SAZNAJTE VIE O BIBLIJI

Naziv i znaenje Biblije

Sam naziv nastao je znatno nakon knjige. U fenikom gradu kojega su Izraelci nazivali Gebal a Grci Biblos bila je razvijena proizvodnja papirusa, koji se onda prodavao po cijelome svijetu. U to vrijeme ne postoje knjige u dananjem smislu (tzv. kodeksi se pojavljuju krajem antike), nego se svi spisi umotaju u rolne, koje su se onda nazivale po gradu "biblion" (to je deminutiv koji znai "knjiica", "mali svitak"). Rije "biblia" zapravo je imenica u mnoini (srednji rod, nominativ) i znai "svitci". Naziv Biblija zapravo oznaava zbirku svitaka. Izraelci su za Bibliju - a kod njih se radi o Starom zavjetu - koristili dva naziva - Tora i Tanak. Tora ili poduka je naziv za prvih pet biblijskih knjiga, odnosno Mojsijevo Petoknjije. Vrlo esto se taj naziv upotrebljava i za sve knjige SZ, to se vidi i na nekim mjestima kod apostola Pavla (Rim. 3,19). Ipak, Izraelci su naziv "Tora" koristili specifino za Petoknjije, a ostale spise SZ nazivali "svjedoanstvom" (Izaija 8,20) i dijelili ih na proroke (nebi'im) i spise (ketubim). Naziv "tanak" ustvari je skraenica od tora, nebi'im i ketubim. I novozavjetni pisci koriste naziv "sveti spisi" (hiera grammata -v. 2Tim. 3,15) mislei na cijeli SZ (to je i u njihovo vrijeme zapravo cijela Biblija). S obzirom da rije "gramma" ujedno znai i pismo, Biblija je dobila kod nas naziv Sveto Pismo. Izvorno, trebala bi glasiti "sveta pisma", ali budui da negdje od 3-4. st. spisi bivaju uvezivani u dananji oblik (koji se tada zvao codex), na Bibliju se sve vie gleda kao na spis, a ne na spise. ZNAAJ BIBLIJE Biblija se moe tretirati kao dokument, kao knjiga i kao sveti spis. Upravo o naem stavu kako emo je tretirati zavisi i znaenje koje emo u njoj pronai. Ukoliko na Bibliju gledam kao na dokument (tj. zbirku dokumenata) onda u njoj nalazim svjedoanstvo o vremenu i prostoru u kojemu je nastala. Ako je Biblija za mene lijepa knjievnost, onda u njoj traim knjievne vrijednosti i mogu se zanositi njezinim umjetnikim ostvarajem. Gledam li na Bibliju kao na Sveto pismo, onda je ona Rije koju Bog upuuje meni i svom narodu. Vrijedno je primjetiti da emo Bibliju posmatrati i kao dokument i kao knjigu i kao Rije. Biblija kao dokument Biblija kao hronika jednog vremena i prostora najvei je sauvani spis svog perioda. Ona govori prije svega o jednom narodu, Izraelu, i prua poprilian materijal, a najee i jedini dostupni o istoriji Izraela, te pridonosi i razumijevanju istoriji drugih naroda tog vremena i prostora. Mnogi dogaaji iz istorije Asiraca, Vavilonaca, Egipana i drugih naroda zabiljeeni su samo u Bibliji, ali je iz ivota tih naroda prikazano samo ono to je bilo u vezi s istorijom Izraela. Iako je u savremenoj nauci dolo do otre kritike Biblije kao istorijskog dokumenta, ona se u osnovi dri knjigom koja je zadrala istorijsko jezgro, mada joj se pritom zamjera da je "obogaena" mitolokim motivima. injenica je da ne postoje strogi istorijski dokazi da je, na primjer, Bog razdvojio Crveno more pred Mojsijem, jer se za tako neto dokaz ne moe traiti. Nije mogue niti dokazivati da su Avram ili Mojsije postojali, nezavisno o biblijskim izvjetajima, ali je prilino neutemeljeno ove likove proglaavati potpunom fikcijom. Biblija kao knjievnost

Stari narodi svoje ideje o svijetu i Bogu najee izraavaju kroz umjetnika djela. Biblija jeste umjetnost - s brojnim pripovjetkama, raznolikom poezijom, dramom, gnomom i svim to odlikuje knjievnost. Ona je jedinstvena po svom knjievnom pristupu, naroito u poreenju s umjetnikim djelima iz njezinog vremena. Njezini likovi nisu boanstva i heroji, nego ljudi od krvi i mesa, koji su nam bliski iako su od nas udaljeni hiljadama i kilometara i godina. I dok je sve do druge polovine XIX v. vladalo uvjerenje da knjievni likovi mogu biti samo kraljevi, boanstva i heroji, Biblija govori o obinim ljudima, stoarima i ratarima, neplemenitoga porijekla. Nema idealnih osoba - osim Boga - koji je prikazan na nain neuobiajen u svoj dotadanjoj knjievnosti i mitologiji. Svi su ostali prikazani kao pogrjeivi ljudi, koji imaju i svoje pobjede i poraze. Niko nije Supermen, nema crno-bijele tehnike slikanja osoba, nema prikrivanja mana i nedostataka, ali ni cinizma ili sarkazma u razotkrivanju propusta. Za razliku od grke knjievnosti Homera i Hesioda, biblijski je prikaz jednostavan i dubok - nema detaljiziranja i komentarisanja, nema ni psiholokih ralambi i didaktikih seansi, tako omiljenih nekim savremenim piscima. Sve je dano u kratkim potezima, kroz dogaaj i postupke i govore likova, pisac ne namee svoj stav. to se zbiva u srcu Josifa, kojega ne prepoznaju njegova izdajnika braa nama postaje jasnim tek kada paljivije icitamo opisani dogaaj. Biblijska poezija i dalje djeluje savremeno, jer gaji naelo slobodnog stiha (bez rime), to je ujedno ini lako prevodivom. Njezina misaonost i ljepota izraza mogu se bez gotovo ikakvog gubitka razumjeti na svim jezicima. Biblija kao Sveto pismo Svetost je osnovno znaenje religije uopte. Sveti su ljudi, prostori, vrijeme, predmeti, a izmeu ostalog i spisi. Pojam svetosti u biblijskom razumijevanju znai da je neto drugaije od ostaloga, izdvojeno i posveeno Bogu. Da je Biblija sveta, to znai da je ona spis potpuno drugaiji od drugih - po svom porijeklu i svojoj obvezatnosti. Naziv "sveto pismo" najvjerovatnije potie iz vremena nakon prevoenja Biblije na grki, ali je Biblija oduvijek bila za njezine itatelje iznad svega sveti spis. Ona je temelj vjerovanja (jer govori ko je Bog, a ko smo mi) i ivljenja (jer nam samim ovim prikazom govori kakvi trebamo biti).

Vrijeme nastanka Biblije

Ovo je svakako jedno od spornih pitanja u vezi s Biblijom. Vijekovima je vladalo tradicionalno uvjerenje da je pisanje Biblije zapoelo s Mojsijem u 15. v. pr. Hr. a zavreno s apostolom Jovanom krajem 1. v.n.e . Naunici XIX. i XX. v. osporavaju ovakvo shvatanje, te Mojsijeve spise pomjeraju vijekovima unaprijed, dok su Jovanove spise neki smjetali ak na kraj II. v.n.e. Koji kriterijumi vode naunike u odreivanju vremena nastanka? Nabrojiemo one najglavnije i vidjeti koliko su oni pouzdani: 1. starost rukopisa. Ovo je najmanje pouzdan kriterijum. Nije potrebna velika mudrost zakljuiti da ako imamo neki rukopis iz 300. g. n.e. da knjiga nije mogla nastati sto godina kasnije. Ali kada je ona nastala? Rukopisi su uvijek prijepisi knjiga, a ne njihovi originali (autografi). Oni mogu biti stoljeima mlai od originala - kao to u sluaju Platonovih ili Aristotelovih djela ta razlika iznosi vie od hiljadu godina. U istraivanju Biblije ova je metoda pomogla u utvrivanju datuma Jovanovog evanelja - budui da je pronaen rukopis iz oko 125. g. n.e. postalo je jasno da nisu ispravne teze o nastanku ovog djela krajem drugog vijeka. Sada je utvreno da je ono nastalo jo u prvom vijeku. 2. jeziki kriterijum. Svaki se jezik razvija i mi ve jasno razlikujemo u naem jeziku potie li neki spis iz ovog vijeka ili iz vremena Ivana Crnojevia. Meutim, u prouavanju Biblije taj je kriterijum prilino "klimav". Hebrejski jezik Starog zavjeta nije trpio tako znaajne promjene tokom deset vijekova razvoja biblijskog teksta. Jo se manje mijenjao jezik Novoga zavjeta tokom kojih pedesetak godina pisanja. Svako nauno dokazivanje da je hebrejski jezik ovoga teksta mlai od nekog drugog teksta prilino je problematino. 3. istorijski kriterijum. Na osnovu toga kriterijuma pokuava se vidjeti postoje li neki istorijski zapisi u drugim izvorima o odreenim biblijskim knjigama. Tako emo u knjizi proroka Jezekilja (14,14) iz 6. v. p.n.e imati spominjanje Jova, junaka istoimene knjige, to znai da je ona starija od knjige. Ali koliko starija - to je pitanje na koje nauka ne moe dati pouzdan odgovor. Postoji i druga vrsta ovog istorijskog kriterijuma. Prema njemu moemo na osnovu dostupnih arheolokih i istorijskih injenica doi do spoznaje poznaje li autor knjige razdoblje u kojemu je tradicionalno smjetena knjiga ili u kojemu autor tvrdi da se nalazi (kao to na primjer Danilo sebe smjeta u VI. v.). Svakako da i tu preciznost varira: za Knjigu Isusa Navina znamo da gradovi koje ona spominje postoje prije 10. v. p.n.e. to nam sugerira da je i spis iz vremena prije 10. v. Kod Jovanovog jevanelja taj datum je znatno precizniji. Budui da su trijemovi ribnjaka Bethezde nestali padom Jerusalima 70. g. sigurno je da je autor ivio u vremenu prije 70. g. i da je spis nastao najkasnije krajem 1. vijeka.

Ipak poteno je priznati da nam odreene biblijske knjige ne daju gotovo nikakvu istorijsku pozadinu (brojni psalmi, neki mali proroci) i da je nemogue tano ih smjestiti u istorijsko razdoblje. Neka e pitanja zasigurno i dalje ostati otvorena, no uglavnom se moe s prilinom izvjesnosti potvrditi hronoloka tablica Biblije: Stari zavjet - 15. - 4. v. p. n. e. Novi zavjet - oko 50. do oko 95. g. n. e. Neki Knjigu ponovljenog zakona (Peta Mojsijeva), smjetaju u vrijeme vjerske obnove Isusa Navina (640-609), tumaei da dogaaj opisan u 2. Carevima 22,8-10 upuuje na stvaranje, a ne na pronalaenje spisa. injenica je meutim da se jo tokom vladavine Manasije (796781), i to na samome poetku vladanja, spominje citat iz Ponovljenog zakona (vidi 2. Carevima 14,6), to nedvosmisleno pokazuje da je posljednja knjiga Petoknjija autoritet i prije osmog vijeka. Time otpada i teorija da je Ponovoljeni zakon knjiga starije predaje koju donose ostaci prognanih Izraelaca negdje nakon 722. g. (kada su Asirci osvojili Samariju). Sigurno je da su prvi spisi Staroga zavjeta Mojsijeve knjige, a da posljednjima nastaju knjige proroka Zaharije, Ageja i Malahije. to se Novog zavjeta tie, jo nije sasvim jasno je li prvi nastali spis poslanica Galatima ili Prva Solunjanima, kao ni je li posljednji nastali spis Jovanovo Otkrivenje ili Jevanelje po Jovanu. No to moe dovesti samo do manjih pomjeranja (od po par godina) u prihvaenoj hronologiji.

Biblijski jezici
Tumaenje Biblije zasniva se na poznavanju nje jezika. Jezik Starog zavjeta jesu hebrejski i (na pojedninim mjestima) aramejski, a jezik Novoga zavjeta je grki. Postoje jo neke posuenice iz drugih jezika, poput persijskog, egipatskog, nekih mesopotamskih jezika (ak i iz keltskog), ali su posuenice normalna pojava u praktino svim jezicima. HEBREJSKI JEZIK Naziv hebrejski jezik pojavljuje se u spisima tek oko 130. g. u nekanonskoj Knjizi Sirahovoj. Izraz "hebrejski jezik" pojavljuje se i na vie mjesta u Novom zavjetu (Djela 21,40; 26,14), ali se tamo po svemu sudei on odnosi na aramejski jezik. Starozavjetni naziv za hebrejski jezik jest kanaanski jezik (Isaija 19,18) ili judejski tj. jevrejski (2. Car. 18, 26.28). Hebrejski jezik spada u skup zapadnosemitskih jezika i po svojim se karakteristikama prilino razlikuje od naeg jezika. Iz hebrejskog jezika praktino nemamo ni jednu posuenicu - one koje i imamo (kao rijei eer, Mesija, ili imena Jovan, Jakov, Danilo, Marija, Suzana itd.) dole su u na jezik posredovane drugim indoevropskim jezicima. Hebrejsko je pismo glasovno (u emu je jedno od najstarijih), ali slova postoje samo za suglasnike. Ima dosta guturala (postoje dva h), kao i razliitih izgovora slova b, g, d, k, p i t, (koje su se vremenom djelimino izgubile), to poetniku zna priinjati iznimne tekoe. Tek se u srednjem vijeku donose znaci za samoglasnike, kojih opet ima znatno vie nego u naem jeziku. Hebrejski se pie s desna na lijevo. Veina je hebrejskih rijei troslovne osnove, kojoj se onda dodavanjem samoglasnika i nekih drugih znakova mijenja smisao.Hebrejski jezik nema glagolska vremena nego samo glagolske vidove svreni (perfekt) i nesvreni (imperfekt). Perfektom se obino izraava prolo vrijeme, a imperfektom - budue. Meutim, to ne mora biti tako i za pravilno razumijevanje potrebno nam je dobro razumjeti kontekst. Ti su problemi znatno bolje rijeeni u novijim prijevodima. Stvari se dodatno komplikuju i pravilom poput vau consecutivum prema kojemu niz imperfektnih glagola koji zapoinje s jednim perfektom treba takoe tretirati kao perfekt. Hebrejski je jezik siromaan pridjevima i prilozima, ali je zato izuzetno bogat raznim imenicama. Solomun koristi 19 naziva za mudrost a u Knjizi o Jovu 4,10-11 imamo 5 naziva za lava (to se sasvim drugaije izgleda u naem prijevodu). Raznolika znaenja glagola hebrejski postie glagolskim oblicama, koji ne odreuju vrijeme nego nijansiraju znaenje: ubijam, ubijam se, okrutno ubijam (koljem), dajem zaklati, zaklan sam, itd. Hebrejska je reenica obino kratka i glavni veznik u sloenim reenicama jest i (wau - w), koji ima znaenje i, ali, a, ak, tako, onda. Jedna od osobenosti hebrejskoga jezika jeste njegova slikovitost: hebrejski nije apstraktan jezik pojmova, nego konkretan jezik slika. Ukoliko ne shvatimo ovu osobinu, djelova e nam udno mnogi antropomorfizmi u prikazivanju Boga. Osim slikovitosti, hebrejski jezik odlikuju ritminost i jezgrovitost. Ritam jezika, osobito pjesnikog, nosi itatelja i omoguuje mu lake pamenje. Uzgred reeno, pisci Starog zavjeta esto se koriste raznim metodama zvuka i ritma jezika kako bi se poruka lake upamtila. Jezgrovitost hebrejskog jezika omoguena spajanjem i srastanjem izraza postie da se u jednoj rijei kae ono za to nama katkad treba nekoliko puta vie rijei. Psalam 23 u hebrejskom originalu ima 57 rijei, u prijevodu Hrianske sadanjosti 92, dok u engleskom prijevodu (King James) ak 122. Odlaskom u vabilonsko ropstvo, hebrejski jezik postaje zaboravljenim od obinog puka i njime se slue samo teolozi i mudraci. Srednjevjekovni hebrejski, uz dodatke nekih savremenih termina, osnovom je dananjeg hebrejskog jezika.

ARAMEJSKI JEZIK Aramejci su bili mono pleme (ili savez plemena), koji su naseljavali podruja dananje Sirije, Iraka, Jordana i drugih prostora Bliskog Istoka. Aramejskog su porijekla bili i Haldejci koji su vladali Novovabilonskom imperijom. Aramejski je jezik slian hebrejskom (poput panskog i portugalskog), kao i drugim bliskoistonim jezicima, a zbog svoje jednostavnosti i uticaja Aramejaca, postao je lingua franca drevnog Bliskog Istoka. Nakon vavilonskog suanjstva, Izraelci govore aramejskim jezikom, koji je maternji jezik Izraelaca u Isusovo vrijeme. U Starom zavjetu na aramejskom su napisane Danilo 2,4 ? kraj 7. pogl., zatim Jezdra 4,8 ? 6,18 i 7,12 ? 26, zatim jedan stih u Jeremiji (10,11) i jedna rije u Prvoj Mojsijevoj (31,47). U Novom se zavjetu spominju neke aramejske rijei: "efata" (otvori se ? Marko 7,34), "talita kumi" ("ustani djevojice" ? Marko 5,41), "Eloi, Eloi, lama sabahtani" ("Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio?" ? Marko 15,34) i "maran ata" ("Gospodin dolazi") ili "marana ta" ("Gospodine, doi"- 1Korinanima 15,22). U nekim dijelovima Bliskog Istoka i danas se govori aramejskim jezikom (koji se sada zove sirijskim). GRKI JEZIK Grkim jezikom napisan je cjelokupni Novi zavjet, iako ima razloga vjerovati da je Matej napisao svoje jevanelje isprva na aramejskom. Zahvaljujui osvajanjima Aleksandra Velikog, grki jezik postaje svjetskim jezikom, kojim se slue i ueni Rimljani. U prostorima Palestine grki je jezik mnogim stanovnicima, ukljuujui Isusa i uenike, bio drugim jezikom. Svakako, to vie nije jezik Homera ili Euripida, to je jedan pojednostavljeni govor nazvan "zajedniko nareje" (koine dialektos), ili samo koine. On je naslijedio odlike atikog dijalekta, ali s brojnim izmjenama. U odnosu na klasini jezik, rjenik je siromaniji i poneto drugaiji. Neke rijei dobijaju novo znaenje (tako daimon vie ne znai bog, nego zli duh), a pojavljuju se i neke nove rijei. Gramatika se pojednostavljuje, kod imenica vie nema duala (dvojine), a kod glagola optativ je vrlo rijedak. Meutim, jezik Novoga zavjeta nije isti koine. U Novom zavjetu su brojni semitizmi, jer su autori bili (osim moda Luke) semitskog porijekla. Kao prvo, tu su transliteracije hebrejskih rijei poput "aleluja" ("slavite Jahvu", Otk. 19,1); "amen" ("neka tako bude", Mat. 6,13), "manna" (kruh poslan s neba, Ivan 6,31), "hosana" ("pomozi", Matej 21,9), i mnoge druge. Osim njih, imamo i doslovne prijevode hebrejskih fraza na grki jezik (kao kada bismo "spava kao zaklan" preveli na engleski "he sleeps like slaughtered"). Takvi su izrazi "podignuti lice" (u smislu "izazvati potovanje"), ili "usta maa" (u smislu "otrica maa"). Zanimljiv je i izraz geena koji dolazi iz hebrejskog dolina Hinomova, ije je znaenje potpuno nepoznato obinom Grku koji nema spoznaje o zemljopisu Jeruzalema. Takoe postoje brojne rijei iz koine grkog koje imaju drugaije znaenje u Novom zavjetu. Tako "anathema" znai "posveen dar", a u NZ "prokleto"; "baptizo" znai "uranjam", a u NZ to postaje tehniki izraz za krtenje. Postoje neki NZ izrazi kojima nije jasno znaenje, iako se koriste i izvan novozavjetnog jezika. Najpoznatija je rije epiousios ("svagdanji") koja moe znaiti "neophodan za ivot" ili "za ovaj dan" ili "za sljedei dan" ili "za budunost".

Biblijski rukopisi
Kao i kod svih antikih spisa, i od biblijskih su nam ostali samo rukopisi prijepisa, a ne autografi (pisani autorovom rukom). Vano je znati da su mnoga antika djela izgubljena (neka se samo spominju, a neka ni to), dok su se ostala djela sauvala u svega nekoliko rukopisa, koji su nastali vie od hiljadu godina nakon izvornog dokumenta. Stoga nije pretjerano rei da je Biblija, naroito Novi zavjet, najsauvaniji antiki spis. Hebrejski rukopisi Starog zavjeta Qumranski rukopisi Sve do 1947. godine najstariji rukopis staroga zavjeta bio je tzv. Nash papirus iz 1. v. p. n. e. koji je sadravao Dekalog i Pnz. 6,4-5 (tzv. ema uj). Tada je grupa beduina sluajno nala u peinama blizu Mrtvog mora, kod Wadi Qumrana, brojne rukopise sauvane u glinenim posudama. Oni su pripadali Esenima, nastanjenim u stambenom sklopu Khirbet Qumran, koji je uniten tijekom prvog idovsko-rimskog rata (66-73 n.e.). Osim brojnih spisa same sljedbe, naeni su i rukopisi (ak i u vie primjeraka) praktino svih starozavjetnih knjiga, osim Jestire. Qumranski svici pisani su kvadratnim pismom kojim su se sluili Jevreji nakon vavilonskog ropstva (osim Levitske knjige pisane pred-ropskim pismom). Uopteno se prihvata da su ovi rukopisi nastali u periodu od 3. v.p.n.e. do .v.n.e. masoretski spisi Masoreti (od masora, to znai predaja) jesu jevrejski srednjevjekovni prepisivai. Oni su bili krajnje pedantni i nisu nipoto mijenjali tekst, ali su na margine stavljali verziju koju su smatrali ispravnijom. Oni su prvi izmislili znake za samoglasnike i naglaske. Ispod Bojeg imena YHWH (hWhy), koje se vjerovatno izgovaralo Jahve, stavljali su samoglasnike za Adonai (Gospod), to je krane navelo da Boje ime itaju kao Jehova. Masoreti su imali detaljna pravila prepisivanja, koja su propisivala ak i duinu reda i kolone, kao i boju tinte. Na kraju svake biblijske knjige stajao je broj rijei i sredinja rije knjige. Najstariji sauvani masoretski rukopis je Petoknjije iz IX vijeka. Ostali najpoznatiji kodeksi su Lenjingradski, Oxfordski i Alpski - svi iz X. vijeka. Pronalaskom qumranskih spisa masoretski su rukopisi znatno dobili na vjerodostojnosti, jer je utvreno da se tokom vie od deset vijekova tekst nije bitno izmijenio. Samarjansko Petoknjije Samarjani su narod koji je nastao mijeanjem bliskoistonih naroda dovedenih u Palestinu nakon pada Sjevernog kraljevstva (722. g.p.n.e.) s ostacima Izraelaca. Vremenom su prihvatili religiju domorodnih Izraelaca, ali su od cjelokupnog Starog zavjeta prihvatali samo Petoknjije. I u njemu su unosili izmjene kako bi potvrdili svoju inaicu izraelske religije. Posebno je to vidljivo po doslijednom zamjenjivanju gore Sion (kod Jerusalema) gorom Gerizim. Najstariji samarjanski rukopis potie tek iz XII v.n.e. Grki rukopisi Novoga zavjeta Najstariji rukopisi Novog zavjeta pisani su velikim slovima (tzv. majuskule ili unicijali), bez interpunkcije i odvajanja rijei. Najznaajniji novozavjetni rukopisi jesu papirusi i unicijali pisani na pergamentu.

papirusi Poznato ih je 97, a najstarijim se smatra P52, koji se zove Rylands papirus (po knjinici u kojoj se uva). Sadri Jovan 18,31-33.37-38., naen je u Egiptu i nastao je oko 125. g.n.e., dakle najvjerovatnije svega tridesetak godina nakon originala, to je jedinstven sluaj u istoriji antikih rukopisa. Papirus P66 potie iz oko 200.g. i sadri Jovan 1,1-14,26. Takoe su znaajni i tzv. Chester Beatty papirusi iz treeg vijeka, koji sadre ostatke Jevanelja, Djela i poslanica. unicijalni kodeksi Obino se oznaavaju s 01, 02, itd. ali se prvi kodeksi oznaavaju s A, B, C, itd. Najpoznatiji je tzv. Codex Sinaiticus (oznaka heb. alef - )), koji je pronaao njemaki istraiva Tischendorf u samostanu Sv. Katarine na Sinaju (1844-1859). Rukopis potie iz IV. vijeka, sadri pola Starog zavjeta i cijeli Novi zavjet. Bio je uvan u Petrogradu, a 1933. prodan je za 100 hiljada funti British Museumu. Drugi poznati unicijal jeste Codex Vaticanus, takoe iz IV. vijeka, iz kojega je nestao tekst od Jev. 9,14 do kraja NZ. Ukupno je sauvano 300 unicijala. ostali grki rukopisi 1. minuskule nazvani zato to su pisani malim slovima. Najraniji su iz IX vijeka, ali mogu biti znaajni zbog starosti rukopisa s kojega su prepisivani. 2. lekcionari dijelovi Novoga zavjeta koji su se koristili u liturgiji. Imaju slinu vrijednost minuskulama. 3. citati crkvenih otaca - sauvani u njihovim knjigama, takoe po vrijednosti zaostaju za papirusima i unicijalima.

Prepisivanje Biblije
Poznato ti je da u vrijeme nastajanja Biblije nije bilo pisaih maina, tamparija i kompjutera. Svi su se spisi pisali i prepisivali runo na papirus ili skuplji pergament, pomou pera (stylos) i tinte. Iako je pismo biblijskih jezika alfabetsko, to je olakavalo uenje, ipak veina ljudi ne zna pisati. Pisari su profesionalci koji su bili plaeni za svoj rad prema kvaliteti posla i broju redaka. Obino bi pisar samostalno prepisivao tekst, itajui ga naglas, ali su postojale i pisarnice (skriptoriji) u kojima bi skupina pisara pisala po diktatu. To su bili najsuvremeniji kopirni centri onoga vremena. Sigurno je da su pisari grijeili: njihove su greke mogle biti nenamjerne ili namjerne (premda se radilo o dobrim namjerama). Zapazi da se ova konstatacija odnosi na sve spise prije pronalaska tiska, ukljuujui i Bibliju. UOSTALOMIMAJUVIDUDATADANIJEBIL OINTERPUNKCIJEIRAZDVAJANJARIJEIIREDOVA. 1. Nenamjerne greke a. greke u gledanju b. 1Tim. 3,16 neispravno (vidi prijevod DK): qs (Bog); ispravno (vidi HS): os (onaj koji).
1

Za ovaj tekst ne moemo biti sigurni da je ista nenamjerna greka iz dva razloga: vjerojatnije je previdjeti postojeu crticu, nego vidjeti nepostojeu i 2oito se radi o detalju trinitarne teologije (iako ispravno itanje ne rui ovu teologiju) da je Bog postao tijelo (to je unijeto na jo nekoliko mjesta Novoga zavjeta). 2Pt. 2,13 neispravno: APATAIS (("hrane svojim prijevarama", tako DK); ispravno AGAPAIS (hrane na gozbama; slino je u HS). Iako ovako tampane ove rijei djeluju prilino razluivim, u rukopisnoj se verziji ovo moglo lako uiniti jednakim. Nekada bi se izostavio redak koji slino zavrava kao prethodni. Tako u Codex Vaticanus imamo udan tekst Jovan 17,15: Ne molim te da ih sauva (svijeta, nego da ih sauva od) od Zloga (izostavljeni je tekst u zagradi). Oito su se oba stiha u rukopisu zavravala s rijeima da ih sauva. Vjerovatno je to izgledalo ovako: NEMOLIMTEDAIHSAUVA ODSVIJETANEGODAIHSAUVA ODZLOGA

c. greke u sluanju d. Kada bi se tekst diktirao, onda su se mogli zamijeniti glasovi koji se slino izgovaraju, kao primjerice o i w (kratko i dugo o) Rim. 5,1: "imajmo (exwmen u grkom je to konjunktiv)/ imamo (exomen) mir s w o Bogom"

Interesantno, ovog problema nema u naim prijevodima. injenica je da su oba itanja potvrena, ali se prednost daje drugom itanju zbog teolokog konteksta. e. greke u pamenju f. esto bi se dogodilo da pisar rije u dijelu diktiranog teksta uo zamijeni sinonimom. Postoji spisak parova sinonima u grkom jeziku, koji praktiki nije prevodiv na na jezik. g. neznanje i nepanja Neki su prepisivai stavljali komentare (tzv. glose) na marginama teksta. Nepaljivom ili neupuenom prepisivau inilo se da je rije o dijelu teksta, a ne o margini i unio bi ih u tekst svoga prijepisa. Najpoznatije glose su 1Jov. 5,7b, Dj. 8,37 i Jovan 5,4. Ove tekstove nai e u starijim prijevodima, ali su izbaeni iz novih (osim Jovan 5,4 koji se nalazi u prijevodu HS). Tekst 1Iv. 5,7b eksplicitno brani trinitarnu teologiju i pojavio se u vrijeme trinitarnih borbi (4. st.). Dj. 8,37 vjerojatno su autentian zapis krtenike formule rane crkve i ne unosi nikakvu teoloku pomutnju. Jovan 5,4 ve ukazuje na kasnije nabonjake srednjevjekovne fantazije i stran je duhu Jovanovog jevanelja. Mogue je da on prenosi neku staru tradiciju o ribnjaku Bethezdi, ali je to manje vjerovatno s obzirom da je taj ribnjak razoren od strane Rimljana jo 70. g. 1. Namjerne greke: Radilo se o dobronamjernim pokuajima popravljanja teksta. Ima vie vrsti namjernih greaka: a. gramatike prepravke osobito u Otkrivenju koje ima zanimljivih krenja gramatikih pravila. Jovan u Otk. 1,4 kri pravila slaganja prijedloga s imenicom, to bi se doslovce prevelo s "od onaj koji jest, koji bijae i koji dolazi" (bilo bi ispravno "od onoga koji jest). Meutim, jasno je da Jovan izbjegava ovdje deklinirati Boje ime iz teolokih razloga a ne iz neznanja. b. korekcije Mk. 1,2 "kao to pie u prorocima"/ "kao to pie pie kod proroka Isaije. injenica je da su citati uzeti iz dva proroka Malahije i Isaije, ali da je Marko naveo samo Izaiju, to samo pokazuje da biblijski pisci nemaju na bolesni osjeaj za pedantnost. Uz to, nije sluajno da izostavlja Malahiju, dajui prednost veem i znaajnijem Isaiji. c. d. harmonizacija Pisari su znali Novi zavjet gotovo napamet, tako da su bili svjesni kada bi se Lukin tekst razlikovao od Matejevog. Kako bi se ovi tekstovi uskladili, pisar bi onom krnjem dodao dijelove iz drugog Evanelja. Tako je u Lk. 11,2 (Molitva Oe na) dodan dio iz Mt. 6,10 ("Budi volja tvoja"), jer se kod Luke odmah prelazi s dolaska Kraljevstva na kruh na svagdanji. e. sjedinjavanje razliitih itanja (tzv. konflacija). f. Neki su stariji rukopisi u Dj. 2,47 itali da su vjernici u hramu hvalili Boga, dok su drugi isto tako cijenjeni rukopisi imali slavili Boga. Razmiljajui kojemu bi itanje dali prednost, neki kasniji rukopisi donose hvalili i slavili. g. doktrinarne kada bi se tekst uinio doktrinarno sumnjivim, unijela bi se prepravka koja bi "ispravila zabludu". Primjer dodatka u 1. Mojs. 2,2 "I svri Bog do sedmoga dana".

Ve se prevodiocima Septuaginte inilo neprilinim da je Bog neto radio i sedmoga dana. Kada se tekst bolje razmotri vidimo da nam Mojsije hoe rei kako je Boji poinak, blagosiljanje i posveenje subote zapravo dovrenje stvaralakog djela, a ne neto nepovezano sa stvaranjem. U tom e smislu Isus rei da je Bog stvorio subotu. U Novom zavjetu imamo Jov. 7,8: "Ja jo neu otii na praznik ovaj. Prevodioc je pomislio da nas izvorni tekst navodi na grenu misao: ili je Isus slagao uenike da nee otii na praznik (a ipak je otiao) ili je tako zaista mislio, pa se predomislio. A laganje i predomiljanje nemaju veze sa Sinom Bojim. Ipak, i bez uitavanja ovoga jo moemo izbjei obje otrice. Isus na sebi svojstven nain eli rei da on ne ide na praznik radi praznika, nego radi svoga poslanja. Lk. 23,32 zamjena poretka rijei kako bi se izbjeglo i druga dva zloinca. Zanimljivo je da ovdje grijei novi prijevod koji kae Vodili su i drugu dvojicu, zloince, to se u grkom postie jednostavnom promjenom u redu rijei (kod nas se mora i dodatno deklinirati). Luka ovim tekstom, koji ne treba premetanja, samo eli rei da je Isus kao zloinac odveden na krst. Nije sluajno da na marginama jednog rukopisa itamo Budalo, ne diraj staro itanje. Iako se nekim pobonim, ali nedovoljno teoloki naobrazovanim, prepisivaima novo itanje inilo ispravnijim. Zapazi rijei jednog od najveih autoriteta svih vremena na podruju biblijskih rukopisa: Uprkos vrlo realnim mogunostima kvarenja teksta tokom prepisivanja i stvarnog postojanja mnogih razlika meu raznim rukopisima NZ, rad prepisivaa NZ, gledano u cjelini, bio je obavljen s velikom briljivou i vjerodostojnou. U stvari, procijenjeno je da supstancijalnih varijacija ima u svega hiljaditom dijelu cjelokupnog teksta. Fenton J. A. Hort

Kritiki tekst Biblije

ta je kritiko izdanje Biblije? Najkrae govorei, kritiko izdanje Biblije jeste ono koje uklanja sve greke u prepisivanju i razotkriva izvorni tekst. Tim se postupkom dobija tzv. textus receptus, odnosno prihvaeni tekst. Svakako, ovako neto uopte nije lako napraviti: kako ja uope znam koje je itanje ispravno? Postoje rijei ili izrazi koji imaju nekoliko moguih itanja i teko je odgonetnuti koje je ono pravo, kakvo je izilo iz pera biblijskog pisca. Meutim, iako to nije lako odgonetnuti, ne radi se o nemoguoj misiji. Cjelokupni posao izgleda otprilike ovako:

Zbog obima posla, mora se sastati vie naunika, odnosno vie naunih ekipa iz razliitih oblasti. Prikuplja se i analizira sva postojea rukopisna graa. Donose se strogi kriterijumi prihvatanja ispravnog itanja. I tek onda se prelazi na posao koji traje decenijama, tokom kojih se dobija sve ii i ii tekst.

Svakako, jedno je raditi na Starom zavjetu, drugo na Novom. Nikada nee isti ovjek raditi i na jednom i na drugom podruju. Kritiki tekst Starog zavjeta Hebrejski tekst danas pisan je na osnovu aramejskog kvadratnog pisma iz oko 100. g.n.e. Masoreti su ovome pismu postepeno dodavali znake za samoglasnike i interpunkciju to je konano standardizovano u vrijeme ravija Aaron ben Moea ben Aera iz Allepa (oko 930. g.). Na osnovu njega je grupa naunika na elu s Rudolfom Kittelom sastavila tzv. Biblia Stuttgartensia (1929-37), koja se smatra kritikim izdanjem Starog zavjeta. Rad na kritikom izdanju nastavili su i brojni drugi naunici, koristei se stotinama hebrejskih rukopisa, u emu sve presudniju ulogu imaju i ranije spomenuti qumranski spisi. Meutim, u kritikom izdanju Starog zavjeta ulogu imaju i njegova antika izdanja na drugim jezicima (grki, aramejski, sirijski, latinski). Kritiki tekst Novoga zavjeta Prvi pokuaj izdavanja kritikog izdanja Novoga zavjeta izveo je Erazmo Roterdamski 1516. Ovo je izdanje znaajno samo po tome to je bilo prvo (tanije prvo objavljeno), ali se zasnivalo na malom broju relativno loih rukopisa. Kasniji naunici, poput ve spomenutog Tischendorfa, Westcotta i Horta, Eberharda Nestlea, postigli su znatno pouzdanija izdanja grkog Novog zavjeta. Dananji oblik kritikog teksta rezultat je rada grupe evropskih i amerikih strunjaka na elu s Kurtom Alandom (i njegovom enom Barbarom), i Bruceom Metzgerom, a nastavljaju se na rad Eberharda (i sina mu Erwina) Nestlea. Ovaj se rad zasniva na hiljadama rukopisa na grkom jeziku (papirusi, unicijali, lekcionari, minuskule, citati crkvenih otaca), kao i na brojnim ranim prijevodima na antike jezike (latinski, sirijski, koptski, arminijski, gruzijski, etiopski, staroslavenski), u njihovim razliitim podvrstama. Ukupno se radi o nekih 25000

rukopisa, to omoguuje pouzdanost kritikog teksta kakvu nema niti jedan drugi spis tog perioda. Razlike u rukopisima obuhvataju otprilike 1% teksta, a 90% tih razlika uopte nisu supstancijalne prirode. Tamo gdje imamo bitnih razlika (a radi se o 0,1% teksta), imamo vrlo stroga pravila koja odreuju prihvaenost teksta. Ta su pravila prilino komplikovana za laika, no dovoljno je znati da pomou njih bivaju razrjeene praktino sve dvojbe o izvornom tekstu. Sve razlike u itanjima donose se u fusnoti i nabrajaju se izvori koji podupiru jedno od moguih (prosjeno tri) razliita itanja. Prihvaeni tekst dobija ocjenu od A (nedvojben) do D (vrlo dvojben). Posljednji su sluajevi najrjei i nikada ne sainjavaju doktrinarni problem. Primjer teksta vrijednosti D je Rimljanima 14,19 gdje Pavle kae Teimo (imperativ, odn. konjunktiv) ili Teimo (indikativ) ili Teite (i u grkom isti je oblik za indikativ i imperativ) "za onim to pridonosi miru". Iz svih je ovih razmatranja potpuno jasno da nam savremena kritika izdanja Novoga zavjeta donose nepromijenjen i potpuno (99,9%) ouvan tekst kakav je bio napisan od strane novozavjetnih pisaca. Na ovome su polju skeptici definitivno izgubili bitku.

Kanon Svetoga pisma

Grki izraz kanon oznauje trsku ili tap za mjerenje, a u izvedenom smislu pravilo ili normu. Kanon se koristi i u znaenju pravila vjere, a kanon Svetog pisma oznauje zbirku spisa koje sainjavaju pravilo vjere. U ovome smislu prvi koristi taj izraz Origen (185?-254?), koji je rekao da niko ne treba koristiti za dokazivanje nauka knjige koje nisu ukljuene u kanonizirana Pisma (Komentar Mateja, dio 28). Atanazije (293?-373) naziva zbirku spisa prihvaenih od Crkve kanonom. Kada govorimo o kanonu, moramo govoriti zasebno o kanonu Starog kanonu Novoga zavjeta.

Kanon Staroga zavjeta

Kada otvorimo katoliko izdanje Staroga zavjeta, vidjeemo da se ono razlikuje od protestantskog izdanja jer posjeduje neke knjige, poglavlja i djelove kojih nema u protestantskom izdanju. Prvo emo primjetiti da se sve one pojavljuju jedino u Starom zavjetu, dok nema nikakvih razlika u kanonu Novoga zavjeta. Za razumijevanje te injenice potrebno je prvo navesti razliite kanone Starog zavjeta - jevrejski, protestantski, katoliki i pravoslavni. Jevrejski kanon Prema svjedoanstvima Josipa Flavija, Talmuda (zbirke tumaenja Tore) i nepoznatog autora etvrte Jezdrine (4Jezrda 14,37-48), na prijelazu iz stare u novu eru Jevreji imaju uoblien kanon sastavljen od 24 knjige. One se dijele u tri odsjeka: 1. Zakon (tora) - 5 Mojsijevih knjiga. 2. Proroci (nebi'im), koji se dijele na: a. etiri ranija proroka: Isus Navin, Sudije, Samuilo (obje knjige) i Carevima (obje knjige). b. etiri kasnija proroka: Isaija, Jeremija, Jezekilj i Male proroke (svih 12 u jednoj knjizi). 3. Spisi (ketubim) - 11 ostalih knjiga: Psalmi, Jov, Prie, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Pla, Jestira, Danilo, Jezdra/Nemija (u jednoj knjizi) i Dnevnik (obje knjige). Protestantski kanon Protestantski kanon se razlikuje od jevrejskog samo u formalnom, a ne u sadrinskom smislu. Konkretno, razlike su u brojanju knjiga i podjeli: 1. brojanje knjiga. Protestanti prihvataju 39 spisa, odnosno dijele odreene jevrejske knjige na nezavisne spise. Tako su Samuilo, Carevi, Dnevnik i Jezdra/Nemija podijeljeni na 1. i 2. Samuilovu (Careva, Dnevnika) i Jezdru i Nemiju. Mali proroci su raspodjeljeni u 12 odvojenih knjiga (Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija). Time dobijamo broj knjiga za 15 vei od jevrejskog, ali radi se o istim spisima. 2. podjela. Protestanti, kao i Jevreji, dijele Stari zavjet na tri dijela, ali ih drugaije nazivaju, stavljaju u drugaiji poredak i razliito svrstavaju u njih odreene knjige. Protestanti dijele

knjige na Zakon, Istorijske i poune spise i Proroke. Tako posljednja knjiga Starog zavjeta nije (Druga) Dnevnika, nego Malahija. Razlike su u svrstavanju knjiga u posljednje dvije grupe: a. raniji proroci su svrstani u poune spise. b. proroci se dijele na etiri velika i dvanaest malih. c. Danilo se svrstava u velike proroke, a ne u poune spise. UPOREENJE JEVREJSKOG I PROTESTANTSKOG KANONA JEVREJI ODSJEK 1. ZAKON 2. PROROCI KNJIGE Petoknjije raniji: Isus Navin, Sudije, Samuilo, Carevi kasniji: Isaija, Jeremija, Jezekilj, Mali proroci, PROTESTANTI KNJIGE Petoknjije Isus Navin, Sudije, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2., Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Jestira, Jov, Psalmi, Prie, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama veliki proroci: Isaija, Jeremija, Jezekilj, Danilo, mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija ODSJEK 1. ZAKON 2. POUNI SPISI

3. SPISI

Psalmi, Jov, Prie, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Pla, Jestira, Danilo, Jezdra/Nemija, Dnevnik

3. PROROCI

Katoliki kanon Biblija Kranske sadanjosti (kao i novoj verziji, tzv. Jerusalemska biblija), posjeduje sledee knjige kojih nema u protestantskom kanonu: Tobiju, Juditu, Prvu i Drugu o Makabejcima, Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu i Baruhovu knjigu. Osim ovih knjiga imamo dijelove i poglavlja u Danilovoj knjizi (Azarjina molitva u 3. poglavlju, zatim poglavlja 13. i 14.), kao i dijelove u Knjizi o Jestiri (Mordokajev san na poetku knjige, Ahasverova poslanica protiv Jevreja izmeu 3,13 i 14, Mordokajeva molitva na kraju 4. poglavlja, Jestira pred kraljem u 5,1-3, Ahasverov ukaz u korist Jevreja, izmeu 8,12 i 13, dodatak o Purimu izmeu 8,19 i 20, te Mordokajevo prisjeanje i napomena prevoditelja - nakon u hebrejskom tekstu zavrnog stiha 10,3). Katolici za ove spise koriste naziv deuterokanonski spisi, to znai samo to da je bilo izvjesne neodlunosti glede njihova prihvaanja, ali ne i to da su manje autoritativni od tzv. protokanonskih spisa, koji su primljeni bez veeg premiljanja.

Protestanti, pak, za deuterokanonske spise koriste naziv apokrifi, to znai da uopte ne spadaju u kanon Svetog pisma. Luther je za njih rekao da su to knjige koje se ne smatraju jednakim Svetom pismu, ali su probitane i dobre za itanje. S druge strane, katolici naziv apokrifi koriste za brojne spise meuzavjetnog perioda, koji su pisani sa stanovita judaizma, a lano su pripisivani raznim patrijarsima (na primjer, Enohova knjiga). No, ono to katolici nazivaju apokrifima, protestanti nazivaju pseudoepigrafima. Katolici su konano odredili svoj kanon na etvrtom zasjedanju Trentskoga koncila 8. aprila 1546. U zakljuku e to znaiti da katoliki kanon Starog zavjeta obuhvata 46 spisa. pravoslavni kanon Katolikom kanonu od 46 knjiga, pravoslavni nadodaje jo tri knjige: 2. i 3. Jezdrinu, i 3. Makabejcima. esto poglavlje Baruhove knjige, tzv. Poslanicu Jeremijinu, izdvajaju kao posebnu knjigu, to onda sveukupno ini 50 knjiga Starog zavjeta. Uzgred, grupu knjiga 1. i 2. Samuilova, te 1. i 2. Carevima, pravoslavni su preimenovali u etiri knjige O carevima. DODATAK: UPOREDNI PREGLED STAROZAVJETNOG KANONA U HRIANSTVU CRKVA ZAKON ISTORIJSKI I POUNI SPISI PROTESTANTI Petoknjije Isus Navin,. Sudjei, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2. Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Jestira, Jov, Psalmi, Prie, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama KATOLICI Petoknjije Isus Navin,. Sudije, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2. Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Tobija, Judita, Jestira, (+ dodaci), Prva o Makabejcima, Druga o Makabejcima, Psalmi, Jov, Prie, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova PRAVOSLAVNI Petoknjije Isus Navin,. Sudije, Ruta, 1. i 2. Carevima, (=1. i 2. Samuilova), 3. i 4. Carevima (=1. i 2. Carevima), 1. i 2. Dnevnika, Prva Jezdrina (=Ezra), Druga Jezdrina, Trea Jezdrina, Nemija, Tobija, Judita, Jestira, (+ dodaci), Prva o Makabejcima, Druga o Makabejcima, Trea o Makabejcima, Psalmi, Jov, Prie, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova

PROROCI

veliki proroci: Isaija, Jeremija, Pla, Jezekilj, Danilo mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija

veliki proroci: Isaija, Jeremija, Pla, Baruh,Jezekilj, Danilo (+dodaci) mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija

veliki proroci: Isaija, Jeremija, Pla, Jeremijina Poslanica, Baruh, Jezekilj, Danilo (+dodaci) mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija

Kanon Novoga zavjeta

Kada se radi o novozavjetnom kanonu, ovdje nemamo razliku izmeu katolikog, pravoslavnog i protestantskog kanona (naravno, Jevreji ne prihvataju Novi zavjet). No, treba neto rei o istrijskom razvoju kanona. Istorijat kanona Novoga zavjeta Hristovi apostoli su zapoeli s usmenim predanjem jevanelja, da bi se kasnije ukazala potreba za pisanim oblikom nauavanja. Prve spise zasigurno je napisao apostol Pavle (1. Solunjanima ili Galatima); teko je utvrditi hronologiju svih novozavjetnih knjiga, no veina njih nastaje do poetka sedamdesetih godina I. v., da bi se s pisanjem Novog zavjeta zavrilo negdje sredinom devedesetih godina (uz malo razmiljanje da li je posljednji spis bilo Otkrivenje ili moda Jovanovo jevanelje). Svi nastali spisi potom slobodno krue po crkvama i smatraju se autoritativnim: ve apostol Petar poznaje i preporuuje Pavlove spise (2Pt. 3,15-16); Luka na poetku spominje pokuaje sreivanja pripovijedanja o dogaajima to su se dogodili meu nama, to nas upuuje na ranija jevanelja. Sigurno je da se Isusove izjave prenose od poetka, no to ne mora znaiti da je postojala neka zasebna zbirka Isusovih izreka koja slui kao izvor (njem. quelle, otud i oznaka Q) jevanelistima. Stoji i injenica da ima Isusovih izreka koje nisu zapisane u jevaneljima, to zapravo eksplicitno tvrdi i Jovan 21,25. Tako nalazimo izvan etiri jevanelja neke Isusove izreke najpoznatija je u Djela 20,35: Blaenije je davati nego primati". Odluka o kanonu novoga zavjeta nije dola odmah im je zavreno s pisanjem novozavjetnih spisa. Nije bilo niti nekog posebnog crkvenog sabora koji je proglasio konani kanon. Odreivanjem kanona rana Crkva poinje se baviti tek kada je bila izazvana odreenim pojavama unutar Crkve: 1) pojavom brojnih apokrifnih spisa, koji su se pozivali na apostolski autoritet. Meu njima su najpoznatija bila Uenja (Didahe), Hermin Pastir, Barnabina poslanica i Jevanelje po Petru. Bilo je crkava koje su i ove spise ubrajale u kanon, to je izazivalo odreene pomutnje. Apokrifa je bilo na desetine i veina njih su nosila peat gnosticizma, koji je hriansko uenje tumaio sa stanovita grke mistike filozofije. 2) pojava neprihvatljivih tumaenja kanona. Posebno se to odnosi na Marciona (oko 150. g.) koji je kanonskim smatrao samo Lukino Jevanelje, Pavlove poslanice (i to prekrojene po Marcionovoj mjeri) i svoj spis Antiteza. 3) rasprave po pitanju nekih spisa koje danas ine kanon Novoga zavjeta, prije svega poslanice Druga Petrova, Druga i Trea Jovanova, Judina, te Otkrivenje. Proces kanonizovanja moemo pratiti jo od prvih postapostolskih otaca Ignacija i Polikarpa, s poetka II. v. Posebno je znaajan tzv. Muratorijev fragment s kraja II. v. (Muratori je ovjek koji je pronaao fragment u Milanskom samostanu 1740). Bez obzira na sva, dotada iznijeta razmiljanja, jasno je prema svjedoanstvima istoriara Euzebija i crkvenog oca Atanazija da tokom IV vijeka Crkva posjeduje upravo onaj kanon Novog zavjeta kakvog ga i danas posjedujemo. podjela Novoga zavjeta Ona je analogna podjeli starog (u hrianskom kanonu):

1. Na mjestu Tore imamo Jevanelja. Iako je o Isusu bilo napisano vie desetina knjiga, Crkva je prihvatila samo Mateja, Marka, Luku i Jovana. Treba primjetiti da njihov poredak nije nuno hronoloki. 2. Postoji i grupa istorijskih i pounih spisa. U istorijske ubrajamo samo Djela Apostolska, dok poune spise ine 21 poslanica. Poslanice se pak dijele na Pavlove (14 poslanica) i 7 katolikih (odnosno, optih): Jakov, dvije Petrove, tri Jovanove i Juda. 3. Posljednji dio Novoga zavjeta je proroki spis Otkrivenje Jovanovo. Sve ukupno, imamo 27 spisa Novoga zavjeta.

Apokrifi Staroga zavjeta

Kanoninost svetih spisa Moe se uiniti udnim zato su odreeni spisi prihvaeni, a zato nisu prihvaeni neki drugi (osobito zato protestanti ne prihvataju spise koje katolici i/ili pravoslavni dre takoe kanonskim). Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali razliita. Takoe, odgovor nije istovjetan po pitanju Starog ili Novog zavjeta. Kanoninost starozavjetnih spisa U starozavjetni kanon uli su spisi koji nose peat prorokog autoriteta. To znai ili da su ih pisali proroci, ili da su autentini zapisi o djelovanju proroka. Proroki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove knjiga proroka. Mojsije, Isus Navin, Samuilo, Solomun, David, te brojne izrailjske sudije, takoe su bili proroci, jer su prenosili narodu Boje objave ili vodili narod po Bojem otkrivenju. Proroka sluba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najveim prorokom - Pnz. 31,10) nekanonski starozavjetni spisi Jevreji u dijaspori su se drali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadrao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na injenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi ve spomenuti) ne nose proroki autoritet (ili ga lano prisvajaju, kao Baruh). Druga je injenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na jevrejskom, ali nisu i sauvana na jevrejskom. Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati jo neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primjetitii da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previe nedostataka da bi ga jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon: 1. Ne podupire se inspiriranost spisa - pisci nigdje ne nagovjetuju da prenose Boju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno. Druga Makabejcima zavrava nekom vrstom isprike itaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prijevodu njegovog djeda Isusa, koji se bio naao pozvanim da napie togod pouno. U svakom sluaju, to se suproti autoritativnosti starozavjetnih spisa i nimalo ne podsjea na rije Jahvinu. 2. Istorijske netanosti - ne samo da pisci nisu oevici opisanih dogaaja, nego je oito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu koje grade svoje pripovijedanje. Njihova netanost katkad se moe nazvati laju. Tobit tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak "kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin. (Tobija 1,15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedoputeno velika rupa u sjeanju ovjeka koji sebe naziva neposrednim oevicem. Pisac Judite Nabukodonozora smjeta u Ninivu i proglaava kraljem Asiraca, no iz istorije je

poznato da je jo Navuhodonosorov otac Nebopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netanosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakteristinije. 3. Teoloke greke. injenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblae reeno ne uklapaju u uenje Starog zavjeta, a kasnije ni u Isusovo uenje (koje se oslanja na Stari zavjet). Najoptije govorei, apokrifni/deuterokanonski spisi izlau ve razvijeno judaistiko uenje (uz mnotvo praznovjerica), dakle upravo ono uenje s kojim se tako otvoreno i otro sukobljavao i sam Isus. Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreke, ali ih je mogue uopteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: 1. iskupljenje dobrim djelima, to je temeljno judaistiko uenje. Njega nalazimo u Tobija 4,10 gdje se govori o osloboenju od smrti davanjem milostinje. 2. monasticizam i asketizam Judita (8,4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga mua i postila svim danima osim subote i blagdana. Ovakav otri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom). 3. osvetoljubivost Judita hvali Simonov pokolj Sihemljana (Post. 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Boje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prijestupa i kazne (Post. 21,24-25). 4. laganje u Tobija 5,4-13 aneo Rafael (navodno jedan od svetih anela) se lano predstavlja. Judita od Boga praktiki trai snagu za la (9,13). 5. ogranienost spasenja Knjiga mudrosti 3,16 ui da se nee spasiti nezakonito roena djeca, iako u Sudije 11,1 imamo primjer Jiftaha kojega Bog odreuje za sudiju. 6. praznovjerice dovoljno je proitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2,9-10) od ptijeg izmeta, ili samo malo dalje (3,8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam mueva nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi. 7. aranje lijek koji preporuuje aneo Rafael (inae se ne spominje nigdje vie u Bibliji) u Tobija 6,1-9 jest zapravo ista vradbina, suprotna jasnoj Bojoj naredbi u 3. Mojs. 19,26. 8. prepostojanje due Mudrost 8,19-20: "Imao sam dobru duu, ili bolje: jer bijah dobar uao sam u tijelo bez ljage", donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji. 9. molitva za mrtve u 2Mak. 12,42-46 Juda Makabejac prinosi rtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelje uenja o istilitu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje rije "istilite".

Apokrifi Novoga zavjeta

Kanoninost novozavjetnih spisa I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvatanja navedenih 27 spisa Novoga zavjeta i odbacivanja mnogih drugih spisa (o ijem se odbacivanju slau sve hrianske zajednice). Osnovni uslov prihvatanja spisa u kanon bio je apostolski peat. Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Jovan, Petar, Pavle) ili iz njihovog neposrednog kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov). Iako je pitanje ta sve u sebe obuhvata naziv apostol, ipak je jasno da se radi o oevicima Isusovog ivota (osim Pavla, ali koji kasnije ima viziju Hrista), koji su bili poslani (gr. apostolos znai poslanik) od samoga Isusa da ire Jevanelje. Crkva je pomno ispitivala sve spise koji su za sebe tvrdili da su apostolski i odbacivala je sve one koji nisu imali dokazano porijeklo, odnosno potvrenu predaju iz apostolskih vremena. Dodatni test za provjeru svih pretedenata na kanoninost bilo je njihovo uenje, koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbaenim spisima, iako ponekad pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski peat, dok je veina njih svojim uenjem duboko zastranila s pozicije apostolske nauke. Novozavjetni apokrifi Oni se sastoje od mnotva knjiga, svih novozavjetnih vrsta jevanelja, djela, poslanica i apokalipsi - od kojih neke potiu jo iz 2. vijeka (veina iz znatno kasnijih). Njihova je uloga bila dvostruka ili da se istakne neka hrianska doktrina (to je esto znalo dovesti i do uvoenja neke nehrianske doktrine) ili da se zadovolji radoznalost italaca novozavjetnih spisa opirnim detaljiziranjem dogaaja opisanih u Novom zavjetu (posebno Isusovog djetinjstva, Marijinog zaea, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadravaju ranohriansku doktrinu (ali nemaju apostolski peat); drugi skreu u raznovrsne hereze (gnostike ili sektake prirode), ponekad prelazei i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje istorijske utemeljenosti, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima. Apokrifna Evanelja Obino se dijele na : 1. Evanelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu, kojima se eli nadomjestiti turi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Jovan nema nita o tome). Najpoznatija su Protoevanelje Jakovljevo, Tomino evanelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo evanelje, Uznesenje Marijino, Istorija Josipa tesara i Arapsko-armenijska jevanelja o Isusovom djetinjstvu. Protoevanelje Jakovljevo govori o Marijinom roenju od ostarjele majke Ane i bogatog Joakima. Slino malom Samuilu, trogodinju Mariju dovode u hram, gdje je hrane aneli sve do dvanaeste godine, kada je po udesnom izboru zaruena za Josipa. Josip je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josip otkrije da je Marija u estom mjesecu trudnoe, poju vodu oienja (vidi Brojevi 5,11-31). Isus se raa u peini, Mariju poraa jevrejska babica a Saloma potvruje da je Marija djevica. U posljednjim poglavljima Irod ubija Zahariju, oca Jovana Krstitelja, a sam Krstitelj izbjegava tu sudbinu bijegom u planine.

Tomino jevanelje djetinjstva prikazuje Isusa u dobu od pet do dvanaest godina. Petogodinji Isus uspijeva napraviti 12 glinenih vrabaca koji udesno polijeu. Kada mu sin Ane pisara prolije vodu iz posude, Isus ga proklinje: Ti drski, bezboni glupane!. Djeak koji se sluajno sudario s Isusom pada mrtav. Oni koji ga optuuju gube vid. Mali Isus pomae pooimu tesaru udesno proirujui grede do eljene veliine. Pseudo-Matejevo evanelje donosi neke anegdote iz puta po Egiptu: palmino drvo se saginje da bi Marija uzabrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u poganskom hramu padaju pri ulasku Marije i djeteta. U drugim jevaneljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedoanstvo babice s Isusovog roenja da Isus nije imao teinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreu dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus prorie da e za trideset godina biti razapeti s njim, i to koji na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Vaznesenje Marijino donosi izvjetaj o udima vezanim uz tijelo mrtve Marije, koje kasnije oivljuje i biva preneseno u raj. 2. Jevanelja Isusove muke i vaskrsenja Najvanije je Petrovo jevanelje, koje je bilo u irokoj upotrebi kod ranih hriana krajem II. vijeka. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjeao nikakav bol prilikom raspea. Straari na grobu ujedno su svjedoci vaskrsenja: dvojica ije glave seu do neba vode jednoga ija glava nadrasta nebesa. Jevanelje Nikodimovo govori da je Veliko vijee nakon vaskrsenja priznalo da je Isus vaskrsao; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku kod Pilata; Isusu u prilog svjedoe Nikodim i Berenika (Veronika), koju je Isus izlijeio od teenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem prob Isusa jeste Longin. Isus silazi u donji svijet, straei Sotonu i odvevi sa sobom vjernike, ukljuujui Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog jevanelja doveli su do kanonizacije Pilatove ene Prokle u Grkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi. 3. Jevrejsko-hrianska jevanelja Najpoznatija su Jevanelje Nazarena, Jevanelje Ebionita i Jevanelje Jevreja. Prva dva predstavljaju preraene verzije Matejevog jevanelja. Prema jevanelju Nazarena ovjek sa suvom rukom (Mt. 12,10) je bio klesar; Isus nalae uenicima da prataju 70 puta 7, dodajui da je i u spisima Starog zavjeta bilo pogrenih tekstova; bila su dva bogata mladia, a od tri sluge s talentima jedan je umnoio bogatstvo, drugi je sakrio talenat a trei ga potroio s bludnicama i sviraima. U Jevanelju Ebionita, koji su bili jevrejski hriani iz Transjordanskih oblasti, govorei o Krstiteljevoj ishrani, a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom zamjenjuju rije skakavac (gr. akris), s rijeju kola (gr. enkris). Nema izvjetaja o roenju, jer su negirali Isusovo roenje od djevice. 4. Jeretika jevanelja Radi se uglavnom od gnostikim jevaneljima samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena evanelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino jevanelje, Jevanelje Jude Iskariotskoga, Jevanelje Egipana i brojna Vartolomejeva jevanelja. (5. Tajno jevanelje)

Radi se o rukopisu koji spominje tajno Jevanelje po Marku, koje je ovaj napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudei, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog, te se oito radi samo o jo jednom apokrifnom evanelju. Apokrifna Djela Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Jovanu, a ponekad i Filipu, Tadiji i Mateju. Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovtinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko oarana Pavlovim propovijedanjem djevianstva da odbija udati se za svog zarunika, koji potom Pavla privodu prokonzulu. Tekla posjeuje Pavla i osuena je na spaljivanje, no vatra se udesno gasi. Ona postaje Pavlova pratilja i uprkos mnogim iskuenjima ostaje doivotna djevica. U drugom dijelu imamo Treu Korinanima jeste poslanica koju Korinani alju Pavlu, zatoenom u Filipima (zbog uticaja na neku Stratoniku) i u kojima se oni pod uticajem lanih uitelja odriu prorokog autoriteta, Boje svemoi, vaskrsenja tijela, stvaranja ovjeka i svijeta od Boga (svijet su stvorili aneli) i Hristovim roenjem u tijelu. Oaloeni Pavle na te hereze prua otre odgovore. Trei dio Djela Pavlovih govori o njegovom muenitvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom umjesto krvlju. Pavle se u viziji pojavljuje Neronu i njegovim asnicima, proriui im sud; prefekta i stotnika zaduene za Pavla krtavaju Luka i Tit. Djela Petrova govore o tome da je Petar izlijeio svoju nepokretnu erku da bi pokazao nevjernom posmatrau kako je to kadar uiniti, a potom joj opet vratio paralizu, da bi je sauvao od okrutnog suda. Opirnije se opisuje sukob Petra i Simona Maga u Rimu, gdje se Petar ak slui jednim psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Simon mag. Zavretak latinske verzije ovih Djela donosi priu o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovom ivotu. On susree Hrista koji ga upozorava da e se predati na jo jedno raspee ukoliko se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraa u Rim, biva osuen na smrt raspeem, i na vlastiti zahtjev, objanjen mranim simbolizmom, razapet s glavom na dolje. Marcel sahranjuje Petra, koji mu se potom javlja u viziji. Neron eli opte progonstvo, ali ga vizija sprijeava u tome. U Djelima Jovanovim imamo prvo spominjanje slikanja svete slike (s Jovanovim likom). Istini za volju, Jovan se tom slikanju protivi. Inae se ova Djela smatraju najjeretinijim od svih drugih apokrifnih Djela, jer su optereena gnostikim zabludama. Djela Andrijina najvie se fokusiraju na njegovom zatoenitvu zbog nagovaranja izvjesne gospoe Maksimilije da se odvoji od svoga supruga, kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s kria, odbivi ponuenu aboliciju. Apokrifne poslanice Najistaknutije su Poslanice Hrista i apostola, Trea Korinanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodikejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica, itd. Treba istai Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoiki rimski filozof Seneka (iji je roeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov uenik. Nedjeljnu poslanicu (iz VI. v.) je navodno lino Isus s neba bacio na mnoge oltare, optuujui hriane zbog krenja nedjelje. Apokrifna Otkrivenja

Najpoznatija Otkrivenja (Apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi i Djevici, Sibili, Isaiji i Jovanu. Pavlovo Otkrivenje nastavlja se na 2Kor. 12,1-4 gdje Pavle spominje svoje nebeske vizije. Pavle posmatra blaenstva pravednika i muke grjenika, lino sudjelujui na suenju jednom pravedniku i jednom greniku. Pravednici prebivaju u gradu, u ijem sreditu David pjeva psalme, posebno tokom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se oblast tame, s ognjenim jezerom u kojem se pre izvjesni biskup koji je zanemario slubu siromanima, te svetenik i akon koji su prekinuli post. Grenici mole Gavrila da posreduje za njih kod Isusa, te se njihove patnje olakavaju nedjeljom. Ovo Otkrivenje je inae vrijedan dokument koji prikazuje popularne hrianske ideje IV. v. Sibilina proroanstva jesu hrianske knjige pripisane paganskoj proroici, to su prije hriana ve uinili Jevreji.

Prevoenje Biblije stari prijevodi Stari zavjet

Targumi
Tokom Vavilonskog ropstva (605-538.g.pr.Kr) Jevreji su praktino zaboravili hebrejski jezik i masovno su prihvatili aramejski. Toga radi rabini (vjerojatno jo od vremena Jezdre) poinju stvarati prijevode (heb. targum znai prijevod) starozavjetnih tekstova na aramejski jezik. Ovi prijevodi inae sadre i odreene nadopune i komentare. Sauvani su Targumi Petoknjinja, Proroka i Spisa, od kojih niti jedan zasebno (niti svi oni zajedno) ne sadre cjelokupni Stari zavjet. Targumi su bili u upotrebi na bogosluenjima u sinagogi, i iz njih je propovijedao i Isus. Izuzetno su znaajni za prouavanje Isusovog jezika i duhovnog svijeta Novoga zavjeta.

Grki prijevodi
Najznaajniji antiki prijevod Starog zavjeta bio je grki prijevod, tzv. Septuaginta (sedamdeset oznaka LXX), koja je nastajala postupno negdje od III v.p.n.e. pa do poetka II v.n.e. Ona je prevedena za potrebe Jevreja u Egiptu, koji su zaboravili jezik svojih predaka i sluili se grkim, tada rairenim po cijelom helenistikom svijetu. Prema legendi, Septuaginta je nastala kao prijevod Petoknjija u vrijeme Ptolomeja Filadelfijskog (285-246 p.n.e.) radom sedamdesetdvojice prevoditelja. Vjerojatno je tada zapravo samo zapoet rad (i to na Petoknjiju), dok su se ostale knjige, ukljuujui i apokrife, prevodile tokom narednih vijekova. injenica je da su ovaj prijevod prigrlili rani krani, kojima je grki bio blii od izvornog hebrejskog. Mnogi starozavjetni citati u Novom zavjetu preuzeti su upravo iz Septuaginte, iako se poesto znaju razlikovati od originala (posebno u brojkama). I danas je iva diskusija o tanosti Septuaginte, kao i o njegovom odnosu spram hebrejskog (masoretskog) teksta. Sigurno je da LXX poesto daje pogrena tumaenja, nekad iz teolokih razloga, nekad iz jezikih, budui da je prilino teko prevesti hebrejske izraze na grki jezik. No sigurno je da se odreene razlike izmeu LXX i masoretskog teksta javljaju i zbog razliitosti predaje (posebno kod brojeva, na primjer 2. Mojs. 1,4; vidi Dj. 7,), te ponekad savremeni tumai daju prednost nekim tekstovima Septuaginte. Ona takoe zna biti od znaajne pomoi u razumijevanju nekih starohebrejskih izraza koji su davno iezli iz upotrebe. Osim Septuaginte, postojali su i drugi grki prijevodi Starog zavjeta, koje su nainili Aquila, Symachus i Teodocion. Zajedno sa svojim korekcijama Septuaginte i hebrejskim tekstom, sakupio ih je ranohrianski teolog Origen u tzv. Hexapli (est stupaca, za svaku verziju po jedan).

Ostali antiki prijevodi Starog zavjeta

Ovdje govorimo samo o onim prijevodima koji su se bavili iskljuivo Starim zavjetom. Radi se zapravo samo o starosirijskim prijevodima, koji su nam sauvani samo u tragovima kod drugih prijevoda.

Novi zavjet i cjelokupna Biblija

Za antike pojmove vremena, ubrzo nakon zavretka pisanja Novog zavjeta, poelo je s prevoenjem Biblije. Tokom drugog vijeka ve postoje prijevodi na latinski (tzv. starolatinski prijevod) i sirski (dijalekt aramejskog jezika). Bibliju na svom jeziku dobivaju egipatski hriani (Kopti, III.v.), Goti, Gruzijci i Etiopljani u IV.v., Armenci u V. v., a do IX. v. imamo i prijevode na arapskom, anglosaksonskom, nubijskom, njemakom, francuskom i, za nas najznaajnije, djelom misionara Konstantina i Metodija, na staroslovenskom. Negdje iz tog razdoblja imamo i prijevod etiri jevanelja na kineski. Svi ovi prijevodi imaju danas samo istorijsku vrijednost: preivljava jo jedino starosirijski prijevod iz IV. v., tzv. Peshitta, koja slui u bogosluenju nestorijanaca, te ostalih hriana u Siriji, Iranu, Indiji, itd.

Vulgata
Nesumljivo najznaajniji prijevod jeste Jeronimov prijevod Biblije na latinski, tzv. Vulgata (narodna). Rimski biskup Damas je 384. godine naloio svom tajniku Jeronimu da napravi novi latinski prijevod Biblije. Jeronim je radi uenja izvornog jezika proveo godine u Vitlejemu i dovrio svoj rad do 405. g. Od apokrifnih knjiga Jeronim je preveo Tobiju i Juditu, te grke dodatke Danila i Jestire, koje je jasno oznaio. Jeronimova Vulgata zvanian je prijevod Rimokatolike crkve, premda treba rei da je ostalih pet apokrifnih knjiga dodano iz starolatinskog prijevoda. Vulgata je sve do savremenog doba bila temelj mnogim klasinim prijevodima, dok se danas koristi uglavnom kao pomoni izvor.

Koji prijevod odabrati? Kako nastaje prijevod?

Stvaranje Biblijskog prijevoda spada u najtee prevoditeljske poduhvate. Onaj ko se lati tog posla mora znati izvorne biblijske jezike, zatim latinski i grki, onda barem jedan svjetski jezik i, svakako, jezik na koji prevodi Bibliju; takoe mora imati dobro poznavanje Biblije i teologije. Budui da je teko nai ovjeka koji objedinjuje sve ove kvalitete, obino se radi o grupi strunjaka. Ova grupa prvo odreuje ta se eli postii prijevodom je li on namijenjen teolozima ili obinom narodima; treba li se itati na liturgiji ili tokom putovanja; hoe li se odbraniti neki doktrinarni pogled ili objektivno iznijeti izvorno biblijsko uenje; itd. Zatim se odreuje stav prema ranijim prijevodima elimo li samo osavremeniti neki klasini prijevod (kao to je to uinjeno s New King James Version) ili stvaramo potpuno novi prijevod. Potom se poinje s prevoenjem, u emu se koriste kritika izdanja Starog i Novog zavjeta, zatim Vulgata i Septuaginta, i neki od ranijih prijevoda (a to moe biti i neki inostrani prijevod koji nam slui kao uzor). Nakon toga, prijevod ide na stilistiko dotjerivanje i ujednaavanje, to znai barem jo godinu dana mukotrpnog posla. Posljednju rije imaju teolozi koji vre reviziju prijevoda u skladu s naelima tumaenja teksta. Konana revizija teksta isti ga od slovnih greaka, kojih u Bibliji ne bi smjelo nikako biti. I tek tada, nakon vie godina (u sluaju francuskog teologa i prevoditelja Chouraquia sveukupno etrdeset), prijevod je spreman za tampu (to opet podrazumijeva mjesece rada i nadziranja).

Kriterijumi procjene prijevoda

Procjenjivanje prijevoda zahtijeva visok stupanj strunosti, ali postoje kriterijumi kojima se i obian laik moe koristiti kada eli odrediti kojim e se prijevodom koristiti. 1. I. Vrsta prijevoda Postoje (ne samo kada se radi o Bibliji) dvije osnovne vrste prijevoda: adoslovni- koji se trudi za svaku rije u originalu nai odgovarajuu rije na jeziku prijevoda. Svakako da to nije uvijek mogue napraviti, imajui u vidu jezgrovitost biblijskih jezika. Tako, na primjer, frazi izvriti djeversku dunost iz 1. Mojs. 38,8 odgovara jedna rije u originalu (javem). No doslovni je prijevod onaj koji takva parafraziranja pravi samo onda kada nema drugog rjeenja.
b

dinamiki koji se trudi biti to itljivijim i esto parafraziranjem objanjava tekst. Ovakvi prijevodi znaju biti zanimljivi, ali treba biti svjestan da parafraziranjem najee znai tumaenje, koje ponekad moe biti krivo.

Jedini pravi dinamiki prijevod na naem jeziku jeste Knjiga o Hristu (Duhovna stvarnost, 1981.). U njemu imamo primjer objanjavanja koja ustvari nameu odreeno tumaenje. Na primjer, Koloanima 2,16: Zato neka vas niko ne osuuje zbog vaeg jela ili pia, ili zato to ne svetkujete razne jevrejske praznike, proslave mladine i subote.. Izvorno, tekst glasi Prema tome, neka vas nitko ne sudi zbog jela ili pia, ili zbog godinjih praznika, ili mladina, ili subot. Moemo primijetiti sljedee dodatke u dinamikom prijevodu: 1jevrejske vrlo est dodatak u ovom prijevodu, previa univerzalnost Starog zavjeta; 2zato to ne svetkujete namee se stav da su Koloani osueni od strane jeretinih uitelja zato to ne

svetkuju ove praznike. Meutim, itanjem originala vidimo i mogunost da su Koloani osueni zbog naina svetkovanja ovih praznika, a ne zbog nesvetkovanja. S druge strane, treba biti svjestan da i neki doslovni prijevodi znaju ponekad bespotrebno parafrazirati. Jedan od primjera nalazimo u prijevodu Kranske sadanjosti Rim. 3,20b. Izvorno, tekst glasi: Jer kroz Zakon spoznaja grijeha, dok Rupi prevodi: Zakon, uistinu, slui samo tonoj spoznaji grijeha. Pavle ne kae da Zakon slui samo tanoj spoznaji grijeha. Ovo nije jedini primjer Rupievih parafraza, posebno u sluaju apostola Pavla. II. Noviji ili stariji prijevod Prijevodi poput King James Version bili su bezpogovorni autoritet naratajima hriana. Stoga je ponekad teko objasniti ljudima da se tokom vijekova uznapredovalo u prevoenju Biblije i da su novi prijevodi po pravilu taniji od starih. Novi prijevodi imaju sledee prednosti nad starim:
1

savremena kritika izdanja Biblije na jevrejskom i grkom mnogo su tanija od nekadanjih

S tim to treba imati u vidu da brojni stari prijevodi uopte nisu ni koristili grke ili hebrejske originale, to ih je inilo prijevodima prijevoda. Erazmovo izdanje grkog Novog zavjeta (koje je bilo osnova Luterovog prijevoda) temeljilo se na samo etiri manje vrijedna rukopisa; savremeno Aland-Metzgerovo izdanje temelji se na hiljadama vrijednih rukopisa. Tako u starim prijevodima, poput Reetarove redakcije prijevoda Danii-Karadi i dalje imamo tekstove poput Djela 8,37, 1jovanova 5,7b, Matej 6,13b (Jer je tvoje carstvo, sila i slava u vijek. Amin), za koje danas pouzdano znamo da nisu spadali u originalni tekst.
2

danas mnogo bolje poznajemo biblijske jezike nego prije nekoliko vijekova

Grki jezik Novog zavjeta nije dananji grki; kao to ni dananji hebrejski nije istovjetan sa starozavjetnim hebrejskim. Postoje biblijske rijei kojima je vremenom zaboravljeno znaenje (nekima od njih nisu znali znaenja ak ni antiki prevodioci Septuaginte), tako da je potrebno puno jeziko-istorijsko-arheolokih istraivanja kako bi otkrili zaboravljeni smisao. Jedna od takvih rijei svojevremeno je bila i hebrejska rije pim, koja se nalazi samo u tekstu 1. Samuilove 13,21. Daniiev prijevod na tom mjestu nagaa: Bijahu se zatupili raonici i motike i vile troroge i sjekire, i same ostane trebae naotriti. Arheolozi su meutim razrijeili ovu tajnovitu rije ona je ustvari bila mjera za teinu, otprilike 2/3 ekela. Stoga i Kranska sadanjost donosi pravilno itanje: A cijena je bila dvije treine ekela za raonike i motike, jedna treina za otrenje sjekire i nasaivanje ostana.
3

savremeni su prijevodi razumljiviji savremenim itaocima.

Za ovo ne trebaju dalja objanjenja. Dovoljno je samo susresti se s brojnim imperfektima i aoristima Danii-Karadievog prijevoda, te brojnim arhainim konstrukcijama reenica i izrazima, pa da poteno priznamo kako je jednom prosjenom itaocu prilino teko razumjeti ovako prevedene tekstove. III. Pojedinac ili grupa

Vidjeli smo da je posao prevoenja preobiman da bi ga sasvim korektno u svemu obavio jedan ovjek. Stoga emo dati prednost prijevodu koji je proizvod grupe raznih biblijskih i jezinih strunjaka..

Dodatne napomene
Ovi iznijeti kriterijumi olakae savremenom itaocu da izabere izmeu vie razliitih prijevoda, ali treba imati u vidu da su sve ovo opta pravila. Nipoto ne treba misliti da su savremeni prijevodi u svemu bolji od starijih. Naprotiv, i oni znaju imati odreenih slabosti. a. indoktriniranost b. Prijevod je indoktriniran onda kada nam umjesto objektivnog prijevoda daje subjektivno tumaenje. Dobar primjer nalazimo u Rupievom prijevodu Mateja 12,32: ali tko rekne to protiv Duha Svetoga, ne moe mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome. Rije drugome (svijetu) implicira doktrinu o odlasku due na drugi svijet nakon smrti. U originalu, nalazimo rije buduem (ili onom koji e doi), to upuuje na Kristov dolazak, a ne na odlazak due. Ponekad, meutim, imamo sluajeva da stari prijevod tanije prevodi odreeni tekst. Na primjer, Filibljanima 2,6-7a Vuk prevodi: Koji (Isus), ako je i bio u obliju Boijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom, nego je ponizio sam sebe dok Rupi, branei trinitarnu teologiju na pogrenom mjestu, isti tekst prevodi: On, boanske naravi, nije se ljubomorno drao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje liio c. neujednaenost kakvoe stila Prijevod Kranske sadanjosti nije uspio ujednaiti stil i popraviti mjesta koja nisu detaljno obraena. Stil Psalama je detaljno izbruen, dok u Petoknjiju KS znatno zaostaje za Daniiem, ije su reenice zaokruenije i dotjeranije. Zakljuak Na kraju treba rei da jednom laiku nije mogue razumjeti sve nijanse kvaliteta prijevoda, to mu zapravo nije niti potrebno. Svi prijevodi Biblije, uz sve razlike, ipak nam donose jednaku i nepromijenjenu biblijsku poruku. Pravi italac Biblije prouie dobro sve dostupne prijevode, i u svakom od njih nai odreene vrijednosti.

Nadahnue i autoritet Biblije Nadahnue

Rije nadahnue prijevod je latinske rijei inspiratio, a ne nalazimo istovjetnu grku ili hebrejsku rije u Bibliji. Njoj najsliniju rije nalazimo u Druga Timotiju 3,16: "Svako je Pismo od Boga nadahnuto" (theopneustos to doslovno znai bogoduhno"). Uenje o biblijskoj inspiraciji znalo je izazivati brojne teoloke probleme i postavljati nas pred brojna pitanja, tako da moemo slobodno rei kako jo nije dana posljednja rije o toj temi. Ipak, mogu se podvui odreeni stavovi: 1. Pavle u ovom tekstu prvenstveno misli na kanonske spise Starog zavjeta, jer se u njegovo vrijeme Novi zavjet tek pie i oblikuje, ali se njegov zakljuak odnosi na sve kanonske spise: nadahnuti su svi biblijski spisi, to znai da nema nenadahnutih ili manje/vie nadahnutih biblijskih spisa. 2. Nadahnue o kojem govori Pavle nije pjesnika inspiracija, koja ima svoje prirodno, odnosno ljudsko porijeklo. Biblijsko nadahnue podrazumijeva da je Bog taj koji vodi pisca u stvaranju biblijske knjige. 3. Nadahnue ne znai da je autor samo olovka u Bojoj ruci. Autor zadrava svoju linost, svoj nain posmatranja, stil i ostale vlastite osobine. Ukoliko prihvatimo krivo gledite da su biblijski spisi nastali diktatom, ne moemo objasniti raznolikost stilova, emocija i interesa koje pokazuju biblijski pisci. 4. Bog nadahnjuje ljudske misli, a ne rijei ili slova. Stoga Biblijske misli nisu ljudske, nego boanske; dok rijei i slova nisu boanske, nego ljudske. To podrazumijeva i mogunost greaka u Bibliji, ali te greke mogu biti samo injeninog, a ne spasenjskog karaktera, to znai da Biblija nigdje ne ui krivovjerje. Uz to, treba znati da se semitsko i zapadno razumijevanje greke bitno razlikuju. Tako Matej 27,9 rijei iz Zaharija 11,13 pripisuje Jeremiji, to je greka prema naem shvatanju. Ali Matej aludira na neke Jeremijine stihove i navodi Zaharijine rijei, spominjui ipak samo ime poznatijeg proroka, Jeremije. Isto tako i Marko 1,2-3 citira Isaiju i Malahiju, ali imenuje samo poznatijeg Isaiju. Zapadnjaki nastrojen italac primjeti e takoe da Isus u Marko 2,26 pogreno navodi Abijatara kao velikog sveenika u vrijeme Davidovog bijegstva od Saula (vidi 1Sam. 21,2-9), jer se radi o Avimelehu. Meutim, injenica je da je opisani dogaaj doveo do toga da Abijatar postane veliki svetenik (v. 1Sam. 22,20) i toga radi se on i spominje. Stoga je zapadnjaku greka ono na to semit uopte ne obraa panju. S druge strane, injenica je da u Bibliji ipak ima greaka: 2. Dnenvika 22,2 potpuno pogreno navodi da je Ahaz, Joramov sin, imao 42 godine kada se zacario, po emu bi ispalo da je bio dvije godine stariji od svojeg oca, koji je ubijen u 40 godini. Taan podatak o Ahazjinim godinama iznijet je u 2. Carevima 8,26 Ahaz je imao 22 godine. Ovo je samo dio problema hronologije Jude i Izrailja, koje je nemogue meusobno uskladiti. Autoritet Biblije Protestantska doktrina Prema ovom uvjerenju, Biblija je boansko-ljudski spis: nju su napisali ljudi, ali pod Bojim nadahnuem i stoga ona posjeduje boanski autoritet. Na Bibliji se mora zasnivati sva teologija i ona je dovoljna u svim stvarima koji se tiu hrianske vjere i ivljenja. To ne znai da nema drugih autoriteta osim Biblije, ali da svi oni svoj autoritet dobijaju na osnovu Biblije. Autoritet imaju svi biblijski spisi, to ne podrazumijeva da su svi podjednako znaajni.

Znaajniji su oni koji otkrivaju i uzdiu Isusa Hrista. Biblijska istina ne moe biti predmet isto intelektualne debate, nego spoznata vjerom. Sveto Pismo tumai samo sebe Sacra Scriptura sui ipsius interpres osnovno je naelo protestantskog razumijevanja Biblije. Svakako, ne slijedi da se Biblija moe tumaiti bez ikakvog prethodnog predznanja. Katolika doktrina Svoj pogled na Bibliju katolici su uobliili na koncilu u Trentu (Tridentu) 1545-1563. I oni prihvataju da je Biblija boanski nadahnuta, vjerodostojna i da se ne moe svojevoljno tumaiti. Njihovo se stanovite pak razlikuje od protestantskog u nekoliko taaka: a. Kanon Biblije u koji katolici, kao to smo vidjeli, prihvataju i deuterokanonske knjige. b. Tumaenje pisma Biblija ne tumai samu sebe, nego su joj potrebni ovlateni tumai. To su tumaenja ranih crkvenih otaca, odluke crkvenih koncila te papine izjave ex cathedra, kao krajnji autoritet. c. Jedinstvenost Biblije Prije pisanja Biblije postojala je bogata usmena predaja, koja potie od apostola i see do dananjih dana. Stoga je predaja (tradicija) istog ranga kao i Biblija. Tradicija se sastoji od univerzalno prihvaenih uenja i obiaja sprovedenih u Crkvi, koje nisu pobijali crkveni uitelji, a poznata su u Crkvama koje su osnovali apostoli (prije svega Rim). Liberalizam Radi se o zajednikom nazivu za razliite trendove koji negiraju boanski autoritet Biblije. Sva ova uenja potieu iz postreformacijskog perioda i prisutna su u filozofijama prosvjetiteljstva, hegelijanizma, marksizma, evolucionizma i drugih novovjekovnih i modernih filozofija. Ne postoji nikakav transcendentni Bog, stoga niti nadprirodna Boja djela. Slijedi da je Biblija isto ljudsko djelo, i njezino se nadahnue ne razlikuje od umjetnikog ili naunog. Kao ljudski proizvod, Biblija je puna greaka, posebno zbog svojih zastarjelih koncepcija stvaranja, spasenja, nadprirodnog, itd. Tako ona ne moe biti nikakav temelje za doktrinu ili ivot jer se uenje o Bogu i ovjeku treba temeljiti na razumu, a ne na Bibliji.

Shematski pregled triju glavnih pogleda na Bibliju Protestanti Autorstvo Tuma Autoritet Boansko-ljudsko Biblija Vrhovni Katolici Boansko-ljudsko Crkva Jedan od autoriteta Liberali Ljudsko ovjek Uopte nije autoritet

Tumaenje Biblije
Tumaenje Biblije temeljni je aspekt hrianstva: upravo na tumaenju se zasniva svaka teoloka doktrina, kao i konkretni moral i ponaanje pojedinca i hrianske crkve. Tumaenje Biblije predmet je naune discipline nazvane hermeneutika (od grke rijei hermeneuo koja znai tumaim). Oblici ove rijei nalaze se na vie mjesta u Novom zavjetu, a najpoznatije je u Luka 24,27 gdje pie da je vaskrsli Isus dvojici putnika za Emaus protumaio (diermeneusen) sve to je o njemu u Pismima. Osnovna svrha biblijske hermeneutike jeste utvrditi ta je Bog rekao kroz svoju rije, jer se u protivnom ne moe nainiti nikakva doktrina niti potsticati bilo kakvo ponaanje. Zadatak tumaa jeste da jasno odvoji ono to je Boja Rije, od onoga to je samo ljudska misao. Moemo slobodno rei da su svi doktrinarni problemi, zablude, krivovjerja i zastranjenja zapravo utemeljeni na grekama u tumaenju, to je i osnovni razlog injenice postojanja mnotva razliitih Crkava. Stoga je tumaenje Svetog Pisma najozbiljniji i najodgovorniji zadatak ovjeka koji eli upoznati Boju volju. Biblijska hermeneutika kao nauka o tumaenju Svetog pisma moe se podijeliti na optu hermeneutiku, koja daje naela razumijevanja to vrijede za sve biblijske tekstove i posebnu hermeneutiku, koja daje naela razumijevanja odreenih vrsta biblijskih tekstova (hronologije, proroki spisi, poreenja, itd.). Treba jo i podvui da hermeneutika ne daje tumaenje nego pravila tumaenja Svetog pisma, to ujedno znai da neko moe dobro razumjeti hermeneutika pravila, a ipak ne tumaiti dobro Bibliju.

Linost i pomagala biblijskog tumaa

Biblijski tuma prije svega treba biti duhovna osoba koja iskreno eli shvatiti ta Bog govori u Bibliji. Svaki pokuaj dokazivanja svojega stava, isticanja vlastite originalnosti i slino nuno e dovesti iskrivljavanja biblijske poruke. Isto tako, biblijski tuma mora biti predani radnik, koji zna da mu tumaenje nee tek tako pasti s neba na glavu. On nikako ne smije prezirati prethodni rad drugih tumaa i spreman je uiti se od drugih, to nikako ne znai da je njegova dunost samo ponoviti ono to su rekli prethodnici. Njegova su pomagala najnovija kritika izdanja Starog i Novog zavjeta, najbolji prijevodi, biblijski rijenici i konkordansi, enciklopedije i atlasi, arheoloki i istorijski prirunici, kao i raznoliki komentari biblijskih tekstova. Shvatanje da je dovoljno samo proitati Bibliju i moliti Duha Svetoga kako bi se razumjela Boja rije samo je izgovor za duhovnu i intelektualnu lijenost.

Vrste tumaenja
Naelno gledano, postoje samo dvije vrste tumaenja ispravno i neispravno. Ispravno je ono tumaenje koje izvodi iz teksta njegovo izvorno znaenje i naziva se egzegezom (od gr. rijei exegesis izvoenje). Neispravno je ono tumaenje koje svoje shvatanje namee biblijskom tekstu, odnosno unosi ih u tekst, zbog ega se naziva eisegezom (eisegesis uvesti). S druge strane, kada se u hermeneutici govori o vrstama tumaenja, onda se izdvajaju dvije kljune vrste: 1. Alegorijsko tumaenje. Prema ovom vjerovanju, biblijski tekst ne treba shvatati doslovno, nego preneseno. Ispod slova se krije pravi smisao, koji je najee potpuno

drugaiji, ako ne i suprotan, doslovnom smislu. Iz tih razloga neko e ovo tumaenje nazvati duhovnim. 2. Alegorijsko tumaenje pojavilo se u okviru grkih (posebno stoikih) tumaenja Homera i Hezioda. Budui da su njihova djela sadravala pojedinosti i ideje koje su se suprotstavljale zakljucima racionalnih filozofa, pokualo se s pomirenjem mitologije i filozofije tako to su se mitoloki tekstovi tumaili alegorijski. Ovakav pogled uticao je i na jevrejske filozofe (Filon), koji su u Aleksandriji zapoeli s alegorijskim tumaenjem Starog zavjeta, to je bio pokuaj pomirenja Platona i Mojsija. Taj nain razmiljanja utie i na ranohrianske aleksandrijske teologe, Klimenta i Origena, a uticaj ove kole miljenja bio je presudan za srednjevjekovno tumaenje Pisma, te tako i za srednjevjekovnu teologiju.

Konkretnije govorei, alegorija je kada u Avramu i Sari vidimo simbole uma i vrline; u sedmokrakom svenjaku sedam planeta; u ploama zapovijesti Univerzum; a u Sari i Agari simbole istinske Mudrosti i poganske filozofije.
3. Doslovno tumaenje. Bolji naziv za njega bio bi literarno tumaenje, zato to naziv doslovan moe navesti na ideju da Biblija nema nikakvih simbola. Literarno ili knjievno bi tumaenje znailo da se tekst tumai prema njegovoj vrsti: ukoliko se radi o opisu dogaaja, onda ga treba doslovno razumjeti kao dogaaj; ukoliko se radi o npr. poreenju, onda je treba razumjeti kao poreenje (dakle, razumijevajui simbole), ali nikada ne ii izvan granica samoga teksta. U skladu s tim, Sarino protjerivanje Agare treba razumjeti kao doslovan dogaaj; poreenje o deset djevica ne treba gledati kao na doslovan dogaaj, ali niti iz njega vaditi uenja o Duhu Svetome, uslovnosti spasenja, itd. 4. Duhovno-pastoralno tumaenje. Ono se obino navodi kao zasebna vrsta tumaenja, premda za takvo neto nema istinskog opravdanja. esto se pod pastoralnim tumaenjem smatra ono koje istie praktinu pouku, bez zadravanja na nekim tehnikim detaljima. Tano je da pastor ne treba davati semantiko-sintaktike analize, ali ih mora poznavati i strogo ih se pridravati, jer e u protivnom dati neto to zvui pobono, ali nije Rije. Ukoliko se pastoralno tumaenje strogo pridrava egzegeze, onda je ono samo njezino pojednostvaljeno iznoenje.S druge strane, egzegeza ni u kojem sluaju ne bi trebala znaiti suvu analizu bez pouke, ali pouka stupa tek kad je egzegeza zavrena. Ponekad se pak pod pastoralnim tumaenjem podrazumijeva slobodno razumijevanje nekog biblijskog teksta ili ideje. U ovom sluaju imamo zapravo eisegezu, vrlo esto blisku alegoriji, koja katkada moe biti nabona i duhovita, ali ipak ljudska umjesto boanska. Nijedan pastor nema biblijsko pravo tumaiti tekst onako kako mu se ini zgodnim.

Pravila egzegeze
Jasno je da jedino doslovno tumaenje moe biti egzegeza; alegorija je uvijek eisegeza i samo pukim sluajem moe biti ispravna i to jedino u pojavnom smislu. Meutim, nije dovoljno samo literarno tumaiti tekst, nego valja poznavati i pravila egzegeze. Treba primjetiti da su ova pravila strogo naune prirode i da stoga ne postoji katolika, pravoslavna ili protestantska egzegeza, nego samo pravilna ili nepravilna. Svakako ne treba ivjeti u iluziji da su sve uvaene egzegete tano i tumaile Pismo, jer su i najbolji naunici prije svega ljudi, ali tu nije greka u pravilima nego u ljudima. 1. Prvi je posao semantike prirode: svaka analiza teksta poinje s analizom rijei. Egzegeta zapoinje posao onda kada je jasno utvren kritiki tekst (to, kako smo ranije vidjeli, u najveem broju sluajeva uopte nije sporno). Tek onda zapoinje se s

utvrivanjem znaenja rijei. Njihovo znaenje daje se u svakom iscrpnijem i kvalitetnijem rijeniku, ali treba i u ovome imati na umu da se tu ne zavrava posao sa znaenjem rijei. Rije mora biti odreena i s obzirom na svoju vrstu (imenica, glagol, prilog, itd.) i oblik (pade, rod, lice, stanje, itd.). 2. Prvo to treba znati jeste da rijei imaju znaenje samo u kontekstu reenice, tako da jedna rije nema uvijek isto znaenje. Druga je stvar da treba izuiti znaenje rijei u vanbiblijskoj literaturi (ukoliko se ona tamo pojavljuje), mada opet treba i tu biti oprezan, jer u jeziku Novoga zavjeta neke tadanje rijei uzete iz grkog dobijaju u Bibliji svoje drugaije i dublje znaenje (na primjer agape); takoe, esto je mnogo korisnije u prouavanju Novoga zavjeta traiti ekvivalente u aramejskom nego u grkom jeziku. Trea je stvar da treba poznavati i etimologiju neke rijei, to posebno biva vano u Starom zavjetu koji posjeduje rijei kojih nema u vanbiblijskoj hebrejskoj literaturi, ali se neke rijei pojavljuju u akadskim, ugaritskim, arapskim i drugim spisima na jezicima slinim hebrejskom. Meutim, u svemu ovome presudan je kontekst koji nam odreuje upotrebu rijei. 3. Drugi je posao sintaktike prirode, a to je analiza reenica. S obzirom da u

izvornim spisima nemamo interpunkciju, nekada je problem odrediti tano gdje poinje a gdje zavrava odreena reenica, ili gdje bi trebao stajati zarez, dvije take, itd. Kad se to utvrdi, onda se trebaju odrediti uloge rijei u reenici subjekat, predikat, objekat, i sl. 4. Ne moe se prijei na prouavanje samog teksta dok ne utvrdimo kojoj knjievnoj vrsti pripada. Svaka knjievna vrsta ima svoje osobitosti u razumijevanju i nije svejedno radi li se o prozi ili poeziji, poreenju ili dogaaju, zapovijesti ili prorotvu.
5. Naredni zadatak je analiza konteksta, o kojem moemo govoriti u dva smisla:

vanjski kontekst znai utvrditi ono to bi se moglo gotovo nazvati novinarskim pitanjima: a. Ko je pisac? Ovim emo se pitanjem posebno baviti, ali ve sada treba istai da nije uvijek lako odgovoriti na ovo pitanje i da o tom odgovoru djelimino zavisi i znaenje teksta b. Kada, kome i gdje je djelo pisano? Mnogi su tekstovi dobili svoje znaenje tek kada smo razumjeli istorijski, geografski i civilizacijski kontekst. Na ove stvari posebno treba paziti kada izvodimo primjenu teksta, jer bi mogli nalagati propis koji je samo u prividnoj vezi s Biblijom.

Biblijska poezija
Prisutnost poezije u Bibliji
Poeziju nalazimo razasutom od 1. Mojsijeve do Otkrivenja i njome je posebno bogat Stari zavjet: nekih 40 posto teksta ustvari je poezija. U Novom zavjetu je poezija znatno rea (nema ni knjige pjesama poput starozavjetnih psalama), ali je isto tako razasuta od Mateja do Otkrivenja. Moemo slobodno rei da su Izraelci narod poezije, s uroenim darom za izraavanjem misli i osjeaja kroz pjesmu. Gotovo svaki znaajniji dogaaj u Starom zavjetu praen je poezijom, a takvi sluajevi nisu strani ni Novom zavjetu:

Znaaj biblijske poezije

Mnogim itaocima Biblije nee se uiniti da se na ovim mjestima radi o poeziji, jer je u zapadnoj kulturi poezija najee rimovana i grafiki istaknuta pravilnom podjelom na strofe (s po najee etiri stiha). Obje ove odlike potpuno su nepoznate biblijskoj poeziji rime nema nigdje (osim sluajno), a grafiko oblikovanje ne postoji ni u korijenu (tek savremeni prijevodi nastoje grafiki razlikovati poeziju od proze). Stoga se u ovim sastavnicama biblijska poezija ne razlikuje od proze, ali postoje izvjesne odlike po kojima moemo razlikovati i razumjeti pjesnitvo u Svetom Pismu: Paralelizam Najvei je dio biblijske poezije zasnovan prvenstveno na paralelizmu, odnosno specifinoj simetrinoj formi misli, u kojoj se dva stiha na karakteristian nain ogledaju jedan u drugom. U paralelizmu, dakle, uvijek imamo jednu misao podijeljenu na (najmanje) dva dijela, u kojoj drugi dio predstavlja ponavljanje ili razvijanje prvoga. Ovdje izdvajamo vrlo uoljiv primjer Lamehove pjesme, koja u est stihova iznosi tri paralelna i sinonimna para misli: Ada i Sila, glas moj posluajte / ene Lamehove, ujte mi besjedu; / ovjeka sam ubio jer me ranio / i dijete jer me udarilo / Ako e Kajin biti osveen sedmostruko, /Lamek e sedamdeset i sedam puta! Metrika Ono po emu se hebrejska poezija razlikuje od nae jeste raspored slogova: dok je za klasinu poeziju prirodna pravilna raspodjela slogova (deseterac u narodnom pjesnitvu), kod Jevreja (kao i kod drevnih Egipana, Vavilonaca, Asiraca i Hananaca) nemamo odreen broj slogova i njihovu izmjenu. Tipini stih ove poezije podijeljen je u dvije polovine, nejednakog broja slogova, od kojoj u svakoj od njih nalazimo po dva naglaena sloga. U elegijama nalazimo tri naglaena sloga u prvoj polovini stiha i dva u drugoj, to se jo naziva kin (Amos 5,2),ime se stvara efekt crescenda i decrescenda. U epskoj, didaktikoj i liturgijskoj poeziji imamo po tri naglaena sloga u svakoj polovini, a mogui su i dalji redovi. Svakako, sve ove osobenosti naglaavanja moemo pronai samo u originalu, dok se u prijevodu gube. Kitice

Vidjeli smo da je vrlo est sluaj sasvim kratke pjesme, sastavljene od svega dva-tri stiha. U daljim pjesmama imamo podjelu na kitice, koje naznauju promjenu misli. esto su kitice nejednake duine, ali mogu biti i jednake (ili gotovo jednake duine), kao u Ps. 1, 42, 43 i 119. Nekada imamo i pripjev (Ps. 42, 43, 46, 57, 67), koji se katkad moe pojaavati i proirivati, kao u Davidovoj elegiji nakon pogibije Saula i Jonatana (1Sam. 1,19-27). Nekada organizacija kitica moe biti gotovo sonetski pravilnom, kao u Pjesmi lijenini Izr. 6,6-11 (slino i Izr. 20,30-34). Slikovitost Ve smo imali prilike vidjeti da je hebrejski jezik inae slikovit, a ne pojmovan. Ovo se posebno oituje u poeziji, gdje imamo brojne slike. Bogat rijenik Ono to svaku poeziju, pa tako i hebrejsku, uvijek odlikuje jeste njezin bogat, nesvakodnevni rijenik, koji je u hebrejskom posebno uslovljen paralelizmom i potrebama za brojnim sinonimima. Nekada je to nemogue prevesti: npr. samo za lava imamo 5 razliitih naziva. Akrostih U akrostihu uzastopni stihovi ili kitice grade hebrejski alfabet, tako to prvi stih/kitica zapoinje s alef, drugi s bet, trei gimel, itd. Primjeri su akrostiha Ps. 9 i 10 (koji zajedniki tvore akrostih), zatim psalmi 25, 37, 111, 112, naroito 119. (koji je podijeljen na 22 kitice s po osam stihova, gdje svaki stih u kitici zapoinje istim slovom), 145., te Izr. 31,10-31. Zvukovni efekti U drevnom Izrailju Biblija se itala naglas i uila napamet - stoga su se pisci znali potruditi oko stvaranja zvunih efekata, kojima se postizala vea dojmljivost i pamtljivost teksta. Obino se radi o asonanci, tj. ponavljanju slinih glasova.

Biblijska istorija
Biblijska istorija ima sledea bitna obiljeja: 1. Ona je teistika. Bog je zaetnik, suveren i svrha istorije, ujedno i njezin glavni lik. Bog se pojavljuje na samom poetku istorijei: U poetku stvori Bog. Istorija se u Bibliji prikazuje kao Boje djelo, to ne znai da je svaki dogaaj neposredno Bog izazvao, ali se sve zbiva u skladu s njegovim provienjem. 2. Druga osobina biblijske istorije je njena tematinost. Kroz cijelu biblijsku istoriju, od stvaranja do ranog hrianstva, razvija se jedna zajednika tema Boje otkrivenje ovjeku i postupanje s ljudima, u emu sredinje mjesto ima spasonosni Savez koji Bog sklapa s ovjeanstvom. Iako mi moemo za svaku hroniku nai neku njenu zasebnu temu, ona se ne moe izdvojiti iz jedinstvene tematike cjelokupne Biblije. Tematinost podrazumijeva i pounost: To se dogodilo nama za primjer (1Kor. 10,6). 3. Iz prethodnog proizilazi i slijedea osobina biblijske istorije, a to je selektivnost. Ustvari, svaka je istoriografija nuno selektivna, jer od sveg slijeda zbivanja istie bitne istorijske dogaaje koji doprinose promjenama u irem vremenu i prostoru. I Biblija izlae samo istorijske znaajne dogaaje, ali se radi o sasvim drugim mjerilima istorijskog znaenja. Naglaavaju se oni dogaaji koji imaju utiecaja na Boji odnos i djelovanje spram ljudi, a preskau se sva zbivanja koja mogu svjetovnom istoriaru djelovati znaajno, no nemaju uticaja na sveti Savez Boga i njegovog naroda. Tako imamo prilino detaljno opisane postupke bezbonog Izriljskog kralja Ahava, za koje bismo gotovo rekli da se tiu prije svega njegovog privatnog ivota, dok s druge strane Biblija uti o njegovoj znaajnoj ulozi u pobjedi nad Asircima u bici na Karkaru (853/2 g. pr.Kr.). Iako bi ove druge informacije bile dragocjene svjetovnom istoriaru, biblijski ih istoriar preutkuje, jer se ne uklapaju u temu o otpadu Sjevernog Izrailja pod vostvom Ahavovim. 4. Tematska usmjerenost hronika dovodi i do toga da one nisu strogo hronoloke. Dogaaj opisan nakon nekog dogaaja ne mora biti i hronoloki nakon njega. Primjer je izvjetaj o Senaheribovoj smrti i Jezekijinoj bolesti. Belekom o Senaheribovom ubistvu (2. Car. 19,37; isto i Isa. 37,38), koje se odigralo oko 689.g.p.n.e. zavrava se tema o njegovoj neuspjenoj opsadi Jerusalema (zapravo o Bojem izbavljenju Jerusalema), da bi se tek potom prelo na pripovijest o Jezekijinoj bolesti (2.Car. 20; isto Isa. 38), koja se odigrava najmanje deset godina prije Senaheribove smrti. Premda ovakav nain pisanja nije neprimjeren ni u svjetovnim istorijskim spisima, za Bibliju on predstavlja gotovo redovnu pojavu, to onemoguava neke zapadnjaki precizne hronologije (do kojih biblijskim piscima nije ni stalo). 5. Najvie raspravljana odlika biblijske istorije je njena injeninost. Mnogi su kritiari proglaavali Bibliju istom mitologijom, koja iz didaktinih razloga izmilja razne dogaaje. Meutim, bez obzira hoe li ko prihvatiti ili ne istoriju biblijskih hronika, treba jasno istaknuti da biblijski pisac sve opisane dogaaje tretira kao stvarna zbivanja, a ne kao pouan mit. Svakako, moramo ponoviti da nema svaki tekst u Bibliji doslovno znaenje, jer postoje simbolizmi i parabole zato je zadatak hermeneutike da odvoji doslovne izvjetaje od simbolikih, ali nikako ne tako to e se oite hronike proglasiti matovitim poreenjima. Iako ih dananja nauka ne prihvata istorijskim, injenica je da Biblija dogaaje poput stvaranja, pada u grijeh i Hristovog vaskrsenja smatra doslovnim istorijskim zbivanjima. Kada govorimo o injenicama svakako trebamo razlikovati naune injenice, koje se mogu dokazati

naunim metodama, od injenica vjere, koje ne mogu imati svoje naune dokaze, no to ih ne ini izmiljotinama. Tumaenje biblijskih hronika Naela tumaenja i pravilnih egzegetskih postupaka koja vrijede za cjelokupno Pismo vrijede i za tumaenje hronika. Ipak, postoje odreene take koje biblijski tuma posebno treba imati u vidu kada se bavi hronikama: 1. Istorijsko zalee hronike jednostavno ne smije ostati neshvaeno. Sva dostupna biblijska i vanbiblijska graa o jednom dogaaju treba biti paljivo razmotrena, jer u protivnom tekst moe zauvijek ostati tamno mjesto. 2. Razumijevanje dogaaja mora polaziti od razumijevanja cjelokupne knjige, odnosno njene glavne teme i osnovne teze. 3. Da bi se shvatila tema hronolokog spisa od nenadoknadive je vrijednosti locirati vrijeme nastanka hronike. Pitanje autorstva je sekundarne vanosti, osim u sluajevima kada se on jasno navodi od strane Isusa i apostola. Stoga je mnogo bitnije da shvatimo vrijeme u kojem, na primjer, nastaje Knjiga o sudijama nego je li nju pisao Samuilo ili grupas anonimnih autora.

Struktura Biblijskih tekstova

U tumaenju biblijskog teksta uvijek treba imati na umu i njegovu strukturu. Tek se poslednjih decenija primjetila strukturalna pravilnost i bogatstvo brojnih biblijskih tekstova, koji su nam nakon takvih analiza postali jasnijim. Kijazam - je struktura u kojoj drugi dio cjeline jednostavno ponavlja prvi dio, ali obratnim redom. Tako formirana ima oblik grkog slova X (hi). Najdojmljiviji primjer ovog kijazma jeste pria o Josifu iz 1. Mojs. 37-45. Mnogim istraivaima se u prolosti inilo problematinim uvoenje prie o Judi i Tamari u 38 pogl. Izgledalo je kako se ova pria neprirodno usjeca u naraciju o Josifu, upravo u trenutku kada se navodi da Josif prodan Potifaru (37,36). Zbog toga se izvjetaj o Judi i Tamari smatrao kasnijim umetkom. Meutim, kad paljivije pogledamot vidimo da se nakon dogaaja iz 38. poglavlja zapravo nalazi jedan jako slian dogaaj - Josifovo odbijanje ljubavne ponude Potifarove ene. U oba sluaja - Juda i Tamara, Josif i Potifarova ena - imamo slinu situaciju: slobodan mukarac (Juda - udovac, Josif - neoenjen), dobija nemoralnu ponudu udate ene - Tamare (koja se oblai kao udata ena posveena za vjersku prostituciju) i Potifarove ene. U prvom sluaju Juda pristaje na ponudu (Tamaru ne treba gledati kao na nemoralnu pohotnicu, nego kao na enu koja trai svoje pravo), dok Josif odbija. Oito je da imamo paralelizam i to kontrastni, jer se radi o naelno istovjetnim sluajevima, ali u kojima se prije svega kontrastira nemoralni Juda s udorednim Josipom, ali i oteena Tamara s nemoralnom Potifarovom enom. Oito je da se tim kontrastom postie snaan uinak, jer nam na tamnoj podlozi Judinog grijeha mnogo vie svijetli Josifova vjernost. Ali kijazam je u sluaju pripovijesti o Josifu jo iri: 37. pogl. govori nam o tome kako su braa postupila s Josifom prodavi ga u ropstvo. Poglavlja 42-45 nam pak donose kako je Josif postupio prema svojoj brai, gdje opet imamo primjetan kontrast: braa su nemilosrdna prema nedunom Josifu, Josif je milosrdan prema svojoj krivoj brai. Stoga, priu o Josifu i brai moemo prikazati na ovaj nain: A. Postupak brae prema Josifu (nemilosre) B. Postupak Jude prema udatoj eni (nevjernost) B' Postupak Josifa prema udatoj eni (vjernost) A' Postupak Josifa prema brai (milosre). I sada ide ono glavno: oito je da gdje imamo ovakvu strukturu, imamo i jedinstvenog autora. Upravo ovaku promiljenu strukturu imamo i na razini cijele Biblije. Ona ima simetrian oblik, ali za razliku od prethodne sheme imamo i sredinju taku, koju emo obiljeiti s X. Najjednostavnije se moe prikazati ovako: A. Stvaranje svijeta B. Stvaranje ovjeka C. Pad u grijeh D. Boji narod (tjelesni Izrailj)

X. ivot, smrt i vaskrsenje Isusa Hrista D' Boji narod (duhovni Izrailj, Crkva) C' Osloboenje iz grijeha B' Stvaranje ovjeka (opte vaskrsenje) A' Stvaranje novog svijeta Ova struktura ima i svoje daljnje podjele na nioj razini i uvijek imamo simetriju. To je jednostavno nemogue odbaciti bez pretpostavke jednog autora koji je osmislio cijelu Bibliju. Budui da je ona pisana vie od hiljadu godina, autora ne moemo traiti meu ljudima. Upravo je u tome znaenje hrianske tvrdnje da je pisac Biblije Bog.

Biblija i arheologija
Znaaj arheologije
Od vremena Napoleonovog pohoda na Egipat (1798) zapoelo je arheoloko istraivanje Bliskog Istoka, koje je u mnogo emu imalo uticaja na istraivanje Biblije. XX vijek je donijeo ogromnu ekspanziju svih naunih disciplina, a posebno arheologije Bliskog Istoka, koja je pred tumae Biblije postavila brojna pitanja o odnosu arheologije i Biblije. Nakon svih kontroverzi o ulozi arheologije u razumijevanju Biblije, mogu se istai sledei opteprihvaeni nauni zakljuci: 1. Arheologija nam daje opte zalee biblijske istorije. Mnogi biblijski izvjetaji rasvjetljeni su tek nakon arheolokih pronalazaka. 2. Ploice sa starim zakonicima naene u mjestima Nuzi izmeu ostalog objanjavaju za nas neobian Sarin postupak davanja svoje slukinje zakonitom muu (1. Mojs. 16,1-4). Ovo je bilo jedno od moguih pravnih rjeenja za nerotkinju, koja bi bila imala odreenu pravnu zatitu ukoliko bi njena slukinja rodila dijete muu gospodarice. 3. Biblija, kao to smo ve rekli, dogaajima pristupa selektivno i ne daje potpuni opis, jer bi za tako neta trebala cijela biblioteka, nego prikazuje samo ono to ona smatra vanim. Arheologija nam pomae da vidimo kompletniju sliku. Na primjer, zahvaljujui arheologiji saznali smo da je kralj Omri, koga Biblija opisuje u svega est stihova, bio poznat Asircima i da je osvojio Moav. Otkrivamo da je kralj Ahav poslao znatne vojne snage protiv Asiraca u bitki na Karkaru (853/2 p.n.e.). 4. Arheologija nam pomae da razumijemo mnoga teka mjesta u Biblji, posebno kada se radi o nekoj nepoznatoj rijei. Upravo u ovom smislu savremeni biblijski arheolozi dre da je njihov zadatak osvijetliti biblijski tekst i sadraj. 5. Biblijska arheologija je uinila puno da se isprave pogreni zakljuci o Bibliji koje su imali naunici prologa vijeka drei Bibliju isto mitolokom knjigom. Arheologija je potvrdila istoriju Biblije (to ne znai da je potvren svaki opisani biblijski dogaaj), to je u biblijskoj hermeneutici zauvijek uklonilo potrebu za alegoriziranjem hronika. S ovim navedenim zakljucima postaje jasno da je arheologija nezamjenjivo pomagalo u tumaenju svih biblijskih spisa, a posebno hronika. Ona je veoma vrijedna i u biblijskoj apologetici, a ne smije se zloupotrebiti u senzancionalistike svrhe dokazivanja injenica koje ostaju u podruju vjere.

Jevanelja
Moemo slobodno rei da su jevanelja zasebna knjievna vrsta, razliita od tadanjih knjiga s nazivima ivoti, djela i sjeanja. ivoti (bioi) su prikazivali - poput dananjih biografija - slavne vojskovoe ili mudrace, ulazei u mnoge detalje o njihovim precima, kulturi i okruenju, kao to je to uinio Plutarh u svojim djelima. Takvih detalja nemamo u Jevaneljima, kao to ni nemamo savremeno psiholoko analiziranje linosti. Djela (praxeis) su opisivala junake poduhvate znamenitih osoba. Ona obino podrazumijevaju velike pokrete i pobjede, ega zapravo nema u Jevaneljima. Sjeanja (apomnhmoneumata) (suprotno dananjim memoarima), bila su zbirke anegdota i izreka neke poznate linosti, obino od strane nekog njihovog uenja. Najpoznatija su sjeanja o Sokratu koja su ostavili Ksenofont i Platon. U toj pomijeanosti naracija i izreka sjeanja slie Jevaneljima. Jevanelja su s jedne strane istorijski izvjetaj o dogaajima iz ivota Isusa Nazareanina, ali s druge strane ona su teoloka interpretacija iznijetih dogaaja, gdje je naglasak na oba dijela sintagme - teolokom tumaenju i istorijii. Da su jevanelja istorija predstavlja odbranu od svih pogrenih tumaenja tokom istorije, od docetizma prvog vijeka, koji je tvrdio da je Isus samo izgledao kao ovjek (to znai da nije patio), do skepticizma i kriticizma naeg vremena, koji demitologizira Isusov ivot, ili ak dovodi u pitanje i istorijsko postojanje Isusa Nazareanina. itanjem jevanelja, bez obzira na stav koji bi italac mogao imati o njegovoj istinitosti, dobijamo neporeciv dojam da njegovi pisci (kao i u sluaju Starog zavjeta) vjeruju u realnost opisanih dogaaja i da je glavni lik Isus - osoba od krvi i mesa. S druge strane, jevanelisti ne kane samo isto objektivno iznijeti dogaaje iz prolosti, nego nam pokazati kakvo znaenje ove injenice imaju za nas lino. Takav je stav ekspliciran u Jovan 20,31: A ova su (udesa) opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Boji, te da vjerujui imate ivot po njemu. Stoga i ona imaju sve ve pobrojane odlike biblijskih hronika: teistinost, selektivnost, tematinost, bez stroge hronologije, no i injeninost. Sve ovo zajedno znai da jevanelisti ne izmiljaju dogaaje, ali ih slobodno interpretiraju, uzimajui ono to im je potrebno za bolje izraavanje poruke. Selektivnost je takoe eksplicirana u Jovanu 21,25: A ima i mnogo drugoga to uini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale. Ove su odlike evanelja odgovorne i za dvije injenice poznate svim itaocima etiri jevanelja: 1. Ona nisu (kao to ve rekosmo) biografija i teko je sastaviti strogo istoriografsku knjigu Isusov ivot. Mnogi detalji Isusovog ivota uopte nisu ni prikazani, a takoe nemamo ni jasnu hronologiju, barem na razini tadanjih hronologija. Sve dakle knjige s naslovom Isusov ivot mogu biti jedino teoloke ili homiletike prirodei, a ne strogo biografske. Od Isusovog ivota prikazano nam je njegovo roenje, zatim jedna anegdota u dvanaestoj godini ivota i onda opet nita do poetka slube. Od same slube najvei dio opisa se zadrava na poslijednjim danima i raspeu. 2. Nemogue je postii potpunu saglasnost meu jevanelistima. Iako je sigurno da su oni bili meusobno zavisni (barem kada je rije o Mateju, Marku i Luki, koji se jo nazivaju sinoptiarima, tj. onima koji imaju zajedniko gledite), u mnogim se detaljima (ali detaljima!)

razlikuju tako da nikakva analiza ne moe dati do u detalja tanu rekonstrukciju dogaaja i njegovo vrijeme. Time se zadatak precizne hronologije dodatno onemoguuje. Takozvane "harmonije jevanelja" koje nam daju paralelne izvjetaje, nisu dostatne da bi smo imali konanu sliku opisanih zbivanja. Jedan vrlo oit primjer neslaganja jesu Isusovi rodoslovi iz Mateja i Luke. Kod Mateja ono see od Avrama do Isusa, ime Matej eli pokazati Isusovo jevrejsko, a posebno davidovsko porijeklo; rodoslov je izloen gematrijski, odnosno davanjem brojevne vrijednosti jevrejskim slovima, gde zbir imena ima svoje znaenje. Brojevna vrijednost imena David, iz ijeg je roda Mesija, jeste 14 (D/alet/=5; +V/au/=4 + D/alet/=5), a to je pak 2 puta 7. Rodoslov je oito selektivan kako bi se postigla vrijednost 3x14 (to je opet lake za pamenje). Kod Luke (3,23-38) rodoslov ide do Davida, da bi se dokazalo Isusovo mesijanstvo, a onda nastavlja do Adama, kako bi se Isus u skladu s Lukinim interesom za nejevreje prikazao pripadnikom cijelog ovjeanstva i onda Sinom Bojim. Cijelom rodoslovu inae prethode rijei iz 3,22 gdje se Bog obraa Isusu rijeima "Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!". Lukina genealogija ima 77 imena (opet se naglaava vrijednost broja 7). Svi dosadanji pokuaji usklaivanja ova dva rodoslova nisu dali potpuno zadovoljavajui odgovor, jer se uvijek mora imati u vidu da biblijski rodoslovi imaju prvenstveno teoloko znaenje.

Jevrejska poreenja
Prva rabinska poreenja pojavljuju se tek negdje oko 80. g.n.e., dakle pedesetak godina nakon Isusovog raspea. Neke od njih izuzetno podsjeaju na sauvana novozavjetna poreenja, tako da se tu moe naslutiti Isusov uticaj na rabinsko miljenje zavretka 1. v. Poreenje o dobro ukorijenjenom drvetu Onaj ija je mudrost obilnija od njegovih djela, kome je slian? On je poput drveta ije su grane obilne ali je malo korijena. I dolazi vjetar i iupa ga i obori. Kao to je pisano: Jer on je kao dra u pustinji; ne osjea kad je srea na domaku, tavori dane u usahloj pustinji. (Jer 17,6). Ali onaj ija su djela obilnija od mudrosti, kome je slian? On je poput drveta ijih je grana malo, ali je mnogo korijena; tako da ak i svi vjetrovi svijeta dou i zapuu protiv njega, ne moe se pomjeriti sa svojega mjesta. Kao to je pisano: Nalik je na stablo zasaeno uz vodu to korijenje puta k potoku: ne mora se nieg bojati kada doe ega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sunoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod. (Jer 17,8) /U nekim rukopisima nema tekstova iz Jeremijine knjige, to poreenje ini jo vie nalik na Mat 7,24-27/ Mudre i lude zvanice Rabbi Johanan ben Zakkai je rekao: Poreenje. To je poput kralja koji pozva svoje sluge na gozbu bez zakazivanja vremena. Mudri se dotjerae i sjedoe pred vratima palate, rekavi: Manjka li neega u kraljevskoj palati? A ludi odoe za svojim poslom, govorei: Moe li biti gozbe bez pripreme? Iznenada kralj se zaelje prisutnosti svojih slugu. Mudri uoe dotjerani, dok ludi uoe blatnjavi. Kralj se obradova mudrima, ali se naljuti na lude. Ree: "Oni koji su se dotjerali za gozbu neka sjednu, jedu i piju. Ali oni koji se nisu odjenuli za gozbu, neka stoje i gledaju." Kraljev polog Kada je sin rabina Johanana ben Zakkaia umro, razliiti rabini dooe pokuavajui ga utjeiti, ali on odbi rijei suuti. Tada ue rabin Eleazar (ben Arak), sjede pred njega i ree: "Prispodobit u ti prispodobu. emu je to slino? To je kao ovjek kojemu kralj poloi polog. Svaki bi dan ovjek kukao i zapomagao: 'Jao meni. Kada u biti na miru od ove odgovornosti?' Tako si i ti, gospodaru, imao sina. itao je Toru - Petoknjije, Proroke, Spise; Minu, halake i hagade. Otiao je bezgrijean s ovoga svijeta. I treba se utjeiti kad si vratio neoteeno to ti je povjereno." Ree mu rabin Johanan: "Eleazare, sine moj, ti si me utjeio onako kako ljudi trebaju tjeiti". Mudri i ludi gosti na veeri (Prethodno je opisan pokolj Jevreja, koji se odigrao dvanaest mjeseci nakon muenitva rabi Akibe). Rabi Meir ree: Oni prispodobljuju prispodobu. emu je to slino? To je kao kralj koji naini gozbu i pozva goste ne odredivi vrijeme kada trebaju otii. Mudri meu njima odoe u deveti sat, vratie se kui i odoe u krevet dok jo bijae svjetla. Drugi odoe o zalasku, dok su trgovine jo bile otvorene i svjetiljke gorile, uoe u svoje kue i legoe u krevet pod svjetlou svjetiljke. Drugi pak odoe u drugi ili trei sat nou kad su neke trgovine bile otvorene a neke zatvorene, neki s upaljenim svjetiljkama a neki s ugaenim, uoe u svoje kue i legoe u mraku. Oni koji ostadoe na gozbi opie se, te ranie i ubie jedni druge; kao

to je reeno: "Vidjeh Gospoda gdje stoji kraj rtvenika i govori: Udari u glavice stupova, neka se pragovi zatresu! Svima u satrti glave, to ostane, pod ma u udariti. Nijedan nee utei, niko se nee spasiti." Izgubljeni novi Rabi Pinhas ben Jair otvori svoje izlaganje s tekstom: "Ako ga potrai kao srebro" (Prie 2,4). Ako potraite rijei Tore kao blago skriveno, Sveti, blagosloven bio, nee vam uskratiti vae nagrade. Poreenje. To je kao ovjek koji kad izgubi selu (pola ekela) ili obol u svojoj kui, pali svjetiljku za svjetiljkom, fitilj za fitiljom, dok ga ne nae. Ali gle, ako e za ovim stvarima koje su samo prolazne i ovosvjetske, ovjek upaliti tolike svjetiljke i svijetliti dok ne nae gdje su skrivene, koliko mnogo vie trebate tragati za rijeima Tore, koje su ivot i sadanjeg i budueg svijeta, kao za skrivenim blagom? Debeli ovjek na magarcu (Midra odnosno rabinsko tumaenje, Psalma 114,1 ilustruje reakciju Izraelaca prema Egipanima kada se Izlazak napokon dogodio) Rabi Berekija je rekao poreenje o debelom ovjeku koji jae magarca. Debeli se ovjek pitao: "Kada u sjahati s magarca?", a magarac se pitao: "Kada e ovaj sjahati s mene?" Kad je dolo vrijeme da debeli ovjek sjae, ne znam ko je bio sretniji.

Zakonski spisi
Kod zakona imamo neku vrstu izreka, koje knjievno najvie slie mudrosnim. U svakom sluaju, ova se vrsta spisa nikako ne smije preskoiti pri tumaenju Biblije, koja se, kao to smo jo u poetku vidjeli, kod Izraelaca jednostavno nazivala Zakon. Pri tumaenju ove kljune vrste biblijskih spisa trebamo primjetiti slijedee take: 1. Zakonske uredbe su obino paradigmatine. To znai da nisu dani svi mogui sluajevi, nego obrasci djelovanja. Drugaije reeno, izjava poput "Ako opazi magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom mora mu pomoi da se digne." (2.Mojs. 23,5) ne odnosi se samo na magarce. tavie, kada bolje iitamo tekst, shvatamo kako je opte naelo ovog teksta da neprijatelju ne trebamo uzvraati mrnjom, nego mu pomoi u potrebi. 2. U tumaenju uredbi trebamo shvatiti istorijski kontekst. Nekada je on sam po sebi jasan, a moralne zapovijesti imaju praktino bezvremensko vaenje. Katkad, meutim, nismo sasvim upoznati s okolnostima u kojima su dane neke zapovijesti i moramo biti paljivi pri njihovom razotkrivanju, kako ne bi iskrivili osnovni smisao uredbi. Isto tako, dobro je upoznati i tada vaee zakonike na Bliskom Istoku, kako bi poredei Stari zavjet i bliskoistone zakone uvidjeli naprednost Starog zavjeta. Propis iz Levitske knjige 19,19 "Svoga polja ne zasijavaj dvjema vrstama sjemena. Ne stavljaj na se odjee od dvije vrste tkanine." djeluje vrlo udnovato, dok ne shvatimo da su dani u kontekstu neznaboakih obiaja "vjenavanja" sjemena, kako bi se osigurala plodnost. Tako nam ovi propisi prije svega zabranjuju praznovjerje, vraanje i idolopoklonstvo. Poznati lex tallionum ("zakon odmazde") "oko za oko, zub za zub" (2.Mojs. 21,23-25) treba prvo shvatiti u kontekstu tadanje prakse osvete (1.Mojs. 4,23-24; 34) i uvidjeti kako se ovim propisom suzbija zaarani krug osvete i uvodi zakonitost u kanjavanju. Sam propis treba shvatiti paradigmatino, a ne doslovno. Drugo, promatrajui tadanje mesopotamske zakonike, npr. Hamurabijev, vidimo kako su klasno obiljeeni: kazna bi bila manja ako bi drutveni status oteenika bio nii (195 i 199 u Hamurabijevu zakoniku). U poreenju s takvim propisima, biblijske odredbe djeluju vrlo savremeno. 3. Treba prepoznati vrste propisa Naelno razlikujemo dvije vrste propisa: a. Apodiktini - obino zapoinju s "ne" ("nemoj") ili s pozitivnom naredbom ("potuj" "dri") i jasno daju opta naela ponaanja. Najizrazitiji primjer apodiktinih zakona jesu moralni propisi Dekaloga (2.Mojs. 20,1-11). b. Kazuistini obino zapoinju s "ako" i daju nekakav primjer u kojemu se nalaze opta naela, ne ba toliko jasno odreeno. "Lopov mora tetu nadoknaditi. Ako nema nita, njega za njegovu krau treba prodati." Ovim se podrazumijeva naelo vraanja tete, to u odreenom sluaju moe znaiti i prodaju lopova u ropstvo. 4. Svako razumijevanje teolokog znaenja starozavjetnog zakona treba zapoeti s Novim zavjetom. Nije tako jednostavno odrediti koji propisi od njih 613 (prema rabinskom brojanju) vrijede i za dananje hriane; stoga se mora dobro savladati uenje Novog zavjeta o Zakonu. Tek

kada se zakonski propisi na ovaj nain protumae, hrianin moe govoriti kao psalmista: "Ljubim tvoj Zakon" (Ps 119,163).

Primjer kritike jednog teksta

Codex D (Bezae Cantabrigiensis) donosi u Luka 6,4 nakon rijei koje niko nije mogao jesti osim samih svetenika" zanimljiv nastavak: Istoga dana vidjevi ovjeka koji je radio subotom ree mu: ovjee, ako zna to radi, blagosloven si. Ako ne zna, kritelj si i prestupnik Zakona". Evo razloga zbog kojih ovaj tekst nije prihvaen kao dio originalnog teksta: 1. Spoljanji razlozi a. Ovo itanje ne nalazimo ni u jednom drugom grkom tekstu. Od prijevoda, postoji samo jo u starom latinskom prijevodu iz Kembrida, vrlo sumnjive pouzdanosti (kao i svi latinski prijevodi prije Vulgate). b. Inae codex D spada u tzv. zapadnu familiju tekstova, sklonu dodavanju teksta. c. Naunici naelno daju prednost kraem itanju, bez umetaka 1. Unutranji razlozi a. Tekst se oito usjeca izmeu primjera s Davidom i zakljuka koji iz tog primjera slijedi: "Sin ovjeji je gospodar subote. Neprirodno je da Luka izmeu ove dvije izreke stavlja opis dogaaja. Dodue, tekst se moe shvatiti i kao Isusov govor o Davidu (dakle, da je David izgovorio ove rijei), ali to unosi dodatni problem navoenja potpuno fiktivnog primjera. b. Matej 12,1-8 i Marko 2,23-28 navode isti sluaj trganja klasja u subotu i Isusov razgovor s farisejima. Ovi su izvjetaji gotovo doslovce istovjetni. Meutim, ni u jednom od njih nema ni najmanje aluzije na razmatrani tekst. c. Ni u jednom drugom Isusovom govoru nemamo slino uenje o suboti, grijehu, zakonu i sl. Tekst ak ni stilski ne odgovara Isusovom nainu govora. d. U cjelokupnoj Bibliji ne postoji tekst koji bi tvrdio ita nalik ovome. Zbog svih ovih navedenih razloga, nijedan prijevod ne donosi ovo itanje. Prihvaeno itanje ima vrijednost A, dakle, nedvojbeno je.