Professional Documents
Culture Documents
Mladen Franz
MATERIJALI I - 3. dio
Autorizirana predavanja
školska godina 2005./2006.
1.UVOD
2
d ⋅π
S0 = 0 2
, mm .
4
O odnosu d0 i L0 biti će riječi kasnije.
Epruveta se opterećuje vlačnom silom. Prirast sile pri statičkom vlačnom pokusu u
jedinici vremena mora biti takav da prirast proizvedenog naprezanja u epruveti bude ≤10
N/mm2 u sekundi.
Za takvo sporo opterećivanje najprikladniji je hidraulični pogon kidalice, a pri takovom
hidrauličkom sustavu moguće je u svakom trenu rasteretiti epruvetu. Iznos sile kojom je
opterećena epruveta iskazan je na skali kidalice u N - Njutnima ili kN.
Budući da u svakom tijelu opterećenje odnosno proizvedeno naprezanje izaziva
deformaciju, tako će se i pri statičkom vlačnom pokusu epruveta produljivati. Stoga se pri
statičkom vlačnom ispitivanju pored vrijednosti sile prati i produljenje epruvete. Na kidalici se na
pisaču za vrijeme statičkog vlačnog pokusa crta dijagram sila-produljenje, F-∆L, koji se naziva i
dijagramom kidanja. Produljenje ∆L, mm predstavlja povećanje razmaka L0 koji je naznačen na
epruveti prije ispitivanja. Na slici 3 nacrtan je dijagram kidanja F-∆L za epruvetu iz mekog
konstrukcijskog čelika koji je u strojarskoj praksi široko primjenjiv materijal.
Sila F, N
Produljenje ∆L, mm
U prvom dijelu dijagrama F-∆L linearna je ovisnost sile i produljenja, što znači da istim
prirastima sile odgovaraju i jednaka produljenja. Takva zakonitost vrijedi sve do vrijednosti sile Fe
koja se naziva silom tečenja (razvlačenja). Nakon dostizanja te sile ispitni uzorak se nastavlja
produljivati uz čak i mali pad opterećenja. Za daljnji porast produljenja potreban je opet porast
sile. Međutim u tom dijelu statičkog vlačnog ispitivanja više ne postoji linearna ovisnost između
povećanja sile i produljenja. Opterećenje se povećava sve do dostizanja maksimalne sile Fm,
nakon koje se epruveta nastavlja produljivati uz sve manju i manju silu. Konačno, pri vrijednosti sile
Fk dolazi do loma (pucanja) epruvete.
Sastavimo li puknuti ispitni uzorak, te izmjerimo li razmak točaka koji je prije ispitivanja
iznosio L0 dobiti ćemo konačnu mjernu duljinu Lu (vidi sliku 4).
du
Lu
Produljenje nakon kidanja ∆Lu, tada iznosi: ∆Lu=Lu-L0, mm. Ta vrijednost naznačena je također na
apscisi dijagrama F-∆L, a dobiva se, ako iz konačne točke dijagrama povuče paralela s
linearnim dijelom dijagrama i nađe presjecište tog pravca i osi apscisa (vidi sliku 3).
Iznosi sile pri statičkom vlačnom ispitivanju ne daju uvid u ponašanje materijala ukoliko se
u obzir ne uzme površina poprečnog presjeka epruvete. Stoga se uvodi pojam naprezanja, tj. sile po
jedinici površine prema izrazu :
F
σ= , gdje je
S0
F -sila izražena u N
S0 -površina početnog presjeka u mm2.
Proizlazi da je jedinica kojom se iskazuje naprezanje : N/mm2 ili kako to predviđa SI propis
Pa=N/m2. Jedan N/mm2 odgovara jednom MPa odnosno jednom MN/m2. U strojarstvu se makar
to nije predviđeno SI standardom više koristi jedinica za naprezanje N/mm2, pa ćemo je i mi ovdje
koristiti. Ukoliko se i vrijednosti produljenja ∆L svedu na početnu mjernu duljinu dobiva se pojam
istezanja ili relativnog produljenja:
∆L
ε= , mm/mm.
L0
Istezanje se može izraziti i u postocima :
∆L
ε= ⋅100 , %
L0
Na taj se način iz dijagrama sila - produljenje dobiva dijagram naprezanje - istezanje σ-ε (vidi sliku
5).
σ, N/mm2
Dijagram σ-ε je kvalitativno jednak dijagramu F-∆L budući da se svi iznosi sile dijele s istom
vrijednošću (S0), a sve vrijednosti produljenja s vrijednošću L0. Zbog toga i dijagram σ-ε počinje iz
ishodišta pravcem koji se naziva Hooke-ovim pravcem. U tom području naprezanja materijal je
deformiran isključivo elastično što znači da u slučaju rasterećenja (σ=0) je trajna deformacija 0,
odnosno razmak mjernih točaka na epruveti jednak je L0. Nakon što naprezanje u materijalu (u
ovom slučaju "mekom" čeliku) dostigne vrijednost Re - granice razvlačenja, on počne teći bez
povećanja naprezanja. Granica razvlačenja je po definiciji jednaka :
Fe
Re = , N/mm2.
S0
Re - granica razvlačenja je ono naprezanje kod kojeg materijal počinje teći bez povećanja
naprezanja.
Nadalje materijal nakon prijeđene granice razvlačenja ulazi u područje plastičnih ili trajnih
deformacija. Ako u točki A (vidi sliku 5) rasteretimo epruvetu (σ=0) u njoj će ostati prisutna
plastična ili trajna deformacija εAtr. To znači da će razmak mjernih točaka koji smo prije označili sa L0
biti uvećan za iznos ∆LA pa je
∆LA
ε Atr = , mm/mm.
L0
Svaka se deformacija u materijalu (epruveti) nakon prijeđene vrijednosti Re sastoji od
elastične deformacije εel koja izčezava sa rasterećenjem te od plastične ili trajne deformacije εtr koja
ostaje trajno prisutna u materijalu. U dijagramu σ-ε se iznos trajne deformacije dobije tako da se
iz željene točke na dijagramu povuče paralela s Hooke-ovim pravcem i nađe presjecište s osi
apscisa.
Naprezanje kod maksimalne sile naziva se vlačnom ili rasteznom čvrstoćom i jednako je:
Fm
Rm = , N/mm2.
S0
To naprezanje se nikako ne smije zvati (nazivati) maksimalnim naprezanjem već kako je prije
navedeno vlačnom ili rasteznom čvrstoćom. Naime, makar je iznos tog naprezanja u ovakvom
dijagramu σ-ε najveći, stvarno to nije maksimalno naprezanje. Razlog zbog čega nije neće se
razmatrati u ovom kolegiju. Nakon dostignute vrijednosti Rm, deformacija epruvete nije više
jednolika po čitavoj njenoj duljini već se lokalizira na jednom mjestu, nastaje tzv. vrat.
No vratimo se načas na početni dio dijagrama σ-ε na njegov linearni dio. Taj pravac je
karakteriziran izrazom :
σ = E ⋅ε
koji se naziva i "Hooke-ovim zakonom" i vrijedi samo u elastičnom području.
čelik 210000
sivi lijev * 110000-160000
Cu i Cu-legure 105000
Al i Al-legure 70000
* razlog rasipanja vrijednosti modula elastičnosti kod SL-a leži u različitoj količini i rasporedu
grafitne faze
Posljedica ovakvih vrijednosti E-modula biti će i različiti nagibi Hooke-ovog pravca u
dijagramima σ-ε za navedene materijale. Dijagram na slici 6 pokazuje kvalitativne dijagrame σ-ε
za ove materijale. Točne "kvantitativne" dijagrame nacrtati će te na vježbama na temelju
eksperimentalnih podataka.
Budući da "meki" i "tvrdi" čelik imaju isti modul elastičnosti u elastičnom području oba
dijagrama su smještena na istom pravcu. Za razliku od "mekog" čelika "tvrdi" čelik nema
izraženu granicu tečenja Re već je prijelaz iz područja elastičnih u područje plastičnih
deformacija kontinuiran. Vlačna čvrstoća "tvrdog" čelika je veća od vlačne čvrstoće "mekog"
čelika ali je njegova deformabilnost iskazana kroz εu odnosno A osjetno manja u usporedbi s
"mekim" čelikom. U pravilu materijali veće otpornosti (iskazane s Re i Rm) imati će manju
deformabilnost (iskazana s A). Vrijedi i obrat.
Jasno je da postoje i izuzeci, što je slučaj i sa sivim lijevom. Sivi lijev ima manji modul
elastičnosti od onog kod čelika te je nagib Hooke-ovog pravca manji. No sivi lijev nema gotovo
nikakvu mogućnost plastične deformacije, te epruveta puca kod dostignute maksimalne sile, a
istezljivost se uopće ne mjeri.
Kod mjedi je nagib Hooke-ovog pravca još manji, prijelaz je iz područja elastičnih u
područje plastičnih deformacija kontinuiran (Re - neizraženo). Vlačna čvrstoća je u odnosu na
"meki" čelik u pravilu niža a konačno istezanje veće.
I na koncu tehnički čisti aluminij (jedina nelegura među ovim materijalima) ima najniži E
modul i osjetno nižu vlačnu čvrstoću u odnosu na ostale materijale. Konačno istezanje (εu)
prema ovom kvalitativnom prikazu nije veće u odnosu na mjed i čelik. Razlog leži u tome što je
kod aluminija radijalna deformacija veća od longitudinalne.
S0 − Su
Z= ⋅ 100 , %
S0
gdje su:
S0 - početna površina presjeka
Su - konačna površina presjeka.
Vrijednost konačnog suženja presjeka (kontrakcije) Z je kod aluminija znatno veća u odnosu na
ostale materijale iz ovog kvalitativnog prikaza, što će biti kvantitativno prikazano na vježbama.
Iz kvalitativnih dijagrama σ-ε proizlazi da je jedino kod "mekog" čelika izražena granica
razvlačenja Re tj., jedino je kod "mekog" čelika diskontinuiran prijelaz iz područja elastičnih u
područje plastičnih deformacija. Budući da je s gledišta dimenzioniranja strojarskih proizvoda to i
najznačajnija veličina jer se kod elemenata strojeva i dijelova strojarskih konstrukcija ne
dozvoljava plastična deformacija. Dozvoljeno se naprezanje određuje prema granici razvlačenja.
Stoga se kod materijala bez izražene granice razvlačenja uvodi veličina - konvencionalna
(dogovorena) granica razvlačenja Rp0,2. To je ono naprezanje koje nakon rasterećenja epruvete
izaziva trajnu (plastičnu) deformaciju od 0,2 %. Za razliku od standardnog statičkog vlačnog
ispitivanja za određivanje Rp0,2 potreban je dodatan uređaj - ekstenzimetar (precizni mjerač
produljenja) koji se učvršćuje na epruvetu te za pojedine vrijednosti sile F mjeri produljenje ∆L. Na
osnovi izračunatih vrijednosti σ i ε (izražen u %) grafički se određuje iznos Rp0,2 (vidi sliku 7). Za
razliku od "prave" granice razvlačenja konvencionalna granica razvlačenja podrazumjeva plastičnu
deformaciju od 0,2 %. No tako mali iznos trajne deformacije je zanemariv budući da se
dozvoljeno naprezanje koje propisuje konstruktor smanjuje u odnosu na tu veličinu i do
nekoliko puta i na taj način osigurava da strojni element ili dio konstrukcije ne bude plastično
(trajno) deformiran u eksploataciji.
Slika 7. Određivanje konvencionalne granice razvlačenja Rp0,2
Epruvete za standardni statički vlačni pokus te određivanje Rp0,2 mogu biti okruglog ili
četvrtastog poprečnog presjeka. U pravilu se koriste epruvete okruglog presjeka, no u slučaju
kada se žele utvrditi mehanička svojstva nekog lima ili trake koriste se uzorci četvrtastog
poprečnog presjeka.
5. TVRDOĆA
Kod Brinell-ove metode je tijelo koje se utiskuje u metal (po ovoj metodi se mjeri
isključivo tvrdoća metalnih materijala) kuglica od kaljenog čelika. Tijelo koje se utiskuje općenito
se naziva penetrator ili indentor. Kod Brinella je dakle penetrator zakaljena čelična kuglica.
Iznimno za mjerenje tvrđih materijala koristi se kuglica od tvrdog metala ("WIDIA"). Kuglica se (vidi
skicu na slici 9) pritišće određenom silom a u materijalu proizvodi otisak oblika kalote.
Kod ove metode se na tvrdoću zaključuje na temelju veličine otiska. Promjer čelične kuglice D može
biti od 1-10 mm (1, 2, 2.5, 5 i 10 mm), a sila kojom se opterećuje kuglica F takova da veličina
proizvedenog otiska (d) bude u slijedećem omjeru s promjerom kuglice D:
d=(0,24 - 0,6)D
Ukoliko je promjer otiska (d) manji od 0,24D znači da je primijenjena premala sila (F), odnosno ukoliko
je d>0,6D znači da je sila (F) bila prevelika. Iz toga proizlazi da je kod mjerenja tvrdoće po
Brinellu rezultat mjerenja ovisan o primijenjenoj sili. Pravilan izbor sile (F) prema veličini kuglice (D)
reguliran je izrazom :
X ⋅ D2
F= ,
0 ,102
gdje su :
F - potrebna sila u N
D - promjer kuglice u mm
X - "stupanj opterećenja" - praktički konstanta za pojedine materijale.
Iznos konstante X je npr. Fe-C legure X=30, za Cu i Cu-legure X = 10 itd.(kompletni podaci na listu
br. 15 u podlogama za vježbe)
Nadalje veličina kuglice koju treba primjeniti, a implicite i iznos sile ograničeni su
debljinom uzorka, sa slijedećim izrazom :
h≥0,6D,
gdje je h - debljina uzorka. Ukoliko bi debljina uzorka bila manja od propisane, bila bi
onemogućena potpuna, neometana plastična deformacija u materijalu, a s time i ispravan rezultat
mjerenja.
Vrijednost izmjerene tvrdoće Brinellovom metodom piše se npr. na slijedeći način:
HB10/29420/15=165
što znači da je kuglica promjera D = 10 mm, opterećivana silom F=29420 N (3000 kp) u trajanju
od 15 sekundi.
S kuglicom od kaljenog čelika dozvoljeno je tvrdoću mjeriti do vrijednosti HB=450 dok se za
tvrđe materijale mora koristiti kuglica iz tvrdog metala.
Vickers je svojom metodom uklonio glavne nedostatke Brinell-ove metode, pa je po ovoj metodi
moguće mjeriti i najtvrđe materijale, a nadalje kod Vickersa tvrdoća nije ovisna o primijenjenoj sili.
Prvi nedostatak uklonjen je primjenom najtvrđeg materijala - dijamanta za penetrator, a drugi
geometrijom penetratora. Naime kod Vickersa je penetrator istostrana četverostrana
piramida s kutem između stranica od 136°. Ovakav kut nije odabran nasumce, već se
utiskivanjem penetratora s tim kutem, dobivaju vrijednosti tvrdoće neovisne o primijenjenoj sili, pa
se tvrdoća mekanih materijala i tvrdih materijala može mjeriti primjenom iste sile, a isto tako se
tvrdoća istog materijala može mjeriti s različitim opterećenjima. Utiskivanjem ovakvog
penetratora u materijalu ostaje otisak oblika piramide (vidi skicu na slici 10).
Kod Vickersa se kao i kod Brinella na tvrdoću zaključuje na osnovi veličine otiska.
Primijenjena sila (F) varira od 49 N (5 kp) do 981 N (100 kp). No sila može biti i niža.
Mikrotvrdomjeri koji rade po Vickersovoj metodi raspolažu čak i sa silom F=0,098 N (10 p!).
Upotreba određene sile ovisi od debljine uzorka. Moguće je mjeriti i vrlo tanke uzorke
primjenom male sile. Nadalje upotrebom male sile moguće je mjeriti tvrdoću pojedinih zrna
(kristala). Stoga za mjerenje veličine otiska nije dovoljno mjerno povećalo kao kod Brinella već
mjerni mikroskop. Pored toga osim finog brušenja potrebno je i poliranje uzoraka kao što se to radi u
metalografskoj pripremi.
Uz simbol HV pri rezultatu mjerenja navodi se kao indeks i primijenjeno opterećenje u kp
(npr. HV5=400, znači da je sila utiskivanja iznosila 5 kp odnosno 49 N).
Nedostaci:
- potrebna brižljiva priprema površine uzorka na kojoj se obavlja mjerenje
- za mjerenje veličine otiska potreban je mjerni mikroskop.
5.3. Rockwell-ova metoda
Kod ove metode se u metal (po ovoj metodi se mjeri tvrdoća samo metalnih materijala)
utiskuje dijamantni stožac (engl. "cone" - HRC metoda) ili kuglica od kaljenog čelika (engl. "ball" -
HRB metoda). U okviru ovog kolegija razmotriti ćemo samo HRC metodu. Penetrator je dijamantni
stožac s vršnim kutem od 120°.
Kod Rockwell-ove metode se, za razliku od Brinell-ove i Vickers-ove metode, mjeri dubina
prodiranja penetratora, a ne veličina otiska.
Tvrdoća se po HRC metodi mjeri na slijedeći način (vidi skicu na slici 11).
Prednosti HRC-metode:
- mjerenje je brzo, tvrdoća se očitava na skali tvrdomjera
- nije potrebna brižljiva priprema mjerne površine
Nedostaci:
- slaba selektivnost metode. Čitavo mjerno područje od 0-100 HRC (teoretski) praktički od 20-
70 HRC. Stoga se ova metoda koristi gotovo samo u pogonima, gotovo isključivo na
toplinski obrađenim čelicima.
- nepreciznost: ± 2 HRC.
Oblici i dimenzije epruveta na kojima se ispituje udarni rad loma prikazani su na slici 13.
Dubina "U" utora može biti 3 ili 5 mm, a "V" utora je 2 mm. Uzorak se udarno opterećuje na
slijedeći način:
Slika 14. Način udarnog djelovanja bata na epruvetu
Pri ispitivanju na osloncu je postavljena epruveta (vidi sliku 14) pa se za njezin lom
utroši određen iznos kinetičke energije bata. Stoga se bat sada u uzlaznom dijelu penje na manju
visinu od početne i dosiže visinu h2. Utrošena energija se zove udarni rad loma i određuju se
prema slijedećem izrazu:
KU(V)=G·h1-G·h2=G· (h1-h2), J.
Utrošena energija očitava se na skali bata. Simbol KU koristi se za udarni rad loma ukoliko je isti
izmjeren na epruveti s "U" utorom, a simbol KV za "V" utor. Rezultati dobiveni na epruvetama
s različitim utorima mogu se samo kvalitativno uspoređivati ali ne i preračunavati. Vrijednost
udarnog rada loma vrijedi kao takva samo za određeni utor i ne može se kao npr., vrijednost Re
koristiti kao računska veličina pri dimenzioniranju strojnih dijelova.
Vrijednost udarnog rada loma je prvenstveno pokazatelj žilavosti materijala. Što je
udarni rad loma veći to je i materijal žilaviji. U pravilu materijali veće istezljivosti A imaju i veću
KU(V) i obrnuto. Nasuprot tome materijali visoke čvrstoće imaju mali udarni rad loma. Kod
nekih je materijala signifikantna ovisnost udarnog rada loma o temperaturi ispitivanja. To
se osobito odnosi na večinu konstrukcijskih čelika. Stoga podatak o ispitanom udarnom radu
loma npr. na nekoj niskoj temperaturi može biti od koristi za procjenu ponašanja tog materijala pri
eksploataciji na takvoj temperaturi s gledišta žilavosti. Utjecaj temperature ispitivanja na iznos
udarnog rada loma pokazuje dijagram na slici 15.
Udarni
rad 1
loma,
J 2
krhko žilavo
ϑprel Temperatura, °C
Slika 15. Utjecaj temperature ispitivanja na udarni rad loma za različite materijale
1. legure metala s FCC rešetkom
2. legure metala s BCC rešetkom, polimeri, keramika
3. visoko čvrsti materijali
Slika 16. Utjecaj povišene temperature na dijagram σ−ε za "meki" konstrukcijski čelik
Najgornja krivulja predstavlja već poznati dijagram σ−ε za "meki" čelik ispitan pri sobnoj temperaturi -
T0. Tri preostale krivulje su σ−ε dijagrami za isti čelik ispitan pri povišenim temperaturama T1, T2
i T3, gdje vrijedi:
T3 > T2 > T1 > T0= sobna temperatura.
Na osnovi ovakovih dijagrama σ−ε može se zaključiti da sa povišenjem temperature:
-iznos vlačne čvrstoće Rm opada
-iznos granice razvlačenja Re opada, te Re postaje slabije izražena. U tom slučaju treba
određivati konvencionalnu granicu razvlačenje Rp0,2
-modul elastičnosti E opada, te se smanjuje nagib Hooke-ovog pravca
-iznos istezljivosti A (odnosno istezanje εu) se povećava.
Općenito uzevši iznosi ovih značajki koje karakteriziraju otpornost materijala (Re, Rm, i E)
se smanjuju, a iznosi značajki koje karakteriziraju deformabilnost materijala se povećavaju s
porastom temperature.
Statičko vlačno ispitivanje se može provesti i u uvjetima snižene temperature. Tada se
jasno umjesto peći koristi rashladna komora. Dijagram na slici 17 pokazuje utjecaj
sniženja temperature na rezultate statičkog vlačnog ispitivanja za "meki" čelik.
Slika 17. Utjecaj snižene temperature na dijagram σ−ε za "meki" konstrukcijski čelik
Donja krivulja predstavlja dijagram σ−ε dobiven ispitivanjem na sobnoj temperaturi T0, a
ostala dva na sniženim temperaturama T1 i T2 gdje vrijedi:
T2<T1<T0.
Dakle zančajke koje karakteriziraju otpornost se povećavaju (Re i Rm), a značajka koja
karakterizira deformabilnost (A) se smanjuje.
8. PUZANJE MATERIJALA
Prikažimo još jednom dijagram σ−ε za konstrukcijski čelik ispitan u statičkom vlačnom
pokusu pri temperaturi primjerice od 200 °C i 450 °C (vidi sliku 18).
σ, N/mm
2
ϑ2 = 450oC
σ1
σ2
ε, %
ϑ2 = 450oC
σ2 = const
ϑ1=200 C
o
t
σ1=const
ε, %
σ = const
ϑ = const
∆t
∆ε/∆t≈const.
I II III
t
Dijagram puzanja je podijeljen u tri karakteristična dijela, odnosno proces puzanja u tri stadija:
I-početni stadij
U prvom stadiju krivulja ne počinje iz ishodišta dijagrama budući da je deformacija nastala istog
trenutka kad je ispitni uzorak opterećen. Prvi stadij karakterizira u početku povećana i promjenljiva
brzina puzanja ∆ε/∆t (nelinearan odnos).
II-stadij puzanja
Naziva se stadijem (približno) konstantnog gradijenta (brzine) puzanja. Naime u torn stadiju je
dijagram približno pravac s koeficijentom smjera ∆ε/∆t - brzinom puzanja. Nagib tog "pravca" govori o
otpornosti materijala prema puzanju. Što je strmiji sklonost puzanju je veća. Ukoliko je paralelan s
osi apscisa (∆ε/∆t =0 !) onda je materijal potpuno otporan na puzanje. Drugi stadij vremenski
traje puno dulje nego prvi stadij i treći stadij.
III-stadij puzanja
Završni je stadij gdje se brzina puzanja povećava i više ne postoji linearna ovisnost između
istezanja i vremena. Završni stadij završava sa lomom epruvete.
ϑ=const.
0,4
∆ε
0,3 ∆t=10 h
0,2
0,1
0 10 20 30 40 50
25 35 45 t, h
Dijagram na slici 20 pokazuje da su ovim ispitivanjem obuhvaćeni samo cijeli prvi stadij
dijagrama puzanja (početni stadij) te dio drugog stadija - stadija konstantnog gradijenta
puzanja. Za zadovoljenje kriterija definiranog ovim svojstvom prirast istezanja (∆ε) između 25. i 35.
sata ispitivanja (10 sati!) mora iznositi točno ∆ε=0,01 %. Dodatno nakon rasterećenja (nakon 45 sati)
istezanje mora biti manje od 0,2 %.
9. UMOR MATERIJALA
trajni lom
trenutni lom
Začetak trajnog loma nalazi se na mjestu gdje je iz nekog razloga došlo do koncentracije
naprezanja. Koncentratori naprezanja mogu biti:
- konstrukcijskog porijekla (npr. premali radijus zakrivljenosti na mjestu promjene
promjera osovine)
- tehnološkog porijekla (npr. oštri utori od tokarskog noža)
- nastali u eksploataciji kao posljedica udarnog oštećenja i istrošenja i sl.)
- nesavršeno strukturno stanje u materijalu.
Pilasta promjena
Sinusoidna promjena
Ciklus je jedna promjena naprezanja koja obuhvaća "brijeg i dol". Osnovni tipovi takve sinusoidne
promjene naprezanja za područje vlaka i tlaka prikazani su na slici 24.
+σ
1
2
3
4
5
6
7
t
To su:
1. Obično vlačno istosmjerno promjenljivo naprezanje σsr > σa;
2. Početno vlačno istosmjerno promjenljivo naprezanje σsr = σa;
3. Nesimetrično izmjenično promjenljivo naprezanje σsr > 0, σsr < σa;
4. Simetrično izmjenično promjenljivo naprezanje σsr = 0, σa = σg;
5. Nesimetrično izmjenično promjenljivo naprezanje σsr < 0, σsr < σa;
6. Početno tlačno istosmjerno promjenljivo naprezanje σsr = σa;
7. Obično tlačno istosmjerno promjenljivo naprezanje |σsr| > σa.
N/mm2
Epruveta pukla
Epruveta izdržala Ng
Što je σg ili σa manje to će i epruvete izdržati veći broj ciklusa do loma. Wöhlerova
krivulja se asimptotski približava vrijednosti naprezanja koje se naziva "dinamička izdržljivost".
Dinamička izdržljivost Rd je ono najveće promjenljivo (dinamičko) naprezanje koje
materijal izdržava uz praktički beskonačan broj ciklusa bez pojave loma.
Jasno je da prilikom ispitivanja nije moguće ispitivati beskonačno dugo. Zbog toga se
određuje Ng - granični broj ciklusa, za koji se smatra da ukoliko epruvete izdrže tu vrijednost da
su dinamički izdržljive. Vrijednost graničnog broja ciklusa iznosi :
Ng=n·106 ciklusa
gdje n može biti od 1-10(20) ovisno o materijalu koji se ispituje te svrsi za koju će se
upotrijebiti.
Rd - dinamička izdržljivost je dakle mehaničko svojstvo koje karakterizira otpornost
materijala u uvjetima dinamičkog naprezanja odnosno otpornost prema umoru materijala.
Svakako treba razlikovati dinamičku izdržljivost od statičke izdržljivosti koja predstavlja
otpornost prema puzanju materijala.
9.2. Smith-ov dijagram
+Rd
σa
Rm
σa σa
Re
σa
o
σa
45
σsr
σa
-Rd
Smith-ov dijagram daje ovisnost dinamičke izdržljivosti Rd o statičkom predopterećenju σsr. Što
je σsr veće dozvoljena je i manja amplituda naprezanja σa. S gornje strane je Smith-ov dijagram
ograničen s vrijednošću granice razvlačenja Re, budući da materijal ne smije ući u područje plastičnih
deformacija. Teoretski kraj Smith-ovog dijagrama (crtkano) je vrijednost vlačne čvrstoće - Rm.