VLASNIŠTVO

(pojam, vrste, zaštita)

Izradila: K.Š.
SADRŽAJ

Stranica:

1. UVOD..............................................................................................................................1

2. POJAM VLASNIŠTVA..................................................................................................2
2.1. Vlasništvo na zemlji.................................................................................................2
2.2. Zakonik XII ploča.....................................................................................................3
2.3. Karakteristike rimskog vlasništva.............................................................................4

3. VRSTE VLASNIŠTVA...................................................................................................6
3.1. DOMINUM EX IURE QUIRITIUM.......................................................................6
3.1.1. Mancipacija........................................................................................................7
3.1.2. IN IURE CESIO................................................................................................8
3.2. IN BONIS HABERE................................................................................................9
3.3. Provincijalno vlasništvo..........................................................................................10
3.4. Peregrinsko vlasništvo............................................................................................11
3.5. Individualno vlasništvo...........................................................................................11

4. ZAŠTITA VLASNIŠTVA.............................................................................................13
4.1. REI VINDICATIO.................................................................................................13
4.2. ACTIO NEGATORIA............................................................................................15
4.3. ACTIO PUBLICIANA...........................................................................................15
4.4. Druge vrste zaštite vlasništva.................................................................................16

5. ZAKLJUČAK................................................................................................................18

LITERATURA..................................................................................................................19
1. UVOD

Sa samim pojmom vlasništva susrećemo se kroz različite grane prava, a njegovi temelji
nalaze se upravo u rimskom pravu. U rimskom pravu nastali su svi temelji današnjega
prava koje se tiče vlasništva. Iako je danas, to pravo znatno prošireno, ipak je cijela
osnova u rimskom pravu.

Rad se sastoji od tri tematske cjeline, koje su međusobno povezane. U prvom dijelu rada
daje se pregled samoga pojma vlasništva u starome rimu, koje se uspoređuje s današnjim
pogledom na vlasništvo. Na temelju tako postavljenih definicija, moguće je učiniti
podjelu vlasništva, o čemu je riječ u drugoj cjelini rada. drugi dio rada donosi podjelu
vlasništva u starome Rimu na kviritsko vlasništvo, bonitarno vlasništvo, provincijalno
vlasništvo i peregrinsko vlasništvo. Treći, i posljednji dio rada, donosi kratki prikaz
načina zaštite vlasništva pravnim putem, pomoću odgovarajuće institucije i pravnih tijela.

Tijekom rada najzastupljenija znanstvena metoda je empirijska metoda, metoda analize i

sinteze i kompilacijska metoda.

Na temelju provedenih znanstvenih metoda, proizašla je odgovarajuća struktura rada od

koje se sastoji rad kako bi tvorio razumljivu smislenu cjelinu.

1
2. POJAM VLASNIŠTVA

U pogledu vlasništva nužno je postaviti razliku između ekonomskog i pravnog pojma

vlasništva. „Pod vlasništvom u ekonomskom smislu podrazumijeva se društveni odnos
izražen u činjenici pripadanja neke stvari određenom subjektu.“1

U pravnom smislu, vlasništvo nad nekom stvari daje vlasniku pravo na stvar, te na
prisvajanje njezinih uporabnih svojstava. Ono što čini osnovnu razliku između
ekonomskog i pravnog pojma je činjenica da ekonomsko vlasništvo daje imatelju stvari
sva svojstva stvari, kao i ekonomski rezultat realizacije toga svojstva. Drugim riječima,
ekonomsko vlasništvo stvari može opstati i bez odgovarajuće pravne regulative.Prema
navedenom i lopovu koji je otuđio stvar pripadaju svojstva vlasnika, ali samo u
ekonomskom smislu, u pravnom to nije tako.

U klasičnom, rimskom pravu vlasništvo se shvaćalo kao potpuna i isključiva vlast na

tjelesnoj stvari koju su svi dužni poštivati. Ta pravna vlast pripada vlasniku makar i nema
faktičnu vlast na stvari, drugim riječima, posjed stvari. Na temelju pravne vlasti, vlasnik
može vlasničkom tužbom osigurati u svako doba i faktičnu vlast na stvari.

Razvoj prava vlasništva u starom Rimu se razvije postupno i različitog intenziteta u

odnosu na pojedine vrste stvari.

2.1. Vlasništvo na zemlji

Prije osnivanja Rima, zemlja je služila kao područje za ispašu stoke. Granice koje su
postojale bile su tek relativnog suvereniteta, pri čemu su ,bolje obitelji posjedovale i bolje
pašnjake.

1
Vedriš, M., Klarić, P.; Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1996., str. 182.

2
Početna dioba zemljišta koja je nastupila imala je tek privremeno značenje. Plebejci
krajem kraljevskog doba postaju vlasnici EX IURE QUIRITIUM. Nad zemljom se
razlikuje nekoliko tipova vlasništva, pri čemu se izdvaja gentilicijsko, obiteljsko i strogo
privatno vlasništvo.

Kada je nastupilo osnivanje Rima, pojavila se i potreba podjele zemlje. Pri tome je svaki
član rimske zajednice odbio dio zemlje u svoje vlasništvo iz čega su proizlazila prava
neotuđivosti, nedjeljivosti i nasljednosti.

396. godine prije Krista plebejci osvajaju grad Veji koji je pretvoren u rimsko državno
zemljište. Pri tome ponovno do izražaja odlazi rimska podjela zemljišta i prava
vlasništva. Diod Sicilski naređuje da se svakom plebejcu podijeli sedam rali zemlje.

Tako podijeljeno zemljište nosilo je sa sobom pravo privatnog vlasništva. Kasnije, nakon
što je ta zemlja postala tek manji dio bogatstva, zbog golemog bogaćenja države i
pojedinaca, vlasništvo na toj zemlji postaje djeljivo i otuđivo.

2.2. Zakonik XII ploča

Zakonik XII ploča bio je početak rimskog prava kakav je danas poznat, a njegove
odredbe obuhvaćale su cjelokupno područje prava.izvorni tekst nije ostao sačuvan, ali je
u kasnijim spisima sadržano toliko citata da je njihov sadržaj u bitnome rekonstruiran.

Njegov poredak nije detaljno poznat, upravo iz opisanih razloga, međutim, znanstvenici
iz devetnaestog stoljeća koji su izradili prijedloge toga Zakonika, otpočinju ga pozivom
tuženiku da stupi u proces, a završavaju ga ovrhom presude po okončanju procesa.

Zakonik XII ploča temeljio se na opisima onih točaka koje su predstavljale mogućnost do
lakog dovođenja do spora. Bitni sadržaj njegovih pravila nije uvijek išao u prilog

3
plebejcima, ali sama činjenica što je tako veliki dio prava bio uređen u utvrđenom
pisanom obliku, značila je da sada barem točno znaju svoj položaj.2

U starome Rimu vlasništvo se razmatralo kao relativno pravo, odnosno prilikom sporova
odlučivalo se o tome tko ima jače pravo, a ne o tome tko je vlasnik. U svim ostalim
slučajevima vlast nad stvari, kao i posjedovanje stvari nisu imali sudsku zaštitu.

U Zakoniku XII ploča ne spominje se pojam vlasništva, te se smatra kako u to doba, pa i

nekoliko stoljeća kasnije, nema razlike između držanja stvari i prava vlasništva, te da se
REI VINDICATIO davala ne samo pravno jačima, već svakome tko je imao pravo na
držanje stvari.

2.3. Karakteristike rimskog vlasništva

Za vlasništvo je karakterističan društveni odnos iz razloga što se radi o pravnom odnosu u

kojem se nalaze vlasnici i drugi članovi društva, a ne vlasnici i stvari. Iz toga odnosa
vlasniku se priznaju potpuna i isključiva vlast na stari, a koju su dužni poštivati svi
članovi društva.

Vlasnik nema faktičnu vlast nad stvari, dakle posjed, već ima samo pravnu vlast nad
stvari. Iz ovoga se može zaključiti kako je posjed faktični odnos prema stvari, a pravo
vlasništva vlasniku omogućuje pravo na posjed.

Vlasništvo nad stvari može se promatrati s dva aspekta. Prvi pozitivni aspekt vlasništva
očituje se u činjenici da vlasnik može s tom stvari raspolagati prema vlastitom nahođenju.
Drugi aspekt je negativan jer vlasnik svaku treću osobu može lišiti raspolaganja s tom
stvari.

2
Stein, P.; Rimsko pravo i Europa, Golden marketing, Zagreb, 2007., str.12.

4
Tumačenjem rimskoga prava na temelju ostataka zapisa i različitih tumačenja
sljedbenika, dolazi se do pokušaja rastavljanja rimskoga prava vlasništva na tri
sastavnice. Pri tome se vlasništvu daje UTI, iz čega USUS daje vlasniku pravo
iskorištavanja stvari u ekonomskom smislu. FRUI je pravo iz kojega FRUCTUS ili
USUS FRUCTUS omogućuje vlasniku korištenje ili crpljenje plodova ukoliko ta stvar
ima mogućnost davanja plodova. ABUTI je pravo kojim AB USUS daje vlasniku
neograničeno pravo raspolaganja stvari sve do njezina uništenja. Iz toga tumačenja
proizlazi i mogućnost da USUS i FRUCTUS mogu pripadati drugim osobama koji nisu
vlasnici, dok AB USUS pripada isključivo vlasniku.

Za razliku od ovoga tumačenja rimskoga prava vlasništva, koje se može dijeliti tri
elementa, rimski pravnici se protive takvome shvaćanju. Prema njima je vlasništvo
jedinstvena potpuna vlast prema kojoj vlasnik pored vlasništva ne može uživati nikakvo
drugo pravo vlasti, niti može imati vremensku ograničenost na vlasništvu.

Vlasnik ne prestaje biti vlasnikom ukoliko mu neko pravo utjecaja na stvar nedostaje jer
mu je, primjerice, pravni poredak nametnuo neka ograničenje, njegovo se vlansištvo
samo po sebi proširuje na svoju prvotnu potpunost, to je tzv. princip elasticiteta
vlasništva ili IUS RECADENTIAE.

5
3. VRSTE VLASNIŠTVA

Državno vlasništvo koje je poznavalo rimsko pravo prvo moglo je biti općinsko i javno,
AGER PUBLICUS. Za razliku od državnog vlasništva, postojalo je i privatno vlasništvo
na koje je pravo imao samo član općine.

Iako je vlasništvo moguće podijeliti na državno i privatno vlasništvo, ipak postoje i druge
kategorije podjele vlasništva, o čemu je riječ u ovoj cjelini.

3.1. DOMINUM EX IURE QUIRITIUM

Riječ je o apsolutnom obliku vlasništva nad stvarima. Poznato je i pod nazivom kviritsko
vlasništvo. Kviritsko pravo obuhvaća dva načina stjecanja vlasništva, MANCIPATIO i
IN IURE CESIO.

Mancipacija je formalistički apstraktni jednostrani pravni posao civilnog prava koji služi
za prenošenje vlasništva nad određenim stvarima koja se nazivaju RES MANCIPI. 3 RES
MANCIPI obuhvaća robove i slobodne osobe, životinje (volovi, konji, mazge, magarci),
zemljišta (gradska i seoska), četiri najstarije poljske služnosti puta i vodovoda (ITER,
ACTUS, VIA i AQUAEDUCTUS).

Moderno pravo razlikuje podjelu stvari na nekretnine (zemlja, zgrade i sl.) i pokretnine.
Za prijenos prava na nekretninama obično se traže posebne formalnosti. Ukoliko je neka
nekretnina osobito vrijedna i značajna, kao što je primjerice brod, tada se propisuje da za
tu pokretninu vrijede propisi koji se odnose na nekretnine.

3
Boras, M., Margetić, L.; Rimsko pravo, Pravni fakultete, Rijeka, 1998., str. 24.

6
Rimsko pravo umjesto toga razlikuje RES MANICIPI i RES NEC MANCIPI. RES
MANCIPI, kao osobito važne stvari podrazumijevaju poseban postupka prijenosa
vlasništva, dok je za RES NEC MANCIPI bilo dovoljno prenijeti posjed tradicijom.

3.1.1. Mancipacija

Prilikom objašnjavanja RES MANCIPI, susreću se brojna i različita tumačenja. Najviše

teoretičara zastupa mišljenje da je riječ o stvarima koje su najvažnije za seljačko
gospodarstvo, te čine osnovu seljačke proizvodnje.

Sljedeće najzastupljenije shvaćanje je da su to stvari u kolektivnom vlasništvu gensa koje

je isprva bilo nemoguće otuđiti. Nakon toga ta vlasništva prelaze u individualno
vlasništvo, a kako bi se sačuvala njihova prvobitna važnost, otuđivanje je bilo dopušteno
samo uz svečane formalnosti.

Još jedno od shvaćanja posvećuje veliku pozornost vojnom i graničarskom karakteru

Rima. Konji, mazge i magarci koji se nalaze u ovoj skupni stvari pripadaju strogo vojnim
aspektu Rima, dok zemljišta, robovi, volovi i poljske služnosti pripadaju osnovi seljačkog
načina življenja. Iz toga proizlazi shvaćanje da je RES MANCIPI skupina stvari koje čine
temelj vojničko-seljačkog gospodarstva.

Iz Gajevih zapisa tumači se kako vlasništvo nad zemljom, prije mancipacije, nije bilo
otuđivo, dakle nije se moglo prenositi. Prije Zakonika XII ploča mogli su se prenositi
samo konji, mazge, volovi i robovi putem mancipacije, ostale stvari tradicijom, a zemlja
je bila neotuđiva.

Mancipacija je od početka ne samo formalistički, već i apstraktni pravni posao, odnosno

za mancipaciju nije važna CAUSA, razlog zbog kojeg je do nje došlo, već ona djeluje
nezavisno od toga razloga, dakle djeluje apstraktno.4

4
Boras, M., Margetić, L.; op.cit., str. 27.

7
Mancipacija se u užem smislu svodi na preuzimanje vlasti na stvari ili nad osobom u
okvirima početne IMAGINARIA VENDITIO. U doktrini se često naglašava kako je
mancipacija, iako na očigled dvostrani pravni posao, u formi očitvoana isključivo u
radnjama i riječima MANCIPIO ACCIPIENSA-a.5

3.1.2. IN IURE CESIO

IN IURE CESIO poznavao je i Zakonik XII ploča, te predstavlja apstraktni pravni posao
kao i manicipacija.

Ona je toliko slična postupku u vezi sa stvarnopravnim odnosima, vindikciji, da se smatra

da je ona zapravo fiktivna parnica, korištena za stjecanje vlasništva zbog jako izraženog
načela publiciteta.

Rabila se i za prijenos vlasništva nad RES NEC MANCIPI kao i za prijenos prava, za što
je mancipacija bila neuporabiva jer se na pravima ne može vršiti svečano dodirivanje
koje je bitno za mancipaciju.

IN IURE CESSIO omogućavao je prenošenje civilnog vlasništva. Civilno vlasništvo

prenosilo se isključivo uz prisustvo magistrata. U aktu pred magistratom stjecatelj
izgovara sljedeće riječi:
„HUNC EGO HOMINEM EX IURE QUIRITIUM MEUM ESSE AIO“ (HOMINEM- za
slučaj prijenosa vlasništva nad robom).6

3.2. IN BONIS HABERE

5
Karlović, T.; O pravnoj zaštiti fiducije u rimskom civilnom pravu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Splitu, god. 45, 4/2008., str.885-899, str.889
6
http://www.scribd.com/doc/397123/rimsko-pravo-SKRIPTA (18.04.2011.)

8
Bonitarno vlasništvo je relativni oblik vlasništva za koji je karakteristično neformalno
prenošenje. Pod neformalnim prenošenjem isključivo se misli na tradiciju.

Tradicija, odnosno prenošenje posjeda od dosadašnjeg na novog posjednika. Tradicijom

se zapravo prenose pravni učinci vezani za činjenicu posjeda.7

Budući da je prijenos posjeda jedna od pretpostavki za stjecanje vlasništva, o vrstama

tradicije govori se u odredbama Zakona o vlasništvu. No u teoriji je uobičajeno da se iz
sustavnih razloga govori o vrstama tradicije već u okviru posjeda, a kod vlasništva se
samo upozori na ono što je u tradiciji već rečeno u vezi s posjedom.

Tradicija se kao oblik prijenosa posjeda razvijala usporedno s razvojem prometa. Stoga
se u današnjem pravu razlikuje nekoliko vrsta tradicije:
≈ Fizička predaja ili predaja iz ruke u ruku (TRADITIO DE MANU AD MANUM)
≈ Predaja znacima ili simbolička tradicija (TRADITIO SYMBOLICA)
≈ Tradicija očitovanjem (TRADITIO PER DECLARATIONEM)
≈ Tradicija transportom (TRADITIO PER TRANSMISSIONEM )

Tradicija je čvrsto povezana s titulusom jer ona spada u izvršenje ugovora, a izvršenjem
se obveznopravni odnos pretvara u stvarnopravni. Važnost tradicije kao pretpostavke za
stjecanja prava vlasništva osobito se pokazuje onda kada jedan vlasnik otuđi pokretnu
stvar dvjema različitim osobama, i to jednoj iza druge. Postavlja se pitanje koja je od tih
osoba postala vlasnik.

TRADITIO je pravni posao sa stvarnopravnim učincima kojim se stječe kviritsko

vlasništvo nad RES NEC MANCIPI, a bonitarno vlasništvo nad RES MANCIPI uz
mogućnost naknadnog stjecanja kviritskog vlasništva dospjelošću.

7
Vedriš, M., Klarić, P.; op.cit., str. 171.

9
Da bi se tradicijom prenijelo vlasništvo, potrebno je da tradent bude vlasnik stvari, te da
postoji CAUSA TRADITIONIS, odnosno pravni razlog tradicije, ali je sasvim nejasno
što je klasično pravo razumijevalo pod time.

Moguće je da je bilo potrebno da obje stranke u pravom poslu tradicije imaju na umu istu
pravnu priznatu CAUSA TRADITIONIS, primjerice obje moraju imati namjeru da
tradiciju izvrše VENDITIONIS CAUSA, odnosno radi kupoprodaje, ali da nije potrebno
da zaista dođe do valjane kupoprodaje.

3.3. Provincijalno vlasništvo

Provincijalnim vlasništvom nazivalo se vlasništvo nad provincijalnim zemljištima. Riječ

je o vlasništvu nad kojim nema niti kviritskog niti bonitarnog oblika vlasništva. Jedno od
njegovih karakteristika je plaćanje godišnjeg iznosa novca, ovisno o vrsti provincije.

Prema tome su senatske provincije plaćale STIPENDIUM, dok su carske provincije

plaćale TRIBUTUM. Riječ je o zemljišnim porezima koje su bile obvezni plaćati svi
vlasnici zemljišta. Porez je bio jedinstveni oblik zemljišnog poreza na temelju kojega je
određeni obradivi dio zemljišta doveden u vezu sa osobama sposobnim za rad, a na to je
utvrđena jedinica iznosa poreza. Gradsko stanovništvo je plaćalo porez po glavi tzv.
TRIBUTUM CAPITIS, dok su senatori plaćali poseban porez isto kao i trgovci radi
povećanja fiskalnih prihoda.

Provincijalno vlasništvo davalo je i odgovarajuća prava korisnicima. Riječ je o pravu

imati, posjedovati i ubirati plodove. Dakle, vlasnici su plaćali porez na posjedovanje
određene zemljišne površine, ali su na temelju toga posjedovanja imali pravo posjedovati
i imati to zemljište, te ubirati sve plodove koji nastaju na tome zemljištu obrađivanjem
površine.

10
3.4. Peregrinsko vlasništvo

Prilikom uključivanja mnogih naroda u sastav rimske države, sačuvan je njihov

autonomni pravni sustav. Peregrinsko vlasništvo naziv je za vlasništvo slobodnih
stanovnika provincija na zemlji. Tu zemlju stanovništvo je dobivalo od Rimljana koji su
nakon osvajanja ostavljali narodu. Ista stvar je i u pogledu druge imovine.

Karakteristika ove vrste vlasništva je reguliranje vlasničkih odnosa koji su se regulirali na

temelju IUS GENETIUM i lokalnih običaja pojedinih provincija.

3.5. Individualno vlasništvo

Kada se točno pojavljuje rimski pojam individualnog vlasništva, te u kojim se razvojnim

etapama odvijao ne može se točno odrediti jer se mogao pojaviti s postankom države, pri
čemu je pojava prava kao klasne kategorije usko povezana s državom i raspadom društva
na klase.

Individualno privatno vlasništvo razvija se nakon zajedničkog vlasništva, odnosno nakon

posjedovanja zemlje i sredstava za proizvodnju po plemenskim odnosno gentilnim
zajednicama. U skladu s razvojem proizvodnih snaga unutar gensa razvijaju se manji
proizvodni kolektivi (CONSORTIUM, te na koncu INDIVIDUALNA OBITELJ).

Usporedno s razvojem manjega proizvodnog kolektiva, kolektivno vlasništvo se sužuje

na manje kolektive sve do konačnog PATER FAMILIASA. Riječ je o obliku obitelji u
kojoj je na čelu obitelji otac koji čini individualnog privatnog vlasnika svoje obiteljske
imovine.

Prvi opisi vlasništva bili su prema funkcijama koje je obavljalo, a to su UTI, FRUI,
HABERE i POSSIDERE. Prvi prelazak u privatno individualno vlasništvo zabilježile su
pokretnine, nakon čega su uslijedile i nekretnine.

11
Na koncu republikanskog razdoblja javlja se naziv DOMINIUM. Međutim niti taj oblik
nije karakterističan vlasništvu jer obuhvaća i neke druge oblike vlasti. Potkraj klasičnoga
doba javlja se tehnički termin za vlasništvo, PROPRIETAS.

12
4. ZAŠTITA VLASNIŠTVA

Značajno pitanje koje se veže uz pravo vlasništva je kako zaštiti vlasništvo. U tu svrhu
rimsko pravo stavlja na raspolaganje nekoliko različitih postupaka koji vlasnicima
pružaju zaštitu nad zemljom ili nekim drugim pravom nad kojim su stekli vlasništvo.

U današnje vrijeme postoje odgovarajuće institucije koje pružaju zaštitu prava vlasništva,
međutim u Rimu je to bilo nešto drugačije. U Rimu se vlasništvo štitilo na temelju
ACTIO IN REM, odnosno sudskog postupka čija je svrha bila zaštita stvarnog prava na
temelju kojega će se utvrditi pravo određene osobe nad nekom stvari.

REI VINDICATIO, ACTIO NEGATORIA, FORMULA ARBITRATIA,

4.1. REI VINDICATIO

Kada se koristi REI VINDICATIO tada se radi o tužbi za zaštitu vlasništva koju podiže
vlasnik određene stvari koja se trenutno ne nalazi u njegovu posjedu, već u posjedu druge
osoba koja nema pravo vlasništva nad tom stvari.

Ovom vrstom vlasničke tužbe zaštićuje se vlasništvo koje pripada skupini civilnog
vlasništva (DOMINIUM EX IURE QIRITIUM) u rimskom pravu.

Izuzeće koje se javlja po pitanju ove vrste zaštite je Justinijanovo pravo. Riječ je o
izuzeću da tuženi mora biti i posjednik stvari. Pri tome se javlja QUI DOLO DESSIT
POSSIDERE, riječ je o osobi koja je zlonamjerno napustila posjed, te se posjed više ne
nalazi u posjedovanju osobe, ali vlasništvo je i dalje zadržano. Sljedeća situacija je
QUILITEMSEOBTULIT. Kod ove situacije riječ je o osobi koja se upušta u parnični
postupak kao da posjeduje stvar oko koje se vodi spor, a iza toga postupka nalazi se
namjera da se drugome omogući stjecanje stvari na temelju dosjelosti.

13
Neka od specifičnosti ove vrste zaštite su sljedeća:
≈ DETENTOR može imenovati osobu u čije ime drži stvar – NOMINATIO
AUCTORIS i tim postupkom na njega prebaciti parnicu
≈ Dokazivanje tužitelja vrlo je otežan postupak ukoliko se radi o RES MANCIPI za
koju još nije protekao rok dosjelosti.

Postupak ili FORMULA ARBITRARIA u rimskom pravu sadrži sljedeće:

1. tužbeni zahtjev koji se naziva INTENTIO
2. poziv za dobrovoljno izvršenje tako da se vrate stvari s plodovima i
naknada eventualne štete oštećeniku, što se nazivalo ARBITRARNA
KLAUZULA
3. ovlaštenje sudca za donošenje presude ili oslobođenje tuženoga. Pri tome
presuda može biti plaćanje novčanog ekvivalenta stvari ili izručenje same
stvari. Ovaj dio postupka naziva se CONDEMNATIO.
4. EXCEPTIO određenih okolnosti donosi prigovor optuženoga ili poricanje
optužbe od strane optuženoga.

Dakle, naknada troškova bila je moguća na sljedeće načine:

1. naknada u plodovima
a) BONAE FIDEI POSSESSOR – FRUCTUS PERCEPTI i PERCIPIENDI ,
EXTANTES
b) MALAE FIDEI POSSESOR – FRUCTUS PERCEPTI i PERCIPIENDI,
EXTANTES i CONSUMPTI.
2. tuženikom protuzahtjev za troškove:
a) IMPANSAE NECESSARIE
b) IMPENSAE UTILES
c) IMPENSAE VOLUPTUARIAE.

14
4.2. ACTIO NEGATORIA

ACTIO NEGATORIA većinom je služila kviritskim vlasnicima u trenutcima kada je

njihovo pravo vlasništva bilo ugroženo nekim drugim načinom koji nije uključivao
oduzimanje posjeda stvari.

Ovaj način zaštite vlasništva obuhvaćao je dokazivanje vlasnika da je on zaista vlasnik

nad određenom stvari, te dokazivanje činjenica koje upućuju na smetanje i povredu
njegova vlasništva nad stvari.

Pri ovom postupku također je postojala i tužena osoba koja je morala nadoknaditi
eventualno štetu, odnosno prestati s činjenjem onoga što je ometalo vlasništvo tužitelja
koji je uspio dokazati prethodno navedeno.

Pri ovome se štetnim radnjama, odnosno radnjama koje ometaju vlasništvo vlasnika
posjeda smatraju pravo služnosti preko tuđega zemljišta, USUSFRUCTUS, štetne misije i
slično. Presuda u pogledu ovakvih radnji većinom se izdavala u novčanom interesu
tužitelja.

4.3. ACTIO PUBLICIANA

Riječ je također o tužbi, ali tužbi koja je namijenjena zaštiti bonitarnog vlasnika. Ovu
vrstu zaštite uveo je pretor iz shvaćanja o nedostatku zaštite. Ova vrsta tužbe koristila se
u sljedeće svrhe:
≈ ukoliko je kupac koji je RES MANCIPI dobio od vlasnika tradicijom, te nakon
toga izgubio posjed stvari
≈ ukoliko je kupac stvar dobio od osobe koja nije vlasnik, a nakon toga je izgubio
stvar.

15
Dakle, iz ovoga se može uočiti kako je riječ o odgovarajućim situacijama u kojima
vlasnik ostaje nezaštićen stjecajem okolnosti ili pak iz neznanja. Stoga se pojavila
potreba i za zaštitom takvoga vlasnika. Bonitarni vlasnik ovu vrstu tužbe može usmjeriti
protiv svake osobe osim protiv civilnoga vlasnika.

Pri ovome postupku FORMULA FICTITIA nalaže fiktiranje proteka vremena dospjelosti
pri čemu je tužitelj postao kviritskim vlasnikom.

4.4. Druge vrste zaštite vlasništva

Osim navedenih vrlo atraktivnih načina zaštite vlasništva, rimsko pravo susreće se i s
nekim drugim manje poznatim načinima zaštite vlasništva koji se objašnjavaju u
nastavku.

EXCEPTIO REI VENDITAE AC TRADITIAE je vrsta zaštite koju mogu koristiti

bonitarni vlasnici. Ova vrsta zaštite također je razvijena od strane pretora, a služi
bonitarnim vlasnicima kako bi se zaštitili od kviritskog vlasnika. Prilikom prodaje RES
MANCIPI ili predaje putem TRADICIJE može se dogoditi da vlasnik kasnije traži istu
stvar tužbom natrag od novoga vlasnika. U ovome slučaju novi vlasnik morao bi dokazati
da je on zaista vlasnik, a to može samo ukoliko slijedi uvjete pod kojima je postao novim
vlasnikom. Dakle, ukoliko novi vlasnik slijedi uvjete pod kojima bi TRADICIJOM
mogao postati vlasnikom, može dokazati da je on zaista vlasnik i da druga osoba ne može
tražiti tužbom povrat stvari.

Stranke se mogu izazvati okladom da se odluči o tome čija je tvrdnja ispravna ovaj način
zaštite vlasništva zove se REI VINDICATIO PER SPONSIONEM. Na temelju ove vrste
zaštite ukoliko tuženi posjednik ne dobije spor obećava povrat stvari s plodovima.
Upotrijebit će se samo u slučajevima kada tuženi ne ističe nikakve posebne okolnosti
koje su vezane za tužbeni zahtjev, već se sve temelji na poricanju tužiteljeve tvrdnje.

16
ACTIO AD EXHIBENDUM se primjenjuje na posjedniku i osobi koja je zlonamjerno
prestala biti posjednikom. Riječ je o zaštiti pokretnina koje su došle u posjed osobe koja
nije vlasnik, ovo je tužba koja služi za razdvajanje.

Današnji oblik zaštite vlasništva također stavlja na raspolaganje vlasniku različite tužbe
na temelju kojih može zaštiti i ostvariti svoje vlasničko pravo nad odgovarajućom stvari.
Za razliku od opisanoga rimskog vlasništva, današnje vlasništvo može se zaštititi
vlasničkom tužbom, negatornom tužbom i publicijanskom tužbom koje svoju osnovu
pronalaze upravo u opisanom rimskom pravu.

U parnici pobjeđuje onaj koji dokaže jače pravo na posjed. Primjerice, jaču pravnu
osnovu ima onaj koji je stvar stekao naplatno, u odnosu na onoga koji ju je stekao
besplatno. Najjače pravo za posjed ima vlasnik.8

8
http://wmd.hr/rjecnik-pojmovi-v/web/vlasnistvo (11.05.2011.)

17
5. ZAKLJUČAK

Rimsko vlasničko pravo ima odgovarajuće različitosti u odnosu na današnje vlasničko

pravo, međutim osnova je jednaka. Drugim riječima rečeno, rimsko pravo je osnova
današnjega prava. Ono što je u zakonima i prirodnom shvaćanju pojedinih društvenih
pojava postavljeno u staro doba Rima, to predstavlja vrlo kvalitetnu osnovu današnjeg
prava. Izmjene koje su s vremenom uslijedile predstavljaju evoluiranje rimskoga prava
koje je bilo pod utjecajem promjena pojedinih okolnosti i razvoja čovječanstva.

Današnje vlasništvo nailazi na drugačije oblike posjeda, te se nikako ne može posjedovati

čovjek u obliku roba jer su tome oprečna naknadno razvijena ljudska prava i slobode,
međutim u pogledu nekretnina takva evolucija nije još nastupila. Dakle, nema još uvijek
toliko drastičnih promjena, iako promjene postoje.

Promjene koje su uslijedile u pogledu zemlje i nekretnina javljaju se većinom kao rezultat
razvoja novih institucija, te odvajanjem pravnih grana koje podržavaju ovo područje
prava. Bez obzira na stoljeća koja su protekla između Staroga Rima i današnjeg 21.
stoljeća, ipak se u svim granama prava otkriva kako je Rimsko pravo živa bit prava, pa
tako i u pogledu vlasništva.

18
LITERATURA

KNJIGE:

1. Boras, M., Margetić, L.; Rimsko pravo, Pravni fakultete, Rijeka, 1998.
2. Stein, P.; Rimsko pravo i Europa, Golden marketing, Zagreb, 2007.
3. Vedriš, M., Klarić, P.; Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1996.

ČLANCI:

4. Karlović, T.; O pravnoj zaštiti fiducije u rimskom civilnom pravu, Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 4/2008., str.885-899.

INTERNET IZVORI:

5. .http://www.scribd.com/doc/397123/rimsko-pravo-SKRIPTA (18.04.2011.)
6. .http://wmd.hr/rjecnik-pojmovi-v/web/vlasnistvo (11.05.2011.)

19