1 1. POVIJEST EUROPSKIH INTEGRACIJA dr. sc. Ljerka Mintas-Hodak 1.1.

UVOD

Kad je rije o europskim integracijama, poznavanje povijesnog slijeda vanijih dogaaja presudno je za potpunije razumijevanje kako svega onoga to Europska Unija (EU) kao najznaajniji oblik poslijeratnog europskog integriranja - danas predstavlja, tako i za sagledavanje njenog daljnjeg razvoja. Drugim rijeima, samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja mogue je shvatiti sve ono pozitivno to danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i manjkavosti, te se tek na toj osnovi moe upustiti u predvianje ili analiziranje njezinog daljnjeg razvoja. Nakon II. svjetskog rata zapoeo je jedan, do tada nepoznat, novi oblik povezivanja i suradnje pojedinih drava Europe, nazvan integracija. Jedna od osnovnih karakteristika europskog integriranja jest da ono predstavlja kontinuirani povijesni proces koji traje ve 70-ak godina (s odreenim usponima i padovima), ali koji jo nije zavren ve se nastavlja u budunost. U cilju vee preglednosti, prikaz razvoja europskog integriranja, kao i povijesni prikaz openito, obino se dijeli u nekoliko razdoblja. Kriteriji za podjelu mogu biti razliiti. Najee se kao kriterij koriste odreeni prijelomni trenuci (npr. znaajni politiki, ekonomski ili neki drugi dogaaji) koji su napose obiljeili razvoj ideje ujedinjene Europe. Razni autori razliito odabiru znaajne povijesne dogaaje u procesu europskog integriranja, te na toj osnovi onda razliito omeuju razdoblja kroz koja je taj proces do sada ve proao. Jedna od moguih podjela povijesti europskih integracija, a koja nam se ini prihvatljivom, je podjela na sljedea osnovna razdoblja: 1.2. 1945.-1984. poeci razvoja 1985.-1992. uspostava zajednikog trita 1993.- 2003. stvaranje Europske (ekonomsko-monetarne) unije 2004.- 2008 - proirenje i Ustav 2009 Lisabonski ugovor POECI EUROPSKOG INTEGRIRANJA

1.2.1. Europa poslije drugog svjetskog rata Moe se opravdano zapitati zato se poetak europskih integracija obino smjeta u vrijeme nakon II. svjetskog rata kad se ideja o ujedinjenju u Europi javila mnogo ranije - jo u XVII. stoljeu, a u obrisima jo i ranije. Jedan od moguih odgovora je sigurno i taj da je, od prve pojave ove ideje do poetka njene realizacije trebalo proi dosta vremena kako bi sazreli uvjeti za njeno ire prihvaanje. Trebalo je vremena da politike elite europskih drava shvate kako proces izgradnje ujedinjene Europe moe postati

2 sredstvom uspostave trajnog mira i stabilnosti u Europi. Ili kako je slavni Antoine de Saint-Exupery rekao: Prisili (neprijatelje) da zajedniki grade zamak i pretvorit e ih u brau! Stoljeima su, naime, europske drave meusobno ratovale borei se za prevlast, samoodranje, sigurnost, zatitu nacionalnih interesa ili neto drugo, stvarajui klimu ope nesigurnosti u cijeloj Europi. Dva svjetska rata u prvoj polovici XX. stoljea krajnja su eskalacija takve politike europskih drava. Oni su, zahvaljujui svojim ogromnim razornim uincima, napokon svima pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na voenju usko nacionalnih politika i potaknuli su sazrijevanje potpuno drugaijeg razmiljanja. Umjesto dotadanjeg ratovanja da bi se ouvao dravni suverenitet i ostvarili odreeni nacionalni interesi, ubrzano je sazrijevalo ope uvjerenje da se nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zatiti meusobnom suradnjom europskih drava i djelominim ogranienjem suvereniteta svake od njih u korist ostvarivanja zajedniki postavljenih ciljeva. Dakle, tek nakon II. svjetskog rata stvorili su se objektivni uvjeti za ozbiljenje ideje postupnog europskog ujedinjavanja i tek su se tada na politikoj sceni Europe pojavile dovoljno snane politike osobe koje su tu ideju iskoristile za postizanje trajnog mira i stabilnosti, te ju poele ozbiljavati kroz izgradnju europskih institucija. 1.2.1.1. Bipolarna podjela Europe i hladni rat Drugi svjetski rat ne samo da je razorio ili ozbiljno oslabio gospodarstva svih zaraenih zemalja i nanio nemjerljivu materijalnu tetu, nego je izazvao i smrt vie desetaka milijuna ljudi te ogromni val izbjeglica i progranika.1 Niti prestankom rata Europa nije postala stabilno i sigurno podruje jer su odmah po njegovom svretku zapoele ideoloke, ali i interesne podjele u Europi izmeu bivih saveznika i to SSSR-a s jedne, te Velike Britanije i Francuske s druge strane. Ovaj sukob koji se prvi puta otvoreno manifestirao kroz pitanje zajednike uprave nad poraenom Njemakom (podijeljenom u 5 okupacijskih zona) - doveo je ubrzo do podjele Europe na dva suparnika politika, ekonomska i vojna bloka: na SSSR i zemlje u sferi njegovog utjecaja te zemlje tzv. Zapadne Europe2. Ta dva bloka odmjeravala su snage kroz narednih gotovo 50 godina (sve do kraja 80-ih godina), u razdoblju poznatom pod nazivom doba hladnog rata. Osnovne razlike izmeu ova dva bloka najjasnije se mogu uoiti kroz politike aspiracije politikih elita u vodeim zemljama svakog od blokova te pratei smjer kojim je u njima tekla obnova i politiki razvoj nakon rata: U Zapadnom bloku provedena je brza obnova uz obilnu pomo SAD-a, dok se u Istonom bloku SSSR usmjerio prvenstveno na vlastitu obnovu na teret ostalih zemalja tog bloka.

Npr.: oko 9 milijuna raseljenih Nijemaca u Njemakoj i jo 9 milijuna Nijemaca protjeranih iz tadanje ehoslovake i Poljske; oko 2 milijuna Poljaka preseljeno je zapadnije zbog irenja ruskih granica na zapad, itd.
2

tzv. Zapadni blok uvjetno obuhvaa sve zemlje Europe koje nije okupirala sovjetska armija te koje su kasnije postale bilo lanice NATO-a, bilo EU-a, dok tzv. Istoni blok obuhvaa, uz SSSR, sve zemlje koje je SSSR pripojio ili su bile pod njegovim neposrednim utjecajem ili kako se to popularno znalo rei zemlje iza eljezne zavjese Davies, N., str. 1109 i dalje).

3 U Zapadnom se bloku vojna sigurnost, zbog straha od irenja SSSR-a, ostvarivala kroz osnutak NATO-a, dok je u Istonom bloku osnovan Varavski pakt kao pandan NATO-u. U Zapadnom bloku je proveden proces dekolonizacije, dok se u Istonom bloku SSSR teritorijalno proirio anektirajui oko 272 milje stranog teritorija sa oko 25 milijuna ljudi te je drao u sferi svog utjecaja sve zemlje iza tzv. eljezne zavjese. U Zapadnom bloku je obnovljeno gospodarstvo na trinim osnovama i uz potivanje privatnog vlasnitva te uz provoenje viestranake demokracije, dok je u Istonom bloku zavladao komunistikosocijalistiki sustav i jednopartijski totalitarizam. U Zapadnom je bloku zapoeo proces europskih integracija, dok je Istoni blok ostao izvan tog procesa do raspada SSSR-a.

Mnogi autori, koji su pisali o povijesti europskog integriranja, slau se s tvrdnjom kako je bipolarna podjela Europe na dva bloka i hladnoratovska politika, uz sve svoje slabe strane, ipak pozitivno utjecala na uspostavu tjenje suradnje izmeu drava unutar svakog bloka te je na taj nain poticala i proces europskog integriranja unutar Zapadnog bloka (Calleo, D. P., str. 87). 1.2.1.2. Nova poslijeratna politika strategija U prvim poslijeratnim godinama, vlade veine drava Zapadne Europe bile su uglavnom zaokupljene osmiljavanjem politike koja bi im omoguila da to bre i uspjenije, s jedne strane, pokrenu i razviju razoreno nacionalno gospodarstvo te provedu obnovu ratom razruenog, a s druge da vojno to vie ojaaju kako bi osigurali nacionalnu sigurnost i zatitili se od vojne snage SSSR-a (odnosno kasnije drava Istonog bloka). Ostvariti tako ambiciozne politike ciljeve bilo je mogue samo zahvaljujui tome to se, meu politikim elitama u dravama Zapadnog bloka, odnosno Zapadne Europe, postupno iskristalizirala jedna potpuno nova politika strategija koja se temeljila na dva osnovna naela koja su usmjeravala politike akcije vladajuih elita. To su bila: (1) oslanjanje na pomo i suradnju s SAD-om i (2) meusobna suradnja europskih drava. 1.2.1.2.1. Oslanjanje na pomo i suradnju s SAD-om Prvo naelo nove politike strategije drava Zapadne Europe temeljilo se na spoznaji da se brza obnova ratom razruenog gospodarstva ne moe ostvariti bez financijske i druge pomoi izvana, a to je znailo prvenstveno uz pomo Sjedinjenih Amerikih Drava (i kasnije Kanade). Ve u oujku 1947. g., predsjednik SAD-a, Harry S. Truman, podupro je zahtjev europskih drava da SAD prui vojnu i ekonomsku pomo Zapadnoj Europi. Traei odobrenje amerikog Kongresa za slanje bespovratne financijske pomoi europskim dravama Zapadnog bloka, Truman je, izmeu ostaloga, isticao kako SAD mora bez posebnih uvjeta (tj. pruanja financijske pomoi samo na kreditnoj osnovi) pomoi

4 slobodnom svijetu da se othrva sovjetskom podinjavanju. Ovaj njegov stav poznat je pod nazivom Trumanova doktrina. Ipak, amerika politika nije se opredijelila pruiti financijsku pomo Europi samo zato da bi se meu europskim dravama Zapadnog bloka pridobilo saveznike protiv SSSR-a. SAD, koji je iz dva svjetska rata izaao kao supersila (kojoj e se uskoro suprostaviti SSSR kao druga supersila), zagovarao je otvoreno (liberalno) globalno (svjetsko) gospodarstvo kako bi osigurao trite za svoje proizvode i time potakao daljnji razvoj svojih proizvodnih potencijala. U tu svrhu SAD je odmah nakon II. svjetskog rata potakao osnutak Meunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske banke (SB) i Opeg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT). Stoga je amerika politika smatrala da financijska pomo europskim gospodarstvima, kako bi ojaala i postala konkurentna, dugoronije gledajui, doprinosi uspostavi globalnog slobodnog trita, te istodobno otvara mogunost za amerike javne i privatne investicije u europskim dravama (Duignan, P.& Gann, L.H.; Hogan, M.). U lipnju 1947. g. Trumanov dravni tajnik, general George Marshall, objavio je tzv. Program europske obnove ili Marshallov plan ekonomske pomoi. Ovaj etverogodinji program pomoi (1948.-1951.) sastojao se od oko 12 milijardi i 500 milijuna dolara namijenjenih 16 zemalja ukljuujui i Njemaku. Amerikanci su postavili uvjet da europske zemlje same odlue o distribuciji pomoi. U tu svrhu 1948. g. osnovana je nova meunarodna i meuvladina organizacija pod nazivom Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (Organisation for European Economic Cooperation -OEEC) koja je djelovala kroz vlastita stalna tijela na osnovi konsenzusa svih 16 (kasnije 18) drava lanica Zapadnog bloka, a koje su istodobno bile i korisnice sredstava Marshallovog plana (ukljuujui Njemaku). Iako su sredstva prvotno bila namijenjena i za obnovu SSSR-a i zemalja koje su postupno ule u sferu Istonog bloka, SSSR i njegovi sateliti odbili su ( iz ideolokih razloga) sudjelovati u programu pomoi.3 Iako se mnogi povjesniari slau kako je odravanje hladnoratovske politike u Europi kroz gotovo 50 godina podjednako odgovaralo kako SAD-u i dravama Zapadnog bloka, tako i SSSR-u i dravama unutar Istonog bloka, ipak je nesporno da je upravo Staljin zasluan za njegov poetak. On je odmah nakon zavretka II. svjetskog rata iskoristio Crvenu armiju kako bi postupno okupirao okolne drave srednje i istone Europe. U njima je doveo na vlast komunistike partije koje su potom te zemlje trajno priklonile sovjetskoj sferi utjecaja. Teritorijalne pretenzije SSSR-a u poslijeratnoj Europi kulminirale su 1948. g. kada je Staljin uveo blokadu dijela Berlina koji je bio pod upravom zapadnih saveznika (Calleo, D. P; Torbirn, K. M.). irenje komunizma i sovjetskog utjecaja u zemljama Istonog bloka izazivalo je sve vei strah i zabrinutost za vlastitu sigurnost u zemljama Zapadnog bloka. Da bi ouvale svoje granice i unutarnju sigurnost, drave Zapadnog bloka nisu se mogle osloniti samo na vlastite vojne snage jer su one bile bitno oslabljene etverogodinjim ratom. Stoga su zatraile od SAD-a da zadri dio svojih vojnih snaga u Europi i tako osigura zatitu od sovjetske opasnosti.
Nakon raspodjele sredstava iz Programa europske obnove (Marshallovog plana), OEEC je, koncem 50-ih godina prerasla u organizaciju koja se bavi ekonomskim istraivanjima i analizama te je promijenila ime i od tada se zove Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Cooperation and Development OECD).
3

5 SAD je da bi neutralizirao sve vei utjecaj SSSR-a (koji se pretvarao u drugu svjetsku supersilu) - prihvatio osigurati obranu i sigurnost u Europi i time smanjiti vojne trokove europskih drava. U tu svrhu 1949. g. osnovan je novi vojni savez (nasljednik Velikog ratnog saveza) koji je na poetku obuhvaao devet europskih zemalja, 4 SAD i Kanadu, a pod nazivom Sporazum o sjeverno-atlantskoj organizaciji (North Atlantic Treaty Organisation - NATO). Savez se sastojao od zdruenih zranih, kopnenih i pomorskih snaga zemalja lanica, rasporeenih regionalno u vojnim bazama i osiguravao je atlantsku rutu izmeu SAD-a i Europe te cijelo podruje tzv. Zapadne Europe. Prvi mu je zadatak bio razbiti blokadu Zapadnog Berlina uspostavom zranog mosta. 1.2.1.2.2. Meusobna suradnja drava i federalizam Drugo naelo nove politike strategije drava zapadne Europe bilo je uspostava tjesnije meusobne suradnje. Jo u vrijeme II. svjetskog rata zapoelo je konano sazrijevati uvjerenje da nacionalne drave u Europi ne mogu samim svojim postojanjem osigurati niti unutranji niti meunarodni mir, niti sigurnost, a ni stabilne unutranje poretke (Njemaka i Italija su to najoitije dokazale prije i u doba II. svjetskog rata). Postajalo je sve jasnije da je to mogue postii samo ako drave djeluju zajedno, u tijesnijoj meusobnoj suradnji odnosno ujedinjene oko postizanja zajednikih ciljeva. Tu spoznaju lijepo je formulirao Altiero Spinelli, jedan od prvih arhitekata ujedinjenja Europe kad je 1985. g. rekao: ....ogromna preobrazba se zbila u politikoj svijesti Europljana, neto to je potpuno novo u njihovoj povijesti. Stoljeima su susjedne zemlje bile potencijalni neprijatelji protiv kojih je trebalo biti neprestano na strai i biti neprestano spreman na borbu. Sada, nakon zavretka najstranijeg od ratova u Europi, ovi susjedi se poinju uoavati kao prijateljski narodi koji dijele zajedniku sudbinu. (Rodin, S., str. 6). Sazrijevanju takvog uvjerenja bitno su doprinijeli i hladnoratovska bipolarizacija Europe i vojna i ekonomska oslabljenost zapadnoeuropskih drava jer je strah od mogue opasnosti koja je dolazila s istoka Europe tjerao drave Zapadnog bloka na sve tjesniju suradnju, prvenstveno na ekonomskom i vojnom planu, kako bi ojaale i zatitile se. Amerika politika podupirala je takav trend razvoja unutar Europe (potaknula osnutak OEEC i sudjelovala u osnutku NATO-a) ocjenjujui da regionalno europsko okupljanje drava moe samo pomoi brem razvoju njihovih gospodarstava i ukljuivanju u globalni svjetski poredak koji je SAD promovirao. Novi, blii oblici suradnje europskih drava pretpostavljali su izgradnju novog institucionalnog oblika, drugaijeg od onog koji je uglavnom dominirao tijekom ranijih stoljea u europskim meudravnim odnosima, a za koji se pokazalo da ne moe osigurati trajnu i uinkovitu suradnju izmeu europskih drava koja bi jamila sigurnost i mir u Europi5. S vremenom se iskristaliziralo da bi se novo zajednitvo izmeu europskih drava moralo temeljiti na dva elementa: prvo, zajednica bi morala osigurati dravama da, kroz meusobnu suradnju i dogovaranje, ostvaruju one zajedniki postavljene ciljeve
4 5

To su bile: Velika Britanija, Francuska, Danska, Italija, Portugal, Island i Norveka, a kasnije jo Grka i Turska. Do tada se kroz povijest suradnja izmeu drava, izmeu ostalog, uglavnom odvijala kroz tzv. internacionalne ili meunarodne organizacije (na ija tijela drave nikada nisu prenosile ni jedan dio svog suverenog prava odluivanja nego su o svim dogovorima postignutim u okviru takvih meunarodnih organizacija (tj. o viestranim ugovorima ili konvencijama) suvereno odluivale unutar drave (vlade, parlamenta) hoe li ih prihvatiti i primjenjivati u svom pravnom poretku (tzv. akt ratifikacije).

6 koji su istodobno izraz i odreenih specifino nacionalnih interesa lanica; drugo, na razini zajednice bi morali postojati uinkoviti mehanizam za provedbu dogovorenih zajednikih akcija (politika) u svakoj dravi lanici. Da bi se postiglo ovo drugo, svaka bi drava lanica trebala prenijeti na tijela takve nove zajednice europskih drava dio svojih suverenih prava da samostalno odluuje o pojedinim pitanjima (tj. djelomino ograniiti svoj suverenitet u korist zajednice). Tijela zajednice bi odluivala u ime i umjesto drava lanica u svim podrujima za koja bi lanice dogovorno prenijele svoje suvereno pravo odluivanja, a drave bi bile dune provesti na svom teritoriju tako donesene odluke zajednice. Za razliku od ranije prevladavajuih meu-narodnih (internacionalnih) organizacija, s vremenom je ova nova vrsta zajednice nazvana nad-nacionalnom odnosno supranacionalnom, prvenstveno zbog ovlasti koja su dobila tijela takvih zajednica u odnosu na drave lanice. Okvir: Supranacionalna zajednica kao novi institucionalni model koji je prvi osmislio Jean Monet. Karakterizira ju dogovor vie suverenih drava o prenoenju odreenih ovlasti odluivanja sa nacionalnih tijela (vlade, parlamenta) na nad-nacionalna tijela koja ine supranacionalnu zajednicu. Do pojave supranacionalne zajednice drava u Europi, na meunarodnoj sceni su postojali razni modeli i oblici suradnje suverenih drava kao to su meunarodne organizacije, meunarodne konvencije, sporazumi i sl.) Iz svega je vidljivo da je u drugoj polovici etrdesetih godina XX. stoljea ideja o tjenjoj europskoj suradnji, zajednitvu, pa ak i ujedinjenju, konano zadobila iroku javnu i politiku podrku. Podrku su davali ne samo politiari razliitih uvjerenja, nego i razni javni djelatnici, intelektualci, umjetnici, obini graani i brojne druge interesne skupine tako da je to ubrzo preraslo u pravi pokret koji se obino naziva (Sve)Europski pokret. Meu pobornicima ideje europskog ujedinjenja bilo je mnogo istaknutih pojedinaca koji su tu ideju promovirali i razvijali jo u doba izmeu dva rata i donekle tijekom rata, a sada su dobili prvi puta priliku da javno raspravljaju kako je i oivotvoriti. Jedan od istaknutih politiara i pobornik ideje o ujedinjenju Europe u uniju drava koja bi se zvala (po uzoru na SAD) Sjedinjene drave Europe ili United States of Europe bio je Winston Churchill. Sve koji su se zalagali za takav model ujedinjenja Europe obino se nazivalo unionistima. Nasuprot unionistima bili su tzv. federalisti koji su se uglavnom zalagali za ostvarenje Europe kao federativne drave naroda. No meu njima je bilo znatnih razlika u gledanju na to kako ostvariti sveope ujedinenje europskih drava. Jedan dio njih, predvoen Altierom Spinellijem6 zagovarao je brzu i sveobuhvatnu transformaciju svih drava Zapadne Europe u jednu federalnu europsku dravu.

Altiero Spinelli (1907.-1986.) bio je predvodnik zagovornika brze transformacije europskih drava u europsku federaciju. Kao zastupnik u Europskom parlamentu osobito se zalagao za ostvarenje to snanije integracije unutar EZa.

7 Drugi dio, predvoen Jean Monnetom,7 (slika br.1.) Robertom Schumanom,8 (slika br.2.) Alcideom De Gasperijem9 i Paul-Henrijem Spaakom,10 (slika br.3.) zalagao se za pragmatiniji pristup koji je podrazumijevao postupnu integraciju po pojedinim sektorima s konanim ciljem ostvarenja Europske unije (tzv. sektorski pristup).

Jean Monet

Robert Schuman

Jean Monnet (1888.-1979.) naziva se Ocem Europe jer je presudno utjecao na prvi institucionalni oblik kojim je europsko integriranje zapoelo, tj. uspostavio je model supranacionalnih zajednica (o tome vidi vie kasnije u tekstu). J. Monnet je u poslijeratnoj francuskoj vladi kao ministar izradio Plan gospodarske obnove (modernizacije) Francuske. Plan se, izmeu ostalog, u mnogim segmentima temeljio na tjesnijoj suradnji s Njemakom, napose na zajednikom iskoritavanju njemakog ugljena i elika. 8 Robert Schumman (1886.-1963.) bio je poslijeratni francuski ministar valjskih poslova i dva puta francuski predsjednik vlade, po porijeklu iz francuske pokrajine Lorraine, demokranin po politikom uvjerenju, ostvario je Monnetove zamisli o poecima institucionalnog ujedinjavanja zapadnoeuropskih drava. 9 Alcide de Gasperi (1881.-1954.), roen Italiji, u junom Tirolu, bilingualan, po politikom uvjerenju kranski demokrat, bio je talijanski premijer u vie vlada od 1945. do 1953. g. 10 Paul-Henry Spaak (189.9-1972.) roen u Belgiji, po politikom uvjerenju socijalist, bio je gotovo stalno u razdoblju od 1938. do 1966. belgijski ministar vanjskih poslova, ministar financija ili premijer. Zbog znaajne uloge koju je imao u pripremi Rimskih ugovora, smatra ga se Ocem zajednikog trita.

Paul Henry Spaak 1.2.1.2.2.1. Europski kongres federalista u Haagu Pobornici ideje o europskom ujedinjavanju organizirali su u svibnju 1948. g. u Haagu (nevladin) Europski kongres na kojem je sudjelovalo oko 700 delegata iz 16 drava. Predsjedao je W. Churchill. Rasprave koje su dominirale Kongresom, od onih o europskoj federaciji kao supranacionalnoj tvorevini, njenim institucijama, do onih o ljudskim pravima i posebnom meunarodnom sudu za ljudska prava, zajednikom tritu i monetarnoj uniji, otvorile su vrata ideji europskih integracija kao realistinom pravcu mogue budue zajednike europske politike. Iako je Kongres u Haagu znaajno odjeknuo u politikim krugovima cijele tadanje Zapadne Europe, kako nije imao vladin karakter, nije mogao donijeti nikakve obvezujue zakljuke za drave. Stoga se u zakljucima s Kongresa u Haagu, izmeu ostalog, tek apeliralo na drave da to prije osnuju jedno predstavniko tijelo svih europskih drava kao i jedan meunarodni stalni sud koji bi se bavio zatitom ljudskih prava. Na Kongresu je osnovan i jedan stalni odbor koji je trebao skrbiti o provedbi zakljuaka, a koji je kasnije prerastao u prvo stalno tijelo Europskog pokreta (prvi predsjednik R. Schuman). 1.2.1.2.2.2. Vijee Europe i Europski sud za ljudska prava Prvi konkretni rezultat hakih rasprava predstavljao je, u svibnju 1949. g., osnutak prve poslijeratne politike meunarodne vladine organizacije pod nazivom Vijee Europe sa sjeditem u Strasbourgu (slika br. 4). Vijee Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko zajednitvo i ljudska prava. Vijeem je upravljalo Vijee ministara zemalja lanica, doim je Parlament imao samo konzultativnu funkciju. Iako su se federalisti zalagali da Vijee Europe bude organizirano kao prva europska supranacionalna institucija, bili su nadglasani od strane unionista koji su se izborili da Vijee Europe ostane samo meudravna organizacija koja nema nikakvih supranacionalnih elemenata, tj. neposrednih izvrnih ovlasti u dravama lanicama. To je bio veliki poraz federalista, kako onih koji su zagovarali jednokratnu sveobuhvatnu transformaciju Europe u jednu federalnu dravu (tzv. radikalnih

9 federalista), tako i onih koji su se zalagali za postupno integriranje u Europi (Monnet i dr.). Upravo zbog injenice to Vijee Europe nije imalo nikakvih supranacionalnih elemenata, ono, iako je s vremenom okupilo u svom lanstvu sve europske drave, nikada nije odigralo znaajniju ulogu u procesu europskog integriranja. Ipak, Vijee Europe je dalo ogroman doprinos promicanju svijesti o ljudskim pravima i njihovoj zatiti u Europi. Godine 1950.11 donesena je u Vijeu Europe Europska konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja jami temeljna ljudska prava (pravo na ivot, zabranu ropstva, muenja, prisilnog rada itd.), zatitu osobnih sloboda (sloboda govora, izbora itd.), sudska postupovna prava (pravo na obranu, na albu itd.) i posebna prava (sloboda savijesti, okupljanja, pravo na brak, obitelj itd.). Kasnije, tijekom vremena, Vijee Europe je kroz brojne druge konvencije razradilo cijeli jedan pravni sustav zatite i promicanja ljudskih prava graana u dravama lanicama. Da bi sustav bio doista uinkovit, uspostavljen je, paralelno s Vijeem Europe, i posebni meunarodni mehanizam sudske zatite. Uz Vijee osnovan je i prvi stalni meunarodni sud pod nazivom Europski sud za ljudska prava (slika br. 5), takoer sa sjeditem u Strasbourgu. Sud sudi o povredama ljudskih prava pojedinaca u dravama lanicama Vijea Europe, primjenjujui konvencije Vijea Europe koje ureuju ta prava. Sud je do sada razvio bogatu sudsku praksu u zatiti ljudskih prava, a njegova uloga u budunosti u mnogome ovisi i o stavu dananjeg EU-a prema pitanju pruanja sudske zatite ljudskih prava graana EU-a i nadalje pred ovim Sudom ili prvenstveno pred Sudovima Zajednice.

Vijee Europe

11

Ova Konvencija je, nakon ratifikacije od strane deset drava lanica, stupila na snagu 1953.g.

10

Sud za ljudska prava 1.2.1.3. Prve supranacionalne zajednice Razoaran ogranienim dometom Vijea Europe, Jean Monnet razradio je poetkom 50-ih godina ideju o osnivanju tri supranacionalne institucije za tri razliita sektora: ekonomski, vojni i politiki kao osnovu za utemeljenje Ujedinjenih Drava Europe. Prva bi bila Europska zajednica za ugljen i elik (European Coal and Steel Community - ECSC), druga bi bila Europska obrambena zajednica (European Defence Community - EDC) i trea Europska politika zajednica (European Political Community - EPC). R. Schuman je 1950. g. objavio ideju o osnivanju prve zajednice (tzv. Schumanov plan), a uskoro potom tadanji francuski premijer Pleven12 plan o osnivanju druge dvije. Politike okolnosti ile su na ruku Schumanu, ali ne i Plevenu. Zahvaljujui Marshallovom planu obnova njemakog gospodarstva ila je vrlo dobro (Wirtschaftswunder). Njemaka je u politikom smislu jo uvijek bila poraena, okupirana i podijeljena na pet okupacijskih zona (britansku, francusku, ameriku, sovjetsku i Berlin /koji je i sam bio podijeljen na etiri zone/). Okupacijske su vlasti, da bi mogle upravljati najveim njemakim industrijskim kompleksom smjetenim u pokrajini Ruhr, osnovale 1948. g. tzv. Visoku ruhrsku vlast. Ona se, meutim, pokazala potpuno neuikovitom i stoga se razmiljalo (osobito SAD) o njenom ukidanju i osnivanju njemake suverene drave sa vlastitom vladom. Robert Schuman iskoristio je okolnost neuinkovitosti Visoke vlasti i strah Francuske od ponovnog jaanja Njemake, te je dobio francusku podrku da predloi njemakom predstavniku (kasnijem kancelaru) Adenaueru osnivanje zajednike meunarodne institucije sa supranacionalnim ovlastima koja bi upravljala proizvodnjom i prodajom ugljena i elika iz Ruhra. Adenauer je na to pristao elei to vie vezati Njemaku uz Zapadni blok, a u strahu od moguih daljnjih sovjetskih teritorijalnih pretenzija prema okupiranoj Njemakoj. Projektu se se pridruile i zemlje Beneluxa 13 i tako je 1951. g., sklapanjem ugovora u Parizu, nastala Europska zajednica za ugljen i elik14(slika br.6).

12

Rene Pleven (1901- 1998) bio je voa frakcije koja se izdvojila iz stranke degolista i dva puta francuski premijer. 13 Benelux je naziv za prvu carinsku uniju nakon II svjetskog rata u Europi, a koja je ukljuivala Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg., Osnovana je 1948.g. ugovorom izmeu tih triju drava. 14 Ugovor o osnutku EZU bio je sklopljen na razdoblje od 50 godina i prestao je vaiti 2002.g.

11

potpisivanje zajednici za ugljen i elik (Pariz 1951.) 1.2.1.3.1. Europska zajednica za ugljen i elik

Ugovora

Europskoj

Europska zajednica za ugljen i elik (skraeno: EZU) bila je prva supranacionalna institucija, osnovana izmeu est drava (Francuske, Njemake, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga). Zadatak joj je bio osigurati slobodnu trgovinu ugljena i elika, zajednikom upravom i propisima zatititi proizvodnju, te regulirati konkurenciju, a u sluajevima ozbiljne krize omoguiti kontrolu cijena i proizvodnje. Zajednica je imala razraenu institucionalnu strukturu koja se sastojala od: (1) Visoke Vlasti, organizirane na supranacionalnom naelu; (2) Vijea ministara, organiziranog na naelu meuvladine suradnje; (3) Suda, koji je rjeavao sporove proizile iz parikog ugovora; (4) Predstavnike skuptine, koja je imala samo konzultativnu i donekle nadzornu funkciju. Zajednica je djelovala samostalno sve do Ugovora iz Maastrichta 1991.g. EZU je zadrala vlastita izvrna tijela (Vijee ministara, Visoku vlast) sve do 1967.g. Naime, iste su drave uskoro osnovale jo dvije supranacionalne zajednice (Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) i Europsku zajednicu za atomsku energiju (EZAE)) svaku sa vlastitim izvrnim tijelima. Kako su izvrna tijela tri Zajednice bila vrlo slina, est drava lanica triju Zajednica dogovorile su 1965.g. spajanje izvrnih tijela (Ugovor o spajanju).Ugovor je, zbog potekoa s ratifikacijama, stupio na snagu tek 1967.g. i od tada sve tri Zajednice imaju jedinstvena tijela jednu Europsku Komisiju, jedno Vijee ministara, jedan Parlament i jedan Sud15. Mnogi smatraju kako je Europska zajednica za ugljen i elik bila prvi konkretni korak nove francuske politike prema premoivanju dugogodinjeg neprijateljstva i ratnog suparnitva izmeu Francuske i Njemake 16. Jednako tako smatra se da je odnos
Od tada se EEZ sve ee naziva samo Europska zajednica (EZ), a sve tri Zajednice zajedno - Europske zajednice (EZ). Tek od osnutka Europske unije, 1993. g., sve tri Zajednice zajedno poele su se nazivati u jednini Europska zajednica (EZ)(Cini, M., str. 50), .
16

15

To je lijepo izrazio J. Monnet u svojoj knjizi sjeanja: Ako...se pobjednici i pobijeeni sloe zajedniki suvereno upravljati dijelom svojih prirodnih bogatstava.....tada se meu njima uspostavlja vrsta veza koja e otvoriti put i za druge zajednike akcije, i to treba posluiti kao primjer ostalim narodima u Europi . (J. Monnet, Memoirs, str. 293

12 dviju najveih kontinentalnih europskih drava oduvijek bio u velikoj mjeri odluujui za ukupne odnose u Europi. Stoga je udruivanje ovih dviju drava radi zajednikog upravljanja industrijom ugljena i elika ujedno predstavljalo i prvi konkretni korak prema izgradnji francusko-njemake osovine bez koje ne bi bilo mogue ostvariti kasniju sveobuhvatnu europsku integraciju. 1.2.1.3.2. Europska obrambena zajednica i Europska politika zajednica Druge dvije zajednice Europska obrambena zajednica (EDC) i Europska politika zajednica (EPC) nisu nikada zaivjele. Naime, francuski je parlament 1954. g. definitno odbio ratificirati ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice. Iako je francuski premijer predloio njeno osnivanje, francuska politika taj prijedlog nije podrala uglavnom zbog straha da e se na taj nain omoguiti Njemakoj ponovno naoruavanje i uspostava vlastite vojske. Kad, dakle nije zaivjela Europska obrambena zajednica, naputena je i ideja da se osnuje Europska politika zajednica putem koje bi drave lanice koordinirale i usklaivale obrambenu i vanjsku politiku. Nakon to je propao pokuaj osnivanja EDC-a, 1955. g. osnovana je Zapadnoeuropska unija (Western European Union -WEU) i to tako to je jedan raniji sporazum o vojnoj suradnji, sklopljen jo 1947. g. u Dunkirku izmeu V. Britanije i Francuske, a koji je 1948. g. proiren sporazumom iz Bruxellesa (o ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj suradnji i kolektivnoj samoobrani) na zemlje Beneluxa, 1955. g. proiren i na sve ostale zemlje lanice EZU-a (tj. Italiju, Njemaku). Kako su se prema tom sporazumu zemlje potpisnice mogle naoruavati u obrambene svrhe, i Njemaka (koja je postala suverena drava 1952. g) je dobila mogunost izgradnje vlastite vojske. Zahvaljujui tome, Njemaka je 1955. g. postala i lanicom NATO-a i ojaala njegovu obrambenu vojnu snagu. Propast ideje o osnivanju Europske obrambene zajednice i Europske politike zajednice kao dviju supranacionalnih institucija za dva razliita sektora dravnih poslova, ali i ne ba osobito zadovoljavajui ekonomski rezultati djelovanja Europske zajednice za ugljen i elik, ozbiljno su diskreditirali tzv. sektorski pristup europskom integriranju. Stoga su federalisti, kao najsnaniji pobornici nastavka procesa europskog integriranja, ocijenili kako treba to prije izai u javnost s novim prijedlozima. Prihvaajui Monnetovu ideju da se do politikog jedinstva moe najsigurnije stii putem sve ireg i dubljeg ekonomskog integriranja drava lanica Europske zajednice za ugljen i elik, ministri vanjskih poslova estorice su 1955. g. na sastanku u Messini (Italija) dogovorili da se razradi plan mjera koje bi dovele do dublje ekonomske integracije europskih zemalja. Posao je bio povjeren posebnom odboru kojim je rukovodio belgijski ministar vanjskih poslova Paul-Henry Spaak.17 Spaakov odbor je do konca 1956. g. iziao s prijedlogom da drave lanice EZU sklope dva nova ugovora: Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici i Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energiju (EUROATOM).

slobodni prijevod). 17 zahvaljujui poslu koji je obavljen pod Spaakovim vodstvom, Paul-Henrya Spaaka obino se smatra Ocem zajednikog trita.

13

potpisivanje ugovora (1957) 1.3. RIMSKI UGOVORI

Rimskih

1.3.1. Europska ekonomska zajednica Ugovorom o Europskoj ekonomskoj zajednici bilo je predvieno ostvarenje dva vana koraka na putu ekonomske integracije europskih drava, a to su: stvaranje carinske unije i potom zajednikog trita izmeu drava lanica Ugovora. Ovaj je Ugovor 25. oujka 1957. g., na sastanku u Rimu, potpisalo svih est drava lanica Europske zajednice za ugljen i elik te je, nakon ratifikacije u svim lanicama, stupio na snagu 1. sijenja 1958. g. Da bi ostvarili ciljeve, koje su dogovorile prvim rimskim Ugovorom, drave lanice su, (sukladno odredbama sadranim u tom Ugovoru), ve 1. sijenja 1958. g. ule u novu supranacionalnu zajednicu pod nazivom Europska ekonomska zajednica (EEZ). Prema l. 2. Ugovora, zadatak EEZ-a je bio ... da osnivanjem zajednikog trita i postupnim usklaivanjem ekonomskih politika drava lanica unutar itave Zajednice unaprijedi ravnomjeran razvoj gospodarskih djelatnosti, stalan i uravnoteen prirodni razvoj, veu stabilnost, bri porast ivotnog standarda i bliskije odnose meu dravama Zajednice. (prijevod Mlikotin-Tomi). Da bi mogla ostvariti ovakve zahtjevne zadatke, Zajednica je uspostavila vlastita izvrna tijela koja su bila slina tijelima EZU-a. Tijela putem kojih je EEZ ostvarivala svoje zadatke bila su: Vijee ministara, Komisija, Skuptina zastupnika i Sud pravde. Vijee ministara18 je bilo odluujue tijelo koje je odluke donosilo uglavnom jednoglasno ili, kad je to Ugovor predviao, kvalificiranom veinom. Za razliku od Visoke vlasti Europske zajednice za ugljen i elik, u EEZ-u je uspostavljena Komisija koja je bila podreena Vijeu. Zadatak joj je bio inicirati pojedine politike unutar EEZ-a, a imala je znatno manje ovlasti u postupku donoenja odluka
18

Vijee ministara bilo je u poetku sastavljeno samo od ministara vanjskih poslova drava lanica. Kasnije, kako je posao na uspostavi zajednikog trita napredovao, poeli su se u okviru Vijea sastajati i ministri iz drugih resora (gospodarstva, financija, poljoprivrede, rada i socijalne politike, transporta itd.) tako da je sastav Vijea ministara ovisio o temi o kojoj se raspravljalo i odluivalo.

14 negoli Visoka vlast. Ipak, s obzirom na svoj sastav, Komisija je bila zamiljena kao tijelo koje bi vie vodilo brigu o zajednikim, a manje o posebnim interesima drava lanica. Sjedite Komisije bilo je u Bruxellesu. Skuptina zastupnika bila je ona ista koja je djelovala i u okviru Europske zajednice za ugljen i elik (a koja se 1962. g. sama preimenovala u Europski parlament) te je imala samo savjetodavna i ograniena nadzorna ovlatenja. Europski sud pravde (ESP) osnovan takoer jo u okviru Europske zajednice za ugljen i elik, bio je zaduen nadzirati potivanje osnivakih ugovora 19 i rjeavati sporove koji iz njih proizau. Ovaj Sud je svojim odlukama bitno doprinio razvoju komunitarnog prava, ali i jaanju supranacionalnog karaktera EEZ-a. Okvir: Na temelju posebnog Ugovora o spajanju donesenog 1965. g., a koji je stupio na snagu 1967. g., izvrna tijela triju Zajednica su ujedinjena i od 1967. g. Vijee ministara i Komisija obavljaju poslove za sve tri Zajednice. Ugovorm o spajanju ujedinjena su samo izvrna tijela Zajednica, a ne i Zajednice (koje su nastavile i dalje djelovati kao samostalni meunorodni subjekti). Europska ekonomska zajednica od 1967.g. obino se naziva samo Europska zajednica (EZ), a sve tri Zajednice zajedno Europske zajednice (EZ).) Europska zajednica za ugljen i elik osnovana je bila na 50 godina i djelovala je kao samostalna zajednica do 2002.) Razdoblje djelovanja EEZ-a, odnosno kasnije EZ-a, od Rimskih ugovora (1958. g.) do osnutka Europske unije (1993. g), obiljeeno je mnogim potekoama i zastojima, ali i brojnim uspjesima u procesu europskog integriranja. U nastavku emo istaknuti najznaajnija postignua u procesu integriranja ostvarena kroz tridesetipetogodinje razdoblje djelovanja EEZ-a, odnosno EZ-a. 1.3.1.1. Carinska unija Osnovni zahtjev da bi se uspostavila carinska unija izmeu drava je da se ukinu carine i kvote izmeu drava lanica unije i uvedu zajednike jedinstvene carine svih lanica unije prema treim dravama/nelanicama. Uspostava carinske unije izmeu est drava EEZ-a tekla je relativno brzo i bez veih potekoa tako da se smatra kako je carinska unija zaivjela u punom opsegu ve negdje do 1968. g. Paralelno s ukidanjem carinskih barijera izmeu est lanica carinske unije koncem 50-tih i u prvoj polovici 60-tih godina, sve se vie meu njima razvijala meunarodna trgovina. To je znaajno utjecalo na poveanje stopa gospodarskog rasta u tim zemljama, tako da se samo izmeu 1958.-1960. godine trgovina izmeu est lanica carinske unije poveala za 50% (Dinan, D., str. 45). Meutim, ukidanje carina i kvota na uvoz robe iz drava EEZ-a znailo je ujedno i otvaranje vlastitog gospodarstva stranoj konkurenciji. Da bi neutralizirale negativne uinke takvog otvaranja, veina lanica Unije bila je prisiljena ne samo pomagati vlastitom gospodarstvu da se ubrzano prilagodi meunarodnoj konkurenciji, nego i
19

Osnivakim ugovorima se obino nazivaju ugovori kojima su drave lanice osnovale odreenu supranacionalnu zajednicu, ali i sve promjene takvih ugovora. Rije je, dakle, bila o Ugovoru o Europskoj zajednici za ugljen i elik iz Pariza (1951); Ugovoru o Europskoj ekonomskoj zajednici iz Rima (1957); Ugovoru o Europskoj zajednici za atomsku energiju iz Rima (1957).

15 sanirati socijalne posljedice koje su se najee oitovale kroz poveanu nezaposlenost. No, zahvaljujui visokim stopama gospodarskog rasta, estorica su, u tom razdoblju, uglavnom jo iz vlastitih proraunskih sredstava financirali socijalne programe. S vremenm su, meutim, lanice odluile u tu svrhu osnovati posebne fondove na europskoj razini. Stoga su, sredinom 70-ih godina, u okviru EEZ-a, osnovana su dva strukturna fonda: Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund - ERDF) i Europski socijalni fond (European Social Fund - ESF). Svrha ovih fondova bila je pomoi dravama lanicama na razini Zajednice da premoste razvojne probleme i poveanu nezaposlenost uslijed liberalizacije trita, napose u vrijeme stvaranja zajednikog trita. 1.3.1.2. Zajednika agrarna politika (Common Agricultural Policy)(1962.1968.) Tako kako je francusko-njemaka pomirba omoguila sam poetak procesa europskog integriranja, tako su i francusko-njemaki interesi odigrali presudnu ulogu na samom poetku europskog ekonomskog integriranja. Stoga neki s pravom smatraju da je uspostava carinske unije najvie odgovarala ubrzo oporavljenom njemakom gospodarstvu, dok je zaostaloj, ali znaajnoj francuskoj poljoprivredi trebala zajednika europska poljoprivredna politika (Calleo, D. P., str. 146). Glavni pobornik ostvarenja projekta o zajednikoj poljoprivrednoj politici unutar EEZ-a bio je francuski predsjednik De Gaulle koji je na taj nain elio osigurati iroko trite za francuske poljoprivredne proizvode uz zajamene visoke cijene proizvoda unutar EEZ-a neovisno o cijenama na svjetskom tritu, kao i uz europske subvencije za izvoz vika takvih proizvoda u zemlje izvan EEZ-a. Drugim rijeima, Zajednika poljoprivredna politika predstavljala je negaciju osnovnih naela zajednikog trita u sferi poljoprivrede jer se temeljila na raznim oblicima protekcionistike zatite i subvencioniranja poljoprivrede zemalja lanica (direktne potpore seljacima, garantirane visoke okupne cijene, obvezni otkup vikova od strane drave itd.) Kako je to s vremenom znailo i sve vea proraunska sredstva E(E)Za, tijekom godina su provedene brojne reforme kako bi se bar donekle smanjilo izdatke, iako do sada bez znaajnijeg uinka.20 1.3.1.3. Oblici odluivanja Da bi se projekt zajednike poljoprivredne politike mogao uspjeno odvijati, Europska je komisija predloila sustav za reguliranje cijena poljoprivrednih proizvoda kao i samostalno financiranje EEZ-a, a o emu bi se ubudue odluivalo u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu kvalificiranom veinom, a ne kao do tada jednoglasno, odnosno samo uz suglasnost svih drava lanica. Prijedlog je naiao na otro i otvoreno protivljenje Francuske, predvoene De Gaullom koji je, 1965. g. u znak protesta, povukao francuske predstavnike iz svih tijela EEZ-a. To se obino naziva kriza prazne stolice. Spor je rijeen 1966. g. tzv. luksemburkim kompromisom kojim je dogovoreno da ako se radi o vitalnim ili vanim pitanjima za bilo koju od lanica, Vijee
20

Danas se na financiranje Zajednike poljoprivredne politike unutar EU-a troi oko 45% prorauna. Detaljnije o Zajednikoj poljoprivrednoj politici bit e rijei u posebnom poglavlju.

16 ministara e poduzeti sve kako bi doli do jednoglasne odluke i kad je predvieno da se odluka moe donijeti na osnovi kvalificirane veine. Ako to ne uspije, onda e se primijeniti predvieni postupak. Mnogi odriu bilo kakvu pravnu snagu luksemburkom kompromisu i smatraju ga tek politikim kompromisom da se Francuska vrati u EEZ. Meutim, ova povijesna epizoda pokazuje kako su se lanice E(E)Z-a sporo i teko odricale jednoglasnosti u odluivanju Vijea ministara u korist kvalificirane veine. Znaajan pomak na tom produju donio je Jedinstveni europski akt. Okvir: Radilo se zapravo o razliitim konceptima uspostavljanja blie suradnje izmeu drava. Federalisti, najee vrlo aktivni i kroz Europsku komisiju, zalagali su se da Vijee ministara i Komisija donose to vie odluka kvalificiranom veinom glasova drava lanica EEZ-a. Zagovornici veeg stupnja meudravne, a manjeg nadnacionalne suradnje (a takav je bio i francuski predsjednik C. De Gaulle), inzistirali su na jednoglasnom donoenju svih odluka. De Gaulle nije bio protivnik zbliavanja drava u Europi, ali se, poput britanske politike, estoko opirao ograniavanju francuskog suvereniteta u korist Zajednice. De Gaulle se zalagao za Uniju drava (l'union des etats). Institucionalno je tu ideju razradio njegov ministar Fouchet po kojemu je cijela inicijativa dobila ime Fouchetov plan. No Fouchetov plan za drugaiji model integriranja europskih drava od modela koji su propagirali federalisti nije dobio podrku. On je. odbaen 1962. g.) Mnogi nesporazumi i posebni interesi lanica E(E)Z-a lake su se rjeavali kada bi se sastali i dogovarali najvii predstavnici, tj. predsjednici drava i/ili vlada. Prvo je de Gaulle predloio redovite sastanke njemakog kancelara i francuskog predsjednika kako bi se utvrdila i razvijala njemako-francuska osovina kao motor integrativne politike u Europi. S vremenom su se povremeno poeli sastajati i predsjednici drava i vlada svih lanica E(E)Z-a, obino kad je trebalo rijeiti neki problem koji nije mogao biti razrijeen na razini Vijea mnistara, ili da bi se donijele odreene strateke odluke koje su se ticale Zajednice (npr.: revizija Rimskih ugovora, uspostava Europske monetarne unije i sl.). Na samitu 1969. g. u Haagu, bilo je dogovoreno da ovakvi sastanci na vrhu ili samiti postanu redovita praksa. Od 1974. g. redoviti sastanci predsjednika drava i vlada te predsjednika Komisije dobili su naziv Europsko vijee i obino se odravaju dva puta godinje (lipanj/prosinac). Iako Europsko vijee nije bilo predvieno Rimskim ugovorima, ono je tijekom vremena dobivalo sve veu vanost kako zbog sastava (predsjednici drava i vlada i predsjednik Europske komisije), tako i zbog zakljuaka koje je donosilo, a koji su odreivali strateke pravce integrativnih procesa izmeu drava lanica Zajednice. 1.3.1.4. Jaanje uloge Europskog parlamenta Prvi tvorci nadnacionalnih europskih institucija (Monnet i dr.) zamislili su Predstavniku skuptinu, kasnije nazvanu Europski parlament (slika br.6), prvenstveno kao savjetodavno i donekle nadzorno tijelo. Od 1951. g., kad je osnovana Europska zajednica za ugljen i elik, Predstavnika je skuptina imala upravo takav karakter, a sastojala se od odreenog broja zastupnika koji su dolazili iz nacionalnih parlamenata

17 drava lanica. Na isti nain nastavila je djelovati i kao predstavniko tijelo EEZ-a i EUROATOM-a.

Europski

parlament

Strassbourgu S vremenom, kako se irila nadlenost i time poveavale ovlasti E(E)Z-a na sve veem broju podruja, postajali su sve glasniji prigovori koji su dolazili iz drava lanica (napose kad je Vijee ministara kvalificiranom veinom donosilo odluke s kojima se pojedine lanice nisu uvijek slagale) o tzv. demokratskom deficitu u Zajednici. Mnogi su, naime, smatrali da se mnoge kljune politike i druge odluke donose bez bilo kakvog utjecaja graana odnosnih drava. Da bi se donekle umanjio znaaj ovog, uistinu opravdanog prigovora, 1976. g. je prvi puta odlueno da se provedu neposredni parlamentarni izbori za zastupnike u Europski parlament u svim dravama lanicama Zajednice. Prvi neposredni izbori provedeni su tek 1979. g., ali od tada se redovito provode svakih pet godina. Meutim, zastupnici Europskog parlamenta koji su bili izabrani u dravama lanicama neposredno od graana nisu u poetku imali gotovo nikakav utjecaj na odluke i politiku Zajednice. Naime, Europski je parlament sve do sredine 80-ih godina imao samo savjetodavnu funkciju, tj. Vijee ministara ga je, prije donoenja neke odluke, moglo, a ponekad i moralo pitati za miljenje, ali to miljenje Parlamenta nije moralo uvaiti. Europski je parlament zadobio prve znaajnije ovlasti u postupku donoenja odluka (propisa), koje je donosilo Vijee ministara, koncem 60-ih i nakon toga sredinom 80-ih godina usvajanjem Jedinstvenog europskog akta. Na samitu u Haagu 1969. g. odlueno je bilo proiriti ovlasti Europskog parlamenta u odluivanju o proraunu EZ-a, a Jedinstvenim europskim aktom (1985.) uveden je cijeli jedan novi postupak u kojem je u odreenim predmetima Europski parlament mogao suraivati sa Vijeem ministara u donoenju odluka (tzv. postupak suradnje). Meutim, borba Europskog parlamenta za poveanje ovlasti nije time prestala i nastavila se sve do usvajanja prvog Lisabonskog sporazuma (200.....). Moe se, dakle, rei kako je povijest Europskog parlamenta od poetka do danas znaajno obiljeena stalnim zauzimanjem za to ire ovlasti u postupku donoenja odluka (propisa). 1.3.1.5. Europski monetarni sustav

18 Sedamdesete su godine bile obiljeene kako gospodarskim potekoama izazvanim svjetskim zbivanjima, tako i zastojem integracijskog procesa.21 Zbog rata na Bliskom istoku dolo je do prve naftne krize, 1973. g., koja je izazvala ekonomsku recesiju u dravama EZ-a i galopirajuu inflaciju. Kad su se drave okomile na inflaciju uvoenjem restriktivne monetarne i fiskalne politike, dolo je do naglog porasta nezaposlenosti to je ponovno povratno utjecalo na usporavanje oporavka gospodarstva u tim dravama. U to doba raspao se i Bretton-Woodski sustav utvrivanja pariteta valuta to je imalo za posljedicu opasno fluktuiranje svih europskih valuta. Drave EZ-a su to pokuale ispraviti tako to su 1972. g. pokuale osnovati tzv. Europsku zonu stabilnosti, odnosno ograniiti koliko mogu fluktuiranje valuta u odnosu jedne prema drugoj (tzv. zmija). Naalost, zbog gospodarskih potekoa u lanicama ovaj pokuaj nije uspio i 1976. g. definitivno je naputen. Komisija je tada zaduila jednog svog lana, Wernera, da pripremi izvjee o potrebnim mjerama monetarne politike lanica. Na osnovi Wernerovog izvjea, na Europskom je vijeu 1979. g. bilo dogovoreno da se pristupi uspostavi Europskog monetarnog sustava (European Monetary System EMS). Sustav se, ukratko, sastojao u vezanju valuta lanica EZ-a posebno dizajniranim mehanizmom posebnih prava vuenja (Exchange Rate Mechanism ERM) kako bi se valute lanica ustabilile. Europski monetarni sustav dao je odreene pozitivne stabilizirajue rezultate u 80-im godinama, ali je ipak ostao tek prvi korak na putu prema kasnijoj Europskoj monetarnoj uniji, na kojoj se poelo ozbiljno raditi 1989. g.22 1.3.1.6. Europska politika suradnja Jo su na samitu u Haagu 1969. g. predsjednici drava i vlada odluili uspostaviti mehanizme za intenzivniju vanjsko-politiku aktivnost EZ-a kao i suradnju drava lanica meusobno. Poetkom 70-ih EZ je, predvoena Komisijom, poela jedinstveno nastupati u pregovorima s treim dravama i meunarodnim organizacijama.. Od 1970. g. nadalje, na osnovi izvjea povjerenika Davignona, uspostavljen je cijeli jedan sustav razliitih naina i oblika suradnje i koordinacije izmeu lanica u podruju vanjske politike. Taj sustav se obino naziva Europska politika suradnja (European Political Co-operation EPC). Ovaj prvi organizirani oblik usklaivanja vanjske politike drava lanica EZ-a imao je vrlo ogranieni uspjeh. Ipak, znaaj EPC-a je prvenstveno u tome da su drave lanice po prvi puta prihvatile mogunost organiziranijeg usklaivanja vlastitih vanjskih politika. Europska politika suradnja je bila osnova na kojoj je poetkom 90-ih osmiljena Zajednika vanjska i sigurnosna politika EU-a. 1.3.1.7. Proirenje na nove lanice Europska zajednica je u 70-im i 80-im godinama udvostruila broj lanica. 1973. g. ule su u lanstvo Velika Britanija, Danska i Irska, 1981. g. Grka, a 1986. g. panjolska i Portugal. To je bio najpouzdaniji pokazatelj da je proces europskog integriranja na dobrom putu. Velika Britanija je zbog ideoloke odbojnosti prema federalizmu i svog izrazito snanog protivljenja supranacionalizmu ostala izvan kruga drava koje su zapoele
21

Ovo razdoblje, napose oko sredine 70-ih, esto se naziva i razdoblje euroskleroze (Eurosclerosis) zbog stalnih zastoja u tijeku integracijskog procesa (Dinan, D., str. 57. i dalje).
22

Europski monetarni sustav i Europska monetarna unija detaljno su obraeni u zasebnom poglavlju.

19 proces europskog integriranja. tovie, nakon odluke europske estorice da osnuju carinsku uniju, Velika Britanija je u studenom 1959. g. okupila europske drave izvan EEZ-a i osnovala Europsko udruenje slobodne trgovine (European Free Trade Association - EFTA) koje je imalo za cilj ukinuti meusobne carine izmeu drava lanica Udruenja, ali ne dirati u carine tih drava prema treim dravama nelanicama. lanice EFTA-e, uz Veliku Britaniju, bile su Danska, Norveka, vedska, Portugal, vicarska, kasnije takoer Island i Lihtentajn. Meutim, potaknuta gospodarskim uspjehom EEZ-a nakon uspostave carinske unije, Velika Britanija (a potom Danska i Irska) je ipak ve 1961. g. podnijela zahtjev za lanstvo u EEZ-u. U dva navrata je bila odbijena zbog francuskog veta tako da je prvo proirenje EEZ-a provedeno tek dvanaest godina poslije prve britanske aplikacije, tj. nakon odlaska de Gaullea s vlasti, to je ujedno znailo i prestanak francuskog protivljenja proirenju. I kao lanica Zajednice, Velika Britanija je jo uvijek zadrala dozu skepticizma prema dubljem integriranju mada to nikada nije ugrozilo sam proces. tovie, britansko protivljenje ili oklijevanje esto je upravo bilo katalizator pojaane spremnosti kontinentalnih drava lanica da pronalaze sve dublje zajednitvo u izgradnji europskog projekta integriranja. Drugo, tzv. proirenje na jug u 80-im godinama (Grka, panjolska, Portugal) pokazalo je da se i relativno siromane zemlje mogu ukljuiti u Zajednicu ako prihvate sve propise, standarde i trokove Zajednice, s time da im je EZ pruila obilnu pomo za nune prilagodbe i podnoenje poveanih trokova. U okviru EU bila su kasnije jo tri proirenja - i to 1995 .g. na Austriju, Finsku i vedsku, 2004. g. na Poljsku, eku, Slovaku, Maarsku, Sloveniju, Litvu, Letoniju, Estoniju, Maltu i Cipar, te 2007.g. na Bugarsku i Rumunjsku. 1.3.1.8. Uspostavljanje zajednikog trita Iako su drave lanice EEZ-a Rimskim ugovorom pristale na osnivanje Zajednikog trita (ZT), trebalo je proi dosta vremena da bi ideja o zajednikom tritu stvarno dobila podrku politikih krugova u tim zemljama.23 Naime, uglavnom su sve europske drave, nakon rata, vodile protekcionistike i intervencionistike gospodarske politike, tj. na razne su naine s jedne strane titile svoje gospodarstvo od vanjske konkurencije (razne zakonske restrikcije uvoza, koliinska ogranienja, fiskalne mjere i sl.), a s druge su strane intervenirale u nacionalno gospodarstvo (subvencije, potpore, zatita nacionalnih monopola, politika javnih nabavki i sl.). U takvoj politici su se osobito isticale Francuska, Italija i Njemaka, dok je V. Britanija vodila neto liberalniju politiku. Protekcionistiko/intervencionistika gospodarska politika bila je suprotna ideji stvaranja zajednikog trita koje podrazumijeva ukidanje svih zapreka slobodnom kretanju svih imbenika proizvodnje (roba, usluga, ljudi i kapitala). Dugo vremena su se, i na nacionalnoj i na razini EEZ-a, sukobljavali pobornici ujedinjenja Europe (integracionalisti) sa zagovornicima primata nacionalnih ekonomija i drava (euroskeptici) oko naina kako uspostaviti zajedniko trite, odnosno do koje e mjere i na kojim sve podrujima drave prihvatiti uklanjanje nacionalnih zapreka funkcioniranju zajednikog trita.
23

Nakon Rimskog ugovora vladao je entuzijazam da se zajedniko trite moe uspostaviti za najvie 10-15 godina, tj. do poetka 80-ih. No zbog euroskleroze u 70-ima ubrzo se uvidjelo da e taj proces trajati mnogo due. Uspostava zajednikog trita trajala je oko 35 godina jer se smatra da je ono formalno stvarno zaivjelo krajem 1992. g.

20 Proces mukotrpnog i postupnog otklanjanja zapreka u dravama lanicama i stvaranja ZT-a trajao je od 1958-1992, odnosno gotovo tridesetipet godina. Zapoeo je stvaranjem carinske unije i ukidanjem kvantitativnih restrikcija, a nastavljen je postupnim zaivljavanjem osnovnih sloboda te uvoenjem zajednikih politika lanica na odreenim podrujima. Zajedniko trite podrazumijeva carinsku uniju drava te funkcioniranje etiri osnovne slobode(1) slobodno kretanje roba (2) slobodno kretanje usluga/poslovnog nastana (3) slobodno kretanje ljudi i (4) slobodno kretanje kapitala. Tijekom 70-ih godina, dijelom i zbog gospodarskih problema, drave lanice su se snano opirale naputanju suverenih prava odravanja trinih restrikcija i upravljanja gospodarstvom te zatite dravnih monopola, a sve u cilju ostvarenja socijalne drave. Najvei broj prepreka nalazio se u raznim nacionalnim propisima. Kako bi otklonila zapreke uspostavi zajednikog trita, a koje su postojale u nacionalnim propisima drava, EEZ je zapoela provoditi politiku harmonizacije kao i standardizacije propisa unutar Zajednice. To je preteno znailo ujednaavanje nacionalnih politika kroz stvaranje zajednikih tehnikih propisa, vanih za odvijanje trgovine. Zapoelo se s tehnikim standardima za pojedine prehrambene proizvode (vino, pivo, pekmez), pravo industrijskog vlasnitva, javne nabavke, propise o nelojalnoj konkurenciji i sl. Naalost, posao harmonizacije je sporo i slabo napredovao. Razlozi tomu nisu bili samo otpor nacionalnih vlada i razliiti lokalni obiaji, nego i jednoglasnost koja se traila kod donoenja propisa u Vijeu EZ-a, te brze promjene u tehnologiji i proizvodnji koje nisu pratile i odgovarajue promjene u zajednikim propisima EZ-a. Stoga je 1973. g. Europska komisija uvela neto fleksibilniji oblik ujednaavanja 24 propisa koji se sastojao u tome da se na razini EZ-a donesu samo openite smjernice (na kojem podruju, u kojoj mjeri i kako treba ujednaiti nacionalne propise), a privatnom sektoru i/ili nevladinim tijelima je ostavljeno da na osnovi tih smjernica razrade nune (najnie zajednike) standarde. Tako su nastala dva danas nezamjenjiva tijela u stvaranju propisa za zajedniko trite: 1. Europski odbor za normizaciju (Comite Europeen de Normalisation CEN) i 2. Europski odbor za normizaciju elektrinih proizvoda i usluga (Comite Europeen de Normalisation Electrique CENELEC), 25 koja okupljaju predstavnike industrije, sindikata, potroaa i svih ostalih zainteresiranih za proizvod ili uslugu iji propis se ujednaava. Uz ova tijela, vrlo znaajnu ulogu u stvaranju ZT-a odigrao je i Europski sud pravde kroz svoju sudsku praksu. Izmeu brojnih predmeta u kojima je Sud sudio najvie je bilo onih u kojima je presudio protiv drava lanica koje su nacionalnim propisima, protivnim pravu EZ-a, ograniavali slobodu kretnja najee roba, ali i ostalih imbenika proizvodnje. Meu brojnim sudskim presudama posebni znaaj imaju presude u sluajevima Dassonville (1974.) i Cassis de Dijon (1979.) zbog naela koja je Sud u tim presudama utvrdio, a koja su temelj za uspostavu zajednikog trita i za supranacionalni karakter propisa koji se donose u EZ-u. Dodatni snani poticaj razvoju ZT-a dalo je sve intenzivnije lobiranje poduzetnikog sektora iz drava lanica. Poduzetnici su, naime, ubrzo uoili prednosti koje im prua zajedniko trite. Uspjeni poduzetnici, koji su se uspjeli prilagoditi
24

neki taj model ujednaavanja propisa nazivaju standardizacija za razliku od harmonizacije. Tako M. Cini, op. cit. str. 32 i dalje. 25 CEN je osnovan 1961. g. kao samostalna agencija za tehniku normizaciju svih proizvoda i usluga, osim elektrinih. Za njih je osnovan 1973. g. CENELEC.

21 konkurentskim uvjetima na europskom zajednikom tritu, sve su vie uviali da je zajedniko trite ne samo katalizator za podizanje konkurentnosti pojedinih poduzea, nego istodobno i uinkovit instrument za odravanje konkurentnosti samih drava lanica EZ-a na svjetskom tritu u srazu sa rastuom kompeticijom SAD-a i Japana. Potporu poduzetnika iskoristila je Europska komisija te je 1983. g. osnovala neformalno Vijee za zajedniko trite koje je odigralo kljunu ulogu u predlaganju brojnih mjera za uklanjanje dravnih barijera. Negdje u isto vrijeme Komisija EZ-a je bila poela pripremati program reformi unutar EZ-a kako bi omoguila bre zaivljavanje ZT-a. U tu svrhu, Komisija je zatraila od svog povjerenika zaduenog za ZT, Lorda Cockfielda, da izradi izvjee o svim zaprekama ostvarenju ZT-a koje jo postoje u dravama lanicama. Cockfieldovo izvjee je objavljeno 1985. g. i zbog svoje sveobuhvatnosti i konkretnosti, nazvano je Program mjera za ostvarenje zajednikog trita , odnosno poznatije pod nazivom Bijela knjiga. Ovaj Program sadri detaljni i sveobuhvatni pregled nacionalnih zapreka stvaranju ZT-a, grupiranih u tri skupine: fizike, tehnike i fiskalne. Osim to je u Programu napravljena inventura zapreka, Program sadri i tristotinjak odgovarajuih skupina mjera za otklanjanje tih zapreka, a koje se tiu roba, usluga, ljudi i kapitala, kao i rok za njihovu punu implementaciju (do 31. prosinca 1992. g.). Bijela knjiga je znaila radikalni prekid s europskom protekcionistikom i intervencionistikom tradicijom te primatom nacionalnih politika, jer je mjerama koje je predlagala uvodila ekonomski neoliberalizam u lanice EZ-a.. Vanu prekretnicu u razvoju ZT-a predstavljala je meuvladina konferencija u Milanu 1985. g. gdje je zakljueno da treba urno prilagoditi institucionalni i pravni okvir EZ-a da bi se predloene mjere mogle provesti i da bi zajedniko trite zaivjelo do predvienog roka. To je uinjeno u samo godinu dana donoenjem Jedinstvenog europskog akta (1986.). 1.3.1.2. Europska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM) Drugim Rimskim sporazumom iz 1957. g. osnovana je i Europska zajednica za atomsku energiju - EUROATOM sa slinim institucionalnim ustrojem kao i EEZ i sa zadatkom unapreenja suradnje i razvoj atomske energije za miroljubive i gospodarske svrhe. Rije je o vrlo vanoj zajednici, ali, u okviru povijesti europskih gospodarskih i politikih integracija, ona nas zanima samo kao jo jedna supranacionalna institucija osnovana paralelno sa EEZ-om. 1.4. UBRZANJE USPOSTAVE ZAJEDNIKOG TRITA 1.4.1. Jedinstveni europski akt Prva promjena (revizija) Rimskih ugovora dogodila se 1986. g. kada je donesen Jedinstveni europski akt (Single European Act - SEA) koji je potpisan 1.7-28. veljae 1986. g. (stupio na snagu 1. srpnja 1987. g.). Ovaj ugovor drava lanica EZ-a sadravao je nekoliko vanih novina od kojih su najznaajnije: (1) program mjera za ubrzanje stvaranja zajednikog trita i njegovo pretvaranje u jedinstveno trite; (2) proirenje

22 ovlasti Europske Komisije koje se tiu odluivanja kvalificiranom veinom radi uspostave zajednikog trita. Jedinstveni europsku akt proirio je i nadlenost EZ-a na nova podruja. Istodobno je poveao i ovlasti tijela EZ-a, i to kako Europske komisije (npr. u politici zatite okolia, na podruju znanosti i tehnologije i u podruju socijalne politike), tako i Europskog parlamenta (uvoenjem postupka suradnje Vijea, Komisije i Parlamenta u donoenju odluka tako to EP dobiva pravo na drugo itanje zakona). Ovim su dokumentom bili po prvi puta postavljeni temelji za kasniju uspostavu Europske ekonomsko-monetarne unije (EMU) i Zajednike vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Iako se uzima da je zajedniko trite uspostavljeno do 1992. g., ipak su i nakon toga ostale potekoe u njegovom punom i nesmetanom funkcioniranju. Ponovno se javio pritisak nacionalnih drava da intervencionistikim mjerama zatite pojedine sektore od slobodne trine utakmice (najnia plaa i radno vrijeme radnika, kvote za medijsko emitiranje, ogranienja u tekstilnoj i brodograevnoj industriji itd.). Istodobno, esto jo i danas ponekad postoji u dravama nedostatak politike volje za dosljedno provoenje europskog zakonodavstva u nacionalnim pravim sustavima. Sve to ukazuje kako se procesi unutar Zajednice sporo razvijaju i podloni su raznim utjecajima. Stoga je svaki stadij procesa ne samo rezultat vanjskih okolnosti, nego esto i izraz uspostavljene minimalne ravnotee izmeu oprenih tradicija, interesa i pritisaka unutar EZ-a. 1.5. EUROPSKA (EKONOMSKO-MONETARNA) UNIJA 1.5.1. Okolnosti koje su dovele do stvaranja Europske unije Jo je u preambuli Rimskog ugovora sadrana odredba da su tim sporazumom drave lanice: ...odlune postaviti temelje ujedinjenja naroda Europe... . Ipak, na poetak stvaranja politike unije trebalo je priekati dok nije uspostavljeno zajedniko odnosno kasnije sve vie jedinstveno trite, dok koncem 80-ih nije dolo do kolapsa komunizma, zavretka hladnog rata i ujedinjenja Njemake te dok se na europskoj politikoj sceni nisu pojavili Francois Mitterand, Helmut Kohl i Jacques Delors, osobe koji su dale novi zamah i kvalitetu integracijskim procesima u Europi. Zahvaljujui Kohlu i Mitterandu, 1983. g. na samitu Europskog vijea u Stuttgartu, predsjednici drava i vlada lanica EZ-a potpisali su tzv. Sveanu deklaraciju o Europskoj uniji, dokument koji je ponovno aktualizirao ideju federalista o osnutku politike unije u Europi. Inspiriran Deklaracijom, Europski je parlament (na inicijativu Spinellija) ve 1984. g. izradio Nacrt ugovora o Europskoj uniji koji predvia ukidanje postojeih Ugovora o osnutku tri zajednice u korist jednog novog kojim bi se uspostavila Europska unija. Nacrt nije nikada proslijeen lanicama na ratifikaciju.26 Zahvaljujui donoenju Jedinstvenog europskog akta, kraj 80-ih i poetak 90-ih godina obiljeen je u EZ-u uglavnom euforijom oko dovretka izgradnje zajednikog odnosno jedinstvenog trita. Jacque Delors, koji je u cijelom tom procesu odigrao
26

Altiero Spinelli, veteran eurofederalizma, kao zastupnik u Europskom parlamentu okupio je oko sebe grupu zastupnika istomiljenika koji su se redovito sastajali u strasburkom restoranu Krokodil kako bi raspravljali poteze kojima bi se unaprijedio integracijski proces. Grupa je postala poznata pod nazivom Krokodilski klub i tvorila je jezgru onih koji su u Europskom parlamentu kroz Odbor za institucionalne promjene EZ-a pripremili nacrt ugovora kojim bi se osnovala Europska unija (Dinan,D., str. 98-101).

23 znaajnu ulogu kao predsjednik Europske komisije, usmjerio je potom svoju i panju Komisije na osmiljavanje i provedbu europske monetarne unije. U tu svrhu Delors je 1988. g. okupio grupu strunjaka koja je izradila izvjee za Europsku komisiju o postupnoj izgradnji Ekonomsko-monetarne unije (EMU) kroz tri faze. U Izvjeu je takoer bilo predvieno da se to prije sazove meuvladina konferencija kako bi, u osnivakom ugovoru o EZ-u, drave unijele nune promjene neophodne za provoenje II. i III. faze izgradnje EMU-a. Nakon usuglaavanja interesa, sve lanice osim Velike Britanije (Margaret Thatcher), prihvatile su Delorsov program stvaranja EMU-a kao i potrebu sazivanja posebne meuvladine konferencije o toj temi. Na prijelazu iz 80-ih u 90-e, dok je EZ bila zaokupljena procesom integriranja, Europa se nala na velikoj politikoj prekretnici. Slom komunizma doveo je do raspada SSSR-a i Istonog bloka te pojave mnogih osamostaljenih, ali ekonomski zaostalih, novih drava u srednjoj i istonoj Europi koje su krenule putem izgradnje demokracije, parlamentarizma i trinog gospodarstva. Ujedinjenje Njemake bilo je popraeno sumnjiavou i zabrinutou kako za francuske, tako i za britanske nacionalne interese te je nakratko uzdrmalo francusko-njemaku osovinu u EZ-u. Nestanak politike hladnog rata u Europi imao je znaajan utjecaj i na redefiniranje amerike uloge u europskoj politici (NATO), a sredinom 90-ih doveo je i do novog, treeg velikog proirenja ukljuivanjem Austrije, vedske i Finske u EU. Zaljevski rat i rat na podruju bive Jugoslavije, poetkom 90-ih, pokazali su pak svu nedoreenost europskih nastojanja u okviru Europske politike surdnje (European Political Cooperation - EPC) oko formuliranja zajednike politike strategije. Splet svih tih politikih dogoaja u Europi, kao i razvoj unutar EZ-a, doveli su kod veine drava EZ-a do sazrijevanja ideje da se krene u stvaranje vre (europske) politike unije. Europsko vijee je odluilo da se u prosincu 1990. g. sazovu dvije paralelne meuvladine konferencije - jedna o uspostavi europske monetarne unije, a druga o uspostavi europske politike unije. Pregovori izmeu lanica o sadraju dogovora trajali su sve do samita u Maastrichtu kad je, 9-10. prosinca 1991.g., konano potpisan Ugovor o osnutku Europske unije (Treaty on European Union TEU). Kako su izmeu drava, sudionika konferencije, do kraja pregovora postojale brojne i duboke razlike u pogledu predloenih rjeenja, ne treba uditi to je Ugovor naiao na probleme u postupku ratifikacije. U Velikoj Britaniji ratifikacija je prola tek nakon to je prihvaeno da Britanija ne mora ui u monetarnu uniju i nakon to su odredbe o Socijalnoj povelji izdvojene iz Ugovora u posebni dodatni protokol koji Britanija nije prihvatila. Danska je ratificirala Ugovor tek kad joj je doputeno ostati izvan monetarne unije te kada je predvieno da ne mora sudjelovati u odlukama o Zajednikoj vanjskoj i sigurnosnoj politici kad se radi o pitanjima obrane. Zbog svega toga, Ugovor o Europskoj uniji je potpisan 7. veljae 1992. g., a stupio je na snagu tek 1. studenog 1993. g. Tek tada je formalno uspostavljena Europska unija (EU). Iako naziv unija ba ne odraava ostvareni stupanj jedinstva, bio je to poetak procesa stvaranja politike i produbljivanja gospodarske unije u Europi. 1.5.2. Europska unija

24 Razlike u gledanju kako uspostaviti buduu politiku suradnju, a koje su do kraja pregovora postojale izmeu drava lanica, rezultirale su kompromisnim rjeenjima koja su utjecala na neobinu institucionalnu arhitekturu novo uspostavljene Europske unije. Unija se temeljila na tzv. tri osnovna stupa. Prvi stup institucionalne strukture EU-a tvorile su ve ranije osnovane zajednice: Europska zajednica za ugljen i elik (koja je postojala do 2002. g,) Europska Zajednica i EUROATOM. Samo u poslovima kojima su se bavile te zajednice zadrana je nadnacionalna suradnja drava lanica. Suradnja u poslovima koje su lanice dogovorile uvrstiti u druga dva stupa, ostala je samo na meudravnoj razini. Drugi stup se sastojao od suradnje lanica na podruju Zajednike vanjske i sigurnosne politike (Common Foreign and Security Policy - CFSP), a trei stup je sadravao suradnju drava lanica na podruju pravosua i unutarnjih poslova (Justice and Home Affairs - JHA) Trei stup je 1997. g. preimenovan u Policijska i sudska suradnja u kaznenim predmetima (Police and Judicial Co-operation in Criminal Matters - PJCCM). Stupasta struktura EU-a svjedoi o nejedinstvenom ili policentrinom ustroju EUa nasuprot ranijem, klasinom modelu jedinstvene zajednice u kojoj se o svim pitanjima odluivalo na jednak nain i u odnosu na sve lanice. Ova policentrinost dolazi do izraaja ne samo u situacijama nadnacionalne, i meuvladine suradnje u pojedinim stupovima, nego i u situacijama kad se pojedinim dravama lanicama doputa da odbiju primijeniti odreene usvojene politike EU-a (npr. V. Britanja i Danska). To je tzv. klauzula o izuzeu (opt-out clause). Ugovor iz Maastrichta donio je, osim institucionalnih novina i druge znaajne promjene kojima je produbljen proces europskog integriranja izmeu lanica. To su napose: proirenje ovlasti EZ-a na podruju socijalne politike, zatite okolia, ekonomske i socijalne kohezije itd., ali isto tako i irenje ovlasti EZ-a i na nova podruja kao to su obrazovanje, kultura, javno zdravstvo, zatita potroaa itd. utvrivanje hodograma za uspostavu Europske ekonomsko-monetarne unije (EMU) do 1. sijenja 2002.g.; uvoenje novih institucija: Europska sredinja banka, Vijee regija i ombudsman; jaanje uloge Europskog parlamenta uvoenjem postupka suodluivanja pri donoenju Ugovorom predvienih odluka, kao i ulogu Europske komisije daljnjim proirenjem sluajeva kad se odluuje kvalificiranom veinom; uvoenje po prvi puta europskog dravljanstva. Uz sva znaajna postignua u Maastrichtu, policentrini pristup nije zadovoljio pobornike stvaranja jo blie Unije (ever closer union), a istodobno je pojaao oprez euroskeptika (V. Britanije) da se s ujedinjenjem ne bi previe urilo. U novom institucionalnom ustroju bilo je oteano donoenje odluka (napose u II. i III. stupu) pa se ubrzo poelo govoriti o potrebi nove institucionalne reforme unutar EU-a. Reforma je pripremljena na temelju izvjea posebno sastavljene grupe za razmiljanje koju je predvodio Carlos Westendorp (panjolska).

25 Da bi identificirala manjkavosti i predloila rjeenja, grupa za razmiljanje morala je voditi rauna o ukupnim europskim okolnostima u prvoj polovici 90-ih. Naime, u to doba istodobno se odvijalo nekoliko znaajnih europskih procesa: 1. tranzicija u zemljama Srednje i Istone Europe i pritisak tih zemalja na otpoinjanje pregovora o njihovom punopravnom lanstvu u EU; 2. osnivanje Europskog ekonomskog prostora (European Economic Area EEA) i proirenje EU-e 1995.g. na tri tzv. drave EFTA-e (Austriju, vedsku i Finsku); 3. intenzivne reforme u dravama lanicama EU-a kako bi se udovoljilo kriterijima za uspostavu EMU-a i 4. ope nezadovoljstvo funkcioniranjem EU-a i birokratizacijom njenih tijela (demokratski deficit). Analizirajui utjecaj svih tih procesa na probleme u Uniji, u Izvjeu su identificirana tri osnovna podruja na kojima je trebalo provesti reforme: 1. pribliiti EU graanima (ljudska prava, sigurnost, zapoljavanje, zatita okolia) 2. poboljati uinkovitost institucija EU-a (otkloniti prigovor demokratskog deficita; pripremiti EU za proirenje) 3. osigurati veu uinkovitost EU-a u vanjskoj politici. 1.5.3. Ekonomsko-monetarna unija Drugo veliko postignue na planu europskog integriranja u 90-im godinama XX. stoljea bilo je uspostava Ekonomsko-monetarne unije (EMU). Prvi puta spomenuta u Jedinstvenom europskom aktu kao jedan od ciljeva u procesu europskog integriranja, ideju je ponovno oivio Roy Jenkins (predsjednik Europske komisije) 1977. g. uz snanu podrku H. Kohla i G. D'Estainga to je dovelo do uspostavljanja Europskog monetarnog sustava. Kad se pokazalo da taj sustav ne moe otkloniti tadanje valutne i monetarne probleme drava lanica, Jacques Delors je izradio izvjee u kojem je razradio nune korake do uspostave monetarne unije. Na osnovi Delorsovog izvjea donesena je odluka da se odri posebna meudravna konferencija na tu temu. Rezultat te konferencije su odredbe o Ekonomsko-monetarnoj uniji sadrane u Ugovoru iz Maastrichta, u kojem su predviene tri faze do ostvarenja unije i uvoenja jedinstvene valute. Ugovor iz Maastrichta predvia EMU kao korak na putu ekonomskog i socijalnog napretka i stabilizacije cijena. EMU je dovela do uvoenja jedinstvene valute (euro), ali i do zajednike monetarne politike lanica koju vodi Europska sredinja banka. O svemu tome e biti detaljnije rije u posebnom poglavlju. 1.6. PRIPREME ZA PROIRENJE EU 1.6.1. Dva nova proirenja Uz stvaranje politike i monetarne unije, 90-e godine XX stoljea bile su obiljeene jednim manjim proirenjem i pripremama za drugo, do sada najvee proirenje Unije.

26 Tree proirenje EU-a dogodilo se 1995. g. ulaskom u punopravno lanstvo bivih neutralnih drava Austrije, vedske i Finske. Ovo proirenje esto se jo naziva i EFTAnsko proirenje zbog injenice da su te tri drave do ulaska u EU bile lanice EFTA-e (Dinan, D., str. 186). Kako je rije o ekonomski i demokratski razvijenim zemljama, pregovori o lanstvu ili su brzo i relativno lagano. Razlog tomu djelomino je bio i taj to su lanice EFTA-e ve bile provele sve potrebne prilagodbe da bi se mogle ukljuiti u zajedniko trite kroz tzv. Europski ekonomski prostor (European Economic Area EEA) . Inicijativu za osnutak EEA-e dao je J. Delors 1989. g. Ideja je bila osnovati najvee svjetsko podruje zajednike trgovine od oko 380 milijuna ljudi. Ugovor o EEAu sklopljen je u svibnju 1992. g. Meutim, tri drave EFTA-e postupno su aplicirale za punopravno lanstvo (Austrija 1989., vedska 1991., Finska 1992. i vicarska 1992. godine). vicarska je kasnije odustala od kandidature jer pristup Uniji nije prihvaen na referendumu graana, a ostale tri EFTA-nske drave su 1995 g. postale nove lanice Unije. Samo dvije godine kasnije, 1997. g., Europska je komisija zapoela pregovore o primanju u lanstvo EU-a sa 12 novih drava, i to sa deset iz Srednje i Istone Europe (SIE)27 te Maltom i Ciprom. Pregovori su bili dugi i naporni za obje strane i trajali su sve do 2003. g.28 Ovo, do sada najvee, proirenje EU-a, i to na drave koje su tek nedavno izale iz komunizma i ubrzano su prolazile kroz tegobne tranzicijske reforme, zahtijevalo je ne samo da drave kandidati provedu dugotrajne i sloene prilagodbe, nego i da se Unija institucionalno reformira kako bi, proirena na dvadeset i sedam (27) lanica, mogla nesmetano funkcionirati. 1.6.2. Ugovor iz Amsterdama Imajui to na umu, 1996. g. odrana je u Dublinu meudravna konferencija na kojoj je bilo prihvaeno Westendorpovo izvijee te je odlueno da se zbog proirenja, ali i ostalih slabosti Ugovora o EU 29, taj Ugovor revidira. Promijenjeni je Ugovor 2. listopada 1997. g. potpisan u Amsterdamu. Ugovor iz Amsterdama je, zbog problema s ratifikacijama, stupio na snagu tek 1. svibnja 1999. g. Najvanije novine koje je donio Ugovor iz Amsterdama su: Uspostavljen je mehanizam blie suradnje, tj. mogunost pojedinih lanica EU-a da na gotovo svim podrujima (osim onih u II. i III. stupu) uspostave tjesniju suradnju negoli postoji izmeu ostalih lanica EU-a. Uveden je u EU pojam podruje slobode, sigurnosti i pravde (Area of Freedom, Security and Justice -AFSJ). Ojaana je uloga EU-a u vanjskoj politici tako to je uspostavljena funkcija Visokog predstavnika za vanjsku politiku; predvieno je planiranje i izrada zajednike vanjskopolitike strategije; uvedena je mogunost konstruktivne suzdranosti u donoenju vanjskopolitikih odluka.
27

Pregovori su bili otvoreni sa: Poljskom, Maarskom, ekom, Slovenijom, Estonijom, Litvom, Letonijom, Slovakom, Rumunjskom i Bugarskom. 28 Detaljnije e o pregovorima drava SIE, Malte i Cipra biti rijei u posebnom poglavlju. 29 Kao npr.: potekoe u donoenju odluka, napose u pitanjima iz II. i III. stupa.

27 Sporazum iz Schengena o ukidanju graninih kontrola unutar EU-a ukljuen je u Ugovor to znai da se poeo primjenjivati na sve lanice EU-a osim V. Britanije i Irske koje su se izuzele od primjene. Donoenje odluka u pitanjima politike imigracije i azila preneseno je iz III. stupa (meudravna suradnja) u I. stup (supranacionalne ovlasti tijela EU-a), a zbog smanjene nadlenosti III. stup je preimenovan u Policijska i sudska suradnja u kaznenim predmetima. Proirio je na oko 19-ak novih podruja donoenje odluka kvalificiranom veinom. Ukljuio u I. stup odluivanje o politici zapoljavanja te je proirio nadlenosti Europske komisije u podrujima zatite potroaa i zatite prirode (kako bi ublaio kritike o demokratskom deficitu EU-a).

Uz sva postignua, Ugovor iz Amsterdama ostat e zapamen zbog dvije znaajne posljedice koje je izazvao u daljnjem funkcioniranju EU-a: 1. uveo je jo veu nejedinstvenost (fleksibilnost) unutar EU-a i 2. propustio je provesti institucionalne prilagodbe EU-a za proirenje na drave Srednje i Istone Europe. Jo je u Maastrichtu omogueno pojedinim lanicama da se izuzmu od primjene nekih odredaba tog Ugovora. To je iniciralo iroku raspravu o tome mogu li lanice slobodno odabirati svoj stupanj integriranosti u EU tako da neke ostanu izvan primjene odreenih zajednikih politika, a druge uspostave ak i bliu suradnju u pojedinim podrujima od one koja je predviena za sve lanice osnivakim ugovorima. Uvoenju poveane fleksibilnosti u odnose izmeu 15-orice u EU-u znatno su doprinijeli kako skepticizam Velike Britanije u odnosu na EMU, tako i perspektiva daljnjeg proirenja na ekonomski slabe i male drave SIE. Propust da se Ugovorom iz Amsterdama rijei pitanje kako e funkcionirati tijela EU-a kad doe do proirenja ostavljao je osobito lo dojam o ozbiljnosti priprema EU-a za proirenje jer je iste godine (1997.) Europska komisija bila objavila dokument nazvan Agenda 2000: Za snaniju i iru Europu koji je sadravao sve bitne zahtjeve Komisije koje su drave SIE trebale ispuniti kako bi mogle postati punopravnim lanicama EU-a (pregovaraka pozicija). Poruka koja se iz toga mogla proitati bila je da je EU spremna poeti pregovarati s dravama SIE, ali jo nije spremna institucionalno se pripremiti za proirenje. Neki su taj propust opravdavali prekratkim razdobljem postojanja EU-a (1993.-1997.) da bi se ve moglo jasno uoiti pravac u kojem bi trebale ii potrebne promjene (Dinan, D., str. 170). 1.6.3. Ugovor iz Nice Meutim, kako su pregovori s dravama kandidatkinjama za lanstvo sve vie napredovali, odlueno je da se pitanje institucionalne prilagodbe EU-a proirenju rijei novom revizijom Ugovora iz Maastrichta na sljedeoj meudravnoj konferenciji. Konferencija je odrana 14. veljae 2000. g.i na njoj se raspravljalo o mnogim temama (o budunosti Europe), ali je, izmeu ostalog, zakljueno da Europsko vijee, na samitu u Nici 7.-11. prosinca 2000. g., dogovori potrebne institucionalne promjene. Ugovor dogovoren u Nici lanice su potpisale 26. veljae 2001. g., a na snagu je stupio tek nakon drugog referenduma u Irskoj 2002. g.

28 Iako su mnogi otro kritizirali rjeenja koja je predvidio ovaj Ugovor kao suboptimalan, on je ipak osigurao nune institucionalne promjene da bi se moglo provesti proirenje EU-a. Bez institucionalne reforme koja je dogovorena u Nici, proirenjem na 10 novih lanica dolo bi do institucionalne paralize u EU. Stoga je razumljivo da su lanice u Nici esto nevoljko, ali ipak prihvatile neka od rjeenja, svjesne da samo tako mogu osigurati kakvo-takvo funkcioniranje EU tijela nakon proirenja na 25 lanica.30 Druga znaajna novina koju je donio Ugovor iz Nice bila je razrada postupka za suspenziju prava na glasovanje u svim tijelima Unije za svaku onu dravu lanicu koja trajnije kri naela na kojima je utemeljena EU (tzv. uta karta). Na taj nain stare lanice Unije eljele su se zatititi od opasnosti koja bi prvenstveno mogla doi od strane bilo koje od buduih novih lanica jer se mahom radi o dravama s relativno mladim demokratskim iskustvom. Meutim, Ugovor iz Nice ostat e poznat i po tome to je pojednostavio primjenu i revidirao mehanizam blie suradnje (closer cooperation), preimenovavi ga u sveobuhvatniju suradnju (enhanced cooperation). Uz ove, Ugovor iz Nice sadrava jo neke vane novine, kao: na podruju CFSP-a, nakon to su uspostavljene Snage za brzo djelovanje (European Rapid Reaction Forces - ERRF), EU je zaduena za provedbu mnogih aspekata zajednike sigurnosne politike koji su ranije bili u ovlasti Zapadnoeuropske unije (WEU) ponovno su proirene ovlasti odluivanja kvalificiranom veinom u gotovo 40 sluajeva proglaen je novo sastavljeni dokument pod nazivom Povelja EU-a o temeljnim ljudskim pravima govorima elnika drava i vlada na Konferenciji otvorena je diskusija o daljnjoj budunosti EU-a. Naglasak je bio kako na procesu ostvarenja ideja o europskoj federaciji (Joschka Fischer), tako i na pripremi europskog ustava (Jacques Chirac). U mjeri u kojoj proces stvaranja sve blie Unije istodobno podrazumijeva i produbljivanje suradnje izmeu lanica i irenje Unije na nove lanice (deepening and widening), moglo bi se rei da je rezultat konferencije u Nici bio istodobno i jaanje i slabljenje ideje o sve blioj Uniji. S jedne strane, EU je nastavila ii putem sve vee fleksibilnosti u pogledu stupnja integracije pojedinih lanica, a s druge, institucionalnom prilagodbom za prihvat novih lanica otvorila je mogunost za novo, veliko europsko irenje Unije. 1.7. OD EUROPSKOG USTAVA DO LISABONSKOG UGOVORA Rasprava o budunosti Europe i EU-a, koja je zapoeta na meudravnoj konferenciji u Nici pretoena je u tekst posebne Deklaracije o budunosti Unije. Ona je bila u znaajnoj mjeri odraz nezadovoljstva politike javnosti u dravama lanicama EU-a rezultatima pokuaja reforme institucija EU-a kako su dogovorene Ugovorom iz Nice. U tom, pravno neobvezujuem, dokumentu poziva se na iroku i dublju raspravu o nekoliko osnovnih tema:
30

Konkretna rjeenja o ustroju i nainu djelovanja tijela EU-a detaljno su obraena u posebnom poglavlju.

29 kako uspostaviti precizniju razdiobu nadlenosti izmeu EU i drava lanica kako pojednostaviti odredbe osnivakih ugovora Unije da budu razumljiviji graanima EU-a redefinirati ulogu nacionalnih parlamenata u funkcioniranju EU-a kako poboljati demokratski legitimitet i transparentnost tijela EU-a utvrditi kakva e biti daljnja sudbina proglaene Povelje o ljudskim pravima. Kada je jednom zapoela rasprava o ovim pitanjima, ubrzo su se poela otvarati i nova (stupasta arhitektura EU-a, socijalna pitanja itd.). Stoga je ve sljedee godine (2001.), na sastanku Europskog vijea 14.-15. prosinca u Leakenu, donesena nova Deklaracija o budunosti Europe (Deklaracija iz Leakena) u kojoj se poziva na raspravu o daleko irem spektru tema (vie od 50-ak). Deklaracija predvia da se ova rasprava ne vodi na meudravnoj konferenciji, ve da se u tu svrhu osnuje posebno ad hoc tijelo. Ono je ubrzo osnovano te se sastojalo od 105 lanova (predstavnika nacionalnih parlamenata, Europskog parlamenta, Europske komisije i nacionalnih vlada). Nazvano je Konvencija (Convention), a predsjednikom je imenovan Giscard d' Estaing. Zadatak Konvencije je bio nejasno i vrlo iroko formuliran: da razmotri kljuna pitanja za budui razvoj Unije i nastoji identificirati razliite mogue odgovore 31 Kako u mandatu Konvencije nije bilo jasno definirano u kakvom obliku treba prezentirati prijedloge odgovora na postavljena pitanja, prihvaena je francuska inicijativa Giscard d'Estainga da se radi na izradi prvog ustava EU-a. Konvencija je zapoela s radom u veljai 2002. g. i nakon neto manje od dvije godine (18 mjeseci), u prosincu 2003. g. izala je pred tijela EU-a s nacrtom tzv. Ustavnog ugovora EU-a u kojem je ponudila svoje odgovore na veinu postavljenih pitanja. Nacrt Ugovora o Ustavu EU-a nije predvidio nikakvu revolucionarnu institucionalnu promjenu funkcioniranja Unije ve je samo donekle promijenio njenu strukturu zadravajui institucionalnu ravnoteu izmeu supranacionalnih i meuvladinih institucija Unije. Ugovor je, naime, predvidio odreenu institucionalnu reformu EU-a opredijelivi se za smanjenje veliine i drugaiji sastav pojedinih tijela EU-a, uvoenje nekih novih (kao to je Europsko vijee sa Predsjednikom EU-a) kao i reformu sustava glasovanja i donoenja odluka. Meutim, najvee postignue Ugovora o Ustavu EU-a je bilo to to je sve postojee osnivake ugovore ujedinio u jedan dokument (Ustavni ugovor) i to je trostupanu pravnu strukturu Unije integrirao u jedinstveni pravni poredak Unije. Osim toga, Ustavnim ugovorom EU je trebala po prvi puta dobiti samostanu pravnu osobnost, koju su do tada imale samo Zajednice, ali ne i Unija. Tim Ugovorom jasnije je definirana podjela nadlenosti izmeu tijela Unije i drava lanica Unije, a uloga Europskog parlamenta u donoenju propisa i prorauna je znaajno osnaena uvoenjem postupka suodluivanja kao redovnog postupka za donoenje svih propisa za koje nije izrijekom propisan neki drugi nain odluivanja. Ustav je takoer ugradio u svoj sadraj Povelju temeljnih (ljudskih) prava te uveo i mnoge druge novine32.
31

Usp.: Laekenska deklaracija http://europa.eu.int/futurum/documents/offtext/doc-151201_en.htm

Detaljnije e o pojedinim odredbama Ustava EU-a u odnosu na rjeenja iz Nice biti rijei u poglavlju o ustroju EU-

32

a)

30 Bilo je oekivano da e nacrt Ustava EU-a, ma koliko su u njegovoj izradi sudjelovali razni predstavnici svih lanica, izazvati brojne rasprave o pojedinim rjeenjima u dravama lanicama. Najproblematinija su se i opet (kao i u Nici) pokazala predloena rjeenja o naelima odluivanja i o udjelu glasova starih i buduih lanica, ali i malih i velikih drava prigodom donoenja odluka u tijelima Unije. Male su se drave posebno protivile smanjenju broja lanova Europske komisije i reformi Predsjednitva uvoenjem funkcije Predsjednika EU-a jer su smatrale da se time jaa uloga velikih drava Unije. Ipak, nakon mnogo rasprave, pritisaka i/ili kupovanja podrke pojedinih lanica, na samitu 18. lipnja 2004.g., u Bruxellesu postignut je napokon kompromis u odnosu na sva sporna pitanja i 25 lanica EU-a potpisale su prvi Ustav Europske unije na samitu u Rimu, u studenom 2004. godine. Predsjednik Konvencije koja je sastavljala tekst Ugovora o Ustavu EU-a Giscard d'Estaing rekao je da dok: ugovore stvaraju drave i ratificiraju ih u parlamentima, ustave stvaraju narodne skuptine, a ratificiraju ih graani. 33 Ne treba stoga uditi to je prihvaanje (ratifikacija) ve potpisanog Ugovora o Ustavu EU-a u mnogim dravama lanicama ovisilo o rezultatu prethodno provedenog referenduma graana. Jedan dio starih lanica i najvei dio novih lanica bez problema su provele postupak ratifikacije bilo nakon referenduma bilo bez njega prihvaanjem Ugovora u parlamentu. Meutim, na referendumima u Francuskoj (u svibnju) i u Nizozemskoj (u lipnju) 2005.g., graani su odbili dati podrku prvom europskom Ustavu i time mu je bila donesena konana smrtna presuda jer je za njegovo stupanje na snagu bilo potrebno da ga ratificiraju svih 25 drava lanica Unije. Kako je Europsko vijee bilo potpuno nepripremljeno za takav scenarij, odluilo je prekinuti daljnji postupak ratificiranja Ustavnog ugovora u preostalim dravama lanicama i proglasilo je tzv. razdoblje promiljanja. To je znailo ostaviti odreeno razdoblje da s jedne strane Europska Komisija pokua nai zadovoljavajui izlaz iz krize, a s druge strane drave lanice kako meusobnim pregovorima tako i upuivanjem vlastite javnosti u vanost predloenih reformi izau sa novom strategijom rjeenja nastale krize. Presudnu ulogu u spaavanju postignutih rjeenja sadranih u tekstu propalog Ugovora o Ustavu EU-a odigrala je njemaka kancelarka A. Merkel. Ona je na Europskom vijeu 2007.g, uspjela tihom diplomacijom postii suglasnost drava lanica oko kompromisnih naela na osnovi kojih bi Meuvladina konferencija izradila ne vie Ustavni ve novi Reformski ugovor. Kompromis se sastojao uglavnom u slijedeem: 1. napustiti ustavni koncept kojim prestaju vaiti osnivaki ugovori, koje zamjenjuje tekst Ustavnog ugovora, te zadrati postojee osnivake ugovore i vratiti se klasinoj metodi njihovih izmjena; 2. ouvati prvi dio Ustavnog ugovora uz nune promjene predodbe da se ne radi o Ustavu EU-a; 3. koristiti razliitu terminologiju od one u Ustavnom ugovoru, ali bez da se mijenja njen pravni sadraj;
33

Usp.: Closa Carlos, Why convening referendums? Explaining decisions in EU constitutional politics, ECPR Joint Sessions, Granada 14-18. April 2005 prema http://www.ics.ul.pt/seminariocienciapolitica/pdf/2006_01_why_convening_referendums.pdf

31 4. izbaciti Povelju o temeljnim pravima EU-a iz teksta Ugovora, a u Ugovoru se samo na nju pozvati kako bi joj se osigurala pravna snaga; 5. brisati lanak koji govori o simbolima Unije (zastava, himna) i lanak koji naglaava prvenstvo europskog nad nacionalnim pravima drava lanica; 6. nastojati ne otvarati raspravu o institucionalnim odredbama sadranim u Ustavnom ugovoru. Iz naprijed navedenog evidentno je kako se zapravo radilo samo o kozmetikim i marginalnim promjenama teksta Ustavnog ugovora kako je to prokomentirao i sam Giscard d'Estaing, ali i mnogi strunjaci koji su usporeivali ova dva teksta 34. Reformski ugovor se, dakle, sastoji od izmjena dvaju osnivakih ugovora: Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i Ugovora o europskoj zajednici koji je sada dobio novi naziv: Ugovor o funkcioniranju Europske unije (skraeno: UFEU). Nakon dodatnih usuglaavanja drava lanica, na samitu 13. prosinca 2007.g., u Lisabonu Reformski ugovor je potpisan. Obzirom da je jedno od pravila briselske diplomacije da se osnivaki ugovori obino nazivaju po mjestima gdje su potpisani, Reformski ugovor se esto naziva i Lisabonski ugovor. Kako nijedan od dva osnivaka ugovora koji se mijenjaju Lisabonskim ugovorom nemaju ustavnih karakteristika, gotovo sve drave lanice su ovaj puta izbjegle referendumski postupak i ratificirale ga u svojim parlamentima. Irska je po ustavu morala provesti referendum. Na prvom referendumu 2008.g., irski graani su odbili Lisabonski ugovor, te je on proao tek na drugom referendumu 2009.g., pod pritiskom europske politike da se napokon rijei kriza funkcioniranja EU-a. Tako je Reformski ugovor iz Lisabona, donesen 2007.g., stupio na snagu tek koncem 2009.g. Iako je Europsko vijee ustvrdilo kako Lisabonski ugovor predstavlja trajan i stabilan institucionalni okvir, sigurno nee proi puno vremena do sljedeih izmjena osnivakih ugovora EU-a. 1.8. ZAKLJUAK Kad se napokon inilo da je proces sve dubljeg europskog integriranja (deepening of integration) dobio novi snani zamah usvajanjem prvog Ustava, zapoela je ponovno drama s ratifikacijama. Nakon trogodinjeg lutanja, europske politike elite sloile su da rjeenja iz Ustavnog ugovora pretoe u novi Reformski ugovor i da ga, prijevarom dijela europskih graana, usvoje na brzinu u nacionalnim parlamentima. Mnogi, naime, strunjaci smatraju kako je prihvaanje Referendumskog ugovora bacilo tamnu sjenu na nastojanje europske politike elite da ne birajui sredstva ratificira taj dokument35. Naime, iako su graani dviju drava lanica jasno odbili Ustavni ugovor, europska politika elita je, uz kozmetike promjene, progurala veinu rjeenja iz Ustavnog ugovora kroz nacionalne parlamente prikazujui Lisabonski ugovor kao novo, prihvatljivo rjeenje kojim se mijenjaju dosadanji osnivaki ugovori EU-a. Osim toga, strunjaci ukazuju i na to da nova institucionalna rjeenja sadrana u Lisabonskom ugovoru naruavaju jedno od temeljnih naela na kojima se zasnivala Unija, a to je naelo jednakosti i ravnopravnosti drava lanica jer odredbe o ustroju, meusobnom
34

Usp. Rodin, Sinia, Regulatorna autonomija drava lanica i ustavna osnova za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji u Pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji, HAZU, Zagreb, 2007, str. 46. 35 Usp.: Podolnjak, Robert, Od Leakena do Lisabona uspon i pad Ustavnog ugovora u Reforma Europske unije Lisanonski ugovor, ur., Rodin, apeta, Lang, Narodne novine d.d., Zagreb, 2009, str. 63.

32 odnosu institucija Unije, broju glasova drava lanica i nainu glasovanja oslabljuju poloaj malih drava lanica 36. Dva propala pokuaja donoenja europskog ustava (1950. i 2004.) jasno su pokazali kako europska javnost, nasuprot dijelu europskih i nacionalnih politikih elita, nije spremna integracijski proces usmjeriti u federalistikom pravcu uz odricanje od nacionalnog suvereniteta. Naime, unato snanom proeuropskom raspoloenju politikih elita u gotovo svim dravama Europe, raspoloenje graana Europe manje je entuzijastino. To je prvenstveno zbog osjeaja izoliranosti od sve birokratiziranijeg europskog centra donoenja odluka (Bruxelles) koji, bez veeg utjecaja nacionalnih zakonodavaca, donosi propise o pitanjima koja za njih imaju vitalan nacionalni znaaj. Ovaj osjeaj je esto praen i strahom graana od sve vee centralizacije odluivanja o sve irem spektru pitanja izvan vlastite drave.37 Ovaj, ve dulje vremena stalno prisutan problem demokratskog deficita, na koji ni Ustav EU-a ni Reformski ugovor po svemu sudei nije naao zadovoljavajui odgovor, izgleda da u novije vrijeme sve otvorenije dovodi u pitanje sadanji integracijski model. Meutim, iako se Europska unija danas, zbog svih novijih dogaaja unutar nje same i izvan nje, nalazi na velikoj i znaajnoj prekretnici, ipak, u dogledno vrijeme, jo uvijek nema mjesta nikakvom ozbiljnijem pesimizmu u pogledu njene budunosti. U svojoj ezdesetogodinjoj povijesti, europski integracijski proces uspjeno je savladao brojne izazove i potekoe s kojima se susretao. Oni koji su tim procesom upravljali uvijek su, naime, imali dovoljno sluha da ga stalno usmjeravaju prema europskom ujedinjenju, ali i da ga istodobno prilagoavaju s obzirom na drugaija stremljenja kad bi se ona javljala. Stoga se integracija u Europi nikada nije odvijala samo jednom stazom ni iskljuivo pravolinijski prema zacrtanom cilju. Ipak, iz ovog kratkog povijesnog presjeka vidljivo je da je rije o ve duboko ukorijenjenom i vrlo vitalnom projektu koji nema i teko da e uskoro dobiti ozbiljnu alternativu u Europi. Pitanja za razmiljanje i raspravu: 1. Zato je suradnja Njemake i Francuske nakon II. svjetskog rata bila presudna za poetak i razvoj procesa europskog integriranja? 2. Je li (i zato) izgradnja supranacionalnih institucija bila vana za poetak i napredovanje procesa europskog integriranja? 3. Koje su bile osnovne zapreke koje je EZ morala otkloniti kako bi se uspostavilo Zajedniko trite te kojim je to instrumentima inila? 4. Zato se smatra da je u uspostavi zajednikog trita Europski sud pravde odigrao osobito vanu ulogu? 5. ini li vam se (i zato) opravdanom trostupanjska struktura EU-a, uvedena u Maastrichtu? 6. to bi po vama trebala znaiti sintagma irenje i produbljivanje (widening and deepening) EU-a? 7. Smatrate li da EU treba postaviti granicu (brojanu, geografsku, populacijsku ili neku drugu) do koje e se iriti i hoe li proces daljnjeg
36 37

Usp. Ibidem, str. 65.

To jasno dolazi do izraaja u tzv. Alternativnom izvjeu ( Alternative Report) o Ustavu koji su sastavili predstavnici ljevice, a u kojem su se kroz 15 toaka otro suprostavili glavnim rjeenjima koja donosi Ustav EU-a.

33 irenja EU-a nuno dovesti do razliitih razina integriranosti pojedinih lanica (npr. EU s vie brzina, pojaana suradnja itd.)? 8. Izloite argumente za i protiv svakog od ova dva stava: EU treba zadrati sadanju razinu raspodjele ovlasti izmeu drava lanica i tijela Unije. EU se treba dalje razvijati prema federativnom modelu u kojem e najvie ovlasti dobiti tijela Unije, a drave lanice e sve vie postajati sline federalnim jedinicama u federaciji. 9. to mislite zato se pristupilo sastavljanju i usvajanju Reformskog ugovora iz Lisabona i zato je u njemu preuzeto tako puno ve gotovih rjeenja iz Ustavnog ugovora? 10. Koji bi po vaem miljenju mogli sve biti razlozi sve veeg razoaranja europskih graana u aktualni integracijski model i to biste vi u njemu promijenili kad biste bili u prilici donositi odluke na razini EU-a? LITERATURA i KORISNE WEB STRANICE 1. Arter, D., The Politics of European Integration in the Twentieth Century , Aldershot, Dartmonth, 1993.; 2. Calleo, D. P., Rethinking Europe's Future, Princeton University Press, Princeton, 2003;. 3. Closa C., Why convening referendums? Explaining decisions in EU constitutional politics, ECPR Joint Sessions, Granada 14-18. April 2005 prema http://www.ics.ul.pt/seminariocienciapolitica/pdf/2006_01_why_convening_refer endums.pdf 4. Church, C., & Phinnemore, D., The Penguine Guide to the European Trities: From Rome to Maastricht, Amsterdam, Nice and Beyond , Penguin, London, 1996;. 5. Cini, M., European Union Politics, Oxford University Press, New York, 2003;. 6. Commission AGENDA 2000: For Stronger and Wider Europe, Brussels, July 16, 1997, COM(97)2000 final;. 7. Craig, P., & de Burca, G., EU Law, Text, Cases and Materials, III ed., Oxford University Press, New York, 2003. 8. apeta, T., i dr., Reforma Europske unije Lisabonski ugovor, Narodne novine d.d., Zagreb, 2009. 9. Davies, N., Europe, A History, Oxford University Press, London, 1997;. 10. Duignan, P., & Gann, L.H., The United States and the New Europe, 1945-1993, Blackwell, Oxford, 1999; . 11. Egan, M., Constructing a European Market, Standards, Regulation and Governance, Oxford University Press, Oxford, 2001;. 12. Fursdon, E., The European Defence Community: A History, St. Martin's Press, New York, 1980;. 13. Hagan, M., The Marshall Plan: America, Britain and the Reconstruction of Western Europe, 1947-1952, Cambridge University Press, Cambridge, 1987;.

34 14. Milward, A. S., The Reconstruction of Western Europe, 1945-1951, University of California Press, Berkley, 1984;. 15. Mlikotin-Tomi, D., Pravo Europske ekonomske zajednice (pravni akti i dokumenti), Informator, Zagreb, 1989;. 16. Monnet, J., Memoirs, Donbleday, Garden City, New York, 1978;. 17. Nelson, B. F., & Stubb, A., The European Union, III ed., Palgrave, MacMillan, 2003;. 18. Podolnjak, R., Od Leakena do Lisabona uspon i pad Ustavnog ugovora u Reforma Europske unije Lisanonski ugovor, ur., Rodin, apeta, Lang, Narodne novine d.d., Zagreb, 2009, 19. Rodin, S., Pravni sustav i institucije Europske zajednice , Zagrebaka poslovna kola, Zagreb, 1990;. 20. Rodin, S., Regulatorna autonomija drava lanica i ustavna osnova za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji u Pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji, HAZU, Zagreb, 2007. 21. Samardija, V., Europska unija i Hrvatska; Putevi povezivanja i suradnje, IRMO, Zagreb, 1994. 22. Torbiorn, K. M., Destination Europe, The Political and Economic Growth of a Continent, Manchester University Press, Manchester, 2003;. 23. Tsoukalis, L., The New European Economy, II ed., Oxford University Press, Oxford, 2001;. 24. Walker, M., The Cold War: A History, Holt, New York, 1995;. 25. WHITE PAPERWhite paper on the 1996 IGC, vol. 1, Official Texts of the EU Institutions, European Parliament, Luxembourg, 1996.