opus, tri su, po naem mi
ljenju, razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaa
njegove radove prije formuliranja Kritike teorije i radova
u okviru njezina programa u Zeitschrift f. Sozialforschung.
U njoj je sredinje djelo Hegels Ontologie. Ona se u cjeli
ni dade rezimirati kao domiljanje biti povijesne prakse
proizalo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na
radikalnost povjesnotvornosti, te vice-versa: da se misao po
vijesno revolucionarno konkretno angaira. Otud impuls: od
Heideggera k Marxu, no istovremeno i legitimnost uzimanja
u obzir Heideggerove misli. (Usp. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus, u Philosophische
Hefte, 1928. god.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokuao
pokazati da je ve Hegelova filozofija utemeljenje teorije
povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao
pro-izvodnog ivota. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po
pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti), sabire
se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. U skladu s tim
je to da je za Marcusea neproblematian pojam rada u Mar
xa, kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va
enju prolongira preko granica graanskog drutva 1 3 ). U toj
13
) Radi razjanjenja ove ocjene rezimirati emo u k r a t k o te
meljna Marcuseova interpretacijska uporita u Hegels Ontologie.
Samosvijest, medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije, i pri
kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih
bia. Prikriva utoliko to apsolutno znanje, u mediju duha kao zbilj
ske svijesti, nema kamo prei, moe jo samo sve ispostavljati u od
nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta; ne prelazi
od spoznavajue i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje, nego

ZATVORENI SVIJET RAA I ANSE REVOLUCIJE

265

se tezi reflektira, nadalje, i utjecaj Heideggerove misli prve

faze, niveau Sein und Zeit-a, tj. kako se prezentirala svojom
transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli
kacijom njegova bitka dakle prije radikaliziranja pitanja
istine bitka u dimenziji povijesti.
je sainjanje istine same onom to je zbilja. Duhu su, koji zna
apsolutno, stalno prezentne ujedno sadanjost, prolost i budunost
kao njegova vlastita zbilja i istina apsolutna ideja je atemporalna,
vjena je i zato apsolutna sadanjost. No, apsolutno znanje je osvi
jeteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva
nja priredila ono se uvijek ve zbiva pa je pretpostavka apsolutnog
znanja svjesno odnoenje ivota (ovjeka) spram predmetnog mu svi
jeta. ivot je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvoenja, a
duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta
i objekta svijest kao svijet.
Slijedee su implikacije pojma ivota inherentnog filozofaji apso
lutnog znanja, na osnovu kojih Marcuse smatra da je ve He
gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos ovjeka spram
predmetnog svijeta, kojim je proizvoenje, osmiljenje, etc., prirode;
2) odnos ovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih
navlastitih mogunosti. Ovaj prvi aspekat je sadran u Hegelovoj ontologici, koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti
iz bitka sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetikog obje
dinjavanja odreenja svijeu. Zahvatanje navlastitih mogunosti ov
jeka, kao konstituens ivota zajednice, sadrano je u Hegelovoj filo
zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Prije Kojvea,
i u mnogo stroe izvedenoj interpretaciji, Marcuse je pokazao
da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. H e g e l o v a
o n t o - l o g i k a , m e u t i m , n e u t e m e l j u j e i uope n e sadr
i
mogunost
razliito
artikuliranih
svjetova.
Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n , d o m i n a n t n o
novovje
kovni odnos ovjeka spram prirode odnos rada
(iazgraivanje u sebe zatvorenog bitka sebi, posredovanje s drugim
kao konstituens njegova pojma).
To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Ontologija rada mu je do
statno utemeljenje povjesnosti zato to nekritiki prihvaa Marxov nep-i
roblematizirani pojam r a d a samog slijedi Marxa u pretpostavci
da se razvijeni, specijalizirani, posredovani rad dade prevladati jed
nostavnim. Analogno prihvaa od Heideggera vie transcendentalno
esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje istini bitka,
koje ve djeluje na tom niveau. Odluujue je u svemu da mu se
zadatak povijesnog miljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uope
moe postaviti, na alost, samo kao miljenje (ontologija, etc.) o po
vijesti.

266

OVJEK J E D N E DIMENZIJE

Kritika teorija je, kako smo ve napomenuli, logina

posljedica ove prve etape utoliko to se, s jedne strane, pret
hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno
povijesno angairane misli s obzirom na smisao povijesti
povijesno miljenje inilo kao neto to u njegovoj povijesnosti ne treba vie tematizirati, a, s druge strane, utoliko
to je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno ve ar1
tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono
to u njemu rebelira, a oitovanje je humanuma kao temelj
na misaona okosnica Kritike teorije.) Naputanje ontologijske razine miljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na pret
hodnu ontologijski utemeljenu poziciju oituje prelom i
razgraniava prvu etapu od druge.
Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper
kusija prerano naputenog, nedovoljno promiljenog osigu
ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (to je valjalo ui
niti u I etapi) te u iskljuivom usredotoenju na konkretni
tretman (to je uinio u II etapi). Posljednja etapa Marcu
seove misli izraena poev od prvog izdanja Eros i civi
lizacija, 1955. god., naovamo sadrava, pak, uvid da je
pretpostavka obrata nova ideja uma, da je tehnologijska
zbilja i mo proizvoda rada nad ovjekom u biti realiza
cija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za
. Um i revolucija). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1
ko-kontemplativnom odnosu spram prirode u Eros i civili
zacija tematizirajui metapsihologiju S. Freuda. Meutim,
ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje
spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajui metapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civi
lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kri
terij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s
njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa moe biti samo
aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). Pacifikacija kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair
14
) tome usporedi na lanak: Moe li se Freuovom me
tapsihologijom utemeljiti povijesnu budunost?, Nae teme, 6, 1966.
god.

ZATVORENI SVIJET RADA I ANSE REVOLUCIJE

267

obscure-u i u ovjek jedne dimenzije. Kad bi bili dovede

ni u izvorniju vezu s temeljitije promiljenom povijesnou
pojmovi pacifikacija i igra bi, pretpostavljamo, popri
mili puniju i odluniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadanjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj paci
fikacija ima znaenje iskonske, ali zatomljene tenje huma
numa (Eros i civilizacija) ili naprosto znaenje suprotstav
ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (ov
jek jedne dimenzije).
No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi
jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema
zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred
nama jedno je od najznaajnijih marksistikih djela, a u ok
viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznaajnijih knjiga
uope.
BRANKA BRUJI

'

ajt.

SADRAJ:
Uvod
Paraliziranje kritike: drutvo bez opozicije . . . .
Jednodimenzionalno

drutvo

1. Novi oblici kontrole

21
2. Zatvaranje politikog univerzuma
36
3. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija
67
4. Zatvaranje univerzuma rasuivanja
90
Jednodimenzionalna

misao

5. Negativno miljenje: poraena logika protesta . . 123

6. Od negativnog k pozitivnom miljenju: tehnolo
ka racionalnost i logika dominacije
140
7. Trijumf pozitivnog miljenja: jednodimenzional
na filozofija
162
anse

alternativa

8. Povijesna sveza filozofije

9. Obrat oslobaanja
10. Zakljuak
Pogovor: Branka Bruji Zatvoreni svijet rada i
anse revolucije

191
209
228
239

Herbert Marcuse
OVJEK J E D N E DIMENZIJE
Izdava
VeSelin Maslea, izdavako preduzee, Sarajevo

oe

Za izdavaa
Ahmet
Hromadi
Tehniki urednik
Ahmed
Muhamedagi
Korektor
Milica
Risti
tampa: Rade Bitanga, Mostar

>' I

fr

. ) .