OPE OSOBINE EPSKE POEZIJE Prema Z.

Lei - itanka za prvi razred gimnazije

EPIKA (grki: epos, rije, govor, a zatim i pria, prianje) skupni je naziv za knjievna djela u kojima se pripovijeda o nekim dogaajima koji su se dogodili ili se misli da su se dogodili u prolosti. Kako su ti dogaaji zavreni, o njima se moe govoriti mirno, staloeno, sa odstojanja, kao o neemu to je prolo i na to se vie ne moe uticati. Ustvari, epika predstavlja jednu od temeljnih mogunosti knjievnog stvaranja: epsko pripovijedanje, lirsko izraavanje i dramsko prikazivanje. U tom smislu ona je jedan od tri tradicionalna "knjievna roda": epika, lirika i drama. Po tom tradicionalnom tumaenju u epiku spadaju: ep i epska pjesma, ali i roman i pripovijetka, u kojima je osnovni postupak takoer pripovijedanje. Meutim, u novije vrijeme roman i pripovijetka se izdvajaju kao posebna knjievna vrsta, tzv. pripovjedaka proza, koja moe, ali ne mora imati epska obiljeja.

Epska poezija je prvobitno nastajala u usmenoj knjievnosti i uvala se i prenosila u usmenoj knjievnoj tradiciji, koju, kao svoje duhovno nasljee uva i prenosi cijela jedna narodna zajednica. Zato su u epskoj poeziji u najveoj mjeri ispoljena kolektivna shvatanja i vjerovanja, i to iz onog vremena kada se medu lanovima jedne zajednice tek poela razvijati svijest o zajednikim interesima i osjeanje pripadnosti narodu kao jedinstvenom nacionalnom kolektivu. Zbog toga prva epska pjesnika djela predstavljaju svojevrsne prie o djetinjstvu jednog naroda, u kojima je izraen tzv. prvobitni, primitivni mentalitet. Taj mentalitet se najvie ogleda u osjeanju slabosti pred silama objektivnog svijeta, kojima su ljudi pridavali natprirodni znaaj i koje su mogli protumaiti jedino pomou mitova. Zato je drevna epska poezija, kakva je Homerova, puna mitskih pria.

MIT I MITSKA SLIKA SVIJETA U ANTIKOJ KNJIEVNOSTI Homerovi spjevovi, kao i cijela antika knjievnost, izraavaju jedno posebno, historijski uvjetovano shvaanje svijeta, koje nazivamo mitskim. U to drevno doba ljudi nisu razumijevali pojave u prirodi, niti poznavali prirodne zakone, pa su stajali pred prirodom kao pred velikom tajnom, zaueni, zadivljeni, zaplaeni. U nemogunosti da ih objasne oni su pojave u prirodi i ivotu tumaili pomou mitova, tj. svojevrsnih fantastinih pria, u kojima su do izraaja dolazila kolektivna shvaanja, vjerovanja i snovi, kao i ukupno duhovno nasljee jedne ljudske zajednice. MIT (grki: mythos, pria) predstavlja prvobitno tumaenje zbivanja u svijetu, i to na osnovu jednog drevnog, u sutini iracionalnog, kolektivnog saznanja. Zato je mit po pravilu pria o natprirodnim, boanskim silama, pomou kojih je drevni ovjek objanjavao svijet u kojem je ivio. Te sile su obino zamiljene u obliku antropomorfnih, ovjekolikih bogova i polubogova, koji obitavaju u jednom izdvojenom, ali dobro organiziranom svijetu. (Stari Grci su vjerovali da je sjedite bogova na planini Olimp i da s Olimpa oni upravljaju ne samo zbivanjima u prirodi ve i ljudskim sudbinama). Mit je predstavljao osnovni nain na koji je prvobitni ovjek mislio o svijetu oko sebe i o pojavama u njemu. Mitovi su mu objanjavali porijeklo svijeta, nastanak nebeskih tijela, ivotinja i biljaka, pojave u prirodi, ali isto tako i uzroke historijskih zbivanja (ratova i dr.). Ali mit je bio i izraz ovjekovih snova, strahova, enji i nada. Zbog toga je on predstavljao i prvi vid ovjekovog duhovnog stvaranja. U njemu je on pomou svoje mate tumaio ivot, ali i izraavao svoja shvatanja i osjeanja svijeta i preputao se svojim matanjima. Zato su mitovi - i mitska slika svijeta uope - inili prirodnu osnovu svekolike knjievnosti i umjetnosti starih naroda. Stavie, ti stari mitovi su i kasnije sluili umjetnicima kao nepresuno vrelo inspiracije. Oni su u tom udesnom, esto uistinu sasvim fantastinom, ali i veoma poetinom mitskom svijetu nalazili ve gotove slike, likove, fabule i simbole, koji su ispunjeni jednim dubljim, opeljudskim smislom i koji su zato sposobni da trajno govore o ovjekovom poloaju u svijetu. A linosti iz mitova nikad ne predstavljaju neke zasebne, individualizirane likove, ve su tzv. arhetipovi, tj. olienja nekih prastarih opeljudskih iskustava. Mit o Prometeju, koji je bogovima ukrao vatru i darovao je ljudima, pa je zbog toga bio za vjena vremena prikovan na kavkaske stijene, mit o Orfeju, koji je svojim arobnim pjevanjem krotio divlje zvijeri i pokretao stijene, mit o Sizifu, koji je bio kanjen da vjeno gura isti kamen uz brdo, i mnogi drugi antiki mitovi stalno se iznova javljaju u evropskoj knjievnosti i umjetnosti, jer su u njima izraene teme koje imaju opeljudski znaaj, zbog ega se umjetnici u svim vremenima njima vraaju i iznova ih obraduju i tumae. Prometejske vatre Prometej se suprotstavio bogu Zeusu kad je ovaj odluio unititi ljudski rod. Ukrao je vatru s Olimpa i dao je ljudima, nauio ih je obraivati zemlju, nauio ih anatima, raunanju, itanju... Zeus ga je, naravno, kaznio zbog toga: prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a ogromni je orao svaki dan dolazio i jeo mu jetru. Sizifov posao Sizif je dvaput nadmudrio boga smrti. Zbog toga su se ljudi prestali bojati bogova i prestali su umirati. Zato ga je Had, vladar podzemnoga svijeta kaznio. Vjeno gura kamen do vrha planine, ali se kamen s vrha svaki put otkotrlja i Sizif mora sve ispoetka.

Osnovne osobine epske poezije proizile su iz situacije u kojoj je ona nastajala. Naime, epski pjesnik (u staroj Grkoj se on zvao rapsod) priao je skupu slualaca o onome to ih je zanimalo kao pripadnike istog naroda, koji imaju zajednike ivotne probleme, zajednike ideale i etika shvaanja, zajedniki i jedinstven pogled na povijest svoga naroda. Zato je epski pjesnik okosnicu sadraja svoje pjesme (t.j. fabulu) uzimao iz povijesti i legendi svog naroda. On je priao o onim linostima i dogaajima koji su bili znaajni za taj narod. Ali je pjesnik, pri tome, davao krila svojoj mati, pa je idealizirao prolost o kojoj je pjevao i historijske linosti pretvarao u epske junake, u heroje, koji oliavaju kolektivne ideale, etike vrijednosti i tenje cijelog naroda. Historijsko jezgro njegove pjesme preobraavalo se i pretvaralo u jedan novi svijet, epski svijet, koji se esto mnogo udaljavao od historijske istine, ali koji je utoliko vie postajao umjetniki izraz shvaanja i vjerovanja itave zajednice. U toj poetnoj situaciji u kojoj je nastajala epska poezija je dobila i svoja osnovna stilska obiljeja, koja su se - kao karakteristian epski stil - zadrala i u kasnijem epskom pjesnitvu.
EPSKA POEZIJA je naziv kojim se danas oznaavaju klasini oblici epike (ep i epska pjesma), koji su po pravilu stvarani u stihu. Epska poezija je nastala veoma davno, i to najprije u okviru usmenog knjievnog stvaranja. Epski pjeva (Grci su ga zvali rapsod) priao je skupu slualaca o onome to ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je svoje prie uzimao iz prolosti te zajednice i opjevao podvige njenih slavnih junaka. Pri tome je on idealizirao i narodnu prolost i narodne junake. EPSKI JUNAK je knjievni lik koji je predstavljen kao heroj. On se po svojoj snazi, hrabrosti, mudrosti ili vjetini istie nad ostalim ljudima, pa se lahko suprotstavlja svemu onome to je u prolosti ugroavalo opstanak narodne zajednice iji je on herojski predstavnik. Zato obino djeluje monumentalno, kao spomenik ratnikoj slavi i ratnikim vrlinama. A to esto onda ide na utrb njegove psiholoke iznijansiranosti: on je vie junak nego pojedinac s osobenim i sasvim individualnim duhovnim i moralnim karakteristikama.

1. Svojim sluaocima epski pjesnik pria o nekom zbivanju koje je davno zavreno i koje se smireno i u cjelini moe prikazati kao prola radnja. Zato pjesnik svojom priom obuhvata tok toga zbivanja u svoj njegovoj irini, zadravajui se na mnogim njegovim pojedinostima. On prikazuje dogaaje, pa nam se ini kao da ih vidi svojim oima, on detaljno opisuje junake i mjesto zbivanja, on pripovijeda o onome to se dogaalo u meuvremenu i prije prikazanih dogaaja, on puta da same linosti razgovaraju i u razgovoru iskazuju svoje tenje ili priaju svoje ivotne sudbine. Pri tome epski pjesnik ne ispoljava svoja osjeanja, ni svoje simpatije, ve o svemu govori smireno i pribrano. Zato epsku naraciju karakterizira epska

objektivnost, odnosno odsustvo subjektivnog raspoloenja pjesnika.

EPSKA NARACIJA je poseban tip pripovijedanja, u kojem se dogaaji koji ine fabulu izlau kao neto to je davno prolo i to je, kao takvo, nezavisno od pripovjedaeve volje i od njegovih subjektivnih stavova. O tim dogaajima se moe pripovijedati objektivno i mirno, bez urbe, sa zadravanjem na svakoj zanimljivoj pojedinosti. Otuda su retardacija (zadravanje, usporavanje radnje), epska opirnost (detaljno opisivanje pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo pjevaevog linog emocionalnog angairanja) - glavne i vrlo uoljive karakteristike epskog stila.

2. Osnovnu kompozicionu jedinicu epskog djela predstavlja epski prizor, u kojem se predoava pojedinaan trenutak u razvoju epske fabule. Kako je epski pjesnik zaokupljen spoljnim dogaajima, on uvijek nastoji da ih u nizu prizora to detaljnije i ivopisnije prikae. Pa iako sam rijetko govori o onome to se zbiva u dui njegovih linosti, on esto puta da one same iskau svoja osjeanja, elje i tenje. (Monolozi i dijalozi epskih junaka sastavni su dio epskog prizora.)
EPSKI PRIZOR je osnovn kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se pojedini dogaaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu, tako da pripovijedanje prelazi u prikazivanje. Sastavni dio epskog prizora je redovno dijalog, jer epski pjeva puta da njegovi junaci sami u meusobnom razgovoru izraze svoje tenje i raspoloenja.

3. Epski pjesnik ne uri da nas dovede do konanog ishoda dogaaja. Naprotiv, on stalno zadrava razvoj radnje razliitim postupcima retardacije: esto se zadrava na pojedinim sporednim dogaajima i razvija ih u zasebne epizode; nairoko opisuje oruje, odijelo, izgled svoga junaka i njegovo spremanje za borbu; prekida priu i vraa se na neke ranije dogaaje koji objanjavaju ono o emu govori. Sve to stvara karakteristian dojam epske opirnosti. Uz to, on se esto slui istim rijeima u opisivanju slinih situacija: stalnim epitetima, uobiajenim poreenjima, ustaljenim reenikim sklopovima, kao i shematiziranim redoslijedom detalja u opisu i prikazivanju linosti i radnji. Zato su za epski stil karakteristine tzv. epske formule, tj. fiksirani jeziki iskazi koji se ponavljaju u razliitim pjesmama kad se god govori o istim stvarima

ili situacijama.

EPIZODA je pojedinaan dogaaj u nekoj prii. Moe predstavljati odstupanje (digresiju) od jedne cjelovite i jedinstvene radnje, kao to se ponekad dogaa u dramama, a moe biti samo jedan u nizu labavo povezanih dogaaja koji ine neku duu priu, kao to je esto u epovima i duim epskim pjesmama. Ponekad se moe razviti u zasebnu priu i osamostaliti. Ali i tada obino ima odreenu funkciju u cjelini knjievnog djela,, pa je na neki nain uvijek umjetniki motivirana (opravdana).

4. Poto pria o dogaajima i linostima koji imaju veliki znaaj za njega, njegove sluaoce i njegov narod, epski pjesnik pridaje svom kazivanju jedan svean i uzvien ton, izraavajui tako enju za minulim herojskim vremenima. Taj ton dolazi do izraaja u velianstvenim opisima, u matovitim poreenjima, u razvijenim alegorijama, u jakim hiperbolama, estim i lijepim epitetima. Taj sveani ton epske naracije dolazi do izraaja i u stihu, koji je ujednaen i mirno dostojanstven i koji obino svi epski pjesnici u jednoj narodnoj zajednici prihvataju kao uobiajen i tradicionalan epski stih. (Tako je u starogrkoj epici openito bio usvojen heksametar, a u narodnoj poeziji junoslavenskih naroda epski deseterac).

HEKSAMETAR - U antikoj poeziji stih se gradio smjenjivanjem dugih () i kratkih (u) slogova, koji su u razliitim kombinacijama davali stope kao osnovne ritmike taktove. Glavne stope bile su: trohej (dugi i kratki slog), jamb (kratki i dugi slog), spondej (dva duga sloga) i daktil (jedan dugi i dva kratka sloga). Homerovi epovi su ispjevani u stihu koji se zove heksametar. To je stih od est metrikih jedinica, i to od pet daktila i jednog spondeja: uu | uu | uu | uu | uu | . Pod uticajem Homerovih epova heksametar su upotrebljavali mnogi kasniji evropski pjesnici, prilagodavajui ga fonolokim osobinama svog maternjeg jezika i metrikim karakteristikama poezije koja je na njihovom jeziku pisana. Izmeu ostalih tim stihom su svoje pjesme pisali Vojislav Ili, Silvije Strahimir Kranjevi i Musa azim ati. (Pogledajte, kao primjer, atievu pjesmu "Ja sam vjerni rob ljepote".)

Epske vrste ( Prema Dragutin Rosandi - Hrvatski jezik i knjievnost 1): Kratki oblici (male epske forme) ep narodni (usmeni) oblici :vic mit anegdota legenda basna pripovijetka bajka epska pjesma autorski oblici basna bajka legenda pripovijetka novela kratka pria anegdota trivijalna proza narodni povijesno-junaki autorski povijesno-junaki viteki religijski idilini ivotinjski didaktiki filozofski pustlovni kriminalistiki povijesni socijalni psiholoki humoristiki publicistiki satirini filozofski roman zbivanja roman prostora roman lika roman rijeka cikliki roman poetski roman roman ideja roman esej dokumentaristiki Dui oblici (vee epske forme) roman