Pie: Mirna Galovi Cupa

Teorije enskoga pisma, prema Elaine Showalter, zasnivaju se na etiri modela razliitosti: na biolokom, lingvistikom, psihoanalitikom i kulturolokom modelu. Svaki predstavlja pokuaj da se definiraju i diferenciraju kvalitete ene-pisca i enskoga teksta. Oni se preklapaju, ali su uglavnom sekvencijalni u tome to svaki u sebe inkorporira onaj prije njega. Showalter izdvaja razliite terminologije i pretpostavke ta etiri modela razliitosti i procjenjuje njihovu upotrebljivost. Organika ili bioloka kritika najekstremniji je iskaz o spolnoj razliitosti: po njoj tekst je neizbrisivo obiljeen tijelom, odnosno - anatomija je tekstualnost. Ta se kritika poziva na anatomiju i time riskira, istie Showalter, povratak grubom esencijalizmu, falikim i jajnikim teorijama umjetnosti, koje su u prolosti doprinosile potinjavanju ene.(1) Showalter upozorava kako iznova moramo ozbiljno promisliti i redefinirati bioloku diferencijaciju i njezin odnos sa enskim pismom. Vezano za biologijsku teoriju enskoga pisma neke feministkinje tvrde da ensko pismo proistie iz tijela, da je naa spolna razliitost izvor naeg pisanja.(2) U knjizi O eni roenoj (Of Woman Born) A. Rich ovako objanjava svoj stav: enska biologija... ima mnogo radikalnije implikacije nego to smo to do sada priznavali. Patrijarhalna misao je ograniila ensku biologiju na svoje vlastite uske specifikacije. Feministika vizija je iz tih razloga ustuknula od enske biologije; ali ja vjerujem da e ona doi do toga da nau fizikalnost vidi prije kao prirodno bogatstvo nego kao sudbinu. Da bismo ivjele punim ivotom, mi zahtijevamo ne samo da kontroliramo naa tijela... mi moramo dotai jedinstvo i rezonancu nae fizikalnosti, tjelesnu osnovu nae inteligencije. Opasno je staviti tijelo u sredite potrage za enskim identitetom... Teme Drugosti i Tijela se integriraju, jer je najvidljivija razlika izmeu mukaraca i ena, i jedina za koju smo sigurni da je trajna,... zaista razlika u tijelu. A ta je razlika sluila kao izgovor za sva opravdavanja apsolutne vladavine jednog spola nad drugim.(12) Prouavanje bioloke slikovnosti u enskoj knjievnosti korisno je i znaajno, upozorava Showalter, sve dok imamo na umu da su tu involvirani i drugi faktori osim anatomije. Ideje o tijelu su temeljne za razumijevanje kako ene konceptualiziraju svoj poloaj u drutvu; ali ne postoji izraz tjelesnosti koji nije posredovan jezikim, socijalnim i knjievnim strukturama. Zbog toga se razliitost enske knjievne prakse mora, po rijeima Millerove, traiti u tijelu njenog pisanja a ne u pisanju njenog tijela.(3) Lingvistike i tekstualne teorije enskog pisma postavljaju pitanje da li se mukarci i ene razliito slue jezikom; da li se spolne razliitosti u upotrebi jezika mogu teoretizirati u pojmovima biologije, socijalizacije ili kulture; da li ene mogu kreirati novi jezik koji bi bio njihov; i da li su govor, itanje i pisanje spolno markirani... Pjesnikinje i spisateljice su povele napade na ono to A. Rich zove tlaiteljev jezik, jezik ponekad kritiziran kao seksistiki, ponekad kao apstraktan. Ali problem je dublji od reformistikih nastojanja da se jezik oisti od svog seksistikog aspekta, zakljuuje Showalter i nastavlja citirajui Nelly Furman: upravo kroz medij jezika mi denotiramo i kategoriziramo zone razliitosti i slinosti, to nam zauzvrat doputa da shvatimo svijet oko sebe. Kategorizacije usredsreene na mukarca prevlauju u amerikom engleskom jeziku i suptilno oblikuju nae razumijevanje i percipiranje stvarnosti; zbog toga se panja sve vie usmjerava na one aspekte muki konstruiranog jezikog sistema koji su za enu inherentno opresivni.

Prema Carolyn Burke, jeziki sistem je u sreditu i francuske feministike teorije: Centralna tema veeg dijela recentnog enskog pisanja u Francuskoj jeste da se iznae i upotrijebi enski jezik. Jezik je mjesto s kojeg se poinje: poslije prise de conscience (ovladavanja svijeu) mora doi prise de la parole (ovladavanje govorom)... Po tom shvatanju, sami oblici dominantnog modusa diskursa pokazuju obiljeje dominantne muke ideologije. Zato je, kad se oituje u pisanju ili govoru, ena prisiljena da govori jednim gotovo stranim jezikom, jezikom u kojem se ne osjea lagodno.(4) Mnoge francuske feministkinje zastupaju revolucionarni lingvizam, oralni prekid s diktaturom patrijarhalnog govora. Annie Leclerc, u knjizi Parole de femme, poziva ene da izmisle jedan jezik koji nije opresivan, koji ih nee ostaviti nijeme, ve e im razvezati jezik.(5) Chantal Chawaf, u eseju La Chair linguistique, povezuje biofeminizam i lingvizam u stav da e jezik en i autentino enska praksa pisanja artikulirati Tijelo: Da bismo ponovno spojile knjigu s tijelom i s uitkom, mi moramo dezintelektualizirati pisanje...A taj jezik u svom razvoju nee se degenerirati ni osuiti, nee se vratiti beskrvnom akademizmu, stereotipskom i servilnom diskursu koji odbacujemo...(6) Ali, upozorava Showalter, one znanstvenice koje ele jedan enski jezik koji bi bio intelektualan i teoretian, koji bi djelovao u akademskom svijetu, suoavaju se s jednim skoro nemoguim paradoksom, u onom smislu kako je o tome lamentirala Xavire Gauthier: Sve dok ene ute, one e biti van historijskog procesa. A ako ponu govoriti i pisati onako kako to mukarci ine, one e ui u historiju podreene i otuene; logiki govorei, upravo je historija ta koju bi njihov govor morao izbaciti iz kolosijeka.(7) Ono to nam treba, predlae Mary Jacobus, jeste ensko pismo koje djeluje unutar mukog diskursa, ali djeluje tako da ga neprestano dekonstruira: da pie to ne moe biti napisano.(8) Prema Shoshani Felman, izazov s kojim se ena danas suoava je da ponovno izmisli jezik,... da govori ne samo protiv ve i izvan spekulativne falogocentrike strukture, da bi njen jezik stekao takav status koji se vie ne bi definirao falinou mukog znaenja.(9) Showalter istie kako jeziko pitanje u feministikoj kritici oituje tenzije u enskom pokretu izmeu onih koje ele ostati izvan akademskog establimenta i institucija kritike i onih koje bi eljele u njih ui i ak ih i osvojiti. Zalaganje za enski jezik je politiki gest koji u sebi nosi ogroman emotivni naboj. Ali uprkos privlanosti koju za mnoge ima, koncept enskog jezika je sav u tekoama, tvrdi Showalter. Za razliku od velkog, bretonskog, svahili jezika, to jest jezika manjina ili koloniziranih grupa, ne postoji materinji jezik en, ne postoji genderlect kojim govori enska populacija u drutvu, a koji bi se znaajnije razlikovao od dominantnog jezika. Engleski i ameriki lingvisti se slau da uope ne postoji dokaz koji bi sugerirao da su spolovi pretprogramirani da razvijaju strukturalno razliite jezike sisteme.(10) tovie, mnoge specifine razlike u mukom i enskom govoru, intonaciji i upotrebi jezika koje su identificirane ne mogu se objanjavati u parametrima kako su to dva odvojena, spolno specifina jezika, ve se moraju razmatrati u pojmovima stila, jezike strategije i konteksta jezike upotrebe. Nastojanja u kvantitativnoj analizi jezika u tekstovima mukaraca i ena, kao to je kompjuterizirana studija suvremene pripovjedne knjievnosti Nain na koji ene piu (The Way Women Write, 1977.) Mary Hiatt, istie Showalter - lako se moe kritizirati zbog promatranja rijei odvojeno od njihovog znaenja i funkcije. Pa i one analize koje, na jednom viem nivou, trae enski stil u ponavljanju stilistikih sredstava, slikovnih obrazaca i sintaktikih obrta u enskom pisanju obino mijeaju inherentne forme s nadreenim ishodima knjievnog izbora. Jezik i stil nikad nisu sasvim spontani i nagonski, zakljuuje Showalter, ve su uvijek proizvod brojnih faktora: anra, tradicije, memorije i konteksta. Showalter tvrdi kako je adekvatan zadatak za feministiku kritiku da se koncentrira na enski pristup jeziku, na dostupni registar iz kojeg se rijei mogu birati, na ideoloke i kulturoloke determinante izraza. Problem nije u tome da jezik nije dovoljan da izrazi svijest ene, ve da je enama bilo onemogueno da dou do punog bogatstva jezika i da su bile prisiljene na utnju, na eufemizme i okolini govor. Showalter izdvaja kako je, seriji skica za jedno predavanje o enskoj knjievnosti (koje je odbacila ili ostavila na stranu) Virginia Woolf protestirala protiv cenzure

koja je enama presijecala pristup jeziku. Uporeujui sebe sa Joyceom, Woolfova je ukazala na razlike izmeu njihovih jezikih teritorija: Ljudi se okiraju kad ena kae to osjea (kako to Joyce ini). A knjievnost koja stalno sputa roletne da se ne bi vidjela intimnost nije knjievnost. Sve to posjedujemo treba da bude izraeno i duh i tijelo proces nevjerovatno teak i pun opasnosti.(11) Psihoanalitiki orijentirana feministika kritika locira razliitost enskog pisma u psihu autora i u odnos izmeu spola i kreativnog procesa. Ona inkorporira bioloke i lingvistike modele spolne razliitosti u teoriju enske psihe, ili linosti, po kojoj nju formira tijelo, razvoj jezika i uloga koju spol ima u socijalizaciji. I ovdje nailazimo na mnogo tekoa koje treba prevladati, kritiki zakljuuje Showalter; frojdovski model zahtijeva stalno revidiranje da bi bio ginocentrian, psihoanalitika kritika se usredotoila na odsutni falus. Zavist na penisu, kompleks kastracije, edipalna faza to su frojdovske koordinate, istie Showalter, koje definiraju odnos ena prema jeziku, fantaziji i kulturi. U ovom trenutku francuska psihoanalitika kola, kojom dominira Lacan, pretvorila je kastraciju u totalnu metaforu enske knjievne i jezike uskraenosti.(12) Lacan spekulira, tvrdi Showalter, da se ulaenje u posjed jezika i u njegov simboliki red deava u edipalnoj fazi, u kojoj dijete shvaa svoj spolni identitet. Ta faza zahtijeva prihvaanje falusa kao privilegirane signifikacije, a onda i ensko izmjetanje (displacement), onako kako to Cora Kaplan objanjava: Falus kao oznaitelj ima centralni, krucijalni poloaj u jeziku, jer ako jezik utjelovljuje patrijarhalni zakon kulture, onda se njegova osnovna znaenja odnose na proces u kojem se stie spolna razliitost i subjektivitet... Na taj nain, pristup djevojice Simbolikom, tj. jeziku i njegovim zakonima, uvijek je negativan i/ili posredovan introsubjektivnom relacijom prema jednom treem pojmu, jer je okarakteriziran identifikacijom s nedostatkom.(13) U psihoanalitikoj terminologiji nedostatak (lack) tradicionalno se povezuje s enskou, mada lakanovski kritiari sad mogu svoje tvrdnje formulirati i kao lingvistike, upozorava Showalter. Mnoge feministkinje vjeruju da psihoanaliza moe postati snano orue u knjievnoj kritici, i odskora je obnovljen interes za frojdovsku teoriju. Ali, istie Showalter, feministika kritika koja se utemeljuje u frojdovskoj ili postfrojdovskoj psihoanalizi mora se neprestano boriti s problemom enske hendikepiranosti i nedostatka. Showalter nastavlja kako u ogledu Dodatni naglasak (Emphasis Added) Millerova zauzima drugi pristup problemu negativiteta u psihoanalitikoj kritici. Njena strategija je da se proiri Freudov pogled na ensku kreativnost i da se pokae kako je kritika enskih tekstova esto bila nepotena, jer se zasnivala na frojdovskim oekivanjima. U eseju Odnos pjesnika prema sanjarenju (1908.) Freud je tvrdio da su neispunjeni snovi i enje kod ena uglavnom erotskog karaktera; te enje daju oblik zapletu u pripovjedakim djelima ena. Nasuprot tome, dominantne fantazije koje stoje iza mukih zapleta su ne samo erotske nego i egoistine i ambiciozne. Millerova pokazuje, smatra Showalter, kako se enskim zapletima priznavala ili osporavala uvjerljivost u srazmjeru s tim koliko se oni podudaraju s tim falocentri kim modelom, te da ginocentriko itanje otkriva potisnute egoistike i ambiciozne fantazije i u enskoj knjievnosti u istoj mjeri koliko i u mukoj. Najdramatiniji i najperspektivniji novi radovi u feministikoj psihoanalizi su oni koji razmatraju prededipalnu fazu i proces psihoseksualne diferencijacije. Knjiga Nancy Chodorow pod naslovom Reprodukcija materinstva: Psihologija i sociologija spola (The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gender, 1978.) izvrila je ogroman utjecaj na enske studije. Chodorowa revidira tradicionalne psihoanalitike koncepte diferencijacije, proces kroz koji dijete poinje percipirati sebe kao zasebno bie i razvijati granice svoje linosti i svog tijela. Poto se diferencijacija odvija u odnosu na majku (primarnog staratelja), stavovi prema majci, po Chodorowoj: javljaju se u najranijoj diferencijaciji linosti; majka, koja je ena, postaje i ostaje za djecu oba spola Drugo, ili objekt.(14) Dijete razvija osnovu spolnog identiteta tokom diferencijacije, ali proces nije isti kod djeaka i djevojica. Djeak mora nauiti svoj spolni identitet negativno, kao onaj koji nije ensko, i ta se razlika stalno potvruje. Nasuprot tome, osnova spolnog identiteta

djevojice je pozitivna i izgraena na istosti, kontinuitetu i identifikaciji s majkom. Tekoe koje ene imaju s enskim identitetom nastaju poslije edipalne faze, u kojoj muka mo i kulturna hegemonija daju spolnim razlikama transformiranu vrijednost... Kao Gilbertova, Gubarova i Millerova, i Abelova sabire tekstove ena iz razliitih nacionalnih knjievnosti, odluujui se da naglasak stavi na konstantnost izvjesne emocionalne dinamike oslikane u razliitim kulturnim situacijama. Ali davanjem prednosti spolu implicira ne samo konstatnost ve i neizmjenjivost te dinamike, uvia Showalter. Mada nam psihoanalitiki zanovani modeli feministike kritike danas mogu ponuditi izvanredna i uvjerljiva itanja individualnih tekstova i osvijetliti izvanredne slinosti izmeu enskog pisanja u razliitim kulturnim okolnostima, oni nam ne mogu objasniti historijsku promjenu, etnike razlike, ili oblikovnu snagu generikih i ekonomskih faktora, zakljuuje Showalter i nastavlja - da bi se razmatrale te stvari, mora se ii s one strane psihoanalize do jednog fleksibiln ijeg i obuhvatnijeg modela enskog pisanja koji ensku knjievnost postavlja u najiri kontekst kulture.

Teorija zasnovana na modelu enske kulture moe, tvrdi Showalter, pruiti potpuniji i prihvatljiviji nain razgovora o specifinosti i razliitosti enske knjievnosti nego teorije zasnovane na biologiji, lingvistici ili psihoanalizi. Uistinu, teorija kulture inkorporira ideje o enskom tijelu, o jeziku i o psihi, ali ih tumai u relaciji prema drutvenom kontekstu u kojem se one javljaju. Nain na koji ene konceptualiziraju svoje tijelo i svoje spolne i reproduktivne funkcije neodvojivo je u vezi s njihovim kulturnim okruenjem, tvrdi Showalter. enska psiha moe biti prouavana kao proizvod ili konstrukcija sila koje djeluju u kulturi. Jezik opet izbija u prvi plan, istie Showalter, im uzmemo u razmatranje drutvene dimenzije i determinante njegove upotrebe, nain jezikog ponaanja i kulturne ideale. Kulturna teorija, tvrdi Showalter, priznaje da postoje znaajne razlike meu spisateljicama: klasa, rasa, nacionalnost i historija su knjievne determinante isto toliko znaajne koliko i spol. Pored svega toga, enska kultura formira jedno kolektivno iskustvo unutar kulturne cjeline, iskustvo koje povezuje ene pisce jednu s drugom kroz vrijeme i prostor. U tom naglaavanju vezivne sile enske kulture ovaj se pristup i razlikuje od marksistikih teorija kulturne hegemonije, zakljuuje Showalter.

Biljeke (1-14) Elaine Showalter: Feministika kritika u divljini (Feminist Criticism in the Wilderness), 1981.