Professional Documents
Culture Documents
HERBERT MARCUSE
Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibra-
himpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić,
dr Lj. Tadić i A. Šarčević
ČOVJEK JEDNE
Odgovorni urednik: DIMENZIJE
Dr VANJA SUTLIĆ
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG
INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA
Naslov originala
ONE DIMENSIONAL MAN
Studies in the Ideology
of Advanced Industrial Society
by
Herbert Marcuse
Beacon Press Boston,
1964.
POSVEĆENO INGI
Prevela:
BRANKA BRUJIĆ
IZRAZI ZAHVALNOSTI
Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna
za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za
hvalan.
Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je
pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama
s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja.
Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff
i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili
dragocjene primjedbe.
The American Council of Learned Societies, the
Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun
dation i the Social Science Research Council produžili su
mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras
prava.
UVOD
Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. Njegova problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira
produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih vrijednosne sudove:
potreba i sposobnosti; njegov mir je održavan konstantnom
1. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili, pre
prijetnjom rata; njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć
ciznije, da može i treba biti učinjen vrijednim življenja.
nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne,
Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a pri
nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako različita od
represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je
stupnjeve našeg društva, danas ne operira s pozicije prirodne sasvim logično) neprihvaćanje same teorije.
i tehničke nezrelosti, već s pozicije snage. Mogućnosti (inte 2. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć
lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred
veće nego ikad prije. To znači da je razmjer dominacije dru stva za realiziranje tih mogućnosti. Kritička teorija mora
štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstra
'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojeće
nih društvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in
dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život telektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva
nog standarda., biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi
dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i
Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da
mizerije? Teorija društva je povijesna teorija, a povijest je
se istraže korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i domena šansi u domeni nužnosti. Prema tome, koji među raz
hove povijesne alternative. Kritička teorija analizira društvo , ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori
s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal
pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol nog razvoja?
nosti, š t o su mjerila takve kritike?
Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojeći na Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po
čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo četka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila moguć
gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za nosti optimalnog razvoja, kritička teorija mora apstrahirati
olakšanje čovjekove borbe za opstanak; određena povijesna od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od
rezultata ove organizacije i korištenja. Teorija društva prin
praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter
cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani
nativa. Tako je svaka kritička teorija društva od početka
univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. To je,
konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj naime, analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho
vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Teorija društva je
*) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka
nasilnog umirenja vanjskim snagama, što bi ova riječ mogla aso raktera trascendencije l ).Mogućnosti« moraju biti unutar
cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. »Pacifications
u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju
b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo
je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea
označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«, to, zbog uče 1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani
stale upotrebe, jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. (Op. prev.) u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritičkom smislu: oni označavaju ten
12 UVOD UVOD 13
dohvata analiziranog društva; one moraju biti odredljivi ci Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo
ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može
institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. tran pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. U
sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stolje
ništva koje potpada pod njih. Teorija društva se bavi povi ća, kritika industrijskog društva je, izrađujući prve koncepte
jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te
subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternati orije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjere
ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u nosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj
realitet. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna
nom. drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. To su još uvi
jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. No, razvitak ka
U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa
frontira kritiku sa situacijom koja, čini se, lišava kritiku tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. U naj
same njezine osnove. Tehnički progres, proširen na cio sistem razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte
dominacije i koordinacije, stvara takve oblike života (i moći) res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje
koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji po- dinjuje prethodno antagonističke snage. U onoj mjeri u ko
ražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog
jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da društva, uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis
je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti
jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon
gačije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi strirati, kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak
način čovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) društvene cije. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa, mi
promjene je, možda, najkarakterističnije ostvarenje razvije sao i akcija, č a k i najempirističkije analize povijesnih alter
nog industrijskog društva. Integraciju suprotnosti, koja je, nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije, a preda
kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvrđu nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja.
je opće prihvaćanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem,
opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unu Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos
tar jake države. činjenicama koje, po svemu sudeći, govore suprotno, kritička
analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ
ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potreb
na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini, svakom
dencije, u feoriji i praksi, koje u danom društvu »premašuju» postojeći od njegovih članova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i
univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih
mogućnosti). porasta destrukcije, čovječanstvo na rubu uništenja, izruče-
*) Kako »contain«: znači i »sadržavati«, »obuhvaćati« i »obuzdavati«, nost misli, nade i straha odlukama postojećih moći, perzi-
»zadržavati«, »ograničavati«, a kako je izraz »containment« u ovoj stencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu
Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za iraju optužbu koja nije nimalo pristrana, č a k ako ovi pobro-
transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje jeni elementi nisu raison d'être ovog društva, već samo nje
unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci
tavanje«, ponekad čak »apsorbiranje«, nastojeći da bar približno
izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ. onalnost, koja pokreće efikasnost i rast.
Ü V O D UVOD 15
14
Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno analiza, tako, prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«, kako
kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i de
joj je nametnuto da ga prihvaća. Još je smislena distinkcija struktivnih tendencija u društvu. Moderno industrijsko dru
istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U to
ova distinkcija mora biti osnažena. Treba da ljudi dođu do me i jest srž problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne
toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi može biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna
jesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu. pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno
Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se stima danog društva.
promijeni njihov način života, negiranje pozitivnog, odbijanje. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalni-
Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u ju neizvjesnost, '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do
onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da
sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući, pri tome, znan je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita
stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov tivnu promjenu, konstituens predvidljive budućnosti; (2) da
jeka. postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa
Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog vanje i revolucionirati društvo.' Ne mislim da može biti dat
industrijskog društva, kritička teorija ne raspolaže os jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu
novom za transcendiranje ovog društva. Vacuum poga — i čak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa,
đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su
teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. Možda neki slučaj
treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in može promijeniti situaciju. No, ni katastrofa neće donijeti
korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Te kate promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je
gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka.
đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru
tog vijeka. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar štva, u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa
sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonis- sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total
tičko državi. Slično tome, »individuum«, »klasa«, »privatan«, pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih
»porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte društvenih i političkih učinaka. Naprotiv, to je sistem koji
grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera
tradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru cije koje mu služe i proširuju ga. U tom društvu proizvodni
štva, ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de
ju tome da postanu deskriptivni, zavaravajući ili operacio- terminira ne samo društveno potrebna zanimanja, vještine i
nalni termini. stavove već i individualne potrebe i aspiracije. On tako čini
Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individu
tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anuli- alnih i društvenih potreba. Tehnologija služi postavljanju
rana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od novih, efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru
teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku štvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr
lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. đuje se, izgleda, u još jednom smislu — time što se širi na
Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je manje razvijena i, čak, na predindustrijska područja svijeta,
•
UVOD 17
UVOD
16
i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni, ο znan
a, isto tako, po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi stvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, ο pro
talizma i komunizma. mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima
4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle
tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva i Means, The Modem Corporation and Private Property, refe
ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. Tehnologija kao takva ne rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og
može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnolo kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija
ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change,
pojmu i konstrukciji tehnike.* takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u
Način kojim društvo organizira život svojih članova Detroitu. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. Wrighta
uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikaci-
koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in je, pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. — U tu kategori
ju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The
telektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih
Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wili-
interesa. On anticipira specifične mode transformiranja i
ama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo,
iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To
nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri
je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . A
vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene
kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim in da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Možda se
stitucijama i odnosima, on tendira tome da postane eksklu najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući
zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. Kao tehno televiziju ili slušajući radio, glavni program, neprekinuto u
loški univerzum, razvijeno industrijsko društvo je politički trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne isključujući
univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi oglase, a mijenjajući povremeno stanice.
jesnog projekta — iskustva, transformacije i organizacije pri
rode kao pukog materijala podređivanja. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi
U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđi- jenijim suvremenim društvima. Ima prostranih područja unu
nje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, po tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden
litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Ja ocrtavam te ten
dencije i pružam neke hipoteze, ništa više. Jt
sutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produk-
tivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo
i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije.
Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost.
Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in
dustrijskog društva, rijetko sam davao posebne referencije.
U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je
2
) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti
u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U
tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje * American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations
raspravljanje vidi poglavlje VIII. (Up. prev.)
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
1. NOVI OBLICI KONTROLE
opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu sa
gramiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, čini mo određena forma vladavine ili načela partije već, također,
se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje
ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima po »pluralizam« partija, novinskih listova, »sila protuteže« itd. 1 )
rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad
kao društveno nekoristan, tim više što on uključuje osjetne mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Vla-
ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio "da razvijenih industrijskih društava, i društva u industrij
niranju cjeline. Zaista, čini se da nema razloga — bar što se skom razvitku, može se održati i osigurati samo kad uspije
tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehničku, zanatstvenu
odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza
nih sloboda. ciji. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini, iznad, i
s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih
Slobodna inicijativa već od početka nije bila, u cjelini,
interesa. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma
blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je uklju
šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po
čivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku većinu
jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom
stanovništva. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr
u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi
đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt, iščezavanje zacija mašinskog procesa. No, politički smjer može biti pre
te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili okrenut; moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira
zacije. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi na moć čovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi
mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do mašinu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna
menu slobode s onu stranu nužnosti. Sama struktura čovjeko baza za novu slobodu čovjeka.
va egzistiranja bi bila izmijenjena; čovjek bi bio oslobođen
svijeta rada, koji mu nameće strane potrebe i strane mogu Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose
ćnosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu, ko glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti
ji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih,
organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba, političkih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga što su te
kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kon slobode postale beznačajne, već zato jer su suviše važne da bi
trola ne bi priječila individualnu autonomiju, već bi je omo bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme
gućavala. realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva.
To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ
vilizacije, »svrha« tehnološkog racionaliteta. Pa, ipak, u po nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan
stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko tnih formi. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje
nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa,
no vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zarađi
kulturu. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari vanja za življenje. Politička sloboda bi značila oslobođenje
zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer »to individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju.
talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju Slično tome, intelektualna sloboda bi značila restauraciju in
društva već, također, neterorističku, ekonomsko-tehnološku dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu-
koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre
bama, dodjeljujući interese. Ona tako sprečava izbijanje efi-
1) Pogledaj str. 62, 63.
24 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO
25
nikaciji i nametnutom mišljenju, značila bi ukidanje »jav
nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Nerealističan ton viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado
ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već voljenja ove sreće. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo
ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana, odjeća,
jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Najefikas
stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih
nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih
materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za nesublimiranih tako i onih sublimiranih.
starjele forme borbe za egzistenciju.
Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne
čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Ο usmje prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za
renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za
da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti, uživa ili uništi, dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom
na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povi
prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske
jesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud
potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome društvo za
ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima
htijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i za
uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima
htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompro-
lan razvoj čovjeka, svih ljudi, pod optimalnim korištenjem
misnih kritičkih mjerila spram postojećeg. raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred
Treba razlikovati istinske od krivih potreba. »Krive« stva su proračunljiva. »Istina« i »krivost« potreba određuju
su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi
teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju talnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada
mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje i siromaštva općevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni
takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. No, ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja
ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako već, također, oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma
ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da njoj) kontradikciji spram postojećih. Koje sudište može po
raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja?
Rezultat je, tad, euforija u nesrećnosti. Većina predominant
nih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem i U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje
konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. No,
drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. samo u konačnoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da
Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi spriječeni u
su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum tome da budu autonomni, dok im se nameću stavovi i dok
nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su he- su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov
teronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i učvršćene odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov
uslovima egzistiranja, mogu postati čovjekove vlastite potre vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne
be, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe
zadovoljstvo, — one ostaju to što su bile od početka: proizvo treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudište
je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju
di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje.
di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami
Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje
kreirati uslove slobode? 2 )
nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. No, ova činjenica
treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi- 2
) Pogledaj, str. 54, 55.
26 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
27
Sto represivno upravljanje društvom postaje racio rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi
nalnije, produktivnije, tehničkije i totalnije, to je manje mo ju; ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole.
guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je
miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. Namet spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred
nuti um cijelom jednom društvu jest, zacijelo, paradoksalna stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi
i skandalozna ideja. — No, s druge strane, trebalo bi podvrći ljudi, sami po sebi, osjećali i zadovoljavali potrebe koje su
pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok im sad nametnute. Objekcija promašuje ono bitno. Ono što
cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i
nja. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu, a televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u
razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odlu
ba i zadovoljenja, što su, u velikim razmjerima, postale vla čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između
stite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomješta jedan sis datog i mogućeg, između zadovoljnih i nezadovoljnih potre
tem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomješta ba. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka
nje krivih potreba istinskim, napuštanje represivnog zado zuje svoju ideološku funkciju. Kad se radnik i njegov upra
voljavanja. vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista
Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva mjesta okupljanja, kad se tipkačica isto tako atraktivno dot
jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu jeruje kao kćer njena poslodavca, kad crnac posjeduje Ca
oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo, dillac, kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje
što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru ne indicira nestanak klasa, već razmjer u kome svi slo
ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Upravo jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu
društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz že očuvanju postojećeg.
vodnjom i konsumcijom suvišnog; potrebi za zaglupljujućim U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je
radom kad on više nije nužnost; na potrebi za takvim na prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno
činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglup- da je razlika među njima, izgleda, samo čisto teorijska. Da
ljivanje; na potrebi da se održe takve varljive slobode kao li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika
što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slo cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma
bodna štampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor ro nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod
ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za
Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za
ti moćan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren po dovoljstvo i komercijalnu, te političku korist involviranu u
jedincu, nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo porastu stanovništva?
bode, već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Kri Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih
terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka
potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni rakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog dru
gospodare ni robove. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti štva, njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost, da pre
potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju, raz
ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u
produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam
i tjeskobe, — tj. ako podržavaju alijenaciju. Spontana rep-
pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 29
28 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
skoj optužbi tako i opravdanju; pred sudištem ovih ostvare novište dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma du
nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita žine: 5 )
svijest. »Mi, očito, znamo što podrazumijevamo pod dužinom
Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta, a
»kraj ideologije«. Naprotiv, razvijeno industrijsko društvo je, od fizičara se više i ne traži. Da bismo našli dužinu objekta,
u određenom smislu, ideologičnije nego njegov prethodnik. moramo izvesti određene fizikalne operacije. Pojam dužine
Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 ) je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri
U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as dužina: to jest, pojam dužine ne uključuje ništa više doli
pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Proizvodni apa skup operacija kojima je dužina određena. Uopće, pod poj
rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija; pojam
meće društveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne tran- je sinonim odgovarajućeg skupa operacija.«
sportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odije Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi
vanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa šljenja za društvo u o p ć e 6 ) :
čija — donose propisane stavove i navike, izvjesne emocio »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo
nalne i intelektualne reakcije koje povezuju, više ili manje više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo
ugodno, konzumatore s proizvođačima, a preko ovih s cjeli 'koncept'. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po
nom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode stupcima mišljenja, u tome da se više nećemo dozvoliti da
krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima
beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije.«
ljudi u sve više slojeva, tad indokrinacija koju oni nose pre Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. Nov način miš
staje biti publicitet; ona postaje način života. To je dobar ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psiho
način života — mnogo bolji nego prije — i, kao takav, on logiji, sociologiji i drugim područjima. Mnogi od onih najoz
se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jed biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na
nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene, ili čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo
reducirane na određenja univerzuma postojećeg, one ideje, žiti račun operacijama ili ponašanjem. Radikalni empi-
aspiracije i objektivne mogućnosti koje, po svom sadržaju, ricistički proboj (ja ću kasnije, u poglavljima VII i VIII,
transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. One su preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta
redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte-
tativnog rasta.
Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto 5
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ;
de: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u društvenim New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad
usavršena i kvalificirana. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako
znanostima. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp
nju koncepata; njihovo značenje je ograničeno na reprezen J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Bo
taciju određenih operacija i ponašanja. Operacionalno sta- ston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: »po
željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan
kontakt, iako možda indirektno, s instrumentalnim operacijama.«
4
) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k und 6
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ,
G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje. Ioc. cit., str. 31.
32 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 33
lektom. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transce- empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri
ndirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne
ski udio u društveno traženom ponašanju. strane, i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih
Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obvi- društvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane.
knutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. Ona služi Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika
koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje javna tijela« netaknuta, a Hobbes je držao da »sadašnjost
ći sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju treba uvijek biti preferirana, podržavana i smatrana najbo
one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vla ljom«. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije
davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju
da materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizičke i bo- subverzije.
emske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog »Obožavajmo Pa, ipak, ovim akomodirajućim konceptima uma je
ovaj tjedan zajedno«, »Zašto ne probati obraćenje Bogu«, uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih
Zen, egzistencijalizam, bitnički način života, itd. Ali takvi mo javnih tijela« i djelotvorno, više ili manje svjesno rebelira-
di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u, nje protiv njih. Postojali su društveni uslovi koji su izazva
nisu više negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio bihevio- li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja.
rizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi
brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici
Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva.
ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru
Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza štva, samoograničenje misli poprima veće razmjere. Poveza
koje same sobom daju važenje, a koje, konstantno i mono- nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa, teorijskog
polistički ponavljane, postaju hipnotičke definicije ili zapo i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo
vijedi. Na primjer, »slobodne« su one institucije koje operi zofa. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i
raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i ponašanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izg
drugi transcendirajući modi su, po definiciji ili anarhizam, ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija
komunizam ili propaganda. »Socijalistički« su svi zahvati u se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna
privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta
cijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer, novište, prakticirano na veliko kao »habitus misli«, postaje
univerzalno i široko zdravstveno osiguranje, ili zaštita priro nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije, potreba i
de od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih službi aspiracija. »Lukavstvo uma« radi, kao što je to često čini
koje mogu oštetiti privatni profit. Ova totalitarna logika eta lo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim
bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. Tamo je sloboda i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi
način života koji je uveo komunistički režim, a svi drugi, sao i ponašanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite al
transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički, ili revi- ternative. Teorijski i praktični um, akademski i društveni bi-
zionistički, ili lijevo sektaštvo. Kretanje misli je zaustavlje heviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru
no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog štva, kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije.
uma. »Progres« nije neutralan termin. On se kreće prema
Ovakvo ograničenje misli, zacijelo, nije novo. Rast mo specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po
dernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u boljšaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko društvo se
34 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 35
približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva
dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh
progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži
proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automa- unutar postojećih institucija. Tu je stalna protivurječnost
cija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti.
ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko društvo koje
vrijeme. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika
nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo sniju dominaciju čovjekom i prirodom, za sve efikasnije is
atacije, što je, uslijed toga, ograničavalo njegovu racionalnost. korištavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda
Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske
sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. realizacije.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or
Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida ganizacije za rat; institucije koje su služile borbi za opsta
nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Život kao cilj
nja rada«. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po
je kvalitativno različit od života kao sredstva.
godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji, putem
internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog ra Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se
ta. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič
unutar postojećih društava. »Pacifikacija egzistencije« zna kih promjena, kao, više-manje, spontan rezultat novih insti
či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. Kvalitativna pro
uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe, že mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj
lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli
ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga
borbe. priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni
Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr ka industrijalizacije je politička tehnika, a kao takva, ona
stu masovnu bazu u stanovništvu, a svoju ideologiju u nepo prejudicira mogućnosti uma i slobode.
pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a indu
činjenica. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No,
opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj tran- kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti, to
scendenciji. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. Najviša pro
ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje
ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionali- rada, a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci
zam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. ji potreba i manipuliranju s njima.
Prividno dinamičko, ovo društvo je potpuno statički sistem Kad je postignut taj stupanj, proširuje se dominacija
života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne
tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadržavanje tehničkog egzistencije, integrira svu autentičnu opoziciju, apsorbira
progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem sve alternative. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po
smjeru. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi
cifikacije, — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta nacije, kreirajući istinski totalitaran univerzum, u kome su
tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove društvo i priroda, duh i tijelo držani u stanju permanentne
alternative. mobilizacije za njegovu odbranu.
JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO 37
stičke partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opo društvu. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom
zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. One svjedo stavu ο ovom kontinuitetu, tako odlučnom po značaju za po
če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ):
kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako
javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. nima svake društvene formacije, on se ne završava,
Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se poput drugih ekonomskih činilaca, prestankom zakona
našli razlozi za ove razvojne tokove. Što se tiče Zapada, oni formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari
su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podređena eko
ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) nomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se
udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. dalje razvija povećanom brzinom. (2) Suprotno raz
Klasne borbe su smanjene, a »imperijalističke suprotnosti« voju ekonomske baze u antagonističkim društvima,
suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove tehnologija se sad ne razvija skokovito, već postepe
opasnosti, kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri če
koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. mu iščezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevan
Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija tno u kontekstu).«
protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos
i zapošljavanja podupirući, tako, visok standard. njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni apa
To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije, rat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, oruđa,
koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na
flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi
nosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje ziranje«. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju
»privremeno«, u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno
ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje sti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak
(suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz svih proizvodnih snaga.
vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa No, Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro
me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti
što ih čini snošljivim? I, ako je ova druga propozicija alter kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime, proiz
native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo
lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija bodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvi-
kapitalizma? rala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi, i to u onom raz
mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi
Sputavanje društvene promjene stenciju svih sfera društva, — tj. postaje medij kontrole i
kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku
Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u
talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma, da osvje-
razara politički aparat kapitalizma, ali zadržava tehnološki
aparat podređujući ga socijalizaciji. U revoluciji je konti 1
) A. Zworkine, »The History of Technology as a Sciense and
nuitet: tehnološka racionalnost, oslobođena iracionalnih og a s a Branch o f Learning, a Soviet view«,. T e c h n o l o g y a n d C u l
raničenosti i razaranja, održava se i kompletira u novom t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.
40 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 41
štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi
verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. talizma.
tanje života i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; ka »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo
men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom
lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru aparatu: on je bio nosilac oruđa; tehničke jedinice ne bi mo
štva. gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. Pri
Sad društvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, kon roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi
stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kom- čkom i fiziološkom deformacijom.« 3 )
pletiranje nadmoćne produktivnosti, zaprečuje upravo takvu Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi
novu svijest, takav »prostor unutar«, prostor za transcendi- talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih, iako za
ranje povijesne prakse. Vrhunsko obećanje postojećeg dru država eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i
štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. Budući poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme
da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna na (ako ne i čitavo), ostaje, kao životni poziv unutar tehno
imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima, loškog ansambla, iscrpljujuće, zagljupljavajuće nehumano
to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno robovanje. — Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja ma-
drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. Brutalnost, kojom šinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika
su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . Doduše, sve to
lja, podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po izražava zaustavljenu, djelomičnu automaciju, koegzistenciju
četka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, ma automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija
nje neprivilegiranih, zbrinjava društvo tako što zadovoljava unutar iste tvornice. No, čak pod tim uslovima »tehnologija
potrebe. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno, a možda čak ne je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men
primjetno. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu talni napor 5 )«. Za poduzeća koja su više uznapredovala u
produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz automaciji naglašava se transformacija fizičke energije
vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je u tehničku i mentalnu umješnost:
odlučnoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog so » . . . vještina glave više nego ruke, logičara radije nego
ciološkog istraživanja. Nabrojat ću glavne činioce transfor radnika u cehu; nerva prije nego mišića; navigatora, a ne ma-
macija. nuelnog radnika; čovjeka koji podržava radije nego izvršioca
(1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet operacije« 6 ).
psihičke energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uve Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli
like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za čita od porobljenosti tipkačice, bankovnog blagajnika, pro
Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troši davača koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Stan
i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu, čak i kad dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe.
radi s mašinama. Marksistički pojam govori protiv fizičke
muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizičke energije je
3 ) Gilber Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob
u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed jects t e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. bilješka.
nosti nameće revoltirajuće, nehumane aspekte eksploatacije. 4) Pogledaj Charles Denby, »Workers Battle Automation«, N e w s
To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960.
5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o
2
r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX.
) Pogledaj, str. 54. 6) Ibid., str. 195.
44 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 45
Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu (3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima
kao individualni instrumenat proizvodnje, kao »apsolutnu je proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani
dinicu«, dokida, izgleda, Marxovo shvaćanje ο »organskom festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte
sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. Da li je ta
sti. Prema Marxu, mašina nikad ne stvara vrijednost, već sa promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji često
mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok višak daju marksisti, čudno je inkonzistentan. Može li se razum
vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. Mašina jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostav-
je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se ljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak
čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. Sad au- pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti,
tomacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada; ona spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz
tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma
vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimilira
šinom, a ne individualnim učinkom« 1 4 ), štaviše, postaje ne
nje u potrebama i aspiracijama, u životnom standardu, u aktiv
moguće i samo mjerenje individualnog rezultata:
nosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj
»U najširem smislu automacija znači, po svom učin tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pi
ku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne možete mjeriti tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser
rezultat rada pojedinog čovjeka; treba mjeriti, naprosto, ko ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. U sada
rištenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja auto-
ma . . . nema više, na primjer, uopće razloga za plaćanje macije: ubrzan tempo, tehnološka nezaposlenost, jačanje po
čovjeka po komadu ili po satu, to će reći, nema više razlo zicije organiziranja, porast nemoći i rezignacije na strani
ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni radnika. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa
ca« 1 5 ). kultetskom diplomom, to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . No,
' Daniel Bell, autor ovog izvještaja, ide još dalje; on postoje i druge tendencije. Ista ova tehnološka organizacija
povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul
industrijalizacije: tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) , te integriranjem rad
— industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika, nika s fabrikom. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da
ona je »ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad može učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«, »čežnja da
biti mjeren, kad čovjek može biti upregnut u službu, se aktivno pridruže, primjenjujući na tehničke i proizvodne
kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova probleme vlastiti mozak koji se, očito, dobro uklopio u teh
rada, izražene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu nologiju« 19 ). U nekima od tehnički najrazvijenijih podu
ili po satu, — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) .
1β
zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često
Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič
mjene, mnogo je više nego platni sistem, odnos radnika kom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi-
spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompati
bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila 17
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako
industrijalizacija. der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n
D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na više mjesta.
14
) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS. 18
) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d
15
) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r
g e , loc. cit., str. 8. P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189.
16
) Ibid. 19
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.
46 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 47
24
Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jed
) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; Ame na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu —
rican Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9.
25)
Ibid.
upravo automacija. Smatram da je širenje automacije više
nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u
50 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 51
karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . Izgleda da je auto- Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog in
macija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru dustrijskog društva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka
štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehnički
snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljeće prije nego što instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, društveni
je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eks proces automacije izražava transformaciju ili, preciznije,
plozivne tendencije: transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od
»Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje čovjeka, postaje neovisan producirajući objekt, te, tako, i sam
zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut subjekt.
rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad Automacija bi, postavši proces materijalne proiz
nog vremena. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu vodnje, revolucionirala cijelo društvo. Dovedena do savršen
u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva stva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu
i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi ο postignutom formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju, — tj. me
stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti
čima, ο primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad rad. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di
nije više zatvoren u proizvodni proces, već se čovjek odnosi menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu
spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude iralo čovjekovo privatno i društveno biće. To bi bila povijesna
glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . . transendencija prema novoj civilizaciji.
U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga
bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne
govo radno vrijeme, već prisvajanje njegove proizvodne snage, kompenzira zaposlenost. Radnička klasa insistira na eksten
njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz
njegova društvenog bića — jednom riječju, razvoj društve vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Postupajući
nog individuuma. Krađa tuđeng radnog vremena, na kojoj tako, ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala —
sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo, javlja se tad priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra
kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom da. Drugim riječima, kontinuirano zaustavljanje automacije
velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po
formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme pre ziciju kapitala, prouzrokovati dalekosežnu depresiju i, na
staje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa.
slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor
upotrebne vrijednosti. Višak rada mase prestaje biti uslov ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od
razvoja općeg bogatstva, isto tako kao što i nerad manjine vojnog i društvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven
prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. određen tehnički nivo, automacija u sovjetskom sistemu mo
Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja.
noj vrijednosti . . . 2 7 ) U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti
ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr
26
) Pogledaj, str. 43.
za racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija
27
) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s nailazi na čvrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije
c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje. praćen političkom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sje
Pogledaj također str. 596. dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika, po svo-
52 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 53
30
jim ciljevima i sredstvima, ne prekoračuje okvir koji je zajed žda, čak i djelomična nacionalizacija ). Vjerujem da će do
nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje
sljednji izručeni i podređeni prvima). Ove centrifugalne sna ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći.
ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom
Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom
u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opo- društvu 3 1 ).Raspravljanje je već od početka konfrontirano s
cizije. Kako u tom procesu raste udio inženjera, tehničara, dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki, sovjestsko
službenika i slično, politička radikalizacija bi morala biti društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim
praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini, i b)
tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, međutim, mali iz strukturalno, njegove ekonomske i političke institucije bitno
gledi u razvijenom industrijskom društvu. Realiziranje težnje su različite (totalna nacionalizacija i diktatura).
da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana
strijskih sindikata 2 8 ) , ako uopće uspije, može rezultirati po lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku
rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teško da bi urodilo industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i
njihovom političkom radikalizacijom.
antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameću
»Politički, prisustvo više radnika .bijelih ovratnika* u interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje još
radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava
nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika
na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta
s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao
grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena, a radnički vojnih i političkih potreba ili, možda, simultane su s njima.
predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije,
gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . samo znak i prednost historijske zaostalosti, iščezne onda
kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, baš
Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu
galnih tendencija ovise, u prvom redu, ο sposobnosti ovla ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten
štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava
ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. U te zahtjeve spa pod diktatorskim režimom? I, napokon, da li bi sovjetsko
da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje društvo, nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«,
nih troškova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj
razmjerima, proširen program inostrane pomoći, opsežna mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena?
društvena sigurnost, javni radovi širokih razmjera, mo-
30
) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi
28
) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran
cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij
g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje.
29
ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter
) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona
versity Press, 195ft., str. 319. i dalje. lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci
*) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima.
31
čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m ; New York:
collar). — Op. prev. Columbia University Press, 1958.
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE 55
54
koji ona uključuje, vjerovatno, nije očajniji, ni po veću cije
Argument historijske zaostalosti — prema kome, u nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako
predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta i autoritarna društva.
losti, oslobođenje, nužno, mora biti djelovanje prisile i uprav
ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već, također, Pa, ipak, dijalektička logika insistira, suprotno jeziku
i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do brutalnih činjenica i ideologije, da robovi moraju biti slo
Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teško opovrgnu bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni,
ti. Njena je zasluga što priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado
terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in biva. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti
teligentno samoodređenje. djelo same radničke klase postavlja to a priori. Socijalizam
mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora
Štaviše, pred tim argumentima je detronizirana repre biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju.
sivna ideologija ο slobodi, po kojoj ljudska sloboda može
cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom, siromaš Istina, tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje, to
tvom i glupošću. Odista, prije nego što društvo može postati kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva
slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog
za sve svoje članove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga u novo društvo se dogodila početkom te faze. Prema Marxu je
»druga faza«, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita
tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre
tivno nov način života, koji izvire iz novog načina proizvod
bama pojedinca; mora robove osposobiti da uče, vide i
nje, pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Revolucija je,
misle, pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami ujedno, kraj i na kraju kapitalističkog sistema. Socijalistička
mogu učiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj izgradnja počinje prvom fazom revolucije.
su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu
du zadovoljni u toj ulozi, nužno je da njihovo oslobođenje Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od
dođe izvana i odozgo. »Političko telo će ga prinuditi slobo »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim
dom« »da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materi-
kakvi treba da izgledaju«, mora im se pokazati »pravi put« jelne baze već, također, (a to je odlučno!) načinom na koji
koji oni traže 3 2 ) . se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne
posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira
No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne može povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. To je dru
odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju
gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo
biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo
mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko
ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose lektivno, u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i hu-
izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvrđuju izabrani manitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto
predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno nužnošću, bilo istinska samonametnuta nužnost. Za razliku
prihvaćene indoktrinacije. Jedini moguć izgovor (koji je do od ove koncepcije, faktički razvoj u sadašnjem komunistič-
sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik
33
) K . Marx, K r i t i k a G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,
32 1950, str. 21
) Ruso, D r u š t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.
56 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 57
kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro
acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si
goj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos re stema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke
voluciji, javlja, još uvijek, kao kvantitativna promjena. Na odluke, poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re
stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada volucije, a podržava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor
u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima samog proizvodnog procesa; ono nije ugrađeno u ovaj proces
sve izglede na uspjeh. kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri
Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno to
sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. No, mu, vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa —
ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti
mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina tucija društva.
cije; sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Tehnički pro To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preo-
gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te vlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak
liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nu tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije
klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem
zvoj). Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro »postepene promjene« 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome
duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta
rajući, u ovećoj mjeri, radne sate i povećavajući komfor. I sve u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Države, Partije, Pla
to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi na itd. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. Ukoliko bi ta
ma. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na
nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i od- cionalizirani proizvodni proces), bila bi ograničena na poli
riješenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da će se tičku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju
poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nužnog
izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije, koju je rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u
otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . š t o su oni koji vladaju sposob historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre
niji da pruže dobra konzumacije, to će stanovništvo biti ba bez obzira na radni učinak, sniženje radnog vremena na
čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru iz-
Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene mjenljivosti funkcija — to su preduslovi, no, ne i sadržaji
u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama samoodređenja. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek
razvijenog kapitalističkog društva, iz socijalističke baze pro treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstitu
izvodnje proizlaze odlučne razlike. Organizacija proizvodnog iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno indu
procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja »neposredne strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada, koja uklju
čuje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuđavaju
S4
genuine društvene potrebe, tehnički zahtjevi, te fizičke i men
) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može talne razlike među ljudima. Pa ipak, izvršne i nadzorne
uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str.
109. i dalje. funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih
35)
»Economic Problems of Socialism in the u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo-
U . S . S . R.« (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i -
c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, Ι-ί. 36) Ibid., str. 14. i d a l j e .
58 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 59
38
37
) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Du- ) »Slobodnog« vremena, a ne »dokolice·- (leisure time) jer ona
monta, naročito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961. prosperira u razvijenom industrijskom društvu, n o , neslobodna je uto
liko što njome upravlja biznis i politika.
62 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE, JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 63
je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon
ne za pojedinca, ono za društvo kao cjelinu). Trgovačka pro zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva, s obzirom na
paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastar- svoje važenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nad
jevanje nisu više neproduktivni rashodi, već elementi osnov mašila država prosperiteta — naime, na nižem stupnju druš
nih proizvodnih troškova. Da bi bila efikasna, takva proiz tvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike po
vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva
racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne
otkrića i znanosti. Na osnovu toga je dizanje životnog standar odbrane.
da, tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti, Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta
gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu služi, tako, zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje
strijskog društva. Porast produktivnosti rada, ne isključuju prethodi državi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapi
ći širenje raznolikosti proizvodnje, stvara uvećanje viška talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome
proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari
taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di ziranje moći cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedin
stribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reduci ca, kojim se upravlja, pluralistička administracija daleko bo
ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti lja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv
ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban neke druge; neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti
i čak »dobar«. To je racionalan i materijalan osnov unifici- udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno
ranja suprotnosti, jednodimenzionalnog političkog ponašanja. zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko
Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar ograničenog, još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego
društva, pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi vladavina iznad zakona ili bez njega.
no izvana. No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo
Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi
riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij
i političkih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva sko društvo je, odista, sistem kontrabalansirajućih snaga. Te
stoljeća, može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u
da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi
Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima ciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zapriječe
i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne uključuju
sretni, zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da
gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje, ako postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije, kako iz
su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra, ko nutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladava
ja ih zadovoljavaju, takođe uključuju misli, osjećaje, aspi nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar
racije, zašto da oni žele da sami za sebe misle, osjećaju i nje politike.
maštaju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude
mogu biti loše, suvišne, ništavne — no duh i znanje ne go 40
vore protiv zadovoljenja potreba. ) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon
cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«,
u Ε . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam
39
) Pogledaj str. 22. bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.
64 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO 65
Stvarnost pluralizma postaje ideološka, varljiva. On vi forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne
še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju, promjene i tako sprečava, a ne nagoni na »obrat« samood
izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot ređenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem
stavlja. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to dominacije.
me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. Skica države izobilja, ocrtane u prethodnim poglavlji
Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na ma, skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma
osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane, već i socijalizma, sužanjstva i slobode, totalitarizma i sreće. Mo
na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominant-
društvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred nim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena
nim situacijama, već u toku normalnog stanja stvari. On pri eksplozivnim snagama. Najmoćnija je, svakako, opasnost da
jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u
vrijeme rata). Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona realizaciju: zastrašivanje služi, takođe, obeshrabrenju napo
snaga. ra da se eliminira potreba zastrašivanja. U zbivanju su pri
Ni rast produktivnosti, kao ni visok životni stan sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva
dard ne ovise ο prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskorišta nje totalitarizma i srećnosti, manipuliranja i demokracije,
vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje su- heteronomije i autonomije — ukratko, perpetuiranje unapri
žanjstva. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog
ili ne čini. On nije identičan s postojećim komunizmom ili ponašanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i
postojećim kapitalizmom — on je, u oba slučaja, sablast os uvjerenja.
lobođenja.
Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu
jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu
latora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realizi
nalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i
ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. Tako
privatnim autoritetima, spremni na živote totalne mobiliza
je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra
cije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već,
sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost
također, radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri
da se ta borba intenzi vira; između progresivnog »ukidanja
ji i razonodi. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. Ovaj kon
ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset milio- flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava
na, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civiliza ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma
cija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, prok ha, nezaposlenih i nezapošljivih, progonjenih obojenih ra
lamira svoj vlastiti kraj. sa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija.
U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta
padaju unutar organizirane cjeline. Ublažava li konkurenci Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijeđe terora u suv
ja, ili intenzivira, na današnjem stupnju dirigiranog tržišta, remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću
trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma.
litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji
dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara, ili odgađa, zado bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija —
voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne
mogućnosti alternativa istinske mogućnosti, tad suvremena sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-
66 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi rira — bila je predtehnološka kultura, kako u funkcional
va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«, već nom tako i u kronološkom smislu. Njeno važenje je proizla
putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak, zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može
putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim
One, u stvari, služe kao elementi društvene kohezije. društvom, štaviše, ta kultura je ostala velikim dijelom feu
Veličina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma, dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke
radosti i tuge pojedinca, ispunjenje ličnosti jesu značajne od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne
stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. One teško optu samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine, ne
žuju sadašnje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima
i njima se upravlja. Ne uvažava se činjenica da protivurje- ćemo raspravljati nešto kasnije) već, takođe, zbog toga što
če društvu koje ih prodaje. Upravo kao što ljudi znaju, ili su njena autentična djela izražavala svjesnu, metodičku ali
osjećaju, da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripad-
ti istinite ili prave, a ipak ih slušaju i čitaju, i čak se pušta nog im poretka profita i kalkula.
ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu —
jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi
sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća, u Goetheo-
jetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s ko vom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog
mercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na nji stoljeća, u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje
hov zajednički nazivnik — na formu robe. Muzika duše je njen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja
takođe muzika trgovine. Uvažava se prometna, a ne istinska je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa, optuži
vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko vala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezen
me se povinjava svaka strana joj racionalnost. tirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su
Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo često podržavali postojeći poredak), već više takvim izopće
đe i političari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju nim likovima kao što su umjetnik, prostitutka, brakolomni-
i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju ca, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundžija,
značenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i đavo, luda — onima koji ne zarađuju za življenje, u najma
relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere nju ruku — ne na regularan i normalan način.
prevladavanja ideala. On je spušten iz sublimirane domene No, ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu
duše ili duha, odnosno čovjekove intime, i preveden u ope- strijskog društva; oni preživljuju bitno transformirani. Vamp,
racionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi nacionalni heroj, bitnik, neurotična kućanica, gangster, star,
masovne kulture. Njihova perverzija indicira činjenicu da je idealizirani magnat imaju sasvim različitu, i čak suprotnu
razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću mate- funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni više nisu li
rijalizacije ideala. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve kovi drugog načina života, već ćudljivosti, ili tipovi istog ži
više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos
života bili predstavljeni, idealizirani i optuženi. Viša kultura tojećeg poretka.
postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao
veći dio svoje istine. predtehnološki svijet, svijet dobre savjesti ο nejednakosti i
Viša kultura Zapada — čije moralne, estetičke i inte mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska
lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla- nesreća. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i čovjek
70 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 71
još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim ko našeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju
deksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje
literature i filozofije, ta prošla kultura je izražavala sadržaj ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša, duh, srce; la
svijeta u kome su doline i šume, sela i krčme, plemići recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant;
i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. U the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait;
stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji Feme i Heimat; no, takođe demon rum, demon mašina i de
lutaju ili se voze u kočijama, onih koji imaju vremena i za mon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We
dovoljstvo da misle, kontempliraju, osjećaju i pripovijedaju. Dead Awake.
To je zastarjela i prevladana kultura, a može se vra Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju
titi samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultu izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetničke preokupacije obe-
ra je u nekim svojim odlučnim elementima također postteh- zvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih
nološka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nad- pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna
življavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti prednijim djelima. Obezvažena je njihova subverzivna snaga,
mulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Transformira
ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. jući se, one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu.
Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće
lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna rep
tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime
Za razliku od Marxova koncepta, koji označava čov porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture?
jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće
društvu, umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija bila dopuštena) kao »viši« poredak, koji ne bi trebalo da ome
otuđene egzistencije — »viša razina«, ili posredovana alijena ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono što se promi
cija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biz jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i
nisa, antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet njihovih istina. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um
nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke
niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju išče- sadržaje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam
zavajućeg stupnja civilizacije. »Romantičan« je izraz prezri baš u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja
vog omaložavanja, olako primijenjen na diskreditirajuće avan djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti.
gardne pozicije. Isto tako, izraz »dekadentan« daleko češće Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijena
diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna
negoli stvarne činioce raspada. Tradicionalne slike umjet svijest podijeljenog svijeta, poražene mogućnosti, neispunje
ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj ne nade i iznevjerena obećanja. Ona je bila racionalna, spo
estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Ta znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i
inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na što one odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Njezina istina je bila
prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocr- u probuđenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta
tavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan
ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilačkoj i sub prepoznavanjem. To je čudo chef-d'oeuvre; to je tragedija
verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li podnošena do kraja, a kraj tragedije je — nemogućnost njena
kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina rješenja. Živjeti svoju ljubav i mržnju, živjeti ono što netko
72 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 73
jest znači poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela društva, pakao javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. Egipat
koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi ska, grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri; obično se
čke snage. navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane
Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova umjetnosti. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i
na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje
djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. U for sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karak- i
mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di terizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost.
menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. Tako on Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti
govori istinu ο sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke, kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi, između du- .
ignorancije i prepuštanja. Umjetničko kazivanje naziva fakte ševnog zdravlja i neuroze, već razlika između umjetničke i ;
njihovim imenom i njihova vladavina se ruši; ono potko društvene zbilje. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet
pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i nosti je rascjep od društvenog realiteta, iracionalno ili racio
lažno. No, umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć nalno suprotstavljanje; ona je otuđena takođe od same pub
negiranja. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo like kojoj se obraća. Bez obzira koliko su hram i katedrala
dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih, oni su
redak. ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako
Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako dnevnog života roba, seljaka i obrtnika — a, možda, čak ,
tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da spram svakodnevnog života njihovih gospodara. «
je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadrži ra-
državao vizije ove heroine, ili, ona je čitala priče koje su cionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je
sadržavale te vizije. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Sačinjeni
bilo psihoanalitičara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, ogla
ne bi bio u stanju da je izliječi. Ona bi ga bila odbila kao šavaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i krei
dio poretka Yonvillea, koji ju je uništio. Njena priča je »tra ranja nanovo njihove faktične egzistencije. No, ti modi ne
gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala, sek gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su
sualni moral još neliberaliziran, a psihologija još neinstitu- vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od
cionalizirana. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju,
njen problem tako što ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo bes ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija.
misleno reći da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Ju
lije, riješena modernom demokracijom. No, isto tako bi bes Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost
misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Razvoj tehno nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće.
loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas
i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest, on tendira titi ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalište oblikovani
obezvaživanju ne samo određenih »stilova«, već, također, sa su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea
me supstancije umjetnosti. liteta. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve
Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika um čanost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo.
jetnosti. Analiza, a čak i naznačavanje tog problema jest iz Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj
van okvira ovog djela, no, možemo pružiti neke sugestije u bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži
cilju pojašnjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Njegovim
74 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 75
zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje; »druga ten 2 ) . Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao
dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima
I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo, pa se prikazuje. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi.
cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psiho- Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepša i praktičnija
analizira predominantan tok. Ona tako postaju komerci od čudovišta viktorijanske ere. No, ona je i »integriranija«
jalna dobra — prodaju se, pružaju udobnost i uzbuđenje. — kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne
Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso vlasti ili u sjedište vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a
vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da
muzike čak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim
Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo
potrošnje. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. Pa ipak, u
sici napustili mauzolej i da su oživjeli, da su ljudi baš utoli tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture
ko obrazovaniji. Istina, no, oživljujući kao klasici, oni žive koja prepravlja njihov sadržaj.
drugačije nego što su sami; lišeni su svoje antagonističke sna Skupa s drugim modima negacije, umjetnička alije
ge, osuđenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Ta nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Kad
ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. je sagledana kao učinak tehničkog progresa, promjena razot
Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni
kontradikcija iščezava. stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka
Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono za i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji
hovu realizaciju. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke
sniva jednakost u kulturi, a očuvava dominaciju. Društvo
koncepcije gube svoju moć.
eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul
ture skupa s njenim sadržajem. To da su transcendirajuće Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne
istine umjetnosti, estetika života i misao bili pristupačni sa uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode, ο uskim
mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog granicama organizacije i manipulacije, ο »nerastvorljivoj sr
društva. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima, op ži« koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom indu
ćim školovanjem, long-play pločama i ukidanjem svečane od strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh
jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi nološki racionalitet. Bez sumnje, fizička transformacija svi
su izražavale nepravdu slobode, suprotnost između ideolo jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, sli
ka, ideja. Očito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni par
gije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od ma
kovi niču na negdašnjim selima, dolinama i šumama, kad
terijalne. No, one su, takođe, osigurale zaštićenu domenu u
motorni čamci jure po jezerima, a avioni paraju nebo — tad
kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu
ova područja, kao područja suprotstavijenog, gube karakter
nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo.
kvalitativno drugačije stvarnosti.
Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon
stavljanje i optužba. Još uvijek postoje tekst i ton, ali je po frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora
korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane-
2
) Stefan George, u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu.
1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, džepna iz Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k ,
danja, opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov. J. C. B. Mohr, Tübingen, 1949, str. 19. i dalje.
76 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE XIX JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 77
imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, pre odsutno, proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša
ciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa
jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da kao, ni dobro ni zlo, već jednostavno »le bonheur«. Tako po
se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko, što je vidljivo,
komunikativnom. opipljivo, čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne
Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na vidi, ne dodiruje, ne čuje.
pora. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje ot-
pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su sutno, poetski jezik je jezik spoznaje — no, spoznaje koja
vremeni svijet u teatru« — to jest, predstaviti ga tako da narušava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija
gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Brecht ispunjava veliki zadatak misli:
odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne
mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) egzistira.« 7 )
— kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je dok
trina koju treba naučiti, razumjeti i slijediti u igri. No, tea Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima
koje jesu. Štaviše, to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po
tar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak,
stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ).
zabava i učenje nisu suprotnosti; zabavljanje može biti naj
efikasniji mod učenja. Teatar mora slomiti gledaočevo identi U ovom izražavanju drugačijeg reda, koji je tran-
ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre scendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi ο tran-
meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela, te scendentnim elementima u običnom jeziku"). No, totalna mo
kako može biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija, bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je
a ne emfaza i osjećanje. Efekat otuđivanja (Verfremdung koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici
seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo
biti raspoznat kao ono što jest. »Stvari svakodnevnog života guće. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre
su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,«4) »Ono što je .pri mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim
rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. Samo tako se mogu jezikom, da se komunicira negativno — prestala je biti op
razotkriti zakoni uzroka i učinka.« 5 ) sesija. Ona se materijalizirala.
»Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. To je vla Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre
stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma lom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom
— pokušaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokuša i nadrealizmom, književnost odbacuje upravo strukturu rasu
ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički
nim aktivistom. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno i obični jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini
sti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika »ne parlent ja com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije
6
mais que de choses absentes« ). Oni govore o onom što, iako zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To
sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο
3
) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i
Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9.
4 7
) Ibidem, str. 76. Ibidem, str. 1333.
5 8)
) Ibidem, str. 63. Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike)
9
6
) Paul Valéry, »Poésie et Pensée Abstraite«, u O e u v r e s ; ) Pogledaj poglavlje VII knjige.
10
édition de la Pléiade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324. ) Pogledaj poglavlje V ove knjige.
78 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 79
eziji i najnižoj prozi. Zatim je moderna poezija »razorila je jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über
zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). Soho, Geliebter?« »Jedoch eines Tages, und der Tag war blau«.
Riječ odbija sjedinjenje, pravilo smisla rečenice. Ona »Zuerst war es immer Sonntag«. »Und ein Schiff mit acht
razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po Segeln«. »Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt«) — a
staje »apsolutni objekat«, označuje nesnosni univerzum koji pjesma je ο okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i laži.
sam sebe poražuje — diskontinuum. Ovo narušavanje ling Razočarana pjesma njihove izigranosti, no oni uče (ili su na
vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: učili) uzroke tomu, a samo učenjem uzroka (i kako da se
»Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna.
kata zato što imaju samo faktične veze. Nitko za njih Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera
ne izabire privilegirano značenje, upotrebu ili služenje. Nitko ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. Mo
ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju, derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju:
što će reći, u posljednjoj analizi, nježnost . . . Taj svijet oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi
riječi bez veze, naoružan silom svoje eksplozivne moći, . . . dobre volje. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje;
te poetske riječi isključuju ljude. Nema poetskog humaniz ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr
ma u, modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora, što gava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja
znači da povezuje čovjeka, ne s drugim čovjekom, već s najne- prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine.
humanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva, Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sred-
ludosti, čiste materije itd.« 1 2 ). Ijivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle
Tradicionalna umjetnička materija (slike, harmonije, likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva
boje) javlja se ponovo samo kao »citati«, rezidijumi prošlog kodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija
značenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealističke slike — i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive teh
— »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom, dok ničkom rješenju i raščinjenju. Psihijatar pazi na Don Juane,
je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da Rome, Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije
ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nad či. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Teško da je
realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku; izopačenja pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo po
pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Posredstvom javljivanje na televiziji, na konferencijama za štampu, u par
njih spašava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz lamentu, pred parlamentarnim odborima i državnim komisi
kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu jama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire
vlastitom tehniciranom svijetu.« 13 ) drame.
Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti
Ili, djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon ma za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom
heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more; vitalnom centru. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi
melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane.
u politički ferment. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra- Usamljenost, taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv
i preko društva, — postaje tehnički nemoguća. Logička i lin-
11
) Roland Barthes, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Pa-
ris, Editions du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.) 14
12
) Ibidem, str. 73. i dalje. ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može
l3
) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , Berlin- prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih«
Frankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160. zemalja.
80 ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
81
gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi
iluzorni. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar
tanje ο značenju riječi, a postojeći univerzum rasuđivanja i nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju.
ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će, vjcrovat-
govor. no, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u
društvenoj upotrebi energije instinkata.
To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna
gom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha
realiteta svakodnevnog života, kultura prošlosti je bila i opo nizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nužan rad) i
zicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takođe i jav nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. Mehani
ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Takvo odbi zacija je također »prištedjela« libido, energiju instinkta života
janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja, iz — to jest, isključila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro
gleda, pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes
Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, što nalazi svoje ideolo nika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekućoj vrpci i
ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu, zbiva obrta, grada i velegrada, tvornički proizvedenog kruha i
se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je ta domaćeg kruha, jedrilice i motornog čamca, itd. Istina, taj
kođe osnova zamašne desublimacije. romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom, teš
kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo
Umjetnička alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike
i radost. Pa, ipak, postao je »krajolik«, medijum libidinoz-
situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea
nog iskustva koji više ne postoji.
liteta, no koje, budući da su umjetničke vizije, postaju snoš
ljive, čak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvažene. Nji S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom
hovo inkorporiranje u kuhinju, ured, dućan, komercijalno progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti
širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smislu- i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je
je desublimacija, nadomještanje posredovanog zadovoljenja čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go
neposrednim. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzira-
cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego na zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cat-
ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra hexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduci
đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ).
ziju i zadovoljstvo.
Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto
teta; seksualnost je oslobođena (ili, preciznije, liberalizirana) mobilu, ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man
u društveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da hattan ulici. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje
15
postoje represivni modi desublimacije ), u poređenju s ko luje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude ero-
jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja, tizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je
slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Tako proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda
se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje
seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na libida. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje-
16
15
) Pogledaj moju knjigu Eros i civilizacija, naročito ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim
pogllavlje X. djelima: seksualnost kao specijaliziran«, parcijalan nagon; Eros je
nagon cijelog organizma.
82 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
83
nja, libido postaje manje »polimorfan«, manje sposoban za ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije
erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj in odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri
tenziviran. va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa.
Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna ener Ovo podruštvljavanje nije suprotno, već komplementar
gija, tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona no deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne
također umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado
mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za voljenju. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju
čime se čezne i onog što je dozvoljeno, pa princip realiteta sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu
ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kon
potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više, čini trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i
se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u
koji nije bitno neprijateljski. kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status
Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano quou — ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, ta
prihvaća kao ponuđeno. Veća sloboda djeluje u prilog sta ko što ga raduje motorni čamac, upotrebljavanje motorne
tus quoa opće represije, a ne protiv njega, utoliko što ne kosilice trave i brza vožnja automobila.
uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, već, na U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim
protiv, njihovo kontrahiranje. To je »institucionalizirana de- dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim, od
sublimacija«. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne sustvu terora, predodređenoj harmoniji između individualnih
ličnosti našeg vremena. potreba i društveno traženih želja, ciljeva i aspiracija. Dakle,
često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko poko-
cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope renje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako
rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovo
društvenog ponašanja. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro
seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim testa.
odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj
jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono nih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduci
je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada, ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva ne-
dostupnošću jeftine, privlačne odjeće, kozmetike i fizičke hi pomirivih s postojećim društvom. Zadovoljstvo harmonizi
gijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. rano s postojećim rezultira podređivanjem.
Seksualno privlačne činovnice i prodavačice, muška ljepota
pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe, Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene de-
a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra sublimacije, sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre
ljeva, prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo
istaknutih redova u zajednici biznisa. bođenjem. Zacijelo, moć društva ojačava sublimaciju; no,
Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. Isto
trend. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere, zadovo
sredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutrašnjem ure ljenja instinkata, ali ih, također, i krši.
đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću,
pregrada. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku- Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-
84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUSTVO 85
gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom
njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena
voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili
ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu
društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od
nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz bija i razara.
među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana, u Tram
kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna
vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Lo-
snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se.
liti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva
skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva
ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa sigurno je divlje i nedecentno, muževno i sladokusno, sasvim
instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno.
pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovo- Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil,
ljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih
svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred
frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač
laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal
ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež
života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre
srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo
društvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek
daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne sualnost nije iznimka.
lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neu-
Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao
rotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i
mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre
Thanatosa.
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola
mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema
način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktu- Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo
alni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje
erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno
što su Racineova Fedra, Geotheov Vahîverwandschaften, Les značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre- limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
84 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 85
gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom
njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena
voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili
ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu
društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od
nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz bija i razara.
među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram
kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Lo-
snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se.
liti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva
skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva
ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim
instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno.
pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovo- Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil,
Ijenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih
svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred
frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač
laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal
ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež
života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre
srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnlo-
društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek
daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne sualnost nije iznimka.
lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neu-
Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao
rotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i
mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre
Thanatosa.
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola
mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema
način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktu- Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo
alni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje
erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno
što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre- limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
86 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 87
nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana re-
štvu. ifikacijom, općom nužnošću stvari.
Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan
di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi,
gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ
suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su
gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbjež- bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih
ljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred
mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više
nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon
služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog
sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab
čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri
nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da
i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo
sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom
bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom
Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj
kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra
analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja
zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po
hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob
nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba
također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i slučaja služi politici dominacije.
da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno
štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika
Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje
bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin smo gurani svaki dan.« 1 7 )
kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju.
Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu
Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti
aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio
menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hiro-
politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap šime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za
sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro duševno oboljele sređuje uznemirenja.
fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna
tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji 17
) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956.
tehnološkog ratia. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t ,
Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959
postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u
okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska
usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe,
ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni
cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«
88 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 89
Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene,
ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi
strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.)
panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih.
klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu do- Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu
vinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. džetom obrane . . .
pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a,
zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta«
vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo
jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U
greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«,
pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti
dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasifici- rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi
rana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu
simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on
(ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj
toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač
gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode —
postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«. do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra
njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor
Igranje igre tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna
stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transpo-
Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu nirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni
mijevanje je »u iskustvu«. smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj
Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela situaciji je iznad dohvata RAND-a.
RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju
Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju,
će predstavljati slična pomiješana grupa. nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje
Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri
i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo
načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi
tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se
koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji
svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo
tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre
sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi stane to identificiranje, kad nestanu.
bila istražena široka skala strateških mogućnosti.)
U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže
sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 91
ne bez opozicije. Upada u oči popularni jezik svojim prko Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog
snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i polu- jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po
oficijelno rasuđivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor litički biheviorizam. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi
bili tako kreativni. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni tendiraju koincidiranju, ili preciznije, riječi sve više apsorbi
man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost raju pojmove. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode
nasuprot postojećim silama, kao da će odbijanje i revolt, liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi,
savladani u političkoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla
stvari njihovim imenom: »headshrinker«, i »egghead«, »boob đeno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Riječ po
tube«, »think tank«, »beat it« i »dig it«, te »gone, man, go staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem; komu
ne«.* nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja.
No, drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i Bez sumnje, svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne
službenici egzekutive, vlade i mašine, kontrolori i menedžeri, zahtijevaju razvijanje njihova značenja. To su termini koji iz
eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke riču predmete i oruđa svakodnevnog života, vidljivu prirodu,
(koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Izgle vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su opće razumljivi tako
da da zasada ovima pripada posljednja riječ. To je riječ koja da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili
zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni.
prihvaćaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari
čka kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta.
skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost, Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što
»prostora« između dijelova rečenice. Ova lingvistička forma ima političku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo »indikativ
ide na uštrb razvijanja značenja. Pokušat ću u ovom poglavlju ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni)
da ilustriram taj stil. način funkcioniranja, takođe, određuje i »zatvara« značenje
stvari isključujući druge načine funkcioniranja. Imenica vla
Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino
da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica
nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis
postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de
tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim,
monstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i
istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj
deklariranog značenja.
stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da
se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). Ovo je tehnološko rezonira U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu
5
nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva
lificiraju. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu
la. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju
3
) Pogledaj str. 31. njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom.
4
) Stanley Gerr, »Language and Science«, P h i l o s o p h y o f
S c i e n c e , April 1942, str. 156.
Već sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske for
5 me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju
) Ibidem
*) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla
važenje 6 ). Takve imenice kao što su »sloboda«, »jednakost«,
vu) izraz je za psihijatra; »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac; »demokracija« i »mir« impliciraju, analitički, određen niz at-
»boob tube« (budalasta cijev) televizija; »think tank« (kanta za mo
zak) mozak; »beat it« znači: gubi se, »dig it« — shvaćati, »gone man
gone« — u transu, ekstreman. Op. prev. ») Pogledaj str. 32,
94 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 95
ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipu
izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitička predikacija s liranja — realistička karikatura dijalektike. Logika je to dru
terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, indivi štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se
duum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja ko igra destrukcijom, društva s tehnološkim ovladavanjem du
munizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na hom i materijom.
obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno
zatvorene analitičke strukture neispravno, ili je propaganda, sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra
iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava zornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života
nja veoma različiti. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja koje su ranije bile antagonističke, a ovo jedinjenje se izraža
jezik se kreće u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo
ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitička struktura odvaja ra koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i štampane
imenicu, po kojoj se ravnaju druge riječi, od onih njezinih riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj
sadržaja koji bi obezvažili, ili, u najmanju ruku, omeli prih nje nadrealistički. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju
vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio
nja. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak
cije. ciju da su »radnik«, »projektil« i »harmonija« nepomirljive
Tako je određenjem tih poj om va, zatvorenim termini protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u
ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja, stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i
zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je
bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima
metnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik 120,000.000 dolara i da je model skloništa po 1.000 dolara
(»mir je rat« i »rat je mir« itd.), koji je, bez sumnje, samo opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Važenje
jezik terorističkog totalitarizma. Ništa manje nije orwellian nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da
ski kad kontradikcija nije eksplicitna, već kad je uključena biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja
u imenicu. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi nije bio tako dobar), već u tome što on proizvodi neposred
za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«, a des no identificiranje posebnih i općih interesa, biznisa i nacio
potska vlada »demokratska«, te falsificirani izbori »slobod nalne moći, prosperiteta i potencijalnog uništenja. U kazali
ni«. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora,
prije Orwella. Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Ova
Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij
privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. skoj formi nego što je ona obično dopuštena.
Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva
nad protivurječnostima sadržanim u njemu; one se reprodu Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni
ciraju bez pucanja društvenog sistema. Otvorena, bučna kon i politički stil, jest jedan od mnogih načina kojima se rasu-
tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kra
tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr 7
) N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960.
ste i udomaćene strukture. Pokušat ću da pokažem da su »čista 8
) Ibidem, Novembar 2, 1960.
bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne 9
) Ibidem, Novembar 7, 1960.
kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim logičnim *) Društvena igra — op. prev.
96 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 97
đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo
odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ rifikacije« I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe
kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Određenja poprimaju for
mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oružja nose ozna mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli de-
ke svojih cijena (u kojima je, dakako, sadržan i profit), da mostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima
sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Manife hipnotički karakter. Ona je istovremeno obojena lažnom fa-
milijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa
stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu, ovo
činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne
rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa,
su na njegovom vlastitom stanovištu. Svojom sposobnošću naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo
da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža sferi kuhinje, spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak.
mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom
uniformnošću. No, ipak njegov jezik svjedoči ο represiv Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom perso-
naliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko
nom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija ko
munikaciji 1 1 ). To je »vaš« član kongresa, »vaša« autocesta,
je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje, bloki »vaša« najdraža robna kuća, »vaše« novine; to je doneseno
ran razvoj sadržaja, primanje onog što se nudi u formi u »vama«, poziva »vas« itd. Na taj način su nametnute, stan
kojoj je servirano. dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci
Analitička predikacija je takva represivna konstrukci jalno za vas«. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako
ja. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavaju- obraća to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav
ćim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama
koje izvode oni i drugi.
mulom koja, beskonačno ponavljana, fiksira značenje u svi
jesti primaoca. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli
istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije ćemo ispitati dru rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon
ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time
može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba
jezika. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin
posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho
takse što odsijeca razvoj značenja, a stvara fiksirana obličja va mjesta, službe, poslodavca ili poduzeća. Predstavljeni su
koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. Dobro kao Byurd Virdžinije, Blough SAD čelika, egipatski Naser.
je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom:
jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli »Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . .
ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih
se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran divljih, političkih zborova.«
oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre
duju tipificiranje. Bilo da se govori ο »slobodi«, »miru«, ili 10
) Roland Barthcs, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Paris,
»simpatičnom čovjeku«, »komunistu«, »gospođici Rheingold«, Editions du Seuil, 1953, str. 33.
čitalac, odnosno slušalac, treba da asocira (i on zaista aso 11
) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l
cira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a, t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard
Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961,
isto tako, treba i da reagira na specifičan, utvrđen način. str. 161. i dalje.
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
98 JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 99
Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizička obilježja i nje čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri
gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen jetnju ili, pak, animirajuću dinamiku. No, rezultat je sličan.
ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja,
nošću ovladava čitaočevom sviješću. Struktura ne daje mje moći, zaštite i propagande u istu silu. Čovjeka i stvar vidimo
sta distinkciji, razvoju, diferencijaciji značenja: ona se kreće u operaciji, i samo u operaciji, — ne može biti drugačije.
i živi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominira Bilješka ο skraćivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, ta-
nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa, članak može prosli kođe SSSR, DDR itd. Većina ovih kratica je sasvim razumna
jediti na davanje čak i bitnih informacija. Naracija je oču i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. Pa,
vana u dobro publiciranom okviru, manje-više, ljudski inte ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu
resantne priče određene politikom izdavača. kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se
Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. potisnula neželjena pitanja. NATO ne ističe pakt nacija sje
Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller, »otac Η-bombe«, »biko- vernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znače
rameni projektilaš von Braun«, »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur
i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Možda ske. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski; DDR demokrat
nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh ska. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti, koje, eto, i
nološkim, političkim i vojnim frazama. Izrazi koji označava nije obavezno; a SEATO od eventualnog objašnjenja činje
ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu, nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga
nadmoćnu cjelinu. nizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje
To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC sa
njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, har mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima.
moniju protivurječnosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah, Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na
onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života; »znan takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. Zna
stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada čenje je fiksno, korumpirano, opterećeno. Kad je jednom po
nja sa službom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slo stalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u općeras-
bode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom prostranjenoj upotrebi, a »sankcioniran« od strane intelektu
ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog alaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo
integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje.
kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraćiva Taj stil je nadmoćna konkretnost. »Stvar Identificira
nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli
nepomirljivo; često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu- kuje od funkcije, a jezični izraz te identifikacije (u funkcio
12
nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica)
) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Tal- tvori bazičan Vokabular i sintaksu, koji zaprečuju diferenci
madgea.
13
) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b .
jaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno
22. 1958. nameće odraze, suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo
14
) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug. va. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno
20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese mišljenje i tako mišljenje uopće. Jer pojam ne identificira
uredbu ο osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje može biti le-
Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad
zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e , New York, Holt, Rine-
hart and Winston, 1960, str. 58. *) Atomic Energy Commission — op. prev.
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE • JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 101
100
gitimno, a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo ra u stanja i funkcije, već ga definira kao biće u dotičnom
ških pojmova. No, operacionalna i tehnološka određenja su stanju, vršenju određene funkcije. Subjekt niti iščezava u
specifična upotreba pojmova za specifične svrhe, štaviše, svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan
ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci svojih predikata, već se konstituira u njima — rezultat je
je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Pret procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ).
hodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odriče identi Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio
fikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono što je razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli
stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. koju ona, sa svoje strane, utvrđuju i izvode. Insistiranje na
Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramati
razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima čkog, logičkog i ontološkog »subjekta«, pokazuje sadržaje
smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'.i- koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zaprečeni u izrazu
ran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zapri
sli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat ću sažeto ječen razvoj samovrednovanja, hipnotičke formule; imunost
razlike spram klasične filozofije gramatike, koja transcendira spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s nje
bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno
škim. dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori.
Prema toj filozofiji, gramatički subjekt rečenica jest, Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma, kad se
prije svega, »supstancija«, i to ostaje u različitim stanjima, suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje ne
funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. posrednim činjenicama, ono suzbija prepoznavanje činilaca
Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima, iza činjenica, a time suzbija i saznanje činjenica i njihova
ali ostaje različit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica, povijesna sadržaja. U društvu i za društvo je od vitalnog zna
on je više od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzal čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja; ona je sred
no, koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. Gra stvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni je
matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. U njemu o-
izraženo u rečenici. peracionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne,
Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra negativne, opozicione elemente uma.
17
matički subjekat označava nešto što »može ući u određene Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na
15
odnose« ), no, nije identično s tim odnosima, štaviše, ona petost »jest« i »treba da«, esencije i pojave, potencijalnosti
ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih; ona je nji i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po
hova »univerzalna« i supstantivna srž. Sinteza propozicije po zitivna. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni
vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička, apstraktna
načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun misao. Dvije dane dimenzije su antagonističke, a realitet je
kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. U izreci »munja prisutan u obje, dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske
udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje, već ο samoj proturječnosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi
munji koja udara«, misli subjekt koji je »prešao u akciju«. sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti
Kad rečenica daje određenje svog subjekta, ona ga ne rastva- 16
) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo
15
gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re
) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t des čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a .
17
m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254. ) U poglavlju V.
102 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredo mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren — još se nije
vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokon-
zultirali činjenicama, determinirali način života, uspostavili zervativizma i neoliberalizma.
gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati ji-
kritička svijest govori, ona govori »le langage de la con vije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. Zahtjevi pre
naissance« (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro
zum rasuđivanja.! njegovu krutu strukturu. Ključni termi izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji
ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. In
vaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju ot terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju
voreno razvijanje; čak, štaviše, razvijaju svoj sadržaj u kon aparat određuje što je ispravno, a što krivo, što je istinito,
tradiktornim predikatima. a što lažno. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras
Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Ovdje pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna
svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat, tive. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«.
»vlada« suprotnim predikatima. Buržoazija je subjekt tehni On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata
čkog progresa, oslobođenja, pokoravanja prirode, stvaranja — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mje
društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart
renja. Slično tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnje hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i
tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. prosuđivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . .«
Takav dijalektički odnos suprotnosti, sadržan u gor Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on
njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni saopćava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje određenja, ona
činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup postaju »odvajanje dobra od zla«. Jezik utvrđuje nesumnjivo
rotstavljanju povijesnoj praksi, u društvenoj stvarnosti i na ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje
suprot njoj. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između neke druge vrijednosti. On se kreće u tautologijama, a ta-
stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezični iz utologije su vraški efektne »rečenice«. One izriču sudove u
raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u »prejudiciranoj formi«; artikuliraju službenu osudu. Na pri
logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za mjer, »objektivni sadržaj«, tj. određenje termina kao što su
razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana, »skretanje«; »revizionist« jest kazneni zakon. Valjanost takve
učinjena ekspiicitnom, objašnjena i optužena. vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik
istine 2 ").
Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao
sam stilom Marxove teorije, no kritički kvaliteti spoznaje Na žalost, to nije sve. Proizvodni rast postojećeg ko
nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Možemo ih ta munističkog društva osuđuje, takođe, slobodarsku komunis
kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon tičku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava
zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgra- dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Orijentacija rasu
njavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocque- đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«, »rad
villea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj nički savjeti«, »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori-
22
21
) Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje ) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje.
23
VIII. ) Roland Barthes, loc. cit., str. 37—40.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 107
jentacija na ritualne formule, kad »proletarijat« više ne egzi se opravdava u akciji — u obavljanju posla, u prodavanju i
stira ili ga još nema, kad bi direktna kontrola »odozdo« ome kupovanju, u neobraćanju pažnje na druge, itd.
tala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci
oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi jalne propagande, tj. premošćivanje rascjepa između ranije
lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. dva različita područja društva, pokazuje u kojoj su mjeri
Tu je prošlost ukočeno zadržana, no nije posredovana sa sa- dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh
dašnošću. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su nološkog društva. To ne znači da se umanjila moć profesi
shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u sa- onalnih političara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog
vremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji
Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje
svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalističkim srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. No, ta domina
i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i
je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«, a ima li relaksaciju građana, a »simboli« politike su, takođe, simboli
danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje biznisa, trgovine i zabave.
nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli
čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života, tičkom ponašanju. U prodaji opreme za opuštenu razonodu
ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon u skloništima od bombardiranja, u televizijskim spektakli
trole. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp
staje njihov instrument, čak i tamo gdje ne prenosi zapo letna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lažna spona i
vijedi, već informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podre fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli
đivanje, već izbor i slobodu. tika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis
Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih tragoediae — tragedija može upravo početi. I ponovo, nije
heroj onaj koji će biti ritualna žrtva, već je to narod.
formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradik
cije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On
odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne tra Istraživanja preduzeta u totalnom upravljanju
ga za istinom, već uvodi i nameće istinu i lažnost. No,
Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed
ovakvo komuniciranje nije terorističko. Ono je, izgleda, neov
nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da
lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni
zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može
da vjeruju ono što im se kaže. Svojstvo novog magično ri
i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagođen i prilično
tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a
zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju
ipak djeluju u skladu s danim trendom. Čovjek ne »vje
mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. Odigrava se
ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept, no, ovaj
zamašno redefiniranje same misli, njene funkcije i sadržaja.
Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u
24
) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti
u Institutu für Sozialforschung, Frankfurt am Main 1950—1951: G r u postojeća stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne
p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische
Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takođe, Karl Korn, tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevođe
S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje
Scheffler, 1958, za oba dijela Njemačke. putem slabljenja negativne moći misli.
108 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 109
To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer nje formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva.
gova napuštanja tradicije, analiza mora postati znatno ap Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika
straktnija i ideološka. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon cije, organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi
kretnosti društva, koja najjasnije treba da pokaže u kojoj rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i
je mjeri društvo pokorilo misao. Štaviše, analiza će morati odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u
zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten smjeru njegova realiteta.
dencije koje su vodile ka prelomu. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzi-
Prije nego što pređemo na filozofsku analizu, naime, tivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi
na putu k apstraktnijem teorijskom području, iznijet ću načnih fakata. Ako su činjenice društveni fakti, pojmovi spo
sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u
u graničnom području empirijskog istraživanja, a direktno procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo, a koje
povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode,
vijeno industrijsko društvo. Predmet našeg raspravljanja podržavaju i destruiraju dano društvo. U svojoj upućenosti
— pitanja jezika, mišljenja ili pitanja riječi i pojmo na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki
va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko
stim akademskim distinkcijama. Odvajanje čisto lingvis jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno
tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no jesu.
vog usmjerenja misli, koje će naredna poglavlja poku Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot
šati objasniti. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno
živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu da se iskuse činjenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt
— a i poduprta je njome —, preliminarno određenje ο upo između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari,
trebi termina »koncept«, koja rukovodi kritiku, može poslu između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi
žiti kao uvod. na stvari. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. Otuda, tako
»Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezenti- đer, nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja
ranja nečega što je razumljivo, shvaćeno, saznato kao rezultat koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće
procesa refleksije. To nešto može biti objekt svakodnevne pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom.
prakse, neka situacija, društvo, roman. U svakom slučaju, ako Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu
su oni shvaćeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), po ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene, mental
stali su objekti misli, pa su im sadržaj i značenje identični ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost —
s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i različni konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost.
od ovih. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar; »ra U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima
zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je političku funkciju. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi
stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu
se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje »objašnjavaju« društvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu uko-
dotičnu stvar (posredovanje). lotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav
Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica.
stvar, ako je uvijek apstraktan i opći, to je zato što obuhva Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj
ća više, drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički
zalan uslov, ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO 111
110 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). To je stara studija, pre-
u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, tržišta i duzeta pred oko četvrt stoljeća, pa su metode odonda postale
javnog mnjenja. znatno rafiniranije. No, po mom mišljenju, njihova supstan
cija i funkcija su ostali isti. štaviše, taj način mišljenja se
Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo
teorije i prakse, tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so zofiju već je, također, utjecao na oblikovanje subjekata —
ciologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u ljudi koji su predmet njegova proučavanja. Operacionalni
organizaciji rada dobre odnose nego loše; ugodne uslove za pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro
rad umjesto loših, harmoniju umjesto sukobljavanja želja le: postaju dio znanosti ο organizaciji, odio za ljudske od
kupaca i potreba biznisa i politike. nose. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor
Looks at Labor:
No, u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve
vrste društvene znanosti kad dano društvo, kao okvir razma Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga
tranja, postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo niziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki
na strukturu društva, prisutnu u svim pojedinačnim činjeni ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici,
društvu, politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate.«
cama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funk
ciju. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica, Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na
pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva preva- jamnini, istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih
pritužbi formulirana »neodređenim, maglovitim terminima«,
zilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma.
da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene
Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što
mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava
izolira i atomizira činjenice, stabilizira ih unutar represivne općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim
cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja
Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«, »ova
tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). služba je opasna«, »najamnina je preniska«.
Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja, istra
sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor- živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava,
tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana
na okvire pojedinačnog, na termine koji označavaju posebnu
25
) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide situaciju iz koje je potekla pritužba, ocrtavajući, tako, »detalj
ološki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj no uslove u kompaniji«. Opća forma je bila raščinjana u iz
mova (»sistem«, »dio«, »jedinka«, »elemenat«, »mnogostruke konse-
kvencije«, »funkcija«). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji
reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je
»sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma
njih grupa do društva kao takvog. Funkcionalna analiza je uključena 26
) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t
u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritičke analize
a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947.
koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka
Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f
— a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu.
P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in
T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene aps-
A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press,
traktnosti. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo
1960, poglavlje 5. i 6.
onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-tran- 27
scendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama. ) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
112 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE 113
izvedena pritužba, dok je pritužbi bila posvećena briga mije Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje
njanjem tih posebnih operacija i uslova. jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja
leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja.
Na primjer, izjava »praonice su nehigijenske« brla je
prevedena u »tom i tom prilikom, išao sam u praonicu i u Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku
umivaoniku je bila prljavština«. Informiranje je tad potvrdilo stvom radnika koji je izriče, no, ne ide do uporišta na kome
da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«, bila je pro bi radnik iskusio sebe kao »radnika«, i na kome bi se njegova
vedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i služba pokazala kao »služba« radničke klase. Treba istaknuti
sličnih navika, postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto
onice. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpreti- slijedi proces stvarnosti, a možda, čak, i radnikova vlastita
rane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). prevođenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a nje
gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije,
Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada
već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama
po učinku u njegovoj službi niska. Intervju otkriva »da mu
u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no, izgleda da je ter
je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^
min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu).
liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji
u činjenici da su sadašnje zarade radnika B, uslijed bolesti Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi
njegove žene, nedovoljne da podmire njegove financijske oba u druge dimenzije intelektualnog napora, tako službe koje
veze« 29 ). prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od
Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionali-
tvrdnje. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj zacija ima istinski terapeutički učinak. Kad je lično nezado
općenitosti (»najamnina je preniska«). Ona nadilazi posebno voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti, kad su univerzalni poj
stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. U movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi
svojoj općenitosti, i samo u svojoj općenitosti, izjava izraža načne referencijé, dati slučaj postaje incident podoban tret
va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani manu i rukovanju.
festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo
izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg
genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. Kad se
Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan
pokazala briga za račune liječenja, radnik Β će shvatiti da,
odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta općenito govoreći, najamnina nije odviše niska, i da je ona
cjelina uključuje uslove van pojedine službe, pojedinog po bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja
duzeća, van pojedine lične situacije. Cjelina je u prevođenju može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Njegov
eliminirana. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih
Radnik može i ne biti svjestan toga, za njega pritužba može slučajeva teškoća. On više nije »radnik« ili »najamni radnik«
imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz (član klase), već radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne
nosi kao »latentan sadržaj«. No, jezik koji on upotrebljava Zapadne električne kompanije.
potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi
jesti — izražava uslove koji jesu, iako oni nisu »za njega«. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje
sni tih implikacija. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci-
28) I b i d e m , s t r . 256.
29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 . 30) L o c . cit., s t r . V I I I
114 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO 115
ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična 2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že
funkcija vlastitog rada«, te da se u tu svrhu, u bavljenju od ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. U ovom pre
nosima poslodavac—radnik, mora »imati na u m u svijest vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni
pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«,
ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope
u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji
ma . . . « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«, »tipič hranu, odjeću, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iščezla je
nim« namještenikom, ili »radnikovim preokupacijama opće »tranzitivnost« značenja; grupiranje onih »koji žive od najam
nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«, a ono
kcijom ličnog rada« 3 1 )· što ostaje poseban je slučaj koji, okljaštren od svog tran-
Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave zitivnog značenja, postaje podoban za prihvaćene standarde
s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo iz tretmana od strane pripadne kompanije.
jave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajući po Šta je u tome krivo? Ništa. Prevođenje pojmova i propo
strani problem njihove verifikacije. zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is
1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam traživač obraća. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada
nina«, ne pojedinačna najamnina, pojedinog radnika, u poje kadri da snose, u najmanju ruku, značajan dio troškova, jer
dinoj službi, čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret
vidualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on tran- manu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodređeni uni
scendira to individualno iskustvo. Predikat »preniska« je re- verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba
lacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — ma odista su ostaci prošlosti, njihovo održavanje u jeziku i
preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi, ponovo misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra
na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed zumijevanju i surađivanju. Operacionalna sociologija i psiho
no s njim rade; no, opća imenica (najamnina) nosi cijelo logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa
kretanje misli izraženo sudom, pa i drugi elementi suda ima utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. No, one
ju opći karakter. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko
niska« ili »preniska za svakog tko je, poput govornika, najam ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi
ni radnik«. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na opće van je u zadovoljstvima koja pruža.
uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem; zna Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi
čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. Sud rijske sociologije. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko
ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po
tekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od sebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko«
ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li prekoračivanje značenja, istraživanje je zatvoreno unutar o-
čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze bimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis
ću W). Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih kvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje me
radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe todologije ideološki. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka
u konkretno opće. rakter, pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje
nim Državama.
Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com
31
) Loc. cit., str. 591. petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
116 117
u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce čke blokove, da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju
sa«. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog obraćenike iz protivničkih partija.
procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije
društva«, a to sa svoje strane traži određenje »de budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku
mokratskog«. Autori pružaju izbor među dva alternativ ćim izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju
na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori
demokraciji »prestiža«: m a . . . 33)
»Mandatne teorije, koje potječu iz klasičnih koncepci Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar
ja demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizla no stanje u američkim izborima 1952, koji su predmet anali
zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim ze. Drugim riječima, kriteriji za prosuđivanje danog stanja
predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osigura su isti oni koje pruža (ili, s obzirom da proizlaze iz čvrsto
vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«,,2). etabliranog društvenog sistema, — nameće) postojeće stanje.
Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nere- Analiza je »zatvorena«; doseg prosuđivanja je ograničen unu
alistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte
i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje kstu u kome su sačinjeni fakti, sačinjeni čovjekom, i u kome
koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. Ova prilično otvo je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj.
rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je U tom okviru istraživanje postaje kružno, samo sebi
takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi daje valjanost. Ako je »demokratski« određen ograničavaju
račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u ćim, no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro
devetnaestom stoljeću«. U svakom slučaju, autori umjesto od cesa, tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul
bačene koncepcije, prihvaćaju teoriju demokracije »presti tata istraživanja. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i
ža«, prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije; iz
odbacivanje kandidata«, koji se »međusobno bore za javnu bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr
funkciju«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna, đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do
potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara zaključka da su izbori 1952. g. »bili karakterizirani proce
kter političke konkurencije. Kad ona rezultira »procesom som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impre-
pristajanja«, a kad »procesom manipulacije«? Predložena su sionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila
tri kriterijuma: »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se
35
1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . Opera
kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Moć birača pro cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave, koja jedva
izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva da išta rasvjetljava. Drugim riječima, ona ne može postaviti
protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije —
ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza
2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre
tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa-
33
) Ibidem, str. 276.
34
32
) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavači), P o l i t i ) Ibidem, str. 284.
35
cal B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275. ) Ibidem, str. 285.
118 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
119
postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno«
tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija
sta ograničen demokratski proces. glasača 3 6 ).
Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori
Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije
odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj
pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i
razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro
Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na
la birača nad predstavnicima — narodna kontrola, odnosno
zora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije, njihove
narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uopće nije
politike i makinacije, a ni stvarna razlika između njih, bar
izvanjski. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije,
što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip
već određuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za ko
ravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti,
je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da
izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap
budu izvojevani.
rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. Takav o-
Štaviše, taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj
peracionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred
egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime, da, u stva
met ispitivanja. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv
ri, birači nameću direktive predstavnicima, a ne obratno —•
remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih
da predstavnici nameću smjernice biračima, koji tad selek
sistema (na primjer, efikasna borba za prestiž među kandi
cioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birači, slobodni za
datima različitih partija; sloboda birača da izaberu među
to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista
tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je
bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini
zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci
koja se ne može naći u stvarnosti. Zato pojam mora biti od
ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice, da pojmi što
bačen kao »nerealističan« — mora, ako se prihvati faktično
zbiljski jesu, kakvo imaju »značenje« za one kojima su date
preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi
kao činjenice, za one koji moraju s njima živjeti. U dru
suje važeće kriterije sociološke analize. Kad su indoktrina
štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica.
cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno
Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi
mnjenje postalo krivo, više mu nije transparentno stvarno
sivanje fakata. Oni postižu samo određene aspekte i segmen
događanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me
te činjenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, lišavaju opis nje
todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin
gova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uz
empiricizam ideološki.
mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L.
Autori su svjesni problema. »Ideološka okoštalost« pre
Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American
dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de
Citizens« 38 ). Autori daju »operacionalno određenje termina
mokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza što? Prirodno
'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša
uz političke kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostat
nja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje mogućih glasa
no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go
čkih blokova . . . ; 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima;
voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat
4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga-
ski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan —
preistipan u pogledu njegova sadržaja, njegova objektiva,
njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. 36) Ibidem, str. 280.
Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz 37) Ibidem, str. 138. i dalje.
bjegnut ako ideološka orijentacija, koju treba procijeniti, ni- 38) Ibidem, str. 133.
120 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
39
) Theodor W. Adorno, »Ideologie«, u Kurt Lenk (izdavač) I d e o
l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje.
40
) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I ,
Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.
5. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA
PROTESTA
(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu, koji je u
procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativ-
Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij nost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, također, ο svijetu
ske civilizacije, sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim
i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije, razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu
zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. ćuje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kreće u uni
Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh verzumu, koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)'
nološkoj i predtehnološkim etapama; to izražava kontinuitet — dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao
zapadnjačke tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se što ćemo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontološke su okol
različiti načini mišljenja. Oni pripadaju različitim putevima nosti.
razumijevanja, organiziranja, mijenjanja društva i prirode. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak
Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra tne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u
ta na koje navodi um, moć pozitivnog mišljenja s moći ne kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. U tom univer
gativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima
ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu, tj. u kojima
kontradikcijom. egzistiraju u iskrivljenju, ograničenju ili uskraćivanju svoje
Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevla
nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija davaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen
lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Na univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog
redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri realiteta.
premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog ra- Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je
cionaliteta. taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više
U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz
nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu)
krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti — i samo »intuicija«, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli
na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razot pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim
kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj
javljuje (kao realno). Na temelju tog jednačenja istine i nog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije
(realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od ne- suviše različita od kartezijanske. Nije to misteriozna spo
bitka. Ovo zdanje nije naprosto ništa; to je potencijalnost sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo, a nije ni ras
bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Borba za istinu je bor tavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preli
ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in
se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći telektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje
realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). konkretnog iskustva.
Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Ana
je, istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Ona je liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu, čini se
bitno ljudski projekt. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi
realno jest, on će djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemo- ga osposobile da vodi »dobar život«, tj. život koji je što je
logija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija. više moguće slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na·
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 127
126 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
kaznosti. Postići takav život, znači postići »najbolji život«: pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima
živjeti u skladu s biti ljudske prirode. misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po
stojećih načina života. Istina transformira mode misli i egzi
Zacijelo, to je još uvijek dictum filozofa; on je taj koji stencije. Um i sloboda konvergiraju.
analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kri
tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime, Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja
da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti,
trpnim radom, inteligentan život nad glupim. Tako se de njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije
nepromjenljiva ontološka okolnost. Postoje modi egzistencije
silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Znan
koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po
stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su
čivati u realizaciji svojih mogućnosti, u radosti bitka. Tako
dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed
je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg
nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju
zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu
prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Već grčko shva ćuje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uopće ne ontološki uslov
ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna
za roba i slobodnog građanina, za Grka i barbarina. Civiliza s aktivnošću priskrbljivanja potreba života, da je ta aktiv
cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i
teoriji). Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije
esencijalne i kontingentne prirode, između istinskog i krivog takve aktivnosti. To je zaista predtehnološka i antitehnolo-
moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proisti- ška konstelacija par excellence.
če iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako
njegovu mogućnost tako i slučajnost. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog
racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo
Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi
di i slobodnog društva. Društvo je još uvijek organizirano na
bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual
takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za
no, realizacija. Konačno biće je nepotpuna realizacija, pred
nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre
met promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto nega- menu i tokom cijelog života. One su zbog toga neslobodne i
tivitetom. Tako nije prava realnost — istina. Filozofsko istra spriječene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je još uvijek
živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom
u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog, re patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada.
alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne
zavisna u samoj sebi — slobodna. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi
To otkriće je rad Logosa i Erosa. Ta dva ključna ter sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre
mina označavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i vladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju sub
logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea jektu koji misli i govori, pa ako njegov život ovisi ο izvođe
liteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompa- nju nametnutih funkcija, ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji
tibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli
Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre raju te zahtjeve. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro
tanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savršena jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama
realnost, bog, privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον; on je finalan života, »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i
uzrok svih bića. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.
. J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 129
128 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Ontološki pojam istine je u centru logike, koja mo
Tko je po klasičnom shvaćanju, subjekt koji razu že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. To je
mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji
ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja
đenom teorijom, tj. filozof-državnik. Zacijelo, istina koju on što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta.
zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. Vođen filozo Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi
fom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu razlikovao određen tip Logosa (govor, saopćavanje) — onaj
geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propada koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvo
nja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je ju, razlikom između istine i krivosti (De Interpretation, 16 b
ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine osta — 17a). To je logika suda, ali u emfatičkom smislu (sudske)
je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Takav presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S)
način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne
provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Konsekven pripada k (S); itd. S te ontološke osnove aristotelovska fi
tno tome, ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo
u sferi nužnosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi gućih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna
univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. Filozofija na logika suda.
zire jednakost čovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava faktič Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike, na
kom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osigu glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. On je našao to smje-
ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog ranje baš u ideji logike suda, — tj. u činjenici da misao nije
života, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), već »pre
može biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nužnosti). tenzijama«, propozicijama ο bitku 1 ). Husserl u toj orijentaci
Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom
za istinom; društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ na njezinu zadaću.
kog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra
rada, i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re
alitet. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka,
njine,—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok
escencije i činjenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i
simaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivuriječi aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva
univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne
ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka, ispravnih) povezanosti; pa ipak odlučni dijelovi ove formalne
i s obzirom na bit čovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ).
razrješiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na
lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi »Bi
Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome, i štiteći isti tak«, »Nebitak«, »Kretanje«, »Jedan i Mnogo«, »Identitet«,
nu, izdiže je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina saču
vana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, već 1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k
kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po (Halle, Niemeyer, 1929), naročito str. 42. i 115. i dalje.
2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n
jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluži- d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpre
vanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju. tacije vidi na str. 134.
130 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 131
»Kontradikcija« metodski držani otvorenim, dvosmislenim, ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po
nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Tako
sveobuhvatnost značenja, koje se postepeno strukturira u sa rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo.
mom toku saopćavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrd Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne
nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«.
ju. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil mišljenja jest
šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije
vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav koja se hvata ukoštac s realitetom. Stavovi koji određuju re
ljanje se obraća njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo; oni
ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Afir-
ko početnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo mativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S
značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i je p ) . Npr., »vrlina je znanje«; »pravednost je takvo stanje u
jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego
lirani i stabilizirani. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro voj prirodi«; »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«; »Ve
cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni mišlje rum est id, quod est«; »čovjek je slobodan«; »država je real
nja su zakoni realnosti ili, bolje reći, postaju zakoni realnosti nost uma«.
ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po
javljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi re Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula »je« izražava
alnosti — ideja. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli »treba da«, diseratum. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije
korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea znanje, u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob
liteta; istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla nostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorička Sp
stitim određenjima, već određenjima koja sagledavaju njegov forma izražava da S nije S; S je određen kao nešto drugo ne
prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu go on sam. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u
istinu. činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Katego
rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ; on ne
U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor iskazuje fakat, već nužnost da se ovaj realizira. Npr., to se
no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan, podaren
tvrdnje »S je p«. Ta forma više prikriva nego razotkriva te neotuđivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo
meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter 3
dan u očima boga, po prirodi, itd. ).
empirijskog realiteta. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i
Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme
ideju, čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu;
đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja
prema tome, misao protivuriječi tome šio jest (dato), suprot
stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana
mišlju jest ideja. Kao takva, u određenjima datog realiteta
3
) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto
ona je »puka« ideja, »puka« esencija — mogućnost. negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike
determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao
Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono što je istinito (Logos;
sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u
unôv u tome što n i j e . A ipak to μήον j e s t, i za neposredno
mogućnost je sasvim različitog reda. Njena realizacija uklju iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini
čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest realitet. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu
obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav- strukturu jednog svijeta.
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
132
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 133
zofije 4 ). Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta
Aristotelove formalne logike. iskustva; čista forma je još uvijek forma sadržaja, koji for-
U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« malizira. Sama ideja formalne logike je historijski doga
(horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer
je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. Ono je zalno ovladavanje i proračunljivost. U tom poduhvatu čov
potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo
ros) koje označava rezultat bitne definicije, odgovor na pita niju, očistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom proce
nje: » β ésxtv ?«5) Kapp, nasuprot Prantlu, drži »da su ta dva su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju
različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da identificirati i nadomjestiti.
nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. U sva Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadržava
kom slučaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis
je različita od Platonovog dijaloga. len; materijalni sadržaj je neutraliziran; princip identiteta
U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška
jih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fizički, bilo da se neispravnog mišljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logi
tiču društva ili prirode, oni postaju predmet istog općeg za čkog reda. Pojmovi, dobro određeni u njihovu djelokru
kona organizacije, kalkulacije i zaključka, i to kao nadomje- gu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladava
stivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove određene nja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka
»supstancije«. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest znanstvenoj misli — samo prvi korak, jer se još uvijek traži
preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli
cijena univerzalne kontrole. ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu.
»Općenitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logi Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj
ka, ima svoj osnov u realitetu dominacije.« 8 ) i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisut
Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja, neutral
davanja: znanje »prvih uzroka« je, kao znanje ο općem, — na s obzirom na materijalni sadržaj. Svijest je postala po
najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su
ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Na osno ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti
vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Oslobođena protivu-
čajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak rječnosti, ili uz sredivu protivurječnost, određenja podobna za
organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje
4
) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h na od onih za to nepodobnih. Izvršena je distinkcija izme
d e m S e i n i slično, životno pitanje ili da to treba da bude. Sto je đu univerzalne, proračunljive, »objektivne« dimenzije mišlje
bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na nja i partikularne, neproračunljive, subjektivne. Ova druga
njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da
se misli. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija.
nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su do Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar
kazale svoju efikasnost. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Dalje nih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti pos
raspravljanje vidi u poglavlju VI. taju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad ele
5
) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l
L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29. menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što
6
) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar
r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25. nost. Predtehnološka i tehnološka racionalnost, ontologija i
136 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA MISAO 137
tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri Odista, ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra
lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način
je. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo
mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo voj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u sug
bodan najamni rad, paganizam i kršćanstvo, grad-država i na lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću, a osta
cija, pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no
tracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je — povijest vih činjenica.
dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije.
Suvremena matematska i simbolička logika su, bez
Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za sumnje, veoma različite od njihove klasične prethodnice, ali
kona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke
stvar, ničim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sek logike. I stara i nova formalna logika izražavaju, na osnovu
tore egzistencije. Misao je uvijek više i nešto drugo nego te opozicije, isti način mišljenja. Ono je očišćeno od »nega
individualno mišljenje; kad počnem misliti ο pojedinim oso tivnog«, koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo
bama u određenim situacijama, nalazim ih u nadindividual- zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće, varljive i is-
nom kontekstu u kome one učestvuju, mislim u općim poj krivljujuće moći postojeće stvarnosti. Eleminiranjem ovog is
movima. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Ali isto tako kustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, eg
je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova zaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se
nikada nije puko formalna; konstituirana je u međuodnosu održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće
subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logi obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret
čka apstrakcija je, također, sociološka apstrakcija. Postoji neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu na
logička mimesis, koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji
suglasnosti spram zakona društva, no to je samo jedan mod u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina ko
misli. jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr
Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo ži osudu postojeće stvarnosti.
gike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa čak Za razliku od toga, dijalektička misao jest i ostaje nez
izvan te logike. Ni idealistička, ni materijalistička orijentaci nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud nameće
ja, niti racionalističke i empirističke škole ne duguju, čini se, dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost.
u svojim glavnim naporima, bilo što logici. Formalna logika je Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; di
po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je ka jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca
nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira u konkretan sadržaj, već ga za sobom ostavlja neshvaćena.
preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah
Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim
od objekta« (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znan
tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena upr-
stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čisto-
kos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi
umno« (das Logische, das Rein-Vernünftige) u samoj kon
raju ovaj razvoj. 8
kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektička logika ne može biti for-
7
) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n 8
) Wissenschaft d e r L ο g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner
n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i 1923, vol. I, str. 32.
schen Absolutismus.
138 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 139
malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Kon krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz
kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci
dapače, ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po ranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja.
općim zakonima, koji potvrđuju umnost realnog. Umnost Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr
je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, eleme žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko, nega
nata što konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvaće tivno mišljenje. No, sad se bit i pojava, »jest« i »treba da«
no, pojam realnog. konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru
Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave, objek štvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo
ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ), koja je specifi i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma, obje
čno svojstvo njihova pojma. Dijalektička definicija određu participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob
je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji
Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu ma. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba
objekta misli određuje, također, strukturu dijalektičke misli. i da usavrše njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na
Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna, opća forma ob- kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktični zahtjev.
jektiviteta, ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž
srednog iskustva. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk
formalne logike i transcendentalne filozofije, no, također, po bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi
riče konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo suženo na objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum
stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče sko, a iracionalno još uvijek racionalno. Konsekventno tomu,
no je, i čak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona
se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for
njenica — to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni uni me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i
verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne usavršavaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju
prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendira-
u danome iskustvu; to je, također, realnost koju poima dija ju pretpostavlja drugačiju logiku, istinu koja proturječi. Ove
lektička logika. pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije ope-
Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad racionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu
metodološki određuje njegov razvoj i funkciju, dijalektička tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna kon
misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne
strukturom stvarnosti. Logička istina postaje povijesna isti strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo
na. Ontološka napetost između biti i pojave, između »jest« i rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti, poput
»treba da« postaje povijesna napetost, a »unutarnji negativi- svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Ono se povlači
tet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta pred efikasnijom teorijom i praksom uma.
— čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Um postaje povi
jesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka
ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot-
10)
9
) Ibidem, str. 38.
Ibidem.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 141
već uključivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego dalnim gospodarem, a parni mlin društvo s industrijskim
li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog kapitalistima« 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa
znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du
moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika,
hovna«, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre
već društveni način proizvodnje. No, kad tehnika postane
ma svom svijetu na sasvim poseban način.
univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona određuje cje
» . . . priroda je u znaku aktivnog čovjeka, čovjeka koji lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet — »svijet«.
upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ).
Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro
Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori,
sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku
koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal
u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između
ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipote-
znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo
tičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni
jene sfere i događanja koja se susreću, naime, 1) znanost i
čke organizacije:
znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom
»Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Dru
nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama gim riječima, ma kako da je bliska veza između ta dva raz
hu i redu proizvodnje (Herstellen)«.* » . . . Upotreba mašina i vojna reda, oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog.
proizvoda mašina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni Čista znanost nije primijenjena znanost; ona zadržava svoju
ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u pred- identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Što
metnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). više, ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire
Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što no, također, na tehniku. Mašina je indiferentna spram druš
transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka, kao tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo
i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti.
i u nju se vraćaju. Netko može još uvijek insistirati na Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u
tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in osnovi, instrumentalistički karakter znanstvene metode. Na
diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucioni-
djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene,
rati ili retardirati društvo. Elektronski brojač može slu
univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi
žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu; ciklot-
vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja
ron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme
mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kon- odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije.
troverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu- . U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se
ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj de-
12
) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a
materijalizaciji prirode:
p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951. »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri
g., str. 7 . u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e , rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na
trad. Molitor, str. 163. i dalje.
13)
Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950. pustiti. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo
g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla-
A u f s ä t z e , Pfüllingen, Günther Neske, 1954. g., str. 22, 29.
* Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu
rečenicu nismo našli original, pa je prevodimo isključivo na osnovu 14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura.
Marcuseova prijevoda na engleski jezik. — Op-. prev. 1946. g., str. 94.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 151
150 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom
štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama, naprosto, u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona
uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa
Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. Čisti
cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktični um, znan
veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa stveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje
svim praktičnom odnosu spram subjekta: sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstra
»A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre hiranje »posebnih vrsta entiteta.«
đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente Istina, racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred
i matematičkim — to jest, intelektualnim — zakonima koji note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima, neutralan
ma se povinjava. Određujemo materiju kao moguć objekat je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo
ljudske manipulacije« 1 6 ). gle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno određe
Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehno nje. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru
loška: štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi
»Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može
čkom erom« 1 7 )· skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionali-
U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje zacija prethode svakoj primjeni, »čista forma« su konkretne
centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po društvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od in
prima formu metodičke konstrukcije; organizacija materije i herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih
manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole, podobnih kvantificiranju, društvo je oslobodilo ljude od »pri
kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban
ma, — instrumentalna je per se, »u samoj sebi«. odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je
»Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim
stup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo jedinicama. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno
ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog
»neutralna« kako materija tako i znanost; objektivnost nema iskustva.« 19 )
u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neu Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvan-
tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim tificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili
je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ
15
) C . F . von Weizsäcker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc. kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova
cit., str. 71. znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj,
16)
17')
Ibidem, str. 142 (potcrtao Η. Μ.). upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi
Ibdem, str. 71.
18)
Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram
jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opažanje,
da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«, t j . da imaju eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija
tehničku, praktičnu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« data, sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturira-
ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost, u kome se konstituira nom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in-
kao č i s t a znanost. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga
apstrahira. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom
h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a 19
) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno, Dialektik der Auf
C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é , Paris, Presses Universitaires, 1958, k l ä r u n g , loc. cit., str. 50.
str. 31.
152 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 153
volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob nemogućnost da čovjek bude autonoman, da određuje svoj
jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje vlastiti život. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracional
lovanja. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij na, niti kao politička, već kao podređivanje tehničkom apa
ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Zvi ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost
jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena, rada. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do
no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga minacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma
čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja, otvara u racionalno totalitarno društvo;
te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. Ne raspravljam »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike
ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racio- koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci
naliteta početkom novog vijeka. Cilj mi je da pokažem unu lju postizanja moći. Mašina je samo sredstvo; cilj je pokore- £
tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je nje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom ,
on a priori tehnologija, i a priori jedne specifične tehnologi primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-,
je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i
minacije. naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teško je
Utoliko što je čista, novovjekovna znanstvena misao osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića
ne projektira određene praktične ciljeve, niti pojedine forme — ljude, životinje ili mašine; vladati mašinama podređujući
dominacije. No, ne postoji tako nešto kao dominacija per se. cijeli svijet, još uvijek znači vladati, a svako vladanje uklju
U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktički čuje prihvaćanje sheme podređivanja.« 2 0 )
teleološki kontekst — kontekst datog, konkretnog svijeta ra Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta
suđivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva političkim sadržajem, a logos tehnike je načinjen u logos
znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne po kontinuirane porobljenosti. Oslobodilačka snaga tehnologije
ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja; in-
etabliran realitet, odnosno destruiraju ga. strumentalizacija čovjeka.
Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta
turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskori
svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski opera- štavanja, s određenim društvenim projektom, te do toga
cionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacio- da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional
nalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem nosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Dru
gospodarenju prirodom, pružio je kako čiste ideje tako i gim riječima, univerzum znanosti (to će reći, ne određene po
sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom stavke ο strukturi materije, energiji, ο njihovu odnosu, itd.,
posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajući čist i neut već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja ,
ralan, teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Me vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje
đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. U naše objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju .
vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem konzervira razvoj znanstvenog projekta. *
tehnologije već i kao tehnologija; tehnologija pruža obimno Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- ,
legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve stvenog racionaliteta, time još nije zasnovano sociološko va-
sfere kulture.
U ovom svijetu, tehnologija pruža također i obimnu ra 20)
Gilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s
cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.
I
154 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 155
ženje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje naj-
kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po
apstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub
svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ).
jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja, po
Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-ma-
vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na
tematičke apstrakcije, a matematika je kao čista koordina
sasvim različite načine.
cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac
Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji«
tion comme telle«). Ova koordinacija konstituira objektivnost
pruža drugačiju interpretaciju. On interpretira formiranje
jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture.
znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op
Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični
ćeg međuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne teče ni
karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz opće strukture akcije
od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao pu
koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. Znanstveni
ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja, niti od subjekta
metod bi, po njemu, primarno počivao na biološkoj fundaciji
kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznaj
koja je supra — (ili, bolje infra — ) povijesna. Čak ako pri-
ne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je »à l'intérieur de
hvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju
l'action comme telle«.
pojedinačnih akcija, ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi«
»Nasuprot onom što se često kaže, matematski entiteti
bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci
nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, već
je« znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom slu
apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti,
čaju se interpretacija vrti ukrug.
zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti,
Za razliku od Piagetove, ponajviše psihološke i biološ
gurnuti itd. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb
ke analize, Husserl je dao genetičku epistemologiju, koja je
nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .«21)
centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog
Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo
uma. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko
dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap
što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto
tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika
dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga
i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque,
se znanost kreće.
c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ), a to
Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri
»djelovanje« je općevažeće utoliko što —
rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk
— »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na
cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove
sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući
dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No,
mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordina
znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu,
cije refleksa i instinkta.« 2 3 )
koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej
U fizici apstrahiranje teče od objekta, ali na osnovu
ske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu
određenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahira
bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi
nje nužno poprima logičko-matematičku formu, jer —
nirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt)
— »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je
matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstän-
21
] Introduction à l'épistémologie génétique
tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287. 24)
22) Ibidem, str. 288. Ibidem, str. 291.
25
) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t -
23) Ibidem, str. 289.
t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e , loc. cit.
156 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 157
dige) apsolutnom istinom« (str. 49. i dalje), dok je, zapravo, nošću tako i univerzalnim važenjem, uključuje određeno
ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ide- konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja«
acije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim svijeta. Ovo »gledanje« je, uprkos svom »čistom«, dezintere-
bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i siranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktičnog
verkleidet) svijet prakse (str. 52). konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje
š t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadržaj sa (Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodičkog, siste
čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi matskog anticipiranja i projektiranja. Ali — a ovo je odlučno
otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi, obličja i — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime, onog
odnosa koji su opće »upotrebljivi, kao potpuno isti za egzakt koje ima iskustvo ο svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osno
no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« vu proračunljivih, predvidljivih odnosa među jedinicama ko
(str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni je se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univer
metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom.
strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju
predznanstvene strukture. Tako klasična geometrija »ideali se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre
zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes ba iz njih ekstrahirati. No, radi se ο specifičnom društveno-
skunst). Geometrija je teorija praktične objektivizacije. historijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni
Bez sumnje, algebra i matematička logika konstruiraju je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umije
apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche
vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje erweiterte Voraussicht, str. 51).
mu živi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo
»idealiziranja« novog Lebenswelta: jih ideja tehnika određenog Lebenswelta, ona ga ne može
»U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje suštinski
kraćeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost.
je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost... kao Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti »konkretni
takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . . . « svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str.
(str. 24.) 112), — ali svijet percepcije i iskustva, —
Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi — »u kome provodimo naš cijeli praktični život, ostaje to što
jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom
sti praktičnog Lebenswelta«: kauzelitetu, nepromijenjen ...« (str. 51; podcrtano Η. Μ.).
»Kad jedanput čovjek posjeduje formule, on posjeduje Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako
predviđanje željeno u praksi« — potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. For
— predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret mulacija se ne poziva, jednostavno, na činjenicu da uprkos
nog života (str. 43). neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u
Husserl je istakao predznanstvenu, tehničku konotaciju trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos »statističkom«
matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi cen shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo, po zdravom razu
tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki mu, prema »starim« zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji
nusprodukti čiste znanosti, već su pripadni njezinoj unutar stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako
njoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkret dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«.
nosti, kvantificiranje kvaliteta, što rezultira kako egzakt- Mnogo više je, možda, u pitanju: naime, inherentna granica
158 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 159
postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se
proširuje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek
bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez tivnu vrijednost; međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica
provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice, želim istaći da je
sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ
znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i
no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. ;
proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje
S obzirom na institucionalizirane oblike života, znanost
vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno
bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću,
za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaćena i zagospo-
statičku, konzervativnu funkciju, č a k i najrevolucionarni darena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i
ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu destrukcije, koji održava i poboljšava život ljudi podređujući
sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija ispre-
samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra pliće s društvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru
đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu,
ni svijet, isto bazično iskustvo. Ono zadržava isto formalno utjecala, također, i na samu strukturu znanosti — na znan
a priori koje vodi baš materijalnom, praktičnom sadržaju. stveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno
Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici
se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti, Husserlova inter ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter.
pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici Konsekventno tomu, znanost bi došla do bitno drugačijih ide
jom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Racio
zor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma, nalno društvo subverzionira ideju uma.
no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima
Istakao sam da su elementi prevrata, ideje ο druga
svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi, kako u
čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena
čistim tako u primijenjenim metodama.
početka. Antička ideja ο državi, gdje bitak postaje ispunjen,
čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo
gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu
unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje
su vječnog vraćanja, pripadna je metafizici dominacije. No,
zinu povijesnu subjektivnost, štaviše, izgleda da ono impli ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja —
cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«, oživlja pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje rep
vanje teleoloških filozofija itd. Dozvoljavam da je ta po- resivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovolje
dozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne nju.
26
smjeram na takve mračne ideje ).
Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u
Bez obzira na to kako su određene, istina i objektiv
korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič
nost ostaju u odnosu s čovjekom, akterom teorije i prakse,
kom, odnosno novovjekovnom misli, kao što je to učinjeno
i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Na-
u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka
poredo s tim, ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es
(ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu
načnim formama kao to što navlastito jest. Na osnovu toga svjetovnog vladanja« 2 7 ). Antička misao sadrži dovoljno logi
je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno ke svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu
sti od prethodne. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve-
je, jasno, istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi
čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik', ,iskustvo',
. sposobnosti našeg razlučivanja).« ,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna
Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću kao kod riječi ,stol', ,lampa', ,vrata'« 6 ). Moramo »prionuti uz
i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. Ali predmete svog svakodnevnog mišljenja, ne smijemo zastranji
to je sve, a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno
dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke sti .. .«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek
misli kao takve. S filozofskog stanovišta relevantna su dva stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgen-
pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad steinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku
orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i čistog uma. Ne samo da je mišljenje (ili, u najmanju ruku,
njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje
završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi
mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već
cilj ili pripadaju drugim ciljevima?
tu. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva,
Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, od
već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ).
govaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, baš
zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija
realitetu, te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem, ne vjeruje
ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi u mogućnosti novog iskustva. Podređenje vladavini postoje
koja čeka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina. ćih činjenica je totalno — doduše, samo lingvističkih činje
Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred nica ,no društvo govori svojim jezikom, a nama se kaže da
nu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je slušamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na
ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ).
govore (ili ćute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim prim »Nadalje, ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije.
jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Mo
djeli rada.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva ramo prestati s objašnjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino
kodnevnog rasuđivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno deskripcija« 1 0 ).
različit svijet, čija određenja mogu biti čak u proturječju s Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije, š t o
danim svijetom svakidašnjice. ostaje od mišljenja, od inteligencije kad se isključi sve hipo-
Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi tetičko, kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini
mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«, ali bi c i j a i dignitet filozofije, već šanse očuvanja i zaštite prava,
tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, čak krivi primjeri. potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od
Bile bi ono odbačeno, ono što treba prevladati rasuđivanjem onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle
koje je po shvaćanjima, stilu i sintaksi drugačijeg reda ne, racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Na dje
— rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se
5
nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). Dešava se sasvim su
protno — naime, svaka rečenica je tako malo u redu kao i
svijet koji taj jezik saopćava. 6) Ibidem, str. 44.
7
) Ibidem, str. 46.
8) Ibidem, str. 47.
5
) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , loc. 9) Ibidem, str. 49.
cit. str. 45. , 10) Ibidem, str. 47.
(
170 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 171
ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo
me on živi. No, liječnik mora ostaviti po strani »moralni« zofiju ovima prilagođenu. Ova nova forma doktrine ο »dvo
problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost
osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika, prokla
Filozof nije liječnik; njegov posao nije da ozdravljuje mirajući totalno njihovo neprožimanje. U stvari se valjanost
pojedince, već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantno-
zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči sti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim.
niti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo
još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra
jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni
pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Filozofija ne po ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Iskustvo
znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet nešto
tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi što se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po
tanje« 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava
Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. E. Moorea: »Sve razuma, kao u lingvističkoj analizi, niti »purificirani« subjek
je ono što jest, a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« ti znanstvena mjerenja, već kao subjekti i objekti povijesne
razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog borbe čovjeka s prirodom i s društvom, činjenice su ono što
i načinjenog. jesu kao događanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan
Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj čak tamo gdje je još uvijek okrutna, nepokorena priroda.
glavni napor protiv metafizičkih pojmova. Pri tom je moti Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica
virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empiri- je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Znanstve
čki deskriptivno. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva.
čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. No, posre
zikom, — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije.
i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcen- U znanosti Je medijum subjekt koji opaža, mjeri, kalkulira,
diraju prihvaćen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je naj- eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; ap
zamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt.
kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji
ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji
(poetska istina, metafizička istina). Jer, stavljanje u stra hov međusobni odnos. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz
nu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev
jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i čak kontra ne prakse, ekonomske organizacije, političke akcije), koje je
diktorni, jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome
svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide su sve činjenice događaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu.
jama. Ma što da je istina sadržana u literaturi, to je »poetska« I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan
istina, ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu, to događaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva
je »metafizička« istina — njezina valjanost, ako je uopće ima, priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Aristotelov pojam
materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo
14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51. po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u
176 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA MISAO 177
jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim mo- može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi
dima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su lažu, već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive
podvrgnuti članovi društva. U svom životu ljudi ovise ο šefo totalitet manipuliranih kontradikcija.
vima i političarima, službama i susjedima koji ih navode da Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz
govore i misle isto što i oni; društvenom nužnošću su ljudi java poput »svrbi me«, ili »on jede mak«, ili »to mi sada iz
prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti gleda crveno«, no, one mogu postati vitalno relevantne kad
tu ličnost, svijest, osjećanje) sa njezinim funkcijama. Kako ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«, »on
to znamo? Gledamo televiziju, slušamo radio, čitamo novine nema srca«, »to nije fer«, »što mogu učiniti s tim u vezi«?).
i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima. One su vitalne i za lingvističku analizu etike, politike itd. Kad
Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu ih lingvistička analiza ne uzima u obzir, ona ne može postići
uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira
kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me u postojećem, niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte
đusobna odnosa. Govoreći svojim vlastitim jezikom, ljudi go na — to jest, lingvistička analiza ostaje unutar granica misti
vore, također, jezikom svojih gospodara, dobročinitelja, oglaši ficiranog i varljivog rasuđivanja.
vača. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe, svoje vlastito Tamo gdje se čini da ga nadilazi, kao u logičkom čistu
znanje, osjećanja i aspiracije, već također nešto drugo nego nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa
što su sami. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju, bi blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija
lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo više negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih
»oni« uključuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo) proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum.
opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi
a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle, i vide i osje hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele
ćaju. akademskog rada. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim
Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize
mrzimo, naše sentimente i resentimane, moramo upotrijebi da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Ako takvo
razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih
ti izraze naših oglasa, filmova, političara i bestselera. Mo
značenja u mogućim kontekstima, ostavljajući svakome širo
ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile,
ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa
hranu i pokućstvo, kolege i suparnike — i mi se savršeno ra mo ne skroman zadatak. Razjašnjenje bi uključivalo analizi
zumijemo. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ
vatno i vlastito, već je privatno i vlastito posredovano raspo jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to
loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. najmanje pričinja, razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo
Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistička analiza zado
bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru
analitičkoj filozofiji. »Ono što ljudi misle kad kažu . . . « jest štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi
u relaciji s onim što ne kažu. Ili, ono što ljudi misle ne vanje.
Tu nastaje problem »metajezika«; termini kojima se
19
) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu
analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji, raz-
nužnost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed, lučivi od analiziranih. Oni moraju biti nešto više i drugo od
str. 184. pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred-
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
184 J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO 185
nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza
probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja, nih, djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Na primjer,
u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika, ono pripada:
mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su a) individualnom projektu, tj. određenoj komunikaciji
determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Prema tome, to ne (novinski članak, govor), sačinjenoj u određenom
može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom slučaju za određenu svrhu;
na semantičku ili logičku jasnost. Želi se postići to da iz po b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja, vri
stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno; ono što tre jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici
ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra pira individualni projekt;
suđivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me c) određenom društvu koje integrira različite, i čak su
tajezik. protne individualne i supraindividualne projekte.
To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao Da ilustriramo: neki govor, novinski članak, ili čak
kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja, interpunk privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto
cije, čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni, riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke,
odnosno politički sistem. Ovo preispitivanje se još uvijek kre intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre
će unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba arti- đenom društvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek
ficijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo tivne okolnosti, norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze —
preispitivani jezik. Riječ, te sintaktička forma čitane su u kon afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju
tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Tako in
u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni
sredstvom pera određenih lica. Leksički i sintaktički kontekst sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli
se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj čitu od individualnog saopćavan ja, a ipak isprepletenu s
ska, već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsežne, svepri
ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega, sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve
stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima, monar ni sistem unutar koga, i od strane koga, teče komunikacija^
hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari
i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom
očituje u »neposredovanom« čitanju. Ogresenja ο jezik koja stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno određe
se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od
litičkom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo nose i instrumente svakodnevnog života. Danas društveni si
ralni i politički čini. Kontekst može biti i estetski ili filozof stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična
ski: književna kritika, obraćanje učenom skupu ili slično. područja. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju, s jedne
Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati strane, s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih
(neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s društava, a s druge, s komunističkim društvima u razvoju.
onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja
formirao. nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer
zumu rasuđivanja, djeluje on također, na mnogo prikriveniji,
U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu nesvjestan, emocionalan način, u svakodnevnom rasuđivanju.
du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri čemu Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te
186 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
JEErNODIMENZIONALNA MISAO
187
dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi
nja i ponašanja, ukoliko pokazuje negativnost postojećeg
ma njima. Prema tome, lingvistička analiza u filozofiji upu
(njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom slučaju, dat
ćuje na nešto vanlingvističko. Kad odlučuje ο dinstinkciji
obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Doduše, fi
legitimne i nelegitimne upotrebe, autentičkog i varljivog zna lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide
čenja, smisla i besmisla, obraća se ona političkom, estetskom ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije
i moralnom suđenju. koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin
Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka
znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, već je unu že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što
tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače ta stvarnost priječi da bude.
nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo
Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira
trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Ističem da je upravo to
skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet,
ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti
Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u politička zadaća. Tad bi se politika javila u filozofiji kao
specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi
čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize,
zikom. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistička
je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto
učinjen jednodimenzionalan, a u ovome se različita i suprot toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta
na značenja više međusobno ne prožimaju, već su držana od svakodnevnog rasuđivanja, tad je ona, u najbolju ruku, ne-
vojeno jedno od drugog; utišana je eksplozivna povijesna di konsekventna. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontro-
menzija značenja. verzno, nezbiljsko, u ono što je samo akademski kontro-
Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes verzno.
konačna jezična igra elementima kompozicije, ili konverza
cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoći
primjera, ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. Oni
su χ i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu
đivanju su χ i y »priviđenja«. Oni ne egzistiraju, proizvod
su analitičara filozofa. Doduše, razgovor x-a i y-a je savrše
no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan
dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. No, u stvarnosti
se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne
sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je
zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen,
mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje
nje. I, više, takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku
funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, došla bi
odista na svoje.
Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao
od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva-
ŠANSE ALTERNATIVA
8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE
Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje
nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj
mova. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe
rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, općeg
karaktera filozofskih pojmova. Ο tome je sad potrebno opšir-
nije raspraviti. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije
samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokon-
kretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom
centru filozofske misli. Tretiranje općih pojmova razotkriva
položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu
funkciju.
Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi
tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh, Svijest, Vo
lja, Duša, Sopstvo, rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave
ο pojedinačnim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga
ma, sklonostima, tendencijama, vještinama itd. Na čudan na
čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje
proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevođenje,
može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces, što za
mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je
Mary »dobra djevojka«, čini se da ni jedna od tih reformula-
cija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća, a čak i ne opisuje
puno značenje takvih termina kao što su Svijet, Volja, Sop
stvo, Dobro. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako
i u »poetskoj« upotrebi, a obje upotrebe ih razlučuju od raz
nih moda ponašanja i dispozicije koji, po analitičkim filozo
fima, ispunjavaju njihovo značenje.
Takvi opći pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani
tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego
njezini dijelovi. Oni, zapravo, označavaju cjelinu, no ona za
htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Kad se
192 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 193
odbija ta supralingvistička analiza, kad je svakodnevan jezik sasvim smisleno, čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili
uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. kad je predomi- zirana, da je »Engleska« objavila rat, da sam studirao na
nantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije »Oxfordskom univerzitetu«. Svako reduktivno prevođenje
supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me takvih izjava, smatram, mijenja njihovo značenje. Možemo
đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista pre- reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego
vodljivi, a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo vih raznih koledža, biblioteka itd., već je upravo način na
rena u mode ponašanja i dispozicija. koji su ovi organizirani. Isto modificirano objašnjenje može
No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita mo primijeniti na druge izjave. No, način na koji su takve
nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje
jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do
Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ; ono se te mjere da raspolaže životom i smrću, kao u slučaju naci
ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« je, ustava. Lica koja izvršavaju odluku, ako se uopće daju
prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce identificirati, ne djeluju kao individuum, već kao predstavnici
sima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Država,
društvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava
identificiranja kao društvene procese — tj. kao osakaćenje direktora i organizatora, predsjednik, članovi vijeća i fakul
duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru tet jesu, sastajući se i odlučujući ο svojoj politici, opipljivi
štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sači
želi demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz njavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima nji
pojmova »duh«, »sopstvo«, »svijest«, itd., već od njihova hovih zakona, u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode,
bihevioralnog prevođenja. Prevođenje je lažno upravo zato u imenovanjima, plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa
što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja, stajući se na skupovima, pojedinci su govornici (često nesvejs-
tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi ni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizaci-
rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. cijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda) —
•nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija, par
No, čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage tija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, očuvana
koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. Jedan od uzne i reproducirana — kao (relativno) posljednja, univerzalna
mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude.
ćim pojmovima kao što su »nacija«, »država«, »Britanski
ustav«, »Oxfordski univerzitet«, »Engleska« 1 )· Nikakav poje Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadređenu egzi
dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima, a ipak je stenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op
će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su
1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc.
predmet pojedinačni entiteti. S druge strane, potreba da se
cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, »Metaphysics and Verification«, pokuša takvo prevođenje, protest protiv njegove nemoguć
u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.; nosti indicira da nešto nije u redu. Da bi bile potpuno smis
A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se lene, »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje
ries), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, »Universals«, u ibid., Second Series,
Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s , komponente i elemente koji ih sačinjavaju. Činjenica da to
Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj
New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y , analizi.
r u i i t i c s a n ü S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.
194 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E 3
Š A N S E ALTERNATIVA Ο 195
Disharmonija između individualnih i društvenih potre gela), niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti)
ba, nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi.
individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnošću takvih No, čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih
općenitosti kao što su nacija, partija, ustav, korporacija, općenitosti, nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta
crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po tus? Imaju, ali je njihova analiza olako držana u granicama
jedinačnih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili insti akademske filozofje. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe
tucija). Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve u »problem uni verzali ja«; ono pokušava da samo osvijetli
reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira
utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi potrebu nadilaženja ovih granica. Raspravljanje će i ovog
rale dano društvo u cjelini. Još je uvijek diseratum, no poli puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za
tički diseratum, takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup, broj,
ćenitost u njezinoj supstanciji. razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo
»Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao.
ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industri Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od
jalce. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti, a umiru za Slo konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Svijest
bodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. Njezin realitet
za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države, a bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumo-
umiru za novac koji država drži. Vjeruju da umiru za naciju, va sintetiziranja, integriranja pojedinačnih akata. Moglo bi se
a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. Oni vjeruju — ali reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden
zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze
umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). prethodi pojedinačnim procesima i aktima, omogućuje ih,
Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Ova formulacija bi
u konkretnosti, a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go
vajući je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se vorimo empirijski, a uključuje nadindividualno iskustvo, ide
opire analitičkom rastvaranju; ne zato što je neki mitski en je, aspiracije pojedinih društvenih grupa.
titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi, već zato što U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na
je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u zvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od
danom društvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, već, u striktnom
je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajednič
lovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na ka članovima neke grupe, klase, društva. Na osnovu ovoga
vrlo nejednak način); ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svi
njihovim mogućnostima. Realna utvara je stvarnost veoma jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim
prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano
nad pojedincem. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen društvo. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra
Gestalt (kao u psihologiji), ni metafizički apsolut (kao u He- suda u korist sociologije, već radi stvarnog ulaženja društva
u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva
2 u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra
) François Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc.
cit., vol. III, str. 631. ničavanju iskustva, restrikciji značenja.
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
196 ŠANSE ALTERNATIVA 197
Štaviše, uobičajena restrikcija iskustva prožima nape- mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo
tošću »svijest« i mentalne procese, svjesne akte; čak rezultira kirane.
njihovim konfliktima. Kad govorim ο svijesti neke osobe, ne Kad govorimo ο lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije
podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane poj slici, zacijelo mislim na različite stvari. Ono što im je svi
u njezinu izrazu, govoru, ponašanju itd., ne podrazumijevam ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni
naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene,
misteriozna riječ. Naprotiv, možda nema ništa direktnije i
odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono
jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek
što čovjek ne izražava, na ono za što ne pokazuje sklonost,
tima. Zaljubljen mladić i filozof, umjetnik i američki vlasnik
a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje
pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine, no
govo ponašanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih
pojmova. svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki
kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu
Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti
koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih je ljepota doživljena u lijepom — to jest, ona je viđena, slu
data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal. šana, mirisana, dotaknuta, osjećana, shvaćena. Doživljena je
Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš gotovo kao šok, što, možda, proizlazi iz kontrastnog karaktera
njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka, smisao ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za
njegovih riječi i ponašanja. Smisao za koga? Ne samo za pro trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo
fesionalnog filozofa, čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost že biti strah) 3 ).
koje je puno svakodnevno rasuđivanje, već za one koji snose Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po
tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem, ali prevođe
i Richarda Roea. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Ima mnogo, više ili
tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pri- manje, zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este
padnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je tici, no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa
neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija —
pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u ne- ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). Ovo određenje ukazuje
konformističkoj, kritičkoj misli. na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari, koji
Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu se zbivaju trenutno, iščezavaju i javljaju se u toliko različitih
stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su formi koliko ima ljudi, a iščezavajući manifestiraju ono što
»duh« i »svijest« i na druge apstraktne, a supstancijalne može biti.
opće pojmove — ljepota, pravda, sreća i njihovi kontrarni Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizičkog ka
pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih raktera takvih općih pojmova, insistiranje na familijarnoj
pojmova, kao ključnih pojmova misli, odražava nesretnu konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna
svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijent- nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe
no spram onog »što može biti«, i čak ga niječe. Čini se da koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi
je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana
dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu ne- i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual-
prevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di
menzija jednog svijeta. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji 3
) Rikle, D e v i n s k e E l e g i j e , Prva Elegija.
4
) Stendhal.
198 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
SANSE ALTERNATIVA 199
nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov
opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u
načno iskustvo, no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišlje- svjetlosti njihovih mogućnosti. One su povijesne i nadpovije-
vine mašte niti kao logičnije mogućnosti, već kao »građa« iz sne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku
koje je sačinjen naš svijet. Nijedan snijeg nije čisto bijel, stva, i to u svjetlosti njegovih mogućnosti, u svjetlosti nje
nijedna okrutna zvijer, ili čovjek, nije sva okrutnost koju gove stvarne ograničenosti, prigušenosti i prikraćenosti.· Ni
čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se
vijesti i imaginaciji. formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom
Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći kontinuumu; oni su izrađeni s individualne pozicije unutar
filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od određenog društva. Tako je materijal misli povijesni materi
nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat, gdje jal — ma kako apstraktan, općenit i čist može postati u filo
apstraktno opće, čini se, označava mogućnosti u konkretnom zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov
remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli
povijesnom smislu. Ma kako da su definirani »čovjek«, »pri
uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem
roda«, »pravednost«, »ljepota« ili »sloboda«, oni sintetiziraju
Worlds).
sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi
načne realizacije kao nešto što treba nadići, prevladavati. »Vječni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni.
Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu; Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt
pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. po samom sebi — to će reći, njegova esencija je shvatljiva bez
Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam »čovjek« pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Biti apstraktan znači
transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. No,
smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje
transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s
gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogućnosti njim. Naprotiv, smatram da svaki vječni objekt ima svoju
uslova u kojima čovjek stvarno živi. Pojam artikulira svoj vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što
stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Ova maglovita fra označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. »Tako je
za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke
definicijama — naime, one sabiru svojstva pripadna svima aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj
ljudima za razliku od drugih živih bića, a istovremeno su određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.«
zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov
9
jeka ). (cjelina = suma njezinih dijelova), već imanentno teleološki (cjelina
= različito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o tele
9
) Ovu interpretaciju, koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj
univerzalnih pojmova, možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer svojoj relevatnosti za fenomen života, nije primarno »organizmička«
zalnog u grčkoj filozofiji — naime, s pojmom najopćijeg kao najvišeg, kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj
prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . . . općost nije funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno
subjekt već predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj štvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i
eminentnosti ostvarenja. Općost, to će reći opće upravo zbog toga, i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Ha-
samo utoliko, što je ,popuf prvosti. Tad ono nije opće na način logički rold A . T . Reiche, » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a -
univerzalnog ili pojma vrste, već kao n o r m a koja uspijeva da objedini t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Insti-
mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je važno tute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no.
da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički 52, str. 105. i dalje.
10) New York, Macmillan, 1962. g„ str. 228. i dalje.
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE S ANSE ALTERNATIVA 203
202
U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti Tako nastaje čudovište »historicizma«. Ako misao polazi
cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji
poteze, a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Mogućnosti li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti
variraju samo u stupnju nerealističnosti, a sve su nerealistič projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup
ne zato jer prelaze okvire postojećeg; u interesu tačnosti i rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše, ο tom pita
egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Zacijelo, u filozof nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo
skoj analizi — zofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt
»malo stvarnog napretka . . . se može očekivati od pro ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven
širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih je određenom stupnju i razini društvenog razvoja; kritički fi
entiteta«, 1 1 ) lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna
— ali, sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova tivne mogućnosti tog razvoja.
britva, to će reći koje mogućnosti treba odrezati. Mogućnost Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih
posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje projekata vodi, tako, pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz
dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek ličitih povijesnih projekata i alternativa, različitih aktualnih
sa zelenim šeširom, a to da ih se tretira istom logikom služi i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro
diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Kritizirajući uvođenje de. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da
mogućih entiteta, Quine piše da je takav — imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da
— »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. On ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre
vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen đuje osnovu za njihovo objektivno važenje.
krajolik, no, to još nije najgore. (Takva) bijeda mogućeg je ' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre
plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). đene pozicije u svom društvu, i to s materijalom koji to dru
Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentič- štvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj način on govori
niju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Pu
je. Lingvistički sindrom »zgodnost«, »smisao za estetsko« i tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem
»osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz
sli presijecajući zakon i poredak, dok »plodno tlo za elemen nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije, perzistira
te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta
istraživanje i informacije. Ono što se s logičkog stanovišta i konstituira objektivno važenje univerzalija. Ono je objek
javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno tivno:
uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan eleme- 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su
nat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni naj- bjektu koji zamjećuje i shvaća. Formiranje pojmova ostaje
rafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti
pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logič-
sklad ulaze u najčistije objekte misli. Oni su takođe odvojeni k a ) . Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni
od društvene osnove, pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji. mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom
objektu (na primjer, individuum ne može biti određen kao
1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
loc. cit., str. 4. 13
) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod, str. 16.
12) Ibidem. ,
ŠANSE ALTERNATIVA
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
205
204
i transformiranja realiteta. Primaran izbor određuje opseg
sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom; mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne
čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). No, materija mogućnosti inkompatibilne s njim.
je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost
objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Ti kriteriji
promjenljiv. moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali
2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti, već one ko
odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednička svima sub je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija
jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos
nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim načinom is tojeće društvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira pre-
korištavanja društvenog bogatstva, istim nasljeđem prošlosti, judiciranju racionalnosti mogućih projekata, teži da ih drži
istom skalom mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa, unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo
pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz
Objekti mišljenja i percepcije, onako kako se pružaju ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci
pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije, ima onalni okvir. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed
ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga
spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom; ono re
ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi
tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike,
jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes tuđince—neprijatelje, i drugih žrtava sistema). Protiv tog
ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a među
drugog; povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. S obzirom na
eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati
Pokušao sam pokazati da, na primjer, u tehnološkoj kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji:
stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real
kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnološki kontekst unap nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju
rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Naučenjaku materijalne i intelektualne kulture.
se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet, transcen
ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog ra-
san matematsko-logički sistem; zdravom razumu se nadaju cionaliteta u trostrukom smislu. Da
kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk
jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i tivnih ostvarenja civilizacije;
nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi
b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj
zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski
strukturi, bazičnim tendencijama i odnosima;
i praktični pothvat.
c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi
Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što
kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da
mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi
ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i
jesne prakse. Ona rezultira iz određenog izbora, posezanja za
sposobnosti.
jednim između različitih načina razumijevanja, organiziranja
206 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA
207
Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost,
u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima
ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim
izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje
od vrednote uma. se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci
»Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna
sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom
raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil
te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim
za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih
sti. sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po
treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom.
Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove
za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo
li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon
na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero
aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no,
što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon
na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira
lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom
realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te
ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo
strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno
iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova šljivu, a nepotrebnu patnju.
unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje
tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real
svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti.
nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real
Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana
nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti
postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod
na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po
Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi
struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje
slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt«
nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema
varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad,
stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao
represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva
primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa
(uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo
spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za
olakšava tu kontinuiranost. povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja
208 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran 3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na
cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i
strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po
društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u
biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, ne-
iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne koliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena
realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i
1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam
ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve
svjestan činjenice da će on za relativno kratko će kod kuće nasamo ili s drugima.
vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i
da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva.
snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo
tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar
misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizi-
likih triju automobilskih korporacija. One određuju rajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji
izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji
tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra
njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo
jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila
da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu
i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke
čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh
trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije.
nološka transformacija je istovremeno politička transforma
Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se
cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru
slijevaju u dosta ugodno osjećanje.
štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro
2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno
roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun logija je postala instrument destruktivne politike.
ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga
uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu
i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb
panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja
cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi
to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg.
se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan
oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička
teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.
lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .
212 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
ŠANSE ALTERNATIVA 213
Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci:
»Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). U po mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je
gledu tog cilja, Um je »smjer destruiranja onog što nas okru u znanstvenom mišljenju; i to je bilo stalno usmjeravano
žuje«, što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi, 2) da prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je
se živi dobro, 3) da se živi bolje« 2 ). matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove
Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma, metafizičke ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao
kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika?
Um još uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz
povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa čak i uništi mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode
potrebu da se živi, da se živi dobro i da se živi bolje — odno i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i
sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se
ispunjenje te potrebe. unutar zakona i poretka života, koji je filozofija transcendira-
Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci la subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i
je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Um je u svo poretka. Taj drugi poredak, što je pretpostavljao visoki stu
joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno panj slobode od teška rada, ignorancije i bijede, bio je nerea
sti, dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra
mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog, teh zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na
nološkog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska
Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet pitanja su odista ostala metafizička; ona nisu bila, a i nisu
nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Ο od mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta
vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po rasuđivanja i djelovanja.
četka sadržavala estetski Um, slobodnu igru i čak ludorije
Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naročito pi
imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo
tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno
gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. No, ova slobodna
pitanje. To će reći da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki
igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je
određuju povijesni, a ne čisto epistemološki uslovi. Poput svih
bila rođena i od koje je apstrahirala. Mogućnosti s kojima
stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizičke postavke
se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja —
se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta
mogućnosti jedne više istine.
mogućeg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos
Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i tojećim, već se proteže u granicama onog svijeta koji može
bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest s; biti sačinjen transformiranjem postojećeg, a pomoću sred
ο diskrepanciji između realnog i mogućeg, pojavne i auten stava koje ovaj pruža ili sadržava. U tom smislu skala
tične istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Tako
ja. Razlika između bogova i ljudi, konačnosti i beskonačno spekulacije ο Dobrom Životu, Dobrom Društvu, Permanent
sti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu; na tehnolo
došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Nešto od te škim osnovama metafizičko može postati fizičko.
Osim toga, ako je istinitost metafizičkih postavki deter
1
) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston, minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. ukoliko odre
Beacon Press, 1959, str. 5. đuju povijesne mogućnosti), tad je odnos između metafizike
2
) Ibidem, str. 8.
3
) Pogledaj poglavlje V.
i znanosti striktno povijestan. U našoj vlastitoj kulturi je pri
hvaćen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava
SANSE ALTERNATIVA 215
214 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
— »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta bode, po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim
tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finali- sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje
teta, pogrešno smatrana za etička, a ponekad religijska pita tavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spome
nja. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta, za- nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre
robljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim.« 5 ) sa per se. Ona involvira politički preokret.
U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor
logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada miranje metafizičkog u fizičko, unutarnjeg u vanjsko, avantu
vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje ra duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im
odlučne negacije. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi realiteti) »inženjeri duša«, »head shrinkers«, »naučno rukovo
zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda, đenje«, »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve
za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira veću racionalizaciju iracionalnog, »spiritualnog« — nijekanje
nju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one posta idealističke kulture. No, kompletiranje tehnološkog racionali-
ti pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost teta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta
s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Prevođe
je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzi- nje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces mate
manje političko preduzimanje. Jer transformiranje vredno rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces
ta u potrebe, finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresiv-
stupanj u pokorenju ugnjetavačkih, nesavladivih snaga kako na sublimacija). U tom je procesu odnos između materijalnih
u društvu tako i u prirodi. Ono je akt oslobođenja: i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen
»Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno talnoj promjeni. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri
sti svrhovitosti svega, i to tako što uči da kreira svrhovitost, ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog
da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu egzistiranja čovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i
đuje, čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući humaniteta postižu svoju istinu, umiruju savjest na onoj
svrhovitost . . .«e) osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu
zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba, racionalne orga
Konstituirajući se metodički kao politički pothvat, zna nizacije domene nužnosti.
nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su
zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje - Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi
intencije djelovale kao politički instrumenti. Tehnološko re- namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i
definiranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok
konstrukcija, razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok
telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio
priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i
sobnosti. Drugim riječima, to je racionalno preduzimanje čov čovjeka i čovjeka i prirode.
jeka kao čovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako može pru S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na
žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo- opasnost tehnološkog fetišizma. Tehnološki fetišizam je ne
davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti
5
) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M. čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu
6
) Ibidem, str. 103. dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka, ο »tehnološkom
218 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Š A N S E ALTERNATIVA 219
Erosu« itd. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana —
tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Tehnika ukoliko je očitovanje slobode 7 ).
kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes Povijest je negacija prirode. Ono što je samo prirodno
pomoćnost čovjeka. Na sadašnjem stupnju je on možda ne- prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Metafizički
moćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na
ranije. nesavladane granice uma. On ih ustvrđuje kao povijesne
Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke granice — kao zadatak koji treba dovršiti, ili bolje, koji treba
omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman ob-
plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu jekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao
imanentno tehnološki, š t o više društvenu produkciju deter moći već i uma kao slobode; ne samo dominacije već, tako
minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatator- đer, oslobađanja. S pojavom čovjeka kao animal rationale —
bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti
skih obilježja, to će on više postati ovisan ο političkom usmje
duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subra-
renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano cionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju
egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu Um treba da pojmi i organizira.
sami sebi postaviti.
Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim
»Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje
moći, već obratno. Mir i moć, sloboda i moć, Eros i moć go kao lišenost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna
tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon zadaća. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri
strukcija materijalne baze društva, s obzirom na pacifikaciju, rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomoćnog i
treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk bezosjećajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subraciona-
ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk lan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne
cije potaknute samoodređenjem. Poimanje ovog preokreta je pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru
ge vrste.
značajan motiv u dijalektičkoj teoriji.
»Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi
Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi njama obratilo papi za podršku, on ih je odbio s argumenta
jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta, cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja
prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko i da loše postupanje s životinjama nije grešno. To zbog toga
ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto što životinje nemaju dušu.« 8 )
je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Ovo Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše, mate
posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti. rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase-
Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna 7
men neimaštine, trpljenja i lišenosti. To su svojstva slijepe ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege
lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, »realizacija« prirode ni
materije, sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi
egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes
jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, oslobođenje
prirode. Ili, Hegelovim riječima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna
skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro — »duh«.
cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto· 8
) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , New-
York, Simon and Schuster, 1950, str. 76.
220 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE ŠANSE ALTERNATIVA 221
nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini
nom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život, i čak nemo
čovjek (i priroda). Dio tog pakla je loše postupanje sa životi ćna da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemoćna iluzorna
njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad
jek iracionalna. je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva)
Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcen- očituje vrijednost svojih slika, š t o se upadljivije očituje ira
diranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje cionalnost društva, to je veća racionalnost svijeta umjetnosti.
prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos
tencije. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja, umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Su-
autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one stva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan
ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro stvene i tehnološke transformacije svijeta. Isti princip se mo
tiv oslobođanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet
instruktivan primjer. U nekim zaostalim područjima »prirod nosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da »projek
no« je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju tira« egzistenciju, da odredi još nerealizirane mogućnosti, tad
otpatke i da se ne može bez biznisa. Prirodno je, također, to bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje
lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Od
da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri
sluškinje postojećeg aparata, koja uljepšava njegov biznis i
rodno sitnoj ribi. Spoznajnom moći uma i njegovom moći
mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni
transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje
sa i te mizerije.
prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insufi-
cijentnosti, njezine vlastite sljepoće. Um može ispuniti tu Estetska »redukcija«, čini se, karakterizira tehnološku
funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni racionalnost umjetnosti:
ka sredstvo pacifikacije, organon »umjetnosti života«. Tad » . . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban
funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje, u granice u ko
Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode.« 10 )
že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu konti-
ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe gentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata)
nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva
nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Na primjer, ideja obi- transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg
nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje
tavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci
u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara
ju kuće; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de
tus«) utoliko što nisu puko prirodno, već su predmet slobo
terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi.
dne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnička tran
Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe
sformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ug-
specifičnu racionalnost umjetnosti. njetavalačko; tako je estetska transformacija oslobađanje.
Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet
mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem, a unutar njega. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma
No, u kontrastu spram tehničkog svijeta, svijet umjetnosti je ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja
svijet iluzije, privida,Schein Ali taj privid podsjeća na neku
stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). 9) Pogledaj poglavlje I I I .
U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je 10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.
222 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE SANSE ALTERNATIVA 223
s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek
nju. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost, ok ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru
rutnost, breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut štva. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih
nosti čovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno granica; on također širi represivnu proizvodnju i »krive po
različito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogat trebe«. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava
stava od pustošenja, raščišćavanje šuma od likvidiranja šu one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part
ma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako nera i planiranom zastarijevanju, po tome što apstinira od
prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja naprezanja mozga, što radi sa sredstvima razaranja i za sred
nje je oslobođenje života. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«, stva razaranja. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz
oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima vodnje, a još više podupiranje koje ona pruža sistemu benefi-
— u rezervatima. Izvan tih malih, zaštićenih područja civili cijalne dominacije, olakšava njezino importiranje u manje
zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in razvijena područja, gdje uvođenje takvog sistema još uvijek
strument destruktivne produktivnosti. znači ogroman ljudski i tehnički progres.
Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne
srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom umješnosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, pruža svla
na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot »tehnološkom davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. Ovo ap
Erosu« i sličnim nesporazumima, »rad ne može postati sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do
igra . . . «; Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman bara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem
tično interpretiranje »ukidanja rada«. Ideja ο blagodati takve ljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvan
vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu, reduci
ciji kao što je to bila u srednjem vijeku, možda i više. Jer, čo ranje prekomjerne razvijenosti.
vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru
Ako je pacifikacija cilj, tad životni standard postignut
štvom, čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije«
u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan
i zato nužnije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nužnosti model razvoja. S obzirom na to što je standard učinio od čov
ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz jeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li
ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Ovo pita
štveno nužne proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta
ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja,
.· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuira
-drugačiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni pro- nje rada i stvaranje frustracija.
li
ces kao taj izmijenjeni subjekt.« 11 )
•' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne
potreba. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo, na moralnu
potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve čistotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitačnog
denih u neslobodnom društvu i za to društvo. I ovdje »redu traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za
kcija« može ilustrirati razliku. distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja
snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado
voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen
1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n
O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.
zirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.
224 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ŠANSE ALTERNATIVA 225
Danas, u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional
ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih
cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer
vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlušnosti takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi
spram tiranije većine; priznavanje straha i slabosti (najraci laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa
onalnija reakcija spram ovog društva!); senzibilna inteligen citeta.
cija bolesna zbog onog što se čini; pribjegavanje nemuštim i No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi
izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Problem
skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani
se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos, i brizi ο populaciji — to je prije svega, problem broja, pu
tj. živio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar kog kvantiteta. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao
nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja, slijede savjet Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl
Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakri- ist Frevel!«
ješ . . .« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije
Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja.
društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter
samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. Tu je eks
preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji. panzija u svim formama timskog rada, zajedničkog života
Nadilazeći domenu pojedinca, samoodređenje pretpostavlja i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično
raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac,
trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra povučen u samog sebe, može misliti, pitati i nalaziti. Ova
du. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni vrsta privatnosti — jedina okolnost koja, na bazi zadovolje
je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju nih vitalnih potreba, može dati smisao slobodi i neovisnosti
čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg misli — odavno je već postala najskuplja roba, dostupna
zistenciju, da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po
gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u društvu gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče
koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može nost. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja
poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. masovne demokracije, tj. ako društvo uspije u ponovnom
Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i
prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti štiteći ih za svakoga.
kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja Uskraćenju slobode, čak mogućnosti slobode, korespon
navodi na pacifikaciju egzistencije. dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. Zastra
Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru
pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. Ra šava mir gdje još ima mira i tišine, da bude gadno i da zaga
zumljivo je, čak je smisleno, da industrijska civilizacija sma đuje stvari, da izlučuje familijarnost, da se ogrešuje ο dobru
tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno formu. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga
žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim
i zaštita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad pravima, da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima
se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio
226 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Š A N S E ALTERNATIVA 227
stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma
ljen ne od strane totalitarnog režima, već slobodama građana — dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je
čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u
da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima. tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na
Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost čin proizvodnje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni
, pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na estetike, već ο materijalnoj bazi dominacije.
to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez
sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s
ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa
ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i naj-
uglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što
. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno po-
društvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa
vjesti. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima
oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo oslobođenje,
pak, zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo
ljenja koje organiziraju život u ovom društvu, š t o ove posta
ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više
njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No,
baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar
ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime,
redefiniciju potreba.
Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na
prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta
va za informiranje i razonodu, čovjek bi bio gurnut u trau
matsku prazninu, gdje bi imao šansu da se čudi i da misli,
da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje društvo. Li
šen svojih lažnih otaca, vođa, prijatelja i predstavnika — on
bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje
bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije, a isto tako i
njegove aspiracije i bojazni.
Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok
ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih
oružja, radioaktivnih padavina i problematične hrane, oni ne
mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak
ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduci-
ranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Izostajanje djelovanja
televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati
ŠANSE ALTERANTIVA 229
dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio
produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — nira kao administracija; u najrazvijenijim područjima masov
kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život
nost. cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je
Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre čista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje
pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, oslobo čista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan za
đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlije htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran
že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava imperativ, događaj koji bi uvažio postignuća industrijske
ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg
sudova? Ili, pak, dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju sistema, ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi
svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po
situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla
ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj žuje životne tegobe. Riječima Maurica Blanchota:
veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. Upra
dencije unutar postojećeg društva. vo je zbog toga nužno odbijanje. Ne prihvaćamo više razlog,
U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila pojava mudrosti nas užasava, a opravdanja za suglašavanje
je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Re
jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kom-
mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni pliciranost.« 3 )
jim institucijama, dokidajući postojeće — smetnje napretku. No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total
To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je pro- ne reifikacije, tad još uvijek mora postojati konkretna osno
izašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja va odbijanja, inače je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sje
intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i po dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta
treba, razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. I bez demon mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje
striranja takvih snaga, kritika društva bi još uvijek bila smi- i ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje
slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao zine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razriješi
u određenja povijesne prakse. Zaključak? »Oslobođenje inhe- ova suprotnost.
rentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu al-
ternativu. No, borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici
Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva onalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog
su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi, proširenje društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva —
pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ., možda, čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve
ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove moguć- renitetu. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«, ranije ferment
nosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ; društvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je
koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal, pa proces reali ferment društvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji
zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. Instru- , bogatstva i izjednačenju klasa, nova stratifikaciona karakteri
menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si stika razvijenog industrijskog društva.
stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš
tavanje. 3
) »Le Refus« u Le 14 J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.
236 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Mar- U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira, među
xovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog tim, orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. Sto
što znači tek dovršavanje, konsolidiranje postojećeg svije ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle
ta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po
ljeću koji, oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa, raz vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva, koja bi tre
vijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti pre balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz
lom povijesnih svijetova 1 )· vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće, budući
Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je da su tzv. manje razvijena područja na putu u razvijeno in
razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon dustrijsko društvo).
kretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadržava upu
No, valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj
ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro
knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. One
dubljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u
ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv
onom što zbivanje svijeta čini povijesnim, tj. od približa
remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno
vanja samoj povijesnosti, ovisit će i doseg ove orijentacije
sti. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do
u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje
diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi
renosti, tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri
je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospe-
kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi
ktivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio, dotak
šte dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je
nuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne
zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup
pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom
ljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apo-
na »induistrial society«. Tako nije mogao biti zadovoljen po
strofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem
stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kri-
razvijanju temeljnog smisla samog nauka.
tičko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimen
ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. Imamo posla, dakle,
1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. u Berlinu, studirao s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj
u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxo- knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke.
va misao i povijest, publicira u periodu 1928—33. u časopisima »Phi
losophische Hefte«, »Die Gesellschaft«, »Archiv für Sozialwissenschaft
u. Sozialpolitik«. U »Zeitschrift f. Sozialforschung« surađuje od 1933, I
a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontolo
gie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ. Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije
Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« tako i filozofije, u postulatu destrukcije »građanskog dru
napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Masleša, štva«, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike,
1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed
1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimen
vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere
sional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina, nost Marxove misli. » . . . Građanska nacionalna ekonomija
uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest, dakle, u kraj
und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemačke skla njem smislu nije znanost ο čovjeku, nego ο nečovjeku i ne
pajući se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. živi u SAD. Profesor
je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of Ca
čovječnom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu-
lifornia. Njegovo ime se često vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Ador-
na na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku 2
) u »Die Gesellschaft«, Bd. I, 1932. g.: » N e u e Q u e l l e n
misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. U posljednje vrijeme zur Grundlegung des Historischen Materialis
je vrlo aktivan u S. R. Njemačkoj. m u s « , str. 141. (Dalje u tekstu označeno s Ν. Q.)
ČOVJEK JEDNE DIMEN2IJE ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK 243
242
je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. Da
tung) istine, tj. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji kle, »izraditi ga, promijeniti, sačinjavati ga, obrađivati, dalje
koja je, kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«, kon voditi (.proizvoditi')« (N. Q. str. 147). Očitovanjem svoje biti,
stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« ospoljenjem svojih suštinskih snaga, bivstvuje čovjek; pred
(Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe
ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ozbiljuje u predmetu rada.
ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Politička Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti,
ekonomija sadržava faktičke zakonitosti, znanje je fakticite- čovjekovim odnošenjem. Van tog odnosa on je »o sebi«, zat
ta, a filozofijska istina, smjerajući na istovetnost uma i zbilje voren u sebe, u puninu svojih mogućnosti, koje bivaju pro
nemoguću u »danoj diobi rada«, dobivena je »apstrakcijom« izvedene, u određenost postavljene tek u čovjekovu radu.
od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T., Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o
str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« —
obzirom na svoj medij — građansko društvo, u kome je uko »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. Q. str. 155).
rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. No, politi Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri
čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje rodom — iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da
istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih je priroda uvijek već ljudska priroda. U tom smislu kasnije
tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode
Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada:
postavci problema, da je: »Kritika političke ekonomije u sa »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad
moj sebi filozofijski utemeljena, kao što, s druge strane, fi uslov čovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih društve
lozofija, koja je utemeljuje, već u sebi nosi revolucionarnu nih oblika, vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena
praksu«. I još, na istom mjestu: »Ekonomija i politika su materije između čovjeka i prirode, dakle ljudski život«.4)
postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika
lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov
i njegova povijesna ozbiljenja.« (N. Q. str. 137.) š t o je, da jeka, koje izvodi prirodu ο sebi u određenost, »ispostavlja«
kle, Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. Ο istovetnosti
vijesno ozbiljenje? rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetova-
Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek nja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode
»generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram radom. Kao jedan određen, konkretan svijet — svijet je spe
»općenite biti bića«. To znači da čovjek može sve mogućno cifičan i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden
sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti, da nije radom. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci
ograničen jednokratnim neposrednim odnosom, nego može ja. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar-
biće, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti,
4
) Usp. K. Marx: »Kapital I,« izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcu
3
) Hegel, Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im sea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s
Grundrisse,§ 158, Dodatak. Usp. u »Zeitschrift f. Sozialforschung«, Jg. W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Ar
VI/1937 (također u Kultur u. Gesellschaft Ι): Η. Marcuse: » P h i l o chiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u.
s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e « , str. 634. (Dalje u tekstu ozna Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund, des Arbeits
čeno s Ph. und k. T.) begriffs).
244 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E 245
cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Mar
govu određenju. — »Pri radu treba nešto ,proizaći što po cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja:
svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadživljuje pojedini 1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troše
događaj rada, što pripada ,općem' događanju. Ono na čemu nje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvođenje iz krila pri
se radi, što se obrađuje biva urađeno u svijet rada, isto ta rode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na
ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.« (Grund, stvar, robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi
des Arbeitsbegriffs, str. 18.) tala. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva,
Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat
nadmašivanja zatečenog, sadržane u biti čovjeka: »čovjekov nosti. \,
bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — 2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r
on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram odvaja od radnika, pa se nužno postvaruje i biće samog pro
nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo
va trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak čov bodi uskraćena, tuđa predmetna moć.
jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo 3. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda, raz
ga svijeta«. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.) dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem ;
Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- '
jed presijeca ljudske mogućnosti.
ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. »Za razliku od ži
votinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«, 4. Međutim, praksa »ekonomske dimenzije« podređu
čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija
stita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanošću: on kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno
je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str. djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. »Lišena svoje pune
155). zbilje kao praksa, došla je ona dotle da u krajnjem smislu
One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet više nije rad« (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otuđeni
rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada, koje za
nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju
Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost).
ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima:
U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje
povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti —
gove biti, nego je, obrnuto, bit čovjeka sredstvo njegove pu
radom. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko
ke egzistencije.
me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje pu-
nim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje .totalitet' Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u
ljudskih ospoljenja života; da bi mogao ozbiljiti svoju bit, obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologij-
treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav ski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci
ljeni i suprotstavljeni« (N. Q. str. 153). je«, kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvo-
Kako je u »fakticitetu«, koji izražava politička ekono renjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu —
mija, na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili političke krize,
u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i nego »katastrofa biti čovjeka«, ono na što ona zapravo smje
ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je
5
samo kao totalna revolucija. »Taj uvid unaprijed osuđuje
) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh.« !
povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro
izvodnja«, jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«. Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk-
246 ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU 247
ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida napredan elemenat. No, kako filozofija živi u otuđenju i od
nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konse- otuđenja, prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s
kvencija. Persistiranje društva kao sile nad individuumom, ozbiljenjem vrednota filozofije. (»Kad um, sloboda, spozna
njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi ja, sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad
duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu će um, sloboda, spoznaja, sreća biti nešto potpuno druga
noćom ospoljenja života (usp. N. Q. str. 158, 163). čije. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i
asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz
II vođača roba«. — Ph. und k. T. str. 643.)
Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori
Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk in- je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru
terpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere štvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije građanskog dru
nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao štva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap
samo ontologijski precizirati, doduše u duhu »fundamental straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi, tako reći, izva
ne ontologije«, ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat na u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati tako
rajući je dostatnom za mišljenje povijesti, Marcuse je, čini đer samo van filozofije«. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritička
se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob teorija je kritika političke ekonomije; kad se pozivamo na
zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi »zakonitosti« političke ekonomije, ne činimo to radi »filo
ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und
ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je građansko
dencije građanskog društva. »Kritička teorija društva« iz društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima,
ražava ovaj zaokret. da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim
Kritička teorija društva se distancira od filozofije — odnosima, da je također sve neekonomsko sadržano u eko
ne želi biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sa nomiji« (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija gra
ma izraz otuđenja, i to u dvostrukom smislu: a) određenja đanskog društva, drugačije usmjerenje ekonomsko-društve-
uma, duha, moraliteta, srećnosti, bitna za filozofiju, dobive nih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, pre
na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo
đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u rije. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubit-
sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ku (Dasein) čovjeka, nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο
ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još procesu rada. »Nije bitno to da je proces rada planski re
guliran, nego kakav interes određuje reguliranje, da li su u
je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. I naji-
tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. und k. Th.
stinitija filozofija — Hegelova, koja iskazuje zbivanje čov
str. 638).
jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov
jekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiru- Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev
je suprotnosti u umskoj spoznaji. Međutim: »Prema kriti rata u prezentnom totalitetu građanskog društva, smjeraju
čkoj teoriji nema više nove teorije, nego samo još umna zbi ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće, ona se oštro
lja sama« (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kriti distancira od svake sociologije koja računa s datostima.
čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is
sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re tinom . . . Ono što u prošlom znanju plaća danak društve
siduum humanuma u otuđenom svijetu, a utopijsko istinski noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je
248 ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 249
tokova. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim spram onog što može i treba biti, pozitivizmom se obrće
područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. »Meta
jesti i prevladavanje otuđenog rada. fizička dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, po
Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi staje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite
jetu, čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg, dosuđuju realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji
onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim ge).
društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu nera- Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski
dikalne »legalne opozicije« (usp. II poglavlje ove knjige). visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u
Opstojeći poredak socijalizma je, u biti, još uvijek i jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici)
sam zbivanje otuđenog rada. Tome pogoduje izvršenje akta dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička
revolucije u industrijski nerazvijenim područjima, ili pak, u teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. Spram
slučaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo
s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, uka
pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Tako zali smo, već i model svijeta koji prevladava to društvo.
konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture, uto
snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg pija i nada, »podvojenost egzistencije i esencije«, kao filozo
k »umjetnosti življenja«. No, identificiranje opstojećeg kur fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak
sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja
u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, čak samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice
pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi razriješio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram
ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznačajna ulo
ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. ga, karakteristična za suvremeno društvo, nije isto što i
Svi oblici onog što je prije bilo negativno, rebeliraju- razrješenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja
će u sklopu društva rada, u kojima se manifestiralo, pa čak i domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti
osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga suvremenog svijeta, Marcuse nas suočava s problemom zat
nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i varanja svijeta rada u samog sebe. 6 )
rezultira i održava se. Marcuse to pokazuje opširno analizi Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbira-
rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko nja moći negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog indu
razvijenom društvu. strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na
Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri
; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg, no su- pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programat-
- vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi sku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. Kako
• umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I
I poglavlje knjige). 6
) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola
Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti- zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela
. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli, go- romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse temati-
- tovo do iščezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- zira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iščezavanje »druge dimen
zije« u suvremenom industrijskom društvu. (Usp. I. S. Kon: »Weltan
- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem schauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A.« u Deutsche Zeit
i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog što jest schrift f. Philosophie, 2, 19fiß. g.)
256 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE 257
mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje »neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos
značenje. Jer, rad kao sama subjektnost čovjeka, kao ospo- tavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme
ljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«, »mijenja no visoko razvijeno industrijsko društvo, manipuliranje itd.)
nje«, »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta, rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«,
a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako ne može otuđenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvod
i predmetnosti rada uopće. Ovo ne navodimo tek radi pu nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam »proiz
kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuse- vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktiviz-
ovoj misli. Mnogo više je u pitanju. Anticipirajmo: radikali ma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim ri
ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po ječima: svaki rad, čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna
staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri nep- čio kao »proizvodnja«, sad je za njega otuđenje. Indirektno
roblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono što zapra redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija,
vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora direktivnog značenja, iz zaključnog poglavlja, da »osbolođe-
otuđenja. nje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter
Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno nativu«. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra
barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično, da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji
ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao
dakle, za čitavo usmjerenje obrata nebitno, nego da termi-
moći.
nologijski pokriva jedan sasvim drugačiji, radu suprotan od
nos spram prirode, očito je iz VI poglavlja ove knjige. U Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz lo-
njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa gosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe
spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega
građanskog društva (dakle, i otuđeni rad ako je u ovom lo — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen
gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi
đeni rad od rada). Marcuse presudno utvrđuje (za razliku ziranja« prirode. Tako, npr., Marcuse ističe pripadnost Des-
od većine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i zna cartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej
nost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s dru ske znanosti. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci
gom tek naknadno u suradnji. — Znanost je u samoj sebi ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. priroda je
tehnologijska, instrumentalna. »Formalizacija i funkcionali- sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome
zacija su prije svake primjene ,čista forma' konkretne dru svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificira-
štvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe nju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s
rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi
podobnih za kvantificiranje, društvo je oslobodilo ljude od jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is-
.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni
odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao 8
) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi
jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti,
jedinicama.« Apstraktni rad, dakle, otuđeni rad proizlazi iz društva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hu-
obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. m a n u m a , slobode etc. — u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Des-
cartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj
Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje, zapra
nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi vo, samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode*
naciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno ο (usp. B. des W. str. fi—8).
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
260
ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
261
hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi 9)
rijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje — očituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera.
ο općem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva
cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Tako da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan
tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr
izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti.
žan u određenosti svijeta, no samo je jedan od mogućih »na
Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. čina« konstitucije svijeta10»). Odatle slijedi da Marcuse ne
Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po
vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih 9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po našem mišljenju, u impli
pojmova s obzirom na problematiku povijesti. »Povijesna citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na žalost, nereflektira-
praksa rezultira iz određenog izbora, posezanja za jednim nu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne pos-
takve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uopće mogle
od različitih načina razumijevanja, organiziranja i transfor naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram
miranja realiteta. Primarni izbor određuje opseg mogućno prirode k a o ishodište r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno
sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija; filozofija pro-
m a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg
ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). I iz ovog svijeta).
određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu, nasuprot ra Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od
nijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti — jer teh- tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je
ničko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest »projekat u rea uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i
zaborava bitka. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela
lizaciji«. »Opseg mogućnosti« se pokazuje, s jedne strane, u ciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u
nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji, »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«.
represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ (Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humani
smus«, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Određenja tehnike, k a o npr.:
nog mišljenja. Projekt koji transcendira opstojeći projekt »Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan način razotkrivanja.«
treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama, Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja
kaže Marcuse. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je ude
šen zato što je fizika, već kao čista teorija, postav prirode u tome
nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. Citirano da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija, naime,
određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom
postavu i kako se javlja.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege
čak. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos u. Aufsaetze«, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zadu
tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije
jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i sre- ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao
nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre
ćnijeg života, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne menog svijeta!
borbe, ali i svi religijski i etički ideali (usp. B. des W., str. 9a
) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora
23, 32, 33). Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. j u n a 1967, u povodu Mar-
cuseova eseja »Repressive Toleranz«, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i ve
ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle, odno likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti
sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje
jevanja, organiziranja«), pretpostavlja misao »svjetovanja« govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. 104).
svijeta, porijekla njegove artikulacije, »osvjetljenja« stvari 10) Utoliko je u pojmu »projekat«, k a k o mu Marcuse pridaje
značenje, više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Za
iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreo-
vom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. — Vidi
264 ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE 265
Kritička teorija je, kako smo već napomenuli, logična obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. Kad bi bili dovede
posljedica ove prve etape utoliko što se, s jedne strane, pret ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću
hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi, pretpostavljamo, popri
povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominan-
povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povije- tna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj paci
snosti ne treba više tematizirati, a, s druge strane, utoliko fikacija ima značenje iskonske, ali zatomljene težnje huma
što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar- numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav
1
tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov
što u njemu rebelira, a očitovanje je humanuma kao temelj jek jedne dimenzije).
na misaona okosnica Kritičke teorije.) Napuštanje ontologij- No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi
ske razine mišljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na pret jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema
hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred
razgraničava prvu etapu od druge. nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela, a u ok
Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga
kusija prerano napuštenog, nedovoljno promišljenog osigu uopće.
ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči BRANKA BRUJIĆ
niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni
tretman (što je učinio u II etapi). Posljednja etapa Marcu
seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi
lizacija«, 1955. god., naovamo — sadržava, pak, uvid da je
pretpostavka obrata »nova ideja uma«, da je tehnologijska
zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza
cija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za
. »Um i revolucija«). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti-
1
čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili
zacija« tematizirajući metapsihologiju S. Freuda. Međutim,
ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje
spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajući ο me-
tapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civi
lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kri
terij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poet-
sko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s
njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo
aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). »Paci-
fikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair
14
) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me·
tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«, Naše teme, 6, 1966.
god.
' aïjt.
SADRŽAJ:
Uvod
Jednodimenzionalno društvo
Jednodimenzionalna misao
Šanse alternativa
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Izdavač
»VeSelin Masleša«, izdavačko preduzeče, Sarajevo
oe Za izdavača
Ahmet Hromadžić
Tehnički urednik
Ahmed Muhamedagić
Korektor
Milica Ristić
I · ι
>' I I r V Ι . ) .
fr