Refik Osmanovi TRENJE SU VJENE roman

Sarajevo, 1999.

Ostae moja prva i zadnja elja, moja snaga u nemoi. Prva kaplja dugo ekanog veselja, svjetlost, to se otima noi. Vahidi Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previe glasno mole. (Kuran, VII:55)

I Uz strmu Bolniku ulicu koraao je starac, visok i koat, s francuzicom na glavi. Poguvano sivo odijelo i trodnevna brada, govorili su da dolazi iz daleka. Na lijevom ramenu visio je rusak, poluprazan. Starac je mirisao na znoj i ljutu kiju, to ujeda za oi i budi elju da se povue jedan daug dim, pa da se ovjek poteno iskalje. Na kapiji bolnice, skoro iz oiju, iscijedi: - Ovdje mi lei sin... Ranjen je... Doao sam da ga vidim... Zagrljaj je bio iskren, muki. Kao kad me je pratio u vojsku, pomisli Amir. Ili, kad mi je estitao enidbu. Ovo nam je trei zagrljaj. Suza nije bilo, grlila su se dva ovjeka. Oi su sve govorile. Niz strmu Bolniku ulicu vraao se starac, poget, koraajui sporo, kao da ne zna kuda ide. Izboranim licem kotrljale su se suze. - Sine, moj! - prigueno jeknu i sjede na zid ispod starog kestena. Skide kapu i stavi je pored sebe, a drhtave ruke zavue u sijedu kosu. Na zid sletjee dva goluba u vjeitoj igri, a prve kapi ljetne kie probudie miris praine. Starac ustade, odhuknu, i nastavi niz ulicu. Golubovi prhnue. Gore, u bolnikoj sobi, dugo se osjeao miris kije i ljubavi prosute iz oiju.

II Probudi ga estoka bol u desnoj potkoljenici. Lijevu, ve odavno, nije imao. Oi je drao zatvorene. Znao je da je dan i ta e vidjeti ako ih otvori. Za etiri mjeseca, kako lei u ovoj sobi, znao je svaku mrlju na zidu. No, koja je upravo pobjegla, proveo je budan do praskozorja. Navirala su sjeanja. Vidio je, kao na dlanu, sunani novembarski dan, prije vie od deset godina, kada su on i Lidija, na Vrelu Bosne, odluili da se vjenaju. Sjeao se svakog detalja, od dana kad ju je upoznao pa do spasonosnog konvoja koji je nju i djecu odnio na sjever, u tuu zemlju. Nou, uglavnom, je razmiljao o vremenu prije rata. Sjeanje se uvijek zavravalo s konvojem. ivot mu se podijelio u dva dijela. O drugom dijelu, od rastanka s porodicom, o ratovanju, ranjavanju, izbjegavao je da razmilja. Snovima nije mogao umai. Amir otvori oi i pogleda kroz prozor. Avgust je obeavao jo jedan sunan dan. Pogled mu se zaustavi na trenji, kao i uvijek. Neke granice, pa i vee grane, bile su slomljene i lie im je bilo uto, polumrtvo. Djeca su uvijek lomila trenje, pomisli. iblje oko trenje nije umanjivalo ljepotu vidika. Srednje debelo stablo, glatke kore, bilo je u skladu sa lijepo oblikovanom kronjom, skoro simetrinih grana. inilo mu se da takva, samo jedna, ima u njegovu zaviaju. Sjeti se proljetos, kad je doao u bolnicu, kakva je bila. Ukraena beharom, kao djevojka zanesena proljeem, eljna teferia, nestrpljiva da pokae svoju ljepotu. Nije mu bilo jasno kako je nisu posjekli tokom ratnih zima. Moda ju je spasio bolniki krug. Ili, niko nije imao hrabrosti da zasijee u tu ljepotu. On uzdahnu i zatvori oi. - Amire, jesi li budan? - upita Sadik. Amir ga pogleda. - Zna li ta sam sanjao, care? Nee mi vjerovati - Sadik se naglo uozbilji. - Sanjao sam, burazeru, da se borim sa Eminim sisama. Jednu sam bio gotovo savladao. Druga me nemilosrdno guila, pa sam morao bjeati. Da se nisam probudio ko zna ta bi bilo sa mnom, care moj. Amir se osmjehnu. Zamisli medicinsku sestru Emu kako tri za Sadikom, a njene dvije lubenice njiu se lijevo-desno, dok on na jednoj nozi i uz pomo taka spaava mukost. Svaki dan su se alili na raun Eminih grudi. - Prvo uu sise u sobu, a Ema neto kasnije, zavisi kako brzo koraa - jednom, kao ozbiljno, ree Sadik. Uvijek je bio nasmijan i spreman na alu. Amir se nije mogao nauditi Sadikovoj bodrosti. Jednostavno, nije se predavao. Za njega je ivot iao dalje, kao da mu se nita nije desilo. Bar tako se ponaao. - ovjeka sa jednom nogom opet zovu ovjekom. Ne zovu ga ovjek sa jednom nogom. Tako ga zovu samo kad on to ne uje, kad nije tu - alio se na svoj raun. Imao je iskren, irok i plav osmijeh. Nekako plav zbog kose i plavih oiju, osmijeh koji te pogodi kao lijepo jutro, kao djeija radost, pa ga dugo nosi u sebi, a kad te popusti ini ti se da e se pojaviti odnekud jo iskreniji, i iri, plavlji... Amira je uvijek podsjeao na Sulju Starogorca, policajca sa Jaredola, ljudinu irokih lea i jo ireg osmijeha, ovjeka koji danas koraa gradom dignute glave. Amir je upoznao Sadika dan nakon to je upoznao Lidiju. Enisa, Sadikova djevojka, sa Lidijom je bila nerazdvojna. Tako su poeli zajedniki izlasci i druenja. Enisino gradsko porijeklo smetalo je

Sadiku samo u poetku. Pomogla mu je da se snae, da se oslobodi kompleksa provincijalca. To je onaj kompleks kojeg svaki svreni osnovac ili srednjokolac donese sa sobom u Sarajevo. Mnogi su ih stidljivo krili po depovima, stiskajui ih znojavim dlanovima, zatim u uznemirenim njedrima ili su ih gutali sa uvenom knedlom u grlu. A onda su ih postepeno gubili po sarajevskim parkovima, u Vilsonovu etalitu, u FIS-u, Evropi, na Vrelu Bosne i Trebeviu, kod Beneta, u Navi, arliju... i na stotinama drugih mjesta. I tako su, veina, postajali Sarajlije. Sluei vojsku u Vipavi, Benkovcu, Bitolju ili Zrenjaninu, tako su se i predstavljali, a tako su ih i zvali - Sarajlijama. Svoje selo, objeeno u brdima Istone Bosne, Sadik je nosio u prsima. Rije zaviaj u njemu bi, prvo, budila sliku majke kako brina obavlja seoske poslove. A onda bi se nizale druge i drage slike. Uvijek, kada bi se predvee vraao autobusom iz unutranjosti, ugledavi svijetla grada osjeao bi neopisivo ushienje u grudima, elju da zagrli svaku zgradu. Volio je ovaj grad. A grad je bio njegov. I u njemu. Zaviaj mu je poinjao u rodnoj kui i zavravao se na Baariji. Enisa i Sadik su se vjenali nepune dvije godine po Amirovu vjenanju, a osam mjeseci kasnije rodio se Dino, na carski rez. Njegovo nestrpljenje da ugleda svijet zatvorilo je put brai i sestrama. Ostao je jedinac. Amirov Damir je tada imao tri mjeseca, a Esma godinu i po. Kada ih je konvoj sve zajedno odnio u tuu zemlju, Esma je imala est i po godina, Damir pet godina i tri mjeseca, a Dino pet godina i koji dan. To je bio raun kojeg su Amir i Sadik prebirali svakodnevno u prvoj godini rata, u budnim noima, oslukujui zvuk gusala sa druge strane, zagledani u pomrinu preko hladne puane cijevi, istrajni u svojoj nakani da doekaju zoru.

III - Pobjee jo jedno ljeto - uzdahnu Lidija. Amir se prenu. Ba je o tome razmiljao. Kao da mu je itala misli. Uvijek mu se inilo da Lidija zna ta on misli. Zatjecala ga je kao revizor putnika bez karte u tramvaju. - Da, da... Pobjee nam ljeto, moda najljepe - ree on skidajui vindjaknu, kao da eli dati podstrek novembarskom suncu. - Najljepe je to e opet doi proljee. Valjda e i ono biti nae... Zauti. Kao da sumnja u ono to govori. Lidija ga pogleda nekako drugaije. Njeni prsti, zamotani u njegov dlan, postadoe meki. Njegovi. Prvi dani novembra, nostalgino lijepi, mamili su na lutanje. Grad i cijela okolina, podsjeali su na Olimpijadu odranu poetkom godine. Dani za nezaborav, pomisli Amir i preletje mislima Bjelanicom, Igmanom, Trebeviem, Jahorinom... Sjeti se guvi, ushienja, osmijeha sarajevske due, konice na Baariji. - ta si se zamislio? - upita Lidija sputajui pogled sa Igmana na stazu prekrivenu liem. Do sada nije ni opazila da je veliki dio Igmana obrastao bjelogoricom. Izgledao je kao hrpa tek ovrenog ita pred kiu, prekrivena na brzinu starim ilimima i dekama, iznoenim kaputima i dimijama. - Volim ovaj grad! Volim ovu aleju kao da sam se u njoj rodio. Volim... - Amir zastade kao da se neeg sjetio, a pogled mu se izgubi u kronjama stogodinjih platana. - Koga? - Lidija zabaci dugu, prirodnu crnu kosu. Bila je najljepa djevojka na drugoj godini Ekonomije, a meu dvije-tri najljepe djevojke u studentskom domu. Plave oi dominirale su lijepim licem. Sa dvadeset i dvije godine, na pragu tree godine fakulteta, izgledala je preozbiljna, sraunata, a povremena, plava, hladnoa iz oiju inila ju je ozbiljnijom i tvrom, tajanstvenom, kao to je tvrd i tajanstven njen hercegovaki kamen. - Tebe - Amir se uozbilji. Zbilja su bili par. Bio je za glavu vii od Lidije, graen kao da je rastao u primorju. Jo od osnovne kole djevojke su se okretale za njim, a bogami, i on za njima. Bilo ih je mnogo. Grom ga je pogodio, tek, prije godinu i po, u proljee, kada je upoznao Lidiju. Bila je u drutvu njegove kolegice sa Graevine, proslavljale su neku esticu. - Blesane, pa ti voli svakog! Onda mene ne voli dovoljno - smijui se Lidija ga udari torbicom. On potra, kao da bjei, a onda naglo stade. Lida natra na nj. Nasmijae se, kao djeca. Uzee se za ruke i krenue dalje. Aleja ih je vodila ka izvoritu. Pobjegli su iz grada da budu sami, da ukradu jo malo umirue ljepote, prije nego padne snijeg i gusta magla zamota grad, pa po sunce mora ii na oblinje planine, kao na izvor po vodu. - ta misli da se vjenamo? - gledajui niz aleju, iznenada, upita Amir. Glas mi je imao neku drugu boju, bio je hrapav, kao da nije njegov. I do sada su razgovarali o braku, pominjali vjenanje, djecu, budunost. Nikad se nije ovako osjeao. Ovo je ba ozbiljno, pomisli. Jednostavno, to je to. Lida je shvatila ta se deava. Po prvi put, kad je ta tema u pitanju, nije znala ta da kae. To je to, pomisli i ona. To je taj momenat kad nema zezanja, nema preskakanja na drugu temu, nema odbijanja na alu. Ni jedan potez ne bi bio dovoljno dobar da okrene situaciju, niti dovoljno lo da sve zabrlja, presijee. - uti? - Amirov glas bio je neto sigurniji. Njena utnja polahko mu je sipala olovo u cipele. Poeo je da vue noge.

inilo mu se zadnjih dana da mu izmie. Nije elio da je izgubi. Odavno je ostavio svoju podstanarsku sobicu iznad Skenderije i preao u studentski dom, ispoetka kao ilegalac. Mnogo toga je pretrpio da bude blizu nje. Nastojao je da to drugi ne opaze. Jedino od nje nije nita mogao sakriti. A ona se trudila da mu ne ini naao, da ne provocira ljubomoru. Pazila je ta govori, s kim se drui, ta radi. Uzalud! Njena ljepota, i pogledi mukaraca to su se na njoj zaustavljali, postepeno su ga inili nesigurnim. Morao je neto mijenjati. - Gdje emo ivjeti i od ega? - tiho upita ona. - Hoe li se tvoji ljutiti to nisam vaa? ta e moji rei? Bila su to stara pitanja o kojima su esto razgovarali. Ponekad im se inilo da su sitna, nevana, kao da se ne tiu njih. A onda, poslije kratke stanke, bubnjala su im u uima, vrtila se u glavi, dugo im nisu dala mira. Najednom bi nestajala u Amirovom iskrenom i zaljubljenom pogledu, ili u Lidijinom osmijehu to obeava vjenost. Vraajui se prema gradu znali su ta e initi. Iza njih je ostao Igman, ozbiljan i zamiljen, pitajui se ta e biti s njima. Prva se rodila ki. Bla, Lidijin otac, stigao je prvi. Lozovaa, vino, prut. Bilo je to prvo unue. Neposredan, nasmijan, iskrenih oiju. Jedini on, od cijele Lidijine rodbine, nije ju korio to je izabrala Amira. Mama Luca je ila u Meugorje da pita Gospu ta joj je zgrijeila. Zar njena jedinica da se uda za nekog ko nije njene vjere, ko se ne krsti? - Ali, mama, on je Jugosloven, on nije vjernik. Njegovi su Muslimani, ali on je drugaiji, poseban objanjavala je Lida, mada ni njoj nije bilo jasno kako da ovjek ne vjeruje u Boga. - Ajme, ajme - vrtila je Luce glavom. - ovjek koji ostavi svoju vjeru ta bi uinio sa tuom? Kad je takav, moda e mu bili svejedno da krsti djecu? Daj Boe! Nisu ih krstili. Ni Esmu, ni Damira. Amirov otac, Ibro, hvalio se u svom selu podno Majevice, da je, samo njegov sin uspio nadmudriti inovjerku i djeci dati prava imena. Bar jedno. Razi, Ibrinoj drugoj eni, bilo je svejedno. Bilo joj je najvanije da je Amir poeo raditi, da ima platu i da mu ne alju novac. To to je zapostavio fakultet nije bio njen problem. Njegova trea godina Graevine ve je etvrtu godinu bila trea. Posao konstruktora u graevinskoj firmi nije bio neto plaen. Ali ni teak. Amiru je najvanije bilo da nije iao na teren. O rahmetli majci nije volio da pria. Samo jednom, sa Lidijom dok su sjedili u Kasini. Tada mu je vidjela suze prvi put. Shvatila je da on nikoga nee voljeti kao majku Esmu. Obeala mu je, ganuta siroetom od jedanaest godina, ako budu imali ker zvat e se Esma. I njoj je to ime bilo lijepo. - Hvala ti, Boe, to joj nije bilo ime Zumra - rekla je Amiru jednom u ali, mislei na gazdaricu u ijem su se malom staniu na Aneksu snebivali ve nekoliko godina.

IV Leao je na dueku, pored zida, i pravio se da spava. Pokuavao je da uhvati apat sa drugog kraja sobe. Zaustavio je dah i napregnuo ui, smetao mu je lave psa u avliji i daleka momaka pjesma, to ju je no donosila odnekud iz daljine. Pored njega je leao amidin Fikret, a tamo dalje Nizama, etverogodinja mu sestra umorna od nestaluka. Spavali su. - Moda smo mu trebali rei? - doprije apat amide Ahmeta sa drugog kraja sobe. Amir prestade disati. Umalo i Fikretu nije zaepio usta jer mu je disao pravo u uho. - Bio je zaspao kad nam je emso javio. Prikasnio je iz grada. Ibro je poruio da budemo paljivi, da mu oprezno kaemo - glasnija je bila strina ula. - Lake malo, upa me - dodade ljutito. - Kad li e biti denaza? - Valjda prekosutra, sutra e je prebaciti ovamo - odgovori Ahmet. - Okreni se, straga emo dodade zadihan. Bol ga uhvati za prsa, grlo se zaepi, pritisak u glavi zaprijeti da e raznijeti mozak. U trenu shvati da ne smije biti glasan, ne smije odati da je budan. Zagrize estoko jastuk, kao da mu od toga zavisi ivot. A onda, krenue suze. Beumno su natapale jastuk, pritisak u glavi popusti, grlo se proisti. Ostade samo bol u prsima. I suze. Sa drugog kraja sobe dopirali su umovi vjeite igre, isti hiljadama godina, tajanstveni zvuci koji su se uvijek zavlaili u djeiju radoznalost. Pred oi mu doe majka kad su je povezli u bolnicu. Drala ga je za ruku, oi su joj bile uarene, a prstima druge ruke mu je prolazila kroz kosu. Plakao je dok je govorila: Nemoj plakati, sine. Ti si veliki, momak... Vratiu se ja... Jo e ti mene lijeiti, akobogda, doktor kad bude... Imae majka svoga doktora... akobogda... Je li tako, sine?... Kimao je glavom, potvrujui. Guio se u plau. Nije mogao ni rijei izgovoriti. Ona nije zaplakala. Kao da je eljela ponijeti njegov lik u oima, jasan, nezamuen suzama. Poto ju je smjestio u bolnicu otac se odmah vratio. Ljetni poslovi nisu mogli ekati. Amir se prisjeti oevih rijei kad ga je upitao za majku: Allah dragi zna. Sve je u njegovim rukama, rekao je milujui mu kosu i gledajui uz Majevicu. Nae je da se nadamo najboljem, ali... Amir je primjetio, malo kasnije, kako otac kriom brie suzu. U drugom kraju sobe bilo je mirno. Tajanstveni zvuci su zamrli, pobjegli u san. ulo se samo Ahmetovo hrkanje. ula je bila tiha. Iz Amira izletje jauk, iznenada, nije ga oekivao. Priguen, tup jauk, kojeg poznaju samo oni koji su gubili najdrae. Jauk koji se nekako vrati opet u insana i ui mu u prsima, stee ga, davi. Postepeno, vremenom gubi snagu, sve dok se ne pretvori u uzdah, i na kraju u sjetu koja ostane u oima, zauvijek. Jutrom, rano, pokuao se izvui iz amidine kue. ula ga primijeti: - Gdje e, ovako rano? - upita. - Da pustim ovce dok je rose. - Stani, hou neto da ti kaem... Sad e ti i amida ustati. - Kasnije - ree on i pretra preko avlije do svoje kue. Sjedio je na breuljku pod brezom, zaklonjen smrekama, i gledao niz put koji se dolje u ravnici utapao u asfaltnu traku. ekao je da se pojavi otac.

uo je da ga amida zove, trai ga. Nije se htio javiti. Tek, mnogo kasnije, shvatio je da su tu no umrli Ahmet i ula, amida mu i strina. Bar, to se njega tie. Uzimajui ga za ruku otac ree: - Zna, sine... - Znam - prekide ga Amir. - ta zna? - Sad emo biti sami. ivjet u bez majke, neu biti jedini - glas mu zadrhta. - Pa...? - otac podie obrve ispitujui Amirovo lice. Iznenadi se to ne vidi suze. - Nita. Mora se ivjeti, babo - sad, ve mirnije, ree Amir. - Ja, sine, mora... - uzdahnu Ibro, gledajui kako pred njegovim oima raste ovjek. Kia je taj dan neprestano padala. Vie od dva mjeseca nije palo ni kapi, pa je sad urila da nadoknadi izgubljeno, traei oprost od seljaka zbog slabe ljetine, a grmljavinom i gromovima podsjeala ih je da je sve, ipak, Boija volja. Poslije denaze, kad se veina uputila u Ahmetovu i Ibrinu kuu, Amir pobjee na talu. Leao je na sijenu, pokisao do koe i plakao. Grmljavina je guila jecaje, a rijei Majko moja, majice draga... ostale su dugo zarobljene u staroj indri, pa ih je uvijek uo kada bi se, kasnije, penjao gore. U malom selu podno Majevice, dugo se prialo o djetetu koje nije moglo zaplakati kad mu je majka umrla. Niko ga, bar, nije vidio da plae. Suze mu se skamenile, govorili su.

V Tih dana u gradu je vladao haos. Jedni su ve bili izmjestili porodice, a drugi su pokuavali to da urade. Svaki je komiluk slutio koji e mukarac pobjei. Traio se bilo kakav nain za izlazak iz grada. Neki su i uspijevali. Mnogi su ostali prepustivi se sudbini, nadajui se da e ih mimoii zlo. Oni koji su znali ta se sprema, pripremili su se da se odupru nadolazeem zlu. Bili su tihi. Negdje, u dubini due, nadali su se da e se stvari rijeiti u startu, da e neko iskljuiti muziku za krvavo kolo. Ipak, bili su spremni i odluni da ostanu ljudi. Trei, najupueniji, uveliko su djelovali. Znali su ta se mora desiti i s kim imaju posla. Njima je bilo najlake. Uinili su izbor davno i nedoumici nije bilo mjesta. Ili su samo u jednom pravcu. Lidija je danima govorila Amiru da moraju bjeati. Bila je spakovala najpotrebnije stvari. - Ako poe ti i Sadik e, Enisa mi je rekla, jo samo ekaju priliku - moleivo je govorila. - Sumnjam. Sadik je zadnji ovjek koji bi napustio grad, a ja sam jedini koji bi ostao kad svi pobjegnu. Tako je to, mila moja - Amir je bio iskren i miran, da se Lidija zaprepastila. - ovjee, pa mi imamo djecu! Duni smo ih spaavati. Duni smo spaavati i sebe da bi djeca imala roditelje. Zar ti to nije jasno? - govorila je hvatajui se za kosu, a ljutnja joj je tjerala suze na oi. - Kad bismo svi pobjegli, gdje bismo se vratili? Dovoljno je da ti bude sa djecom, tamo... Ja u ostati, neu biti jedini. Braniemo ovo nae... - ta mi je briga za vraanje - histerisala je Lidija. - Mogu ivjeti bilo gdje na svijetu. to se moram vraati ovdje? - Ali, ja moram ivjeti ovdje - Amir je naglasio svaku rije. - Nigdje na svijetu, samo ovdje. Ne elim biti ovjek bez domovine, vjeito pod tuim nebom. Ne elim da mi djeca rastu u tuem svijetu, da ih gledaju kao fukaru. Mi, svi, pripadamo ovdje. Ti idi sa djecom, ja ostajem. Ako bude sree svi emo opet biti ovdje, zajedno i zauvijek. Mukarac koji pobjegne, ako je ovjek, nikad se nee vratiti u ovaj grad. Ja bih umro od stida. Lida se umiri. Shvatila je o emu se radi. Opet njegov ponos. Ponos! Zapljusne te kao hladan planinski zrak, glava ti se izbistri, pa ti sve na svijetu, u trenu, postane jasno. I, tano zna ta treba initi. I ta e uiniti. Najednom joj bi drago to je tako. To je njen ovjek, jak i ponosan. To je otac njihove djece. Otac, koji e braniti svoj grad, da bi njegova djeca u njemu bili ljudi. Osmjehnu se. Sjeti se da su se kominice kladile da e Amir otii meu prvima s njom, zbog mijeanog braka. Prila mu je, skoro u skoku, i vrsto ga zagrlila. On joj pomilova kosu i poljubi je povrh oka. Tu no je dugo svijetlilo u njihovoj sobi. Davali su se jedno drugom iskreno, kao da su nosili istu elju danima ekajui priliku. Enisa i Sadik, sa Dinom, doli su oko podneva. Taj pametni Sadik! Sve je bio isplanirao i pripremio. Znao je ljude. One koje nije poznavao brzo je pretvarao u znance. Znao je kako se to radi. Idueg jutra, dvije ene i troje djece, u konvoju, napustili su grad, bjeei u tuu zemlju da bi spasili ivote. Kakav apsurd! Bjei iz roene zemlje da bi u tuoj spasio ivot. Da li e, ikad, bjeati iz tue zemlje da u svojoj nau sreu i mir, da budu svoji na svome?

Dva ovjeka stajali su nijemi, gledajui za dugom kolonom. Suze su zamaglile djeije uvojke, sakrivene duboko u oima. Ruke, umorne od grljenja, pokuavale su da jo jednom mahnu. A kada su krenuli kuama, mirisi voljenih ena pratili su ih u stopu. Vee su proveli zajedno. Vrlo malo su govorili. Svaki je, zaokupljen mislima, plovio nazad kroz vrijeme i srljao naprijed, u neizvjesnost. - Potrajat e ovo, brate, potrajati - otvarajui drugu kutiju cigareta ree Amir. - Oni e navaljivati, mi se neemo dati... - A onda emo mi navaljivati, a oni se nee dati - prihvati Sadik. - Problem je to e izmeu navaljivanja i nedavanja biti stotine i hiljade mrtvih. Stradae svi, i djeca... Obojica osjetie neko olakanje, moda sreu, to njihova djeca nee biti ovdje dok svijet bude pisao historiju, jo jednom umaui pero u muslimansku krv. - Juer me zvao Kemo, iz Rusije - ree Amir. - Tamo je tri godine, pa nije u toku. Pet puta me pitao: Zar naa armija puca po nama, zar ubija nas? Ne znam da li sam ga uspio ubijediti da to nije vie naa armija. Kakva zabluda?! - Da, da... Zabluda stoljea... Prevara! - Sadik ustade. - Najgore je to veinu zabluda plaaju Muslimani. I to ivotima. Pogledaj ta rade Arapima, decenijama... Amir je utio. Zauti i Sadik. Obojica su znali da nemo i bezizlaz prvo navale na usta. Djeca nisu bila tu da ih poljubi prije spavanja, kao to je inio prije. Nije mogao zaustaviti suzu. Bila je to iskrena, muka suza. Za sjeanje i vjenu ljubav. Suza kojom se zalijeva nada da ne uvehne, a s njom i ovjek. Sanjao je kako sa Esmom na Vrelu Bosne trai djetelinu sa etiri lista. Damir je ganjao leptira, vritei. Lidija je stajala naslonjena na brezu i mahala nekom gore, na Igmanu. Pogledao je u rijeku. Mutna i brza tekla je prema planini. Ulijevala se u izvorite. Zorom, u polusnu, uao je u djeiju sobu da provjeri jesu li pokrivena. A onda, vraajui se zbilji, zapalio je cigaretu i njeno poeo slagati igrake u kartonske kutije, obeavajui sebi da e svaku sauvati. Sunce ga je zateklo starijeg za jedan ivot. - Sanjao sam Enisu i sina kako ekaju voz. Kia je lila. Pruga se nigdje nije vidjela. Samo magla... ree ujutro Sadik.

VI Kiko se sporo vukao uz stepenice. Kada je god dolazio da obie ranjene drugove iao je kao na gubilite. U prvoj godini rata nagledao se svega. Od smrskanih lobanja do praznih onih duplji, nogu koje nikog nee nositi i ruku koje nee vie grliti. Skupljao je rasuta crijeva po blatu iskopanih rovova, kao opinjen gledao krivudave, crvene linije, iscrtane po sivoj masi prosutog mozga, mozga koji jo die, a u njemu se gubi misao na miris voljene ene, na lik djeteta, na radost ivota koji dolazi. Otkako su Amir i Sadik u bolnici Kiko je dolazio jednom sedmino. Ponekad i dva puta. Prije toga sve mu se bilo smuilo. Nije mogao vie da podnosi tue patnje i boli, tui bezizlaz. Vie od godinu dana nije ulazio u bolnice, nije obilazio saborce. Jednostavno, nije mogao. Bjeao je od bolnice kao od ene na loem glasu, nadajui se da se nikom, njemu odve dragom, nee desiti nita loe i da nee morati ii da gleda obogaljenu mladost, presjeene osmijehe, poglede uperene u okolna brda, sa nadom koja vie nije sigurna da joj je mjesto u ovom gradu. Nigdje, na svijetu, nije bilo toliko bolnog iekivanja kao u sarajevskim bolnicama, a toliko prkosa i elje za dostojanstvenim ivotom kao na ulicama grada. Kiko udahnu duboko i otvori vrata. Sadik je itao novine, a Amir gledao kroz prozor u pravcu trenje. Ni jedan nije pogledao prema vratima. - ta rade moji momci? - Kiko se trudio da mu glas bude prirodan. Pogledae ga istovremeno. Sadik pravo u oi, opalivi ga svojim plavim osmijehom, pridiui se na krevetu. Amir ga pogleda prvo u noge, tren zadra pogled na njima, a onda doe do oiju. Kiko zadrhta, a dlanovi mu ovlaie. Zar samo u dva oka moe biti toliko tuge i patnje?, pomisli. Nije mu smetalo to Amir uvijek gleda ljudima prvo u noge, bilo ko da je u pitanju. Ljutio se na sebe to se uvijek osjeti nelagodno, i sad nakon etiri mjeseca. ovjek, kojemu je amputirana jedna noga, a i druga mu je u pitanju, normalno je da gleda ljudima u zdrave noge, uvijek je opravdavao Amira vraajui se iz bolnice. - Gdje si, ovjee, nema te godinama? - smijui se upita Sadik. - Bio sam prije pet dana - nasmija se i Kiko stavljajui neto voa na stoli izmeu dva kreveta. - A ovdje, ta ima novo? Kako stoje stvari sa... - zastade, htio je rei sa nogama, ali nastavi: - ... sa zdravljem? - dovri on, gledajui as jednog pa drugog. utali su, skoro minutu. - Jutros mi je doktor Nehrud rekao da postoji mogunost da idem vani. Garantuje da bi mi u Njemakoj spasili nogu. On tako misli - tiho e Amir. U oku mu se pojavi iskra i bljesnu poput elje, pa pobjee i sakri se negdje u bjelini sobe. - A ne znam, dok mi izvade svu ovu gvouriju iz potkoljenice, moda od nje nee nita ni ostati. - Bie dobro, ako Bog da - ree Kiko i okrenu se Sadiku. - Meni e uraditi jo jedan mali zahvat, esti po redu, a onda e me valjda ostaviti na miru. im nemaju posla dou i odsijeku mi pet centimetara noge. Srea pa sam ranjen u nogu. Inae, pet po pet, ve bi doli do jaja - smijui se ispuca Sadik. Onda se naglo uozbilji, oi mu pobjegoe kroz prozor, a glas dobi boju molitve: - Ako Bog da, za mjesec-dva bih trebao izai, regulisati protezu, a onda idem eni i sinu.

Sadik se okrenu Amiru, izvinjavajui se pogledom. Sva trojica su znali da se Lidija ne javlja vie od dvije godine. O tome nisu razgovarali. Svaki je znao dio prie, ni jedan itavu. Prie, na tu temu tih dana u gradu, zavisile su od izvora, od pretpostavki i interpretacija, od elje i utjeha, od pakosti... - Kako su raja, ta se deava vani? - upita Amir, bjeei od onog to je visilo u zraku i to se moglo pretvoriti u pitanje Javlja li se Lida? - Govori se da bi rat mogao zavriti do kraja godine. Svijet nee vie da se bruka. Dosta je i etnicima. Skontali su da dalje mogu samo gubiti... - A ovi trei, osmjehuju se i nama i njima ekajui da se poubijamo, pa da sve ovo bude lijepa njihova - Sadik prekide Kiku kao da je sve jasno. Kiko se nasmija i nastavi: - Trgovine, kafane, restorani, otvaraju se na sve strane. Jedni ginu, drugi se bogate. Nikad, nigdje na svijetu, na manje prostora nije bilo vie krvi, tuge i bola, jada i emera. - I nepravde - dopuni ga Amir. - Da ima Boga drugaije bi ovo rasporedio. ta je ovaj narod skrivio da ga ubijaju u gomilama? Zar smo morali pojesti i popiti svo ubre svijeta kojemu je istekao rok trajanja? Zar smo morali plaati oruje nekoliko puta skuplje, samo da nam ga daju da se branimo? Da ima Boga, zar bi dozvolio da budemo pokusni kunii u svakom eksperimentu koji na um padne bjelosvjetskim protuhama? Oni su bogovi, brajko moj, kad mogu da rade ta im se prohtije. Boga, ako je i bilo, oni su preli. Isplatili su ga i poslali u drugu galaksiju. - Allahu dragi, milostivi, oprosti mu, ne zna ta govori - zavapi Sadik, diui ruke na molitvu. Poticao je iz porodice okrenute vjeri, a njegovo vjerovanje nikad nije dovedeno u pitanje. Ponekad je sa Amirom razgovarao na tu temu, dugo i uno. Bilo je beznadeno. Kiko je bio negdje izmeu njih dvojice. Nije bio vrst u vjeri kao Sadik, niti zalutao u nevjeri poput Amira. - Sjeate li se onog proroanstva da e krv tei Sarajevom potocima, a ko preivi jesti e zlatnom kaikom - neto mirnije nastavio je Amir. - ta e ti zlatna kaika ako nema ta jesti? ovjek moe meso jesti i prstima. Bojim se da e ovaj narod, i poslije rata, priati o zlatnim kaikama i jesti humanitarni grah, ako ga i bude. - Vano je da ovo stane, da narod ne gine, a neto e se jesti - ree Sadik i nastavi: - ovjeku ne treba mnogo da bude zadovoljan. Kiko zavrti glavom. Sjetio se garsonjere, u kojoj je sa enom i dvoje djece proveo cijelo vrijeme od poetka rata, sumnjajui da e skoro nai neto bolje. U njegovoj porodinoj kui, na domaku grada, sad su se pjevale hajduke pjesme. - Mislim da nisi u pravu - Kiko pogleda Sadika. - Zna ti nas kakvi smo. Moda nekom treba malo da ne bude nezadovoljan. Ali, da bi bili zadovoljni veini treba mnogo, uvijek vie i vie. Ne biti nezadovoljan ne znai biti zadovoljan. Trka je odavno poela. - Bie rata i poslije rata - Sadik je kimao glavom. - Uvijek je tako bilo. Amirov pogled kroz prozor, zaustavljen na trenji, opomenu ih da se on iskljuio, da nije u sobi. Moda tri zelenim livadama zaviaja, pomisli Kiko. Ili se sa djeijom hrabrou i nadom penje na trenju vjerujui da e umai berberu, a majka mu obeava sve, od lopte do arene lae, samo da sie, da ga osunete. Moda se osamnaestogodinjak, kroz ljivik u predveerje, gonjen eljom i pokriven strepnjom, prikrada kui djevojke koja mu je obeala osmijeh. A moda, kupuje sladoled u Egiptu, Esmi i Damiru, dok Lidija gleda izlog sa djeijom konfekcijom. Samo dragi Bog moe znati ta misli ovjek koji je imao enu i djecu, a ne zna ima li ih jo, koji je trao za loptom, a zna da vie nee, koji je imao ivot...

Kiko se prenu iz razmiljanja. Odjednom je poelio da izae iz zgrade. Guio ga je karakteristian miris ambijenta, a bjelina bolnike sobe tjerala ga je na vrisak. - Idem, momci - ree tiho. - Planirao sam da obavim neke poslove. uvajte mi se, doi u uskoro. - Ne planiraj nita, burazeru - dobaci Sadik. - Ovo je Bosna. Ovdje su, sve, drugi isplanirali. I planiraju. Nae je, samo, da se uklapamo u njihove planove. - Zar nije sve u Boijim rukama? - Amirova ironija ostade da lebdi u sobi. Sljedee noi NATO je poeo ubjeivati etnike da to oni sami sebe bombardiraju.

VII etvrti dan padala je kia. Rana, proljetna. Mirisala je jo na snijeg. I na elju, da pod kiobranom zagrljen sa voljenom enom gleda izloge u glavnoj ulici. Duboke i uske traneje, ukopane na zapadnoj strani grada, bile su dobro napunjene vodom. I blatom. Sezalo je skoro do koljena. Morao si biti vrlo paljiv da ti gusto, ljepljivo, blato ne otme izme. Amir je izmravio dvadeset kilograma. Loa hrana, nespavanje, briga za porodicom i vjeita cigareta, uinili su svoje. Upale oi, uvijek poluzatvorene, nisu dale da se u njima bilo ta vidi. Pokazalo se da je izdrljiv. Dobar materijal iz kojeg je istesan, zdrava seoska hrana i planinski zrak, nisu dali vlazi i blatu, nesanici i cigareti, da ga savladaju. Ni dana nije bio bolestan. Ali, enja za porodicom polahko ga je cijedila, inila nesigurnim, u noima iekivanja i oslukivanja kada ga uhvati san, a prene ga smijeh voljenog djeteta i glas ene, dalek i prepoznatljiv, koji se pribliava i nosi tajnu. Za proteklih devet mjeseci i neto dana, bila su tri kratka pisma od Lidije, preko Crvenog kria, srea, zadnje sa brojem telefona. Zvao je preko radio-amatera dvadesetak puta. etiri puta je uspostavio vezu. Jednom je uo i djecu. Taj dan mu je bio poseban. Mislio je da mu niko nita ne moe, da je pobijedio cijeli svijet. Esma ga je pitala ima li to jesti, Damir se brinuo za biciklo, a Lidijino Volim te, uvaj mi se, prekrilo je sav jad u ovom gradu. Tada je imao snage za tri rata. Nije jo bio nauio kako samoa brzo jede ovjeka. Sadik je sa Enisom razgovarao ee. Imala je telefon u smjetaju. Dino je traio da mu nabavi puku, a Enisin glas obeavao je ivot. Bio je izmravio ali ne kao Amir. Nije puio. Tek ponekad, po jednu, da dimom otjera slutnju. - Mi smo po danu oi, a po noi ui. Samo gledamo i oslukujemo. Moda neko od nas ima i srce aljivo je govorio Sadik. Jednom, uhvativi frekvenciju, govorio je u motorolu: - Hajde, predajte se! Jedan po jedan, bez guranja. Prvo ene. Slabi smo s vodom, a ipak emo vas sve okupati. - Mui Turine. Uskoro emo se, oe, vieti na Baariji - odgovorio mu je turista iz Crne Gore, valjda nestrpljiv da u svoju sirotinjsku vreu pone trpati sarajevske suvenire. Moda je svojoj djeci, na Durmitoru, obeao arenu lau. - E, na ariju nee, vladiko! Prije e u zaviaj, zakovan u sanduku od romanijske jelovine, da ne smrdi... I to, ako budu htjeli da te pokupe, da im ne kvari prosjek - smijui se Sadik je prekinuo vezu. Amir i Sadik su bili uglavnom zajedno. Nerazdvojni. U istoj smjeni, zajedno su enjivo gledali u Igman koji je obeavao ivot i radost susreta. Ponekad, zavijen u maglu i zapljusnut kiom, izgledao je tajanstven i prijetei, dalek i tu. esti dan kia je prestala. Grupe iz Jedinica radne obaveze su se smjenjivale. Kopali su nove i istili stare traneje. Voda se i dalje cijedila. Blatu nikad kraja. Juer su odnijeli Neka, mladog izviaa. Nije htio da uprlja izme. Pokuao je da pretri izmeu dvije kue, pored traneje. Snajperski pucanj ga je zaustavio na pola puta. Pogoen u vrat pokuavao je da se zakloni za tanku ljivicu, ne deblju od njegove ruke. Krv je ikljala vodoskokom. Kada su ga izvukli, samo je lijeva ruka davala znake ivota, trzajui se. Sve je bilo gotovo za tri minuta. Majka Fatima ostala je bez svog jedinca, a Adisa iz Veleia vie nije imala momka.

- Neto se uka, moglo bi biti frke - ree Sadik Amiru, dok su se spremali da odspavaju koji sat. Noas budi paljiv. Ovi nisu dabe doli - zavri pokazujui glavom na stasite momke u zelenkastim uniformama. - Aha, malo e eprkati i otii. A onda emo mi danima skupljati neeksplodirane granate i obilaziti ranjenike, a moda koga i ukopamo - Amirova ironija imala je uporite u ve vienom. - Mislim da se ne radi o tome. Ovo je neto drugo. Garant e krenuti. Valjda su im stigli leperi za namjetaj i bijelu tehniku... - Sadik je bio ubijeen da oni, sa druge strane, ovo rade i radi pljake. No je protekla mirno, skoro bez pucnja. Idui dan tiinu su remetili snajperski hici. Iekivanje i neizvjesnost bili su gori od najtee bitke. Neka se desi, pa ili - ili. Samo da ovjek zna je li preivio jo jednom. Da smije razmiljati o budunosti, radovati se susretu sa porodicom, sjeati se nekih lijepih trenutaka. I tako, do sljedeeg puta. Osjeao je strah. Pravi, pravcati strah od smrti. Drao ga je za grlo, rovario mu utrobom, a elina ruka gnjeila mu je srce. Jedva mu je uspijevalo da sakrije drhtanje cijelog tijela, posebno ruku. Izbjegavao je da govori, da ga glas ne izda. Pitao se otkud sad najednom toliki strah. Do danas se bojao kao i drugi, onako pomalo, na momente nimalo, a kada bi prola opasnost blaga drhtavica bi ga vraala u normalu, oputanje bi donijelo mir, san. Samo bi ostajala tiha, vjeita strepnja. Da nije predskazanje?, zapita se Amir i poe ispitivati lica drugova. Bilo ih je petorica u prizemlju kue kroz koju je prokopan rov, ekali su da proe granatiranje i da se vrate na svoja mjesta. Ali, nije prestajalo. Vie od tri sata odjekivale su eksplozije, a geleri su letjeli na sve strane. ulo se pucanje crijepa i ruenje preostalih krovova. Stakla na prozorima odavno nije bilo. Zapomaganje neke ene, iz dubine naselja, govorilo je da joj je jutros smrt posjetila kuu. - Sigurno e krenuti - Sadikov glas bio je smiren i razborit. - Imam predosjeaj. Treba samo da budemo mirni, ne mogu proi, nema teorije, dobro emo im zapraiti. Zar ne, Amire? Amir se trznu: Zato mene pita?, pomisli. Moda je primijetio da se plaim? - Samo nek dou, jebat emo im mater - glas mu je bio tvrd i opor, istisnut kroz zube, kao u junaka ratnog filma. Samo bi paljiv slualac osjetio titraj u Amirovu glasu, titraj to odaje pretvaranje, obojen nemirom i strahom. Svi se plae, pomisli Amir gledajui im lica i nastojei da njegovo bude bezbrino. Osim Sadika, a moda se on najvie boji, samo je najbolji glumac. Budale se ne plae. Sadik nije budala, i on se boji. Pogled mu se zadra na Sadikovom licu traei tragove straha. Sadik mu se osmjehnu. Kao da je shvatio o emu se radi, kimnu glavom. A moda i jeste. - Jutros emo ih tjerati do Zemuna - ree Sadik. - A onda pravac Maarska, da se najedemo kao ljudi. Moda oderemo i koju Maaricu, dosadilo mi je dizati ruku na sebe. Svi se nasmijae, osim Amira. Smrt - kako li to izgleda kad te trehne, kad u rukama osjeti svoju krv, kad pokuava crijeva vratiti u utrobu? Kako li to izgleda kad zna da zadnji put gleda sunce, zvuci rasuti oko tebe e ostati, sve e biti kao prije, samo ti ode? ta li ovjek pomisli zadnje ako ima vremena, ako je pri svijesti? Na djecu, na enu, na majku, na livadu kraj potoka obraslog u rakite? Ili... na prvu ljubav, na osmijeh djevojke iz tree klupe, na ekskurziju u Dubrovnik, na dan kad je postao mukarac?

Valjda na djecu. Zar je ita ljepe i drae od Esminog osmijeha, slae od Damirovog poljupca? Zar ima ita toplije od njihovog zagrljaja, vanije od njihove sigurnosti i zdravlja? A, moda ne misli ni na koga, samo na sebe. Da ostane iv. Nada se da nije kraj, da e se izvui. Moda i ne misli nita. eka. Da li ovjek vie voli sebe ili najmilije? Koga bi rtvovao, ako bi morao birati? Sebe? Dijete? enu? Roditelje? Sve, osim sebe? Ili, samo sebe? Prokleti rat. Razmilja o stvarima o kojima nikad nisi ni sanjao, a kamo li razmiljao. ta sve ovjeku doe u glavu? Zato neki i polude, puknu. Da li od straha ili od razmiljanja? Ili od jednog i drugog? Strah tjera na razmiljanje. Razmiljanje tjera na strah. Jebi ga. Nek bude ta hoe. Jednom je umrijeti, ovjek mora ostati ovjekom, steui puku Amir se osmjehnu Sadiku. Ovaj mu glavom pokaza na Enesa kako spava, oslonjen elom na betonski blok.

VIII Tiina je odjekivala poput najeih eksplozija. Dola je naglo, s prestankom granatiranja, i prolomila se ravnicom stisnutom meu brda, probijajui zvuni zid. Skoro sat ni pucnja. Samo opaka tiina, prijetea, koja razara bubne opne i tjera ovjeka da vie, da vriti, da puca u nebo. - Danas nee biti nita - ree Enes. - Vjerovatno su promijenili planove. - Nisu. Krenue sigurno - Sadikov glas natjera ih da stegnu puke. - Pouzdano znamo da e krenuti. - Pa ta ekaju? Sa lijeve strane oinu rafal. Da li su nai neto primijetili? Ili je neko izgubio strpljenje? Svi su napeto oslukivali. Tiina. Ispred se nita nije vidjelo. A onda je poeo smak svijeta. Pamovi, patovi, runi bacai, sijai, bombe, rasprskavajui meci - urnebes mrnje i zla odjekivao je ravnicom. Falila je njiska konja i zveket sablji, vidovdansko sunce i miris boura, falile su gusle, pa da guslari, na tren, zaborave tuni osmijeh Kosovske djevojke. - Nije ih mnogo krenulo, im ih podravaju sa ovoliko vatre! - derao se Sadik. - Nai specijalci e ih rasturiti - tiho e Enes. A momci su, zbilja, znali posao. Bili su solidno i naoruani. Uigrana ekipa. Prebacivali su se pokrivajui jedan drugog, da se ubace u poruene kue u meuprostoru, naprijed desno, dvadesetak metara od linije. Odatle bi imali odlian pogled. Njih trojica, ostalih pet su bili rasporeeni po cijeloj liniji, sporazumijevali su se pogledima. - Samo da stignu prije njih - govorio je Sadik udarajui rukom po gredi na koju je naslonio puku, a oi su mu bile uarene. Izgleda da su stigli zajedno. Eksplozije bombi i rafali puaka odjekivali su samo minutu, moda i manje. A onda, tiina zamota kue. Dolje niz liniju odjekivalo je jo ee. Sadik potra prema prvoj kui. Jednostavno, nije mogao izdrati. Neka sila ga je izvukla iz rova i nosila naprijed, nije osjeao zemlju pod nogama. Poget skoro do tla dotrao je do prve kue i zalijepio se za zid. Sve je trajalo nekoliko sekundi. Amir nije uspio izgovoriti ni rijei. Gledao je irom otvorenih oiju i pitao se: ta sad? ta sad budalo, to ti je to trebalo? Kako e se izvui? Hoe da bude specijalac? - Pokrivaj me, pucaj izmeu kue i trenje - ree okreui se Enesu i izvue se iz rova. - Eh, Sadik, Sadik... - uzdahnu. Poeo je puzati. Mokra zemlja lijepila ga je uza se. Pridie se i potra, poput Sadika maloprije. U trku shvati da je Sadik ve unutra, u kui. Noge mu se oduzee. Uinilo mu se da itavu vjenost pretrava ostatak puta, do prve kue. Oslonjen na zid, metar od ulaza, pokuavao je da uhvati bilo kakav zvuk iz unutranjosti kue. Nita. Udahnu duboko, osvrnu se prema Enesu, i zakorai u prostor izmeu ivota i smrti. Amir se unjao tiho, oprezno. Ipak, inilo mu se da pravi neopisivu buku. Imao je osjeaj da mu svaka dlaka na glavi stri do neba, a lupanje srca da odzvanja poput crkvenog zvona. Uini mu se da uje zvuk iz desne sobe, prema potoku. Napregnu ui. Neko je bio tamo. A onda, drugi um iz lijeve sobe. Tap-tap! Kao da je neko uskoio kroz prozor. Ili je iskoio doekavi se na betonsku stazu. U njemu buknu ivotinjski instinkt. ivjeti! Ostati iv! Strah i napetost popustie.

Glava se izbistri, sluh izotri kao u jelena. inilo mu se da uje njihanje pauine na promahi. Hitro kao maka, povue se niz hodnik. Skloni se iza hrpe stvari nagomilanih na staroj fotelji. Duboka sjena nudila je sigurnost. Miris vlanog madraca podsjeti ga na ubualu slamu. Mrav tridesetpetogodinjak, u sivomaslinastoj uniformi i raskopane bluze, sa rijetkom ukastom bradicom i sitnim, valjda utim oima, pojavi se na vratima lijeve sobe. Amir ga je vidio kao na dlanu. Drao ga je na nianu, a kroz glavu mu sinu: Nema kapu, nema kokardu, moda i nije etnik. Ali, ima puku, ima no i bombe... Podie puku. Ne, neka malo. Moda e se vratiti i otii, neka..., pomisli Amir sputajui puku. Zaudi se svom razmiljanju. Moda ima djecu? Ma ima avola. Da ima svoju ne bi iao da ubija tuu. Snaga skupljena u kaiprustu desne ruke polahko je nestajala. Uljez se, u hipu, nae kraj vrata desne sobe. Pripremao se da proviri, da ue. Tamo mora biti Sadik, najednom sinu Amiru. iv ili mrtav, moda je ranjen. Ranjen! Steui puku napravi um. Znao je ta mora uiniti. uo se hitro okrenu ka njemu pucajui nasumice... Iz vunenog dempera pokulja krv. uo je, zabezeknut, pitao Amira polumrtvim oima zar se tako moe otii, bez pozdrava sa najdraim i sa toliko neispunjenih elja, bez mogunosti na povratak? Zar samo tako, krvlju natopi demper to ga je draga ruka plela uvajui jedinu kravu u posnom trnjaku povrh sela? Zar iza sebe, samo, ostavi krvavi trag u tuoj izgoreloj kui, to smrdi na ubualu slamu? Amir utra u sobu. Naslonjen na vanjski zid sjedio je specijalac Rizo stisnutih zuba, a desna noga visoko iznad koljena bila je stegnuta opasaem. Rukom je pritiskivao zavoj na desnom uhu, a krv mu se slijevala niz dlan i gubila u rukavu. Pored njega stajao je Sadik, otrvorenih usta i iskolaenih oiju, pokuavajui da neto kae. - Kako mu je? - upita Amir pokazujui glavom na specijalca. - Je li puno...? - Bie dobro, izvui e se - doe Sadik k sebi. - Da te nije bilo, brate, ovaj bi nas pobio kao zeeve. Da te nije bilo... - Pst - prekide ga Amir. - Govori tiho, ima ih jo okolo. - Hajde da ponesemo Rizu, valjda emo uspjeti... - zavrti glavom gledajui mominu od dva metra i sa preko stotinu kilograma. - Odmah, samo da vidimo ko je ovaj - Sadik pritra opruenom ui i poe ga pretraivati. Poluprazna kutija Veka, jednokratni upalja, otvara za konzerve... U drugom depu nita. Gornji, lijevi dep na bluzi, krio je linu kartu, jednu crnobijelu sliku i nekoliko novanica. - Dobro je, idemo. Gledaemo kasnije - ree Amir uzimajui linu kartu i sliku, pa ih stavi u dep. Nadam se da... Zadnje rijei izgubie se u eksploziji. Detonacija zvidei pobjee kroz otvore. Soba se ispuni prainom kao cimentara, a onda muk. Amir je samo tren bio u nesvjestici. Da li sam itav?, pomisli dolazei svijesti. Poe micati nogama, pa rukama. Opipa prsa, stomak. Ispljuva prainu u ruku. Nije bilo krvi. Pridie se. Shvati da je itav, nepovrijeen. Zapljusnu ga ushienje. Na zidu gdje je bio naslonjen Rizo zjapila je rupa. Mogao se provui krupan ovjek. Na sredini sobe sa licem prema dolje leao je Rizo, jedne ruke podvuene pod stomak i druge ispruene naprijed. Krvava mrlja na leima uoljivo se poveavala. Amir ga okrenu na bok. Nije bilo traga ivotu. Velike ake, to podsjeaju na razgranati hrast, nee vie nikoga grliti. Sadik je bio na nogama. Drao se za glavu pipajui malu rasjekotinu na tjemenu. Krvi skoro nije ni bilo. Gledajui u opruenog specijalca ree:

- Moramo brisati odavde, pregusto je za nas! Ako ostanemo - izginuemo! Njega emo pokuati izvui. - Dobro - odobravajui kimnu Amir. - Ali, molim te, nikome ni rijei - pokaza na uu. Neka ostane meu nama. Niko ne mora znati da sam ga ja... Rei emo da je Rizo. Vai? - Zato, ovjee, jesi li ludi? Uinio si herojsko djelo. Spasio si nam ivote. Pa, ubio si etnika, ovjee! - Sadik je irio ruke. - Molim te, ti si mi kao brat. Neka bude kako ja kaem. Bie mi lake. Ubio sam ovjeka. Ko je god i kakav je god, jebi ga. Moram ivjeti s tim. Drugi ne moraju. Shvata? - Ubio bi on tebe da nisi ti njega. Ubio bi i mene. - Znam, stari moj. Ti i ja smo ivi. I, ti mi mora obeati da e utati. Nikad, nikom, ne smije ispriati. Obeaj mi - tresui mu ramena navaljivao je Amir. - Pa rat je, ovjee, ljudi se ubijaju! - ree Sadik. - Ba zato! Obeaj mi. - Obeavam. - Nikad, nikom. - Nikad, nikom - ponovi Sadik. Leao je opruen na krevetu, u polumranom podrumu to zaudara na mjeavinu znoja i teke vlage. Otar vonj rijetko skidane obue punio je prostoriju. Drhtavica ga nije poputala. Ve tri sata, kako su se vratili nosei mrtvog specijalca, tresao se kao prut, trudei se da drugi ne primijete. Polumrak mu je iao na ruku. Oko njega su agorili. Svako je iznosio svoje vienje bitke. Imali su dva ranjena, jednog tee, a Rizo je poginuo. - Bar se osvetio - ree neko. - Ubio je etnika kojeg smo izvukli, a moda jo kojeg. - Kakav je to etnik bez brade, nije imao ni ubaru sa kokardom? - dobaci drugi iz polumraka. - Zajeban, burazeru, sigurno zajeban. im je imao muda da ue u kuu - odgovori prvi. - Ovi mravi i speeni su najzajebaniji, najopasniji. - dobaci neko. - Pa, mi smo svi mravi, znai da smo i mi opasni i zajebani - ree Enes u polusmijehu. - Jesmo, burazeru, zajebani smo. I to debelo. Svi su nas zajebali, sa svih strana - uskoi Sadik. Mnogi se nasmijae. Zoka je priao kako je vidio da etnici izvlae dvojicu mrtvih, moda ranjenih, nije bio siguran. - Bitno je da su izbaeni iz stroja - rekao je. Linu kartu poginulog ue Amir je dao komandiru. Zadrao je sliku, dajui Sadiku znak da uti. Drhtavica ga nije poputala. Pokuao se opustiti gledajui u plafon i mislei na druge stvari. Nije ilo. Ne moe to tek tako, pomisli. Smrt je bila suvie blizu. Ote mu se uzdah. ta e biti sljedei put? Zadrhta jo jae. Vie nego ikad poelje da se nae u enskom zagrljaju, da zagnjuri glavu u tople, mirisne grudi, da svu napetost i drhtavicu sjuri u vrelu utrobu, da im se znoj pomijea i koe slijepe, da zaspi grijan tijelom to se jo trza i zadovoljno treperi tonui u san. Ruke ga zaboljee od elje da grli i da bude grljen.

IX Kua pokrivena indrom, na strmini podno jelove ume, bila je iza lea eni i dvoje djece. Sa lijeve strane virio je krov druge zgrade, vjerovatno staja ili koliba, a ispred krava, bijela, s ponekom tamnom mrljom. Dignute glave gledala je pravo, valjda u onoga ko je snimao, pitajui se ta taj neznanac trai u njihovoj avliji punoj sunca. Bjelina vanjskih zidova kue, s primjetnim neravninama, nekako je odudarala od jelove ume i krovne indre, kao i od pet-est ljivovih stabala uhvaenih u vidokrug. Na poleini slike je suhom olovkom, djeijim rukopisom, bilo napisano: SLIKO NOVO PAJIN NA ILINDAN 88 TATA BIJO NA RADU U CRNOJ GORI. Djevojica, neto tamnije kose, imala je desetak godina. Bila je mrava, pravi kontrast djeaku, bucmastom osmogodinjaku, skoro bijele kose. enino lice se nije ni vidjelo. Ubraena marama, navuena na elo, skrivala je dobar dio. Ostalo je bilo u sjeni. Bluza i tamna suknja podsjeale su, neodoljivo, na bjelinu zidova kue i mrku indru, godinama bojenu dimom. - Nita ljepe od djece - ree Amir Sadiku, ne skidajui pogled sa slike. - Vesela i lijepa, svako na svoj nain, bezbrina. - Hoe rei da je teta to odrastaju i ponu ubijati jedni druge - nasmije se Sadik i nastavi: - Bilo bi dobro da pocijepa tu sliku. Kida te. Desilo se, i gotovo. Da ga nisi ti ubio, ubio bi ga neko drugi. Bilo je ti ili on. Rat je, ovjee. Saberi se. - Sve je to tako, ali ja sam ga ubio, u tome je stvar. Ne mogu to da potisnem. Drugo je kad puca i ne zna da li si pogodio. Pa, i kad vidi da si pogodio, ne zna rezultat. Smrt ili ivot? To je drugo. Ali, ovako je teko. Vidi lei ovjek, a ti mu uzeo ivot. - Eh, ovjek?... - zavrti glavom Sadik. - Prestani vie. Pocijepaj sliku i misli na neto ljepe. Misli na tepsiju vrueg bureka od sjeckanog mesa, ha? - Sadik obliza usne. - Toga bih mogao i mrtav jesti. Pojeo bih i tepsiju. - Lahko se aliti, brate. Nisi ga ti ni ubio. - E, da sam vala, pa da te ne gledam tako zguvanog i iscjeenog - ree Sadik prilazei prozoru. Bili su na slobodnim danima. Do povratka na liniju ostala su im tri dana. I tri noi. Tri duge noi, bez svjetla, duge i tamne, neizvjesne. Duge, sarajevske ratne noi, u kojima ovjek ne smije biti sam jer mu svata doe u glavu, pa no nikad ne prolazi. Samoa ga uhvati za grlo, a neki crv se uvali u mozak, ba izmeu oiju, pa vrti li vrti. E onda, brajko moj, nema spavanja. Prelistava ivot od poetka, dokle see sjeanje, pa dan po dan lista, udi se nekim bezveznim stvarima koje su te zamarale. Ko zna po koji put preispituje pravilnosti izbora i gorkim osmijehom doekuje promaaje, posebno one koji su te kotali mijenjajui pravac kretanja kroz ivot. A, kad ti se uini da uje drage glasove, kad djeiji smijeh napuni sobu, a pomisao na miris voljene ene pogodi hipofizu poput snajpera, pa ti testosteron udari u mozak, e, onda ti nema spasa! Nekad ti doe da uzme kaput preko ramena, da krene preko linija, rovova, bunkera, minskih polja, da krene preko svih prepreka ivotu, pa da gore na tuem sjeveru grli ono to je tvoje i to si uvijek grlio, da grli ono to si rodio i strepio nad njim gledajui ga kako raste. Najednom te pogodi ponos, poput bia, u trenu shvati da nikad nee ostaviti svoj gard, da nisi roen za izdajnika i ne moe ostaviti prijatelje na cjedilu. Nikad ne bi dozvolio sebi da kau kako si pobjegao, da te strah odveo iz grada. Ili, ne daj boe, da nisi mogao bez enine suknje. Rijetki su oni koji bi rekli da si otiao zbog djeijih uvojaka, zbog njihovog smijeha to podsjea na zveket prosutih sunevih zraka na rosu majskog jutra, u zaviaju to mirie djetinjstvom. Jedni su uzimali kapute preko ramena i odlazili, tjerani radou susreta i eljom da, bar nakratko, ive kao ljudi, da grle i ljube, jedu i piju, da diu...

Drugi su u urbi zaboravljali kapute, ogrnuti strahom bjeali su to dalje od mirisa krvi, ne mislei nita drugo ve da pobjegnu u nepovrat, bez obzira da li ih tamo neko eka ili ne. Trei su gledali naprijed stisnutih zuba, svjesni da samo razmiljajui i borei se kao ovjek ima izgleda da to i ostane. Ponekad, ovjeku se uini da su samo takvi, ponosni, spasili ovaj grad. Nade kao da nije ni bilo. Iscurila je izmeu patnje i sjeanja. - Neto mi fali na ovoj slici - ree Amir gledajui je zamiljeno. - Neto to je moralo biti tu, a nikako da skontam ta je to. Fali neto da popuni idilu. Neto... - Amir je upinjao da se sjeti kao da mu od toga zavisi ivot. - E, ja ne znam ta fali na slici, ali znam ta fali u kui koja je na njoj - smijui se ree Sadik. - To samo tebi moe pasti na pamet - Amir ga ovla udari dlanom po potiljku. Sadik nastavi: - Prvo, fali dobar pod. eni je dosadilo da spava na slamarici prostrtoj na utabanoj zemlji. Sad eka da uo dotjera nekoliko kaua iz naputenih turskih kua, ukoliko ih do sad nije dobavio. Djeca ekaju televizor i video, moda muziku liniju. ena mata o friideru i elektrinom poretu, da ne mora za sitnicu paliti vatru. Nada se nekoj haljini, moda cipelama, a moda i komadiu zlatnog nakita, da joj se ispuni dugogodinji san. E, zato je njen uo uzeo puku, zato je izgorio od elje da se domogne plijena, a umro je zamiljajui da otvara seharu bogate hanume, seharu iz koje se iri miris dunja pomijean sa mirisom tajne. I miris ustajale istoe umotane u vezene mahrame, a na dnu, u vezenu rupcu, nekoliko dukata, zlatni lani, tri prstena i smotak stranih novanica, da se nae za zlu ne trebalo. Sadik sve izgovori u jednom dahu. Amir je odmahivao glavom, dajui mu do znanja da se ne slae sa njegovom priom. A onda, tiho ree: - Mislim da nije tako, grijei... - zastade, pa nastavi glasnije: - Moda su ga natjerali da uzme puku, prijetili mu. Moda su ga uplaili, laui mu, da e doi Turci i sve ih pobiti. Jednostavno, moda nije imao izbora. Natjeran je, prevaren. - Ba si glup! - ljutito e Sadik. - Mi smo napadnuti pa smo imali izbora. Neki su otili, nisu htjeli da brane svoje. Pobjegli! Drugi su ostali i bore se. Trei, opet, su ostali, ali se ne bore. uvaju guzice. Dakle, imali smo izbora. Pobjei ili ostati? Uzeti puku ili ne? E, tako su i oni imali izbora, to se puke tie. Uzeti je ili ne. Napadati na tue kue ili ne. Paliti ih ili ne. Pljakati ili ne. Ubijati nedune ili ne. Ne ginu ovdje sinovi gazda, nego bijeda. I ovi, to dolaze iz Srbije i Crne Gore su bijeda i ljam, olo. Pravi gazda, Srbijanac, prije bi ubio sina nego ga poslao u Bosnu da pljaka, da ubija djecu... - Dobro, to je uredu. Ali, i kod nas bijeda gine, sirotinja... - Amir ne dovri jer ga Sadik prekinu: - Recimo da je tako. Ali, u biti nije. Razlika je to je njihovoj sirotinji motiv pljaka, a naoj goli ivot. I uvijek je tako bivalo. im oni osiromae, im ne mogu vie legalno otimati, gurnu sirotinju da ubija, pali i pljaka. Naravno, sirotinja dobije mrtvake sanduke i neto mrvica... Amir se opet zagleda u fotografiju. Djeak je mogao imati, sad, oko dvanaestak godina. Vjerovatno mu je kosa tamnija. Sigurno je i mraviji. Momi. Lijep. I nema oca. Zamisli nekog predstavnika vlasti, ili vojske, kako djeaka tape po ramenu, govorei kako mu je otac hrabro poginuo branei otadbinu od Turaka. Zamisli enu u crnini kako se udara u prsa, a njena kuknjava odjekuje jelovom umom. Sigurno, u sebi, psuje i vlast i vojsku, jebe mater onima koji su izmislili rat, da prave udovice i siroadi. Na kraju, zamisli djevojku kako se kroz suze smijei mladom oficiru koji je donio paket za porodicu poginulog borca.

- ... ta je uo znao o Velikoj Srbiji? Nije nikad ni uo za Karlobag i Viroviticiu. On je, samo, znao da ima kravu i neto posne zemlje. I da mu se pruila prilika da otima i pljaka... - Pas, fali pas! - skoi Amir na noge. - Na slici fali pas - ree jo jednom, a misli mu pobjegoe u zaviaj do njegovog Gare, to je uvijek leao u avliji pred ulazom u kuu.

X - Hoemo li na Bjelave, kod moje punice? - upita Sadik stojei u vratima. - Garantujem dobar ruak. Proli put je napravila pitu od rie, zakleo bih se da je sirnica. Amir se osmjehnu. Bjelave! Ve nekoliko dana razmilja da ode gore. Pozvan je na veeru. Ali ne kod Sadikove punice. Lejlu je sreo na trnici. Prodavala je nekoliko konzervi i flau viskija. Svilenkasta kosa, vie zlatna nego smea, imala je isti sjaj koji mu je zasljepljivao oi u srednjoj koli. I ne samo njemu. Vjerovatno cijelom razredu. Bila je uredna, ista, kao i uvijek. Mirisala je na jorgovan. I na samou. - Nee valjda prodati taj viski? Grehota je. Sevap bi ga bilo popiti - naalio se. - Imam jo tri boce, sve razliite. Rahmetli mu nije pio. Uvijek je sa puta, iz inostranstva, donosio neku bocu. - ao mi je, primi moje sauee - Amir joj prui ruku. - A kad je poginuo? - Odmah u poetku, sad e godina polovinom maja. Ostao mi Kenan, devet mu je godina. Kod kominice je... - kao da je smiljala kako da nastavi razgovor. - A tvoji, ta je s njima? - ena i djeca su u Njemakoj, ve godinu. Kerki je sedam i po, a sinu est i dva-tri mjeseca. ujemo se. Bitno je da nisu u ovom dehenemu. - Da. Blago njima. Ja nisam mogla da ostavim mua. A, kad je poginuo nisam htjela otii iz inata. I neu nikad, nikad otii... - oi joj zasuzie. - Voljela bih dijete negdje poslati. Ali, to je nemogue. Oi su joj bile pune suza. Zamutie se. Nije se prepoznavala njihova posebna boja, neto izmeu plave i tamnozelene. Amiru se inilo da su plave, a opet, ponekad, da su tamnozelene. Znao je da nije tako. Bile su neto izmeu, neto posebno. Sjeti se kad su izali prvi put. Dugo su etali, a potom popili pie u Evropi. Uinilo mu se da niko ne zna tako lijepo piti kahvu kao ona. Izali su jo tri-etiri puta. Jedno vee mu je ostalo duboko u sjeanju. estoko su se stiskali u Koevskom parku, da je sve gorjelo. I izgorjelo. Poslije mature sreli su se dva puta, prije nego je uo da se udala. Ostalo je neto nedoreeno. To je osjeao uvijek kada bi se sjetio Lejle. - Doi na ruak. Ili, bolje na veeru. Tada sam kod kue. Sauvau jednu bocu. Doi da se ispriamo, kao stari jarani - govorila je blago ga steui za miicu lijeve ruke. Ree mu i adresu. - To je na vrhu Bjelava, mala ulica lijevo, zgrada preko puta damije. Znao je gdje se to nalazi. Vraajui se iz centra, prema donjem dijelu grada, esto je doticao miicu lijeve ruke. inilo mu se da su Lejlini prsti jo na njoj, da ga vue k sebi, gore uz Didikovac. Maj je mirisao ivotom. Trenja preko puta Gradskog saobraajnog treperila je beharom. ivot e dobiti jo jednu bitku, pomisli Amir, okreui se prema gradu, u elji da provjeri vidi li se damija na vrhu Bjelava, u maloj poprenoj ulici. - Ide li sa mnom ili ne? - Sadik je jo stajao u vratima. - I koji ti je avo? Kao da nisi u ovoj sobi. Nije valjda da te proganja uo? Jesi li stvarno pocijepao sliku? - Jesam. uo me ne proganja, niti me proganjao. Ponekad, proganjam sam sebe. To je do mene, zna? Nije do ue. Prolo je tri mjeseca. Poputa. ivot ide dalje.

- Juer sam priao sa Enisom. ula se sa tvojima, dobro su. Ii e kod njih za koji dan. Htio sam ti to priati usput, ka Bjelavama. Ide li? - Ne mogu. Izvini. Ne danas... - ree Amir, a misli mu pobjegoe djeci. Sanjao ih je noas. Vozili su se nekim nepoznatim putem, a on je pjevao Kad ja pooh na Bembau... Djeca su ga pratila na nekom tuem jeziku, smijui se i lupajui po sjeditima. Lidija nije bila s njima. Na sjeditu do njega bio je njen kaput od kamilje dlake, to su ga kupili na kredit u Magrosu, izbuen gelerima i uprskan krvlju. Jedva su se probijali kroz masu ena i djece sa kanisterima. Stigla humanitarna voda!, vritala je ena bez usta, a iz oiju su joj ispadale rijei i razbijale se na asfaltu. Dok mu je bjeao san, iz daljine, moleivo, doprije Lidijin glas. Pribliavao se. uo je razgovjetno: Amire, pomozi mi, Amire... Skoio je iz kreveta, jedva dolazei k sebi. Razgledao je po sobi i oslunuo. Do uiju mu doprije ezan iz oblinjeg mesdida. Rani sabah. Osjetio je neopisivu e. Znao je da nema vode u stanu. Brzo se spremio, uzeo buket kanistera i uputio u Hrasno, nadajui se da nee biti guve. - Zato nee? - bio je uporan Sadik. - Priao sam im o tebi, voljeli bi da te upoznaju. - Priao si im, ta si priao!? - vrisnu Amir. - Nisi valjda? - Ne, to nisam. I neu, nikad, nikom. Obeao sam ti. uo e ostati naa tajna. - Vjerujem ti, izvini. Danas me neto uhvatio nemir. - Zato tosi sam, pa ti svata doe u glavu. Opasno je biti sam u ovom gradu. Mora se stalno druiti, priati sa nekim, raditi neto. Predlaem da poe sa mnom... - Obeavam drugi put. Nisam danas za nova poznanstva. Teak sam. - Dobro. Noit u gore. uvaj se - Sadik mu prui ruku. - Vidimo se sutra. Amir ga isprati. Gledao je za njim. Znao je da ima prijatelja. Pravog. Osjeti blagu strepnju. Samo da se hairli vrati, pomisli. Dvije granate ekplodirae desno od Boljakova potoka, a dva oblaia crvenkaste praine brzo se rasprie po ui. Dolje, na Stupu, ula se puana paljba. Neko je lijeio ivce ili je svetio izgubljenog druga. Gore, na istonoj strani, neki pijanac je bio uporan da granatom skine kapu sa oline glave. Leao je opruen na krevetu, oiju uprtih u plafon. Sumrak je kroz otvoren prozor ulazio u sobu. Pogled mu se zadra na sijalici. Otkad nije zasvijetlila, pomisli. Kao ovjek kad nema unutranju energiju. Bez molitve, bez poticaja, bez nade. Prazan, skoro mrtav. Zatvori oi. Djeiji glasovi ispunie sobu. Damir ga pogodi loptom u glavu. Esma je vritei traila zagubljenu barbiku. Lidija je u kuhinji pjevuila, a miris sarme koju je tako dobro pravila zapara mu nosnice. Na televiziji je Tom ganjao Derija, ve decenijama. Prenu se. Svjeina majske veeri ispunila je sobu. Ustade da zatvori prozor. Zastade, na tren. Samoa ga uhvati za prsa i zavue se u svaku poru, u svaku kost. Uzdah, dubok i teak, pobjee u majsko vee, pomijea se sa hiljadama slinih, pa zaneseni tajnom majske noi odvritae nebeski vrisak, ekajui ljepotu jutra da ih utjei beharom raspjevane trenje. Pono je bila prola, a san mu nije dolazio u sobu. Oslukivao je detonacije ne mogavi odrediti iz kojeg pravca dolaze. Buljuci misli prolazili su mu glavom. ivot, smrt, ena, djeca, otac, rahmetli majka, sve u stotinu varijanti. A onda, Lejla! Neujno se uvukla u sobu, praena mirisom jorgovana. Zavukla mu se pod jorgan, skoro da joj je osjeao dah.

Krivnju, to misli na Lejlu, donese mu Lidija. Pokua Lejlu istjerati iz misli, iz sobe. Nije ilo. Zaspao je mislei na kosu boje zlata. Sanjao je njih dvije, Lidiju i Lejlu, kako mu mau sa breuljka obraslog trenjama. Potrao je ka njima. Noge su ga nosile suprotno prema rijeci, gdje se masa ljudi pokuavala ukrcati u amce. Lidija je bila tamo, naslonjena na ogromnog tipa bez lica. Pruala mu je ruke iz amca, vritei. Ruke se pretvorie u hiljade niti, ljepljivih poput pauine, zamotae mu se oko glave. Okrenuo se ka breuljku. Prema njemu je trala Lejla nosei grozd pun krupnih, crvenih, treanja. Jutro ga doeka pitanjem: Koga li sanja Lidija, u tuoj zemlji, kad joj se u dugim noima samoa uvue kroz prozor?

XI - Mama, vidi cuko! - ciknu Dino, udarivi dlanom u prozorsko staklo. Enisa pogleda kroz prozor. Velika kua, mijeane arhitekture i crvenog krova, ponosno je stajala na breuljku. Buketi njegovanog raslinja postepeno su prelazili u nisku smrevu umu koja joj je uvala zalee. Bjelina poneke breze cijepala je zelenu harmoniju. Ispred kue, na ureenom igralitu, ena i mukarac igrali su tenis. Desno od njih, na travi, djevojica se igrala sa psom. Uzdahnu. Mjesec maj, nasmijan i umoran od ljepote, spremao se na odmor. Stara vabica, na sjeditu ispred njih, opet zaguna. Cijelim putem je reagovala na Dininu galamu. Enisi je dosadilo da se izvinjava. No, ispria se jo jednom, na njemakom jeziku, a onda proguna: - Valjda nisi imala djece. Voz, lijep kao djeija igraka, grabio je ravnicom izmeu Hanovera i Hamburga. Enisa je pola da posjeti Lidiju u ivopisnom gradiu, stotinjak kilometara istono od Bremena. Bie ovo njihovo drugo sastajanje, otkako su prije godinu i neto potraili spas u zemlji koja im je pruila utoite. Stara trospratnica sa desetak malih stanova bila je, tek, osvjeena fasadom, pa je izgledala neto mlaa od gazdarice, frau Helge, stare nafrakane plavue neodreenih godina. Oi su joj uporno poivale na Enisinoj ogrlici, pokuavajui joj odrediti vrijednost. Saznavi da se radi o posjeti prijateljici, gledajui kroz Enisu, ree: - Neu da imam neprilika. Moete prenoiti i sutra otii. - Mislila sam ostati dva-tri dana... - zausti Enisa. - Nain! Ne ovdje. Samo jednu no. Moram voditi rauna o svemu. ta znam ko si i kakve su ti namjere. Ja, ja! - odlazei niz hodnik dobaci preko ramena. - Ja, ja, mater ti tvoju - kroz zube iscijedi Enisa, pazei da je dijete ne uje, i poe se smijati. Sjeti se prvog pornia kojeg je gledala, njemake proizvodnje. U jednoj sceni gasterbajter je obraivao rasnu plavuu, odostrag. Ona je neto mrmljala okreui glavu prema njemu i valjajui oima, a on je gledajui u plafon, stisnutih zuba, ponavljao desetinu puta: Ja, Frida, ja, ja.... Ja Frida, ja... Kasnije su se, ona i Sadik, esto smijali toj sceni i to im je bio komentar za glupe i bezvezne situacije. Ja Frida, ja, ja... Lidija nije bila srdana kao prije. Sva je nekako bila drugaija, napeta. Pomalo zaputena, sa podonjacima, bezvoljna, kao da se predala nedaama, bez elje da se bori. Enisi se, na tren, uini da je to neka nepoznata ena, omotana misterijom i zaokupljena svojom tajnom, tajnom koja je pritie i boli. - Proe godina - tiho ree Lidija. - ini mi se kao da je prolo mnogo vie. Mnogo, mnogo... Ponekad, ne mogu da se sjetim Amirovog lika. Samo oi su mi jasne. Kao da me stalno gledaju, prate. A opet, ponekad, vidim ga tako jasno, svaku boru, crtu, osmijeh... - Isto je i sa mnom ... - poe Enisa, ali je Lidija presjee: - ta misli, oni dolje?... - zastade kao da se otima mislima. - Kau da ima puno ena koje su ostale bez mueva, a u ratu ljudi ine svata, ne misle na sutra. ta misli? - Ne razmiljam o tome - Enisa se tuno osmjehnu. - Nemoj ni ti. To je najgore o emu moe misliti. Bitno je da oni preive. Da opet budemo zajedno. Oni su dolje i gladni i edni, to se kae. Svaki dan, svaki as, vreba ih smrt. Trebamo se moliti za njihovu sreu, da sve to preive, da se izbore. Zna ti njih, nisu oni od tog posla da jurcaju za drugim enama. Ni Amir, ni Sadik. Zna koliko vole djecu.

- Znam, ali... - Lidija se zagleda u plafon. - Samoa i bezizlaz. Daleko od oiju - daleko od srca, kako kae narod. A prilika ini grenika. Mukarci su svi isti. - Ali, mi nismo sve iste. Moramo biti jake. Ne smije misliti na te stvari. - Dobro zna da ni mukarci nisu svi isti - Enisa je uze za ruku. - Moramo vjerovati naim ljudima. Pa, zaboga, ostali su da se bore, da izginu ako treba... - Znam, ali... - ponovo e Lidija. - Teko mi je... Nemir uhvati Enisu. Niko ne osjea enu kao druga ena. - Nisi valjda?... - zausti Enisa. Lidija je utala. Nije dizala pogled. Enisa je zagrli. Lidija utrnu, nije oekivala razumijevanje, ne tako brzo, napreac, bez razgovora. Dvije ene, supruge i majke, daleko od svojih domova plakale su zagrljene, ukopane u ivi pijesak tue zemlje. O emu su razmiljale samo su one znale. Izvjesna je bila samo neizvjesnost koja e ih jo dugo pratiti. U sobu utrae djeca, vesela i razdragana to su zajedno. Ili, samo zato to su djeca? - Mama, vidi, ika Jozo zaboravio upalja i cigarete! - uzviknu Damir pokazujui kutiju Lorda i sjajni zippo upalja. Vraajui se Enisa je osjeala da je izgubila neto dragocjeno, neto to je nosila iz mladosti, to joj je davalo snagu u najteim trenucima ivota. Vjeru u sebe? Samopouzdanje? Nadu da se uvijek moe nai izlaz iz nevolje? ovjek nikad ne zna kad je pobijeen. I kad gubi, moda, misli da dobija. Uvijek treba saekati, uzdahnu Enisa i vrsto zagrli Dinu.

XII Majski pljusak stade naglo, kao da je neko zavrnuo slavinu. Miris behara, istjeran kiom, parao je nosnice. Popodnevno sunce obasja cijeli grad, mijeajui se sa tiinom koja, ak, nije bila ni prijetea. Ljepota udari u oi, unese enju u prsa, a slatki proljetni nemir stopi se s mirisom behara i uzburka krv. Kao da se ne umire na svakom koraku, pomisli Amir. Ili smo nauili da ivimo s ratom, sa smru? Kao oni tamo, u nekim zemljama. Rode se, odrastu, ene se i dobiju djecu, pa ginu... Sve u ratu. Strese se pri pomisli da moda to eka i ovaj grad. Mater mu jebem, uvijek se negdje ratuje, uvijek neko negdje skuplja krvave dolare. Bacajui opuak kroz prozor pljunu estoko, kao da eli ispljuvati svu trule ovoga svijeta, a pogled mu jo jednom pobjee na Bjelave. Obasjane suncem izgledale su kao obeanje, obeanje to mami i zove. I nudi tajnu... Juer je rijeio da nee ii kod Lejle. Znao je ta ga eka i kako bi se sve odvijalo. I zavrilo. Na momenat mu se uini da ga Lidija i djeca gledaju, kao da ekaju ta e odluiti. Bio je radostan kad je sve svario u sebi i donio odluku. Nee ii. A maj je, ipak, mirisao ivotom. - Mislila sam da nikad nee doi - ree Lejla ugledavi ga na vratima i uzimajui ga za ruku. - Zato? - upita on. - Ne znam. Moda sam isuvie eljela da doe. Dok je iao uz Didikovac par puta je zastajao mislei da se vrati, a onda ga je Lejlin miris jorgovana pourivao. Kosu boje zlata osjeao je na licu. Na tren, nae opravdanje u Lejlinoj samoi, u starom poznanstvu i obavezi da joj pomogne, da pria s njom, da joj olaka... Ba sam ubre, pomisli. Odbacujui licemjerje znao je da ide zbog sebe, zbog elje da grli i da bude grljen. Da grli, makar i varku, samo da grli, da ivi. Samoa ga je bila dobro nagrizla, a osjeaj bezizlaza gurao ga u nepromiljenost. - Sav si mi, nekako, treperio - ree Lejla, mnogo kasnije, palei im cigarete. - A i ja sam bila napeta. Mislila sam da nee ispasti dobro. Ipak, bilo je super... - Ne lai - nasmija se Amir. - Bilo je osrednje. - Kaem ti, bilo je dobro - nije se dala. - I bie sve bolje i bolje. Amir je utio. Osjeao se kao u zamci. Lejline rijei, ... bie sve bolje i bolje, liile su mu na katanac. - Spava li ti se, prola je pono? - bila je uporna da ga navede na razgovor. Slutila je njegovo kajanje, osjeaj krivice. Znala je da misli na enu i djecu, htjela je da mu bude lake. Pazila je da ih ona ne pomene, ni njih, ni svog rahmetli mua, ni sina to je spavao u susjednoj sobi. Htjela je da im niko noas ne ulazi u sobu, da im se ne uvlai u misli i u krevet. - Kako se desilo, dok smo se zabavljali, da nismo spavali? - upita ona, znajui da je, konano, uspjela ga navesti na razgovor. - Pa, govorila si da si nevina. - I bila sam - nasmija se ona. - Sjea li se one noi u Koevskom parku? Bila sam rijeila da to uinim s tobom. Ali, nisi bio uporan. Ili nisi htio? Moda nisi shvatio ta elim? - To zadnje - osmjehnu se on.

Izbjegavao je da bude prvi nestrpljivim i radoznalim djevojkama to misle da su ene, a ni djevojke, jo estito, nisu bile. Nije mogao da bude taj koji e ih poslati da idu od ruke do ruke, od jednog do drugog laca, da krme svoju mladost po sarajevskim parkovima, podstanarskim sobicama i hotelskim sobama, dokazujui da su ene. Posebno, to nije mogao uraditi onima koje su mu bile drage, koje je, na neki nain, volio. - Iskreno, jesi li me volio? - tiho e ona. - Dovoljno da te ne rasplaem i da te ne proganjam. Da ne ali na mene. - Pa ti nisi htio da spava sa mnom, a toliko sam te eljela - uzdahnu Lejla. - I voljela sam te, puno... Samo da zna kakvo mi je ubre i bezveznjak uzeo nevinost. - Eto vidi - nasmija se on. - Sad bih ja bio ubre da sam to uradio. - Plemenito dijete. Ljubim ja tebe - Lejla se baci na njega i poe ga ljubiti po prsima, stomaku, nie.. Krv mu se sjuri u donji dio trbuha i on prestade misliti. Jutro je bilo odmaklo kad se probudio. U kuhinji je zveckalo posue, Lejla je pjevuila. Vesela je, pomisli on i osmjehnu se. Sjeti se kako ga je, dok je bio mali, budila vesela i raspjevana majka da dorukuje i tjera stoku na pau. Mnogo kasnije je shvatio, da je jutarnja pjesma majke bila povezana sa tajanstvenim umovima i udnim zvucima iz postelje njegovih roditelja. U sumrak je krenuo. Iz kuice pored damije doprije djeiji pla. Amir se trznu. Uini mu se da iza zavjese nazire enu slinu Lidiji. Tren kasnije, nije bio siguran da je uo pla i vidio enu. Nemir ga zagrli. Strepnja mu se uvue u prsa i donese tugu, a onaj stari uzdah pobjee u suton. Suza stade na pola puta i vrati se, ostade u oku, zamagli ga. Da li su, noas, moja djeca oslukivala tajanstvene zvuke iz Lidijine sobe?, pomisli.

XIII Visoravan, sjeverno od grada, pjevala je ljepotom. Obasjana suncem, nestrpljivo je ekala da prhne preostali snijeg, to se poput bijelih krpa sakrio po uvalama. Vjesnici proljea, visibaba, jagorevina, ljubiica..., podsjeali su na mnoge zaviaje, skrivene u elji, i vraali nadu. U proljee sve je drugaije. I najtananija nada ima smisla. Gledajui buenje prirode ovjek dobije neku snagu i vjeru, pa zanesen i opijen vidi samo ljepotu, a zaboravi sve one nedae koje mu, kao i juer, sjede za vratom. - Jo tri dana, pa kui - ree Sadik. - A sad je ovdje najljepe. Rado bih ostao i narednu smjenu, cijeli mjesec. - Ti si svakako podivljao - Amir se osmjehnu, ustade, a pogled mu pobjee niz proplanak. - Za dva mjeseca opet smo ovdje. Bie jo ljepe... - zastade, na tren, pa nastavi: - Jebe ljepotu, svega mi je preko glave. Da mi se okupati kao ovjek. - Ili, da ti je ta poklopiti kao ovjek - zajedljivo e Sadik. - Dobro e ona tebe izribati i namirisati. Nego, udii ovaj ozon punim pluima i na sve mogue rupe. Trebae ti snage kad te se Lejla dograbi. Valjda je i ona zagorjela. A moda i nije, ta zna? - i dalje je bio provokativan Sadik, ispitujui kriom reakcije na Amirovom licu. - Opet provocira - otro e Amir. - Nisam ti nikad ni trebao ispriati. Mislio sam da si me shvatio, oprostio mi... - Nemam ja tebi ta pratati. To je tvoja stvar. I shvatam te. O tome smo dosta priali. Tvoj izbor. Ne zavidim ti. - Ali me stalno pecka... - E, to moram. Neto me tjera na to, ponekad... - Sadik podie obrve, kao da se pravda. - Moda tvoja djeca, Esma i Damir? - Ostavi mi djecu na miru - Amir uzdahnu, estoko, kao da eli svjeim zrakom oistiti nutrinu. Dobro zna da se Lidija promijenila. Zamjeram joj, samo, ako ju je na to mater nagovorila. Ako je bio njen izbor, neka. Jedino, volio bih da znam ko je prvi zgrijeio, ona ili ja? Ako je to grijeh, ako nije izdaja. Amir zauti zagledan u nevidljivu taku. Petom dotrajale izme pravio je rupu u mokroj zemlji. Odbaci dogorjelu cigaretu i nastavi: - A moda smo, od poetka, bili osueni na ovo? Moda nismo ni imali anse... - Zato? Misli zbog vjere? - upita Sadik. - Ili, zbog rata i odvojenosti? - Ne, zaboga. Nema te vjere i nevjere koja e sjebati pravu ljubav. Nema rata koji e je unititi... pogled mu se raspri proplancima. - Zna dobro da u Lidiju uvijek voljeti. - A Lejla, ta je s njom? - osmjehnu se Sadik. - Ona je utjeha, bar na poetku je bila. Utoite, na koje se ovjek navikne - uzdahnu i zapali novu cigaretu. - Navika je gadna stvar. Na kraju postane potreba, neto bez ega ne moe. Da nije bilo rata, nikad mi se Lejla ne bi dogodila. - Lae. Isti si kao i veina mukaraca. Lei ete sa svakom enom, samo da bude jedna vie. Radi recke, to kau - ravnoduno e Sadik. - Kod ena nije tako. One to, uglavnom, rade zbog ljubavi... ili para - dovri i ugrize se za usnu. Amir je utio. ... zbog ljubavi ili para odzvanjalo mu je u glavi. esto je razmiljao zato im se to dogodilo? Zato je to Lidija uradila? Zato on? Kada li je to uinila? Bio je siguran da se desilo u maju, kad i njemu, godinu dana po odvajanju. Prokleti maj!

ovjek u maju ne smije biti sam. Ni ena. Bar, neki ljudi. I neke ene.

XIV Kretali su se, njih petorica, rubom smreve ume iznad iroke goleti, na ijem su se drugom kraju vidjela tri crvena krova. Bilo je to zadnje izvianje, pred sutranju smjenu jedinice na terenu, i Amir je osjeao olakanje to e sutra uvee, konano, biti u gradu. Pogled mu se zaustavljao na ljubiicama, pomisli da sutra koju ubere i ponese Lejli, a onda se osmjehnu i odustade zamiljajui Sadika kako ga pecka. Iao je za Ibrom, starim izviaem, i osjeao se nekako sigurnim. Iza njih, pet-est metara, Sadik i Zoka su neto aputali. Enes je iao posljednji osvrui se na sve strane, da ih ko ne iznenadi. - Koji je danas datum? - ne zastajui upita Ibro. - Ovaj mi je april nekako posebno dug. - Dvadesetesti - nakon par sekundi ree Amir, ne mogavi se odmah sjetiti. - E, sutra je tano dvije godine kako mi je devedesettree poginuo brat Hamdo, a tek se bio oenio uzdahnu Ibro i ubrza korak. - A ena mu, ta je s njom? - pouri za njim Amir. - Udala se nakon tri mjeseca za Fudu Dinu, najboljeg mu druga. Rodila sina, est mjeseci po udaji, pljunuti Hamdo. Tako su mu i ime dali - Hamdo. Eno, opet mu trudna. Stvari se brzo deavaju, rat je, kao u kinu - nasmija se Ibro. - Moda e mu i drugo biti nalik na nekog jarana... Bljesak, eksploziju i bol u nogama, Amir je osjetio sve istog trena. Pao je na bok udarivi desnim laktom u panj, tako da nije mogao mrdnuti rukom. Pokua da se pridigne, da opipa noge. Nije mogao. Lijevo stopalo bilo mu je udno okrenuto. U prvi mah nije shvatio o emu se radi. Samo je bio svjestan krvi to je natapala obje nogavice. Metar od njega stajao je Ibro, drei se jednom rukom za meunoje a drugom za vrat. Izmeu prstiju obiju aka liptala je krv. A onda je, svom teinom, tresnuo na Amira. Amir je uo glasove, razaznao je Sadikov, a onda mu bol zamuti svijest. Uinilo mu se da vidi bljesak i uje eksploziju, tren prije nego ga prestade sve boljeti. - Minsko polje! - kriknu Sadik bacajui se na zemlju. Zoka i Enes su stajali kao paralisani. Nisu vidjeli Amira kad je pao, ali su se najeili kad je Ibro tresnuo preko njega. Sadik skoi. Priao je panju paljivo ispitujui teren. Pokua prevaliti Ibru na lijevu stranu. Mokro lie mu je oteavalo kretanje. Shvati da je Ibro mrtav. Okrenu se ka Enesu i Zoki: - Doite, Amir je iv. U nesvijesti je. Brzo, da mu stegnemo natkoljenice. Oni se ne pomakoe. - Mine, tu su mine... - promuca Zoka. - Nema ih vie! - vrisnu Sadik i poe tabati po zemlji, da potvrdi to to je rekao. Okliznu se i stranjicom lupi na mokru zemlju. Uhvati se lijevom rukom za panj, a desna noga mu otkliza u stranu... Eksplozija, slabija od prethodne, podie mu nogu i zadra je tren u zraku, dovoljno da se vidi iskidana izma, a onda tresnu na zemlju. Sadik privue nogu. Bol mu je udarala u srce i kucala u mozgu. Pokua izvui nogavicu iz izme. Shvati da mu je stopalo skoro odvaljeno. Pogleda ka Enesu i Zoki. I dalje su stajali kao dva panja, nijemi, bez pokreta. - Priite, sa ove strane je isto - stenjui i pokazujui rukom procijedi Sadik. - Moramo spasiti Amira... Nisu se micali. Gledali su iskolaenih oiju. Pobjei e, pomisli Sadik i dohvati puku. Kratak rafal odjeknu umom. Pucao im je iznad glave. Oni se stresoe. Gledali su u Sadika ne shvatajui.

- Pobiu vas, majku vam vau! Prilazite i pomozite! Odmah! - derao se. - Sa vae strane je isto, slobodno priite! - umiri glas da ih ohrabri. Pomakoe se, skoro zajedno. Prvo lagano, a onda pritrae. - Natkoljenice, stegnite mu natkoljenice, kaievima... - stenjao je molei i izvlaei kai da stegne i svoju. Pogled mu se zalijepi za Ibrin prsluk, natopljen krvlju, iz kojeg je virila motorola.

XV Koraao je dugim hodnikom tamo-amo, palio cigarete jednu na drugu, mrmljao neto sebi u bradu i propinjao se da kroz staklo na vrhu vrata uhvati komadi nade. Kad je saznao da su ranjeni, njih dvojica, mislio je da nee izdrati. Dugo nije mogao vratiti dah, trebalo mu je zraka, istrao je na dvorite i ispljuskao se vodom. - Zato oni? - pitao se po ko zna koji put Kiko. - Zato dva najbolja i najdraa prijatelja? U trenu se naao kraj doktora, kad je ovaj otvorio vrata. - Dobro su obojica. ta je, tu je. Amputirane su im potkoljenice - doktor obrisa elo. - Sadiku neto nie, desna. Amirova lijeva. I desna mu je povrijeena, dobro. Kost je oteena. Trebao bi, to prije, u Sarajevo. - Kad bi se mogli transpotovati? - upita Kiko. - Za dva dana, moda i sutra - predomisli se doktor. - Jaki su momci. ilavi. Kiko je sjedio u starom kombiju, izmeu njih dvojice opruenih na nosilima, pokuavajui da povee misli. Nije mu ilo. Uvijek se vraao na ono vjeito: Zato njih dvojica? - Prijatelju, mora mi neto uiniti - Amir ga uze za ruku. - Odmah, im doemo u grad. - Sve na svijetu, samo reci! - Otii e kod Lejle, na Bjelave - tiho e Amir. - Rei e joj da sam dobio odsustvo i da sam otiao da obiem porodicu, u Njemaku. Takoe, reci joj da sumnja da u se vratiti, da mi je pukao film i da mi je svega preko glave - dovri u jednom dahu. - Samo pazi, da te ne prokui - dodade. - Ona je vrlo visprena. Mora dobro odglumiti. - Jesi li siguran da to eli? - umijea se Sadik. - Jesam. Bolje je biti mrtav, nego da te draga ena saaljeva - ree Amir i zatvori oi.

XVI - Ja sam Amirov prijatelj - ree Kiko, trudei se da mu glas zvui pribrano. - Da? - bila je iznenaena. - Da mu se nije to dogodilo? - upita sa strahom. - Ne, ne... - zamuca on. - Samo me molio da doem do vas, da vam kaem... - ta?! - upita nestrpljiva. Glas joj je, i dalje, bio obojen strahom. - Recite, molim vas... - Otiao je na odsustvo, u Njemaku, da obie porodicu - prevali Kiko. - Kako? - zabezeknu se ona. - Pa, zar nije na terenu? - Otiao je sa terena, pravo - promuca Kiko. - Imao je prijevoz do Zagreba. - Sa terena? - u udnim oima sijala je nevjerica. - Kako sa terena? Nije mi rekao da e ii zastade, oi joj se zamaglie. - Molim vas, recite mi istinu. Nije on takav da ode tako. Rekao bi mi, doao bi da se pozdravimo... Ne mogu da vjerujem. Da mu se nije to dogodilo? - njen glas nagovjetavao je suze. - Nije - neto sigurniji bio je Kiko. - Stiglo mu je odobrenje, iznenada, trideset dana... - Trideset? - kao da joj je lahnulo. - Znai, ostae tamo trideset dana? - nada joj se smjesti u oi. - Da... Tako bi trebalo... Samo..., ne znam... - ta? - oi joj vrisnue i nada prhnu iz njih. - Moda se nee vraati - dobro, ve, lagao je Kiko. - Kae da mu je svega preko glave. To je rekao meni. - Vama? A meni? - sumnja joj napuni oi. - Rekao bi i meni. Doao bi da se pozdravimo, oprostimo... Nije on takav. Doao bi - ponovi. - Jeste li vi Sadik? - upita. - Nisam. Ja sam Kiko - on shvati da je napravio greku. - Eto, vidite! Gdje je Sadik? On mu je najbolji prijatelj. Uvijek su zajedno. Ne razdvajaju se. Dogodilo im se neto, zar ne? Obojici? - vrisak iz njenih oiju zapara mu duu. - Sadik nije bio na terenu - vadio se Kiko. - Bio je bolestan. Sinu mu da je mogao rei kako je i Sadik otiao vani. Ali, bi kasno. Shvati da e biti teko ubijediti je. Moram mijenjati taktiku, pomisli. - Znate, rekao mi je da mu puno znaite... - poe Kiko. - Znam. Zato se nije oprostio? Bio je sa mnom pred teren. - Nije znao da e mu stii odobrenje dok je na terenu. - A odjea? Nije valjda otiao u uniformi? - Jeste, do Zenice. Tamo je kupio to mu je neophodno - Kiki bi jasno da e ovo trajati beskonano. Rijeio je da sve prekine, uhvati ga nestrpljenje, moda strepnja da e biti poraen. - Mnogo je bio poelio djecu. Znate, porodica je porodica. ovjek, kad je usamljen, pravi greke... - Znai, ja sam bila njegova greka? - nasmijei se tuno. - Varate se... Greka? - Moda u poetku - namjerno je bio grub. - Ali, mislim da e se vratiti. Nije on taj da zbrie. Bilo bi to bjeanje, zar ne? - pokuavao je vratiti joj nadu. - Uostalom, nee rat trajati vjeno. Stvari e se rijeiti same od sebe. Sve e doi na svoje mjesto. - Znam. Sve znam - bila je pribrana. - Samo, pitam se zato se nije pozdravio?... To mi nije jasno. Ne lii na njega. Sumnjam... - Moda nije imao snage, hrabrosti. Mnogo mu znaite - naglasi Kiko. - Mislim da se plaio da se ne predomisli, pa da ne ode... Bar, tako sam ga shvatio. Mnogo je poelio djecu. Ipak, mislim da e se vratiti. - Ako je tako, ako je zbilja otiao tamo, vratie se - bila je sigurna. - Znam. Preponosan je da bi otiao, pobjegao, dok se rat ne zavri. Ako je tamo, vratie se - bila je jo sigurnija Lejla. - Da, da... tiho e Kiko. - Ponosan je to ovjek i, hrabar!

Dok je silazio niz stepenice osjeao je njene udne oi na pleima. Probadale su ga sumnjom.

XVII Prolazio je tuda svaki dan i nikad nije poelio da svrati, da ue. Iz unutranjosti se ula muzika. Zvuci sevdalinke, pomijeani sa mirisom rotilja i piva, izvlaili su se kroz otvorena vrata. U bati, ispred, nije bilo nikoga. Moda zbog proljetne svjeine, ili zbog granata koje nisu prestajale dolijetati sa brda, opominjui da je rano za osmijehe, da je proljee samo godinje doba i nita vie, a onaj osjeaj u prsima to se javlja s proljea samo je slaba nada koja je preivjela zimu, pa se otkravljuje i pokuava uzeti maha. Kiko ue. Neka sila, jaa od obzira, uvue ga unutra. Moda sila i nije bila toliko jaka koliko je on, taj dan, bio slab i izmuen, istrgan, kao misao koju pokuavamo sklopiti danima. Smjestivi Amira i Sadika u bolnicu zadrao se jedan sat s njima, a onda je otiao na Bjelave, kod Lejle, kako je Amir traio. Jo je osjeao njen pogled na potiljku, kao kad je silazio niz stepenice. I jo ga je probadao sumnjom. Sjede za sto pored anka, spazivi dvojicu vojnika kako se diu i izlaze. Jedan je teturao. Shvati da je i on u uniformi, prvi put takav u kafani, pa napravi kretnju kao da e ustati, otii... Nevidljiva ruka zakova ga za stolicu i on pogleda konobara. Pio je drugo pivo. Nije ga oputalo. Gorina u ustima je ostala, bol u prstima je arila. Nije uo kafanski agor. Vidio je njihove zamotane noge, uo Amirov glas, vidio Sadikove stisnute usne. Vrisak iz Lejlinih oiju cijepao mu je prsa, pa se zapita ko e zakrpiti hiljade pocijepanih prsa, ko e u njih vratiti radost i elju za ivotom, enju i slatki nemir? Ko e vratiti osmijehe u isplakane oi, kad na svakom oku vidi obogaljenu mladost. Mladost, koja nema noge da tri za sreom i nema ruke da je zgrabi ako ga ona, sluajno, dotakne. Kiko narui konjak. A onda, jo jedan. - Neto ti se puno enderilo, sinko - ree stariji gospodin iza susjednog stola. - Da ti nije ko poginuo? - upita i, odmah, nastavi: - Zovu me Profesor, neu odbiti pie ako me ponudi. Kiko ga pogleda. Malo olinjali eir pokrivao je, vjerovatno, elavu glavu. Sijedi brii bili su uti od duhanskog dima, zubi takoe. imao je kafanski ten, obojen piem i dimom. Sa njim je sjedila ena tridesetih godina, crnka, ljepukasta i polupijana. - Pusti ga, Profesore - ree ona. - Vidi da mu se ena udala u Njemakoj ili vedskoj. Odvela djecu, nala nekog s lovom, i adio... Jesam li pogodila? - obrati se Kiki. On se osmjehnu. utio je. - Vidi da sam pogodila - okrenu se ona Profesoru. - Koliko ih se udalo tamo... Ostavile ljude da ginu i tamo nale jebae... i lovu. I, sve potene da potenije ne mogu biti, mater im kurvinsku. Sve potene... A, ja sam kurva to pokuavam zaraditi dvadeset maraka, da prehranim dijete - ljutita dovri pie. - Juer si pokuavala zaraditi trideset, nisi valjda pojeftinila? - smijui se dobaci debeli tridesetpetogodinjak obrijane glave, sa tekim lancem na bikovskom vratu. - Ti uti, Hako, skote jedan. Bolje ti je narui nam pie - pokaza na prazne ae. - itav rat mlati lovu, a drugi ginu. Ni dana nisi bio na liniji. - Kako nisam, Crna? - nasmija se Hako. - Pa, cijeli sam rat na svojoj liniji, ne odstupam ni milimetra. Kiko poelje da izae. Osjeti se strancem u njihovoj kafani, shvativi da se oni svi poznaju. Umjesto da ustane, dade oima znak konobaru da mu donese pie. - Nisi se borio, skote jedan! - udarila je dlanom od sto. - Sigurna sam da ni puku ne zna drati!

- Kako nisam, Crna? - kao ljutnu se Hako. - Jesam, i te kako. Ali, za sebe, samo za sebe... Nisam za one gore... - Jebale te tvoje pare! - dreknu ona. - ta e rei djeci kad odrastu? - Neu im rei nita - smijuljio se Hako. - Otvoriu im radnje i kupiti kola... A ovi, to su se borili, neka im priaju kako je bilo. Drugo nee nita imati ni raditi. Neko se nasmija. Kiko podie pogled. Za stolom pored zida sjedio je krupan tip, lijepo obuen. Pored njega manji, s bradicom. Uinie mu se poznati. Krupniji se smijao. - ta se smije, jebem te debela? - obrecnu se Crna. - Prederava se tu svaki dan. Eto te kao bik. Sjeam te se kad si bio kost i koa, vidjelo se kroz tebe. - Pusti ljude, oni su sa televizije - ree Profesor. - Znam, jebat ih - odmahnu Crna. - Svi su oni tarabe... Samo je Seni Tito. - Jesi li, ikad, Hako, razmiljao o ponosu? - zaplitao je jezikom Profesor. - Neke bi ljude bilo stid da se ne bore. - Jesam. Stalno razmiljam o ponosu - ozbiljno e Hako. - I, uvijek doem do istog zakljuka: ja sam u pravu! Evo, vidi Profesore, reci mi poteno - Hako je drao novanicu od dvadeset maraka bi li mi oistio cipele za ovaj novac? Budi poten, bi li ih oistio sad, ovdje?... - Hako ga je fiksirao u oi. - Hajde reci, budi poten... Profesor je utio. Pijano je gledao novanicu, pa Haku, opet novanicu... - Bih - promuca. - Rat je... - Eto vidi, Profesore, to je ponos! - Hako mu baci novanicu na sto. Ti, Profesor, istio bi meni cipele, meni koji sam jedva zavrio zanat - sa trijumfom je gledao u ostale. - Donesi nam pie, svima - ree konobaru. - ta bi bilo kad bi svi mislili kao ti? - umijea se Crna. - Nita. Ne bi bilo rata. Svi bi trali za parama - nasmija se Hako. - A ovi bi nas, sa brda, ubijali - doeka ga ona. - Rekla si kad bi svi mislili kao ja - i dalje se smijao Hako. - Valjda si mislila i na njih? Onaj krupni sa televizije opet se nasmija. Mali je gladio bradicu i polupijan buljio u nita. - Opet se smije, debeli, ha? - ljutito e Crna. - Idi, vrijeme ti je, sad e dnevnik. Pazite obojica da ne povratite pred kamerama. Joj, to bi bila ega, ha, ha... - smijala se pijano. - Ionako, stalno podrigujete sa ekrana. Konobar donese pie. Kiko ustade. - ta je, oficiru, nee pie od mene? - upita Hako ustajui. - Neu. Mirie mi na djeiju krv. - Kako... djeiju? - Fino - primae mu se Kiko. Dok nam oni ubijaju djecu, ti mlati pare. Moda i s njima trguje? Ha? - Ma, jebi se ti, burazeru! - uzviknu Hako. - Ko si ti da mi pametuje? Kad ovo proe, gdje e biti? Moda e, kod mene, vree istovarati? - Moda - Kiko rairi ruke, a onda se naglo okrenu i desnu aku zari u Hakin trbuh. Hako jeknu, presavi se, a Kiko ga doeka nogom, pravo u lice. Ovaj se isprui preko stola. Kiko, lagano, izae iz kafane. Iza njega ostade tajac. Samo se ulo Hakino stenjanje. Crna je gledala u vrata razrogaenih oiju. - Ja zajebana tipa! Sigurno ga je ena ostavila.

- Valjda e, Hako, shvatiti da ima raznih ponosa - smijuljio se Profesor. - Malih, veih i velikih, kao i ljubavi... Da, da... Veliina ponosa direktno je proporcionalna veliini ljubavi koja taj ponos inicira... Da, da... - mrmljao je pijano. - Piam mu se na njegovih dvadeset maraka... Da mu ja istim cipele? Kiki nikad, do kraja, nije bilo jasno zato je to uradio, zato se potukao. Kad god bi pomislio na to, pred oi bi mu dole Amirove i Sadikove noge, umotane zavojima to se natapaju krvlju.

XVIII Varo, podno Majevice, blistala je zasuta suncem. Masa naroda, iz okolnih sela, slila se u gradi koji je najednom postao tijesan. Na sve strane sveana odjea i nasmijana lica, urnebesna muzika i pjesma, poneki pucanj u nebo. Djeca s crvenim fesiima trala su uokolo, ganjala se, smijala... Jahao je na bijelom konju sredinom arije, visoko podignute glave, pozdravljajui masu koja je pljeskala. S oblinjeg pendera djevojka mu baci mahramu, lijepo vezenu, mirisala je beharom. Uinie mu se poznate, i djevojka i mahrama. Okrenu se da pogleda jo jednom. Na penderu je stajala starica ubraena amijom, pokazivala je na njega i vikala: Ono je Ibragin sin! I Esmin! Gazija!... Nije poznao staricu, ali je njen glas nosio sa sobom godinama, uvao ga u sebi. Bi mu ao to ga i drugi sad uju, kao da ga je izgubio, prosuo arijom... Zvuk argije natjera ga da se okrene. Stari Avdaga, s pocijepanim fesom, bos i krezav, pjevao je: Kad Amir poe, zemlju da brani... to si bos i to ti je fes pocjepan?, upita ga. Dao sam cipele i fes za novu argiju, da ti sviram i pjevam. Stara nije valjala. Bila je poela da jeca, a s njom i ja. Baci mu dva dukata i mahramu to mirie na behar. Kupi fes i zakiti argiju, ree. Pribliavao se centru varoi. Ispred Doma kulture, na bini od bijele jelovine, pod velikom trenjom, stajao je djeiji hor. Otkud trenja, zar nije orah?, upita se. Djeaci u crnim hlaama i bijelim kouljama, sa fesiima i zelenim mahramama oko vrata, kad ga ugledae poee pjevati, a opinske glaveine mu potrae u susret. Preplaen, konj se naglo prope... Zelene pionirske mahrame, proe mu kroz glavu dok je padao s konja. U ariju nagrnue ovce, buljucima. Blejale su jezivo. Ganjale su narod kidajui mu odjeu i halapljivo je jedui, a vonj vune, mokrae i balege, preplavi varo. Pridie se i poe trati. Vjetar mu odnekud donese miris sijena, baenog jutrom na svjei snijeg. Opijen tim dragim mirisom stade i poe enjivo udisati. Gdje mi je zvono?, urlao je veliki ovan savijenih rogova, dobro mu poznat, jurei pognute glave ka njemu. Udarie me, pomisli. Pokua da se okrene i bjei. Nije mogao. Pogleda u noge. Tanke, poput pruteva, bile su vezane u vor. Najednom se nae u kolicima. Invalidskim. Neko ga je gurao. Lijepo sam ti govorila da se ne razdvajamo, uo je Lidijin glas dok ga je gurala ka ogromnoj litici. Vrisnu. - Spavao si vie od pola sata, a ja ovdje sjedim kao frajer - nasmija se Kiko. - Prevarilo me, izvini - vraajui se zbilji promuca Amir. - Izgleda, neto si jebeno sanjao? - upita Sadik. Je li opet zaviaj? - Da, da... Zaviaj... - potvrdi on.

- Ja ga ne sanjam vie esto kao prije. Tek ponekad, one drage predjele, gdje sam se igrao kao dijete. Samo rijeku sanjam. Stalno... - uzdahnu Kiko. - I rijeka je zaviaj. Posebno onakva kao to je naa Drina - sjetno e Sadik. - Kiko je napisao novu pjesmu - ree okreui se Amiru. - Hajde, Kikane, da je ujemo. Amir se nasmijei Kiki i pridie se na krevetu. Volio je njegove pjesme. Bile su mu bliske, kao da ih je on pisao. Kiko se iskalja i poe recitovati: Viegrad, negdje, sedamdeset i prve, ja pun sebe i testosterona. A Mira u farmerkama i majici utoj, na ekskurziji, najljepa ona. Za ruku je drah i sav se tresoh, ona mi o Leskovcu pria priu. Ja o Leskovcu ne znadoh nita, osim da tamo paprike niu. to li sam se tresao tako? Zato mucah kao osnovac? U ruci mi ostade ruka njena, a srce mi odnese nabijeno na kolac. Godinama, ekah je tako, da pie, da se javi. A ona, poslala sina s pukom, da mi objasni neke stvari. Sarajevo, devedeset i neke, Viegrad vie Viegrad nije. U nebo gledam, a moja Mira odozgo mi se smije. E, ba sam Bonjo, otac me moj! Pa da shvatim poneke stvari. Niije srce kao bonjako, ne zna da krvari. - A kako to da ti se smije s neba? Je li, zato, to pripada nebeskom narodu? - smijui se upita Sadik. Kiko pogleda u Amira. Oi su mu bile zatvorene, glava okrenuta ka prozoru.

XIX Potok, obrastao u rakite, bio je gotovo presuio. Ljeto je te godine bilo bez kie, a jedinu svjeinu donosio je vjetar, rijetko, odozgo sa Majevice. Jutra su osvitala vrela, a ono malo rose bi nestajalo u trenu, im bi je sunce pogledalo. Leali su, njih etvorica, u hladu rijetkih breza uz rakite, znojavi od tranja za loptom i umorni od djeije upornosti. - Ne da mi babo vie u kolu - ree Asim. - Kae da e i kaznu platiti, ali mu se ne isplati da koluje propalicu. - Pa, ponavljao si samo trei razred. Sad si se izvukao na popravni - nasmija se Mea. - Uostalom, ne moe ti zabraniti, po zakonu mora zavriti osam razreda. - On kae da ne moram. Veli da je bilo lahko do etvrtog, a da peti neu nikad zavriti. - A, ide li se tebi u kolu? - upita Amir. - Ide. Volio bih da zavrim zanat, da budem pekar - oi mu zasijae. - Zamisli, uvijek hljeba koliko hoe. I to bijelog. Zamisli! A taj peti, je li toliko teak? - upita Amira. - Nije. Evo, pitaj Esu. I on se plaio, a proao je s trojkom kao od ale. Samo je uio... - nasmija se Amir. - Zato ba hoe da bude pekar? - upita Eso. - Ih, zato? Jako ti to pitanje - zaudi se Asim. - A ti, ta bi ti volio biti? - upita Esu. - Stolar! I da imam sve stolarske maine. A, Bog dao, japije na sve strane. Kako fino mirie pilota! Jeste li ulazili u Hamedov podrum? - upita ih Eso. - Jebo te pilota, ne smije cigaru zapaliti - ljutito e Mea, redovan pua od etvrtog razreda. - A ta bi ti? - upita ga Eso. - Ne znam. Rei u vam sutra - pokua se izvui Mea. - Nita sutra, sad! - navali Asim. - Dobro - predade se Mea. - Moj babo kae da je najbolje biti potar. Uvijek kad vidi potara Ramu veli: Lahko je njemu, boli ga oak, samo tarlaha tamo-amo, a plata redovna. - Pusti babu. ta bi ti volio biti? - uporno e Asim. - Hoda! - kao iz topa ispali Mea. - Ne moe to. Psuje - ozbiljan je bio Eso. - A, i krali smo krastavce iz Hajrinog vrta. - Kakve to veze ima? - zaudi se Mea. - Zato onda kau: Hode i popovi - najvei lopovi? Nasmijae se i istovremeno pogledae Amira. - A ti? - najbri je bio Mea. Amir je utio. Do danas o tome nije razmiljao. Bio je odlian ak, tek po koja etvorka. - Reci, svi smo rekli - prihvati Eso. - Ne znam... Pa, doktor... - izusti Amir. - Doktor!? - zaudi se sa strahopotovanjem Eso. - Doktor? - ponovi. - Da. Doktor. Svi zautae minutu. - Moda, to ti je majka u bolnici? - upita Asim i primae se Amiru. Zagrli ga. - Bie dobro, ako Bog da - promuca. - Vratie se teta Esma... - zagrli jae Amira, a pogled mu pobjee niz potok. Amir ga pogleda oima punim suza i nade. Gurajui kolica sa hranom teta Hana, servirka, je pjevuila: - Ruak, ruuaak. Ko dobro jede, dobro i ... pjeva... Amir se trznu iz duboke zamiljenosti. - ta se trza, ljepoto? Sanjario si? - upita utinuvi ga za obraz.

- Ne, nisam... Samo sam se sjeao nekih... neega - zamuca on. - Nemoj da se sjea sine. To je opasno, boli... - govorila je stavljajui tanjire na sto. - Najbolje je sanjariti. Sanjari su najsretniji, najdue ive. I najbezbolnije... A ti, ega si se sjeao, ako nije tajna, ha? - Zaviaja, djetinjstva... - Pobogu, sine, nemoj... To je najgore - prekida ga irei ruke. - Boli kao iva rana. Pusti djetinjstvo i mladost, ne kopaj... - glas joj se izgubi u hodniku. Amir zatvori oi. Misli mu opet pobjegoe tamo... Asim nije nikad postao pekar. Bio je automehaniar, dobar. Poginuo je komandujui etom u okolini Vozue, poetkom devedesettree. Ostala mu ena, tri keri i sin. Srea, pa se rodio Asim-junior, znao je esto rei. Inae, tjerao bih do smrti, svake godine po jedno. Ni Eso nije bio stolar. Poeo je rano konobarisati. Utelio se i otvorio kafanu. Oenio je Fatu mirazuu. Jeste da je imala dijete, ali i kuu sa dosta zemlje kraj asfalta. Kad je poeo rat, odmah su zdimili. Kau da dre kafanu kod Minhena. I skupljaju pomo za Bosnu. Mea nije postao potar, ni hoda. Ali je, zato, postao hodin zet. Oenio je Behku, kerku MulaJusufa Plemenitog, kako su ga zvali. Nisu imali djece. Dvije godine pred rat, pijan kao letva, zavrio je sa stojadinom u rijeci. I sa konobaricom Milom iz Loznice. Milu su nali kod Brkog. Meu nisu nikad. Amir uzdahnu. Na tren mu se uini da iz hodnika uje glas tete Hane: Pusti djetinjstvo i mladost, ne kopaj... Sanjari..., najbolje je sanjariti... Ostavio bih ja djetinjstvo na miru, ali nee ono mene... Ni mladost, ni zaviaj..., pomisli.

XX U san mu doe i uo. - to me ubi, Amire? - upita ga. - Valjda, da ne bi ti mene - odgovori on. - Lae. Mrzio si me, zato si me ubio. Ja tebe ne bih nikad - podrugljivo e uo. - Znam. Vidio sam ti u oima - nasmija se Amir. - ta si traio u onoj kui, daleko od svoje? - Ne znam. Davno je bilo. Zaboravio sam, tri godine su prole. - Tri godine nisu puno vremana. - Nisu kad si iv. - Mogao si biti... - zauti Amir. Zauti i uo. Gledao je Amira u oi. Napokon ree: - Nisam. Ti si mi bio suen. - Moglo se desiti da bude ti meni... Umalo... Promaio si. - Neka nije. Bolje mi je nego tebi - iskezi se. - Ne bih se mijenjao. - Kako? - Fino. Em si bogalj, em nema nikoga... - Imam porodicu, djecu! - vrisnu Amir. - Imao si, kao i ja - nasmija mu se uo. - Kad si imao to si ubijao nae ene, djecu? - Nisam nikad. Moda sluajno... - Moda ti nisi. Mnogi jesu, uo. - Ne zovi me tako, nisam pas. Ja sam Mijat. - Dobro, Mijate, ta si traio u onoj kui? - Rekoh ti da ne znam. Davno je bilo. Moda tebe... Pa, bio si mi suen. - Zna, zna. Vidim ti u oima. - ta vidi? - Mrnju. Mrzi li me, Mijate? - Pa, ubio si me. - Jesam. Da ne bi ti mene. Ali, ne mrzi me zbog toga. - Nego? - Mrzi me jer sam iv. Izmakao sam ti. - Svejedno. Mrtav si! - Nisam! Inae, ne bi me mrzio. - Jesi! Odavno. To to die ne znai da si iv. - Mrzi i to diem? - Pa... - Uvijek si me mrzio. I prije nego smo se rodili. I ti, i ja... - Pa... - Ali, zato, Mijate? - Zato!? Vama, Turcima, ovjek mora sve nacrtati. - Nisam ja Turin! - Znam da nisi. Ali, jesi! I, uvijek e biti Turin, ovdje...! - jeknu Mijat. - Zato jei? Zar toliko boli? - ta? - Pa, ta tvoja mrnja - probudi se Amir.

XXI Jo jedan novembar, hladan i sunan, stie u Sarajevo. Doao je naglo i samouvjereno, znao je da ga oekuju, samo su bili na njega zaboravili. Preostalo lie paljivo je sputao na zemlju. arena, jesenja, varka nije dugo trajala. - Odsjekoe trenju, mater im njihovu! - ljutito Amir doeka Kiku. - Najljepu. Kiko, tek to je uao, prie prozoru. Panj sa bjeloukastim krugom, dvadesetak centimetara iznad zemlje, bilo je sve to je ostalo. Ni granice okolo. Sve je bilo poieno. Samo utabana zemlja. - Nije mi jasno zato? - upita Kiko. - Kau da je poela da truli - ironino e Amir. - Lau, pogledaj joj panj. Zdrav, skroz zdrav. Amir uze take i oslanjajui se na desnu nogu prie prozoru. - Pogledaj - okrenu se Kiki. - Stvarno zdrav - potvrdi Kiko. - Nije mi jasno kome je smetala? - Nije nikom smetala, nego trebala - umijea se Sadik. - Valjda je zapela za oko nekom novokomponovanom upku, koji se razumije u drvo. E, sad e njegova hanuma imati komodu od rezbarene trenje, a moda e i jufku razvijati na hastalu od trenjinog drveta. Nego, dobro je dok sijeku drvee, ta ako ponu sjei ljude? - Uvijek komplikuje - dobaci Amir, ne skidajui oi s panja. - Imam dobrih vijesti - prekide ih Kiko. - Proteze su stigle, po spisku i po mjeri. Sad sam bio kod doktora Nehruda. Kae da Sadik moe izai odmah. Tebi, Amire - Kiko mu prie i zagrli ga preporuuje lijeenje vani. Dodue, kae da napreduje dobro, a da bi vani bilo bre i bolje. ta misli? Amir je utio. Napokon, i dalje gledajui u panj, ree: - Dok ovdje ide dobro, neka me. Kad nemam jednu... - zastade, pogledom ih zagrli obojicu, pa nastavi: - Prije u ja ovdje ozdraviti, uz vas. ta bih ja tamo, u tuem svijetu? Neka mene ovdje. - Ne mora u Njemaku. Srediemo drugu zemlju... - Kiko uuti, ugrize se za usnu. Sjeti se Amirovih rijei: Bolje je biti mrtav, nego da te draga ena saaljeva. Znao je kolika je njegova ljubav, bol i patnja, kolika je njegova enja da zagrli djecu. Ali, znao je i za njegov ponos!

XXII - Eto te kao nov - ree Amir, dok je Sadik hodao po sobi, bez take, blago vukui desnu nogu. - Kao da kripi, trebalo bi je podmazati - nasmija se Sadik. - Nisu loe, ha? Amir isprui lijevu nogu, povue malo nogavicu i kucnu po tvrdoj plastici. - Volim to izlazi - ree. - Zbog tebe, a puno e mi faliti ovdje... - Dolaziu stalno. A ti, ba nee vani? - upita Sadik, iako je znao odgovor. Amir zavrti glavom. - Ne znam, kasnije emo o tome. Rukovae se, bez zagrljaja, ozbiljni. Sadik izae i krenu niz stepenice. Htio je da izae sam, da ga niko ne prati, niko da ga doekuje. Da uzme taksi i da ode kui, kao ovjek. Amir je stajao na vratima. utio je i gledao u Sadikova lea. Uini mu se da je i pola njega izalo sa Sadikom. Na kapiji bolnice poznade Ragiba. U maskirnoj bluzi, sa praznim rukavom u depu, stajao je na jedinoj nozi oslonjen na taku. Ispred njega je sitna milostinja vritala iz kartonske kutije. Kakav je to borac bio, prisjeti se Sadik i upita: - ta to radi, bolan, Ragibe?! - Prodajem istinu, brate! - Kakvu istinu, bolan? - Nau! - Pa, nismo valjda dabe ginuli? - Nismo. Znali smo za ta ginemo. Ali smo dabe, izgleda, izginuli. - Nemoj tako, Ragibe. Moda nismo dabe izginuli, moda su nas dabe ubijali? - Jesi li siguran? Kuda e sada sa jednom nogom, moj Sadik? - Nije bitno da li ima obje noge. Vaan je put kojim ide. I, gdje kani stii. - Bitno je, bitno, vidjee. Puteva, ionako, nema mnogo, a stii e tamo gdje mora... Gdje svi moramo... Prilazei taksiju osjeti nemir, strepnju u prsima. Kao da se nalazi u nepoznatom gradu, daleko u svijetu, izgubljen. Okrenu se prema bolnici. Osjeti da ga je dobar dio ostao gore, u bolnikoj sobi, sa Amirom.

XXIII - Danas e dobiti cimera - ree mu sestra Ema, dohvativi ga pogledom, dok je presvlaila posteljinu na praznom krevetu. - Iz sedmice, da ne bude sam. - Zato? Meni ne smeta - Amir je bio ravnoduan. - Kad je ve Sadik otiao, svejedno mi je... - Tako je naredio doktor Nehrud - iznosei svoje lubenice ree Ema. Amir se zamisli. To je Kikino i Sadikovo maslo, sinu mu. Da ne budem sam, da mi je obinije. Nasmijei se. - Kad si ranjen? - upita Ramiz, kasnije, njegov novi cimer, pedesetogodinjak, kockar i probisvijet po zanimanju, sa plavim ivim oima, kost i koa od ovjeka. - Krajem aprila - odgovori Amir. - Ja u julu. Trefilo me u koljeno. Borili se tri mjeseca da mi spase nogu, na kraju je odcaparili. Sporo zamlauje. Neka, kad sam levat. Trebao sam zdimiti s rajom vani. Oni su sad puni love, a ja?... - zastade, kao da prebira misli, pa nastavi: - Jebi ga, valjda nam je tako sueno. Tako u tefteru zapisano. Amir se nasmija. - ta se smije? - nasmija se i Ramiz. - Zapisano, nego ta? - Nema teftera - ree Amir. - Postoji samo izbor. Ti si izabrao da ostane, da bude ubijen. Sluajnost je to te pogodilo u nogu, a ne u prsa, u glavu... Sve je do tebe. Do nas. Mi smo tefter. - Ostao sam zbog Ane. Nije htjela da ostavi radnju... - opsova. - Bili smo zajedno est godina, plus godinu u ratu. Nismo se vjenavali, nije htjela. A ti? Ima li enu? - Imam. U Njemakoj su, ena i dvoje djece - Amir se okrenu prema prozoru. - Ili sam, bar, imao? dovri u sebi. - I Ana je zdimila, devedesettree, ispalila se. Pojma nisam imao. Pokupili me da kopam rovove na Debelom Brdu. Prebacili je unproforci. Bila je zgodna. Pitam se, da li im je platila u naturi? zavalja oima. - Ni marke mi nije ostavila, a zbog nje sam ostao u ovom dehhenemu - stisnu zube. - Ona ti je izgovor, sad, poto si ostao bez noge. Jesi li razmiljao, moda, da si ostao zbog sebe, zbog ovog grada, zbog svog naroda, zbog ponosa..., moda? - Jebo te ponos, sad... - Ramiz se namrgodi, duboka bora pojavi se izmeu oiju, pa nastavi: - A ti, to si ti ostao? - Da se ne bih vraao - jedva ujno odgovori Amir. - Misli, bilo bi se gadno vratiti u grad, a nisi ga branio? - upita. - Puno ti pametuje. Jebo te ponos, sad... - plave oi se zamaglie. - Je li te boljelo? - upita Amir. - Kako nee, ovjee. Koljeno je to... Kost... - Ne to, ve tetovaa? - Amir pokaza rukom na Ramizova prsa, iz kojih je virio tetovirani vrh munare. On raskopa pidamu i zavrati majicu, te se ukaza damija, s vitkom munarom koja je sezala do pod grlo. - Nije boljelo, samo stisne zube - odgovori. - A ti, hoe li izlaziti kui za Novu godinu? - upita. Prekosutra je. Prva u miru. - Sumnjam - Amir pomisli na Kiku i Sadika. - Nema vie Novih godina, moj Ramize. Samo stare...

XXIV Okretao je Dinu u rukama kao da je neki predmet. Nije mogao da ga se nagleda. I naljubi. Enisa je plakala, ganuta. Prolu no Sadik nije oka sklopio. Radovao se susretu. I strepio. Kako e sad to sve izgledati? Nakon tri godine, sedam mjeseci i dvadeset pet dana? Hiljadu, tri stotine i trideset dana, i noi, nije grlio ono to je njegovo. Hoe li, ikad, biti kao prije?, pitao se. ta e biti kad se sa Enisom zatvori u sobu? Hoe li biti ista ena? Hoe li on biti isti? Prolo je mnogo vremena ispunjenog samoom, tugom, jadom i emerom, strepnjom, enjom... i sumnjom, ponekad. Prvi zagrljaj i pogled u Enisine oi, vratili su radost u njegova prsa i sigurnost u ruke. Uvee, primjetivi njegovo snebivanje zbog proteze, rekla je: - Ti si bio i ostao moj ovjek. Sa jednom ili dvije noge, bez ruku, bez ita. Ti si moj! Ponosim se tobom. Dovoljno mi je samo tvoje srce, jer ja znam kakvo je... Zadnje rijei izgubile su se u zagrljaju. Tu no se srea uvlaila kroz prozore malog stania na engi Vili. Dok im je ujutru pravila kahvu, Enisa je pjevuila. Tiho, da ne probudi sina. - Ti si odbranio Bosnu, zar ne babo? - upita Dino za dorukom. - Jesam, sine. I mnogi drugi su. Odbranili smo ono to je od nje ostalo. A, otkad sam ja babo? - Mama kae da svako treba da uva svoje obiaje, a da potuje tue. I ja tako mislim. Mnogo je bilo krvi ovdje, mnogo su nas pobili - odgovori ovjek, koji e u aprilu idue godine uzeti desetu. - Ja se ne vraam tamo ni za ta na svijetu - ree Enisa poslije doruka. - Do juna ne bih mogla izdrati. Upisaemo Dinu ovdje. Sadik je pogleda. To je moja Enisa, pomisli. Ista onakva kakva je i otila. Ruke mu zadrhtae od elje da je zagrli. Dvije-tri kapi mlijeka padoe na bijeli stolnjak. Stigoe tamo zajedno sa Sadikovom suzom, koja zazvoni djeijim smijehom.

XXV - ta se to desilo sa Lidijom? - upita Sadik snebivajui se. - Nikad mi nisi htjela telefonom nita rei. Enisa zastade na sred sobe, zbunjena. Oekivala je to pitanje. Znala je da e jednom doi i da mora govoriti. Jedino, nije znala kako da pone. - Mislim, da je mama Luca odradila posao. Tako sam, bar, zakljuila iz Lidijine prie. Govorila je da je greka to se udala za Amira. - Enisa sjede na kau i nastavi: - Takoe, govorila je da sad Amir progoni i ubija njihove po Sarajevu, a da se Lidiji javlja samo radi djece. - Nije valjda nasjela na tu priu? - Nije u poetku. Ali, Luca je bila uporna. Zna da se, nikad, nije pomirila sa njihovim brakom. Izgleda, montirala je i neku priu vezanu za Amira. Nagovarala ju je da pokrsti djecu i da Esmi promijeni ime. - Pa, je li to uradila? - zabezeknu se Sadik. - Mislim da nije. Bar, koliko je meni poznato. Mislim da bi mi Lidija rekla - ne ba sigurna bila je Enisa. - Od maja devedesettree nismo se vidjele, esto smo se ule telefonom. - S kim je tamo? - Do vaeg ranjavanja bila je sa Jozom. Njega joj je utrpala Luca, da se brine o njoj. Stariji je od Lidije deset godina. Nije se enio. Odavno je tamo. Dok je bila djevojka bio je zaljubljen u nju. Izgleda i sad... - A, otkad ti zna za to? - U maju mi je priznala, kad sam bila kod nje. - ta misli, otkad je s njim? - Sadik se sjeti Amirovih rijei: Volio bih znati ko je prvi zgrijeio, ja ili ona? - Krajem aprila, ili poetkom maja - Enisa ga pogleda sa zanimanjem. - Zato te to interesuje? Da ne eli, moda, opravdati njega? Da se, to, nije i njemu desilo? - Ne, zaboga. Pa, zna koliko voli nju i djecu - ne trepnuvi odgovori Sadik i osjeti olakanje vezano za Amirovu nedoumicu. Da mu nekako nagovijestim da je ona prva...?, pomisli. Ne, neu. Odmah bi shvatio da znam vie. Boljelo bi ga. Neu. - A, kasnije, poslije Joze? - To ne znam. Izgleda da se deavalo neto udno. Luca je sve ee bila gore, s njom. Lidija nije htjela u Hercegovinu. Niti u Hrvatsku. Kad sam joj javila da idem u Sarajevo vrisnula je, jeknula, nije mogla govoriti. ula sam jecaje. Nije to bio pla, nego vapaj! Sadik je utio. Negdje, duboko u sebi, slutio je da mu nije sve rekla.

XXVI Februar je bio na izmaku. Hladan, kao smrt na Balkanu, vlaan i pun magle teko je mogao objesiti osmijehe na lica. Posebno ovdje, gdje se ljudi rijetko smiju, priaju kad moraju i s kim moraju, vagaju svaku rije i svaki novi, a ljubav iskazuju samo sebi, divei se koliko su zaradili i utedjeli. One prave ljubavi, to kljua dolje junije, ovdje nema. Raznijeli su je hladni vjetrovi, saprale duge i este kie. - Ustani, da dorukuje - mama Luca je stajala u vratima i brisala ruke. - Djeca su odavno u koli. - Neu, nisam gladna - protegnu se Lidija i dohvati cigarete, namrti se ugledavi maglu na prozoru, a podonjaci joj postadoe izraeniji. - Opet si pila! Zato se drui sa onom fuksom? Helga, ili kako se zove, je prava..., a tako i izgleda - zabrza Luca. - Jebi se! - zaudi se Lidija ta ree, iznenaena, a onda dreknu: - Jebi se! Luca je stajala zabezeknuta. Ruke joj se poee tresti, brada zadrhta, noge je izdadoe. Sjede. - Eto, vidi!?... - promuca i obrisa suze kojih nije bilo. - Sad i govori kao ona. Postae kao i ona,... prava... - Luca umiri glas. - Zvao je Jozo, sino. Pita kako si? On te voli. Rado bi te onio. Uz njega bi bila najsigurnija. I ti, i djeca. - Jebo te Jozo! - vrisnu Lidija. - Ti stara, austrougarska, kurvo! Jebo te Jozo, kao to te i Ante Nikolin, godinama... - Samo se udim, kako nikad nisam rekla tati? Valjda me bilo stid tvoje sramote - navalie joj suze pri pomenu oca, njegov dobroudni osmijeh ispuni sobu, poelje da je on zagrli, da mu se nasloni na rame i da plae, plae... - Kakav Ante, dijete, Bog s tobom? - Luca je irila ruke, toboe iznenaena. - Ne seri - mirnije ree Lidija. - itavo selo je znalo. Svi, osim Blaa. Bila sam najsretnija kada sam otila da studiram u Sarajevo. Zato i nisam otila u Zagreb, gdje ima puno naih, da mi se ne smiju, da ne pokazuju prstom na kurvinu ker. Lidija ustade, prigrnu kuni ogrta, i izlazei iz sobe ree: - Ne oekuj od mene da te potujem. Kakva sam budala bila kad sam dozvolila da mi rasturi brak. Kako si me, perfidno, gurnula Jozi u naruje!? O tome je razmiljala mjesecima. Posebno, kad je ula da je Amir ranjen, da je u bolnici. eljela je da bude uz njega, da se brine o njemu. Ali, znala je da on to, nikad, ne bi dozvolio. Drugi neko, moda. On ne! Dobro je znala da njega kroz ivot, iskljuivo, vodi ponos. Boe, koliko ponosa u jednom ovjeku, pomislila bi. A mnogi i neznaju za tu rije. - Ne mora me potovati - Luca ue za njom u kuhinju. - Misli na sebe i djecu. - To i hou - iskezi joj se Lidija. - Sino sam odluila da dovedem Amira ovamo, na lijeenje, ako bude htio. Sve u uiniti da to i uradim. ivim za taj dan. Luca se ukoi. Blijeda, nasloni se na sto. Ulazei u kupatilo, Lidija ju je ula kako razgovara sa Gospom. Popodne, dok su ruali, Damir upita: - Mama, Esma kae da je Dino otiao tati, u Bosnu. Je li istina? - Jeste, sine, otiao je sa mamom - odgovori ona i osjeti da joj znoj curi niz lea. - Rat je gotov, a mi? Hoemo li ii tati? - upita Damir ne diui pogled sa stola. Lidija pogleda Esmu. Krupne djeije suze kapale su na pire od krompira.

XXVII - Ne znam kako da mu kaemo? - ree Sadik. Bojim se reakcije. Moe nam zamjeriti. - Nee. Polahko emo, kroz priu - nesigurno e Kiko, dok su se penjali na trei sprat. - Nekako je osjetljiv. Ne dozvoljava ni da mu se pomogne. udan je. Poseban... - Sadik uhvati Kiku za ruku. - Kako emo mu rei? - Spontano. Ispae neto. ovjeku uvijek treba pomagati, ako zasluuje. I onda, kad ne dozvoljava treba mu pomagati da ne zna, sve dok mu je pomo potrebna - ree Kiko i osmjehnu se sestri Emi, koju sretoe u hodniku. Upita je: - Kako nam je jaran? - Po cijeli dan igra karte. Ramiz ga ui kako se vara - nasmija se ona. Sjedili su za stolom pored prozora. Ramiz mu je pokazivao trikove, a on se udio i smijao. Bio je raspoloen. Kad su uli, Amir ih pogleda pravo u oi i smijui se ree: - E, da vidite ta radi profesor za kocku. Pravi maioniar. Kartu sakrije u oko. Ne gleda prvo u noge, ta li se desilo?, upita se Kiko. Moram saznati, pa poto. Kiku je uvijek interesovalo, zato Amir posjetioce prvo gleda u noge, a potom u lice. Nikad ga nije mogao upitati. - Evo, prava domaa bamija - Sadik izvadi erpu iz cekera. - A ovo je zadnja glavica kiselog kupusa, malo tukne, sad e april... Sadik pripremi sto i postavi im da jedu, obojici. - Bismillahir-rahmanir-rahim - prije jela proui Amir, a kad primjeti da ga oni iznenaeni gledaju, upita: - ta se ibretite? Kao da niste nikad uli Bismille? - Jesmo, ali ne od tebe - odgovori Kiko. - E, dobro. Idui put hou da mi donesete knjiga, sve to imate o vjeri, bar, to je vrijedno proitati i nauiti. Oni se zgledae. - ta se zgledate? - nastavi Amir. - Vjera je ovjeku potrebna da bi sebe drao pod kontrolom. Jer, ovjek je najvea ivotinja. To je pokazao i ovaj rat. Ili je uradio zlo koje niko ne bi uradio, ili je izdrao patnju koju niko ne bi izdrao. ovjeku treba vjera. Ko istinski vjeruje u Boga, taj nikad nee uiniti zlo, a i patnju e lake podnijeti. Sluali su ga i gledali, ne vjerujui uima i oima. - Ne treba praviti dramu to nemamo sve, sve to nam treba, to smo izgubili u ratu. Sa onim to ovjek ima, treba da uini najbolje to moe - nastavljao je jedui. - Zato, hou da mi donesete knjige, da nadoknadim. Sad je vrijeme da mu kaemo, pomisli Sadik i pogleda Kiku diui obrve. Ovaj shvati, no, pokaza oima na Ramiza, dajui Sadiku do znanja da e, moda, Amiru biti nezgodno pred novim cimerom. - Vie mi ne gleda u noge kad ulazim, gleda u oi? - strepei upita Kiko. - Odavno ja tebi ne gledam u noge, otkad u oima ne nosi saaljenje. Ljudima prvo gledam u noge, da bih im dao vremena da izbace saaljenje iz oiju. Ne podnosim da me saaljevaju. Nita gore. Neka ale onako ljudski, u sebi, u srcu, ne moraju mi pokazivati oima. - Puno ti pametuje, jebo te ponos, sad... - upade Ramiz pridiui se, uze take i dobaci: - Izvinite, moram vani. Kiko i Sadik se zgledae. Sad! Ispratie pogledom Ramiza, poee se zgledati, kaljucati...

- ta nije u redu? Hajde da ujem. Danas mogu sve podnijeti - upita Amir shvatajui da neto visi u zraku. - Sve je u redu - poe Sadik. - Bar bi trebalo biti... - zauti i poe raspremati sto, nespretno kupei stvari. - Lidija je zvala Enisu... - konano prevali. - Pa ta? - upita Amir, a srce mu zalupa estoko, plaio se da ga ne uju. - Nita. Hoe da doe - dodade Sadik, teret mu pade s plea, poe lake disati. - Pa ta? - ponovi Amir, srce mu skoro stade, jedva povrati dah, a pogled mu pobjee napolje i zaustavi se na panju trenje. Sadik pogleda Kiku, molei ga oima da on nastavi. - Izgleda... - poe Kio i stade, jezik mu odeblja, rijei se izgubie. - ta? Zar ima jo!? - Amir die ruke. - Hajde, pucaj! - ... eli da te vodi sa sobom u Njemaku, da se lijei. Naravno, ako bude htio. Amir se strese. U oima mu se pojavi vatra, obuze ga svega, zapali. Osjeti znoj iz svake pore. Doe mu da psuje, da razbija. Otkud joj hrabrost?, pomisli. Tri godine nita, a sad bi me vodila tamo, u guzicu. - E nee, Lucu ti tvoju jebem - ree poluglasno. - Nee me vodati po Njemakoj i pokazivati kao medvjeda. Zar da mi se smiju, svi to su te jahali? Najednom, sjeti se Lejle. Ue mu u prsa, stisnu ga u grlu. Miris njenog jorgovana zagolica mu oi. Zasuzie. Zar ti nita nisam znaila?, upita ga udnim oima. Zar nisam bila u tvom ivotu? Zato se ponaa kao da me nije bilo? Moda sam ti bila samo utjeha? A moda je i njoj, tamo, trebala utjeha? Vrati se Ramiz. Ugledavi iskre u oima trojice ljudi, shvati da je doao prerano. Miris tajne bio je toliko estok da je trebalo otvoriti prozore.

XXVIII April je osvajao grad, polahko, drukije nego lani: zelenilom trave, pupoljcima to nagovjetavaju behar, suncem i djeijim smijehom, djevojkama i mladiima to neumorno skupljaju poglede, kafanskim batama punim mladosti i ljepote, nadom... Stajao je kraj prozora i gledao u panj trenje, oslonjen na jednu taku, zamiljen. I ja sam kao panj, pomisli. Sam, posjeen, poeo da trulim, kao i on. Oko njega sve napupilo, sprema se da buja, da ivi, die mirisom. Samo on, nita. Mrtav! Tu je, a mrtav. Vidi se, a nema ga. Isti smo. Prethodnu no nije ni spavao. Razmiljao je kako bi to izgledalo da ode u Njemaku. Moda, u neki drugi grad, ne tamo gdje je ona bila. Da bude sa djecom, da ih gleda i ljubi, da miluje uvojke i udie njihov miris, miris djeije radosti. Da ih strpa u zagrljaj i da ih uvue u sebe, duom da ih pokrije, oi da napuni njima, zaboravljeni osmijeh svoj da sretne... Skoro je bio odluio. Ii e!? Samoa je mjesto gdje se vodi velika bitka, sjetio se neijih rijei. E, vala i jeste, da vea ne moe biti, pomisli. Jutrom, sa prvim zracima sunca, zapljusnu ga i ponos! - Nikad! - stisnu zube, a jauk mu se zabode u prsa. ta ako ona doe, ako donese one svoje oi, ako me prekrije osmijehom?, upita se. ta ako me zagrli i stisne, ako osjetim njen miris?, strese se. ta onda uiniti? Koji je to ponos, koji e me zaustaviti da ne odem s njom? A onda, ta onda?, opet se strese. Onda e me vodati kao medvjeda, pokazivati me svojim..., na moje rogove e upirati prstom..., saaljevae me kao zadnju bijedu, kao...., uzdahnu bolno i teko, a osjeaj bezizlaza zavue mu se u kosti. - Nikad!! Esma sad ima deset godina i etiri mjeseca, proe mu kroz glavu. Damiru je devet i mjesec-dva. Veliki su, sve znaju. Zamisli ih kako oslukuju umove iz Lidijine sobe. Pravi put je teko nai, uzdahnu. Najlake se nae onaj pogreni. - Hoemo li pokera? - upita Ramiz. - U cigare. - Kasnije, neka sad... - Samo gleda taj panj, kao da ti je neki rod. Puno se lomi, brate... - Bila je lijepa trenja. Kakva bi tek sad bila, kad izbehara? - Amir pogleda u Ramiza. - Pusti trenju. Ne foliraj me. Druge stvari tebe lome, jedu te - Ramiz napravi lepezu od karata. Treanja e uvijek biti. Jednu posijeku, druga nikne. A ti, ne bi se trebao toliko gristi. Dae Bog i tebi dobro, zasluio si. - Hoe. Allah daje svakome. Samo, neki ne znaju da uzmu... A, neki nee... Ramiz se zamisli. utio je.

XXIX - Uporna je, doi e - Sadik slee ramenima. Kae, predomislie se kad ona doe. Veli da im treba, i njoj i djeci. Amir je utio. - Mislim da je najbolje da ide - Kiko ga zagrli. - Preporodit e se uz djecu. Iskreno, mislim da te nikad nije prestala voljeti. Rat i samoa..., jebi ga. - Poi od sebe - dodade Sadik. - ovjek je velik onoliko, koliko je spreman da oprosti, rekao je neko. Amir je i dalje utio. Sjedio je pored prozora i gledao vani. - Trebao si ii s nama na Vrelo Bosne. Bio je urnebes - Kiko promijeni temu. - Pravi prvomajski uranak! Rekao je to tek da neto kae. Znao je da Amir nije htio ii zbog guve, zbog znanih i neznanih ljudi, zbog saaljivih pogleda, iskrenih i onih drugih. - Volio bih otii danas, sutra... - ree tiho. - Aleja mi puno znai. I Vrelo... - zastade, skoro zamuca, pogled mu opet pobjee napolje. - Ii emo kad god hoe - jedva doeka Kiko. - Moemo svi - okrenu se ka Ramizu. - Hoe li i ti s nama? - Ne bih ovih dana. Nigdje mi se ne ide. Drugi put hou. Nije elio da im smeta. Znao je da su oni kao jedan, da nemaju tajni, da ponekad pred njim izbjegavaju neke teme. - Onda sutra, moe li? - upita Amir, kao da mu se uri. - Nas trojica. Valjda nee biti... - najednom se ukoi, rukom je pokazivao kroz prozor, u pravcu iblja iza pomone zgrade. Osmijeh mu se prosu licem, oi zasijae... - Trenja, gledajte, trenjica - glas mu je zvonio kao u djeteta. - Prava trenja, pa jo izbeharala. Kiko i Sadik pogledae za njegovom rukom. Iz iblja su virile izbeharale granice, ne mnogo njih, a stablo se jedva naziralo. - Ima skoro dva metra - ushieno e Amir. - Kako je prije nisam vidio? - Prole godine nije beharala - objanjavao je Sadik. - A, i gledao si onu staru, svoju..., i daleko su. - ta misli, da li je od nje..., sjeme? Ima dvadeset metara od panja - ivo e Amir. - Sigurno jeste. Mora. Nema druge - Sadik rairi ruke. - I ja mislim, mora. Ja ta je?! - zakljui on, a osmijeh mu je krasio lice. - Rekao sam ti - umijea se Ramiz. - Jednu posijeku, druga nikne. Tako ti je s trenjama. Sa ljudima nije. ovjek kad ode, kad ga posijeku, nisi siguran da e drugi nii. Neto hoe. Samo, hoe li biti ovjek, to je pitanje? Zato, sve je manje ljudi, pravih ljudi... - E, uj ga, kockar pa filozof - nasmija se Kiko, zagrli Ramiza, pa upita: - Da ti nisi malo prolupao, ha? - Morao sam, ovdje s njim - pokaza glavom na Amira. - Samo pametuje. Jebo ga ponos, sad... - Stvarno su vjene - samo za sebe ree Amir. - Molim? - upita Sadik, jedino je uo neto, bio je najblii. - Nita - odgovori Amir, a osmijeh mu se istopi. Kad su ostali sami, kasnije, Ramiz ga upita: - ta si toliko zapeo za trenje, majke ti? Meni su breze najljepe. - Lijepe su. I breze. Ima ljepote na sve strane, samo je ne primjeujemo. Neki ljudi vide ljepotu koju drugi ne vide. Zbog toga nisu u prednosti, osim to krae ive, bre se istroe, sagore.

- Kakva im je to prednost, to krae ive? - zaudi se Ramiz. - Stvarno pametuje. Prolupao si. Amir se nasmija. - Valjda - ree.

XXX Kikin golf, petnaestogodinjak, ut kao limun, milio je alejom. Amir je sjedio naprijed, skoro da je poznao svako stablo, po nekom detalju, grani ili kvrgi. Kiko je vozio polahko, da sve dobro vide, da imaju vremena za prisjeanje. - Odavde su gaali put preko Igmana - ree kraj razbacanog bunkera. - Imali su ga kao na dlanu. - Kako je sve zaputeno - Sadik je razgledao okolo. - Kao da nisu ovdje bili ljudi. - I nisu - ree Kiko. Amir ih nije uo. etao je alejom, zagrljen sa Lidijom. Prisjeao se svakog pokreta, svake rijei, svakog osmijeha prosutog u sunanom novembarskom danu kad su odluili da se vjenaju. Dragi glas zvonio je alejom. Jedanaest i po godina, pomisli. ta sve ovjek natrpa u torbu za jedanaest godina? Oeni se i dobije djecu, odgaja ih i raduje se kako rastu, razie se zbog rata, ratuje, ena ti se prokurva, i sam se prokurva, ostane bez nogu, ostane bez porodice, nije ti do ivota, nije ti ni do ega... Gledao je okolo, upijao detalje, kao da je doao na hodoae. Prepoznavao je mjesta gdje se igrao s djecom, gdje su sjedili i rotiljali. U jednom trenu sve mu se uini nestvarno, kao da mu se nikad nije dogodilo. Drvenim, pomisli. - Hoemo li izai, da proetamo? - upita Kiko. - Ja ne bih, eto sve smo vidjeli. Zaputeno, kao dungla - ree Amir. - Mogli bismo do Stojevca, da vidimo kako je tamo - predloi Sadik. - ta misli? - okrenu se Kiko Amiru. - Dobro - slee on ramenima. Dovezoe se do malog jezerceta, podno Igmana, gdje je prije bio lijep restorani, sad poruen, gorio i opuhan. Izaoe iz auta, Amir zapali cigaretu i uvue jak dim, a pogled mu prhnu uz Igman. Uzdahnu. - Danas je etvrti maj, esnaest godina kako je umro Tile - ree Kiko. Podsjeti me na to vila, gore na breuljku - pokaza rukom. Tu su ga dovodili da mu priaju prie. - E, njemu je niko nije mogao ispriati. Sve je on znao - zavrti glavom Sadik. Prije e biti da je on njima priao prie. Zamislite, oni sjede, altaju jedni druge, jedu i piju, sluaju Moju ljupku damu uivo - nasmija se. - Okolo po trnju, ui narodna milicija. Po suncu i kii, po danu i noi, do jutra. ue i uvaju dravu. Seru i piaju po trnju, moraju, nemaju gdje. Kiko se nasmija. Amir je utio i gledao u zelenkastu vodu. - I opet e tako biti - nastavi Sadik. - Jedni e jesti i piti, i ostalo to ide uz to, drugi e ih uvati, srati i piati po trnju, a trei e sve to plaati. Ljudi su nekad umirali da bi mogli rei ono to mislie, ginuli su. Danas bi mnogi umrli da se ne sazna ta misle, da se ne otkrije kakvi su. ast izuzecima - dovri Sadik i pljunu u vodu. Kiko se opet nasmija. Amir je i dalje utio, zagledan u povrinu vode.

XXXI Nikad mu nije bilo jasno, zato je tog prijepodneva izaao da proeta, sam, bez cilja, onako... esto se kasnije pitao, da li ga je nevidljiva ruka izvukla iz podstanarske sobice i bacila u subotnje prijepodne okupano suncem? Ili su se sluajnost i sudbina dogovorile da naprave jo jednu tajnu. Kupio je novine i uputio se ka Evropi. Tamo je svraao obino uvee, u posebnim prilikama. Bie mu ovo prva jutarnja kahva u Bekom restoranu. - Kolega, ta si se uozbiljio, kao da si diplomirao? - poznati glas natjera ga da se okrene. Za stolom su sjedile dvije djevojke. Jedna je bila Azra, kolegica mu sa Graevine. - Izvini, zbilja te nisam vidio - nasmijei se on. - Kao i uvijek - nasmijei se i Azra. - Hajde, sjedi s nama, proslavljamo Lidijinu esticu. Poloila je politiku iz prve. - estitam - on joj prui ruku. - Ja sam Amir. - Lidija - nasmijei se ona. - Jesi li i ti za tufahiju? - upita Azra, ugrize se za usnu, shvatajui da je napravila greku pozivajui ga za njihov sto. Bi joj jasno, u trenu, da nee etati sa Amirom drei se za ruke. To e biti druga ena. Amir je nije uo. Grom iz plavih oiju zapalio mu je tijelo, a opekotine su razarale tkivo eljno vatre, koja e ga pretvoriti u pepeo. Lidija je, zbunjena, brisala maramicom sok prosut po stolu. Crvena poput bulke, nije dizala pogled. Azra je, zabezeknuta, gledala ta im se dogaa. Bilo je oito, da su se sudbina i sluajnost dogovorile da naprave tajnu. U tramvaju, prema Nedariima, ona ree: - ta misli, da li e se Azra ljutiti? Dobre smo drugarice. Izgleda, mnogo je trzala na tebe... - Ne bi trebala da se ljuti na tebe, na nas... Deava se... - tiho e on. - Nismo mi krivi. - Nismo... Drei je za ruke, pred studentskim domom, utio je. Ona se osmjehnu i upita: - ta uti? Hajde reci, kad se vidimo? - Bjei od mene - promuca Amir. - Kad te gledam dobijem elju da te ljubim, da ne prestajem... - Pa, zato to ne uini? - nasmija se. - Ne smijem. Plaim se da me ne otruje, pa neu prestati da te ljubim. Nikad! - Amir zavue ruke u njenu kosu. - Rizikuj! - Neu. as mi lii na varku, as na istinu... - Folira. Samo si teatralan. - Dobro. Grijeh e biti tvoj. Sav. Navodi me na njega. Patnja e valjda ostati meni - bio je ozbiljan. - Opet si teatralan. - Pusti teatar. ivot nije pozorite. - To kae, a zna da jeste. Da nije ivota, ne bi bilo ni pozorita. - Ako je tako, ta smo onda mi? Kakve su nam anse da ne budemo drama, tragedija...? - Dobre. Poljubi me... - gledala ga je u oi. - Grijeh e biti moj, rekao si. Neka bude... On je privue k sebi. Zemlja nastavi svojim putem.

XXXII - Krenula je jutros kombijem - ree Enisa pripremajui kahvu, kad su se njih trojica vratili sa Vrela Bosne. - Sa njom je Ivo, striev sin. Dobar je voza, kae Lida. - Kad bi mogli stii? - upita Kiko. - Sutra, prije podne, ako bude sve dobro - Enisa pogleda u Amira. On obori pogled. utio je. Kad su poli, kasnije, da ga Kiko odveze do bolnice, Amir se vrati i zovnu Sadika. Zagrli ga i poljubi. Rukom mu pomilova kosu, kao djetetu. Mahnu Enisi i Dini. - Ne oprataj se, rano je. Vidjet emo se sutra. Ispratiemo te - dobaci mu Sadik. - Svakako - promrsi Amir. Samo ne znam gdje, iznenadi ga misao. Pred bolnicom Kiko mu ree: - Doi u sutra da upoznam Lidiju, da vidim kad ete ii. - Dobro. Hvala ti za sve - Amir ga zagrli i vrsto stegnu. - Doi svakako. Kiko krenu prema kolima. U prsima prvo osjeti strepnju, a onda mu protrnu cijelo tijelo. Okrenu se. Amir je ulazio u zgradu. *** Crveni kombi, folksvagenov transporter, grabio je autoputem. Ivo je puio, sve jednu na drugu, a Lidija utila. - ta misli, ako dabe odvalimo ovoliki put? - upita Ivo. - Moda nee htjeti? - Hoe, mora... - Lidija stisnu zube. - Ne smijem ga vie pustiti da pati. Moram mu pomoi, bar koliko mogu. - Da nije malo kasno? - upita Ivo s prizvukom ironije. Ona ga pogleda ispod oka, a pogled joj se u trenu zamagli. - Molim Boga da nije - promuca i pokri se utnjom. Ivo je pjevuio, ne vadei cigaretu iz usta. *** - Zato li me zagrli i poljubi? - upita Sadik Enisu. - Kad sam naputao bolnicu nismo se zagrlili. - Moda mu ve nedostaje. Sigurno je rijeio da ide. - Ne znam - Sadik zavrti glavom. *** - to si zamiljen? - upita supruga Kiku, poslije veere. - Ma, onako - odmahnu rukom. - Amir me brine - dodade kasnije. - Sumnjam da e otii s njom, tamo... Sumnjam. Odve je ponosan... - A zato ne bi iao? Nije lud da ne ide. - Nije lud, sigurno nije lud. Samo je ponosan - ree Kiko. Strepnja ga nije naputala, jo od poslijepodneva. *** - Kako je bilo? - upita ga Ramiz. - ta ima na Vrelu Bosne? - Tuno, brate - odgovori Amir. - Zaputeno. Nema ta vidjeti. Samo korov i uspomene... Gadna kombinacija, zar ne? Korov i uspomene - ponovi. - Jesi li za partiju pokera? - upita Ramiz, ne bi li ga raspoloio. - Nismo odavno. - Ja sam sve svoje partije odigrao i izgubio. To dobro zna, zar ne? - Amir ga pogleda u oi. Dobar si ti ovjek, Ramize. Moda to i nisi znao? A, moda ti je i svejedno ta ja mislim, ta drugi misle? Tako je najbolje, svejedno... *** U praskozorje ustade, upali svjetlo, uze list papira i olovku, pa sjede za sto i poe pisati: Draga Lidija,

draga, moja, djeco! Moda se i nije moralo ovako zavriti, ali, oprostite mi, ja ne mogu drugaije. Hou da znate, da sam vas cijelo vrijeme nosio u srcu, mislio na vas, ivio za dan kada emo biti zajedno. Ja... Suze poprskae papir. Udarale su kao kia po suhoj indri. Spusti olovku. Uze papir i pocijepa ga na komadie. Otvori prozor i izbaci ih. Ramiz se promekolji na krevetu. Amir uzdahnu. Uzdah, jo jedan, teak, pobjee u majsko praskozorje. On se prevjesi preko prozora. Skliznu na drugu stranu, tamo gdje nema nita. Ode za uzdahom... Ramiz vrisnu, trljajui oi. *** Lidija se zatrese na sjeditu. Bila je zaspala. - Prepade me - ree Ivo, ne vadei cigaretu. - Sanjala sam da padamo u provaliju, Amir i ja - strese se. Onda sam se zakaila o trenjevo stablo, a on je nastavio padati... Lidija pogleda kroz prozor. Majsko praskozorje je kucalo na stakla kombija.

XXXIII Gledala je itulju u novinama, ne vjerujui oima. Suze su kapale na grubi papir, nije mogla da shvati. Otkud? Kako? Amir B., roen 12. 06. 1961., umro 05. 05. 1996., oaloeni... Denaza... - Pa, to je danas! - pogleda na sat. - Ve je poela... Hodala je po stanu kao da nije njen. Teko je nalazila stvari. Konano, kad je bila gotova, upita se: ta u ja na denazi? Otii u kasnije na mezar. Sjede. Moram!, skoi. Da pitam gdje, kako? Istra i zaustavi taksi. *** - Hoemo li halaliti naem Amiru? - upita hoda. - Halalosum - apat preletje preko mezarja i utopi se u vjenost. - El fatiha... *** Stajali su, njih dvojica, oslonjeni elom na elo, s rukama jednog na ramenima drugog, i plakali. Suze su se mijeale u padu i natapale svjeu humku. - Ode... - jeknu Sadik. - Zauvijek... - odjea Kiko. Dva bratska jecaja, stopljeni u jedan, otpratie Amira u vjenu tajnu. *** - Kako i gdje? - upita ih ena zlatne kose. - Zar nije bio u Njemakoj? - okrenu se Kiki. utili su. - Hoete li mi odgovoriti, molim vas? - njene plave, ili tamnozelene oi, zamagljene, bile su pune pitanja. - Moram znati. - Nema odgovora - promuca Kiko. - Otili su s njim. On je tako htio... Moda, nekad... ena zlatne kose irila je ruke. *** Kasnije, naputajui mezarje, Sadik ree: - Iskopaemo negdje finu trenjicu i zasaditi mu iznad glave. To moramo uraditi. - Hoemo - ree Kiko. - Njegovu trenju! - Zato trenju? - upita Lidija. - Lijepo behara. Mirie... - odgovori jedan od njih. - Ko je ona ena zlatne kose? - opet upita Lidija. - Ne znamo joj ime. Dolazi na sve denaze - slijeui ramenima slaga Kiko. - Izgubila je mua poetkom rata, otad dolazi na sve denaze - ponovi on. - Ima mnogo takvih, hodaju po mezarjima. - Ja sam vidjela samo ovu - ree Lidija. - Lijepa je - dodade i osjeti betonski zid, tvri od tajne, izmeu nje i Amirovih prijatelja. *** Kad su svi otili, Lejla je jo stajala kraj mezara. Zlatna kosa presijavala se na popodnevnom suncu. Oi joj vie nisu bile plave, ni tamnozelene. - Saznau ja, saznati - jeknu. - Bilo kad... Krenu lagano, nogu pred nogu. Iza nje ostade miris jorgovana, milujui humku.

XXXIV Visok i koat starac, u sivom odijelu i francuzicom na glavi, urio je Koevskom ulicom. Na lijevom ramenu visio je rusak, poluprazan. Mirisao je na sapun i ljutu kiju, onu najljuu, to se prodaje upakovana u kutije od koulja. inilo se da dolazi iz daleka. Na raskru, kod sruene benzinske pumpe, zastade pored mladog para, upita neto. Mladi mu pokaza rukom gore, ka stadionu. Starac pouri, skoro potra, koliko mu je dozvoljavao umor i njegovih ezdeset i neto. - Jesi li mu vidjela oi? - upita mladi djevojku. - Ne, nisam zagledala. - Kao da ih nema, skroz su se uvukle u duplje, ne moe im odrediti boju. Neto ga je golemo pretrlo... - I sve si to vidio za sekundu? - Pa, pitao je za groblje - tiho e on i okrenu se za starcem. Na ulazu u mezarje, susreo je enu zlatne kose. Brisala je oi. - Keri, je li ovo Lav? - upita je. - Jeste - odgovori ona i pogleda ga. Uini joj se odnekud poznat. Dobro poznat. Zamisli se. - Zakasnio sam na denazu. Nisam bio kod kue kad je stigao telegram - kao da se pravdao. Uini joj se, po glasu, da bi starac rado zaplakao. - Ko vam je umro? - upita ona. - Sin, moj sin - skoro isplaka on i uputi se ka vrhu mezarita, gdje se crnila zemlja svjeih humki. Neto je ponese za njim. Sustie ga. - Kako se zvao? - upita nestrpljivo, slutei odgovor. - Amir, Amir B. - promuca on i ubrza korak. Ona zastade, kao da je udarila u drvo. Pribra se i pouri. - Eno, tamo desno... - pokaza rukom. Stajao je nijem, bez usta i oiju. S lica, izbrazdanog tvrdom korom hljeba, nije se moglo nita proitati. Najednom, hitro, podie ruke za fatihu. Ona se trznu, iznenadi je brza kretnja. Pratila ga je u molitvi. Starac zavri s fatihom. Spusti ruke. Pogled ostade zakovan za nebo tren-dva, a onda, drhtavim rukama poe popravljati busenje na mezaru. Ona, nesvjesno, poe initi isto. - Poznavala si ga? Zateena, podie pogled. Uini joj se, da jedna suza pokuava da se iscijedi iz njegovog, zakopanog, oka. - Jesam - promuca. - Ili smo zajedno u srednju kolu. - Mislio sam da nije toliko opasno - uzdahnu starac. - Valjda se rana zapoganila..., a prola je godina. - Rana? - iznenadi se ona. - Ja, nisi znala? - ne ekajui odgovor nastavi: - Bio je ranjen u obje noge. Jednu su mu odsjekli ispod koljena. Za drugu su se borili... Ona zanijemi. Gledala je starca... i nije ga vidjela. Mozak je pokuavao da rodi misao, iskru, koja e pokrenuti tijelo. Poela je micati usnama. Rijei nije bilo. - Keri, ta ti je? Jesi li dobro? - ula je, iz daljine, starev uznemireni glas. Vraajui se zbilji, shvati da je starac dri za ramena.

- ta ti bi? Bogami si me prepala. - Zato je otiao u Njemaku? - promuca pitanje. - U Njemaku? - zaudi se starac. - Kako u Njemaku? - Pa, da se lijei... - ona umuknu, a strah od istine zavue joj se u njedra. - Lijeio se ovdje, cijelo vrijeme - starac pokaza rukom ka bolnici. U srce joj se zabode misao da je bio tu, godinu dana pod njenim prozorom, sam i izmuen, sa bolom i patnjom koja ide uz to... A ona, nije znala. Budila se i lijegala s njegovim likom, ekala da se javi, nadala se... Koliko je puta zatreperila spazivi vitku figuru u uniformi? Koliko se puta trznula, zauvi glas slian njegovom?! O, Boe, a on je bio tu, skoro da ga dotaknem, pomisli. Najednom se ukoi. Spoznaja joj zaustavi krvotok. Nije stigla ni da se upita - zato? - Nije htio da ga vidim takvog, nije htio... Zato je izmislio Njemaku... - govorila je glasno i razgovjetno, a njene udne oi gledale su u nita. Starcu je, sve, bilo jasno. - Idem, keri, skoro e mrak. - Ostanite kod mene, noas... - iznenadie je vlastite rijei. - Odmorite se. Moete ii i sutra... - Hvala, keri. Brinue mi se... - ree tiho i die ruke za fatihu. Gledajui ga milo, ona mu se opet pridrui. Suza se, konano, iscijedi iz njegovog oka. Slana, i teka, pade na mezar. Njoj se uini da je ula, kako suza, mehko, poljubi platno na tabutu. Krenue zajedno. Starac jo jednom uzdahnu i ree: - Drago mi je da sam te vidio, keri. - A, tek meni! Majsko sunce, na zalasku, isprati ih umornim osmijehom. Miris ljute kije, pomijean s jorgovanom, zavlaio se u busenje svjeeg mezara.

XXXV Igrali su se zaneseni djeijom bezbrinou. Esma je eljala barbike, a Damir sklapao veliki, plastini, kamion. Luca je leala u sobi, vrata su bila otvorena, povremeno se ulo njeno mrmljanje, kao da se svaa s nekim, u polusnu. Majsko predveerje je osvajalo gradi prostrt u ravnici, irei tajanstvenost i nedoreenost prostorom to se utapao u mrak. Ili se, samo, tako inilo onima to nisu ovdje roeni? - Upali svjetlo - ree Damir ne diui pogled. - Upali ti, blii si - odgovori Esma. - Rei u mami da me nisi sluala. Rekla je da se ne svaamo. - Zar je ovo svaa? - nasmija se Esma. - Jeste, nee da me slua - tvrdoglavo e Damir. - ta misli, da li e mama doi sutra? - Hoe, tako kae baka... - A tata? - strepnja je treperila djeijim glasom. Iz sobe se ulo kripanje kaua. - I tata - bila je sigurna ona. - Kako zna? - Damir upali svjetlo. - Sigurna si? - Pa, jesam... - zamuca ona. - Mi smo njegova djeca, on je na tata. Treba da budemo zajedno. Doi e... - Mama nije bila sigurna kad je otila. Govorila je o tatinom ponosu. uo sam je kad pria telefonom, s nekim. Rekla je da sumnja, da nee pristati... - Damir zastade, na tren, pa upita: - ta ti misli, ta je to ponos? Luca budna, napregnu ui. - To je... - Esma ga pogleda diui obrve i ekajui elo. - To je... kad te neko, puno jai, udari, a ti mu vrati..., da ti se drugi ne smiju... ili... - stisnutih usana traila je jo jedan primjer. - Kad si gladan i kad ti neko nudi da jede, a ti nee - ree Damir. - Kae mu da ne moe, a on zna da si gladan, da nema ta jesi. Stid te priznati da nema jesti. Je li tako? - upita je. - Jeste, ba tako. - Ili - nastavi Damir - Kad si oenjen, kad ima enu i djecu... - zastade kao da ne eli govoriti dalje, nespretno je vrtio igraku u rukama, a onda nastavi: - ... pa sazna da ena nije vie tvoja... Damir zauti. Luca je bila ustala. Naslonjena na zid, tik uz vrata, sva se pretvorila u uho. - Ba mrzim onog Jozu - ljutito nastavi Damir. - Sve igrake, koje mi je dao, sutra u baciti u smee. Luca se zabezeknu. Skoro da nije disala. - I ja ga mrzim - ree Esma tiho, pokazujui glavom ka sobnim vratima i stavljajui prst na usta. Moda je budna - priapta. - Baka je kriva, ona ih je spetljala - dodade jedva ujno, zavjereniki. - Jeste, ona je kriva - aputao je i Damir. - Mama tako kae... Luca se ugrize za usnu. - Ako tata doe, ja u stalno spavati s njim - nastavio je Damir glasnije. - ta misli, svaki dan zajedno? - oi mu se zacaklie. - Ii emo na izlete, svi zajedno. Sjea li se Vrela Bosne? - Naravno. Zar se i ti sjea? - ne ekajui odgovor Esma nastavi: - Sanjala sam Vrelo Bosne. I Trebevi..., i Igman sanjam, ponekad... Najee sanjam Baariju. Kako se zvala ona evabdinica, gdje smo esto jeli evape? - upita Esma. - Ako se sjeti, svaka ti ast. - eljo! - kao iz topa odgovori on. Najbolji evapi na svijetu, uvijek je govorio tata. - Svaka ast - pomilova ga Esma.

- Pa, zna da je tata navijao za elju - ree Damir. - I ja sam. Tri puta me vodio na utakmice. Nisi valjda sve zaboravila? - zauti i nasloni glavu na koljena. Nije se micao, bio je tih, a onda zajeca. - ta ti bi? - zagrli ga sestra. - Najednom... Damir die glavu. Niz lijepo, djeako lice, kotrljale su se suze. Uzvrati Esmi zagrljaj i promuca: - Tata nee moi trati za loptom... Nikad vie... Sjea li se, kako smo igrali na Vrelu Bosne?... Volio je fudbal.... - opet zajeca. - Ne plai molim te, i meni se plae - kroz suze ve govorila je djevojica. - Nemoj plakati... Moete igrati odbojku... odbojku... - grlila je brata. - Svi emo igrati odbojku, samo da on doe. Brat i sestra, zagrljeni, plakali su daleko od zaviaja, daleko od dragih predjela, gdje su poinjali djetinjstvo i gdje su im ostale elje. elje, zarobljene u uboru rijeke i treperenju breza, topola i jasika, u mehkoj i toploj travi, to im je ljubila bose noge. Plakali su zalijevajui tanahnu nadu, da e doi drago bie i donijeti im sve to su izgubili. Luca se na prstima vrati do kaua. Poe praviti umove kao da ustaje, dobro se iskalja idui ka vratima, govorila je: - Uh, pa ve je mrak. Boe, koliko sam spavala. ta rade moja djeca? utili su. Esma je opet bila sa barbikama, a Damir je na karoseriju kamiona slagao ostale igrake. - Hoemo li praviti kolae? - zakorai Luca u lukavstvo. - ta bi ti volio, Dao, a? - Nita - procijedi djeak ne diui pogled. - Nita? - kao zaudi se Luca. - Otkad ti ne voli kolae? ta emo praviti, Ena? - okrenula se Esmi. - Nisam Ena. Rekla sam ti da me tako ne zove! - Dobro, zlato bakino, ne ljuti se. Nekako mi lake. Esma mi je zakuito, jedva izgovorim - tobo pomirljivo e Luca. - A, i staromodno je. Ena je moderno ime. Ako ti se ne svia, hajde da naemo zajedno neko lijepo... - Neu. Ja sam Esma i ostajem Esma. Moja se nana tako zvala. Umrla je kad je tati bilo jedanaest godina - tiho je govorila. - Bila je lijepa, imam sliku dolje u Bosni... Tata e je donijeti... - Naravno, zlato bakino, ti si Esma i ostaje Esma. Ali, da naemo neko modernije ime, samo da te tako zovemo - pokua je prigrliti. - Evo, naprimjer: Ena, Ema, Nina, Tina, Viki... a? - Ja sam Esma! - odgurnu Lucinu ruku. - Zovi me tako ili me nemoj nikako zvati... - Dobro, zlato bakino, dobro - lukavo se smijeei ree Luca. - Hajde da pravimo kolae. - Sutra emo praviti kolae - ree Damir. - Kad dou tata i mama... Praviemo tulumbe, tata ih najvie voli...

XXXVI Buljila je u asfaltnu traku. eljela je da putovanje traje dugo, to due, bar dok ne smisli najbezbolniji nain da saopi djeci. Zar je mogue nai taj nain?, zapita se i uzdahnu. Zar je mogue rei da im je otac mrtav, a da ih ne zaboli? Sjeti se Enisinih rijei: Reci im istinu, samo istinu. Saznae bilo kad, a onda ti nee oprostiti. Uzdahnu. Ivo je pogleda. Slutio je njenu nedoumicu. - Kako e im rei? Bie teko, a? - zavrti glavom. - Trebala si javiti Luci. - Nisam trebala. Briga me za nju. Moda je najbolje da im kaem da je umro, da se nije ubio? ta misli? - Nikako. Saznae nekad... - Shvatie. Nee uvijek biti djeca - neto, kao nada, pojavi se u Lidijinim oima. - U tome i jeste stvar - ree Ivo. - Kako misli? - Pa,... vidi... - Ivo zapali novu cigaretu. - Kad se neko ubije glavno je pitanje zato se ubio, koji su razlozi? Ako sad ne shvate, ako ne zapitaju, jednom e se zapitati. - Pa, ubio se jer..., nije mogao da podnese to je invalid, to je... - mucala je ona. - Najbolje je da kaem da je umro... - Da. To bi bilo najbolje za tebe, a i za Lucu. - Kako li e ona podnijeti? - Opet si ironian! - prijekorno e Lidija. - Budimo realni, pazi... - Ivo se nije obazirao. - Ako im sad kae da je umro, recimo od komplikacija poslije operacije, ili neto slino, jednom e saznati da se ubio, a onda... ta onda? - Shvatie, htjela sam im olakati. - Jesi li sigurna? Moda e shvatiti da si htjela zatititi sebe, da si htjela sakriti neto svoje? - Ivo je bio ljut. - Uostalom, nisu ni mali, niti su to glupa djeca. Vide i Jozu, i sve... - Znai, i ti?... - bila je tiha. - Da, i ja... Dobro si ga poznavala. Zna da je bio ponosan. Ja sam ga vidio samo na moru, sjea li se. Druili smo se dva-tri dana. Bio je iskren, plemenit. Zato, slaem se sa Sadikom. Ne znam koji te avo tjerao u Sarajevo. Da nisi dola ovjek bi... - Ivo uuti, zapali cigaretu na ar prethodne, pa mirnije ree: - Ali, to je-tu je... - Stvarno misli da se ne bi ubio? - upita ona. - Mislim! utili su. Svjetla kombija su cijepala pomrinu. Vozio je brzo. Htjela ga je zamoliti da vozi sporije, ali promuca: - Luca... Prokleta Luca... ta je imala protiv njega? Crkla bi da me nije spetljala sa Jozom... Ivo se glasno nasmija. - ta je? - upita ga. - Pusti Lucu..., i Jozu. Nisu oni krivi - odmahnuo je glavom. - Neu rei ni da si ti kriva. Samo, moda ga nisi voljela? - Jesam! - skoro vrisnu. - Pa? - Taj rat, sve te prie, osjeaj bezizlaza, strepnja, samoa, sumnja... - Eto, vidi - prekide je Ivo. - ta?

- Nisi ga voljela. - Jesam... - Dobro - pomirljivo e on. - Sad mora biti praktina. Ima djecu... Mislim, da ti ne gine Jozo. - Nikad! - povika Lidija. - Nikad... - ree tie i spusti glavu u rairene ake.

XXXVII Probudi ga cvrkut ptica i opojni miris behara. Leao je pod trenjom, a pored njega je sjedila djevojka i vezla mahramu. - Ko si ti? - upita je. - Ja sam Tajna - odgovori ona. - Gdje sam? - Tamo gdje nisi trebao biti. Ali, zbog ponosa si ovdje. Ovdje dolaze samo odabrani. Ti nisi taj. Ti si poseban - otpjeva ona. - Ovdje ima treanja? - Odskora. Zbog tebe. - Nekako si mi poznata... Lijepa si... Podsjea me na nekoga... - Moda na san? - nasmijei se ona. - Da, da... Na san...

Slinost sa dogaajima i likovima je namjerna, sarajevska... Autor

POGOVOR Prvo knjievno djelo dosad nepoznatog pisca Refika Osmanovia, roman Trenje su vjene, ravno je umjetnikom otkriu jedne nesvakidanje originalnosti! Njegova proza je sve prije nego li rezultat ma kakvog poetnikog mucanja i nesnalaenja u isprepletenoj strukturi romaneskne grae, nego upravo suprotno: rije je o skrupuloznoj saetosti, jednostavnosti i jezikoj krtosti i prostorima koji se, eo ipso, ba zaslugom ovakve eliptinosti, lepezasto ire iza svake Osmanovieve - utnje. Time je naracija u umjetniko kao prominentno tajanstveno, u zatamnjeno, a prepuno semantikih naznaka, dobila na razuenosti, stalno izbjegavajui svaku jednosmjernost koja bi vodila uproenim projekcijama svijeta i ivota. Izmeu pogubne uproenosti i teko dosene jednostavnosti Refik Osmanovi ini otru distinkciju, poput iskusnog pisca hemingvejevske estetske nastrojenosti to ne malo zauuje, jer se italac, dok upoznaje uzbudljivo Osmanovievo tivo, stalno prisjea rijei velikog majstora proze: Ono to se kod mene vidi, samo je vrh sante, a njeno dno je bio i ostao moj cilj. Sluei se, ali nipoto kao ugledanjem ili ma kakvim uzorom, slinim sredstvima prozodijskog izraza, Osmanovi nas obogauje novim saznajno-estetskim uglom vienja realnoga, ovdje obgrljenog u vrlo kompliciran suodnos erosa i thanatosa, a kad se svemu tome jo pridoda dramatika ivotne zgusnutosti situacionih obrata to ih je na ovim prostorima donio bestijalni rat (Osmanoviev roman je smjeten u sarajevski troipogodinji geto), onda imamo posla s naroitim svesvijetom zbijenim u malome, regionalistikom - nisam, dakle, rekao regionalnom - iz koga isijavaju nesaglediva znaenja zalelujana u kronji univerzalnoga, jer nita nije - kazuje Osmanoviev roman, dabogme implicitno - toliko i tako maleno da se u njemu ne bi mogao oglednuti ukupan svemir! Izuzetno je zanimljiva konceptualna zasnova Osmanovievog romana Trenje su vjene. Naime, ovjke bi, pa gotovo i sudbinski, pomislio da tu mora biti rije o masovkama kao scenama koje se u ovakvim zbivanjima gotovo podrazumijevaju, ali - ne! Ono ve potencirano svoenje stvari na nuno, kao da se prenijelo i na fabulativni sklop romana: u pitanju je glavni protagonist Amir B., i samo trojica njegovih ratnih drugova, neizdajniki privrenih, a, opet, u cijelom djelu se itekako osjea kozmiki huk rata, njegovo kataklizmino olujanje, svesmrenje svega to je u ovjeku ljudsko, ali i ono bukvalno, vanduhovno, fiziko istrebljivanje jednog naroda (Bonjakog), i kao da se neprestano obre naslov onog drugog romana, ali posveenog Drugom svjetskom ratu - Smrt je moj zanat - i svaka stranica Osmanovieva je to. Kod ovog pisca smrt je smrt svega u svemu, a pakao sveproteitost te smrti na svim prostorima ljudskosti. Smrt je, recimo, velika, bolna, ali ne bez zablude, ljubav zlosretnog Amira B. spram Lidije, i Amir B. takoer doivljava vlastitu smrt, ali ne kao samoubojstvo to ga je morao poiniti, nego i njega oluj rata i samoa bacaju u zagrljaj Lejle, bive tek onako simpatije, no i Lejla je usmrena istog trena kad je spoznala da joj je oduvijek voljeni ovjek, Amir B., leao beznog, nadomak ruke, u koevskoj bolnici, a nije otiao u Njemaku da obie enu i djecu, jer nije elio da ga Lejla, sad najednom ludo zavoljena ena, vidi tako obogaljena, da ga iko i ikad ali, jer je ivio samo od ponosa, i samo za nj. I, ginuo je zarad tog ponosa, i ljudske uspravnosti (jer to ree pjesnik, Amir B. dokazuje inom: Ako je zemlja moja/ i zemljotresi su moji/ Lako je vedrim nebom suncovati/, ali, na alost - i to je bila samo jo jedna u nizu njegovih kobnih zabluda: Ginuo je da bi tamo neki ljudski ljam, kao onaj Hako, otvarao gostione i restorane na njegovoj krvi, i da bi mu Profesor pred oima oridinarne prostitutke, i to pravi profesor, za 20 maraka, na javnoj sceni, istio cipele - toliko se osilio taj koji se ponosu i rtvi u odbrani domovine nikad ne moe, i nee, dovoljno slatko ismijati, jer za nj je rat-brat.

Kad ga oajni borac iz traeja u kojima godinama gnjije branei i Haku, izudara, izlazi iz gostione s punom svijeu da nije uinio nita - tek stekao jo jednu, a nepotrebnu, zabludu: udario je Haku, ali ta sa hakama-patriotima, koji su preplavili grad?! Naprosto: Za Amira B., za njegova tri ratna druga, ivot se, zbog njihovih vrlina, pretvorio u pakao, a taj isti ivot je, u svoj svojoj zlosrei protiv koje su ustali, istinski element u ijem se gibanju beskrajne tragedije hake snalaze itekako: Oni ribe, a nesrea more, oni imele, a nesrea stablo, akali to gozbuju nad svim pustinjama svijeta, i gozbuju, presreni ako je, i kad je, mrtvih u to obilatijem broju. Teak je ovo, i od neumoljive etinosti, satkan roman Refika Osmanovia, i, u krajnjim filozofijskim izvedenicama, kao da nadmauje onu staru kavgu izmeu Sartra i Kamija - naime: Jesu li pakao Drugi ili mi sebi sami - Trenje su vjene kau, neosporno: Pakao je sve! A kad je tome tako - Amir B., moralno i sam oneien, a ionako obogaljen - jer kako nakon svega ivjeti?! - ostaje bez izbora. Samoubojstvo to ga je izvrio digavi ruku na sebe samoga, nije, u Osmanovievom romanu, tek puki hir Amira B., koji se poinje obraati i Allahu, ali, ispostavlja se, vie ni tamo utjehe za ovu (pre)traginu linost zaljubljenu, simbolotvorno gledano, jo samo u dvoje: u svoju djecu u Njemakoj - a ne moe ih, i nikad nee pomilovati - i u trenje koje e vjeno cvasti, pa i onda kad budu cvale izvan njegovih zjenica - one e, ipak, i ipak, cvasti, a u njihovu cvatu zborite je svekolikog velianstva Djela Stvoriteljeva, a ono ljudima soja Amira B. i nije bilo namijenjeno. Osmanoviev roman je preteko umjetniko tivo u dvojakom smislu: po svojoj dogaajnosti, s jedne strane - to je njegov realitet - ali i u filozofijskim porukama - to su njegova pounutrena spoznajna polja - s druge. Dolo se ovdje do stepena kad se potiru i Krleine rijei iz Balada ....: Nikaj ni bilo da nekaj ni bilo - to za Amira B. vie ne vai, jer su sva vrata i pred njim i za njim, definitivno - zatvorena. Ali, (pre)iskusan je ovjek u pitanju, a da bi sve ivotodajne prostore ostavio bez zdenaca i bez primisli da e se omladiti drvee pretvoreno u panjeve - i nije li, u ovome smislu, pojava nove trenjice u bolnikom krugu, kao jedine radosti za oko i duu Amir B. takvog jednog, najavnog, karaktera ovdje? Svakako da jeste. Najvrsnije stranice romana Trenje su vjene Refika Osmanovia vezane su za halucinantne snove Amira B. One dionice koje ga, tako iznebuha, neoekivano, u dalijevski izokrenutim vizurama, vraaju u zaviaj, a tako su korespondentne s iracionalnou ratne situacije i svega onog to se deava u sarajevskom infernu, da se njima najupeatljivije skladaju ono (iz)vanjsko i u svijesti Amira B. sad nastanjeno kao jedna nova i drukija zbilja, da su se nerazluivo izmijeala dva fantazmagorina svijeta. Ovim stranicama Osmanovi posvjedouje opservaciju da su o sarajevskom ratnom infernu najautentinije pisali umjetnici upravo takve, fantastike prozne provenijencije, jer se iracionalno (neobjanjivo je ono to se zbilo!) najbolje ispoljava njemu sukladnim umjetnikim ispoljenjima. Naredno svojstvo ovoga romana takoe mora biti podcrtano, a rije je o unutarnjoj sloenosti inkorporiranoj na irom otvorenoj mapi ivotnih menifestnosti: Osmanoviev roman je i ljubavni, i roman-hronika o raspadu jedne porodice pod naletom spoljanjih razarajuih elemenata, potom, to je i biografski roman, uzmemo li brojne dionice posveene samo Amiru B. kao nosivom tvorcu svih pievih vizija, potom - zati i to ne kazati? roman-dokument, i to nepobitno taan, s te strane neupitan, i, najzad, Osmanovi je napisao i djelo o sudbini ideala, a kakva je ona - (iskazuje se u svoj svojoj kobi na svakoj njegovoj stranici. Magnetizam ivotne kaljuge je nesamjerljiv, i time Osmanovi izrie lini stav u odnosu na ideale, a oni se kod njega zovu ponos, a podrazumijevaju sva ljudska vjeruju, a ivot pak veoma voli sve to je - suprotno. Ovo slojevito, a potresno umjetniko djelo, ima kulminativnu zavrnicu kakvu nije lako nai unutar bosanskohercegovake knjievne tradicije, a i aktuelne joj scene. Ako konac djelo krasi (a to je ovdje vie nego evidentno) - u romanu Trenje su vjene - konac itavo djelo, logikom

unatrag baenog diska, multiplicira mnotvom drukijih paroksizama. Spaljena, ve i spepeljena kometa ivota Amira B., najednom ivot die do besmrtnosti, i to unoenjem, u zavrnici, jedne vilinske prie, bolje rei bajke, gdje sluamo - to je moja ista i posve slobodna asocijacija muzikoloku partituru romanse Voljeli se Mujo i Nizama - i uz pojavu jeze koja vas obuzima nad tih nekoliko zavrnih redaka-akorda, roman nas ostavlja trajno zamiljenim nad svim onim to je prije zavrnice, Refik Osmanovi napisao?! Naime: da li se to ita odista zbilo, ili je sve, u stvari, bio san o ivotu koji to nije bio, tek njegova posvemanja promaenost, ili niz nesporazuma, jer sporazuma nema?! To ne moemo, nismo u stanju tumaiti, to se jedino i samo moe osjetiti kroz besmre lelujanja ivotnih vela izmeu kojih se gledaju, i razgovaraju, njih dvoje: onaj koga vie nema (a ima!) i ona koje ima (a nema!), jer nieg nema, i svega - ima?! Nenad RADANOVI

Mozaiki razbijen u niz situacija, dramskih slika koje se meusobno rasvjetljavaju uvezujui se u cjelinu prie koja prati ivot Amira B., roman Trenje su vjene predstavlja uspjelo prvo knjievno ostvarenje Refika Osmanovia. Mozaika strukturiranost romana nije, naravno, novo i nepoznato naelo organizacije romaneskne prie, ali je ona ovdje nadopunjena i osobenom dramskom dimenzijom svake od niza situacija iji se konaan smisao realizira tek na niovu cjeline vremenski razbijene prie. Na toj osnovi Osmanovi oivljuje mnogo koriteni, u savremenom romanu dominirajui postupak. Pria, mozaiki ciklizirana rastom dramske napetosti u nekoliko naporednih tokova, ne prati stoga samo spoljni, dogaajni slijed, nego se fino usijeca u psihu junaka, u osoben dramski trougao Amir B., Sadik, Kiko, koji se potom nadopunjuje novim aktantima - Lidijom i Enisom, Amirovom i Sadikovom suprugom, te Lejlom, mladalakom, pa novom ratnom Amirovom ljubavi. Osmanovi ovih est junaka okuplja oko ideja ljubavi i prijateljstva koje se provjeravaju, ispituju u krajnjim stanjima odanosti i nevjerstva u ratnome kontekstu sarajevske klanice, pri emu u mimetikoj ifri roman hoe ispitati tipinu ratnu situaciju razdvojenosti branih parova usljed ratnih okonosti. Ali, to je tek jedna od semantikih dimenzija romana, koja u ravni prie o ljubavi idelistikim tonom boji roman na jednoj, te traginom vizurom na drugoj strani, pri emu oba ova semantika aspekta kao krajnosti jedne iste ideje nagovjetavaju i socioloko-kulturoloki obzor u drutvenome okviru, budui da su Amir i Lidija iz tzv. mijeanog braka, koji se odrava uprkos nastojanjima Lidijine majke da ga razvrgne. To nastojanje kroz Lidijino nevjerstvo, u koje je uvlai majka podlom igrom, vodi ka traginom finalu prie, ali i njenom katarktikom djelovanju. Drugi semantiki nizovi nadopunjuju ovaj osnovni na podlozi ratne svireposti, gdje je struktura mozaika potpuno saobrazna strukturi promjena psiholokih stanja, dimenziji evokativnosti djetinjstva i prvog kuanja nesree u sluaju Amira B. suoenog sa smru majke, potom nizu ratnih iskuenja u kojima se propituje ljudska tvar raspeta izmeu krajnjih osjeanja, ideja, i etikih principa, u emu roman i dostie svoj semantiko-stilski vrhunac. Saet jezik, sveden na gotovo informativnu vrijednost reenice, bez kontativno poetskih vrijednosti leksike, funkcionira kao jezik nagovjetaja, sugeriranja u prii u kojoj je dogaajnost tek podloga za sloene psiholoke i intelektualne vibracije, pri emu ovaj roman nije intelektualistiko obrazlaganje u prii i prianju, nego poetsko sugeriranje u prikazivakoj narativnoj situaciji. Tako konstituirana narativna situacija omoguuje ospoljenje lika i to ne na bazi njegove meditativne ispovijesti, to je najei postupak u bosanskoj prozi nakon Selimovia i Andria, nego kroz piev prikazivaki zahvat gdje se lik dramski ospoljava, ili se, pak, to ospoljenje zbiva kroz dijalog sa drugim aktantom koji nije istovremeno i zastupnik drugaijeg etikog ili idejnog stanovita. Otud se za ovaj roman, koji ipak batini mnogo od klasino postavljenog proznog postupka, moe rei da je unekoliko iznevjerio literarnu maticu sveznajueg narativnog subjekta u bosanskoj prozi koji batini epsku prialaku situaciju, ali i obrazac meditativne ispovijesti koja je bosanskoj prozi davala lirski tonalitet. Odluivi se za prikazivaku, a ne samo kazivaku poziciju Osmanovi u izvjesnom stepenu dramatizira roman, pa se on odvija unutar nekoliko prostornih taaka koje se ispostavljaju kao pozornica za ospoljenje Amirovog doivljavanja i preivljavanja ratne stvarnosti, ali i pozornica za sudar suprotnih naela - idealizma boraca, branilaca grada, i hohtapleraja koji prati taj idelazam besprizorno se bogatei na njegovoj rtvi. Stoga je ovo roman koji je u socijalno-psiholokom pogledu istodobno i ironino-kritiki utemeljen, ali i opominjue usmjeren spram aktuelne drutvene prakse. Takav odnos prema ratnoj stvarnosti rijetko je prisutan u recentnoj bosanskoj knjievnosti, iako on, paradoksalno, dominira novinarskim diskursom dajui mu background kritikog, ak hrabrog novinarstva.

Trenje su vjene od poetne hronoloke take, smrti Amirove majke, do zavrne, Amirovog samoubistva motiviranog ponosom, ali i osjeanjem besperspektivnosti ivota u postratnom sindromu psiholoke i etike nestabilnosti i drutva i ovjeka u njemu, u stvari predstavlja veoma itak tekst koji itaoca ne moe ostaviti ravnodunim po snazi svog istraivanja ljudskih moi u krajnjim situacijama bezizlaza, raspada svih vrijednosti, gdje prijateljstvo trojice ljudi djeluje kao neka vrsta mogueg, ali ne i dovoljnog utoita za ovjeka koji je gubitnik unaprijed, ovjeka kojemu je ljubav uskraena surovom igrom meunacionalne, apsurdne mrnje, ovjeka koji odbijajui saaljenje i samosaaljenje ne pristaje na polovinost ivota, kao to ne pristaje ni na polovinost ljubavi. Amirovo samoubistvo otud djeluje kao simboliki i tragini in strzanja iluzija sa svijeta to se izdaje za stabilan, smislen poredak vrijednosti, u kojem se logikom usuda neprestano otkrivaju napuknua i pukotine kroz koje curi smisao postojanja. U neto pojednostavljenoj projekciji ovo jeste roman o ovjekovom uzletu u prijateljstvo u ratnom kontekstu i idealistikoj uspravnosti ratnika, ali i postratnog posrnua i oka nad spoznajom da je stvarnost iznevjerila idelistiki projekt u koji se ovjek pouzdao, roman koji je iskustvenu, ali tipinu situaciju ratnog napregnua i postratnog oka doveo do sugestivne ljudske konkretizacije, roman to postavljajui pitanje zapravo naznauje puteve moguih odgovora, koje ne eksplicira, ve vjeto sugerira, konano, roman koji dokazuje da je Refik Osmanovi novo ime u bosanskoj knjievnosti, pisac koji e nas zasigurno obradovati i novim vrijednim djelima. Sa zadovoljstvom preporuujem roman Trenje su vjene Refika Osmanovia. Enver KAZAZ